---...

-ZELENI VIR – bilješke za vođenje turista

1. GORSKI KOTAR I SKRAD

Rimljani su ovaj kraj nazivali Vražjim vrtom, Hortus diabolicus. Nedovoljno kultiviran, divlji, bez
bitnih prometnica i neotkriven. Divlje i prelijepe prirode, ćudljiv u svojim vremenskim
promjenama, pun života u svojim šumama, rijekama, jezerima i potocima. Ovdje vas zbor ptica
budi, srne u podne mirno pasu ili kradu jabuke, sretnete medvjeda na putu do posla, lisica vas
prene dok šećete šumom i u svakom zelenom kutku krije se nešto što vam uljepša dan.

Gorski kotar bio je tranzitno područje između unutrašnjosti i kvarnerskog primorja. Da ne

govorim sada previše o povijesti…početkom 19. stoljeća izgrađena je Lujzinska cesta, a krajem
željeznička pruga. Obje su potaknule razvitak Skrada, ali cesta ipak više. Bila je veoma prometna
pa je otvoreno prenoćište za putnike i spremišta za stoku i vozila. Smatra se da se to dogodilo
prije, ali zbog potvrđenih pisanih dokaza uzima se da je 1841. godine. Navedena kuća od davnina
pripada obitelji Lončarić te se smatra prvom izgrađenom na području Skrada. Kasnije ću vam
ispričati zbog čega je sve važna obitelj Lončarić.

VRAŽJI PROLAZ, ZELENI VIR I MUŽEVA HIŽICA još je 1962. godine proglašeni
posebnim geomorfološkim rezervatom čija površina iznosi oko 200ha. Nalazi se na
području Općine Skrad, na nadmorskoj visini od 302 - 649mnv (Skradski vrh je
1044mnv). Posebnu atrakciju rezervata predstavlja bujna šumska vegetacija kojom je
odjenut cijeli krajolik, zahvaljujući čemu je ovaj biser goranskog dijela Primorsko –
goranske županije, poznat i izvan Hrvatskih granica.

2. DRAGUTIN HIRC

Prirodoslovac, geograf, planinar i putopisac koji je prvi otkrio ljepote Zelenog vira. Davne 1884.
godine uputio se sa vodičem i nekoliko poznanika, iz smjera Broda na Kupi u Zeleni vir o kojem je
tada kružila pomalo zastrašujuća priča da je to cijelo područje nepristupačno te je dostupno
samo najhrabrijim planinarima. Koliko je područje bilo nepristupačno govori nam i činjenica da su
ga dosta godina kasnije kartografi iz Beča uspjeli prikazati veoma površno na austrougarskim
vojnim kartama.

Kasnije, Skrad je zbog Zelenog vira posta prvo turističko mjesto u Gorskom kotaru, a ovdje je
sagrađen i prvi hotel u GK imena „Verin bor“.

3. JOSIP LONČARIĆ i HIDROELEKTRANA

Josip Lončarić (poduzetnički duh, obrazovan u području tehničkih znanosti) davne 1898. godine u
potrazi za teško ranjenim srnjakom došao je do slapa i izvora Zeleni vir. Shvativši da je voda koja
pada niz liticu nevjerojatno snažna došao je do ideje da u ZV izgradi hidroelektranu. Naravno da
je u ono doba naišao na brojne probleme, što novčane što povezane sa dopremanjem materijala. A
bilo je čak i ljudi koji su se bojali električne energije i njenog uvođenja u kuće.
Ovo je prva hidroelektrana u GK. Sagrađena je 1921., a već 1922. puštena je u rad, čime je Skrad
prvi u GK dobio električnu energiju. Lončarić je prvo struju uveo u svoju obiteljsku kuću, te na
svoju pilanu u blizini Željezničke postaje što je bila poruka tadašnjim industrijalcima koji su
sumnjičavo prihvaćali modernizaciju i električnu energiju kao civilizacijski napredak.

„Munjara“, kako ju lokalno stanovništvo zove, smatra se spomenikom tehničke kulture, a mnoge će
začuditi činjenica da i danas radi, i to onakva kakva je davno izgrađena, bez modernizacije, dakle
originalni strojevi i turbine još se uvijek koriste za proizvodnju energije.

4. PLANINARSKI DOM

Planinarski dom Zeleni vir izgrađen je ???

Planinarski dom Zeleni vir ima kapacitet od 18 ležajeva. U ponudi imamo dvije dvokrevetne sobe
te dvije sedmero krevetne. Unutar doma nalazi se sala koja može primiti dvadesetak gostiju te
vanjska natkrivena terasa s velikim roštiljem.

-najam cijelog doma za privatna događanja, doček Nove godine …

5. ZELENI VIR I SLAP

Impozantna, 70m visoka stijena (drugi najviši slap u Hrvatskoj???) koja se osovila između dva
strma šumovita obronka krije špilju s izvorom. Stijena je sastavljena od životopisno ispresavijanih
kamenih slojeva. S njenog vrha obrušavaju se dva potočića. Jedan ubrzo nestaje u usjeku, a drugi
se ruši okomito i poput uske rastrgane zavjese u tisućama kapljica pada pred otvor špije
ulijevajući se u potok Curak koji iz nje istječe. Tako obogaćen Curak pjenušavim slapovima
preskače preko kamenja do hidroelektrane i spojivši se s potokom Jasle hita uskom sutjeskom do
utoka u Kupicu. Pogledom na Zeleni vir stječete utisak da se nalazimo pred ulazom kakvog hrama
iz davnih vremena. U „svetištu“ će nas pozdraviti krupne kapljice što stalno padaju sa stropa.
Špilja je prostrana, širine 30, visine 30 i dubine oko 20 metara. U drugom, nižem dijelu, razlilo se
jezerce smaragdno – zelene boje, kristalno bistre i mirne vode. Izvor u dnu pećine i ne primjećuje
se. Ako se okrenemo prema ulazu ugledat ćemo drugačiju sliku: pećinski otvor od mrkog kamena,
raznih nijansi na plavoj plohi neba, a sve ukrašeno zelenilom i širokim listovima lopuha koje šumom
škropi prozirna zavjesa vodopada.

Taj čudnovati izvor ima još jednu osobitost. Događa se da iznenada voda presuši i prestane teći.
Ta pojava ponekad traje samo desetak minuta, ali tijekom osamdeset godina praćenja bilo je
trenutaka kad vode nije bilo i duže vrijeme. Kada nakon prestanka izvor ponovo proradi, tada teče
mutna i prljava voda. To upućuje da je u podzemlju došlo do tektonskih poremećaja pa je odron
zemlje nakratko zatvorio prolaz vodi. Kada naraste podzemni tlak, voda probije zemljani čep i
ponovo izbija na površinu.

Slap se po zimi zaledi - penjanje po njemu

 6. VRAŽJI PROLAZ

Kao i Zeleni vir, Vražji prolaz je osebujna krška pojava, jedan od najljepših hrvatskih kanjona pun
divlje romantike. Kod mnogih posjetitelja izaziva nelagodu i strah. Kroz kanjon su postavljeni
mostići, u najužem dijelu na nosačima iznad potoka. Tamo gdje to omogućava teren, u strane
kanjona usječene su i uređene staze. Dugačak je 800m, a na mjestima širok tek 2m. Staza je
usječena iznad potoka u stijenama visokim i 100 metara. Tisućama godina voda je izjedala kamen i
prokrčila si ovaj neobični put. Gudura je u dubokoj sjeni, samo je vrh stijena obasjan suncem.
Stijene su pokrivene zelenilom trave i mahovine te kržljavim drvećem koje se nadvija iznad
kanjona. Dnom provalije ruši se potok Jasle, a zapjenjena voda valja se preko kamenja i stvara
virove. Kapljice se raspršuju po stijenama i vlaže stijenje pogodno za rast mahovine. U ovom
uskom prostoru žubor potoka pretvara se u zaglušujući šum. Staza je za posjetitelje otvorna tek
1934. godine i od onda je nekoliko puta preuređivana radi veće sigurnosti posjetitelja. Prije tog
vremena općinski radnici nisu imali razumijevanja te nisu željeli ulagati novce u uređenje izletišta.

Vode potoka Jasle danas više nisu toliko obilne jer se neki od izvora koriste za opskrbljivanje
okolnog stanovništva vodom. Ipak, u dijelu godine bogatom vodom Jasle se pretvaraju u silovitu
bujicu koja u stiješnjenom koritu ostavlja naplavine poput drveća.

U udubljenju u stijene 2009. godine postavljen je kip svetog Bernarda – zaštitnika planinara.

7. MUŽEVA HIŽICA

Na kraju Vražjeg prolaza, 15ak metara iznad potoka Jasle, nalazi se otvor u stijeni . Tu je ulaz u
špilju koja se zove Muževa hižica. Dugačka je dvjestotinjak metara, a na njenom je kraju manja
dvorana s jezercem. U vodi jezerca, početkom 20.stoljeća istraživači su pronašli čovječju ribicu,
vrlo rijetku endemičnu podzemnu životinjicu. Oči su joj zakržljale zato što živi u potpunoj tami, a
u koži nema pigmenta pa je stoga blijedo ružičaste boje. Diše i škrgama i plućima, a slabašne noge
joj služe tek da se spretnije zakopa u mulj. Špilja nikada nije temeljito istražena pa
pretpostavlja da krije još brojne zamamljivosti. Ima nekoliko stalagmita i stalaktita (nije baš
bogata špiljskim ukrasima), a temperatura vode i zraka je konstantno +8 stupnjeva. Posjetitelji
koji žele dublje zakoračiti u Muževu hižicu moraju ponijeti svjetiljku jer špilja nije osvijetljena, a
dobro će im doći i jakna. Također, dno špilje je kamenito i prekriveno tankim slojem mulja, pa je
potrebni oprezno hodati

Dvije verzije o imenu špilje:

1) U špilji je živio čovječuljak - možak pa se u narodu pripovijeda da je to špiljsko

podzemlje u daljoj prošlosti bilo njegovo stanište. Izbjegavao je susrete s ljudima, ali im
je kao dobri šumski duh pomagao. Da ga ljudi ne bi primijetili pretvarao se u granje i
korijenje. Možak je domaći izraz za figure koje se izrađuju od prirodno prikladno
oblikovanoga korijenja i grana raznovrsnog drveća, tako da se vještinama, po mogućnosti
minimalnom intervencijom u materijal, oblikuju skulpture ljudi ili životinja.

2) Prema narodnoj predaji za vrijeme najezde Turaka oko 1525. godine ovdje se dijelom
sklonilo stanovništvo okolnih područja. Gospodar te skupine ljudi bio je muž tj. muškarac
pa se stoga špilja dobila ime „Muževa hižica“. O tome svjedoče i navodno pronađeni ostaci
keramike te ostaci barke na dnu jezera na kraju špilje.
 8. TLO, BILJKE I ŽIVOTINJE – ukratko

KRŠ je specifičan tip reljefa svojstven goranskom prostoru. Čine ga karbonatne i druge stijene
koje otapa voda.

-bujna šumska vegetacija

-stijene pune mahovina i paprati zbog obilja vlage
-stelja- bujad

Pjegavi daždevnjak – vodozemac – zakonom zaštićen, voli izaći kada pada kiša (otuda mu i ime) -
Žive u vlažnim kopnenim mjestima, ali se razmnožava u vodi. Stoga i više vole sjenovita i hladna
staništa. Najaktivniji su na površini tijekom vlažnih, blagih noći.. Provode mnogo vremena u
zaštićenim skrovištima.

Duguljasta je tijela, s četiri kratke noge podjednake dužine i dugačkim repom. Tijelo mu je u
različitom stupnju prekriveno žutim točkama ili crtama. Vlažna koža omogućuje mu život u
staništima blizu vode ili pod zaštitom na vlažnom tlu, najčešće u šumama. Sporo se kreće u potrazi
za plijenom.

-bjelogorična stabla – bukva (puhovi koji jedu plodove)

-crnogorično – smreka i jela

Divokoza – papkar (odroni) – jako spretne

Krupna divljač visokoga gorja i strmih stjenovitih predjela po kojima se vješto skače i penje samo
njima znanim stazama. Turiste može iznenaditi da se ispod njihovih nogu može pokrenuti lavina te
stoga treba biti oprezan. (trofejna divlja – lovni turizam).

Boja dlake zimi je tamnosiva, skoro crna, a ljeti žučkastocrvena. Glava je blijede boje, sa tamnom
prugom oko očiju i gubice. Od potiljka do repa proteže se tamnija pruga. Boje mužjaka su gotovo
uvijek nešto tamnije od ženki. Imaju rogove ali su oni kod mužjaka jači, duži i povijeniji nego kod
ženki. Rogovi rastu svake godine za određenu dužinu i nikada ne otpadaju. Starost jedinke
možemo odrediti brojem godova na rogu koji su izraženi. Divokoze vole mir i napuštaju
uznemirena lovišta. U lovištu je vrlo oprezna i brzo osjeća prisustvo opasnosti, pri čemu pravi
uzbunu za ostale jedinke glasnim piskom.

-jeleni, srne, medvjed, ris, zečevi

-pastrva i lipljan
-šumska šljuka

Alpska tustica – mesožderka – biljka s prekrasnim bijelim cvijetom, raste u Vražjem prolazu. Za
nju se tvrdi da je relikt iz ledenog doba. Hrani se sitnim kucima pa je ubrajamo među tek nekoliko
naših kukcojednih biljaka. Živi i na sunčanim i na sjenovitim predjelima te dobro podnosi niske
temperature. U Vražjem prolazu ima sve najvažnije uvjete za opstanak – ne traži osobito bogata
staništa – stijene s malo zemlje koje ima u pukotinama bogatim vlagom.