Lorenzo Valla i njegovo učenje

Uvod
Kao što je već poznato, historija obiluje različitim otkrićima, koja na neki način,
u većoj ili manjoj mjeri, imaju uticaj na njen dalji razvoj. Dolazak do nekog
otkrića je, razumije se, vrlo često dug i težak put – potrebno je poduzeti čitav
niz postupaka, koji bi nas do njega direktno ili indirektno doveli. U ovom radu
govorit ćemo o Lorenzu Valli i njegovom otkriću, zbog kojeg je ostao
zabilježen u historiji, a šta je tačno otkrio, saznat ćemo u narednom pasusu.
U skladu sa današnjom temom, osjetili smo potrebu da navedemo osnovne
informacije iz biografije Lorenza Valle. Rođen je 1407.godine u Rimu, u
uglednoj porodici koja vodi porijeklo iz Piacenze. Otac mu je bio advokat.
Godine 1431. pristupio je crkvi u pokušaju da postane apostolski sekretar. Kako
mu to nije uspjelo, zaputio se u Paviju, gdje je dobio mjesto profesora
zahvaljujući svojoj rječitosti. Valla se proslavio izdavanjem dva djela: De
Voluptate i De Elegantiis Latinae Linguae. Njegovo najpoznatije djelo jeste
„ De falso credita et ementita Constantini Donatione declamatio“. Pisao ga je
između 1439. i 1440. godine, i u njemu izložio dokaz da je Konstantinova
darovnica falsifikat, a upravo to otkriće ga je, kao što smo rekli, najviše
proslavilo.
Sada ćemo objasniti postupak Vallinog otkrića. Svu neoriginalnost darovnice,
on je utvrdio na osnovu stila latinskog pisma kojim je pisana, a koji opet nije
pripadao dobu Konstantina Velikog. Jedan od dokaza bila je i riječ „satrap“
koju Konstantin, kao Rimljanin, vjerovatno ne bi koristio. U svom djelu Valla
ističe i niz logičkih nemogućnosti da je darovnica originalna. Vallino djelo
završeno je 1440. god., ali je cenzurisano od strane crkve. Objavljeno je tek
1517.g. s početkom reformacije. Postalo je jedno od najpopularnijih knjiga
među protestantima. Na engleski jezik preveo ga je Thomas Cromwell 1537.
Lorenzo Valla je nakon objavljivanja svog najpoznatijeg djela nastavio da se
bavi filološkim radom. Dokazao je i da je pismo Hrista Avgaru falsifikat.
Njegov rad izazvao je nezadovoljstvo među crkvenim velikodostojnicima , te
mu je malo falilo da završi na crkvenom sudu. Od toga ga je spasila intervencija
Alfonsa. Ipak, prijetnja crkvenog suda nije ga ušutkala. Ismijavao je Vulgatu
(latinski prijevod Biblije) i optužio Svetog Augustina za herezu. Kritikovao je
zapadno učenje o dvostrukom ishođenju Svetog duha, kao i umetanje izraza
fililokve u simbol vjere, ukazavši tim povodom na neutemeljenost pomenutog
učenja u svetom predanju. Godine 1444. posjetio je Rim, odakle je morao da
bježi u Barcelonu. Nakon smrti pape Evgenija IV, novi papa Nikola V primio
ga je za svog sekretara. Također, Valla je uživao i naklonost sljedećeg pape
Kalista III. Umro je 1.avgusta 1457. godine u Rimu.
Konstantinova darovnica
Kako je Konstantinova darovnica igrala veliku ulogu prilikom analize crkvenih
učenja tog doba, također smo osjetili potrebu da i o dotičnom dokumentu
navedemo nekoliko podataka. O čemu se tu zapravo radi? Konstantinova
darovnica ( lat. Donatio Constantini) je zapravo falsifikovana isprava
Rimokatoličke crkve u kojoj stoji da je rimski imperator Konstantin Veliki
darovao papi Silvesteru I pravo na svjetovnu i duhovnu vlast nad Italijom i svim
drugim zapadnoevropskim zemljama. Ovim dokumentom služile su se rimske
pape u srednjem vijeku da pokažu svoje pravo da vladaju nad drugim državama
i istaknu svoju svjetovnu supremaciju. Gore pomenuti Lorenzo Valla,
humanista i papin sekretar, 1440.godine, dokazao je da je darovnica čista
krivotvorina, koja je nastala u 8. vijeku, i da je trebala opravdati papske težnje
na svjetovnu vlast.
Vratimo se mi opet na samog Vallu. On je naime ponekad smatran
prethodnikom reformacije. Starije biografije Valle daju detalje mnogih
književnih i teoloških rasprava, od kojih se najviše ističe ona sa Gianfrancescom
Poggiom Bracciolinijem, smještena u vrijeme kad se on naselio u Rimu.
Upotrebljen je ekstremni jezik. On se pojavljuje kao svađalica, kombinujući
humanističku eleganciju sa kritičkim i otrovnim , i protivnik vremenske moći
Katoličke Crkve.
Luther je imao visoko mišljenje o Valli i njegovim radovima, a Robert
Bellarmine ga je nazvao Lutherovim prethodnikom. Erazmo je tvrdio u
svojoj ,,De ratione studii“ da za latinsku gramatiku nije postojao bolji vodič od
Lorenza Valle. On je napadao srednjovjekovnu tradiciju i očekivao poglede
protestantskih reformatora. U dijaloškom spisu ,,O požudi“( De voluptate)
suprotstavljao se stoičkom moralu, te je razlagao postavku da se vrlina stvara iz
užitka. Zapažen mu je bio i traktat o latinskoj retorici ,,Ljepote latinskog
jezika“. Ostala važnija djela: O slobodnm izboru (De libero arbitrio),
Dijalektičke rasprave protiv aristotelovaca (Dialecticae disputationes contra
Aristotelicos).