Analiza djela

Sretni kraljević (ponekad se prevodi i kao Sretni princ) je emotivna bajka i

jedna od najpoznatijih priča koju je napisao Oscar Wilde 1888. godine.
Autor u njoj ukazuje na surovost i sebičnost društva koje ljepotu traži samo
u vanjskom. Ova dirljiva dječja priča opisuje kip Sretnoga kraljevića koji
sada, kada više nije živ, nije sretan zato što vidi svu tugu i nevolje svoga
grada. Njegove su noge pričvršćene i ne može sam pomoći siromašnima u
gradu pa je svojom pomoćnicom i glasnicom imenovao jednu lastavicu.
Kraljević se odrekao sve svoje ljepote da bi druge ljude spasio od nevolje
pa je tako dao svoj rubin, dva safira i svaki listić zlata od kojega je bio
satkan. Čim je izgubio svoju ljepotu i postao siv i sumoran, odlučili su da će
ga dignuti, ali jedan anđeo je prepoznao ljepotu njegove i lastavičine duše
kao dvije najvrjednije stvari koje može pronaći u tom gradu i odnijeti pred
Boga.

Ova jednostavna, a opet snažna i topla bajka priča o prijateljstvu i ljubavi, a

poglavito o onom životu koji živi i onda kada sve umre. Wilde u
stihu “Sretan sam zaista i bio ako se zadovoljstvo može smatrati
srećom”  ukazuje na neko dublje značenje sreće koja se ne krije u pukom
zadovoljstvu, već u dobrim djelima koji čovjeka čine jačim. Kraljević je prije
smrti vodio život zaklonjen od svakoga zla; sve unutar njegova vrta je bilo
bajkovito, ali pravu sliku grada je spoznao tek kada su ga ovjekovječili u
zlato i postavili na visoki stub iznad grada.

Čitatelj nesmetano može prepoznati elemente dobroga i zla u likovima pa

tako ukazuje na pohlepu i primitivnost članova gradskoga vijeća i ponekog
profesora kojega je Wilde ubacio u djelo da bi poruku približio djetetu. S
druge strane, nezaboravni likovi Sretnoga kraljevića i ptičice duboko su se
ukorijenili u dječja srca i mogu im poslužiti kao životne vodilje. Sretni
kraljević je vladar koji i nakon smrti brine za svoje podanike, on je
požrtvovan, nesebičan i odgovoran.

Genijalnost Wildeova uma spojila je elemente tipične bajke s teškom

životnom situacijom, a zaplela se u djelu i poneka nota humora. Poznati
element bajke je svakako ljudskost pripisana ptici i kipu, težina života
prikazuje siromaštvo, bolest i suze, a nijansa humora je vidljiva, primjerice,
u sceni u kojoj Lastavica zavodi jedan Šaš. Autor je na taj način spojio
životne elemente u jedinstvenu i raznoliku cjelinu. Također, bajku prate
kreativne ilustracije koje bude duh mašte. Obrazovaniji čitatelj će primijetiti
kako se Oscar Wilde ironično odnosi prema pretencioznim ljudima koji
misle da znaju što je umjetnost pripisujući joj praktičnost i korisnost.
Prema Wildeu; umjetnost čak nije ni smjela biti praktična ni korisna u
banalnom smislu riječi jer je ona preuzvišena za to. Lastavica se u nekim
prijevodima susreće i kao Lastan; taj izraz je Wildeov izbor da ptić u
engleskom tekstu bude u muškom rodu. Međutim, prevoditelj Ludwig Bauer
je odlučio Lastana preimenovati u Lastavicu jer mu se to učinilo kao bolje
rješenje.

Autor je vjerodostojno prenio kontrast bogatih i siromašnih i ljudsku borbu

koju siromašni moraju nositi na leđima. Time djeci želi dati do znanja da je
onaj kraljevićev zaklonjeni vrt zapravo svačiji dom izvan kojega postoje
siromašni i potrebiti ljudi. Nije potrebno biti na visini iznad grada da bi se
vidjelo sve ono s čime se ljudi svakodnevno bore da prežive, važno je, u
stvari, samo pročitati ovu bajku.

Kratak sadržaj, citati

Priča počinje opisom kipa Sretnoga kraljevića koji je stajao na visokom
stubu na uzvisini iznad grada. Ljudi su mu se istinski divili jer je bio obložen
tankim listovima finoga zlata, a krasile su ga oči poput dva sjajna safira.
Čak je i drška njegova mača bila lijepa jer je na njoj blistao veliki crveni
rubin. Jedan od gradskih vijećnika, koji je volio da ga ljudi smatraju pravim
umjetničkim znalcem, jednom je prilikom rekao kako je kip Sretnoga
kraljevića lijep kao pijevac na vjetrokazu, ali da nije koristan jer ga svijet
može smatrati nepraktičnim, iako on to zaista nije bio.

Jedan dječak je plakao zato što mu ne daju mjesec, a majka ga je upitala

zašto ne može biti poput Sretnoga kraljevića koji nikada ne bi plakao zbog
nečega što nema. Sretni kraljević je jedini uvijek bio sasvim sretan, a
štićenici Doma za siročad su, obučeni u svoje grimizne ogrtače i čiste bijele
pregače, govorili i kako taj kip izgleda poput anđela. Profesor matematike
ih je upitao kako oni znaju kako izgleda anđeo, a oni su na to odvratili da su
vidjeli anđela u snu. Profesor se na to namrštio.
Jedne noći iznad grada letjela je mala Lastavica koja se zaljubila u jedan
Šaš pa je radi njega ostala u gradu, iako su sve njezine prijateljice odletjele
u Egipat već prije šest tjedana. Jedno ljeto je letjela niz rijeku za velikim
žutim leptirom pa joj se svidio taj Šaš. Lastavicu je privukao vitak stas koji
je imao Šaš pa je stala letjeti oko njega i udvarati se tako što je stvarala
kružne srebrne valiće na površini vode: rijeka je cijela bila ukrašena Šašem.
Udvarala mu se cijelo ljeto, a to je nasmijavalo neke druge lastavice koje su
cvrkutale da je to smiješna veza jer Šaš uopće nema novaca, a ima puno
rođaka.

“Kada su druge bile otišle, Lastavica se počela osjećati usamljenom, a i

njezin odabranik postajao joj je zamoran. Nikada ništa ne govori – rekla je. A
bojim se da je i prevrtljiv jer se okreće za svakom zračnom strujom. I zaista,
čim bi zapuhalo, Šaš bi se počeo udvorno klanjati. Priznajem da se drži kuće,
što je dobro – nastavila je – ali ja volim putovanje pa bi i moj partner to
trebao voljeti.”

Lastavica je upitala svoga odabranika hoće li s njom ići na putovanja, ali on

je to odbio i čvrsto je odlučio stajati u svome zavičaju pa ga je Lastavica
ostavila i krenula put piramida; u Egipat. Lastavica je letjela cijeli dan, a
svoje noćno odmorište je pronašla upravo u gradu; baš između stopala
Sretnoga kraljevića. To joj se učinilo kao krasan položaj s puno svježega
zraka.

Baš onda kada je Lastavica pomislila kako ima spavaću sobu od zlata i
kako je pronašla prekrasan smještaj, na nju je pala krupna kap vode. Na
nebu nije bilo ni oblačka pa se ptičica čudila kako zvijezde sjaju, a kiša
pada. Pomislila je kako je klima sjeverne Europe zaista strašna. Nakon
nekoliko kapi zaključila je da je beskoristan taj kip koji je ne može ni od kiše
zaštititi pa je pogledala prema gore i imala je što vidjeti: niz kraljevićeve
zlatne obraze su se spuštale velike suze pa se Lastavica rastužila i upitala
ga zašto plače. “Na mjesečini njegovo je lice bilo tako lijepo da je malu
Lastavicu obuzela tuga.”

Sretni kraljević je rekao kako je nekada imao ljudsko srce i bio živ i sretan,
ali sada je mrtav i stoji na visini grada odakle vidi svu tugu i jad svoga
grada. Živio je u dvorcu Sans-Souci, a tamo tuga nije smjela ući. Preko dana
bi se igrao s društvom u vrtu, a navečer bi vodio ples u velikoj dvorani. Oko
vrta bijaše podignut vrlo visok zid pa kraljević nikada nije znao što se krije
iza njega jer je oko njega sve bilo tako lijepo i bajkovito. Zvali su ga njegovi
dvorjani Sretnim kraljevićem jer je uistinu i bio sretan ako se zadovoljstvo
moglo smatrati srećom. Sada je postavljen na veliku visinu i vidi sve nevolje
kroz koje prolazi njegov grad.

Iako mu je srce napravljeno od olova, kraljević se ne može suzdržati od

plača. “Daleko odavde – nastavio je kip dubokim zvučnim glasom – daleko
odavde, u uskoj uličici stoji neka siromašna kuća. Jedan je prozor otvoren i
kroz njega mogu vidjeti ženu koja sjedi za stolom. Lice joj je mršavo i
izborano, a ruke grube i crvene, izbodene iglama, jer ona je švelja. Sada
upravo veze kupinove cvjetove na satenskoj haljini koju će najljupkija
kraljičina pratilja nositi na sljedećem Dvorskom balu. U kutu sobe na krevetu
leži njezin bolestan sin. U groznici je pa traži naranče. Majka nema ničega
drugog što bi mu mogla dati osim riječne vode i zato plače.”  Ispričavši
Lastavici tužnu priču o siromašnoj majci i bolesnu sinu, kraljević ju je
zamolio da odnese toj majci rubin s drške njegova mača jer se on ne može
pomaknuti. Njegova stopala bijahu čvrsto pričvršćena.

Lastavica je isprva rekla da je čekaju u Egiptu njezine prijateljice koje sada

spavaju kod velikoga kralja. Taj kralj leži u oslikanom sarkofagu, umotan u
žuto platno i pomazan mirisnim uljima. Oko vrata mu je ogrlica od svijetlo-
zelena nefrita, a dlanovi su mu poput uvelih listova. Štoviše, njoj baš i nije
stalo do dječaka jer su je prošloga ljeta uz rijeku dvojica mlinarovih sinova
gađala kamenjem. Nazvala ih je huliganima. “Meni baš i nije stalo do
dječaka. Prošlog ljeta kada sam boravila uz rijeku, mlinarovi su me sinovi,
dvojica huligana, stalno gađali kamenjem. Naravno da me nisu pogodili.
Lastavice lete prebrzo, a ja još potječem iz porodice glasovite po hitrini. Ipak,
bilo je to nepristojno od njih.” Međutim, ptičica se smilovala kraljeviću koji je
tražio da ona bude njegov glasnik. Izvadila je veliki crveni rubin iz
kraljevićeva mača, stavila ga u kljun i krenula u let iznad gradskih krovova,
sve pored tornja katedrale i dvorca.

Doletjevši pored dvorca, Lastavica je čula plesnu glazbu i vidjela neku lijepu
djevojku s njezinim dragim. Voljeni joj je pričao o tome kako su divne
zvijezde, a divna je i snaga ljubavi. Djevojka je rekla kako su krojačice lijene
i kako se nada da će njezina haljina biti gotova za dvorski bal. Zatim je
ptičica preletjela preko židovskoga geta i vidjela stare Židove kako se
cjenjkaju i važu zlatnike na bakarnoj vagi. Napokon je Lastavica stigla i do
siromašne kućice; majka je od umora zaspala, a dječak se od groznice
bacao po krevetu. Ispustila je rubin kod ženina napršnjaka pa je obletjela
oko kreveta i hladila krilima dječakovo čelo, a dječak je već osjetio svježinu
i opravak.

Lastavica se ponosno vratila kraljeviću, ispričala mu što je učinila i priznala

da se sada osjeća zagrijanom pa se ujutro, iako je zima, otišla okupati na
rijeku. Tu neobičnu pojavu je zapazio jedan profesor ornitologije kada je
prelazio preko mosta pa je o tome napisao dugački dopis za mjesne
novine. “Poslije su to svi spominjali jer je dopis bio prepun riječi koje nitko
nije mogao razumjeti.”

Lastavica se okupala i razdragala na pomisao da tu večer ide u Egipat.

Njezine prijateljice sutradan lete prema nekom slapu gdje se vodeni konj
valja u rogozu, a na velikom granitnom prijestolju sjedi bog Memnon koji
cijelu noć promatra zvijezde. Kada zasja jutarnja zvijezda, Memnon uzvikne
od radosti i zatim utihne. U podne će se žuti lavovi spustiti k vodi i piti s
obale; njihove oči su poput zelenih berila, a rika im je glasnija i od one buke
koju proizvodi slap.

Dugo je Lastavica sjedila na crkvenom zvoniku, svugdje ju je pratilo

živkanje vrabaca, a njoj je to odgovaralo jer su je smatrali otmjenom
strankinjom. Kada je ugledala mjesec, ponovno je odletjela do Sretnoga
kraljevića i pitala ga ima li kakvih poruka za Egipat jer ona odlazi, ali
kraljević ju je zamolio da ostane s njim još jednu noć jer je vidio jednoga
iscrpljenoga i pothlađenoga mladića u potkrovlju jedne kuće: “Zgrbljen je
nad stolom pretrpanim papirima, a u čaši pokraj njega nalazi se buket uvelih
ljubičica. Kosa mu je smeđa i čvrsta, usne crvene poput mogranja, a oči
velike i snene. Pokušava završiti igrokaz za direktora kazališta, ali suviše mu
je hladno da bi mogao pisati. U peći nema vatre, ali glad ga je sasvim
iscrpla.”  Lastavica je imala dobro srce pa je ostala i htjela je ponijeti
kraljevićev rubin mladiću u potkrovlju, ali on ih više nije imao; ostale su mu
samo oči.

Kraljevićeve oči bijahu napravljene od rijetkih safira, plavih dragih kamena,

donesenih iz Indije prije tisuću godina i vrijedile su mnogo. Kraljević je
rekao ptičici da uzme jedan safir iz njegova oka i odnese ga sirotom
mladiću. On će znati kako s njim; prodat će ga draguljaru, nabaviti potrebnu
hranu i drva pa će tako završiti svoj igrokaz. Lastavica je u suzama odnijela
jedno oko u potkrovlje nesretnoga studenta. Krov je imao rupu pa je ušla u
kuću bez problema, a mladić je nije ni čuo jer se držao rukama za glavu.
Podigavši pogled, mladić je ugledao krasan safir pokraj uvelih ljubičica i
zablistao je od sreće jer sada može završiti dramu za kazalište.

“Počinju me cijeniti. Ovo je od nekog od mojih obožavatelja. Sada mogu

završiti dramu – uzviknuo je, blistajući od sreće.”

Sljedeći dan Lastavica je odletjela u luku, sjela na jarbol ogromnoga broda i

promatrala mornare koji su izvlačili teške sanduke iz brodskog spremišta.
Mornari su uzvikivali “Ho-ruk” podižući sanduke. Čim je ptičica ugledala
mjesec, opet je odletjela k Sretnom kraljevićui pokušala se oprostiti od
njega uz izgovore da je zima i da će sve prekriti hladan snijeg, dok u Egiptu
sunce grije zelene palme i krokodile u mulju koji prodaju zjake. Njezine
prijateljice su već sagradile gnijezda u hramu Grada sunca i promatraju ih
ružičasti i bijeli golubovi i guču među sobom.

Ipak, Lastavica je ostala sa Sretnim kraljevićem još jednu noć jer se

kraljević sada sažalio nad djevojčicom koja prodaje šibice: “Dolje na trgu –
rekao je Sretni kraljević – stoji mala prodavačica šibica. Ispustila je šibice u
kanal i sada su mokre i uništene. Otac će je istući ako ne donese kući nešto
novaca pa plače. Nema ni cipela niti čarapa, a glava joj je
nepokrivena.”  Kraljević je zamolio Lastavicu da mu izvadi i drugo oko i
odnese ga djevojčici, iako će to značiti da će on sada biti potpuno slijep.

Lastavica je dolepršala do sirote djevojčice i ispustila dragulj na njezin dlan.

Djevojčica je pomislila kako je krasno to stakalce i nasmijana je potrčala
kući. Lastavica se vratila svome kraljeviću i obećala mu da će sada zauvijek
ostati s njim jer je on slijep. Cijeli sutrašnji dan je Lastavica sjedila na
kraljevićevu ramenu i pričala mu o svemu što je vidjela u stranim zemljama.
Govorila mu je o crvenim ibisima koji u dugim redovima stoje na obalama
Nila i kljunovima love zlatne ribice. Zatim je pričala o Sfingi koja je stara
otprilike koliko i sam svijet, a živi u pustinji i sve zna. Sretala je Lastavica i
trgovce koji polako hodaju pored svojih deva i nose jantarne brojanice u
ruci. Pričala je onda kraljeviću o kralju Mjesečevih planina koji je crn poput
ebanovine, a obožava neki veliki kristal. Nije zaboravila spomenuti ni
golemu zelenu zmiju koja spava u krošnji palme i ima dvadeset svećenika
koji je hrane medenjacima, a vidjela je i pigmejce koji na listovima plove po
velikom jezeru i stalno vode rat s leptirima.

Međutim, kraljevića je zanimalo što se događa u njegovu gradu: “Draga

mala Lastavice – rekao je kraljević – pričaš mi o čudima, ali nema većeg
čuda od ljudske patnje. Od nesreće nema tajne veće. Poleti iznad moga
grada, mala Lastavice, pa ćeš mi pričati o onom što tamo budeš vidjela.”

Lastavica je poletjela iznad grada i imala je što vidjeti. Promatrala je kako

se bogati vesele u svojim lijepim kućama, a prosjaci im sjede pred ulaznim
vratima. U mračnim ulicama je vidjela obraze izgladnjele djece koja su tupo
gledala u mrak oko sebe, a pod lukom nekog mosta vidjela je dvojicu
dječaka koji su ležali jedan uz drugog da bi se, gladni i siroti, barem malo
ugrijali. Nesretne dječačiće je potjerao stražar pa su se smočili na kiši.
Kada je Lastavica ispričala kraljeviću tužne prizore koje je vidjela, on je
odlučio da Lastavica s njega skine sve zlato, listić po listić, i preda ga
siromasima. “Živ čovjek uvijek misli da će ga zlato učiniti sretnim.”  Listić po
listić, Lastavica je poskidala sve zlato sa Sretnoga kraljevića pa je on sada
izgledao sivo i sumorno, ali siromašna dječica su postala rumenija i sretnija
jer su sada napokon imali za kruh.

Stigao je i prvi snijeg, a za njim je došla i smrzavica pa je malena Lastavica

znala da će joj biti sve hladnije i da će umrijeti. “Ulice su se sjale i blistale,
pa su izgledale kao da su od srebra. Duge ledenice visjele su poput kristalnih
bodeža s rubova kućnih krovova. Ljudi su hodali u krznima, a dječaci su
nosili grimizne kape i sklizali se po ledu.”  Iako je znala kakva je sudbina
čeka, Lastavica nije htjela napustiti kraljevića jer ga je previše zavoljela. Sve
što je ostalo malenoj ptičici bile su mrvice ispred pekarovih vrata i snažno
lepetanje krila koje bi je grijalo.

Kada više ni to nije pomagalo, Lastavica je odlučila posljednji put sletjeti na

krila svoga kraljevića i oprostiti se od njega, a on je mislio da će ona otići u
Egipat: “Drago mi je što naposljetku odlaziš u Egipat, mala Lastavice. Ovdje
si već predugo ostala. Ali poljubiti mi moraš usne jer ja te volim.”

Tužnim glasom ptičica je objasnila kraljeviću da ne odlazi u Egipat, već u

Kuću Smrti, a Smrt je nazvala sestrom Sna. Ispunila je kraljevićevu želju,
poljubila je njegove usne i mrtva pala pod njegove noge, a u kraljeviću se
nešto slomilo; olovno srce se raspuklo nadvoje.

Sljedeće jutro gradonačelnik je šetao trgom u društvu gradskih vijećnika.

Pogledavši na kip, rekao je kako izgleda jadno, tek malo bolje od
prosjaka: “Rubin mu je ispao s mača, oči su mu nestale, a nije više ni zlatan
– rekao je gradonačelnik. Tu je čak i neka mrtva ptica do njegovih nogu.
Moramo izdati proglas kojim će se ovdje zabraniti ugibanje ptica.”  Gradski
tajnik je zapisao taj prijedlog o zabrani ugibanja ptica, a profesor umjetnosti
je zaključio da Sretni kraljević više nije lijep pa samim time nije ni koristan.
Tada su uklonili kip Sretnoga kraljevića.

Rastalili su kip u visokoj peći pa je gradonačelnik sazvao sastanak gradske

uprave kako bi odlučili što će učiniti s metalom. Trebalo je, naravno,
postaviti i neki drugi kip pa je svaki od gradskih vijećnika poželio da to bude
baš njegov kip i nastala je žustra svađa. Poslovođa u talionici je rekao da
se dogodila vrlo neobična stvar; prepuklo olovno srce se nije dalo rastaliti u
peći pa će se morati baciti. Tako je bačeno kraljevićevo srce na smetlište
zajedno s njegovom voljenom Lastavicom.

Bog je jednom od svojih anđela rekao da mu donese dvije najveće

dragocjenosti iz onoga grada, a anđeo je donio olovno srce i mrtvu
pticu. “Dobro si izabrao – rekao je Bog – jer u Rajskom vrtu ova će ptičica
pjevati zauvijek, a u mojem zlatnom gradu Sretni će kraljević uznositi slavu
Božju.

Književni elementi
Književni rod: epika

Vrsta djela: bajka

Vrijeme radnje: prijelaz iz jeseni u zimu jedne godine u 19. stoljeću

Mjesto radnje: trg i ulica neimenovanog sjevernoeuropskog grada

Tema djela: veliko srce jednog kipa koji se odriče svoje ljepote da bi
pomogao siromašnima

Ideja djela: Nije sve u izgledu – kraljevićeva duša je ljepša od sivila koje je

ostalo na njemu. Srce Sretnoga kraljevića koje je bačeno na smetlište
pored mrtve lastavice je puno vrjednije od svakoga listića zlata koje je
nosio na sebi. Najljepši je upravo onaj koji pomaže drugima.

Pitanja za ponavljanje

1. Što je "Sretni kraljević" po vrsti djela?

"Sretni kraljević" je po vrsti djela bajka.

2. Koje bajkovite elemente prepoznajete u ovoj priči?

Bajkoviti elementi u priči su kip sretnog kraljevića koji govori i razmišlja

kao čovjek, i lastavica, koja također ima ljudske osobine. Njihov odnos
također je bajkoviti motiv jer se oni sprijateljuju, unatoč tome što su
stvar i životinja.

3. Koja je tema ove priče?

Tema ove priče je dobrota sretnog kraljevića koji je svojim bogatstvom

htio pomoći onim najpotrebitijima.
4. Koja je pouka ove priče?

Pouka ove priče je da je prava sreća u davanju, ali i to da je dobrota i

prijateljstvo važnije od bilo kojeg bogatstva, jer upravo oni dovode do
sreće.

5. Gdje se odvija radnja ove priče?

Radnja ove priče odvija s u jednom gradu, ali u priči se ne navodi kojem
točno.

6. Kada se odvija radnja ove priče?

Radnja priče odvija se na jesen i zimu, ali nije navedeno koje godine ili
razdoblja. Upravo zato ova priča je bezvremenska.

7. Kakvim je jezikom i stilom pisana ova priča?

Ova priča napisana je vrlo stiliziranim jezikom. Oscar Wilde pazi na

ljepotu izraza, teži da svaka riječ ima neko značenje, pa pomno bira koje
će koristiti. U bajci se primjećuje autorov smisao za lijepo i težnja za
skladom u svakoj rečenici. Jezik je vrlo jednostavan i lako čitljiv, ali je i
odmjeren. U izrazu nema kićenosti, nema pretjeranih opisa ili
razbacivanja rečenicama, sve je odmjereno i skladno. Takvi su i opisi i
radnja i likovi.

8. Napišite kompoziciju djela.

U uvodu djela upoznajemo se s glavnim likovima - kipom kraljevića i
lastanom. U zapletu se susreću lastan i sretni kraljević, a kraljević moli
lastana uslugu; na vrhuncu vidimo da će kraljevićevo dobročinstvo
ostaviti ga posve ogoljenog i siromašnog, a u raspletu saznajemo
tragičnu sudbinu lastana i sretnog kraljevića, ali to je samo privid koji
nam kraj razrješava, napomenuvši da su oboje pronašli sreću nakon
smrti.

9. Kako započinje ova bajka?

Bajka započinje opisom kipa sretnog kraljevića. Cijeli kip bio je pozlaćen
listićima od čistog zlata, na mjestu očiju imao je safire, a na balčaku
mača jedan rubin. Svi prolaznici divili su se kipu jer je bio prekrasan.

10. Zašto jedan mali lastan jedini nije otputovao u toplije krajeve?

Lastan nije otputovao u toplije krajeve jer se zaljubio u jednu trsku.

Zaljubio se jedno jutro dok je naganjao žutu leptiricu, pa ga je odjednom
očarao vitki stas trske.

11. U koju zemlju su tu jesen otputovale ostale lastavice?

Ostale lastavice otputovale su u Egipat.

12. Zašto ostale lastavice nisu odobravale ljubav između lastana i trske?
Ostale lastavice mislile su da je njihova ljubav samo "smiješna sklonost"
i da je ta trska loša odabranica za ljubavnu sreću jer nema novaca, a ima
previše rođaka.

13. Zašto je lastan prestao voljeti trsku?

Lastanu je počelo smetati što trska ne zna razgovarati, stalno flertuje s

vjetrom i prava je koketa. A uz to, lastan je jako volio putovati i smatrao
je da bi i njegova žena morala voljeti putovanja. Trska je pak previše bila
vezana za svoj zavičaj i nije htjela otići s njim na jug.

14. Kako su se prvi put susreli sretni kraljević i lastan?

Lastan je krenuo prema Egiptu i baš je bio nad gradom kad je pala noć.
Odlučio se odmoriti do jutra i zaključio da je kip idealno mjesto za to jer
ne samo da je lijep, nego na njemu ima i puno svježeg zraka.

15. Što je trgnulo lastana baš kada se spremao zaspati u podnožju kipa?

Baš kada se spremao zaspati, udobno se smjestivši u podnožju kipa,

lastana trgne jedna kap. Najprije je mislio da je počela padati kiša, ali na
nebu nije bilo ni oblačka. Pogledao je prema licu kraljevića i shvatio da
on plače, a kapi koje su padale po ptici bile su njegove suze.

16. Zašto je sretni kraljević plakao?

Sretni kraljević je plakao jer je sa svoje uzvišene pozicije po prvi put

mogao vidjeti sve patnje ljudi oko sebe. Dok je bio živ, nije ih bio
svjestan, tek sad, nakon smrti ih spoznaje i plače od tuge i nemoći da im
pomogne.

17. Kakav je bio život sretnog kraljevića?

Sretni kraljević cijeli život živio je u raskoši i blagostanju, posve

nesvjestan tuge i siromaštva što je vladalo van zidina njegova dvora.
Zato su ga i prozvali "sretni kraljević". Dok je bio dijete, igrao bi se u vrtu,
a kada je porastao, u dvorcu su se počele organizirati zabave. Kraljević je
živio sretno jer je njegov dvorac okruživao zid i on nikada nije pitao što je
iza njega. Tuzi bio zabranjen ulaz na dvor, pa nije ni znao što je to dok
nije umro i postao kip.

18. Kome je lastan trebao odnijeti rubin sa svog balčaka?

Sretni kraljević je zamolio lastana da odnese rubin s njegova balčaka

siromašnoj švelji koja je po cijele dane šila kako bi zaradila za život.
Ruke su joj bile izbodene od igle, ali najgore je bilo što je imala bolesnog
sina. Budući da je bila siromašna, nije mu mogla kupiti ništa što bi ga
izliječilo, mogla mu je samo davati vode iz rijeke.

19. Što je šveljin bolesni sinčić molio majku da mu donese, a ona nije
mogla jer je bila siromašna?

Bolesni sinčić je bio u groznici i molio je majku da mu donese naranču.

Ali ona nije imala novca kupiti mu je.

20. Zašto lastan nije volio dječake?

Lastan je rekao da ne voli dječake jer su ljetos, dok je živio na rijeci,
mlinarevi sinovi, mali dječaci, stalno na njega bacali kamenje. Iako ga
nisu pogodili jer je lastan bio jako hitar, smatrao je da zaslužuje
poštovanje koje ti dječaci nisu pokazali.

21. Što je još lastan učinio za bolesnog dječaka nakon što je njegovoj
majci donio rubin?

Lastan je počeo mahati krilima nad dječakom i tako ga je rashladio.

Dječak je pomislio da mu to vrućica pada, pa se hladi i onda je
zadovoljan napokon mirno usnuo.

22. Što je po zanimanju bio mladić kome je sretni kraljević htio darovati
safir iz svog oka?

Mladić je po zanimanju bio pisac. Pisao je kazališni komad, ali nije ga

mogao završiti jer mu je bilo previše hladno u sobi, a nije imao novaca za
ogrjev. Kraljević mu je htio pokloniti safir kako bi mogao u miru i na
toplom nastaviti pisati.

23. Za koga je mladić mislio da mu je darovao safir?

Kada je mladić vidio safir u svojim ljubičicama na prozoru, mislio je da je

to poklon od obožavatelja i da je netko napokon počeo cijeniti njegov
književni rad.

24. Kome je sretni kraljević poklonio safir iz svog drugog oka i zašto?
Drugi safir sretni kraljević je htio pokloniti djevojčici koja je prodavala
šibice. Vidio ju je kad je slučajno ispustila šibice u lokvu i sve su se
smočile. Zbog toga je cijeli dan plakala jer se nije smjela vratiti kući bez
šibica i bez novca kako je otac ne bi istukao.

25. Zašto je lastan odlučio zauvijek ostati uz sretnog kraljevića?

Lastan je odlučio zauvijek ostati uz sretnog kraljevića jer je on zbog

svoje darežljivosti ostao slijep. Lastan je odlučio da će mu on praviti
društvo i biti njegove oči. Letjet će po gradu i pričati kraljeviću što je sve
vidio, kad on već ne može gledati.

26. Kako je kip kraljevića ostao bez zlatnih listića kojim je bio optočen?

Kraljević je zahtijevao da lastan otkida zlatne listiće s njega i nosi ih

ljudima kojima su bili potrebniji, na primjer prosjacima, siromasima,
gladnima i bolesnima.

27. Koja je razlika između sretnog kraljevića s početka priče i onoga s

kraja?

Kraljević s početka priče prekrasno je izgledao, bio je pun zlata i dragog

kamenja i svi su mu se divili, ali bio je nesretan jer je gledao patnju ljudi i
nije im mogao pomoći. Do kraja priče kraljević je podijelio sve vrijednosti
koje je imao, pa je ostao neugledan, siv i oronuo. Više nikome nije bio
lijep i samo su se sažalijevali nad njime, ali on je bio sretan, ispunjena
srca jer je znao da je pomogao drugima koliko je mogao.

28. Zbog čega je lastan umro?

Lastan je umro jer je sa sretnim kraljevićem dočekao zimu. Postajalo mu
je previše hladno i više se nije mogao zagrijati klepetanjem krila, pa je
znao da će uskoro umrijeti.

29. Što se dogodilo sa sretnim kraljevićem nakon što je lastan umro?

Kada je lastan umro, sretnom kraljeviću je puklo njegovo olovno srce. Uz

prasak se od tuge prepolovilo na dva dijela.

30. Koje su bile dvije najdragocjenije stvari iz grada koje je anđeo odnio
Bogu?

Bog je zatražio anđela da mu donese dvije najdragocjenije stvari iz

grada, pa mu je anđeo donio olovno srce sretnog kraljevića, koje se nije
htjelo istaliti u talionici i tijelo mrtvog lastana.

Analiza likova

Sretni kraljević - glavni lik i kip koji se nalazi na visokom stupu.

Prekrasnog je izgleda toliko da od svakoga izaziva divljenje. Djeca iz
sirotišta ga doživljavaju kao anđela, a mnogo je ljudi uvjereno da netko
tko izgleda ovako, jednostavno mora biti sretan. Tako je jedna majka
govorila svom sinu da bude sretan baš poput prekrasnog kraljevića.

Iako se zvao sretnim, ono što su mislili ostali pokazalo se pogrešnim.

Kraljević nije bio sretan jer kada su ga stavili na visok stup i kada je
dobro promotrio svijet oko sebe, dogodilo mu se ono što se događa
svima kada se okrenu jednu prema drugima. Shvatio je koliko ljudi pate i
kako im treba pomoći. Dok plače kip koji ima srce od olova, neki ljudi
ostaju imuni, a za razliku od njega imaju pravo srce, ovisno koja je prava
definicija srca.

Iskrena sućut kraljevića očituje se u tome što on zaista želi vidjeti sve
ljude i pomoći onima koji je pomoć najpotrebnija. U daljini vidi siromašnu
djevojčicu koja prodaje šibice, švelju s bolesnim sinom... Najjača
osobina kraljevića je požrtvovnost, a dokaz je kada je bez ustručavanja
rekao lastaviću da mu izvadi oko sačinjeno od safira i odnese draguljaru
da od njega kupi drvo za grijanje i hranu.

Polako dolazi do razvoja dva različita procesa. S unutranje strane

kraljević je postajao sve sretniji, bogatiji i smireniji, a s vanjske strane
sve siromašniji. Budući da su ljudi ograničeni u doživljaju onoga što ih
okružuju, vide samo vanjski dio kraljevića, a za razliku od sreće koju
osjeća primjećuju samo sivilo i komentiraju da kraljević izgleda otrcano.

Najsnažniji trenutak u cijeloj bajci je kada umre lastavić. Kada je umro

pored nogu kraljevića njegovo je srce puklo na dva dijela. Bio je to dokaz
koliko ljubav može biti jaka, a što je na kraju prepoznao i Bog.

"Oko mene sve je bilo tako lijepo. Moji su me dvorjani zvali Sretnim
kraljevićem, a sretan sam doista i bio ako se zadovoljstvo može smatrati
srećom. Tako sam živio, tako sam i umro."

"Sada kada sam mrtav, postavili su me ovamo na uzvisinu te mogu

vidjeti sav jad i nevolju svoga grada, stoga se ne mogu suzdržati od
plača, iako je moje srce napravljeno od olova."
"Lastavice, Lastavice, mala Lastavice, zar ne možeš ostati sa mnom bar
još jednu noć i biti moj glasnik? Dječak je tako žedan, a majka mu vene
od tuge."

"Nažalost, rubina više nemam - rekao je kraljević. Ostale su mi samo oči.

One su napravljene od rijetkih safira, donesenih iz Indije prije tisuću
godina. Izvadi jedan od njih i odnesi ga mladiću."

"Pričaš mi o čudima, ali nema većega čuda od ljudske patnje."

Lastavić - obična ptica i hirovita lastavica, koja je tvrdoglava. Počinje se

mijenjati zahvaljujući kraljeviću iz sebične ptice u pravog junaka. U
početku je lastavić odlučio saslušati kraljevića samo iz znatiželje, pa je
prvu noć ostao s njim jer mu je bilo žao tužnog kipa. Ali iste noći u ptici
se pojavi iskreno žaljenje zbog siromašnih i bolesnih te odluči pomoći
koliko može.

Nakon što je učinio dobro djelo lastavić se osjećao bolje. Drugu noć je
ptica ostala s kipom opet zbog sažaljenja, a kada je treće noći kraljević
bio slijep jer je želio da mu se izvade oči, u lastaviću dolazi do velike
promjene. Od površne ptice postao je partnerom kraljeviću u pomaganju
drugima.

Unatoč tome što je lastavić znao da ako ostane u gradu da ga jedino

čeka smrt, odlučio je ostati s novim najboljim prijateljem. Ljubav je ovdje
imala zadnju riječ. Bog na kraju nagrađuje one koji čine dobro i tako
spaja u vječnosti lastavića i Sretnog kraljevića. Kada je gradonačelnik
pored kipa ugledao mrtvu pticu, ostao je zakinut, a da toga nije bio
svjestan, za priču o nesebičnosti, požrtvovnosti i odanosti.
"Ondje ću se smjestiti - uzviknula je. Krasan položaj, s puno svježega
zraka. Tako je sletjela ravno između stopala Sretnoga kraljevića."

"Ovdje je jako hladno, no ostat ću još jednu noć s tobom i biti tvoj
glasnik."

"Ostat ću s tobom još jednu noć - rekla je Lastavica koja je imala zaista
dobro srce."

"Sad si slijep - rekla je - pa ću zauvijek ostati s tobom."

"Jadnoj maloj Lastavici bivalo je sve hladnije i hladnije, ali nije željela
napustiti kraljevića jer ga je previše zavoljela."