Dubravko Škiljan

2. Domene i duskursi

- u traženju modelskih elemenata (za opisivanje javnog saobraćanja) usmjerit ćemo se prema modernim
društvima  takav pristup na teorijskoj razini opravdavamo globalnim karakterom, te suvremenim i
postindustrijskim društvima (koja obuhvaćaju više razlilitih fenomena vezanih za javnu komunikaciju); u njima je
uloga javnosti veoma istaknuta (ne postoji nijedan oblik socijalno relevantnih aktivnosti u kojima javnost na neki
način ne sudjeluje)
* model javne komunikacije nije sveobuhvatan

- domene javne komunikacije su rezultat:

1) sinkronijskih promatranih silnica – koje proizlaze iz socijalnih odnosa i rasporeda statusa i uloga
2) dijakronijskih faktora – koji pripadaju kulturnoj, civilizacijskoj i društvenoj tradiciji određene zajednice

- na području javne komunikacije prevladavaju nj modaliteti kojama je u osnovi

`zapadna´/`(zapadno)evropska´ tradicija  koja se (od 16.st.) počela nametati kao najsavršeniji model
proizvodne i roba, i društvenih odnosa, i pol. shematizama, i komunikacijskih obrazaca
* u njoj je sadržan nedosegnuti `ideal´ konstituiranja javnosti i nj relacije prema sferi privatnosti koji se u
globalnoj (premda evropocentričnoj) projekciji sagledava kao općeljudski

povijest konstituiranja domena javne komunikacije

- izvorišna točka nalazi se u 1. mezopotamijskoj org. – Sumeru  nejasna granica između privatne i javne kom.;
u konstituiranju `prave´javnosti bitnu ulogu ima pismenost – 1. jasno definirani oblici javne komunikacije 
org. gradskog naselja, u seoskim sredinama velik dio poruka je kolektivnog karaktera (život u cjelini zajednice) –
svaki se komunikacijski akt događa u prisutnosti svih članova
... grad donosi patikulaciju elemenata socijalne strukture + omogućava jasno izdvajanje sfere privatnog...
potrebno je uvesti formalizirane i institucionalizirane razmjene poruka, takva razmjena pripada javnoj
komunikaciji
- pronalazak pisma – omogućuje međusobno povezivanje sudionika u komunikacijskih akata na većim
razdaljinama,te organiziranje gradova u državne cjeline + razlikovanje poruka u javnoj kom. od poruka u
području privatnosti + pridodala je javnom saobraćanju dijakronijsku dimenziju – u kojoj se poruke mogu
prenostit kroz vrijeme i transformirati se u virtualne poruke  broj poruka se višestruko povećao
-pojam javnosti – ograničen – uloge i statusi bili su visoko institucionalizirani (ograničen broj pojedinaca) + velik
dio društva nije mogao participirati u javnoj kom., niti su imali jasan pojam o nj postojanju
-`vladarsko-božanski model´
- socijalne uloge i statuse – svoj položaj u društvu stječu odašiljanjem i primanjem javnih poruka

- rano razdoblje  unutar opće domene javne komunikacije pojavljuju se – 1. specijalizacije, razlikujemo:
umjetničke, religijske, znanstvene i trgovačke (iako su te razlike tada još veoma malene)

- antička Grčka  atenska demokracija (uzroci zašto je grčko dr.strukturirano drugačije: prirodne i zemljopisne
karakteristike područja, prethistorijkim kult.), polisi, odn. gradovi-države kolektivne i idividualne pripadnosti
zajednice grade na pojmu aktivnog zajdništva – sudjelovanje članova zajednice u svim oblicima javnog života, u
njoj su se mogli oblikovati različiti, mđsb suprotstavljeni interesi

 klasični period (8.st.) – postojanje i urbane kulture i pismenosti

-agora – prostor predviđen za okupljanje cjelokupne javnosti – svi građani koji su aktivno, virtualno, realno
participirali u javnoj kom.

- znanje čitanja i pisanja imali su pripadnici marginalnih i dr.nerelevantnih grupa (robovi, seljaci, žene...); pismo
je izgubilo mistični karakter – jednostavnije

- iz sfere javnosti bili su isključeni zbog socijalnog statusa, na osnovi bioloških obilježja (djeca, žene)

-Homer: Ilijada i Odiseja – 1. potvrđene realizacije jezika javnog saobraćanja; predložak za sve iskaze u sferi
javnosti

- 5.st. u javnoj se komunikaciji pojavljuju profesionalni jezici – pojedini `specijalizirani´ djelovi društvene
strukture se počinju razlikovati i prepoznavati po svojoj upotrebi jezika
-od 7.st. međusobno pavezane ali razlučive domene razvijaju se paralelno sa izgrađivanjem teorije upotrebe
jezika u javnoj kom.

- jezik i govor, smješteni u sferu javnosti, promatraju se u funkcionalnom aspektu:

o 1. faza – funkcija moguće komunikacijske spoznaje kozmičkog poretka

o od pojave sofista nadalje – fja aktivnog uspostavljanja zajedništva unutar pokedinih socijalnih
grupa ili u cjelini društva

- Aristotelova klasifikacija diskursa javne kom. – temelji se na domenama koje su se u njoj mogle sagledati
 unatoč pretpostavljenoj uskoj međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti domena i diskursa javne komunikacije
možemo pretpostaviti da je `grananje´ diskursa sporo – u poč. 1 tip diskursa mora biti multifunkcionalan i
zadovoljiti potrebe u većem broju domena

- diskurs znanstvene spoznaje – potpunije od višeznačnog umjetničkog iskaza, primjeren efikasnoj komunikaciji
nj spoznaja

– u uvjetima početka stvaranja nove društvene i političke org. pojavljuju se i začetci diskursa koji se tiče
zajednice diskursa koji se tiče zajednice, polisa – POLITIČKI DISKURS – u nj se oblikuju poruke koje govore o
svim oblicima socijalno relevantnog života u zajednici, nj moraju ovladati svi punopravni članovi zajednice –
cjelokupna javnost

- nešto kasnije  diskurs umjetnosti, znanosti, filozofije

-najstariji grčki potvrđeni oblici jezika javne kom. pripadaju dijelom sferi umjetnosti, dok se 1. nj teorijska
razmatranja pojavljuju u filozofiji

- fja jezika u javnoj kom. nije jedinstvena, njen cilj – ostvarenje zajedništva sa svrhom postizanja općeg dobra –
polifunkcionalnost jezika proizlazi iz podjele javne kom. na nj temeljne domene koje u Aristotelovo vrijeme
postoje u Grčkoj kao osnovni konteksti javnog saobraćanja  domena politike (uređenje života u polisu),
domena znanosti (racionalna spoznaja univerzuma), domena umjetnosti (nadracionalno, emotivno i estetsko
spoznavanje svijeta  u svakoj od domena oblikuju se posebni diskursi koje se razlikuju po fji i po temelju (na
kojem se zasniva ilokucijska moć) i po znanosti koja izlaže nj specifičnu teoriju

-Aristotel – retorička, logička, poetska domena – primarni princip klasifikacije konteksta javne kom. i nj diskursa

- značajna je bila i pojava gramatike i filološke kritike teksta  tada se u okviru nj proučavanja prvi put jezik kao
sistem pojavio kao objekt znanstvene analize

- pojedinac ima mogućnost da se trajno ili privremeno, po vlastitoj odluci a ne po volji kolktiva povuče u sferu
privatnosti  time se uvećava važnosti privatnog saobraćanja u čijoj se sferi mogu iskazivati i rješavati opći
problemi + bavljenje javnom komunikacijom se se više pretvara u pravu profesiju  sistem reprezentacije
interesa postaje dominantan u javnom i političkom životu

* izvorni politički diskurs u retoričkoj domeni zamjenjuje se diskursom administracije – čija uloga i moć proizlazi
iz vladareve moći

- osnovne promjene u kontekstu jezika javne komunikacije događale su se u prostornim determinantama sfere
javnosti i javnog saobraćanja i u distribuciji kolektivnih i idividualnih statusa i uloga nj sudionika

 jedna od bitnih kontekstualnih odrednica takvih komunikacijskih procesa skup je općih normi i pravila kojima
je regulirano njihovo odvijanje

- kontekstualne norme i pravila javnog komuniciranja determinirane su u određenom vremenu i u određenom

prostoru

- RC – teritorijalni princip prevladava, a norme i pravila javnog kom. imaju globalni karakter

- normativni okviri javnosti (srednji vijek) – lokalne granice grada ili posjeda nerjetko predstavljaju i konačan
doseg javnog komuniciranja; država, definiranja vladarom na vrhu feudalne hierarhije više nego prostorom,
također se ukazuje kao prostor javne komunikacije; globalni, naddržavni nivo – koji održava i crkva i koji je bio
obilježen malobrojnim kanalima (na globalnom nivou – latinski jezik)
- državni teritorij – materijalna determinanta javne kom., u sebi pokušava subsumirati i globalni nivo,
konkurirajući propusnost svojih komunikacijskih granica, i lokalnu razinu, određujući u osnovi pravila i norme za
bilo koji akt javne kom.  `transdržavna´ globalna kom. u novom vijeku do recentnog uzmaka kom. tehnologije,
imala je često karakter međudržavnog saobraćanja koji nije oblikovalo javnost u pravom smislu te riječi

- država - temeljna prostorna jedicina u kojoj se se formiraju javnost, javna komunikacija i nj domene i diskursi
 unutar modernih država i na globalnoj razini socijlalne su strukture vrlo složene,a modaliteti u kojima se
manifestira jezik javne komunikacije izuzetno su brojni i uvjetovani različitim kontekstualnim okolnostima

 DOMENA RETORIKE

- obuhvaća nekoliko potpodručja i nj diskursa

- najvažnijeg zauzima diskurs politike – opeg mu je manji nego u antici (grčka) – tada je svaka tema od
zajedničkog interesa bila nj predmet , bila je otvorena svima

 dns ima obilježje pravog profesionalno određenog sociolekta – on nije namjenjen samo prenođenju pol. poruka
nego i iskazivanju pripadnosti grupi `političkih govornika´ i nj raspoznavanju u odnosu prema dr. socijalnim
skupinama

- virtualna jednakost svih članova društva realno se pretvara u izdvajanje političkog djelovanja kao posebnog
oblika socijalno relevantne djelatnosti čiji aktivni sudionici imaju više moći od drugih  tako načelna
ravnopravnost proizvodi nocu socijlnu podjelu čiji se osnovni instrumenti nalaze upravo u komunikacijskim
procesima

- domena je politike i danas najenjena definiranju općih društvenih interesa, uz pretpostavku da će ih aktivni
sudionici politike artikulirati, a pasivni prepoznati kao svoje vlastite interese

- artikulacija interesa i sukobi različitih artikulacija i interesa – odvijaju se u kom. aktima – u jezičnim znakovima

- uspješni `artikulatori´ - oblikujući pol. javnost mogu, dio svojih vl.specifičinih interesa mogu prezentirati kao
opće (manipulacija i ideologizacija)  mogućnost da se s pomoću jezika osvoje vlast i moć dovodi ovaj diskurs
vrlo visoko u hijerarhiji dr., pa i pojedinci koji ne sudjeluju aktivno u sferi politike teže da ga ovladaju za druge
domene javne kom. ili čak privatne

! iz raznolikosti pol. diskursa može se iščitavati i jedan aspekt demokratičnosti nekog dr., a pokazatelji koje na
taj način dobivamo ponekad točnije ukazuju na raznolikost pol. interesa od nominalne brojnosti pol.partija koje
djeluju u određenoj pol. domeni

- ako je pošiljaocima doista stalo do toga da primaoce uvjere u opravdanost svojih tvrdnji – ako postoji više
konkurentnih artikulacija interesa koji se mđsb sukobljavaju na pol. sceni – diskurs koji ih iznosi teži da bude
argumentiran

vs. u društvima kojima je moguć samo jedan ideološki tip pol. diskursa, on svoju moć crpi iz govornika, tako da
argumentacija može izostati: takav diskurs često postaje samosvojan konstrukt koji gubi semantičku vezu s
izvanznakovnim svijetom

- najvažnija `sadržajna´ fja pol. diskursa u demokratski dr. oblikovanje višestruko artikuliranje pol. javnosti u
kojoj se formiraju kolektivna mnijenja i stavovi i koja služi kao kontrolna instanca i regulator djelovanja aktivnih
sudionika pol. domene

- ovladavanje formalnim i sadržajnim osobinama pol. diskursa u principu predstavlja jedan od preduvjeta za
aktivnu participaciju u pol.domeni i za dobivanje statusa i uloge u nj.

- pol.govornici koji namjerno unosee inovacije u dominantni tip pol. iskaza moraju zadržati neke karakteristike
prethodne uporabe jezika kako bi bili prepoznati kao sudionici pol. iskaza

- P. Lafargue – francuska revolucija – i tada idiom politike zadržava izvjesnu distancu u odnosu prema dr.
diskursima javne kom. kako bi se od njih jasno razlikovao
- složenost modernih procesa iskazivanja zajedničkih interesa i kompleksnost tih interesa, te količina društvene
moćfrancuska revolucija – i tada idiom politike zadržava izvjesnu distancu u odnosu prema dr. diskursima javne
kom. kako bi se od njih jasno razlikovao

- složenost modernih procesa iskazivanja zajedničkih interesa i kompleksnost tih interesa, te količina društvene
moćfrancuska revolucija – i tada idiom politike zadržava izvjesnu distancu u odnosu prema dr. diskursima javne
kom. kako bi se od njih jasno razlikovao

- složenost modernih procesa iskazivanja zajedničkih interesa i kompleksnost tih interesa, te količina društvene
moći koja proizlazi iz pol. domene – ne dozvoljavaju da zamislimo značajne promjene u položaju i funkcioniranju
pol. diskursa

- kanali kojima se odašiljaju pol. poruke – aukustični ili vizualni (mogu se širiti živom rječju i pismom)  dns
značajnu ulogu imaju tehnološka usavršavanja kanala (novine, radio, televizija) – pokšaj da aktivno djelovanje
bude podjednako raspoređeno na cijelom državnom teritoriju, te da ima globalni karakter

- administrativni diskurs –blizak diskursu politike; redovito predstavlja nj `produžetak´, služi prije svega za
operativno normiranje i provođenje prihvaćenih političkih poruka – nj se iskazuju konkretni modaliti ostvarivanja
intersa artikuliranih u domeni pol.

- administrativne uloge su ne samo redovito prefesionalnog nego i trajnog karaktera – što se odražava i u
specifičnostima nj diskursa i načina kom.

- politički i administrativni diskurs se mđsb približavaju ondje gdje i političke uloge postaju u percepciji samih
političara, trajne i neovisne o transformacijama stavova u javnosti

-manje je položan promjenama nego politički

- kod pol. diskursa aktivni sudionici komuniciraju mđsb i traže povratn inf. od pasivnih sudionika, dok je
administrativni diskurs u većem stupnju jednosmjeran  velikim je djelom zadan samim porukama, tako da
povrana inf. nema stvarnog utjecaja

- velikim se djelom odvija u pisanoj formi – jezični je oblik šablonski (sastoji se od gotovih obrazaca čija je
glavna fja potvrđivanje statusa od administrativnog diskursa, a zatim i prenošenje inf.)  zbog toga je udaljeniji
od svakodnevne jezične upotrebe (nego pol.)

- paradoksalna dimenzija: iako je administrativni diskurs neophodan za funkcioniranje zajednice malo kad se
pojavljuje kao priznati jezični i komunikacijski uzor

- ono što administracija nalaže, bilo u komunikaciji među svojim članovima ili u saobraćanju s ostalim članovima
zajednice, u načelu se mora izvršiti

- pravni diskurs – predstavlja neke od najstarijih svjedočanstava o javnoj komunikaciji (pravni spomenici –
Hamurabijev), tekstovi rimskog prava; u modernim državama vlada princip trodiobe vlasti gdje zakonodavna i
sudska vlast u osnovi progovaraju pravnim diskursom; i u jezičnom i u komunikacijskom smislu pravni diskurs
posjeduje čitav niz specifičnosti koje su u dnš teoriji prava detaljno opisane

- s pol. i admin. diskursom pravni djeli svoju eksplicitnu sadržajnu usmjerenost prema zajedničkim interesima

- administrativnom diskursu, diskurs prava sličan i po visokom stupnju formalizacije plana jezičnog izraza, a
razlikuje se po tome što se nj komunikacijski akti odvijaju u živoj rječi (iako redovito zadobivaju i pisani oblik)

- pravni diskurs pripada visoko specijaliziranim idiomima za koje je potrebno proći formalan proces obrazovanja

- PD može se smatrati i profesionalnim žargonom i sociolektom, unutar kolektiva pravnika, funkcionira kao jasno
sredstvo nj mđsb raspoznavanja

- razlikuje stručne i laičke uloge i statuse – autoritet i socijalni značaj stručnih uloga i statusa nadilazi društvenu
vrijednost takvih adekvatnih laičkih pojava  ta se razlika podržava i stručnošću diskursa kojim laički sudionici
pravnih komunikacijskih akata zapravo nikada ne ovladaju u potpunosti

- fenomen: različite vrste posrednika između stručnih i laičkih sudionika javne komunikacije koji prevode iskaze s
pravnog diskursa na obični svakodnevni idiom i obrnuto
- podložniji promjenama od administrativnog

- nj autoritet potječe iz mjesta u socijalnoj strukturi i društvene moći kojima raspolaže, a u javnoj kom. pravne
poruke imaju izrazito veliku ilokucijsku snagu i visok stupanj nj popudaranja s perlokucijskim efektom – pravni
iskazi se često smanjuju pravim primjerima performativa (iskaza koji predstavlja izravno jezično djelovanje, iskaz
koji direktno izaziva djelatne posljedice

- diskurs medija - sredstva javne komunikacije (novine, radio, televizija)

- mediji formiraju `mješovitu´ subdomenu u kojoj se pojavljuju svi diskursi javne komunikacije

-u suvremenim društvima: nj. je temeljna fja: oblikovanje javnosti, a prije svega političke j. u nekom
društvu  nerjetko u medijima srećemo politički diskurs

- `mješovitost´medijskog diskursa uvjetovana je time što su mediji posrednici koji poruke nastale u drugim
domenama javne komunikacije distibuiraju među širokim krugom primalaca, prilagođavajući ih na planu jezičnog
sadržaja izraza i na planu jezičnog sadržaja jezičnim i komunikacijskim kompetencijama tih primalaca

- diskurs medija ima i informativnu fju koja se odnosi na neke pojave u izvanjezičnom univerzumu,
pretvarajući ih u vijesti

- mediji su definirani tehnološki obrađenim kanalom u kojem se realiziraju, pojedine vrste kanala u velikoj mjeri
određuju formu diskursa koji se u njima upotrebljava, svaki kanal omogućuje kombiniranje sistema jezičnih
znakova s dr. znakovnim sustavom  novine sa sustavom statičkih slika, radio sa sistemom muzike i razl.
nejezičkih akustičnih efekata, televizija i film još i sa sistemom dinamičkih, pokretnih slika

- mcluhanovska znamenita deviza smatra da je medij sam po sebi poruka, medij je kanal

- zavisnost medija o tehnologiji kanala određuje medijsko područje kao jedan od konteksta javne komunikacije

- povezanost medija sa kanalima ima posljedice koje obilježavaju nj. sferu i djelomično nj. diskurs

1) dns klasični mediji (novine, radio, televizija) sudjeluju u komunikacijskim aktima u kojima se
pojavljuje malen broj pošiljalaca poruka (novinara) i relativno velik broj primalaca poruka

- komunikacijaki su akti u sferi javne komunikacije jednosmjerni, dok su elementi dvosmjerenosti u pismima
novinskih čitalaca, u kontakt-emisijama na radiju i televiziji  imaju mali udio u medijskoj produkciji zbog
malenog broja čitatelja, slušalaca, gledatelja

2) tehnološki `obrađeni´ kanali uvjek su u nečijem vlasništvu i pod nekom vrstom kontrole vlasnika, a
poruke se formuliraju u skladu s njegovim interesima

- posrednička uloga čini ih ovisnima o statusima i ulogama onih čije se poruke prenose, a potencijalni utjecaj
medija na oblikovanje javnosti daje im i neku vrstu samostalne moći, koja ovisi o čitanosti, slušanosti, glednosti

- socijalni status i uloga medijskih pošiljalaca poruka proizlazi iz pozicije cijele subdomene u određenom društvu i
samo rijetki uspjevaju stvoriti jasno individualiziran položaj u srtukturi javne komunikacije

- dolazi do pojave novih medija, uglavnom utemeljenih na kompjutorskim tehnologijama: Internet, elektronske
poruke ali i klasičnni se mediji pod ujecajem novih mijenjaju (kabelska, digitalne televizije)

- u teoriji javne komunikacije postoje tri fenomena koji, direktno i indirektno, utječu na stvaranje novog
medijskog diskursa: interaktivnost, virtualnost i opća pristupačnost kanala

- novi su mediji zamišljeni tako da se uloga pošiljaca i primalaca poruka u njima lako zamjenjuju, pa postaju
suvremena agora na kojem svaki sudionik društva slobodno prima i odašilje inf. u tzv. virtualnom prostoru

- metafora agore kao javnog mjesta ukazuje na intencija da se u novim medijima ukloni ili oslabi granica između
javne i privatne komunikacije gdje svaki pojedinac nastupa u sojoj privatnoj ulozi  to pridonosi demokratizaciji
ali donosi i mogućnost razlikovanja općih i pojedinačnih interesa

- virtualna agora (prije svega globalna) dopušta da njezini `posjetioci´ imaju bilo koju ulogu i da ih mjenjaju 
stalno mjenjanje uloga i statusa moglo bi utjecati na redefiniranje društvenih odnosa, a posljedica mogle bi biti
da relacije između javne i privatne komunikacije izgube svoje sadašnje značenje, a dns je sfera javnosti još
uvijek neophodna za tumačenje i uređivanje odnosa unutar socijalnih kolektiva

- u virtualnom javnom prostoru novih medija njegovi sudionici se međusobno saobraćaju isključivo pismenim
putem, a u pisanu formu unose oblike karakteristične za usmenu izmjenu poruka  na taj način diskurs novih
medija prestaje biti različit od privatnog iskaza

- manipulacija jezikom javne komunikacije - postupak kojim se vlastiti interesi pokušavaju prikazati kao opći
i zajednički, popraćena nizom suptilnih i grubljih komunikacijskih i jezičkih postupaka  direktno laganje,
uporaba semantičkih pomaka koji primaocima poruka ostaju skriveni... ako je uspješna može usmjeriti stavove i
mijenja javnosti u određenom pracu  diskurs politike i medija u tome ima važnu ulogu

- mogućnost manipulacije zaniva se na kontekstualnim okolnostima i na ideologizaciji jezika javne

komunikacije  jezik kao apstraktan sistem je neutralan, ali čim ga stavimo u kontekst uporabe postaje
objektom procesa ideologizacije čiiji je konačan cilj osvajanje društvene moći

- struktura jezika u konkretnom kontekstu uspostavlja odnos sa strukturom društva  i djelovanje u svakoj od
tih domena izaziva promjene i u drugoj strukturi

- jezik: -mjesto konstituiranja subjekta kao individuuma i kao člana kolektiva, te mjesto `usklađivanja´
pojedinca s kolektivom

-socijalna konstrukcija javnosti, povezan sa ideologijom (sistematski skup ideja i kriterija za prezentaciju
realnosti)

- veliko područje konteksta u kojima se odvija javna komunikacija prema aristotelovskoj podjeli predstavlja
DOMENA POETIKE, kojoj odgovara poetski diskurz - svi oblici uporabe jezika u umjetnosti (literatura, proza,
kazalište, film) u fji je emotivne i estetske spoznaje svijeta

 bio je visoko smješten u vrijednostnoj hierarhiji javnih idioma kao simbolička veza s dr članovima zajednice,
sve do modernih razdoblja, kada se nj fja u percepciji primalaca i pošiljalaca poruka individualizirala, njegova se
relacija javne komunikacije izmjenila (ravnopravan s ostalima ili čak i manje utjecajan od njih)

- u poetskoj domeni razlikujemo aktivne pošiljaoce poruka i nj pasivne primaoce, u modernim društvima više su
orjentirani prema sferi privatnosti

- pod nadracionalnom argumentacijom u fji prenošenja spoznaje o svijetu sličan je religijski diskurs – velikim
djelom strogo formaliziran

 pošiljaoci religijskih poruka izvalače moć iz institucija kojima pripadaju i iz predpostavke da postoji neki
nadnaravni originalni pošiljalac dok su oni samo posrednici u prenošenju

 u domeni javne komunikacije služi za konstituiranje sekulatnog zajedništva pa i i javnosti u kojoj promovira
specifičnu spoznaju univerzuma koja postoji paralelno s drugim spoznajama i konstruktima

 religijske institucije oblikuju i svoje vlastite interese, autoritet i moć

- 3. aristotelova domena javne komunikacije je LOGIČKA DOMENA u kojoj dominantnu ulogu ima znanstveni
diskurs – proglašen jedinim javnim stvarnim putem do istine o univerzumu i garantom društvenog progresa

 ali nije preuzeo ulogu `uzornog´ idioma javne komunikacije

 dns se formira kao visoko specializirani profesionalni žargon

- u oblikovanju javnosti i u stvaranju nj mnijenja i stavova pa i u procesu nj ideološkog konstruiranja važniju

ulogu ima iz zanstvenog diskursa izvedeni obrazovni diskurs – trebao bi sačuvati tip potpune logične
argumentacije i istinosnu kvalitetu koju posjeduje iskaz nauke; trebao bi imati jezični izraz blizak jeziku
svakodnevne komunikacije  ta se simbioza često ne uspjeva ostvariti

- konsruiranje i razlikovanje pojedinih domena i diskursa javne komunikacije i nj prostora uvelike je povezana s
trima revolucijama pismenosti, od kojih je poslijednja, kompjutorska pojačala sumnje u optimlnost socijalne
strukture modernih društava i zajedno sa postmodernom upozorila na krizu javne komunikacije i javnsti uopće