Judith Lewis Herman

TRAUMA I OPORAVAK
DRUGA.

Naslov izvornika
Judith Lewis Herman
Trauma and Recovery
BasicBooks - A Division oj HarperCollins Publishers
New York, 1992

UREDILA
Radmila Zdjelar

OBLIKOVALA
Sanja Iveković

KORIGIRALA
Danka Starčević

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i

sveučilišna biblioteka, Zagreb
UDK 616.89
HERMAN, Judith Lewis
Trauma i oporavak / Judith Lewis Herman ; s engleskog
prevela Radmila Zdjelar.
- Zagreb : Ženska infoteka, 1996. - 272 str. ; 24 cm -
(Druga)
Prijevod djela: Trauma and recoverv.
- Bibliografija uz tekst. - Kazalo.
ISBN 953-96744-1-7 961009038
Judith Lewis Herman
TRAUMA I OPORAVAK

S engleskog prevela
Radmila Zdjelar

Zagreb, 1996
Sadržaj

Riječ uz hrvatsko izdanje

Uvod

Prvi dio: Traumatski poremećaji

1. ZABORAVLJENA POVIJEST
Herojsko doba histerije
Traumatske neuroze u ratu
Ratna neuroza u ratu spolova

2. SMRTNI STRAH
Hiperpobuđenost
Intruzija
Konstrikcija
Dijalektika traume

3. ISKLJUČENOST
Narušena vlastitost
Krhkost i gipkost
Društvena podrška
Uloga zajednice

4. ZATOČENIŠTVO
Psihološka nadmoć
Totalna predaja
Sindrom kronične traume

5. ZLOSTAVLJANA DJECA
Zlostavljačka okolina
Dvomišljenje
Dvostruko ja
Napadi na tijelo
Odraslo dijete
6. NOVA DIJAGNOZA
Dijagnostičko etiketiranje
Potreba za novim pojmom
Preživjele kao psihijatrijske pacijentice

Drugi dio: Stadiji oporavka

7. ISCJELJUJUĆI ODNOS
Traumatski prijenos
Traumatski protuprijenos
Terapijski ugovor
Sustav podrške terapeutici

8. SIGURNOST
Imenovanje problema
Vraćanje kontrole
Uspostavljanje sigurne okoline
Dovršenje prvog stadija

9. PRISJEĆANJE I ŽALOVANJE
Rekonstruiranje priče
Pretvorba traumatskog sjećanja
Žalovanje traumatskog gubitka

10. PONOVNO UKLJUČIVANJE

Učenje borbe
Izmirenje sa samom sobom
Ponovno uključivanje među ljude
Preživljenićka misija
Razrješenje traume

11. ZAJEDNIŠTVO
Skupine za sigurnost
Skupine za prisjećanje i žalovanje
Skupine za ponovno uključivanje
Hrvatsko kazalo pojmova

Englesko kazalo pojmova

Kazalo imena i naziva Zahvale

7
Riječ uz hrvatsko izdanje

U frenetičnim danima 1992. godine, kada smo osnivale

Centar za žene žrtve rata s namjerom da kao
paraprofesionalke organiziramo skupine samopomoći za
prognanice i izbjeglice, činilo se da je cijeli svijet mobi-
liziran oko problema seksualnog nasilja nad ženama u
ratu. Žene iz cijelog svijeta nudile su pomoć. Tako je do
nas, i ne samo do nas, iz Sjedinjenih Američkih Država
s najvećim preporukama stigla Trauma i oporavak. Bila
sam skeptična, činilo mi se da knjiga pisana iz
američkog kulturnog i psihijatrijskog iskustva teško
može biti primjenjiva na naše vje-trometne prostore.
Ispostavilo se da su moje sumnje dobrim dijelom bile
tek predrasude. Knjiga kao da je bila pisana za nas.
Razne žene, iz raznih struka i okruženja, našle su
knjigu korisnom i zanimljivom na različitim razinama.
Psihologici iz Bosne važan je bio odlomak u kojem
autorica govori o podršci terapeuticama i osobnom
osjećaju korisnosti u radu sa ženama traumatiziranima
nasiljem. Za sociolo-gicu iz Zagreba otkriće je bilo da
su se znanja o psihičkoj traumi stalno iznova otkrivala i
zaboravljala, ovisno o društvenim, kulturnim i političkim
utjecajima i potrebama.
Dolazeći iz feminističkog okruženja, autorica je svoje
iskustvo rada sa ženama dopunila opisima ratne traume
muškaraca te jasno i dokumentirano pokazala ono čega
su mnoge žene već dugo svjesne: silovanje, po silini
smrtnoga straha, po stupnju traumatizma i njegovim
posljedicama, analogno je sudjelovanju vojnika u borbi;
iskustvo života u nasilnoj obitelji usporedivo je s
iskustvom rata, zatočeništva i političke opresije.
Kao posljedica nasilja ugrađenog u same temelje
ljudske zajednice kakvu poznajemo, psihička trauma
nije nešto čemu podliježu samo neke, svojim
individualnim osobinama za to »više predisponirane«
pojedinke ili pojedinci. Individualna trauma i njezini
uzroci moraju biti prepoznati i ovjereni na razini
društva. Povredom i obesnaženjem osobe trauma je-
8
dinku obilježava, izopćuje je ljudske zajednice. Dakle,
trauma se mora i može liječiti samo unutar zajednice u
kojoj osoba živi, iscjeljenje je nemoguće bez obnove
veza pojedinke i pojedinca s ljudskom okolinom.
Time se ujedno proširuje definicija uloge i odgovornosti
terapeuta ili terapeutice. Tehnička neutralnost kliničara
nije isto što i moralna neutralnost: osoba koja pomaže
oporavku mora imati znanje i svijest ne samo o
duševnim, nego i o društvenim procesima i
mehanizmima koji taj oporavak mogu pospješivati, ali i
ometati.
Kada sam 1993. godine upoznala tim u kojem Judith
Lewis Herman radi, vidjela sam što na djelu znači
ekološko načelo u zaštiti duševnog zdravlja. Kada se u
zajednici dogodi traumatični događaj, tim odlazi na
mjesto događaja i pomaže da se trauma izrazi i
integrira — preživi — na razini zajednice. Drži se,
naime, da bez toga posljedice traume mogu biti
pogubne ne samo za pojedinku i pojedinca, nego i za
cijelu zajednicu.

Martina Belić
Mišljah, prije no sam počeo, da pred sobom imam
jednu gotovo pretjerano mušku pripovijest, sagu o
spolnom suparništvu, ambiciji, moći, nadmoći, izdaji,
smrti, osveti. No čini se da su je preuzele žene;
umaršira-le su s okrajaka priče zahtijevajući da budu
uključene i njihove tragedije, povijesti i komedije,
primoravajući me da pripovijedanje razvedem u sva-
kojake zamršene vijuge eda bi se na kraju moj »muški«
zaplet, da tako kažem, prelomio kroz prizmu svojega
naličja, svoje »ženske« strane. Sad shvaćam da su
žene točno znale što hoće — njihove priče
objašnjavaju, čak u sebe podvode priče muškaraca.
Ugnjetavanje je bešavni oklop; društvo autoritarno u
svojim društvenim i spolnim kodovima, koje gnjete
svoje žene nepodnošljivim bremenom časti i
pristojnosti, rada i ugnje-tenost drukčijih vrsta. I
obrnuto: diktatori su uvijek — ili barem javno, za druge
ljude — čistunci. Tako se ispostavilo da su moj »muški«
i »ženski« zaplet naposljetku ista priča.

Salman Rushdie, Sram, 1983.

11
Uvod

Uobičajeni je odgovor na strahotu nasilja izagnati je iz

svijesti. Neke povrede društvenog ugovora odviše su
strašne da bi se izustile naglas: upravo to je značenje
riječi neizrecivo.
Strahota međutim odbija ostati zakopana. Jednako
snažno poput želje da se strahota porekne jest
osvjedočenje da je poricanje uzaludno. Pučka predaja
obiluje dusima koji odbijaju počivati u svojim
grobovima sve dok ne budu ispričane njihove priče.
Umorstvo hoće na vidjelo. Pamćenje i kazivanje istine o
strahotnim događajima preduvjet je i obnavljanja reda
u zajednici i iscjeljenja pojedinačnih žrtava.
Sukob između htijenja da se užasni događaji poreknu i
htijenja da ih se obznani naglas, središnja je os
dijalektike psihičke traume. Ljudi koji su preživjeli
strahote svoje priče često pričaju na krajnje
emocionalan, protuslovan i izlomljen način što podriva
njihovu vjerodostojnost, ali služi dvostrukom moranju
— da se istina i iskaže i zataji. Oporavak preživjelih
međutim može početi tek kad se istina najzad prizna.
No i prečesto prevladava zatajivanje, te priča o
traumatičnom događaju ne izranja na površinu kao
verbalna pripovijest nego kao simptom.
Simptomi psihičkih tegoba traumatiziranih ljudi
istodobno upozoravaju na postojanje neizrecive tajne,
ali i odvraćaju pozornost od nje. To se najbolje vidi u
načinu kako traumatizirani ljudi kolebaju između
osjećaja otupjelosti i ponovnog preživljavanja
događaja. Dijalektika traume izvor je složenih, kadikad
vrlo neobičnih promjena svijesti što ih je George Onvell,
jedan od zakletih istinozboraca našega stoljeća, nazvao
»dvomiš-ljenjem«, pojave koju stručnjaci za duševno
zdravlje, nastojeći na čuvstveno neobilježenu i preciznu
jeziku, zovu disociranjem, podvajanjem. Posljedice su
protejski, dramatični i često bizarni simptomi histerije u
kojima je Freud prije stotinjak godina prepoznao
prerušena priopćenja seksualnog zlostavljanja u
djetinjstvu.
12
Dijalektici traume jednako podliježu i svjedoci i žrtve.
Promatraču je teško sačuvati hladnu glavu i duševni
mir, vidjeti više od tek nekoliko ulomaka slike
odjednom, popamtiti sve komade i sklopiti ih u cjelinu.
A još je teže pronaći jezik koji potpuno i uvjerljivo
prenosi što je netko vidio. Oni koji pokušavaju opisati
strahote kojima su bili svjedocima također se izlažu
opasnosti da se sumnja u njihovu vjerodostojnost.
Javno govoriti o svojem znanju o strahoti znači navući
na sebe isti žig sramote što prianja uza žrtve.
Znanje o užasnim događajima s vremena na vrijeme
prodire u javnu svijest, ali se rijetko u njoj dulje zadrži.
Poricanje, potiskivanje i podvajanje djeluju kako na
razini društva, tako i na razini pojedinca. Proučavanje
psihičke traume ima takoreći »podzemnu« povijest.
Slično traumatiziranim ljudima, i mi smo odsječeni od
znanja o našoj prošlosti. Slično traumatiziranim
ljudima, i mi moramo razumjeti prošlost kako bismo za-
htijevali i ponovno dobili sadašnjost i budućnost. Dakle,
razumijevanje psihičke traume počinje s ponovnim
otkrivanjem povijesti.
Kliničaru je znan onaj povlašteni trenutak uvida kad
potisnute ideje, osjećaji i sjećanja izrone u svijest. Ti
trenuci zbivaju se kako u povijesti društava tako i u
povijesti pojedinca. Sedamdesetih godina, progovaranje
pokreta za oslobođenje žena iznijelo je u javnu svijest
široko rasprostranjene zločine nasilja nad ženama.
Dotad ušutkavane žrtve počele su otkrivati svoje tajne.
Kao psihijatra, od svojih sam pacijentica čula bezbroj
priča o seksualnom i kućnom nasilju. Kako sam bila
uključena u ženski pokret, bila sam kadra i javno
progovoriti protiv poricanja stvarnosti ženskih iskustava
u vlastitoj struci i posvjedočiti ono čemu sam sama bila
svjedokinjom. Rukopis mojega prvog rada o incestu,
napisan zajedno s Lisom Hirschman 1976. godine,
kružio je u »podzemlju« cijelu godinu dana prije nego
je objavljen. Počele smo dobivati pisma sa svih strana
zemlje od žena koje nikad prije nisu ispričale svoje
priče. Kroz njih smo uvidjele moć izricanja neizrecivog i
iz prve se ruke osvjedočile u stvaralačku energiju što se
oslobađa kad se podignu brane poricanja i potiskivanja.
Trauma i oporavak predstavlja plodove dva desetljeća
istraživanja i kliničkog rada sa žrtvama seksualnog i
kućnog nasilja. Ona je također odraz sve većeg korpusa
iskustva s mnogim drukčije traumatiziranim ljudima,
posebice ratnim veteranima i žrtvama političkog terora.
Ovo je knjiga o obnavljanju veza: između javnosti i
privatnosti, između pojedinca i zajednice, između
muškaraca i žena. Ovo je knjiga o zajedništvu i
sličnosti: između silovanih žena i ratnih veterana,
između tučenih žena i političkih zatvorenika, između
ljudi preživjelih velike koncentracijske logore, stvo-
13
rene od tirana koji vladaju nacijama, i ljudi preživjelih
male, skrivene koncentracijske logore stvorene od
tirana koji vladaju svojim domovima^
Ljudi koji su pretrpjeli užasne događaje pate od
predvidljivih psihičkih oštećenja. Postoji cijeli spektar
traumatskih poremećaja što sežu od učinaka
jednokratnog nesvladivog događaja, pa do složenijih
učinaka dugotrajnog i opetovanog zlostavljanja.
Uspostavljeni dijagnostički pojmovi, naročito teški
poremećaji osobnosti obično dijagnosticirani u žena,
najčešće ne uspijevaju prepoznati posljedice
viktimiziranosti. Prvi dio ove knjige opisuje raspon
ljudske prilagodbe traumatičnim događajima i daje
novo dijagnostičko ime psihičkom poremećaju
ustanovljenom u osoba koje su preživjele dugotrajno i
opetovano zlostavljanje.
Kako traumatski sindromi imaju zajedničke osnovne
crte, proces oporavka također slijedi zajednički put.
Temeljni stadiji oporavka su uspostavljanje sigurnosti,
rekonstruiranje priče o traumi i obnavljanje veze iz-
među preživjele osobe i zajednice. U drugome dijelu
knjige izlaže se pregled procesa iscjeljenja i predlaže
novi pojmovni okvir za psihoterapiju traumatiziranih
ljudi. Obilježja traumatskih poremećaja i načela
liječenja ilustrirana su svjedočanstvima preživjelih te
primjerima slučajeva opisanih u raznoj literaturi.
Istraživački izvori za ovu knjigu moje su vlastite ranije
studije o incestu, te moje novije istraživanje o ulozi
traume iz djetinjstva u stanju poznatom kao granični
poremećaj osobnosti. Klinički izvori za ovu knjigu mojih
su dvadeset godina prakse u feminističkoj klinici za
duševno zdravlje, te deset godina nastavničkog i
mentorskog rada u sveučilišnoj bolnici.
Svjedočanstva žena i muškaraca preživjelih traumu
samo su srce ove knjige. Kako bi se sačuvala
povjerljivost, sve moje izvještač/ic/e imenovala sam
pseudonimima, s dvije iznimke. Prvo, imenovala sam
tera-peut/ic/e i kliničar/k/e s kojima su obavljeni
razgovori o njihovu radu, te drugo, imenovala sam
preživjele koje su se već pojavljivale u javnosti. Sličice
slučajeva što se ovdje pojavljuju izmišljene su; svaka
je od njih sklopljena od više njih, izvedena iz doživljaja
mnogih i različitih pacijentica i pacijenata, a ne
pojedinke ili pojedinca.
Preživjele i preživjeli su nam poticaj da ponovno
sastavimo ulomke, da rekonstruiramo povijest, da u
svjetlu prošlih događaja damo značenje njihovim
sadašnjim simptomima. Pokušala sam u cjelinu uklopiti
i kliničke i društvene nazore o traumi, ali ne nauštrb
bilo složenosti pojedinačnog doživljaja, bilo širine
političkog konteksta. Nastojala sam objediniti prividno
raznorodan korpus znanja te razviti pojmove jednako
primjenjive kako na iskustvo kućnog i seksualnog
života, tradicionalno žen-
14
sku sferu, tako i na iskustvo rata i političkog života,
tradicionalno mušku sferu.
Ova se knjiga pojavljuje u vrijeme kada je ženski
pokret omogućio javno raspravljanje o sveprisutnim
strahotama i nasilju seksualnog i kućnog života, te
kada je pokret za ljudska prava omogućio javno
raspravljanje o sveprisutnim strahotama i nasilju
političkog života. Očekujem da će knjiga izazvati
prijepore — prvo, jer je napisana s feminističkog gle-
dišta; drugo, jer je izazov uvriježenim dijagnostičkim
pojmovima; ali i treće, i možda najvažnije, jer govori o
užasnim stvarima, o stvarima o kojima nitko zapravo
ne želi slušati. Svoje sam ideje nastojala prenijeti
jezikom koji čuva veze, jezikom vjernim obestrašćenoj i
razložnoj tradiciji moje struke, ali i strasnim zahtjevima
ljudi koji su iskusili nasilje i oskvrnuće. Nastojala sam
naći jezik koji će možda odoljeti moranju dvo-mišljenja
i svima nam pomoći da pogledamo u oči neizrecivome.
Prvi dio

TRAUMATSKI POREMEĆAJI
17
I
Zaboravljena povijest

Čudna je povijest proučavanja psihičke traume — to je

povijest povremenih amnezija. Razdoblja živog
istraživanja izmjenjivala su se s razdobljima zaborava.
U proteklom su stoljeću uzastopno poduzimana pa
naglo napuštana ispitivanja ponovno otvarana na istom
tragu mnogo kasnije. Klasični zapisi otprije pedeset ili
stotinu godina često se čitaju kao suvremeni radovi.
Premda ovo područje zapravo ima plodnu i bogatu
tradiciju, ono periodično biva zanemarivano te se
periodično na nj mora i ponovno upozoravati.
Ta naizmjenična amnezija nije posljedica uobičajenih
promjena mode za kojima se povode i intelektualna
traganja. Proučavanje psihičke traume ne posustaje
zbog nedostatka zanimanja. Prije će biti da sama tema
pobuđuje tako žestoke prijepore da to s vremena na
vrijeme djeluje poput prokletstva. Proučavanje psihičke
traume uvijek je odvodilo u predjele nepomislivoga i
nasukavalo se na temeljnim pitanjima mjerenja.
Proučavati psihičku traumu znači pogledati u oči kako
ljudskoj ranjivosti u svijetu prirode, tako i ljudskoj
prirodi svojstvenoj sposobnosti za zlo. Proučavati
psihičku traumu znači svjedočiti o užasnim događajima.
Kad je takav događaj prirodna nepogoda ili »Božje
djelo«, oni koji o njemu svjedoče spremno suosjećaju
sa žrtvom. No kad je traumatični događaj djelo čovjeka,
oni koji o njemu svjedoče bivaju uhvaćeni u sukob
između žrtve i počinitelja. U tom sukobu nemoguće je
ostati moralno neutralan. Pasivni promatrač prisiljen je
prikloniti se jednoj od strana.
Vrlo je primamljivo prikloniti se strani počinitelja. A sve
što počinitelj i traži jest da pasivni promatrač ne čini
ništa. On se obraća univerzalnoj želji da se ne vidi, ne
čuje i ne kaže ništa zlo. Žrtva naprotiv od promatrača
traži da s njome podijeli breme boli. Žrtva zahtijeva
djelovanje, uključivanje i zapamćenje. Leo Eitinger,
psihijatar koji je proučavao ljude preživjele nacističke
koncentracijske logore, opisuje okrutnost sukoba
18
interesa između žrtve i promatrača: »Rat i žrtve nešto
su što zajednica želi zaboraviti; koprena zaborava
navlači se na sve bolno i .neugodno. Tako se dvije
strane zatječu jedna drugoj nasuprot: na jednoj strani
žrtve koje bi možda htjele zaboraviti, ali ne mogu, a na
drugoj svi oni s jakim i često nesvjesnim motivima, koji
vrlo intenzivno ne samo žele zaboraviti, nego u tome i
uspijevaju. Kontrast ... je često vrlo bolan za obje
strane. Onaj najslabiji ... uvijek ostaje gubitnikom u
ovom nijemom i neravno-1 pravnom dijalogu.«1
Kako bi izbjegao odgovornost za svoje zločine,
počinitelj čini sve što može kako bi pospješio
zaboravljanje. Tajnost i šutnja prve su crte po-
činiteljeve obrane. Ne uspije li zatajivanje, počinitelj
udara na vjerodo-1 stojnost svoje žrtve. Ne može li je
sasvim ušutkati, nastoji osigurati da je nitko ne sluša.
Kako bi pak to ostvario, on paradira dojmljivim
rasponom argumenata, od najbezočnijeg poricanja do
najistančanijih i najelegan-1 tnijih racionalizacija.
Poslije svakog strahotnog zločina čovjek može oče- j
kivati iste predvidljive izlike: to se nikad nije dogodilo;
žrtva laže; žrtva pretjeruje; žrtva je to sama tražila; te
najzad, kako bilo da bilo, vrijeme je da se prošlost
zaboravi i krene dalje. Što je počinitelj moćniji, to više
prava uživa da on imenuje i definira stvarnost, to
bezostatnije pretežu I njegovi argumenti.
Počiniteljevi argumenti pokazuju se neodoljivima kad se
promatrač s I njima suočava sam. Bez podrške
društvene okoline promatrač običnoj podliježe iskušenju
da pogled skrene u stranu.2 Ta istina vrijedi čak i kad I
je žrtva idealizirani i visoko vrednovani član društva.
Vojnici u svakom I ratu, čak i oni na koje se gledalo kao
na heroje, ogorčeno se žale da I nitko ne želi znati
pravu istinu o ratu. A kad je žrtva već manjevrijedna I
(žena, dijete), može joj se dogoditi da otkrije kako se
najtraumatičniji I događaji njezina života zbivaju izvan
oblasti društveno ovjerene stvarno-1 sti. Njezin
doživljaj postaje neizreciv.
Proučavanje psihičke traume stalno se mora hrvati s
tom sklonošću I da se žrtva obezvrijedi ili učini
nevidljivom. Kroz cijelu povijest ovoga I područja
bješnjela je raspra zavređuju li pacijenti/ce s
posttraumatskim I stanjima zbrinjavanje i poštovanje ili
tek prezir; boluju li doista ili tek I simuliraju; jesu li
njihove priče istinite ili lažne, te ako su lažne, jesu li I
izmišljene ili zlonamjerno potvorene. Unatoč bogatoj
literaturi o feno-1 menima psihičke traume, u središtu
rasprave još je uvijek osnovno pita-1 nje jesu li ti
fenomeni vjerodostojni i stvarni.
Stalno se iznova u pitanje ne dovodi samo
vjerodostojnost pacijenata I nego i istraživača
posttraumatskih stanja. Kliničari koji predugo i pre-1
brižno slušaju traumatizirane pacijente često postaju
sumnjivi među ko-
19
legama, kao da su zaraženi samim dodirom s njima.
Istraživači koje traganja u ovom području odvedu
predaleko izvan granica konvencionalnog mnijenja
često bivaju podvrgnuti svojevrsnoj profesionalnoj
izolaciji.
Kako bi se traumatska stvarnost zadržala u svijesti,
nužan je društveni kontekst koji žrtvi daje potvrdu i
zaštitu, te koji žrtvu i svjedoka združuje u savezništvo.
Za pojedinačnu žrtvu, taj društveni kontekst stvaraju
prijateljski, ljubavni i obiteljski odnosi. U široj
društvenoj zajednici, društveni kontekst stvaraju
politički pokreti koji daju glas obesnaženima.
Sustavno proučavanje psihičke traume stoga ovisi o
podršci političkog pokreta. Naime, hoće li se trauma
proučavati, odnosno može li se o tome javno
raspravljati, samo je po sebi političko pitanje.
Proučavanje ratne traume dobiva legitimnost samo u
kontekstu koji osporava žrtvovanje mladih muškaraca u
ratu. Proučavanje traume u seksualnom i kućnom
životu dobiva legitimnost samo u kontekstu koji
osporava podređenost žena i djece. Napredak u ovom
području nastupa samo onda kad postoji podrška
političkog pokreta dovoljno snažnoga da dade
legitimnost savezu između istraživača/istraživačica i
pacijenata/pacijentica, te protutežu uobičajenim
društvenim procesima ušutkavanja i poricanja. Ne
postoje li snažni politički pokreti za ljudska prava,
djelatan proces posvjedočiva-nja neizbježno uzmiče
pred djelatnim procesom zaboravljanja. Potiskivanje,
podvajanje i poricanje pojave su jednako svojstvene i
društvenoj i pojedinačnoj svijesti.
Tri puta u proteklom stoljeću pojedine vrste psihičke
traume probile su se u javnu svijest. I svaki je put
istraživanje pojedine vrste traume izniklo iz povezanosti
sa srodnim političkim pokretom. Prva je na vidjelo
izašla histerija, arhetipski psihički poremećaj žena.
Proučavanje histerije proizašlo je iz republikanskog,
antiklerikalnog političkog pokreta s kraja 19. stoljeća u
Francuskoj. Druga je bila granatni šok, odnosno ratna
neuroza. Njezino je proučavanje počelo u Engleskoj i
Sjedinjenim Američkim Državama poslije Prvoga
svjetskog rata i doseglo vrhunac poslije rata u
Vijetnamu. Ovdje je politički kontekst bio slom kulta
rata i narastanje antiratnog pokreta. Posljednja i
najnovija trauma koja je ušla u javnu svijest seksualno
je i kućno nasilje. Njezin politički kontekst feministički
je pokret u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Naše
suvremeno razumijevanje psihičke traume gradi se na
sintezi ova tri zasebna smjera istraživanja.
20
HEROJSKO DOBA HISTERIJE
U zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, poremećaj zvan
histerijom postao je glavnim žarištem ozbiljnog
ispitivanja. Izraz histerija u to je vrijeme bio tako
općerazumljiv da se nitko zapravo nije potrudio
sustavno ga definirati. Kako kaže jedan povjesničar,
»dvadeset i pet stoljeća histerija se smatrala
čudnovatim oboljenjem nesuvislih i nerazumljivih
simptoma. Većina liječnika vjerovala je da je to
oboljenje svojstveno samo ženama i da mu je izvor
maternica.«3 Odatle i naziv histerija. Prema tumačenju
drugog pak povjesničara, histerija je bila »dramatska
medicinska metafora za sve Što se muškarcima u
suprotnom spolu činilo nedokučivim ili neukrotivim.«4
Rodonačelnik proučavanja histerije bio je veliki
francuski neurolog Jean-Martin Charcot. Njegovo
kraljevstvo bila je Salpčtriere, prastari glomazni bolnički
sklop što je odvajkada služio kao ubožnica za najveće
bijednike pariškog proletarijata: za prosjake,
prostitutke i duševne bolesnike. Charcot je tu
zapuštenu ustanovu pretvorio li hram moderne znanosti
te su najdarovitiji i najambiciozniji muškarci u novim
disciplinama | neurologije i psihijatrije putovali u Pariz
kako bi istraživali pod vodstvom učitelja. Medu mnogim
istaknutim liječnicima koji su hodočastili u Sal-petrieru
bili su i Pierre Janet, William James i Sigmund Freud.5
Proučavanje histerije plijenilo je maštu javnosti kao
veliko otiskivanje u nepoznato. Charcotova istraživanja
stekla su glas ne samo u medicinskom svijetu nego i
šire, u svijetu književnosti i politike. Njegova Pre-1
davanja utorkom bila su kazališne predstave, a
pohađalo ih je »šaroliko I slušateljstvo što je hrlilo iz
čitavoga Pariza: pisci, liječnici, vodeći glumci I i
glumice, pomodarski polusvijet, svi nabijeni morbidnom
radoznaloš-1 ću.«6 Na tim predavanjima Charcot je
svoje nalaze o histeriji ilustrirao I demonstracijama
uživo. Pacijentice koje je pokazivao bile su mlade žene
I koje su u Salpetrieri našle utočište od neprestanog
nasilja, izrabljivanja I i silovanja. Ubožnica im je
pružala najveću sigurnost 'i zaštitu koju su I ikad
upoznale; odabranoj skupini žena, koje su postale
Charcotove glav-1 ne zvijezde, ubožnica je pružala i
nešto blisko slavi.
Charcot je ubirao priznanja već i zbog velike hrabrosti
što se uopće I upustio u proučavanje histerije; njegov
je ugled dao vjerodostojnost po-1 dručju smatranom
nedostojnim ozbiljnog znanstvenog istraživanja. Prije |
Charcotova vremena, histerične žene smatrane su
simulanticama, a njihovo je liječenje prepuštano
hipnotizerima i pučkim iscjeliteljima. Kad I je Charcot
umro, Freud mu je odao počast kao zaštitniku i
osloboditelju patnica: »Histeričarki se ništa i ni u čemu
nije vjerovalo. Prva stvar koju
21
je Charcotov rad napravio bila je vraćanje dostojanstva
ovoj temi. Malo pomalo, s usana ljudi nestajali su
posprdni osmijesi za koje je pacijentica u ono vrijeme
mogla biti sigurna da će je dočekati. Nije ju se više
držalo nespornom simulanticom jer je Charcot svu
težinu svojeg autoriteta položio na stranu izvornosti i
objektivnosti histerijskih fenomena.«7
Charcot je histeriji — »Velikoj Neurozi«, kako ju je on
zvao — pristupao kao taksonom. Isticao je važnost
podrobnog promatranja, opisivanja i klasificiranja.
Iscrpno je dokumentirao karakteristične simptome hi-
sterije, ne samo zapisima nego i crtežima i
fotografijama. Charcot se usredotočio na simptome
histerije slične neurološkim oštećenjima: motornim
paralizama, gubicima osjeta, grčevima i amnezijama.
Oko 1880. zorno je dokazao da su ti simptomi
duševnog podrijetla budući da ih se može umjetno
inducirati, te ublažiti primjenom hipnoze.
Premda je Charcot simptomima svojih histeričnih
pacijentica posvećivao minucioznu pažnju, nimalo ga
nije zanimao njihov unutarnji život. U njihovim
emocijama vidio je samo simptome koje valja
katalogizirati. Njihov je govor opisivao kao »glasanje«.
Njegov odnos prema pacijenticama očigledan je u do
riječi vjernom zapisu jednog od njegovih predavanja
utorkom, gdje je mlada žena u hipnotičnom transu
upotrijebljena kao zoran primjer konvulzivnog
histerijskog napadaja:
CHARCOT: Pritisnimo ponovno histerogenu točku.
(Stažist dodiruje pacijenticu u predjelu jajnika.) Evo,
opet počinje. Subjekti katkad čak zagrizu vlastiti jezik,
no to će ipak biti rijetko. Pogledajte ta leda napeta u
luk, baš kako je opisano u udžbenicima.
PACIJENTICA: Majko, bojim se.
CHARCOT: Svratite pozornost na čuvstvenu provalu.
Pustimo li da se stvar dalje razvija, uskoro ćemo se
vratiti u epileptoidno ponašanje... (Pacijentica opet
zapomaže: »Jao! Majko!«)
CHARCOT: Opet, pripazite na to kričanje. Reklo bi se,
mnogo vike ni za što.8
Ambicija Charcotovih sljedbenika bila je da nadmaše
njegov rad dokazivanjem uzroka histerije. Osobito
žestoki takmaci bili su Janet i Freud. I jedan i drugi htio
je biti prvi koji će ostvariti veliko otkriće.9 Idući za tim
ciljem, oba su istraživača našla da histeričarke nije
dovoljno promatrati i klasificirati. S njima je valjalo i
razgovarati. Kratkih desetak godina učeni muškarci
slušali su žene s predanošću i poštovanjem
nedostignutim ikada prije ili poslije. Svakodnevni
susreti s histeričnim pacijenticama što bi često potrajali
i satima nisu bili ništa neobično. Studije slučajeva iz
22
toga razdoblja čitaju se gotovo kao suradnički radovi
liječnika i pacijentice.
Istraživanja su urodila plodom. Sredinom devedesetih
godina 19. stoljeća, Janet u Francuskoj i Freud, sa
svojim suradnikom Josephom Bre-uerom u Beču,
neovisno su došli do zapanjujuće sličnih formulacija: hi-
sterija je stanje uzrokovano psihičkom traumom.
Nepodnošljive emocionalne reakcije na traumatične
događaje proizvode promijenjeno stanje svijesti, koje
pak inducira histerijske simptome. Janet je tu promjenu
svijesti nazvao »podvajanjem«.10 Breuer i Freud su je
nazvali »dvostrukom sviješću«.11
I Janet i Freud prepoznali su bitnu sličnost između
promijenjenih stanja svijesti induciranih psihičkom
traumom i stanja induciranih hipnozom. Janet je
vjerovao da je sposobnost za podvajanje ili hipnotski
trans znak psihičke slabosti i sugestibilnosti. Breuer i
Freud su naprotiv obrazlagali da se histerija, s njoj
pridruženim promjenama svijesti, može naći i u »ljudi
najbistrijega uma, najjače volje, najčvršćega značaja i
najviših kritičkih moći.«12
I Janet i Freud su prepoznali da somatski simptomi
histerije predstavljaju prerušene predodžbe jako
uznemirujućih događaja izagnatih iz pamćenja. Janet je
svoje histerične pacijentice opisivao kao da njima up-
ravljaju »podsvjesne fiksne ideje«, sjećanja na
traumatične događaje.13 Breuer i Freud, u jednom
besmrtnom sažetku, napisali su da »histeri-čarke boluju
uglavnom od reminiscencija«.14
Sredinom 1890-ih godina, ovi su istraživači također
otkrili da se hi-sterijski simptomi mogu ublažiti ako se
traumatska sjećanja i intenzivni osjećaji što ih prate
vrate i pretoče u riječi. Ta je metoda liječenja postala
osnovom moderne psihoterapije. Janet je tu tehniku
nazvao »psihološkom analizom«, Breuer i Freud su je
nazvali »abreakcijom« ili »katarzom«, da bi je Freud
kasnije nazvao »psihoanalizom«. No najjednostav- j
nije i možda najbolje ime smislila je jedna Breuerova
pacijentica, daro- 1 vita i inteligentna mlada žena s
ozbiljnim smetnjama kojoj je on dao pseudonim Anna
O. Svoj intimni dijalog s Breuerom ona je prozvala »ku-
rom pričanja«.15
Suradnja između liječnika i pacijentice poprimila je duh
potrage u kojoj bi se rješenje zagonetke histerije moglo
naći u pomnoj rekonstrukciji pacijentičine prošlosti.
Opisujući svoj rad s jednom pacijenticom, Janet je
zabilježio da, kako liječenje odmiče, razotkrivanje
nedavnih trauma utire put istraživanju ranijih događaja.
»Skidajući površinski sloj samoobmana, olakšao sam
pojavljivanje starih i tvrdokornih fiksnih ideja što su još
uvijek prebivale u dnu njezina uma. Potonje su sad pak
nestajale
23
uradajući znatnim poboljšanjem.«16 Opisujući svoj rad s
Annom O, Breuer je govorio o »praćenju unatrag niti
sjećanja«.17
Upravo je Freud tu nit pratio najdalje, što ga je nužno
odvelo u istraživanje seksualnog života žena. Unatoč
drevnoj kliničkoj tradiciji koja je prepoznala povezanost
histerijskih simptoma sa ženskom seksualnošću,
Freudovi mentori, Charcot i Breuer, bili su više nego
skeptični spram uloge seksualnosti u podrijetlu
histerije. I sam se Freud u početku opirao toj ideji:
»Kad sam počeo analizirati drugu pacijenticu ...
očekivanje seksualne neuroze kao osnove histerije nije
mi bilo ni na kraj pameti. Tek sam bio izašao iz
Charcotove škole, te sam povezivanje histerije s pita-
njem seksualnosti držao svojevrsnom uvredom —
upravo kako to drže i same pacijentice.«1**
Ovo empatično poistovjećivanje s reakcijama svojih
pacijentica karakteristično je za Freudove rane napise o
histeriji. Njegove povijesti slučajeva otkrivaju čovjeka
obuzeta tako strasnom radoznalošću da je bio spreman
nadići vlastite obrambene reakcije, bio sklon slušati. A
ono što je čuo zgranulo ga je. Njegove su mu
pacijentice uvijek iznova pričale o seksualnom nasrtaju,
o zlostavljanju i incestu. Prateći unatrag nit sjećanja,
Freud i njegove pacijentice otkrivale su znatne
traumatične događaje iz djetinjstva zaklonjene
nedavnijim, često donekle beznačajnim doživljajima
koji su zapravo bili tek otponci za nastup histerijskih
simptoma. Godine 1896. Freud je povjerovao da je
konačno našao izvor. Izvještavajući o osamnaest
pojedinačnih slučajeva sabranih pod naslovom Etio-
logija histerije, iznio je dramatičnu tvrdnju: »Stoga
postavljam tezu da na dnu svakog slučaja histerije
postoji jedan ili više događaja preranog seksualnog
doživljaja, događaja koji pripadaju najranijim godinama
djetinjstva, ali se mogu obnoviti kroz rad psihoanalize
unatoč u međuvremenu proteklim desetljećima.
Vjerujem da je ovo važan nalaz, otkriće capitis Nili u
neuropatologiji.«19
I poslije jednoga stoljeća ovaj se rad još uvijek
ravnopravno nosi sa suvremenim kliničkim opisima
posljedica seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. To je
briljantan, suosjećajan, rječito obrazložen i čvrsto
razložan dokument. Slavodobitan naslov i ushićeni ton
nagovješćuju da je Freud svoj prilog držao vrhunskim
postignućem u ovom području.
Umjesto toga, objavljivanje Etiologije histerije označilo
je svršetak ovoga smjera istraživanja. Nakon godine
dana Freud se privatno odrekao traumatske teorije o
podrijetlu histerije. Iz njegove prepiske jasno se vidi da
su ga sve više zabrinjavale radikalne društvene
implikacije njegove hipoteze. Histerija je u žena bila
tako česta da bi, ako su priče njegovih pacijentica bile
istinite i ako je njegova teorija bila točna, on bio primo-
24
ran zaključiti da je ono što je nazivao »nastranim
radnjama protiv djece« endemska pojava, ne samo u
proletarijatu Pariza gdje se prvi put bavio histerijom,
nego i u uglednim građanskim obiteljima u Beču gdje je
otvorio praksu. Takva je pomisao jednostavno bila
neprihvatljiva. Prelazila je granice vjerodostojnosti.20
Suočen s tom dilemom, Freud je prestao slušati svoje
pacijentice. Prekretnicu dokumentira slavni slučaj Dore.
Ta, posljednja Freudova studija slučaja histerije, doima
se više kao međusobno nadmudrivanje nego kao
suradni pothvat. Interakcija između Freuda i Dore
opisuje se kao »emocionalna borba«.21 U ovom slučaju
Freud još uvijek priznaje stvarnost doživljaja svoje
pacijentice: u adolescentnoj dobi, Dora je bila korištena
kao pijun u vješto smišljenim seksualnim spletkama
njezina oca. Freud je međutim odbijao ovjeriti Dorine
osjećaje oskvrnutosti i poniženja. Umjesto toga,
inzistirao je na istraživanju njezinih osjećaja erotičnog
uzbuđenja, kao da je situacija zlorabe bila ispunjenje
njezine želje. Činom koji je Freud protumačio kao
osvetu, Dora je prekinula liječenje.
Raskid njihovog saveza označio je gorki svršetak doba
suradnje između ambicioznih istraživača i histeričnih
pacijentica. Gotovo cijelo stoljeće nakon toga, te će
pacijentice ponovno biti prezirane i ušutkavane. Freu-
dovi sljedbenici posebno su zlopamtili buntovnu Doru
koju je jedan od učenika kasnije opisao kao »jednu od
najodbojnijih histeričarki« koju je ikada sreo.22
Na ruševinama traumatske teorije histerije Freud je
izgradio psihoanalizu. Vladajuća psihologijska teorija
narednog stoljeća utemeljena je na poricanju stvarnosti
žena.23 Seksualnost je ostala središnji cilj istraživanja.
No izrabljivački društveni kontekst u kakvom se
seksualni odnosi doista odvijaju postao je posve
nevidljiv. Psihoanaliza se pretvorila u proučavanje
nutarnjih mijena fantazma i želja podvojenih od
stvarnosti doživljaja. U prvom desetljeću 20. stoljeća,
ne potkrijepivši lažnost pritužbi nikakvom kliničkom
građom, Freud je zaključio da su izvješća njegovih
histeričnih pacijentica o seksualnom zlostavljanju u
djetinjstvu neistinita: »Bio sam najzad prisiljen priznati
da se ti prizori zavođenja nikad nisu dogodili i da su bili
samo fantazme Što su ih moje pacijentice izmislile.«2''
Freudovo oporicanje označilo je svršetak herojskog
doba histerije. U novom stoljeću posve je napušten
smjer ispitivanja što ga je potaknuo Charcot, a nastavili
njegovi sljedbenici.
Hipnoza i promijenjena stanja svijesti još su jednom
prepuštena oblasti okultnoga. Proučavanje psihičke
traume obustavljeno je. Nakon ne-
25
kog vremena, i za samu se bolest histerije počelo
govoriti da je praktično nestala.25
Taj dramatični obrat nije bio djelo tek jednoga čovjeka.
Kako bismo razumjeli zašto je proučavanje histerije
moglo doživjeti tako potpuni slom i kako su velika
otkrića mogla biti tako brzo zaboravljena, nužno je bar
donekle shvatiti intelektualno i političko okruženje iz
kojega je istraživanje i poteklo.
Središnji politički sukob u Francuskoj 19. stoljeća bila je
borba između pristaša monarhije i vjerske države, te
pristaša republikanskog i svjetovnog oblika vladavine.
Sedam puta od Revolucije 1789. godine zbog toga su
sukoba padale vlade. S režimom Treće republike 1870.
godine, rodo-načelnici nove i krhke demokracije
pokrenuli su agresivnu kampanju za učvršćivanje
osnovice svoje moći i podrivanje moći svoje najveće
oporbe, Katoličke crkve.
Republikanski vode toga doba bili su muškarci koji su
uspjeli vlastitim snagama, pripadnici buržoazije u
usponu. U sebi su gledali nastavljače tradicije
prosvjetiteljstva u borbi na život i smrt sa silama
reakcije: plemstvom i svećenstvom. Svoje glavne
političke bitke vodili su za nadzor nad obrazovanjem.
Svoje ideološke bitke vodili su za međusobnu lojalnost
muškaraca i vlast nad ženama. Odnosno, kako je to
izrekao Jules Ferry, jedan od utemeljitelja Treće
republike: »Žene moraju pripasti znanosti ili će
pripadati crkvi.«26
Charcot, trgovčev sin koji se uzdigao do bogatstva i
slave, bio je istaknuti član te nove buržujske elite.
Njegov je salon bio okupljalište ministara i drugih
uglednika Treće republike. Poput svojih kolega u vladi,
bio je gorljivi pobornik širenja svjetovnih, znanstvenih
ideja. Njegova modernizacija Salpetriere sedamdesetih
godina 19. stoljeća imala je zorno pokazati nadmoćne
vrline svjetovnog obrazovanja i upravljanja bolnicom.
Njegova istraživanja histerije imala su pak zorno
pokazati nadmoć svjetovnog nad vjerskim nazorom.
Predavanja utorkom bila su političko kazalište. Njegovo
je poslanje bilo histerične žene predati u nadležnost
znanosti.
Charcotovi opisi histerije pružali su znanstveno
objašnjenje za fenomene kao što su stanja
posjednutosti demonima, vračanje, egzorcizam i
vjerska ekstaza. Jedan od njegovih najdražih projekata
bila je retrospek-tivna dijagnoza histerije kroz stoljeća
prikazivane u umjetnosti. Zajedno sa svojim učenikom
Paulom Richerom objavio je zbirku srednjovjekovnih
umjetničkih djela koja je ilustrirala njegovu postavku
da se vjerski doživljaji opisani u umjetnosti mogu
objasniti kao očitovanja histerije.27 Charcot i njegovi
sljedbenici zapodjeli su i ogorčene rasprave o suvre-
26
menim mističnim pojavama, uključujući slučajeve
stigmi, ukazanja i liječenja vjerom. Charcota su
posebno zaokupljala čudesna izlječenja što su se
navodno zbivala u novom svetištu u Lourdesu. Janet se
zanimao i za američki fenomen kršćanske znanosti.
Charcotov učenik Desire Bourne-ville primijenio je
novopostavljene dijagnostičke kriterije kako bi pokušao
dokazati da je glasovita onodobna stigmatičarka,
pobožna mlada žena Louise Lateau, zapravo
histeričarka. Sve se takve fenomene htjelo privesti u
nadležnost medicinske patologije.28
Upravo je dakle širi, politički cilj potaknuo tako
strastveno zanimanje za histeriju krajem 19. stoljeća i
davao poticaj istraživanjima Charcota i njegovih
sljedbenika. Rješenje tajne histerije imalo je biti zornim
dokazom trijumfa svjetovne prosvijećenosti nad
reakcionarnim praznovjerjem, kao i moralne nadmoći
svjetovnog svjetonazora. Muškarci od znanosti
demonstrirali su svoje dobrohotno skrbništvo nad
histeriČarkama kao opreku najgorim krajnostima
inkvizicije. Godine 1880. Charles Ri-chet, Charcotov
učenik, primjećuje: »Mnoge od pacijentica zatvorene u
Salpetrieri u bivšim bi vremenima bile spaljene, njihova
bolest držala bi se zločinom.«29 Odjeke istih nazora
čujemo i u riječima Williama Jamesa deset godina
kasnije: »Medu premnogim žrtvama neznanja medicine
zaodjenuta u autoritet, uboga histeričarka dosada je
najgore prolazila; njezina će se postupna rehabilitacija i
izbavljenje uvrstiti među čovjekoljubiva postignuća
našega naraštaja.«30
Mada su ovi učeni muškarci u sebi gledali dobrohotne
izbavitelje koji uzdižu žene iz njihove poniženosti, oni
nikada niti na tren nisu pomislili da je moguće i stanje
društvene jednakosti žena i muškaraca. Žene su imale
postati predmetima proučavanja i čovjekoljubive skrbi,
a ne samo-stojni subjekti. Isti ti muškarci koji su
zagovarali prosvijećeni nazor na histeriju često su se
oštro protivili pripuštanju žena u više obrazovanje ili u
stručna zanimanja i nepokolebljivo se opirali pravu
glasa za žene.
U ranim godinama Treće republike, feministički je
pokret bio prilično slab. Sve do kasnih sedamdesetih
godina 19. stoljeća, feminističke organizacije nisu čak
smjele održavati javne skupove niti objavljivati svoje
publikacije. Na Prvom međunarodnom kongresu za
prava žena održanom u Parizu 1878. godine,
zagovornicama prava glasa nije dopušteno da govore
jer ih se smatralo odviše revolucionarnima.31
Zagovornici ženskih prava, uviđajući da im imetci ovise
o opstanku krhke nove demokracije, bili su skloni svoje
interese podrediti održanju konsenzusa unutar repu-
blikanske koalicije.
Međutim, jednu generaciju kasnije, režim otaca
Republike učvrstio je svoje položaje. Svjetovna
republikanska vladavina u Francuskoj je opsta
27
la i napredovala. Do kraja 19. stoljeća bitka protiv
klerikalizma u bitnome je bila dobivena. Za
prosvijećene muškarce u međuvremenu je postalo
donekle problematično postavljati se u obranu žena jer
su se žene sada usuđivale same govoriti u vlastito ime.
Militantnost feminističkih pokreta u stabilnim
demokracijama Engleske i Sjedinjenih Američkih
Država počela se širiti na Kontinent, te su francuske
feministice postale mnogo odlučnije u borbi za ženska
prava. Neke su bile pooštreno kritične spram otaca
Republike i počele propitivati dobrohotno skrbništvo
učenih muškaraca. Jedna feministička autorica otvoreno
se 1888. narugala Charcotu i njegovoj »vivisekciji žena
s izlikom da se proučava bolest«, kao i njegovoj
odbojnosti spram ulaženja žena u medicinsku stru-
ku.32
Na prijelazu stoljeća raspršio se politički potisak iz
kojega se rodilo herojsko doba histerije, nije više bilo
nikakvih prijekih razloga da se nastavi smjer
istraživanja koji je muškarce od znanosti odveo tako
daleko od onoga kamo su oni izvorno namjeravali ići.
Proučavanje histerije od-vabilo ih je u mračni svijet
transa, emocija i seksa. Primoralo ih je da slušaju žene
mnogo više no što su to sami očekivali i da o životima
žena saznaju mnogo više od onoga Što su ikada htjeli
znati. Dakako, oni nikad i nisu namjeravali istraživati
seksualnu traumu u životima žena. Sve dok je
proučavanje histerije ostajalo u granicama ideološke
kampanje, otkrićima u tom području pljeskalo se sa
svih strana, a znanstveni istraživači cijenili su se zbog
njihova čovjekoljublja i hrabrosti. No čim je taj politički
zamah iskopnio, ti isti istraživači otkrili su da ih
kompromitiraju narav njihovih otkrića i njihove prisne
veze s pacijenticama.
Uzmak je počeo čak i prije Charcotove smrti 1893.
godine. Sve ga se češće stalo prozivati da brani
vjerodostojnost javnih demonstracija histerije koje su
oduševljavale parišku društvenu kremu. Posvuda se
šuškalo da u predstavama nastupaju žene podložne
sugestiji koje, svjesno ili ne, izvode scenarij što im ga
je pod hipnozom naložio njihov skrbnik. Potkraj života,
Charcot je očito požalio što je otvorio ovu oblast
istraživanja.33 Kako se Charcot povukao iz svijeta
hipnoze i histerije, tako se i Breuer povukao iz svijeta
emocionalnih ženskih spona. Prva »kura pričanja« za-
vršila je vratolomnim Breuerovim bijegom od Anne O.
Odnos je možda raskinuo i zbog toga što je njegova
žena poprijeko gledala na njegovu intenzivnu prisnost
sa šarmantnom mladom ženom. Naprasno je prekinuo
liječenje koje je uključivalo duge, gotovo svakodnevne
susrete s pacijenticom u razdoblju od dvije godine.
Naglo okončanje izazvalo je krizu ne samo u
pacijentice, koja je morala biti hospitalizirana, nego
izgleda i u samoga doktora zgranuta spoznajom da mu
je pacijentica postala stra-
28
sno privržena. Završnu sesiju s Annom O. napustio je
»obliven hladnim znojem«.34
Premda je Breuer kasnije surađivao s Freudom u
objavljivanju tog izuzetnog slučaja, pretvorio se u
nevoljkog i sumnjičavog istraživača. Bre-uera su
osobito zabrinjavali uzastopni nalazi seksualnih
doživljaja u izvoru histerijskih simptoma. Odnosno,
kako se Freud požalio svojem povjerljivom prijatelju
VVilhelmu Fliessu: »Nedugo prije, Breuer je održao
veliko predavanje o meni pred liječničkim društvom,
ističući sebe kao obraćenika na vjerovanje u seksualnu
etiologiju. Kad sam mu privatno na tome zahvalio,
pokvario mi je zadovoljstvo rekavši: 'Svejedno, ja u to
ne vjerujem.'«35
Freudova istraživanja doprla su najdublje u nepriznatu
stvarnost života žena. Njegovo otkriće seksualnog
zlorabljenja u djetinjstvu u korijenu histerije prekoračilo
je krajnje granice društvene vjerodostojnosti i izložilo
ga potpunom ostracizmu unutar struke. Objavljivanje
Etiologije histerije, za što je očekivao da će mu donijeti
slavu, dočekano je skamenjenom općom šutnjom
starijih kolega i vršnjaka. Kako je nedugo poslije toga
napisao Fliessu, »izoliran sam kako bi mi ti to samo
mogao poželjeti: izdan je prešutni nalog da me se
napusti i oko mene se stvara praznina.«36
Freudovo povlačenje iz proučavanja psihičke traume što
je potom uslijedilo doživljeno je kao skandal.37 Njegovo
je oporicanje ocijenjeno činom osobna kukavičluka.38 A
povrh svega toga, lavina takvih napada ad hominem
doimala se poput čudnovata prežitka Freudova vlastita
doba kada je svaki napredak u znanju bio držan
prometejskim činom osamljenog muškog genija. Koliko
god neosporivi bili njegovi argumenti, koliko god
valjana bila njegova zapažanja, Freudovo otkriće nije
moglo naići na prihvaćanje jer nije postojao politički i
društveni kontekst koji bi podržao istraživanje histerije
bez obzira kamo ono vodilo. Takav kontekst u Beču
nikada nije ni postojao, a u Francuskoj je brzo nestao.
Freu-dov takmac Janet, koji nikad nije napustio svoju
traumatsku teoriju histerije i koji nikad nije ustuknuo
pred svojim histeričnim pacijenticama, doživio je da mu
radovi budu zaboravljeni, a ideje odbačene.
S vremenom je Freudovo odricanje od traumatske
teorije histerije preraslo u naglašenu dogmatičnost.
Čovjek koji je u istraživanju otišao najdalje i
najpotpunije shvatio njegove implikacije, u kasnijem se
životu povukao u najzadrtije poricanje. U tom procesu
on je opovrgnuo svoje pacijentice. Premda i dalje
usredotočen na seksualni život svojih pacijentica, više
nije priznavao zlostavljanje kao bit stvarnih ženskih
doživljaja. Tvrdoglavom upornošću što ga je
primoravala na sve veće teorijske obra-
29
te, ustrajno je tvrdio da žene umišljaju i čeznu za
izrabljivačkim seksualnim odnosima na koje se tuže.
ZduŠnost i temeljitost Freudova oporicanja možda je i
razumljiva s obzirom na golemost izazova s kojim se
suočio. Tvrdo ostati pri svojoj teoriji bilo bi značilo
priznati ponore seksualne potlačenosti žena i djece.
Jedini mogući izvor intelektualne ovjere i podrške
takvome stavu bio je feministički pokret što se tek
rađao, no koji je ugrožavao Freudu tako drage
patrijarhalne vrijednosti. Ući u savezništvo s takvim
pokretom bilo je nepomislivo za čovjeka Freudovih
političkih uvjerenja i stručnih ambicija. Preoštro se od
toga ogradivši, on se u isti mah razišao i s proučava-
njem psihičke traume i sa ženama. Svoj je put nastavio
razvijajući teoriju o razvoju čovjeka u kojoj
manjevrijednost i lažljivost žena čine stožerne osi
doktrine.39 U antifeminističkom političkom podneblju ta
je teorija dobro uspijevala, čak bujala.
Među svim tim ranim istraživačima, proučavanje
histerije do njegovih je logičnih zaključaka dovela samo
i upravo Breuerova pacijentica Anna 0. Nakon što ju je
Breuer napustio, čini se da je bolovala nekoliko godina.
I onda se oporavila. Nijema histeričarka koja je izumila
»kuru pričanja« našla je svoj glas i duševno zdravlje u
pokretu za oslobođenje žena. Pod pseudonimom Paul
Berthold, na njemački je prevela klasičnu raspravu
Mary Wollstonecraft, Zagovor ženskih pravic (A
Vindication oj the Rights of Women), te napisala
igrokaz Ženske pravice. Pod vlastitim imenom, Bertha
Pappenheim postala je istaknuta feministička društvena
radnica, intelektualka i organizatorica. Za svojeg
dugogodišnjeg i plodnoga rada, upravljala je sirotištem
za djevojčice, utemeljila feminističku organizaciju za
Židovke i proputovala cijelu Evropu i Srednji istok vo-
deći kampanje protiv seksualnog izrabljivanja žena i
djece. Njezina predanost, energija i posvećenost
prerasle su u legendu. Prema riječima jedne njezine
suradnice: »U toj je ženi živio vulkan ... . Svoju borbu
protiv zlostavljanja žena i djece osjećala je takoreći kao
tjelesnu bol.«40 Kad je umrla, govoreći njoj u spomen,
filozof Martin Buber je rekao: »Nisam joj se samo divio
nego je i volio, i voljet ću je do dana svoje smrti. Ima
ljudi od duha i ljudi od strasti, i jedni i drugi manje su
česti no što bi čovjek mislio. Još su rjeđi ljudi i od duha
i od strasti. No najrjeđi je od svih strastveni duh.
Bertha Pappenheim bila je žena upravo takvoga duha.
Pronosite uspomenu na nju. Svjedočite da ona još
uvijek živi.«41 U oporuci je izrazila želju da svatko tko
joj obiđe grob ostavi na njemu kamenčić »kao tiho
obećanje ... da će služiti poslanju ženskih dužnosti i
ženske radosti ... neumorno i hrabro.«42
30
TRAUMATSKE NEUROZE U RATU
Stvarnost psihičke traume još se jednom probila u
javnu svijest s katastrofom Prvoga svjetskog rata. U
tom dugotrajnom ratu međusobnog iscrpljivanja za
četiri je godine poginulo više od osam milijuna
muškaraca. Po okončanju pokolja, raspala su se četiri
evropska imperija, a s njima i mnoga vjekovna
uvjerenja na kojima je počivala zapadna civilizacija.
Jedna od mnogih žrtava ratnog pustošenja bila je i
iluzija o muškoj časti i ratničkoj slavi. U uvjetima
neprestane izloženosti užasima rovovskoga rata,
zapanjujuće veliki broj muškaraca stao se slamati.
UzamČeni i učinjeni bespomoćnima, pod stalnom
prijetnjom uništenja, prisiljeni da budu očevicima
sakaćenja i smrti svojih drugova bez ikakve nade u po-
štedu, mnogi vojnici počeli su se ponašati poput
histeričnih žena. Neobuzdano bi vrištali i jecali. Ukočili
bi se i ne bi se mogli micati. Zanijemjeli bi i prestali
reagirati. Gubili bi pamćenje i sposobnost osjećanja.
Broj psihijatrijskih žrtava bio je tako velik da je hitno
valjalo rekvirirati bolnice kako bi ih se zbrinulo. Prema
jednoj procjeni, živčani slomovi činili su 40% britanskih
ratnih gubitaka. Vojne vlasti pokušale su izostavljati
psihijatrijske gubitke u izvještajima zbog njihovog
demoralizirajućeg i učinka na javnost.43
Simptomi živčanog sloma u početku su pripisani
tjelesnom uzroku. Britanski psiholog Charles Myers, koji
je istraživao neke od prvih slučajeva, simptome je
obrazložio tjelesno potresajućim učincima eksplozija
granata i time izazvan živčani poremećaj nazvao
»granatnim šokom«.44 Naziv se uvriježio, premda je
ubrzo postalo jasno da se isti sindrom može naći i u
vojnika koji nisu bili izloženi nikakvoj tjelesnoj traumi.
Malo-pomalo vojni su psihijatri bili prisiljeni priznati da
su simptomi granatnog Šoka posljedica duševne
traume. Emocionalna potresenost zbog dugo- i trajne
izloženosti nasilnoj smrti bila je dostatna da u
muškaraca proiz- j vede neurotski sindrom sličan
histeriji.
Kad se postojanje ratne neuroze više nije moglo poreći,
medicinske rasprave, kao i u ranijoj raspravi o histeriji,
usredotočile su se na moralni karakter pacijenta. Po
nazoru tradicionalista, normalnom vojniku rat bi imao
biti na diku i on ne bi smio odavati ni znaka emocija.
Dakako, on | ne bi smio podleći niti strahu. Vojnik u
kojega se razvila traumatska neuroza u najboljem je
slučaju bio konstitucijski niže ljudsko biće, a u naj- i
goremu simulant i kukavica. Onodobni medicinski autori
takve su pacijente opisivali kao »moralne invalide«.45
Neke vojne vlasti držale su da I takvi ljudi ne zavređuju
da budu pacijenti, da bi ih valjalo predati vojnom j
31
sudu ili otpustiti iz vojske oduzevši im sva prava i
povlastice, prije nego ih slati na liječenje.
Najistaknutiji pristaša tradicionalističkog nazora bio je
britanski psihijatar Lewis Yealland. U svojoj raspravi iz
1918. godine, Histerijski poremećaji u ratu (Hysterical
Disorders of Warfare), zagovarao je strategiju postupka
zasnovanu na posramljivanju, prijetnjama i kazni.
Histerijski simptomi poput zanijemjelosti, gubljenja
osjeta ili motorne uzetosti liječili su se elektrošokovima.
Pacijente se izlagalo sramoti zbog lijenosti i ku-
kavičluka. Onima koji su očitovali znake »mrskog
neprijatelja negativiz-ma« priprijetilo bi se vojnim
sudom. U jednom slučaju, Yealland je izvijestio da
zanijemjelog pacijenta liječi tako da mu, vezanome za
stolac, daje elektrošokove na grlo. Liječenje se
nemilosrdno nastavljalo iz sata u sat, sve dok pacijent
nije najzad progovorio. Istodobno sa šokovima,
Yealland je bodrio pacijenta riječima: »Upamti, moraš
se ponašati kao junak kakav od tebe očekujem da
budeš... Čovjek koji je prošao tako mnoge bitke morao
bi bolje vladati sobom.«46
Napredni medicinski autoriteti obrazlagali su naprotiv
da je ratna neuroza nehinjeno psihijatrijsko stanje što
može nastupiti i u vojnika visoko moralnog karaktera.
Oni su se zalagali za ljudski postupak zasnovan na
psihoanalitičkim načelima. Prvak tog liberalnijeg
gledišta bio je W. H. R. Rivers, liječnik širokog
intelektualnog raspona, profesor neurofiziologije,
psihologije i antropologije. Njegov najslavniji pacijent
bio je mladi časnik Siegfried Sassoon koji se istaknuo
nespornom hrabrošću u borbi i svojom ratnom
poezijom. Sassoon je došao na glas kad je, još u voj-
ničkoj odori, javno obznanio svoju pripadnost
pacifističkom pokretu i stao raskrinkavati rat. Tekst
njegove Vojačke izjave (Soldier's Declaration) napisane
1917. godine zvuči poput suvremenog antiratnog
manifesta:
Ovu izjavu dajem u čin svjesnog prkošenja vojnoj vlasti
jer vjerujem da rat namjerno nastavljaju oni koji imaju
moć da ga okončaju.
Vojak sam, uvjeren da nastupam u ime vojaka. Držim
da je ovaj rat, u koji sam stupio kao u obrambeni i
osloboditeljski, sada postao napadački i osvajački...
Vidio sam i sam pretrpio patnje postrojbi i ne mogu više
sudjelovati u nastavljanju tih patnji u ime svrha za koje
sam uvjeren da su zle i nepravedne.47
Bojeći se da će Sassoona predati vojnom sudu, jedan
od njegovih drugova časnika, pjesnik Robert Graves,
uredio je da ga se pošalje u bolnicu, •na brigu Riversu.
Tako se njegova antiratna izjava mogla pripisati psi-
hičkom slomu. Mada Sassoon nije pretrpio potpuni
emocionalni slom, bio je, kako je to opisao Graves, u
»lošem živčanom stanju«48. Bio je nemiran i razdražljiv,
mučile su ga noćne more. Njegovo impulzivno
32
kockanje životom i lakomisleno izlaganje opasnostima
priskrbilo mu je nadimak »Ludi Jack«. Danas bi se tim
simptomima zacijelo kvalificirao za dijagnozu
posttraumatskog stresnog poremećaja.
Riversovo liječenje Sassoona bilo je smišljeno da zorno
pokaže nad-moćnost humanog, prosvijećenog liječenja
nad više kaznenim tradicionalističkim pristupom. Cilj
liječenja, kao i u ostalim oblastima vojne medicine, bio
je da se pacijent vrati u borbu. Rivers nije propitivao taj
cilj. Međutim jest obrazlagao djelotvornost izvjesnog
oblika kure pričanja. Umjesto da ga posramljuje, radije
je sa Sassoonom postupao s dostojanstvom i
poštovanjem. Radije nego da ga ušutkava, ohrabrivao
ga je da slobodno piše i priča o ratnim strahotama.
Sassoon je uzvraćao sa zahvalnošću: »Postigao je da se
odmah osjetim sigurnim i činilo se da zna sve o meni....
Mnogo bih dao za nekoliko gramofonskih snimki mojih
razgovora s Riversom. Jedino što je u tome važno moje
je sjećanje na velikog i dobrog čovjeka koji mi je pružio
svoje prijateljstvo i vodstvo.«49
Riversova psihoterapija slavnoga pacijenta ocijenjena je
uspješnom. Sassoon je javno opovrgnuo svoju
pacifističku izjavu i vratio se u borbu. Učinio je to mada
se njegova politička uvjerenja nisu promijenila. Da se
vrati, nagnala ga je lojalnost prema sudruzima koji su
se još uvijek borili, I osjećaj krivnje što je pošteđen
njihovih patnji, ali i beznadnosti i neučinkovitosti
njegova osamljena prosvjeda. Ostajući vjeran
humanom pristu- I pu liječenju, Rivers je ustanovio dva
načela što će ih prigrliti američki vojni psihijatri u
slijedećem ratu. Dokazao je, prvo, da i neosporivo hra-
I bri muškarci mogu podleći nesvladivom strahu te,
drugo, da je najdje- I lotvorniji motiv za prevladavanje
toga straha nešto što je jače od domo-1 ljublja,
apstraktnih načela ili mržnje prema neprijatelju: ljubav
vojnika I jednih prema drugima.
Sassoon je preživio rat, ali je poput mnogih preživjelih
s ratnom neu-1 rozom bio osuđen da ga iznova
proživljava ostatak svojega života. Po-1 svetio se
pisanju i dopisivanju svojih ratnih sjećanja, očuvanju
uspomene I na pale i promicanju stvari pacifizma.
Premda se od svojeg »teškog živ-1 čanog napadaja«
oporavio dovoljno da vodi produktivan život, opsjedalo
I ga je sjećanje na one koji nisu bili iste sreće:
Granatni šok. Koliko li je kratkih bombardiranja imalo
zadugo odgođeni I naknadni učinak u umovima tih
preživljenika, mnogi od kojih gledahu svoje 1 drugove i
smijahu se dok je Pakao činio sve da ih uništi. Ne bijaše
to tada! njihov zao čas, nego ovo sada; sada u
znojnom gušenju noćne more, u uzetimB udovima, u
mucanju iščašena govora. I u od svega najgoremu, u
rasapu onih I vrlina po kojima oni i bijahu takvi
vitezovi, tako nesebični, bez riječi žalbe-« u
tankoćutnijih tipova muškaraca upravo to bijaše
neizreciva tragedija gra-
33
natnog šoka ... . U ime uljudbe ti vojaci postahu
mučenicima, a na uljudbi ostaje da dokaže da njihovo
mučeništvo nije bila prljava prevara.50
Već nekoliko godina po svršetku rata, zanimanje
medicine za temu psihičke traume ponovno je
izblijedilo. Premda su se mnogi muškarci s trajno
umanjenim psihičkim sposobnostima tiskali u
sporednim odjelima veteranskih bolnica, njihova je
prisutnost postala nezgodom za mirnodopsko društvo
tako spremno da zaboravi.
Godine 1922. mladi američki psihijatar Abram Kardiner
vratio se u New York s jednogodišnjeg hodočašća u Beč
gdje ga je analizirao Freud. Nadahnuće mu je bio san o
velikom otkriću. »Ima li veće pustolovine«, razmišljao
je, »od toga da se postane Kolumbom relativno nove
znanosti o umu.«51 Kardiner je otvorio privatnu
psihoanalitiČarsku praksu u vrijeme kad je u New Yorku
bilo možda deset psihoanalitičara. Odlazio je raditi i na
psihijatrijsku kliniku Ureda za ratne veterane gdje je
vidio mnoge muškarce s ratnom neurozom. Mučila ga je
ozbiljnost njihovih smetnji i vlastita nesposobnost da ih
izliječi. Posebno je upamtio jednog pacijenta kojega je
liječio godinu dana bez vidljiva uspjeha. Kasnije, kad
mu je pacijent zahvalio, Kardiner je prosvjedovao: »Ta
ništa nisam učinio za vas. Uopće nisam izliječio vaše
simptome.« »Ali, doktore«, odgovorio je pacijent, »vi
ste se bar trudili. Dugo obilazim Ured za veterane i
znam da se oni niti ne trude niti im je zapravo stalo.
Vama jest.«52
Kardiner je kasnije priznao da je »neprestana mora«
njegovog vlastitog ranog djetinjstva — bijeda, glad,
zanemarenost, kućno nasilje i prerana smrt njegove
majke — utjecala na smjer njegovih intelektualnih tra-
ganja i omogućila mu da se poistovjeti s
traumatiziranim vojnicima.53 Kardiner se dugo borio da
teoriju ratne traume razvije unutar intelektualnog
okvira psihoanalize, ali je najzad odustao procijenivši
zadatak nemogućim i nastavio uglednu karijeru prvo u
psihoanalizi, a potom, kao i njegov prethodnik Rivers, u
antropologiji. Godine 1939, u suradnji s antropologicom
Ćorom du Bois, napisao je temeljni antropologijski rad,
Pojedinac i njegovo društvo (The Individual and His
Society).
I tek tada, nakon što je napisao tu knjigu, postao je
kadar vratiti se temi ratne traume, ovaj put nalazeći u
antropologiji pojmovni okvir koji će priznavati utjecaj
društvene stvarnosti i osposobiti ga da razumije psi-
hičku traumu. Godine 1941. Kardiner je objavio
sveobuhvatnu kliničku i teorijsku studiju Traumatske
neuroze u ratu (The Traumatic Neuroses of War) u
kojoj se požalio na povremenu amneziju što opetovano
presijeca to područje:
Tema neurotskih poremećaja što nastaju kao posljedica
rata, u proteklih je 25 godina bila izvrgnuta premnogim
hirovima javnog zanimanja i mušica-
34
ma psihijatrije. Javnost ne podržava svoje zanimanje,
veoma veliko poslije Prvoga svjetskoga rata, niti to čini
psihijatrija. Zbog toga takva stanja nisu predmet
trajnog proučavanja... nego tek periodičnih napora Što
se ne mogu ocijeniti odviše revnima. Dijelom je to
posljedica pada statusa veterana kad mine rat ... .
Premda ne vrijedi za psihijatriju općenito, falosna je
istina da svaki istraživač koji se prihvati proučavanja tih
stanja drži svojom svetom obvezom početi od ništice i
raditi na problemu kao da nitko nikada prije njega nije
napravio ništa s tim u vezi.54
Kardiner je nastavio razvijati kliničke okosnice
traumatskog sindroma i onako kako ga shvaćamo
danas. Njegova je teorijska formulacija bila upadljivo
slična Janetovim formulacijama histerije s kraja 19.
stoljeća, Doista, Kardiner je prepoznao da ratne
neuroze predstavljaju oblik histerije, ali je uvidio da je
taj izraz opet postao toliko pogrdan da sama I njegova
upotreba diskreditira pacijente: »Kad se upotrijebi riječ
'histe-1 ričan'..., njezino je društveno značenje da je
subjekt pohlepna individua I koja mukte nastoji doći do
nečega. Žrtva takve neuroze stoga ostaje bez I sućuti
na sudu, te ... bez sućuti svojih liječnilća za koje
često ... 'histeričar' I znači da pojedinac boluje od
nekog upornog oblika zloće, nastranosti ili I slabosti
volje.«55
Nadolaskom Drugoga svjetskog rata oživjelo je i
zanimanje medicine za ratnu neurozu. Nadajući se da
će naći brz i djelotvoran postupak li ječenja, vojni su
psihijatri nastojali skinuti žig sramote sa stresnih reak-
cija na borbu. Prvi se put priznalo da se svaki muškarac
može slomiti u vatri i da se psihijatrijski gubici mogu
predviđati u izravnom razmjeru sa stupnjem izloženosti
borbi. Doista, znatni su napori uloženi u točno od-
ređivanje razine izloženosti koja zasigurno proizvodi
psihički slom. Godinu dana nakon svršetka rata, dva
američka psihijatra, J. W. Appel i G. W. Beebe, zaključili
su da je 200-240 dana u borbi dostatno da slomi i
najjačeg vojnika: »Ne postoji takva stvar kao
'navikavanje na borbu'.... Svaki trenutak borbe nameće
tako veliku napetost da će se ljudi slamali upravo
razmjerno intenzitetu i trajanju izloženosti. Takvi
psihijatrijskii gubici jednako su neizbježni kao i strijelne
i šrapnelske rane u ratovanju.«5^
Američki psihijatri usredotočili su energiju na
identificiranje onih čim-I benika koji bi mogli biti
zaštitom od akutnih slomova ili voditi brzom I
oporavku. Ponovno su otkrili ono što je Rivers pokazao
u svojem lijeće-l nju Sassoona: moć emocionalnih
spona među borcima. Godine 1947.1 Kardiner je
revidirao svoj klasični tekst u suradnji s Herbertom
Spiege-J lom, psihijatrom koji se netom vratio iz
liječničke službe na bojištu. Kan diner i Spiegel
obrazlagali su da je najjača zaštita od nesvladivog
straha! visok stupanj sro'denosti vojnika sa svojom
neposrednom borbenom je-
35
dinicom i vodom. O sličnim nalazima izvijestili su i
psihijatri Roy Grin-ker i John Spiegel, koji su upozorili
da situacija stalne opasnosti u vojnika uzrokuje
razvijanje krajnje emocionalne ovisnosti o skupini kojoj
pripadaju i njihovim vođama. Oni su zamijetili da su
visok moral i dobro vodstvo u maloj borbenoj jedinici
najjača zaštita protiv psihičkog sloma.57
Strategije liječenja razvijene u Drugom svjetskom ratu
zamišljene su tako da se odvajanje oboljelog vojnika od
suboraca svede na najmanju mjeru. Opći je nazor
zagovarao kratak zahvat što je moguće bliže bojišnici, s
ciljem da se vojnik brzo vrati u borbenu jedinicu.58
Tragajući za brzom i djelotvornom metodom liječenja,
vojni su psihijatri ponovno otkrili posredničku ulogu
promijenjenih stanja svijesti u psihičkoj traumi. Iznašli
su da se umjetno izazvana promijenjena stanja svijesti
mogu iskoristiti za olakšavanje pristupa traumatskim
sjećanjima. Kardiner i Spiegel primjenjivali su hipnozu
kako bi izazvali promijenjeno stanje svijesti, dok su
Grinker i Spiegel upotrijebili natrijev amital, odnosno
tehniku koju su nazvali »narkosintezom«. Kao i u
ranijem radu na histeriji, težište »kure pričanja«
primijenjene na ratne neuroze bili su oporavak i katar-
zično oživljavanje traumatskih sjećanja, zajedno sa
svim pratećim emocijama straha, bijesa i žalosti.
Psihijatri koji su krčili putove te nove tehnike shvatili su
da rasterećenje od traumatskih sjećanja nije samo po
sebi dostatno za trajno izlječenje. Kardiner i Spiegel
upozorili su da je puki doživljaj katarze, mada hipnoza
može ubrzati vraćanje traumatskih sjećanja, sam po
sebi neko-ristan. Hipnoza je nedjelotvorna, tumačili su
oni, ondje »gdje postupak nije doveden do kraja«59.
Slično tome, Grinker i Spiegel su zamijetili da liječenje
neće uspjeti ako sjećanja, vraćena i ispražnjena pod
utjecajem natrijevog amitala, ne budu uklopljena u
svijest. Učinak borbe, obrazlagali su oni, »nije poput
zapisa na škriljastoj ploči koji se može izbrisati, dok
ploča ostaje kakvom je bila i prije. Borba utiskuje trajne
dojmove u umove muškaraca, mijenjajući ih jednako
korjenito poput bilo kojeg sudbinskog iskustva kroz
koje su prošli.«60
Ova mudra upozorenja bila su međutim najčešće
zanemarivana. Novi, brzi postupak liječenja
psihijatrijskih ratnih žrtava u ono je vrijeme smatran
visoko uspješnim. Prema jednom izvještaju, 80%
američkih boraca koji su podlegli akutnom stresu u
Drugom svjetskom ratu, vraćeno je na neku dužnost
obično za tjedan dana. Trideset posto je vraćeno u
borbene jedinice.61 Malo je pozornosti posvećivano
daljnjoj sudbini tih muškaraca čim bi se vratili na
djelatne dužnosti, a kamoli nakon što bi se iz rata vratili
kući. Dok su god mogli funkcionirati na minimalnoj
razini, mislilo
36
se da su se oporavili. Sa svršetkom rata, opet bi
nastupao već poznati proces amnezije. I medicinu i
javnost malo je zanimalo psihičko stanje vojnika
povratnika. Trajni učinci ratne traume još su jednom
pali u zaborav.
Sustavno i obuhvatno istraživanje dugoročnih psihičkih
posljedica borbe ponovno je poduzeto tek poslije
Vijetnamskog rata. Taj put, poticaj za proučavanje nije
potekao iz vojnih ili medicinskih, krugova, nego iz
organiziranih napora vojnika koji su se protivili
ratovanju.
Godine 1970, kad je Vijetnamski rat bio na vrhuncu,
dva psihijatra, Robert Jay Lifton i Chaim Shatan, sastali
su se s predstavnicima nove organizacije nazvane
Vijetnamski veterani protiv rata. Bilo je takoreći
nečuveno da se veterani organiziraju protiv svojeg
vlastitog rata dok on još traje. Ta mala skupina vojnika,
od kojih su se mnogi istakli hrabrošću, vratila je svoja
odličja i javnosti ponudila svjedočanstvo o svojim
ratnim zločinima. Njihovo istupanje dalo je moralnu
vjerodostojnost rastućem antiratnom pokretu. »Oni su
stavili u pitanje«, napisao je Lifton, »općeprihvaćeno
poimanje socijaliziranog ratnika i ratnog sustava, i
raskrinkali lažnost uvjeravanja svoje države da je
posrijedi pravedan rat.«62
Veterani protivnici rata organizirali su, kako su ih sami
nazvali, »pri-čaonice«. Na tim prisnim domjencima ljudi
s jednakim iskustvima, vijetnamski su veterani
prepričavali i ponovno proživljavali traumatične ratne
doživljaje. Psihijatre nazora srodnih svojima pozvali su
da im pruže stručnu pomoć. Shatan je kasnije ovako
tumačio zašto su ti muškarci potražili pomoć izvan
konvencionalnog psihijatrijskog kruga: »Mnoge je od
njih 'boljelo', kako su oni to govorili. Ali po pomoć nisu
htjeli ići u Upravu za veterane .... Trebalo im je nešto
što će se odvijati na njihovu terenu, gdje je stvar u
njihovim rukama.«63
Svrha pričaonica bila je dvojaka: pružiti utjehu
veteranima pojedincima koji su pretrpjeli psihičku
traumu, te stvoriti svijest o posljedicama rata.
Svjedočanstva proistekla iz tih skupina skrenula su
pozornost javnosti na trajne psihičke ozljede stečene u
borbi. Ti su veterani odbijali pasti u zaborav. Štoviše,
odbijali su i ponijeti žig srama. Inzistirali su na
opravdanosti i dostojanstvu svoje tegobe. Riječima
mornaričkog veterana Michaela Normana rečeno:
Obitelj i prijatelji Čudili su se zašto smo tako ljuti. Što
se jadate, pitali bi. Zašto ste tako mrzovoljni i
ozlojeđeni? Naši očevi i djedovi išli su u rat, obavili
svoju dužnost, došli kući i nastavljali normalno živjeti s
tim. Što je našu generaciju učinilo tako različitom?
Kako se ispostavlja, ništa. Nema nikakve razlike. No
kad se stari vojnici iz »dobrih« ratova izvuku iza
zavjese mita i sentimenta i izvedu na svjetlo, čini se da
i u njima tinja bijes i ogorčenost...
37
Ljutili smo se dakle. Naša je srdžba bila stara,
atavistična. Ljutili smo se kao što su se ljutili svi
civilizirani ljudi koje je itko ikada poslao da počine
umorstvo u ime vrline.64
Sredinom sedamdesetih, organizirane su stotine
neformalnih pričao-nica. Krajem desetljeća, politički je
pritisak veteranskih organizacija urodio zakonskom
obvezom da se organizira psihološka pomoć, odnosno
programom nazvanim Operacija »Pružena ruka« pri
Upravi za veterane. Organizirano je preko stotinu
savjetovališta u kojima se osoblje sastojalo od
veterana, a rad i zbrinjavanje temeljili su se na
samopomoći i međusobnoj pomoći. Tako zdušno
organiziranje veterana ujedno je dalo podstrek
sustavnom psihijatrijskom istraživanju. U godinama
nakon Vijetnamskog rata, Uprava za veterane naručila
je sveobuhvatna istraživanja koja su imala ustanoviti
kako ratni doživljaji utječu na život veterana
povratnika. Petosveščana studija o ostavštini Vijetnama
ocrtala je sindrom posttraumatskog stresnog
poremećaja ne ostavljajući nikakav prostor za sumnju u
njegovu izravnu povezanost s izloženošću borbi.65
Moralni legitimitet antiratnog pokreta i iskustvo poraza
nacije u sramotnom ratu omogućili su da se psihička
trauma prizna kao trajna i neizbježna ostavština rata.
Godine 1980. karakteristični sindrom psihičke traume
prvi je put usvojen kao »prava« dijagnoza. Te je godine
Američka psihijatrijska udruga u svoj službeni priručnik
duševnih poremećaja uvrstila novu kategoriju nazvanu
»posttraumatski stresni poremećaj«.66 Kliničke crte
toga poremećaja podudarale su se s crtama traumatske
neuroze kako ju je četrdeset godina ranije opisao
Kardiner. Tako je sindrom psihičke traume, periodično
zaboravljan i periodično ponovno otkrivan u proteklih
stotinu godina, konačno stekao službeno priznanje
unutar dijagnostičkog kanona.
RATNA NEUROZA U RATU SPOLOVA
Istraživanja histerije s kraja devetnaestog stoljeća
nasukavala su se na pitanju seksualne traume. U to
vrijeme još nije bila osviješćena činjenica da je nasilje
prateći dio seksualnog i kućnog života žena. Freud je
nazro tu istinu i njome užasnut ustuknuo. Kroz gotovo
cijelo dvadeseto stoljeće, upravo je proučavanje ratnih
veterana dovodilo do rasta korpusa znanja o
traumatskim poremećajima. No tek se s pojavom
pokreta za oslobođenje žena sedamdesetih godina
pokazalo da najbrojnije žrtve posttraumatskog
poremećaja nisu muškarci u ratu, nego žene u
mirnodopskom životu.
38
Stvarni uvjeti života žena ostajali su skriveni u osobnoj
sferi, u privatnom životu. Kultna vrijednost privatnosti
stvorila je moćnu zapreku za osvještenje problema, te
žensku stvarnost učinila zapravo nevidljivom. Govoriti o
iskustvima seksualnog ili kućnog života značilo je
navući na sebe prezir, porugu i nevjericu javnosti. Žene
su ušutkavane strahom i sramom, a ženska šutnja
ostavljala je slobodan prostor za sve oblike seksualnog i
kućnog zlostavljanja.
Žene nisu imale ime za tiraniju privatnog života. Teško
je bilo priznati da čvrsto uspostavljena demokracija u
javnoj sferi može postojati usporedo sa stanjem
primitivne autokracije ili razvijene diktature u kući. Sto-
ga nije bilo slučajno što je u prvom manifestu
narastajućeg američkog feminističkog pokreta Betty
Friedan žensko pitanje nazvala »bezimenim
problemom«.67 Nije bilo slučajno ni to što je
prvenstvena metoda pokreta nazvana
»osvješćivanjem«.68
Osvješćivanje se odvijalo u skupinama po mnogim
crtama sličnima veteranskim pričaonicama i
psihoterapiji: odlikovala ih je ista prisnost, ista
povjerljivost i imperativ kazivanja istine. Stvaranje
samo njihovog prostora ženama je omogućilo da nadiđu
brane poricanja, zatajivanja i srama koje su ih
sprečavale da pravim imenom nazovu svoje rane. U za-
štićenoj okolini psihijatrijskih ordinacija žene su se
usuđivale govoriti o silovanju, ali im učeni muškarci
nisu vjerovali. U zaštićenoj okolini skupina za
osvješćivanje, žene su govorile o silovanju i druge su
im žene vjerovale. Pjesma iz toga doba prenosi ushit
što su ga žene osjećale govoreći naglas i bivajući
slušane:
 Danas
u mojem malom prirodnom tijelu
Sjedim i učim -
moje tijelo žene
i tvoje
meta na svakoj ulici
meni oduzeto
u dvanaestoj...
Gledam ženu kako se usuđuje
usuđujem se gledati ženu
usuđujemo se oglasiti.69

Premda su metode osvješćivanja bile analogne

psihoterapijskim metodama, svrha im je bila proizvesti
promjenu prije na društvenoj nego na pojedinačnoj
razini. Feminističko poimanje seksualnog nasrtaja os-
nažilo je žrtve da probiju brane privatnosti, da podrže
jedna drugu i po-
39
duzmu zajedničku akciju. Osvješćivanje je postalo i
metodom empirijskog istraživanja. Kathie Sarachild,
jedna od začetnica osvješćivanja, opisala ga je kao
stavljanje u pitanje prevladavajućeg intelektualnog
pravovjerja: »Odluka da istaknemo vlastite osjećaje i
doživljaje kao žene, te da sva poopćenja i knjiška
znanja stavimo na provjeru vlastitog iskustva, bila je
zapravo znanstveno-istraživačka metoda. Mi smo
zapravo ponovile izazov kakav je znanost 17. stoljeća
uputila skolastici: 'proučavaj prirodu, a ne knjige' i stavi
sve teorije na kušnju žive prakse i čina.«70
Proces otpočet osvješćivanjem postupno je urađao sve
višom razinom javne svijesti. Prvo javno progovaranje
o silovanju organizirale su Radikalne feministice New
Yorka 1971. godine, a prvo Međunarodno sudište za
zločine prema ženama pokrenuto je u Bruxellesu 1976.
godine. Sredinom sedamdesetih, Nacionalna
organizacija za žene inicirala je u Sjedinjenim
Američkim Državama reformu zakonodavstva o
silovanju. Unutar jednog desetljeća, u svih pedeset
država usvojene su promjene zakona kako bi se
ušutkane žrtve seksualnih zločina ohrabrile istupati
javno.
Sredinom sedamdesetih, iz američkog ženskog pokreta
buknula je i eksplozija istraživanja o ranije ignoriranoj
temi seksualnog nasrtaja. Godine 1975, u odgovor na
feministički pritisak, pri Nacionalnom zavodu za
duševno zdravlje stvoren je centar za istraživanje
silovanja. Prvi put otvorena su vrata ženama više kao
sudionicama nego kao predmetima ispitivanja.
Suprotno uobičajenim istraživačkim normama, većina
»voditelja istraživanja« financiranih od strane centra
bile su žene. Feminističke istraživačice zdušno su i
naporno radile u najprisnijoj blizini svojih ispitanica.
Odbacile su emocionalnu odjelitost kao mjerilo
vrijednosti znanstvenog istraživanja i otvoreno isticale
svoju emocionalnu povezanost s izvjestiteljkama. Kao i
u herojsko doba histerije, dugi i prisni osobni razgovori
opet su postali izvorom spoznaje.
Rezultati tih istraživanja potvrdili su stvarnost ženskih
doživljaja koje je Freud stoljeće ranije otpisao kao
fantazme. Pokazalo se da su seksualni nasrtaji na žene
i djecu sveprisutna i endemska pojava u našoj kulturi.
Diana Russell, sociologica i aktivistica za ljudska prava,
početkom je osamdesetih godina provela vrlo potanko
razrađeno epidemiološko mjerenje. S preko 900 žena
izabranih tehnikama slučajnog uzorka, obavljeni su
dubinski razgovori o njihovim doživljajima kućnog
nasilja i seksualne zlorabe. Rezultati su bili užasavajući.
Svaka četvrta žena bila je silovana. Svaka treća žena
bila je seksualno zlostavljana u djetinjstvu.71
Osim što je dokumentirao sveprisutnost seksualnog
nasilja, feministički je pokret predložio novi jezik za
razumijevanje posljedica seksualnog
40
nasrtaja. Prvi put ulazeći u javnu raspravu o silovanju,
žene su našle nužnim ustvrditi očigledno: silovanje je
čin nasilja. Feministice su silovanje predefinirale upravo
kao zločin nasilja, a ne kao seksualni čin.72 Tako
pojednostavljena formulacija istaknuta je kao protuteža
nazoru da silovanje ispunjava najdublje želje žene,
nazor što je tada prevladavao u svim rodovima pisane
riječi, od popularne pornografije pa do akademskih tek-
stova.
Feministice su silovanje predefinirale i kao metodu
političke kontrole koja strahovladom učvršćuje
podređenost žena. Spisateljica Sušan Brow-nmiller, čija
je prijelomna rasprava o silovanju ovu temu uspostavila
kao predmet javnog raspravljanja, svratila je pozornost
na silovanje kao sredstvo održanja muške moći:
»Muškarčevo otkriće da njegovi spolni organi mogu
služiti kao oružje za proizvođenje straha, mora se
uvrstiti među najvažnija otkrića pretpovijesnih
vremena, uz bok s upotrebom vatre i prve grube
kamene sjekire. Od pretpovijesnih vremena do danas,
silovanje je, vjerujem, imalo ključnu funkciju. Ono nije
ništa manje niti više nego svjestan postupak
zastrašivanja kojim svi muškarci drže sve žene u stanju
straha.«73 gMMlk& tltlUntnl
Ženski pokret nije samo podigao javnu svijest o
silovanju nego je potaknuo i novi društveni nazor o
žrtvi. Prvi krizni centar za silovanje otvorio je svoja
vrata 1971. godine. Desetljeće kasnije, širom
Sjedinjenih Američkih Država niknule su stotine takvih
centara. Organizirane izvan okvira medicine ili sustava
ustanova za duševno zdravlje, te službe za uzajamnu
pomoć nudile su praktičnu, pravnu i emocionalnu
podršku žr-1 tvarna silovanja. Dobrovoljke kriznih
centara za silovanje često su pratile I žrtve u bolnicu,
policijsku stanicu ili sudnicu kako bi se izborile za nji-1
hovo dostojanstvo i poštovanje što su tako upadljivo
izostajali u sustavu I zbrinjavanja. Premda su njihovi
napori često nailazili na odbojnost i ot-1 por, one su
ujedno bile i izvorom nadahnuća za stručnjakinje koje
su I radile u tim ustanovama.
Godine 1972. Ann Burgess, psihijatrijska medicinska
sestra, i sociolo-l gica Lynda Holmstrom počele su
proučavati psihičke posljedice silova-1 nja. Uredile su
da naizmjence dežuraju dan i noć kako bi ispitale i po-1
savjetovale svaku žrtvu silovanja koja bi stigla na Odjel
za hitan prijem i Gradske bolnice u Bostonu. U godini
dana susrele su 92 žene i 37 djece, I Zapazile su
temeljni obrazac njihovih psihičkih reakcija i nazvale ga
»sin-1 dromom traume silovanja«. Primijetile su da
žene silovanje doživljavaju I kao događaj prijeteći po
život jer su se sve one tokom nasrtaja bojale i
osakaćenja i smrti. Zamijetile su i to da se poslije
silovanja žrtve žale na I nesanicu, mučninu, na
reagiranje lecanjem i noćne more, kao i na sira-|
41
ptome disociranja ili otupjelosti. Otkriće su popratile
komentarom da su neki od simptoma tih žrtava nalik
onima ranije opisanima u ratnih veterana.74
Silovanje je ženskom pokretu bilo početna paradigma
nasilja nad ženama u sferi osobnog života. Kako su se
spoznaje produbljivale, istraživanje seksualne zlorabe
napredovalo je smjerom zahvaćanja u sve složenije
odnose u kojima se prepleću nasilje i prisnost. Početna
usredotočenost na ulično silovanje koje čini neznanac
korak je po korak odvelo u istraživanje silovanja od
znanaca, ljubavnika, te silovanja u braku. Početna
usredotočenost na silovanje kao oblik nasilja nad
ženama odvelo je u istraživanje tučenja žena i djece u
kući i drugih oblika tjelesne prisile u privatnom životu.
A početna usredotočenost na silovanje odraslih ne-
izbježno je dovela do ponovnog otkrivanja seksualnog
zlostavljanja djece.
Kao i u slučaju silovanja, bavljenje kućnim nasiljem i
seksualnim zlostavljanjem djece izniklo je iz
feminističkog pokreta. Službe za zbrinjavanje žrtava
organizirale su se izvan konvencionalnog sustava
ustanova za duševno zdravlje, često uz pomoć
stručnjakinja nadahnutih pokretom.75 Pionirska
istraživanja psihičkih posljedica viktimizacije provodile
su žene koje su se osjećale aktivnim i predanim
sudionicama pokreta. Kao i u slučaju silovanja,
psihologijska istraživanja kućnog nasilja i seksualnog
zlostavljanja djece dovela su do ponovnog otkrivanja
sindroma psihičke traume. Psihologica Lenore Walker,
opisujući žene koje su utočište tražile u ženskim
skloništima, prva je definirala nešto što je nazvala »sin-
dromom tučene žene«.76 Moji pak rani opisi psihologije
Žena preživjelih incest sažimali su bitne crte opažanja o
histeriji s kraja 19. stoljeća.77
Tek nakon 1980. godine, kad je naporima ratnih
veterana pojam posttraumatskog stresnog poremećaja
dobio legitimnost, postalo je jasno da je psihički
sindrom zamijećen u žena preživjelih silovanje, kućno
na-silništvo ili incest u biti jednak sindromu
zamijećenom u osoba koje su preživjele rat. Implikacije
toga uvida jednako užasavaju danas kao i prije stotinu
godina: podređenost žena održava se i učvršćuje
skrivenim nasiljem muškaraca. Medu spolovima se vodi
rat. Njegove su žrtve i ljudski' gubici silovane i tučene
žene te seksualno zlostavljana djeca. Histerija je ratna
neuroza u ratu spolova.
Prije pedeset godina Virginia Woolf je napisala: »Javni i
privatni svjetovi nerazdvojno su povezani... strahovlade
i sluganstva jednoga strahovlade su i sluganstva
drugoga.«78 Danas je također očigledno da su traume
jednoga svijeta i traume drugoga. Histerija žena i ratna
neuroza muškaraca su jedno. Priznanje istosti oboljenja
na trenutak čak može omogućiti da se premosti duboki
jaz što međusobno dijeli javnu sferu rata i
42
politike — svijet muškaraca — i privatnu sferu kućnoga
života — svijet
žena.
Hoćemo li i opet zagubiti ove uvide? U ovome se
trenutku čini da se proučavanje psihičke traume čvrsto
uspostavilo i legitimiralo kao područje istraživanja.
Stvaralačka energija što prati vraćanje potisnutih ideja,
dramatično je proširila ovo područje. Prije dvadeset
godina, literatura se sastojala od nekoliko zaostalih
primjeraka tiskovina što su pljesnivih u zaboravljenim
zakutcima knjižnica. Sada svaki mjesec donosi
objavljivanje novih knjiga, nove istraživačke nalaze,
nove rasprave u javnim medijima.
No povijest nas uči da bi to znanje moglo iščeznuti.
Proučavanje psihičke traume nikad nije moglo
napredovati bez konteksta političkog pokreta. Sudbina
toga područja znanja ovisi o sudbini istog onakvog poli-
tičkog pokreta koji ga je nadahnuo i održavao kroz
proteklo stoljeće. Potkraj 19. stoljeća, cilj pokreta bilo
je uspostavljanje svjetovne demokracije. Početkom 20.
stoljeća, cilj mu je bilo dokinuće rata. Potkraj 20.
stoljeća, njegov je cilj oslobođenje žena. Svi ti ciljevi i
dalje stoje. Svi su oni, na kraju krajeva, nerazdvojno
povezani.
BILJEŠKE
1 L. EITINGER, »The Concentration Camp
Syndrome and Its Late Sequelae«, in Survivors, Vk-
lims and Perpetrators, ed. J. E. DIMSDALE
(Hemisphere, New York, 1980), str. 127-62.
2 Sklonost promatrača da se okrene protiv žrtve
podrobno se razmatra u M. J. LERNER, The Beliefin a
Just \Yorld (Plenum, New York, 1980).
3 H. ELLENBERGER, The Discovery of the
Unconscious (Basic Books, New York, 1970), str. 142.
4 M. MICALE, »Hysteria and Its Historiographv: A
Review of Past and Present Writings«, Hi-sioiy of
Science 27 (1989): str. 223-67 i 319-51, cit. na str.
319.
5 Za podrobnije razmatranje utjecaja Charcota, vidi
ELLENBERGER, Discovery of the Unconscious; G. F.
DRINKA, The Birth ofNeurosis: Myth Malady and the
Victorians (Simon and Schu-ster, New York, 1984); E.
SHOVVALTER, The Female Malady: Women, Madness,
and English Culture 1830-1980 (Pantheon, New York,
1985); J. GOLDSTEIN, Console and Classify: The
French Psychiatric Profession in the Nineteenth Century
(Cambridge Universitv Press, New York, 1987).
6 A. MUNTHE, citirano u DRINKA, Birth ofNeurosis,
str. 88.
7 S. FREUD, »Charcot« [1893], u Standard Edition
of the Complete Psychological Works ofSig-mund Freud
(dalje Standard Edition), sv. 3, prijev. J. Strachev
(Hogarth Press, London, 1962), str. 19.
8 C. GOETZ, ur. i prev., Charcot the Clinician: The
Tuesday Lessons. Excerpts from Nine Case
Presentations on General Neurology Delivered at the
Salpetriere Hospital in 1887-88 (Raven Press, New
York, 1987), str. 104-5.
9 Suparništvo se pretvorilo u doživotno
neprijateljstvo. Obojica su svojatala prvenstvo otkrića i
otpisivala rad drugoga kao izvedenicu svojega. Vidi C.
PERRY — J. R. LAURENCE, »Mental Processing Outside
of Awareness: The Contributions of Freud and Janet«, u
The Unconscious Reconsidered, ur. K. S. BOWERS i D.
MEICHENBAUM (Wiley, New York, 1984).
43
10 P. JANET, L'automalisme psychologique: essai de
psychologie expirimentale sur les formes infi-rieures de
Vactivitć humaine (Fćlbt Alcan, Pariš, 1889; Socićtć
Pierre Janet/Payot, Pariš, 1973).
11 J. BREUER — S. FREUD, »Sludies on Hvsteria«
[1893-95], u Standard Edition, sv. 2, prijev. 3.
Strachev (Hogarth Press, London, 1955).
12 Ibid., str. 13.
13 ELLENBERGER navodi da je Janet prvi skovao riječ
podsvjesno. ELLENBERGER, Discovery ofthe
Unconscious, str. 413, bilj. 82.
14 BREUER — FREUD, Sludies on Hysteria, str. 7.
15 Ibid., str. 30.
16 P. JANET, »Etude sur un cas d'aboulie et d'idćes
fixes«, Revue Philosophiaue 31 (1891); prijev. i cit. u
ELLENBERGER, Discovery ofthe Unconscious, str. 365-
66.
17 BREUER — FREUD, Sludies on Hysteria, str. 35.
18 Ibid., str. 259-60.
19 S. FREUD, »The Aetiologv of Hvsteria« [1896], u
Standard Edilion, sv. 3, prijev. J. Strachev (Hogarth
Press, London, 1962), str. 203.
20 M. BONAPARTE — A. FREUD — E. KRIS. ur., The
Origins of Psychoanalysis: Letiers to Wilhetm Fliess,
Drafls and Notes by Sigmund Freud (Basic Books, New
York, 1954), str. 215-16.
21 S. FREUD, Dora: An Analysis ofa Case ofHysteria,
ur. P. Rieff (Collier, New York, 1963), str. 13 Za
feminističku kritiku slučaja Dore, vidi H. B. LEWIS,
Psychic War in Men and Women (New York University
Press, New York, 1976); C. BERNHEIMER — C.
KAHANE, ur., In Dora's Case: Freud-Hysteria-Feminism
(Columbia Universitv Press, New York, 1985).
22 F. DEUTSCH, »A Footnote to Freud's 'Fragment of
an Analvsis of a Case of Hvsteria'«, Psy-choanalytic
Quarterly 26 (1957), str. 159-67.
23 F. RUSH, »The Freudian Cover-Up«, Chrysalis 1
(1977), str. 31-45; J. L. HERMAN, Father-Daughter
Incest (Harvard Universitv Press, Cambridge, 1981); J.
M. MASSON, The Assaull on Truth, Freud's Suppression
ofthe Seduction Theorv (Farrar, Straus & Giroux, New
York, 1984)
24 S. FREUD, »An Autobiographical Study« [1925], u
Standard Edition, sv. 20, prijev. J. Strachey (Hogarth
Press, London, 1959), str. 34.
25 I. VEITH, »Four Thousand Years of Hvsteria«, u
Hysterical Personality, ur. M. HOROVVITZ (Jason
Aronson, New York, 1977), str. 7-93.
26 Citirano u P. K. BIDELMAN, Pariahs Štand Up! The
Founding ofthe Liberal Feminist Move-ment in France,
1858-1889 (Greenvvood Press, \Vestport, CT, 1982),
str. 17.
27 J. M. CHARCOT — P. RICHER, Les demoniaques
dans Vart [1881] (Macula, Pariš, 1984).
28 GOLDSTEIN, Console and Classify.
29 Citat u Goldsteinovu prijevodu u Console and
Classify, 372.
30 W. JAMES, »Review of Janet's Essays, 'L'ćtat
mental des hystčriques« and 'L'amnćsie conti-nue'«,
Psychological Review 1 (1894), str. 195.
31 0 povijesti feminističkog pokreta u Francuskoj u
19. st. vidi BIDELMAN, Pariahs Štand Up!, C. G.
MOSES, French Feminism in ihe Nineteenih Century
(State University of New York Press, Albanv, NY, 1984).
32 Citirano u GOLDSTEIN, Console and Classify, str.
375.
33 G. TOURETTE, »Jean-Martin Charcot«, Nouvelle
Iconographie de la Salpitriere 6 (1893), str. 241-50.
34 E. JONES, The Life and Work of Sigmund Freud
(Basic Books, New York, 1953); M. ROSEN-BAUM,
»Anna O (Bertha Pappenheim): Her History«, uAnna O:
Fourteen Contemporary Rein-lerpreiations, ur. M.
ROSENBAUM — M. MUROFF (Free Press, New York,
1984). str. 1-25.
35 BONAPARTE et al, ur. Origins of Psychoanalysis,
str. 134.
36 FREUD, pismo Wilhelmu Fliessu 4. svibnja 1896,
citirano u MASSON, Assautt on Truth, str. 10.
37 MASSON, Assaull on Truth; J. MALCOLM, In the
Freud Archives (Knopf, New York, 1984). Prepirka
između Massona i Malcolma još uvijek traje u vrijeme
nastanka ove knjige.
38 MASSON, Assaull on Truth.
44
39 Feministička kritika Freudove psihologije žene
veoma je opsežna. Za dva klasična primjera vidi K.
HORNEY, »The Flight From Womanhood: The
Masculinitv Complex in Women as Viewed by Men and
by Women«, International Journal of Psychc—Analysis 7
(1926), str. 324-39, te K. MILLET, Sexual Politics
(Doubleday, New York, 1969).
40 Citirano u M. KAPLAN, »Anna O and Bertha
Pappenheim: An Historical Perspective«, u RO-
SENBAUM — MUROFF, Anna O, str. 107.
41 Citirano u M. ROSENBAUM, »Anna O (Bertha
Pappenheim): Her History«, u ROSEN-BAUM —
MUROFF, Anna O, str. 22.
42 Citirano u KAPLAN, »Anna O and Bertha
Pappenheim«, str. 114.
43 SHOWALTER, The Female Malady, str. 168-70.
44 C. S. MYERS, Shell Shock in france (Cambridge
University Press, Cambridge, 1940).
45 A. LERI, Shell Shock: Commotional and Emotional
Aspects (University of London Press, London, 1919),
str. 118.
46 Citirano u SHOWALTER, The Female Malady, str.
177.
47 P. FUSSEL, ur., Siegfried Sassoon's LongJoumey:
Seleclions from the Sherston Memoirs (Oxford
University Press, New York, 1983), str. xiv.
48 R. GRAVES, Goodbye to Ali That [1929]
(Doubleday, New York, 1957), str. 263.
49 FUSSEL, Siegfried Sassoon's Long Journey, str.
134, 136.
50 Ibid., str. 141.
51 A. KARDINER, My Analysis with Freud (Norton,
Nevv York, 1977), str. 52.
52 Ibid., str. 110-11.
53 Ibid., str. 27, 101.
54 A. KARDINER — H. SPIEGEL, VVar, Stress, and
Neurotic lllness (dopunjeno izd. knjige The Traumatic
Neuroses of War) (Hoeber, Nevv York, 1947), str. 1.
55 Ibid., str. 406.
56 J. W. APPEL — G. W. BEEBE, »Preventive
Psychiatry: An Epidemiological Approach«, Journal of
the American Medical Association 131 (1946), str.
1468-71, cit. na str. 1470.
57 R. R. GRINKER — J. SPIEGEL, Men Under Stress
(Blakeston, Philadelphia, 1945)
58 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress;
KARDINER — SPIEGEL, War, Stress.
59 KARDINER — SPIEGEL, War, Stress, str. 365.
60 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress, str. 371.
61 J. ELLIS, The Sharp End of War: The Fighting
Man in World VVar II (David and Charles, London,
1980).
62 R. J. LIFTON, Home from the War: Vietnam
Veterans: Neither Vtctims nor Executioners (Simon &
Schuster, Nevv York, 1973), str. 31.
63 »Intervievv with Chaim Shatan«, McGill news,
Montreal, Ouebec, veljača 1983.
64 M. NORMAN, These Good Men: Friendships Forged
From War (Crovvn, Nevv York, 1989), str. 139, 141.
65 A. EGENDORF et al., Legacies of Vietnam, sv. 1-5
(U. S. Government Printihg Office, Wa-shington, 1981)
66 American Psychiatric Association, Diagnoslic and
Statistical Manual of Mental Disorders, 3. izd. (DSM-III)
(American Psychiatric Association, Washington DC,
1980).
67 B. FRIEDAN, The Feminine Mystique (Dell, Nevv
York, 1963).
68 K. AMATNIEK (SARACHILD), »Consciousness-
Raising«, u New York Redstockings: Notes from the
Second Year, 1968 (vlastito izdanje). Za povijest izvora
feminističkog pokreta u tom razdoblju vidi S. EVANS,
Personal Politics (Vintage, Nevv York, 1980).
69 J. TEPPERMAN, »Going Through Changes«, u
Sisterhood Is Powerful, ur. R. MORGAN (Random
House, Nevv York, 1970), str. 507-8.
70 K. SARACHILD, »Consciousness-Raising: A Radical
Weapon«, u Feminist Revolution, ur. K SARACHILD
(Random House, Nevv York, 1978), str. 145.
(dopunjeno izd. knjige New York Redstockings, 1975).
45
71 D. E. H. RUSSELL, Sexual Ecploitation: Rape,
Child Scxual Abuse, and Sexual Harassment (Sage,
Beverly Hills, CA, 1984)
72 S. BROWNMILLER, Against Our WilL- Men,
Women, and Rape (Simon & Schuster, New York,
1975).
73 Ibid, str. 14-15.
74 A. W. BURGESS — L. L. HOLMSTROM, »Rape
Trauma Svndrome«, American Journal of Psychialry 131
(1974), str. 981-86.
75 Za povijest pokreta tučenih žena, vidi S.
SCHECHTER, Women and Male Violence: The Visions
and Struggtes' of the Baltered Women's MovemenI
(South End Press, Boston, 1982).
76 L. WALKER, The Baltered Woman (Harper & Row,
New York, 1979).
77 J. L. HERMAN — L. HIRSCHMAN, »Father-
Daughter Incest«, Signs; Journal of Women in Cuiture
and Society 2 (1977), str. 735-56.
78 V. WOOLF, Three Guineas [ 1938] (Harcourt Brace
Jovanovich, New York, 1966), str. 147.
47
2
Smrtni strah

Psihička trauma oboljenje je nemoćnih. U trenutku

traume, djelovanjem nesvladive sile, žrtva biva
učinjena bespomoćnom. Kad je posrijedi prirodna sila,
govorimo o nepogodama. Kad je posrijedi sila drugih
ljudskih bića, govorimo o strahotama nasilja.
Traumatični događaji svladavaju uobičajene sustave
samozbrinjavanja koji ljudima daju osjećaj kontrole,
uključenosti i smisla.
Nekoć se vjerovalo da su takvi događaji rijetki. Godine
1980, kad je posttraumatski stresni poremećaj prvi put
uvršten u dijagnostički priručnik, Američka psihijatrijska
udruga traumatične je događaje opisala kao one koji
sežu »izvan raspona običnih iskustava čovjeka.«1
Nažalost, ta se definicija pokazala netočnom. Silovanje,
premlaćivanje i ostali oblici seksualnog i kućnog nasilja
toliko su uobičajeni dio života žena da se teško mogu
opisati kao događaji izvan raspona redovnih iskustava.
A s obzirom na broj ljudi pobijenih u ratovima u ovom
stoljeću, ratna se trauma također mora smatrati
uobičajenim dijelom ljudskog iskustva. Samo je sretnici
nalaze neobičnom.
Traumatični događaji nisu izvanredni zbog toga što
nastupaju rijetko, već prije zbog toga što svladavaju
uredne ljudske prilagodbe na život. Za razliku od
običnih nezgoda, traumatični događaji najčešće
uključuju ugroženost života ili tjelesne cjelovitosti,
odnosno bliski osobni susret s nasiljem i smrću. Oni
ljudska bića suočavaju s krajnostima bespomoćnosti i
straha i pobuđuju reakcije katastrofe. Prema Općem
udžbeniku psihijatrije (Comprehensive Textbook of
Psychiatry), zajednički nazivnik psihičke traume osjećaj
je »intenzivne prepadnutosti, bespomoćnosti, gubitka
kontrole i prijetnje uništenja«2.
Težina traumatičnih događaja nemjerljiva je bilo u kojoj
svojoj pojedinačnoj dimenziji: simplifikatorski pokušaji
da se trauma izrazi količinski završavaju u besmislenom
stupnjevanju užasa. Ipak, moguće je pre-
48
poznati izvjesne doživljaje koji uvećavaju vjerojatnost
oštećenja. Medu takve ubrajamo iskustva prepada,
uzapćenja ili izloženost iscrpljivanju.3 Vjerojatnost
oštećenja veća je kad traumatični događaji uključuju
tjelesnu prisilu ili nanošenje ozljeda, izlaganje krajnjem
nasilju ili bivanje očevicem nakazne smrti.4 U svakom
slučaju, izrazito obilježje traumatičnog događaja
njegova je moć da ulije bespomoćnost i smrtni strah.
Uredan ljudski odgovor na opasnost složen je i cjelovit
sustav reakcija u kojima sudjeluju kako tijelo tako i
duh. Ugroženost u početku pobuđuje simpatički živčani
sustav, uzrokujući u ugrožene osobe osjećaj navale
adrenalina i prelaska u stanje uzbune. Ugroženost
istodobno pozornost osobe usredotočuje na neposrednu
situaciju. Osim toga, ugroženost može poremetiti
urednost opažaja: ljudi su u opasnosti često kadri za-
nemariti glad, umor ili bol. Najzad, ugroženost izaziva
snažne osjećaje straha i srdžbe. Promjene razine
pobuđenosti, pozornosti, opažaja i emocija normalne su
prilagodbene reakcije. One ugroženu osobu pokreću na
napregnuto djelovanje bilo borbom bilo bijegom.
Traumatske reakcije nastupaju kad je djelovanje
uzaludno. Kad nije moguć niti otpor niti bijeg, ljudski
sustav samoobrane biva svladan i rastrojen. Svaka
sastavnica urednog odgovaranja na opasnost, budući
da je izgubila svrsishodnost, sklona je zadržati se u
preinačenom i pretjeranom obliku još dugo nakon što je
stvarna opasnost minula. Traumatični događaji
proizvode duboke i trajne promjene fiziološke
pobuđenosti, emocija, spoznaje i pamćenja. Štoviše,
traumatični događaji mogu te funkcije, u normalnom
stanju povezane u cjelinu, odsjeći jednu od druge.
Traumatizirana osoba može doživjeti intenzivnu
emociju, ali bez jasnog sjećanja na događaj, ili pak
može upamtiti sve pojedinosti događaja, ali bez
emocije. Ona se može zateći u stalnom stanju budnosti
i razdražljivosti, a da ne zna zašto. Traumatski
simptomi skloni su odvojiti se od svojeg izvora i početi
živjeti vlastitim životom.
Taj vid razlamanja kojim trauma raskida složeni sustav
samozaštite što u normalnom stanju funkcionira kao
cjelina, središnje je zapažanje u vezi s posttraumatskim
stresnim poremećajem kroz povijest. Prije stotinjak
godina, Janet je upozorio na »podvajanje« kao bitnu
točku patologije histerije: ljudi oboljeli od histerije
gubili su sposobnost da sjećanje na nesvladive životne
događaje uklope u cjelinu. Razrađenim istraživačkim
tehnikama, uključujući i hipnozu, Janet je dokazao da
traumatska sjećanja ostaju sačuvana u abnormalnom
obliku, odložena izvan uredne svijesti. Vjerovao je da je
presijecanje veza između pamćenja, spoznaje i emocija
koje postoje u normalnom stanju posljedica intenzivnih
emocionalnih reakcija na traumatične događaje. Pisao
je o »rastakajućim«
49
učincima intenzivne emocije zbog kojih »sintetička«
funkcija uma biva onesposobljena.5
Pedeset godina kasnije, Abram Kardiner sličnim je
riječima opisao bitne crte patologije ratne neuroze. Kad
je osoba svladana strahom i be-spomoćnošću, »cijeli
aparat za skladno, povezano i svrsishodno djelovanje je
razbijen. Opažaji postaju netočni i prožeti strahom,
koordinacijske funkcije suđenja i razlučivanja
obustavljene su... osjetni organi mogu čak prestati
funkcionirati... . Agresivni impulsi postaju rastrojeni i
gube vezu s tekućom situacijom... . Autonomni živčani
sustav također može početi funkcionirati odvojeno od
ostatka organizma.«6
Traumatizirani ljudi osjećaju i djeluju kao da im se
živčani sustav isključio iz sadašnjosti. Pjesnik Robert
Graves pripovijeda kako je u civilnom životu nastavio
reagirati kao da je i dalje u rovovima Prvoga svjetskoga
rata: »Još sam bio umno i živčano ustrojen za Rat. O
ponoći bi dolijetale i u mojoj se postelji rasprskavale
granate, čak i kad bi pored mene ležala Nancy. Danju bi
neznanci dobivali lica poginulih prijatelja. Kad sam
dovoljno ojačao da se popnem na brijeg iza Harlecha i
obiđem svoj najmiliji kraj, mogao sam ga gledati tek
kao moguće bojno polje.«7
Mnoštvo simptoma posttraumatskog stresnog
poremećaja može se razvrstati u tri glavne kategorije.
Njih pak nazivamo »hiperpobuđenost«, »intruzija« i
»konstrikcija«.
HIPERPOBUĐENOST
Nakon traumatskog doživljaja, čini se da sustav
samoodržanja čovjeka prelazi u stalno stanje uzbune,
kao da bi se opasnost mogla svakog trenutka vratiti.
Fiziološka se pobuđenost ne smanjuje. U stanju
Jiirjerpo-budenosti, što je prvi glavni simptom
posttraumatskog stresnog pp_reme_-ćaja,
traumatizirana osoba lako se leca, razdražljivo reagira
na neznatne' poticaje i slabo spava. Kardiner je
pretpostavio da je »jezgra traumatske neuroze
fizioneuroza.«8 Vjerovao je da se mnogi od simptoma
zamijećeni u ratnih veterana iz Prvoga svjetskoga rata
— reakcije lecanja, hiper-uzbunjenost, budnost na
povratak opasnosti, noćne more i tuženje na
psihosomatske tegobe — mogu shvatiti kao posljedica
kronične pobu-denosti autonomnog živčanog sustava.
Razdražljivost i eksplozivno agresivno ponašanje
traumatiziranih muškaraca istodobno je tumačio kao
rastrojene ulomke razbijenog sustava odgovaranja na
nesvladivu opasnost po načelu »borba ili bijeg«.
50
Slično tome, Roy Grinker i John Spiegel zapazili su da,
Jcako se čini, traumatizirani vojnici iz Drugog svjetskog
rata »pate od kronične podra-ženosti simpatičkog
živčanog sustava... . Strepnja i psihička pripravnost kao
psihološke reakcije na izvanrednu situaciju... preklopile
su se i postale ne povremene, nego gotovo stalne....
Kad je vojnik najzad uklonjen iz stresne okoline, nakon
nekog vremena njegova se subjektivna strepnja
povlači. No fiziološke se pojave zadržavaju i sada
ometaju prilagodbu na život bez opasnosti i u
sigurnosti.«9
Nakon Vijetnamskoga rata, istraživači su mogli samo
potvrditi te pretpostavke i dokumentirati promjene u
fiziologiji simpatičkog živčanog sustava u
traumatiziranih muškaraca. Psihijatar Lawrence Kolb
vijetnamskim je veteranima primjerice puštao vrpce sa
zvucima borbe. Muškarci s posttraumatskim stresnim
poremećajem pri slušanju su vrpci očitovali ubrzani rad
srca i porast krvnog tlaka. Mnogi bi se toliko uzrujali da
bi tražili da se pokus prekine. Veterani bez poremećaja
i oni koji nisu iskusili borbu mogli su slušati snimke
borbe bez emocionalnih tegoba i bez značajnijih
fizioloških reakcija.10
Cijelim nizom sličnih istraživanja danas je dokazano da
su psihofiziološke promjene svojstvene
posttraumatskom stresnom poremećaju koliko
dalekosežne toliko i dugotrajne. Pacijenti/ce pate od
sklopa simptoma opće strepnje i posebnih strahova.11
One/oni nemaju normalno nisku osnovnu razinu
uzbunjenosti, već žive u stanju opuštene pozornosti. No
zato imaju povišenu osnovicu pobudenosti: njihova su
tijela u stalnom stanju uzbune na opasnost. Svojstveni
su im i krajnje intenzivni odgovori lecanjem na
neočekivane podražaje te intenzivne reakcije na
posebne podražaje slične traumatičnom događaju.12
Također se čini da se traumatizirani ljudi ne mogu
»isključiti« na opetujuće podražaje koje drugi uglavnom
nalaze tek dosadnima: oni na svako ponavljanje
odgovaraju kao na novo i opasno iznenađenje.13
Povišena pobuđenost održava se jednako za spavanja
kao i u budnom stanju, što za posljedicu ima razne
vrste smetnji spavanja. Ljudima s posttraumatskim
stresnim poremećajem treba dulje da zaspu, osjetljiviji
su na buku i noću se bude češće od ostalih ljudi. Čini
se, dakle, da traumatični događaji preudešavaju ljudski
živčani sustav.14
INTRUZIJA
Još dugo nakon što je opasnost minula, traumatizirani
ljudi ponovno proživljavaju događaj kao da se on stalno
iznova zbiva u sadašnjosti. Oni
51
ne mogu nastaviti normalan životni tok jer ga trauma
stalno iznova prekida. Kao da je u trenutku traume
vrijeme stalo. Traumatski trenutak zapisuje se kao
sjećanje abnormalna oblika koje bez povoda provaljuje
u svijest bilo u vidu bljeskova slika iz prošlosti za
budnoga stanja, bilo u vidu traumatskih mora za
spavanja. Sitni, naizgled beznačajni podsjetnici također
mogu probuditi ta sjećanja, koja se često vraćaju sa
svom živošću i emocionalnom snagom izvornog
događaja. Stoga čak i inače neopasna okolina može
ulijevati dojam opasnosti, preživjele naime nikad
nećemo moći uvjeriti da neće naići na kakav podsjetnik
na traumu.
Trauma obustavlja normalan životni tok svojim
opetovanim upada-njem u život preživjele. Janet je
svoje histerične pacijentice opisivao kao da su obuzete
nekakvom idee fvce. Freud je pak, nastojeći izaći na
kraj s poplavom očitovanja ratne neuroze poslije
Prvoga svjetskog rata, primijetio slijedeće: »Pacijent je,
moglo bi se reći, fiksiran na traumu ... . To nas itekako
premalo začuđuje.«15 Kardiner je »fiksiranost na
traumu« opisao kao jednu od bitnih crta ratne neuroze.
Pripominjući da se traumatske noćne more mogu u
nepromijenjenom obliku vraćati godinama, to uporno
ponavljanje istoga sna on je opisao kao »jednu od
najkarak-teristiČnijih i ujedno najzagonetnijih pojava s
kojima se srećemo u tom oboljenju.«16
Traumatska sjećanja imaju mnoga neobična svojstva.
Za razliku od običnih sjećanja odraslih ljudi, ona se ne
zapisuju u verbalni, pravocrtni pripovjedni slijed
asimiliran u tekuću životnu priču. Janet je objasnio i
razliku:
[Normalno sjećanje], kao i sve duševne pojave, jest
djelovanje; to djelovanje u biti je čin kazivanja priče... .
Situacija nije zadovoljavajuće likvidirana ... sve dok ne
uspijemo izvesti ne samo reakciju prema van kroz naše
kretanje, nego i reakciju prema unutra kroz riječi koje
upućujemo sebi samima, kroz organiziranje
pripovijedanja događaja drugima i sebi samima, te kroz
stavljanje te pripovijesti na njezino mjesto kao jednog
od poglavlja naše osobne povijesti... . U strogom
smislu, za onoga tko zadrži fiksnu ideju o događaju
stoga se ne može reći da ima »sjećanje«... te samo radi
pogodnosti mi o tome govorimo kao o »traumatskom
sjećanju«.17
Zamrznutost i nemuštost traumatskih sjećanja
zahvatila je Doris Les-sing u portretu svojega oca,
veterana Prvog svjetskog rata, koji je sebe držao
sretnim što je izgubio samo nogu, dok su ostali iz
njegove satnije izgubili život u rovovima
Passchendaelea:
Njegova su sjećanja iz djetinjstva i mladićkoga doba
ostala podatna, bila nadograđivana, rasla, kako to i
biva sa živim sjećanjima. No ratna njegova sjećanja
bijahu zamrznuta u pričama koje je prepričavao uvijek
iznova, istim
S2
riječima i pokretima, stereotipnim frazama... . Taj
mračni dio njega gdje je vladala slijepa sudbina, gdje
ne bijaše druge istine do užasa, izražavao se ne-
artikulirano, kratkim, ogorčenim uzvicima bijesa,
nevjerice, izdaje.18
Traumatska sjećanja nemaju verbalnu pripovjednost i
kontekst: ona ostaju zapisana prije u obliku živih osjeta
i slika.19 Robert Jay Lifton, koji se bavio preživjelima iz
Hiroshime, mirnodopskim nepogodama i ratom,
traumatsko sjećanje opisuje kao »neizbrisivu sliku« ili
»otisak smrti«.20 Često upravo pojedini sklop slika
kristalizira doživljaj u nešto što Lifton naziva
»vrhuncem užasa«. Intenzivna usredotočenost na
ulomke osjeta, na sliku bez konteksta, traumatskom
sjećanju pridaje viši stupanj stvarnosti. Tim O'Brien,
veteran Vijetnamskog rata, ovako opisuje tu vrstu
traumatskog sjećanja: »Sjećam se bijele kosti nečije
ruke. Sjećam se komada kože i nečeg vlažnog i žutog
što su najvjerojatnije bila crijeva. Krv je bila stravična i
ne mogu je se riješiti. No ono što me budi i poslije
dvadeset godina upravo je Dave Jensen kako na
rastanku pjeva 'Limunovo drvo'.«21
Po prevladavanju slika i tjelesnih osjeta, te po
izostajanju verbalne pri-povjednosti, traumatska
sjećanja slična su sjećanjima male djece.22 Istraživanja
djece doista i nude neke od najčišćih primjera
traumatskog sjećanja. Medu dvadesetoro djece s
dokumentiranom poviješću rane traume, psihijatra
Lenore Terr našla je da nijedno od djece ne može
riječima opisati događaje što su se zbili prije dobi od
dvije ili godinu i pol dana. No ipak, ti su doživljaji
neizbrisivo zapisani u njihovu pamćenju. Osam-
naestoro od 20 djece očitovalo je traumatsko sjećanje u
ponašanju i igri. Ta su djeca imala posebne strahove u
vezi s traumatičnim događajima i bila kadra te
događaje izuzetno točno ponovno odjeloviti u igri.
Primjerice, dijete koje je prve dvije godine života
seksualno zlostavljala djevojka koja ga je čuvala, u dobi
od pet godina nije se moglo sjetiti niti djevojke niti
njezina imena. Štoviše, dječak je poricao bilo kakvo
znanje ili sjećanje o tome da je bio zlostavljan. No u igri
je odjelovljivao prizore koji su točno preslikavali
pornografski film u režiji djevojke.23 Čini se da takav,
maloj djeci svojstven oblik pamćenja u vidu slika i
odjelovljenja, biva mobiliziran i u odraslih u
okolnostima nesvladivog straha.
Podloga tih neobičnih svojstava traumatskog sjećanja
mogu biti promjene u središnjem živčanom sustavu.
Cijeli niz pokusa na životinjama pokazuje da se tragovi
sjećanja duboko utiskuju kad su u optjecaju visoke
razine adrenalina i ostalih stresnih hormona.24 Isto
takvo traumatsko urezivanje sjećanja može nastupiti i u
ljudskih bića. Psihijatar Bessel van der Kolk
pretpostavlja da se u stanjima visoke pobuđenosti
živčanog sustava jezično zapisivanje sjećanja
obustavlja, a da se središnji živčani su-
53
stav prebacuje na osjetne i slikovne oblike sjećanja
kakvi prevladavaju u ranoj životnoj dobi.25
Upravo kao što traumatska sjećanja nisu nimalo slična
običnim sjećanjima, tako ni traumatski snovi nisu slični
običnim snovima. Ti snovi po obliku su u mnogim —
onim neobičnim — crtama slični traumatskim
sjećanjima što se pojavljuju u budnom stanju. Oni
često sadrže ulomke traumatičnog događaja u točnom
obliku, malo ili nimalo obrađenog maštom. Cesto se
ponavljaju istovjetni snovi. A oni se pak često
doživljavaju zastrašujuće izravno, kao da se zbivaju u
sadašnjosti. Mali, naizgled beznačajni podražaji iz
okoline što nastupaju za tih snova mogu biti opaženi
kao signali neprijateljskog napada i pobuditi silovite
reakcije. Traumatske noćne more mogu nastupati u
stadijima spavanja u kojima ljudi obično ne sanjaju.26
Stoga se čini da je podloga traumatskih sjećanja, kako
za spavanja tako i u budnom stanju, promijenjeno
neurofiziološko ustrojstvo.
Traumatizirani ljudi trenutak traume ne proživljavaju
ponovno samo u mislima i snovima, nego i u
djelovanju. Ponovno odjelovljenje traumatskih prizora
najbolje se vidi u opetujućim igrama djece. Lenore Terr
razlikuje normalnu igru od »zabranjenih igara« djece
koja su bila traumatizirana: »Svakodnevna djetinja igra
... slobodna je i laka. Pjenušava je i vedra, dok je igra
proistekla iz traume kruta i jednolična... . Traumatski
nadahnuta igra teško se prekida. I vrijeme jedva da je
mijenja. Za razliku od obične dječje igre,
posttraumatska igra opsesivno se ponavlja... . Po-
sttraumatska igra tako je doslovna da ćete, prepoznate
li je, s još nazna-kom-dvije lako pogoditi kakva je
trauma posrijedi.«27
Odrasli, kao i djeca, često se osjećaju nagonjenima da
ponovno upri-zoravaju trenutak straha, bilo u
doslovnom bilo u prerušenom obliku. Traumatski
trenutak ljudi katkad ponovno odjelovljuju s dodatkom
fantazme drukčijeg ishoda opasnog događaja. U svojim
pokušajima da traumatski trenutak unatrag ponište,
preživjele/i se čak mogu dovesti u opasnost ili si
nanijeti još veću štetu. Neka odjelovljenja biraju se
svjesno. Žena preživjela silovanje, Sohaila Abdulali,
opisuje svoju odlučnost da se vraća na poprište
traume:
Uvijek sam mrzila osjećaj da me netko drži u šaci. Kada
se to dogodilo, a bila sam u tako ranjivoj dobi — imala
sam sedamnaest godina — morala sam im pokazati da
me ne mogu slomiti. Momci koji su me silovali rekli su
mi: »Ako te ikada opet nađemo samu ovdje, zgrabit
ćemo te«. I ja sam im vjerovala. Zbog toga me uvijek
pomalo strah ići tom uličicom jer se uvijek bojim da ću
ih sresti. U stvari, ne poznajem nikoga tko bi tom
ulicom noću hodao sam jer ona naprosto nije sigurna.
Bilo je već i opljačkanih ljudi, nema nikakve sumnje da
je mjesto opasno. A ipak, dio mene osjeća da,
prestanem li
54
hodati onuda, to znači da su me zgrabili. Tako, čak i
češće od ostalih ljudi, ja ću hodali tom ulicom.^
Još je češća pojava da traumatizirani ljudi zatječu sebe
kako odjelov-ljuju neki vid prizora traume u prerušenu
obliku, nesvjesni što čine. Sha-ron Simone, žena
preživjela incest, priča kako je postala svjesna veze
između svojeg po život opasnog ponašanja i svoje
povijesti zlostavljanja u djetinjstvu:
Nekoliko mjeseci zabavljala sam se vozeći divlje trke na
autoputu s muškima, sve dok nisam uletjela u nesreću.
Vozač kamiona pokušao mi je zapriječiti put na što sam
u sebi rekla, najprostačkijim mogućim riječima — e,
nećeš ti meni svoj k... u moju traku. Iz neba pa u
rebra! Tras! Tek tako! To je bilo stvarno čudno.
Nije me zapravo mučio nikakav problem incesta.
Nejasno sam znala da nečega tu ima, znala sam i da to
moram riješiti, ali nisam htjela. Samo sam bila jako
ljuta na muškarce. Zbog toga sam i pustila tog čovjeka
da se zabije u mene, prizor je bio stravičan. Sasvim
sam izgubila kontrolu kad sam izašla iz auta, samo sam
bjesnila na tog čovjeka. Na terapiji o tome nisam
progovorila oko šest tjedana — jednostavno sam
arhivirala događaj. Nakon što sam rekla da sam
doživjela suočenje — što je vrlo opasno — svečano sam
obećala da ću se pozabaviti svojim problemima s
muškarcima.29
Nisu sva ponovna odjelovljenja opasna. Neka su od njih
zapravo prilagodbena. Preživjele/i mogu naći put kojim
će ponovno proživljavanje toga doživljaja uklopiti u
svoje živote na obuzdan, čak društveno koristan način.
Ratni veteran Ken Smith opisuje kako je neke vidove
svojeg ratnog iskustva pokušao obnoviti u civilnom
životu:
U Vijetnamu sam proveo 8 mjeseci, 11 dana, 12 sati i
45 minuta. To su stvari koje se pamte. Točno se
sjećam. Vratio sam se kući kao jako različita osoba od
one kakva sam bio kad sam otišao. Zaposlio sam se
kao bolničar i bio prilično zadovoljan sobom na tom
poslu. Bio je to gotovo nastavak onoga što sam radio u
Vijetnamu, ali u mnogo mnogo manjim razmjerima.
Nije bilo strijelnih rana, nije bilo opekotina, nisam
gledao otvorene ozljede prsnoga koša ni amputacije ni
gelere. Vidio sam tek mnogo hitnih kritičnih slučajeva,
mnogo dijabetičkih koma, mnogo starih ljudi. Tek tu i
tamo dogodila bi se kakva sočna prometna nesreća.
Tada bih uključio sirene i znao da radim nešto važno, a
plima adrenalina što bi mi prostrujala kroz tijelo dala bi
mi goriva za sto narednih poziva.30
Postoji nešto veoma čudnovato u ponovnim
odjelovljenjima. Čak i kad ih svjesno bira, osoba ih
osjeća kao nešto što čini mimo svoje volje. Čak i kad
nisu opasna, ona sadrže nešto nagonsko i tvrdoglavo.
Freud je te opetovane intruzije traumatskog doživljaja
nazvao »prisilom ponavljanja«. Prisilu ponavljanja
Freud je isprva pojmovno odredio kao pokušaj
55
da se traumatičnim događajem ovlada. To ga
objašnjenje međutim nije zadovoljilo. Ono nije
dohvaćalo nešto što je on zvao »demonskim« kva-
litetom odjelovljenja. Budući da se činilo da prisila
ponavljanja prkosi svakoj svjesnoj namjeri i tvrdokorno
se odupire promjeni, Freud je odustao od nade da će
naći bilo kakvo objašnjenje koje bi je dovelo u vezu s
prilagodbom i potvrđivanjem života te je bio prinuđen
objasniti je »nagonom smrti«.-51
Većina teoretičara odbacila je to manihejsko
objašnjenje priklonivši se Freudovoj početnoj
formulaciji. Pretpostavlja se da bi ponavljanje tra-
umatskog doživljaja moglo predstavljati spontani,
neuspješni pokušaj iscjeljenja. Janet je govorio o
potrebi osobe da »asimilira« i »likvidira« traumatski
doživljaj što, kad se ostvari, urađa osjećajem
»slavodobiti«. Takvim svojim izborom riječi Janet je
implicitno priznao da je upravo bespomoćnost bit
uvrede nanijete traumom i da je za poravnanje nužno
obnoviti osjećaj djelotvornosti i moći. Traumatizirana
osoba, kako je vjerovao Janet, »ostaje suočena s
teškom situacijom, situacijom u kojoj je bila
nesposobna zadovoljavajuće se ponijeti, situacijom
kojoj nije bila savršeno prilagođena, tako da i dalje
ulaže napore da se prilagodi.«32
Noviji se teoretičari također bave pojmovnim
razgraničavanjem pojava intruzije, među kojima i
ponovnim odjelovljenjima kao spontanim pokušajima
da se traumatični događaj uklopi u cjelinu. Psihijatar
Mardi Horowitz postulira »načelo upotpunjenja« koje
»sažimlje imanentnu sposobnost ljudskoga uma da
obradi novu informaciju kako bi ažurirao nutarnje
sheme Sebe i svijeta.« Po definiciji, trauma razbija te
»nutarnje sheme«. Horowitz sugerira da neasimilirani
traumatski doživljaji bivaju uskladišteni u posebnoj
vrsti »djelatnog pamćenja« kojem je »imanentna
tendencija da ponavlja predodžbu sadržaja.« Trauma
biva razriješena tek onda kada preživjela osoba razvije
novu duševnu »shemu« za razumijevanje toga što se
dogodilo.33
Psihoanalitičar Paul Russell pojmovno izlučuje
emocionalni prije nego spoznajni vid doživljaja traume
kao pokretača prisile ponavljanja. Ono što se ponovno
proizvodi jest ono »što osoba ima potrebu osjećati kako
bi popravila pozljedu«. On u prisili ponavljanja vidi
pokušaj da se ponovno proživi i ovlada nesvladivim
osjećajima traumatskog trenutka.34 Prevladavajući
nerazriješeni osjećaj može biti strah, bespomoćni bijes
ili puka nediferencirana »adrenalinska navala« smrtne
opasnosti.
Ponovno proživljavanje traume može biti prilikom za
ovladavanje, ali većina preživjelih tu priliku ne traži niti
koristi svjesno. One/oni je se prije groze i boje.
Ponovno proživljavanje traumatskog doživljaja, u obliku
bilo intruzivnih sjećanja, snova ili radnji, nosi sa sobom
emocionalni
56
intenzitet izvornog događaja. Preživjela/i se stalno hrva
sa strahom i bijesom. Te emocije sadržajno su različite
od običnog bojanja i srdžbe. One su izvan raspona
urednog emocionalnog doživljaja i svladavaju urednu
sposobnost podnošenja osjećaja.
Budući da ponovno proživljavanje traumatskog
doživljaja izaziva tako intenzivne emocionalne tegobe,
traumatizirani ljudi ne prezaju ni pred čim ne bi li ga
mimoišli. Napor da se intruzijski simptomi drže na uda-
ljenosti, premda u namjeri samozaštitan, još više
pogoršava posttraumatski sindrom jer pokušaj da se
izbjegne ponovno proživljavanje traume i prečesto ima
za posljedicu sužavanje svijesti, izbjegavanje odnosa s
drugim ljudima i osiromašenje života.
KONSTRIKCIJA
Kad je osoba potpuno nemoćna i kad je bilo kakav oblik
otpora uzaludan, ona se može i predati. Tada se
obustavlja cijeli sustav samoobrane. Bespomoćna
osoba ne traži spas iz svoje situacije djelovanjem u
stvarnom svijetu, već radije mijenja stanje svoje
svijesti. Podudarna stanja primijećena su u životinja
koje znaju »obamrijeti« kad su napadnute. Na taj način
uhvaćeni plijen odgovara na grabežljivca, odnosno
poražena strana na pobjednika bitke. Žena preživjela
silovanje opisuje svoj doživljaj takvog stanja predaje.
»Jeste li ikada vidjeli zeca kako ostane ukopan u
jarkom snopu svjetala vašeg automobila na cesti?
Skamenjen — kao da je znao što će ga snaći — a to se
upravo i dogodilo.«35 Druga žena to opisuje ovako:
»Nisam mogla vrištati. Nisam se mogla pokrenuti. Bila
sam oduzeta ... poput krpene lutke.«36
Takve promjene svijesti bit su konstrikcije odnosno
otupjelosti, trećeg stožernog simptoma
posttraumatskog stresnog poremećaja. Situacije ne-
izbježive opasnosti katkad mogu probuditi ne samo
strah i bijes nego i, paradoksalno, stanje odjelite
mirnoće u kojoj se rastaču strah, bijes i bol. Događaji
se i dalje bilježe na svjesnoj razini, ali kao odspojeni od
svojih urednih značenja. Opažaji mogu biti otupjeli ili
iskrivljeni, s djelomičnim zamiranjem ili gubitkom
pojedinih osjeta. Osjet vremena može biti promijenjen,
često praćen osjećajem usporenog kretanja, a doživljaj
može izgubiti svojstvo obične stvarnosti. Osoba može
imati dojam da se događaj ne zbiva njoj, da ga
promatra izvan vlastita tijela ili da je cijeli doživljaj
ružan san iz kojeg će se uskoro probuditi. Te opažajne
promjene nadopunjuju se s osjećajem ravnodušnosti,
emocionalnom odjelitošću i dubokom pasivnošću u
kojoj osoba sasvim odustaje od inicijative i borbe.
57
Ovako promijenjeno stanje svijesti može se smatrati
jednom od sitnih milosti prirode, zaštitom od
nepodnošljive boli. Žena preživjela silovanje to stanje
odjelitosti opisuje ovako: »U tom sam trenutku izašla iz
svog tijela. Stala sam pored kreveta i gledala što se
zbiva... . Odvojila sam se od bespomoćnosti. Stajala
sam pored sebe, a na krevetu je bila samo ljuska... .
Postojao je samo osjećaj ravnodušnosti. Samo sam
ondje stajala. Kad si ponovno predočim sobu, ne
predočavam je iz kreveta. Predočavam je iz točke pored
kreveta. Upravo odande odakle sam promatrala.«37
Veteran Drugog svjetskog rata iznosi sličan doživljaj:
»Kao i većina nas iz Četvrte, otupio sam, takoreći sam
se podvojio. Postoji stanje ... koje smo zvali sto godina
buljenja. Sastoji se u obamrlom pogledu, razrogačenim
praznim očima čovjeka kojem više nije stalo ni do čega.
Ja još nisam bio zapao u to stanje, ali totalno sam
otupio. Gotovo sam se osjećao kao da zapravo i nisam
u borbi.«38
Ta odjelita stanja svijesti slična su stanjima hipnotskog
transa. Zajedničke su im crte odustajanje od voljnog
djelovanja, obustavljanje inicijative i kritičke prosudbe,
subjektivni osjećaj odjelitosti ili mirnoće, pojačani
opažaj slika, promjene osjeta uključujući tupost i
bezbolnost, te izmijenjeni osjet vremena.39 Dok su
pojačani opažaji što nastupaju za traumatičnih
događaja slični pojavama hipnotske obuzetosti,
simptomi otupjelosti slični su komplementarnim
pojavama hipnotske podvojenosti.40
Janet je mislio da je sposobnost njegovih histeričnih
pacijentica za ulaženje u stanja transa dokaz bolesnosti
psihe. Novija su istraživanja pokazala da je trans,
premda su ljudi različito sposobni za ulazak u hipnot-
ska stanja, normalno svojstvo ljudske svijesti.41
Traumatični događaji služe kao moćni pokretači
sposobnosti za ulazak u trans.42 Kako ističe psihijatar
David Spiegel, »bilo bi zapravo Čudno kad ljudi ne bi
spontano upotrebljavali tu sposobnost za smanjenje
opa-žaja boli u akutnoj traumi«.43 No dok ljudi u
hipnotska stanja obično ulaze u kontroliranim
okolnostima i vlastitim izborom, stanja traumatskog
transa nastupaju bez mogućnosti nadzora i obično bez
svjesnog izbora.
Biološki čimbenici u pozadini tih promijenjenih stanja
svijesti, kako hipnotskog transa tako i traumatskog
disociranja, još uvijek su nepoznati. Psiholog Ernest
Hilgard nagađa da hipnoza »može djelovati na način
sličan morfiju.«44 Primjena hipnoze kao zamjene za
opijate za uklanjanje opažaja boli odavno je poznata. I
hipnoza i morfij proizvode disocijacij-ska stanja u
kojima su opažaj boli i normalni emocionalni odgovori
na bol odcijepljeni. I hipnoza i opijati smanjuju tegobu
neizdržive boli ne dokidajući sam osjet. Psihijatri Roger
Pitman i van der Kolk, koji su dokazali postojanje
trajnih promjena u opažaju bola u ratnih veterana s
58
posttraumatskim stresnim poremećajem, naznačuju da
trauma može proizvesti dugoročne promjene u
podešavanju razine endogenih opioida, prirodnih tvari
koje na središnji živčani sustav djeluju na isti način kao
opijati.45
Traumatizirani ljudi koji ne mogu spontano disocirati,
učinke slične otupjelosti mogu pokušati proizvesti
uzimanjem alkohola ili narkotika. Promatrajući
ponašanje vojnika u ratu, Grinker i Spiegel su našli da
nekontrolirano opijanje raste razmjerno gubicima
borbene skupine; čini se da uzimanjem alkohola vojnici
pokušavaju potrti rastući osjećaj bespomoćnosti i
straha.46 Gotovo je očigledno da u traumatiziranih ljudi
postoji vrlo visok rizik da svoje teškoće još povećavaju
razvijanjem ovisnosti o alkoholu ili drugim drogama. U
svojem istraživanju o veteranima iz vijetnamskoga
doba i njihovim civilnim vršnjacima, psihologica
Josefina Card dokazala je da za muškarce s
posttraumatskim stresnim poremećajem postoji mnogo
veća vjerojatnost da će se upustiti u ozbiljno uzimanje
narkotika i uličnih droga, te dospjeti na liječenje zbog
problema zlorabe alkohola ili droga po povratku iz
rata.47 U svojem istraživanju o 100 ratnih veterana s
teškim posttraumatskim stresnim poremećajem,
Herbert Hendin i Ann Haas bilježe da je 85% njih
razvilo ozbiljne probleme s drogom i alkoholom poslije
povratka u mirnodopski život. Samo je 7% njih uzimalo
velike količine alkohola i prije odlaska u rat. Muškarci
su se odavali alkoholu i narkoticima pokušavajući
obuzdati simptome hiperpobuđenosti i intruzije —
nesanicu, noćne more, razdražljivost i provale bijesa.
Međutim, zloraba droga na kraju je samo povećala
njihove teškoće i još ih više otuđila od ljudske okoline.48
Najtemeljitije i na-jobuhvatnije istraživanje, Nacionalna
studija mirnodopske prilagodbe vijetnamskih veterana,
izvješćuje o gotovo istovjetnim nalazima: 75% muš-
karaca s poremećajem razvilo je probleme zlorabe
alkohola ili drugih ovisnosti.49
Mada disocijacijske promjene svijesti, pa čak i
intoksiciranje, mogu djelovati prilagodbeno u trenutku
potpune bespomoćnosti, oni ometaju prilagodbu čim
opasnost mine. Budući da ta promijenjena stanja
svijesti djeluju kao brana između traumatskog
doživljaja i uredne svijesti, ona sprečavaju uklapanje
traume u cjelinu svijesti nužno za iscjeljenje. Na
nesreću, konstrikcijska ili disocijacijska stanja, kao i
ostali simptomi posttraumatskog sindroma, pokazuju se
izrazito tvrdokornima. »Psihičku otupjelost«, za koju je
našao da je univerzalna pojava u ljudi koji su preživjeli
nepogode i rat, Lifton stoga uspoređuje s »duševnom
uzetošću«.50
Konstrikcijski, kao i intruzijski simptomi, prvi su put
opisani u vezi s pamćenjem. Janet bilježi da je
posttraumatska amnezija posljedica »su-
59
žavanja polja svijesti« koje bolna sjećanja drži
odcijepljenima od stanja uredne svijesti. Dovedene u
stanje hipnotskog transa, njegove su histerične
pacijentice bile kadre disocirane događaje preslikati do
nevjerojatnih potankosti. Njegova pacijentica Irene,
primjerice, imala je neprobojnu amneziju o razdoblju od
dva posljednja mjeseca života njezine umiruće majke.
No u transu je bila kadra reproducirati sve mučne
događaje iz ta dva mjeseca, uključujući i prizor smrti,
kao da se zbivaju u sadašnjosti.51
I Kardiner je prepoznao da proces konstrikcije
traumatska sjećanja drži izvan normalne svijesti
dopuštajući da, u obliku intruzijskog simptoma, na
površinu izroni tek ulomak sjećanja. On navodi slučaj
mornaričkog veterana koji se tužio na uporni osjećaj
otupjelosti, boli i hladnoće od struka naniže. Taj je
pacijent poricao bilo kakve traumatske doživljaje iz
rata. Nakon upornog ispitivanja, bez izravne upotrebe
hipnoze, sjetio se potonuća svojega broda i dugih sati
provedenih u ledenoj vodi u očekivanju spasa, ali je
poricao bilo kakvu svoju emocionalnu reakciju na taj
događaj. Međutim, Kardiner nije popuštao pritisak, na
što se pacijent uzrujao, naljutio i uplašio:
Upozoren je na sličnosti između simptoma na koje se
žalio ... i uronjenosti u hladnu vodu od struka naniže.
Priznao je da, kad zatvori oči i dopusti sebi misliti o
svojim sadašnjim osjetima, još uvijek zamišlja sebe
obješena o splav, dopola uronjena u more. Tek je tada
rekao da su, dok je visio na splavi, njegovi osjeti bili
krajnje bolni i da je cijelo to vrijeme mislio samo na to.
Također se sjetio činjenice da je nekoliko ljudi izgubilo
svijest i utopilo se. Pacijent je svoj život u velikoj mjeri
očevidno dugovao svojoj usredotočenosti na bolne
osjete izazvane hladnom vodom. Simptom je dakle
predstavljao ... preslik izvornog osjeta uronjenosti u
vodu.52
U ovom slučaju, proces konstrikcije nije imao za
posljedicu potpunu amneziju nego stvaranje krnjeg
sjećanja ispražnjenog od emocija i značenja. Pacijent
nije »sebi dopuštao misliti« o značenju svojega
simptoma jer to učiniti vratilo bi svu bol, strah i bijes za
dlaku izbjegnute smrti i bivanja očevicem smrti
drugova. To voljno suzbijanje misli u vezi s trau-
matičnim događajem, upravo kao i manje svjesni oblici
disociranja, odlika je svih traumatiziranih ljudi.
Konstrikcijski simptomi traumatske neuroze ne protežu
se samo na mišljenje, pamćenje i stanja svijesti, nego i
na cijelo polje svrsishodnog djelovanja i inicijative.
Nastojeći stvoriti kakav-takav osjećaj neopasnosti i
obuzdavati svoj sveprožimajući strah, traumatizirani
ljudi skučuju svoj život. Dvije žene preživjele silovanje
opisuju kako su se njihovi životi suzili poslije traume:
60
Bilo me strah bilo kamo ići sama... . Dojam da se ne
mogu obraniti bio je prejak, previše sam se bojala, tako
da sam jednostavno prestala bilo što raditi... . Ostala
bih u kući i samo me bilo strah.53
Odrezala sam kosu vrlo kratko. Nisam htjela biti
privlačna muškarcima.... Samo sam htjela neko vrijeme
izgledati bespolno jer se to činilo sigurnijim.54
Ratni veteran Ken Smith opisuje kako je konstrikciju u
svojem životu poslije rata racionalizirao tako da dugo
nije niti uviđao koliko njime upravlja strah: »Radio sam
isključivo od ponoći do osam ili od jedanaest do sedam.
Nikad nisam shvaćao zašto. A toliko sam pazio da noć
prob-dijem zapravo zbog toga što sam se noći bojao.
Sada to znam, tada nisam znao. Racionalizirao sam to
tako da noću nema prevelikog nadzora, da imam više
slobode, da ne moram slušati glupa prepucavanja medu
ljudima u firmi, da me tako nitko ne gnjavi i da me svi
ostavljaju na miru.«.55
Konstrikcijski simptomi također ometaju planiranje i
razmišljanje o budućnosti. Grinker i Spiegel su
zamijetili da vojnici u ratu na gubitke i ranjavanja u
svojoj skupini odgovaraju sve manjim uzdanjem u
vlastite sposobnosti planiranja i preuzimanja inicijative,
ali i sve većom sklonošću praznovjerju i magijskom
načinu mišljenja, te uzdanju u srećonoše i predznake.56
Lenore Terr je u svojoj studiji o otetoj školskoj djeci
opisala kako su djeca nakon toga stala vjerovati da su
postojali predznaci koji su upozoravali na traumatični
događaj. Još godinama poslije otmice, ta su djeca i
dalje tražila znamenje koje će ih štititi i voditi u
ponašanju. Štoviše, i godinama nakon događaja, djeca
su zadržala skučeni osjećaj budućnosti: upitana što bi
željela biti kad odrastu, mnoga su odgovarala da nikad
nisu maštala niti razmišljala o budućnosti jer vjeruju da
će umrijeti mlada.57
Izbjegavanjem svih situacija što podsjećaju na traumu
iz prošlosti, odnosno bilo kakve inicijative koja bi
uključivala planiranje budućnosti i moguće rizike,
traumatizirani ljudi sebe lišavaju i onih novih prilika za
uspješno snalaženje koje bi mogle potrti učinak
traumatskog doživljaja. Stoga konstrikcijski simptomi,
premda mogu predstavljati pokušaj obrane protiv
nesvladivih emocionalnih stanja, preskupo naplaćuju
slabu zaštitu koju pribavljaju. Oni skuČuju i
osiromašuju kakvoću življenja te u krajnjoj instanciji
ovjekovječuju učinke traumatičnog događaja.
DIJALEKTIKA TRAUME
Posljedica doživljaja nesvladive opasnosti jest i
uspostavljanje ritmičnog izmjenjivanja dvaju oprečnih
odgovora na nj, intruzije i konstrikcije.
61
Dijalektičnost tih dvaju suprotnih psihičkih stanja
možda je i najsamo-svojnija crta posttraumatskih
sindroma.58 Kako simptomi intruzije i otupjelosti ne
dopuštaju da se traumatični događaj uklopi u cjelinu
svijesti, izmjenjivanje ta dva krajnja stanja može se
shvatiti kao pokušaj nalaženja primjerene ravnoteže
između njih. No ravnoteža je upravo ono što trau-
matiziranoj osobi nedostaje. Ona se zatječe u procjepu
između krajnosti amnezije ili ponovnog proživljavanja
traume, između nastupa stanja intenzivnog,
nesvladivog osjećanja i presahlih stanja potpune
bezosjećaj-nosti, između grozničavog, impulzivnog
djelovanja i potpune zapriječe-nosti čina. Nestabilnost
proizvedena tim periodičnim izmjenama traumatiziranoj
osobi samo još povećava osjećaj nepredvidljivosti i
bespomoćnosti.59 Dijalektika traume može dakle sama
sebe perpetuirati.
S vremenom ta dijalektika podliježe postupnim
promjenama. U početku prevladava intruzivno ponovno
proživljavanje traumatičnog događaja, pri Čemu žrtva
ostaje u stanju pojačanog nemira, stalne uzbunjenosti
za nove moguće prijetnje. Intruzijski simptomi
najizrazitije se javljaju u prvih nekoliko dana ili tjedana
poslije traumatičnog događaja, donekle se ublažuju u
razdoblju od tri do ŠeSt mjeseci, da bi potom s vre-
menom postupno jenjali. Primjerice, u jednom
opsežnom istraživanju o žrtvama zločina, većina žena
preživjelih silovanje izvještavala je da se najteži
intruzijski simptomi ublažuju nakon tri do šest mjeseci,
ali da su strah i strepnja potrajali i do godinu dana
nakon silovanja.60 Slično istraživanje provedeno sa
ženama preživjelima silovanje također je našlo da se
većina njih (80%) na intruzivne strahove žali u
vremenskom rasponu do godine dana.61 Na ponovljeni
upit upućen sličnoj skupini žena dvije do tri godine
nakon prvog hitnog prijema u bolnici, većina je njih
odgovorila da još uvijek pati od simptoma koji su se
mogli pripisati silovanju. Strahovi specifični za traumu,
seksualni problemi i skučenost djelovanja u dnevnom
životu bili su najčešći simptomi što su ih te žene
prijavljivale.62
Traumatska ozljeda može potrajati čak i dulje.
Primjerice, četiri do šest godina poslije prvog ispitivanja
žrtava silovanja primljenih na hitnom odjelu u njihovoj
bolnici, Ann Burgess i Lynda Holmstrom ponovno su
stupile u vezu s istim ženama. Tri četvrtine njih
procijenile su da su se u međuvremenu oporavile.
Osvrćući se unatrag, približno jedna trećina (37%)
mislila je da im je za oporavak trebalo manje od jedne
godine, a jedna je trećina (37%) držala da im je trebalo
više od godine. No svaka je četvrta žena (26%) mislila
da se još nije oporavila.63
Nizozemsko istraživanje o ljudima uzetima za taoce
također dokumentira dugotrajne učinke jednokratnog
traumatičnog događaja. Svi tao-
62
ci patili su od simptoma u prvom mjesecu po
oslobađanju, a 75% bilo je simptomatiČno još nakon
šest mjeseci do godine dana. Što je dulje trajalo
zatočeništvo, to su teži bili simptomi i to su se sporije
ljudi oporavljali. Pri ponovljenom ispitivanju šest do
devet godina poslije događaja, gotovo polovina
preživjelih (46%) još je izvještavala o kon-strikcijskim
simptomima, a jedna je trećina (32%) još imala
intruzijske simptome. Dok su opći simptomi strepnje s
vremenom pokazivali tendenciju smanjivanja,
psihosomatski simptomi su se naprotiv pojačavali.64
Koliko se god činilo da specifični simptomi pripisani
traumi s vremenom blijede, podsjetnici na izvornu
traumu mogu ih oživjeti čak i godine poslije samog
događaja. Kardiner je primjerice opisao ratnog veterana
koji je dobio »napadaj« intruzijskih simptoma na
godišnjicu pada aviona što ga je preživio prije osam
godina.65 Zabilježen je i noviji slučaj veterana Drugog
svjetskog rata kojem su se noćne more i ostali
intruzijski simptomi iznenada vratili nakon trideset
godina.66
Kako intruzijski simptomi slabe, tako počinju
prevladavati simptomi otupjelosti ili konstrikcije.
Traumatizirana osoba više se ne mora doimati
uplašenom i može se, izvana gledano, vratiti svojem
prijašnjem životu.67 No događaji i dalje ostaju odsječeni
od svojeg običnog značenja, a način osjećanja
stvarnosti ostaje iskrivljen. Osoba se može tužiti da
samo plovi niza struju, da joj se čini da dnevne životne
događaje samo promatra s udaljenosti. Osjećaj
otupjelosti i isključenosti povremeno biva prekinut tek
ponovnim proživljavanjem trenutka užasa. Otuđenost i
nutarnje mrtvilo traumatizirane osobe ovjekovječila je
Virginia Woolf u klasičnom portretu veterana koji boluje
od granatnog šoka:
»Prekrasno!« promrmljala bi njegova supruga i gurnula
laktom Septimusa da pogleda. Ali krasota je bila iza
staklene plohe. Čak ni okus (Rezia je voljela sladoled,
čokoladu, slatkiše) nije njemu pružao užitka. Odložio je
svoju čašu na mramorni stolić. Gledao je ljude napolju;
izgledali su sretni, dok su se okupljali nasred ulice,
vičući, smijući se, prepirući se ni oko čega. Ali on nije
mogao okusiti, nije mogao osjetiti. U slastičarnici medu
stolovima i brbljavim konobarima obuzeo ga je jeziv
strah — on više ne osjeća.68
Suženost nutarnjeg života traumatizirane osobe i
raspona vanjskog djelovanja negativni su simptomi. U
oba života nedostaje drama, njihovo je značenje upravo
u onome čega nema. Upravo zbog toga se konstrik-
cijski simptomi ne prepoznaju na prvi pogled, a njihovi
izvori u traumatičnom događaju često se gube. Kako
prolazi vrijeme, kako ti negativni simptomi postaju
najupadljivijom crtom posttraumatskog poremećaja,
dijagnozu je sve lakše previdjeti. Budući da su
posttraumatski simptomi tako uporni i tako širokog
raspona, lako ih je zamijeniti s trajnim crtama
63
osobnosti žrtve. Takva greška skupo se plaća jer je
osoba s neprepozna-tim posttraumatskim stresnim
poremećajem osuđena na manjevrijedan život razdiran
sjećanjem i sapet bespomoćnoscu i strahom. Neka nam
opet pomogne portret oca Doris Lessing:
Mladi bankarski činovnik koji je radio tako dokasna za
tako malo novaca, ali koji je plesao, pjevao, igrao se,
šarmirao — to po prirodi krepko, senzualno biće ubijeno
je 1914, 1915, 1916. godine. Mislim da je u tome ratu
umrlo ono najbolje u mojem ocu, da je rat osakatio
njegov duh. Ljudi koje srećem, osobito žene koje su ga
poznavale u mladosti, govore o njegovoj živosti, ener-
giji, uživanju u životu. Ali i o njegovoj srdačnosti,
sućutnosti i — riječ koja se stalno ponavlja — o
njegovoj mudrosti... . Mislim da bi ti ljudi jedva pre-
poznali bolesnog, razdražljivog i odsutnog hipohondra
kojega sam poznavala ja.59
Još dugo poslije samog događaja, mnogi traumatizirani
ljudi imaju osjećaj da je dio njih umro. Najdublje
pogođeni žele da su mrtvi. Možda najpotresniji uvid u
dugoročne učinke traumatičnih događaja daje istra-
živanje o žrtvama zločina u koje je bilo uključeno i
stotinu silovanih žena. Prosječno vrijeme proteklo od
silovanja iznosilo je devet godina. Istraživanje je
bilježilo samo teže probleme duševnog zdravlja,
zanemarujući suptilnije razine posttraumatske
simptomatologije. No trajni razorni učinci traume bili su
očigledni čak i prema tim grubim mjerilima. Žene
preživjele silovanje izvještavale su o više »živčanih
slomova«, više pomisli na samoubojstvo i više pokušaja
samoubojstva od bilo koje druge skupine ispitanica/ka.
Dok prije silovanja za njih nije postojala nimalo veća
vjerojatnost pokušaja samoubojstva no za druge ljude,
gotovo svaka peta žena (19,2%) pokušala se nakon
silovanja ubiti.70
Procjena stvarno počinjenih samoubojstava nakon
teške traume zamagljena je protuslovnim izvješćima.
Popularni mediji izvijestili su primjerice da je više
vijetnamskih veterana palo od vlastite ruke poslije rata
nego u borbi. Takvi se navodi dakako ispostavljaju
pretjeranima, ali istraživanja smrtnosti ipak daju
nagovijestiti da ratna trauma doista može povećati rizik
samoubojstva.71 Istraživanje Herberta Hendina i Ann
Haas o ratnim veteranima s posttraumatskim stresnim
poremećajem pokazalo je daje nezanemariva manjina
njih samoubojstvo pokušala (19%) ili da na nj stalno
pomišlja (15%). Većina trajno suicidalnih muškaraca
bila je dugo izložena borbi. Ti su muškarci patili od
nerazriješene krivnje zbog svojih ratnih doživljaja te od
teške i stalne strepnje, depresije i posttraumatskih
simptoma. Trojica muškaraca umrla su od vlastite ruke
za samog trajanja istraživanja.72
Dakle, sama »prijetnja uništenja« koja obilježava
trenutak traume može preživjelu osobu progoniti još
dugo nakon što je opasnost minula. Stoga ne čudi što
je Freud u traumatskoj neurozi našao znake
»demonske
64
sile na djelu«.73 Smrtni strah, bijes i mržnja iz trenutka
traume nastavljaju živjeti u dijalektici traume.

BILJEŠKE
1 American Psychiatric Association, Diagnostic and
Statistical Manual of Psychiatric Disorders, 3. izd.
(DSM-III) (American Psychiatric Association,
Washington DC, 1980), str. 236.
2 N. C. ANDREASEN, "Posttraumatic Stress
Disorders u Comprehensive Textbook of Psychiatry, 4.
izd., ur. H. I. KAPLAN — B. J. SADOCK (Williams &
Wilkins, Baltimore, 1985), str. 918-24.
3 B. L. GREEN, J. D. L1NDY, M. C. GRACE et al.,
»Buffalo Creek Survivors in the Second Decade:
Stability of Stress Symptoms«, American Journal of
Orthopsychiatry 60 (1990), str. 43-54.
4 B. GREEN — J. LINDY — M. GRACE,
"Posttraumatic Stress Disorder: Toward DSM-1V«,
Journal of Nervous and Mental Disease 173 (1985), str.
406-11.
5 P. JANET, L'Automatisme Psychologique, (Felix
Alcan, Paris, 1889), str. 457. Za pregled i sa-zetak
Janetovih istrazivanja psihicke traume, vidi B. A. van
der KOLK — O. van der HART, »Pierre Janet and the
Breakdown of Adaptation in Psychological Trauma«,
American Journal of Psychiatry 146 (1989), str. 1530-
40.
6 A. KARD1NER — H. SPIEGEL, War, Stress, and
Neurotic Illness (dopunjeno izd. knjige The Traumatic
Neuroses of War) (Hoeber, New York, 1947), str. 186.
7 R. GRAVES, Goodbye to All That [1929]
(Doubleday, New York, 1957), str. 257.
8 KARDINER — SPIEGEL, War, Stress, str. 13.
9 R. GRINKER — J. P. SPIEGEL, Men Under Stress
(Blakeston, Philadelphia, 1945), str. 219-20.
10 L. C. KOLB, »A Neuropsychological Hypothesis
Explaining Pst-Traumatic Stress Disorders«, American
Journal of Psychiatry 144 (1987), str. 989-95.
11 R. PITMAN, Biological Findings in PTSD:
Implications for DSM-IV Classification (neobjavljeni
rukopis. Veterans Administration Center, Manchester,
NH, 1990), str. 16.
12 M. E. McFALL, M. M. MURBURG, D. K. ROSZELL et
al., "Psychophysiologic and Neuroendocrine Findings in
Posttraumatic Stress Disorder: A Review of Theory and
Research", Journal of Anxiety Disorders 3 (1989), str.
243-57.
13 A. SHALEV, S. ORR, T. PERI et al., "Impaired
Habituation of the Automatic Component of the
Acoustic Startle Response in Post-Traumatic Stress
Disorder« (rad predstavljen na Go-di§njem sastanku
AmeritSke psihijatrijske udruge u New Orleansu, LA,
1991)
14 L C. KOLB — L. R. MULTIPASSI, "The Conditioned
Emotional Response: A Subclass of Chronic and
Delayed Post-Traumatic Stress Disorder«, Psychiatric
Annals 12 (1982), str. 979-87; T. M. KEANE — R. T.
ZIMMERING — J. M. CADDELL, »A Behavioral
Formulation of Posttraumatic Stress Disorder in
Vietnam Veterans«, The Behavior Therapist 8 (1985),
str. 9-12.
15 S. FREUD, "Beyond the Pleasure Principle*,
[ 1922] u Standard Edition, sv. 18 (Hogarth Press,
London, 1955), str. 7-64, cit. na str. 13.
16 KARDINER — SPIEGEL, War, Stress, str. 201.
17 P. JANET, Psychological Healing [1919], sv. 1,
prijev. E. Paul and C. Paul (MacMillan, New York, 1925),
str. 661-63.
18 D. LESSING, »My Father«, u A Small Personal
Voice (Random House, New York, 1975), str. 87.
19 E. A. BRETT — R. OSTROFF, "Imagery in.Post-
Traumatic Stress Disorder: An Overview«, American
Journal of Psychiatry 142 (1985), str. 417-24.
20 R. J. LIFTON, »The Concept of the Survivor«, u
Survivors, Victims, and Perpetrators: Essays on the
Nazi Holocaust, ur. J. E. DIMSDALE (Hemisphere, New
York, 1980), str. 113-26.
65
21 T. O'BRIEN, »How to Teli a True War Story«, u
The Things They Carried (Houghton Mifflin, Boston,
1990), str. 89.
22 B. A. van der KOLK, »The Trauma Spectrum: The
Interaction of Biological and Social Events in the
Genesis of the Trauma Response«, Journal of Traumalic
Stress 1 (1988), str. 273-90.
23 L. TERR, »What Happens to Earlv Memories of
Trauma? A Study of Twenty Children Under Age Five at
the Time of Documented Traumalic Events«, Journal
ofthe American Academy of Child and Adolescent
Psychiatry 27 (1988), str. 96-104.
24 R. PITMAN, »Post-Traumatic Stress Disorder,
Hormones, and Memorv«, Biological Psychiatry 26
(1989), str. 221-23.
25 van der KOLK, »Trauma Spectrum«.
26 B. A. van der KOLK, R. BLITZ, W. BURR et al.,
»Nightmares and Trauma«, American Journal
ofPsychiatry 141 (1984), str. 187-90; R. J. ROSS, W. A.
BALL, K. A. SULLIVAN et al., »Sleep Disturbance as the
Hallmark of Post-Traumatic Stress Disorder«, American
Journal of Psychiatry 146 (1989), str. 6697-707.
27 L. TERR, Too Scared to Cry (HarperColIins, New
York, 1990), str. 238, 239, 247.
28 Razgovor, S. Abdulali, 2. travanj 1991.
29 Razgovor, S. Simone, 7. svibanj 1991.
30 Razgovor, K. Smith, 14. lipanj 1991.
31 FREUD, S onu stranu načela ugode.
32 JANET, Psychological Healing, str. 603.
33 M. HOROWITZ, Stress Response Syndromes
(Jason Aronson, Northvale, Nj, 1986), str. 93-94.
34 P, RUSSELL, »Trauma, Repetition and Affect« (rad
predstavljen na skupu Psychiatry Grand Rounds,
Cambridge Hospital, Cambridge, MA, 5. rujan 1990).
35 New York Radical Feminist Speakout on Rape,
1971, citirano u S. BROWNMILLER, Against Our Will:
Men, VVomen, and Rape (Simon & Schuster, New York,
1975), str. 358.
36 Citirano u P. BART — P. O'BRIEN, Stopping
Rape: Successful Survival Strategies (Pergamon, New
York, 1985), str. 47.
37 Citirano u R. WARSHAW, / Never Called it Rape
(Harper & Rovv, New York, 1988), str. 56.
38 Citirano u N. FRANKEL — L. SMITH, Patton's Best
(Hawthorne Books, New York, 1978), 89.
39 E. HILGARD, Divided Consciousness: Multiple
Controls in Human Thought and Action (John Wiley,
New York, 1977).
40 D. SPIEGEL, »Hvpnosis, Dissociation and
Trauma«, u Repression and Dissociation: Implica-tions
for Personality Theory, Psychopathology, and Health,
ur. J. L. SINGER (Universitv of Chi-cago Press,
Chicago, 1990), str. 121-42.
41 HILGARD, Divided Consciousness.
42 J. HILGARD, Personality and Hypnosis: A Study of
Imaginative Involvement (Universitv of Chicago Press,
Chicago, 1970); R. K STUTMAN i E. L. BLISS, »Post-
Traumatic Stress Disorder, Hypnotizability, and
Imagerv«, American Journal of Psychiatry 142 (1985),
str. 301-5; J. L. HER-MAN — J. C. PERRY — B. A. van
der KOLK, »Childhood Trauma in Borderline Personalitv
Disorder«, American Journal of Psychiatry 146 (1989),
str. 490-95.
43 D. SPIEGEL, E. J. FRISCHHOLZ, H. SPIEGEL et al.,
»Dissociation, Hypnotizability, and Trauma« (rad
predstavljen na godišnjem sastanku Američke
psihijatrijske udruge, San Franci-sco, svibanj 1989),
str. 2.
44 HILGARD, Divided Consciousness, str. 246.
45 R. K PITMAN, B. A. van der KOLK, S. P. ORR et
al., »NaIoxone-Reversible Analgesic Response to
Combat-Related Stimuli in Post-Traumatic Stress
Disorder: A Pilot Study«, Archives of General Psychiatry
47 (1990), str. 541-47.
46 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress.
47 J, J. CARD, Lives After Vietnam: The Personal
Impact of Military Service (D. C. Heath, Lexin-gton, MA,
1983).
66
48 H. HENDIN — A. P. HAAS, Wounds of War. The
Psychological Aftermath of Combat in Vietnam (Basic
Books, New York, 1984).
49 R. A. KULKA, W. E. SCHLENGER, J. A. FAIRBANK
et al.. Trauma and the Vietnam War Generation
(Brunner/Mazel, New York, 1990).
50 LIFTON, Concept of the Survivor.
51 P. JANET, Vttat mental des hystćriques (Felbc
Alcan, Pariš, 1911).
52 KARDINER — SPIEGEL, War, Stress, str. 28, slučaj
28 (moj kurziv).
53 New York Radical Feminist Speakout, 1971,
citirano u Rape: The First Sourcebook for Women, ur.
N. CONNELL i C. \VILSON (New American Librarv, New
York, 1974), str. 44.
54 Citirano u WARSHAW, / Never Called it Rape, str.
33.
55 Razgovor, K. Smith, 1991.
56 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress.
57 L. C. TERR, »Chovvchilla Revisited: The Effects of
Psvchic Trauma Four Years After a Scho-ol-Buss
Kidnapping«, American Journal of Psychiatry 140
(1983), str. 1543-50.
58 KARDINER — SPIEGEL, War, Stress; HOROWITZ,
Stress Response Syndromes; BRETT & OSTROFF,
lmagery.
59 Van der Kolk ističe da su simptomi
hiperpobudenosti u posttraumatskom stresnom
poremećaju sukladni simptomima pada razine opijata,
te pretpostavlja da ihHizrokuje narušena ravnoteža
između središnjih adrenergičkih i opioidskih sustava.
Vidi i njegov članak »Inescapable Shock,
Neurotransmitters, and Addiction to Trauma: Toward a
Psychobiology of Post-Traumatic Stress«, Biological
Psychiatry 20 (1985), 314-25.
60 D. G. KILPATRICK — L. J. VERONEN — P, A.
RESICK, »The Aftermath of Rape: Recent Empirical
Findings«, American Journal of Orthopsychiatry 49
(1979), str. 658-69.
61 J. V. BECKER, L. J. SKINNER, G. G. ABEL et al.,
»The Effects of Sexual Assault on Rape and Attempted
Rape Victims«, Victimology 7 (1982), str. 106-13.
62 C. C. NADELSON, M. T. NORMAN, H. JACKSON et
al., »A Follow-up Study of Rape Victims«, American
Journal of Psychiatry 139 (1982), str. 1266-70.
63 A. W. BURGESS — L. L. HOLMSTROM, »Adaptive
Strategies and Recoverv from Rape«, American Journal
of Psychiatry 136 (1979), str. 1278-82.
64 H. M. van der PLOERD — W. C. KLEIJN, »Being
Held Hostage in the Netherlands: A Study of Long-Term
Aftereffects«, Journal ofTraumatic Stress 2 (1989), str.
153-70.
65 KARDINER — SPIEGEL, rVar, Stress, slučaj 40,
str. 381-89.
66 C. van DYKE — N. J. ZILBERG — J. A. McKINNON,
»PTSD: A 30-year Delay in a WW II Combat Veteran«,
American Journal of Psychiatry 142 (1985), str. 1070-
73.
67 S. SUTHERLAND — D. J. SCHERL, »Patterns of
Response Among Victims of Rape«, American Journal of
Orthopsychiatry 40 (1970), str. 503-11; E.
HILBERMAN, The Rape Victim (American Psychiatric
Press, \Vashington, DC, 1976); D. S. ROSE, »'Worse
than death': Psy-chodynamics of Rape Victims and the
Need for Psychotherapy«, American Journal
ofPsychiatry 143 (1986), str. 817-24.
68 V. WOOLF, Mrs. Dalloway a (Harvest, New York,
1975), str. 132-33. Cit. prema prijevodu M. Marasa,
Gospoda Dalloway, Naprijed, Zagreb, 1981, str. 92.
69 LESSING, Small Personal Voice, str. 86.
70 D. G. KILPATRICK, C. L. BEST, L. J. VERONEN et
al., »Mental Health Correlates of Cri-'minal
Victimization: A Random Community Survey«, Journal
of Consulting and Clinical Psy-chology 53 (1985); str.
866-73.
71 D. A. POLLOCK, M. S. RHODES, C. A. BOYLE et
al., »Estimating the Number of Suicides Among
Vietnam Veterans«, American Journal of Psychiatry 147
(1991), str. 772-76.
72 H. HENDIN — A. P. HAAS, »Suicide and Guilt as
Manifestations of PTSD in Vietnam Combat Veterans«,
American Journal of Psychiatry 148 (1991), str. 586-91.
73 FREUD, »Pleasure Principle«, str. 35.
67
3
Isključenost

Traumatični događaji stavljaju u pitanje temeljne

ljudske odnose. Oni raskidaju obiteljske spone,
prijateljstvo, ljubav i zajedništvo. Oni razbijaju zgradu
»Ja« koje se stvara i održava u odnošenju s drugim
ljudima. Potkopavaju sustave vjerovanja što daju
smisao ljudskom iskustvu. Slamaju žrtvinu vjeru u
prirodni ili božanski red i bacaju je u stanje egzi-
stencijske krize.
Narušavanje odnosnog života nije posredna posljedica
traume, kako se u početku mislilo. Traumatični
događaji izravno i bitno djeluju ne samo na psihičke
strukture čovjekova pojma Sebe nego i na sustave
spona i značenja što povezuju pojedinca i zajednicu.
Mardi Horowitz traumatičnima definira one životne
događaje koji se ne mogu asimilirati u »nutarnje sheme
Sebe« u odnosu spram svijeta.1 Traumatični događaji
razaraju temeljne žrtvine pretpostavke o tome da je
svijet neopasan, o pozitivnoj vrijednosti Sebe i
smislenom stvaralačkom redu.2 Alice Sebold, žena
preživjela silovanje, svjedoči o tom gubitku sigurnosti:
»Silovanjem sam izgubila djevičanstvo, a umalo i život.
Nakon toga sam odbacila i neke od svojih pretpostavki
o tome kako funkcionira svijet i koliko sam u njemu
sigurna.«3
Osjećaj sigurnosti u svijetu, što će reći osnovno
povjerenje, stječe se u najranijoj životnoj dobi u
odnosu s prvom skrbnicom/skrbnikom. Na-stajući
zajedno sa samim životom, taj osjećaj povjerenja
osobu održava kroz cijeli životni ciklus. On tvori osnovu
svih sustava odnošenja i opće vjere. Izvorni doživljaj
zbrinutosti omogućuje ljudskim bićima da svijet vide
kao nešto čemu pripadaju, kao svijet gostoljubiv spram
ljudskog života. Osnovno povjerenje temelj je
vjerovanja u postojanost života, u prirodni red i
onostrani božanski red.4
U situacijama smrtnoga straha, ljudi spontano traže
svoj prvi izvor dobrobiti i zaštite. Ranjeni vojnici i
silovane Žene vape za majkom ili za
68
Bogom. Ostane li taj vapaj bez odgovora, osjećaj
osnovnog povjerenja biva razbijen. Traumatizirani se
ljudi osjećaju posve napuštenima, posve samima,
izbačenima iz ljudskih i božanskih sustava brige i
zaštite što održavaju život. Slijedom toga, osjećaj
otuđenosti, isključenosti, prožima svaki njihov ljudski
odnos, od najprisnijih obiteljskih spona do najap-
straktnijih pripadnosti zajednici i religiji. Bude li
povjerenje izgubljeno, traumatizirani čovjek osjeća da
prije pripada mrtvima nego živima. Tu nutarnju
opustošenost zahvaća Virginia Woolf u svojem portretu
Septi-musa Smitha, veterana s granatnim šokom:
To se sada otkrilo Septimusu; poruka skrivena u ljepoti
riječi. Tajni znak što ga jedan naraštaj predaje, pod
krinkom, drugom naraštaju je gađenje, mržnja, očaj... .
Čovjek ne može donositi djecu na ovakav svijet. Čovjek
ne može vječno produžavati patnju, ili povećavati vrstu
tih požudnih životinja koje nemaju trajnih čuvstava,
nego samo hirove i taštine koje ih odvlače čas na ovu
čas na onu stranu... . Jer istina je ... da u ljudskim
bićima nema ni ljubaznosti, ni vjere, ni milosrđa više
nego što im.služi da poveća trenutačni užitak. Ona love
u čoporima. Njihovi čopori pretražuju pustinju i vrišteći
iščezavaju u divljini.5
NARUŠENA VLASTITOST
Sigurnost osjećaja povezanosti s brižnim ljudima temelj
je razvoja osobnosti. Kad se ta povezanost prekine,
traumatizirana osoba gubi svoj osnovni osjećaj Sebe.
Razvojni sukobi djetinjstva i mladalačke dobi, nakon što
su odavno razriješeni, odjednom se otvaraju iznova.
Trauma preživjelu osobu sili da ponovno proživi sve
svoje ranije bitke za autonomnost, inicijativu,
kompetentnost, identitet i prisnost.
Pozitivni osjećaj Sebe djeteta u razvoju ovisi o
dobroćudnoj upotrebi moći skrbnice/skrbnika. Kad
roditelj/ica, premda toliko moćnija od djeteta, ipak
pokazuje izvjesnu obzirnost spram individualnosti i
dostojanstva toga djeteta, dijete se osjeća
vrednovanim i poštovanim: razvija samosvijest, osjećaj
vlastite vrijednosti. Tako se razvija i autonomnost, od-
nosno osjećaj vlastite samostojnosti unutar ljudskog
odnosa. Dijete ući kontrolirati i podešavati svoje
tjelesne funkcije te stvarati i izražavati vlastite nazore.
Traumatični događaji povreduju autonomnost osobe na
razini osnovne tjelesne cjelovitosti. U tijelo je
provaljeno, ono je ozlijeđeno, oskvrnuto. Često se gubi
i kontrola nad tjelesnim funkcijama; u pripovijestima o
ratu i silovanju, taj se gubitak često prepričava kao
najviše ponižavajući vid traume. Štoviše, u trenutku
traume, nazor pojedinke/ca gotovo u pra-
69
vilu ne vrijedi ništa. U silovanju je primjerice svrha
napada upravo očitovanje prezira spram autonomije i
dostojanstva žrtve. Traumatični događaj tako razara
vjerovanje da osoba može biti Svoja u odnosu s drugim
ljudima.
Osoba u koje normalni razvojni sukobi oko autonomije
nisu zadovoljavajuće razriješeni kasnije će naginjati
sramu i sumnji. Iste te emocionalne reakcije ponovno
se pojavljuju kao posljedica traumatičnih događaja.
Sram je odgovor na bespomoćnost, na povredu tjelesne
cjelovitosti i gubitak dostojanstva u očima druge
osobe.6 Sumnja odražava nesposobnost osobe da održi
svoj vlastiti izdvojeni nazor i istodobno ostane
uključena medu ljude. Slijedom traumatičnih događaja,
preživjele/i sumnjaju i u druge i u sebe. Stvari više nisu
takve kakvima se čine. Ratni veteran Tim O'Brien
opisuje taj sveprodorni osjećaj sumnje:
Običan vojnik ... osjeća rat — njegovo duhovno tkivo —
kao veliku sablasnu maglu, gustu i stalnu. Nema
bistrine. Samo kovitlanje. Stara pravila više ne
obvezuju, stare istine više ne vrijede. Pravo previre u
krivo. Red se pretapa u kaos, ljubav u mržnju, ružnoća
u ljepotu, zakon u bezakonje, uljuđenost u divljaštvo.
Maglene pare usisavaju te u se. Ne možeš reći gdje si
niti zašto si tu gdje jesi, jedino je izvjesna nesvladiva
dvosmislenost. U ratu gubiš svoj osjećaj određenosti, a
time i osjećaj same istine, te je stoga najpouzdanije
reći da u istinitoj ratnoj priči ništa nikada nije apsolutna
istina.7
Kako se normalno dijete razvija, njegova rastuća
kompetentnost i sposobnost inicijative pridodaju se
djetetovoj pozitivnoj slici o Sebi. Osoba u koje normalni
razvojni sukobi oko inicijative i kompetentnosti nisu za-
dovoljavajuće razriješeni kasnije naginje osjećajima
krivnje i manje vrijednosti. Traumatični događaji u
pravilu osujećuju inicijativu i svladavaju kompetentnost
jedinke. Ma koliko hrabra i spretna žrtva bila, njezini
postupci bili su nedostatni da odbiju nepogodu.
Slijedom traumatičnih događaja, kako preživjele/i
propituju i prosuđuju svoje postupke, osjećaji krivnje i
manje vrijednosti pojavljuju se gotovo u svih njih.
Robert Jay Lifton nalazi da je »krivnja preživjelih«
iskustvo zajedničko svim ljudima koji su proživjeli rat,
prirodnu nepogodu ili atomski holokaust.8 Silovanje
proizvodi u biti isti učinak: krivnju osjećaju upravo
žrtve, a ne počinitelji. Krivnja se može shvatiti kao
pokušaj da se izvuče bar neka korisna pouka iz
nepogode i vrati kakav-takav osjećaj snage i kontrole.
Zamišljati da si se mogla ponijeti bolje možda je
podnošljivije nego suočiti se sa zbiljom potpune
bespomoćnosti.9
Osjećaji krivnje posebno su teški kad je preživjela
osoba bila svjedokom patnje ili smrti drugih ljudi. Sama
biti pošteđena, a znati da je druge snašla gora sudbina,
teško je breme na savjesti. Osobe preživjele nepo-
70
godu i rat opsjedaju slike umirućih ljudi koje nisu mogle
spasiti. One se osjećaju krivima što nisu izložile vlastiti
život kako bi spasile druge ili zbog toga što nisu ispunile
molbe umirućih.10 U ratu, biti svjedokom smrti druga,
vojnika izlaže osobito visokom riziku razvijanja
posttraumatskog stresnog poremećaja u budućnosti.11
Slično tome, u prirodnoj nepogodi, biti očevicem smrti
člana obitelji jedan je od događaja koji će u osobe koja
preživi najvjerojatnije izazvati tvrdokoran i dugotrajan
trau-matski sindrom.u ^^ '""'
Nasilno razaranje ljudske povezanosti te, susljedno
tome, rizik posttraumatskog poremećaja, najveći su
kad preživjela osoba nije bila samo pasivnim očevicem
nego i djelatnim sudionikom nasilne smrti ili strahote
nasilja.13 Trauma izloženosti borbi dobiva još veću
snagu kad se nasilna smrt više ne može racionalizirati
nekim višim vrijednostima ili smislom. U Vijetnamskom
ratu, borbeni moral vojnika najniže je pao kad se pob-
jeda u borbi pokazala neostvarivim ciljem i kad je
mjerilo uspješnosti postalo ubijanje samo po sebi,
mjereno brojem mrtvih tjelesa. U takvim okolnostima,
ljude najranjivijima za trajna psihička oštećenja ne čini
sama izloženost smrti već, i više od toga, sudjelovanje
u besmislenim djelima zloćudnog uništavanja. U
jednom istraživanju o vijetnamskim veteranima, oko
20% muškaraca priznalo je da su bili očevicima
strahota nasilja za vrijeme vojne službe u Vijetnamu, a
9% je povrh toga priznalo da su ih i osobno činili. Još
godinama po povratku iz rata, muškarci s najtežim
simptomima bili su oni koji su bili očevici ili sudionici
nasilja i zlostavljanja.14 Potvrđujući ove nalaze, drugo je
pak istraživanje o vijetnamskim veteranima ustanovilo
da je svaki od muškaraca koji su priznali sudjelovanje u
nasiljima patio od posttraumatskog stresnog
poremećaja i više od deset godina poslije svršetka
rata.15
Vjerovanje u smislenost svijeta stvara se u odnosu s
drugim ljudima i počinje u najranijoj životnoj dobi.
Osnovno povjerenje stečeno u prvotnom prisnom
odnosu temelj je opće vjere. Kasnije obrade osjećaja
zakonitosti, pravednosti i poštenja razvijaju se već u
djetinjstvu u odnosima sa skrbnicima i vršnjacima.
Apstraktnija pitanja poretka svijeta, mjesta
pojedinke/pojedinca u zajednici i mjesta ljudskog bića
unutar prirodnog poretka normalne su preokupacije
razvoja ljudske jedinke u mladalačkoj i odrasloj dobi.
Rješavanje pitanja smisla i značenja zahtijeva
uključivanje jedinke u širu zajednicu.
Traumatični događaji, da ponovimo, razaraju osjećaj
povezanosti između jedinke i zajednice urađajući
krizom opće vjere. Lifton nalazi da su opće
nepovjerenje u zajednicu i osjećaj »lažnosti« svijeta
uobičajene reakcije što nastaju kao posljedica
nepogode i rata.16 Veteran iz Vijet-
71
namskog rata ovako opisuje svoj gubitak vjere: »Moj
mozak nije bio u stanju racionalizirati kako Bog može
dopustiti da umiru dobri ljudi. Obišao sam nekoliko...
svećenika. Sjedim tako s jednim od tih svećenika i
kažem: 'Oče, ja to ne razumijem — kako Bog dopušta
da se ubijaju mala djeca? U čemu je zapravo stvar u
tom usranom ratu? I što sa svim tim prijateljima koji su
poginuli?'... Svećenik me samo pogledao u oči i rekao:
'Ne znam, sinko, nikad nisam bio u ratu.' A ja mu
kažem: 'Ne pitam vas o ratu, pitam vas o Bogu'.«17
Narušenost vjere i osjećaja zajedništva preživjele osobe
posebno je ozbiljna kad su sami traumatični događaji
skopčani s iznevjeravanjem važnih ljudskih odnosa.
Slikovne predodžbe tih događaja često se kristaliziraju
oko trenutka izdaje i upravo to kršenje povjerenja daje
intruzivnim slikama njihovu veliku emocionalnu snagu.
Primjerice, u Kardinerovoj psihoterapiji mornaričkog
veterana spašenog iz mora nakon potapanja broda,
veteran se strašno uzrujao kad je otkrio da se osjećao
napuštenim od vlastite strane: »Pacijent se poprilično
uzbudio i stao sočno psovati; bilo je jasno da njegovu
srdžbu pobuđuju događaji u vezi sa spašavanjem.
Proveli su u vodi oko dvanaest sati prije nego ih je
pokupio torpedni čamac. Naravno, časnici u čamcima za
spašavanje izvučeni su prvi. Osam ili devet ljudi koji su
visjeli o splavi na kojoj je bio i pacijent morali su čekati
u vodi još šest ili sedam sati da stigne pomoć.«18
Časnici su spašeni prvi mada su već bili donekle zbrinuti
u čamcima za spašavanje, dok su redovi koji su visjeli o
splavi zaobiđeni, a neki se od njih i utopili čekajući
spas. Iako je Kardiner prihvatio takav postupak kao dio
normalnog vojnog poretka, pacijenta je užasnula
spoznaja da nije nenadomjestiv svojim vlastitim
ljudima. Nemar spasitelja spram života toga čovjeka
njega je traumatizirao više od neprijateljskog napada,
tjelesne patnje zbog boravka u hladnoj vodi, straha od
smrti i gubitka drugova s kojima je dijelio nedaće.
Ravnodušnost spasitelja uništila je njegovu vjeru u
vlastitu zajednicu. Slijedom toga događaja, pacijent nije
očitovao samo klasične posttraumatske simptome nego
i očiglednu patološku žalost, raskid odnosa s ljudima i
kroničnu depresiju: »On je zapravo dubinski reagirao
na nasilje bilo koje vrste i nije mogao podnijeti da drugi
ljudi budu ozlijeđeni, uvrijeđeni ili ugroženi... . Doduše,
tvrdio je da ima dojam da plaši ljude oko sebe i da je
postao vrlo svadljiv u obitelji. Primijetio je: 'Poželim da
sam mrtav. Svi oko mene pate zbog mene'.«1'
Proturječnost svojstvena međuljudskim odnosima
ovoga čovjeka zajednička je crta svih traumatiziranih
ljudi. Zbog svojih teškoća u podešavanju intenzivne
srdžbe, preživjele/i osciliraju između nekontroliranih
72
izljeva bijesa i nepodnošenja agresije bilo u kojem
obliku. Upravo je zbog toga spomenuti čovjek s jedne
strane osjećao sućut i želju da zaštiti druge ne
podnoseći pomisao da se bilo kome naudi, dok je na
drugoj strani bio prijek, ljut i razdražljiv spram obitelji.
Vlastita nedosljednost bila je jošjedan izvor njegovih
muka.
ifslične oscilacije događaju se i u podešavanju prisnosti.
Trauma nagoni 'ljude kako da se povlače iz bliskih
ljudskih odnosa tako i da ih očajnički traže. Duboka
pukotina u osnovnom povjerenju, opći osjećaj srama,
krivnje i manje vrijednosti, te potreba da se izbjegavaju
podsjetnici na traumu na koje se može naići u
društvenom životu — sve to radi u prilog povlačenja iz
bliskih odnosa s ljudima. Strah od traumatičnog
događaja pojačava međutim potrebu za zaštitničkim
sponama. Traumatizirana osoba stoga često koleba
između povlačenja u osamu i grozničavog pri-
ljubljivanja uz ljude. Dijalektika traume ne djeluje samo
na nutarnji život preživjele osobe nego i na njezine
bliske odnose s ljudima. To pak urađa stvaranjem
intenzivnih i nepostojanih odnosa koji fluktuiraju
između krajnosti. Žena preživjela silovanje opisuje kako
je trauma razorila njezin osjećaj uključenosti među
ljude: »Nema načina da se opiše Što se zbivalo u meni.
Gubila sam kontrolu i nikad u životu nisam bila tako
prestrašena i bespomoćna. Osjećala sam se kao da mi
je cijeli moj svijet izbijen ispod nogu i da sam
ostavljena da lebdim sama u tami. Imala sam užasne
noćne more u kojima sam ponovno proživljavala
silovanje... . Bilo me strah biti s ljudima i strah biti
sama.«20
Traumatizirani ljudi trpe oštećenja u osnovnim
strukturama Sebe. Oni gube povjerenje u sebe, u
ostale ljude i u Boga. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti
uzdrman je doživljajima poniženosti, krivnje i
bespomoćnosti. Njihova sposobnost za prisnost
narušena je intenzivnim i protuslovnim osjećajima
potrebe i bojanja. Osobni identitet stvoren prije traume
nepovratno je razoren. Nancy Ziegenmaver, žena
preživjela silovanje, svjedoči o tom gubitku Sebe: »19.
studenog 1988. ujutro, osoba koja sam bila oduzeta je
meni i mojoj obitelji. Nikada više, cijeloga života, neću
biti ista.«21
KRHKOST I GIPKOST
Najjača odrednica buduće psihičke štete narav je
samog traumatičnog događaja. Obilježja osobnosti
pojedinke/ca malo vrijede pred nesvladi-vim
događajima.22 Odnos između težine traume i njezinih
posljedica na psihu, bez obzira mjere li se učinci brojem
pogođenih ljudi ili intenzite-
73
tom i trajanjem oštećenja, veoma je jednostavan i
izravan.23 Rezultati istraživanja o ratnim i prirodnim
nepogodama opisuju izravnu uzročno--posljedičnu i
količinsku vezu (tzv. dose-response curve), odnosno,
što je veća izloženost traumatičnim događajima, to će
biti veći i postotak populacije sa simptomima
posttraumatskog stresnog poremećaja/4
U Nacionalnoj studiji mirnodopske prilagodbe
vijetnamskih veterana, vojnici koji su služili u
Vijetnamu uspoređeni su s vojnicima koji nisu poslani
na ratište, te s istovrsnom civilnom populacijom.
Petnaest godina poslije svršetka rata, dijagnozi
posttraumatskog stresnog poremećaja još je uvijek
podlijegalo više od trećine (36%) vijetnamskih veterana
koji su bili izloženi teškim borbama. Naprotiv, samo 9%
veterana slabo ili srednje izloženih borbi, 4% veterana
koji nisu bili poslani u sam Vijetnam te 1% civila patilo
je od istog poremećaja.25 Približno dvostruk broj ve-
terana koji su u vrijeme istraživanja još patili od
sindroma, bio je sim-ptomatičan u izvjesnim
razdobljima nakon povratka. Sto se tiče ljudi izloženih
teškim borbama, približno trojica od četvorice patila su
od posttraumatskog sindroma.26
Nitko nije imun na dovoljno visok stupanj izloženosti
traumi. U svojem istraživanju o školskoj djeci koja su
bila oteta i ostavljena u pećini, Lenore Terr je našla je
da su sva djeca imala posttraumatske simptome, kako
neposredno poslije samog događaja tako i na
kontrolnom ispitivanju četiri godine kasnije. Element
iznenađenja, prijetnja smrti zajedno sa smišljenom i
nedokučivom zloćom otmičara, pribrojili su se teškim
posljedicama događaja, mada djeca nisu pretrpjela
nikakvu tjelesnu štetu.27 Ann Burgess i Lynda
Holmstrom, koje su obavljale razgovore sa silovanim
ženama pri hitnom prijemu u bolnicu, našle su da su
izravna posljedica napada u svake žene bili simptomi
posttraumatskog stresnog poremećaja.28
Usporedna istraživanja pokazuju da žene preživjele
silovanje očituju viši stupanj upornog posttraumatskog
stresnog poremećaja nego žrtve drugih vrsta zločina.29
Tako zloćudni učinci silovanja ne iznenađuju s obzirom
na samosvojnost traume. Bitni element silovanja je
tjelesno, duševno i moralno oskvrnuće osobe.
Oskvrnuće osobe zapravo je sinonim silovanja. Cilj je
silovatelja zastrašiti, nadvladati i poniziti žrtvu, učiniti
je posve bespomoćnom. Stoga silovanje u samoj svojoj
naravi uključuje namjeru proizvođenja psihičke traume.
Premda vjerojatnost da će osoba razviti posttraumatski
stresni poremećaj ovisi prvenstveno o naravi
traumatičnog događaja, oblik što će ga poremećaj steći
znatno je uvjetovan individualnim razlikama. Ne
postoje dvije osobe koje će čak i na isti događaj
reagirati istovjetno. Traumatski
74
sindrom, unatoč mnogim općim crtama, nije isti u
svakoga. Primjerice, u istraživanju o ratnim veteranima
s posttraumatskim stresnim poremećajem, dominantni
simptomski obrazac svakog muškarca bio je izravno
povezan s individualnom poviješću njegova djetinjstva,
emocionalnim sukobima i prilagodbenim stilom. U
muškaraca koji su naginjali asocijalnom ponašanju prije
odlaska u rat očitovala se veća vjerojatnost da će
prevladavati simptomi razdražljivosti i srdžbe, dok su
muškarci koji su imali visoka moralna očekivanja spram
sebe i duboku sućut spram drugih imali veće izglede da
će u njih prevladavati simptomi depresije.30
Posljedice traumatičnih događaja u izvjesnom stupnju
ovise i o gipkosti pogođene osobe. Kako su pokazala
istraživanja o veteranima iz Drugog svjetskog rata,
svaki čovjek ima svoju »točku slamanja«, no neki se
»slamaju« lakše od drugih.31 Čini se da je tek mala
manjina iznimnih ljudi donekle neranjiva u krajnjim
situacijama. Istraživanja provedena u raznorodnim
populacijama došla su do sličnih zaključaka: čini se da
su osobe otporne na stres one koje se odlikuju velikom
društvenošću, promišljenim i djelatnim stilom
snalaženja te jakim opažajem vlastite kadro-sti da
upravljaju svojom sudbinom.32 Primjerice, istraživanje
koje je veliku skupinu djece pratilo od rođenja do
odrasle dobi pokazalo je da otprilike svako deseto dijete
očituje natprosječnu sposobnost odolijevanja
neprijateljskoj okolini u ranoj dobi. Takvoj je djeci bila
svojstvena živa budnost, živahan temperament,
iznimna društvenost i vještina komuniciranja, te jak
osjećaj da su kadra utjecati na vlastitu sudbinu, od-
nosno ono što psiholozi nazivaju »nutarnjim mjestom
kontrole.«33 Slične sposobnosti nađene su i u ljudi koji
pokazuju posebnu otpornost na bolest, odnosno
izdržljivost na stresove svakodnevnog života.34
Za stresnih događaja, ljudi natprosječne gipkosti kadri
su u svakoj prilici naći način za svrhovito djelovanje
usuglašeno s drugima, dok prosječno gipki ljudi lakše
bivaju paralizirani ili izolirani strahom. Čini se da
sposobnost održavanja uključenosti u društvenu okolinu
i djelatnih strategija snalaženja, čak i u krajnjim
situacijama čovjeka štiti od kasnijeg razvijanja
posttraumatskih sindroma. Primjerice, među osobama
preživjelima pomorsku nesreću, muškarci koji su se
uspjeli spasiti suradnjom s ostalima imali su usporedno
slabija očitovanja posttraumatskog stresnog
poremećaja poslije nesreće. Naprotiv, oni koji su se
»ukočili« i di-socirali kasnije su pokazivali veću sklonost
simptomatičnosti. Visoko simptomatični bili su i
»Rambo-tipovi«, muškarci koji su srljali u impulzivne,
pojedinačne akcije ne udružujući se s ostalima.35
Istraživanje o deset vijetnamskih veterana koji nisu
razvili posttraumatski stresni poremećaj unatoč visokoj
izloženosti borbi daje dopunsku
75
potvrdu karakteristične trojne sprege djelatnih i ciljno
usmjerenih strategija snalaženja, snažne društvenosti i
nutarnjeg mjesta kontrole. Ti izuzetni ljudi svjesno su
se usredotočivali na očuvanje duševnog mira, ra-sudne
moći, povezanosti s ostalima, svojih moralnih
vrijednosti i osjećaja za smisao, čak i u najkaoticnijim
uvjetima bojišta. Oni su ratu pristupali kao »opasnom
izazovu s kojim se čovjek mora djelotvorno suočiti
nastojeći ujedno ostati živim«, prije nego kao prilici za
dokazivanje muskosti ili situaciji bespomoćne
viktimiziranosti.36 Borili su se da iznađu kakvu--takvu
razumnu svrhu za radnje u koje su bili uključeni i da taj
uvid prenose ostalima. Pokazali su visoki stupanj
odgovornosti za zaštitu i drugih i sebe izbjegavajući
nepotrebne rizike, a kadgod čak i prkoseći zapovijedima
za koje su mislili da su neprimjerene. Prihvaćali su
strah u sebi i drugima, ali su se trudili nadići ga
pripravljajući se za opasnost što su najbolje mogli.
Izbjegavali su prepuštanje bijesu držeći ga jednakom
opasnošću za preživljavanje. U demoraliziranoj vojsci
koja odobrava nasilje, nijedan od tih muškaraca nije
pokazivao mržnju ili osvetoljubivost spram neprijatelja,
nitko od njih nije sudjelovao u silovanjima, mučenjima,
ubijanju civila ili zarobljenika, ili sakaćenju mrtvih.
I iskustva žena koje su se suočile sa silovateljem
ukazuju da spomenuta obilježja gipkosti djeluju donekle
zaštitno. Žene koje su ostale mirne, primijenile više
djelatnih strategija i borile se koliko su mogle, nisu
imale samo veće izglede da uspješno odbiju pokušaj
silovanja, već i manje izglede da će patiti od teških
simptoma, čak i ako bi im svi napori ostali besplodni.
Naprotiv, žene obamrle od straha, koje su se predale
bez borbe, imale su veće izglede ne samo da će biti
silovane, nego i da će poslije toga biti pojačano
samokritične i depresivne. Općenito visoka društvenost
žena, međutim, često se ispostavila prije nedostatkom
nego prednošću pri pokušaju silovanja. Mnoge su se
žene nastojale obratiti čovječnosti silovatelja ili
uspostaviti neki oblik empatične veze s njim. Takvi
napori gotovo su u svim slučajevima bili uzaludni.37
Premda ljudi natprosječne gipkosti imaju najbolje
izglede da će preživjeti koliko-toliko nepozlijeđeni,
nijedna osobna crta žrtve nije sama po sebi dostatna
niti pouzdana zaštita. Najvažniji čimbenik što ga sve
preživjele osobe navode je sreća. Mnoge od njih živo su
svjesne da je traumatični događaj mogao biti i mnogo
gori, te da su se mogle itekako »slomiti« da ih sudbina
nije poštedjela. Svoje preživljavanje ljudi ponekad
upisuju u zaslugu slici povezanosti s ljudima koju su
uspjeli sačuvati čak i u krajnjim situacijama, uza svu
svijest o tome koliko je ona krhka i kako lako može biti
razorena. Mladić koji je preživio pokušaj umorstva
opisuje ulogu te povezanosti:
76
Imao sam sreće u mnogo pogleda. Barem me nisu
silovali. Mislim da to ne bih preživio. Nakon što su me
izboli i ostavili, uvjereni da sam mrtav, najednom mi se
ukazala vrlo živa slika moga oca. Shvatio sam da ne
mogu još umrijeti jer bi mu to nanijelo preveliku bol.
Morao sam se pomiriti s njim. Čim sam odlučio živjeti,
dogodilo se čudo. Stvarno sam vidio čvor oko mojih
zapešća iako su mi ruke bile svezane na leđima.
Odvezao sam se i otpuzao u hodnik. Susjedi su me
našli u zadnji čas. Još koja minuta i bilo bi prekasno.
Osjećao sam se kao da mi je darovan novi život.38
Koliko god ta manjina snalažljivih može biti osobito
otporna na zloćudne psihičke učinke traume, osobe na
drugom kraju spektra mogu biti isto toliko osobito
krhke. Lako je predvidjeti da će one koje su i inače
obesnažene ili isključene od ljudi biti izložene većem
riziku. Primjerice, mlađi, slabije obrazovani vojnici
poslani u Vijetnam, imali su veće izglede od ostalih da
će biti izloženi svim krajnostima rata. Za njih je bilo i
vjerojatnije da će imati slabu podršku zajednice po
povratku kući te, susljedno tome, i manje izglede da će
o svojim ratnim doživljajima moći pričati s prijateljima
ili obitelji. Ne iznenađuje stoga što su se takvi muškarci
pokazali visoko rizičnom skupinom za razvijanje
posttraumatskog stresnog poremećaja. Za vojnike koji
su i prije Vijetnama patili od nekog psihičkog
poremećaja postojala je veća vjerojatnost da će razviti
široki raspon psihijatrijskih problema po povratku, ali
ne nužno specifičnih za posttraumatski sindrom.39
Slično tome, žene koje su imale psihijatrijske
poremećaje i prije silovanja, patile su od posebno
teških i složenih posttraumatskih reakcija.40 Traumatični
životni događaji, kao i ostale nedaće, posebno su
nemilosrdne spram onih koji već imaju tegobe.
Djeca i mladi, relativno nemoćni u usporedbi s
odraslima, također su posebno podložni oštećenjima.41
Istraživanja zlostavljane djece pdkazuju obrnuti odnos
između stupnja psihopatologije i dobi početka
zlostavljanja.42 U vojnika adolescentne dobi vjerojatnost
da će razviti posttraumatski stresni poremećaj u borbi
veća je nego u njihovih zrelijih drugova.43-
Adolescentice su pak posebno ranjive na traumu
silovanja.44 Doživljaj straha i obesnaženosti u
mladalačkoj dobi vrlo djelatno osujećuje ostvarenje tri
normalna prilagodbena zadatka u tom životnom
stadiju: oblikovanje identiteta, postupno odvajanje od
rodne obitelji te istraživanje šireg društvenog svijeta.
Rat i silovanje, javni i privatni oblik organiziranog
društvenog nasilja, iskustvo su prvenstveno
mladalaštva i rane odrasle dobi. Vojska Sjedinjenih
Američkih Država unovačuje mladiće u sedamnaestoj
godini; prosječna dob vijetnamskih boraca bila je
devetnaest godina. U mnogim drugim zemljama,
mladići se popisuju za vojnu službu tek što udu u pu- j
bertet. Slično tome, razdoblje najvećeg rizika silovanja
je kasna adole-
77
scencija. Polovina svih žrtava u dobi je od dvadeset ili
manje godina u trenutku silovanja, a tri četvrtine njih
stare su od trinaest do dvadeset i šest godina.45
Razdoblje najveće psihičke ranjivosti doista je i
razdoblje najveće izloženosti traumi, kako za mlade
muškarce tako i za mlade žene. Silovanje i rat mogu se
stoga smatrati sukladnim društvenim obredima
inicijacije u nasilje ugrađeno u temelje društva odraslih.
Rat i nasilje ujedno su i paradigmatski oblici traume i
žena i muškaraca.
DRUŠTVENA PODRŠKA
Budući da traumatični životni događaji nužno
narušavaju ljudske odnose, ljudi u društvenoj okolini
preživjele osobe imaju moć da utječu na konačan ishod
traume.46 Odgovor drugih ljudi podrškom može ublažiti
posljedice događaja, dok odgovor okoline odbijanjem ili
nijekanjem može samo uvećati štetu i otežati
traumatski sindrom.47 Traumatični životni događaji
preživjele čine veoma ranjivima. Njihov osjećaj Sebe je
razbijen. Taj se osjećaj može ponovno izgraditi samo
na isti način kako je prvobitno izgrađen, odnosno u
povezanosti s drugim ljudima.
Emocionalna podrška što je traumatizirani ljudi traže od
obitelji, ljubavnica/ka i bliskih prijatelj/ic/a ima mnoge
oblike i mijenja se kako se trauma razrješava.
Neposredno poslije traume, prvenstveni je zadatak iz-
nova izgraditi bar minimalni oblik povjerenja.
Najvažnije je zajamčiti sigurnost i zaštitu. Preživjela
osoba, često u strahu da će biti ostavljena sama, žudi
za pukom prisutnošću sućutne osobe. Doživjevši i
jednom osjećaj potpune osamljenosti, preživjela osoba
intenzivno je svjesna krhkosti svih veza među ljudima
oči u oči s opasnošću. Potrebna su joj jasna i
nedvosmislena jamstva da neće biti opet napuštena.
Borci osjećaj sigurnosti ulažu u malu borbenu skupinu.
Držeći se zajedno u okolnostima stalne opasnosti,
članovi borbene skupine razvijaju zajedničku fantazmu
da ih uzajamna lojalnost i privrženost mogu zaštititi od
povrede. Razdvajanja se počinju bojati više nego same
smrti. Vojni psihijatri u Drugom svjetskom ratu otkrili
su da odvajanje vojnika od njihovih jedinica znatno
pojačava traumu uzrokovanu izloženošću borbi.
Psihijatar Herbert Spiegel ovako opisuje svoju
strategiju očuvanja privrženosti i obnavljanja osjećaja
osnovne sigurnosti među vojnicima na bojištu: »Znali
smo da je vojnik izgubljen čim ga se odvoji od njegove
jedinice. Zbog toga, kad bi koji od njih posustao,
omogućio bih mu da prespava noć u kuhinjskom odjelu
koji je bio straga, donekle zaštićen, ali još uvijek unutar
naše jedinice. Ondje su bili i kuhari, a ja bih ovima
78
rekao neka se odmore, čak im dao i kakvo sredstvo za
spavanje — to je u neku ruku bio moj odjel za
oporavak. Naime, traumatska neuroza ne nastupa
odmah. U početnom stadiju javlja se samo zbunjenost i
očaj. U tom neposrednom razdoblju poslije, ako okolina
bodri i podržava osobu, najgore se još može izbjeći.«48
Kad se vojnik vrati kući, sigurnost i zaštita obično nisu
problem. Slično tome, u mirnodopskim nepogodama i
običnim zločinima, najbliža obitelj i prijatelji žrtve
obično se mobiliziraju na pružanju utočišta i sigurnosti.
Međutim, u seksualnom i kućnom nasilju sigurnost
žrtve može ostati ugrožena i poslije napada. U mnogim
slučajevima silovanja, primjerice, nasilnik je žrtvi
poznata osoba: znanac, kolega s posla, prijatelj obitelji,
muž ili ljubavnik.49 Štoviše, silovatelj često ima viši
položaj od svoje žrtve u zajednici u kojoj oboje žive.
Ljudi najbliži žrtvi neće se nužno štrcati njoj u pomoć.
Zapravo, zajednica može pružati veću podršku nasilniku
nego njoj. Ne bi li umakla silovatelju, žrtva će se možda
morati povući iz nekog dijela svojeg društvenog svijeta.
Možda će biti primorana napustiti školu, posao ili
društvo vršnjaka. Mlada djevojka preživjela silovanje
opisuje kako su je svi izbjegavali: »Poslije toga, sve je
krenulo nizbrdo. Nijednoj od djevojaka nije bilo
dopušteno da me prima u kuću, a dečki su obično zurili
u mene na ulici na putu do škole. Ostala sam na lošem
glasu kroz cijelu srednju školu.«50
Nerazumijevanje ili otvorena odbojnost onih kojima se
preživjela obrati za pomoć može dakle samo povećati
osjećaj straha, nepovjerenja i izoliranosti. Ako je
silovatelj muž ili ljubavnik, traumatizirana će žena biti
najranjivija jer je izvor opasnosti upravo osoba od koje
bi u normalnim okolnostima mogla zatražiti sigurnost i
zaštitu.
Naprotiv, ako je preživjela osoba te sreće da ima
obitelj, ljubavnika ili prijatelje koji je podržavaju,
njihova briga i zaštita mogu imati velik iscje-ljujući
utjecaj. U svojem dugoročnom istraživanju u kojem su
pratile žene preživjele silovanje, Burgess i Holstrom su
izvijestile da vrijeme potrebno za oporavak ovisi o
kakvoći prisnih odnosa s ljudima pogođene osobe. Žene
koje su imale stabilne prisne odnose s partnerom u
pravilu su se oporavljale brže od onih koje nisu.51
Sličnim istraživanjem ustanovljeno je da su, od žena
preživjelih silovanje, na kontrolnom ispitivanju najma-
nje simptomatične bile one koje su izvještavale o
najboljim iskustvima prisnih i ljubavnih odnosa s
muškarcima.52
Nakon ponovnog uspostavljanja osnovne sigurnosti,
preživjeloj je oso- | bi potrebna pomoć drugih u obnovi
pozitivnog nazora o Sebi. Valja obnoviti sustav
podešavanja prisnosti i agresivnosti razbijen traumom.
To pak od bližnjih zahtijeva da tolerantno odgovaraju
na fluktuirajući! po-
79
trebu preživjele za bliskošću i distancom, te da bar
donekle poštuju njezine pokušaje da obnovi autonomiju
i samokontrolu. Pri tom se od okoline ne očekuje da
podnosi neobuzdane izljeve agresije, takva snošljivost
zapravo ima suprotne učinke jer na kraju povećava
teret krivnje i srama preživjele. Za obnovu osjećaja
osobne vrijednosti korisnija će biti ona vrsta poštovanja
spram autonomije na kojoj se izvorno temeljila izgrad-
nja samosvijesti u prvim godinama života.
Mnogi vojnici povratnici govore o svojim teškoćama u
podešavanju prisnosti i agresivnosti. Ratni veteran
Michael Norman ovako svjedoči o tome: »Onako
nemiran i razdražljiv, ružno sam se ponašao. Tražio
sam samoću, a onda optuživao prijatelje da bježe od
mene... . Izdirao bih se na sina koji me obožavao i
gložio se sa svojim najvećim saveznikom, sa ženom.«5?
Ovo svjedočanstvo potkrepljuju i mnoga istraživanja.
Psiholo-gica Josefina Card ustanovila je da vijetnamski
veterani obično izvješćuju o teškoćama u odnosima sa
suprugama ili djevojkama, odnosno o teškoćama da
bilo s kim osjete emocionalnu bliskost. U tom pogledu
oni su se značajno razlikovali od svojih vršnjaka koji
nisu bili u ratu.54 Studija o prilagodbi vijetnamskih
veterana dokumentira duboke posljedice ratne traume.
Za muškarce s posttraumatskim stresnim poremećajem
ustanovljena je manja vjerojatnost da će se oženiti, a
veća da će imati bračne i roditeljske probleme, odnosno
da će se razvesti, u usporedbi s onima koji su iz rata
izašli bez poremećaja. Mnogi su se iz prvospome-nute
skupine prepuštali krajnjoj osami ili posezali za
nasiljem prema svojoj ljudskoj okolini. Slični razdori
bliskih ljudskih odnosa očitovali su se i u veteranki s
istim sindromom, premda su one rijetko posezale za
nasiljem.55
Kako se čini, sve se vrti u poročnom krugu: ratni
veterani koji nemaju obiteljsku podršku izloženiji su
riziku razvijanja upornih posttraumatskih simptoma, a
oni koji već pate od posttraumatskog stresnog
poremećaja svoje će obitelji možda još više otuđiti od
sebe.56 Istražujući mreže društvene podrške vojnicima
povratnicima, psiholog Terence Keane zapazio je da su
svi ti muškarci izgubili neke od svojih važnih ljudskih
veza iz mirnodopskog života dok su bili u ratu. Muškarci
nepogođeni posttraumatskim stresnim poremećajem
postupno su obnavljali svoje mreže podrške po
povratku kući. Naprotiv, muškarci koji su patili od
perzisten-tnog sindroma nisu mogli obnoviti svoje
društvene veze: s vremenom su se njihove društvene
mreže samo još više kidale.57
Nesnošljivost društva spram emocionalne otuđenosti i
nekontrolirane agresivnosti takvih muškaraca može
naime samo još povećati ratnu štetu. Ljudi najbliži
traumatiziranom ratnom veteranu možda neće htjeti ući
u
80
sukob zbog njegova ponašanja, ostavljajući mu tako
slobodan prostor za provale srdžbe i emocionalno
povlačenje. A to će na kraju samo povećati njegov
osjećaj neprimjerenosti i srama, te od njega otuđiti i
one koji su mu najbliži. Društveno prihvaćena muška
agresivnost također je uzrok stalne zbunjenosti ratnih
veterana koji pokušavaju razviti miroljubive i nježne
obiteljske odnose. Socijalna radnica Šarah Haley navodi
primjer veterana s posttraumatskim stresnim
poremećajem koji se uspio oženiti i stvoriti obitelj, ali
kojem se dogodio akutni povrat svih njegovih simptoma
kad se njegov tek prohodali sin počeo igrati ratnim
igračkama: »Mislio sam da ću nekako izaći na kraj s
tim, ali na božično jutro, s lutkom vojnika i dječjom
strojnicom — prolupao sam... . Problem je bio
trogodišnji malac, a ja ga nisam znao riješiti... .
Pretpostavljam da sam bio naivan. Sva djeca prolaze
kroz to, no mene je to stvarno izbacilo iz kože jer je
mali bio takav kakav sam ja bio u Vijetnamu. Mislio
sam da će zbog mene i on postati isti i morao sam to
spriječiti.«58
Ovoga su čovjeka stalno zaokupljale besmislene
okrutnosti u kojima je sudjelovao kao vojnik, te
Činjenica da nitko od nadređenih nije činio ništa da ih
spriječi. Njegova razdražljivost kod kuće podsjetila ga
je na njegovu raniju nekontroliranu agresivnost u
Vijetnamu. Srameći se svojih prošlih djela i svojeg
sadašnjeg ponašanja, osjećao se »kao bijeda od oca« i
pitao zaslužuje li uopće obitelj. Taj čovjek, kao i mnogi
drugi ratni veterani, borio se s istim razvojnim
problemima agresivnosti i samokon-trole s kojima se
borilo njegovo predškolsko dijete. Trauma borbe po-
ništila je sva rješenja tih pitanja ostvarena u ranoj
životnoj dobi.
Žene traumatizirane u seksualnom i kućnom životu
bore se sa sličnim pitanjima samopodešavanja.
Međutim, za razliku od muškaraca, njihove teškoće
može povećati preniska snošljivost onih koji su im
najbliži. Društvo ženama i ne ostavlja previše prostora
bilo da susprežu, bilo da izra žavaju svoje osjećaje. U
svojim zaštitničkim nastojanjima, obitelj, ljubav nici ili
prijatelji mogu se i ne osvrtati na potrebu preživjele da
obnovi osjećaj autonomije. Članovi obitelji mogu si
uzeti i pravo da sami odlučuju o smjeru djelovanja
nakon traumatičnog događaja, te zanemari vati ili se
jednostavno oglušivati o želje preživjele, upravo je time
nanovo obesnažujući.59 Oni se mogu pokazati i prilično
nesnošljivima na njezinu srdžbu ili je usisati u vlastito
traženje osvete. Preživjele se žene stoga često nerado
povjeravaju članovima obitelji, ne samo jer se boje da
ih oni neće razumjeti, nego i zbog toga što se boje da
će reakcije članova obitelji zakriliti njihove vlastite.
Žena preživjela silovanje opisuje kako je prva reakcija
njezina muža samo još povećala njezinu strepnju i
osjećaj gubitka kontrole: »Kad sam sve ispričala
svojem mužu, žestoko je reagi-
81
rao. Htio je naći te mladiće. Ja sam u to vrijeme već
bila sasvim prestrašena i nisam htjela da se on zbog
njih izloži opasnosti. To sam mu jasno dala na znanje.
Na sreću me čuo i bio voljan poštovati moje že-lje.«60
Obnavljanje osjećaja kontrole naročito je problematično
u seksualnim odnosima. Gotovo sve žene poslije
silovanja izvještavaju o raspadanju svojih ranije
uspostavljenih seksualnih obrazaca. Većina se njih neko
vrijeme želi posve uzdržavati od seksa. Čak i nakon
ponovnog stupanja u intimne odnose, smetnje u
seksualnom životu sporo se liječe.61 U samom pak
seksualnom odnosu, preživjele se često suočavaju ne
samo sa specifičnim podražajima koji proizvode
bljeskove sjećanja, nego i s mnogo širim osjećajem da
to čine pod pritiskom ili prisilom. Žena preživjela si-
lovanje svjedoči kako se zbog ponašanja svojega
ljubavnika osjetila iznova žrtvom: »Probudila sam se
usred noći i našla ga na sebi. Isprva sam pomislila da
se silovatelj vratio i uspaničila se. Na što je moj dečko
rekao da me samo nastoji ponovno 'naviknuti na to'
kako ne bih ostala frigidna cijeloga života. Bila sam
previše dotučena da bih se borila ili svađala pa sam ga
pustila. Cijelo to vrijeme mozak mi je bio sasvim
prazan. Ništa nisam osjećala. Sutradan sam izašla na
posljednji ispit, spakirala stvari i otišla. S dečkom sam
raskinula istoga ljeta.«62
Zbog uvriježenih normi prava muškarca na ženu,
mnoge su žene navikle udovoljavati željama svojih
partnera i podređivati im svoje, čak i u sporazumnom
seksu. Poslije silovanja, međutim, mnoge preživjele
nalaze da više ne podnose takav sporazum. Kako bi
ponovno stekla pravo na vlastitu seksualnost, žena
preživjela silovanje ima potrebu da uspostavi osjećaj
autonomnosti i kontrole. Očekuje li se od nje da ikad
ponovno stekne povjerenje, potreban joj je osjećajan
partner spreman na suradnju, koji ne očekuje seks po
želji.
Obnova pozitivnog nazora o Sebi ne uključuje samo
obnavljanje osjećaja autonomnosti unutar povezanosti
s ljudskom okolinom, nego i obnovljeni osjećaj
samopoštovanja. Preživjeloj je potrebna pomoć drugih
ljudi u borbi da nadiđe sram i osposobi se primjereno
ocjenjivati svoje ponašanje. Stavovi najbližih u tome će
joj biti veoma važni. Realistično prosuđivanje umanjuje
osjećaje poniženja i krivnje. Suprotno tome, oštra
kritičnost ili ignorantsko i slijepo prihvaćanje samo će
ići na ruku samo-optuživanju i izoliranosti preživjele.
Realistično prosuđivanje uključuje priznavanje
neizbježnosti traumatičnog događaja i normalnog
raspona reakcija žrtve, ali i moralnih dilema u situaciji
krajnje ograničenih mogućnosti izbora. Realno
prosuđivati znači priznati da je počinjena duševna šteta
i prihvaćati dugotrajan pro-
82
ces oporavka. Naprotiv, oštro kritičko prosuđivanje
često je rezultat unaprijed stvorenih nazora kako o
naravi traumatičnog događaja, tako i o rasponu
primjerenih odgovora na nj. Nazor pak neupitnog
prihvaćanja, s ocjenom da su takve preokupacije
beznačajne u okolnostima ograničenog izbora, naivan je
pokušaj zanemarivanja pitanja moralne prosudbe.
Moralne emocije srama i krivnje, naime, ne može
dokinuti čak niti krajnja situacija.
Pitanje prosudbe vrlo je važno za obnavljanje osjećaja
povezanosti između ratnog veterana i njemu bliskih
osoba. Veterana od ljudi ne izoliraju samo slike užasa
kojemu je bio očevicem i počiniteljem, nego i njegov
poseban položaj posvećenika kulta rata. On
pretpostavlja da nijedan civil, a ponajmanje žena ili
dijete,"ne može shvatiti bit njegova suocenja sa zlom i
smrću. Na civile on gleda s mješavinom idealiziranja i
prezira: oni su i nevini i neupućeni. Sebe naprotiv gleda
kao istodobno i vrednijeg i oskvrnutog. On je prekršio
tabu umorstva. Obilježen je Kainovim znakom.
Vijetnamski veteran opisuje taj osjećaj okaljanosti:
Grad nije bio u stanju pričati niti je htio slušati. »Hoćete
li da vam ispričam nešto o ratu?«, možda je i mogao
upitati, no jedini odgovor mjesta bio bi kratak pogled i
slijeganje ramenima. Mjesto nije imalo pamćenje pa niti
krivnju. Porezi su se plaćali, glasovi prebrajali, državne
službe obavljale svoj posao žustro i pristojno. Bio je to
žustar, pristojan gradić. Nije imao usranog pojma o
sranju niti mu je bilo stalo da ga ima. Veteran se zavali
dublje da razmisli što bi on mogao ispričati o tome.
Razumio se on u sranje. To mu je bila uža struka.
Posebno miris, ali i brojne inačice sastava i okusa.
Jednoga dana mogao bi održati i predavanje o toj temi.
Navući odijelo i kravatu, izaći pred članove kluba
Kiwanis i ispričati tim jebenim budalama sve što on zna
o tom fenomenalnom sranju. Možda im predočiti i
uzorke.63
Nazor o veteranu kao o osobitom čovjeku prečesto
dijele i civili koji se zadovoljavaju time da ili idealiziraju
ili omalovažavaju njegovo vojevanje, izbjegavajući
istodobno podrobnije ulaženje u sve što je ono nalaga-
lo. Društvena podrška pričanju ratnih priča, utoliko
ukoliko uopće postoji, obično se svodi na segregiran
krug ratnih veterana. Ratna priča zadržava se tako u
uskom krugu muškaraca određene dobi, isključena iz
širega društva koje obuhvaća oba spola i razne
naraštaje. Stoga se može dogoditi da fiksiranost na
traumu — osjećaj trenutka zamrznuta u vremenu —
bude ovjekovječena društvenim običajima koji
pospješuju se-gregiranost ratnika u odnosu na ostatak
zajednice.64
Suočene s društvenom prosudbom, žene preživjele
silovanje također, ali zbog drukčijih razloga, nailaze na
slične teškoće. I one mogu doživjeti da se na njih gleda
kao da su okaljane. Kruti predrasudni stavovi duboko
su i široko uvriježeni, na njih nisu imune ni osobe
najbliže preživjeloj.
83
Muževi, ljubavnici, prijatelji, obitelj, svi oni imaju
unaprijed stvorene sudove o tome stoje silovanje i kako
bi žrtva na nj trebala odgovoriti. Zbog dubokog jaza
između njihovog stvarnog doživljaja i općeprihvaćenih
vjerovanja o silovanju, sumnja za mnoge preživjele
postaje golemim problemom. Veterane povratnike
mogu frustrirati naivni i nerealistični nazori njihovih
obitelji o ratu i borbi, ali im se barem priznaje da su se
borili. Žrtvama silovanja ponajčešće niti to. Mnoge
postupke koje žene doživljavaju kao zastrašivanje i
nasilje, ostali ljudi, čak i oni njima najbliži, nerijetko ne
drže takvima. Preživjele tako dospijevaju u situaciju da
moraju birati između izražavanja vlastitog nazora i
održavanja uključenosti medu ljude. U takvim
okolnostima, mnogim je ženama teško čak i imenovati
svoj doživljaj.65 Prvi zadatak osvješćivanja upravo je
postići da se silovanje nazove njegovim pravim
imenom.66
Konvencionalni društveni stavovi ne samo propuštaju
većinu silovanja prepoznati kao nasilništvo i oskvrnuće,
nego ih dapače tumače kao sporazumne seksualne
odnose za koje je odgovorna žrtva. Žene će se stoga
spotaknuti o otkriće da postoji poražavajući raskorak
između njihovih stvarnih doživljaja i društvene
konstrukcije stvarnosti.67 Žene će tako spoznati da
silovanjem nisu samo doživjele nasilje, nego da su i
obeš-čašćene. S njima se postupa s većim prezirom
nego s poraženim vojnicima jer im se ne priznaje da su
poražene u neravnopravnoj borbi. Umjesto toga,
proglašava ih se krivima za izdaju vlastitih moralnih
standarda i sudjelovanje u vlastitu porazu. Jedna
preživjela opisuje kakve je kritike i optužbe pretrpjela:
»Bilo mi je tako strašno što mi majka ne vjeruje da su
me silovali. Bila je sigurna da sam to sama tražila... .
Roditelji su mi tako temeljito isprali mozak da nisam
silovana, da sam stvarno i sama počela sumnjati u to. A
možda sam to doista i htjela. Ljudi kažu da se ženu ne
može silovati ako ona to ne želi.«68 Za razliku od ovoga,
podrška kao odgovor ljudi najbližih preživjeloj može
isprati njezin osjećaj srama, stigme i okaljanosti. Druga
preživjela, ali koja je poslije silovanja bila bolje sreće,
opisuje kako ju je utješio prijatelj: »Rekla sam: 'Imam
četrnaest godina i više nisam djevica.' Na Što je on
odvratio: 'To nema nikakve veze s djevičanstvom.
Jednog ćeš se dana zaljubiti i voditi ljubav, i to će biti
gubitak tvojeg djevičanstva. A ne ovo što ti se dogodilo'
(nije rekao silovanje). 'To nema nikakve veze s tim'.«69
Osim s pitanjima srama i sumnje, traumatizirani se
ljudi bore i da postanu kadri objektivno i razumno
ocijeniti svoje ponašanje, nastojeći uspostaviti
ravnotežu između nerealistične krivnje i poricanja bilo
kakve moralne odgovornosti. U izlaženju na kraj s
pitanjima krivnje, preživjelima je nužna pomoć okoline,
ljudi spremnih priznati da se traumatični
84
događaj doista zbio i suzdržati se od svojih unaprijed
stvorenih sudova, te jednostavno posvjedočiti njihovu
priču. Kad je drugi čovjek kadar slušati je ne bacajući
ljagu na nju, preživjela se može pomiriti s tim da se
nije uspjela ponijeti u skladu s idealnim standardima u
krajnjoj situaciji. Samo će tako ona na kraju moći
ostvariti realističnu prosudbu svojeg ponašanja i
primjerenu ocjenu svojeg udjela u odgovornosti.
U svojem istraživanju o ratnim veteranima s
posttraumatskim stresnim poremećajem, Herbert
Hendin i Ann Haas našli su da je za razrješenje krivnje
potrebnije potpuno razumjeti sve posebne razloge
pojedinog čovjeka za samooptuživanje nego mu
jednostavno dati neupitno odrješenje. Primjerice, mladi
časnik koji je preživio eksploziju mine na koju je naletio
džip u kojem se vozio, pri čemu je poginulo nekoliko
ljudi, krivio je sebe što je ostao živ, dok su drugi
stradali. Mislio je da je on trebao voziti džip. Na prvi
pogled, njegova je samokritičnost bila sasvim neo-
snovana. Pomnim istraživanjem okolnosti što su dovele
do nesreće, otkrilo se međutim da je taj časnik imao
običaj izbjegavati odgovornost i da nije učinio sve što je
mogao da zaštiti svoje ljude. Kad mu je neiskusni
zapovjednik naredio da krene na put džipom, on nije
prigovorio premda je znao da to nije baš pametno.
Dakle, činom nečinjenja on je sebe i svoje ljude doveo
u pogibao. Zbog toga je na metaforičan način sebe
krivio što nije bio »za volanom«.70
Slična pitanja nadaju se i u liječenju žena preživjelih
silovanje^ a koje često sebe gorko i neštedimice
optužuju bilo da su se same dovele u opasnost, bilo da
su se nedovoljno učinkovito odupirale. Upravo se na
takve argumente pozivaju silovatelji kako bi okrivili
žrtvu ili opravdali silovanje. Preživjela ne može
primjereno ocjenjivati svoje postupke sve dok jasno ne
spozna da njezino (ne)djelovanje silovatelja nikako ne
odrješuje odgovornosti za zločin.
Većina se ljudi katkad doista izlaže nepotrebnim
rizicima. Žene to često čine jer su naivne, jer ne znaju
da postoji opasnost, ili pak zbog pobune, zbog toga što
prkose opasnosti. Većina žena zapravo ne prepoznaje
stupanj muške zlonamjernosti prema sebi i radije
odnose medu spolovima vide dobroćudnijima no što to
oni doista jesu. Slično tome, žene su sklone vjerovati
da imaju više slobode i viši položaj od onoga Što ga
potvrđuje stvarnost. Žena je posebno ranjiva na
silovanje kad se ponaša kao da je slobodna — odnosno,
kad se ne pridržava konvencionalnih ograničenja u
odijevanju, prostoru kretanja i društvenoj inicijativi.
Žene koje se ponašaju kao da su slobodne ljudi često i
nazivaju »slobodnima«, ali u pogrdnom smislu, što
znači da su ne samo »lake« nego i da seksualno
izazivaju.
85
A kad se već nade u opasnoj situaciji, većina žena ima
malo iskustva u mobiliziranju djelotvorne obrane.
Tradicionalna socijalizacija žena kao da ide upravo za
tim da one budu nespremne za opasnost, da budu za-
tečene napadom i slabo opremljene da se same
zaštite.71 Naknadno razmatrajući scenarij silovanja,
mnoge žene izvještavaju da su zanemarile svoje
početne opažaje opasnosti, čime su izgubile priliku za
spas.72 Bojazan da se ude u sukob ili doživi neugodnost
u društvu, žrtve može spriječiti da pravovremeno
djeluju. Preživjele koje su prečule vlastiti »nutarnji
glas« kasnije mogu samo bjesniti na svoju vlastitu
»glupost« ili »naivnost«. Pretvaranje tog nemilosrdnog
samookrivljavanja u realističan sud može zapravo
pogodovati oporavku. Medu rijetkim pozitivnim
poukama koje, prema vlastitim navodima, žene izvode
iz silovanja, odlučnost je da se počnu više oslanjati na
sebe, da se više obaziru na vlastite opažaje i osjećaje
te budu pripremljenije za snalaženje u sukobu ili
opasnosti.73
Sram i krivnju što ih preživjela osjeća, oštri sudovi
drugih ljudi mogu samo još pogoršati, no to ne znači da
se ti osjećaji mogu ušutkati pukom izjavom da je se
razrješuje odgovornosti. Naime, puke izjave, čak i kad
idu u prilog preživjele, zapravo su odbijanje da se
zajedno s njom ude u mučne moralne potankosti
krajnje situacije. Od onih koji pristaju svjedočiti njoj u
prilog, preživjela ne traži odrješenje nego pravednost,
suosjećanje i volju da s njom podijele krivnju znanja o
tome što se ljudima događa u krajnjim situacijama.
Najzad, preživjeloj je potrebna pomoć drugih ljudi i
kako bi ožalila svoje gubitke. Svi klasični napisi uvijek
na kraju priznaju nužnost žalova-nja i rekonstrukcije za
razrješavanje traumatičnih životnih događaja. Ne
dovede li se normalan proces tugovanja do kraja,
traumatska će reakcija biti ovjekovječena. Lifton
primjećuje da »nerazriješeno ili nepotpuno ža-lovanje
proizvodi zastoj i zakočenje traumatskog procesa«.74
Promatrajući ratne veterane, Chaim Shatan govori o
njihovoj »ukliještenoj tuzi«.75 Međutim, kad je posrijedi
obična žalost, postoje mnogi društveni obredi koji
žalovatelja/icu vode i podržavaju kroz cijeli proces.
Naprotiv, ne postoji običaj ili uvriježeni obred koji bi
priznavao žalovanje što prati traumatične životne
događaje. Izostankom takve podrške, potencijal za pa-
tološku tugu i tešku trajnu depresiju pregolem jeT
ULOGA ZAJEDNICE
Dijeljenje traumatskog doživljaja s drugim ljudima
preduvjet je obnove osjećaja smislenosti svijeta. U tom
procesu, preživjela ne traži pomoć
86
samo od onih koji su joj najbliži nego i od šire
zajednice. Konačno razrješenje traume uvelike ovisi o
odgovoru zajednice. Za zatvaranje pukotine između
traumatizirane osobe i zajednice nužno je, prvo, da
traumatični događaj bude javno priznat i, drugo, da
zajednica u vezi s tim nešto djelatno poduzme. Dakle,
nakon što se javno prizna da je osobi nanesena šteta,
zajednica mora prionuti na utvrđivanje odgovornosti za
štetu i nak-nađivanje povrede. Ta dva odgovora —
priznanje i obeštećenje — nužni su kako bi preživjela
osoba obnovila osjećaj reda i pravde.
Vojnici povratnici uvijek su iznimno osjetljivi na stupanj
podrške s kojim se sreću kod kuće. Vojnici povratnici
traže opipljive dokaze javnoga priznanja. Poslije
svakoga rata, vojnici negoduju zbog općeg nedostatka
javne osviješćenosti, zanimanja i pozornosti, boje se da
će njihove žrtve brzo pasti u zaborav.76 Poslije Prvoga
svjetskog rata, veterani su svoj rat znali gorko nazivati
»Velikom Zabranjenom Riječju«.77 Osnivajući vete-
ranske organizacije, prvo oko čega su se trudili bilo je
osigurati da njihove kušnje ne iščeznu iz javnog
pamćenja. Odatle njihovo inzistiranje na odlikovanjima,
spomenicima, paradama, praznicima i javnim kome-
moracijama, ali i na pojedinačnim nadoknadama za
svoje rane. No i sva lakva čestitarenja i svečarenja
nerijetko su nedovoljna da utole žed ratnog veterana za
priznanjem jer patetično izobličuju istinu o ratu. O toj
univerzalnoj sklonosti poricanju strahote rata,
vijetnamski veteran govori ovako: »Osjećate li se na
kraju ratne priče uzvišeno, mislite li da je u toj
nepreglednoj pustoši spašen i djelić ispravnosti, znači
da ste i vi pali žrtvom prastare i bezočne laži.«78
Osim priznanja, u moralnom stavu civilne zajednice
vojnici traže smisao svojeg suočenja s ubijanjem i
smrću. Oni imaju potrebu znati smatra li se to što su
činili herojskim ili nečasnim, hrabrim ili kukavičkim,
nužnim i svrhovitim ili pak besmislenim. Ozračje
realističnog prihvaćanja u mnijenju zajednice
pospješuje ponovno uklapanje vojnika u mirnodopski
život. Ozračje mnijenja koje odbacuje uvećava njihovu
izoliranost.
Notoran primjer odbacivanja od strane zajednice u
novijoj povijesti Vijetnamski je rat, neobjavljeni rat
poveden bez službenog usvajanja odluke o njemu
unutar sustava demokratskog odlučivanja. Mada nije
uspjela stvoriti javnu suglasnost o ratu niti definirati
realističan vojni cilj, vlada SAD ipak je unovačila
milijune mladih muškaraca u vojnu službu. Kako su
rasli gubici, tako je rasla i javna oporba ratu. Pokušaji
da se proturat-no raspoloženje suzbije urodili su
društvenom politikom koja je vojnike izolirala i od civila
i međusobno. Vojnici su otpravljani u Vijetnam i vraćani
kućama pojedinačno, bez prilike za organizirane
rastanke, za građenje spona unutar svojih jedinica ili za
upriličenje javnih svečanih dočeka
87
pri povratku. Uhvaćeni posred političkog sukoba koji je
trebao biti riješen prije nego što su izloženi njihovi
životi, vojnici povratnici često su se osjećali po drugi
put traumatiziranima, suočeni s kritikom javnosti i od-
bacivanjem rata što su ga oni vojevali i izgubili.79
Vjerojatno najznačajniji javni doprinos iscjeljenju rana
tih veterana bila je izgradnja Memorijala Vijetnamskom
ratu u Washingtonu. Taj spomenik, što tek imenima i
datumima obilježava broj poginulih, takvim oblikom
priznanja postao je poprištem zajedničkog žalovanja.
»Ukliještenu tugu« vojnika lakše je razriješiti kad
zajednica javno prizna da žali zbog vlastita gubitka. Za
razliku od onih koji slave herojstvo rata, taj je spo-
menik postao svetištem i mjestom hodočašća. Ljudi
dolaze pročitati imena, dodirnuti stijenu. Na poklon
donose darove i ostavljaju poruke mrtvima — poruke
isprike i zahvalnosti. Vijetnamski veteran Ken Smith,
koji sada organizira službe za pomoć svojim drugovima
veteranima, opisuje svoj prvi posjet Memorijalu:
»Sjetio sam se nekih mladića, nekih mirisa, nekih
vremena, sjetio sam se kiše, božične večeri, odlaska.
Proživio sam ondje nekoliko gadnih stvari. I njih sam se
sjetio. Sjetio sam se lica. Sjećao sam se... . Za neke
ljude to je groblje, za mene je više katedrala. Nešto
sličnije vjerskom doživljaju. Svojevrsna katarza. Teško
je to objasniti: ja sam dio toga i uvijek ću biti. I upravo
zbog toga što sam bio u stanju s tim se pomiriti, bio
sam u stanju iz toga crpiti snagu da radim to što
radim.«80
U traumama mirnodopskog života, središnja
preokupacija preživjelih ista su pitanja javnog priznanja
i pravde. U ovom slučaju, službeno mjesto i priznanja i
obeštećenja sustav je krivičnog sudstva — ustanova što
žrtvama seksualnog i kućnog nasilja ulijeva strah. Već
na osnovnoj razini priznanja, žene se obično zatječu
same i nevidljive pred zakonom. Stvarnost žena i
zakonske definicije te iste stvarnosti često su tako
krajnje protuslovne da činjenično sprečavaju žene da
sudjeluju u formalnim strukturama pravosuđa.
Žene brzo nauče da je silovanje zločin samo u teoriji: u
praksi, mjerilo onoga što silovanje Čini silovanjem nije
uspostavljeno na razini ženskog doživljaja oskvrnuća,
nego tek malo iznad razine primjene sile prihvatljive za
muškarce. A ispostavlja se da je potonja razina doista
visoka. Riječima pravnice Catherine MacKinnon rečeno,
»s gledišta žena, silovanje nije zabranjeno; ono je
propisano.«81 Konvencionalni zakonski standardi
priznaju da je silovanje zločin samo ako počinitelj
primijeni krajnju silu koja znatno premašuje razinu sile
obično potrebne da se žena zastraši, odnosno, ako
napadnuta žena pripada kategoriji ograničenog
društvenog pristupa, čega je najnotorniji primjer napad
crnog muškarca
88
na bijelu ženu. Što je bliži društveni odnos, to je širi
raspon dopuštene prisile, tako da se čin prisile na seks
kad je posrijedi neznanac može priznati kao silovanje,
ali ne i kad je posrijedi ženi poznata osoba. Kako većinu
silovanja zapravo počinjaju poznate ili čak prisne
osobe, zakon mnoga silovanja ne priznaje.
Zakonodavstvo mnogih država SAD jamči stalno i
apsolutno pravo seksualnog pristupa u braku
dopuštajući i bilo
koji stupanj sile.82
Napori da se traži pravda ili odšteta često uključuju
daljnje traumatiziranje budući da je zakonski sustav
često otvoreno neprijateljski spram žrtava silovanja.
Doista, zakonski sustav skrojen od protivnika nužno je
žrtvi neprijateljska okolina; ustrojen je poput bojišta na
kojem se umjesto strategija fizičke sile primjenjuju
strategije agresivnog sporenja i psihičkog napada. Žene
su za taj oblik borbe obično tek nešto bolje priprem-
ljene nego za tjelesnu borbu. No čak i one koje su
dobro pripremljene, nalaze se u lošijem položaju zbog
sustavne pristranosti zakona i institucionalne
diskriminacije. Zakonski sustav smišljen je tako da
muškarce štiti od višnje moći države, a ne da žene i
djecu štiti od višnje moći muškaraca. Stoga
optuženome zakon Čvrsto jamči njegova prava, a žrtvi
takoreći nikako. Da je netko smišljeno krenuo
razrađivati sustav za izazivanje intruzijskih
posttraumatskih simptoma, teško da bi uspio smisliti
išta bolje od sudstva. Žene koje su tražile pravdu u
pravosudnom sustavu to iskustvo obično uspoređuju s
ponovnim silovanjem.83
Nimalo dakle ne iznenađuje što većina žrtava silovanja
drži da su formalni društveni mehanizmi pravde za njih
zatvoreni, te radije ne podnose krivičnu prijavu ili
tužbu. Istraživanja o silovanju dosljedno dokumentiraju
tu činjenicu. Policiji se prijavljuje manje od svakog
desetog silovanja. Samo jedan posto silovanja na kraju
se rješava uhićenjem i presudom napadaču.84 Najčešća
trauma žena ostaje dakle osuđena da ostane unutar
zidova privatnog života, bez službenog priznanja i
obeštećenja od zajednice. Javni spomenik žrtvama
silovanja ne postoji.
Radeći na zadatku iscjeljenja, svaka preživjela mora
dakle naći svoj način da obnovi osjećaj uključenosti u
širu zajednicu. Ne znamo koliko njih taj zadatak i
uspijeva ostvariti. No znamo da su žene koje se naj-
uspješnije oporavljaju one koje u svojem iskustvu
uspiju otkriti neko značenje što nadilazi granice osobne
tragedije. Žene to značenje najčešće nalaze uključujući
se zajedno s drugima u društvenu akciju. U svojem
istraživanju kojim su pratile žene preživjele silovanje,
Burgess i Holms-trom su otkrile da su se najbolje
oporavljale žene koje su se aktivirale u pokretu protiv
silovanja kao dobrovoljne savjetnice u kriznim centrima
za silovanje, kao odvjetnice žrtava u sudovima ili
lobistice za reformu
89
zakonodavstva. Jedna je žena otputovala i u
inozemstvo kako bi i u drugoj zemlji govorila o
silovanju i organizirala krizni centar.85 Odbijanjem da se
skrivaju ili budu ušutkane, inzistiranjem na tome da je
silovanje javna stvar, zahtijevanjem društvene
promjene, preživjele sebi grade živi spomenik. Sušan
Estrich, žena preživjela silovanje i profesorica prava,
ovako svjedoči o tome:
Pišući o silovanju, pišem o svojem vlastitom životu.
Mislim da ne poznajem niti jednu ženu koja ne živi bar
se malo ne bojeći da će biti silovana. Rijetke smo —
zapravo i više no rijetke — mi koje možemo živjeti s
vlastitom prošlošću... . Tek katkad — recimo u dva sata
izjutra, kad nazove netko tko se predstavi kao moj
student i zaprijeti da će me silovati — pomislim da
previše pričam. No ostatak vremena nije tako loše. Kad
se mojim studenticama dogodi silovanje (a nekima se
jest), one znaju da mogu razgovarati sa mnom. Kad se
silovanje dogodi mojim prijateljicama, one znaju da
sam ja preživjela.86

BILJEŠKE
1 M. HOROWITZ, Stress Response Syndromes
(Jason Aronson, Northvale, Nj, 1986).
2 R. JANOFF-BULMAN, »The Aftermalh of
Victimizalion: Rebuilding Shattered Assum-ptions«, u
Trauma and lts Wake, ur. C. Figley (Brunner/Mazel,
1985), str. 15-35.
3 A, SEBOLD, »Speaking of the Unspeakable«,
Psychialric Times (siječanj 1990), str. 34.
4 E. ERIKSON, Childhood and Sociely (Norton, New
York, 1950); C. E. FRANZ — K. M. WHI-TE,
»Individuation and Attachment in PersonaIity
Development: Extending Erikson's Theory«, u Gender
and Personality: Current Perspectives on Thcory and
Research, ur. A. I. STEWART i M. B. LYKES (Duke
University Press, Durham, NC, 1985), str. 136-68; J. B.
MILLER, Con-neclions, Disconnections and Vtolations
(Stone Center Working Paper Series, no. 33, Wellesley,
MA, 1988).
5 V. WOOLF, Mrs. Dalloway [ 1925] (Harvest, New
York, 1975), str. 134-36. Cit. prema prijevodu M.
Marasa, Gospoda Dalloway, Naprijed, Zagreb, 1981,
str. 92-93.
6 H. B. LEW1S, Shame and Guill in Neurosis
(International Universities Press, 1971).
7 T. O'BRIEN, »Hovv to Teli a True War Story«, u
77ic Things They Cairied (Houghton Mifflin, Boston,
1990), str. 88.
8 R. J. LIFTON, »The Concept of the Survivor«, u
Survivors, Victims, and Perpetralors: Essays on ihe
Nazi Holocausl, ur. J. E. DIMSDALE (Hemisphere, New
York, 1980), str. 113-26.
9 JANOFF-BULMAN, »The Aftermath of
Victimization«.
10 R. J. LIFTON, Death in Life: Survivors of
Hiroshima (Simon & Schuster, Nevv York, 1967); J. L.
TITCHENER — F. T. KAPP, »Familv and Character
Change at Buffalo Creek«, American Journal of
Psychiatry 133 (1976), str. 295-301; K. T. ERIKSON,
Everything in lts Path: Destruc-lion of Community in
the Buffalo Creek Flood (Simon & Schuster, New York,
1976).
11 N. BRESLAU — G. DAVIŠ, »Post-Traumatic Stress
Disorder: The Etiologic Specificity of VVartime
Stressors«, American Journal of Psychiatry 144 (1987),
str. 578-83.
12 B. L. GREEN, J. D. LINDY, M. C. GRACE et al.,
»Buffalo Creek Survivors in the Second Decade:
Stability of Stress Symptoms«, American Journal of
Orthopsychiatry 60 (1990), str. 43-54.
13 N, SPEED, B. ENGDAHL, J. SCHAVARTZ et al.,
»Posttraumatic Stress Disorder as a Con-sequence of
the POW Experience«, Journal of Nervous and Mental
Disease 177 (1989), str. 1447-
90
53; D. FOY, R. SIPPRELLE, D. REUGER et al„ "Etiology
of Posttraumatic Stress Disorder in Vietnam Veterans:
Analysis of Premiiitary, Military and Combat Exposure
Influences..,/our-nal of Consulting and Clinical
Psychology 52 (1984), str. 79-87.
14 R. S. LAUFER — E. BRETT — M. S. GALLOPS,
»Symptom Patterns Associated with Post-Traumatic
Stress Disorder among Vietnam Veterans Exposed to
War Trauma«, American Journal of Psychiatry 142
(1985), str. 1304-11.
15 BRESLAU — DAVIS, »Post-Traumatic Stress
Disorders
16 LIFTON, »The Concept of the Survivor«; R. J.
L1FTON, Home from the War: Vietnam Veterans:
Neither Victims nor Executioners (Simon & Schuster,
New York, 1973).
17 Citirano u M. NORMAN, These Good Men:
Friendships Forged From War (Crown, New York, 1989),
str. 24.
18 A. KARDINER — H. SPIEGEL, War, Stress, and
Neurotic Illness (dopunjeno izd. knjige The Traumatic
Neuroses of War) (Hoeber, New York, 1947), str. 128.
19 Ibid., 129.
20 Citirano u R. WARSHAW, / Never Called it Rape
(Harper & Row, New York, 1988), str. 68.
21 Citirano u J. SCHORER, // Couldn't Happen to Me:
One Woman's Story (Des Moines Register reprint, Des
Moines, Iowa, 1990), str. 15.
22 B. L. GREEN, M. C. GRACE, J. D. LINDY et al.,
..Risk Factors for PTSD and Other Diagnoses in a
General Sample of Vietnam Veterans«, American
Journal of Psychiatry 174 (1990), str. 729-33.
23 LAUFER et al„ ..Symptom Patterns«; J. CARD,
Lives After Vietnam: The Persona! Impact of Military
Service (D. C. Heath, Lexington, MA, 1983).
24 J. H. SHORE — E. L. TATUM — W. M.
VOLLMER, ..Psychiatric Reactions to Disaster: The
Mount St. Helens Experience«, American Journal of
Psychiatry 143 (1986), str. 590-96.
25 R. A. KULKA, W. E. SCHLENGER, J. A. FAIRBANK
et al.. National Vietnam Veteran Readjustment Study
(NWRS): Executive Summary (Research Triangle
Institute, Research Triangle Park, NC, 1988).
26 Procjena dr. Terencea Keanea, ravnatelja Odjela
za bihevioralnu znanost Nacionalnog Centra za PTSO pri
Bolnici za veterane u Bostonu (Behavioral Science
Division, National Center for PTSD, Boston VA Hospital).
Podaci o trajanju prevladavajuceg PTSP-a u
mirnodopskom zivo-tu dobiveni ovim istrazivanjem jo§
nisu do kraja analizirani.
27 L. TERR, Too Scared to Cry (HarperCollins, New
York, 1990).
28 A. W. BURGESS — L. L. HOLMSTROM, ..Rape
Trauma Syndrome«, American Journal of Psychiatry
131 (1974), str. 981-86.
29 N. BRESLAU, G. C. DAVIS, P. ANDRESKI et al.,
..Traumatic Events and Posttraumatic Stress Disorder in
an Urban Population of Young Adults«, Archives of
General Psychiatty 48 (1991), str. 216-22.
30 H. HENDIN — A. P. HAAS, Wounds of War: The
Psychological Aftermath of Combat in Vietnam (Basic
Books, New York, 1984).
31 R. R. GRINKER — J. SPIEGEL, Men Under Stress
(Blakeston, Philadelphia, 1945).
32 M. GIBBS, ..Factors in the Victim That Mediate
Between Disaster and Psychopatholog). A Review..,
Journal of Traumatic Stress 2 (1989), str. 489-514; S.
LUTHER — E. ZIGLER, •Vulnerability and Competence..:
A Review of Research on Resilience in Childhood..,
American Journal of Orthopsychiatry 59 (1989), str. 2-
62.
33 E. E. WERNER, »High Risk Children in Young
Adulthood: A Longitudinal Study from Birth to 32
Years.., American Journal of Orthopsychiatry 59
(1989), str. 72-81.
34 R. FLANNERY, ..From Victim to Survivor: A Stress-
Management Approach in the Treatment of Learned
Helplessness.., u Psychological Trauma, ur. B. A. van
der KOLK (American Psychiatric Press, Washington, DC,
1987), str. 217-32.
35 A. HOLEN, A Long-Term Outcome Study of
Survivors from Disaster (University of Oslo Press, Oslo,
1990).
36 HENDIN — HAAS, Wounds of War, str. 214.
91
37 P. BART — P. O'BRIEN, Stopping Rape: Successful
Survival Strategies (Pergamon, Nevv York, 1985).
38 Razgovor, Clyde, 1988.
39 GREEN el al., »Buffalo Creek Survivors«.
40 A. W. BURGESS — L. L. HOLMSTROM, »Adaplive
Strategies and Recoverv from Rape«, American Journal
of Psychiatty 136 (1979), str. 1278-82.
41 M. GIBBS, »Factors in the Victim«.
42 A. H. GREEN, »Dimensions of Psvchological
Trauma in Abused Children«, Journal of the American
Association ofChild Psychiatry 22 (1983), str. 231-37.
43 B. A. van der KOLK, »The Trauma Spectrum: The
Interaction of Biological and Social Events in the
Genesis of the Trauma Response«, Journal of Traumalic
Slress 1 (1988), str. 273-90; KULKA et al., NVVRS.
44 A. W. BURGESS, »Sexual Victimization of
Adolescents«, u Rape and Sexual Assaull: A Research
Handbook, ur. Ann W. BURGESS (Garland, Nevv York,
1985), str. 123-38; S. S. AGE-TON, »Vulnerabilitv to
Sexual Assault«, u Rape and Sexual Assaull, sv. 2, ur.
Ann. W. BURGESS, (Garland, New York, 1985), str.
221-44.
45 D. E. H. RUSSELL, Sexual Exploilalion (Sage,
Beverly Hills, CA, 1984).
46 B. L. GREEN — J. P. VVILSON — J. D. LINPY,
»Conceptualizing Post-Traumatic Stress Disorder: A
Psychosocial Framework«, u Figley, Trauma and lls
Wake.
47 R, B. FLANNERY, »Social Support and
Psychological Trauma: A Methodological Review«,
Journal of Traumalic Slress 3 (1990), str. 593-611.
48 Razgovor, H. Spiegel, 14. svibanj 1990.
49 RUSSELL, Sexual Exptoitation.
50 Nevv York Radical Feminist Speakout on Rape,
1971, citirano u S. BROWNMILLER, Against Our Will:
Men, VVomen, and Rape (Simon & Schuster, Nevv
York, 1975), str. 364.
51 BURGESS — HOLMSTROM, »Adaptive Strategies«.
52 D. G. KILPATRICK, L. J. VERONEN, C. L. BEST,
»Factors Predicting Psychological Distress Among Rape
Victims«, u Figlev, Trauma and lls Wake.
53 NORMAN, These Good Men, str. 5.
54 CARD, Lives Afler Vietnam.
55 KULKA et al., NVVRS.
56 J. S. FRYE — R. A. STOCKTON, »Stress Disorder in
Vietnam Veterans«, American Joumal ofPsychiatry 139
(1982), str. 52-56.
57 T. M. KEANE, S. W. OWEN, G. A. CHAROYA et al.,
»Social Support in Vietnam Veterans vvith PTSD: A
Comparative Analysis«, Journal of Consulting and
Clinical Psychology 53 (1985), str. 95-102.
58 S. HALEY, »The Vietnam Veteran and His Pre-
School Child: Child Rearing as a Delayed Stress in
Combat Veterans«, Joumal Of Contemporary
Psychotherapy 41 (1983), str. 114-21.
59 T, S. FOLEY, »Family Response to Rape and Sexual
Assault«, u Rape and Sexual Assault: A Research
Handbook, ur. A. BURGESS, str. 159-88; C. ERJCKSON,
»Rape and the Family«, u Treating Stress in Families,
ur. C. FIGLEY (Brunner/Mazel, Nevv York, 1990), str.
257-89.
60 Citirano u »If I can survive this...« (Boston Area
Rape Crisis Center, Cambridge, MA, 1985). Video-
snimka.
61 C. C. NADELSON, M. T. NORMAN, H. JACKSON et
al., »A Follow-up Study of Rape Victims«, American
Journal of Psychiatry 139 (1982), str. 1266-70; J. V.
BECKER, L. J. SKINNER, G. G. ABEL et al., »Time-
Limited Therapy vvith Sexually Dysfunctional Sexually
Assaulted VVomen«, Joumal of Social Work and Human
Sexuality 3, (1984), str. 97-115.
62 Citirano u WARSHAW, / Never Called it Rape, str.
76.
63 O'BRIEN, The Things They Carried, str. 163.
64 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress; A.
Schuetz, »The Homecomer«, American Joumal
ofSociology 50 (1944-45), str. 369-76; LIFTON, Home
from the War; C. FIGLEY — S. Levan-tman, ur.
Strangers at Home: Vietnam Veterans Since the War
(Praeger, Nevv York, 1980).
92
65 M. P. KOSS, "Hidden Rape: Sexual Aggression and
Victimization in a National Sample of Students of Higher
Education*, u A. BURGESS, Rape and Sexual Assault,
2. sv., (Garland, New York, 1987), str. 3-26. Od zena
koje su izvijestile o incidentu prisilnog spolnog odnosa
kakav se moze podvesti pod zakonsku definiciju
silovanja, samo ih je 27% dogadaj opisalo kao
»nesumnjivo silovanje«.
66 Ta elementarna borba s definicijom silovanja
odraiava se u naslovima mnogih novijih radova,
primjerice: S. ESTRICH Real Rape (Pravo silovanje)
(Harvard University Press, Cambridge, 1987); KOSS,
Hidden rape (Skriveno silovanje); te WARSHAW, /
Never Called it Rape (Nikad to nisam nazvala
silovanjem).
67 ESTRICH, Real Rape; C. MacKlNNON, »Feminism,
Marxism, Method and the State: Toward Feminist
Jurisprudence", Signs: Journal of Women in Culture and
Society 8 (1983), str. 635-58.
68 New York Radical Feminist Speakout, 1971,
citirano u CONNELL — WILSON, Rape: The First
Sourcebook for Women, str. 44-45.
69 Boston Area Rape Crisis Center, »If I can survive
this...«, video-snimka, 1985.
70 HENDIN — HAAS, Wounds of War, str. 44-45.
71 BART — O'BRIEN, Stopping Rape; Becker et
al„ »Time-Limited Therapy«.
72 BART — O'BRIEN, Stopping Rape; WARSHAW, /
Never Called it Rape; A. MEDEA — K. THOMPSON,
Against Rape: A Survival Manual for Women (Farrar,
Straus & Giroux, New York, 1974).
73 NADELSON et al., »A Follow-up Study of Rape
Victims«.
74 LIPTON, »The Concept of the Survivor«, str. 124.
75 C. SHATAN, »The Grief of Soldiers: Vietnam
Combat Veterans' Self-Help Movement«,/lme-rican
Journal of Orthopsychiatry 43 (1973), str. 640-53.
76 GRINKER — SPIEGEL, Men Under Stress; FIGLEY
— Levantman, Strangers at Home.
77 D. LESSING, »My Father«, u A Small Personal
Voice (Random House, New York, 1975).
78 T. O'BRIEN, The Things They Carried, str. 76.
79 LIFTON, Home from the War; FIGLEY —
Levantman, Strangers At Home.
80 Razgovor, K. Smith, 1991.
81 MacKlNNON, "Feminism, Marxism, Methods str.
651.
82 ESTRICH Real Rape. MacKlNNON, "Feminism,
Marxism, Method...
83 MacKlNNON, "Feminism, Marxism, Method..;
BROWNMILLER, Against Our Will; BART — O'BRIEN,
Stopping Rape; WILSON — CONNELL, ur., Rape: The
First Sourcebook for Women, N. i C. (New American
Library, New York, 1974),
84 RUSSELL, Sexual Exploitation. Ove nalaze
potvrduju podaci (1987) M. P. Koss: u njezinom
istrazivanju viktimizacije provedenom medu velikim
brojem studentica, samo 8% silovanja prijavljeno je
policiji.
85 BURGESS — HOLMSTROM, "Adaptive Strategies*.
86 ESTRICH, Real Rape, str. 3.
93
4
Zatočeništvo

Jednokratni traumatični događaj može se zbiti takoreći

bilo gdje. Naprotiv, dugotrajna, opetovana trauma
zbiva se samo u okolnostima zatočeništva. Kad je žrtva
slobodna da ode, neće je se moći i drugi put zlo-staviti
— opetovana trauma događa se samo kada je žrtva
zatočena, kad ne može pobjeći i pod paskom je
počinitelja. Takve okolnosti očigledno postoje u
zatvorima, koncentracijskim logorima i logorima za
prisilni rad. Takve okolnosti mogu postojati i u vjerskim
kultovima, u bordelima i sličnim ustanovama
organiziranog seksualnog izrabljivanja, te u obiteljima.
Da postoji političko zatočeništvo, opće je priznato, no
kućno je zatočeništvo žena i djece često nevidljivo.
Muškarčev dom njegova je tvrđava; rijetko se uviđa da
taj isti dom može biti tamnicom za žene i djecu. U
kućnom zatočeništvu rijetko postoje fizičke zapreke za
bijeg. U većini domova, čak i onih gdje se najgore tlači,
nema rešetaka na prozorima, nema ograda od
bodljikave žice. Žene i djeca obično nisu okovane lan-
cima mada se čak i to događa češće no što bi čovjek
mislio. Zapreke za bijeg obično su nevidljive. No unatoč
tome silno su moćne. Djeca postaju zatočenicima zbog
svoje ovisnosti. Žene postaju zatočenicama svojom
ekonomskom, društvenom, duševnom i zakonskom
podređenošću, ali i tjelesnom silom.
Zatočeništvo koje žrtvu dovodi u dugotrajan dodir s
počiniteljem stvara poseban tip ljudskog odnosa, odnos
prisilne kontrole. Ta istina jednako vrijedi kada žrtva
biva zatočena primjenom čiste sile, primjerice u slučaju
zatvorenika i talaca, kao i kad je na djelu spoj sile,
zastrašivanja i vabljenja, primjerice u slučaju članova
vjerskoga kulta, zlostavljanih žena i djece. Psihički
učinci podvrgnutosti prisilnoj kontroli mogu imati
mnoge zajedničke crte bez obzira radi li se o
podređenosti unutar javne sfere politike ili privatne
sfere seksualnih i kućnih odnosa.
94
U situaciji zatočeništva, počinitelj postaje najmoćnija
osoba u životu žrtve, a psihologiju žrtve oblikuju
djelovanje i uvjerenja počinitelja. Malo se zna o umu
počinitelja. Kako on prezire one koji ga nastoje
razumjeti, on se neće dobrovoljno javiti da ga se
prouči. Kako ne opaža da nešto nije u redu s njim, on
ne traži pomoć — osim ako se nađe u sukobu sa
zakonom. Njegova najpostojanija crta, kako prema
svjedočanstvima žrtava, tako i prema zapažanjima
psihologa, njegova je prividna normalnost. Ustaljeni
pojmovi psihopatologije ne uspijevaju ga niti definirati
niti dohvatiti.1
Ovakva promišljanja duboko zabrinjavaju većinu ljudi.
Koliko li bismo mirnije spavali kad bi počinitelja bilo
lako prepoznati, kad bi on bio očigledno devijantan ili
poremećen. No on to nije. TeoretiČarka prava Han-nah
Arendt izazvala je skandal kad je objavila da je za
Adolfa Eichman-na, muškarca koji je počinio
nepojmljive zločine protiv čovječanstva, pet ili šest
psihijatara službeno potvrdilo da je normalan: »Nevolja
s Eich-mannom bilo je upravo to što postoji tako mnogo
ljudi sličnih njemu i što ti ljudi nisu ni nastrani ni
sadisti, nego su uvijek bili i jesu strašno i zastrašujuće
normalni. S gledišta naših zakonskih ustanova i naših
moralnih standarda suđenja, ta normalnost zastrašuje
mnogo više nego sve strahote nasilja zajedno.«2
Autoritaran, tajnovit, kadikad veličanstven, čak
paranoidan, počinitelj je unatoč svemu iznimno osjetljiv
na stvarni raspored moći i društvene norme. On će
veoma rijetko upasti u nevolje sa zakonom, on radije
traži situacije gdje će se njegovo tiransko ponašanje
podnositi, praštati ili izazivati divljenje. Njegovo
ponašanje prema van izvrsna je kamuflaža jer rijetki
ljudi vjeruju da bi izuzetne zločine mogao počiniti
muškarac tako konvencionalne pojave.
Reklo bi se da je počiniteljev prvi cilj žrtvu porobiti i da
on taj cilj ] ostvaruje obnašajući despotsku kontrolu
nad svakim vidom života žrtve. No on se rijetko
zadovoljava pukom poslušnošću, čini se da ima psihičku
potrebu da opravdava svoje zločine, a za to mu treba
žrtvino odobravanje. Stoga on neumorno od svoje žrtve
zahtijeva iskaze štovanja, zahvalnosti, pa čak i ljubavi.
Njegov krajnji cilj, čini se, stvaranje je voljne žrtve.
Taoci, politički zatvorenici, zlostavljane žene i robovi —
svi oni navode čudnovatu zatočiteljevu psihičku
ovisnost o svojoj žrtvi. U romanu 1984. Georgea
Orvvella, totalitarni um progovara ovim riječima:
Mi nismo zadovoljni negativnim posluhom, čak ni
najponiznijom pokor-nošću. Kad nam se konačno
predaš, to mora biti od tvoje vlastite slobodne volje. Mi
ne uništavamo heretika zato što nam se odupire: baš
dok se odupire mi ga ne uništavamo. Mi ga obraćamo,
osvajamo njegovu dušu, preoblikuje-
95
mo ga. Istjerujemo iz njega sve zlo i sve iluzije,
privodimo ga našoj strani, ne samo prividno, nego
istinski, dušom i tijelom.3
Želja za totalnom kontrolom druge osobe zajednički je
nazivnik svih oblika tiranije. Totalitarni poretci od svojih
žrtava zahtijevaju ispovijedanje grijeha i političko
obraćanje. Robovlasnici od robova zahtijevaju zah-
valnost. Vjerski kultovi zahtijevaju obredne žrtve u
znak potcinjavanja božanskoj volji vođe. Kućni silnici od
svojih žrtava zahtijevaju dokaze potpune pokornosti i
lojalnosti žrtvovanjem svih ostalih njihovih odnosa s
ljudima. Seksualni napadači zahtijevaju da njihove
žrtve u potčinjava-nju nađu seksualno ispunjenje.
Totalna kontrola nad drugom osobom bit je dinamike
moći iz koje izvire pornografija. Erotska privlačnost te
fantazme milijunima zastrašujuće normalnih muškaraca
hrani divovsku industriju u kojoj se, ne u mašti, već u
stvarnosti, zlostavljaju žene i djeca.4
PSIHOLOŠKA NADMOĆ
Metode kojima jedno ljudsko biće postaje kadro porobiti
drugo ljudsko biće upadljivo su dosljedne. Izvješća
talaca, političkih zatvorenika i osoba preživjelih
koncentracijske logore sa svih strana Zemljine kugle
jezovito su ista. Crpeći podatke iz svjedočanstava
političkih zatvorenika iz najrazličitijih kultura,
organizacija Amnesty International 1973. je godine
objavila »listinu prisile«, popis s podrobnim opisima tih
metoda.5 U tiranskim političkim sustavima, trag fizičkog
preuzimanja prisilnih metoda kadšto se može pratiti od
jedne do druge tajne policije, iz jedne terorističke
skupine u drugu.
Iste se tehnike primjenjuju i za podvođenje žena u
prostituciji, pornografiji i u domu. U organiziranim
kriminalnim djelatnostima, svodnici i pornografi katkad
razmjenjuju znanja o primjeni prisilnih metoda. Su-
stavna upotreba tehnika prisile u navođenju žena na
prostituciju poznata je kao »prepariranje«.6 Čak i u
kućnim situacijama, gdje muškarac koji tuče svoju ženu
i djecu ne pripada nikakvoj široj organizaciji niti je
ikada bio formalno obučavan za te tehnike, čini se da ih
on uvijek iznova sam otkriva. U svojoj studiji o
zlostavljanim ženama, psihologica Lenore Wal-ker je
zamijetila da su prisilne tehnike zlostavljača, »mada
jedinstvene u svakog pojedinca, ipak upadljivo slične.«7
Metode uspostavljanja kontrole nad drugom osobom
zasnivaju se na sustavnom, opetovanom nanošenju
psihičke traume. Posrijedi su tehnike ustrojene za
obesnaživanje i isključivanje. Metode psihičke kontrole
idu
96
za tim da se ulije strah i bespomoćnost, te da se razori
žrtvin osjećaj Sebe u odnosu spram drugih.
Premda je nasilje univerzalna metoda strahovlada,
počinitelj može nasilje primjenjivati i rijetko, kao
krajnje sredstvo. Nasilje se ne mora primjenjivati često
kako bi se žrtva održavala u stalnom stanju straha. Pri-
jetnja smrću ili teškom ozljedom mnogo je češća od
stvarnog posezanja za nasiljem. Prijetnje trećim
osobama često su jednako djelotvorne poput izravnih
prijetnji žrtvi. Primjerice, tučene žene često
izvještavaju da im je zlostavljač prijetio da će im ubiti
djecu, roditelje ili svakoga tko im pruži utočište
pokušaju li pobjeći.
Strah se pojačava i neizazvanim i nepredvidljivim
provalama nasilja te hirovitim nametanjem sitničavih
pravila. Krajnji učinak tih tehnika jest uvjerenost žrtve
da je počinitelj svemoćan, da je otpor uzaludan i da joj
život ovisi o zadobivanju njegove milosti apsolutnom
poslušnošću. Po-činiteljev je cilj žrtvi uliti ne samo
strah od smrti, nego i zahvalnost što joj se dopušta da
živi. Mnoge osobe koje su preživjele kućno ili političko
zatočeništvo opisuju trenutke kad ih se uvjerilo da će
biti umorene samo da bi ih se poštedjelo u posljednjem
trenutku. Nakon nekoliko ciklusa poštede od izvjesne
smrti žrtva, paradoksalno, počinitelja može početi
doživljavati kao spasitelja.
Osim izazivanja straha, počinitelj nastoji razoriti i žrtvin
osjećaj autonomnosti. Taj se cilj postiže pomnim
nadzorom i kontrolom žrtvina tijela i tjelesnih funkcija.
Počinitelj nadzire što žrtva jede, kada spava, kada
odlazi na zahod, što odijeva. Uskraćuju li se žrtvi hrana,
spavanje ili tjelesna aktivnost, kontrola ima za
posljedicu tjelesno onesposobljavanje. No čak i kad se
osnovne tjelesne potrebe žrtve zadovoljavajuće podmi-
ruju, takav nasrtaj na tjelesnu autonomnost
posramljuje i demoralizira. Irina Ratušinskaja, politička
zatvorenica, opisuje metode svojih zatočite-lja:
Sve one norme ljudskog ponašanja koje nam se
usađuju od kolijevke, podvrgavaju se smišljenom i
sustavnom razaranju. Nije li normalno htjeti biti čist?...
Dobivši svrab i kožne gljivice, živeći u prljavštini,
udišući smrad kante za nuždu — itekako ćete požaliti
sve svoje prijestupe! Žene su sklone čednosti? Razlog
više da ih se skine do gola za pretresa.... Normalnoj će
se osobi gaditi prostota i laž? Srest ćete takvu količinu
obojega da ćete morati upregnuti sve svoje unutarnje
snage kako biste se prisjetili da postoji... i drukčija
stvarnost... . Samo maksimalnim naporom volje moći
ćete sačuvati svoju staru, normalnu ljestvicu
vrijednosti.8
U vjerskim kultovima, članstvo može biti podvrgnuto
strogo propisanom načinu prehrane i odijevanja, ali i
iscrpnom ispitivanju u slučaji
97
nepridržavanja tih pravila. Slično tome, mnoge
seksualne i kućne zatočenice opisuju duga razdoblja
uskraćivanja spavanja za seansi ljubomornog
ispitivanja, kao i sitničavo nadziranje njihova
odijevanja, izgleda, tjelesne težine i hranjenja. A
gotovo uvijek kad su posrijedi zatočene žene, bilo u
političkom bilo u kućnom životu, kontrola tijela
uključuje i seksualne prijetnje i nasilje. Tučena žena
opisuje svoj doživljaj bračnog silovanja: »Bio je to vrlo
brutalan brak. On je bio jako patrijarhalan. Mislio je da
posjeduje mene i djecu — da sam ja njegovo
vlasništvo. U prva tri tjedna našega braka rekao mi je
da ga moram smatrati Bogom, a njegovu riječ Svetim
pismom. Kad meni ne bi bilo do seksa, a njemu jest,
moje želje se nisu računale. Jednom ... ja nisam htjela
pa smo se ozbiljno posvađali. Užasno ga je razbjesnilo
što sam ga odbila. Poricala sam i branila se, a on je bio
ljut jer, kako je rekao, ja sam njegova žena i nemam
pravo odbiti ga. Ležali smo u krevetu i nije mu bilo
teško silom me uzeti. Veći je od mene, samo me
pritisnuo pod sebe i silovao me.«9
Čim počinitelj uspije uspostaviti dnevnu tjelesnu
kontrolu nad žrtvom, on postaje izvorom ne samo
straha i poniženja, nego i utjehe. Nada u obrok,
kupanje, prijaznu riječ ili neku drugu inače osnovnu
životnu pogodnost, može postati vrlo zamamna za
osobu dovoljno dugo svega toga lišenu. Počinitelj može
još više iznurivati žrtvu i davanjem ovisničkih droga ili
alkohola. Hirovito udjeljivanje sitnih milosti podriva
psihički otpor žrtve znatno djelotvornije od neprestanog
lišavanja i strahovanja. Patri-cia Hearst, bivša taokinja
terorističke ćelije, opisuje kako je njezina poslušnost
nagrađivana sitnim poboljšanjima životnih uvjeta u
zatočeništvu: »Kako sam im počela podilaziti, sve su
me češće izvodili iz plakara. Povremeno bi mi dopustili
da s njima jedem, a katkad bih povezanih očiju sjedila s
njima do kasno u noć dok bi oni raspravljali na svojim
sastancima ili kružocima. Dopustili su mi da skidam
povez s očiju noću kad su me zaključavali u plakar, što
je bilo pravi blagoslov.«10
Politički zarobljenici, koji su svjesni metoda prisilne
kontrole, posebnu pažnju posvećuju očuvanju osjećaja
autonomnosti. Mogući oblik otpora odbijanje je
poslušnosti na sitničave zahtjeve ili neprihvaćanje
nagrade. Krajnji izraz otpora je štrajk glađu.
Podvrgavajući se svojom voljom još većoj uskraćenosti
od one koju je namislio zatočitelj, zatvorenik potvrđuje
svoj osjećaj cjelovitosti i samokontrole. Psiholog Joel
Dimsdale opisuje bivšu logorašicu koja je postila na
Jom Kipur kako bi pokazala da je njezini zatočitelji
nacisti nisu porazili.11 Politički zatvorenik Natan
Sharanskv opisuje psihički učinak djelatnog otpora:
»Čim sam objavio štrajk glađu, oslobodio sam se
osjećaja očaja i bespomoćnosti, poniženja što sam
prisiljen podnositi tiraniju KGB-a.... Gorčina i srdita
odlučnost
98
nakupljena tijekom proteklih devet mjeseci sada je
otvorila vrata nekoj vrsti čudnog olakšanja. Napokon
sam djelom branio sebe i svoj svijet od njih.«12
Primjena povremenog nagrađivanja s ciljem da se žrtva
veže uz počinitelja svoj najrazrađeniji oblik doseže u
kućnom nasilništvu. Kako ne postoji fizička zapreka za
odlazak, žrtva će možda poslije jedne provale nasilja
pokušati pobjeći. No najčešće će se dati nagovoriti da
se vrati, ali ne novim prijetnjama nego isprikama,
izljevima ljubavi, obećanjima promjene, pozivanjem na
lojalnost i suosjećanje. Na trenutak se može učiniti da
se raspodjela moći u odnosu obrnula jer nasilnik čini
sve što može kako bi ponovno pridobio svoju žrtvu.
Količina njegove posesivne pažnje ostaje jednaka, ali se
dramatično mijenja njezina kakvoća. Svoju žrtvu on
uporno uvjerava da je njegovo silničko gospodarenje
njome jednostavno dokaz njegove očajničke potrebe i
ljubavi za njom. t)n u to može i i sam povjerovati.
Štoviše, on se zaklinje da je njegova sudbina u njezi- j
nim rukama, da ona ima moć da prekine nasilje
pružajući mu stalno sve I veće dokaze svoje ljubavi
prema njemu. Walker zamjećuje da je faza , »pomirbe«
ključni korak u slamanju psihičkog otpora tučene
žene.13 Že- 1 na koja je najzad uspjela pobjeći iz
nasilničke veze opisuje kako su je te I naizmjenične
nagrade vezale za zlostavljača: »Zapravo, to se
događalo I ciklično ... a najčudnije je bilo to što sam se
u dobrim razdobljima jedva I i sjećala loših vremena.
Izgledalo je kao da vodim takoreći dva različita
života.«14
Za postizanje potpune nadmoći, međutim, obično su
potrebne i do- i punske metode. Počiniteljeva je moć
ograničena sve dok žrtva održava veze bilo s kim
drugim. Upravo zbog toga svaki počinitelj nastoji svoje
žrtve izolirati od svih drugih izvora informacija,
konkretne pomoći ili j emocionalne podrške. Priče
političkih zatvorenika vrve navodima o nastojanjima
zatočitelja da im onemoguće dodir s vanjskim svijetom
i uv-1 jere ih da su ih njihovi najbliži saveznici
zaboravili ili izdali. A statistike o kućnom nasilju
prepune su navoda o ljubomornom nadzoru, primjerice
uhođenju, prisluškivanju, oduzimanju pisama ili
odgovaranju na telefonske pozive, čime dom
zlostavljane žene na koncu biva pretvoren u samicu.
Istodobno sa stalnim optužbama za nevjeru, nasilnik od
žrtve zahti-jeva da lojalnost dokaže napuštanjem
zaposlenja, dakle i samostalnog izvora prihoda, te
raskidanjem prijateljstava, pa čak i rodbinskih veza.
Kako bi se prekinule spone s ljudima, nije dovoljno
samo žrtvu izolirati od ljudi, nego valja i razoriti njezine
nutarnje slike povezanosti! ljudima. Zbog toga
počinitelj nerijetko ide čak tako daleko da svojim
žrtvama oduzima sve predmete koji te odnose
simboliziraju. Tučena že
99
na opisuje kako je mladić od nje tražio da obredno
žrtvuje uspomene na prijašnje veze: »Nije me udario,
ali se-jako naljutio. Mislila sam da je to zbog toga što
me voli i jer je ljubomoran, i tek sam mnogo kasnije
uvidjela da to nema nikakve veze s ljubavlju. Bilo je to
nešto posve drugo. Postavljao mi je bezbrojna pitanja o
tome s kim sam izlazila prije nego sam njega upoznala.
Natjerao me da iz kuće iznesem cijeli snop pisama i
fotografija i onda stajao nada mnom dok sam ja morala
stati nad otvor kanala na cesti i sve baciti, komad po
komad — poderati i baciti u kanal.«15
Na početku veze, ova je žena sebe uspjela uvjeriti da je
to što čini tek mali simbolični ustupak. Izvješća o
zlostavljanim ženama obiluju takvim nevoljko
prinesenim žrtvama koje polako i neprimjetno razaraju
njihove veze s ostalim ljudima. Osvrćući se unatrag,
mnoge žene opisuju kako su upale u zamku. Silom
prostitutka i pornografska filmska zvijezda, Lin-da
Lovelace opisuje kako ju je svodnik postupno sapletao
u zamku, nagovarajući je za početak da raskine veze s
roditeljima: »A ja sam pristala. Kako izgovaram te
riječi, uviđam da sam u to vrijeme pristajala na previše
toga... . Nitko mi nije uvrtao ruku, ne još. Sve se
odvijalo blago i postupno, korak po korak... . U početku
su to bile takve sitnice da sam obrazac sagledala tek
mnogo kasnije.«16
Zarobljenici savjesti, vrlo svjesni strategija kontrole i
otpora, obično znaju da je izolacija opasnost koju pod
svaku cijenu valja izbjeći te da nema sitnih ustupaka
kad se radi o očuvanju veza s vanjskim svijetom.
Jednako tvrdokorno kako njihovi zatočitelji nastoje
razoriti njihove odnose s ljudima, oni uporno nastoje
održati dodir sa svijetom izvan onoga u kojem su
zatvoreni. Oni smišljeno uvježbavaju prizivanje slika
ljudi koje vole kako bi sačuvali osjećaj uključenosti.
Bore se i da sačuvaju fizičke podsjetnike na te veze.
Izložit će i svoje živote kako bi spasili vjenčani prsten,
pisma, fotografije ili koji drugi sitan memento
privrženosti osobi. U takve rizike, koji se onima vani
mogu činiti herojskima ili glupima, čovjek ulazi zbog
nadasve pragmatičnih razloga. U okolnostima dugo-
trajne izolacije, zatočenici imaju potrebu za
»prijelaznim objektima« ne bi li sačuvali osjećaj
povezanosti s ljudima. Oni razumiju da izgubiti te
simbole privrženosti znači izgubiti sebe.
Izolirana, žrtva postaje sve ovisnija o počinitelju, ne
samo zbog preživljavanja i osnovnih tjelesnih potreba,
nego i zbog upućenosti u vanjske događaje, pa čak i
zbog emocionalnog opstanka. Što je žrtva uplašenija, to
je veće njezino iskušenje da se priljubi uz jedini njoj
dopušteni ljudski odnos: odnos s počiniteljem. Ostavši
bez veza s drugim ljudima, ona će ljudskost pokušati
naći u svojem zatočitelju. Neizbježno, budući da ne
100
postoji drugo gledište, žrtva će svijet početi gledati
očima počinitelja. Pa-tricia Hearst opisuje kako je ušla u
dijalog sa svojim zatočiteljima misleći da će ih moći
nadmudriti, no nije potrajalo dugo pa da nadmudrena
bude ona:
S vremenom, iako sam toga bila jedva svjesna, oni su
me potpuno, odnosno gotovo potpuno preobratili.
Držeći me povezanih očiju u tom plakaru dva duga
mjeseca poput ratne zarobljenice, neprestano su me
bombardirali SLA-inim tumačenjem života, politike,
ekonomije, društvene situacije i tekućih događaja. Kad
su me pustili van iz plakara, mislila sam da im samo
podilazim ponavljajući poput papige njihove fraze i
parole, ali da u njih sama ne vjerujem. A onda ...
nastupio je nekakav otupjeli šok. Ne bih li zadržala
zdrav razum i ravnotežu funkcionirajući iz dana u dan u
novoj okolini, naučila sam se ponašati mehanički, kao
dobar vojnik, raditi što mi se kaže i ništa ne
propitivati.... Stvarnost je za njih bila drukčija od svega
što sam prije naučila, a dotada je njihova stvarnost već
postala i mojom.17
Zarobljenici savjesti također dobro znaju koliko je
opasno upustiti se u obične ljudske odnose sa
zatočiteljima. Od svih vrsta zatočenika, ova je skupina
najspremnija odolijevati nagrizajućim psihičkim
učincima zatočeništva. To su ljudi koji su odabrali svoj
životni put posve svjesni njegovih opasnosti, oni imaju
jasne definicije svojih načela i čvrstu vjeru u saveznike.
Unatoč tome, čak i ta visoko svjesna i motivirana
skupina uviđa da nije imuna na rizik razvijanja
emocionalne ovisnosti o zatočiteljima. Ti ljudi sebe štite
samo nepokolebljivim odbijanjem ulaženja i u
najpovršnije društvene odnose s neprijateljem.
Sharanskv opisuje kako 1 je on osjećao privlačnost
vlastitih zatočitelja: »Postajao sam svjestan svih
ljudskih crta zajedničkih KGB-ovcima i meni. Koliko god
prirodno, to j je bilo vrlo opasno jer rastući osjećaj
zajedništva u ljudskosti lako je mo- j gao postati prvim
korakom predaje. Da su moji istražitelji ostali jedina
moja veza s vanjskim svijetom, počeo bih ovisiti o
njima i tražiti točke u kojima se slažemo.«18
Dok i zarobljenici savjesti moraju upregnuti sve svoje
snage kako bi izbjegli razvijanje emocionalne ovisnosti
o zatočiteljima, ljudi koji nemaju tako visok stupanj
pripremljenosti, političke osviještenosti i moralne
podrške obično razviju izvjesnu ovisnost. Privrženost
između talaca i zatočitelja prije je pravilo nego iznimka.
Dugotrajna zatvorenost čovjeka koji se boji smrti i
izoliran je od vanjskog svijeta pouzdano povezuje žr vu
i zatočitelja sponama poistovjećenja. Poznati su
slučajevi talaca koji nakon oslobađanja počinju braniti
stvar zatočitelja, posjećuju ih u zatvoru i prikupljaju
novac za njihovu obranu na sudu.19
Emocionalna spona što se razvija između tučene žene i
njezinog zlo stavljača, mada se donekle može
usporediti s povezanošću taokinjeii
101
točitelja, ima i neke samosvojne vidove temeljene na
osobitoj vrsti privrženosti između žrtve i počinitelja u
kućnom zlostavljanju. 20 Taoci u zatočeništvo
dospijevaju iznenada. U početku oni o zatočitelju ne
znaju ništa ili u njemu vide samo neprijatelja. Pod
prinudom, talac postupno gubi svoj prijašnji sustav
vjerovanja, na kraju počinje suosjećati sa zato-čiteljem
i svijet gledati njegovim očima. Naprotiv, žrtva kućnog
nasilniš-tva biva zatočena postupno, udvaranjem.
Istovrsnu situaciju nalazimo u tehnikama
»bombardiranja ljubavlju« kojom se u novačenju služe
neki vjerski kultovi.21
Žena koja uđe u emocionalnu vezu s nasilnikom u
početku njegovu posesivnu pažnju tumači kao znak
strastvene ljubavi. Isprva će se možda osjećati
polaskanom i maženom zbog tako živog zanimanja za
svaki vid njezina života. Kad se on stane ponašati više
kao njezin gospodar, ona može umanjivati njegove
postupke ili nalaziti isprike za njih ne samo jer ga se
boji, nego i zbog toga jer ga voli. Kako bi se oduprla
razvijanju emocionalne ovisnosti samosvojne za taoce,
ona će morati ostvariti nov i neovisan nazor na svoj
položaj, djelatno oprečan sustavu vjerovanja svojeg
zlostavljača. Ona neće samo morati izbjeći uživljavanje
u osjećaje zlostavljača, nego i suzbiti naklonost koju
prema njemu osjeća. A sve će to morati učiniti unatoč
uvjerljivim obrazlaganjima nasilnika da će samo još
jedna žrtva, samo još jedan dokaz njezine ljubavi
okončati nasilje i spasiti vezu. Kako većina žena ponos i
osjećaj vlastite vrijednosti izvodi iz svoje sposobnosti
održavanja ljudskih odnosa, silniku u pravilu neće biti
teško žrtvu uhvatiti u zamku pozivanjem na vrijednosti
do kojih ona najviše drži. Stoga ne iznenađuje što se
tučene žene često daju nagovoriti na povratak poslije
pokušaja bijega od svojih zlostavljača.22
TOTALNA PREDAJA
Strahovlade, naizmjenično nagrađivanje, izoliranje i
nametnuta ovisnost mogu uspješno stvoriti pokornog i
poslušnog zatočenika. No konačni korak u ostvarenju
psihičke kontrole nad žrtvom bit će ostvaren tek kad
ona bude prisiljena prekršiti svoja moralna načela i
izdati svoje temeljne spone s ljudima. To je za dušu
najrazornija tehnika prisile jer se podlegla žrtva gnuša
same sebe. Upravo na toj točki, kada žrtva pod pri-
nudom počne sudjelovati u žrtvovanju drugih, ona biva
konačno »slomljena«.
Kad je posrijedi kućno nasilništvo, kršenje načela često
uključuje i seksualno ponižavanje. Mnoge zlostavljane
žene opisuju kako ih se prisi-
102
ljavalo na seksualne radnje koje one drže nemoralnima
ili odvratnima. Druge opisuju kako su primoravane da
lažu, da zataškavaju nepoštenje svojeg para ili da čak
sudjeluju u nezakonitim radnjama.23 Nasilništvo u
takvoj vezi često uključuje i žrtvovanje djece. Muškarac
koji tuče svoju ženu vrlo će vjerojatno zlostavljati i
svoju djecu.24 Premda će mnoge žene koje se ne
usuđuju braniti sebe, braniti svoju djecu, neke su tako
temeljito zastrašene da ne uspijevaju poduzeti ništa
čak i kad vide da im se maltretiraju djeca. Druge pak
ne samo suzbijaju svoje unutarnje sumnje i zamjerke,
već potiču djecu na poslušnost ili ih kažnjavaju ako se
ona odupiru. Da ponovimo, takav obrazac izdaje može
početi naizgled sitnim ustupcima, ali će kad-tad
dosegnuti točku kad će se čak i najbezočnije tjelesno ili
seksualno zlostavljanje djece izvoditi u tišini. A kad se
dosegne ta točka, demoraliziranost tučene žene
potpuna je.
Osobe preživjele političko zatočeništvo i mučenje na
sličan način opisuju kako ih se prisiljavalo da
bespomoćno stoje po strani i budu očevicima strahota
počinjanih nad ljudima koje vole. Pripovijedajući o
preživljavanju u zatorničkom nacističkom logoru
Auschvvitz-Birkenau, Elie Wiesel ovjekovječio je
odanost i solidarnost što su njega i njegova oca održale
u neizrecivim iskušenjima. On opisuje mnoge prilike
kad su obojica prkosila opasnosti samo da bi ostali
zajedno, i mnoge trenutke zajedništva i nježnosti.
Unatoč svemu, i njega progone slike trenutaka kad je
iznevjerio oca.
[Stražar] ga je stao tući željeznom šipkom. Otac se
isprva zgurio pod udarcima, no onda je pukao, poput
suha stabla udarena gromom, i pao. Gledao sam cijeli
prizor bez pokreta. Bez riječi. Zapravo sam razmišljao
kako da se maknem što dalje kako i mene ne bi
dohvatili. Još gore, sva srdžba što sam je u tom
trenutku osjećao nije bila usmjerena na [stražara],
nego na oca. Ljutio sam se na njega što nije znao
izbjeći Idekovu provalu. Eto što je život u
koncentracijskom logoru napravio od mene.25
Realno gledano, moglo bi se obrazlagati da bi svaki
pokušaj sina da pritekne ocu u pomoć bio besplodan,
da je djelatno očitovanje podrške ocu moglo samo
povećati opasnost za obojicu. No taj argument slaba je
-* utjeha žrtvi koja se zbog svoje bespomoćnosti osjeća
potpuno poniženom. Čak niti osjećaj gnušanja ne može
više održavati njezino dostojanstvo jer se i ona povila
pod voljom neprijatelja i okrenula protiv osobe koju
voli. Osjećaj srama i poraza ne proizlazi samo iz
nepoduzimanja ničega nego i iz uvida da su zatočitelji
zasegnuli i u njezin nutarnji život.
Zatočenici, čak i oni koji su se uspješno oduprli, znaju
da se pod krajnjom prinudom svatko može »slomiti«.
Oni najčešće razlučuju dva sti dija toga procesa. Prvi
biva dosegnut onda kada se žrtva odrekne svoje
103
nutarnje autonomije, nazora na svijet, moralnih načela
ili veza s ljudima samo da bi preživjela. U toj fazi
obustavljaju se svi osjećaji, mišljenje, inicijativnost i
prosudba. Psihijatar Henry Krvstal, koji radi s osobama
preživjelima nacistički holokaust, to stanje opisuje kao
»robotizira-nost«.26 Zatočenici koji su ga iskusili, to
duševno stanje često opisuju kao da su takoreći izgubili
osobine ljudskoga bića. O dosezanju tog stanja
degradiranosti, kad je bila prisiljena na prostituiranje i
pornografiju, svjedoči Linda Lovelace: »Isprva sam bila
sigurna da će mi Bog pomoći da se spasim, no s
vremenom se moja vjera uzdrmala. Sve više sam se
bojala, sve me plašilo. Zastrašujuća je bila i sama
pomisao na pokušaj bijega. Bila sam degradirana na
sve moguće načine, svedena na životinju, pa onda na
biljku. I ono malo snage što sam je imala počelo je
kopniti. Sve snage trošila sam na puki opstanak:
preživjeti makar i do sutra značilo je pobjedu.«27 A evo
i opisa sličnog doživljaja srozavanja Jacoba Timermana,
izdavača i pisca, zatočenog zbog političkih stavova:
»Premda ne mogu prenijeti sve razmjere te boli, možda
mogu dati bar savjet onima koji će trpjeti mučenje u
budućnosti.... Kroz godinu i pol koliko sam proveo u
kućnom pritvoru, mnogo sam razmišljao o svojem
držanju tijekom mučenja i samice. Uvidio sam da sam,
nagonski, izgradio stav apsolutne pasivnosti... .
Osjećao sam kako postajem biljkom gurajući od sebe
sve logične emocije i osjećaje — strah, mržnju, želju za
osvetom — bilo kakva emocija ili osjećaj bila je naime
besplodno rasipanje energije.«28
Takvo stanje psihičke degradiranosti nije nepopravljivo.
Žrtve često opisuju kako se za samoga trajanja
zatočeništva izmjenjuju razdoblja pot-činjenosti i
koliko-toliko aktivnog otpora. Drugi, nepovratni stadij u
slamanju osobe biva dosegnut kad žrtva izgubi volju za
život. To ne znači isto što i početi razmišljati o
samoubojstvu: ljudi u zatočeništvu stalno žive s
fantazmom samoubojstva, a pokušaji da ga i počine ne
protuslove općoj odlučnosti da se preživi. Timerman
primjerice razmišljanje o samoubojstvu u krajnjim
okolnostima opisuje kao znak otpora i ponosa. Željeti
se ubiti, tvrdi on, »znači uvesti u svoj dnevni život
nešto što je ravno nasilju oko tebe... . U neku ruku to
je pariranje svojim tamničarima.«29 Samoubilački stav
je djelatan, on čuva nutarnji osjećaj kontrole. Kao i u
slučaju štrajka glađu, svoj prkos zatočenik izražava
spremnošću da sam skonča životom.
Gubitak volje za život označuje naprotiv završni stadij
procesa što ga Timerman opisuje kao usvajanje »stava
apsolutne pasivnosti«. Osobe zapale u takvo, u pravilu
fatalno stanje, ljudi preživjeli zatorničke nacističke
logore opisuju kao »mumije«. Logoraši koji su dosegli
tu točku de-
104
gradacije više nisu nastojali naći hranu ili se ugrijati,
niti su se trudili izbjeći batine. Smatralo ih se živim
mrtvacima.30 Ljudi koji su preživjeli takve krajnosti
često se sjećaju prijelomne točke na kojoj su osjećali
iskušenje da se prepuste tom terminalnom stanju, ali
su ipak aktivno odabrali boriti se za život. Patricia
Hearst opisuje taj trenutak svojeg zatočeništva:
Bila sam svjesna da sve više slabim zbog zatvorenosti.
No taj me put obuzeo jasan osjećaj da umirem. Imala
sam dojam da stojim na pragu u stanje iz kojega nema
povratka. Tijelo mi je bilo iscrpljeno, iscijeđena sva
snaga: ne bih mogla bila ustati čak i da su mi dali
slobodu da odem... . Bila sam tako umorna, samo
umorna. Samo sam željela spavati. A znala sam da je
to opasno, kobno, poput čovjeka zalutala u arktičkom
snijegu koji se, spustivši glavu tek da slatko zadrijema,
više nikad ne budi. Na tu pomisao, um mi je odjednom
oživio i uzbunio se. Mogla sam vidjeti što mi se događa,
kao da sam izašla iz sebe... . U plakaru se zapodjela
nijema bitka i moj je duh pobijedio. Neopozivo i jasno
odlučila sam da neću umrijeti, bar ne utoliko ukoliko to
ovisi o meni. Borit ću se svime što je u mojoj moći da
preživim.31
SINDROM KRONIČNE TRAUME
U ljudi podvrgnutih dugotrajnoj opetovanoj traumi
razvija se podmukli, progresivni oblik posttraumatskog
stresnog poremećaja koji potpuno zaposjeda i nagriza
osobnost. Dok će žrtva jednokratne akutne traume
osjećaj o tome poslije događaja možda opisati riječima
»to više nisam bila ja«, žrtva kronične traume može se
osjećati nepopravljivo promijenjenom, pa čak i izgubiti
osjećaj da još uopće ima osobnost. ~ Najgora je
bojazan svake traumatizirane osobe da će se trenutak
užasa vratiti, a ta se bojazan i ostvaruje u žrtava
kroničnog zlostavljanja. Nimalo ne iznenađuje što
opetovanje traume pojačava sve simptome hiper-
pobuđenosti svojstvene posttraumatskom stresnom
poremećaju. Kronično traumatizirani ljudi stalno su
pretjerano budni, tjeskobni i nemirni. Psihijatra Elaine
Hilberman ovako opisuje stanje neprestane strave što
je osjećaju tučene žene: »Događaji i iznajdalje
povezani s nasiljem -sirene, prasak groma, tresak vrata
— izazivaju snažnu prepast. Osoba kronično strahuje od
neposredno prijeteće katastrofe, nečega strašnoga što
neprestano tek što se nije dogodilo. Svaki simbolični ili
stvarni znak moguće opasnosti povod je za pojačanu
aktivnost, nemir, koračanje, vris-kanje i plač. Žene
stalno bdiju nesposobne da se opuste ili spavaju. U svih
se pojavljuju noćne more s neprerušenim motivima
nasilja i opasnosti.«32
105
Kronično traumatizirani ljudi gube normalnu osnovicu
tjelesne mirnoće ili dobrobiti. S vremenom svoja tijela
počinju opažati kao da su se okrenula protiv njih.
Počinju se žaliti ne samo na nesanicu i nemir, nego i na
razne vrste somatskih simptoma. Na glavobolje zbog
napetosti, na želučane i crijevne smetnje, veoma često
na bol u trbuhu, leđima ili zdjelici. Preživjele osobe
mogu se žaliti i na drhtanje, osjećaj gušenja ili ubrzano
lupanje srca. Istraživanja o osobama preživjelima
nacistički holokaust pokazala su da su psihosomatske
reakcije takoreći opća pojava.33 O sličnim zapažanjima
govore i izvješća o izbjeglicama iz koncentracijskih
logora u jugoistočnoj Aziji.34 Neki od preživjelih svoja
oštećenja uzrokovana dugotrajnim zatočeništvom
spoznaju prvenstveno na somatskoj razini. Drugi se pak
tako naviknu na svoje stanje da više ne prepoznaju
povezanost simptoma svojih tjelesnih tegoba s
ozračjem straha u kojemu su ti simptomi nastali.
U osoba koje su preživjele dugotrajnu opetovanu
traumu uporno se zadržavaju i intruzijski simptomi
posttraumatskog stresnog poremećaja. No za razliku od
intruzijskih simptoma nastalih kao posljedica jednokrat-
ne akutne traume, koji pokazuju sklonost slabljenju
kako prolaze tjedni ili mjeseci, u ovom slučaju simptomi
se mogu, bez značajnijih promjena, zadržati još mnogo
godina poslije oslobođenja iz dugotrajnog zatočeništva.
Primjerice, istraživanja o vojnicima zarobljenima u
Drugom svjetskom ili u Korejskom ratu, našla su da i
35 do 40 godina po oslobađanju većina tih muškaraca
još uvijek ima noćne more, uporne bljeskove sjećanja i
pretjerane reakcije pri podsjećanju na doživljaje iz
zarobljeništva.35 Njihovi simptomi pokazali su se težima
od simptoma veterana iz istih ratova koji nisu bili u
logorima ili u zarobljeništvu.36 I poslije 40 godina osobe
preživjele nacističke koncentracijske logore prijavljivale
su slične tvrdokorne i teške intruzijske simptome.37
Međutim, crte kojima se najupadljivije očituje
posttraumatski stresni poremećaj u kronično
traumatiziranih ljudi, izbjegavanje je, odnosno
konstrikcija. Kad je žrtva srozana na cilj pukog
preživljavanja, psihička konstrikcija, sužavanje, postaje
glavni oblik prilagodbe. To se sužavanje očituje u svim
vidovima života — u ljudskim odnosima, u djelovanju,
mišljenju, pamćenju, emocijama, pa čak i osjetima.
Međutim, premda je konstrikcija u samom zatočeništvu
prilagodbena reakcija, ona vodi u svojevrsno kržljanje
suzbijanih psihičkih sposobnosti te u pretjerano bujanje
osamljeničkog nutarnjeg života.
Zatočeni ljudi zdušno se odaju vještinama mijenjanja
svijesti. Disoci-ranjem i voljnim suzbijanjem misli,
umanjivanjem te katkad bezostatnim poricanjem, oni
uče mijenjati nepodnošljivu stvarnost. Običan jezik psi-
106
hologije nema ime za taj složeni raspon duhovnih
manevara, istodobno i svjestan i nesvjestan. Možda je
najbolje ime za nj dvomišljenje (double-think), kako ga
je definirao Onvell: »Dvomišljenje znači sposobnost da
se u glavi drže dva proturječna mišljenja istovremeno i
da ih se oba prihvaća. [Čovjek] zna u kojem se smjeru
mora mijenjati njegovo sjećanje; on je stoga svjestan
da izvodi kerefeke sa zbiljom, ali primjenom dvo-
mišljenja uvjerava se da time zbilja nije izmijenjena.
Taj postupak mora biti svjestan, inače se ne može
izvesti s dovoljnom preciznošću, ali isto tako mora biti i
nesvjestan jer inače donosi sa sobom osjećaj da čovjek
laže ... . Čak i u upotrebi riječi dvomišljenje nužno je
primijeniti dvomišljenje.«38 Sposobnost istodobnog
podržavanja protuslovnih vjerovanja obilježje je stanja
transa. Sposobnost da se promijeni opažaj također. Za-
točenici Često jedni druge poučavaju kako da izazovu
takva stanja pomoću napjeva, molitve ili jednostavnim
hipnotičkim tehnikama. Te se metode primjenjuju
svjesno kako bi se izdržala glad, hladnoća i bol. Ali-cia
Partnov, žena »nestala« u Argentini, opisuje svoj prvi
neuspješni pokušaj da ude u stanje transa: »Vjerojatno
je upravo glad pobudila u meni radoznalost za
izvanosjetilni svijet. Počela sam s opuštanjem mišića.
Mislila sam da će moj duh, rasterećen težine, putovati u
smjeru kamo ja to želim. No pokus nije uspio.
Očekivala sam da će moja duša, uzdigavši se do stropa,
moći promatrati moje tijelo kako leži na prljavom
crveno prugastom madracu. No nije išlo kako sam
mislila. Možda su i moje du- i hovne oči bile
povezane.«39
Kasnije, nakon što je naučila tehnike meditacije od
drugih zarobljenika, postala je kadra ograničiti svoj
tjelesni opažaj bola i emocionalne reakcije straha i
poniženja mijenjajući svoj osjećaj stvarnosti. Kako bi
dala primjer do kojeg je stupnja uspjela podvojiti svoj
doživljaj vanjskog svijeta, ona pripovijeda u trećem
licu:

»Skidaj se.«
Stajala je u donjem rublju, podignute glave. Čekala je.
»Sve skidaj, rekao sam.«
Skinula je ostatak odjeće. Osjećala se kao da čuvari ne
postoje, kao da su to samo odvratni crvi što ih može
izbrisati iz svojega uma misleći na ugodne stvari.40

Za dugotrajne zatvorenosti i izolacije, neki zatočenici

postaju kadri razviti sposobnosti ulaženja u trans kakve
se obično viđaju samo u ljudi krajnje podložnih hipnozi,
uključujući i sposobnost stvaranja pozitivnih i
negativnih halucinacija te podvajanja dijelova
osobnosti. Elaine Moha-
107
med, politička zatvorenica iz Južne Afrike, opisuje
psihičke promjene tijekom svojeg zatočeništva:
U zatvoru sam počela halucinirati, vjerojatno nastojeći
se boriti protiv samoće. Sjećam se da me netko u
vrijeme suđenja pitao, »Elaine, što to radiš?«. Stalno
sam naime zabacivala ruku iza sebe. Odgovorila sam:
»Gladim si rep.« Predočavala sam sebe kao vjevericu.
Mnoge moje halucinacije bile su o strahu. Prozori u
mojoj ćeliji bili su previsoki da bi se kroz njih moglo
gledati, no ja sam halucinirala kako nešto ulazi u moju
ćeliju, recimo vuk...
Počela sam i razgovarati sama sa sobom. Moje srednje
ime je Rose, a ja sam ga uvijek mrzila. Katkad sam bila
Rose i razgovarala s Elaine, a katkad Elaine i
razgovarala s Rose. Osjećala sam da je dio mene koji je
bio Elaine jači, dok je Rose bila osoba koju sam
prezirala. Ona je bila ona slaba ja koja je plakala i
izbezumljivala se, koja nije mogla izdržati zatvor i bila
na rubu da se slomi. Elaine je mogla izdržati.41
Osim primjene stanja transa, zatvorenici razvijaju i
sposobnost voljnog ograničavanja i suzbijanja svojih
misli. Ta se praksa primjenjuje osobito na sve misli o
budućnosti. Razmišljanje o budućnosti zna uzburkati
tako intenzivnu čežnju i nadu da je to zatočenicima
nepodnošljivo: oni brzo nauče da ih takve emocije čine
ranjivima na razočaranje, te da razočaranje donosi
očaj. Oni stoga svjesno sužavaju svoju pozornost i
usredotočuju se na krajnje ograničene ciljeve.
Budućnost tako biva svedena na nekoliko narednih sati
ili dana.
Izmijenjeni osjećaj vremena počinje brisanjem
budućnosti, ali kad— tad završava i u brisanju prošlosti.
Zatočenici koji pružaju aktivan otpor svjesno njeguju
sjećanja na svoj prošli život, boreći se tako protiv izoli-
ranosti. No kako prisila postupno dobiva krajnje
razmjere i kako se otpor mrvi, zatočenici počinju gubiti
osjećaj kontinuiteta s vlastitom prošlošću. Prošlost, kao
i budućnost, postaje prebolna da bi se podnijela jer
pamćenje, upravo kao i nada, vraća čežnju za svime
što se izgubilo. Stoga se zatočenici najzad svode na
življenje u beskonačnoj sadašnjosti. Primo Le-vi, koji je
preživio nacističke logore smrti, opisuje to bezvremeno
stanje: »U mjesecu kolovozu 1944, mi koji smo došli u
logor prije pet mjeseci, sad smo se već smatrali
starosjediocima... . Naša je mudrost počivala u
'nenastojanju da se razumije', u nezamišljanju
budućnosti, u nemučenju sebe time kako će i kada sve
to završiti, u nepostavljanju drugima ili sebi bilo kakvih
pitanja... . Za žive ljude, jedinice vremena uvijek imaju
neku vrijednost. Za nas, povijest je stala.«42
Kontinuitet između sadašnjosti i prošlosti često ostaje
prekinut i dugo nakon što je zatočenik oslobođen. Bivši
zatočenik može ostavljati dojam da se vratio u
normalno vrijeme, ali psihički ostaje u bezvremenosti
zatočeništva. Nastojeći se vratiti u redoviti život, bivši
zatočenici mogu svje-
108
sno suzbijati ili izbjegavati sjećanja na zatočeništvo,
primjenjujući sve u njemu naučene sposobnosti
kontroliranja svojeg mišljenja. Posljedica toga je da se
kronična trauma zatočeništva ne može uklopiti u cjelinu
te-kuće životne priče osobe. Primjerice, istraživanja o
ratnim zarobljenicima s čuđenjem izvještavaju da ti
ljudi nikad nisu ni s kim razgovarali o svojim
doživljajima. Mnogi od onih koji su se poslije
oslobađanja oženili, čak niti svojim ženama ni djeci
nikad nisu ispričali da su bili u zarobljeništvu.43 Slično
tome, istraživanja o osobama preživjelima koncentra-
cijske logore dosljedno navode njihovo odbijanje da
govore o prošlosti.44 Međutim, što se razdoblje
zatočeništva više prešućuje, to u potpunijem obliku taj
isključeni ulomak prošlosti živi, s izravnim i vrlo
prisutnim obilježjima traumatskog sjećanja.
Stoga, čak i godinama poslije oslobađanja, bivši se
zatočenik i dalje drži prakse dvomisli i živi u dvije
usporedne stvarnosti, u dvije točke u vremenu.
Doživljaj sadašnjosti često je zamagljen i beživotan,
dok su in-truzivna sjećanja na prošlost živa i jasna.
Istraživanja o osobama preživjelima koncentracijske
logore takvu »dvostruku svijest na djelu« našla su
primjerice u žene koja je oslobođena prije više od
dvadeset godina. Ta je žena izvijestila da je, gledajući
izraelske vojnike kako prolaze pod njezinim prozorom,
znala da vojnici odlaze u borbu na granici. No ona je
istodobno »znala« i to da oni odlaze u smrt zbog
nacističkog zapovjednika.45 Premda nije gubila dodir sa
stvarnošću sadašnjice, veću je vlast nad njom imala
stvarnost prošlosti.
Usporedno s promijenjenim osjećajem vremena
nastupa i konstrikcija inicijative i planiranja. Zatočenici
koji nisu potpuno »slomljeni« ne odustaju od svoje
sposobnosti za aktivno sudjelovanje u okolini. Dapače,
oni često izuzetno smišljeno i odlučno pristupaju sitnim
dnevnim zadacima preživljavanja. No polje inicijative
sve se više sužava unutar ograničenja koje diktira
počinitelj. Zatočenik više ne smišlja kako pobjeći, već
prije kako ostati živ ili zatočeništvo učiniti
podnošljivijim. Logoraš razmišlja o tome kako da se
domogne para cipela, žlice ili pokrivača; skupina po-
litičkih zatvorenika konspirira o uzgajanju nešto povrća;
prostitutka se dovija kako da sakrije nešto novaca od
svodnika; tučena žena podučava svoju djecu kako će se
sakriti kad prijeti napad.
Takvo sužavanje raspona inicijative u dugotrajnom
zatočeništvu postaje navadnim ponašanjem te ga se
zatvorenik mora odučiti nakon oslobođenja. Politički
disident Mauricio Rosencof opisuje teškoće povratka u
život na slobodi nakon dugih godina provedenih u
zatvoru:
A kad smo izašli, odjednom smo se suočili sa svim tim
problemima.... Smiješni problemi — kvake na vratima
primjerice. Više nisam imao refleks
109
posezanja za kvakom na vratima. Nije mi bio potreban
— nije mi bio dopušten — više od trinaest godina.
Došao bih do zatvorenih vrata i na tren se našao na
muci — nisam se mogao sjetiti što dalje. Ili, kako učiniti
da mračna soba postane svijetla. Kako ići na posao,
plaćati račune, kupovati, posjećivati prijatelje,
odgovarati na pitanja. Kći mi kaže da napravim ovo ili
ono, i s jednim problemom još mogu izaći na kraj,
mogu i s dva. Na treću molbu — još mogu čuti njen
glas, ali glava mi se gubi u oblacima.46
Takav vid konstrikcije, suženost sposobnosti za aktivno
sudjelovanje u svijetu česta i nakon jednokratne
traume, veoma je izrazit u kronično traumatiziranih
ljudi koje se stoga često opisuje pasivnima ili
bespomoćnima. Zbog toga neki teoretičari
upotrebljavaju pogrešan pojam »naučene
bespomoćnosti« za stanje zlostavljane žene i drugih
kronično traumatiziranih ljudi.47 Upotreba takvih
pojmova odraz je sklonosti da se žrtva portretira kao
jednostavno poražena ili apatična, dok je zapravo
obično posrijedi itekako intenzivna i složena nutarnja
borba. U većini slučajeva žrtva nije odustala. Međutim,
ona je naučila da će svaki njezin potez biti pod paskom,
da će većina njezinih akcija biti osujećena te da će
skupo platiti neuspjeh. Budući da joj je počinitelj uspio,
bez obzira do koje mjere, nametnuti zahtjev za
totalnom potčinjenošću, žrtva će svako obnoše-nje
vlastite inicijative opažati kao neposlušnost. Prije no što
poduzme bilo kakvu akciju, ona će ispitivati okolinu
očekujući odmazdu.
Dugotrajno zatočeništvo podriva ili razara uredan
osjećaj koliko-toli-ko neopasnog raspona inicijative
unutar kojega je donekle dopustivo pokušavati i
griješiti. Za kronično traumatiziranu osobu međutim
svaka akcija može imati kobne posljedice. Nema
prostora za pogrešku. Rosencof ovako opisuje svoje
stalno očekivanje kazne: »U vječitom sam grču. Stalno
zastajkujem kako bih propustio svakoga iza sebe da
prođe: moje tijelo stalno očekuje udarac.«48
Osjećaj da je počinitelj još prisutan, čak i nakon
oslobađanja, znak je bitno izmijenjenog odnosnog
svijeta žrtve. Silom nametnuti ljudski odnosi u
zatočeništvu, koji nužno monopoliziraju žrtvinu
pozornost, postaju dijelom žrtvina nutarnjeg života tako
da ona sve nastavlja gledati kroz njihovu prizmu i
nakon puštanja na slobodu. U političkih zatvorenika,
trajni takav odnos prema ljudima može steći oblik
opsesivne zaokupljenosti zločinačkim djelatnostima
zatočitelja ili apstraktnije zabrinutosti zbog
nezaustavljivih sila zla u svijetu. Oslobođeni zatočenici
često i dalje prate kretanje svojih zatočitelja i strepe od
njih. U seksualnih, kućnih i zatočenika vjerskih kultova,
održavanje takvog odnosa sa zatočiteljem može postati
dvosmisleno: žrtva se može i dalje bojati i očekivati da
će
110
je bivši zatočitelj kad-tad uloviti, ali se isto tako može
osjećati i praznom, zbunjenom i bezvrijednom bez
njega.
U političkih zatvorenika koji nisu bili posve izolirani,
zloćudnost odnosa spram počinitelja može biti ublažena
privrženošću ljudima koji su doživjeli istu sudbinu.
Zatočenici koji su bili te sreće da se združe sa sebi
sličnima znaju koliku velikodušnost, hrabrost i odanost
ljudi mogu očitovati u krajnjoj situaciji. Sposobnost
stvaranja duboke privrženosti ne biva razorena niti u
najstravičnijim uvjetima: zatvorenička prijateljstva
cvjetala su čak i u nacističkim logorima smrti. Jedno
istraživanje o međuljudskim odnosima logoraša utvrdilo
je da je golema većina preživjelih postala dijelom
»stabilnog para«, lojalnog drugarskog odnosa
uzajamnog dijeljenja i zaštite, što navodi na zaključak
da je par, prije nego pojedinka ili pojedinac, »osnovna
jedinica preživljavanja«.49
U izoliranih zatvorenika, međutim, gdje nema prilike za
stvaranje spona sa sudruzima, parna spona može se
uspostaviti između žrtve i počinitelja te se upravo taj
odnos može početi osjećati kao »osnovna jedinica
preživljavanja«. Riječ je o »traumatskom vezivanju«
svojstvenom taocima koji svoje zatočitelje počinju
držati svojim spasiteljima, dok se svojih zbiljskih
izbavitelja boje i mrze ih. Martin Svmonds,
psihoanalitičar i policajac, opisuje taj proces kao silom
stečenu regresiju u »psihički in-fantilizam« koji »žrtve
nagoni da prionu upravo uz osobu koja ugrožava njihov
život«.50 On zamjećuje da taj proces u pravilu nastupa
u policajaca otetih i zadržanih taocima pri obavljanju
službe.
Ista vrsta traumatskog vezivanja može se uspostaviti i
između zlostavljane žene i zlostavljača.51 Opetovani
doživljaj straha i poštede, posebice unutar izoliranog
konteksta ljubavnog odnosa, može rezultirati osjećajem
intenzivne, gotovo bogobojazne ovisnosti o svemoćnom
bogo-likom autoritetu. Žrtva može živjeti u strahu od
njegova gnjeva, ali mu se i diviti gledajući u njemu
izvor snage, vodstva i samoga života. Takav odnos
može steći i obilježje iznimnosti i posebnosti. Neke
tučene žene govore o tome kako su, prigrlivši
grandiozni sustav vjerovanja svojih parova i
dragovoljno suzbijajući vlastite sumnje ne bi li dokazale
svoju lojalnost i potčinjenost, stupile u svojevrstan
ekskluzivan, gotovo nadnaravni svijet. O sličnim
doživljajima u pravilu izvješćuju i ljudi uvedeni u
totalitarne vjerske kultove.52
Čak i nakon što se žrtva izbavila, odnosi s ljudima kakvi
su postojali prije zatočeništva ne mogu se obnoviti sami
od sebe. Naime, sada se svi odnosi gledaju kroz prizmu
krajnosti. Upravo kao što više nema sredine ako je
posrijedi stupanj angažmana ili rizika u nekoj inicijativi,
tako nema sredine ni kad je posrijedi angažman ili rizik
u odnosima s ljudima.
111
Nijedan obični ljudski odnos ne može pružiti jednaki
intenzitet poput patološke vezanosti za zlostavljača.
Pri svakom susretu postavlja se pitanje osnovnog
povjerenja. Za bivšeg zatočenika postoji samo jedna
priča: priča o strahotama nasilja. A broj uloga u toj priči
ograničen je: čovjek može biti počinitelj, pasivni
promatrač, saveznik ili izbavitelj. Svakom novom ili
starom ljudskom odnosu pristupa se s implicitnim
pitanjem: Na čijoj si ti strani? Najveći prezir žrtva često
ne upućuje na adresu počinitelja, već upravo pasivnog
promatrača. Poslušajmo opet glas prisilne prostitutke
Linde Lovelace dok otpravlja iz svojega života one koji
nisu ništa poduzeli: »Većina ljudi ne zna kako oštro o
njima sudim jer ništa ne govorim. Samo ih prekrižim na
svojem popisu. Zauvijek. Svaki je od tih muškaraca
imao priliku da mi pomogne, ali se oglušio.«53 Istu
gorčinu i osjećaj napuštenosti iskazuje i politički
zatvorenik Timerman: »Pravi pojam o Holokaustu neće
se steći toliko po broju žrtava koliko po razmjerima
šutnje. A ono što me najviše progoni upravo je
ponavljanje šutnje.«54
Dugotrajno zatočeništvo raskida sve čovječne odnose
među ljudima i pojačava dijalektiku traume. Preživjela
osoba koleba između intenzivne privrženosti i strašljive
povučenosti. Ona svim ljudskim odnosima pristupa kao
da je u pitanju život ili smrt. Ona se može očajnički
priljubiti uz osobu koju opaža kao izbavitelja ili naglo
pobjeći od osobe koju sumnjiči da je počinitelj ili
sudionik, pokazati veliku lojalnost i odanost osobi koju
opaža kao saveznika, ali i izliti sav gnjev i gnušanje na
osobu za koju joj se Čini da je samozadovoljni
promatrač. Uloge što ih pripisuje drugima mogu se
odjednom obrnuti zbog kakve sitne omaške ili
razočaranja jer nijedna nutarnja predodžba druge
osobe nije više pouzdana. Da ponovimo, nema prostora
za pogrešku. S vremenom, kako većina ljudi pada na
njezinim strogim ispitima dostojnosti povjerenja,
preživjela osoba sklona je povući se iz ljudskih odnosa.
Preživjele/i ostaju izolirane/i čak i na slobodi.
Dugotrajno zatočeništvo proizvodi i duboke promjene u
identitetu žrtve. Zatočeništvo je provalilo u sve psihičke
strukture Sebe i sustavno ih slamalo — sliku tijela,
interiorizirane slike drugih ljudi, vrijednosti i ideale što
su osobi davali osjećaj suvislosti i svrhe. U mnogim
totalitarnim sustavima taj proces onečovječenja izvodi
se tako temeljito da se žrtvi oduzima i ime. Timerman
sebe naziva »bezimenim zatvorenikom«. U
koncentracijskim logorima, logoraš umjesto imena
dobiva neljudsku oznaku, broj. U političkim ili vjerskim
kultovima, te u organiziranom seksualnom izrabljivanju,
žrtva često dobiva novo ime kako bi se obilježilo totalno
brisanje njezinog ranijeg identiteta i njezina podložnost
novom
112
poretku. Tako je Patricia Hearst postala revolucionarka
Tanja, a Linda Boreman proizvedena u Lindu Lovelace,
kurvu.
Čak i nakon oslobađanja iz zatočeništva, žrtva ne može
vratiti svoj stari identitet. Kakav god novi identitet ona
na slobodi nastojala razviti, on nužno uključuje sjećanje
na njezin porobljeno »Ja«. Njezina slika vlastita tijela
nužno uključuje tijelo koje se može kontrolirati i
oskvrnuti. Njezina slika vlastite osobe u odnosu spram
drugih ljudi nužno uključuje osobu koja može izgubiti
druge i za njih biti izgubljena. A njezini moralni ideali
morat će postojati usporedno sa spoznajom sposobnosti
za nanošenje zla, kako drugih ljudi tako i nje same. Ako
je osoba pod prinudom izdala vlastita načela ili
žrtvovala druge ljude, ona sada mora živjeti sa slikom
sebe kao sudionice počinitelja, kao »slomljene« osobe.
Za većinu žrtava rezultat je kontaminirani identitet.
Žrtve mogu biti obuzete sramom, gnušanjem spram
samih sebe i osjećajem neuspjeha.
U najtežim slučajevima, žrtva zadržava onečovječeni
identitet zatočenice svedene na razinu elementarnog
preživljavanja: robota, životinje ili biljke. Psihijatar
William Niederland, u studijama osoba preživjelih na-
cistički holokaust, zamijetio je da su promjene osobnog
identiteta postojana crta »sindroma preživjelih«. Dok
su navodi o tome većine njegovih pacijenata glasili
»sada sam druga osoba«, oni najteže pogođeni jed-
nostavno bi ustvrdili »više nisam osoba«.55
Te duboke promjene Sebe i ljudskih odnosa neizbježno
urađaju propitivanjem osnovnih zasada vjere. Ima ljudi
s jakim i otpornim sustavima vjerovanja koji mogu
odoljeti kušnjama zatočeništva i iz njega izaći s ne-
dirnutom ili osnaženom vjerom. No takvi su iznimno
rijetki. Većina ljudi izlazi s iskustvom gorčine jer ih je
Bog zaboravio. Eli Wiesel, čovjek koji je preživio
holokaust, toj gorčini daje svoj glas: »Nikad neću
zaboraviti taj oganj u kojemu je zauvijek izgorjela moja
vjera. Nikad neću zaboraviti tu noćnu tišinu koja me za
vječnost lišila želje da živim. Nikad neću zaboraviti te
trenutke koji su ubili mojega Boga i moju dušu, i moje
snove razbili u prah. Nikada to neću zaboraviti, pa
makar mi bilo suđeno da živim koliko i Sam Bog.
Nikada.56
Tako rastrajajuća psihička oštećenja mogu rezultirati i
tvrdokornom depresijom. Trajna depresija najčešći je
nalaz takoreći svih kliničkih istraživanja o kronično
traumatiziranim ljudima.57 Svaki vid doživljaja du-
gotrajne traume ide na ruku teškim simptomima
depresije. Kronična hi-perpobuđenost i intruzijski
simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja
stapaju se s vegetativnim simptomima depresije,
proizvodeći nešto što Niederland naziva »trojstvom
preživjelih«: spoj nesanice, noćnih mora i
psihosomatskih pritužbi.58 Ti disocijacijski simptomi
poremećaja
113
spajaju se s teškoćama koncentracije svojstvenima
depresiji. Obustavlje-nost inicijative svojstvena
kroničnoj traumi prepleće se s apatijom i be-
spomoćnošću depresije. Prekid spona s ljudima
kronične traume pojačava izolaciju depresije.
Obezvrijeđena slika Sebe svojstvena kroničnoj traumi
pothranjuje prežvakavanje krivnje svojstveno depresiji.
A gubitak vjere pretrpljen u kroničnoj traumi stapa se s
bespomoćnošću depresije.
Intenzivna srdžba zatočene osobe također se pridodaje
depresijskom teretu. U samom zatočeništvu, žrtva ne
može izliti na počinitelja bijes zbog poniženja jer to
učiniti ugrozilo bi njezino preživljavanje. No čak i nakon
oslobađanja, bivši se zatočenik može i dalje bojati
odmazde i odgađati izražavanje bijesa na zatočitelja.
Štoviše, takva osoba nastavlja živjeti s teretom
neiskazana bijesa spram svih onih koji su ostali
ravnodušni na njezinu sudbinu i nisu joj pomogli.
Povremene provale bijesa mogu samo još više otuđiti
preživjelu osobu od ljudi i omesti obnovu njezinih
odnosa. Nastojeći kontrolirati svoj bijes, preživjela
osoba može se još više povući od ljudi, produbljujući
tako svoju izoliranost.
Najzad, preživjela osoba svoj bijes i mržnju može
usmjeriti i na sebe samu. Sklonost samoubojstvu, što
je u zarobljeništvu katkad služila kao oblik otpora,
može ustrajati još dugo po oslobađanju, kada više
nema nikakvu prilagodbenu svrhu. Istraživanja o bivšim
ratnim zarobljenicima dosljedno potvrđuju njihovu
povećanu smrtnost kao rezultat ubojstva, sa-
moubojstva i nerazjašnjenih nesreća.59 Slično tome,
istraživanja o tučenim ženama izvješćuju o tvrdokornoj
sklonosti samoubojstvu. U skupini od stotinu tučenih
žena, 43% njih pokušalo se ubiti.60
Dakle, mržnju svojih zatočitelja bivši zatočenici odnose
sa sobom u slobodu, a katkad i vlastitim rukama
nastavljaju provoditi njihove uništa-valačke ciljeve. Još
dugo nakon oslobađanja, ljudi nekoć podvrgnuti pri-
silnoj kontroli nose na svojim dušama ožiljke
zatočeništva. Oni ne pate samo od klasičnog
posttraumatskog sindroma nego i od dubokih promjena
svojeg odnosa prema Bogu, ostalim ljudima i sebi
samima. Ili, kako to kaže Primo Levi, jedan od onih koji
su preživjeli holokaust: »Naučili smo da je ljudska
osobnost krhka, da je upravo ona u mnogo većoj opa-
snosti nego naši životi. A mudrim starim ljudima,
umjesto opomene 'sjeti se da moraš umrijeti', mnogo bi
pametnije bilo da su nas opomenuli na tu veću
opasnost koja nam prijeti. Da se iz Lagera mogla
prokrijumčariti poruka van, slobodnim ljudima, ona bi
glasila ovako: pazite da u vlastitim domovima ne trpite
patnje kakve nam ovdje zadaju.«61
114
BILJEŠKE
1 G. L. BOROVSKY — D. J. BRAND, »Personalily
Organization and Psychological Functioning of the
Nuremberg War Criminals«, u Survivors, Victims, and
Perpetrators: Essays on the Nazi Holocaust, ur. J. E.
DIMSDALE (Hemisphere, New York, 1980), str. 359-
403; J. STEINER, »The SS Yesterday and Today: A
Sociopsychological View«, u DIMSDALE, Survivors,
Victims, and Perpetrators, str. 405-56; J. L. HERMAN,
»Considering Sex Offenders: A Model of Ad-diction«,
Signs: Journal of Women in Culture and Society 13
(1988), str. 695-724.
2 H. ARENDT, Eichmann in Jerusalem: A Report on
the Banality ofEvil, 2. izd. (Penguin Books, New York,
1964), str. 210.
3 G. ORWELL, 1984, (New American Library, Signet
Classic Edition, New York, 1949), str. 210 Usp. prij. A.
Šoljana, izd. A. Cesarec, Zagreb, 1983, str. 264.
4 A. DWORKIN, Pomography: Men Possessing
Women (Perigee, New York, 1981); C. MacKIN-NON,
Feminism Unmodified, 3. dio: Pornography (Harvard
University Press, Cambridge, 1987).
5 Amnesty International, Report on Torture (Farrar,
Straus & Giroux, New York, 1973). Taj Izvještaj o
mučenju oslanja se na radove Alfreda Bidermana koji je
istraživao učinke pranja mozga američkim ratnim
zarobljenicima. Vidi i A. D. BIDERMAN, »Communist
Attempts to Elicit False Confessions from Air Force
Prisoners of War«, Bulletin ojNew YorkAcademy of
Medicine 33 (1957), str. 616-25. Vidi i I. E. FARBER —
H. F. HARLOW — L. J. WEST, »Brainvva-shing,
Conditioning, and DDD (Debility, Dependency, and
Dread)«, Sociometry 23 (1957), str. 120-47.
6 K. BARRY, »Did I Ever Really Have a Chance:
Patriarchal Judgment of Patricia Hearst«, Chrysalis 1
(1977), str. 7-17; K. BARRY — C. BUNCH — S.
CASTLEY, ur., networking Against Female Sexual
Slaveiy (United Nations, International Women's Tribune
Centre, New York, 1984).
7 L. WALKER, The Battered Woman (Harper & Row,
New York, 1979).
8 I. RATUSHINSKAYA, Grey is the Color ofHope
(Vintage, New York, 1989), str. 260.
9 D. E. H. RUSSELL, Rape in Marriage (Macmillan,
New York, 1982), str. 123.
10 P. C. HEARST — A. MOSCOW, Every Secret Thing
(Doubleday, New York, 1982), 85.
11 J. E. DIMSDALE, »The Coping Behavior of Nazi
Concentration Camp Survivors«, u DIMSDALE,
Survivors, Victims, and Perpetrators, str. 163-74.
12 N. SHARANSKY, Fear No Evil, prijev. S. Hoffman
(Random House, New York, 188), str. 339.
13 WALKER, The Battered Woman.
14 Citirano u L KELLY, »How Women Define Their
Experiences of Violence«, u K. YLLO — M. BOGRAD,
Feminist Perspectives on Wife Abuse (Sage, Beverly
Hills, CA, 1988), str. 114-32, cit. na str. 127.
15 R. E. DOBASH — R. DOBASH, Violence Against
Wives: A Case Against the Patriarchy (Free Press, New
York, 1979), str. 84.
16 L. LOVELACE — M. McGRADY, Ordeal (Citadel,
Secaucus, Nj, 1980), str. 30.
17 HEARST — MOSCOW, Every Secret Thing.
18 SHARANSKY, Fear Nb Evil, str. 46.
19 M. SYMONDS> »Victim Responses to Terror:
Understanding and Treatment«, u Victims of Terrorism,
ur. F. M. OCHBERG i D. A. SOSK1S (Westview, Boulder,
CO, 1982), str. 95-103; T. STRENTZ, »The Stockholm
Syndrome: Law Enforcement Policy and Hostage
Behavior«, u OCHBERG — SOSKIS, Victims of
Terrorism, str. 149-63.
20 D. L. GRAHAM — E. RAWLINGS — N. RIMIN1,
»Survivors of Terror: Battered Women, Hostages, and
the Stockholm Syndrome«, u YLLO — BOGRAD,
Feminist Perspectives on Wife Abuse, str. 217-33; D.
DUTTON — S. L. PAINTER, »Traumatic Bonding: The
Developmenl of Emotional Attachments in Battered
Women and Other Relationships of Intermittent Abu-
se«, Victimology 6 (1981), str. 139-55.
21 D. A. HALPERIN, »Group Processes in Cult
Affiliation And Recruitment«, u Psychodynamic
Perspectives on Religion, Sect and Cult, ur. D. A.
HALPERIN (John Wright, Boston, 1983).
115
22 M. J. STRUBE, »The Decision to Leave an Abusive
Relationship«, u G. T. HOTALING, D. FINKELHOR, J. T.
KIRKPATRICK et al., ur., Coping tvilh Famify Violence:
Research and Policy Perspectives (Sage, Beverly Hills,
CA, 1988), str. 93-106.
23 WALKER, The Battered VVoman.
24 L. H. BOWKER — M. ARBITEL — J. R. McFERRON,
»On the Relationship Between Wife-Beating and Child
Abuse«, u YLLO — BOGRAD, Feminist Perspectives on
Wife Abuse, str. 158-74.
25 E. WIESEL, Night, prijev. S. Rodway (Hill and
Wang, New York, 1960), str. 61.
26 H. KRYSTAL, »Trauma and Affects«,
Psychoanatytic Study oflhe Child 33 (1978), str. 81-
116.
27 LOVELACE — McGRADY, Ordeal. str. 70.
28 J. TIMERMAN, Prisoner Without a Name: Cell
Without a Number, prijev. T. Talbot (Vintage, New
York, 1988), str. 34-35.
29 Ibid., str. 90-91.
30 Primo LEVI, Survival in Auschwi(z: The Nazi
Assauli on Humanily, [1958] prijev. Stuart Woolf
(Collier, New York, 1961); WIESEL Night; KRYSTAL,
»Trauma and Affects«.
31 HEARST — MOSCOW, Every Secret Thing, str. 75-
76.
32 E. HILBERMAN, »The 'Wife-Beater's Wife'
Reconsidered«, American Journal of Psychiatry 137
(1980), str. 1336-47, cit. na str. 1341.
33 K. D. HOPPE, »Resomatization of Affects in
Survivors of Persecution«, International Journal
ofPsycho-analysis 49 (1968), str. 324-26; H. KRYSTAL
— W. NIEDERLAND, »Clinical Ob-servations on the
Survivor Syndrome«, u Massive Psychic Trauma, ur. H.
KRYSTAL (International Universities Press, New York,
1968), str. 327-48; W. De LOOS, »Psychosomatic Mani-
festations of Chronic PTSD«, in Posttraumatic Stress
Disorder: Etiology, Phenomenology, and Treatment, ur.
M. E. WOLF i A. D. MOSNAIM (American Psychiatric
Press, \Vashington, DC, 1990) str. 94-105.
34 J. KROLL, M. HABENICHT, T. MacKENZIE et al.,
»Depression and Posttraumatic Stress Disorder in
Southeast Asian Refugees«, American Journal
ofPsychiatry 146 (1989), str. 1592-97.
35 G. GOLDSTEIN, V. van KAMMEN, C. SHELLY et al.,
»Survivors of Imprisonment in the Pacific Theater
During World War II«, American Joumal of Psychiatry
144 (1987), str. 1210-13; J. C. KLUZNIK, N. SPEED, C.
van VALKENBURG et al., »Forty Year Follow Up of
United States Prisoners of War«, American Journal of
Psychiatry 143 (1986), str. 1443-46.
36 P. B. SUTKER, D. K. WINSTEAD, Z. G. GALINA et
al., »Cognitive Deficits and Psvchopa-thology Among
Former Prisoners of War and Combat Veterans of the
Korean Conflict«, American Journal of Psychiatry 148
(1991), str. 67-72.
37 W. W. EATON — J. J. SIGAL — M. WEINFELD,
»Impairment in Holocaust Survivors After 33 Years;
Data from an Unbiased Community Sample«, American
Journal of Psychiatry 139 (1982), str. 773-777.
38 ORWELL, 1984, str. 176-77. Usp. prij. A. Šoljana,
op. cit. str. 224.
39 A. PARTNOY, The Litlle School: Tales of
Disappearance and Survival in Argentina (Cleis Press,
San Francisco, 1986), str. 49.
40 ML, str. 71.
41 Citirano u D. E. H. RUSSELL, Lives of Courage:
Women for a New south Africa (Basic Books, New York,
1989), str. 40-41.
42 LEVI, Survival in Auschtvitz, str. 106-7.
43 C. C. TENNANT — K. J. GOULSTON — O. F. DENT,
»The Psychological Effects of Being a Prisoner of War:
Forty Years after Release«, American Journal
ofPsychiatry 143 (1986), str. 618-22; KLUZNIK et al.,
»U. S. Prisoners of War«.
44 KRYSTAL, Massive Psychic Trauma; J. D. KINZIE,
R. H. FREDRICKSON, R. BEN et al., »PTSD Among
Survivors of Cambodian Concentration Camps«,
American Journal ofPsychiatry 141 (1984), str. 645-50.
45 R. JAFFE, »Dissociative Phenomena in Former
Concentration Camp Inmates«, International Journal of
Psycho-Analysis 49 (1968), str. 310-12.
116
46 Citirano u L. WESCHLER, »The Great Exception:
Part I; Libertv«, New Yorker, 3. travanj 1989, str. 43-
85, cit. str. 81-82.
47 R. FLANNERY — M. HARVEY, »Psvchological
Trauma and Learned Helplessness: Selig-man's
Paradigm Reconsidered«, Psycholherapy 28 (1991), str.
374-78.
48 Citirano u L. WESCHLER, »The Great Exception«,
str. 82.
49 E. LUCHTERLAND, »Social Behavior of
Concentration Camp Prisoners: Continuities and
Discontinuities with Pre— and Post-Camp Life«, u
DIMSDALE, Survivors, Victims", and Per-pelrators, str.
163-74. Vidi i LEVI, Survival in Auschmtz, te WIESEL,
Night.
50 SYMONDS, »Vidim Responses«, str. 99.
51 DUTTON — PAINTER, »Traumatic Bonding«.
52 R. J. LIFTON, »Cults: Religious Totalism and Civil
Liberties«, u R. J. LIFTON, The Future of Immortality
and Olher Essaysfora NuclearAge (Basic Books, New
York, 1987), str. 209-19.
53 LOVELACE — McGRADY, Orđeal, str. 134.
54 TIMERMAN, Prisoner Without a Name, str. 141.
55 W. G. NIEDERLAND, »Clinical Observations on the
'Survivor SvndromV«, International Journal of Psycho-
Anafysis 49 (1968), str. 313-15.
56 WIESEL, Night, str. 43-44-
57 WALKER, The Battered Woman; HILBERMAN,
»'Wife-Beater's Wife' Reconsidered«; KRY-STAL,
Massive Psychic Trauma; TENNANT et al., »The
Psvchological Effects of Being a POW«; GOLDSTEIN et
al., »Survivors of Imprisonment«; KINZIE et al.,
»Survivors of Cam-bodian Concentration Camps«.
58 NIEDERLAND, »The 'Survivor Svndrome'«, str.
313.
59 J. SEGAL — E. J. HUNTER — Z. SEGAL, »Universal
Consequences of Captiviry: Stress Reactions Among
Divergent Populations of Prisoners of War and their
Families«, International Journal of Social Science 28
(1976), str. 593-609.
60 J. J. GAYFORD, »Wife-Battering: A Preliminarv
Survev of 100 Cases«, British Medica! Journal 1 (1975),
str. 194-97.
61 LEVI, Survival in Auschwitz, str. 49.
117
5
Zlostavljana djeca

Opetovana trauma u odrasloj dobi nagriza već

oblikovanu zgradu osobnosti, dok opetovana trauma u
djetinjstvu oblikuje i izobličuje osobnost. Dijete
zarobljeno u zamci okoline koja ga zlostavlja suočava
se s nevjerojatno teškim zadacima prilagodbe. Ono
mora naći način da sačuva osjećaj povjerenja u ljude
nevrijedne povjerenja, osjećaj da svijet nije opasan u
nimalo neopasnoj situaciji, kontrolu u. situaciji koja je
zastrašujuće nepredvidljiva, moć u bespomoćnom
položaju. Nesposobno da se samo brine za sebe ili se
zaštiti, izostanak brige i zaštite odraslih dijete mora
nadoknaditi jedinim sredstvom kojim raspolaže:
nedozrelim sustavom psihičkih obrana.
Patološka zlostavljačka okolina dijete sili da razvije
izvanredne sposobnosti, stvaralačke, ali i razaračke.
Takva okolina pospješuje razvijanje abnormalnih stanja
svijesti u kojima su neodrživi uredni odnosi tijela i
duha, stvarnosti i mašte, znanja i pamćenja.
Promijenjena stanja svijesti pak otvaraju prostor za
razradu čudesnog raspona simptoma, kako so-matskih
tako i psihičkih. A ti simptomi istodobno i skrivaju i
otkrivaju svoje podrijetlo, oni govore prerušenim
jezikom tajni odviše strašnih da ih se iskaže riječima.
Stotinama godina promatrači su, opčinjeni i užasnuti,
opisivali te pojave. Još i nakon tri stotine godina otkako
je prognan iz znanstvenog diskursa, jezik nadnaravnog
provaljuje i u najtrezvenije pokušaje opisa psihičkih
očitovanja kronične traume iz djetinjstva. Tako je
Freud, strastveni svjetovnjak, na točki najdublje
uronjenosti u istraživanje traumatskih izvora histerije,
priznao podudarnosti između svojih vlastitih ispitivanja i
ranije vjerske inkvizicije:
Uzgred, što bi ti rekao na natuknicu da je cijela moja
sasvim nova teorija o prvotnim izvorima histerije već
poznata i da je objavljena bar već stotinjak puta,
doduše prije nekoliko stoljeća? Sjećaš li se stalnih mojih
priča da je
I 18
srednjovjekovna teorija posjednutosti, prihvaćena u
crkvenim sudovima, identična našoj teoriji stranog
tijela i cijepanju svijesti? No zašto je vrag koji je posjeo
jadne žrtve s njima radio u pravilu nedolične stvari, i na
tako stravične načine? Zašto su priznanja iznuđena na
mukama tako jako slična onome što mi moji pacijenti
pričaju u psihološkom postupku?1
Odgovor na to pitanje stiže nam od sretnica koje su
preživjele i našle način da svoj oporavak uzmu u svoje
ruke, postavši tako subjektima svoje potrage za istinom
umjesto objektima inkvizicije. Svlvia Fraser, spisateljica
i žena preživjela incest, pripovijeda o svojem
otkrivačkom putovanju: »Sve se više grčim kako moje
tijelo odjelovljuje druge scenarije trza-jući se katkad iz
noćnih mora, ostavljajući mi paljenje u grlu i mučninu u
želucu. Ta grčenja tako su silna da katkad imam osjećaj
da sam se otimala za dah sa sluzavim lišajem što mi
pritišće prsa, podsjećajući na inkubusa iz
srednjovjekovnih predaja koji siluje žene dok spavaju,
a one onda rađaju demone... . U nešto praznovjernijem
društvu možda bi mi postavili dijagnozu djeteta
posjednuta vragom. A to čime sam bila zapravo
posjednuta bila je tatina oštra spravica — vrag u
muškarcu.«2
U ranijim vremenima, bilježi Fraserova, nju bi itekako
mogli bili osuditi kao vješticu. U Freudovo vrijeme,
postavili bi joj dijagnozu klasične histeričarke. Današnja
njezina dijagnoza bila bi mnogostruki poremećaj
osobnosti. Ona navodi brojne psihijatrijske simptome
uključujući nastupe histeričnosti i psihogenu amneziju u
djetinjstvu, anoreksiju i promi-skuitetnost u
mladalačkoj dobi, seksualnu disfunkciju i poremećaje
prisnosti u odnosima, depresiju i djelatnu sklonost
samoubojstvu u odrasloj dobi. Širokim rasponom svojih
simptoma, razlomljenošću svoje osobnosti, svojim
teškim slabostima i izvanrednom jakošću, Svlvia Fraser
savršen je primjer iskustva žene koja je preživjela.
Njezin golemi stvaralački dar omogućio joj da
rekonstruira priču o Sebi oblikovanoj pod bremenom
opetovanog, neizbježivog zlostavljanja, te da jasno
iscrta razvojne putove od žrtve do psihijatrijske
pacijentice, te od pacijentice do osobe koja je uspjela
preživjeti.
ZLOSTAVLJAČKA OKOLINA
Kronično zlostavljanje u djetinjstvu odvija se u
obiteljskom ozračju sveprisutnog straha u kojem su
uobičajeni skrbnički odnosi duboko narušeni. Preživjele
osobe opisuju samosvojni obrazac totalitarne kontrole
zavedene nasiljem i prijetnjama smrću, hirovitim
nametanjem sitničavih pravila, naizmjeničnim
nagrađivanjem i kažnjavanjem, te istodobnim ra-
zaranjem svih još postojećih odnosa s ljudima kroz
izolaciju, tajnovitost
119
i izdaju. Znatno češće no odrasli, djeca koja rastu u
takvom ozračju nadmoći razvijaju patološku privrženost
onima koji ih zlostavljaju i zanemaruju, privrženost za
čije će se održanje ona grčevito boriti, pa i uz cijenu
gubljenja vlastite dobrobiti, stvarnosti ili čak života.
Sveprisutan strah od smrti prožima svjedočanstva
mnogih preživjelih. Dijete katkad biva ušutkano
nasiljem ili izravnim prijetnjama ubojstvom. Još su
češća izvješća preživjelih o prijetnjama da će otpor ili
otkrivanje istine imati za posljedicu smrt nekog drugog
člana obitelji: sestre ili brata, nenasilnog roditelja, pa i
počinitelja. Prijetnje nasiljem ili ubojstvom mogu se
odnositi i na kućne ljubimce: mnoge i mnogi opisuju
kako ih se prisiljavalo da gledaju sadistično
zlostavljanje životinja. Dvije preživjele opisuju nasilje
koje su morale trpjeti:
Vidjela sam kako je otac nogom udario psa tako da je
odletio s kraja na kraj sobe. Taj pas bio mi je sve na
svijetu. Prišla sam psu i pomilovala ga. A on se jako
naljutio. Počeo je strašno vikati. Zavitlao me u krug i
nazvao kurvom i kujom. Vidjela sam kako mu je lice
postalo stvarno ogavno, kao neke nepoznate osobe.
Rekao je da će mi pokazati za što sam dobra kad već
tako visoko mislim o sebi. Pritisnuo me uza zid. Sve mi
se zabijelilo. Nisam se mogla ni pomaknuti. Bojala sam
se da ću se raspolutiti. I onda sam počela obamirati.
Pomislih — stvarno ćeš umrijeti. Što god da si učinila,
došao je čas kazne.3
Često sam mislila da bi nas otac mogao ubiti kad je
pijan. Jednom je mene, majku i brata držao na nišanu.
Trajalo je satima. Sjećam se zida uza koji smo stajali.
Nastojala sam biti dobra i raditi što se od mene tražilo.4
Osim o strahu od nasilja, preživjele osobe redovito
izvješćuju o ne-svladivom osjećaju bespomoćnosti. U
zlostavljačkoj obiteljskoj okolini, obnašanje roditeljske
moći je samovoljno, hirovito i apsolutno. Pravila su
nasumična, nedosljedna ili otvoreno nepravedna.
Preživjeli se često sjećaju da je ono čega su se najviše
bojali bila nepredvidljivost nasilja. Nesposobne da
iznađu bilo kakav način da osujete zlostavljanje, te
osobe uče usvojiti stav potpune predaje. Dvoje
preživjelih opisuju kako su se nastojali snalaziti u
nasilju:
Svaki put kad bih pokušala smisliti sistem kako ću se
ponašati prema njoj, pravila bi se promijenila. Gotovo
svaki dan udarala bi me četkom ili pojasom sa
zakovicama. Kako bi me tukla — ja bih obično čučnula
u kut stisnutih koljena — lice bi joj se izobličilo. Kao da
to više nije udarala mene — kao da je udarala nekoga
drugoga. Kad bi se smirila, ja bih joj pokazala svoje
goleme ljubičaste modrice, a ona bi pitala: »Gdje si to
zaradila?«5
Nije bilo nikakvih pravila, pravila bi se nakon nekog
vremena jednostavno istopila. Uvijek sam se sa
stravom vraćao kući. Nikad nisam znao što će se
dogoditi. Prijetnja batinama bila je zastrašujuća jer smo
vidjeli što je otac
120
napravio majci. U vojsci to zovu »šutiranje govna
nizbrdo«. On bi to prvo napravio njoj, a ona onda i
nama. Jednom me ona udarila žaračem. Nakon nekog,
vremena sam oguglao. Samo bih se smotao u klupko.6
Premda većina onih koji su preživjeli zlostavljanje u
djetinjstvu ističe kaotično i nepredvidljivo uvođenje
pravila, neki opisuju i visoko organizirani obrazac
kažnjavanja i prisile. Osobe preživjele takav režim često
izvješćuju o kaznama sličnima onima u političkim
zatvorima. Mnoge opisuju intruzivnu kontrolu tjelesnih
funkcija, primjerice prisilno hranjenje ili izgladnjivanje,
primjenu klistira, uskraćivanje spavanja ili dugotrajno
izlaganje vrućini ili hladnoći. Druge opisuju kako su bile
zatvarane u pravom smislu: vezivane ili zaključavane u
plakare ili podrume. U najkraj-njijim slučajevima,
zlostavljanje može postati predvidljivo jer je organi-
zirano poput obreda, kao u pojedinim pornografskim ili
prostitucijskim bandama ili u tajnim vjerskim
kultovima. Upitana je li smatrala da su pravila
uglavnom pravedna, jedna od preživjelih odgovara:
»Nikad nismo razmišljale o pravednosti ili
nepravednosti pravila, samo smo ih se nastojale
pridržavati. A bilo ih je tako mnogo da je bilo teško sva
ih pratiti. Kad se osvrnem unatrag, čini mi se da su bila
prilično bizarna. Moglo te se kazniti zbog smijuckanja,
zbog nepokazivanja poštovanja, izraza lica.«7
Prilagodba okruženju stalne opasnosti nalaže stanje
stalne budnosti. Djeca koja rastu u zlostavljačkoj
okolini razvijaju nevjerojatne sposobnosti hvatanja
znakova upozorenja da nailazi napad. Ona su
nevjerojatno sposobna ugoditi se prema nutarnjim
stanjima svojih zlostavljača. Ona nauče prepoznati
signale ljutnje, seksualnog uzbuđenja, intoksiciranih ili
disociranih stanja i u najtananijim promjenama u izrazu
lica, glasu i govoru tijela. Ta neverbalna komunikacija
posve je automatska i odvija se uglavnom mimo
svjesnog pojma o njoj. Djeca žrtve nauče odgovarati na
signale opasnosti koji potiču na uzbunu, a da ih nisu
kadra imenovati ili definirati. U jednom krajnjem
primjeru, psihijatar Richard Kluft promatrao je troje
djece koja su naučila trenutačno disocirati čim bi
njihova majka postala nasilna.8
Kad zlostavljana djeca spaze znakove opasnosti, ona se
nastoje zaštititi bilo izbjegavanjem, bilo smirivanjem
zlostavljača. Vrlo su česti i pokušaji bijega, a obično
počinju u dobi od sedam ili osam godina. Mnoge/i pre-
živjele/i sjećaju se kako su se doslovce znale/i skrivati
na dulje vrijeme, povezujući svoje jedine osjećaje
sigurnosti više s pojedinim skrovištima nego s ljudima.
Druge/i pak opisuju svoje napore da postanu što
neupad-ljivije/i, da izbjegnu privlačenje pažnje na sebe
kočeći se u mjestu, čučeći, zbijajući se u klupko ili
nastojeći ne odavati bilo kakav izraz lica. Dakle,
121
mada u stalnom stanju samoupravljane
hiperpobuđenosti, ta djeca moraju ujedno biti tiha i
nepokretna, izbjegavajući bilo kakvo vanjsko po-
kazivanje svojeg nutarnjeg nemira. Rezultat je
samosvojno uzburkano stanje »zamrznute pozornosti«
zamijećeno u zlostavljane djece.9
Ne uspije li izbjegavanje, djeca svojim zlostavljačima
nastoje podilaziti očitovanjima automatske pokornosti.
Samovoljno zavođenje pravila, u spoju sa stalnim
strahom od smrti ili teške ozljede, urađa paradoksalnim
posljedicama. S jedne strane, to djecu uvjerava u
njihovu potpunu bespomoćnost i uzaludnost otpora.
Mnoga djeca počinju vjerovati da njihovi zlostavljači
imaju apsolutne ili čak nadnaravne moći, da im mogu
čitati misli i u potpunosti vladati njihovim Životima. S
druge strane, to djecu motivira da pružaju dokaze svoje
lojalnosti i pokornosti. Ta se djeca dvostruko,
mnogostruko trude da steknu kontrolu nad situacijom
na prividno jedini mogući način — »nastojeći biti
dobra«.
Dok nasilje, prijetnje, i hirovito zavođenje pravila
ulijevaju strah i razvijaju naviku automatskog
pokoravanja, izoliranje, zatajivanje i izdaja razaraju
odnose koji bi mogli pribaviti zaštitu. Danas je već
općepoznata stvar da su obitelji u kojima se djeca
zlostavljaju izolirane iz društva. No svakako je manje
općepriznata stvar da se društvena izoliranost ne do-
gađa sama po sebi: nju obično nameće upravo
zlostavljač u interesu očuvanja tajnovitosti i kontrole
nad članovima obitelji. Preživjele/i često opisuju
obrazac ljubomornog nadziranja svih društvenih
kontakata. Nekima će njihovi zlostavljači zabraniti da
sudjeluju u uobičajenim aktivnostima vršnjaka, u
drugim će slučajevima inzistirati na pravu da se uključe
u ta bavljenja kad i kako god im se prohtije. Društveni
život zlostavljane djece također je bitno ograničen
potrebom da se održi vanjski izgled i sačuva
tajnovitost. Stoga Čak i ona djeca koja uspiju razviti
privid društvenog života, ne doživljavaju ga kao
stvaran.
Zlostavljano dijete izolirano je od ostalih članova obitelji
i od širega društva. To dijete svakodnevno ne opaža
samo to da je najmoćnija odrasla osoba u njemu
prisnom svijetu za nj opasna, nego i to da ga ostali
odrasli odgovorni za brigu o njemu ne štite. Razlozi
izostanka zaštite u izvjesnom su smislu djetetu žrtvi
nebitni, u najboljem slučaju dijete to doživljava kao
znak ravnodušnosti, a u najgorem kao sudioničku
izdaju. S djetetova gledišta, roditelj/ica razoružana
tajnovitošću morala je znati; da mu/joj je bilo dovoljno
stalo, bila bi otkrila. Roditelj/ica razoružana
zastrašivanjem trebala je nešto poduzeti; da mu/joj je
bilo dovoljno stalo, bila bi se borila. Dijete se osjeća
prepuštenim samome sebi, a u toj napuštenosti često
vidi još veće zlo nego u samom zlostavljanju. Žena
preživjela incest opisuje svoj bijes na obitelj: »U meni
je toliko srdžbe,
122
ne toliko zbog toga što se događalo kod kuće, nego i
zbog toga što nitko ne želi slušati o tome. Moja majka
još uvijek poriče da je to što se događalo bilo tako
ozbiljno. Tek će u nekom posebnom trenutku katkad
možda reći 'Osjećam se tako kriva, ne mogu vjerovati
da ništa nisam poduzela.' A u ono vrijeme nitko nije
htio priznati, svi su samo puštali da se sve to događa.
Zbog toga sam morala postati i ostati luda.«10
DVOMIŠLJENJE
U takvom okruženju duboko narušenih ljudskih odnosa,
dijete se suočava s neizmjerno teškom razvojnom
zadaćom. Ono mora naći način da stvori spone prvotne
privrženosti sa skrbnicima koji su ili opasni ili, iz
njegovog očišta, nemarni. Ono mora naći način da
razvije osjećaj osnovnog povjerenja i sigurnosti u
odnosu sa skrbnicima koji ne zavređuju povjerenje i
opasni su. Dijete mora razviti osjećaj Sebe u odnosu s
ljudima koji su bespomoćni, koji ne brinu za nj ili su
okrutni. Ono mora razviti sposobnost tjelesnog
samopodešavanja u okolini u kojoj njegovo tijelo stoji
na raspolaganju potrebama drugih, te sposobnost
samosmi-rivanja u okolini bez utjehe. Ono mora razviti
sposobnost inicijative u okolini koja od njega zahtijeva
da svoju volju potpuno podredi volji vlastita
zlostavljača. Konačno, sposobnost za prisnost dijete
mora izvesti iz okoline u kojoj su svi prisni odnosi
izopačeni, te identitet iz okoline koja ga definira kao
kurvu i roba.
I egzistencijalni zadatak zlostavljanog djeteta
neizmjerno je težak. Premda sebe opaža kao da je
prepušteno nemilosrdnoj moći, ono mora naći put da
sačuva nadu i smisao. Alternativa je krajnji očaj, a
nema djeteta koje to može podnijeti. Kako bi sačuvalo
vjeru u roditelje, dijete mora odbaciti prvi i
najočigledniji zaključak da nešto s njima najozbiljnije
nije u redu. Dijete će učiniti sve kako bi iskonstruiralo
tumačenje svoje sudbine koje će roditelje razriješiti bilo
kakve krivnje i odgovornosti.
Sve psihološke prilagodbe zlostavljanog djeteta služe
toj temeljnoj svrsi očuvanja prvotne privrženosti
roditeljima unatoč dnevnim dokazima njihove zloće,
bespomoćnosti ili ravnodušnosti. Kako bi to ostvarilo,
dijete poseže za cijelim nizom psihičkih obrana. A te
pak obrane zlostavljanje ili isključuju iz svijesti i
pamćenja, kao da se zapravo ništa nije dogodilo, ili ga
svode na najblažu mjeru racionaliziranjem i opravdava-
njem, tako da što god se i jest dogodilo nije zapravo
zlostavljanje. Kako
123
ne može pobjeći niti činjenično promijeniti
nepodnošljivu stvarnost, dijete je mijenja u svojem
umu.
Dijete žrtva radije vjeruje da zlostavljanja nije ni bilo.
Podređujući sve toj želji, ono tajnu o zlostavljanju
nastoji čuvati i pred samim sobom. Sredstva koja mu
za tu svrhu stoje na raspolaganju otvoreno su porica-
nje, voljno suzbijanje misli i cijeli niz disocijacijskih
reakcija. Sposobnost za inducirani trans ili disocijacijska
stanja, normalno visok u djece školske dobi, u teško
kažnjavane ili seksualno zlostavljane djece prerasta u
rafinirano umijeće. Istraživanja potvrđuju vezu između
težine zlostavljanja u djetinjstvu i stupnja vještine
disociranja.11 Dok većina osoba koje su preživjele
zlostavljanje u djetinjstvu navodi izvjestan stupanj
vještine upotrebe transa, neke postaju u tome virtuozi.
Takve su osobe kadre naučiti zanemariti jaku bol,
skrivati svoja sjećanja u složene amnezije, mijenjati
osjećaj vremena, mjesta ili osobe, te inducirati
halucinacije ili stanja posjednutosti. Katkad se te
promjene svijesti izvode.hotimice, no često postaju
automatske i ostavljaju dojam da su uzrokovane izvana
i nevoljne. Dvije preživjele žene opisuju svoja
disocirana stanja:
Radila bih to tako da prestanem fokusirati oči. To sam
nazivala nestvar-nost. Prvo bih izgubila dubinu opažaja:
sve bi izgledalo plošno i doimalo se hladnim. Osjećala
bih se poput bebice. A onda bi mi tijelo odlebdjelo u
prostor poput balona.12
Znala sam imati napade. Obamrla bih, micala usnama,
čula bih glasove i osjećala da mi tijelo gori. Mislila sam
da me to opsjeda vrag.13
U krajnjim okolnostima ranog, teškog i dugotrajnog
zlostavljanja, neka djeca, možda upravo ona i inače
obdarena posebnim sposobnostima za stanja transa,
počinju stvarati odjelite ulomke osobnosti s posebnim
vlastitim imenima, psihičkim funkcijama i izdvojenim
sjećanjima. Diso-ciranost, podvojenost, tako postaje ne
samo obrambenom prilagodbom nego i temeljnim
načelom ustrojstva osobnosti. Mnoga istraživanja po-
tvrđuju da takvi ulomci osobnosti ili dvojnice nastaju u
situaciji teške traume u djetinjstvu.14 Dvojnice djetetu
žrtvi omogućuju da se uspješno nosi sa zlostavljanjem
održavajući i zlostavljanje i strategije za snalaženje u
njemu izvan uredne svijesti. Fraserova opisuje rođenje
jedne osobno-sti-dvojnice za oralnog silovanja što ga je
počinio njezin otac:
Krkljam. Davim se. Upomoć! Jako stišćem oči samo da
ne mogu vidjeti. Tata navlači moje tijelo na sebe onako
kako mama navlači poderanu čarapu na gljivu za
krpanje. Bekina bekina da te više nikad nisam našao da
to radiš sram te bilo sram sram bekini tata me neće
više voljeti voli me prljava bekina volim ga mrzim ga
bojim se da te više nikad nisam vidio takvu prljava
prljava volim mrzim kriva sam sram strah strah strah
strah strah strah... .
124
Ćutim upravo onaj trenutak kad moja bespomoćnost
postaje tako bezdana da je sve bolje od nje. I odvrćem
si glavu s tijela poput poklopca sa staklenke kiselih
krastavaca. Otada pa ubuduće imat ću dvije sebe —
djevojčicu koja zna, s krivim tijelom koje je posjeo
tatica, i djevojčicu koja se više ne usuđuje znati, nevine
glavice ugođene da misli maminim mislima.15
DVOSTRUKO JA
Nisu sva zlostavljana djeca kadra promijeniti stvarnost
disociranjem. A čak i ona koja to jesu ne mogu se
stalno u nj uzdati. Kad se stvarnost zlostavljanja ne
može izbjeći, dijete mora konstruirati nekakav sustav
smisla kojim će ga opravdati. Dijete neizbježno
zaključuje da je uzrok njegova urođena lošost. Dijete se
rano hvata za to objašnjenje i grčevito ga se drži jer
samo tako može sačuvati osjećaj smisla, nade i snage.
Ako je ona loša, onda su njezini roditelji dobri. Ako je
zločesta, onda može nastojati biti dobra. Ako je sama
nečim navukla takvu zlu sudbinu na sebe, onda ima i
nekakvu moć da je promijeni. Ako je sama potakla ro-
ditelje da s njom loše postupaju, onda će, samo ako se
dovoljno jako potrudi, jednoga dana možda zaraditi
njihov oproštaj i najzad dobiti zaštitu i skrb koju tako
očajnički treba.
Samookrivljavanje ne odstupa od normalnih oblika
mišljenja u ranom djetinjstvu u kojem dijete Sebe
uzima kao referentnu točku za sva zbivanja.
Samookrivljavanje je sukladno misaonim procesima
traumatiziranih ljudi svih dobi koji, nastojeći pridati
smisao tome što im se dogodilo, greške traže u
vlastitom ponašanju. U okolini kroničnog zlostavljanja
međutim, vrijeme i iskustvo ne daju osnovu za
ispravljanje te sklonosti ka samookrivljavanju: prije će
biti da je mogu samo pojačati. Osjećaj imanentne
lošosti zlostavljanog djeteta ponašanje roditelja koji sve
prelamaju preko njezinih/njegovih leđa može još samo
izravno potvrditi. Preživjele osobe često navode kako ih
se krivilo ne samo za nasilje ili seksualne nastranosti
svojih roditelja, nego i za mnoge druge nedaće u
obitelji. Obiteljske predaje mogu uključivati priče o
tome kako je djevojčica svojim rođenjem obitelji
donijela samo nevolje, ili o sramoti za koju je djevojčica
izgleda predodređena. Jedna preživjela opisuje svoju
ulogu žrtvenog janjeta: »Ime sam dobila po majci. Ona
se morala udati jer je ostala trudna sa mnom. Pobjegla
je od kuće kad su mi bile dvije godine. Podigli su me
očevi roditelji. Nikad nisam vidjela njezinu sliku, ali su
mi rekli da izgledam baš kao ona i da ću vjerojatno
izrasti u istu takvu kurvu i drolju. Kad me tata počeo
silovati, rekao je: 'Odavno si to htjela, pa ćeš sada to i
dobiti'.«16
125
Osjećanje bijesa i fantazme o ubojitoj osveti normalni
su odgovori na zlostavljanje. Poput zlostavljanih
odraslih, i zlostavljana djeca često dobivaju nastupe
bijesa i katkad su agresivna. Ona često ne posjeduju
verbalne i društvene vještine za razrješavanje sukoba i
problemu pristupaju unaprijed očekujući neprijateljski
napad.17 Teškoće u podešavanju srdžbe zlostavljanog
djeteta još više učvršćuju njegovu uvjerenost da je ro-
đeno loše. Svaki neprijateljski susret potvrđuje mu da
je doista odvratna osoba. Postane li dijete sklono, što je
česta pojava, svoju srdžbu pomicati što dalje od
njezinog opasnog izvora i nepravedno je prazniti na
onima koji je nisu izazvali, samoosude postaju još teže.
Sudjelovanje u zabranjenim seksualnim radnjama
također potvrđuje osjećaj lošosti zlostavljana djeteta.
Svaka nagrada što ju je dijete kadro izažeti iz
izrabljivačke situacije postaje u njezinom duhu
dokazom da je zlostavljanje sama izazvala i da snosi
punu odgovornost za nj. Ako je ikad i doživjela
seksualnu ugodu, bila počašćena posebnom pažnjom
zlostavljača, trgovala za naklonost ili seksualni odnos
koristila za dobivanje povlastica, djevojčica takve
grijehe samo pribraja dokazima svoje urođene zloće.
Najzad, osjećaju imanentne lošosti zlostavljanog
djeteta pridodaje se nametnuto sudioništvo u
zlodjelima protiv drugih ljudi. Djeca se često odupiru da
postanu sudionici. Ona čak mogu predlagati vrlo
domišljate pogodbe svojim zlostavljačima žrtvujući
sebe u nastojanju da zaštite druge. Takve pogodbe
neizbježno propadaju jer nijedno dijete nema snage niti
je kadro obnijeti zaštitničku ulogu spram odrasle osobe.
Na izvjesnoj točki, dijete može smisliti i način kako da
umakne zlostavljaču znajući da će on naći drugu žrtvu.
Možda će prešutjeti zlostavljanje drugog djeteta kojem
je svjedokom. A može biti čak i uvučeno u sudjelovanje
u viktimizaciji ostale djece. U organiziranom
seksualnom izrabljivanju, za potpunu inicijaciju djeteta
u kult ili u seksualnu bandu čak se i zahtijeva
sudjelovanje u zlostavljanju drugih.18 Jedna preživjela
opisuje kako je bila prisiljena sudjelovati u zlostavljanju
mlađega brata: »Donekle mi je jasno što je djed radio.
Svezao bi nas, mene i moje sestrične, i silio nas da
uzmemo njegov — znate već što — u usta. Najgore je
bilo kad smo jednom svi zajedno navalili na mojeg
malog brata i prisilili ga da i on to napravi.«19
Djevojčica uhvaćena u zamku takvoga užasa počinje
vjerovati da je na neki način odgovorna za zločine
svojih zlostavljača. Ona će povjerovati da je najmoćnije
ljude u svojem svijetu navela da rade strašne stvari sa-
mom činjenicom svojeg postojanja na licu zemlje. Ako
je to doista tako, bit će" da je njezina narav do srži zla.
Jezik Sebosti postaje jezikom gnuša-
126
nja. Preživjele osobe obično sebe opisuju kao izvan
sustava redovitih ljudskih odnosa, kao nadnaravna
stvorenja ili neljudske oblike života. One za sebe misle
da su vještice, vampiri, kurve, psi, Štakori ili zmije.20
Neke se služe slikama izmeta ili prljavštine kako bi
opisale svoj nutarnji osjećaj Sebe. Evo kako to izriče
žena preživjela incest: »Puna sam crne sluzi. Otvorim li
usta, sluz će prokuljati van. O sebi mislim kao o kana-
lizacijskom mulju na kojem bi se pojila zmija.«21
Razvijajući okaljani, žigosani identitet, dijete žrtva
opačinu zlostavljača preuzima na sebe i time održava
svoju prvotnu privrženost roditeljima. Kako odnos
održava upravo taj nutarnji osjećaj zločestosti, dijete
ga se ne odriče lako čak i nakon prestanka
zlostavljanja, odnosno taj osjećaj postaje postojanim
dijelom ustrojstva djetetove osobnosti. Osobe koje
zbrinjavaju djecu za koju se otkrilo da su zlostavljana,
male žrtve obično nastoje uvjeriti da one nisu krive za
to. Jednakom mjerom, djeca odbijaju odrješenje od
krivnje. Slično tome, odrasle osobe koje su se izbavile
iz zlostavljačke situacije i dalje preziru sebe i na sebe
preuzimaju sramotu i krivnju svojih zlostavljača. Duboki
osjećaj nutarnje lošosti postaje jezgrom oko koje se
oblikuje identitet zlostavljana djeteta održavajući se i u
odrasloj dobi.
Taj zloćudni osjećaj unutarnje lošosti često je prikriven
upornim nastojanjem zlostavljanog djeteta da bude
dobro. U naporu da udovoljava svojim zlostavljačima,
dijete žrtva često postaje izuzetnim izvođačem. Ona
pokušava napraviti sve što se od nje traži. Ona će stoga
možda postati suosjećajnom njegovateljicom svojih
roditelja, djelotvornom domaćicom, najboljom
učenicom, biti uzorom društvenog konformizma. U sve
te zadatke ona će se unositi perfekcionističkom
revnošću, vođena očajničkom potrebom da stekne
odobravanje u očima roditelja. U odrasloj dobi, ta
prerana prisilna kompetentnost može uroditi znatnim
uspjesima u stručnoj djelatnosti. No nijedno od tih
postignuća u svijetu takva osoba neće upisati sebi u
zaslugu jer ona Sebe-izvođačicu obično opaža kao
nepravu i lažnu. Visoko mišljenje drugih za nju je prije
tek potvrda njezina uvjerenja da je nitko ne smije
uistinu upoznati i da bi je se ljudi, kad bi saznali njezinu
tajnu i kakva je prava Ona, klonili i grozili je se.
Ako je zlostavljana djevojčica kadra spasiti donekle
pozitivan identitet, to često uključuje krajnju
samopožrtvovnost. Zlostavljana djeca svoju
viktimizaciju katkad tumače u religijskim okvirima neke
božanske svrhe. Ona mogu prigrliti identitet sveca
odabrana za mučeniŠtvo kao način očuvanja osjećaja
vlastite vrijednosti. Eleanore Hill, žena preživjela incest,
opisuje svoju ulogu stereotipa djevice izabrane za
žrtvu, ulogu koja joj je pribavila identitet i osjećaj
posebnosti: »U obiteljskom mitu, meni
127
je pripala uloga 'ljepote i sućuti'. One koja ga treba
održavati prisebnim. Primitivna plemena imaju običaj
djevice žrtvovati srditim muškim božanstvima. U
obiteljima se događa isto.«22
Ti protuslovni identiteti, srozana i uznesena slika o
Sebi, ne mogu se uklopiti u cjelinu. Zlostavljano dijete
ne može razviti suvislu sliku o Sebi koja bi uključivala
umjerene vrline i dopustive mane. U zlostavljačkoj
okolini, umjerenost i dopustivost su nepoznate. Žrtvine
predodžbe Sebe prije će ostati krute, pretjerane i
rascijepljene. U krajnjim okolnostima, te međusobno
nesukladne samopredodžbe tvore nidus podvojenih
osob-nosti-dvojnica.
Na sličan se način u cjelinu ne uspijevaju povezati niti
djetetove nutarnje predodžbe drugih ljudi. U svojim
očajničkim nastojanjima da sačuva vjeru u roditelje,
dijete žrtva razvija visoko idealizirane slike barem
jednog roditelja. Katkad dijete pokušava sačuvati sponu
s nenasilnim ro-diteljom. To će činiti nalazeći
opravdanja ili racionalizirajući izostanak zaštite
pripisavši ga svojoj bezvrijednosti. No dijete će češće
idealizirati roditelja zlostavljača i sav svoj bijes
pomaknuti na nenasilnog roditelja. Dijete se zapravo
može osjećati privrženijim zlostavljaču koji pokazuje
nastrano zanimanje za nj, nego nenasilnom roditelju
kojega opaža kao ravnodušnoga. Zlostavljač i sam
može pothranjivati tu idealizaciju zada-jajući dijete
žrtvu i ostale članove obitelji svojim paranoidnim ili
grandioznim sustavom uvjerenja. E. Hill opisuje
bogoliku sliku svojeg oca zlostavljača koju je
podržavala cijela njezina šira obitelj: »Čovjek našeg do-
ba, naš heroj, naš jedini nadareni, inteligentni,
karizmatični. Naš genij. Svi mu se ovdje klanjaju. Nitko
se ne bi usudio uvrijediti ga. A zakon o tome proglašen
je na dan njegova rođenja. I ništa ga ne može promije-
niti. U svemu što čini, on vlada kao odabranik, kao
miljenik.«23
Takve veličanstvene slike roditelja ipak se ne mogu
trajno održati. Iz njih se namjerno izostavlja previše
informacija. Pravi doživljaj roditelja koji zlostavljaju ili
zanemaruju ne može se međutim na kraju sklopiti u
cjelinu samo s tim idealiziranim ulomcima. Zbog toga
nutarnje predodžbe prvotnih skrbnika djeteta žrtve, kao
i djetetove slike o sebi samome, ostaju protuslovne i
rascijepljene. Zlostavljano dijete nije kadro stvoriti
nutarnje predodžbe neopasnog i postojanog skrbnika.
To pak sprečava razvitak normalnih sposobnosti
emocionalnog samopodešavanja. Raz-lomljene,
idealizirane slike koje je jedine kadro stvoriti, dijete
neće moći prizivati sa svrhom ostvarenja zadatka
emocionalnog umirenja. One su preslabe, odviše
nepotpune i odviše se lako bez upozorenja preobrću u
slike straha.
128
Kroz normalan razvoj, dijete postiže siguran osjećaj
autonomije stvarajući nutarnje predodžbe skrbnika u
koje može imati povjerenje-i na koje se može osloniti,
predodžbe koje um može prizvati u trenucima nevolje.
Odrasli zatočenici veoma se uzdaju u te interiorizirane
slike kako bi sačuvali osjećaj neovisnosti. U okružju
kroničnog zlostavljanja, dijete takve nutarnje
predodžbe u prvom redu ne može niti stvoriti:
traumatski ih doživljaj uzastopce i nasilno razbija.
Nesposobno da razvije nutarnji osjećaj sigurnosti,
zlostavljano dijete, više od druge djece, ostaje ovisno o
vanjskim izvorima dobrobiti i utjehe. Nesposobno da
razvije siguran osjećaj neovisnosti, zlostavljano dijete
dakle neprestano, očajnički i naslijepo traga za bilo
kime na koga će se osloniti. Rezultat je paradoks vrlo
često zamijećen u zlostavljane djece: mada se lako
privijaju strancima, ta se djeca svejednako tvrdokorno
drže upravo roditelja koji s njima loše postupaju.
Na taj način, u okolnostima kroničnog zlostavljanja u
djetinjstvu, raz-lamanje postaje središnjim načelom
ustrajanja osobnosti. Razlomljenost svijesti sprečava
normalno uklapanje znanja, sjećanja, emocionalnih sta-
nja i tjelesnih doživljaja u cjelinu. Razlomljenost
nutarnjih predodžbi o Sebi sprečava sklapanje
cjelovitog identiteta. Razlomljenost nutarnjih predodžbi
o drugim ljudima sprečava razvijanje pouzdanog
osjećaja neovisnosti unutar povezanosti s ljudima.
Ta složena psihopatologija zamijećena je već u vrijeme
Freuda i Ja-neta. Godine 1933. Sandor Ferenczi opisao
je »atomiziranost« osobnosti zlostavljanog djeteta i
prepoznao njezinu prilagodbenu funkciju u očuvanju
nade i odnosa s ljudima: »U traumatskom transu dijete
uspijeva održavati raniju situaciju nježnosti.«24 Pola
stoljeća kasnije, još jedan psihoanalitičar, Leonard
Shengold, opisuje »radnje fragmentiranja uma« za
kojima posežu zlostavljana djeca kako bi sačuvala
»obmanu dobrih roditelja«. On upozorava i na
»uspostavljanje izoliranih odjeljaka uma u kojima se
protuslovnim slikama Sebe i roditelja nikad ne dopušta
da se spoje« zbog procesa »vertikalnog cijepanja«.25
Sociologica Patricia Rie-ker i psihijatra Elaine Carmen
kao središnju os patologije viktimizirane djece opisuju
»poremećeni i razlomljeni identitet izveden iz
prilagodava-nja tuđim sudovima«.26
NAPADI NA TIJELO
Ovakva iskrivljavanja svijesti, individualnosti i
identiteta služe svrsi očuvanja nade i ljudskih odnosa,
ali ostavljaju neriješenima ostale bitne
129
prilagodbene zadatke ili ih čak otežavaju. Premda je
dijete racionaliziralo zlostavljanje ili ga prognalo iz
svojega duha, ono i dalje bilježi njegove učinke u
svojem tijelu.
Normalno podešavanje tjelesnih stanja narušeno je
kroničnom hiper-pobudenošću. U zlostavljackoj okolini,
tjelesno samopodesavanje još se više komplicira jer
djetetovim tijelom raspolaže zlostavljač. Normalni
biološki ciklusi spavanja i budnosti, hranjenja i
eliminacije, mogu biti kaotično prekidani ili pomno i
pretjerano kontrolirani. Vrijeme odlaska na počinak
može zapravo biti vrijeme najveće strave prije nego
vrijeme dobrobiti i nježnosti, a obredi odlaska na
počinak mogu se izopačiti u službi seksualnog
uzbudivanja odrasloga prije nego smirivanja djeteta.
Vrijeme obroka također može biti vrijeme više krajnje
napetosti nego udobnosti i ugode. Sjećanja na objede
preživjelih obiluju izvješćima o stravičnoj šutnji,
prisilnom hranjenju praćenom povraćanjem ili žestokim
nastupima bijesa i bacanjem hrane. Kako nisu kadre
podešavati osnovne biološke funkcije na neopasan,
postojan, suvisao i ugodan način, mnoge preživjele
razvijaju kronične smetnje spavanja, poremećaje u
jelu, želučano-crijev-ne tegobe, te mnoge druge
simptome tjelesnih smetnji.27
Normalno podešavanje emocionalnih stanja na sličan
način biva re-mećeno traumatskim doživljajima koji
naizmjence pobuđuju strah, bijes i žalost. Te se emocije
na kraju stapaju u jezovit osjećaj što ga psihijatri
nazivaju »disforijom«, a pacijenti nalaze gotovo
neopisivim. To je stanje zbunjenosti, nemira, praznine i
krajnje samoće. Riječima jedne preživjele rečeno: »Koji
se put osjećam poput crne zbunjene nakupine. No i to
je korak naprijed. Kojiput ne znam čak niti toliko.«28
Čuvstveno stanje kronično zlostavljanog djeteta seže
od osnovne razine nelagode, preko prijelaznih stanja
strepnje i disforije, do krajnjih stanja panike, jarosti i
očaja. Nimalo ne iznenađuje što velika većina preživ-
jelih razvija kroničnu strepnju i depresiju koje se
uporno održavaju i u odrasloj dobi.29 Cesto posezanje
za disocijacijskim obranama može završiti pogoršanjem
emocionalnog stanja disforičnog zlostavljanog djeteta
jer disocijacijski proces može otići i predaleko. Umjesto
da proizvede zaštićujući osjećaj odjelitosti, disociranje
može dovesti do osjećaja potpune isključenosti od.
drugih i do raspada osjećaja Sebe. Psihoanalitičar
Gerald Adler taj nesnosni osjećaj naziva »anihilacijskom
panikom«.30 Eleanore Hill to stanje opisuje ovako:
»Unutra sam ledeno hladna i moje plohe nemaju opne,
kao da se pretačem i prelijevam i više se ne držim na
okupu. Spopada me strah i gubim osjećaj da sam tu.
Nema me.«31
To emocionalno stanje, koje obično nastupa kao
odgovor na opažaj prijetnje napuštanjem, ne može se
okončati redovitim sredstvima samo-
130
smirivanja. Zlostavljana djeca u izvjesnom trenutku
otkrivaju da se taj osjećaj može najdjelotvornije
prekinuti snažnim potresom tijela. Najdramatičnija
metoda da se to postigne jest hotimično
samoranjavanje. Veza između zlostavljanja u
djetinjstvu i samosakaćenja dosad je opsežno do-
kumentirana. Čini se da se opetovano samoranjavanje i
drugi paroksi-stični oblici napada na tijelo najčešće
razvijaju u onih žrtava čije je zlostavljanje počelo u
ranom djetinjstvu.32
Preživjele koje se sustavno samoosakaćuju opisuju
duboko disocijacij-sko stanje što prethodi činu.
Obeziičenje, obestvarenje i umrtvljenost praćeni su
osjećanjem nepodnošljivog nemira i psihičkom prisilom
da se nasrne na tijelo. Početne ozljede obično ne
proizvode nikakvu bol. Sa-kaćenje se nastavlja sve dok
ne proizvede snažan osjećaj mirnoće i olakšanja,
tjelesna se bol bira umjesto emocionalne boli. Odnosno,
kako objašnjava jedna preživjela: »Činim to kako bih
dokazala da postojim«.33
Suprotno uobičajenom vjerovanju, žrtve zlostavljanja u
djetinjstvu rijetko posežu za samoranjavanjem s ciljem
da »manipuliraju« druge ljude, a niti kako bi obznanile
svoju muku. Mnogi preživjeli navode da su prisilu
samosakaćenja razvili prilično rano, često prije
puberteta, i posezali za njom mnogo godina. Te su
osobe često posramljene i zgađene vlastitim
ponašanjem i poduzimaju sve ne bi li ga sakrile.
Samoranjavanje se također pogrešno shvaća i kao
samoubojstvena gesta. Mnoge osobe preživjele
zlostavljanje u djetinjstvu doista se i pokušavaju ubiti.34
Međutim, između opetovanog samoranjavanja i
pokušaja samoubojstva postoji jasna razlika. Namjera
samoranjavanja nije ubiti se, već prije olakšati
nepodnošljivu emocionalnu bol, te mnoge preživjele u
njemu paradoksalno vide oblik samoodržanja.
Samoranjavanje je možda najspektakularniji patološki
mehanizam smirivanja, no samo jedan od mnogih. Na
izvjesnoj točki razvoja, zlostavljana djeca obično
otkrivaju da mogu proizvesti znatne, mada privremene
promjene svojeg afektivnog stanja voljnim izazivanjem
samoupravlja-nih kriza ili krajnje samoupravljane
pobuđenosti. Uzimanje klistira i povraćanje, prisilno
seksualno ponašanje, prisilno riskiranje ili izlaganje
opasnosti, te upotreba psihoaktivnih droga sredstva su
kojima zlostavljana djeca nastoje podešavati svoja
nutarnja emocionalna stanja. Upotrebom takvih
sredstava, zlostavljana djeca pokušavaju poništiti svoju
kroničnu disforiju i simulirati, koliko god nakratko,
nutarnje stanje dobrobiti i ugode koje se ne može
postići drukčije. U zlostavljane djece ti se samorazorni
simptomi nerijetko čvrsto uspostavljaju čak i prije ado-
lescencije i postaju još izrazitiji u adolescentnim
godinama.
131
Opisana tri glavna oblika prilagodbe — razrada
disocijacijskih obrana, razvijanje razlomljenog
identiteta, te patološko podešavanje emocionalnih
stanja — djetetu omogućuju da preživi u okolini
kroničnog zlostavljanja. Nadalje, oni djetetu žrtvi
uglavnom omogućavaju da održi privid normalnosti,
toliko važan zlostavljačkoj obitelji. Simptomi djetetovih
tegoba najčešće su dobro skriveni. Promijenjena stanja
svijesti, praznine u pamćenju i ostali disocijacijski
simptomi najčešće se ne prepoznaju. Tvorba zloćudnog
negativnog identiteta obično se skriva iza krinke druš-
tveno primjerene »lažne Sebe«. Psihosomatski
simptomi rijetko se prate sve do izvora. A samorazomo
ponašanje koje se izvodi u tajnosti obično prolazi
neopaženo. Premda neka djeca ili mladi mogu privlačiti
pozornost svojim agresivnim ili prijestupničkim
ponašanjem, većina njih sposobna je uspješno prikrivati
razmjere svojih psihičkih teškoća. Većina zlostavljane
djece stupa u odraslu dob sa svim svojim tajnama
nedirnutima.
ODRASLO DIJETE
Mnoga zlostavljana djeca hvataju se za nadu da će
odrastanje donijeti izbavljenje i slobodu. No osobnost
oblikovana u okolini prisilne kontrole nije ponajbolje
prilagođena životu odrasle osobe. Preživjela osoba nosi
sa sobom sve bitne probleme osnovnog povjerenja,
samostalnosti i inicijative. Zadacima rane odrasle dobi
— uspostavljanju neovisnosti i prisnosti — takva osoba
pristupa opterećena znatno umanjenim sposobnostima
brige za sebe, spoznaje i pamćenja, s nepotpunim
identitetom i neizgrađenom sposobnošću stvaranja
postojanih ljudskih odnosa. Ona ostaje zatočenicom
svojega djetinjstva: pokušavajući stvoriti novi život,
stalno se iznova spotiče o traumu. Pisac Richard
Rhodes, koji je preživio teško zlostavljanje u
djetinjstvu, opisuje kako se trauma uvijek iznova
pojavljuje u njegovu djelu: »Različito sam se osjećao
pišući različite moje knjige. Svaka od njih pripovijeda
drugu priču... . Ipak, vidim da se sve one ponavljaju.
Svaka je od njih usredotočena na jednog ili nekoliko ka-
rakternih muškaraca koji se suočavaju s nasiljem,
odupiru mu se i, s onu stranu njegove neljudskosti,
otkrivaju tračak nade. Ponavljanje je nemušti jezik
zlostavljana djeteta. Ne iznenađuje me što nalazim
kako se on izražava u strukturi mojega djela, u valnim
duljinama prevelikima da bi se pretočile u riječi, poput
rezonancija hramskoga bubnja koje se ne toliko čuju
koliko osjećaju u klijetkama srca.«35
132
Prisne ljudske odnose preživjele osobe pokreće glad za
zaštitom i brigom i progoni strah od napuštanja ili
izrabljivanja. U potrazi za spasom, takva će osoba
možda tražiti snažne autoritativne likove koji naizgled
nude obećanje posebnog skrbničkog odnosa.
Idealizirajući osobu kojoj postane privržena, ona
pokušava držati na odstojanju stalnu bojazan da će ili
pasti u njezinu vlast ili da će je ova izdati.
Neizbježno međutim, odabrana osoba ne uspijeva
udovoljiti razini njezinih fantazmatskih očekivanja.
Razočarana, preživjela može bijesno ocrnjivati istu tu
osobu koju je donedavno obožavala. Najobičniji međuo-
sobni sukobi mogu izazvati intenzivnu strepnju,
depresiju ili bijes. U duhu preživjele, čak i neznatna
omalovažavanja oživljuju bivše doživljaje bešćutnog
nemara, a nehotične pozljede bivše doživljaje smišljene
okrutnosti. Ta izobličenja nije Iako ispraviti iskustvom
jer preživjeloj osobi obično nedostaju verbalne i
društvene vještine za rješavanje sukoba. Tako
preživjela razvija obrazac intenzivnih i nepostojanih
odnosa, opetovano odjelovljujući drame izbavljenja,
nepravde i izdaje.
Gotovo neizbježno, preživjela osoba ima i velike
teškoće da zaštiti sebe u kontekstu prisnih odnosa.
Njezina očajnička čežnja za pažnjom i brigom otežava
uspostavljanje neopasnih i primjerenih razgraničenja u
odnosima s ljudima. Njezina sklonost da ocrnjuje sebe i
idealizira one kojima postane privržena još više
zamagljuje njezinu prosudbu. Njezina empatična
ugođenost prema željama drugih i njezine automatske,
često nesvjesne navike pokoravanja također je čine
ranjivom naspram svakoga tko je u položaju moći ili
autoriteta. Njezin disocijacijski stil obrane otežava joj
da svjesno i točno procjenjuje opasnost. A njezina želja
da ponovno proživi opasnu situaciju, ali da djeluje tako
da njezin ishod bude dobar, može je odvesti u ponovna
odjelovljavanja zlostavljanja.
Zbog svih tih razloga, odrasla preživjela osoba u velikoj
je opasnosti da ponovno postane žrtvom u odrasloj
dobi. Podaci koji potkrepljuju ovu ocjenu neporecivi su,
bar kad su posrijedi žene. Rizik silovanja, seksualnih
nasrtaja, tučenja, mada visok za sve žene, približno je
dvostruk kad su posrijedi žene preživjele seksualno
zlostavljanje u djetinjstvu. Istraživanje Diane Russell o
ženama koje su u djetinjstvu bile incestuozno
zlostavljane pokazalo je da su dvije trećine njih kasnije
bile opet silovane.36 Kao da je sada odrasla djevojčica
žrtva zavjetovana na ponovno proživljavanje svojih
traumatskih doživljaja ne samo u sjećanju, nego i u
svakodnevnom životu. Jedna od preživjelih ovako
razmišlja o neposus-tajanju nasilja u svojem životu:
»To postaje gotovo kao proročanska kletva — počneš
očekivati nasilje koje će uravnotežiti nasilje i ljubav iz
rane dobi. Silovali su me šest puta — dok sam bježala
od kuće, autostopirala
133
ili pila. To se sve na neki način nadovezivalo jedno na
drugo i činilo me upadljivom metom. Grozno! Najluđe u
svemu bilo je to što sam isprva bila uvjerena da će me
silovatelji ubiti jer, ako me ostave na životu, kako će se
izvući? Konačno sam shvatila da oni nemaju razloga za
zabrinutost, nitko im neće ništa jer sam 'sama to
tražila'.«37
Fenomen opetovane viktimizacije, neosporno stvaran,
zahtijeva veoma oprezno tumačenje. Predugo je
psihijatrijsko mnijenje jednostavno preslikavalo sirovi
društveni sud da preživjele »traže« zlostavljanje. Stariji
pojmovi mazohizma i novije postavke o ovisnosti o
traumi podrazumijevaju da žrtve traže i izvode dobit iz
opetovanog zlostavljanja. To je rijetko istina. Neke
preživjele doduše navode seksualnu uzbuđenost ili
zadovoljstvo u zlostavljačkim situacijama; u takvim
slučajevima, rani prizori zlostavljanja mogu biti
otvoreno erotizirani i ponovno odjelovljivani
posredstvom psihičke prisile. No čak i tada postoji jasno
razgraničenje između željenih i neželjenih vidova tog
doživljaja, odnosno, kako tumači jedna od preživjelih:
»Volim da me se tjelesno zlostavlja, ali kad nekome za
to platim. To može biti jako uzbudljivo. No volim imati
kontrolu nad situacijom. Dok sam pila, prošla sam kroz
fazu kad bih otišla u bar i pokupila najzamazanijeg,
najodurnijeg muškarca kojeg sam mogla naći i spavala
s njim. Ponižavala bih se. To više ne radim.«38
Češći je slučaj da se opetovano zlostavljanje ne traži,
već ga se prije pasivno očekuje kao groznu, ali
neizbježnu sudbinu, i prihvaća kao neizbježnu cijenu
odnosa s ljudima. Mnoge preživjele imaju tako duboko
nedostatne samozaštitne sposobnosti da sebe teško
mogu i zamisliti u položaju da djeluju ili biraju. I
pomisao da se kaže ne na emocionalne zahtjeve
roditelja, supružnika, ljubavnika ili autoritarnog lika
može biti takoreći nemoguća. Stoga nije neobično naći
odrasle osobe koje i dalje opslužuju želje i potrebe onih
koji su ih jednom zlostavljali, te koje i dalje dopuštaju
duboka zasezanja u svoj život bez zadrške ili granica.
Odrasle osobe preživjele zlostavljanje u ranoj dobi
možda će svoje zlostavljače poslije njegovati u bolesti,
braniti ih u nevolji, a u krajnjim slučajevima, čak i
nastaviti udovoljavati njihovim seksualnim zahtjevima.
Žena preživjela incest opisuje kako se nastavila brinuti
za svojeg zlostavljača čak i u odrasloj dobi: »Mog oca
su kasnije uhvatili. Silovao je kćer svoje prijateljice i
ona ga je tužila. Kad ga je izbacila, nije imao kamo otići
pa sam ga ja uzela k sebi da živi sa mnom. Molila sam
se da ne ode u zatvor.«39
Dobro naučeni disocijacijski stil svladavanja problema
također vodi u zanemarivanje ili krajnje umanjivanje
naznaka iz društvene okoline što obično upozoravaju na
opasnost. Jedna preživjela opisuje kako se stalno
iznova zatjecala u osjetljivim situacijama: »Bilo je to
zapravo nesvjesno,
134
ali znala sam kamo vodi. Nailazila bih na starije,
očinske muškarce i od prve bih znala... Jednom sam se
spetljala s nekim starcem u ušljivom hotelu gdje sam
stanovala — same prostitutke, pijanci i ja. Čistila sam
mu sobu i zavoljela ga. Tako sam ga jednog dana
zatekla u krevetu. Rekao je da mu je liječnik savjetovao
da ne ide s prostitutkama i bih li mu ja pomogla i
obavila posao rukom. Nisam shvatila o čemu govori pa
mi je pokazao. I obavila sam. A onda sam se osjećala
krivom. Naljutila sam se tek mnogo kasnije.«40
Za osobe preživjele zlostavljanje u djetinjstvu mnogo je
vjerojatnije da će opet postati žrtvama ili nastetiti sebi,
nego da će žrtvama učiniti druge ljude. Zapravo
iznenađuje da ti ljudi češće ne postaju zlostavljačima.
Možda upravo zbog duboko usađenog gnušanja spram
samih sebe, čini se da su preživjele osobe ponajčešće
udešene tako da svoju agresiju usmjeravaju na sebe.
Dok su pokušaji samoubojstva i samosakaćenja u
visokoj korelaciji sa zlostavljanjem u djetinjstvu, veza
između zlostavljanja u djetinjstvu i asocijalnog
ponašanja u odrasloj dobi relativno je slaba.41 Is-
traživanje provedeno među više od 900 psihijatrijskih
pacijentica i pacijenata pokazalo je da je sklonost
samoubojstvu u uskoj vezi s poviješću zlostavljanja u
djetinjstvu, ali sklonost ubojstvu ne.42
Premda to nije slučaj s većinom žrtava, jasno da
manjina njih postaje počiniteljima. Čini se da trauma
naglašava uobičajene stereotipe rodova: muškarci s
poviješću zlostavljanja u djetinjstvu mnogo će
vjerojatnije svoju agresiju iživljavati na drugim ljudima,
dok je za žene vjerojatnije da će biti viktimizirane od
drugih ili da će ozljeđivati same sebe.43 Istraživanje
provedeno na 200 mladih muškaraca bilježi da oni koji
su bili tjelesno zlostavljani u djetinjstvu češće od ostalih
izjavljuju da su nekome prijetili da će ga povrijediti, da
su nekoga udarili u tučnjavi, te da su sudjelovali u
nezakonskim radnjama.44 Mala manjina preživjelih,
obično muškarci, prigrlit će ulogu počinitelja i doslovce
ponovno odjelovljivati svoje doživljaje iz djetinjstva.
Udjel preživjelih koji kreću takvim putom nije poznat,
no gruba se procjena može izvesti na osnovi podataka
istraživanja kojim su kontinuirano praćena djeca
izrabljivana u seksualnim bandama. Oko 20% te djece
branilo je počinitelja, minimiziralo ili racionaliziralo
izrabljivanje i usvajalo asocijalne stavove.45 Muškarac
koji je preživio teško zlostavljanje u djetinjstvu opisuje
kako je postao agresivan prema okolini: »Kad mi je bilo
trinaest-četrnaest godina, odlučio sam da mi je dosta
toga. Počeo sam uzvraćati udarce. Postao sam pravi
grubijan. Jednom se jedna djevojka stala zabadati u
mene i ubio sam boga u njoj. Počeo sam nositi pištolj.
Tako su me i ulovili i strpali u zatvor — zbog pištolja
bez dozvole. Kad klinac počne uzvraćati udarce i
postane delinkvent, znači
135
da je dosegao točku s koje nema povratka. Ljudi bi se
trebali upitati koji se to vrag događa u obitelji prije
nego što klinac upropasti cijeli svoj život. Pitati! A ne
klinca zatvoriti!«46
U krajnjim slučajevima, osobe preživjele zlostavljanje u
djetinjstvu mogu nasrtati na vlastitu djecu ili ih ne
zaštićivati. Međutim, suprotno uvriježenu mišljenju da
postoji »generacijski ciklus zlostavljanja«, velika većina
preživjelih niti zlostavlja niti zanemaruje svoju djecu.47
Mnoge/i se od njih strahovito boje da će njihova djeca
propatiti sudbinu sličnu njihovoj i čine sve kako bi
spriječile/i da se to ne dogodi. Za dobro svoje djece,
ljudi preživjeli zlostavljanje Često su kadri mobilizirati
skrbničke i zaštitničke sposobnosti koje nikad nisu bili
kadri primijeniti na sebe. U studiji o majkama s
mnogostrukim poremećajem osobnosti, psihijatar Philip
Coons je zamijetio: »Općenito sam bio impresioniran
pozitivnim, konstruktivnim i brižnim odnosom mnogih
majki s mnogostrukim poremećajem osobnosti prema
svojoj djeci. Zlostavljane kao djeca, one se upinju da
zaštite svoju djecu od sličnih zala.«48
Kako preživjele osobe pokušavaju uspostavljati ljudske
odnose svojstvene odrasloj dobi, psihičke obrane
stvorene u djetinjstvu postaju sve većom smetnjom
prilagodbi. Dvomišljenje i podvajanje osobnosti inge-
niozne su djetinje prilagodbe na obiteljsko okružje
prisilne kontrole, ali su više nego neupotrebljive u
okružju slobode i odgovornosti svijeta odraslih. One
sprečavaju razvoj prisnih meduosobnih odnosa ili
cjelovitog identiteta. Kad se preživjela osoba stane
hrvati sa zadacima odrasle dobi, ostavština njezina
djetinjstva postaje sve većim teretom. Kad-tad, neri-
jetko u trećem ili četvrtom desetljeću života,
obrambena struktura može se početi slamati. Otponac
je često promjena ravnoteže odnosa s bliskim
osobama: raspad braka, rođenje djeteta, bolest ili smrt
roditelja. Fasada se više ne može održavati i počinje se
promaljati iza nje skrivena razlom-ljenost. Kada i ako
nastupi slom, on se može očitovati u simptomskim
oblicima Što podražavaju takoreći sve kategorije
psihijatrijskih poremećaja. Preživjele osobe boje se da
gube razum ili da im predstoji neizbježna smrt. Svlvia
Fraser opisuje strah i opasnost suočavanja s tajnama
svojeg djetinjstva u odrasloj dobi:
Jesam li uistinu željela otvoriti Pandorinu kutiju ispod
postelje moga oca? Kako ću se osjećati kad otkrijem da
je nagrada u toj igri, nakon četiri desetljeća praćenja
tragova i rješavanja zagonetki, spoznaja da me moj
otac seksualno zlorabio? Hoću li moći bez gorčine prijeći
preko sve one moje silne životne energije utrošene na
zataškavanje zločina?...
Vjerujem da se mnoge iznenadne smrti zbivaju u
trenutku kad osoba zaključi jednu fazu života i mora
postati drukčijom vrstom osobe kako bi nasta-
136
vila dalje. Feniks silazi u plamen s najboljom namjerom
da uskrsne, a onda posrne pri polijetanju. Na toj točki
prijelaza, došla sam nadomak umiranju zajedno s
mojim drugim Ja.49

BILJEŠKE
1 M. BONAPARTE — A. FREUD — E. KRIS, ur., The
Origins of Psychoanalysis: Letters to Wilhelm Fliess,
Drafts and Notes by Sigmund Freud (Basic Books, Nevv
York, 1954), str. 187-88.
2 S. FRASER, My Faiher's House: A Memoir of
Incest and ofHealing (Harper & Row, New York, 1987),
sir. 187-88.
«
3 Razgovor, Karen, 1986.
4 Razgovor, Tani, 1986.
5 Razgovor, Ginger, 1988.
6 Razgovor, Archibald, 1986.
7 Razgovor, Meadow, 1986.
8 R. KLUFT, »Childhood Multiple Personality
Disorder: Prediclors, Clinical Findings, and Tre-atmenl
Results«, u Childhood Antecedents of Multiple
Personality Disorder, ur. R. KLUFT (American
Psychia(ric Press, Washington, DC, 1985), str. 167-96.
9 C. OUNSTED, »Biographical Science: An Essay on
Developmenial Medicine«, u Psychiatric Aspects of
Medica! Practice, ur. B. MANDELBORTE i M. C. GELDER
(Staples Press, London, 1972).
10 Razgovor, Tani, 1986.
11 J. L. HERMAN — J. C. PERRY — B. A. van der
KOLK, »Childhood Trauma in Borderline Personality
Disorder«, American Journal of Psychiatiy 146 (1989),
str. 490-95; B. SANDERS — G. McROBERTS — C.
TOLLEFSON, »Childhood Stress and Dissociation in a
College Population«, u Dissociation 2 (1989), str. 17-
23: J. A. CHU — D. L. DILL, »Dissociative Sym-ptoms in
Relation to Childhood Physical and Sexual Abuse«,
American Journal of Psychiatry 147 (1990), str. 887-
92; B. SANDERS and M. GIOLAS, »Dissociation and
Childhood Trauma in Psychologically Disturbed
Adolescents«, American Journal of Psychiatiy 148
(1991), str, 50-54.
12 Razgovor, Sara Jane, 1986.
13 Razgovor, Nadine, 1986.
14 KLUFT, Childhood Antecedents; E. BLISS, Multiple
Personality, Allied Disorders, and Hypnosis (Oxford
University Press, Ne\v York, 1986); F. PUTNAM,
Diagnosis and Trcatment of Multiple Personality
Disorder (Guilford Press, Nevv York, 1989).
15 FRASER, My Faiher's House, str. 220-21.
16 Razgovor, Connie, 1986.
17 L. TERR, Too Scared to Cry (Harper and Rovv,
Nevv York, 1990); K. A. DODGE — J. E BATES — G. S.
PETTiT, »Mechanisms in the Cycle of Violence«, Science
250 (1990), str. 1678-83.
18 A. W. BURGESS, C. R. HARTMAN, M. P.
McCAUSLAND et al., »Response Patterns in Children
and Adolescents Exploited Through Sex Rings and
Pornography«, American Journal ofPsychiatiy 141
(1984), str. 656-62.
19 Razgovor, Nadine, 1986.
20 J. L. HERMAN, Father-Daughler Incest (Harvard
University Press, Cambridge, MA, 1981). Vidi i raspravu
o »Čovjeku-štakoru« u L. SHENGOLD, Sout Murder:
The Effects of Childhood Abuse and Deprivation (Yale
University Press, Nevv Haven, 1989).
21 Razgovor, Johanna, 1982.
22 E. HILL, The Family Secret: A Personal Account of
Incest (Capra Press, Santa Barbara, 1985), str. 11.
137
23 Ibid.
24 S. FERENCZI, »Confusion of Tongues Betvveen
Adulls and the Child: The Language of Ten-derness and
of Passion«, [1932] u Final Conlribulions lo Ihe
Problems and Methods of Psychoa-nafysis (Basic Books,
New York, 1955), str. 155-67.
25 SHENGOLD, Soul Murder, str. 26.
26 P. P. RIEKER and E. CARMEN (HILBERMAN), »The
Victim-to-Patient Process: The Di-sconfirmation and
Transformation of Abuse«, American Journal of
Psychiatry 56 (1986), str. 360-70.
27 R. LOEWENSTEIN, »Somatoform Disorders in
Victims of Incest and Child Abuse«, u Incest-Relaied
Syndromes of Adult Psychopathology, ur. R. P. KLUFT
(American Psvchiatric Press, Washington, DC, 1990),
str. 75-112; M. A. DEMITRACK, F. W. PUTNAM, T. D.
BREWER-TON et al„ »Relation of Clinical Variables to
Dissociative Phenomena in Eating Disorders«, American
Journal of Psychiatry 147 (1990), str. 1184-88.
28 Razgovor, Meadow, 1986.
29 A. BROVVNE — D. F1NKELHOR, »Impact of Child
Sexual Abuse: A Revievv of the Research«,
Psychological Bulletin 99 (1986), str. 66-77.
30 G. ADLER, Borderline Psychopathology and ils
Treatmenl (Jason Aronson, New York, 1985).
31 H1LL, The Family Secrel, str. 229.
32 B. A. van der KOLK — J. C. PERRY — J. L.
HERMAN, »Childhood Origins of Self-De-structive
Behavior«, American Journal of Psychiatry 148 (1987),
str. 317-24.
33 Razgovor, Sara Jane, 1986 Slična izviješća o
subjektivnom doživljaju samosakaćenja mogu se naći u
Mary de YOUNG, »Self-Injurious Behavior in Incest
Victims: A Research Note«, Child Welfare 61 (1982),
str. 577-84; te u E. LEIBENLUFT — D. L. GARDNER —
R. W. COW-DRY, »The Inner Experience of the
Borderline Self-Mutilator«, Journal of Personality
Disorders 1 (1987), str. 317-24.
34 van der KOLK et al., »Origins of Self-Destructive
Behavior«.
35 R. RHODES, A Hole in the World: An American
Boyhood (Simon & Schuster, Nevv York, 1990), str.
267.
36 D. E. H. RUSSELL, The Secrel Trauma, (Basic
Books, New York, 1986).
37 Razgovor, Joanie, 1987.
38 Razgovor, Jo, 1987.
39 Razgovor, Ginger, 1988.
40 Razgovor, Tani, 1986.
41 HERMAN et al., »Childhood Trauma«.
42 G. R. BROWN — B. ANDERSON, »Psvchiatric
Morbiditv in Adult Inpatients with Childhood Histories of
Sexual and Phvsical Abuse«, American Journal
ofPsychialry 148 (1991), str. 55-61.
43 E. H. CARMEN — P. P. RIEKER — T. MILLS,
»Victims of Violence and Psvchiatric Illness«, American
Journal of Psychiatry 141 (1984), str. 378-83.
44 V. E. POLLACK, J. BRIERE, L. SCHNEIDER et al.,
»Childhood Antecedents of Antisocial Behavior: Parental
Alcoholism and Phvsical Abusiveness«, American
Journal of Psychiatry 147 (1990), str. 1290-93.
45 BURGESS et al., »Response Patterns in Children«.
46 Razgovor, Jesse, 1986.
47 J. KAUFMAN — E. ZIGLER, »Do Abused Children
Become Abusive Parents?«, American Journal of
Orthopsychialry 57 (1987), str. 186-92.
48 P. M. COONS, »Children of Parents vvith Multiple
Personalitv Disorder«, u Childhood Aniecedenls, ur. R.
P. KLUFT, str. 151-66, cit. na str. 161.
49 FRASER, My Father's House, str. 211-12.
139
6
Nova dijagnoza

Većina ljudi ne zna ništa niti imalo razumije psihičke

promjene uzrokovane zatočeništvom. Stoga je društvo
o kronično traumatiziranim ljudima sklono suditi krajnje
oštro. Prividna bespomoćnost i pasivnost kronično
zlostavljane osobe, njezina zarobljenost u prošlosti,
njezina neprestana depresija i somatske tegobe, kao i
njezina tinjajuća ljutnja, često frustriraju i njoj najbliže
ljude. Štoviše, ako je bila primorana iznevjeriti ljudske
odnose, lojalnost zajednici ili moralne vrijednosti, ona
često biva izložena žestokoj osudi.
Promatrači koji nikada nisu doživjeli dugotrajni smrtni
strah i koji nemaju nikakve spoznaje o nasilnim
metodama kontrole, umišljaju da bi oni očitovali veću
hrabrost i otpor nego žrtva u sličnim okolnostima.
Odatle opća sklonost da se ponašanje žrtve tumači
slabostima njezine osobnosti ili moralnosti. S ratnim
zarobljenicima koji su podlegli »pranju mozga« Često
se postupa kao s izdajnicima.1 Taoci koji pokleknu pred
svojim zatočiteljima često dozive javno žigosanje. S
preživjelima se često postupa nemilosrdnije nego s
onima koji su ih zlostavljali. Primjerice u razglašenom
slučaju Patricije Hearst, taokinja je suđena za zločine
počinjene pod prinudom i dobila je veću zatvorsku
kaznu od svojih zatočite-Ija.2 Slično tome, žene koje ne
uspiju pobjeći iz zlostavljačkih veza, koje se
prostituiraju ili izdaju svoju djecu pod prinudom,
podvrgavaju se posebnim istragama.3
Sklonost da se krivnja traži u naravi žrtve može se
vidjeti čak i u slučaju politički organiziranih masovnih
umorstava. Sjećamo se kako se poslije holokausta
naširoko razglabala »pasivnost« Židova i njihovo
»sudioništvo« u sudbini koja ih je snašla. Ali,
povjesničarka Lucy Dawidowicz upozorava da su
»sudioništvo« i »suradnja« pojmovi što vrijede samo u
situaciji slobode izbora. Oni nemaju isto značenje u
situaciji zatočeništva.4
140
DIJAGNOSTIČKO ETIKETIRANJE
Sklonost da se okrivljuje žrtva snažno je utjecala na
smjer psihologijskih istraživanja. Istraživače i kliniČare
je navela da objašnjenje počinite-ljevih zločina traže u
naravi žrtve. Kad je riječ o taocima i ratnim zarob-
ljenicima, mnogi pokušaji da se pronađu pretpostavljeni
nedostaci osobnosti što predodređuju zatočenike za
uspješno »pranje mozga« iznjedrili su malo održivih
zaključaka. Stoga ne preostaje drugo do zaključiti da
normalni, psihički zdravi muškarci doista mogu nemuški
pokleknuti pod nasilnim metodama.5 U kućnim
situacijama zlostavljanja, gdje žrtve bivaju zarobljene
prije uvjeravanjem nego zatocenjem, istraživanja su se
također usredotočivala na crte osobnosti koje možda
predodređuju ženu da se upušta u zlostavljaČki odnos.
No niti ovdje se nije izlučio nikakav suvisli profil
podložne žene. Premda je u nekih tučenih žena jasno
da imaju velike psihičke teškoće koje ih čine ranjivima,
većina njih ne pokazuje nikakve ozbiljne psihopatološke
naznake prije stupanja u izrab-ljivački odnos. Mnoge
ulaze u vezu sa svojim zlostavljačima u vrijeme
prolazne životne krize ili nedavnog gubitka, kad se
osjećaju nesretnima, otuđenima ili osamljenima.6 Opći
zaključak istraživanja o tučenim ženama jest slijedeći:
»Traganje za osobinama žena Što pogoduju njihovoj
viktimizaciji promašuje cilj... . Katkad se zaboravlja da
je muško nasilje način ponašanja muškaraca. S obzirom
na to, ne iznenađuje što su plodonosniji napori da se
takvo ponašanje objasni bili oni koji su se usredotočili
na osobine muškaraca. Naprotiv, ono što iznenađuje
golemi je napor da se muško ponašanje objasni
ispitivanjem osobina žena.«7
Koliko god bilo jasno da i obični, zdravi ljudi mogu biti
uhvaćeni u klopku dugotrajnih situacija zlostavljanja,
toliko je jasno i to da nakon izbavljenja ti ljudi više nisu
ni obični ni zdravi. Kronično zlostavljanje uzrokuje
ozbiljnu psihičku štetu. Sklonost da se krivi žrtva,
međutim, dugo se provlačila kroz psihologijsko
poimanje i dijagnozu posttraumatskog sindroma.
Umjesto da se psihopatologija žrtve shvati kao odgovor
na situaciju zlostavljanja, stručnjaci za duševno
zdravlje često su situaciju zlostavljanja pripisivali
pretpostavljenoj psihopatološkoj podlozi osobe žrtve.
Sramotni primjer tog načina mišljenja studija je o
tučenim ženama iz 1964. godine pod naslovom Žena
muža koji tuče svoju ženu. Istraživači, koji su izvorno
namjeravali proučavati one koji tuku, ustanovili su da
muškarci ne žele razgovarati s njima. Stoga su
pozornost preusmjerili na za suradnju spremnije tučene
žene za koje su našli da su »kastratorice«, »frigidne«,
»agresivne«, »neodlučne« i »pasivne«. Zaključili su da
bračno
141
nasilje ispunjava »mazohistične potrebe« tih žena.
Identificiravši poremećaje osobnosti tih žena kao izvor
problema, ti su ih kliničari krenuli i »liječiti«. U jednom
slučaju uspjeli su suprugu uvjeriti da ona izaziva nasilje
i uputili je kako da se popravi. Kad je prestala zvati u
pomoć maloljetnog sina da je brani od batina, kad je
prestala odbijati podavati se seksu po želji čak i kad bi
joj muž bio pijan i nasilan, njezino je liječenje
ocijenjeno kao uspjeh.8
Premda ćemo takav bezočni otvoreni seksizam danas
rijetko naći u psihijatrijskoj literaturi, još uvijek
prevladavaju iste pojmovne zablude, zajedno s
njihovom implicitnom pristranošću i prezirom. Klinička
slika osobe svedene na elementarnu brigu za
preživljavanje još se uvijek često i pogrešno ističe kao
karakterna podloga profila žrtve. Pojmovi kojima se
opisuje ustrojstvo osobnosti u normalnim okolnostima
primjenjuju se na žrtve bez imalo pojma o tome kakva
oštećenja osobnosti nastupaju u uvjetima dugotrajnog
zastrašivanja. Tako primjerice pacijenticama koje pate
od složenih odgođenih posljedica kronične traume još
uvijek često prijeti opasnost da će im biti postavljena
pogrešna dijagnoza poremećaja osobnosti. Njih se
nerijetko opisuje kao imanentno »ovisne«, »mazohi-
stične« ili »malodušne«. U jednom novijem istraživanju
o djelatnosti odjela za hitan prijem jedne velike gradske
bolnice, kliničari su tučene žene rutinski opisivali kao
»histeričarke«, »mazohistične ženke«, »hipohondri-ce«
odnosno, jednostavnije rečeno, »lažljivice«.9
Ta sklonost pogrešnom dijagnosticiranju žrtava postala
je žarištem raspre začete sredinom osamdesetih
godina, kad je dijagnostički priručnik Američke
psihijatrijske udruge dospio za reviziju. Jedna
psihoanalitička struja predlagala je da se kanon dopuni
»mazohističnim poremećajem ličnosti«. Ta hipotetična
dijagnoza po njima se imala primjenjivati na svaku
osobu koja »ostane u odnosu u kojem je on/ona
izrabljivan/a, zlostavljan/a ili iskorištavan/a unatoč
prilikama da situaciju promijeni«. To je zgranulo mnoge
ženske skupine te je uslijedila pregrijana javna raspra.
Žene su inzistirale na pokretanju postupka pisanja
novog dijagnostičkog kanona, dotad isključivog zabrana
malobrojne skupine muškaraca, i prvi put svoju
psihičku stvarnost počele nazivati njezinim imenom.
Jedna od sudionica toga procesa bila sam i ja. Tada me
najviše osup-nulo to koliko su se malo važnima činili
racionalni argumenti. Predstavnice žena došle su na
raspravu pripremljene, s pomno obrazloženim i opširno
dokumentiranim nacrtima stavova u kojima se
dokazivalo da je predloženi dijagnostički pristup
znanstveno loše utemeljen, da ignorira nedavne
napretke u razumijevanju psihologije viktimizacije, te
da je po
142
svojim učincima društveno nazadnjački i
diskriminatorski budući da će se primjenjivati za
stigmatiziranje obesnaženih ljudi.10 Muškarci iz psi-
hijatrijske vrhuške ostali su pri svojem bešćutnom
odbijanju. Otvoreno su priznali da ne poznaju opsežnu
literaturu o psihičkoj traumi iz proteklog desetljeća, ali
nisu vidjeli zbog čega bi se to njih ticalo. Jedan član
Upravnog odbora Američke psihijatrijske udruge izrazio
je mišljenje da je rasprava o tučenim ženama nebitna.
Drugi je jednostavno izjavio — »K meni nikad ne dolaze
žrtve.«11
Na koncu, zbog žestokog negodovanja organiziranih
ženskih skupina i velikog publiciteta što ga je rasprava
pobudila, postalo je svrsishodnije naći nekakav
kompromis.12 Naziv predložene stavke promijenjen je u
»samoporažavajući poremećaj osobnosti«. Promijenjeni
su i kriteriji za dijagnozu tako da se ta etiketa nije
mogla primjenjivati na ljude za koje se zna da su
tjelesno, seksualno ili psihički zlostavljani. Što je
najvažnije, spomenuti poremećaj nije uvršten u osnovni
tekst, nego u dodatak. Dosuđen mu je apokrifni status
unutar kanona gdje čami do dana današnjega.
POTREBA ZA NOVIM POJMOM
Pogrešna primjena pojma mazohističnog poremećaja
osobnosti jedna je od dijagnostičkih pogrešaka što
možda najviše žigošu, ali nikako nije jedina. Općenito
govoreći, dijagnostičke kategorije postojećeg psihijatrij-
skog kanona jednostavno nisu skrojene po mjeri osoba
koje su preživjele krajnje situacije te im stoga niti ne
mogu pristajati. Uporna strepnja, fobije i panika
preživjelih nisu jednaki običnim poremećajima
uzrokovanima strepnjom. Somatski simptomi
preživjelih nisu jednaki običnim psihosomatskim
poremećajima. Njihova depresija nije isto što i obična
depresija. A narušenost njihova identiteta i odnosnog
života nije isto što i običan poremećaj osobnosti.
Nedostatak točnog i sveobuhvatnog dijagnostičkog
pojma ima ozbiljne posljedice po liječenje jer se često
gubi iz vida veza između prisutnih simptoma pacijentice
i traumatskog doživljaja. Pokušaji da se pacijentica
ugura u kalup postojećih dijagnostičkih konstrukata
najčešće, i u najboljem slučaju, završavaju djelomičnim
razumijevanjem problema i frag-mentarnim pristupom
liječenju. Kronično traumatizirani ljudi i dalje i prečesto
pate u tišini; ako se uopće požale, njihove žalbe ne
shvaćaju se ispravno. Oni mogu nakupiti cijelu zbirku
lijekova: jedan za glavobolje, drugi za nesanice, treći
za strepnju, četvrti za depresiju. A nijedan od
143
njih, čini se, baš i ne djeluje jer se pitanja traume koja
je izvor svega niti ne postavljaju. Kad se liječnici umore
od tih kronično nesretnih ljudi čije se stanje, kako se
čini, ne popravlja, iskušenje da se posegne za pogrdnim
dijagnostičkim etiketama postaje neodoljivo.
Čak i dijagnoza »posttraumatskog stresnog
poremećaja« kako je on sada definiran ne odgovara
dovoljno točno. Postojeći dijagnostički kriteriji za taj
poremećaj izvedeni-su na osnovi stanja osoba koje su
preživjele vrlo jasno omeđene traumatične događaje.
Kriteriji se temelje na proto-tipima borbe, nepogode i
silovanja. U osoba koje su preživjele dugotrajnu,
opetovanu traumu, simptomska je slika često mnogo
složenija. Osobe koje prežive dugotrajno zlostavljanje
razvijaju samosvojne promjene osobnosti, uključujući
promjene odnosnog života i identiteta. Osobe preživjele
zlostavljanje u djetinjstvu razvijaju slične probleme
odnosa s ljudima i identiteta, a povrh toga su i posebno
ranjive na opetovane poz-ljede, nanošene bilo od
vlastite bilo od tuđe ruke. Tekuća formulacija
posttraumatskog stresnog poremećaja ne uspijeva
zahvatiti niti protejska simptomska očitovanja
dugotrajne opetovane traume, niti duboka izobličenja
osobnosti što nastaju u zatočeništvu.
Sindromu koji se pojavljuje slijedom dugotrajne,
opetovane traume potrebno je posebno ime. Predlažem
da ga se nazove »složenim posttraumatskim stresnim
poremećajem«. Odgovore na traumu najbolje je
shvatiti kao spektar stanja, radije nego kao jedinstveni
poremećaj. A ta stanja sežu u rasponu od kratke
stresne reakcije koja nestaje sama od sebe i nikad ne
dospijeva do dijagnoze, preko klasičnog ili
jednostavnog posttraumatskog stresnog poremećaja,
pa do složenog sindroma dugotrajne opetovane traume.
Premda složeni traumatski sindrom nikad prije nije bio
sustavno opisan, pojam spektra posttraumatskih
poremećaja zabilježili su, gotovo uzgredno, mnogi
stručnjaci. Lav/rence Kolb upozorava na
»heterogenost« posttraumatskog stresnog poremećaja
koji je »psihijatriji ono što je sifilis bio medicini.
Promatrano u raznim vremenskim fazama, može se
učiniti da [taj poremećaj] oponaša svaku pojedinu vrstu
poremećaja osobnosti... Oni međutim, koji su bili
ugroženi kroz duga vremenska razdoblja, pate od
trajne i ozbiljne dezorganiziranosti osobnosti«.13 I drugi
su autori svraćali pozornost na promjene osobnosti
uzrokovane dugotrajnom opetovanom traumom.
Psihijatar Emmanuel Tanay, koji radi s osobama koje su
preživjele nacistički holokaust, primjećuje:
»Psihopatološke crte mogu se skrivati u karakternim
promjenama koje se očituju samo u poremećenim
objektnim odnosima i stavovima prema radu, svijetu,
čovjeku i Bogu.«14
144
Mnogi iskusni Jdiničari upozoravaju na potrebu za
dijagnostičkom formulacijom koja će nadići jednostavni
posttraumatski stresni poremećaj. William Niederland
nalazi da, kako se čini, »pojam traumatske neuroze ...
nije dostatan da obuhvati mnoštvenost i ozbiljnost
kliničkih manifestacija« sindroma zapaženog u osoba
koje su preživjele nacistički holokaust.15 Psihijatri koji
su liječili izbjeglice iz jugoistočne Azije također priznaju
potrebu za »proširenim pojmom« posttraumatskog
stresnog poremećaja koji će uzimati u obzir tešku,
dugotrajnu i opsežnu psihičku traumu.16 Jedan od
autoriteta predlaže pojam »posttraumatskog karak-
ternog poremećaja«.17 Drugi govore o »kompliciranom«
posttraumatskom stresnom poremećaju.18
Kliničari koji rade s osobama koje su preživjele
zlostavljanje u djetinjstvu također su uvidjeli potrebu
za proširenim dijagnostičkim pojmom. Lenore Terr
razlučuje učinke jednokratnog traumatskog udara, i
naziva ga traumom »tipa I«, od učinaka dugotrajne,
opetovane traume koju naziva »tipom II«. Njezin opis
sindroma tipa II uključuje poricanje i psihičku
otupjelost, samohipnozu i disociranje, te izmjene
krajnje pasivnosti i izljeva bijesa.19 Psihijatra Jean
Goodvvin izumila je kratice FEARS (»strahovi«) za
jednostavni posttraumatski stresni poremećaj, te BAD
FEARS (»veliki strahovi«) za teški posttraumatski
poremećaj zamijećen u osoba koje su preživjele
zlostavljanje u djetinjstvu.20
Promatrači su dakle često nazirali jedinstvenu podlogu
složenog traumatskog sindroma i nadijevali mu razna
imena. Vrijeme je da ovaj poremećaj dobije i službeno,
priznato ime. Trenutačno se složeni posttraumatski
stresni poremećaj opisan pomoću sedam dijagnostičkih
kriterija (vidi tablicu) razmatra za uključenje u četvrto
izdanje dijagnostičkog priručnika Američke psihijatrijske
udruge. Empirijska terenska nastojanja pokušavaju
potvrditi može li se takav sindrom pouzdano
dijagnosticirati u kronično traumatiziranih ljudi. Stupanj
znanstvene i intelektualne strogosti u tom procesu
znatno je viši od onoga što je postojao u mizernim
debatama o »mazohističnom poremećaju osobnosti«.
Kako je pojam složenog traumatskog sindroma stjecao
sve šire priznanje, pridjenuto mu je i nekoliko
dopunskih naziva. Radna skupina za dijagnostički
priručnik Američke psihijatrijske udruge odabrala je
oznaku »poremećaj krajnjeg stresa bez drugih
specifičnosti«. Međunarodna klasifikacija oboljenja
sličan je entitet uvrstila pod nazivom »promjena
osobnosti zbog katastrofičnog doživljaja«. Ti nazivi
mogu se činiti čudnovatima i nezgrapnima, no svaki
naziv koji priznaje postojanje ovoga sindroma bolji je
od nikakvoga.
145
Složeni posttraumatski stresni poremećaj
1. Povijest podvrgnutosti totalitarnoj kontroli kroz
dulje razdoblje (mjeseci ili godine). Primjeri uključuju
taoce, ratne zarobljenike, osobe preživjele kon-
centracijske logore, te izvjesne vjerske kultove. Primjeri
uključuju i one koji su bili podvrgnuti totalitarnim
životnim režimima u seksualnom i kućnom životu,
uključujući osobe preživjele kućno tučenje, tjelesno ili
seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, te organizirano
seksualno izrabljivanje.
2. Promjene u podešavanju afekata, uključujući
• upornu disforiju
• kroničnu obuzetost samoubojstvom
• samoranjavanje
• eksplozivnu ili krajnje zapriječenu srdžbu (s mogućim
izmjenjivanjem)
• prisilnu ili krajnje zapriječenu seksualnost (s
mogućim izmjenjivanjem)
3. Promjene svijesti, uključujući
• amneziju ili hipermneziju traumatičnih događaja
• povremene disocijacijske epizode
• depersonalizaciju — derealizaciju
• ponovno proživljavanje doživljaja, bilo u obliku
intruzijskih simptoma posttraumatskog stresnog
poremećaja, ili u obliku ruminativne obuzetosti
4. Promjene u samoopažaju, uključujući
• osjećaj bespomoćnosti ili paralizu inicijative
• sram, krivnju ili samookrivljavanje
• osjećaj okaljanosti ili stigme
• osjećaj potpune različitosti od drugih ljudi (može
uključivati osjećaj posebnosti, krajnje osamljenosti,
vjerovanje da nitko drugi ne može razumjeti, osjećaj
neljudskog identiteta)
5. Promjene u opažaju počinitelja, uključujući
• obuzetost odnosom s počiniteljem (uključuje
obuzetost osvetom)
• nerealistično pripisivanje totalne moći počinitelju
(oprez: žrtvina procjena stvarnosti može biti
realističnija nego kliničareva)
• idealiziranje ili paradoksalnu zahvalnost
• osjećaj posebnog ili nadnaravnog odnosa
• prihvaćanje sustava vjerovanja ili racionalizacija
počinitelja
6. Promjene odnosa s ljudima, uključujući
• izoliranje i povlačenje
• prekid prisnih odnosa
• opetovanu potragu za izbaviteljem (može se
izmjenjivati s izoliranjem i povlačenjem)
• trajno nepovjerenje
• opetovanje neuspješne samozaštite
7. Promjene u sustavima značenja
• gubitak osnovne opće vjere
• osjećaj beznađa i očaja
146
Imenovanje sindroma složenog posttraumatskog
stresnog poremećaja bitan je korak ka odavanju
primjerenog i svakako zasluženog priznanja onima koji
su pretrpjeli dugotrajno izrabljivanje. To je ujedno i
pokušaj da se nade jezik koji će istodobno biti vjeran
tradicijama točnog psihološkog promatranja, kao i
moralnim zahtjevima traumatiziranih ljudi. To je
pokušaj da se uči od preživjelih, od osoba koje dublje
od ma kojeg istraživača razumiju učinke zatočeništva.
PREŽIVJELE KAO PSIHIJATRIJSKE PACIJENTICE
Ustanove za duševno zdravlje pune su osoba koje su u
djetinjstvu preživjele dugotrajnu opetovanu traumu.
Ova je tvrdnja istinita premda većina ljudi zlostavljanih
u djetinjstvu nikad ne dospije k psihijatru. Koliko se ti
ljudi uspijevaju oporaviti, oni to čine vlastitim
snagama.21 Dok tek mala manjina preživjelih, obično
onih s poviješću najtežih zlostavljanja, kad-tad postaje
psihijatrijskim pacijenti/ca/ma, veliki broj, pa čak i ve-
ćina psihijatrijskih pacijentica/pacijenata osobe su koje
su preživjele zlostavljanje u djetinjstvu.22 Statistički
podaci to nesporno potvrđuju. Odgovarajući na pažljivo
sročena pitanja, 50 do 60% bolničkih psihijatrijskih
pacijenata/ica, te 40 do 60% ambulantnih
pacijenata/ica na terapiji navodile su povijest tjelesnog
ili seksualnog zlostavljanja, ili obojega.23 Istraživanje o
pacijenticama jednog psihijatrijskog odjela za hitan
prijem pokazalo je da 70% njih u povijesti bolesti ima
zlostavljanje.24 Zlostavljanje u djetinjstvu pokazuje se
dakle jednim od glavnih čimbenika što odraslu osobu
navode da zatraži psihijatrijsko liječenje.
Djeca preživjela zlostavljanje koja u odrasloj dobi
postaju pacijenti/ce očituju zbunjujući raspon
simptoma. Opća razina njihovih tegoba viša je nego u
ostalih skupina. Možda je najdojmljiviji nalaz sama
opsežnost popisa simptoma povezanih s poviješću
zlostavljanja u djetinjstvu.25 Psiholog Jeffrev Bryer i
njegovi kolege izvješćuju da žene s poviješću tjelesnog
ili seksualnog zlostavljanja na standardiziranim
mjerenjima pokazuju značajno više stupnjeve
somatizacije, depresije, opće strepnje, fobične strepnje,
interpersonalne osjetljivosti, paranoje i »psihotičnosti«
(vjerojatno disocijacijskih simptoma) od ostalih
pacijentica.26 Psiholog John Briere izvještava da osobe
preživjele zlostavljanje u djetinjstvu očituju nesanicu,
seksualne disfunkcije, disociranje, srdžbu, sklonost
samoubojstvu, samosakaćenje, ovisnost o drogama i
alkoholizam u značajno većem stupnju nego ostali
pacijenti/ce.27 Popis simptoma može se nadopunjavati
gotovo u beskonačnost.
147
Kad osobe preživjele zlostavljanje u djetinjstvu zatraže
stručnu pomoć, one pred liječnika dolaze s, kako to
naziva psihologica Denise Gelinas, »prerušenim
prikazom« problema. Pomoć traže zbog mnogostrukosti
svojih simptoma ili zbog teškoća u ljudskim odnosima:
zbog problema u prisnosti, pretjerane sklonosti da
udovoljavaju potrebama drugih te uzastopnih
viktimizacija. Prečesto niti pacijent/ica niti terapeut/ica
ne prepoznaje vezu između načina prikazivanja
problema i povijesti kronične traume.28
Osobe preživjele zlostavljanje u djetinjstvu, baš kao i
ostali traumatizirani ljudi, u ustanovama za duševno
zdravlje često dobivaju pogrešne dijagnoze i
neprimjereni liječnički postupak. Zbog broja i složenosti
njihovih simptoma, njihovo liječenje često dopire samo
do dijela teškoća i ne provodi se do kraja. Zbog
samosvojnih teškoća u bliskim odnosima, te su osobe
posebno ranjive na ponovnu viktimizaciju od strane
onih koji ih zbrinjavaju. One se nerijetko zapleću u
dugotrajne i razorne interakcije, čime medicinske,
odnosno ustanove za duševno zdravlje samo pre-
slikavaju ponašanje zlostavljačke obitelji.
Osobe preživjele zlostavljanje u djetinjstvu često
nakupe mnoge različite dijagnoze prije nego ishodišni
problem složenog posttraumatskog sindroma bude
prepoznat. Vrlo vjerojatno, te će dijagnoze imati jake
negativne konotacije. Osobama preživjelima
zlostavljanje u djetinjstvu često se prišivaju tri posebno
uvredljive dijagnoze: somatizacijski poremećaj, granični
poremećaj osobnosti, te mnogostruki poremećaj
osobnosti. Sve tri dijagnoze nekoć su bile podvedene
pod danas zastarjeli naziv histerija.29 Pacijenti, obično
je riječ o pacijenticama, koji dobiju takvu dijagnozu
izazivaju neobično intenzivne reakcije davatelja skrbi.
Često se sumnja u njihovu vjerodostojnost. Često ih se
optužuje za manipulaciju ili simuliranje. One često
postaju predmetom žestokih i pristranih prijepora.
Katkad ih se i otvoreno prezire.
Sve tri dijagnoze nabijene su pogrdnim značenjem.
Najzloglasnija je dijagnoza graničnog poremećaja
osobnosti. Stručnjaci za duševno zdravlje taj izraz često
rabe kao nešto tek malo bolje od rafinirane uvrede.
Kako neuvijeno priznaje jedan psihijatar: »Dok sam bio
specijalizant, sjećam se kako sam svojeg mentora pitao
kako se liječe pacijenti s graničnim poremećajem
osobnosti, a on je tek pakosno dobacio: 'Tako da ih se
otpusti'.«30 Psihijatar Irvin Yalom za izraz »granični«
kaže da je to »riječ na koju od strave zastaje srce
sredovječna psihijatra zabrinuta samo za vlastitu
udobnost.«31 Neki kliničari obrazlažu da je izraz
»granični« toliko prožet predrasudama da bi ga valjalo
posve napustiti, upravo onako kako je valjalo napustiti
njegova prethodnika, izraz histerija.
148
Ove tri dijagnoze imaju mnoge zajedničke crte i često
se spajaju i međusobno preklapaju. Pacijenti/ce koji
dobiju jednu od te tri dijagnoze obično imaju sve uvjete
za još nekoliko nadovezanih dijagnoza. Primjerice,
većina pacijentica sa somatizacijskim poremećajem?
osim od brojnih tjelesnih smetnji na koje se žale, pati i
od vrlo teške depresije, agorafo-bije i panike.32 Više od
pola njih dobiva i dopunske dijagnoze »histrio-ničnih«,
»asocijalnih« ili »graničnih« poremećaja osobnosti.33
Slično ovome, osobe s graničnim poremećajem
osobnosti često pate i od vrlo teške depresije, ovisnosti
o supstancama, agorafobije ili panike, te somatizacij-
skog poremećaja.34 Većina pacijentica s mnogostrukim
poremećajem osobnosti ima i iskustvo teške
depresije.35 Većina njih udovoljava i dijagnostičkim
kriterijima za granični poremećaj osobnosti.36 A takve
se naj-— češće žale i na brojne psihosomatske smetnje
uključujući glavobolju, ne-objašnjene bolove, želučano-
crijevne smetnje, te očituju simptome niste-rijske
konverzije. Te/ti pacijenti/ce dobivaju u prosjeku barem
tri psihijatrijske ili neurološke dijagnoze prije nego* im
najzad bude prepoznat mnogostruki poremećaj
osobnosti koji je podloga svega.37
Sva tri spomenuta poremećaja prati visoka razina
podložnosti hipnozi ili disocijaciji, premda u tom
pogledu mnogostruki poremećaj osobnosti tvori razred
za sebe. Ljudi s mnogostrukim poremećajem osobnosti
imaju zapanjujuće sposobnosti disociranja. Neki od
njihovih najbizarnijih simptoma mogu se pogrešno
prepoznati i kao simptomi shizofrenije.38 Primjerice, oni
mogu imati doživljaje »pasivnog utjecaja«, tj. da su u
vlasti neke druge osobnosti, ili halucinirati glasove
svađe među osobnostima dvojnicama. Pacijenti/ce s
graničnim poremećajem osobnosti, mada su rijetko
sposobne za tako virtuozne podvige disociranja,
također pokazuju abnormalno visoke razine
disocijacijskih simptoma.39 Najzad, za pad-jent/ic/e sa
somatizacijskim poremećajem, navodi se da očituju
visoki stupanj podložnosti hipnozi i psihogenoj
amneziji.40
Pacijenti/ca/ma sa sva tri poremećaja također su
svojstvene karakteristične teškoće u bliskim odnosima s
ljudima. Međuosobne teškoće u najvećem se opsegu
bilježe u pacijentica s graničnim poremećajem osobno-
sti. Doista, obrazac intenzivnih, nepostojanih odnosa
jedan je od glavnih kriterija za postavljanje ove
dijagnoze. Granične pacijentice vrlo teško podnose
samoću, ali su ujedno i pretjerano oprezne u odnosima
s ljudima. U strahu da, s jedne strane, ne budu
napuštene, te s druge, da ne padnu u vlast drugoga,
oni/one kolebaju između krajnosti hvatanja za ljude i
povlačenja u sebe, između snisishodljive podložnosti i
žestoke pobune.41 Sklone su stvarati »posebne« odnose
s idealiziranim skrbnicima u kojima se ne pridržavaju
uobičajenih granica odnosa medu ljudima.42
149
Psihoanalitičari tu nepostojanost pripisuju nedostacima
psihičkog razvoja u ranom djetinjstvu, u godinama kad
se oblikuje osobnost. Jedan od autoriteta na tom polju
glavni nedostatak pri graničnom poremećaju osobnosti
opisuje kao »nemogućnost ostvarenja postojanosti
objekta«, tj. nesposobnost da se stvaraju pouzdane i
dobro uklopljene nutarnje predodžbe ljudi u kakve se
ima povjerenje.43 Drugi pak autor govori o »relativnom
razvojnom neuspjehu u stvaranju introjekata kojima
Sebost stječe funkciju postojane-umirujuće sigurnosti«,
odnosno, ljudi s graničnim poremećajem osobnosti ne
mogu se umiriti niti utješiti prizivanjem duševne slike
sigurnog odnosa sa skrbnikom.44
Slični obrasci burnih i nepostojanih odnosa nalaze se i u
pacijenatica s mnogostrukim poremećajem osobnosti. U
tom poremećaju, koji uključuje krajnju rascjepkanost
funkcija, osobnosti »dvojnice« mogu obnašati
najprotuslovnije obrasce odnosnog života. Pacijenti/ce s
mnogostrukim poremećajem osobnosti također su
sklone razvijati intenzivne, veoma »posebne« odnose,
razdirane prestupanjem međuosobnih granica, suko-
bima i potencijalom za izrabljivanje.45 Pacijenti/ce sa
somatizacijskim poremećajem također imaju teškoće u
prisnim odnosima što uključuje seksualne, bračne i
probleme roditeljstva.46
Smetnje u stvaranju identiteta također su
samosvojnost pacijenatica s graničnim i mnogostrukim
poremećajem osobnosti (ove smetnje nisu sustavno
ispitane u somatizacijskom poremećaju). Razlamanje
Sebe u di-socirane dvojnice središnja je crta
mnogostrukog poremećaja osobnosti. Raspon ulomaka
osobnosti obično uključuje barem jednu »odvratnu« ili
»zlu« dvojnicu, te jednu društveno konformnu,
podložnu, odnosno »dobru« dvojnicu.47 Pacijenti/ce s
graničnim poremećajem osobnosti nemaju
disocijacijsku sposobnost stvaranja fragmentarnih
dvojnica, ali imaju slične teškoće u razvijanju cjelovitog
identiteta. Nutarnje slike Sebe cijepaju se na krajnosti
dobroga i lošega. Nepostojani osjećaj Sebe jedan je od
glavnih dijagnostičkih kriterija za granični poremećaj
osobnosti, a »cijepanje« nutarnjih predodžbi o Sebi i
ostalim ljudima neki teoretičari drže temeljnom
podlogom patologije ovoga poremećaja.48
Zajednički nazivnik sva tri poremećaja njihov je izvor u
povijesti traume iz djetinjstva. Dokazi za te veze sežu u
rasponu od očiglednosti do nagovještaja. U slučaju
mnogostrukog poremećaja osobnosti, etiološka uloga
teške traume u djetinjstvu danas je čvrsto
uspostavljena.49 U studiji psihijatra Franka Putnama o
100 pacijenata/ica s tim poremećajem, 97 njih imale su
povijest opsežne traume u djetinjstvu, najčešće
seksualnog ili tjelesnog zlostavljanja ili obojega. Krajnji
sadizam i nasilje do umorstva bili su prije pravilom no
iznimkom u tim strašnim povijestima bole-
150
sti. Gotovo pola pacijenata doista su bili svjedocima
nasilne smrti njima bliske osobe.50
Kad je posrijedi granični poremećaj osobnosti, moja
istraživanja također su potvrdila povijest teške traume
u djetinjstvu u velikoj većini (81%) slučajeva.
Zlostavljanje obično počinje u ranoj životnoj dobi, teško
je i dugotrajno, premda rijetko doseže krajnosti smrti
kakve opisuju pacijen-ti/ce s mnogostrukim
poremećajem osobnosti. Što je ranije zlostavljanje
otpočelo i što je težega stupnja bilo, to je veća i
vjerojatnost da će preživjela osoba razviti simptome
graničnog poremećaja osobnosti.51 Specifičnost
povezanosti između simptoma graničnog poremećaja
osobnosti i povijesti traume iz djetinjstva do danas su
potvrdila i mnoga druga istraživanja.52 H|, m ,
UhMMF
Povezanost somatizacijskog poremećaja i traume iz
djetinjstva nije još potpuno dokazana. Somatizacijski
poremećaj katkad se naziva i Brique-tovim sindromom,
prema francuskom liječniku iz 19. stoljeća Paulu Bri-
quetu, Charcotovom prethodniku. Briquetova zapažanja
o pacijentima/pacijenticama s ovom vrstom poremećaja
puna su izvješća koja upućuju na kućno nasilje, traumu
u djetinjstvu i zlostavljanje. U studiji o 87 djece mlade
od dvanaest godina, Briquet je zabilježio da su s
jednom trećinom te djece »roditelji navadno loše
postupali, ili ih držali u strahu odnosno primjenjivali
surove odgojne postupke.« U slučaju još 10% djece,
Briquet je simptome pripisivao traumatičnim
događajima nepoveza-nima s roditeljskim
zlostavljanjem.53 Po isteku stoljeća, ispitivanja pove-
zanosti somatizacijskog poremećaja i zlostavljanja u
djetinjstvu ponovno su otvorena tek mnogo kasnije.
Nedavno istraživanje o ženama sa soma-tizacijskim
poremećajima pokazalo je da je 55% žena doživjelo
seksualne nasrtaje u djetinjstvu, te da su počinitelji
obično srodnici. To je istraživanje međutim bilo
usredotočeno samo na rane seksualne doživljaje; paci-
jenticama nisu bila postavljana pitanja o tjelesnom
zlostavljanju ili o općoj nasilnosti obiteljskog okružja.54
Sustavno proučavanje povijesti djetinjstva pacijentica
sa somatizacijskim poremećajima tek valja poduzeti.
Tri poremećaja o kojima govorimo možda bi se najbolje
mogla protumačiti kao inačice složenog
posttraumatskog stresnog poremećaja, svaka od kojih
svoje karakteristične crte izvodi iz izvjesnog oblika
prilagodbe na traumatsku okolinu. Fizioneuroza u
posttraumatskom stresnom poremećaju najizraženija je
crta somatizacijskog poremećaja, iskrivljenje svijesti
najizraženija je crta mnogostrukog poremećaja
osobnosti, a smetnje identiteta i odnosa s ljudima
najizrazitija su crta graničnog poremećaja osobnosti.
Šire obuhvatan pojam složenog posttraumatskog
stresnog sindroma istodobno omogućuje objašnjavanje
posebnosti triju poreme-
151
ćaja i njihove medupovezanosti. Ta formulacija također
objedinjuje u cjelinu djelomične opise stanja nekoć
nazivanoga histerijom i potvrđuje njihov zajednički
izvor u povijesti psihičke traume.
Mnoge od crta ta tri poremećaja koje su upravo
najmanje jasne postaju razumljivije u svjetlu povijesti
traume iz djetinjstva. Što je još važnije, na taj način
preživjele osobe postaju kadre razumjeti same sebe.
Kad preživjele kao izvor svojih psihičkih teškoća
prepoznaju zlostavljač-ku okolinu u djetinjstvu, nestaje
njihova potreba da ih pripisuju nekakvoj vlastitoj
urođenoj mani. A to otvara put za stvaranje novog
značenja doživljaja i novoga, nestigmatiziranoga
identiteta.
Razumijevanje uloge traume iz djetinjstva u razvoju
spomenutih teških poremećaja također daje odrednice
za sve vidove liječenja. Spoznaja o tome pribavlja
osnovu za suradni terapeutski savez koji normalizira i
priznaje vrijednost emocionalnih reakcija preživjele
osobe na događaje iz prošlosti, priznajući istodobno i to
da te reakcije mogu ometati prilagodbu u sadašnjosti.
Štoviše, spoznaja obje strane o karakterističnim
smetnjama u odnosnom životu preživjele osobe, te o
susljednoj opasnosti opetovane viktimizacije, najbolje
je osiguranje protiv nesvjesnih ponovnih
odjelovljavanja izvorne traume u terapijskom odnosu.
Svjedočanstva pacijentica vrlo rječito govore u prilog
spoznaji traume kao središnjem čimbeniku procesa
oporavka. Riječi triju žena s dugim stazom
psihijatrijskog liječenja ovdje govore za sve. Svaka je
od njih skupila hrpu pogrešnih dijagnoza i propatila
mnoga neuspješna liječenja prije no što je izvor
psihičkih problema najzad otkriven u povijesti teškog
zlostavljanja u djetinjstvu. A svaka od njih upućuje
nam i izazov da odgonetnemo jezik traume, da iza
mnogih krinki prepoznamo složeni posttraumatski
stresni sindrom.
U prve od tri preživjele, Barbare, prevladavaju
simptomi somatizacij-skog poremećaja:
Živjela sam u paklu na zemlji bez blagodati doktora i
lijekova... . Nisam mogla disati, imala sam grčeve kad
bih pokušala progutati hranu, lupanje srca u prsima,
utrnulost u licu i vidovicu pri odlasku u krevet. Imala
sam migrene, a krvne žile iznad desnog oka bile su mi
tako zategnute da to oko nisam mogla zatvoriti.
[Moja terapeutica] i ja zaključile smo da imam
disocirana stanja. Premda su ona vrlo slična zasebnim
ličnostima, znam da su dio mene. Kad su užasi prvi put
probili na površinu, prošla sam kroz psihičku smrt.
Sjećam se kako sam lebdjela na bijelom oblaku s
mnogo ljudi unutra, ali nisam mogla razabrati lica.
Onda su iz oblaka izronile dvije ruke i pritisle me o
prsa, a glas je rekao: »Ne idi unutra«.
152
Da sam zatražila pomoć kad sam doživjela slom živaca,
znam da bi me strpali medu duševne bolesnike.
Dijagnoza bi vjerojatno glasila manična depresija
začinjena shizofrenijom, panički poremećaj i
agorafobija. U ono vrijeme nitko ne bi imao
dijagnostičke instrumente da predloži dijagnozu [slo-
ženog] posttraumatskog stresnog poremećaja.55
Druga preživjela, Tani, nosila je dijagnozu graničnog
poremećaja osobnosti:
Znam da se stvari s graničnim slučajevima i tome
sličnim kreću nabolje. Ta dijagnoza rezultirala je time
da su sa mnom postupali upravo na način kako su sa
mnom postupali kod kuće. Iste minute kad sam dobila
tu dijagnozu, ljudi su se prema meni prestali ponašati
kao da za to što radim postoji razlog. Cijelo to
psihijatrijsko liječenje bilo je na vlas jednako razorno
kao i ono što se dogodilo ranije.
Poricanje stvarnosti moga iskustva — to mi je nanijelo
najveću štetu. Gubitak sposobnosti da imam povjerenja
bilo u koga bila je najteža posljedica... . Znam da sam
se ponašala odvratno. Ali nisam bila luda. Na sve strane
naći ćete ljude koji se tako ponašaju jer se osjećaju
beznadno. Na tom putu konačno sam naišla na nekoliko
ljudi koji su bili u stanju o meni i dobro misliti, iako sam
imala velike probleme. Dobri terapeuti bili su oni koji su
potvrdili stvarnost moga doživljaja.56
Treća preživjela je Hope, Nada, u koje prevladavaju
simptomi mnogostrukog poremećaja osobnosti:
Vrlo davno, slatka mala djevojčica ožigosana je riječima
paranoidna shi-zofreničarka... . Ta je etiketa prerasla u
teški jaram. U Prokrustovu postelju u koju sam tako
lijepo pristajala jer uopće nisam rasla... . Zakopčana,
pokrivena mrtvačkim pokrovom. Nijedan zabrinuti
psiholog s naočalama nije pre-trgnuo svoje stručne
vijuge na mojoj dosadnoj priči. Nijedan. Dijagnozu pa-
ranoidne shizofreničarke nisam dobila na mjestu gdje
bih mogla ljubazno pogledati najrevnijeg praktičara i
reći mu: »Nemate pravo. Posrijedi je zapravo samo
cijeli život pun jada, ali nema veze.«
Te grozne riječi kao da su začinjale moje jutarnje žitne
pahuljice, upile se u moju odjeću. Osjećala sam ih u
strogim pogledima, u rukama što bi me bez najave
potisnule nadolje. Viđala sam te riječi u odvraćanju
glava, u nikad postavljenim pitanjima, u brižnom i
dosadnom ponavljanju određenja pojma, u umanjenom
i pojednostavljenom obliku, kako bi mi bilo lakše
razumjeti. Prolaze godine. Pa još nove. Refren što
proganja postaje način života. Očekivanje se usporava.
Napredovanje se nostalgično osvrće unatrag. A sve to
vrijeme u zasjedi srca čuči zmija.
Najzad, snovi postaju ključ. Podbodeni svježim, reskim
pojačavanjem Mirnoga Tihoga Glasa. Počinjem vidjeti
nešto od onoga što nečujne, neizgovorene riječi nikada
nisu rekle. Vidjeh masku. Izgledala je kao ja. Svukla
sam
153
je i ugledala zgrčenu gomilu prestrašenih ljudi koji se
zbijaju jedno uz drugo nastojeći sakriti strašne tajne... .
Riječi »paranoidna shizofreničarka« počehu sjedati na
svoje mjesto, slovo po slovo, no Činjahu se poput
osjećaja, misli i radnji što povreduju djecu i lažu, i
skrivaju sramotu i veliki strah. Stala sam uviđati da je
naljepnica, dijagnoza, bila ručni rad, veoma sličan slovu
»A« što ga je Hester Prvnne izvezla na svojim prsima...
. I niza sve dane, niza sve izvezene sate, druge riječi
sve više gurahu u stranu tu značku, naljepnicu,
dijagnozu. »Povrijediti dijete«. »Nepristojne stvari«.
»Žene sa ženama i muškarci s muškarcima rade nepri-
stojne stvari«... .
Zanemarila sam svoju paranoidnu shizofreniju,
spakirala je zajedno s mojim nevoljama i poslala u
Philadelphiju.57
BILJEŠKE
1 A. D. BIDERMAN — H. ZIMMER, ur., The
Manipulalion of Human Behavior (John Wiley, New York,
1961), str. 1-18.
2 P. C. HEARST — A. MOSCOW, Every Secret Thing
(Doubleday, New York, 1982).
3 Za pregled krivljenja žrtve u kućnom nasilju, vidi
L. WARDELL, D. L. GILLESPIE — A. LEFFLER, »Science
and Violence Against Wives«, u The Dark Side
ofFamilies: Current Famu)/ Violence Research, ur. D.
FINKELHOR, R. GELLES, G. HOTALING et al. (Sage,
Beverly Hills, CA, 1983), str. 69-84.
4 L. DAWIDOWICZ, The War Against the Yews
(Weidenfeld and Nicolson, London, 1975).
5 BIDERMAN — ZIMMER, Manipulalion of Human
Behavior, F. M. OCHBERG — D. A. SOSKIS, Victims
ofTerrorism, (Westview, Boulder, CO, 1982).
6 G. T. HOTALING — D. G. SUGARMAN, »An Analvsis
of Risk Markers in Husband-to-Wife Violence: The
Current state of Knovvledge«, Violence and Victims 1
(1986), str. 101-24. Ibid., str. 120.
8 J, E. SNELL — R. J. ROSENWALD — A. ROBEY, »The
Wife-Beater's Wife«, American Journal of Psychiatry 11
(1964), str. 107-12.
10 Za kritički pregled pogrešne primjene pojma
mazohizam vidi P. J. CAPLAN, The Myth of Wo-men's
Masochism (Dutton, New York, 1985), te noviji rad iste
autorice, kritika poremećaja »malodušne« (self-
defeating) osobnosti (neobjavljeni rukopis, Department
of Applied Psycho-logy, Ontario Institute for Studies in
Education, 1989).
11 Sastanak Radne skupine Upravnog odbora i
Skupštine okružnih ogranaka Američke psihijatrijske
udruge, za Nacrt 3. izdanja Dijagnostičko-statističkog
priručnika (DSM-HI-R), Washin-gton, DC, 4. prosinca
1985.
12 D. GOLEMAN, »New Psychiatric Syndromes Spur
Protest«, New York Times, 19. studeni 1985, str. C9;
»Battling over Masochism«, Time, 2. prosinac 1985, str.
76; »Ideas and Trends: Psy-chiatrists versus
Feminists«, New York Times, 6. srpanj 1986, str. C5.
13 L C. KOLB, pismo uredništvu, American Journal of
Psychiatry 146 (1989), str. 811-12.
14 H. KRYSTAL ur-> Massive Psychic Trauma.,
(International Universities Press, New York, 1968), str.
221.
15 Ibid, str. 314.
16 J. KROLL, M. HABENICHT, T. MacKENZIE et al.,
»Depression and Posttraumatic Stress Disorderin
Southeast Asian Refugees«, American Joumal of
Psychiatry 146 (1989), str. 1592-97.
17 M. HOROWITZ, Stress Response Syndromes (Jason
Aronson, Northvale, Nj, 1986), str. 49.
18 D. BROWN — E. FROMM, Hypnotherapy and
Hypnoanatysis (Lawrence Erlbaum, Hillsdale. Nj, 1986)
7
154
19 C. TERR, »Childhood Traumas: An Outline and
Overvievv«, American Journal of Psychiatry 148 (1991),
str. 10-20.
20 J. GOODWIN, »Applying to Adult Incest Victims
What We Have Learned from Victimized Children«, u
Incesl-Related Syndromes of Adull Psychopalhology, ur.
R. P. KLUFT (American Psvchiatric Press, Washington,
DC, 1990), str. 55-74.
21 J. L. HERMAN — D. E. H. RUSSELL — K. TROCKI,
»Long-Term Effects of Incestuous Abuse in Childhood«,
American Journal of Psychiatry 143 (1986), str. 1293-
96.
22 N. DRAUER, The Role ofSexual and Physical Abuse
in the Eliology of fVomen's Mentol Disor-ders: The
Dulch Survey on Sexual Abuse ofGirls by Family
Members (neobjavljeni rukopis, Sveučilište Amsterdam,
1989).
23 A. JACOBSON — B. RICHARDSON, »Assault
Experiences of 100 Psvchiatric Inpatients: Evidence of
the Need for Routine Inquiry«, American Joumal of
Psychiairy 144 (1987), str. 908-13; J. B. BRYER — B.
A. NELSON — J. B. MILLER — P. A. KROL, »Childhood
Sexual and Phvsical Abuse as Factors in Adult
Psvchiatric lllness«, American Joumal of Psychialiy 144
(1987), str. 1426-30; A. JACOBSON, »Phvsical and
Sexual Assault Histories Among Psvchiatric
Outpatients«, American Joumal of Psychiatry 146
(1989), str. 755-58; J. BR1ERE — M. RUNTZ, »Post
Sexual Abuse Trauma: Data and Implications for
Clinical Practice«, Joumal of Interpersonal Violence 2
(1987), str. 367-79.
24 J. BR1ERE — L. Y. ZAID1, »Sexual Abuse Histories
and Sequelae in Female Psvchiatric Emergencv Room
Patients«, American Joumal of Psychialry 146 (1989),
str. 1602-06,
25 Za pregled empirijskih istraživanja o dugoročnim
zdravstvenim posljedicama seksualnog zlostavljanja u
djetinjstvu, vidi A. BROWNE — D. FINKELHOR, »Impact
of Child Sexual Abuse: A Revievv of the Literature«,
Psychological Bulletin 99 (1986), str. 66-77. Sažetak
naslova o toj temi može se naći i u C. COURTOIS,
Healing the Incest Wound: Adult Survivors in Therapy
(Norton, Nov Yotk, 1988); te u J. BRIERE, Therapy for
Adults Molested as Children: Beyond Survival (Springer,
New York, 1989).
26 BRYER et al., »Childhood Sexual and Phvsical
Abuse«.
27 J. BRIERE, »Long-Term Clinical Correlates of
Childhood Sexual Victimization«, Annals of the New
York Academy of Sciences 528 (1988), str. 327-34.
28 D. GELINAS, »The Persistent Negative Effects of
Incest«, Psychiatry 46 (1983), str. 312-32.
29 American Psvchiatric Association, Diagnostic and
Statistical Manual of Mentol Disorders, 3. izd. (DSM-III)
(American Psvchiatric Association, \Vashington DC,
1980), str. 241.
30 A. LAZARUS, pismo uredništvu, American Joumal
of Psychiatry 147 (1990), str. 1390.
31 I. YALOM, Love's Executioner and Other Tales of
Psychotherapy (Basic Books, New York, 1989).
32 H. ORNSTEIN, »Briquet's Svndrome in Association
with Depression and Panic: A Reconcep-tualization of
Briquet's Svndrome«, American Journal of Psychiatry
146 (1989), str. 334-38; B. LISKOW, E. OTHMER, E. C.
PENICK et al., »Is Briquet's Svndrome a Heterogeneous
Di-sorder?«, American Joumal of Psychiatry 143
(1986), str. 626-30.
33 S. O. LILIENFELD et al., »Relationship of Histrionic
Personalitv Disorder to Antisocial and Somatization
Disorders«, American Joumal ofPsychiatry 143 (1986),
str. 781-22.
34 H. S. AKISKAL, S. E. CHEN, G. C. DAVIŠ et al.,
»Borderline: An Adjective in Search of a Noun«, Joumal
of Clinical Psychiatry 46 (1985), str. 41-48; M. R. FYER,
A. J. FRANCES, T. SULLIVAN et al., »Comorbiditv of
Borderline Personalitv Disorder«, Archives of General
Psy-chiatry 45 (1988), str. 348-52.
35 F. W. PUTNAM, Diagnosis and Treatment
ofMultiple Personatity Disorder (Guilford Press, New
York, 1989); C. A. ROSS, S. D. MILLER, P. REAGOR et
al., »Structured Intervievv Data on 102 Cases of
Multiple Personalitv Disorder from Four Centers«,
American Joumal ofPsychiatry 147 (1900), str. 596-
601.
36 R. P. HOREVITZ — B. G. BRAUN, »Are Multiple
Personalities Borderline?«, Psychiatric Clinics ofNorth
America 7 (1984), str. 69-87.
155
F. W. PUTNAM, J. J. GUROFF, E. K. SILBERMAN et al.,
»The Clinical Phenomenology of
Mulliple Personaliiy Disorder: Review of 100 Recent
Cases«, Journal of Clinical Psychiatry 47
(1986), sir. 285-93.
R. P. KLUFT, »First-Rank Symptoms as a Diagnostic
Clue lo Mulliple Personality Disorder«,
American Journal of Psychialry 146 (1989), sir. 490-95.
J. L. HERMAN — J. C. PERRY — B. A. van der KOLK,
»Childhood Trauma in Borderline
Personalitv Disorder«, American Journal of Psychiatry
146 (1989), str. 490-95.
E L. BLISS, »Hvsteria and Hypnosis«, Journal of
Nervous and Menlal Disease 172 (1984), str.
203-06; T. E. OTHMER and C. DeSOUZA, »A Screening
Test for Somatization Disorder
(Hvsteria)«, American Journal of Psychiatry 142
(1985), str. 1146-49.
41 F. T. MELGES — M. S. SWARTZ, »Oscillations of
Attachment in Borderline Personaliry Disorder«,
American Journal of Psychialry 146 (1989), str. 1115-
20.
42 M. ZANARINI, J. GUNDERSON, F. FRANKENBURG
et al., »Discriminating Borderline Personality Disorder
from Other Axis II Disorders«, American Journal of
Psychiatry 147 (1990), str. 161-67.
43 J. GUNDERSON, Borderline Personaliiy Disorder
(American Psychiatric Press, Washington, DC, 1984),
str. 4.
44 G. ADLER, Borderline Psychopathology and Its
Trealment (Jason Aronson, 1985), str. 40.
45 R. P. KLUFT, »Incest and Subsequent
Revictimization: The Case of Therapist-Patient Sexual
Exploitation, with a Description of the Sitting Duck
Svndrome«, u Incest-Related Syndromes of Adull
Psychopalhology, ur. R. P. KLUFT (American Psychialric
Press, VVashington, DC, 1990), str. 263-88.
46 Za sveobuhvatan pregled literature o
somatizacijskom poremećaju, vidi R. LOEVVENSTEIN,
»Somatoform Disorders in Victims of Incest and Child
Abuse«, u Incest-Related Syndromes of Adult
Psychopathology, ur. R. P. KLUFT (American Psvchiatric
Press, Washington, DC, 1990), str. 75-112.
47 E. L BLISS, Mulliple Personality, Allied Disorders,
and Hypnosis (Oxford University Press, New York,
1986); PUTNAM, Diagnosis and Treatment.
48 0. KERNBERG, »Borderline Personality
Organization«, Journal of the American Psychoana-lytic
Association 15 (1967), str. 641-85.
49 KLUFT, Childhood Antecedents; PUTNAM et al.,
»Clinical Phenomenology«; BLISS, Mulliple Personality;
ROSS, MILLER, REAGOR et al., »Structured Interview
Data«.
50 PUTNAM et al., »Clinical Phenomenology«.
51 HERMAN et al., »Childhood Trauma«.
52 BRIERE — ZAIDI, »Sexual Abuse Histories«; M. C
ZANARINI, J. G. GUNDERSON, M. F. MARINO et al.,
»Childhood Experiences of Borderline Patients«,
Comprehensive Psychiatry 30 (1989), str. 18-25; D.
VVESTEN, P. LUDOLPH, B. MISLE et al., »Physical and
Sexual Abuse in Adolescent Girls with Borderline
Personality Disorder«, American Journal of Orthop-
sychiatry 60 (1990), str. 55-66; S. N. OGATA, K. R.
SILK S. GOODRICH et al., »Childhood Sexual and
Physical Abuse in Adult Patients vvith Borderline
Personality Disorder«, American Journal of Psychialry
147 (1990), str. 1008-13; G. R. BROWN — B.
ANDERSON, »Psychiatric Morbidity in Adult Inpatients
vvith Childhood Histories of Sexual and Physical
Abuse«, American Journal of Psychiatry 148 (1991),
str. 55-61.
53 F. M. MAI — H. MERSKEY, »Briquet's Treatise on
Hysteria: Synopsis and Commentary«, Archives of
General Psychiatry 37 (1980), str. 1401-5, cit. na str.
1402.
54 J. MORRISON, »Childhood Sexual Histories of
Women vvith Somatization Disorder«, American Journal
ofPsychiatry 146 (1989), str. 239-41.
55 Barbara, osobna izjava, 1989.
56 Razgovor, Tani, 1986.
57 Nada (Hope), »A Poem for My Family«, osobna
izjava, 1981.
Drugi dio
STADIJI OPORAVKA
159
Iscjeljujući odnos

Srž doživljaja psihičke traume obesnaženost je i

isključenost od ostalih ljudi. Oporavak se stoga temelji
na osnaženju preživjelih i stvaranju novih ljudskih veza.
Oporavak je moguć samo u kontekstu odnosa s ljudi-
ma, u izolaciji ga ne može biti. Obnavljajući svoje veze
s ljudima, preživjela osoba obnavlja i svoje duševne
moći, oštećene ili iskrivljene traumatskim doživljajem.
Te pak moći uključuju osnovnu sposobnost za povjere-
nje, autonomnost, inicijativnost, kompetentnost,
građenje identiteta i prisnosti.1 Upravo kako se te
sposobnosti izvorno stvaraju u odnosima s drugim
ljudima, tako se one u njima moraju i obnoviti.
Prvo načelo oporavka jest osnaženje preživjele osobe.
Upravo ona mora biti stvarateljica i mjerilo vlastita
oporavka. Drugi ljudi mogu dati savjet, podršku,
pomoć, ljubav i brigu, ali ne i izlječenje. Mnogi prosto-
dušni i dobronamjerni pokušaji da se pomogne
preživjelima propadaju jer se ne poštuje temeljno
načelo osnaženja. Svako zasezanje koje preživjeloj
oduzima moć odmaže njezinu oporavku, ma koliko se
činilo da je najizravnije u njezinu interesu. Riječima
žene preživjele incest rečeno: »Dobri terapeuti bili su
oni koji su potvrdili da je moje iskustvo stvarno i
pomagali mi da sama kontroliram svoje ponašanje,
radije nego nastojali kontrolirati mene.«2
Stručno osoblje za zbrinjavanje traumatiziranih osoba,
Školovano po medicinskom modelu liječenja, često
prilično teško uviđa to temeljno načelo i primjenjuje ga
na djelu. U iznimnim okolnostima, kad se preživjela
osoba posve odriče odgovornosti za brigu o sebi ili
izravno ugrožava sebe ili druge, nužno je brzo djelovati
sa ili bez njezina pristanka. No čak niti tada nije nužna
jednosmjerna akcija, čak bi i tada preživjelu valjalo
pitati o njezinim željama i dati joj mogućnost izbora u
granicama održavanja sigurnosti.
160
Načelo vraćanja kontrole traumatiziranoj osobi
uglavnom je prihvaćeno. Abram Kardiner terapeuta
definira kao pacijentova pomoćnika čiji je cilj »pacijentu
pomoći da dovrši posao što ga on sam-spontano po-
kušava obaviti« i ponovno uspostaviti »element
obnovljene kontrole«.3 Martin Svmonds, koji je radio s
taocima, glavnim načelima liječenja drži vraćanje moći
žrtvama, smanjivanje izoliranosti te smanjivanje bespo-
moćnosti žrtve dajući joj veći raspon mogućnosti izbora
i osujećivanjem dinamike nadmoći u pristupu žrtvi.4
Socijalni radnici Evan Stark i Anne Flitcraft svoj
terapijski cilj u radu s tučenim ženama određuju kao
obnovu autonomnosti i osnaženje. Autonomnost
definiraju kao »osjećaj od-jelitosti, fleksibilnosti i
prisebnosti dostatan za definiranje vlastitog interesa ...
i izvođenje svrsishodnih izbora«, a osnaženje kao
»konvergentnost uzajamne podrške i autonomije
pojedinca«.5 Promatrana s takvoga motrišta, ista ona
naoko bespomoćna i »rastrojena« žena iz medicinske ili
duševne klinike tradicionalnog tipa možda će se doimati
i ponašati kao »jaka preživljenica« u očima i okružju
skloništa koje ovjerava stvarnost njezina doživljaja, te
priznaje i potiče njezine snage.
Odnos između preživjelih i njihovih terapeut/ic/a tek je
jedan od mnogih ljudskih odnosa. No nikako ne i jedini,
a kamoli najbolji odnos koji pospješuje oporavak.
Traumatizirani ljudi često nerado traže pomoć bilo
kakve vrste, a ponajrjeđe psihoterapiju. Mnogi ljudi koji
boluju od posttraumatskog stresnog poremećaja kad-
tad međutim ipak potraže pomoć stručnjaka za duševno
zdravlje. Primjerice, nacionalna studija o vijetnamskim
veteranima pokazala je da je većina ratnih veterana s
posttraumatskim sindromom zatražila liječenje zbog
problema duševnog zdravlja najmanje jednom nakon
povratka iz rata.6
Terapijski je odnos jedinstven u više pogleda. Prvo,
jedina njegova svrha jest poticanje oporavka
pacijenta/pacijentice. U ostvarenju tog cilja,
terapeut/ica postaje pacijentičinom saveznicom
stavljajući joj na raspolaganje sva svoja znanja,
vještine i iskustvo. Drugo, terapijski je odnos
jedinstven zbog ugovora između pacijentice i
terapeutice o uporabi moći. Pacijent/ica na terapiju
dolazi jer mu/joj je potrebna pomoć i zbrinjavanje.
Samom tom činjenicom, on/ona svojevoljno ulazi u
neravnopravan odnos u kojem terapeut/ica ima viši
položaj i veću moć. To neizbježno budi osjećaje srodne
univerzalnom djetinjem doživljaju oslanjanja na ro-
ditelja. Ti osjećaji, obično nazivani prijenosom, još više
naglašavaju neravnotežu moći u terapijskom odnosu i
sve pacijent/ic/e čine ranjivima na zlorabu.
Odgovornost je terapeut/ic/a da moć koja joj/mu je
dana upotrijebi samo za pospješivanje oporavka
pacijenta/ice, odupirući se svim iskušenjima zlorabe.
Takvo obećanje, ključno za poštenje u svakom te-
161
rapijskom odnosu, posebno je važno za pacijent/ic/e
čije je oboljenje posljedica tuđe samovolje i zlorabe u
obnašanju moći.
Pri stupanju u odnos liječenja, terapeut/ica pacijentici
obećaje da će poštovati njezinu autonomnost ostajući
nepristrana i neutralna. »Nepristranost« znači da se
terapeut/ica uzdržava uporabe svoje moći nad pa-
cijent/icom za vlastitu dobit. »Neutralnost« znači da se
terapeut ne opredjeljuje ni za jednu stranu u
pacijentovim nutarnjim sukobima, niti nastoji
usmjeravati pacijentove životne odluke. Stalno imajući
na umu da je pacijent/ica odgovorna za svoj vlastiti
život, terapeut/ica će se suzdržati od predlaganja svojih
programa djelovanja. Nepristran i neutralan stav ideal
je prema kojem valja uporno težiti, ali koji nikad ne
biva potpuno dosegnut.
Tehnička neutralnost terapeuta nije isto što i moralna
neutralnost. Rad s viktimiziranim ljudima zahtijeva
moralnu predanost. Od terapeuta se očekuje da
posvjedoči zločin. On mora iskazati stav solidarnosti sa
žrtvom. To nikako ne podrazumijeva da žrtva
jednostavno ni u čemu ne može pogriješiti, već prije
nalaže razumijevanje temeljne nepravde traumatskog
doživljaja i potrebu za rješenjem koje će obnoviti
kakav-takav osjećaj pravde. Očitovanja tog svojega
stava terapeut/ica će iskazivati u svakodnevnom radu,
svojim jezikom, a nadasve svojom moralnom pre-
danošću kazivanju istine bez izmicanja ili uvijanja. Yael
Danieli, psiho-logica koja radi s ljudima koji su
preživjeli nacistički holokaust, taj moralni stav obnaša
čak i u rutinskom procesu uzimanja podataka o povi-
jesti obitelji. Kad preživjeli govore o svojim rođacima
koji su »umrli«, ona uzvraća da će prije biti da su
»umoreni«: »Terapeuti i istraživači koji rade s
članovima obitelji preživjelih sreću se s pojedincima
koje je holokaust lišio normalnog ciklusa izmjena
generacija i starenja. Holokaust im je ujedno oteo, a to
i dalje čini, prirodnu, pojedinačnu smrt..., a time i
normalno žalovanje. Reklo bi se da je upotreba riječi
'smrt' u opisivanju sudbine rođaka, prijatelja i zajednica
preživjelih obrana protiv priznavanja umorstva kao
možda najključnije činjenice zbilje holokausta.«7
Takva uloga terapeuta očituje se kako na intelektualnoj
tako i na odnosnoj razini, ona pospješuje kako uvid
tako i empatičnu vezu. Kardiner napominje da bi
»središnji dio terapije uvijek ... trebala biti pomoć pa-
cijentu da razumije« narav i značenje svojih simptoma,
ali istodobno upozorava da je »stav liječnika u liječenju
takvih slučajeva isti kao stav zaštitničkog roditelja. On
pacijentu mora pomoći da vrati moć nad vanjskim
svijetom, što se nikada ne postiže propisivanjem
tableta na brzu ruku«.8 Psihoanalitičar Otto Kernberg
iznosi slična zapažanja o liječenju pacijentica/pacijenata
s graničnim poremećajem osobnosti: »Terapeutov
162
empatičan stav, izveden iz njegovog emocionalnog
razumijevanja samoga sebe i privremenog
poistovjećivanja s pacijentom te brige za njega, sadrži
izvjesne elemente empatične veze 'dovoljno dobre
majke' sa svojim djetetom... . Međutim, prisutan je i
posve racionalan, kognitivan, gotovo asketski vid
terapeutova rada s pacijentom, što njihovom odnosu
daje posve različitu kakvoću.«9
Savezništvo u terapiji ne može se smatrati nečim što
postoji samo po sebi, ono mora biti pomno građeno
trudom i pacijenta/ice i terapeuta/ice. Terapija
zahtijeva suradnički radni odnos u kojem oba partnera
djeluju podrazumijevajući da je osnova odnosa
obostrana uvjerenost u vrijednost i djelotvornost
uvjeravanja, a ne prinude, ideja, a ne sile, te
uzajamnosti, a ne autoritarne kontrole. A upravo ta je
uvjerenja traumatični događaj razbio. Trauma narušava
pacijentovu sposobnost ulaženja u ljudski odnos s
povjerenjem; time ona posredno, ali snažno djeluje i na
terapeuta. Susljedno tome, i pacijent/ica i terapeut/ica
imat će predvidljive teškoće u ostvarivanju radnog
savezništva. Te teškoće valja razumjeti i s njima
računati od samoga početka.

TRAUMATSKI PRIJENOS
Pacijenti/ce koje boluju od traumatskog sindroma u
terapijskom odnosu stvaraju osebujan tip prijenosa.
Njihovi emocionalni odgovori na svaku osobu u položaju
autoriteta iskrivljeni su doživljajem straha. Zbog toga i
reakcije traumatskog prijenosa imaju onaj intenzivni
kvalitet krajnosti alternative »život ili smrt«, različit od
svih uobičajenih pojava u terapijskom iskustvu.
Odnosno, kako kaže Kernberg, »pacijentov život kao da
ovisi o tome da terapeuta drži pod kontrolom«.10 Neka
od najproni-cavijih zapažanja o mnogolikim
pojavnostima traumatskog prijenosa zabilježena'su u
danas već klasičnim zapisima o liječenju graničnog
poremećaja osobnosti, nastalima u vrijeme kad je
traumatsko podrijetlo tog poremećaja bilo još
nepoznato. U tim izvješćima spominje se razorna sila
koja kao da uzastopce provaljuje u odnos između
terapeuta i pacijenta. Ta sila, tradicionalno pripisivana
pacijentovoj urođenoj agresivnosti, tek se danas
prepoznaje kao nasilje počinitelja. Psihijatar Eric Lister
primjećuje da prijenos u traumatiziranih pacijenata ne
odražava jednostavan dvojni, već prije trojni odnos:
»Prisutan je strah, kao da se pacijent i terapeut sastaju
u nazočnosti još jedne osobe. Treći lik je žrtvo-tvorac
koji ... je naredio šutnju i čija je zapovijed sada
prekršena.«11
163
Traumatski prijenos ne odslikava samo doživljaj straha,
nego i bespomoćnosti. U trenutku traume, žrtva je
posve bespomoćna. Kako se nije kadra braniti, ona
zove upomoć, ali se ne odziva nitko. Osjeća se posve
napuštenom. Sjećanje na taj doživljaj prožima sve
njezine buduće odnose. Što je pacijent/ica emocionalno
uvjerenija da je bespomoćna i napuštena, to više
osjeća očajničku potrebu za svemoćnim izbaviteljem.
Tu ulogu često dodjeljuje terapeutu/ici. Pacijent/ica
može razviti visoko idealizirana očekivanja spram
terapeuta/ice. Idealiziranje terapeuta pacijentova je
fantazmatska zaštita od ponovnog preživljavanja
smrtnog straha traume. U jednom uspješnom slučaju,
pacijentica i terapeut uspjeli su shvatiti da je strah izvor
pacijentičine molbe za spas: »Terapeut je primijetio:
'Zastrašujuće je tako jako trebati ljude, a ne moći ih
držati pod kontrolom.' Pacijentica je bila ganuta i
nadovezala: 'Da, zastrašujuće, vi me možete ubiti time
što kažete ... ili time što vam nije stalo, ako dignete
ruke'. Na što je terapeut odgovorio: 'Sad nam je jasno
zašto vam je potrebno da budem savršen'.«12
Kad terapeut ne uspije ispuniti ta idealizirana
očekivanja — što će se neizbježno i dogoditi —
pacijenta često obuzima bijes. Kako mu se čini da mu
život ovisi o tom izbavitelju, pacijent si ne može
dopustiti da bude tolerantan, ne ostavlja prostor za
ljudsku grešku. Primjer tog bespomoćnog, očajničkog
bijesa traumatizirane osobe spram spasitelja koji ma i
sitnicom iznevjeri svoju ulogu daje nam vijetnamski
veteran Tim O'Brien opisujući kako se osjećao poslije
ranjavanja u bitci:
Izjedala me neprestana potreba za osvetom. Uvečer bih
katkad previše popio. I sjetio se kako sam pogođen,
kako urlam da dođe bolničar, pa onda čekam i čekam i
čekam, onesvješćujem se, pa se budim, pa opet malo
urlam, sjetim se i kako se činilo da urlanje stvara novu
bol, i svojeg vlastitog groznog smrada, znoja i straha,
nespretnih prstiju Bobbvja Jorgensona kad je konačno
stigao i obradio ranu. Neprestano sam sve to
preponavljao, svaku sitnicu.... Želio sam se izderati na
njega: »Budalo, to je šok — ja umirem«, no mogao
sam samo stenjati i cviliti. Svega bih se toga sjetio, i
bolnice, i bolničarki. Čak bih se sjećao i bijesa. Ali ga
više nisam mogao osjetiti. Na kraju, sve što sam
osjećao bila je hladnoća duboko u prsima. Prvo: tip me
skore^ubio. Drugo: netko za to mora platiti.13
Ovo svjedočanstvo ne otkriva samo bespomoćni bijes
žrtve u smrtnom strahu, nego i pomicanje toga bijesa s
počinitelja na osobu koja zbrinjava. On ima dojam da
ga je umalo ubio bolničar, a ne neprijatelj. Njegov bijes
samo se još povećava osjećajem poniženja i srama.
Premda mu je očajnički potrebna pomoć spasitelja, on
osjeća sram što je viđen u tako ukaljanom tjelesnom
stanju. Kako mu rane u bolnici zarastaju, on snuje
osvetu, ali ne neprijatelju, već ulozi nedoraslome
spasitelju. Mnogi trau-
164
matizirani ljudi osjećaju sličan bijes i podržavaju slične
fantazme osvete spram onih koji ih zbrinjavaju i
nastoje im pomoći. U tim fantazmama, terapeuta za
kojim su čeznuli, a koji je razočarao, oni žele svesti u
isto nepodnošljivo stanje straha, bespomoćnosti i
srama koje su sami pretrpjeli.
Premda traumatizirani pacijent osjeća očajničku
potrebu da se uzda u poštenje i kompetentnost
terapeuta, on to ne može jer je njegova sposobnost
povjerenja oštećena traumatskim doživljajem. Dok se u
drugim vrstama terapijskih odnosa već od početka
može podrazumjeti izvjestan stupanj povjerenja, u
liječenju traumatiziranih pacijenata nikada se ne
podrazumijeva ništa.14 U trenutku stupanja u terapijski
odnos paci-jent/ica je laki plijen za svakojake sumnje i
zle slutnje. Ona/on najčešće pretpostavlja da je
terapeut ili nesposoban ili nevoljan pomoći. Dok mu se
ne dokaže suprotno, ona/on pretpostavlja da
terapeut/ica ne može podnijeti da čuje istinitu priču o
traumi. Ratni veterani neće stvoriti povjerljivi odnos sve
dok se ne uvjere da terapeut može podnijeti da sluša
podrobnosti ratne priče.15 Žene preživjele silovanje,
taoci, politički zatvorenici, tučene žene i osobe
preživjele holokaust osjećaju slično nepovjerenje u
sposobnost terapeuta da sluša. Odnosno, kako to izriče
žena preživjela incest: »Terapeuti se drže kao da imaju
odgovor za sve, ali ustuknu pred onim što je stvarno
gadno.«
Međutim, pacijent/ica može biti nepovjerljiva i spram
motiva terapeuta koji neće ustuknuti. Terapeutu će
možda pripisati iste motive kao i počinitelju. Nerijetko
će ga sumnjičiti za zlorabljivačke ili voajerske pobude.16
U slučajevima kad je trauma bila opetovana i
dugotrajna, pacijentova očekivanja nastranih ili
zloćudnih pobuda mogu se pokazati posebno otpornima
na promjenu. Pacijenti/ce podvrgnute kroničnoj traumi,
te one/oni u kojih je to uzrokovalo složeni
posttraumatski sindrom, imaju i složene reakcije
prijenosa. Dugotrajna sprega s počiniteljem mijenja
odnosni stil pacijenta/ice tako da se on/ona ne boji
samo ponovne vikti-mizacije, nego se čini i da nije
kadra od nje se zaštititi pa se može steći dojam da je
čak i priziva. Dinamika nadmoći i potčinjenosti ponovno
se odjelovljuje u svim budućim odnosima s ljudima
uključujući i terapiju.
Kronično traumatizirane pacijenti/ce izvrsno su
ugođene za nesvjesnu i neverbalnu komunikaciju. Zbog
dugotrajne navike čitanja emocionalnih i kognitivnih
stanja svojih zatočitelja, preživjele osobe tu sposobnost
unose u terapijski odnos. Kernberg bilježi
»nevjerojatnu« sposobnost graničnog pacijenta da čita
terapeuta i odgovara na njegovu ranjivost.17 Emmanuel
Tanay upozorava na »osjetljivost i silnu pronicavost«
osoba
165
koje su preživjele nacistički holokaust, dodajući da »ti
pacijenti spremno i patološki hiperosjetljivo hvataju
fluktuacije u pozornosti terapeuta«.18 Pacijent/ica
pomno ispituje svaku terapeutovu riječ i pokret
pokušavajući se zaštiti od očekivanih neprijateljskih
reakcija. Kako nema nimalo povjerenja u dobre
namjere terapeuta, on/ona uporno iskrivljeno tumači
terapeutove motive i reakcije. Terapeut/ica će u
izvjesnom trenutku možda nespretno reagirati na te
neprijateljske primisli. Uvučen u dinamiku nadmoći i
podložnosti, neoprezan terapeut može ponovno
odjeloviti neke vidove zlostavljaČkog odnosa. Ta
dinamika, najpodrobnije proučena u graničnih
pacijenata, obično se pripisuje obrambenom stilu
»projekcijske identifikacije« svojstvenom pacijentu. I u
tom tipu interakcije, u pozadini je opet počinitelj. Kad
je izvorna trauma poznata, terapeut/ica može otkriti
nevjerojatnu sličnost između nje i njezinog ponovnog
odjelov-Ijenja u terapiji. Frank Putnam opisuje takvu
situaciju u slučaju pacijentice s mnogostrukim
poremećajem osobnosti: »U dječjoj dobi, otac je
pacijenticu opetovano vezivao i prisiljavao na fellatio.
Za posljednje hospitalizacije, pacijentica je postala
ozbiljno suicidalna i anoreksična. Bolničko osoblje
nastojalo ju je hraniti kroz nazogastričnu cijev, no ona
ju je stalno vadila. Zbog toga se osoblje držalo dužnim
staviti u četverodi-jelnu sponu. Pacijentica je sada bila
privezana za krevet i cijev joj je na-silu gurnuta niz
grlo, sve u ime spašavanja njezina života. Tek kad su
svi sudionici liječenja upozoreni na sličnost tih
'terapijskih' zahvata s njezinim prijašnjim
zlostavljanjem, prisilno hranjenje moglo se prekinuti.«19
Ponovno odjelovljenje odnosa s počiniteljem
najočiglednije je u sek-sualiziranom prijenosu koji
katkad nastupa u osoba koje su preživjele trajno
seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Pacijentica može
podrazumijevati da je jedina vrijednost koju ona uopće
može imati u očima drugoga, pogotovo u očima moćne
osobe, njezina vrijednost seksualnog objekta. U našem
slijedećem primjeru terapeut opisuje završnu sesiju
dugog i uspješnog liječenja žene preživjele incest s
dijagnozom graničnog poremećaja osobnosti: »Sada se
osjećala poput odrasle kćeri; ipak, sumnjala je da
činjenica da nije imala odnos sa mnom govori da nije
dovoljno seksualno privlačna. Na završnoj sesiji pitala
me hoću li znati koliko ona cijeni liječenje ne učini li
ništa drugo do usmeno mi zahvali. Na vratima je
shvatila da je dosta reći hvala. Bilo je to sedam godina
nakon našeg prvog susreta.«20
Pacijentice mogu biti i sasvim izravne u izražavanju
svoje želje za spolnim odnosom. Neke pacijentice mogu
doista i zatražiti takav odnos kao jedini uvjerljivi dokaz
da je terapeutu doista stalo do njih. No u isto vrijeme,
čak i takve pacijentice strepe od ponovnog odjelovljenja
seksual-
166
nog odnosa u terapiji; takvo odjelovljenje jednostavno
potvrđuje pacijen-tičino vjerovanje da su svi ljudski
odnosi pokvareni.
Pacijent/ica s mnogostrukim poremećajem osobnosti
krajnji je primjer mogućih komplikacija traumatskog
prijenosa. Prijenos može biti vrlo raz-lomljen, s
različitim crtama što ih izvode različite osobnosti
dvojnice. Terapeutima koji rade s takvim
pacijenti/ca/ma Putnam preporučuje da budu spremni
na intenzivno neprijateljske i seksualizirane prijenose
kao na rutinsku pojavu.21 Čak i u pacijenata kojima
nedostaju tako visoko razvijene disocijacijske
sposobnosti, prijenos može biti dezorganiziran i raz-
lomljen, podložan čestim kolebanjima koja su zaštitni
znak traumatskih sindroma. Emocionalne mijene
odnosa oporavka stoga su nužno nepredvidljive i
zbunjujuće, kako za pacijenticu/pacijenta tako i za
terapeuti-cu/terapeuta.
TRAUMATSKI PROTUPRIJENOS
Trauma je zarazna. U ulozi svjedoka nepogode ili
strahote nasilja, terapeuta u nekim trenucima mogu
svladati emocije. On će, doduše na slabiji način,
doživjeti isti strah, bijes i očaj kao i pacijent/ica. Ta je
pojava poznata pod nazivom »traumatskog
protuprijenosa« ili »posrednog trau-matiziranja«.22
Terapeut/ica će možda početi osjećati i simptome post-
traumatskog stresnog poremećaja. Slušanje priče o
traumi pacijentice nužno oživljuje sve osobne
traumatske doživljaje koje je terapeut/ica možda
iskusila u vlastitoj prošlosti. Ona također može
zamijetiti kako slike iz priče pacijenta provaljuju u
njezine vlastite dnevne fantazme ili u snove. U jednom
slučaju, terapeuticu su počele mučiti nakazne noćne
more njezinog pacijenta Arthura, 35-godišnjaka kojega
je u djetinjstvu sadi-stično zlostavljao njegov otac:
Arthur je svojoj terapeutici rekao da se još boji oca,
premda je on mrtav već deset godina. Imao je osjećaj
da ga otac drži na oku i da ga može kontrolirati i iz
groba. Vjerovao je da očevu demonsku moć može
svladati samo tako da otkopa njegov leš i probode mu
kolcem srce. Terapeuticu su počele progoniti vrlo žive
noćne more o tome kako Arthurov otac ulazi u njezinu
sobu u obličju raspadajućeg iskopanoga lesa.
Bavljenje ovim poslom skopčano je dakle s izvjesnim
rizikom za psihičko zdravlje terapeutice. Isto tako,
odbojne reakcije terapeutice, ne budu li shvaćene i
obuzdane, vrlo predvidljivo vode u razdore u
terapijskom savezu s pacijenti/ca/ma te u sukobe s
kolegama iz struke. Terapeutima koji rade s
traumatiziranim ljudima nužno je potreban prateći
sustav po-
167
drške kako bi se mogli nositi s tako intenzivnim
reakcijama. Isto kao što ne postoji preživjela osoba
koja se može oporaviti sama, tako nema terapeuta koji
s traumom može raditi sam.
Traumatski protuprijenos uključuje širok raspon
emocionalnih reakcija terapeuta/ice na preživjelu osobu
i na sam traumatični događaj. Medu terapeuti/ca/ma
koje rade s ljudima koji su preživjeli nacistički holo-
kaust, Yael Danieli zamjećuje gotovo univerzalnu
jednoobraznost emocionalnih odgovora. Ona
pretpostavlja da je upravo holokaust, a ne pojedinačne
osobnosti terapeuta ili pacijenta, prvenstveni izvor tih
reakcija.23 Takvo tumačenje priznaje prisutnost sjene
počinitelja u odnosu pa-cijent/ica — terapeut/ica i
omogućuje da se trag i prijenosa i protuprije-nosa prati
sve do njihovog prvotnog izvora koji se nalazi izvan
jednostavnog dvojnog odnosa.
Osim posrednih simptoma posttraumatskog stresnog
poremećaja, terapeut/ica se mora hrvati s istim
razdorima u odnosu kao i pacijent/ica. Uzastopna
izloženost pričama o ljudskoj grabežljivosti i okrutnosti
neizbježno uzdrmava osnovnu opću vjeru terapeuta. To
ujedno uvećava i osjećaj vlastite ranjivosti. Terapeut
tako može postati općenito plašljiviji i nepovjerljiviji od
drugih ljudi, čak i u bliskim odnosima. Može u sebi
otkriti sve veći cinizam spram motiva ljudi i sve veći
pesimizam spram opće razine ljudskosti.24
Terapeut/ica također empatično dijeli
pacijentičin/pacijentov doživljaj bespomoćnosti. To
može navesti na potcjenjivanje vrijednosti vlastitog
znanja i vještine ili previđanje pacijentičinih jakih
strana i resursa. Pod naletom protuprijenosne
bespomoćnosti, terapeut/ica može izgubiti i povjerenje
u moć psihoterapijskog odnosa. Nije neobično i za
iskusne te-rapeut/ic/e da se, suočene s
traumatiziranom pacijent/ic/om, iznenada osjete
nekompetentnima i beznadnima. Putnam opisuje kako
se i iskusni terapeuti osjećaju zastrašenima i
»onesposobljenima« kad naiđu na pa-cijenta/icu s
mnogostrukim poremećajem osobnosti.25 Slični se
osjećaji bude i među onima koji rade s ljudima koji su
preživjeli krajnje političko nasilje i represiju.26 Slučaj
Irene, žrtve seksualnog terorizma, ilustrira privremenu
pat-poziciju u terapiji nastalu zbog gubitka
samopouzdanja terapeuta:
Irena, 25-godišnjakinja, došla je na liječenje zbog
tegoba posttraumatskog sindroma s izrazitom
hiperpobuđenošću, intruzijskim simptomima i teškom
konstrikcijom. Ranije društvena, povukla se iz većine
aktivnosti i postala takoreći zatvorenica u vlastitoj kući.
Prije godinu dana obranila se od pokušaja silovanja na
sastanku s muškarcem. Počinitelj ju je nakon toga
uznemiravao opscenim prijetećim pozivima u kasne
noćne sate. Također ju je uhodio i
168
motrio njezinu kuću, a sumnjala je i da je on ubio
njezinu mačku. Jednom je otišla na policiju, ali ondje
nitko nije pokazao nikakvo zanimanje za njezin problem
jer se »ništa zapravo nije dogodilo«.
Terapeut se poistovjetio s Ireninom frustracijom i
bespomoćnošću. Sumnjajući da psihoterapija može
pomoći, zatekao je samoga sebe kako umjesto stručnih
daje praktične savjete. Irena je malodušno odbila sve
njegove preporuke, na isti način kako je odbacila
savjete prijatelja, obitelji i policije. Bila je sigurna da će
je počinitelj poraziti u svemu što pokuša. Nije pomagala
ni terapija; njezini su se simptomi pogoršavali i počela
je navoditi da pomišlja na samoubojstvo.
Razmatrajući slučaj u superviziji, terapeut je uvidio da
je i njega, baš kao Irenu, svladao osjećaj
bespomoćnosti. Posljedica je bila da je izgubio povjere-
nje u korisnost slušanja, svoju osnovnu vještinu. Na
sljedećoj sesiji upitao je Irenu je li ikad ikome ispričala
cijelu priču o tome što joj se dogodilo. Irena je rekla da
nitko nije htio slušati o tome; svi su samo željeli da ona
izdrži i vrati se u normalu. Terapeut je Ireni
pripomenuo da joj se vjerojatno čini da je doista sama i
upitao je osjeća li možda da se ne može povjeriti niti
njemu. Irena je briznula u plač. Doista je imala osjećaj
da niti terapeut ne želi slušati. Na sesijama što su
uslijedile, kako je Irena pričala svoju priču, njezini su
se simptomi postupno ublaživali. Postala je poduzetnija
kako bi se zaštitila, mobilizirala je svoje prijatelje i
obitelj i našla djelotvornije načine da ishodi pomoć
policije. Premda je svoje nove strategije razmatrala
zajedno s terapeutom, razvila ih je prvenstveno
vlastitom inicijativom.
Ne bi li se obranila od nepodnošljivog osjećaja
bespomoćnosti, tera-peut/ica može pokušati preuzeti
ulogu izbaviteljice. Terapeut/ica će možda postupno sve
više preuzimati i ulogu zastupnice pacijentice. To učiniti
znači podrazumijevati da pacijent/ica nije sposobna
samostalno djelovati. Što se terapeut/ica više suživljuje
s mišlju da je pacijent/ica bespomoćna, to više sam/a
jača traumatski prijenos i obesnažuje pacijenticu.
Mnoge prekaljene i iskusne terapeuti/ce, koje obično
pomno poštuju ograničenja terapijskog odnosa, zatječu
sebe kako prelaze granice terapije i preuzimaju ulogu
spasiteljice pod silovitim pritiscima traumatskog
prijenosa i protuprijenosa. Terapeut/ica se može
osjećati dužnom da proširi vremenske okvire terapijskih
sesija ili dopusti Česte izvanredne kontakte između
sesija. Može se zateći kako odgovara na telefonske
pozive kasno u noć, za vikenda ili Čak dopusta. Takve
izvanredne mjere rijetko urađaju poboljšanjem;
naprotiv, što se pacijent/ica osjeća bespomoćni-jom,
ovisnijom i nekompetentnijom, to se više pogoršavaju
njezini opći simptomi.
Dotjerana do svoje logičke krajnosti, obrana
terapeuta/ice od osjećaja bespomoćnosti završava u
stavu veličanstvene osobitosti ili svemoći. Ne analizira li
se i ne obuzda ta sklonost, terapijski će se odnos i više
nego
169
vjerojatno pokvariti. Raznorazni oblici prestupanja
granica, što mogu se-zati i do seksualne prisnosti, često
se racionaliziraju očajničkom potrebom pacijentice za
spasom i iznimnim izbaviteljskim darom terapeuta.
Henry Krvstal, koji radi s osobama preživjelima
nacistički holokaust, zamjećuje da je terapeutov »poriv
da se poigra Boga koliko sveprisutan toliko i
patogen.«27 Psihoanalitičari John Maltsberger i Dan Buie
ogla-Šuju se sličnim upozorenjem: »Tri najčešće
narcistične zamke su htijenje da se sve izliječi, da se
sve zna i svakoga voli. Kako te moći suvremenom
psihoterapeutu nisu nimalo pristupačnije nego su to bile
Faustu, ne poradi li na tim trendovima ... [terapeut] će
zapasti u osjećaj faustovske bespomoćnosti i
obeshrabrenosti, te u iskušenje da svoju dilemu riješi
posezanjem za magijskim i destruktivnim činom.«28
Osim s bespomoćnošću žrtve, terapeut/ica se
poistovjećuje i s bijesom žrtve. Terapeut/ica može
doživjeti cijeli raspon srdžbe — od neartikuliranog
bijesa, preko posrednih stupnjeva frustracije i
razdražljivosti, pa sve do apstrakne pravedničke
ogorčenosti. Srdžba ne mora biti usmjerena samo na
počinitelja nego i na pasivne promatrače koji se nisu
»miješali«, na kolege koji nisu razumjeli, te općenito na
širu društvenu zajednicu. Empatičnim
poistovjećivanjem, terapeut/ica istodobno može postati
svjesna dubine pacijentova bijesa pa se pacijenta početi
i bojati. Da ponovimo, takva reakcija protuprijenosa, ne
proanalizira li se na vrijeme, može prerasti u način
djelovanja koji obesnažuje pacijenta. Na jednom kraju
toga raspona, terapeut/ica može presegnuti
pacijentičinu srdžbu svojom vlastitom, a na drugome,
može se odviše popustljivo odnositi prema srdžbi
pacijentice. Slučaj Kelly, žene preživjele zlostavljanje u
djetinjstvu, ilustrira pogrešku usvajanja stava
podilaženja pacijentici:
Kelly, 40-godišnjakinja s dugom poviješću burnih veza i
neuspješne psihoterapije, krenula je u novi terapijski
odnos s ciljem da »ispuše svoju ljutnju«. Svoju je
terapeuticu uvjerila da joj samo bezuvjetno prihvaćanje
njezine ljutnje može pomoći da razvije povjerenje. Iz
sesije u sesiju, Kelly se iskaljivala na terapeutici koja se
osjećala zastrašenom i nesposobnom da uspostavi gra-
nice. Umjesto da razvije povjerenje, Kelly je
terapeuticu počela smatrati nesposobnom i
nemjerodavnom. Žalila se da je terapeutica ista kao
njezina majka koja je bespomoćno trpjela nasilje oca u
obitelji.
Terapeut/ica se s pacijent/ic/om može poistovjetiti i
kroz doživljaj duboke žalosti. Može osjećati kao da je i
sam/a u žalosti. To je via dolorosa psihoterapije
preživjelih o kojoj govori Leonard Shengold.29 Terapeu-
ti/ce koje rade s ljudima koji su preživjeli nacistički
holokaust navode kako ih je »progutala duševna
patnja« ili kako su »potonuli u očaj«.30 Nema li
terapeut/ica odgovarajuću podršku uz koju će moći
podnijeti tu
170
žalost, ona neće biti kadra ispuniti svoje obećanje da će
posvjedočiti zločin i emocionalno će se povući iz
terapijskog saveza. Psihijatar Richard Mollica opisuje
kako je osoblje njegove Klinike za izbjeglice iz Indokine
gotovo podleglo očaju pacijentica i pacijenata: »U prvoj
godini, glavni zadatak liječenja bio je nositi se s
beznađem naših pacijenata. Naučili smo da su osjećaji
beznađa krajnje zarazni.« Situacija se popravljala kako
je osoblje uviđalo da biva shrvano pričama pacijenata:
»Kako je naše iskustvo raslo, između nas i pacijenata
ponovno su se počeli razvijati prirodni smisao za humor
i ljubav. Pogrebna atmosfera konačno je bila razbijena
— ne samo nakon što smo vidjeli da se stanje nekih
naših pacijenata popravlja, nego i nakon što je osoblje
uvidjelo da nas mnogi pacijenti inficiraju svojim
beznađem.«31
Traumatski protuprijenos u terapeuta/ice ne iscrpljuje
se u emocionalnom poistovjećivanju s doživljajem
žrtve. U ulozi svjedoka, terape-ut/ica biva uhvaćena u
sukob između žrtve i počinitelja. Dospijeva do točke
gdje se ne poistovjećuje samo s osjećajima žrtve nego i
počinitelja. Dok emocije poistovjećenosti sa žrtvom za
terapeuta/icu mogu biti krajnje bolne, emocije
poistovjećenosti s počiniteljem mogu štoviše užasnuti
jer dovode u pitanje sam njezin identitet brižne osobe.
Šarah Haley, socijalna radnica, opisuje svoj rad s
ratnim veteranima: »Prvi zadatak liječenja za
terapeuta/icu jest suočiti se s vlastitim sadističnim
osjećajima, ne samo kao s reakcijom na pacijenta/icu,
nego i u okvirima svojih vla-stitih potencijala za
sadizam. Terapeut/ica mora biti sposobna spoznati
mogućnost da, pod krajnjim tjelesnim ili duševnim
stresom, ili u atmosferi potpune raspuštenosti i uz
poticaj, i on/ona itekako može ubiti.«32
Poistovjećivanje s počiniteljem može poprimiti mnoge
oblike. Terapeut može otkriti kako počinje jako
sumnjati u priču pacijentice, ili možda minimizirati
odnosno racionalizirati zlostavljanje. Terapeutu se po-
našanje pacijentice može početi činiti odvratnim i gaditi
mu se, on može očitovati krajnje predrasude ili osudu
ne udovoljava li pacijentica nekakvom idealiziranom
pojmu o tome kako bi se »dobra« žrtva trebala po-
našati. Može osjetiti i prezir spram bespomoćnosti
pacijentice ili se čak početi paranoidno bojati njegovog
osvetničkog bijesa. Tako se mogu pojaviti trenuci
nezatomljene mržnje spram pacijentice/pacijenta i želje
da je/ga se otarasimo. Najzad, terapeut može doživjeti
i voajersko uzbuđenje, očaranost, pa čak i seksualno
uzbuđenje. Seksualizirani protuprijenos vrlo je često
iskustvo, pogotovo u terapeuta koji rade s
pacijenticama izloženima seksualnom nasilju.33 Krvstal
zamjećuje da susret s trauma-; tiziranom pacijenticom
terapeuta primorava da raščisti s vlastitom spo-
sobnošću za nanošenje zla: »Ono što si sami ne
priznajemo možda ćemo
171
morati osuditi u drugih. Stoga ćemo umjesto
prijateljskog suosjećajnog stava, za koji se smatra da
najviše pomaže, možda očitovati srdžbu, gađenje,
gnušanje, sažaljenje ili sram. Ispitivač koji odjelovljuje
svoju srdžbu ... očituje simptom svoje vlastite tegobe,
upravo kao i onaj koji pada u depresiju ili onaj koji
nade potrebnim preduboko se upustiti u odnos s
pacijenticom ili je zavesti. Sve što sam rekao svima je
dobro poznato, no ovaj problem zahtijeva posebnu
pozornost u radu s masivno traumatiziranim
osobama ... zbog izuzetno snažnog djelovanja njihovih
životnih priča.«^
Najzad, emocionalne reakcije terapeut/ic/a ne uključuju
samo poistovjećivanje sa žrtvom i počiniteljem, nego i
reakcije svojstvene isključivo ulozi neozlijeđenog
pasivnog promatrača. Najdublja i najuniverzalnija od tih
reakcija izvjestan je oblik »krivnje svjedoka« slične
»krivnji preživjelih« u pacijenata. Primjerice, krivnja je
najčešća protuprijenosna reakcija terapeuta koji liječe
ljude preživjele nacistički holokaust.35 Terapeut/ica se
može jednostavno osjećati krivom zbog činjenice da je
pošteđena patnje koju je pretrpjela pacijent/ica.
Susljedno tome, terapeut/ica može imati teškoće u
uživanju običnih blagodati i ugode vlastita života. Uz to
može steći i osjećaj da je sve što čini nedostatno ili
neprimjereno. Može početi oštro osuđivati sebe zbog
nedovoljne posvećenosti struci ili predanosti
društvenom radu i zaključiti da se propusti mogu
nadoknaditi samo beskrajnom revnošću.
Ne razumije li i ne obuzda terapeut/ica svoju krivnju
promatrača na ispravan način, izlaže se riziku da
zanemari svoje posve legitimne interese. U terapijskom
mu/joj se odnosu može dogoditi da preuzme preveliku
osobnu odgovornost za život pacijentice/pacijenta tako
da će se ponašati pokroviteljski i opet ih obesnaživati.
Slično tome, u radnoj će okolini možda također preuzeti
prevelike odgovornosti te će joj/mu kad-tad zaprijetiti
opasnost da sagori.
Terapeut/ica se također može osjećati krivom jer je ona
razlogom što je pacijent/ica ponovno doživjela bol
traume u liječenju. Psihijatar Eu-gene Bliss liječenje
osoba s mnogostrukim poremećajem osobnosti opisuje
»kao izvođenje operacije bez opće anestezije.«36 Može
se dogoditi da terapeut/ica zbog toga i odustane od
istraživanja traume, čak i kad je pacijent/ica na to
pripravna.
Dopunske komplikacije protuprijenosa valja očekivati s
pacijenti/ca/ /ma sa složenim posttraumatskim
sindromom. Posebice kad je riječ o osobama koje su
preživjele dugotrajno i opetovano zlostavljanje u djeti-
njstvu, terapeut/ica u početku može odgovarati više na
oštećeni odnosni
172
stil preživjele osobe nego na samu traumu. Doista,
pacijentica može biti nesvjesna podrijetla svoje smetnje
u zlostavljanju u djetinjstvu, no isto tako prečesto toga
ne biva svjestan niti terapeut. I u ovom slučaju, u
tradicionalnoj literaturi o graničnom poremećaju
osobnosti mogu se naći neke od najistančanijih analiza
tog složenog oblika protuprijenosa.
Pacijentičini simptomi istodobno privlače pozornost na
postojanje neizrecive tajne i odvraćaju je od nje. Prva
naznaka da bi posrijedi mogla biti traumatska povijest
bolesti često dolazi od protuprijenosnih reakcija
terapeuta. Terapeut osjeća nutarnju zbunjenost
zlostavljana djeteta koja ,— se nadovezuje na
simptome pacijentice. Brze fluktuacije pacijentičinih
kongnitivnih stanja na terapeuta mogu ostaviti dojam
nestvarnosti. Jean Goodvvin opisuje protuprijenosni
osjećaj »egzistencijalne panike« u radu s osobama koje
su preživjele teško zlostavljanje u ranom djetinjstvu.37
Terapeuti/ce često navode nevjerojatne, nakazne ili
bizarne slike, snove ili fantazme što im se pojavljuju za
vrijeme rada s takvim pacijenti/ca/ma. Terapeuti mogu
i sami iskusiti za njih inače neuobičajeno disociranje,
što ne uključuje samo otupjelost i opažajna iskrivljenja,
nego i obezliče-nje, obestvarenje i doživljaje pasivne
utjecanosti. Katkad terapeutica di-socira usporedno s
pacijenticom, kao u slučaju Trishe, 16-godišnje bje-
gunice za koju se sumnjalo, ali ona sama u terapiji to
nikad nije iznijela, da ima povijest opsežnog
zlostavljanja u djetinjstvu:
Na prvoj sesiji s Trishom, terapeutica je iznenada dobila
dojam da lebdi izvan svojega tijela. Imala je osjećaj da
gleda sebe i Trishu dolje iz jedne točke na stropu. Nikad
prije nije imala taj osjećaj. Kriomice je zarila nokte u
dlanove i pritisnula stopala o pod kako bi se osjetila
»prizemljenom«.
Terapeute također mogu zbuniti brze fluktuacije
raspoloženja ili odnosnih stilova pacijenta.
Psihoanalitičar Harold Searles bilježi da terapeut može
imati čudne i neskladne kombinacije emocionalnih
odgovora na pacijenta i biti opterećen osjećajem stalne
neizvjesnosti.38 Ta neizvjesnost zapravo je odraz
stalnog stanja prestravljenosti žrtve u odnosu s
hirovitim, nepredvidljivim počiniteljem. Ponovno
odjelovljenje dinamike žrtve i počinitelja u terapijskom
odnosu može postati krajnje složeno. Katkad će se
terapeut na kraju početi osjećati pacijentovom žrtvom.
Terapeuti/ce se često žale da se osjećaju ugroženima,
manipuliranima, zlorabljenima ili da se od njih pravi
budala. Jedan terapeut, suočen s upornim
samoubojstvenim prijetnjama svoje pacijentice, taj je
osjećaj opisao kao »otkočeni pištolj uperen u glavu«.39
Prema Kernbergu, zadatak je terapeuta »identificirati
sudionike« nutarnjeg svijeta graničnog pacijenta,
koristeći protuprijenos kao vodič za
173
razumijevanje pacijentova doživljaja. Reprezentativni
parovi sudionika koji se mogu pojaviti u nutarnjem
životu pacijenta obično su: »destruktivno, zločesto
dijete« — »kazneni sadistični roditelj«, »neželjeno
dijete«
— »nemaran roditelj zaokupljen sobom«, »defektno,
bezvrijedno dijete«
— »prezrivi roditelj«, »zlostavljana žrtva« — »sadistični
napadač«, te »seksualno napadani plijen« —
»silovatelj«.40 Premda Kernberg te »sudionike« shvaća
kao iskrivljene, fantazmatske predodžbe pacijentova
doživljaja, vjerojatnije je da ti parovi točno odražavaju
ranu odnosnu okolinu traumatiziranog djeteta. Brze i
zbunjujuće oscilacije u protuprijeno-su terapeut/ic/a
odraz su oscilacija prijenosa pacijentica, a oboje je
odraz djelovanja traumatskog doživljaja.
Reakcije traumatskog prijenosa i protuprijenosa
neizbježne su. Isto tako neizbježno, te reakcije ometaju
razvijanje dobrog radnog odnosa. Sigurnost obje strane
nalaže izvjesne mjere zaštite. Dva najvažnija jamstva
sigurnosti su ciljevi, pravila i ograničenja uspostavljena
terapijskim ugovorom, te sustav podrške terapeutici.
TERAPIJSKI UGOVOR
Savezništvo između pacijenta/ice i terapeuta/ice razvija
se kroz zajedništvo u radu. Terapijski rad istodobno je
trud ljubavi i obostrana suradnička predanost. Premda
terapijski savez ima neka obilježja svojstvena svim
ugovornim pogodbama, posrijedi nije puki poslovni
sporazum. Mada se u njemu bude sve strasti
svojstvene odnosima među ljudima, terapijski savez
nije niti ljubavna veza, niti odnos roditelj-dijete.
Posrijedi je odnos egzistencijalnog angažmana u kojem
obje strane ulažu sebe u zadaću oporavka.
To obostrano ulaganje imat će oblik terapijskog
ugovora. Odredbe toga ugovora utanačuju sve što je
nužno za osiguranje radnog savezništva. Obje strane
odgovorne su za odnos. Neki od zadataka isti su i za
pacijenta i za terapeuta, primjerice strogo pridržavanje
ugovorenih termina sastanaka. Neke obveze su različite
i međusobno se nadovezuju: tera-peut/ica u odnos
unosi svoje znanje i vještinu, a pacijent/ica plaća liječe-
nje: terapeut/ica obećaje povjerljivost, a pacijent/ica
pristaje na samoot-krivanje; terapeut/ica obećaje da će
slušati i posvjedočiti doživljaj, a pacijent/ica obećaje da
će kazivati istinu. Terapijski ugovor pacijentici se mora
doslovno i potanko objasniti.
Od samoga početka, terapeut bi morao posebno
naglasiti važnost kazivanja istine i potpunog
razotkrivanja budući da pacijent vjerojatno ima
174
mnoge tajne, uključujući i tajne pred samim sobom.
Terapeut bi trebao razjasniti da je istina cilj ka kojem
stalno valja težiti te da će taj cilj, koliko to god isprva
bilo teško, s vremenom biti sve potpunije dosegnut.
Pacijentima je obično vrlo jasna temeljna važnost
obveze kazivanja istine. Želeći pospješiti terapiju, jedna
je preživjela terapeutici savjetovala: »Izvucite istinu na
vidjelo. Nemojte sudjelovati u zataškavanju. Kad im to
postane jasno, nemojte ih pustiti da sjede na klupi.
Morate se ponašati kao dobar trener. Tjerajte ih da
trče, i to da istrče svoje najbolje vrijeme. U redu je
opustiti se kad je za to vrijeme, ali je uvijek korisno
omogućiti ljudima da vide koliko zapravo mogu.«41
Uz temeljno pravilo kazivanja istine, važno je naglasiti
suradnu narav rada. Psihologica Jessica Wolfe opisuje
kakav terapijski ugovor sklapa s ratnim veteranima:
»Jasno se utvrđuje da je posrijedi partnerstvo kako bi
se izbjeglo svako ponavljanje gubitka kontrole u
traumi. Mi [terapeu-ti/ce] smo ljudi koji ponešto znaju
o tome, a oni zapravo znaju mnogo više, tako da je to
uzajamni sporazum. U nekima od stvari koje ćemo
možda preporučivati, služit ćemo kao vodiči.« Terence
Keane tome pridodaje svoju metaforičnu definiciju
osnovnih pravila i ciljeva terapijskog odnosa: »Kad sam
počeo, osjećao sam se kao trener. Igrao sam naime
košarku i imao sam upravo isti osjećaj: da sam ja
trener, da je to utakmica; utakmica se mora igrati tako
i tako, na određeni način, a cilj je pobjeda. Ne kažem to
tako pacijentima, ali to upravo tako doživljavam.«42
Pacijent/ica u terapijski odnos ulazi s teško oštećenom
sposobnošću za primjereno povjerenje u ljude. Kako
povjerenje nije prisutno pri samom početku liječenja, i
terapeut/ica i pacijent/ica trebale bi biti pripravne za
uzastopna međusobna testiranja, prekide i ponovno
građenje terapijskog odnosa. Kako se pacijent/ica sve
više uključuje, on/a neizbježno ponovno doživljava
intenzivnu čežnju za spasom kakvu je osjećala u vri-
jeme traume. Terapeut/ica će možda također, svjesno
ili nesvjesno, htjeti pružiti naknadu za strahotne
doživljaje koje je pacijent/ica pretrpjela. Neizbježno se
bude pretjerana očekivanja, da bi isto tako neizbježno
bila iznevjerena. Ogorčene bitke što slijede nakon
razočaranja mogu preslikati ishodišnu situaciju
zlostavljanja i pridodati se izvorno počinjenoj šte-ti.«
Strogo pridržavanje granica terapijskog odnosa najbolja
je zaštita od pretjeranih prijenosnih i protuprijenosnih
reakcija kojima se teško vlada.44 Pouzdane granice
stvaraju sigurno tlo za rad na oporavku. Terapeut/ica
pristaje staviti se na raspolaganje pacijentu/ici unutar
granica postavljenih na jasan i razuman način
prihvatljiv za obje strane. Granice
175
terapije postoje radi dobrobiti i zaštite obiju strana i
zasnivaju se na priznavanju punopravnih potreba i
terapeuta/ice i pacijenta/ice. Takva ograničenja
podrazumijevaju i izričiti sporazum da terapijski ugovor
isključuje mogućnost bilo kakve druge vrste odnosa
medu stranama, jednoznačno određuje učestalost i
trajanje terapijskih sesija, te jasna osnovna pravila za
izvanredne kontakte izvan zakazanih sesija.
Odluke o ograničenjima donose se ovisno o tome
osnažuju li pacijen-ta/icu i podupiru li dobar radni
odnos, a ne ovisno o tome bi li pacijen-tu/ici valjalo
podilaziti ili mu/joj što uskraćivati. Terapeut/ica ne
inzistira na jasnim granicama kako bi nadzirala,
racionirala ili bilo na koji način zakidala pacijenta/icu.
Bolje da terapeut/ica na samome početku prizna daje i
on/ona tek ograničeno ljudsko biće koje može
pogriješiti, kojemu su potrebni izvjesni uvjeti kako bi
ostalo uključeno u emocionalno zahtjevan odnos.
Patricia Ziegler, terapeutica s dugim iskustvom rada s
traumatiziranim pacijenti/ca/ma, opisuje to ovako:
»Pacijenti/ce moraju pristati na to da me ne smiju
izluditi. Ja im kažem da sam i ja osjetljiva na
napuštanje — da je to ljudski. Kažem im — uložila sam
sebe u ovo liječenje i neću vas napustiti, ali ne želim
niti da vi napustite mene. Kažem im i da mi duguju
poštovanje kako me ne bi na smrt isprepadale.«45
Unatoč svim naporima terapeuta/ice da odredi jasne
granice, on/a mora biti spremna na to da će
pacijent/ica uvijek negdje naći neku više-značnost.
Terapeuti/ce obično uviđaju da je nužan i izvjestan
stupanj fleksibilnosti; obostrano prihvatljive granice ne
stvaraju se dekretom, već su prije rezultat procesa
dogovaranja i mogu se u izvjesnoj mjeri s vremenom i
mijenjati. Jedna pacijentica opisuje svoje gledište o tom
procesu: »Moj psihijatar ima nešto što naziva
'pravilima', a što sam ja definirala kao 'pokretne mete'.
Granice koje je on postavio između nas čine mi se
fleksibilnima i ja ih često nastojim pomaknuti ili
rastegnuti. Katkad se i on bori s tim granicama
nastojeći uravnotežiti svoja pravila sa svojim
poštovanjem prema meni kao ljudskom biću. Gledajući
njega kako se bori, učim kako da se i ja borim s mojim
vlastitim granicama, ne samo s granicama između
njega i mene nego i s granicama između mene i svih
ljudi koje srećem u stvarnom svijetu.«46
Izvjesno odstupanje od uobičajenih strogih osnovnih
pravila psihoterapije Često je u praksi i katkad može
biti vrlo korisno.47 U slučaju Le-stera, 32-godišnjaka s
poviješću teškog zlostavljanja i zanemarenosti u
djetinjstvu, simbolična povreda granica ojačala je
njegovu sposobnost da se brine o sebi i produbila
terapijski odnos:
Lester je na terapijsku sesiju donio fotoaparat i zamolio
terapeuticu da je fotografira. Terapeutica se osjećala
pritjeranom u tjesnac. Mada se nije mo-
176
gla sjetiti nijednog razloga da odbije Lesterovu molbu,
imala je iracionalan osjećaj kontroliranja i uljezništva,
kao da će joj fotoaparat »uzeti dušu«. Pristala je na
fotografiranje, ali uz uvjet da Lester ispriča Što mu to
znači.
U nekoliko narednih mjeseci, slika je postala fokusom
za dublje razumijevanje prijenosa. Lester je doista želio
kontrolirati i zaposjesti terapeuticu kako bi se obranio
od straha da ne bude napušten. Posjedovanje slike
omogućilo mu je da to čini fantazmatski, ne posežući
stvarno u život terapeutice. Sliku je često koristio kao
podsjetnik na odnos kako bi se umirio kad je te-
rapeutica odsutna.
U ovom konkretnom slučaju, odluka terapeutice da
dopusti fotografiranje zasnivala se na empaticnom
razumijevanju važnosti fotografije za pacijenta kao
»prijelaznog objekta«. Slika je tom odraslom pacijenu
poslužila za istu svrhu za koju takvi predmeti normalno
služe u ranijoj dobi — za učvršćivanje osjećaja
pouzdane privrženosti primjenom evokativ-nog
sjećanja. Ljudi u zatočeništvu često posežu za sličnim
prijelaznim objektima kako bi učvrstili svoj osjećaj
povezanosti s ljudima koje vole. Osobe zatočene u
djetinjstvu mogu posezati za istim pomagalima kad se
u odrasloj dobi prvi put suoče sa zadatkom izgradnje
sigurnih ljudskih spona.
Dopuštanje pacijentu da fotografira terapeuticu
odstupanje je od osnovnog pravila psihoterapije koje
nalaže da se osjećaji izražavaju prvenstveno riječima, a
ne činom. No taj je čin prije bio konstruktivna dopuna
terapije nego prepuštanje zavodljivosti prijestupa
granice jer je do kraja istraženo njegovo značenje.
Terapeutica se potrudila da potanko razmotri svoje i
pacijentove fantazme, posljedice fotografiranja na
terapijski savez, te funkciju slike u ukupnom procesu
oporavka pacijenta. Dogovaranje o granicama koje će
obje strane držati razumnima i poštenima bitan je dio
izgradnje terapijskog saveza. Manja odstupanja od
strogih konvencija psihodinamične psihoterapije mogu
postati plodonosnim dijelom tog procesa dogovaranja,
ali samo dok se ta odstupanja podvrgavaju pomnom
preispitivanju i kad se potpuno razumije njihovo
značenje.
Zbog sukobljenih zahtjeva za fleksibilnošću i
ograničenoŠću, tera-peut/ica mora biti spremna naći se
između dvije vatre. Razlučiti kada biti kruta, a kada
popustljiva neprestani je izazov. Ne samo početnice,
već i prekaljene terapeuti/ice Često imaju osjećaj da
rade po pukoj intuiciji, da, kako kažu, »lebde negdje
između neba i zemlje«. Kada se nađu u nedoumici,
terapeuti/ce ne bi smjele oklijevati da potraže savjet.
177
SUSTAV PODRŠKE TERAPEUTICI
Dijalektika traume stalni je izazov i za emocionalnu
ravnotežu tera-peuta/ice. Terapeut/ica se, upravo kao i
pacijent/ica, od nesvladivih osjećaja može braniti
povlačenjem ili impulzivnim, intruzijskim djelovanjem.
Najčešći oblici djelovanja su pokušaji spašavanja,
prestupanje granica ili pokušaji da se pacijent/ica
kontrolira. Najuobičajeniji konstrikcijski odgovori su
sumnjanje ili poricanje stvarnosti pacijentičina
doživljaja, di-sociranje ili otupjelost, omalovažavanje ili
izbjegavanje traumatske građe, profesionalističko
distanciranje, ili pak otvoreno napuštanje pacijen: tiče.
Izvjestan stupanj intruzije ili otupjelosti vjerojatno je
neizbježan.48 Terapeut/ica se mora pripraviti na to da će
u nekim trenucima izgubiti ravnotežu radeći s takvim
pacijenti/ca/ma. Nitko nije nepogrešiv. Jamstvo
ispravnosti nije svemoć nego sposobnost da se ima
povjerenja u druge ljude. Rad na oporavku zahtijeva
siguran i pouzdan sustav podrške terapeutici.49
U idealnoj situaciji, sustav podrške trebao bi uključivati
dobronamjerno, strukturirano i redovito razmatranje
kliničkog rada. To može biti mentorski odnos ili
kolegijalna skupina za podršku, a najbolje oboje.
Okolina mora biti postavljena tako da dopušta
izražavanje emocionalnih reakcija, ali i strukovnih ili
intelektualnih nedoumica u vezi s liječenjem
pacijentica/pacijenata s poviješću traume.
Nažalost, zbog duge povijesti poricanja unutar struka
koje se bave duševnim zdravljem, mnoge će
terapeutice i terapeuti otkriti da u njihovim
nastojanjima da rade s traumatiziranim pacijenti/ca/ma
izostaje okružje podrške. Terapeutice koji rade s
traumatiziranim pacijenticama često se moraju boriti s
poricanjem njihova rada. Kad se suoče s poricanjem
kolega, često se osjećaju omalovaženima i ušutkanima,
baš kao i žrtve. Kako kaže Jean Goodwin: »Moje
pacijentice ne vjeruju uvijek i sasvim da same postoje,
a kamoli da postojim ja... . Da sve bude još gore, i moj
se kolega psihijatar prema meni i mojim pacijenticama
ponaša kao da ne postojimo. I to čini suptilno, bez
otvorenih grubosti... . Da se takvo što dogodilo samo
jednom, ne bih brinula da će me satrti, ali događa se
sto, sto puta sto, na tisuće sitnih zatorničkih gesta.«50
Terapeutice koje rade sa žrtvama neizbježno se
sukobljavaju sa svojim kolegama. Neke će se naći
uvučene u visokoparne intelektualne prodike o
vjerodostojnosti traumatskih sindroma uopće, odnosno
konkretne priče pacijentice. Protuprijenosne reakcije na
traumatizirane pacijentice često su razlomljene i
polarizirane tako da jedna terapeutica može usvojiti
stav spasiteljice pacijentice, dok će se druga ili drugi,
primjerice, možda
178
prikloniti sumnjičavom stavu ili osude ili kažnjavanja
pacijentice. U institucionalnoj okolini često se pojavljuje
problem »raskola među osobljem« ili intenzivnih
sukoba oko načina liječenja »teških pacijenata«. Go-
tovo se uvijek na kraju ispostavlja da osoba koja je
povodom raspre ima povijest traume. Svađa među
kolegama odražava nesmotreno ponovno
odjelovljivanje dijalektike traume.
Zastrašene ili razbijeŠnjene takvim sukobifna, mnoge
terapeutice koje liječe preživjele radije izbjegavaju
nego se upuštaju u nešto što se čini besplodnom
rasprom. Počinju raditi u ilegali. Razapete, poput svojih
pacijentica, između službenog pravovjerja struke i
stvarnosti vlastitog iskustva, one radije biraju stvarnost
nauštrb pravovjerja. Poput svojih pacijentica, i one
počinju voditi tajni život. Kako jedna od njih kaže,
»vjerujemo našim pacijenticama, samo to ne govorimo
pred mentorima«. Takva ilegalna praksa može biti
bezazlena, kao u slučaju Shareen, 30-godiš-njakinje s
poviješću teškog zlostavljanja u djetinjstvu i seljakanja
od skrbnika do skrbnika.
Shareen je bila sklona rastrojenosti kad bi terapeutica
bila odsutna. Netom prije nekih praznika, zamolila je
smije li posuditi rusku matrjošku, ukrasnu lutku iz
ureda terapeutice. Imala je osjećaj da će joj to pomoći
kao podsjetnik na neprekinutu vezu s terapeuticom.
Terapeutica je pristala, ali je Shareen upozorila:
»Nemoj nikome reći da sam propisala lutku, cijeli grad
bi mi se smijao.«
U ovom slučaju, terapeutici se ne može prigovoriti sa
stručne strane. Problem je njezina izoliranost. Ne uspije
li terapeutica naći razumijevanje i podršku za svoj rad
među kolegama, ona će kad-tad uvidjeti koliko se
njezin svijet suzio i da je ostavljena sama s
pacijenticom. Terapeutica može početi misliti da je ona
jedina osoba koja doista razumije pacijenticu, može
postati arogantna i odbojna prema skeptičnim
kolegama. Kako raste osjećaj izoliranosti i
bespomoćnosti, to sve neodoljivijim postaje iskušenje
nekakve velebne akcije ili pak bijega. Prije ili kasnije,
ona će doista počiniti ozbiljne greške. No bilo bi
najbolje da se takvo što ne ponovi: nitko se s traumom
ne može suočiti sam. Nađe li se terapeut/ica izolirana u
svojoj radnoj okolini, najbolje bi bilo da prestane raditi
s traumatiziranim pacijenti/ca/ma sve dok si ne osigura
primjereni sustav podrške.
Osim za stručnu podršku, terapeut/ica se mora
pobrinuti i za uravnoteženost vlastitog stručnog i
osobnog života, poštujući i podmirujući vlastite potrebe.
Suočenoj s dnevnom stvarnošću pacijenata/ica koje je
potrebno zbrinuti, terapeutici stalno prijeti opasnost
prevelike predanosti struci. Uloga sustava stručne
podrške nije tek usredotočivanje na za-
179
datke liječenja, nego i podsjećanje terapeut/ic/a na
njihove stvarne granice te inzistiranje na tome da se
moraju brinuti za sebe isto toliko koliko i za druge.
Terapeut/ica koja se posveti radu s preživjelima
predaje se i stalnom prepiranju sa samom sobom, u
čemu se mora oslanjati na pomoć drugih i pokrenuti
sve svoje najzrelije sposobnosti snalaženja.
Sublimiranje, nesebičnost i humor u takvoj su situaciji
milost i spas. Riječima ljudi iz službe za pomoć u
nepogodama rečeno: »Istini za volju, jedini način koji
smo moji prijatelji i ja našli da ostanemo normalni jest
šaliti se i stalno se smijati. Što sočnija šala, to bolje.«51
Nagrada za angažman osjećaj je obogaćena života.
Terapeutice koje rade s preživjelima navode kako
potpunije cijene život, da život shvaćaju ozbiljnije, više
razumiju druge i sebe same, stvaraju nova prijateljstva
i dublje prisne odnose, te da se osjećaju nadahnutima
dnevnim primjerima hrabrosti, odlučnosti i nade svojih
pacijentica.52 To je posebno istina za one koje se
slijedom svojega strukovnoga rada uključuju u
društveno djelovanje. Te terapeuti/ce navode osjećaj
više svrhe u životu i osjećaj dru-garstva, što im
omogućuje da održe bodrost oči u oči s užasom.53
Stalno pospješujući sposobnost integriranja, svoju i
svojih pacijentica, angažirane terapeutice produbljuju
svoj vlastiti integritet. Upravo kako je osnovno
povjerenje razvojno postignuće najranije životne dobi,
tako je integritet razvojno postignuće zrelosti.
Psihoanalitičar Erik Erikson poseže za Websterovim
rječnikom kako bi osvijetlio tu međupovezanost
integriteta i osnovnog povjerenja: »Povjerenje ... se
definira kao 'opravdano uzdanje u integritet drugog
čovjeka'.... Pretpostavljam da je Web-ster prije imao na
umu posao nego djecu, prije vjerovnički odnos nego
opću vjeru. No formulacija stoji. Čini mi se da se
parafraza tog iskaza može primijeniti i na odnos između
integriteta odrasle osobe i povjerenja djeteta, naime
zdrava se djeca neće bojati života ako njihovi stariji
imaju dovoljno integriteta da se ne boje smrti.«54
Integritet je sposobnost da potvrđujemo vrijednost
života pred licem smrti, da se izmirimo s konačnošću
vlastita života i tragičnom ograniče-nošću ljudske
prirode, te da se te činjenice prihvate bez očajavanja.
Integritet je temelj na kojem se izvorno gradi
povjerenje u ljudske odnose i na kojem se razbijeno
povjerenje može obnoviti. Prepletanje integriteta i
povjerenja u odnosima zbrinjavanja upotpunjuje ciklus
generacija i regenerira osjećaj ljudskog zajedništva što
ga razara trauma.
180
BILJEŠKE
I E. ERIKSON, Childhood and Sociely, 2. izd.
(Norton, New York, 1963) 2. Razgovor, Tani, 1986.
3 A. KARDINER — H. SPIEGEL, War, Siress, and
Neuroiic Illness (dopunjeno izd. knjige The Traumalic
Neuroses of War) (Hoeber, New York, 1947), str. 361-
62.
4 M. SYMONDS, »Victim Responses to Terror:
Understanding and Treatment«, u Victims of Terrorism,
ur. F. M. OCHBERG i D. A. SOSKIS (Westview, Boulder,
CO, 1982), str. 95-103
5 E. STARK — A. FLITCRAFT, »Personal Povver and
Institutional Victimization: Treating the Dual Trauma of
Woman Battering«, u Post-Traumalic Therapy and
Victims of Violence, ur. F. OCHBERG (Brunner/Mazel,
New York, 1988), str. 115-51, cit. na str. 140-41.
6 R. A. KULKA, W. E. SCHLENGER, J. A. FAIRBANK
et al.. Trauma and ine Vietnam War Generation
(Brunner/Mazel, New York, 1990).
7 Y. DANIELI, »Psvchotherapists' Participation in the
Conspiracy of Silence about the Holo-caust«,
Psychoanalytic Psychology 1 (1984), str. 23-42, cit. na
str. 36.
8 KARDINER — SPIEGEL, War, Siress, str. 390.
9 O. KERNBERG, Severe Personali^ Disorders:
Psycholherapeutic Slralegies (Yale Universitv Press,
New Haven, 1984), str. 119.
10 Ibut, str. 114.
II E. LISTER, »Forced Silence: A Neglected
Dimension of Trauma«, American Journal of Psy-chiairy
139 (1982), str. 872-76.
12 R. J. WALDINGER — J. G. GUNDERSON, Effeclive
Psychotherapy with Borderlinc Patients: Case Studies
(American Psvchiatric Press, Washington, DC, 1987),
slučaj Marthe, str. 34-35.
13 T. O'BRIEN, »How to Teli a True War Story«, u
The Things They Carried (Houghton Miftlin, Boston,
1990), str. 227-28.
14 J. A. CHU, »Ten Traps for Therapists in the
Treatment of Trauma Survivors«, Dissociation 1
(1988), str. 24-32.
15 H. HENDIN — A. P. HAAS, Wounds of War: The
Psychological Aflermath of Combal in Vietnam (Basic
Books, Nevv York, 1984).
16 D. S. ROSE, »'Worse than death': Psychodynamics
of Rape Victims and the Need for Psycho-therapv«,
American Journal of Psychialry 143 (1986), str. 817-24.
17 O. KERNBERG, M. A. SELZER, H. KOENIGSBERG,
A. C. Carr et al., Psychodynamic fry-chotherapy of
Borderline Patients (Basic Books, Nevv York, 1989), str.
75.
18 E. TANAY, »Psychotherapy vvith Survivors of Nazi
Persecution«, u Massivc Psychic Trauma., ur. H.
KRYSTAL (International Universities Press, Nevv York,
1968), str. 225.
19 F. PUTNAM, Diagnosis and Treatment of Multiple
Personality Disorder (Guilford Press, Nevv York, 1989),
str. 178-79.
20 WALDINGER — GUNDERSON, Effeclive
Psychotherapy, slučaj Jennifer, str. 128.
21 PUTNAM, Multiple Persona!ity Disorder.
22 I. L. McCANN — L. A, PEARLMAN, »Vicarious
Traumatization: A Framevvork for Understanding the
Psychological Effects of Working vvith Victims«, Journal
of Traumalic Siress 3 (1990), str. 131-50.
23 DANIELI, »Psychotherapists' Participation in the
Conspiracy of Silence«.
24 Y. F1SCHMAN, »Interacting vvith Trauma:
Clinicians' Responses to Treating Psychological Af-
tereffects of Political Repression«, American Journal of
Orthopsychiatry 60 (1990), str. 125-34.
25 PUTNAM, Multiple Personality Disorder.
26 L. COMAS-DIAZ — A. PADILLA,
»Countertransference in Working vvith Victims of Politi-
cal Repression«, American Journal of Orthopsychiatiy
30 (1974), str. 635-33, cit. na str. 627.
27 KRYSTAL, Massive Psychic Trauma, str. 142.
28 J. T. MALTSBERGER — D. H. BUIE,
»Countertransference Hate in the Treatment of Suicida!
Patients«, Archives of General Psychiatiy 30 (1974),
str. 625-33, cit. na str. 627.
181
29 LSHENGOLD.&u/Afu/t/er/ The Effects of Childhood
Abuse and Deprivation (Yale University Press, New
Haven, 1989), str. 290.
30 DANIELI, »Psycho!herapists' Participalion in the
Conspiracy of Silence«.
31 R. MOLLICA, »The Trauma Story: Psychiatric Care
of Refugee Survivors of Violence and Torture«, u Post-
Traumatic Therapy and Viciims of Violence, ur. F.
OCHBERG (Brunner/Ma-zel, New York, 1988), sir. 295-
314, cit. na str. 300.
32 S. HALEY, »When the Patient Reports Atrocities.
Special Treatment Considerations of the Vietnam
Veteran«, Archives of General Psychiatry 30 (1974),
str. 191-96, cit. na str. 194.
33 R. S. SHRUM, The Psychotherapy of Adult Women
mth Incest Histories: Therapists' Affective Responses
(doktorska disertacija, University of Massachusetts,
1989).
34 KRYSTAL, Massive Psychic Trauma, str. 140-41.
35 DANIELI, »Psychotherapists' Participation in the
Conspiracy of Silence«,
36 E L. BLISS, Multiple Personality, Allied Disorders,
and Hvpnosis (Oxford University Press, New York,
1986), str. 213.
37 J. GOODNVIN, At the Acropolis: A Disturbance of
Memory in a Contcct of Theoretical Debate
(neobjavljeni rukopis, Department of Psychialry,
Medical College of Wisconsin, Milvvaukee, 1989).
38 H. SEARLES, »The Countertransference with the
Borderline Patient«, u Essenlial Papers on Borderline
Disorders: One Hundred Years at the Border, ur. M.
STONE (New York University Press, New York, 1986),
str. 498-526.
39 WALDINGER — GUNDERSON, Effective
Psychotherapy, slučaj Jennifer, str. 114.
40 KERNBERG et al., Psychodynamic Psycholherapy,
str. 103.
41 Razgovor, Melissa, 1987.
42 Razgovor, J. Wolfe i T. Keane, 11. siječanj 1991.
43 J. CHU, »Ten Traps for Therapists«.
44 KERNBERG, Severe Personali^ Disorders;
KERNBERG et al., Psychodynamic Psychotherapy.
45 P. Ziegler, razgovor, 1986. Vidi i P. ZIEGLER, The
Recipe for Surviving the First Year with a Borderline
Patient (neobjavljeni rukopis, Department of Psychiatry,
Cambridge Hospital, Cam-bridge, MA, 1985).
46 Ann, pismo uredništvu, American Journal of
Psychiatry 147 (1990), str. 1391.
47 WALDINGER — GUNDERSON, Effective
Psychotherapy.
48 DANIELI, »Psychotherapists' Participation in the
Conspiracy of Silence«.
49 Vidi npr. COMAS-DIAZ — PADILLA,
»Countertransference«.
50 GOODVVIN, At the Acropolis.
51 D. R. JONES, »Secondary Disaster Victims: The
Emotional Effects of Recovering and Iden-tifVing
Human Remains«, American Journal of Psychiatry 142
(1985), str. 303-7.
52 McCANN — PEARLMAN, »Vicarious
Traumatizalion«.
53 COMAS-DIAZ — PADILLA, »Countertransference«.
54 ERIKSON, Childhood and Society, str. 169.
183
8
Sigurnost

Oporavak se odvija u tri stadija. Središnji zadatak

prvoga stadija uspostavljanje je sigurnosti. Središnji
zadatak drugoga stadija sjećanje je i žalovanje.
Središnji zadatak trećeg stadija ponovno je uključivanje
u redovan život. Kao i svi apstraktni pojmovi, ovakva
razdioba stadija oporavka priručan je izum koji se ne
smije uzimati odviše doslovno. Ona je pokušaj da se
pojednostavni i sredi proces koji je imanentno buran i
složen. No u biti se isti osnovni pojmovi stadija
oporavka uzastopno pojavljuju još od Janetova
klasičnog rada na histeriji sve do novijih opisa rada na
ratnoj traumi, disocijacij6kim poremećajima te
mnogostrukom poremećaju osobnosti.1 Ne usvajaju svi
promatrači trojnu podjelu stadija; neki izlučuju pet, a
neki Čak i osam stadija procesa oporavka.2 Kako god
bilo, različite se formulacije ipak donekle podudaraju.
Slijed procesa oporavka može se pratiti i u opisu
raspona traumatskih sindroma (vidi tablicu).
Individualni slijed oporavka nikad ne prati
jednosmjerno opisanu razdiobu stadija. Oscilirajuće i
dijalektične naravi, traumatski sindromi prkose svakom
pokušaju nametanja pojednostavljenog reda. Zapravo, i
pacijenti/ce i terapeut/ice jednako će se često
obeshrabriti kad pitanja za koja se pretpostavlja da su
riješena tvrdoglavo iskrsnu iznova. Jedna terapeutica
napredovanje kroz stadije oporavka opisuje kao spiralu
u kojoj se liječenje stalno iznova vraća na prijašnja
pitanja, ali na višoj razini integracije.3 Ipak, u slijedu
uspješnog oporavka, trebalo bi biti moguće razaznati
postupne pomake iz nepredvidljive opasnosti u izvjesnu
sigurnost, iz disocirane traume u priznato sjećanje, te iz
stigmatizirane izoliranosti u obnovljenu uključenost u
zajednicu.
Traumatski sindromi su složeni poremećaji koji nalažu
složeni postupak liječenja. Budući da trauma pogađa
svaki vid funkcioniranja čovjeka, od biologijskog do
društvenog, liječenje mora biti sveobuhvatno.4 Budući
da se Oporavak odvija u stadijima, postupci liječenja
moraju se primjeriti
184
svakom pojedinom stadiju. Oblik terapije možda
koristan za pacijenticu u jednom stadiju, može biti od
slabe koristi ili čak štetan za istu pacijenticu u nekom
drugom stadiju. Štoviše, čak i vremenski dobro
odmjeren terapijski zahvat može se pokazati
neuspješnim izostanu li ostale nužne sastavnice
primjerene pojedinom stadiju. U svakom stadiju
oporavka, sveobuhvatno liječenje mora dohvaćati
samosvojne biološke, psihološke i socijalne sastavnice
poremećaja. Ne postoji nikakav »čarobni štapić« koji će
jednim zamahom riješiti sve traumatske sindrome.
STADIJI OPORAVKA
Sindrom Prvi stadij Drugi stadij Treći stadij
Histerija Stabiliziranje, Istraživanje Reintegriranje
(Janet liječenje traumatskih sjećanja osobnosti,
1889) usmjereno na rehabilitiranje
simptome
Ratna Povjerenje, Ponovno Integriranje
trauma ovladavanje proživljavanje traume
(Scurfiel stresom, traume
d 1985) educiranje
Komplicir Stabiliziranje Integriranje sjećanja Razvijanje
ani Sebosti,
posttrau integriranje
matski nagona
stresni
poremeć
aj
(Brovvn&
Fromm
1986)
Mnogostr Dijagnoza, Metaboliranje traume Razrješenje,
uki stabiliziranje, integriranje,
poremeć komuniciranje razvijanje
aj , suradnja vještina
osobnost snalaženja
(Putnam nakon
1989) razrješenja
Traumat Sigurnost Prisjećanje i Ponovno
ski žalovanje uključivanje
poremeć
aji
(Herman
1992)
IMENOVANJE PROBLEMA
Traumatski sindromi ne mogu se primjereno liječiti nisu
li dijagnosticirani. Prvi zadatak terapeuta, odnosno
terapeutice jest provesti temeljitu i upućenu
dijagnostičku evaluaciju, s punom sviješću o mnogim
pre-rušenim licima što ih traumatski poremećaj može
pokazivati. Kad su posrijedi pacijenti/ce s nedavnom
akutnom traumom, dijagnoza je obično prilično
neupitna. U takvim prilikama, jasno i podrobno
informiranje o posttraumatskim reakcijama često će biti
dragocjeno kako pacijenti/ca/ /ma, tako i njihovim
obiteljima ili bližnjima. Pripremimo li pacijenticu
185
na simptome hiperpobuđenosti, intruzije i otupjelosti,
ona će se mnogo manje prepasti kad se oni pojave.
Pripremimo li nju ili njoj najbliže osobe na razdore u
odnosima s ljudima što obično uslijede poslije traumat-
skog doživljaja, svi će ih znatno bolje moći podnijeti i
odupirati im se. Nadalje, posavjetujemo li pacijenticu o
prilagodbenim strategijama snalaženja i upozorimo li je
na najčešće pogreške, to će odmah povećati njezin
osjećaj kompetentnosti i djelotvornosti. Rad s osobama
koje su preživjele nedavnu akutnu traumu
terapeuti/ca/ma pruža izvrsnu priliku za učinkovitu
prevencijsku edukaciju.
S pacijenticama koje su pretrpjele dugotrajnu
opetovanu traumu, problem dijagnoze nije ni izbliza
tako jednostavan. Prerušena očitovanja vrlo su česta
kad je posrijedi složeni posttraumatski stresni
poremećaj. Pa-cijent/ica se u početku može žaliti samo
na tjelesne simptome, na kroničnu nesanicu ili strepnju,
na upornu depresiju ili na probleme u odnosima s
ljudima. Često će biti nužno provesti izravno ispitivanje
kako bi se ustanovilo živi li pacijentica u strahu od
nečijeg nasilja i sada, ili je u strahu živjela u nekom
prošlom vremenu. Tradicionalni postupak ne postavlja
takva pitanja. Ona bi međutim morala biti rutinskim
dijelom svake dijagnostičke evaluacije.
Ako je pacijentica bila podvrgnuta dugotrajnom
zlostavljanju u djetinjstvu, dijagnostički će zadatak bit
će još složeniji. Pacijentica se može ne sjećati cijele
traumatske povijesti te će je u početku možda i poricati
čak i u pomnom i izravnom ispitivanju. Češće se
događa da se pacijentica sjeća barem dijela svoje
traumatske povijesti, ali zlostavljanje u prošlosti uopće
ne povezuje sa svojim psihičkim problemima u
sadašnjosti. Prosječan vremenski razmak između prvog
susreta pacijentice s ustanovom za duševno zdravlje i
točne dijagnoze mnogostrukog poremećaja osobnosti
iznosi šest godina.5 Pritom se može dogoditi da obje
strane uključene u terapijski odnos sklapaju prešutnu
zavjeru izbjegavanja dijagnoze — terapeut/ica zbog
neznanja ili poricanja, a pacijentica zbog srama ili
straha. Kako se čini, tek mala manjina pacijentica s
mnogostrukim poremećajem osobnosti »uživa« i
razmeće se dramatičnim crtama svojega stanja, dok
većina nastoji prikriti svoje simptome. Čak i nakon što
kli-ničar/ka postavi preliminarnu dijagnozu
mnogostrukog poremećaja osobnosti, nije nimalo
neuobičajeno da pacijentica dijagnozu odbaci.6
Pretpostavi li terapeut/ica da pacijent/ica boluje od
traumatskog sindroma, tu bi informaciju valjalo bez
zadrške podijeliti s pacijent/ic/om. Znanje je moć.
Traumatiziranoj osobi često lakne već kad jednostavno
sazna pravi naziv svojega stanja. I samim
ustanovljenjem svoje dijagnoze, ona otvara proces
ovladavanja. Prestavši biti zatočenicom nemuštosti tra-
186
ume, ona otkriva da postoji jezik za izricanje njezina
doživljaja. Otkriva da nije sama, da su i drugi patili na
slične načine. Zatim otkriva da nije luda: traumatski
sindromi normalni su odgovori čovjeka na krajnost. Ko-
načno, ona otkriva i to da nije osuđena vječno trpjeti
takvo stanje: može dakle očekivati da će se oporaviti
kao što su se oporavile druge.
Neizmjernu važnost dijeljenja informacija s preživjelima
neposredno nakon traume ilustrira iskustvo tima
norveških psihologa koji su surađivali u spasilačkom
pothvatu poslije nesreće na moru. Preživjele s ha-
varirane plutajuće naftne platforme nakon spašavanja
je zbrinuo tim stručnjaka za duševno zdravlje.
Preživjelima je podijeljen letak s osnovnim činjenicama
o posttraumatskom stresnom poremećaju. Osim pobra-
janja najčešćih simptoma, letak je sadržavao i dvije
praktične preporuke. Preživjelima se savjetovalo, prvo,
da s ljudima pričaju o svojem doživljaju unatoč
predvidljivom porivu da se povuku u sebe, te drugo, da
izbjegavaju uzimanje alkohola kako bi suzbili svoje
simptome. Godinu dana poslije nesreće, stanje
preživjelih provjereno je putem razgovora. Mnogi od
muškaraca još su uvijek u svojim lisnicama nosili letak
dobijen na dan spašavanja, sada već pohaban od
mnogih čitanja i prečitavanja.7
Kad su posrijedi osobe koje su preživjele dugotrajnu i
opetovanu traumu, posebno je važno imenovati složeni
posttraumatski poremećaj i objasniti promjene
osobnosti što nastupaju u zatočeništvu. Dok
pacijenti/ce s jednostavnim posttraumatskim stresnim
poremećajem često imaju osjećaj da gube razum,
pacijenti/ce sa složenim poremećajem često imaju
osjećaj da gube sebe. Pitanje što s njima nije u redu
često se može beznadno zapetljati i zapeti na moralnim
prosudbama. Pojmovni okvir koji pacijen-tičine
probleme identiteta i odnosa s ljudima povezuje s
poviješću traume pribavlja vrlo pogodnu osnovu za
stvaranje terapijskog saveza.8 Takav okvir ujedno
omogućuje i prepoznavanje štete nanesene
zlostavljanjem i pribavlja razumno objašnjenje za
trajne teškoće pogođene osobe.
Premda mnoge pacijentice i pacijenti osjete olakšanje
kad čuju da njihova patnja ima ime, ima i takvih koje
se opiru dijagnozi posttraumatskog stresnog
poremećaja. Neki se osjećaju žigosanima bilo kakvom
psihijatrijskom dijagnozom ili nastoje poreći svoje
stanje zbog osjećaja ponosa. Drugi pak misle da
priznavanje počinjene psihičke štete potvrđuje moralnu
pobjedu počinitelja, što s priznavanjem tjelesne štete
nije slučaj. Priznanje potrebe za pomoći može također
povećati osjećaj poraženosti preživjelih. Terapeutica
Inger Agger i njezin kolega Soren Jensen, koji rade s
političkim izbjeglicama, opisuju slučaj K-a, muškarca
preživjelog mučenje s teškim posttraumatskim
simptomima, koji je tvrdoglavo poricao da ima bilo
kakve psihičke probleme: »K ... nije razumio zašto bi
187
trebao razgovarati s terapeuticom. Njegovi su problemi
bili medicinski: razlog zbog kojeg noću ne spava bolovi
su u nogama i stopalima. Tera-peutica ga je pitala ... o
njegovim političkim nazorima i K. je odgovorio da je on
marksist, da je čitao o Freudu i da ne vjeruje ni u što
od svega toga: ta kako bi njegova bol mogla minuti
razgovaranjem s terapeutom?«
Taj je pacijent konačno pristao terapeutici ispričati
svoju priču, no ne kako bi pomogao sebi nego svojoj
političkoj stvari. Premda su se kroz taj proces njegovi
simptomi znatno ublažili, on nikad nije priznao niti
svoju dijagnozu, niti da mu je potrebno liječenje: »K. je
izjavio da želi dati svjedočanstvo, ali i da želi znati
zašto je terapeutica bila voljna pomoći mu da to učini.
Terapeutica je odgovorila da ona važnim dijelom
svojega posla smatra prikupljanje podataka o tome što
se događa u zatvorima u njegovoj zemlji. Također mu
je objasnila da je njezino iskustvo pokazalo da ljudima,
podvrgnutima mučenju i koji pate od noćnih mora o
tome, pomaže da drugima ispričaju što se zbivalo. Na
to se K. snašao s ovakvim stavom: 'No dobro, ako
mogu terapeuticu iskoristiti za svoje svrhe, onda u redu
— ali to nema nikakve veze s terapijom'.«9
Cesto će biti potrebno da terapeut/ica prihvaćanje
pomoći formulira kao čin hrabrosti pacijenta.
Priznavanje stvarnosti vlastita stanja i poduzimanje
koraka da se ono promijeni tako postaje znakom
jakosti, a ne slabosti; inicijative, a ne pasivnosti.
Poduzimanje mjera što pospješuju oporavak niti u
nagovještaju ne potvrđuje pobjedu zlostavljača, već
osnažuje preživjelu osobu. Terapeut/ica će takav nazor
možda morati izložiti vrlo izravno i podrobno kako bi on
dopro do osjećaja srama i poraza koji preživjelu osobu
priječi da prihvati dijagnozu i zatraži liječenje.
VRAĆANJE KONTROLE
Trauma žrtvi oduzima osjećaj moći i kontrole. Vodeće
načelo oporavka jest vraćanje snage i kontrole
preživjeloj osobi. Prvi je zadatak oporavka uspostaviti
sigurnost preživjele osobe. Taj zadatak ima prvenstvo
pred svim ostalima jer sav terapijski rad propada nije li
se na primjeren način osiguralo neopasno okružje.
Nikakav drugi vid terapijskog rada ne bi smio niti
otpočeti sve dok se ne postigne prihvatljiva razina
sigurnosti. S akutno traumatiziranim ljudima, taj
početni stadij može trajati od nekoliko dana do nekoliko
tjedana, a s osobama preživjelima kronično zlo-
stavljanje i mjesecima ili godinama. Rad u prvom
stadiju oporavka to je složeniji što je zlostavljanje bilo
teže, dugotrajnije i Što je u ranijoj životnoj dobi
otpočelo.
188
Preživjele se osjećaju nesigurnima u vlastitu tijelu.
Imaju osjećaj da ne kontroliraju svoje emocije i misli.
Osjećaju se nesigurno i u odnosima s ljudima.
Terapijske strategije moraju se stoga usmjeriti na
zabrinutost pacijenta za svoju sigurnost u svim
spomenutim vidovima. Na fizioneu-rozu
posttraumatskog stresnog poremećaja može se
djelovati strategijama kojima se djeluje na tijelo. To
uključuje upotrebu lijekova za smanjivanje reaktivnosti
i hiperpobudenosti, te primjenu bihevioralnih tehnika
poput opuštanja ili naporne tjelovježbe s ciljem da se
ovlada stresom. Na zbunjenost uzrokovanu
poremećajem može se djelovati kognitivnim i
bihevioralnim strategijama. To pak uključuje
prepoznavanje i imenovanje simptoma, vođenje
dnevnika kako bi se dijagramski pratili simptomi i
prilagodbeni odgovori, zadavanje »domaćih zadaća«
primjerene težine, te razradu konkretnih planova
osiguranja. Na razorene sposobnosti privrženosti
ljudima uzrokovane poremećajem mora se djelovati
međuosobnim strategijama, primjerice postupnim
razvijanjem povjerenja u terapijskom odnosu. Najzad,
na društvenu otuđenost kao posljedicu poremećaja
valja djelovati pomoću društvenih strategija. Ovo
podrazumijeva mobiliziranje prirodnih sustava podrške
preživjeloj osobi — njezine obitelji, ljubavnog
partnera/partnerice ili prijatelj/ic/a, uključivanje osobe
u dobrovoljne organizacije za samopomoć, a nerijetko i,
što je krajnje sredstvo, traženje pomoći službujućih
ustanova sustava za duševno zdravlje, socijalnu skrb i
sudstvo.
Uspostavljanje sigurnosti počinje usredotočenjem na
kontrolu vlastita tijela i postupno se preusmjerava
prema van, na kontrolu okoline. Rad na obnovi tjelesne
cjelovitosti uključuje posvećivanje pažnje osnovnim
zdravstvenim potrebama, podešavanje tjelesnih
funkcija poput spavanja, hranjenja i tjelovježbe,
ovladavanje posttraumatskim simptomima te kontrolu
samorazornih ponašanja. Što se tiče okoline, glavne
teme su uspostavljanje neopasne životne situacije,
financijske sigurnosti, pokretljivosti, te razrada plana
samozaštite koji obuhvaća sve vidove dnevnog života
pacijentice. Kako nitko ne može sam uspostaviti
sigurnu životnu okolinu, zadatak razvijanja
odgovarajućeg plana sigurnosti uvijek uključuje
društvenu podršku.
U slučajevima jednokratne nedavne traume, kontrola
vlastita tijela počinje medicinskom obradom svih
ozljeda što ih je preživjela možda zadobila. Načelo
poštovanja autonomnosti vrlo je važno od samoga
početka, čak i u rutinskom medicinskom pregledu i
obradi ozljeda. Liječnica odjela za hitan prijem opisuje
bitne crte postupka prema žrtvama silovanja:
Najvažnija stvar u medicinskom pregledu osobe koja je
doživjela seksualni napad jest ne žrtvu ponovno
silovati. Glavno i osnovno pravilo medicine je
189
ne nauditi ... Žrtve silovanja često imaju intenzivan
osjećaj bespomoćnosti i gubitka kontrole. Pogledajmo
samo u glavnim crtama Što liječnik čini žrtvi vrlo kratko
vrijeme poslije napada, s njezinim minimalnim i vrlo
pasivnim pristankom: stranac izvodi vrlo brz intiman
dodir i uvodi instrument u vaginu, uz gotovo nikakvu
kontrolu ili sudjelovanje žrtve u donošenju odluke. To
je simbolična postava ponovnog psihičkog silovanja.
Stoga, kad obavljam pregled, mnogo vremena
posvećujem pripremi žrtve, svakim korakom na tom
putu žrtvi pokušavam vratiti kontrolu. Tako joj obično
kažem: »Željeli bismo učiniti to i to, a kako ćemo to
učiniti odlučit ćete vi«, i dajem što više informacija,
većina kojih, sigurna sam, nikad ne biva obrađena, no
koje ipak dopiru kao znak brige s naše strane. Žrtvu
nastojim u Što punijoj mjeri učiniti aktivnom
sudionicom.10
Čim je pružena osnovna medicinska skrb, kontrola nad
vlastitim tijelom usredotočuje se na obnavljanje
biološkog ritma hranjenja i spavanja, te na smanjenje
simptoma hiperpobuđenosti i intruzije. Ako je preživjela
teško simptomatična, valja razmisliti i o upotrebi
lijekova. Premda su istraživanja farmakološkog liječenja
posttraumatskog stresnog poremećaja još u povojima,
nekoliko skupina medikamenata pokazuje dovoljno do-
bre učinke kako bi se odobrila klinička uporaba. U
istraživanjima o ratnim veteranima, veliki broj
antidepresiva pokazao se prilično djelotvornim za
ublaženje ne samo depresije nego i intruzijskih
simptoma i hiperpobuđenosti. Novije vrste
antidepresiva koji djeluju prvenstveno na se-rotoninski
sustav mozga također obećavaju.11 Neki kliničari
preporučuju medikamente koji blokiraju djelovanje
simpatičkog živčanog sustava, primjerice propranolol,
odnosno medikamente koji smanjuju emocionalnu
reaktivnost, primjerice litij, za smanjenje pobuđenosti i
razdražljivosti. Vjerojatno su najčešće propisivani
lijekovi za posttraumatski stresni poremećaj, kao i za
cijeli niz drugih tegoba, blaži trankvilizatori poput ben-
zodiazepina. Potonji su učinkoviti u kratkoročnoj
upotrebi neposredno nakon traumatičnog događaja,
premda postoji izvjesna opasnost od na-vikavanja i
ovisnosti.12
Pristanak upućene pacijentice/pacijenta može imati isto
djelovanje kao i propisivanje pojedinog lijeka. Ako se
pacijentici jednostavno naredi da uzima lijek kako bi se
suzbili simptomi, ona je još jednom obesnažena. Ako
joj se naprotiv lijek ponudi kao sredstvo što ga valja
upotrijebiti u skladu s vlastitom prosudbom, to može
znatno pojačati njezin osjećaj djelotvornosti i kontrole.
Nuđenje lijekova na takav način također pridonosi
izgradnji suradnog terapijskog saveza.
190
USPOSTAVLJANJE SIGURNE OKOLINE
Usredotočenost na sigurnost, nakon kontrole nad
tijelom, proširit će se i na kontrolu nad okolinom.
Akutno traumatiziranoj osobi potrebno je sklonište od
opasnosti. Nalaženje i osiguranje skloništa hitan je
zadatak svake krizne intervencije. U prvim danima ili
tjednima nakon akutne traume, preživjela će se možda
htjeti skloniti u svojem domu, no to će možda biti i
nemoguće. Kad je počinitelj traume član obitelji, dom
će možda biti najmanje sigurno mjesto što bi ga ona
odabrala. Jedino rješenje u krizi možda će biti upravo
doslovan bijeg u sklonište. Tek nakon Što
traumatizirana osoba nade sklonište, ona će postupno
moći sve krupnijim koracima iznova stupati u svijet.
Nekad će proteći i tjedni prije nego se osjeti dovoljno
sigurnom da se upusti u tako obične aktivnosti kao Što
su vožnja, kupnja, posjećivanje prijatelj/ic/a ili odlazak
na posao. Svaka nova okolina mora se ispitati i
procijeniti s gledišta njezinih potencijala sigurnosti
odnosno opasnosti.
Odnosi preživjele s ljudima nerijetko kolebaju između
krajnosti na tom putu uspostavljanja osjećaja
sigurnosti. Ona može imati potrebu da neprestano bude
okružena ljudima ili se naprotiv posve osamiti. Opća je
preporuka ohrabrivati je da se obraća drugima za
podršku, ali se svakako valja dobro pobrinuti da joj se
omogući da odabere ljude kojima može vjerovati.
Članovi obitelji, ljubavni partneri i bliski prijatelji tu
mogu biti neizmjerna pomoć; međutim, oni se mogu i
ispriječiti oporavku ili i sami biti opasni. Početna
evaluacija traumatizirane osobe uključuje pomno is-
traživanje odnosa s njoj važnim ljudima koje mora
sadržavati i ocjenu svakog od njih kao mogućeg izvora
zaštite, emocionalne podrške ili praktične pomoći, ali i
kao mogućeg izvora opasnosti.
U slučajevima nedavne akutne traume, krizna
intervencija često uključuje sastajanje s članovima
obitelji koji mogu pružiti podršku. Konačna odluka o
tome hoće li takvih sastanaka biti, tko će biti pozvan i
kakva će im se informacija dati, ostaje na preživjeloj.
Svima bi valjalo razjasniti da je svrha takvih sastanaka
pospješivanje oporavka preživjele, a ne liječenje
obitelji. Prevencijsko upućivanje u osnove
posttraumatskih poremećaja može doduše pomoći
svima uključenima u situaciju. Članovi obitelji neće
samo bolje razumjeti kako da podrže preživjelu, nego
će i naučiti kako da se nose s vlastitom posrednom
traumatiziranošću.13
Rođaci ili bliski prijatelji koji prihvate zadatak
sudjelovanja u sustavu sigurnosti preživjele moraju se
pripremiti na to da će njihovi životi neko vrijeme biti
poremećeni. Može im se dogoditi da će biti potrebna i
cjelodnevna njihova podrška u osnovnim zadacima
dnevnog življenja. Nan-
191
cy Ziegenmayer, žena preživjela siJovanje, oslonac za
osjećaj sigurnosti neposredno nakon napada našla je u
svojem mužu Steveu: »Samo je šest tjedana prošlo
otkad je muškarac provalio u njezin automobil na parki-
ralištu u Des Moinesu i silovao je. Muškarac je bio u
zatvoru, no slika njegova lica još joj se uvijek
pojavljivala pred očima čim bi ih sklopila. Stalno je bila
na iglama. Zgrčila bi se kad bi je prijatelji zagrlili ili do-
dirnuli. Samo je nekoliko ljudi znalo kroz što je
prošla ... Najgore su bile noći. Kadšto bi zadrijemala tek
da bi je Steve morao probuditi iz more koja ju je tjerala
da ga bjesomučno udara šakama. Bojala se ustati u
mraku i otići u zahod pa bi molila Stevea da je otprati.
On je postao njezina jakost, njezin stup.«14
U takvim krizama često izlaze na vidjelo prikrivene
napetosti u obiteljskim odnosima. Mada se djelovanje
mora usredotočiti na pomaganje preživjeloj i njezinoj
obitelji da se nose s neposrednom traumom, kriza
katkad primorava obitelj da riješi i pitanja koja je ranije
poricala ili prešućivala. U primjeru Dana, 23-godišnjeg
homoseksualca, traumatični je događaj poremetio
obiteljsku ravnotežu:
Dana je teško pretukla razbijačka banda »čuvara
muškosti« ispred bara. Kako je zbog ozljeda morao biti
hospitaliziran, roditelji su doletjeli posjetiti ga u bolnici.
Dan se prestravio što će oni otkriti tajnu koju im nikad
nije odao. Isprva im je rekao da je pretučen u pokušaju
pljačke. Majka je bila puna sućuti, a otac bijesan te je
htio otići na policiju. Oba su roditelja salijetala Dana s
pitanjima o napadu. Dan se osjećao bespomoćnim i
pritjeranim u stupicu, bilo mu je sve teže održati
izmišljenu priču. Simptomi su mu se pogoršali, postajao
je sve tjeskobniji i nemirniji te je na kraju prestao sura-
đivati s liječnicima. U tom trenutku preporučena je
stručna psihološka pomoć.
Terapeut-savjetnik, prepoznavši Danovu dilemu,
razmotrio je njegove razloge za održanje tajnosti. Dan
se bojao homofobičnih predrasuda i prijeke ćudi
svojega oca. Bio je uvjeren da bi ga se otac odrekao
ako izađe s istinom. Pomnijim razmatranjem situacije
otkrilo se da je Danova majka gotovo sigurno znala i
prešutno prihvaćala činjenicu da joj je sin
homoseksualac. Dan se ipak bojao da bi se ona u
suoČenju pokorila mužu kako je uvijek činila.
Terapeut je ponudio posredovanje u susretu majke i
sina. Susret je potvrdio neka od Danovih opažanja:
majka je odavno znala da je on homoseksualac i dobro
je prihvatila njegov izlazak s istinom. Priznala je da je
Dano-vom ocu teško prihvatiti tu činjenicu. Priznala je i
to da ona mužu radije ugađa i podilazi, nego se s njim
konfrontira kad su posrijedi neugodne činjenice.
Međutim, Danu je rekla da je on ozbiljno potcjenjuje
ako vjeruje da bi ona ikada prekinula veze s njim ili
dopustila mužu da to učini. Štoviše, vjerovala je da Dan
potcjenjuje i svojeg oca. On možda ima predrasude, ali
ne pripada istoj kategoriji kao kriminalci koji su Dana
pretukli. Izrazila je nadu da će taj napad zbližiti obitelj i
da bi Dan, kad za to sazrije vrijeme,
192
trebao razmotriti mogućnost da s istinom izađe pred
oca. Nakon tog susreta, roditelji su prestali Dana
ispitivati o okolnostima napada i usredotočili se na to
da mu pomažu u praktičnim problemima oporavka.
Uspostavljanje sigurne okoline ne zahtijeva samo
mobiliziranje brižnih ljudi, nego i razradu plana zaštite
za budućnost. Poslije traume, preživjela osoba mora
procijeniti stupanj daljnje opasnosti i odlučiti kakve joj
se mjere opreza čine nužnima. Ona također mora
odlučiti što želi poduzeti protiv napadača. Kako je
najbolji smjer djelovanja rijetko očigledan, za preživjelu
i za one koji je vole donošenje takve odluke može biti
posebno stresno. Ona je i sama nerijetko zbunjena i u
nedoumici, a njezine se nedoumice mogu samo još
povećati zrcaljenjem u protuslovnim mišljenjima
prijatelja, ljubavnog partnera ili obitelji. Upravo na ovoj
točki često se krši kapitalno načelo osnaživanja
preživjele jer joj ostali pokušavaju diktirati izbor ili
djelovati bez njezina pristanka. Slučaj Janet, 15-
godišnjakinje preživjele silovanje, dobar je primjer kako
reakcija obitelji može otežati posljedice traume:
Janet je silovala skupina mladića na jednoj kućnoj
zabavi bez nadzora. Nasilnici su bili stariji mladići iz
njezine škole. Poslije silovanja, u obitelji je nastala
svađa treba li podnijeti krivičnu prijavu. Roditelji su se
uporno opirali prijavljivanju zločina jer su se bojali da bi
izlazak u javnost naštetio položaju obitelji u užoj
zajednici. Janet je izložena pritisku da što brže zaboravi
incident i »vrati se u normalu«. Međutim, Janetina
starija sestra, koja je bila udana i živjela u drugome
gradu, bila je čvrsto uvjerena da silovatelje treba
»Skloniti s ulice«. Pozvala je Janet da živi s njom, ali
samo uz uvjet da pristane podnijeti prijavu. Uhvaćena u
procijep između dvije sukobljene strane, Janet je
polako, ali sigurno sužavala raspon svojega života.
Prestala se družiti s prijateljima, često je izostajala iz
škole i sve više vremena provodila u postelji žaleći se
na bolove u trbuhu. Noću je često spavala u majčinoj
postelji. Obitelj je najzad potražila pomoć nakon što je
Janet sa suicidalnom pobudom uzela preveliku dozu
aspirina.
Terapeutica se prvo sastala s Janet. Ustanovila je da se
Janet boji ići u školu u kojoj je njezin ugled uništen i
gdje je predmetom stalnih prijetnji i ruganja silovatelja.
I ona je žudjela da silovatelji budu kažnjeni, no bila je
odviše uplašena i posramljena da bi svoju priču
ispričala policiji i svjedočila na suđenju. Terapeutica se
tada sastala s obitelji i objasnila važnost vraćanja
mogućnosti izbora žrtvi. Obitelj je pristala da se Janet
preseli sestri, koja je pak zauzvrat obećala da će
prestati praviti pritisak na Janet da prijavi zločin.
Janetini simptomi postupno su jenjali kad joj je
omogućeno da se povuče u okolinu u kojoj se osjećala
sigurnom.
Cak i kad je posrijedi krivična prijava, izbor, kao i u
svemu ostalome, mora biti stvar preživjele. Odluka da
se podnese prijava u idealnoj bi situaciji otvarala vrata
za društveno obeštećenje. U zbilji, međutim, takva
193
odluka preživjelu uvlači u pravni sustav koji prema njoj
može biti samo ravnodušan ili neprijateljski. I u
najboljem slučaju, preživjela mora biti spremna na to
da slijed pravde neće ni u čemu pratiti slijed njezina
oporavka. Njezini napori da ponovno uspostavi osjećaj
sigurnosti imaju sve izglede da budu osujećeni
intruzijama sudskog postupka: upravo dok se njezin
život stabilizira, sudska će ročišta po svoj prilici
oživljavati intru-zijske traumatske simptome. Zbog toga
odluka da se zadovoljenje traži sudskim putem nije
nimalo jednostavna. Preživjela mora izvesti upućeni
izbor potpuno svjesna svih mogućih rizika i probitaka. U
protivnom, ona će jednostavno biti ponovno
traumatizirana.
Kad su posrijedi osobe preživjele jednokratnu akutnu
traumu, osnovni osjećaj sigurnosti najčešće se može
obnoviti za samo nekoliko tjedana bude li dostupna
odgovarajuća društvena podrška. Stabiliziranje simpto-
ma obično se može očekivati nakon tri mjeseca.'5
Kratak postupak usmjeren na osnaženje preživjele
može ubrzati ublažavanje simptoma.16 Međutim, proces
uspostavljanja sigurnosti može biti ometen ili potpuno
osujećen zatekne li se preživjela u neprijateljskoj ili u
okolini u kojoj izostaje zaštita. Proces također mogu
omesti i intruzije koje su izvan dosega kontrole
preživjele, primjerice sudski postupak. Unatoč svemu,
nije pretjerano očekivati da će terapijski zadatak prvog
stadija oporavka biti ostvariv unutar općeg okvira
krizne intervencije ili kratkoročne psihoterapije.17
Standardni postupak liječenja akutne traume ratnih
veterana ili žena preživjelih silovanje gotovo je potpuno
usredotočen na kriznu intervenciju. Vojni model kratkog
postupka i brzog vraćanja u normalno funkcioniranje
još uvijek prevladava u literaturi o terapiji. Jedan
prilično tipičan vojni program bio je zamišljen s ciljem
da se vojnici s reakcijama ratnoga stresa vrate u
aktivnu službu za 72 sata.18 U takvim se situacijama
obično pretpostavlja da se pacijent potpuno oporavio
čim su se naj-očigiedniji akutni simptomi povukli.
Krizna intervencija međutim obavlja posao samo prvog
stadija oporavka. Zadaci narednih stadija zahtijevaju
više vremena. Premda se preživjela može brzo i
dramatično vratiti u privid normalnog funkcioniranja, ta
se simptomska stabiliziranost ne smije brkati s
potpunim oporavkom jer još nije provedeno integriranje
traume.19
Kad su posrijedi osobe preživjele dugotrajnu opetovanu
traumu, početni stadij oporavka može teći sporo i
mukotrpno zbog toga što je traumatizirana osoba u
većoj ili manjoj mjeri postala opasnom po samu sebe.
Izvori opasnosti mogu naime biti i aktivno nanošenje
štete samoj sebi, pasivni neuspjesi u samozaštiti, te
patološka ovisnost o zlostavljaču. Kako
194
bi postala sposobna preuzeti odgovornost za brigu o
sebi, preživjela osoba mora prijeći trnoviti put obnove
funkcija Ja koje su najteže stradale u zatočeništvu. Ona
se mora iznova osposobiti za inicijativnost, za izvođenje
planova i autonomnu prosudbu. Stoga će krizna
intervencija ili kratki postupak rijetko biti dostatni da u
ovakvim slučajevima uspostave sigurnost; najčešće će
biti potrebna dugotrajnija psihoterapija.
Kad su posrijedi osobe koje su preživjele kronično
zlostavljanje u djetinjstvu, uspostava sigurnosti može
se pretvoriti u krajnje složen zadatak koji zahtijeva vrlo
mnogo vremena. Briga o sebi gotovo je uvijek ozbiljno
narušena. Ponašanje kojim osoba sama sebi nanosti
štetu može se očitovati u mnogim oblicima, primjerice u
vidu kronične suicidalnosti, samo-sakaćenja,
poremećaja hranjenja, zlorabe supstancija, impulzivnog
izlaganja opasnosti te opetovanog stupanja u
izrabljivačke ili opasne odnose. Mnogi oblici
samorazornog ponašanja mogu se shvatiti kao
simbolična ili doslovna ponovna odjelovljenja izvornog
zlostavljanja. Oni služe za podešavanje nepodnošljivih
osjećajnih stanja budući da osoba ne posjeduje drukčije
prilagodbene strategije samosmirivanja. Sposobnosti za
brigu o sebi i samosmirivanje, koje se nisu mogle
razviti u zlostavljačkoj okolini djeteta, moraju se
mukotrpno graditi u kasnijem životu.
Čak i cilj uspostave brige o sebi može u početku biti
spornom točkom između pacijentice i terapeutice.
Pacijentica koja se ulaže na fantazmu spasa može biti
vrlo nesklona da to čini sama i možda će htjeti da taj
posao umjesto nje radi terapeutica. Pacijentica
ispunjena gnušanjem prema sebi može misliti da ne
zaslužuje dobar postupak. U oba slučaja, terapeutica
često dobiva dojam da je njoj više stalo da
uspostavljanja sigurnosti pacijentice nego samoj
pacijentici. Primjerice, psihijatar John Gunderson
navodi da je rana faza liječenja graničnih pacijenata
usredotočena na »pitanja pacijentove sigurnosti i čijom
će ona odgovornošću biti«.20 Valja biti pripravan na to
da će bitke oko ovih pitanja potrajati kroz dulje
razdoblje.
Kao i u slučaju jednokratne akutne traume, uspostava
sigurnosti počinje kontrolom tijela da bi se potom
preusmjerila prema van, na samo-zaštitu i
uspostavljanje neopasne okoline. Čak i prvi radni
zadatak, kontrola nad tijelom, može se ispostaviti
složenom zadaćom, zbog toga što preživjela osoba u
izvjesnom stupnju svoje tijelo smatra vlasništvom dru-
gih. U slučaju Marilvn, 27-godišnjakinje koju je
seksualno zlostavljao otac, uspostava sigurnosti u
početku je nalagala usredotočivanje na brigu
pacijentice za vlastito tijelo:
195
Marilyn je zatražila psihoterapiju kao krajnje sredstvo
da riješi problem teških kroničnih bolova u leđima.
Mislila je da su njezini bolovi možda uzrokovani stresom
te je bila voljna pokušati psihoterapijom. Ne bi li ona
međutim urodila brzim olakšanjem, planirala je
podvrgnuti se opsežnoj operaciji kralježnice koja je
uključivala i veliki rizik trajne onesposobljenosti. Dva
ranija kirurška zahvata bila su besplodna. Njezin otac,
liječnik, propisao joj je medikamente protiv bolova i
sudjelovao u planiranju liječenja; kirurg je bio njegov
blizak kolega.
Terapija se u početku usredotočila na to da Marilvn
uspostavi osjećaj kontrole nad svojim tijelom.
Terapeutica joj je svesrdno savjetovala da odgodi
konačnu odluku o operaciji sve dok ne istraži sve
mogućnosti koje su joj dostupne. Preporučila je Marilvn
i da vodi dnevnik o svojim aktivnostima, emocionalnim
stanjima i tjelesnoj boli. Ubrzo je postalo jasno da je
njezina bol u leđima usko povezana s emocionalnim
stanjima. Zapravo, Marilvn je otkrila da je sklona baviti
se aktivnostima koje pogoršavaju bol kad se osjeća
zanemarenom ili ljutom.
Za šest mjeseci Marilvn je naučila bihavioralne tehnike
ovladavanja boli i postupno izgradila povjerenje u
psihoterapiju. Po isteku godine, njezine tjelesne tegobe
su se povukle, nije više uzimala medikamente koje joj
je propisao otac i više nije razmatrala mogućnost
operacije. Zamijetila je, međutim, da joj se bolovi u
leđima vraćaju kad je terapeutica odsutna, te za
posjeta obiteljskom domu.
U procesu uspostavljanja osnovne sigurnosti i brige o
sebi, pacijentica se potiče da planira i počne djelovati,
te da upotrebljava vlastitu prosudbu. Kako počinje
obnašati te sposobnosti, sustavno podrivane opetova-
nim zlostavljanjem, ona povećava svoj osjećaj
kompetentnosti, vlastite vrijednosti i slobode. Štoviše,
počinje razvijati izvjestan osjećaj povjerenja u
terapeuticu, zasnovan na terapeutičinoj pouzdanoj
predanosti zadatku uspostavljanja sigurnosti.
Kad se preživjela ne uzda u svoju sposobnost da se
brine o sebi, često se otvara pitanje uključivanja u
liječenje članova obitelji koji joj mogu pružiti podršku.
Sastanci s članovima obitelji, ljubavnim partnerima ili
bliskim prijateljima mogu biti vrlo korisni. Međutim, u
tome, kao i u svemu ostalome, kontrolu nad procesom
odlučivanja mora imati preživjela. Ne pridržavamo li se
najpomnije toga načela, preživjela se može osjetiti da
je se omalovažava, da se prema njoj odnosimo
pokroviteljski ili da se zadire u njezinu osobnost. Ona to
također može doživjeti i kao da je terapeut/ica u
savezništvu s članovima njezine obitelji, a ne s njom, te
da je njezin oporavak njihova, a ne njezina
odgovornost. U slučaju Florence, 48-godišnje udate
žene i majke šestoro djece, oporavak je uznapredovao
tek nakon što je pacijentica prepoznala i obrnula
obrazac prepuštanja kontrole svojem mužu:
196
Florence je provela deset godina na psihijatrijskom
liječenju, s dijagnozama teške depresije, paničkog
poremećaja i graničnog poremećaja osobnosti. Njezina
povijest opsežnog zlostavljanja u djetinjstvu bila je
poznata, ali nikad ciljana u psihoterapiji. Kad bi
Florence imala nastupe bljeskova sjećanja ili panike,
njezin bi muž obično telefonirao njezinom psihijatru koji
bi preporučio sredstvo za umirenje.
Uključivši se u skupinu žena preživjelih incest, Florence
je izjavila da su joj muž i psihijatar »životni oslonci« i
da misli da bez njih ne bi mogla. Prihvaćala je njihove
odluke o tome kako je treba zbrinuti jer se osjećala
odviše »bolesnom« da aktivnije sudjeluje u vlastitu
liječenju. Međutim, kad se osjetila čvršće povezanom sa
skupinom, počela je izražavati negodovanje prema
mužu zbog toga što s njom postupa »kao s djetetom«.
Članice skupine upozorile su je da je vjerojatno mnogo
kompetentnija nego što je sama toga svjesna ako je
sposobna brinuti se za šestoro djece. Prekretnica je
ostvarena kad se, prilikom jedne epizode uzrujanosti
kod kuće, Florence suprotstavila svojem mužu koji je
htio nazvati psihijatra izjavivši da je kadra sama odlučiti
kad su takvi pozivi nužni.
Zadatak uspostave sigurnosti posebno je složen kad
pacijentica ostaje u odnosu u kojem je u prošlosti bilo
zlostavljanja. Čak i ako pacijentica isprva odlučno tvrdi
da se više ne boji, u takvim slučajevima uvijek valja
računati s mogućnošću nasilja. Primjerice, tučena žena
i njezin zlostavljač vrlo će često zatražiti liječenje u
paru kratko vrijeme poslije nasilne epizode. Zlostavljač
obično obećaje da više nikad neće ponovno upotrijebiti
silu i pristaje zatražiti stručan savjet kako bi dokazao
volju da se promijeni. Zlostavljana žena to obećanje
doživljava kao nagradu i svesrdno ulazi u liječenje kako
bi spasila odnos. Upravo to je razlog zbog kojeg ona
Često poriče ili umanjuje postojeću opasnost.
Premda oba partnera mogu osjećati želju i potrebu za
pomirenjem, njihovi neizrečeni ciljevi često su oštro
sukobljeni. Zlostavljač obično želi ponovno uspostaviti
svoj obrazac prisilne kontrole, dok se žrtva tome želi
oduprijeti. Premda je zlostavljač često iskren u svojem
obećanju da će odustati od upotrebe sile, on se uvijek
ograđuje implicitnim uvjetima: dajući svoj ulog
nenasilja, on zauzvrat očekuje da će se žrtva odreći
svoje autonomnosti. Nasilje prijeti sve dok se
zlostavljač izričito ne odrekne svoje želje za nadmoći.
Sve dotle žrtva neće moći slobodno govoriti na
sesijama u paru, pitanja sukoba u odnosu neće se moći
raspravljati, a da se time ne poveća vjerojatnost
nasilnog incidenta. Zbog toga je terapija u paru
kontraindicirana sve dok se nasilje doista ne stavi pod
kontrolu i dok se ne razbije obrazac nadmoći i prisile.21
U odnosu gdje netko nekoga tuče, obećanje onoga koji
tuče nije ni- I kakva osnova niti jamstvo sigurnosti,
koliko god usrdno ono zvučalo. Sigurnost se mora
temeljiti prvenstveno na sposobnosti žrtve za
samozašti-
197
tu. Sve dok žrtva ne razradi potanki i realističan plan za
sve moguće situacije, dok ne pokaže da je kadra i
provesti ga, ona ostaje u opasnosti od ponovljenog
zlostavljanja. Parovima koji traže pomoć zbog nasilja u
odnosu stoga bi prvo valjalo posavjetovati da zatraže
odvojeno liječenje. Kad god je to moguće, počinitelja bi
valjalo uputiti u posebne programe za muškarce kućne
nasilnike kako bi liječenje zahvatilo ne samo nasilje
nego i njegovu podlogu: problem prisilne kontrole.22
Slučaj Vere, 24-godišnje samohrane majke troje male
djece koju je tukao prijatelj, primjer je kako se slijedom
jednogodišnje psihoterapije postupno razvija pouzdana
samozaštita. Za uspostavu sigurnosti, posebnu je
pažnju valjalo posvetiti Verinoj sposobnosti da se brine
za djecu, ali i za sebe samu. U liječenju je primijenjen
potpuni raspon terapijskih tehnika uključujući biološke
(medikamenti), kognitivne i bihevioralne (edukacija o
traumatskim sindromima, vođenje dnevnika i domaće
zadaće), interpersonalne (građenje terapijskog saveza),
te društvene (obiteljska podrška i sudski nalog za
zaštitu):
Vera je dobila sudski nalog kojim je njezin prijatelj
izbačen iz njezina stana nakon što ju je istukao pred
djecom. Poslije njegova odlaska, ona nije mogla jesti
niti spavati i napor joj je bio čak i danju ustati iz
kreveta. Noćne more i intruzivna sjećanja na nasilje
izmjenjivali su se s dragim uspomenama na dobra
razdoblja njihovog odnosa. Imala je česte nastupe
plača i pomišljala ' na samoubojstvo. Terapiju je
zatražila kako bi »ga se jednom zauvijek riješila«. No, u
pomnom ispitivanju priznala je da ne može zamisliti
život bez njega. Zapravo se i počela opet viđati s njim.
Osjećala se kao »ljubavna ovi-snica«.
Premda bi terapeutica osobno bila najsretnija da se
Vera rastane s prijateljem, nije to usvojila kao
terapijski cilj. Savjetovala je Veri da ne postavlja ciljeve
koji joj se čine nedostižnima jer već ima dovoljno
iskustava neuspjeha. Umjesto toga, sugerirala joj je da
odgodi konačnu odluku o nastavku veze sve dok se ne
osjeti dovoljno jakom da slobodno bira, a da se u
međuvremenu usredotoči na povećanje svojeg osjećaja
sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom. Dogovoreno
je da će u početnoj fazi liječenja Vera nastaviti povre-
meno viđati prijatelja, ali da mu neće dopustiti da se
ponovo useli k njoj, niti ostavljati djecu samu s njim. To
su bila obećanja za koja je Vera mislila da ih može
ispuniti.
Isprva, Vera nije uredno dolazila na zakazane sesije.
Terapeutica nije prigovarala, no upozorila je Veru da je
izvođenje planova koje si je sama postavila vrlo važno
za njezino samopoštovanje. Terapija se ustalila u
prilično urednu rutinu nakon što je utanačeno da će
Vera zakazivati samo sesije za koje je sigurna da na
njih može doći. Svaka sesija bila je usredotočena na
utvrđivanje neke pozitivne radnje, ma kako neznatne,
za koju se Vera osjećala sigurnom da je može obaviti
za sebe. U početku, prekapala bi po torbici ne bi li našla
komadić papira da zapiše »domaću zadaću« za taj
tjedan. Važnu
198
etapu obilježio je trenutak kad sije Vera kupila
bilježnicu u koju će zapisivati tjedne zadaće i crvenim
markerom počela označivati svako postignuće.
Jedna od glavnih Verinih pritužbi bila je depresija.
Jedina razdoblja kad se osjećala dobro bili su kratki
romantični interludiji s prijateljem. On ju je povremeno
opskrbljivao i kokainom, što joj je davalo prolazni
osjećaj moći, snage i dobrobiti, nakon čega bi uslijedio
»pad« koji bi je bacio u još dublju depresiju.
Terapeutica je predložila da depresiju i intruzijske
posttraumatske simptome pokušaju obuzdavati
medikamentima, ali je Veri objasnila da ih ne može
propisati ako nije spremna odustati od poigravanja
drogom. Vera se odlučila prihvatiti medikamente, a
ponos i samopouzdanje znatno su joj porasli nakon što
je odbila kokain što joj ga je ponudio prijatelj. Dobro je
reagirala na antidepresive.
Kako su se Verini simptomi ublažavali, fokus liječenja
preusmjeravao se na njezinu djecu. Po odlasku
njezinog prijatelja iz kuće, djeca, dotada tiha i
poslušna, sasvim su se otela kontroli. Vera se žalila da
se vješaju za nju, da su zahtjevna i drska. Svladana i
frustrirana, čeznula je da joj se prijatelj vrati jer bi ih
on »mogao staviti u red«. Terapeutica joj je
protumačila učinke nasilja na djecu i potaknula je da
zatraži liječenje i za djecu i za sebe. Također ju je
ukratko informirala o praktičnim mogućnostima
nalaženja pomoći za skrb o djeci. Situacija se popravila
kad je Vera, koja se inače bila otuđila od svoje obitelji,
pozvala sestru da je posjeti na nekoliko tjedana. S
njezinom pomoći, uspjela je uspostaviti urednu i
predvidljivu kolotečinu brige za djecu i nenasilnu
disciplinu.
Terapijski je rad i dalje bio usredotočen na konkretno
postavljanje ciljeva. Jednog je tjedna Vera primjerice
pristala na cilj da djeci čita priče prije spavanja. Taje
aktivnost postupno prerasla u umirujuću naviku u kojoj
su uživala i djeca i ona, te je ubrzo otkrila da djecu više
ne mora tjerati u postelju. Novu etapu obilježio je
trenutak kad je, za jednog od tih mirnih razdoblja, Veru
nazvao prijatelj i zahtijevao da je odmah vidi. Vera je
odbila da je se uzne-mirava. Prijatelju je rekla da je
umorna od toga da bude na raspolaganju kad god se
njemu prohtije vidjeti je. Ubuduće, neka unaprijed
ugovori viđenje s njom. Na slijedećoj terapijskoj sesiji,
začuđeno je i pomalo sjetno izjavila da joj on više nije
tako očajnički potreban; zapravo, osjećala se
sposobnom živjeti i bez njega.
Slično tučenim ženama, odrasle osobe koje su u
djetinjstvu preživjele kronično zlostavljanje često ostaju
zapletene u komplicirane odnose sa svojim
zlostavljačima. One mogu dospjeti na liječenje zbog
stalno prisutnog sukoba u tom odnosu, a katkad u
početne faze svojeg liječenja žele uključiti i svoje
obitelji. Takva bi suočenja također valjalo odgoditi za
vrijeme kad bude uspostavljena sigurna samozaštita. U
odnosu počinitelja i odrasle žrtve često još uvijek
postoji izvjestan stupanj prisilne kontrole tako da se s
vremena na vrijeme ponavlja i samo zlostavljanje. Te-
rapeut/ica dakle nikad ne bi smjela podrazumijevati da
je sigurnost već uspostavljena, nego bi trebala pomno
istražiti sve pojedinosti trenutačnih
199
obiteljskih odnosa preživjele. Pacijentica i terapeutica
tako će zajedno moći odrediti problemska područja
kojima valja posvetiti posebnu pozornost. Širenje sfere
autonomnosti preživjele i postavljanje granica u
njezinom odnosu s rodnom obitelji zadaci su što ih valja
utvrditi u početnom stadiju oporavka. Razotkrivanje
istine pred obitelji i suočenje s počiniteljem vjerojatnije
će biti uspješniji u kasnijim stadijima.23
Osiguranje neopasne okoline ne nalaže da se dužna
pažnja posveti samo psihičkoj sposobnosti pacijentice
da štiti sebe, nego i stvarnoj situaciji raspodjele moći u
njezinoj društvenoj okolini. Čak i kad se uspješno
obnovi pouzdana briga o sebi, okolina pacijentice još
uvijek može biti dovoljno nesigurna da joj onemogućuje
prijelaz u više stadije oporavka. Zbog toga će biti
potrebno dubinsko istraživanje traumatičnih događaja.
Slučaj Carmen, 21-godišnje studentice, primjer je kako
prerano otkrivanje istine obitelji ugrožava sigurnost:
Carmen je izazvala buru u svojoj obitelji optuživši oca,
imućnog i uglednog poslovnog čovjeka, da je seksualno
zlostavlja. Roditelji su joj zaprijetili da će je ispisati iz
škole i poslati je u psihijatrijsku ustanovu. Carmen je u
početku tražila liječenje kako bi dokazala da nije luda i
izbjegla da je otac doslovce zatvori. Evaluacija je
ustanovila da Carmen ima mnoge simptome složenog
posttraumatskog sindroma. Međutim, ona nije bila
akutno suicidalna, homi-cidalna ili nesposobna brinuti
se o sebi tako da nije bilo osnove za hospitalizaciju
protiv njezine volje.
Terapeutica se odmah u početku izjasnila da vjeruje u
Carmeninu priču. Međutim, istodobno joj je savjetovala
da razmotri stvarnu situaciju moći u kojoj se nalazi i
izbjegne bitku koju nije bila u položaju dobiti. Postignut
je kompromis: Carmen je povukla optužbe i pristala
liječiti se kao vanjska pacijentica, s terapeutom po
vlastitu izboru. Čim je sve opovrgla, roditelji su se
primirili i dopustili joj da nastavi školovanje. Otac je
također pristao plaćati liječenje.
U terapiji, Carmen je vratila još više sjećanja i postala
još sigurnija da se incest doista dogodio, međutim,
osjećala se primoranom šutjeti zbog straha da će joj
otac prestati plaćati terapiju ili školovanje. Bila je
navikla na život u obilju svoje obitelji, imala je osjećaj
da je nesposobna sama se uzdržavati, te da je time i
posve na očevoj milosti odnosno nemilosti. Najzad je
uvidjela da se nalazi u slijepoj ulici: liječenje nije moglo
napredovati sve dok otac ima financijsku kontrolu nad
njezinim životom. Stoga je, nakon što je završila prvu
godinu, isposlovala prekid studija, našla posao i stan te
ugovorila sniženu cijenu za terapiju, odmjerenu prema
njezinim vlastitim prihodima. Takav dogovor omogućio
joj je napredovanje u oporavku.
U ovom slučaju, stvaranje sigurne okoline zahtijevalo je
od pacijentice velike promjene u načinu života. Bila je
stavljena pred teške izbore i žrtve. Ta je pacijentica,
kao i mnoge druge, otkrila da se ne može oporaviti dok
svoj život ne uzme u vlastite ruke. Bez slobode nema ni
sigurnosti
200
ni oporavka, preživjele i preživjeli će se možda morati
odreći gotovo svega ostaloga. Tučene žene možda će
ostati bez doma, prijatelja i sredstava za život. Osobe
preživjele zlostavljanje u djetinjstvu mogu izgubiti
svoje obitelji. Političke izbjeglice mogu ostati bez doma
i domovine. Razmjeri tih žrtava rijetko doživljavaju
primjereno priznanje.
DOVRŠENJE PRVOG STADIJA
Budući da su zadaci prvog stadija oporavka mukotrpni i
zahtjevni, i pacijent/ica i terapeut/ica nerijetko će ih
nastojati zaobići. Lako je pasti u iskušenje da se
zanemare zahtjevi sigurnosti i da se nepromišljeno brza
u više stadije terapijskog rada. No mada je prva i
najčešća greška tera-peut/ic/a izbjegavanje traumatske
grade, isto je tako česta i oprečna greška prerano ili
prebrzo upuštanje u istraživalački rad ne posvetivši
dovoljnu pozornost zadatku uspostave sigurnosti i
učvršćenja terapijskog saveza.
Pacijenti/ce katkad inzistiraju na ulaženju u slikovite i
podrobne opise svojih traumatskih doživljaja, uvjerene
da će puko izbacivanje priče van riješiti sve njihove
probleme. U korijenu toga vjerovanja fantazma je pri-
jekog katarzičnog izlječenja što će ih jednom zauvijek
osloboditi traume. Pacijent/ica može zamišljati
svojevrsnu sadomazohističnu orgiju u kojoj će vrištati,
plakati, povraćati, krvariti i ponovno se roditi očišćena
od traume. Uloga terapeuta/ice u takvom se ponovnom
odjelovljenju neugodno približava ulozi počinitelja jer se
od nje/njega očekuje da pacijenta izbavi nanošenjem
boli. Želje pacijenata za takvim brzim i magičnim iz-
lječenjem hrane se na slikama drevnih katarzičkih
postupaka liječenja traumatskih sindroma što i danas
prožimaju pučku kulturu, ali i na još drevnijim
religijskim metaforama egzorcizma. Slučaj Kevina,
rastavljenog 35-godišnjaka s dugom poviješću
alkoholizma, primjer je pogreške preranog
istraživalačkog rada:
Kevin je prestao piti nakon što je gotovo umro od
medicinskih komplikacija uzrokovanih alkoholizmom.
Svježe otriježnjena, počeli su ga mučiti bljeskovi
sjećanja na teško zlostavljanje u ranom djetinjstvu.
Zatražio je psihoterapiju kako bi »došao do dna« svojeg
problema. Mislio je da su traumatska sjećanja razlog
što pije i da više neće žudjeti za alkoholom uspije li sve
to jednostavno »izbaciti iz sebe«. Odbio je sudjelovati u
organiziranim programima za alkoholizam i nije odlazio
na sastanke Društva anonimnih alkoholičara. Te je
programe smatrao »štakom« za ovisnike i ljude slabe
volje, bio je uvjeren da njemu nije potrebna takva
podrška.
201
Terapeutica je pristala da se usredotoče na Kevinovu
povijest djetinjstva. Na psihoterapijskim sesijama,
Kevin je izlijevao svoja sjećanja do najmorbidnijih
pojedinosti. Njegove noćne more i bljeskovi sjećanja
pogoršavali su se, sve je češće telefonom nazivao
terapeuticu izvan sesija. U isto vrijeme počeo je
izostajati sa zakazanih sesija. Za nekih od telefonskih
poziva Kevin je zvučao supijano, ali je nepokolebljivo
tvrdio da nije opet počeo piti. Terapeutica je uvidjela
svoju grešku tek kad je Kevin na jednu sesiju došao sa
zadahom na alkohol.
U ovom slučaju, terapeutica, neiskusna u bavljenju
problemima zlorabe supstancija, nije posvetila dovoljnu
pozornost zadatku uspostavljanja trijeznosti. Prihvatila
je pacijentovu tvrdnju da mu nije potrebna društvena
podrška i time zanemarila jednu od osnovnih sastavnica
sigurnosti. Također je propustila shvatiti da će dubinsko
istraživanje traumatskih sjećanja vjerojatnije samo još
pogoršati intruzijske simptome posttraumatskog
stresnog poremećaja te narušiti krhku pacijentovu
trezvenost.
Kevinov slučaj dobar je primjer koliko je važna
podrobna evaluacija trenutačnog stanja pacijenta prije
nego se usvoji dogovor o središnjoj temi psihoterapije.
Evaluacija uključuje procjenu stupnja strukturiranosti
terapije nužnog za pouzdano uspostavljanje sigurnosti.
Ambulantna psihoterapija može ne odgovarati ili biti
sasvim neprimjerena pacijenti/ca/ /ma s ozbiljno
narušenom sposobnošću za brigu o sebi ili samozaštitu.
Pacijentu će u početku možda biti potrebno
svakodnevno liječenje, kombinacija bolničkog i
ambulantnog liječenja ili upućivanje u program za
liječenje alkoholizma odnosno ovisnosti o drogama.
Intoksiciranost, poremećaji hranjenja ili obuzdavanje
suicidalnosti možda će nalagati hospitalizaciju. Nužni
socijalni zahvati mogu uključivati prijavljivanje rizične
djece zaštitnim službama, ishođenje naloga za zaštitu
građana ili pomoć pacijentici da se smjesti u sklonište.
Kada nije posve jasno kojim smjerom valja krenuti,
terapeut/ica će najmanje pogriješiti krene li putem
sigurnosti. Takav postupak pacijenticu stavlja u položaj
da na djelu pokaže kako jest sposobna primjereno se
brinuti o sebi i da je terapeut/ica pretjerano oprezna.
Naprotiv, mini-mizira li terapeut/ica opasnost,
pacijentica se može osjetiti primoranom da na drastičan
način pokaže nedostatak sigurnosti.
Kako bi se osujetila zavodljiva fantazma brzog,
katarzičnog izlječenja, neka terapeut/ica proces
oporavka pokuša usporediti s trčanjem maratona.
Preživjele osobe lako shvaćaju svu složenost te
predodžbe. One shvaćaju da je oporavak, poput
maratona, provjera izdržljivosti što zahtijeva duge
pripreme i mnogo vježbanja. Metafora maratona zorno
zahvaća bihevioralnu usredotočenost na kondicioniranje
tijela, kao i psihič-
202
ke dimenzije odlučnosti i hrabrosti. Premda joj može
nedostajati jača socijalna dimenzija, ta je slika kadra
doprijeti do izvornog osjećaja osam-ljenosti preživjele
osobe. Ona također sadrži i predodžbu uloge terapeu-
tice kao instruktorice i trenerice. Koliko su god stručna
procjena, sudovi i moralna podrška terapeutice vitalni
za cijeli pothvat, u konačnici je uvijek preživjela ta koja
svoj oporavak bitno određuje vlastitim djelovanjem.
Pacijenti/ce često pitaju kako će znati da su spremne
prijeći u naredni stadij rada. Nikakav jednokratni,
dramatični događaj ne obilježava dovršenje prvog
stadija. Prijelaz je postupan, odvija se na mahove.
Malo--pomalo, traumatizirana osoba ponovno stječe
elementarni osjećaj sigurnosti ili barem predvidljivosti
svojega života. Ona ponovno uvida da može računati na
sebe i druge. Premda će možda biti mnogo opreznija i
manje povjerljiva nego prije traume, mada i dalje može
izbjegavati prisnost, ona se više ne osjeća posve
ranjivom ili izoliranom. Stekla je ko-liko-toliko
povjerenje u sebe i svoju kadrost da se štiti; ona sada
zna kako da kontrolira simptome koji je najviše
zabrinjavaju, zna na koga se može osloniti i od koga
dobiti podršku. Osoba preživjela kroničnu traumu ne
uvjerava se najzad samo u to da se može dobro brinuti
o sebi, nego i da je to najmanje što zaslužuje. U
odnosima s drugim ljudima, ona je već naučila i imati
primjereno povjerenje i štititi samu sebe. U svojem
odnosu s terapeut/ic/om, dosegla je stupanj dovoljno
pouzdanog savezništva u kojem je sačuvana i njezina
autonomnost i uključenost u ljudsku okolinu.
Na tom stupnju, osobito nakon jednokratne akutne
traume, preživjela će možda željeti na neko vrijeme
izagnati mučni doživljaj iz svojih misli i nastaviti sa
životom. U tome će privremeno možda i uspjeti. Nigdje
ne piše da proces oporavka mora slijediti postojani
pravocrtni slijed. Međutim, traumatični događaji nikad
ne ostaju zauvijek postrance. Kad-tad, sjećanje na
traumu nužno se vraća i zahtijeva da se njime
pozabavimo. Otponac je nerijetko neki znakoviti
podsjetnik na traumu — primjerice obljetnica događaja
— ili važna promjena u životu preživjele koja je vraća
nedovršenom poslu uklapanja traumatskog doživljaja u
cjelinu. Upravo je to trenutak kad je preživjela spremna
prijeći u naredni stadij oporavka.

BILJEŠKE
1 O. van der HART — P. BROWN — B. A. van der KOLK,
»Pierre Janet's Treatment of Posl-Traumatic Strcss«,
Journal of Traumatic Stress 2 (1989), str. 379-95; R.
M. SCURFIELD, »Post-Trauma Stress Assessment and
Treatment: Overview and Formulations«, u C. R. FI-
203
GLEY, ur., Trauma and Its Wake, sv. 1. (Brunner/Mazel,
1985), str. 219-56; F. PUTNAM, Diagnosis and
Trealmcnt ofMulliple Personality Disorder (Guilford
Press, New York, 1989).
2 D. BROWN — E. FROMM, Hypnotherapy and
Hypnoanalysis (Lawrence Erlbaum, Hillsdale, Nj, 1986);
E. R. PARSON, »Post-Traumatic Self Disorders:
Theoretical and Practical Consi-derations in
Psychotherapy of Vietnam War Veterans«, u Human
Adaplalion lo Extreme Stress, ur. J. P. WILSON, Z.
HAREL i B. KAHANA (Plenum, New York, 1988), str.
245-83; F. PUTNAM, Diagnosis and Trcatment of
Mulliple Personali!y Disorder (Guilford Press, New York,
1989).
3 S. SGROI, »Stages of Recoverv for Adult Survivors
of Child Scxual Abuse«, u Vulnerable Po-pulalions, sv.
2, ur. S. SGROI (Heath, Lexington, MA: DC, 1989), str.
11-130.
4 L. S. SCHWARTZ, »A Biopsvchosocial Treatment
Approach to PTSD«, Journal of Traumalic Stress 3,
(1990), str. 221-38.
5 PUTNAM, Mulliple Personaliry Disorder.
6 R. P. KLUFT, »The Natural Historv of Multiple
Personalitv Disorder«, u Childhood Antece-denis of
Mulliple Personality Disorder, ur. R. KLUFT (American
Psvchiatric Press, \Vashington, DC, 1984), str. 197-
238.
7 A. HOLEN, A Long-Term Outcome Sludy of
Survivors form Disaster (Universitv of Oslo Press, Oslo,
1990); idem, »Surviving a Man-Made Disaster: Five-
Year Follovv Up of an Oil-Rig Col-lapse« (rad
predstavljen na Studijskoj skupini za traumu Bostonske
oblasti, ožujak 1988).
8 Vidi, primjerice, raspravu o početnoj formulaciji
učinaka incesta u J. L. HERMAN, Falher-Daughier Incest
(Harvard University Press, Cambridge, MA, 1981).
9 I. AGGER — S. B. JENSEN, »Testimonv as Ritual
and Evidence in Psychotherapy for Political Refugees«,
Journal of Traumalic Stress 3 (1990), str. 115-30, cit.
na str. 124.
10 Citirano u T. BENEKE, Men on Rape (St. Martin's
Press, New York, 1982), str. 137.
11 J. DAVIDSON — S. ROTH — E. NEWMAN,
»Fluoxetine in PTSD«, Journal of Traumalic Stress 4
(1991), str. 419-24; P. J. MARKOVITZ, J. R.
CALABRESE, S. C. SCHULZE et al., »Fluoxetine in the
Treatment of Borderline and Schizotypal Personality
Disorders«, American Journal of Psychiatry 148 (1991),
str. 1064-67; J. SHAY, »Fluoxctine Reduces
Explosiveness and Elevates Mood of Vietnam Combat
Veterans with PTSD«, Journal of Traumalic stress 5
(1992); B. A. van der KOLK, preliminarni podaci,
pokusna primjena fluoxetina u liječenju PTSP-a
(Trauma Clinic, Massachusetts General Hospital,
Boston, 1991).
12 Za pregled psihofarmakologijskog liječenja PTSP-
a, vidi M. FRIEDMAN, »Biological Approa-ches to the
Diagnosis and Treatment of PTSD«, Journal of
Traumalic Stress 4 (1991), str. 69-72; J. M. SILVER —
D. P. SANDBERG — R. E. HALES, »New Approaches in
the Pharmaco-therapy of Posttraumatic Stress
Disorder«, Journal of Clinical Psychiatry 51, dodatak
(1990), str. 33-38.
13 Za ispitivanje uloge obitelji u reagiranju na
traumatske događaje, vidi, C. FIGLEY, ur., Trealing
Stress in Families (Brunner/Mazel, New York, 1990).
14 J. SCHORER, // Couldn 'I Happen lo Me: One
Woman 's Story (Des Moines Regisler reprint, Des
Moines, Iovva, 1990), str. 6.
15 D. G. KILPATRICK — L. J. VERONEN — P. A.
RESICK, »The Aftermath of Rape: Recent Empirical
Findings«, American Journal of Orthopsychiatry 49,
(1979), str. 658-69.
16 L. LEDRAY, The Impacl of Rape and the Relative
Efpcacy of Guide-to-Coals and Supportive Counseling
as Treatment Models for Rape Vtctims (doktorska
disertacija, University of Minnesota, Minneapolis,
1984).
17 M. P. KOSS — M. R. HARVEY, The Rape Vtctirn:
Clinical and Community Imervenlions (Sage, Beverly
Hills, CA, 1991).
18 G. L. BELENKY — S. NOY — Z. SOLOMON, »Battle
Factors, Morale, Leadership, Cohe-sion, Combat
Effectiveness, and Psychiatric Casualties«, u
Contemporary Sludics in Combal Psy-chiatry, ur. G. L.
BELENKY (Greenwood Press, Westport, CT, 1987)-
19 D. ROSE, »'Worse than death': Psychodynamics of
Rape Victims and the Need for Psychothe-rapy«,
American Journal ofPsychialry 143 (1986), str. 817-24;
Z. SOLOMON, The Never-Ending Battle (neobjavljeni
rukopis. Odjel za duševno zdravlje Izraelskih
obrambenih snaga, 1990).
204
20 J. GUNDERSON, Borderline Personalily Disorder
(American Psvchiatric Press, Washington, DC, 1984),
str. 54.
21 S. SCHECHTER, Guidelines for Menial Health
Praclilioners in Domestic Violence Cases (National
Coalition Against Domestic Violence, Washington, DC,
1987).
22 O prototipu takvih programa, vidi D. ADAMS,
»Treatment Modeis of Men Who Batter«, u K. YLLO —
M. BOGRAD, Feminist Perspectives on Wife Abuse
(Sage, Beverly Hills, CA, 1988), str. 176-99.
23 E. SCHATZOW — J. HERMAN, »Breaking Secrecy:
Adult Survivors Disclose to Their Fa-milies«, Psychiatric
Clinics ofNorth America 12 (1989), str. 337-49.
205
9
Prisjećanje i žalovanje

U drugom stadiju oporavka, preživjela priča priču o

traumi. Kazuje je do kraja, do dna, do svih podrobnosti.
Rad na rekonstrukciji zapravo je pretvorba traumatskog
sjećanja s ciljem da ga se uklopi u životnu priču
preživjele osobe. Janet je normalno sjećanje opisao kao
»radnju pripovijedanja priče«. Za razliku od toga,
traumatsko je sjećanje nemušto i statično. Prvi iskaz
preživjele o događaju vjerojatno će biti pun ponavljanja
i stereotipa, izrečen bez emocija. Jedan promatrač priču
o traumi u još nepretvorenom stanju opisuje kao
»pretpripovjednu«. Ta se priča ne razvija niti napreduje
u vremenu, ne otkriva osjećaje ili tumačenje događaja
pripovjedača.1 Drugi pak traumatsko sjećanje opisuju
kao niz nepokretnih slika, snimaka trenutaka, ili kao
nijemi film: uloga terapije je dodati glazbu i tekst.2
Osnovno načelo osnaživanja vrijedi i za drugi stadij
oporavka. Izbor suočenja s užasima prošlosti mora biti
odlukom preživjele. Terapeutica ima ulogu svjedokinje i
saveznice u čijoj nazočnosti preživjela može govoriti o
neizrecivom. Rekonstruiranje traume postavlja velike
zahtjeve na hrabrost i pacijentice i terapeutice. To
nalaže da objema stranama bude jasna svrha rada i da
obje budu sigurne u svoje savezništvo. Freud vrlo
rječito opisuje pacijentov pristup radu na otkrivanju u
psihoterapiji: »[Pacijent/ica] mora smoći hrabrost da
usmjeri pozornost na način kako mu se bolest
pojavljuje. Njegova mu se bolest više ne smije činiti
nečim što je vrijedno samo prezira, nego mora postati
neprijateljem vrijednim njegove srčanosti, onoga dijela
njegove osobnosti koji ima čvrsti temelj postojanja i iz
kojega se mora izvesti ono što će imati vrijednost za
njegov budući život. Tako se utire put ... za pomirenje s
potisnutom građom koja svoj izražaj nalazi u njegovim
simptomima, te se istodobno otvara prostor za izvjesno
podnošenje stanja bolovanja.«3
206
Kako preživjela osoba pribire sjećanja, potreba za
očuvanjem sigurnosti stalno se mora uravnoteživati s
potrebom za suočenjem s prošlošću. Pacijent/ica i
terapeut/ica zajedno moraju učiti nalaziti srednji put
između dvojne opasnosti konstrikcije i intruzije.
Izbjegavanje traumatskih sjećanja urodit će
posustajanjem procesa oporavka, dok prebrzo njihovo
načinjanje vodi u ponovno proživljavanje traume koje
će biti neplodno i možda uzrokovati samo nova
oštećenja. Odluke o tempu i vremenskom rasporedu
valja donositi vrlo oprezno i samo nakon čestih i
usuglašenih zajedničkih razmatranja. U tim pitanjima
uvijek postoji prostor za otvoreno neslaganje između
pacijentice i terapeutice, a razlike u mišljenjima moraju
se slobodno pretresati i razriješiti prije nastavka rada
na rekonstrukciji.
Intruzijske simptome valja pomno pratiti kako bi rad na
otkrivanju uvijek ostajao unutar granica podnošljivoga.
Dramatično pogoršanje simptoma u fazi aktivnog
istraživanja traume moralo bi biti upozorenjem da
terapiju valja usporiti i ponovno razmotriti njezin smjer.
Pacijentica bi također trebala biti pripravna na to da u
ovoj fazi neko vrijeme neće biti kadra funkcionirati na
svojoj najvišoj, pa čak niti na svojoj uobičajenoj razini.
Rekonstruiranje traume zahtjevan je posao. On nalaže
da se donekle umanje zahtjevi redovnoga života, da se
omogući izvjestan stupanj »podnošenja stanja
bolovanja«. Rad na otkrivanju obično će se odvijati
unutar redovitih okolnosti društvenog života
pacijentice. Tek katkad terapijski će rad možda
zahtijevati zaštićenu okolinu, za što se može predvidjeti
primjerice boravak u bolnici. Aktivni rad na otkrivanju
ne bi se smio poduzimati u razdobljima kad angažman
pacijentice zahtijevaju neposredne životne krize ili kada
prvenstvo imaju neki drugi važni ciljevi.

REKONSTRUIRANJE PRIČE

Rekonstruiranje priče o traumi počinje općim

razmatranjem života pacijentice prije traume te
okolnosti koje su dovele do događaja. Yael Danieli
upozorava da je za pacijenticu veoma važno da
ponovno prisvoji svoju predtraumatsku povijest kako bi
se »re-kreirao slijed« njezina života i obnovio osjećaj
kontinuiteta s prošlošću.4 Pacijenticu valja ohrabrivati
da priča o njoj važnim ljudskim odnosima, o svojim
idealima i snovima, ali i o bitkama i sukobima prije
traumatičnog događaja. Takvo istraživanje pribavlja
kontekst unutar kojega se može razumjeti osobito
značenje traume.
207
Naredni je korak rekonstruiranje traumatičnog
događaja pobrajanjem činjenica. Iz razlomljenih
dijelova zamrznutih slika i osjeta, pacijent/ica i
terapeut/ica polako iznova sklapaju organizirani i
podrobni verbalni izvještaj smješten u vrijeme i
povijesni kontekst. Pripovijedanje ne uključuje samo
sam događaj nego i odgovor preživjele na nj, te
odgovore na nj ljudi važnih u njezinu životu. Kako se
pripovijedanje sve više primiče najnepodnošljivijim
trenucima, pacijentici je sve teže upotrebljavati riječi.
Pacijent/ica katkad može spontano prijeći na
neverbalne metode komuniciranja, primjerice na
crtanje ili slikanje. Budući da je traumatskim sjećanjima
bitno svojstvena ta »ikoničnost«, slikovitost, stvaranje
slika može se pokazati najučinkovitijim pristupom
»neizbrisivim slikama«. Dovršena pripovijest mora
sadržavati potpuni i živopisni opis traumatskih slika.
Jessica Wolfe ovako opisuje svoj pristup pripovijedanju
traume u radu s ratnim veteranima: »Navodimo ih da
odvrte traku do najsitnijih podrobnosti, kao da gledaju
film, uključujući sva osjetila. Pitamo ih što vide, što
čuju, što mirišu, što osjećaju i misle.« Terence Keane
ističe važnost tjelesnih osjeta za rekonstruiranje
potpunog sjećanja: »Ne postavite li im izričita pitanja o
mirisima, lupanju srca, napetosti u mišićima, slabosti u
nogama, oni će izbjegavati proći kroz to jer je to tako
zazorno.«5
Pripovijedanje koje ne uključuje traumatske slike i
tjelesne osjete jalovo je i nepotpuno.6 Krajnji je
međutim cilj priču, zajedno s njezinim slikama, pretočiti
u riječi. Prvi pokušaji pacijenta da razvije pripovjedni
jezik mogu biti djelomice disocirani. Pacijent/ica može
svoju priču zapisati u promijenjenom stanju svijesti i
zatim je oporeći. Može je baciti, sakriti ili zaboraviti da
ju je napisala. Možda će je i dati terapeutici, ali s
molbom da je ona pročita izvan terapijske sesije.
Terapeut/ica mora dobro paziti da ne razvije izdvojeni
»pozadinski kanal« komunikacije i stalno podsjećati
pacijenticu da je njihov zajednički cilj priču dovesti u
sobu, gdje će je se moći izreći i čuti. Pismeni iskazi
trebali bi se čitati zajednički.
Navođenje činjenica bez pratećih emocija jalov je posao
bez terapijskih učinaka. Odnosno, kako su Breuer i
Freud zabilježili još prije stotinjak godina, »prisjećanje
bez afekta gotovo u pravilu ne daje nikakav rezultat«.7
Stoga pacijent/ica na svakoj točki priče mora
rekonstruirati ne samo što se dogodilo, nego i što je
osjećala. Opis emocionalnih stanja mora biti jednako,
pa makar i bolno, podroban kao i opis činjenica. Dok
istražuje svoje osjećaje, pacijentica može biti ili
nemirna ili povučena. Za nju nije posrijedi puko
opisivanje onoga što je osjećala u prošlosti, nego
ponovno proživljavanje tih osjećaja u sadašnjosti.
Terapeut/ica pacijen-
208
tici mora pomagati da se kreće naprijed-natrag u
vremenu, da se iz zaštićene luke sadašnjosti otiskuje u
prošlost kako bi mogla ponovno doživjeti osjećaje u
svom njihovom intenzitetu, znajući da postoji sidro
osjećaja sigurne povezanosti s ljudima koji je u
trenutku traume bio razoren.8
Rekonstruiranje priče o traumi također uključuje
sustavno razmatranje značenja događaja, ne samo za
pacijenticu nego i za ljude važne u njezinu životu.
Traumatični događaj običnu osobu potiče da postane
teo-logica, filozofica i pravnica. Preživjela osoba osjeća
se pozvanom da artikulira vrijednosti i vjerovanja što ih
je imala dok ih trauma nije razorila. Ona stoji nijema
pred prazninom zla osjećajući nedostatnost svakog poz-
natog sustava objašnjavanja. Ljudi koji su preživjeli
strahote nasilja, bez obzira na dob, bez obzira na
kulturu iz koje potječu, dosežu u svojem svjedočenju
točku kad se sva pitanja svode na jedno, izgovoreno
prije sa zbunjenošću nego sa zgražanjem: Zašto?
Odgovor na nj izvan je granica ljudske spoznaje.
Osim tog nedokučivog pitanja, preživjela se osoba
suočava s još jednim, jednako neshvatljivim pitanjem:
Zašto ja? Hirovitost, nasumičnost sudbine koja ju je
snašla poražava osnovnu ljudsku vjeru u pravedan ili
barem predvidljiv poredak svijeta. Kako bi uspjela do
kraja razumjeti priču o traumi, preživjela mora
preispitati moralna pitanja krivnje i odgovornosti, te
rekonstruirati sustav vjerovanja što će dati smisao
njezinoj nezasluženoj patnji. Najzad, preživjela osoba
ne može osjećaj smisla rekonstruirati razmišljajući
nasamo. Lijek za nepravdu zahtijeva i djelovanje.
Preživjela mora odlučiti što valja učiniti.
Dok nastoji razriješiti ta pitanja, preživjela osoba često
dolazi u sukob s ljudima važnima u njezinu životu.
Nastala je duboka pukotina u njezinom osjećaju
pripadnosti zajedničkom sustavu vjerovanja. Preživjela
je stoga suočena s dvostrukim zadatkom: ona mora ne
samo ponovno izgraditi svoje vlastite »razbijene
pretpostavke« o značenju, poretku i pravednosti
svijeta, nego i naći put kako da razriješi svoj raskol s
onima čija vjerovanja više ne može dijeliti.9 Ona ne
mora samo obnoviti osjećaj da je vrijedna, nego se
mora pripremiti i na to ga održava naspram kritičkih
sudova drugih ljudi.
Moralni stav terapeuta/ice stoga ima golemu važnost.
Nije dovoljno J da terapeut/ica bude »neutralna« ili
»nepristrana«. Pacijent/ica terape ta/icu izaziva da
podijeli njezinu borbu s tim neizmjernim filozofskim pi-
tanjima. Terapeutova uloga nije pribaviti gotove
odgovore, što je ionako nemoguće, nego prije očitovati
stajalište moralne solidarnosti s preživjelom.
209
Kroz cijelo istraživanje priče o traumi, od
terapeutice/terapeuta se očekuje da pribavi kontekst
koji je ujedno spoznajan, emocionalan i moralan.
Terapeut/ica normalizira pacijentove odgovore,
olakšava imenovanje i upotrebu jezika te dijeli
emocionalno breme traume. Ona također pomaže
izgradnji novog tumačenja traumatskog doživljaja koje
potvrđuje dostojanstvo i vrijednost preživjele. Upitane
kakav bi savjet dale terapeutima, preživjele najčešće
navode važnost uloge ovjere stvarnosti događaja. Žena
preživjela incest terapeuti/ca/ma savjetuje:
»Ohrabrujte ljude da pričaju, ma kako bolno bilo gledati
ih. Mnogo je vremena potrebno da se povjeruje. Što
više o tome pričam, to više vjerujem da se sve to i
dogodilo, to bolje to mogu uklopiti u sebe. Stalno i
ponovno potvrđivanje [doživljaja] vrlo je važno — kao i
sve što me odvraća od osjećaja da sam bila jedna
jedina strašno zločesta mala djevojčica.«10
Dok sluša, terapeut/ica stalno mora sebe podsjećati da
ne smije nagađati ništa bilo o činjenicama, bilo o
značenju traume za pacijenticu. Ne postavlja li
podrobna pitanja o tome, terapeut/ica se izlaže
opasnosti da pacijentičinu priču nadogradi vlastitim
osjećajima i vlastitim tumačenjem. Nešto što se
terapeutici čini beznačajnom pojedinošću pacijentici
može biti najvažniji aspekt priče. Obrnuto, aspekt priče
Što ga terapeut/ /ica možda nalazi nedopustivim,
pacijentici ne mora biti značajan. Razjašnjavanje takvih
oprečnih gledišta može objema stranama olakšati ra-
zumijevanje priče o traumi. Slučaj Stephanie, 18-
godišnje brucošice koju je silovala skupina mladića na
veselici studentskoga bratstva, dobar je primjer koliko
je važno razjasniti svaku pojedinost priče:
Kad je Stephanie prvi put ispričala svoju priču, njezina
je terapeutica bila užasnuta krajnjom brutalnošću
silovanja što je trajalo više od dva sata. Za Stephanie,
međutim, najmučniji od svega bio je trenutak poslije
napada, kad su je silovatelji tjerali da izjavi kako je to
bio »najbolji seks u njezinom životu«. Otupjelo i
automatski, ona se pokorila. Upravo se tada osjetila
posramljenom i zgadenom samom sobom.
Terapeutica je to nazvala silovanjem duha. Objasnila je
odgovaranje otup-jelošću na strah i upitala Stephanie
je li bila svjesna da se boji. Stephanie se na to prisjetila
nove pojedinosti priče: silovatelji su joj zaprijetili da »bi
mogla dobiti još« ako ne kaže da je »potpuno
zadovoljena«. S tom dopunskom informacijom ona je
svoju pokornost shvatila kao strategiju koja je ubrzala
njezino izbavljenje, a ne jednostavno kao oblik
samoponiženja.
I pacijentica i terapeut/ica moraju razviti toleranciju na
određen stupanj nejasnoće, čak i kad su posrijedi
osnovne činjenice priče. Za vrijeme rekonstruiranja,
kako se pronalaze komadići što nedostaju, priča se
može i mijenjati. To se zbiva pogotovo u situacijama
kad pacijentica ima veće praznine u pamćenju. Dakle, i
pacijentica i terapeut/ica moraju prihvatiti
210
činjenicu da ne postoji potpuno znanje, naučiti živjeti s
tim nejasnocama i priču istraživati podnošljivim
tempom.
Ne bi li prijekim putem riješila svoje nedoumice ili
sukobljene osjećaje, pacijentica će možda htjeti
prerano zaključiti iznošenje činjenica priče. Možda će
inzistirati i da terapeut/ica ovjeri djelomičnu i nepotpu-
nu verziju događaja bez daljnjeg istraživanja, ili će
brzati u agresivnije traganje za dopunskim sjećanjima
prije nego je riješila pitanje emocionalnog učinka već
poznatih činjenica. Slučaj Paula, 23-godišnjaka s po-
viješću zlostavljanja u djetinjstvu, primjer je odgovora
terapeutice na pacijentov prerani zahtjev za
izvjesnošću:
Nakon što je postupno iznio istinu da je bio uvučen u
pedofilnu bandu, Paul je odjednom izjavio da je cijelu
priču izmislio. Zaprijetio je da će odmah napustiti
terapiju ako se terapeutica ne očituje da vjeruje kako je
cijelo vrijeme lagao. Naravno, do toga je trenutka htio
da terapeutica vjeruje da govori istinu. Terapeutica je
napomenula da je zbunjena takvim obratom događaja i
prokomentirala: »Ja nisam bila ondje kad si bio dijete
tako da ne mogu znati što se dogodilo. Ali dobro znam
koliko je važno da tvoju priču saznamo do kraja, a to
još nismo obavili. Dok to ne postignemo, mislim da
moramo ostati otvoreni za sve što može iskrsnuti.«
Paul se gunđajući složio. Kroz narednu godinu terapije,
postalo je jasno da je njegovo oporicanje priče bio
očajnički pokušaj da ostane lojalan svojim
zlostavljačima.
I terapeuti/ce katkad postaju lakim plijenom želje za
izvjesnošću. Pretjerana revnost također odviše olako
gura u stranu otvoren i istraživalački stav. Nekoć je ta
silna želja za izvjesnošću gotovo u pravilu terapeute
navodila da otpišu ili omalovaže traumatske doživljaje
svojih pacijentica. Premda ta terapeutska greška još i
danas može biti vrlo česta, nedavno ponovno otkriće
psihološke traume urađa i greškama posve različite vr-
ste. Događa se da terapeut/ica, Samo na osnovi
sugestivne povijesti ili »simptomskog profila«,
pacijentici kaže da je nesporno imala traumatski
doživljaj. Neki terapeuti takoreći su se već i
specijalizirali za »dijagnosticiranje« posebnog tipa
traumatičnog događaja, primjerice ritualnog
zlostavljanja. Tako se može dogoditi da svaki izražaj
sumnje u događaj bude odbačen kao »poricanje«
pacijenta. U pojedinim slučajevima, pacijentice s tek
vrlo neodređenim i nespecifičnim simptomima, nakon
samo jedne konzultacije, izvještavalo se da su
nedvojbeno bile žrtvama so-tonističkog kulta.
Terapeut/ica ne smije smetnuti s uma da njezin posao
nije traganje za činjenicama te da rekonstruiranje priče
o traumi nije krivična istraga. Njezina je uloga da bude
suosjećajna svjedokinja otvorena uma, a ne detektivka.
Budući da je teško suočiti se s istinom, preživjele osobe
često nerado rekonstruiraju svoje priče. Poricanje
stvarnosti može ih navesti da misle
211
da su lude, dok prihvaćanje cijele zbilje može prelaziti
granice podnošljivosti bilo kojega ljudskoga bića.
Ambivalentnost preživjele osobe prema kazivanju istine
reflektira se i u protuslovnim terapijskim pristupima
priči o traumi. Radeći s histeričnim pacijenticama, Janet
je hiponozom katkad pokušavao izbrisati traumatska
sjećanja ili čak promijeniti njihov sadržaj.11 Slično tome,
rani, »abreaktivni« pristup liječenju ratnih veterana
zapravo je bio pokušaj da ih se oslobodi traumatskih
sjećanja. Slika katarze, odnosno egzorcizma, implicitna
je fantazma i mnogih traumatiziranih ljudi koji traže
liječenje.
Razumljivo je da i pacijent/ica i terapeut/ica čeznu
magičnom pretvorbom, za očišćenjem zla traume.12
Psihoterapija međutim ne oslobađa traume. Cilj
prepričavanja priče o traumi jest da se ona uklopi, a ne
eg-zorcira. U procesu rekonstruiranja, priča o traumi
podliježe preobrazbi, ali samo u smislu da postaje
prisutnijom i stvarnijom. Temeljno polazište
psihoterapijskog rada vjerovanje je u obnoviteljsku moć
kazivanja istine.
Kazivanjem, priča o traumi pretvara se u
svjedočanstvo. Radeći s osobama koje su preživjele
izbjeglištvo ili političke progone, Inger Agger i Soren
Jensen upozoravaju na univerzalnost svjedočenja kao
obreda iscjeljenja. Svjedočenje ima i privatnu,
ispovjednu i duhovnu dimenziju, te javni — politički i
sudbeni — vid. Uporaba riječi svjedočanstvo povezuje
oba značenja dajući pojedinačnom doživljaju
pacijentice/pacijenta novu i širu dimenziju.13 Richard
Mollica priču o traumi koja je prošla pretvorbu
jednostavno naziva »novom pričom«, ne više pričom »o
sramu i poniženju«, već upravo o »dostojanstvu i
vrlini«. Kroz kazivanje priče, njegove pacijenti/ce-
izbjeglice »ponovno posvajaju svijet što su ga izgu-
bile.«14
PRETVORBA TRAUMATSKOG SJECANJA
Terapijske tehnike pretvorbe priče o traumi razvijale su
se neovisno, prilagođavane različitim populacijama
traumatiziranih ljudi. Dvije vrlo razrađene tehnike su
primjena »izravnog izlaganja« ili »preplavljivanja« u
liječenju ratnih veterana, te primjena formaliziranih
»svjedočanstava« u liječenju osoba koje su preživjele
mučenje.
Tehnika preplavljivanja dio je intenzivnog programa
razvijenog u Upravi za veterane za liječenje
posttraumatskog stresnog poremećaja. Posrijedi je
bihevioralni tip terapije koja cilja na prevladavanje
straha traumatičnog događaja kontroliranim izlaganjem
pacijenta ponovnom proživljavanju doživljaja. U
pripremi sesija preplavljivanja, pacijent se
212
poučava kako da ovlada strepnjom primjenom tehnika
relaksacije i vizu-aliziranjem smirujućih slika. Pacijent i
terapeut mogu sastaviti i podroban »scenarij« s opisima
svih potankosti traumatičnog događaja. Scenarij sadrži
četiri bitna elementa: kontekst, činjenicu, emociju i
značenje. Ako je traumatičnih događaja bilo više, za
svaki se od njih sastavlja poseban scenarij. Kad su
scenariji potpuni, pacijent bira slijed kojim će ih pred-
staviti na sesijama preplavljivanja, on naglas
pripovijeda scenarij terapeutu, u sadašnjem vremenu, a
terapeut ga ohrabruje da Što potpunije izrazi svoje
osjećaje. Postupak se ponavlja jednom tjedno, kroz
prosječno dvanaest do četrnaest sesija. Većina
polaznika liječe se kao vanjski pacijenti, no neke valja
hospitalizirati zbog ozbiljnosti simptoma očitovanih za
samoga postupka.15
Ova tehnika ima mnoge zajedničke crte s metodom
svjedočanstva u liječenju osoba koje su preživjele
političku torturu. Metodu svjedočanstva prvi put
spominju dva psihologa/psihologice iz Čilea koji su
svoje nalaze objavili pod pseudonimima kako bi zaštitili
svoju sigurnost. Glavna namjera postupka jest stvoriti
podrobni i opsežni zapisnik pacijentovih traumatskih
doživljaja. Terapijske sesije prvo se tonski snimaju te
se priprema doslovni prijepis iskaza pacijenta. Potom
pacijent/ica i terape-ut/ica zajedno uređuju dokument.
Samim radom na uređivanju teksta, pacijent/ica
postaje kadra ulomke sjećanja sklopiti u suvislo
svjedočanstvo. »Paradoksalno«, zapažaju autori/ce,
»svjedočanstvo je upravo ono priznanje koje su
mučitelji tražili..., ali u obliku svjedočanstva, priznanje
postaje prije raskrinkavanje nego izdaja.«16 U Danskoj,
Aggerica i Jen-sen još su potanje razradili ovu tehniku.
Prema njihovoj metodi, konačno pismeno
svjedočanstvo čita se naglas, a terapija se zaključuje
formalnim »obredom davanja izjave« u kojemu
dokument potpisuje pacijent/ica kao tužitelj/ica, te
terapeut/ica kao svjedok/inja. Za potpuno dovršavanje
svjedočanstva, prosječno je potrebno od 12 do 20
tjednih sesija.17
Društvene i političke sastavnice metode svjedočanstva
u liječenju znatno su izričitije i razrađenije nego u
prvenstveno bihevioralnoj metodi preplavljivanja. To i
ne čudi jer su metodu svjedočanstva razvile organi-
zacije aktivist/ic/a za ljudska prava, dok je metodu
preplavljivanja razvila vladina ustanova u SAD. Oba
modela zahtijevaju aktivnu suradnju pacijenta i
terapeuta kako bi se sastavila potpuna i podrobna
pismena pripovijest o traumi. Obje metode s tom
pripoviješću postupaju formalno i svečano. Obje
primjenjuju pripovjednu strukturu kako bi pospješile in-
tenzivni doživljaj ponovnog proživljavanja u kontekstu
neopasnog odnosa s ljudima.
213
Terapijski učinci također su slični. Izvještavajući o 39
slučajeva liječenja, čileanski psiholozi bilježe bitno
slabljenje posttraumatskih simptoma u velike većine
osoba preživjelih torturu ili lažna smaknuća. Metoda se
pokazala osobito djelotvornom u liječenju naknadnih
učinaka straha. Nije doduše pružala veliku utjehu
pacijenti/ca/ma, primjerice rodbini ne-stalih ili
»iščezlih« osoba, koje pate od nerazriješene tuge, a ne
od posttraumatskog stresnog poremećaja.18
Rezultati tehnike preplavljivanja u liječenju ratnih
veterana pružaju još očiglednije dokaze djelotvornosti.
Pacijenti koji su dovršili liječenje navodili su dramatično
smanjenje intruzijskih simptoma i simptoma hi-
perpobuđenosti svojstvenih posttraumatskom stresnom
poremećaju. Manje su patili od noćnih mora i bljeskova
sjećanja te osjećali opće poboljšanje stanja strepnje,
teškoća koncentracije i psihosomatskih simptoma.
Štoviše, šest mjeseci po završetku postupka
preplavljivanja, pacijenti su navodili trajno poboljšanje
intruzijskih simptoma i simptoma hiperpo-buđenosti.
Učinci tehnike preplavljivanja bili su specifični za svaki
traumatični događaj. Desenzibiliziranje jednog sjećanja
nije se protezalo na ostala, svakom se moralo pristupati
zasebno i doprijeti do svih njih kako bi se ostvarilo
potpuno ublaženje simptoma.19
Čini se dakle da »radnja pripovijedanja priče« u
sigurnosti zaštićenog ljudskog odnosa doista može
djelovati na abnormalnu obradu traumatskog sjećanja.
Zajedno s tako ostvarenom pretvorbom sjećanja
nastupa i ublaženje mnogih drugih glavnih simptoma
posttraumatskog stresnog poremećaja. Čini se da se
upotrebom riječi može vrlo uspješno djelovati i na
fizioneurozu induciranu strahom.20
Intenzivne terapijske tehnike imaju međutim i granice.
Dok se intru-zijski i simpotmi hiperpobuđenosti poslije
preplavljivanja očigledno ublažuju, konstrikcijski
simptomi otupjelosti i društvenog povlačenja ostaju
nepromijenjeni, a niti se u pravilu smanjuju teškoće
bračnog, društvenog i radnog života. Samo po sebi,
rekonstruiranje traume ne dopire do društvene ili
odnosne dimenzije traumatskog doživljaja. Ono je
nužan, ali ne i dostatan dio procesa oporavka.
Ne dopre li se do odnosnog vida traume, čak i
ograničeni cilj ponovnog proživljavanja intruzijskih
simptoma može ostati neostvaren. Paci-jent/ica će
možda odbijati da se odrekne simptoma poput noćnih
mora ili bljeskova sjećanja jer su oni za nju stekli važno
značenje. Simptomi mogu biti simbolička sredstva
održavanja riječi dane izgubljenoj osobi, zamjena za
žaJovanje ili svojevrstan izraz nerazriješene krivnje. Ne
pridaje li društvena okolina značenje svjedočenju,
mnogi traumatizirani ljudi radije će zadržati svoje
simptome. Ili, kako kaže ratni pjesnik VVilfred
214
Owen: »Priznajem da još nosim to malo ratnih snova
što ih još imam, upravo namjerno svake večeri ulazeći
u rat. Ja imam dužnost prema Ratu i moram je
ispuniti.«21
Sklapanje dijelova priče o traumi bit će složeniji pothvat
kad su posrijedi osobe preživjele dugotrajno opetovano
zlostavljanje. Tehnike učinkovite u pristupanju jasno
omeđenim traumatičnim događajima ne moraju biti
djelotvorne kad se radi o kroničnom zlostavljanju,
osobito ako preživjele imaju veće praznine u pamćenju.
Za potpuno rekonstruiranje priče obično je potrebno
mnogo više vremena, od 12 do 20 sesija. Pacijent/ica
može doći u iskušenje da posegne raznoraznim
intenzivnim postupcima liječenja, kako
konvencionalnima tako i nekonvencionalnima, ne bi li
ubrzala proces. Maratoni u velikim skupinama ili
»paket«--programi za bolničke preživjele pacijente
često privlače nerealnim obećanjem da će »blic«-
pristup uroditi izlječenjem. Programi koji reklamiraju
brzo otkrivanje traumatskih sjećanja, ne dajući
odgovarajući kontekst za integriranje, terapijski su
neodgovorni i potencijalno opasni jer pacijenticu
ostavljaju bez sredstava da se nosi s otkrivenim
sjećanjima.
Probijanje brana amnezije nije najteži dio
rekonstruiranja, to će se moći postići mnogim
tehnikama koje obično djeluju. Težak dio ovoga
zadatka jest stati licem u lice s užasima s onu stranu
amnezijske brane i te doživljaje uklopiti u do kraja
razvijenu životnu pripovijest. Taj spori, mukotrpni i
često frustrirajući proces sličan je sklapanju teške
slikovne slagaljke. Prvo se sklapaju obrubi, a potom
svaki novi podatak valja ispitati iz mnogo različitih
očišta kako bi se vidjelo kako se on uklapa u cjelinu.
Prije stotinjak godina, Freud je upotrijebio istu
metaforu rješavanja slagaljke kako bi opisao način
otkrivanja rane seksualne traume.22 Nagrada za
strpljenje trenuci su proboja, kad mnoštvo djelića
odjednom sjeda na svoje mjesto i kad se jasno vidi novi
dio slike.
Najjednostavnija tehnika za dohvaćanje novih sjećanja
pomno je pretraživanje sjećanja koja je pacijent/ica već
obnovila. Ovaj neuzbudljivi, rutinski pristup uglavnom
je dostatan. Naime, kako pacijent/ica činjenice koje već
zna doživljava u punoj njihovoj emocionalnoj snazi,
pritom obično spontano izranjaju nova prisjećanja, kao
u slučaju Denise, 32-godiš-njakinje preživjele incest:
Denise je ušla u liječenje mučena sumnjom da ju je
zlostavljao otac. Imala je jaki »tjelesni osjećaj« da se
to i događalo, ali je tvrdila da nema jasna sjećanja o
tome. Mislila je da će za vraćanje sjećanja biti potrebna
hipnoza. Te-rapeutica je Denise zamolila da opiše svoj
sadašnji odnos s ocem. Naime, Denise se bojala
predstojećeg obiteljskog skupa jer je znala da će se
njezin otac opet neobuzdano napiti, izložiti sve prisutne
prostačkim primjedbama i
215
pipati sve žene. Mislila je da se ne smije potužiti jer je
obitelj ponašanje njezina oca smatrala zabavnim i
bezazlenim.
Denise isprva nije pripisivala veću važnost tom tekućem
podatku. Tražila je nešto mnogo dramatičnije, nešto što
će njezina obitelj shvatiti ozbiljno. Terapeutica je
Denise upitala što osjeća kad je otac dotiče pred
ljudima. Denise je osjećaj opisala kao zgadenost,
poniženje i bespomoćnost. To ju je podsjetilo na
»tjelesni osjećaj« spomenut na početku terapije.
Istražujući svoje sadašnje osjećaje, počela se prisjećati
mnogih prilika u djetinjstvu kad je od oca tražila
zaštitu, a sve što je dobila bilo je ismijavanje i hitro
otpisivanje njezinih jada. Kroz to je postupno najzad
vratila sjećanje na to kako joj otac noću dolazi u
postelju.
Pacijentičini sadašnji, svakodnevni doživljaji obično
obiluju ključevima za disocirana prošla sjećanja.
Proslave praznika i posebnih prigoda često daju pristup
u prošle asocijacije. Osim prepoznavanja ključeva u
redovnom, tekućem životu, pacijentica prošlost može
istraživati gledanjem fotografija, sastavljanjem
obiteljskog stabla ili posjećujući poprišta djetinjih
doživljaja. Posttraumatski simptomi poput bljeskova
sjećanja ili noćnih mora također su koristan put za
pristupanje pamćenju. Sharon Simone opisuje kako je
bljesak sjećanja izazvan spolnim činom dao ključ za
njezinu zaboravljenu povijest incesta u djetinjstvu:
»Vodila sam ljubav s mužem i usred spolnog odnosa u
jednom sam se trenutku osjetila kao da su mi tri
godine. Bila sam jako tužna, muž je radio svoje, i
sjećam se kako sam gledala uokolo po sobi
razmišljajući: 'Emily' (moja terapeutica), 'dođi, molim
te, i izvuci me ispod tog čovjeka.' Znala sam da 'taj
čovjek' nije bio moj muž, ali još nisam rekla 'tata'.«23
U većini slučajeva, pripovijest o događaju može se
konstruirati i bez posezanja za formalnim tehnikama
induciranja promijenjenih stanja svijesti. Katkad se,
međutim, veće praznine u sjećanju zadržavaju čak i na-
kon pomnog i mukotrpnog istraživanja. U takvim
trenucima odobrava se oprezna primjena moćnih
tehnika poput hipnoterapije. Razrješenje traumatskih
sjećanja putem hipnoze zahtijeva međutim visok
stupanj umijeća.24 Prije negoli se uopće upustimo u rad
na otkrivanju sjećanja, moraju se obaviti pomne
pripreme, nakon čega valja ostaviti dovoljno vremena
za reintegriranje. Pacijent/ica uči koristiti trans isprva
za smirenje i opuštanje, prelazeći na otkrivački rad tek
nakon dugog razmišljanja, planiranja i prakse. Shirlev
Moore, psihijatrijska bolničarka i hipnotera-peutica,
opisuje svoj pristup hipnotičkom otkrivačkom radu s
traumatiziranim ljudima:
Možemo primijeniti tehniku regresije u određenu dob,
primjerice praćenjem niti ili užeta što vodi u prošlost.
Za neke preživjele nećete moći upotrijebiti uže. U
primjeni mnogih standardnih tehnika, morat ćete
upotrijebiti
216
drukčiji jezik. Tehnika koja dobro djeluje na mnoge
ljude je zamišljanje da se gleda prijenosni televizor.
Primjenom te slike, ljudi se naviknu da imaju »sigurni«
kanal i upravo njega isprva uvijek uključujemo. Radni
kanal je kanal videorekordera. U njemu je vrpca koja
sadrži traumatski doživljaj i koju možemo vrtjeti
usporeno, ubrzano je odvrtjeti unaprijed ili premotati
unatrag. Oni znaju i kako podešavati glasnost tona
kako bi modulirali intenzitet svojih osjećaja. Neki ljudi
naprosto vole sanjati. Oni će u svojem zaštićenom
utočištu sanjati o traumi. Sve to hipnotičke su
projekcijske tehnike.
Zatim sugeriram da će nam vrpca ili san reći nešto o
traumi. Počinjem odbrojavati, a oni počinju pričati.
Pažljivo pratim promjene u izrazu lica, pokretima tijela.
Ako je sjećanje spremno izaći, nadoći će upravo tada.
Radimo sa svime što iskrsne. Ponekad, ako je to slika
vrlo malenog djeteta koje zlostavljaju, provjerit ću
smijem li bez opasnosti nastaviti. Čovjek u transu može
biti posve svjestan da je rascijepljen: da postoji odrasli
dio koji promatra i dječji dio koji doživljava. Sve je to
dakako vrlo intenzivno, ali nastojimo se zadržati u
granicama podnošljivoga.
Ljudi izlaze iz transa s velikim afektom, ali i s izvjesnom
distancom. Glavnina afekta je tuga i osjećaj zgranutosti
i zgroženosti brutalnošću. Po izlasku iz transa, oni će
često sami početi povezivati. Postoje načini da im se
sugestijama u tome pomogne, no oni će se prisjećati
samo onoga čega su spremni sjetiti se, imat će misli,
slike, osjećaje i snove koji će im pomoći da to s vre-
menom bolje razumiju, bit će kadri o tome govoriti u
terapiji. Prilično je strašno imati takvo što pred očima.
Ima trenutaka kad morate sebe iznova uvjeravati da
svime time stvarno pomažete. No ljudi se osjećaju bolje
nakon što pronađu izgubljeno sjećanje.25
Osim hipnoze, za proizvođenje promijenjenog stanja
svijesti u kojem disocirana traumatska sjećanja postaju
pristupačnija, mogu se primjenjivati i mnoge druge
tehnike. One sežu u rasponu od društvenih metoda,
poput intenzivne skupne terapije ili psihodrame, pa do
bioloških metoda, primjerice propisivanja natrijevog
amitala. U vještim rukama, djelotvorna može biti svaka
od tih metoda. Koju god tehniku primijenili, osnovna
pravila su ista: mjesto kontrole ostaje pacijent, a
vremenski raspored, tempo i određivanje oblika i
sadržaja sesija, mora se pomno isplanirati kako bi se
otkrivačka tehnika čvrsto uklopala u arhitekturu
psihoterapije.
Pravilo pomnog strukturiranja vrijedi i za određivanje
oblika i sadržaja same sesije otkrivanja. Richard Kluft,
koji radi s pacijentima s mnogostrukim poremećajem
osobnosti, to pravilo naziva »pravilom trećina«. Valja li
obaviti »prljavi posao«, s tim bi trebalo početi u prvoj
trećini sesije, a ako to nije moguće, treba ga odgoditi.
Intenzivno istraživanje provodi se u drugoj trećini
sesije, dok se posljednja trećina drži u pričuvi kako bi
se pacijentu omogućilo da preusmjeri misli i smiri se.26
Kad je riječ o osobama preživjelima dugotrajnu
opetovanu traumu, nepraktično je svakom sjećanju
pristupati kao zasebnom entitetu. U tak-
217
jude je zamišljanje da i se naviknu da imaju 10. Radni
kanal je ka-matski doživljaj i koju fed ili premotati una-i
modulirali intenzitet i u svojem zaštićenom jske
tehnike, a o traumi. Počinjem jene u izrazu lica, po-
upravo tada. Radimo mog djeteta koje zlo-Jovjek u
transu može i dio koji promatra i vno, ali nastojimo se
om distancom. Glav-utalnošću. Po izlasku lačini da im
se suge-loga čega su spremni i pomoći da to s vre-apiji.
Prilično je stra-ate sebe iznova uvje-eaju bolje nakon
što
ja svijesti u kojem nogu se primjenji-Iruštvenih
metoda, bioloških metoda, rukama, djelotvor-rimijenili,
osnovna imenski raspored, pomno isplanirati :uru
psihoterapije. e oblika i sadržaja jentima s
mnogo-»ravilom trećina«. :ti u prvoj trećini zivno
istraživanje ;ina drži u pričuvi miri se.26 »etovanu
traumu, n entitetu. U tak-
vim je slučajevima jednostavno posrijedi premnogo
događaja te se često slična sjećanja stapaju i
zamagljuju jedno drugo. Obično se međutim ističe
nekoliko razlučenih i posebno značenjskih događaja. U
rekonstruiranju priče o traumi često se polazi uglavnom
od tih paradigmatičnih incidenata pri čemu se
podrazumijeva da jedna epizoda predstavlja mnoge.
Pustiti da jedan incident predstavlja više njih učinkovita
je tehnika za stvaranje novih uvida i značenja.
Međutim, čini se da ona nije tako djelotvorna kad je
posrijedi psihološko desenzibiliziranje. Premda su se bi-
hevioralne tehnike poput preplavljivanja pokazale
učinkovitima za olakšavanje intenzivnih reakcija na
sjećanja na jednokratne traumatične događaje, one su
znatno manje djelotvorne kad su posrijedi dugotrajni,
opetovani traumatski doživljaji. Zoran primjer toga
kontrasta slučaj je što ga navodi psihijatra Arieh
Shalev, slučaj pacijentice koja je poslije automobilske
nesreće zatražila liječenje zbog jednostavnih simptoma
posttraumatskog stresnog poremećaja. Međutim, žena
je imala i povijest opetovanog zlostavljanja u
djetinjstvu. Standardni bihevioralni postupak liječenja
uspješno je razriješio njezine simptome u vezi s
automobilskom nesrećom. Međutim, isti je pristup bio
od slabe koristi u olakšavanju pa-cijentičinih osjećaja u
vezi s njezinom viktimiziranošću u djetinjstvu — za to
je bila nužna dugotrajna psihoterapija.27
Psihološke promjene u kronično traumatiziranih ljudi
često su vrlo opsežne. Događa se da su ljudi podvrgnuti
opetovanom zlostavljanju u djetinjstvu bili ometeni da
razviju normalno spavanje, hranjenje ili endokrine
cikluse, da su razvili somatske simptome širokog
raspona te abnormalni opažaj boli. Stoga će neki
kronično zlostavljani ljudi vjerojatno i dalje u izvjesnom
stupnju patiti od psiholoških smetnji, čak i nakon
potpunog rekonstruiranja pripovijesti o traumi. Takve
osobe morat će posvetiti posebnu pozornost svojim
fiziološkim simptomima. Katkad će biti nužno sustavno
rekondicioniranje ili dugoročna primjena medikame-
nata. Ovo područje liječenja još je gotovo posve u
pokusnoj fazi.28
ŽALOVANJE TRAUMATSKOG GUBITKA
Trauma neizbježno donosi gubitak. Čak i ljudi koji su
imali sreću da se izvuku bez tjelesnih ozljeda ipak gube
nutarnje psihičke strukture Sebe sigurno povezane s
drugim ljudima. Oni koji su pretrpjeli tjelesnu štetu
povrh svega gube i osjećaj tjelesne cjelovitosti. Oni,
pak, koji su izgubili njima važne ljude u životu,
suočavaju se s novom prazninom u svojim odnosima s
prijateljima, obitelji ili zajednicom. Traumatski gubici
razbi-
218
jaju normalan slijed generacija i odolijevaju redovitim
društvenim običajima oplakivanja. Pričanje priče o
traumi stoga preživjelu osobu neizbježno baca u
duboku tugu. Kako pritom tako mnogi gubici ostaju
nevidljivi ili neprepoznati, običajni obredi žalovanja daju
slabu utjehu.29
Silazak u žalovanje istodobno je najpreči i najstrašniji
zadatak ovoga stadija oporavka. Pacijenti/ce se često
boje da je zadatak nesvladiv, da, prepuste li se
tugovanju, tuga nikad neće prestati. Yael Danieli navodi
slučaj 74-godišnje udovice koja je preživjela nacistički
holokaust: »Da treba samo godina dana da se ožali
svaki gubitak, pa da poživim stotinu i sedam godina [te
ožalim sve Članove moje obitelji], što da radim s ostalih
Šest milijuna?«30
Preživjela se osoba često opire žalovanju, ne samo
zbog straha nego i zbog ponosa. Ona može svjesno
odbijati tugovanje kao način da porekne pobjedu
počinitelja. U tom će slučaju žalovanje biti važno
preformulirati kao Čin hrabrosti prije nego poniženja.
Utoliko ukoliko pacijent/ica nije kadra tugovati, ona
ostaje odsječena od dijela sebe i lišena važnoga dijela
svojeg ozdravljenja. Povrat sposobnosti da Osjeti puni
raspon emocija uključujući tugu mora se shvatiti prije
kao Čin otpora nego potči-njavanja počiniteljevoj
namjeri. Samo ožalivši sve što je izgubila, pacijent/ica
može otkriti svoj neuništivi nutarnji život. Žena
preživjela teško zlostavljanje u djetinjstvu opisuje kako
je prvi put stala osjećati tugu:
Kad sam napunila petnaestu, bila sam već sve naučila.
Bila sam hladna, spretna mala lisica. Sasvim sam dobro
preživljavala bez dobrote i ljubavi niti me to mučilo.
Nitko me nije mogao natjerati na suze. Kad bi me
majka izbacila iz kuće, samo bih se smotala i
prespavala u spremištu u hodniku. Čak i kad bi me
tukla, ta me žena nikako nije mogla natjerati da
zaplačem. Nikad nisam zaplakala niti kad me tukao
muž. Kad bi me udarcem oborio, ja bih ustala po još.
Čudo da sam ostala živa. Na terapiji sam plakala više
nego u cijelom svojem životu. Nikad nisam nikome
dovoljno vjerovala da bih pustila da me vidi kako
plačem. Čak niti tebi, sve do prije nekoliko mjeseci.
Eto, izgovorila sam! Izjava godine!31
Budući da je je žalovanje tako teško, otpor žalovanju
vjerojatno je najčešći uzrok posustajanja u drugom
stadiju oporavka. Otpor žalovanju može biti prerušen u
razna očitovanja. Najčešće se pojavljuje kao fantazma
magičnog razrješenja kroz osvetu, oprost ili naknadu.
Fantazma osvete često je zrcalna slika traumatskog
sjećanja, sa zamijenjenim ulogama počinitelja i žrtve.
Često joj je svojstvena ista ona nakaznost, zamrznutost
i nemuštost samoga traumatskog sjećanja. Fantazma
osvete jedan je od oblika želje za katarzom. Žrtva
zamišlja da se straha, srama i boli traume može
osloboditi putem odmazde protiv po-
219
činitelja. Žudnju za osvetom pobuđuje i doživljaj
potpune bespomoćnosti. U svojem bijesu zbog
poniženja, žrtva zamišlja da je osveta jedini način da
obnovi osjećaj snage i moći. Ona također može
zamišljati da je to jedini način da se počinitelja prisili da
prizna Štetu koju joj je nanio. Premda traumatizirana
osoba zamišlja da će osveta donijeti olakšanje,
opetovane fantazme osvete zapravo uvećavaju njezinu
muku. Žestoke, živopisne fantazme osvete mogu biti
jednako hiperpobuđujuće, zastrašujuće i intruzivne kao
slike izvorne traume. One pojačavaju žrtvine osjećaje
užasa i unižavaju njezinu sliku o sebi. Nagone je da se
osjeća poput čudovišta. One su istodobno i snažan izvor
frustracije jer osveta nikad ne može izmijeniti niti
nadoknaditi počinjenu štetu. Ljudi koji doista provedu
osvetu, primjerice ratni veterani koji počinjaju
zločinstva, ne uspijevaju se osloboditi svojih
posttraumatskih simptoma; naprotiv, čini se da upravo
oni pate od najtežih i vrlo tvrdokornih smetnji.32
Za trajanja procesa žalovanja, preživjela osoba mora se
pomiriti s činjenicom da je poravnanje nemoguće. Kako
daje odušak svojem bijesu u sigurnoj okolini, njezina
bespomoćna jarost postupno se pretvara u oblik srdžbe
koji ima veću snagu i više zadovoljava: u pravednički
gnjev.33 Ta pretvorba preživjelima omogućuje da se
oslobode zatočeništva fantazme osvete u kojoj ostaju
nasamo s počiniteljem. Ona im otvara put da ponovno
steknu osjećaj snage i moći ne postajući i sami
zločincima. Odustajanje od fantazme osvete ne znači da
se odustalo od traženja pravde; naprotiv, ono označuje
početak procesa pridruživanja ostalima u nastojanju da
se odgovornost za zločin pripiše počinitelju.
Gnušajući se fantazme osvete, neke preživjele osobe
svoju ogorčenost pokušavaju jednostavno premostiti
fantazmom oprosta. Ta fantazma, kao i njezina polarna
suprotnost, pokušaj je osnaženja. Preživjela zamišlja da
može nadići svoj bijes i izbrisati učinak traume voljnim,
prkosnim činom ljubavi. No trauma se ne može
egzorcirati ni mržnjom ni ljubavlju. Poput osvete,
fantazma oprosta često prerasta u okrutno mučenje jer
je i jedno i drugo nedosežno običnim ljudskim bićima.
Pučka mudrost kaže daje praštati božanski. No čak ni
bog, u većini vjerskih sustava, ne prašta bezuvjetno.
Nema pravoga oprosta sve dok ga počinitelj ne zatraži i
ne zasluži priznanjem grijeha, pokajanjem i naknadom
štete.
Istinsko kajanje počinitelja rijetko je čudo. Nasreću,
preživjele ne moraju čekati na nj. Njihovo iscjeljenje
ovisi o otkriću obnoviteljske moći ljubavi u vlastitu
životu, za njihovo ozdravljenje nije nužno da tu ljubav
protegnu i na počinitelja. Kad preživjela osoba odžaluje
traumatični događaj, možda će se iznenaditi otkrićem
koliko joj je počinitelj sada postao nezanimljiv i kako je
malo brine njegova sudbina. Ona će možda
220
osjetiti čak i tugu i sućut za njega, no taj nevezani
osjećaj nije isto što i oprost.
Fantazma naknade, poput fantazmi osvete i oprosta,
često postaje vrlo velikom zaprekom za žalovanje. Dio
problema je upravo opravdanost želje za naknadom.
Budući da je pretrpjela nepravdu, preživjela prirodno
osjeća da ima pravo na neki oblik obeštećenja.
Traženje pravične naknade često je važan dio
oporavka. Međutim, i tu se može kriti zamka.
Dugotrajne i besplodne borbe da se ishodi naknada od
počinitelja ili od drugih ljudi nerijetko su način obrane
od suočenja s punom stvarnošću onoga što je
izgubljeno. Žalovanje je jedini način da se gubitku oda
dužno poštovanje, nema naime odštete koja bi ga
mogla nadoknaditi.
Fantazma naknade često se napaja željom za pobjedom
nad počiniteljem što će poništiti poniženje traume.
Potanko istraživanje fantazme naknade obično sadrži
psihološke sastavnice koje pacijentu/ici znače više od
bilo kakve materijalne dobiti. Naknadu može
predstavljati priznanje nanesene štete, isprika ili javno
poniženje počinitelja. Premda je srž te fantazme
osnaženje, borba za naknadu sudbinu pacijenta/ice
zapravo vezuje za sudbinu počinitelja, tako da njezin
oporavak postaje taocem po-činiteljevih hirova.
Paradoksalno, pacijent/ica se počinitelja može oslo-
boditi samo ako se odrekne nade da će od njega dobiti
bilo kakvu naknadu. Kako tugovanje napreduje, tako
pacijent/ica proces obeštećenja sagledava više u
društvenom, općem i apstraktnom smislu, što joj omo-
gućuje da ustraje u svojim pravednim potraživanjima
ne ustupajući počinitelju nikakvu moć nad svojim
sadašnjim životom. Slučaj Lynn, 28-godišnjakinje koja
je preživjela incest, primjer je kako je fantazma nak-
nade kočila napredovanje oporavka:
Lynn je ušla u psihoterapiju s poviješću višekratnog
hospitaliziranja zbog pokušaja samoubojstva,
uzastopnog samosakaćenja i anoreksije. Simptomi su
se stabilizirali nakon što je njezino samorazorno
ponašanje dovedeno u vezu s poviješću zlostavljanja u
djetinjstvu. Međutim, nakon dvije godine stalnog
poboljšanja, učinilo se da je pacijentica »zapela«.
Počela je izostajati s posla opravdavajući se bolešću,
otkazivati terapijske sastanke, povlačiti se od prijatelja
i ostajati cijeli dan u postelji.
Istraživanjem tog zastoja otkrilo se da Lynn zapravo
»štrajka« protiv oca. Sada, kad je prestala za incest
optuživati sebe, duboko se pobunila protiv činjenice da
otac nikad nije proglašen za nj odgovornim. U svojoj je
trajnoj psihijatrijskoj onesposobljenosti stala gledati
jedno od mogućih sredstava da postigne da otac plati
za svoje zločine. Izrazila je fantazmu da će se njezin
otac, bude li ona odviše poremećena da radi, morati za
nju brinuti te da će kad-tad požaliti zbog svega što je
učinio.
Terapeutica je Lynn upitala koliko je godina pripravna
čekati da se taj san obistini. Na to je Lynn briznula u
plač. Plakala je nad svim vremenom što ga
221
je već izgubila čekajući i nadajući se očevu priznanju
nedjela. Kroz tugovanje, odlučila je da više neće
izgubiti ni trenutak dragocjenog vremena u jalovoj
borbi te se ponovno aktivno uključila u vlastitu terapiju,
u radni i društveni život.
Inačica fantazme naknade traženje je poravnanja ne
samo od počinitelja nego i od zbiljskih ili simboličnih
promatrača. Naknada se može zahtijevati od društva u
cjelini ili od određene osobe. Zahtjev se može iskazati
kao posve ekonomski, primjerice zahtijevajući
utvrđivanje umanjene sposobnosti, ali on uvijek sadrži
važne psihološke sastavnice.
Za vrijeme psihoterapije, pacijent/ica svoje zahtjeve za
naknadom može usredotočiti i na terapeuta/icu. Može
početi negodovati protiv ograničenja i odgovornosti
terapijskog ugovora i inzistirati na nekom posebnom
načinu liječenja. Ishodište takvih zahtjeva fantazma je
da samo neograničena ljubav terapeuta/ice ili kojeg
drugog magičnog lika može štetu od traume poništiti
kao da je nije ni bilo. Slučaj Olivije, 36-godišnjakinje
preživjele teško zlostavljanje u djetinjstvu, otkriva kako
se fantazma naknade pojavila u obliku zahtjeva za
tjelesnim doticajem.
Olivia je u psihoterapiji stala otkrivati užasna sjećanja.
Uporno je tvrdila da svoje osjećaje može izdržati samo
ako sjedi terapeutici u krilu i ako se mazi poput djeteta.
Kad je terapeutica to odbila, s obrazloženjem da bi do-
dirivanje narušilo granice njihovog radnog odnosa,
Olivia je planula. Optužila je terapeuticu da joj
uskraćuje jedinu stvar koja bi joj koristila. Našavši se
pritjeranom u tjesnac, terapeutica je predložila
konzultaciju.
Konzultantica je potvrdila opravdanost Olivijine želje za
zagrljajima i nježnosti, ali je upitala zašto je mislila da
je njezina terapeutica prava osoba za to, primjerenija
od ljubavnika ili prijateljice. Olivia je zaplakala. Bojala
se da je toliko oštećena da više nikad neće moći imati
uzajamni odnos s ljudima. Osjećala se poput »rupe bez
dna« i bojala da bi prije ili kasnije svakoga is-crpla
svojim nezasitnim zahtjevima. Držala je opasnim
upuštati se u tjelesnu prisnost u ravnopravnim
odnosima jer je vjerovala da je nesposobna ljubav i
davati, a ne samo primati. Mogla ju je iscijeliti samo
svedajuća »pomajka« terapeutica.
Konzultantica je predložila da se terapija usredotoči na
to da se ožali pa-cijentičina oštećena sposobnost za
ljubav. Tugujući nad tom pretrpljenom štetom, Olivia je
najzad otkrila da ipak nije »rupa bez dna«. Stala je
uviđati da su mnogi vidovi njezine prirodne društvenosti
ipak preživjeli i u njoj je oživjela nada u mogućnost
prisnosti u svojem životu. Otkrila je da može i davati i
primati nježnost u odnosima s prijatelji/ca/ma te ih više
nije tražila od tera-peutice.
Nažalost, terapeuti/ce se katkad daju zavesti takvim
nerealističnim fantazmama obeštećenja svojih
pacijenata. Laskavo je biti zaodijenut/a veličanstvenim
iscjeliteljskim moćima, a još kako primamljivo
čudotvor-
222
no izlječenje pružiti dodirom ruke. No prijeđe li se
granica samo i jednom, terapeut/ica više neće moći
održati nepristrani terapeutski stav, nerazumno je i
pomisliti da bi to mogla. Povreda granica na kraju
nužno vodi u zlorabu pacijenta, ma kako dobre bile
izvorne namjere.
Najbolji način da terapeut/ica ispuni svoju odgovornost
spram pacijentice/pacijenta jest da bude vjernom
svjedokinjom njezine priče, a ne da se prema njoj
odnosi kao prema djetetu ili očituje posebnu naklonost.
Mada preživjela osoba nije odgovorna za pozljedu koju
je pretrpjela, ona jest odgovorna za svoj oporavak.
Paradoksalno, prihvaćanje ove prividne nepravde
upravo je početak osnaživanja. Preživjela osoba može
steći punu kontrolu nad svojim oporavkom samo ako
preuzme odgovornost za nj. Jedini način da otkrije
svoje neuništene snage jest da ih što potpunije
upotrijebi.
Za preživjele koji su, bilo u trenutku očaja bilo u
postupnom propadanju u zatočeništvu, i sami naudili
drugima, preuzimanje odgovornosti ima i dopunsko
značenje. Ratni veteran koji je počinio strahovita nasilja
možda će imati osjećaj da više ne pripada civiliziranoj
zajednici. Politički zatvorenik koji je pod mukama izdao
druge ili tučena žena koja nije zaštitila svoju djecu
može se osjećati kao da je počinila gori zločin od po-
činitelja. Čak i kad preživjela osoba uspije razumjeti da
je ljudske odnose povrijedila zbog krajnjih okolnosti, ta
spoznaja sama po sebi nije dovoljna za razrješenje
dubokih osjećaja krivnje i srama. Preživjela osoba mora
ožaliti gubitak svoje moralne cjelovitosti i naći vlastiti
način da popravi čin koji se ne može poništiti. Takvo
obeštećenje nikako ne razrješuje počinitelja krivnje za
zločine; naprotiv, ono je potvrda prava preživjele na
moralni izbor u sadašnjosti. Slučaj Renee primjer je što
preživjela može učiniti da bi popravila štetu za koju se
osjeća odgovornom.
Renee, rastavljena 40-godišnjakinja, zatražila je
terapiju kad je nakon dvadeset godina pobjegla iz
braka s muškarcem koji ju je stalno tukao pred djecom.
U terapiji je uspjela odtugovati gubitak braka, ali je
pala u duboku depresiju kad je shvatila kako su godine
nasilja utjecale na njezine adolescentne sinove. Dječaci
su i sami postali agresivni i otvoreno joj prkosili.
Pacijentica nije bila kadra postaviti im bilo kakve
granice jer je mislila da i zaslužuje njihov prezir. Po
vlastitoj ocjeni, iznevjerila je svoju roditeljsku ulogu, a
sada je bilo prekasno da se šteta poništi.
Terapeutica se složila da Renee možda i ima razloga
osjećati krivnju i sram. No, objasnila joj je, dopusti li
sinovima da se loše ponašaju, štetu će samo povećati.
Želi li Renee doista da se njezini sinovi poprave, ona
nema nikakvo pravo dići ruke od njih ili od sebe. Morat
će naučiti kako da ih nauči poštovanju i uspostavi
disciplinu bez nasilja. Renee je na to pristala da se
upiše na roditeljski tečaj shvativši ga kao način da
obešteti svoje sinove.
223
U ovom slučaju, pacijentici nije bilo dovoljno objasniti
da je žrtvom bila upravo ona i da svu krivnju za
zlostavljanje valja pripisati njezinu mužu. Sve dok je
sebe vidjela samo kao žrtvu, osjećala se nemoćnom da
situaciju uzme u svoje ruke. Priznanje vlastite
odgovornosti prema djeci otvorilo je put za preuzimanje
moći i kontrole. Čin ispaštanja omogućio je toj ženi da
ponovno uspostavi autoritet svoje roditeljske uloge.
Osobe koje su preživjele kroničnu traumu u djetinjstvu
suočavaju se sa zadatkom tugovanja ne samo za onim
što su izgubile, nego i za onim što nikad nisu mogle
izgubiti jer nikad nisu ni imale. Ukradeno djetinjstvo ne
može se nadomjestiti. One moraju ožaliti gubitak
temelja za osnovno povjerenje, vjerovanje u dobrog
roditelja. Kad stanu uviđati da nisu odgovorne za svoju
sudbinu, te se osobe suočavaju s egzistencijalnim
očajem s kojim se nisu mogle suočiti u djetinjstvu.
Leonard Shengold postavlja središnje pitanje toga
stadija žalovanja: »Kako se uopće može opstati bez
nutarnje slike brižnih roditelja? ... Svaka žrtva
dušoumorstva nasukat će se na pitanju 'Ima li života
bez oca i majke?'«34
Suočenje s očajem nosi sa sobom, barem prolazno,
povećani rizik samoubojstva. Nasuprot impulzivnoj
samorazornosti prvog stadija oporavka, suicidalnost
pacijenta u drugom stadiju može se izroditi iz mirne,
hladne, prividno racionalne odluke da se odbaci svijet u
kojem su takvi užasi mogući. Pacijenti/ce se katkad
upuštaju i u jalove filozofske rasprave o svojem pravu
na izbor samoubojstva. U tom slučaju bit će nužno
mimoići takvu intelektualnu obranu i načeti osjećaje i
fantazme što pothranjuju pacijentičin očaj. Pacijenti/ce
vrlo često imaju fantazmu da se već nalaze među
mrtvima jer je uništena njihova sposobnost za ljubav.
Ono što pacijenticu zadržava na toj nizbrdici kojom klizi
u očaj i najmanji je dokaz sposobnosti stvaranja
povezanosti ljubavlju s drugim ljudima. Ključ za pristup
neuništenoj sposobnosti za ljubav često se može naći u
prizivanju smirujućih slika. Uvijek se može naći neka
slika privrženosti spašena u katastrofi. I jedno pozitivno
sjećanje na brižnu, dobročinite-ljsku osobu može
poslužiti kao uže za spašavanje pri silasku u žalovanje.
Pacijentičina sposobnost da osjeti sućut za životinje ili
djecu, makar i prigušena, može biti krhkim početkom
sućuti spram same sebe. Nagrada za žalovanje
ostvaruje se kad preživjela izlije zlo iz sebe, oslobodi se
stigmatiziranog identiteta i usudi ponadati novim
odnosima u kojima više ništa neće morati skrivati.
Krijepeća moć žalovanja i izvanredna ljudska
sposobnost obnavljanja čak i nakon najvećih gubitaka
očigledna je u liječenju gospode K, žene koja je
preživjela holokaust:
224
Prekretnica u liječenju gospode K. bio je trenutak kad
je »priznala« da je bila udata te da je u getu rodila
dijete koje je »dala nacistima«. Njezina krivnja, sram i
osjećaj »prljavosti« pojačali su se kad su je poslije
oslobođenja »dobronamjerni ljudi« upozorili da se
njezin novi zaručnik, ako mu to kaže, nikad neće
vjenčati s njom. Dijete, koje je nosila i održavala u
životu dvije i pol godine u najužasnijim i neljudskim
uvjetima, otrgnuto joj je iz naručja i ubijeno kad je
njegov plač nacističkom časniku odao da je dijete
skriveno pod njezinim kaputom...
Obitelj K. počela je iznositi svoju povijest i komunicirati.
Ipak, gospođu K. trebalo je oko šest mjeseci strpljivo
moliti da prepričava spomenuti incident ... prije no što
je priču o getu uzmogla završiti riječima »i oduzeli su
mi dijete«. Tek se tada počelo otapati mrtvilo s kojim
se poistovjetila, te je stala osjećati izgubljene ...
emocije boli i tuge... .
Procesu ozdravljenja gde K. mnogo su pomogle njezine
zalihe dobrote i jakosti iz predratnog i ratnog vremena,
primjerice njezina odvažnost iz djetinjstva, njezina
sposobnost da se sanjarski prisjeća kako ju je djed
tješio kad bi u logorima poklekla, njezina toplina,
inteligencija, prekrasan smisao za humor i ponovno
probuđen osjećaj radosti... . Njezina sposobnost i
čežnja da voli doista su uskrsle.... Sada, nakon što je
formalno liječenje zaključeno, gda K. kaže: »Ponovno
sam dobila sebe, sasvim ispočetka... . Prije nisam bila
ponosna. Sada jesam. Ima još stvari koje mi se ne
sviđaju, ali imam nadu.«35
Drugom stadiju oporavka svojstvena je bezvremenost
koja je izvor straha. Rekonstruiranje traume zahtijeva
da se uroni u prošli doživljaj zamrznutog vremena;
silazak u žalovanje jednak je osjećaju predavanja
suzama kojima nema kraja. Pacijentice često pitaju
koliko će taj bolni proces trajati. Ne postoji jednoznačan
odgovor na to pitanje, pacijenticu možemo samo
pokušati uvjeriti da se proces ne može niti preskočiti
niti ubrzati. On će gotovo izvjesno trajati dulje no što to
pacijentica želi, ali svakako ne zauvijek.
Nakon mnogih ponavljanja, dolazi trenutak kad pričanje
priče o traumi više ne pobuđuje tako intenzivan osjećaj.
Trauma postaje dijelom ukupnog iskustva preživjele, ali
samo dijelom. Tako priča o traumi postaje sjećanje
poput ostalih sjećanja, počinje blijedjeti upravo poput
svih uspomena. Tuga također prestaje biti tako živa.
Preživjela počinje pomišljati da trauma možda i nije
najvažniji, pa čak niti najzanimljiviji dio njezine životne
priče.
Isprva, takve se misli mogu činiti takoreći svetogrđem.
Preživjela će se možda i pitati može li uopće odati
dužno poštovanje užasu što ga je propatila ne
posvećuje li više svoj život prisjećanju i žalovanju. No
ipak otkriva kako joj pažnja skreće natrag prema
običnom životu. Nema razloga za zabrinutost. Ona
nikada neće zaboraviti. Mislit će na traumu svakoga
dana dok je živa. Svaki će dan žalovati. No dolazi
vrijeme kad trauma više ne upravlja njezinim životom.
Žena preživjela silovanje, So-haila Abdulali, sjeća se
iznenadnog trenutka što je nastupio upravo usred
225
njezinog predavanja o osvješćivanju silovanja: »Jedna
je žena upitala što je najgore kad si silovana.
Odjednom sam ih sve pogledala i rekla — najgore je to
što je to dosadno. Činilo se da su se sve žene osupnule
pa sam rekla — nemojte me krivo shvatiti. To jest
strašno. Ne želim reći da je dosadno bilo to što se
dogodilo, nego samo da su otada prošle godine i da me
to više ne zanima. Sve je to jako napeto prvih
pedesetak ili petstotinjak puta kad stalno imaš iste
fobije i strahove, no sada se više ne mogu tako jako
uživjeti u to.«36
Rekonstruiranje traume nikad nije dovršeno. Novi
sukobi i izazovi svakog novog stadija životnog ciklusa
neizbježno će iznova buditi traumu i iznositi na svjetlo
dana neki novi vid toga doživljaja. Glavni posao dru-
goga stadija biva međutim dovršen kad pacijent/ica
ponovno osvoji svoju vlastitu povijest te osjeti
obnovljenu nadu i energiju da se ponese sa životom.
Vrijeme opet počinje teći. Kad se zaključi »radnja
pripovijedanja priče«, traumatski doživljaj doista počne
pripadati prošlosti. Na toj točki, preživjela se suočava
sa zadacima ponovne izgradnje svojeg života u
sadašnjici i ostvarivanja svojih težnji za budućnost.

BILJEŠKE
1 R. MOLLICA, »The Trauma Story: The Psvchiatric
Care of Refugee Survivors of Violence and Torture«, u
Post-Traumalic Therapy and Victims of Violence, ur. F.
OCHBERG (Brun-ner/Mazel, New York, 1988), str. 295-
314.
2 F. SNIDER, predavanje na Studijskoj skupini za
Traumu Bostonske oblasti (1986).
3 S. FREUD, »Sjećanje, ponavljanje i prorada
(Daljne preporuke za tehniku psihoanalize, II«
»Remembering, Repeating, and Working-Through
(Further Recommendations on the Techni-que of
Psycho-Analysis, II«, [1914], u Standard Edition, sv.
12, prijev. J. Strachev, Hogarth Press, London, 1958),
str. 145-56. U ovom članku također se prvi put
spominje pojam prisile ponavljanja što ga Freud kasnije
razrađuje u »S onu stranu načela ugode«.
4 Y. DANIELI, »Treating Survivors and Children of
Survivors of the Nazi Holocaust«, u Post-Traumatic
Therapy, ur. F. OCHBERG, str. 278-94, cit. na str. 286.
5 Razgovor, J. Wolfe i T. Keane, siječanj 1991.
6 L. McCANN — L. PEARLM AN, Psychological
Trauma and the Aduti Survivor: Theory, Therapy, and
Transformation (Brunner/Mazel, New York, 1990).
7 BREUER — FREUD, »Studies on Hvsteria«, e-95, u
Standard Edition, sv. 2, prijev. J. Strachey (Hogarth
Press, London, 1955), str. 6.
8 Ova simultana usmjerenost na sadašnjost i
prošlost dobro je opisana u V. ROYINKO — H. E.
DONDERSHINE, »Trauma Focus Group Therapv for
Vietnam Veterans with PTSD«, Psy-cholherapy 28
(1991), str. 157-61.
9 Izraz potječe iz R. Janoff-Bulman, »The Aftermath
of Victimization: Rebuilding Shattered As-siimptions«, u
Trauma and Its Wake, ur. C FIGLEY (Brunner/Mazel,
1985), str. 135.
10 Razgovor, Karen, 1986.
11 O. van der HART — P. BROWN — B. van der
KOLK, »Pierre Janet's Treatment of Post-Traumatic
Stress«, Journal of Traumatic Stress 2 (1989), str. 379-
96.
226
12 S. HILL — J. M. GOODWIN, Freud's Notes on a
Seventeenth Century Case of Demonic Pos-session:
Understanding the Uses of Exorcism (neobjavljeni
rukopis, Department of Psychiatry, Medical College of
Wisconsin, MiKvaukee, 1991).
13 I. AGGER — S. B. JENSEN, »Testimonv as Ritual
and Evidence in Psychotherapy for Political Refugees«,
Journal ofTraumatic Stress 3 (1990), str. 115-30.
14 MOLLICA, »The Trauma Story«, cit. na str. 312.
15 T. M. KEANE, J. A. FAIRBANK, J. M. CADDELL et
al., »Implosive (Flooding) Therapy Reduces Svmptoms
of PTSD in Vietnam Combat Veterans«, Behavior
Therapy 20 (1989), str. 245-60.
16 A. J. CIENFUEGOS — C. MONELLV, »The
Testimony of Political Repression as a Thera-peutic
Instrument«, American Journal of Orthopsychiatry 53
(1983), str. 43-51, cit. na str. 50.
17 AGGER — JENSEN, »Testimony as Ritual«.
18 CIENFUEGOS — MONELLI, »The Testimony of
Political Repression«.
19 T. KEANE, predavanje na Skupu o psihičkoj traumi
na Harvard Medical School, Boston, MA, lipanj 1990.
20 Uspješnost Keanova načina rada nedavno je
potvrđena u sličnim programima liječenja ratnih
veterana. Vidi P. A. BOUDEYNS, L HYER, M. WOODS et
al., »PTSD Among Vietnam Veterans: An Early Look at
Treatment Outcome Using Direct Therapeutic
Exposure«, Journal of Traumatic Stress 3 (1990), str.
359-68. *
21 W. Owen, Pismo majci, veljača 1918, citirano u P.
FUSSELL, 77ie Great War and Modem Me-mory (Oxford
University Press, London, 1975), str. 327.
22 S. FREUD, »The Aetiology of Hysteria«, h, u
Standard Edition, sv. 3, prijev. J. Strachey (Ho-garth
Press, London, 1962), str. 191-221, cit. na str. 205.
23 Razgovor, S. Simone, 1991.
24 D. BROWN — E. FROMM, Hypnotherapy and
Hypnoanalysis (Lavvrence Erlbaum, Hillsdale, Nj, 1986)
25 Razgovor, S. Moore, 16. studeni 1990.
26 R. KLUFT, Tečaj liječenja mnogostrukog
poremećaja osobnosti, Godišnji sastanak Američke
psihijatrijske udruge, San Francisco, CA, svibanj 1989.
27 A. SHALEV — T. GALI — S. SCHREIBER — R.
HALAMISH, Levels of Trauma: A Multi-dimensional
Approach to the Psychotherapy ofPTSD (neobjavljeni
rukopis, Centar za traumatski stres. Bolnica Hadassah,
Jeruzalem, Izrael, 1991)
28 R. F. MOLLICA, G. WYSHAK, J. LAVELLE et al.,
»Assessing Symptom Change in Soulheast Asian
Refugee Survivors of Mass Violence and Torture«,
American Joumal of Psychiatry 147 (1990), str. 83-88.
29 Razmatranje dinamike žalovanja vidi u B.
RAPHAEL, The Anatomy of Bereavement (Basic Books,
New York, 1984); C. M. PARKES Bereavement: Studies
of Griefin Adult Life (Tavistock, London, 1986).
30 DANIELI, »Treating Survivors«, str. 282.
31 Razgovor, Claudia, 1972.
32 R. S. LAUFER — E. BRETT — M. S. GALLOPS,
»Symptom Patterns Associated vvith Post-Traumatic
Stress Disorder Among Vietnam Veterans Exposed to
War Trauma«, American Journal of Psychiatry 142
(1985), str. 1304-11.
33 Formulaciju pretvorbe bespomoćnog bijesa u
pravedničko ogorčenje dugujem mojoj majci. Vidi H. B.
LEWIS, Shame and Guilt in Neurosis (International
Universities Press, 1971); H. B. LE-WIS, The Rok of
Shame in Symptom Formation (Lawrence Erlbaum,
Hillsdale, Nj, 1987), str. 1-28.
34 L. SHENGOLD, Soul Murder: The Effects of
Chitdhood Abuse and Deprivation (Yale Universily
Press, New Haven, 1989), str. 315.
35 DANIELI, »Treating Survivors«, str. 287.
36 Razgovor, S. Abdulali, 1991. Terence Keane
navodi daje dosada također znak dovršenja (razgovor,
1991).
227
10
Ponovno uključivanje

Izašavši na kraj s traumatskom prošlošću, preživjela se

suočava sa zadatkom stvaranja budućnosti. Ožalila je
staru Sebe razorenu traumom, sada mora razviti novu
Sebe. Njezini su odnosi s ljudima prošli kušnju traume i
njome su zauvijek promijenjeni, sada joj valja graditi
nove odnose. Stara vjerovanja što su davala značenje
njezinu životu uzdrmana su, sada valja iznova naći
održivu vjeru. To su eto zadaci trećega stadija
oporavka. Dovršavajući ovaj posao, opstanica ponovno
usvaja svijet.
Preživjele osobe čije su se osobnosti oblikovale u
traumatičnoj okolini često se u ovom stadiju oporavka
osjećaju poput izbjeglica u tuđini. Za političke
prognanice i prognanike to može i doslovce biti istina,
no i za mnoge druge, primjerice za tučene žene ili
osobe preživjele zlostavljanje u djetinjstvu, taj se
doživljaj može slikovito usporediti s doseljenjem u novu
zemlju. Svi ti ljudi moraju izgraditi novi život u kulturi
duboko različitoj od one koju su ostavili za sobom.
Izašavši iz okoline totalne kontrole, oni istodobno
doživljavaju i krasotu i neizvjesnost slobode; govore o
gubitku i ponovnom dobitku svijeta. Psihijatar Michael
Stone, opisujući svoj rad s osobama preživjelima incest,
ocrtava golemost toga prilagodbenog zadatka: »Sve
žrtve incesta po definiciji su naučile da jaki mogu činiti
što im se hoće, bez obzira na konvencije.... Često je
uputno poduzeti pre-odgoj kako bi ih se poučilo Što je
tipično, prosječno, zdravo i 'normalno' u intimnom
životu običnih ljudi. Žrtve incesta često su tragično
neupućene u te stvari zbog okoline izopačenosti i
tajnovitosti u kojoj su od najmanjih nogu rasle. Premda
žrtve u domovima gdje su rođene, one su poput
stranaca u tuđini kad izađu 'na sigurno'.«1
Problemi prvog stadija oporavka često se ponovno
otvaraju u trećem stadiju. Preživjela svoju energiju
opet usredotočuje na brigu o svojem tijelu, o svojoj
neposrednoj okolini i materijalnim potrebama, te o
svojim odnosima s drugim ljudima. No dok je u prvom
stadiju cilj bio ostvariti
228
jednostavno obrambeni položaj osnovne sigurnosti,
dosegavši treći stadij, preživjela je spremna djelatnije
se uključiti u svijet. Iz svojeg novostvorenog sigurnog
uporišta, ona se sada može otisnuti dalje. Može
sastaviti plan rada. Može se vratiti nekima od svojih
težnji iz vremena prije traume ili možda prvi put otkriti
vlastite ambicije.
Bespomoćnost i izolacija jezgreni su doživljaji psihičke
traume. Osna-ženje i ponovno uključivanje jezgreni su
doživljaji oporavka. U trećem stadiju oporavka,
traumatizirana osoba spoznaje da je bila žrtvom i ra-
zumije učinke svoje viktimiziranosti. Sada je spremna
pouke traumatskog doživljaja uklopiti u cjelinu svojeg
života. Spremna je poduzimati konkretne korake kako
bi povećala svoj osjećaj snage i kontrole, kako bi se
zaštitila od buduće opasnosti i produbila svoje saveze s
onima u koje je naučila imati povjerenje. Žena
preživjela seksualno zlostavljanje u djetinjstvu opisuje
kako je stupila u ovaj stadij: »Odlučila sam: 'Dobro,
sad je dosta. Ne želim više hodati svijetom kao da se
hoću potući sa svakim tko me krivo pogleda. Neću se
više tako osjećati.' I onda sam se zamislila: 'A kako se
ja to hoću osjećati?' Željela sam se osjećati sigurnom u
svijetu. Željela sam se osjećati snažnom. Zato sam se
usredotočila na ono što mi je u životu polazilo za
rukom, na to kako da steknem snagu u stvarnim
životnim situacijama.«2
UČENJE BORBE
Stjecanje snage u stvarnim životnim situacijama često
uključuje svjestan izbor da se suočimo s opasnošću. Do
ovoga stadija oporavka, preživjele su već razumjele da
su njihovi posttraumatski simptomi zapravo patološke
krajnosti normalnog načina odgovaranja na opasnost.
One su često živo svjesne da su još uvijek ranjive na
prijetnje i na sve što ih podsjeća na traumu. Umjesto
pasivnog prihvaćanja ponovnog preživljavanja traume,
preživjele mogu djelatno odabrati da se uhvate u
koštac sa svojim bojaznima. U izvjesnom smislu, izbor
da se izložimo opasnosti može se protumačiti kao još
jednom ponovljeno odjelovljenje traume. Doista, kao i
ponovno odjelovljenje, ovakav je izbor pokušaj da se
ovlada traumatskim doživljajem: međutim, za razliku
od odjelovljenja, taj se izbor poduzima svjesno, planski
i metodično te su stoga izgledi za uspjeh znatno veći.
Primjerice, tečaj tjelesne samoobrane osobama koje
nikad nisu učile braniti se može postati metodom i
duševnog ovladavanja i mijenjanja tjelesnog stava.
Ženama takva obuka može značiti i odbacivanje
društve-
229
nog zahtjeva za stavom podložnosti i podilaženja
tradicionalne ženstvenosti. Melissa Soalt, terapeutica i
instruktorica samoobrane za žene, opisuje kako njezin
program obuke mijenja načine odgovaranja na prijetnju
stupnjevanim nizom vježbi u kojima instruktorice
simuliraju sve agresivnije napade, poučavajući učenice
kako će ih osujetiti:
Cilj nam je natjerati ih da okuse strah, ali i znati da
ipak mogu uzvratiti borbom. Već na kraju prvoga sata,
osjećaj snage počinje pretezati nad strahom — odnosno
ga počinje sustizati. Žene počinju razvijati znatnu
toleranciju na adrenalin. Navikavaju se na osjećaj
lupanja srca. Učimo ih kako da dišu, kako da ostanu
sabrane pod pritiskom...
Četvrti je sat obično najintenzivniji... . [To] uključuje
doista dugu borbu u kojoj »napadači« ne odustaju.
Žene dolaze do točke kad imaju osjećaj da ne mogu
dalje, ali moraju. Tek tu otkrivaju da su njihove zalihe
dublje no što su mislile, čak i kad iz borbe izađu
iscrpljene ili u suzama, drhteći poput lista na vjetru. To
je vrlo važan proboj.3
Birajući da »okuse strah« u takvim vježbama
samoobrane, preživjele se same stavljaju u položaj u
kojem će rekonstruirati normalne psihičke odgovore na
opasnost, ponovno izgraditi »sustav djelovanja« što ga
je trauma razbila i razlomila. Rezultat je da se one s
više samopouzdanja suočavaju sa svijetom: »Glave su
im podignute, lakše dišu, ne obaraju više pogled,
čvršće gaze po zemlji... . Više neće nezapaženo hodati
ulicom, one će više zapažati ljude na ulici, sasvim
suprotno onom oborenom pogledu i stisnutom hodu.«4
Postoje i drukčiji oblici discipliniranih i kontroliranih
izazova strahu koji mogu biti jednako važni za
preživjele u ovom stadiju oporavka. Primjerice, neki
programi liječenja ili organizacije za samopomoć
predlažu boravak u prirodi kao pažljivo planirani susret
s opasnošću. Takvi, posebno odabrani doživljaji prilika
su preživjeloj da preustroji svoje društveno uvjetovane
odgovore koji ometaju prilagodbu, ali i svoj način fi-
ziološkog i psihičkog odgovaranja na strah. Jean
Goodvvin, terapeutica koja je sudjelovala u boravcima
u prirodi za žene preživjele zlostavljanje u djetinjstvu,
kaže: »Magijska ili neurotska sredstva za ostvarenje
sigur-nosti u takvoj okolini ne djeluju. Biti 'umiljata', ne
biti zahtjevna, 'znati biti nevidljiva', postavljati
pretjerane i narcistične zahtjeve, čekati_spa-sitelja:
nijedan od takvih manevara ne donosi doručak na stol.
S druge strane, žrtve su iznenađene i oduševljene
djelotvornošću svojeg realistič-nog snalaženja u
situaciji. Doista su kadre naučiti kako da se po užetu
spuste niza liticu; njihova zrelost i vještina ... odnosi
prevagu nad strahom i omalovažavanjem sebe, zbog
čega su u početku sve to držale nemogućim.«5
230
U situaciji preživljavanja u prirodi, kao i u obuci za
samoobranu, preživjela sebe stavlja u položaj da na
vlastitoj koži iskusi što znači na opasnost odgovoriti
borbom-ili-bijegom, znajući da će odabrati borbu. Pri-
tom ona uspostavlja izvjestan stupanj kontrole nad
vlastitim tjelesnim i emocionalnim odgovorima što
reafirmira osjećaj moći. Nije svaka opasnost
nesvladiva, nije svaka bojazan smrtni strah.
Svojevoljnim, izravnim izlaganjem opasnosti, preživjela
ponovno uči stupnjevati strah. Cilj nije strah izbrisati
nego naučiti s njim živjeti, pa čak i kako ga iskoristiti
kao izvor energije i novih spoznaja.
Osim suočavanja s fizičkom opasnošću, preživjele na
ovom stupnju često prilaze prevrednovanju svojih
karakterističnih načina snalaženja u društvenim
situacijama koje i ne moraju biti otvoreno prijeteće, ali
su ipak neprijateljske ili sadrže prizvuk prisile. One
mogu početi propitivati prije samorazumljive postavke
koje su im omogućivale da se mire s društveno
prihvaćenim nasiljem ili izrabljivanjem. Žene propituju
svoje tradicionalno prihvaćanje podređene uloge.
Muškarci propituju svoje tradicionalno sudioništvo u
hijerarhiji moći. Te su samorazumljive postavke i
ponašanja često usađena tako duboko da djeluju izvan
svjesne razine. Opisujući treći stadij psihoterapije žene
preživjele silovanje, Mardi Ho-rowitz pokazuje kako je
pacijentica uspjela uvidjeti da je opasnosti izlažu njezini
stereotipni ženski stavovi i ponašanje: »Jedan od
nesvjesnih stavova prisutan prije stresnog događaja bio
je da je erotski pristup jedini način da se dobije tuđa
pažnja jer je ona sama po sebi ne zavređuje.... Radeći
na značenju silovanja, ona je postala svjesna tog
defektnog pojma o sebi i s njim povezanih fantazmi
izbavljenja. Postala je kadra revidirati svoje stavove
uključujući i svoja automatska i nerealistična očekivanja
da će se dominantni drugi osjećati krivima što je
izrabljuju, te da će ih ta krivnja motivirati na skrbništvo
i nježnost.«6
Nije suvišno ponoviti da preživjela osoba smije
propitivati vidove vlastite osobnosti ili ponašanja koji su
je učinili ranjivom na izrabljivanje, ali tek kad je sasvim
razjašnjeno da je za zločin odgovoran samo počinitelj.
Otvoreno istraživanje slabosti i pogrešaka
traumatizirane osobe može se poduzeti samo u okolini
koja zaštićuje od posramljujućih i strogih osuda. Inače
se sve opet svodi na egzerciranje okrivljavanja žrtve.
Radeći s vijetnamskim veteranima, Robert J. Lifton
povlači jasnu granicu između destruktivnosti početnog
samookrivljavanja muškaraca i konstruktivnog,
afirmirajućeg samopropitivanja koje se razvilo u
njihovoj »pričaonici«:
Zaprepastilo me koliko su ti muškarci naglašavali ...
odgovornost i čimbenik volje. Mada su nesputano
kritizirali vojne i političke vode ustanova koje
231
su promicale militarizam i rat, nisu se propuštali vraćati
na to da su imali i vlastitu prosudbu, da su u to ušli
svojom voljom... . Isticali su da su to učinili ... zbog
najglupljih razloga. No pritom se podrazumijevalo da su
vojsku i rat odabrali oni, a ne vojska i rat njih. No takva
se samoprosudba nije mogla bezostatno pripisati
rezidualnoj krivnji; ona je prije bila dijelom borbe da se
produbi i proširi domašaj Sebe do krajnjih granica
autonomije.7
Kad preživjele osobe u sebi prepoznaju društveno
uvjetovane pretpostavke svoje ranjivosti na
izrabljivanje u prošlosti, one postaju sposobne
identificirati i izvore trajnog društvenog pritiska koji ih
drži zarobljenima u ulozi žrtve u sadašnjosti. Upravo
kao što moraju svladati svoje strahove i nutarnje
sukobe, tako moraju svladati i te vanjske društvene
pritiske. U protivnom, stalno će biti podvrgnute
simboličnim opetovanjima traume u svakodnevnom
životu. Dok u prvom stadiju problem neprijateljske
društvene okoline rješavaju uglavnom povlačenjem u
zaštićenu okolinu, u trećem stadiju preživjele mogu
poželjeti preuzeti inicijativu u sučeljavanju s ljudima.
Upravo na toj točki preživjele su spremne razotkriti
svoje tajne, uputiti izazov ravnodušnosti ili cenzuri
promatrača, te optužiti one koji su ih zlostavljali.
Preživjele koje su odrasle u zlostavljačkim obiteljima
često su godinama surađivale poštujući obiteljsko
pravilo šutnje. Čuvajući obiteljsku tajnu, one nose
breme koje nije njihovo. Na toj točki oporavka,
preživjele mogu odabrati da svojim obiteljima objave
da pravilo šutnje više ne vrijedi. Time one odbijaju
nositi breme srama, krivnje i odgovornosti, stavljajući
ga na leda počinitelja kamo ono zapravo i pripada.
Suočenje s obitelji ili razotkrivanje može biti vrlo
osnažujuće, ali samo ako se dobro odredi vrijeme i sve
pomno isplanira. U tom se smjeru ne bi smjelo poduzeti
ništa sve dok se preživjela ne osjeti spremnom da is-
priča istinu kako je ona zna, bez potrebe za
potvrđivanjem i bez straha od posljedica. Moć
razotkrivanja počiva u činu kazivanja istine; odgovor
obitelji posve je nebitan. Premda ovjera obitelji može
djelovati kao nagrada kada se dogodi, razotkrivanje
može biti uspješno čak i kad je odgovor obitelji
nepopustljivo poricanje ili bijes; preživjeloj će to biti
prilikom da promatra ponašanje obitelji i šire razumije
pritiske s kojima se suočavala kao dijete.
U praksi, suočenje ili razotkrivanje pred obitelji
zahtijeva pomne pripreme, valja paziti na svaku
podrobnost. Budući da su tako mnoge obiteljske
interakcije navadne i smatrane samorazumljivima,
dinamika nadmoći i potčinjenosti često oživljava i u
naizgled beznačajnim susretima. Preživjelu bi trebalo
poticati da sama isplanira susret i sama odredi jasna
232
osnovna pravila. Za neke od preživjelih, biti ona koja
stvara pravila, a ne ona koja im se automatski
pokorava bit će posve novo iskustvo.
Preživjela bi također trebala imati vrlo jasne zamisli o
strategiji razotkrivanja, isplaniravši unaprijed što želi
razotkriti i kome. Dok se neke preživjele žele suočiti s
počiniteljima, mnogo je više onih koje tajnu žele
razotkriti nenasilnim članovima obitelji. Preživjelu bi
trebalo poticati da razmotri mogućnost da prvo pristupi
članovima obitelji koji bi mogli pokazati suosjećanje, a
da se tek onda otisne u suočenje s onima koji bi mogli
biti nepopustljivo neprijateljski. Upravo kao i učenje
samoobrane, izravno uključivanje u obiteljske sukobe
često zahtijeva niz stupnjevanih vježbi u kojima
preživjela ovladava nižom razinom straha prije nego
odluči prijeći na više razine izlaganja.
Najzad, preživjela bi trebala predvidjeti i planirati
različite moguće ishode razotkrivanja. Premda ona
može imati jasnu zamisao o željenom ishodu, mora biti
spremna prihvatiti svaki mogući ishod. Uspješno raz-
otkrivanje gotovo uvijek prate i ushit i razočaranje. S
jedne strane, preživjela je iznenađena vlastitom
hrabrošću i odvažnošću. Više se ne osjeća zastrašenom
od svoje obitelji ili prisiljenom da sudjeluje u
destruktivnim obiteljskim odnosima. Nije više osuđena
na tajnost, više ništa ne mora skrivati. S druge strane,
postaju joj jasnija ograničenja njezine obitelji. Žena
preživjela incest opisuje svoje osjećaje nakon što je
pred obitelji razotkrila tajnu:
U početku sam imala osjećaj uspjeha, ispunjenosti,
nevjerojatnog olakšanja! Onda sam se počela osjećati
vrlo tužnom, duboko ožalošćenom. To je bilo krajnje
bolno i nisam nalazila riječi kojima bih opisala to što
sam osjećala. Zatekla bih se kako plačem i plačem, a
da ne znam točno zašto. To mi se gotovo nikad nije
događalo. Obično sam u stanju riječima opisati i
objasniti svoje osjećaje. A ovo je bio goli sirovi osjećaj.
Gubitak, tuga, oplakivanje, kao da su umrli. Ničemu se
nisam nadala, ništa očekivala od njih... Znala sam da s
moje strane nije ostalo ništa neizreČeno. Nisam imala
onaj osjećaj — »0, da sam bar rekla ovo ili ono.« Rekla
sam sve što sam htjela reći, na način kako sam to
htjela. Što se toga tiče, osjećala sam se vrlo
ispunjenom i bila vrlo zahvalna za dugotrajno
planiranje, pokuse, smišljanje strategije itd...
Otad se osjećam slobodnom... . Osjećam NADU!
Osjećam da imam budućnost! Osjećam se prizemljeno,
a ne dotučeno ili euforično. Kad sam tužna, tužna sam;
kad sam ljuta, ljuta sam. Realno razmišljam o lošim
trenucima i teškoćama koje me čekaju, ali znam da
imam sebe. To je sasvim drugačije. I to je nešto što
prije nisam mogla ni zamisliti. Uvijek sam željela tu
slobodu i uvijek sam se za nju borila. Sada to više nije
borba — nemam se protiv koga boriti — ona je
jednostavno moja.8
233
IZMIRENJE SA SAMOM SOBOM
Jednostavna izjava — »Znam da imam sebe« mogla bi
biti geslom trećeg i zaključnog stadija oporavka.
Preživjela se više ne osjeća posjednu-tom od svoje
traumatične prošlosti; ona sad posjeduje samu sebe.
Razumije donekle osobu koja je nekoć bila i štete što ju
je toj osobi nanio traumatični događaj. Sada je njezin
zadatak da postane osoba kojom želi biti. U tom
procesu ona crpi iz onih svojih strana koje je najviše
vrednovala, kako u vremenu prije traume, tako i u
doživljaju same traume te u razdoblju oporavka.
Sklapajući sve ove elemente u cjelini, ona stvara novo,
kako idealno, tako i stvarno Ja.
Ponovno stvaranje idealnoga Ja uključuje aktivno
vježbanje predodž-benih moći i mašte, sposobnosti
koje su sada oslobođene. U ranijim stadijima, maštom
preživjele vladala su ponavljanja traume, a njezina je
predodžbenost bila ograničena osjećajem
bespomoćnosti i ništavosti. Sada je ona sposobna
vratiti se starim nadama i snovima. Preživjela će se
tome u početku odupirati bojeći se boli razočaranja.
Potrebna je hrabrost kako bi se osoba pokrenula iz tog
konstrikcijskog stava žrtve. No isto onako kako se
preživjela mora odvažiti na suočenje sa svojim
strahovima, tako se mora odvažiti i na definiranje
svojih želja. Priručnik za zlostavljane žene koje se
sučeljavaju sa zadaćom ponovne izgradnje života
objašnjava kako vratiti izgubljene aspiracije:
Sada je vrijeme da se izdignete nad istost svojih dana i
istražite rizik iskušavanja svojih sposobnosti, osjećaj
širenja što proizlazi iz ... rasta. Možda su vas učili da,
iako mi sve to naravno priželjkujemo, pubertetska je
glupost to i očekivati. Možda vjerujete da su zreli ljudi
oni koji se skrase u dosadnom životu i nastoje biti
zadovoljni onim što imaju. Doista, možda i jest
neizvedivo vratiti se svojim djevojačkim snovima i
djelovati prema njima. Možda baš i nije vrijeme da se
(s djecom ili bez njih) krene u Hollywood i postane
zvijezdom. No nemojte to, niti bilo što drugo, otpisati
sve dok za to ne nađete dobar razlog.... Ako ste
stvarno »uvijek željeli glumiti«, nemojte otići i u grob
izgovarajući te riječi sa žaljenjem. Izađite van i
priključite se amaterskoj kazališnoj družini.9
Terapijski rad na ovoj se točki često usredotočuje na
razvijanje želje i inicijative. Terapijska okolina
osigurava zaštićeni prostor u kojem se mašti može
pustiti na volju. To je ujedno i pokusno tlo za
prenošenje mašte u konkretno djelovanje.
Samodisciplina naučena u ranim stadijima oporavka
sada se može povezati sa sposobnostima preživjele za
predočavanje i igranje. To je razdoblje pokušaja i
pogrešaka, vrijeme učenja da se podnesu greške i uživa
u okusu neočekivana uspjeha.
234
Ulaženje u posjed same sebe često zahtijeva
odbacivanje onih strana Sebosti koje je nametnula
trauma. Kako se preživjela osoba rješava identiteta
žrtve, ona također može odabrati i da odbaci one svoje
strane koje je doživljavala kao neraskidive dijelove
svojega bića. Da ponovimo, taj proces stavlja na kušnju
sposobnosti mašte i discipline preživjele osobe. Žena
preživjela incest opisuje kako se uključila u program
osvješćivanja s ciljem da promijeni svoje duboko
usađene sadomazohistične seksualne odgovore:
»Dosegla sam točku gdje sam stvarno razumjela da to
nisu moje fantazme. One su mi bile nametnute kroz
zlostavljanje. Postupno sam postala sposobna doživjeti
orgazam i ne misleći na SM, ne predočujući oca kako mi
nešto radi. Kad sam odvojila fantazmu od osjećaja,
svjesno sam si nametnula druge moćne slike preko
osjećaja, na primjer da gledam vodopad. Ako ti netko
drugi može nametnuti SM, onda si sama možeš
nametnuti vodopade. Ja sam sebe reprogramirala.«10
Dok preživjela u ovom razdoblju postaje sve
pustolovnija u svijetu, njezin život istodobno postaje
sve običniji. Kako osoba obnavlja veze sa samom
sobom, tako se počinje osjećati mirnijom i kadrijom da
se staloženo suoči sa životom. S vremena na vrijeme,
taj mirni život iz dana u dan može se činiti neobičnim,
osobito osobama odraslima u traumatičnoj okolini, onim
preživjelima kojima je to prvo iskustvo normalnosti.
Dok su mnoge od njih u prošlosti običan život zamišljale
dosadnim, sada im je dosadan život žrtve i spremne su
zanimljivim naći običan život. Žena preživjela seksualno
zlostavljanje u djetinjstvu svjedoči o toj promjeni: »Ja
sam ovisnica o intenzivnosti. Doživljavam antiklimaks
kad god dođem do kraja pojedinog ciklusa
intenzivnosti. Zbog čega ću sada plakati i praviti
scene?... Tumačim si to gotovo kao kemijsku ovisnost.
Postala sam ovisna o osjećaju drame i vlastitom
adrenalinu. Odricanje od potrebe za intenzivnošću bio
je proces mukotrpnog odvikavanja. Dosegla sam točku
na kojoj sam stvarno osjetila okus običnog
zadovoljstva.«11
Istodobno s prepoznavanjem i »odricanjem« od strana
sebe oblikovanih u traumatičnoj okolini, preživjele
postaju i sposobnije praštati sebi. Spremnije su priznati
štetu što ih je pretrpio njihov karakter sada kada znaju
da je ta šteta popravljiva. Što su kadrije djelatno se
uključiti u obnovu svojih života, to su velikodušnije i
pomirljivije sjećajući se bivše traumatizirane Sebe.
Linda Lovelace razmišlja o svojem križnom putu prisilne
pornografske filmske zvijezde: »Nisam tako tvrda
prema sebi ovih dana. Možda zbog toga što sam tako
zaokupljena brigom za trogodišnjeg sina, muža, kuću i
dvije mačke. Osvrnem se unatrag na bivšu Lin-du
Lovelace i razumijem je; znam zašto je radila to što je
radila. Radila je to zbog toga što joj se činilo da je bolje
živjeti nego umrijeti.«12
235
Na toj točki preživjela će osoba katkad moći prepoznati
i pozitivne strane Sebe koje je stvorio traumatski
doživljaj, čak i kad uviđa da je i taj dobitak plaćen
itekako visokom cijenom. Iz povišenog položaja narasle
moći u njezinu sadašnjem životu, preživjela bolje i
dublje razaznaje svoju bespomoćnost u traumatskoj
situaciji te više cijeni vlastite prilagodbene mogućnosti.
Primjerice, preživjela koja se disociranjem nosila sa
strahom i bespomoćnošću može se početi diviti toj
čudesnoj sposobnosti uma. Premda je tu sposobnost
razvila kao zatočenica i možda postala i njezinom
zarobljenicom, kad postane slobodna, preživjela svoju
sposobnost za trans čak može naučiti koristiti za
obogaćenje, a ne kao prije, za bijeg iz zbiljskoga života.
Sućut i poštovanje spram traumatiziranoga Ja žrtve,
uveličavaju slavljenje Ja preživljenice. Kad dosegne taj
stadij oporavka, preživjela često doživljava osjećaj
obnovljenog ponosa. To zdravo divljenje Sebi razlikuje
se od grandioznog osjećaja osobitosti katkad
svojstvenoga žrtvama. Žrt-vin osjećaj osobitosti
naknada je za samopreziranje i osjećaj bezvrijednosti.
Uvijek krhka, osobitost ne dopušta nesavršenost.
Štoviše, osobitost žrtve uvijek sa sobom nosi osjećaj
različitosti i izoliranosti od drugih ljudi. Naprotiv,
preživjela osoba potpuno je svjesna svoje običnosti,
svojih slabosti i ograničenja, ali i svoje povezanosti i
duga spram drugih ljudi. Svijest o tome pouzdano je
sidro, čak i kad je preživjela ushićena svojom jakošću.
Žena preživjela zlostavljanje i u djetinjstvu i u odrasloj
dobi, ovim riječima izražava koliko cijeni članice
skloništa za žene: »Sada mogu zahvaliti i sebi, jer
možete dovesti kobilu na vodu, ali je ne možete
natjerati da pije. Ja sam bila strahovito žedna, a vi ste
mi pokazale put do vode ... do izvora života, i onog
nutarnjeg i onog vanjskog ... izvora na kojem se mogu
napajati u svakom trenutku. I tako sam, drage moje
sestre, pila i pila, i još se nisam napila. Čini mi se da
sam imala veliku sreću. Dale ste mi tako puno ljubavi i
iscjeljenja, sada i ja učim kako da isto dadem
drugima ... . Hej, pogledajte me sada. Zar nisam
prava?!«13

PONOVNO UKLJUČIVANJE MEĐU LJUDE

U trećem stadiju opravka, preživjela je donekle
obnovila sposobnost imanja primjerenog povjerenja.
Ona ponovno može osjetiti povjerenje u ljude kad je to
opravdano, ali ga može i isto tako opravdano uskratiti,
ona naime sada zna razlikovati te dvije situacije.
Preživjela je osoba također ponovno sposobna osjećati
se autonomnom ostajući povezana s drugim ljudima;
ona je kadra održavati vlastiti nazor i vlastite granice,
236
poštujući isto to u drugih. Počinje uzimati više životne
inicijative i u procesu je stvaranja novog identiteta.
Sada je spremna upustiti se u rizik produbljenja odnosa
s ljudima. U društvu jednakih, ona sada može potražiti
uzajamna prijateljstva što se ne zasnivaju na
uspješnosti, na prividu ili podržavanju lažne slike Sebe.
Spremna je i na veću prisnost s ljubavnim
partnerom/partnericom i obitelji.
Produbljivanje povezanosti s ljudima vidljivo je u
terapijskom odnosu. Terapijski savez sada se doživljuje
manje intenzivno, ali opuštenije i sigurnije. Stvoren je
prostor za više spontanosti i humora. Krize i prekidi su
rijetki, kontinuitet između sesija bolji. Pacijent/ica ima
veću sposobnost samopromatranja i bolje podnosi
nutarnji sukob. Promijenjenu ocjenu o sebi prati i
promijenjena ocjena terapeuta/terapeutice. Pacijent/ica
može terapeuta/icu manje idealizirati, ali ga/je više
voljeti; spremnija je praštati ograničenja i terapeutice i
svoja vlastita. Rad sve više ostavlja dojam obične
psihoterapije.
Budući da se usredotočuje na pitanja identiteta i
prisnosti, u ovom stadiju preživjela često ima dojam da
je u drugom pubertetu. Osoba koja je rasla u
zlostavljačkoj okolini doista je bila lišena prvog
puberteta te često ne posjeduje društvene vještine koje
se normalno razvijaju u toj životnoj fazi. Nespretnost i
samosvijest što i normalnu adolescenciju čine burnim i
bolnim razdobljem, često su još naglašenije u odraslih
preživjelih osoba, uza sve to i krajnje posramljenih
zbog svoje »zaostalosti« u vještinama koje su ostalim
odraslima samorazumljive. U tom razdoblju također
mogu biti naglašeni i adolescentni stilovi snalaženja.
Isto onako kako se adolescenti/ce hihoću ne bi li
raspršile nelagodu, odrasle preživjele osobe u smijehu
će nalaziti protusredstvo za svoj sram. Isto onako kako
se adolescenti/ce udružuju u strasna prijateljstva kako
bi se udružene otisnuli u istraživanje šireg svijeta,
preživjele se osobe mogu zateći kako razvijaju
intenzivne nove privrženosti u razdoblju dok obnavljaju
svoj život. Majka dvoje djece stvorila je takvu
privrženost obnovom jednog starog prijateljstva nakon
što je pobjegla od muža koji ju je tukao: »Moja
prijateljica iz Utaha preselila se ovamo. Postale smo
jedna drugoj priljepak. Nekad se ponašamo kao
šiparice. Jednom je netko rekao da smo kao majmunice
koje si trijebe buhe. I jesmo. Dajemo jedna drugoj
posebnu vrstu pažnje. Prije bih se odrekla sebe nego
nje.«14
Kako uzmiče u prošlost, trauma predstavlja sve manju
zapreku za prisnost. Na toj točki, preživjela može biti
spremna da više energije posveti odnosu s partnerom.
Ako nema intimnu vezu, može o njoj početi razmišljati
ne osjećajući ni strah ni očajničku potrebu. Ako je za
vrijeme procesa oporavka imala partnera, često postaje
mnogo svjesnija koliko
237
je on trpio zbog njezine zaokupljenosti traumom. Ona
sada slobodnije može izraziti zahvalnost, pa čak i činiti
ustupke ako je potrebno.
Seksualna prisnost predstavlja posebnu zapreku za
žene preživjele seksualnu traumu. Psihički procesi
uzbuđivanja i orgazma mogu biti re-mećeni intruzivnim
traumatskim sjećanjima; slično tome, seksualni osjećaji
i fantazme mogu biti zaposjednuti podsjetnicima na
traumu. Vratiti svoju sposobnost za seksualnu ugodu
vrlo je složeno; uspjeti to učiniti s partnerom još je
složenije. Nakon obnove kontrole nad svim vidovima
seksualnog života, preporučljivo je primijeniti neku od
tehnika liječenja posttraumatske seksualne disfunkcije.
Poboljšanje se najbolje postiže ako se započne sa
seksualnim aktivnostima bez partnera.15 Uključivanje
partnera zahtijeva visok stupanj suradnje, predanosti i
samodiscipline obje strane. Priručnici za samopomoć
ženama preživjelima seksualno zlostavljanje u
djetinjstvu predlažu »smjernice za neopasan seks«,
savjetujući istraživanje podnošljivog stupnja seksualne
prisnosti, upućujući partnere da definiraju, svaki za
sebe i jedno za drugo, aktivnosti za koje se može
predvidjeti da ne/će pobuditi traumatska sjećanja, te
da vrlo postupno proširuju istraživanje na područja koja
su »vjerojatno neopasna«.16
Najzad, produbljivanje prisnosti preživjelu povezuje s
budućom generacijom. Briga za buduću generaciju
uvijek je povezana s pitanjem prevencije. Sve u životu
preživjele osobe prožeto je strahom da se trauma ne
ponovi; njezin je glavni cilj to spriječiti pod svaku
cijenu. »Nikad više!«, univerzalni je krik preživjelih. U
ranijim stadijima oporavka, preživjela osoba često
izbjegava nepodnošljivu pomisao na ponavljanje
traume izbjegavajući imati bilo što s djecom. Ako je pak
preživjela osoba rodite-Ij/ica, on/a može kolebati
između povlačenja i pretjeranog zaštitništva spram
djece, na isti način kako koleba između krajnosti u svim
svojim odnosima s ljudima.
U trećem stadiju oporavka, kako se preživjela izmiruje
sa značenjem traume u vlastitom životu, ona može
postati i otvorenija prema novim oblicima bavljenja
djecom. Ako je preživjela osoba roditelj/ica, ona će
možda uspjeti prepoznati načine kako je traumatski
doživljaj neizravno utjecao na njezinu djecu i poduzeti
korake da to ispravi. Ako osoba nema djecu, možda će
steći novo ili veće zanimanje za mlade ljude. Može joj
se dogoditi i to da prvi put poželi imati djecu.
Također prvi put, preživjela/preživjeli može početi
razmišljati o najboljem načinu da podijeli priču o traumi
sa svojom djecom na način koji neće ništa zatajivati niti
ništa nametati, a tako da djeca iz priče izvuku pouke
koje će ih štititi od budućih opasnosti. Priča o traumi
nešto je što preživjela osoba može namrijeti u baštinu
ostalima, no ona to može uči-
238
niti tek kada priču potpuno uklopi u cjelinu svoje
povijesti. Samo tako, preživjeli i preživjele će se moći
uzdati u to da će njihove priče biti izvorom snage i
nadahnuća, a ne prokletstva za slijedeću generaciju.
Mi-chael Norman izvrsno prenosi sliku preživljenja kao
baštine za budućnost opisujući krštenje svojeg
novorođenog sina, kojem je kumovao njegov suborac iz
Vijetnamskoga rata, Craig: »Stojeći u prepunoj crkvi i
gledajući Craiga kako ziba dijete na rukama, odjednom
sam uvidio da se u svemu tome krije više no što sam
pomišljao. Ono što se zapravo zbivalo ... daleko je
premašilo davanje svetog sakramenta ili posvećenje
osobnog saveza s Bogom. Usred obreda preplavio me
osjećaj ... pobjede!... Ovdje, najzad, bila je pobjeda
vrijedna da se ima — moj sin na rukama mojeg
druga.«17
PREŽIVLjENIČKA MISIJA
Većina preživjelih rješenje svojeg traumatskog
doživljaja traži unutar granica svojeg osobnog života.
No nemala manjina, što je još jedna od posljedica
traume, osjeća se pozvanom da počne djelovati u širem
svijetu. Te osobe u svojoj nedaći prepoznaju političku ili
vjersku dimenziju i otkrivaju da mogu promijeniti
značenje svoje osobne tragedije uzimajući je za
polazište društvenog djelovanja. Premda nema načina
da se ostvari naknada za strahotu, ona se može nadići
ako je se pretvori u dar drugim ljudima. Trauma je
iskupljena samo kad postane izvorom misije preživjele
osobe.
Društveno djelovanje preživjelima pruža izvor snage što
se crpi iz njihove vlastite inicijative, energije i
domišljatosti, ali te njihove osobine povećava daleko
iznad njihovih pojedinačnih sposobnosti. Njime one/oni
sklapaju savezništvo s drugim ljudima temeljeno na
suradnji i zajedničkoj svrsi. Sudjelovanje u
organiziranim, zahtjevnim društvenim naporima upreže
najzrelije i najbolje prilagodbene strategije snalaženja
preživjele osobe: strpljenje, nadu, nesebičnost i humor.
Ono izvlači najbolje u njoj; zauzvrat preživjela dobiva
osjećaj povezanosti s najboljim u drugim ljudima. U
tom smislu uzajamne povezanosti, preživjela osoba
može prevladati ograničenost svojeg pojedinačnog
vremena i prostora. To neki put može sezati do
osjećaja sudjelovanja u općem stvaranju što transcen-
dira običnu stvarnost. Natan Sharanskv, politički
zatvorenik, opisuje tu duhovnu dimenziju svoje
preživljeničke misije:
Po povratku u [zatvor] Lefortovo, u pomoć su mi
pritekli Sokrat i Don Kihot, Odisej i Gargantua, Edip i
Hamlet. Osjećao sam duhovnu vezu s tim
239
likovima; njihove bitke prelamale su se s mojom
borbom, njihov smijeh s mojim smijehom. Oni su me
pratili kroz zatvore i logore, kroz ćelije i transporte. U
jednom trenutku, počeo sam osjećati čudnovatu
povratnu povezanost: nije bilo važno samo meni kako
se ti likovi ponašaju u različitim okolnostima, nego je i
njima, stvorenima prije mnogih stoljeća, bilo važno da
znaju kako se danas ponašam ja. Na isti način kako su
oni utjecali na ponašanje pojedinaca u mnogim
krajevima i kroz mnoga stoljeća, tako sam i ja, svojim
odlukama i izborima, imao moć da nadahnem ili
osujetim one koji su postojali u prošlosti, kao i one koji
će doći u budućnosti. Taj mistični osjećaj povezanosti
ljudskih duša skovan je u sumornom zatvorsko-
logorskom svijetu gdje je naša robijaška solidarnost
bila jedino oružje koje smo imali kako bismo se ispri-
ječili svijetu zla.18
Društveno djelovanje poprima mnoge oblike, od
konkretnog angažmana s konkretnim ljudima, pa do
apstraktnih intelektualnih nastojanja. Preživjele svoju
energiju mogu usredotočiti na pomaganje drugima koje
su učinjene žrtvama na sličan način, one mogu ulagati
odgojne, zakonske ili političke napore da se spriječi
stvaranje novih žrtava u budućnosti, a mogu i nastojati
prekršitelje privesti pravdi. Crta zajednička svim tim
naporima i nastojanjima posvećenost je osvješćivanju
javnosti. Preživjele osobe vrlo dobro razumiju da je
prirodni ljudski odgovor na užasne događaje pokušaj da
ih se odagna iz svijesti. Možda su to i same činile u
prošlosti. Preživjele i preživjeli također razumiju da su
svi koji zaborave prošlost osuđeni da im se ona ponovi.
Upravo zbog toga, javno kazivanje istine zajednički je
nazivnik svakog društvenog djelovanja.
Preživjele se odvažuju javno izricati neizrecivo uvjerene
da će to pomoći drugima. To čineći, one osjećaju vezu
sa snagom većom od njih samih. Članica skupine za
samopomoć za žene preživjele incest opisuje kako se
osjećala kada je njezina skupina predstavila obrazovni
program o seksualnom zlostavljanju namijenjen
socijalnim radnicama koje se bave zaštitom djece: »Da
smo dospjele tako daleko, da smo to uopće učinile
— čudo je najvećih razmjera. Snaga koju smo sve mi
osjetile dopirući odjednom do četrdesetoro ljudi od
kojih će svatko dotaknuti živote četrdesetoro djece, bilo
je nešto ushićujuće. Gotovo je nadmašila strah.«19
Šarah Buel, nekoć zlostavljana žena, a sada javna
tužiteljica za slučajeve kućnog nasilja, opisuje ključnu
važnost svoje priče kao dara drugima: »Želim da žene
dobiju bar malo nade jer se i sama sjećam kako je
strašno bilo biti bez nade — bilo je dana kad sam
mislila da nema izlaza. Duboko sam uvjerena da je i to
dio moje misije, da me Bog nije pustio da umrem u
onom braku i zato da bih mogla otvoreno i javno
govoriti
— da to i uzmognem trebalo mi je mnogo godina —
govoriti o tome kako sam bila zlostavljana žena.«20
240
Premda je davanje drugima bit preživljeničke misije,
one i oni koji to čine priznaju da to rade zbog vlastitog
izlječenja. Brinući o drugima, preživjeli se i sami
osjećaju priznatima, voljenima i zbrinutima. Ken Smith,
bivši vijetnamski veteran, a danas voditelj oglednog
skloništa i programa rehabilitacije za veterane
beskućnike, opisuje osjećaj »povezanosti ljudskih
duša« što podržava i nadahnjuje njegov rad:
Ima trenutaka kad se pitam što uopće ovdje radim jer
niti čarobni štapić ne može od mene napraviti nikakvog
lidera. Kad god odgovornost postane preteška,
okrenem se svojoj braći, i koliko se god pitanje činilo
velikim i teškim, u trenutku se nekim čudom stvori
rješenje — čudo obično ne potekne od mene. Pratite li
kamo vodi trag, on uvijek vodi u Vijetnam. Prilično sam
siguran u to. Vijetnam je zajedništvo iskustva; on je
dotaknuo tisuće, stotine tisuća, milijune ljudi. Nije
važno jeste li vijetnamski veteran ili pacifistički aktivist.
Stvar je u tome da ste Amerikanac, u onome što smo
svi učili u osnovnoj školi, u tome da se brinete sami za
sebe, u tome da ste moj brat. Ja to doživljavam vrlo
osobno. Onaj osjećaj izoliranosti je nestao. Ja sam jako
uključen u sve ovo, to je za mene terapija.21
Preživljenička misija može steći i oblik istjerivanja
pravde. U trećem stadiju oporavka, preživjela osoba
postaje sposobna razumjeti načelna pitanja što nadilaze
njezin osobni povod za žalbu protiv počinitelja. Ona
prepoznaje da trauma ne može biti poništena kao da je
nije bilo i da se njezine želje za naknadom ili osvetom
ne mogu doista ostvariti. Međutim, ona također
spoznaje da je proglasiti počinitelja odgovornim za zlo-
čin veoma važno ne samo za njezinu osobnu dobrobit
nego i za zdravlje cijele zajednice. Preživjele tako
ponovno otkrivaju apstraktno načelo društvene pravde
koje njihovu sudbinu također povezuje sa sudbinama
drugih ljudi. Nakon što je počinjen zločin, kako to kaže
Hannah Arendt, »Onaj koji je počinio zlodjelo izvodi se
pred lice pravde jer njegov je čin poremetio i ozbiljno
ugrozio zajednicu kao cjelinu .... Potreba da se po-
remećaj ispravi u samoj je naravi tijela, a ono što je
izbačeno iz kolotečine i što se mora popraviti, ovdje je
upravo opći javni red... . Drugim riječima, prevladati
mora zakon, a ne žalitelj.«22
Spoznavši neosobnost zakona, preživjela je osoba u
izvjesnoj mjeri rasterećena osobnog bremena borbe.
Prevladati mora zakon, a ne ona. Iznoseći javno žalbu
ili optužbu, preživjela osoba prkosi pokušaju počinitelja
da je ušutka i izolira i otvara si prostor za nalaženje
novih saveznika. Kad i drugi ljudi posvjedoče njezin
iskaz o zločinu, i oni dijele odgovornost za podmirenje
pravde. Štoviše, preživjela svoju zakonsku bitku može
shvatiti i kao prilog široj borbi u kojoj njezino
djelovanje može uroditi korišću i za druge, a ne samo
za nju samu. Sharon Simone, žena koja je zajedno sa
svoje tri sestre podnijela tužbu za odštetu optužujući
oca za
241
zločin incesta, opisuje svoj Osjećaj povezanosti s
drugom djevojčicom žrtvom, koji ju je potaknuo da
krene u akciju:
0 slučaju sam pročitala u novinama. Muškarac je
priznao da je dvaput silovao djevojčicu. Dijete je
izvedeno na sudsko saslušanje jer je terapeutica mislila
da će joj koristiti da vidi da je zatvoren; da će tako
vidjeti da za zločin slijedi kazna. Umjesto toga, sudac je
dopustio paradu karakternih svjedoka. Rekao je da se u
sudnici zapravo nalaze dvije žrtve. Mislila sam da ću
poludjeti na tu nepravdu... . To je bila prekretnica.
Bijes i osjećaj da smatram nekoga krivim. Uvidjela sam
da je to nužno. Nije mi trebala ispovijed. Bilo mi je
potrebno da djelujem tako da nekoga držim
odgovornim. Htjela sam prekinuti poricanje i
pretvaranje. Tako, rekoh, ja se hoću pridružiti toj par-
nici. Učinit ću to za onu djevojčicu. Učinit ću to za moju
braću i sestre. A čini mi se da je neki glasić rekao i
»Trebaš to učiniti i za sebe«.23
Osjećaj sudjelovanja u akciji koja ima društveno
značenje preživjeloj omogućuje da se upusti u pravnu
bitku s počiniteljem iz jačeg položaja. Kao i u slučaju
privatnih, obiteljskih suočenja, preživjela crpi snagu iz
toga što je uzmogla javno istupiti i izreći istinu bez
straha od posljedica. Ona zna da je istina ono čega se
počinitelj najviše boji. Javnim obnašanjem moći, u
službi same sebe ili drugih, preživjela dobiva i namiru.
Šarah Buel opisuje svoj osjećaj trijumfa kad u sudnici
brani tučene žene: »Volim sud. Ima u njemu nešto što
u meni izaziva adrenalinsku groznicu. Prekrasan je
osjećaj da dovoljno znaš o zakonu i da ti je dovoljno
stalo do te žene tako da znaš činjenice u tančine. Divan
je osjećaj ući u sudnicu, a sudac me mora slušati.
Točno sam to htjela napraviti četrnaest godina: prisiliti
sustav da sa ženama postupa s poštovanjem. Natjerati
taj sustav koji je pretvorio u žrtve ... tako mnogo žena
da radi za nas, ali ne to postići nekakvim
podmuklostima i pokvarenošću, nego igrajući po nje-
govim pravilima i tjerajući ga da funkcionira: u tome
leži osjećaj moći.«24 Preživjela koja se upusti u javno
djelovanje mora se pomiriti i s činjenicom da neće
pobijediti u svakoj bitci. Njezina posebna bitka postaje
dijelom šire, trajne borbe da se načelo zakona nametne
samovoljnoj tiraniji jakih. Taj osjećaj sudjelovanja
ponekad je jedino što preživjelu održava. Osjećaj
savezništva s ljudima koji je podržavaju i vjeruju u
njezinu stvar može je utješiti čak i u porazu. Žena
preživjela silovanje opisuje kako joj je koristilo što je
nastupila kao svjedokinja na sudu: »Silovao me susjed
koji je došao u moju kuću s izlikom da mi želi pomoći.
Otišla sam na policiju i podnijela tužbu i dvaput se
pojavila na suđenju. Imala sam kriznu savjetnicu za
silovanje, javni tužitelji bili su stvarno ljubazni i od
pomoći, i svi su mi vjerovali. Prvi put porota je bila
nemilosrdna, a drugi je put bio oslobođen. Bila sam
razočarana presudom, ali to je bilo izvan moje kontrole.
To mi nije uništilo život. Prolaženje kroz suđenje
242
bilo je svojevrsna katarza. Učinila sam sve što sam
mogla kako bih se zaštitila i borila za sebe tako da me
to nije skrhalo.«25
Preživjela koja se opredijeli za javnu bitku ne može si
dopustiti da sama sebe zavarava kako je pobjeda
neminovna. Sigurnost mora naći samo u spoznaji da je
i pukom svojom odlukom da se sučeli s počiniteljem
nadišla jednu od najstrašnijih posljedica traume. Dala
mu je na znanje da on njome ne može upravljati
strahom i raskrinkala je njegov zločin pred ljudima.
Oporavak se ne temelji na iluzijisia je zlo svladano, već
prije na spoznaji da ono nije sasvim prevladalo i na
nadi da se u svijetu još može naći preporađajuća
ljubav.
RAZRJEŠENJE TRAUME
Razrješenje traume nikad nije konačno; oporavak nikad
nije potpun. Traumatični događaj odjekuje kroz cijeli
životni ciklus preživjele. Pitanja, zadovoljavajuće
riješena u nekom stadiju oporavka, mogu se ponovno
probuditi kad preživjela prelazi nove etape svojega
razvoja. Brak ili razvod braka, rođenje ili smrt u obitelji,
bolest ili umirovljenje, nerijetko su prilike u kojima
uskrsavaju traumatska sjećanja. Primjerice, gubici što
ih borcima i izbjeglicama iz Drugog svjetskog rata
donosi starost često ponovno oživljuju posttraumatske
simptome.26 Ženi preživjeloj zlostavljanje u djetinjstvu,
koja je razriješila svoju traumu dovoljno da opet bude
sposobna raditi i voljeti, simptomi se mogu vratiti kad
se uda, kad dobije svoje prvo dijete ili kad joj dijete
doraste dob u kojoj je bila ona kad je zlostavljanje
počelo. Jedna od žena preživjelih teško zlostavljanje u
djetinjstvu, koja se vratila na liječenje nekoliko godina
nakon uspješno okončane psihoterapije, opisuje kako
su joj se simptomi vratili kad je njezin tek prohodali sin
počeo pokazivati prvi prkos: »Sve je išlo glatko dok
dijete nije doseglo onu 'groznu dob' od dvije godine. Bio
je tako nepro-blematična beba, a sada je odjednom
počeo praviti probleme. Nisam se mogla nositi s
njegovim napadima bijesa. Imala sam osjećaj da bih ga
mogla tući sve dok najzad ne umukne. Pred oči bi mi
znala doći tako živa slika da mu na lice pritišćem jastuk
sve dok se ne prestane micati. Znam što je majka
radila meni. Znala sam što bih i ja mogla učiniti svojem
djetetu da mi se nije pomoglo.«27
Ova pacijentica bila je ponižena potrebom da se vrati
na psihoterapiju. Bojala se da povratak simptoma znači
da je ranija terapija njezin poraz, da je to dokaz da je
»neizlječiva«. Kako bi se spriječilo takvo neosnovano
razočaranje i poniženje, pacijentice bi valjalo upozoriti
da postoji vjero-
243
jatnost da se posttraumatski simptomi pod stresom
vrate. Kako se terapija primiče kraju, i za pacijenticu i
za terapeuticu bit će korisno da se zajedno podsjete na
osnovna načela osnaženja i obnove ljudskih veza na
kojima se gradio oporavak. Ista se naime načela mogu
primijeniti za prevenciju recidiva ili za snalaženje u
slučaju bilo kakvog očitovanja recidi-. va. Pacijentici se
ne smije davati povod za očekivanje da je bilo koja me-
toda liječenja apsolutna ili konačna. I kad se liječenje
svojim prirodnim slijedom privede kraju, vrata za
mogući povratak u budućnost treba da ostanu
otvorena.
Premda razrješenje nikad nije potpuno, za preživjelu je
često dovoljno da se sa zadataka oporavka preusmjeri
na zadatke redovnog života. Najpouzdaniji znaci
razrješenja su pacijentičina obnovljena sposobnost da u
životu nalazi ugodu i da se cijelom sobom uključuje u
odnose s ljudima. Nju sada više zanima sadašnjost i
budućnost nego prošlost, spremna je da svijetu pristupi
s udivljenjem i strahopoštovanjem, a ne strahom. Ri-
chard Rhodes, koji je preživio teško zlostavljanje u
djetinjstvu, opisuje osjećaj razrješenja postignut tek
nakon više desetaka godina: »Najzad je došlo vrijeme
da napišem knjigu — da ispričam priču o mojem
siročetu, istu onakvu kakvu može ispričati svako siroče;
vrijeme je da vas upoznam s mojim djetetom. Bilo
jednom jedno dijete i izašlo je van. Skrivalo se u
podrumu sve one duge godine. Rat je završio i moje je
dijete izašlo iz podruma trepćući u sunčevoj svjetlosti.
Da se igra. Zadivljen sam i zahvalan što se nije
zaboravilo igrati.«28
Psihologica Mary Harvev definira sedam kriterija po
kojima se prepoznaje razrješenje traume. Prvo,
fiziološki simptomi posttraumatskog poremećaja
svedeni su na razinu da se njima može vladati. Drugo,
osoba je kadra podnijeti osjećaje u vezi s traumatskim
sjećanjima. Treće, osoba ima vlast nad svojim
sjećanjima: ona ima mogućnost izbora da traumu pamti
ili da sjećanje otkloni u stranu. Četvrto, sjećanje na
traumatični događaj suvisla je pripovijest koja uključuje
osjećaje. Peto, obnovljen je oštećeni osjećaj vlastite
vrijednosti. Šesto, osoba ponovno uspostavlja njoj
važne odnose s ljudima. Sedmo i posljednje, osoba je
obnovila suvisao sustav značenja i vjerovanja koji
obuhvaća i priču o traumi.29 U praksi, sve se ove
odrednice međusobno prepleću i na svakom stupnju
oporavka bavimo se svima njima. Slijed oporavka nije
jednostavna i pravocrtna progresija, taj put Često
vijuga i uzmiče, vraćajući se i na već više puta
obrađivana pitanja, ali sve s ciljem da se produbi i
proširi uklapanje u cjelinu značenja doživljaja preživjele
osobe.
Zaključivši svoj oporavak, preživjela se osoba sa
životom suočava s malo iluzija, ali često sa
zahvalnošću. Njezin nazor na život možda će
244
biti tragičan, ali upravo zbog toga ona je naučila cijeniti
smijeh. Ona ima jasan osjećaj o tome što je važno, a
što nevažno. Susrevši se sa zlom, ona zna kako da
prione uz ono što je dobro. Susrevši strah od smrti, ona
zna kako slaviti život. Poslije mnogih godina provedenih
u otkopavanju djetinjih sjećanja na incest, Svlvia Fraser
razmišlja o svojem oporavku:
Gledajući unatrag, način kako doživljavam svoj život
sličan je načinu kako neki ljudi doživljavaju rat.
Preživite li, onda je to dobar rat. Opasnost vas tjera na
djelovanje, čini vas budnima, sili vas na iskušavanje te
time na učenje. Sada znam koliko stoji moj život, pravu
cijenu koja je za nj plaćena. Dodir s nutarnjim bolom
učinio me imunom na većinu sitnih pozljeda. Nada još
imam i preobilje, ali potreba veoma malo. Razbijena je
moja intelektualna gordost. Ako nisam znala za pola
svojeg života, u kakvo se znanje uopće mogu uzdati?
No ja i u tome vidim dar, jer umjesto mojeg uskog
pragmatičnog uzročno-posljedičnog svijeta ... kročila
sam u beskrajni svijet čudesa.30

BILJEŠKE
1 M. H. STONE, »Individual Psychothcrapy vvith
Victims of Incest«, I'sycliiatiic Clinics ofNorth America
12 (1989), str. 237-56, cit. na str. 251-52.
2 Citirano u E. BASS — L. DAVIŠ, The Courage to
Heal: A Guidefor Women Survivons ofChitd
SaatalAbuse (Harper & Row, Nevv York, 1988), str.
163.
3 Razgovor, M. Soalt, Simulacija uličnog napada,
Boston, 7. prosinac 199(1.
4 Razgovor, M. Soalt, 1990.
5 J. GOODWIN, »Group Psychothcrapy for Victims of
Incest«, Psycluatric Clinics ofNorth America 12 (1989),
str. 279-93, cit. na str. 289.
6 M. HOROWITZ, Stress Response Syndromes
(Jason Aronson, Northvalc, Nj, 1986), str. 136.
7 R. J. LIFTON, Home from Ihe War: Vietnam
Veterans: Neilher Victims nor Executioners (Simon &
Schuster, New York, 1973), str. 287.
8 Citirano u E. SCHATZOW — J. HERMAN, »Brcaking
Sccrccy: Adult Survivors Disclosc to Thcir Familics«,
Psycluatric Clinics ofNorth America 12 (1989), str. 337-
49, cit. na str. 348.
9 G. NiCARTHY, Getting Free: A Handbook for
Women in Ahusive Relationships (Seal Press, Scattle,
WA, 1982), str. 238.
10 Saphyre, citirano u BASS — DAVIŠ, The Courage
to Heal, str. 264.
11 Citirano u BASS — DAVIŠ, The Courage to Heal,
str. 166.
12 L. LOVELACE — M. McGRADY, Ordeal (Citadel,
Secaucus, Nj, 1980), str. 253-
13 Sušan, Elizaheth Stone HouSt Newsletler (Boston,
1990).
14 NiCARTHY, Getting Free, str. 254.
15 J. V. BECKER, L. J. SKINNER, G. G. ABEL et al.,
»Timc-Limited Thcrapy vvith Scxually Dysfunctional
Scxually Assaultcd Womcn«, Journal of Social Work and
Human Sexuality 3, (1984), str. 97-115.
16 L. DAVIŠ, 77ie Courage to Heal Workb<jok: For
iVomen and Men Suivivors ofChild SemalAbtt-se,
(Harper & Rovv, Ncvv York, 1990), str. 441.
17 M. NORMAN, Tluise Good Men: Friendships Forged
From War (Crown, Nevv York, 1989), str. 301-02.
18 N. SHARANSKY, Fear No Evil, prijev. Stcfani
Hoffman (Random Housc, Nevv York, 188), str. 360.
19 E. M. D., osobna izjava, 1984.
245
20 Razgovor, S. Buel, 1991.
21 Razgovor, K. Smith, 1991.
22 H. ARENDT, Eichmann in Jerusalem: A Report on
the Banality of Evil, 2. izd. (Penguin Books, New York,
1964), str. 261.
23 Razgovor, S. Simone, 1991.
24 Razgovor, S. Buel, 21. svibanj 1991.
25 Razgovor, Marcie, 1989.
26 E. KAHANA, B. KAHANA, Z. HAREL et al., »Coping
with Extreme Trauma«, u Human Adaptation to
Extreme Stress: From the Holocaust to Vietnam, ur. J.
WILSON, Z. HAREL i B. KAHANA (Plenum, New York,
1988), str. 55-80; W. Op den Velde, P. R. FALGER, H.
de GROEN et al., "Current Psychiatric Complaints of
Dutch Resistance Veterans from World War II: A
Feasibility Study«, Journal of Traumatic Stress 3
(1990), str. 351-58.
27 Razgovor, Beth, 1986.
28 R. RHODES, A Hole in the World: An American
Boyhood (Simon & Schuster, New York, 1990), str.
269.
29 M. R. HARVEY, An Ecological View of Psychological
Trauma (neobjavljeni rukopis, Cambridge Hospital,
Cambridge, MA, 1990).
30 S. FRASER, My Father's House: A Memoir of
Incest and of Healing (Harper & Row, New York, 1987),
str. 253.
247
11
Zajedništvo

Traumatični događaji razaraju spone koje održavaju

vezu između po-jedinke/pojedinca i zajednice.
Preživjele i preživjeli uče da njihov osjećaj Sebe, svoje
vrijednosti, ljudskosti, ovisi o uključenosti među ljude.
Solidarnost skupine najbolja je zaštita od straha i očaja,
te najjači protuotrov za traumatski doživljaj. Trauma
osamljuje; skupina obnavlja osjećaj pripadnosti.
Trauma posramljuje i žigoše; skupina posvjedočuje i
potvrđuje. Trauma unizuje žrtvu; skupina je uzvisuje.
Trauma žrtvu onečovječuje, skupina obnavlja njezinu
ljudskost.
U svjedočenjima preživjelih često se pojavljuje trenutak
kad osjećaj povezanosti biva obnovljen iskrenim
iskazom plemenitosti druge osobe. Nešto u žrtvi, za što
ona sama vjeruje da je nepovratno uništeno — opća
vjera, dostojanstvo, hrabrost — biva iznova probuđeno
primjerom uzajamne nesebičnosti. Videći se u zrcalu
djelovanja drugih, preživjela prepoznaje i ponovno
usvaja izgubljeni dio sebe. Upravo to je trenutak kad se
preživjele i preživjeli ponovno pridružuju ljudskoj
zajednici. Primo Le-vi to je doživio u trenutku
oslobođenja iz nacističkog koncentracijskog logora:
Kad smo popravili razbijeni prozor i kad je peć stala
isijavati toplinu, kao da se nešto u svakome opustilo i u
tom trenutku [jedan logoraš] predložio je da svatko
dade krišku kruha nama trojici koji smo radili. Svi su se
složili. Samo dan ranije, sličan bi događaj bio
nezamisliv. Zakon [logora] nalagao je »Jedi svoj kruh,
a ako možeš, i kruh svojega bližnjega«, ne ostavljajući
prostor za zahvalnost. To je zapravo značilo da je
[logor] mrtav. Bila je to prva ljudska gesta što se medu
nama dogodila. Uvjeren sam da se taj trenutak može
zabilježiti kao početak promjene kojom smo se mi koji
nismo umrli iz [logoraša] polako počeli ponovno
pretvarati u ljude.1
Obnavljanje društvenih spona počinje otkrićem da
čovjek nije sam. Nigdje taj doživljaj nije tako izravan,
moćan i uvjerljiv kao u skupini.
248
Irvin Yalom, autoritet za skupnu psihoterapiju, to
naziva doživljajem »univerzalnosti«. Terapijsko
djelovanje univerzalnosti osobito je duboko u ljudi koji
su se osjećali izolirani zbog sramnih tajni.2 Upravo zbog
toga što se traumatizirani ljudi osjećaju tako otuđenima
svojim doživljajem, preživljeničke skupine imaju
posebno mjesto u procesu oporavka. Skupina ostvaruje
stupanj podrške i razumijevanja neostvariv u redovnoj
društvenoj okolini preživjele osobe.3 Susret s drugim
ljudima koji su bili pretrpjeli slične patnje raspršuje
osjećaje izoliranosti, srama i stigme.
Skupine su se pokazale neprocjenjivo korisnima za
osobe preživjele krajnje situacije, primjerice rat,
silovanje, politički progon, tjelesno zlostavljanje te
zlostavljanje u djetinjstvu.4 Sudionice veoma često
navode da im skupina pruža utjehu samom Činjenicom
što se nalaze zajedno s drugim ljudima koji su propatili
slične nedaće. Ken Smith opisuje svoju prvu reakciju na
uključivanje u skupinu za veterane Vijetnamskog rata:
»Nakon Vijetnama, nikad nisam imao prijatelje. Imao
sam mnogo znanaca, upoznao mnogo žena, ali nikad
nisam imao pravog prijatelja, nekoga koga mogu
nazvati u Četiri sata ujutro i reći mu da bih si rado
stavio cijev svoje četrdesetpetice u usta jer je danas
godišnjica onoga što mi se dogodilo u Xuan Loču ili da
je bilo kakva druga godišnjica ... . Vijetnamske
veterane nitko ne razumije, može ih razumjeti samo
drugi vijetnamski veteran. Ti su dečki savršeno
razumjeli kad sam počeo pričati o ... nekim stvarima.
Osjetio sam onu vrstu olakšanja koje te svega preplavi.
Olakšanja jednako golemoga kao i ta duboka crna tajna
koju nikad nikome nisam ispričao.«5
Jedna žena preživjela incest rabi gotovo isti jezik
opisujući kako je ponovno stekla osjećaj povezanosti s
drugim ljudima sudjelujući u skupini: »Razbila sam
izolaciju koja me mučila cijeloga života. Imam skupinu
od šest žena pred kojima nemam tajni. Prvi put u
mojem životu doista nečemu pripadam. Osjećam se
prihvaćenom zbog toga što stvarno jesam, a ne zbog
moje fasade.«6
Kad skupina razvije koheziju i prisnost, u igru ulazi
složeni proces zr-caljenja. Kako se svaka sudionica
otvara prema drugima, ona postaje i sposobnija primati
darove koje joj drugi žele dati. Tolerantnost, sućut i
ljubav koju je ona spremna dati drugima počinje joj se i
samoj vraćati. Premda se ta vrsta uzajamno potičuće
interakcije može odvijati bilo u kojem odnosu, najjača
je u kontekstu skupine. Yalom taj proces opisuje kao
»prilagodbenu spiralu« u kojoj prihvaćanje skupine
povećava osjećaj vlastite vrijednosti svake članice, te
svaka članica zauzvrat postaje spremnija prihvatiti
druge.7 Tri žene, svaka na svoj način, opisuju tu
prilagodbenu spiralu u skupini za pomoć ženama
preživjelima incest:
249
To skupno iskustvo uvijek će mi značiti životnu
prekretnicu, uvijek ću pamtiti onaj spoznajni šok kad
sam shvatila da se snaga koju sam tako spremno
vidjela u drugim ženama koje su preživjele to ...
oskvrnuće krije također i u meni.8
Sada više štitim sebe. Čini se da sam »mekša«.
Dopuštam si da budem sretna (katkad). Sve to je
rezultat toga što sam vidjela svoj odraz u zrcalu
zvanom »grupa«.9
Sposobnija sam primiti ljubav od drugih ljudi i to mi je,
kao u krugu, omogućilo da više volim sebe, pa onda i
druge.10
Ratni veteran opisuje isti doživljaj uzajamnosti u svojoj
veteranskoj skupini: »To je bilo recipročno, ja sam
davao njima i oni su davali meni. Bio je to stvarno
dobar osjećaj. Prvi put nakon dugog vremena osjećao
sam se super! Počeo sam se dobro osjećati u vlastitoj
koži.«11
Skupine ne omogućuju samo odnose uzajamnog
davanja, nego i zajedničkog osnaženja. Članice skupine
jedna drugoj pristupaju kao jednake i međusobno
ravne. Premda svaka pati i treba joj pomoć, svaka od
njih ima i što priložiti. Skupina posvaja i hrani snagu
svake svoje članice. Rezultat toga je da je skupina kao
cjelina sposobna podnijeti i integrirati traumatski
doživljaj koji je veći od doživljaja bilo koje pojedinačne
članice, te svaka članica može crpsti na zajedničkom
izvoru skupine kako bi pospješila vlastitu integraciju.
Dokaze terapeutskog potencijala skupine nalazimo u
najširem rasponu preživjelih. U jednom društvenom
istraživanju, žene koje su se spasile iz zlostavljačkih
odnosa, ženske su skupine rangirale kao najučinkovitiji
izvor pomoći.12 Psihijatri John Walker i James Nash, koji
rade s ratnim veteranima, navode da su mnogi njihovi
pacijenti koji su slabo napredovali u pojedinačnoj
psihoterapiji, vrlo dobro napredovali u skupini. Duboki
osjećaji nepovjerenja i izoliranosti veterana u skupini
dobivaju protutežu u »drugarstvu« i »duhu
zajedništva«.13 Yael Danieli potvrđuje da je prognoza za
oporavak osoba preživjelih holokaust mnogo bolja kad
je primarni modalitet postupka skupina, a ne
pojedinačno liječenje.14 Slično tome, Richard Mollica
izvješćuje o prijelazu terapijskog pesimizma u
optimizam u trenutku kad je njegov program za
izbjeglice iz jugoistočne Azije upotpunjen radom u
skupini za podršku.15
 Dok je skupni rad u načelu dobra zamisao, u praksi
ubrzo postaje očigledno da organizirati uspješnu
skupinu nije nimalo jednostavno. Skupine koje u
početku mnogo obećavaju mogu se istopiti u gorčini,
nanoseći bol i razočaranje svim sudionicama.
Destruktivni potencijal skupina nije nimalo manji od
njihovih obećavajućih terapijskih mogućnosti. Uloga vo-
đe skupine uključuje i opasnost neodgovornog
obnašanja autoriteta. Sukobi što izbijaju među
članicama skupine vrlo lako mogu obnoviti dina-
250
miku traumatičnog događaja sa svim njegovim
vidovima: sa članicama koje preuzimaju uloge
počinitelja, sudionika, promatrača, žrtve i izbavitelja.
Takvi sukobi mogu nanijeti veliku bol pojedinim
sudionicama i završiti raspuštanjem skupine. Kako bi
bila uspješna, skupina mora imati jasan i izoštren
pojam svoje terapijske zadaće i biti ustrojena tako da
sve sudionice na odgovarajući način štiti od opasnosti
ponovnog odjelovlje-nja traume. Premda skupine mogu
biti vrlo različita sastava i ustrojstva, svi ovi osnovni
uvjeti moraju biti ispunjeni bez iznimaka.
Svatko tko pokuša organizirati skupinu vrlo će brzo
otkriti da ne postoji skupina »općeg tipa« podobna za
sve vrste preživjelih. Skupina ima raznih veličina i
oblika, nijedna skupina ne može svima dati sve. Za ra-
zličite stadije oporavka potrebni su različiti tipovi
skupina. Između prvenstvenih terapijskih zadataka
pojedinke/pojedinca i skupine mora postojati sklad.
Skupina koja osobi odgovara u jednom stadiju
oporavka, toj istoj osobi može biti nedjelotvorna ili čak
štetna u nekom drugom stadiju.
TRI SKUPNA MODELA
Skupina Stadij oporavka
Prvi Drugi Treći
Terapijski Sigurnost Prisjećanje i Ponovno
zadatak žalovanje uključivanje
Vremenska Sadašnjost Prošlost Sadašnjost,
usmjerenost budućnost
Fokus Briga o sebi Trauma Meduosobni odnosi
Sastav Homogen Homogen Homogen
Članstvo Fleksibilno, Zatvoreno Stabilno, spora
inkluzivno protočnost
Kohezija Umjerena Vrlo visoka Visoka
Stupanj Nizak Nizak Visok
podnošenja
sukoba
Vremenska Neodređeno Čvrsto omeđenog Neodređenog
određenost g trajanja, trajanja trajanja
mogućnost
ponavljanja
Struktura Didaktićna Ciljno usmjerena Nestrukturirana
rada
Primjer Program Preživljenička Međusobna
dvanaest skupina psihoterapijska
koraka skupina
251
Neke od zbunjujućih inačica skupina dobivaju smisao
kad im se pri-pišu terapijski zadaci glavna tri stadija
oporavka (vidi tablicu). Skupine primjerene prvom
stadiju prvenstveno su zaokupljene zadatkom usposta-
ve sigurnosti. One su usredotočene na osnovnu brigu o
sebi, planirajući zadatke od dana do dana. Skupine
primjerene drugom stadiju bavit će se prvenstveno
traumatičnim događajem. One se usredotočuju na
izmirenje s prošlošću. Skupine trećega stadija bave se
prvenstveno ponovnim uklapanjem preživjele osobe u
društvo. One su usredotočene na međuo-sobne odnose
u sadašnjosti. Ustrojstvo svakog pojedinog tipa skupine
mora biti prilagođeno njezinom prvenstvenom zadatku.
SKUPINE ZA SIGURNOST
Skupine će rijetko biti prvo sredstvo na koje ćemo
pomišljati neposredno poslije traumatičnog događaja.
Osobe preživjele nedavnu akutnu traumu obično su
krajnje uplašene i preplavljene intruzijskim simptomi-
ma, primjerice noćnim morama i bljeskovima sjećanja.
Krizna intervencija usredotočuje se na mobiliziranje
ljudi iz okoline preživjele koji mogu pružiti podršku, ona
će naime obično radije boraviti s poznatim ljudima nego
sa strancima. Još nije vrijeme za skupinu. Premda
teorijski preživjelu osobu može tješiti spoznaja da nije
jedina to doživjela, skupina se u praksi može svladati.
Slušanje potankosti tuđih doživljaja može njezine
intruzijske simptome pobuditi do takvoga stupnja da
neće moći niti em-patično slušati niti prihvatiti
emocionalnu podršku. Susljedno tome, kad su posrijedi
osobe preživjele akutnu traumu, obično se preporučuje
da se s uključenjem u skupinu pričeka nekoliko tjedana
ili mjeseci od vremena traume. U bostonskom Kriznom
centru za silovanje, primjerice, krizna intervencija može
uključivati pojedinačno i obiteljsko savjetovanje, ali ne i
sudjelovanje u skupini. Preživjelima se savjetuje da ne
razmatraju mogućnost uključivanja u skupinu prije
nego prođe šest mjeseci do godinu dana.16
Skupna krizna intervencija katkad može biti korisna i
ranije ako su sve članice skupine pretrpjele isti
događaj, primjerice nesreću velikih razmjera, prirodnu
nepogodu ili zločin. U takvim slučajevima, doživljaj po-
dijeljen unutar skupine može postati važnim sredstvom
oporavka. Sastanak može biti prilikom za prevencijsko
obrazovanje o posljedicama traume i može pomoći
zajednici da mobilizira svoje resurse. Pod nazivom
»obuke za krizne situacije« ili »obuke za traumatski
stres«, takvi skupni oblici postaju sve češćom praksom
u situacijama traumatičnih događaja
252
širokih razmjera, a čak se i rutinski primjenjuju u nekim
visokorizičnim zanimanjima.17
No i takva kratka skupna obuka mora se međutim
pridržavati temeljnog pravila sigurnosti. Upravo kao što
nikad ne možemo sa sigurnošću pretpostaviti da će
obitelj traumatizirane pojedinke/pojedinca biti sklona
podršci, tako nikad ne možemo biti sigurni niti u to da
će se bilo koja skupina ljudi moći povezati i zbiti
zajedno, jednostavno zbog toga što su svi pojedinci u
njoj pretrpjeli isti strašan događaj. Takav događaj može
zapravo prije zaoštriti nego premostiti postojeće
prikrivene sukobe interesa. Primjerice, u nesreći na
radnom mjestu, uprava i radnici možda će imati veoma
različite nazore na događaj. Kad je događaj rezultat
ljudskog nemara ili zločina, obuka se može pretopiti ili
sukobiti sa zakonskim postupkom. Praktičari ovoga tipa
obuke za velike skupine zbog toga sve više naglašavaju
ograničenja takvih vježbi. Policijska psihologica
Christine Dunning preporučuje da se taj tip obuke
nastoji zadržati u okvirima forme nastave, dopuštajući
mogućnost pojedinačnog praćenja osoba, ali
izbjegavajući podrobno pričanje priče i ventiliranje jakih
emocija na velikom javnom skupu.18
Za osobe preživjele dugotrajnu opetovanu traumu,
skupina može biti snažni izvor ovjere i podrške u prvom
stadiju oporavka. Međutim, da ponovimo, skupina mora
ostati usredotočena prvenstveno na zadatak uspostave
sigurnosti. Izgubi li se to iz vida, lako će se dogoditi da
članice skupine jedna drugu još više uplaše užasima
svojih doživljaja iz prošlosti i opasnostima u njihovim
životima u sadašnjosti. Žena preživjela incest opisuje
kako se, slušajući priče drugih članica skupine, počela
osjećati gore: »Ulazeći u skupinu, očekivala sam da će
mi sastajanje s većim brojem žena s kojima ću podijeliti
slično iskustvo donijeti olakšanje. A moja najveća muka
u skupini bila je upravo spoznaja da mi to ništa nije
olakšalo — užas je bio samo pomnožen.«^9
Skupni rad u prvom stadiju stoga bi trebao biti
prvenstveno spoznajne i obrazovne, a ne istraživalačke
naravi. Skupina bi trebala biti mjestom razmjene
informacija o traumatskim sindromima, prepoznavanja
zajedničkih simptomskih obrazaca, te razmjene i učenja
strategija za brigu o sebi i samozaštitu. Skupina bi
trebala biti strukturirana tako da pospješuje razvijanje
snaga i sposobnost snalaženja svake članice, te svima
njima jamčiti zaštitu od poplave nesvladivih sjećanja i
osjećaja.
Jedan mogući oblik zaštitne strukture, a koji
primjenjuju mnoge vrste skupina za samopomoć,
razrađen je po uzoru na metodu rada Anonimnih
alkoholičara. Takve se skupine ne usredotočuju na
dubinsko istraživanje same traume, već prvenstveno na
pružanje spoznajnog okvira za
253
razumijevanje simptoma koji su možda sekundarne
komplikacije uzrokovane traumom, primjerice
zloporabe supstancija, poremećaja hranjenja i drugih
samorazomih ponašanja. One također pružaju sustav
uputa za osobno osnaženje preživjelih te za obnavljanje
veza s ljudima. U tipologiji, ova vrsta skupnog rada
poznata je pod nazivom »dvanaest koraka«.20
Struktura takvih programa samopomoći uvjetovana je
njihovom di-daktičnom svrhom. Premda članice grupe
na sastanku mogu doživjeti jake emocije, u njihovom je
interesu da se ne potiče ventiliranje osjećaja i podrobno
pričanje priča. Rad mora ostati usredotočen na davanje
primjera za opća načela pomoću osobnih
svjedočanstava i učenjem na zajedničkom izvoru uputa.
Ovdje se ne zahtijeva visoka kohezija članica jer se teži
stvaranju okružja sigurnosti; u ovoj fazi sigurnost se
više osniva na pravilima anonimnosti i povjerljivosti, te
u obrazovnom pristupu u radu sa skupinom. Članice
skupine ne konfrontiraju se jedna s drugom, niti se
očekuje da jedna drugoj ukazuju izrazito osobnu i
pojedinačnu podršku. Svakodnevno dijeljenje iskustava
u takvim skupinama smanjuje sram i izoliranost,
pospješuje praktično rješavanje problema i ulijeva
nadu.
Zaštita od zlorabe liderstva u skupinama za
samopomoć izričito je ugrađena u posebna pravila,
odnosno u takozvanih »dvanaest tradicija«. Nositelj
moći zajedničko je tijelo tradicije skupine, a ne
pojedinačna vo-ditelj/ica, ta dužnost izmjenjuje se
među članicama dobrovoljkama. Članstvo je homogeno
u smislu da su sve sudionice definirale zajednički prob-
lem. U većini skupina ne postoje nikakva ograničenja
broja članica ili pravila pohađanja; članstvo u skupini je
fleksibilno, mogu se uključivati i nove. Sudionice
nemaju nikakvu obvezu redovitog pohađanja ili govo-
renja. Fleksibilnost ostavlja svakoj članici slobodu da
sama određuje stupanj svojeg sudjelovanja u skupini.
Dopušta se i da osoba koja jednostavno želi vidjeti
druge koje su doživjele slično iskustvo dođe, pa bilo to i
jednom, da šutke promatra i ode bilo u koje vrijeme.
Strukturni osigurači ugrađeni u dvanaest tradicija dobro
se drže u primjeni i provjereni su na raznim
izvedenicama ovog osnovnog obrasca. Međutim, neke
skupine za samopomoć teško suzbijaju zlorabu liderstva
ili opresivno, uniformirano planiranje rada. To vrijedi
osobito za novostvorene skupine koje nemaju dovoljno
duboko praktično iskustvo i raspon mogućnosti razvijen
u zrelim programima dvanaest koraka. Preživjele koje
se angažiraju u skupinama za samopomoć trebale bi
stalno voditi računa o osnovnoj uputi da se ostane
samo pri onome što pomaže, a ostalo da se odbaci.
254
Posebna inačica skupnoga rada u prvom stadiju
privremena je skupina za ovladavanje stresom, vrlo
korisna, kako se čini, za osobe preživjele kroničnu
traumu u ranim stadijima oporavka.21 I ovdje se rad
skupine usredotočuje na uspostavu sigurnosti u
sadašnjosti. Struktura je didak-tična, fokusirana na
ublažavanje simptoma, rješavanje problema, te dnevne
zadatke brige o sebi. Selekcija članstva može biti
inkluzivna, poslije ciklusa od nekoliko sesija mogu se
priključiti nove članice ili se osnivati nove skupine.
Očekivana obveznost pohađanja relativno je niska, u
skupini se ne razvija jaka kohezija. Zaštita se pruža
aktivnim, didaktič-nim vodstvom i konkretnom
usmjerenoŠću na neposredni zadatak. Članice skupine
ne otkrivaju mnogo o sebi, niti se međusobno
konfrontiraju.
Slične psihoedukacijske skupine mogu se prilagodavati
vrlo različitim društvenim situacijama. Mogu se
primjenjivati u svakoj okolini kad je prvenstveni
zadatak uspostava osnovne sigurnosti, primjerice u
programu bolničkog psihijatrijskog liječenja, u
programima za odvikavanje od droga ili alkoholizma, te
u skloništima za zlostavljane žene.
SKUPINE ZA PRISJEĆANJE I ŽALOVANJE
Dok istraživanje traumatskih doživljaja u skupini u
prvom stadiju oporavka na preživjelu može djelovati
vrlo rastrajajuće, u drugom stadiju taj rad može biti
isto toliko plodonosan. Dobro organizirana skupina nije
samo moćan poticaj za rekonstruiranje priče preživjele,
nego i nepresušni izvor emocionalne podrške u
žalovanju. Dok preživjela s ostalima dijeli svoju
jedinstvenu priču, skupina pruža duboki doživljaj
univerzalnosti. Skupina potvrđuje svjedočanstvo
preživjele dajući mu društveno, kao i osobno značenje.
Kad preživjela svoju priču priča samo jednoj osobi,
osnovnu boju svemu dat će ispovjedni, privatni vid
iskaza. Kazivanje iste priče skupini, prijelazni je oblik
prema sudskom, javnom obliku svjedočanstva. Skupina
svakoj svojoj članici pomaže da priču proširi oslo-
bađajući je iz izoliranosti s počiniteljem i ponovno je
privodeći u puninu svijeta od kojeg je bila otuđena.
Skupina usredotočena na traumu morala bi biti visoko
strukturirana i jasno usmjerena na otkrivalački rad.
Skupini će biti potrebno aktivno vodstvo, dobro
pripremljene i predane članice, te jasan pojam o
zadatku. Psiholog Envin Parson, koji vodi veteranske
skupine, metaforom voda opisuje čvrstu organiziranost
skupine: »Vođa postrojbe mora biti sposoban
uspostaviti smisleno ustrojstvo, ocrtati jasne ciljeve
skupine (borbeni zadatak), te odrediti teren
(emocionalni) što ga treba prijeći.«22 Ovakva
255
vrsta slikovitosti primjerena je za zajedničko vojničko
iskustvo članova skupine. Osobe koje su preživjele
drukčije vrste traume odgovaraju na drukčiji jezik i
slike. Međutim, osnovno ustrojstvo skupine
usredotočene na traumu u osnovi se ne razlikuje bez
obzira koja je populacija traumatiziranih ljudi posrijedi.
Mogući model skupine usredotočene na traumu razvile
smo ja i Emily Schatzovv.23 Modelu je svojstvena
unutarnja logika i dosljednost iskoristiva za razne
inačice u primjeni. Temeljne dvije strukturne crte su
vremenska omeđenost i fokus na osobne ciljeve.
Vremenska omeđenost ima višestruku svrhu. Na taj se
način postavljaju okviri za izvođenje pomno definiranog
dijela posla. Njome se postiže klima visokog
emocionalnog intenziteta, ali i to da sudionice znaju da
intenzitet neće trajati zauvijek. Vremenska omeđenost
pospješuje i brzo stvaranje veza s drugim preživjelima,
obeshrabrujući istodobno razvijanje skučenog,
isključivo preživ-ljeničkog identiteta. Točna određenja
vremenskog trajanja manje su važna od činjenice da je
vrijeme ograničeno. Rad većina skupina za žene
preživjele incest uglavnom traje dvanaest tjedana, no
bilo je i takvih koje su trajale četiri, šest ili devet
mjeseci. Premda se skupni proces razvija opuštenijim
tempom i u širem vremenskom okviru, on uvijek ima
isti i predvidljivi slijed ciljan na pojedinačno osnaženje i
dijeljenje u zajednici. Većina sudionica kasnije se tuži
na vremenska ograničenja bez obzira koliko dugo
skupina trajala, no većina njih istodobno izjavljuje i to
da ne bi željele niti bi mogle podnijeti rad u skupini
neodređena trajanja.
Usredotočenost na osobni cilj pruža integracijski i
osnažujući kontekst za otkrivalački rad. Od svake se
sudionice zahtijeva da definira koji konkretan cilj u vezi
s traumom želi ostvariti unutar zadanih vremenskih
granica. Ohrabruje ih se da traže pomoć od skupine,
kako u ocrtavanju zna-čenjskog cilja tako i u
poduzimanju nužnih akcija kako bi ga ostvarile.
Najčešće se biraju ciljevi vraćanja dopunskih sjećanja ili
kazivanja nekog dijela priče drugoj osobi. Dijeljenje
priče o traumi s drugom osobom služi dakle svrsi koja
nadilazi puko ventiliranje ili katarzu; ono je sredstvo za
aktivno ovladavanje. Podrška skupine omogućuje
pojedinkama da prihvate i emocionalne rizike koji
nadilaze njihovu predodžbu vlastitih sposobnosti.
Primjeri pojedinačne hrabrosti i uspjeha ulijevaju
skupini optimizam i nadu čak i kad skupinu preplavi
užas i tuga.
Rad skupine usredotočuje se na zajednički doživljaj
traume iz prošlosti, a ne na meduosobne teškoće u
sadašnjosti. Sukobi i razlike među članicama skupini
neće koristiti, one zapravo odvraćaju skupinu od nje-
zina zadatka. Voditelji/ce moraju aktivno intervenirati
potičući zajedništvo i svodeći sukobe na minimum. U
skupini usredotočenoj na traumu
256
dužnost voditelj/ic/a primjerice je osigurati svakoj
članici mogućnost da je se čuje, a ne prepustiti
članicama da se spore oko pitanja međusobne
raspodjele vremena.
Skupina usredotočena na traumu zahtijeva djelatno,
angažirano vodstvo.24 Voditelji/ce su odgovorne za
definiranje zadatka skupine, za stvaranje klime
sigurnosti i osiguranje zaštite za sve članice. Uloga
vodite-lja/ice skupine emocionalno je zahtjevna jer
voditelji/ce moraju davati primjer posvjedočivanja.
Voditelj/ica članicama mora vlastitim primjerom
pokazati da može slušati njihove priče, a da je one ne
svladaju. Većina voditelj/ic/a skupina uvidjet će da nisu
nimalo sposobnije od drugih ljudi da to čine same, te se
zbog toga preporučuje višečlano vodstvo.25
Blagodati suradnje šire se od suvoditelj/ic/a na skupinu
kao cjelinu, suvoditelji/ce tako pružaju primjer
međusobnog nadopunjavanja. Njihova sposobnost da
prevladaju razlike koje među njima neizbježno postoje
povećavaju stupanj podnošenja sukoba i različitosti
cijele skupine. Međutim, okruženje sigurnosti neće se
moći stvoriti ondje gdje upravo vodstvo odjelovljuje
dinamiku nadmoći i potčinjenosti, a ne suradnje među
jednakima. Tradicionalno organiziranje parnog vodstva
skupine, koje se primjerice sastoji od muškarca višeg
položaja i žene nižeg položaja, apsolutno je
neprimjereno za skupinu žena koje su preživjele
traumu. Nažalost, takva je praksa još uvijek vrlo
uobičajena.26
Za razliku od fleksibilnih, otvorenih skupina u prvom
stadiju, skupine usredotočene na traumu imaju vrlo
čvrste okvire. Članice brzo postaju privržene jedna
drugoj i počinju se uzdati jedna u drugu. Odlazak ili Čak
kratka odsutnost pojedine članice može biti visoko
disruptivna. U vremenski ograničenim skupinama
članice moraju biti spremne na redovito pohađanje
sastanaka i nikako se ne bi smjele primati nove nakon
što je skupina već počela raditi.
Zbog emocionalnog intenziteta zadatka, članstvo u
skupini usredotočenoj na traumu mora biti vrlo oprezno
odabrano. Ove skupine zahtijevaju visoki stupanj
pripremljenosti i motiviranosti. Uključivanje članice koja
nije spremna otisnuti se u koncentrirani otkrivalački rad
može demoralizirati skupinu i nanijeti štetu toj
pojedinki. Zbog toga se ne savjetuje izvođenje
otkrivalačkog, na traumu usredotočenog rada u neispi-
tanim i nezaštićenim »maratonskim« skupinama
širokog raspona.
Preživjela je spremna uključiti se u skupinu
usredotočenu na traumu tek nakon što se pouzdano
uspostavi njezina sigurnost i obnovi njezina sposobnost
brige o sebi, onda kada se njezini simptomi održavaju u
granicama kontrole, kada ima pouzdanu društvenu
podršku, te kad joj životne okolnosti dopuštaju
upuštanje u tako zahtjevan pothvat. Osim to-
257
ga, međutim, ona mora i htjeti prihvatiti obvezu
vjernog pohađanja sastanaka za cijelog trajanja
skupine i mora se osjećati koliko-toliko sigurnom da je
njezina želja da se otvori pred drugima veća od
groženja i straha od skupine.
Nagrada za sudjelovanje u takvoj skupini razmjerna je
tim visokim zahtjevima. U skupini se obično brzo
razvija čvrsta kohezija. Premda sudionice u početku
rada skupine obično izvještavaju da su se simptomi
njihovih tegoba pogoršali, one istodobno osjećaju neku
vrstu euforije nalazeći jedna drugu. Javlja se osjećaj da
si prvi put prepoznata i shvaćena. Stvaranje takvih
jakih i izravnih spona predvidljiva je crta kratkotrajnih
homogenih skupina.27
Kohezija razvijena u skupinama usredotočenima na
traumu sudionicama omogućuje da se prihvate zadaće
prisjećanja i žalovanja. Skupina je moćan poticaj za
vraćanje traumatskih sjećanja.28 Kako svaka članica
skupine rekonstruira svoju vlastitu pripovijest,
pojedinosti njezine priče gotovo neizbježno pobuđuju
nova prisjećanja u svake od slušateljica. U skupinama
žena preživjelih incest, gotovo svaka članica koja si je
zadala cilj vraćanja sjećanja bila je kadra to i učiniti.
Žene koje se još uvijek osjećaju onemogućene
amnezijom potiču se da ispričaju čega god se od svoje
priče ipak sjećaju. Skupina uvijek otvara novu
emocionalnu perspektivu koja pak postaje mostom ka
novim sjećanjima. Zapravo, nova sjećanja često
nadolaze prebrzo. Povremeno je nužno usporiti proces
kako bi ga se održalo unutar granica podnošljivosti i za
pojedinku i za skupinu.
Ovdje preneseni sastanak jedne skupine žena
preživjelih silovanje, koju smo vodile Emily Schatzow i
ja, primjer je kako skupina pomaže članici da dohvati
svoja sjećanja i uklopi ih u cjelinu, te kako napredak te
članice onda nadahnjuje ostale sudionice. Pred sam kraj
sesije, Robin, stara 32 godine, moli za samo nekoliko
minuta kako bi govorila o »prob-lemčiću« koji je muči:
ROBIN: Imala sam prilično gadan tjedan. Ne znam
događa li se to i drugima — stalno mi se vraćaju iste
slike. Vrlo su zastrašujuće. Nisu kao sjećanje. Više kao:
»Bože, pa to je grozan prizor«, i onda nekakvo
odguravanje od sebe, »Ne, to se nije moglo dogoditi«.
Rado bih s vama podijelila neke od tih slika jer sam se
stvarno prepala.
Već sam vam rekla da mi je otac bio alkoholičar i da je
bio vrlo nasilan kad bi pio. Majka je sestru i mene
obično ostavljala same s njim. Mislim da mi je bilo oko
deset godina. Uvijek sam se jasno sjećala naše kuće, ali
obično bih izostavljala jednu sobu te kuće za koju
izgleda nisam ni željela znati. Pojavljuje mi se slika oca
kako me ganja po toj sobi. Pokušala sam
258
se sakriti pod krevet, ali me ulovio. Ne sjećam se
nikakvog silovanja. Samo se sjećam kako on govori
nešto strašno prosto, nešto kao »Samo hoću pič-kice«,
i tako dalje i tako dalje...
Noć poslije toga imala sam užasan san, moru, da je
moj otac imao odnos sa mnom i da me jako boljela. U
snu sam zvala majku. Zvala sam i zvala, ali me ona nije
čula. Nisam mogla dovoljno glasno vikati. Zato sam u
snu odlučila odvojiti tijelo od uma. To je bilo stvarno
čudno. Tresla sam se kad sam se probudila.
Zašto želim to ovdje iznijeti: slike su stvarno
zastrašujuće, ali u isto vrijeme, nisam sigurna što se
stvarno dogodilo. Zato bih htjela da mi druge kažu da li
se te slike popravljaju — no, ne popravljaju — nego
postaju li jasnije ili tako nešto?
Kad je Robin prestala govoriti, nastaje tišina. Onda
odgovaraju članice skupine i obje voditeljice. Prvo
članica skupine, Lindsav, daje ovjeru i podršku. Potom
jedna od voditeljica ispituje Robin kako bi ustanovila
kakvu još povratnu spregu ona očekuje od skupine.
Počinju se čuti pitanja i mišljenja ostalih slušačica.
Robin odgovara još podrobnijim sjećanjima, iznoseći
ujedno svoju zbunjenost i sumnje u vjerodostojnost
svoje priče:
LINDSAY: Slike bi trebale postati jasnije jer se čini da,
kad si prvi put — da tako kažem — sanjala budna o
ganjanju po sobi, nisi zapravo ništa osjetila. Poslije, u
snu, osjetila si bol i zvala upomoć. Moj je pak problem
da imam osjećaj, ali ne mogu ga prepoznati niti znam
odakle dolazi. Zato mi se čini da ovo zvuči kao
napredak, jer tebi su se dogodile obje te stvari zajedno.
Isto tako, stvarno jest zastrašujuće kad ti se razdvoje
tijelo i duh. I ja sam se tako osjećala i čudila se »Čije je
to tijelo?«. No radije kažem sebi da je to prolazno, da
se time može ovladati, da neće trajati zauvijek, to je
jednostavno nešto kroz što se mora proći.
SCHATZOVV: Jesi li možda zapravo htjela pitati počinje
li proces vraćanja sjećanja slikama?
ROBIN: Da.
LEILA: Kod mene svakako jest. Imala sam komadiće,
pa san, i onda osjećaj.
ROBIN: Daaa. Vidiš, ja sam znala cijelu priču o tome
što se dogodilo, a ovo je bio komadić koji je
nedostajao. Sestra i ja završile smo kod skrbnika, a ja
nikad nisam znala kako se to dogodilo. U ono vrijeme
imala sam priču da se otac nije mogao za nas brinuti pa
nas je morao dati od sebe protiv svoje volje. Ali sada,
kako vraćam sve više tih — slika — ili što god to bilo...
LINDSAY: Događaja... HERMAN: Doživljaja...
ROBIN: ...hvala — sada mi se čini da su nas ocu
oduzeli. Imam sliku kako bježim od kuće i kako sam na
ulici, i onda da sam već u kući skrbnika.
259
Imala sam sve te komadiće na okupu, čak i dio o
bježanju od kuće, ali još nisam imala komadić s onom
sobom. To se dogodilo tek ovaj tjedan. Ipak, teško mi
je vjerovati da se to moglo dogoditi maloj djevojčici.
Imala sam samo desetak godina.
LEILA: Kao ja.
BELLE: Isuse!
ROBIN: Ali kako to mogu vjerovati?!
LINDSAY: Da, ali zar u to ne vjeruješ upravo sada?
ROBIN: Još je teško povjerovati da se to stvarno meni
dogodilo. Meni, Rado bih da mogu reći da vjerujem, ali
ne mogu reći da sam baš sigurna.
CORINNE: Dosta je da znaš sliku. Mislim, ne moraš se
zakleti na Bibliju.
U tom trenutku, Robin se stane smijati. Kako razgovor
teče dalje, počinju se smijati i druge.
ROBIN: O, sad mi je puno lakše kad si to rekla!
CORINNE: Sad kad to znaš, moraš s tim izaći na kraj.
ROBIN: Ne spominji! CORINNE: Pa sve mi radimo istu
stvar.
Došlo je vrijeme završetka sastanka. U sažetku,
voditeljica Robin daje povratnu spregu:
HERMAN: Ti doista na boravak u skupini odgovaraš na
sličan način kao mnoge. Mislim da se osjećaš dovoljno
sigurnom da bi se usudila krenuti unatrag i doživjeti to
što se dogodilo. To prije nisi mogla, bilo je previše
strašno. Isto tako, mislim da si vrlo hrabra u tome kroz
što sada prolaziš. Čak i način kako si to ovdje prikazala
— učinila si to nastojeći poštedjeti i nas i sebe. Zamolila
si samo za nekoliko minuta na kraju i rekla »O, usput
budi rečeno, spopada me užas prisjećanja«. Mi ti želimo
pokazati kako razumijemo kroz što sada prolaziš. A ti
imaš sva prava da si uzmeš više vremena kako bi to s
nama podijelila. Sve mi možemo podnijeti slušati o
tome. Ne moraš nas od toga štititi.
ROBIN: Uh! To je dobro.
Netom prije završetka sastanka, članica koja je šutke
slušala dodaje svoju zaključnu primjedbu:
BELLE: Baš sad kad si govorila o tome da nas ona štiti,
sjedim ovdje i mislim si — mi očigledno jesmo jake jer
smo preživjele sve do ovog trenutka, i to nakon svega
kroz što smo prošle. A istovremeno svi ti ljudi oko nas
260
navodno su krhki jer mi njih moramo zaštititi. Kako to
može biti tako, a ne obrnuto?
Ova sesija zahvaća traumatsko sjećanje u trenutku
njegove pretvorbe iz disocirane slike u emocionalno
pripovijedanje. Povratna sprega koju su Robin dale
ostale članice skupine potvrđuje njezino iskustvo, ohra-
bruje je da posveti više pažnje svojim osjećajima i
pokazuje da ostale mogu podnijeti njezine osjećaje te i
njoj pomoći da ih podnese.
Na sesiji sljedeći tjedan, Robin izvješćuje daje sada
vratila cijelo sjećanje i ispričala svoju priču, s
osjećajem, svojem ljubavniku. Više je ne muči sumnja.
Skupina počinje raspravljati o ulozi ponovnog
dohvaćanja sjećanja u općem procesu oporavka:
CORINNE: Mogu se poistovjetiti s tim što si se slomila i
zaplakala. I ja sam to napravila prije par mjeseci. Kad
su prvi put nadošla seksualna sjećanja, provela sam
nekoliko dana govoreći »Tako se bojim, tako se bojim«.
Strašno je da se moraš vratiti natrag u svoj strah.
ROBIN: Istina. Da nije ove grupe, mislim da ne bih
uspjela. Nikad to ne bih mogla sama.
LEILA: Imam pitanje o vraćanju u strah. Da li i druge
žene dospiju do točke kad su se vratile dovoljno
unatrag i imaju osjećaj da je to sada dokraja?
LINDSAY: Mislim da moraš stalno ići natrag.
CORINNE: Da, ali gubi se naboj. Na primjer, prvi put
kad se sjetiš, prvi put kad čuješ vrištanje u glavi,
stvarno si iznenađena i sva su ti osjetila otvorena. No
onda, nakon što si to napravila dovoljan broj puta, sve
počinje izgledati kao »Da, to se dogodilo« i drekneš
»Jebeni gad!«. I tako, stoje tu je. Znaš, nakon nekog
vremena to će možda proći, a možda neće i nikada, ali
sigurno možeš preboljeti tugu i ljutnju zbog toga.
HERMAN: Sudeći po tome što sam vidjela, ne čini se da
to ikada prolazi, ali nekako gubi tu sposobnost da te
drži u šaci, da te zaustavi na tvojem putu i natjera te
da se osjećaš kao da se raspadaš. To gubi svoju moć.
LEILA: Jesi li ti osjetila da je to izgubilo svoju moć nad
tobom.
ROBIN: Ne baš. No da, jesam, malo jer, čim sam
razumjela što se dogodilo, osjetila sam da imam malo
veću kontrolu. Najviše sam se bojala tog stanja da
imam taj nevjerojatni strah, a da ne znam. Nije bilo
lako saznati, ali je ipak bolje jer sada to mogu s nekim
podijeliti i mogu reći »Hej, preživjela sam, i ostala
prilično čitava«.
JESSICA: Daje mi puno nade da čujem da se ti osjećaji
mogu preživjeti.
Ovaj dijalog primjer je kako članice skupine pomažu
jedna drugoj da podnesu strah i zbrku uzrokovanu
povratom traumatskih sjećanja. Slično tome, članice
skupine mogu jedna drugoj pomoći da podnesu bol
žalova-
261
nja. Prisutnost ostalih članica skupine kao svjedokinja
svakoj pojedinoj članici omogućuje da izrazi tugu koja
bi vrlo lako svladala osamljenu po-jedinku. Kako
skupina dijeli žalovanje, ona istodobno jača nadu u
nove odnose. Skupine usvajaju izvjesne formalnosti i
vidove obredne svečanosti u procesu pojedinačnog
tugovanja; one preživjeloj istodobno pomažu da oda
počast svojim gubicima iz prošlosti te da ponovno
ispuni svoj život u sadašnjosti.
Kreativnost skupine često se rada u konstruiranju
zajedničkih obreda žalovanja i komemoriranja.
Sudionica jedne skupine opisala je kako je istjerana iz
svoje velike i ugledne obitelji nakon što je razotkrila
tajnu incesta. Skupina je podržala odlučnost ove
preživjele da ne popusti i ne oporekne se, ali je ujedno i
priznala kako je otuđenje od obitelji vjerojatno bolno. S
podrškom skupine, ona je bila kadra tugovati za
stvarima koje su joj u obitelji bile najdragocjenije: za
osjećajem pripadnosti, ponosa i lojalnosti. Svoje je
žalovanje zaključila odlukom da promijeni ime. Članice
skupine to su proslavile ceremonijalnim potpisivanjem
službenih dokumenata čime su joj poželjele
dobrodošlicu u »novu obitelj« preživjelih.
Premda članice skupine rade na žalovanju, tom zadatku
ne treba stalno prilaziti odviše svečano. Zapravo,
skupina pruža mnoge neprocjenjive trenutke vedrine.
Članice skupine imaju sposobnost da jedna iz druge
izvlače jakost za koju nisu niti pomišljale da je imaju,
uključujući tu i smisao za humor. Katkad se i najbolniji
osjećaji poprate zajedničkim smijehom. Fantazme
osvete, primjerice, često gube svoju zastrašujuću narav
kad se uvidi da one mogu biti i krajnje smiješne. Zgoda
iz još jedne skupine žena preživjelih incest primjer je
kako se fantazmama osvete jedne osobe može ovladati
nakon što su ih se pretvori u zabavu za skupinu.
Premda se ovaj dijalog događa potkraj života skupine,
kad je već bio uspostavljen jaki osjećaj povjerenja,
Melissa, 24-godišnja žena, bojažljivo i oprezno prvi put
načinje temu osvete:
MELISSA: Razmišljam o dečku koji me silovao. Tako
sam ljuta što je uma-kao. Još uvijek vidim to
samozadovoljno lice. Kako bih mu rado to lice izgrebla
pa da mu ostanu veliki ožiljci. Hoću povratnu spregu.
Misle li ostale da sam grozna jer sam tako ljuta?
Skupina u zboru odgovara »Ne!«. Ostale članice
ohrabruju Melissu da nastavi pomažući nabacivanjem
svojih fantazmi o osveti.
MARGOT: Grebenje se čini jako blagom kaznom za to
što je učinio.
262
MELISSA: Zapravo da, razmišljala sam i o nečemu
gorem. Zapravo, mogla bih mu smrskati koljena
maljem.
LAURA: To i zaslužuje. I ja sam imala takve fantazme.
MARGOT: Nastavi. Nemoj sada prestati!
MELISSA: Metodično bih počela s jednim koljenom i
onda prešla na drugo. To sam izabrala jer bi ga to
učinilo stvarno bespomoćnim. Znao bi kako sam se ja
osjećala. Misle li ostale da sam užasna?
Još jednom se čuje glasno zborno »Ne!«. Neke članice
skupine već se počinju hihotati. Kako fantazme osvete
postaju sve grozomornije, skupina se rastvara u
urnebesnom smijehu:
LAURA: Sigurna si da mu hoćeš srediti samo koljena?
MARGOT: Stvarno, imala sam prijateljicu koja je imala
probleme sa svojim mačorom. Kaže da je s njim puno
lakše otkad su ga sredili.
MELISSA: Drugi put kad se netko zabode u mene na
ulici, bolje nek' se pazi. Ostavit ću ga da puže po
pločniku.
MARGOT: A možda naiđe i kakav autobus!
MELISSA: Htjela bih napraviti nešto stvarno odurno,
recimo iskopati mu oči — tako da si može vidjeti
koljena!
Ovaj ubojiti prijedlog izaziva prolom gromkog smijeha.
Nakon nekog vremena smijeh jenjava, neke žene još
otiru suze kako skupina ponovno postaje ozbiljna:
MELISSA: Htjela bih tom dečku koji me silovao pokazati
da mi je možda slomio tijelo, ali da mi nije uništio duh.
To nije mogao slomiti!
Žena koja se također smijala, ali nije progovorila do
toga trenutka, uzvraća:
KYRA: Krasno te je slušati kad zvučiš tako jako.
Stvarno je istina da ti nije ni dirnuo duh, bez obzira što
ti je napravio.
Žene u ovoj skupini sposobne su slobodno se odavati
svojim fantazmama, znajući da čak i najtiše i
najinhibiranije članice nisu uplašene i da su u stanju
pridružiti se smijehu. Kad se fantazme podijele s
drugima, one znatno gube intenzitet i žene su kadre
prepoznati kako im je zapravo malo stalo do osvete.
Budući da je skupina usredotočena na traumu
vremenski omeđena, mnogo integracijskog rada
ostvaruje se u završnici. U skupinama žena
263
preživjelih incest, svršetak rada visoko je formaliziran i
sve Članice skupine ulažu mnogo napora i truda u
obrede rastanka. Od svake se sudionice traži da
pripremi pismenu ocjenu svojih postignuća za vrijeme
rada u skupini, te da procijeni koliko još posla na
oporavku stoji pred njom. Od nje se traži da pripremi
istu takvu ocjenu za sve ostale članice skupine
pojedinačno, te da dade povratnu spregu za voditeljice
skupine. Najzad, od svake se od njih traži da pripremi
imaginarni dar za svaku pojedinu članicu skupine.29 U
povratnoj sprezi s ostalima, članice skupine
najpotpunije razvijaju i pokazuju koliko se mogu
uživjeti jedna u drugu, te svoju maštovitost i
razigranost. Svaka odnosi sa sobom ne samo svoj
vlastiti doživljaj da je ostvarila cilj, nego i opipljivu
uspomenu na skupinu. Imaginarni darovi često
odražavaju želju članica skupine da podijele s ostalima
dio sebe same. Na ceremoniji rastanka, jedna vrlo
izravna i otvorena članica daje takvu svoju oproštajnu
povratnu spregu Jo-hanni, nešto šutljivijoj članici
skupine: »Želim ti jako mnogo stvari, Jo-hanna. Želim
ti da nađeš onu jaku Johannu i da više nikad ne
odustaneš od sebe. Želim ti i jakost da se boriš za svoje
postojanje na ovoj zemlji. Želim ti i odlučnost da se
boriš za stvari u koje vjeruješ: za svoju nezavisnost,
slobodu, zdrav brak, obrazovanje, karijeru i ORGAZME
s velikim početnim 'O'! Želim ti i više mesa na kostima i
da ti ponestane šibica za te tvoje cigarete! Ali najviše
od svega, Johanna, Želim ti da cijeniš što i tko ti jesi.«30
Visoko strukturirani, formalni i ritualizirani zadaci
zrcaljenja primjenjuju se i u drugim vrstama skupina
usredotočenima na traumu. Yael Fischman i Jaime Ross
opisuju rad sa skupinom osoba preživjelih mučenja u
progonstvu, u kojoj je metoda pisanih »izjava«
uklopljena u skupni rad, a od članica/članova skupine
se traži da prepričavaju doživljaje jedni drugih:
»Slušajući prikaz osobnih osjećaja iz tuđih usta,
sudionici su dobili novo motrište koje im je omogućilo
da ostvare izvjesnu kontrolu nad vlastitim osjećajima.
Slušajući mnoštvo takvih opisa, oni su iskusili doživljaj
univerzalnosti.«31 Slično tome, radeći sa skupinama
osoba preživjelih nacistički holokaust, Yael Danieli
svakoj obitelji daje u zadatak da vrlo podrobno
rekonstruira cijelo obiteljsko stablo, iz kojeg će se
vidjeti tko je od članova preživio, a tko bio ubijen, te da
to stablo podijeli, sa širom skupinom.32 U ovbm
primjeru, visoka strukturiranost zadatka osigurava
zaštitu članicama skupine, čak i kad one/oni budu
svladani sjećanjima na tešku prošlost. Rituali dijeljenja
pružaju opipljive podsjetnike na sadašnje veze s
ljudima čak i dok se pojedina preživjela osoba prisjeća
trenutka kad je bila najviše sama.
264
Trenutak kad jedna članica skupine drugoj poželi da
»cijeni što i tko ona jest« obično označuje da je rad
skupine usredotočene na traumu proveden do kraja.
Šest mjeseci nakon što je rad završen, od polaznica
skupina žena preživjelih incest traži se da popune
upitnik za praćenje njihova stanja. Te žene u pravilu
izvještavaju o nabolje promijenjenom odnosu prema
sebi. Velika većina (više od 80%) navodi da su se
smanjili njihovi osjećaji srama, izoliranosti i stigme i da
se osjećaju sposobnijima da se zaštite. Te žene
međutim ne izvještavaju o globalnim poboljšanjima u
svojem životu. Obnovljeni osjećaj Sebe može, ali i ne
mora voditi u bolje odnose s drugim ljudima; doista,
mnoge navode da su se njihovi obiteljski odnosi i
seksualni život zapravo pogoršali ili postali konfliktni-
jima jer one više rutinski ne zanemaruju svoje želje i
potrebe. Jedna preživjela ovako definira promjenu:
»Kad se to dogodi, ja pomislim 'gore' je 'bolje'.
Nastojim se držati na sigurnoj udaljenosti! Otvorenije
iskazujem što ja osjećam i što mi je potrebno. Nalazim
da sam manje sklona puštati da me se iskorištava ili
zlostavlja.«33
O sličnim rezultatima izvještava istraživanje kojim su
praćeni ratni veterani s posttraumatskim stresnim
poremećajem, a koji su obavili vremenski omeđeni
intenzivni program skupnog bolničkog liječenja. Ti su
muškarci najčešće navodili poboljšan osjećaj vlastite
vrijednosti i smanjenje osjećaja izoliranosti. Simptomi
otupjelosti smanjili su se nakon što su se muškarci
suočili sa svojom poviješću u zaštićenom okružju
skupine, a odnosi s drugim ljudima općenito su se
popravili nakon što su se oslobodili srama i otupjele
povučenosti. Izvještaji o stanju tih veterana poslije
liječenja gotovo su jednaki kao istovrsna svjedočanstva
skupina žena preživjelih incest; kao najvažnije učinke
rada u skupini muškarci učestalo navode obnovu svojih
sposobnosti za povjerenje, brigu i samoprihvaća-nje.
Kako kaže jedan veteran: »A nadasve sam dobio
osjećaj da nekamo pripadam i da sam dio nečega
dobroga.«34
Istraživanje kojim su praćeni veterani naznačuje da je
djelotvornost skupnog liječenja ipak ograničena.
Premda su muškarci općenito imali bolji odnos prema
sebi i osjećali se povezanijima s drugima, navodili su i
to da se stanje njihovih intruzijskih simptoma najmanje
promijenilo. Mnogi su se još uvijek tužili na bljeskove
sjećanja, smetnje spavanja i noćne more. Slično tome,
mnoge od sudionica skupina žena preživjelih incest na
kontrolnom ispitivanju tužile su se da ih još progone
bljeskovi sjećanja, posebice za vrijeme seksualnih
odnosa. Skupno liječenje dakle može poslužiti kao
nadopuna intenzivnom, pojedinačnom istraživanju priče
o traumi, ali ga ne može uvijek nadomjestiti. S druge
strane, do društvenih, odnosnih dimenzija traumatskog
sindroma potpunije se do-
265
pire u skupini nego u postavi pojedinačnog liječenja,
dok traumatska fi-zioneuroza zahtijeva visoko
specifično i individualizirano usredotočenje na
desenzitiviziranje traumatskog sjećanja. Za potpuni
oporavak mogu biti nužne obje sastavnice liječenja.
Čini se da je model vremenski omeđene skupine
usredotočene na zadatak, naravno s prilagodbama, vrlo
Široko primjenjiv na osobe koje su preživjele razne
vrste traume. Naprotiv, model labavo strukturirane
skupine neodređena trajanja, kako se čini, mnogo je
manje primjeren zadatku otkrivačkog rada s
preživjelima. Takav model obično ne pruža niti
sigurnost niti izoštrenost nužnu za taj pothvat. Samo u
nekoliko slučajeva taj se model pokazao uspješnim u
radu s osobama preživjelima traumu. V jednoj skupini
žena s mnogostrukim poremećajem osobnosti koja se
sastajala više od dvije godine, čini se da je skupina
evoluirala kroz sva tri stadija — od polagane gradnje
povjerenja i usredotočenja na ovladavanje simptomima
u prvoj godini, preko načinjanja rasprave o traumi iz
prošlosti početkom druge godine, pa do otiskivanja u
rješavanje sukoba među članicama skupine tek
sredinom druge godine.35 Mogu li se ti dojmljivi rezultati
ponoviti, ostaje da se vidi.
SKUPINE ZA PONOVNO UKLJUČIVANJE
Kad preživjela stupi u treći stadij, njezine se
mogućnosti šire. Ovisno o tome kako preživjela definira
svoje prioritete, mogu se primijeniti različiti tipovi
skupina. Skupina usredotočena na traumu možda će i
dalje biti najprimjereniji izbor ako preživjela želi
potaknuti specifičan, s traumom povezan problem koji
je onemogućuje da u sadašnjosti razvije odnose s
ljudima na zadovoljavajući način. Primjerice, žena
preživjela zlostavljanje u djetinjstvu možda će htjeti
riješiti rezidualno pitanje tajnosti koje predstavlja
zapreku izvorni/im odnosima u njezinoj obitelji.
Zadatak pripremanja obiteljskog razotkrivanja vrlo se
dobro uklapa u vremenski omeđenu, na traumu
usredotočenu skupinu preživjelih. Članice skupine imaju
gotovo nevjerojatnu sposobnost da razumiju dinamiku
ne samo svoje obitelji i, premda se mogu osjećati
zakočenima i bespomoćnima s vlastitim rođacima, one
nemaju takvih inhibicija kad je posrijedi tuđa obitelj.
Domišljatost, maštovitost i humor drugih preživjelih
žena neprocjenjiva su pomoć pojedinki koja pokušava
ostvariti promjene u ušan-čenim obiteljskim odnosima.
Postraumatska seksualna disfunkcija također je
problem vrlo primjeren usredotočenoj, vremenski
omeđenoj skupnoj terapiji. U jednom od
266
rijetkih kontroliranih istraživanja u toj oblasti,
psihologica Judith Becker i njezine kolegice usporedile
su rezultate deset sesija pojedinačnog odnosno
skupnog liječenja seksualnih problema povezanih s
traumom. Obje vrste tretmana bile su bihevioralno
usmjerene, s jasno definiranim tehnikama i ciljevima.
Svrha je bila svakoj sudionici pomoći da »stekne
kontrolu nad svojom seksualnošću kroz postupno
izlaganje seksualnim situacijama, ponašanjima i
interakcijama koje izazivaju strah.«36 I pojedinačno i
skupno liječenje pokazalo se vrlo djelotvornim za
kontroliranje simptoma te vrste povezanih s traumom,
primjerice bljeskova sjećanja na silovanje. Međutim,
nakon tri mjeseca, skupno se liječenje pokazalo
upadljivo boljim od pojedinačnog u svakom pogledu;
sudionice skupina izvještavale su kako o širim, tako i o
trajnijim terapijskim probicima.
Slično tome, rezidualni problemi poput
hiperpobuđenosti i plašljivosti mogu se produktivno
obrađivati u postavi skupine, primjerice na tečaju
samoobrane. Da ponovimo, posrijedi je skupno iskustvo
vremenski omeđene skupine usredotočene na zadatak,
a ne skupna terapija. Iskusni nastavnici samoobrane
prepoznaju intenzivno emocionalnu narav toga rada i
razumiju svoju odgovornost za stvaranje psihološke
klime sigurnosti, premda ne navode nikakve terapijske
učinke. Podrška skupine preživjelu ohrabruje da se
okuša u učenju nečeg novoga unatoč svojim
strahovima, dok primjer odvažnosti drugih pruža nadu i
nadahnuće. Melissa Soalt, nastavnica samoobrane za
žene, naglašava važnost skupine kao izvora snage: »I
sam osjećaj da imaš pored sebe petnaest ljudi koji
navijaju za tvoj uspjeh — to je vrlo neobično iskustvo
za žene u našoj kulturi. Takva povezanost pomaže da
se smanji strah ili da se usvoji novi način odgovaranja.
Žene koje su se našle u prilici da upotrijebe stečeno
znanje samoobrane kasnije nam govore da su u
situaciji opasnosti stvarno čule glasove, zvuk skupine
koja ili bodri.«37
Premda skupina usredotočena na traumu može biti
korisna za dohvaćanje nekih jasno omeđenih
rezidualnih problema u trećem stadiju oporavka, do
općih teškoća preživjelih u odnosima s ljudima bolje se
dopire u interpersonalnoj psihoterapijskoj skupini.
Mnoge preživjele, osobito one koje su pretrpjele
dugotrajnu opetovanu traumu, prepoznaju da je trauma
ograničila i izobličila njihovu sposobnost odnošenja s
drugim ljudima. Svlvia Fraser razmišlja o svojim
teškoćama koje je cijeloga života imala u stvaranju
uzajamnih odnosa s ljudima nakon incesta: »Najviše
žalim zbog pretjerane zaokupljenosti sobom. Prečesto
sam mjesečarila kroz živote drugih ljudi, pogleda
usmjerena unutra, perući ruke. Najteža pouka koju sam
dobila bila je odreći se osjećaja svoje osobitosti, pustiti
267
da zajedno s djevojčicom mučenom krivnjom u mojem
ormaru umre i princeza, umjesto toga osobitost vidjeti
u svijetu oko sebe.«38
Osvješćenje samo po sebi nije dovoljno da promijeni
ušančene obrasce odnosa. Nužno je stalno vježbati.
Interpersonalna psihoterapijska skupina neomeđena
trajanja daje zaštićeni prostor u kojem se može
vježbati. Skupina pruža i empatično razumijevanje i
izravni izazov. Podrška skupine svakoj sudionici
omogućuje da bez suvišnog srama prizna svoje ne-
prilagođeno ponašanje i da preuzme emocionalni rizik
odnošenja s ljudima na nove načine.
Skupina usredotočena na međuosobne odnose ima
posve različitu strukturu nego skupina usredotočena na
traumu. Oprečnost strukture odražava različitost
terapijskih zadataka tih dviju vrsta skupina. Interper-
sonalna skupina usredotočena je na sadašnjost, a ne na
prošlost. Članice se potiču da izvedu interakcije ovdje i
sada. Članstvo u interpersonalnoj skupini više teži
raznolikosti nego istovrsnosti. Nema razloga da se član-
stvo ograničuje na osobe sa sličnim traumatskim
povijestima jer je svrha skupine proširiti osjećaj svake
članice da pripada ljudskoj zajednici u sadašnjosti.
Dok su skupine usredotočene na traumu obično
vremenski omeđene, interpersonalne skupine u pravilu
su neograničena trajanja, sa stabilnim članstvom i
niske protočnosti. Dok su skupine usredotočene na
traumu visoko strukturirane, s aktivnim vodstvom,
interpersonalne skupine su prilično labavo
strukturirane, s permisivnijim stilom vodstva. Pitanja
poput primjerice raspodjele vremena medu članicama,
koja u skupini usredotočenoj na traumu strukturira
voditeljica, u psihoterapijskoj se skupini rješavaju
pregovaranjem medu članicama. Najzad, dok skupine
usredotočene na traumu obeshrabruju sukob medu
članicama, interpersonalne skupine dopuštaju i
ohrabruju razvijanje takvih sukoba, u granicama si-
gurnosti. Sukob je zapravo vrlo bitan za terapijski
zadatak jer upravo razumijevanjem i rješavanjem
sukoba nastupaju uvid i promjena. Povratna sprega što
je svaka članica dobiva od drugih, i koja ima svrhu
podrške i kritike, moćan je terapijski čimbenik.39
Sudjelovanje u interpersonalnoj skupini veliki je izazov
za preživjelu koja se i jednom osjetila sasvim
isključenom iz ljudske zajednice i koja je možda
naporno radila pa i samo na tome da dosegne točku
kad osjeća da bi je druge preživjele mogle razumjeti.
Ona se sada suočava s mogućnošću ponovnog
pridruživanja većem svijetu i stvaranja veza sa širim
rasponom ljudi. Jasno, ovo je zadatak posljednjeg
stadija oporavka. Preživjela mora biti spremna odreći
se »osobitosti« svojeg identiteta. Tek kad to i uspije,
svoju će priču moći promatrati kao jednu od mnogih, a
268
svoju posebnu tragediju šire sagledati kao dio ljudske
naravi. Richard Rhodes, muškarac preživio teško
zlostavljanje u djetinjstvu, daje svoj glas ovoj
preobrazbi: »Razumijem da je svijet pun strahovite
patnje, u usporedbi s kojom su male nevolje mojega
djetinjstva kap vode u moru.«40
Preživjela ulazi u interpersonalnu psihoterapijsku
skupinu opterećena spoznajom da trauma još živi u
njezinim dnevnim odnosima s drugim ljudima. Do
trenutka kad će napustiti skupinu ona će naučiti da se
trauma može nadići aktivnim sudjelovanjem u
odnošenju s ljudima; postat će sposobna da bude
potpuno prisutna u uzajamnim odnosima. Premda će i
dalje nositi neponištiv otisak prošlog doživljaja, ona će
svoja ograničenja razumjeti šire, kao dio ljudske naravi.
Prepoznat će da je svatko u izvjesnoj mjeri zatočenik
prošlosti. Kako sve dublje razumije teškoće u svim
vrstama ljudskih odnosa, ona će naučiti cijeniti i svoje
teško osvojene trenutke prisnosti.
Zajedništvo s ljudima u sebi sadrži sva značenja što se
slute u riječi zajednički. Ono znači pripadati zajednici,
sudjelovati u javnoj ulozi, biti dijelom onoga što je
opće, univerzalno. Zajedništvo znači imati osjećaj
poznavanja, bivanja znanim, srodnim, srođenim. Ono
znači sudjelovati u običajnom, običnom, redovitom,
urednom i svakodnevnom. Zajednišvo sa sobom nosi i
osjećaj malenosti, beznačajnosti, osjećaj da su tvoje
pojedinačne nevolje »kap vode u moru«. Preživjele i
preživjeli koji ostvare zajedništvo s ostalim ljudima
mogu se odmoriti od svojeg mukotrpnog posla. Njihov
je oporavak dovršen. Sada je pred njima samo još
njihov život.

BILJEŠKE
1 P. LEVI, Survival in Auschwitz: The Nazi Assault
on Humanity, prijev. Stuart Woolf (Collier, New York,
1961), str. 145.
2 I. D. YALOM, The Theory and Praclice of Group
Psychotherapy, 3. izd. (Basic Books, New York, 1985).
3 M. HARVEY, »Group Treatment for Survivors«, u
M. P. KOSS — M. R. HARVEY, The Rape Vidim: Clinical
and Community Interventions (Sage, Beverly Hills, CA,
1991), sir. 205-44.
4 B. A. van der KOLK, »The Role of the Group in the
Origin and Resolulion of the Trauma Response«, u
Psychological Trauma, ur. B. A. van der KOLK
(American Psvchiatric Press, Wa-shington, DC, 1987),
str. 153-72.
5 Razgovor, K. Smith, 1991.
6 Upitnik za praćenu skupinu, 1984.
7 YALOM, Group Psycholherapy, str. 45.
8 Upitnik za praćenu skupinu, 1984.
9 Upitnik za praćenu skupinu, 1987.
10 Upitnik za praćenu skupinu, 1986.
11 Razgovor, K. Smith, 1991.
269
12 L. H. BOWKER, »The Effecl of Methodology on
Subjective Estimates of the Differential Ef-fectiveness
of Personal Strategies and Help Sources Used by
Batiered Women«, u G. T. HO-TALING, D. FINKELHOR,
J. T. KIRKPATRICK et al., ur., Coping with Famify
Vtolence: Research and Policy Perspectives (Sage,
Beverly Hills, CA, 1988), Str. 80-92.
13 J. I. WALKER — J. L. NASH, »Group Therapy in the
Treatment of Vietnam Combat Vete-rans«,
InternationalJoumal of Group Therapy 31 (1981), str.
379-89.
14 Y. DANIELI, »Treating Survivors and Children of
Survivors of the Nazi Holocaust«, u Post-Traumalic
Therapy and Vtclims of Vtolence, ur. F. OCHBERG
(Brunner/Mazel, New York, 1988), str. 278-94.
15 R. MOLLICA, predavanje na Studijskoj skupini za
Traumu Bostonske oblasti (1988).
16 J. YASSEN — L. GLASS, »Sexual Assault Survivor
Groups«, Social Work 37 (1984), str. 252-57.
17 A. SHALEV, Debriefing FoUowing Traumatic
Exposure (neobjavljeni rukopis. Centar za traumatski
stres. Sveučilišna bolnica Hadassah, Jeruzalem, Izrael,
1991).
18 C. DUNNING, predavanje na Studijskoj skupini za
Traumu Bostonske oblasti (1991).
19 Upitnik za praćenu skupinu, 1981.
20 M. BEAN, »Alcoholics Anonvmous«, Psychiatric
Annals 5 (1975), str. 5-64.
21 R. FLANNERY, »From Victim to Survivor: A Stress-
Management Approach in the Treatment of Learned
Helplessness«, u Psychological Trauma, ur. B. A. van
der KOLK (American Psy-chiatric Press, Washington,
DC, 1987), str. 217-32.
22 E. R. PARSON, »The Unconscious History of
Vietnam in the Group: An Innovative Multi-phasic Model
for Working through Authority Transferences in Guilt-
Driven Veterans«, InternationalJoumal of Group
Psychotherapy 38 (1988), str. 275-301, cit. na str. 285.
23 J. L. HERMAN and E. SCHATZOW, »Time-Limited
Group Therapy for Women with a Hi-story of Incest«,
InternationalJoumal of Group Psychotherapy 34 (1984),
str. 605-16.
24 J. O. BRENDE, »Combined Individua! and Group
Therapy for Vietnam Veterans«, InternationalJoumal of
Group Psychotherapy 31 (1981), str. 367-78; WALKER
— NASH, »Treatment of Vietnam Combat Veterans«;
Parson, »Unconscious History of Vietnam«.
25 V. ROZYNKO — H. E. DONDERSHINE, »Trauma
Focus Group Therapy for Vietnam Veterans with PTSD«,
Psychotherapy 28 (1991), str. 157-61; VVALKER —
NASH, »Treatment of Vietnam Combat Veterans«.
26 Vidi, primjerice, opis rada sa skupinom osoba koje
su preživjele incest (samo žene), pod vodstvom starijeg
psihijatra (muškarca) i mlađe psihologice, u R.
GANZARAIN — B. BUCHELE, Prisoners of Incest: A
Perspective from Psychoanafysis and Groups,
(International Universities Press, Madison, CT, 1988).
27 YALOM, Group Psychotherapy; i. P. WILSON,
Trauma, Transformation and Healing: An Inte-gerative
Approach to Theory, Research, and Post-Traumatic
Therapy (Brunner/Mazel, New York, 1990).
28 J. L. HERMAN — E. SCHATZOW, »Recovery and
Verification of Memories of Childhood Sexual Trauma«,
Psychoanalytic Psychology 4 (1987), str. 1-14.
29 Zamisao imaginarnog dara doprinos je izraelske
psihologice Orit Nave.
30 Svečanost rastanka skupine preživjelih,
Somerville, MA, 1984.
31 Y. FISCHMAN — J. ROSS, »Group Treatment of
Exiled Survivors of Torture«, American Journal of
Orthopsychiatry 60 (1990), str. 135-42.
32 DANIELI, »Treating Survivors«.
33 Upitnik za praćenu skupinu, 1988.
34 R. M. SCURFIELD — S. K. KENDERDINE — R. J.
POLLARD, »Inpatient Treatment for War-Related Post-
Traumatic Stress Disorder: Initial Findings on a Longer-
Term Outcome Study«, Journal of Traumatic Stress 3
(1990), str. 185-202.
35 P. M. COONS — K. BRADLEY, »Group
Psychotherapy with Multiple Personality Patients«,
Journal of Nervous and Mental Disease 173 (1985), str.
515-21.
270
36 J. V. BECKER, L. J. SKINNER, G. G. ABEL et al.,
»Time-Limited Therapy vvith Sexually Dysfunctional
Sexually Assaulled Women«, Journal of Social Work
and Human Sexuality 3, (1984), str. 97-115, cit. na str.
98.
37 Razgovor, M. Soalt, 1990.
38 S. FRASER, My Father's House: A Memoir of
Incest and ofHealing (Harper & Row, New York, 1987),
str. 253.
39 Potpuno objaSnjenje osnovnog modela
interpersonalne psihoterapijske skupine može se naći u
YALOM, Group Psychotherapy.
40 R. RHODES,<4 Holein the IVorld: An American
Boyhood (Simon & Schuster. New York, 1990), str. 5.
299
Zahvale
Svoje postojanje ova knjiga duguje pokretu za
oslobođenje žena. Glavni njezin intelektualni izvor
skupni je feministički projekt ponovnog promišljanja i
redefiniranja osnovnih pojmova normalnog razvoja i
abnormalne psihologije, i muškaraca i žena. Mentorice
u tom širem projektu bile su mi Jean Baker Miller i
njezine kolegice iz Centra Stone, te moja majka, Helen
Block Lewis. Svakodnevna praksa iz koje je ova knjiga
potekla, otpočela je prije dvadeset godina stvaranjem
Zadruge za duševno zdravlje žena u Somervilleu, u
državi Massachusetts. Zadruga je još uvijek moj
duhovni dom, zaštićeni prostor unutar kojega ženske
misli mogu dobiti ime i vrijednost. Jedna od članica te
zadruge, Emily Schatzow, bila mi je najbliža suradnica i
partnerica.
Prije sedam godina slučaj me povezao s Mary Harvey u
bolnici u Cam-bridgeu; iz naše se suradnje rodio
Program za žrtve nasilja, služba za osobe preživjele
traumu, pri psihijatrijskom odjelu iste bolnice. Mary je
sada voditeljica toga programa. Njezina intelektualna
širina i jasnoća stalno su proširivale moje razmišljanje.
Janet Yassen iz Bostonskog kriznog centra za silovanje
bila je meni i Emily Schatzovv mentorica u počecima
našega rada sa skupinama za žene preživjele incest.
Ona je odnedav-no i suradnica u Programu za žrtve
nasilja. Emily, Mary i Janet čine sve od sebe održavajući
me na Čvrstom tlu ženske stvarnosti.
U proteklih sedam godina imala sam čast prisno
surađivati s dvojicom muškaraca, Besselom van der
Kolkom i J. Christopherom Perryjem, kolegama s Odjela
za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Har-
vard. Bessel i ja zajedno smo predavali o traumi i
surađivali u pisanju i istraživanjima. On je pripomogao i
stvaranju Bostonske studijske skupine za traumu,
neformalnog seminara što okuplja kliničare i istraživače
koji rade s izbjeglicama, ratnim veteranima i žrtvama
zločina. Uvijek me nadahnjivala maštovita ponesenost
njegovih ideja, a naši pogledi na pitanja
300
roda često su dovodili do žustrih rasprava. Kako oboje
jednako uživamo i u sporenju i u sporazumijevanju,
naša je suradnja bila nepresušni izvor zadovoljstva.
Chris Perry me nadahnuo svojom istraživačkom
plemenitošću i poštenjem. Istodobno i voditelj
istraživanja o ljudima s poremećajima osobnosti, u
početku je bio skeptičan spram važnosti traume iz
djetinjstva, no ipak je pružio sve od sebe kako bi se
rigorozno iskušala hipoteza o traumi. Mada se u
početku činilo da naša suradnja nema velike izglede za
uspjeh, zajedno smo sazrijevali i jedno na drugo
utjecali na neočekivane načine. Naše je partnerstvo
produbilo i obogatilo moje razmišljanje.
Najzad, dužnica sam i mnogih studentica i studenata,
kolegica i kolega, pacijentica i ispitanica koje su sa
mnom podijelile svoje doživljaje. Većini njih, zbog
povjerljivosti, ne mogu zahvaliti poimence. Iznimke su
one i oni koje su izričito pristale na razgovor upravo za
ovu knjigu: ljudi preživjeli traumu, Sohaila Abdulali,
Šarah Buel, Sharon Simone i Ken Smith; nastavnica
samoobrane Melissa Soalt; terapeuti/ce Terence Kea-
ne, Shirlev Moore, Herbert Spiegel, Jessica Wolfe i Pat
Ziegler.
Temeljni pojmovni dio posla na knjizi obavljen je za
vrijeme studijske godine provedene u Zavodu Mary
Ingraham Bunting pri Radcliffe Col-legeu, a novčanom
pomoći Spomen-zaklade Johna Simona Guggenhei-ma.
Bessel van der Kolk, Sušan Schechter i Bennett Simon
pomogli su mi kritičkim primjedbama na prve nacrte
pojedinih poglavlja. Emily Schatzow i Sandra Butler
predano su čitale cijeli rukopis. Njihovi komentari
uvelike su poboljšali knjigu. U samom izvođenju knjige
imala sam sreću raditi i s dva uzora uredničke mudrosti
i stručnosti: s Jo Ann Miller i Virginijom LaPlante. Jo
Ann je bdjela nad napredovanjem knjige od njezina
začetka i svojom je nevidljivom rukom držala na
pravom kolosijeku. Virginia je odmah shvatila što valja
učiniti kako bi knjiga izoštrila fokus i stekla svoj konačni
oblik.
Najveća sam ipak dužnica svoje obitelji. Moj muž, Jerry
Berndt, znao je što ga čeka kad sam se upustila u ovaj
projekt jer je već proživio moju prvu knjigu. Svojom
predanošću vlastitoj umjetničkoj viziji poštovao je moju
— vjerojatno i više od mene same. Njegova moralna i
intelektualna podrška bila je neiscrpna, a njegov smisao
za humor oboma nam je pomagao da izdržimo do
kraja.
No i s tako mnogim blagoslovima, jedna mi se želja
ipak nije ostvarila. Nadala sam se da će moja majka
poživjeti da vidi ovu knjigu. Svoj psihološki uvid, svoju
intelektualnu hrabrost i poštenje, svoju sućut za na-
paćene i potlačene, svoju pravedničk^ogorčenost i
političku viziju predala je u naslijede meni. Ova
i&jiifc^afcgraSvećena uspomeni na nju.
J.L.H.