MOJ MATERNJI JEZIK: ONO ŠTO JESAM

Godine ne brojim odavno već…

Godine otkada sam otišla. Daleko od stare mahale. Od škripave kapije. Od staze travom
zarasle. Od izbeharale avlije.

Poslije toliko kilometara tuge, evo, vratila sam se.

Poslije toliko teških godina na onom istom mjestu gdje mi je duša ostala, opet stala sam. I
zastala.
Isti vjetar igra se pramenovima moje kose, koju je nakada, baš ovdje, moja majka strpljivo
češljala i milovala. Isti sokak, ista kaldrama kojim sam išle nekada. Još svoju ruku u njenoj
osjećam. Još riječi čujem joj, da sam njena najljepša djevojčica. Njen pupoljak koji će u
najmirisniju ružu da izraste.

Nema je… Godinama već.

Kofere nemam. Imam samo dva oka, prepuna sjaja. Ne od radosti. Od suza. Nosim ramena
savijena od tereta. Ruke prazne. Noge teške. U duši mnogo pročitanih slova i mnogo
sjećanja…
Sjećanja na zrak koji, gle čuda, nije se promijenio. Svjež je i ugodan, kao i miris mog rodnog
kraja, toplih somuna iz naninog šporeta, vruće kahve, one prve, rukama voljenih osoba
zakuhane.
Sunce sija isto kao nekada. Ovo naše, jutarnje, kažu ,,zubato je”. A nije, mehlem na ranama
je!

Uputila sam se kod svoje sestre. Poslije gubitka našeg najvećeg oslonca, umjesto da se
oslonimo jedna na drugu, u suprotnim smjerovima krenule smo. Sada se, eto, nestabilno
klatimo kroz život. Moja duša postala je zaljubljenik dalekih puteva, pera i hartije. A ona,
postala je učiteljica.

Dok sam išla putem koji je vodio pored prozora učionica stare škole, jedino što sam mogla
čuti bio je glas nekih učitelja. Sve ostalo bilo je tako mirno. Taman kada sam počela da
preturam po sehari svojih misli i sjećanja na nekadašnje đakovanje, moje misli prekinuo je
uzvik:

˗ Ali učiteljice, ljeto samo što nije počelo. Dan je prelijep. Zar ne možete da nas pustite da
idemo napolje? Ko još želi da sluša dosadno predavanje o maternjem jeziku?

˗ Da li zaista misliš da je dosadno ?˗ strpljivo je odgovorila učiteljica. U njenom tihom

glasiću nazirao se krik ogromnog razočaranja. Nije mi dugo trebalo da shvatim da sam bila
ispod prozora učionice u kojoj predaje moja sestra.
Bože koliko sam je poželjela…
˗ Znate djeco, maternji jezik nije dosadan, kao ni priča o njemu. Zapravo, on je bitan, mnogo,
mnogo bitan! ˗ nastavila je, a ja sam znala šta dalje slijedi. Priča koju sam toliko puta slušala.
Kraj dimija svoje nane. U krilu, igrajući se krajevima šamije, svoje majke. Na jastuku upravo
kraj svoje sestre, gledajući u drvene tavanice. Kada smo bile male bila je opsjednuta ljubavlju
prema maternjem jeziku. Tu ljubav od naših predaka je naslijedila. Tu ljubav i na mene je
prenijela.

Opet se začu njen tihi glas:

˗ Sjećam se priča koje mi je moja nana, a potom majka pričala, prepričavala kada sam bila
vaših godina. Vidite, mi nekada nismo imali prava na naš maternji jezik ˗ izgovorila je to
onako kako samo ona to umije. Da vam riječima probudi radoznalost, želju da čujete,
upamtite, naučite, prenesete.
˗ Ali, to je nemoguće! ˗ čuo se glas jedne djevojčice, koja je djelovala zbunjeno.
˗ Maternji jezik je ono što učimo od svoje majke. Kako nam to neko može zabraniti ili
oduzeti?˗ dodala je drugarica pored nje.
˗ Nažalost Lelo, moguće je. Nana mi je govorila kako je u njeno vrijeme sve bilo mnogo,
mnogo drugačije.
Odjednom nastade muk. Znala sam da je moja sestra pridobila pažnju sve djece u razredu.
Iako sam znala kuda ova priča vodi, riješila sam da ostanem tu i da je i sama saslušam. Po ko
zna koji put.

˗ Djeco moja, mi smo oduvijek imali naš jezik, naš način govora, naše riješi. Ali nismo baš
uvijek imali pravo da tim jezikom govorimo, niti smo ga na ovim prostorima mogli nazvati
ovako kako ga danas nazivamo.
˗Ali zašto? I, kako to da sada možemo? - začuo se još jedan dječak, očigledno nestrpljiv.
˗ Zašto? Ko će to znati djeco. A to što ga sada zovemo našim, to je zahvaljujući našim
precima, vašim nanama i djedovima. Zbog njihove borbe koja, hvala Bogu, nije bila
uzaludna. Gajili su naše običaje, čuvali su našu tradiciju i jezik sve do danas. I sačuvali.
˗A gdje to? - čula sam kako se moja sestra blago nasmijala kada je čula ovo pitanje, a potom
nastavila.
˗ Pa vidite oni su sve tajne i ljepote našeg jezika povjeravali svojoj deci. Učili su ih da
pričaju, da pišu i čitaju. Potom su ih naučili da se nikada ne stide svog jezika. Naprotiv, da se
bogatstvom svoga jezika ponose. Da se za njega bore, kao i oni. Hrabro, prkosno i
dostojanstveno. Da na tom jeziku sanjaju i maštaju. Upravo to su nas i naučili. Djeco, njihova
pobjeda je ono za šta su živjeli. Taj barjak borbe nama su predali. Moramo ga dostojanstveno
nositi, čuvati i predati narednim generacijama.

Opet tišina…
˗ Ja, dječice moja, smatram da je maternji jezik doista veoma bitan, a šta vi sada mislite?
Nastao je muk. Taman sam mislila nastaviti svoj put do školskih vrata, kada sam čula glas
onog dječaka koji je želio izaći napolje:
˗ Učiteljice da li to znači da mi zapravo živimo onako kako su naši preci željeli? Da li je i
moja rahmetli nana ovo željela?
˗ Da!- ponosno je odgovorila moja sestra.
Čula se oduševljena graja djece, a ja sam, dirnuta ovom pričom, vratih se u djetinjstvo i neke
najljepše dane, u neke najljepše priče, pa nastavih koračati. Kada sam ušla u školu začulo se
zvono. Djeca su jurnula iz učionica, sva sretna i u žurbi, da iskoriste vrijeme malog odmora
za druženje. Iako se to na njihovim licima nije vidjelo, priča o maternjem jeziku ostala je
urezana u njihovim malim, plemenitim srcima i umovima.

Prolazila sam kroz gužvu koju su djeca napravila i došla do vrata učionice u kojoj je bila
moja sestra. Pokucah na vrata pa nesigurno zakoračih unutra.

˗ Selam alejkum, draga sestrice. Mogu li prisustvovati ˗ izgovorih prije nego što se izmiješaše
suze i osmijeh.

Stajala je u nevjerici. Dvije ruže majčine, odbaciše sve trnje ovog okrutnog svijeta.
Pritrčasmo jedna drugoj, pa potječe rijeka suza, more zagrljaja. Uzburka se okean izmiješanih
osjećanja.

˗ Otkud ti ovdje? Nisam znala da dolaziš? ˗ upitala me je dok me je čvrsto grlila.

˗ Danas sam došla vozom i prvo svratila do kuće… Nekada… Naše…
˗ Šššššš ˗ rekla je, osetivši da mi se u grlu sakrio bolan krik, ˗ Nećemo. Tu si mi. Bože,
koliko samo ličiš na mamu. Kako si me usrećila.
˗ Šta to držiš u rukama? ˗ radoznalo upita.
˗ Donijela sam ti ovo. ˗ rekoh joj i pružih malu svesku od stare hartije.
˗ Nanin stari rječnik! ˗ povika oduševljeno:
˗ Onaj koji nam je pokazivala kad smo bile male, dok nam je pričala kako je nekada bilo. Pun
je izreka, možda bi djeca željela da čuju neke od njih. Tražila sam ga ali nisam mogla da ga
nađem - rekla je to s velikom količinom tuge u glasu. Njene oči opet se napuniše suzama.
Ona je postala učiteljica iz dva razloga. Zato što voli djecu i zato što voli naš jezik. Rjecnik je
bio kod mene, kada sam otputovala ponijela sam ga sa sobom. Željela sam da imam nešto da
me sjeća na dom. Na moje.

˗ Evo izvoli - pružila sam joj rječnik. ˗ Moram da krenem, a i tebi uskoro počinje čas ˗ rekla
sam već koračajući unazad.
-I da, priča je bila divna, posjetila si me na djetinjstvo, vjeruj mi i djeca su shvatila značaj
našeg jezika.
Taman kada sam izlazila iz učionice, onako nejasno, pomiješano uz zvuk zvona čula sam:
˗Dođi večeras na posijelo, čekaću te da muhabetimo malo.
˗Hoću ˗ rekoh.

I nešto mi se steže u grlu. Riječi se stegoše, a osjećaji u grudima skameniše.

Okrenuh se i hitro pođoh, dok mi se vrelina kotrljala niz obraze. Njene riječi su mi ječele u
glavi. Ali, jeka jeku ne stiže…
Izgubila sam sebe, tamo u daljini. Otuđila, negde u tuđini. Pritisnulo me sivilo tuđeg neba, a
možda plavo bilo je. Opekli me zraci sunca, umjesto da me ugreju. Ugušio me tuđ vazduh,
umjesto pluća da mi ispuni.
Zaledila me tuđa hladnoća. Umorio me tuđ jezik. Njihove riječi kamene dušu. Naše
oplemenjuju. Naše najveće sante tope. Lijepi bosanski moj…
Izgubila sam sebe i jedino ovdje, među svojima, opet naći ću. Sebe. Svoj identitet.
Ono što sam bila. Ono što ću biti. Ono što jesam!

Uvečer smo se sastale i pričale cijelu noć. Bilo je već kasno i dječica su bila pospana.
˗Boga mi ovaj muhabet nam pristade! - reče moja sestra dok je u naručju držala pospanog
dječačića koji ju je začuđeno pogledao i upitao:
˗ A šta je to muhabet?
˗ Razgovor, mali, razgovor - rekoh mu i nasmijah se primjetivši da mu se i pored radoznalosti
oči zatvaraju.
˗Je li to tetka, na nekom tamo tvom jeziku?- upita me. Nasmijah se.
˗Jeste. Baš na mom!- rekoh.
Jednom. Jedinom. Bosanskom.
Onom, na kojem mi je rahmetli majka, tiho, u gluhoj noći, umilnim glasićem pjevala
najljepše uspavanke. Još tada, duboko je ljepotu tog jezika utisnula u moju podsvijest.
Onom, na kojem sam prve riječi izgovorila.
Onom na kojem sam prve pjesme, trčeći bosonoga livadama, kroz selo pjevala.
Onom na kojem sam prvi put da volim priznala. Na kojem sam sanjala, maštala, željela.
Onom na kojem ću i poslednje riječi svoje, ako Bog da, izgovoriti. Pod svojim nebom, na
svojoj zemlji, među svojim ljudima…

Sanjiva, čista duša, već je utonula u san.

˗ Sanjaj, dječače moj…

Pomilovah dječaka po zlatnoj kosi, a pogled mi ode ka mjesečini. Kao da začuh nježni glas
svoje majke koji se iznad bešike, prolama u noći:

,,Spavaj, spavaj , čedo prenejako, uspavaj se u šimšir bešici”…

Kalender Amina

Tehničko- poljoprivredna škola sa domom učenika

(Tehničar drumskog saobraćaja, II razred)

Sjenica