Elektrotehnički materijali i tehnologije – 1.

kolokvij
Vodljivi materijali :
1. Bakar i njegove slitine (svojstva, primjena).
Svojstva :
Bakar je metal sjajne, crvenkaste boje na svježem presjeku. Gustoća iznosi 8950 kg/m3.
U prirodi se rijetko nalazi u elementarnom stanju, najčešće se dobiva iz sulfidnih ruda.
U elektrotehnici se koristi bakar čistoće 99.9% i vodljivosti 58 ∙ 106 S/m.
Pripisuje mu se 100% tehnička vodljivost te služi kao etalon kod svih drugih vodljivih
materijala.
Dobro se obrađuje (valja, kuje i izvlači). Žarenjem nakon obradbe u hladnom stanju dolazi do
rekristalizacije bakra pa on ponovno postaje normalno mekan.
Vodikova bolest bakra - pri lijevanju upija plinove (O, H, CO, SO2) radi čega nastaju šupljine.
Dobro se lemi. Strojna obrada moguća samo uz dodatak olova (Pb).
Na čistom, vlažnom ili slanom zraku bakar oksidira. Nagriza ga morska i obična voda,
destilirana ne. Razaraju ga amonijak i sumpor, otapa se u dušičnoj i vreloj sumpornoj kiselini.
Nečistoće jako smanjuju vodljivost bakra (nečistoće mogu biti berilij, željezo, fosfor, kisik)
Primjene bakra i njegove slitine :
Razlikuju se tri vrste bakra : tvrdi, polutvrdi i meki.
Tvrdi bakar se dobiva izvlačenjem u hladnom stanju. Primjenjuje se tamo gdje su potrebna
bolja mehanička svojstva (čvrstoća, tvrdoća, otpornost na trošenje), vodljivost 53 ∙ 106 S/m.
Upotrebljava za samonosive vodove, telekomunikacijske kabele, kolektorske lamele
električnih strojeva i za klizne prstenove.
Polutvrdi bakar se lako prilagođava zahtijevanom obliku. Upotrebljava se za izradu namota
električnih strojeva i transformatora, te za kolektorske lamele i kontakte.
Meki bakar (vodljivost 58 ∙ 106 S/m) se dobiva žarenjem tvrdog bakra na 200-600°C.
Upotrebljava se za proizvodnju mehanički neopterećenih vodiča (električne instalacije i kabeli
koji se polažu u zemlju).
Bakar se legira da bi mu se poboljšala mehanička svojstva i tako nastaju slitine.
Mjed je slitina bakra i cinka koja sadrži barem 50% bakra. U elektrotehnici se koristi kao
konstrukcijski materijal (istodobno vodi struju i služi kao konstrukcijski dio). Ima bolja
mehanička svojstva od bakra, ali lošiju vodljivost (25% vodljivosti normiranog žarenog bakra).
Bronce su slitine bakra i kositra, a u elektrotehnici se koriste vodljive bronce koje sadrže više
od 97% bakra.
Kadmijeva bronca ima najveću primjenu u elektrotehnici, sadrži 0.6-1% (najbolje 0.8%)
kadmija i ne sadrži kositar. Vodljivost joj iznosi približno 85% vodljivosti bakra, ima veću vlačnu
čvrstoću, otporna je na trošenje i fleksibilna. Koristi se kod željeznica, za vodove sa većim
rasponom, telefonske gajtane i elektrode pri točkastom zavarivanju.
Berilijeva bronca sadrži 0.4-2.5% berilija. Ima dobra mehanička svojstva, a vodljivost joj iznosi
približno 33% vodljivosti normiranoga bakra. Vrlo je elastična, ima veliku vlačnu čvrstoću i nije
sklona oksidaciji. Koristi se za opruge mjernih instrumenata, membrane i pera, te za elektrode
za zavarivanje.
Silicijeva bronca sadrži 4% Si, 8% Sn, 2% Zn i 0.8% P. Vodljivost joj iznosi 70% vodljivosti bakra,
lako se zavaruje. Koristi se za telefonske i telegrafske kabele (telefonska bronca).

2. Aluminij i njegove slitine (svojstva, primjena).

Svojstva :
Aluminij je metal srebrnaste boje. Vodljivost mu iznosi 36 ∙ 106 S/m, temperatura taljenja je
660°C, gustoća 2700 kg/m3. Brzo oksidira, ali je oksidni sloj vrlo tanak i kompaktan (0.02 μm)
pa ga štiti od dubinske korozije. Razaraju ga kiseline i lužine. U kontaktu sa solnim otopinama
puca mu oksidni sloj što omogućuje dubinsku koroziju. U odnosu na bakar, aluminij ima 1.6
puta veći specifični otpor, duplo manju masu i duplo manju cijenu.
Primjene aluminija i njegove slitine :
U elektrotehnici se aluminij koristi za izradu ploča, kućišta, zakretnih i elektrolitskih
kondenzatora, otklonskih pločica, folija, antena, brojčanika i kazaljki.
U energetici se aluminij koristi za izradu kućišta manjih AC motora, sabirnica, kaveza rotora
asinkronih motora, instalacija u avionima, plašteva kabela, te za izradu Alu-Če užadi.
Najvažnija slitina aluminija je aldrey koji osim aluminija sadrži oko 2% magnezija, silicija i
željeza. Čvrst je i antikorozivan. Ima veliku vlačnu čvrstoću i rastezljivost. Vodljivost mu iznosi
30-31 ∙ 106 S/m.

3. Vodljivi materijali s visokim talištem (W, Mo, Ta, Nb – svojstva, primjena).

Volfram (W) ima specifičnu električnu vodljivost 18.18 ∙ 106 S/m i temperaturu taljenja 3380°C.
Postojan je na sobnoj temperaturi, oksidira iznad 500°C. Nagrizaju ga fluorovodična i dušična
kiselina. Sa ugljikom tvori tvrde i teško topive karbide (WC i W2C). Koristi se izradu žarnih niti,
anoda i katoda odašiljačkih elektronki, kontakata, termočlanaka, vodiča kroz staklo, grijaćih
elemenata i elektroda za zavarivanje u inertnoj atmosferi.
Molibden (Mo) ima specifičnu električnu vodljivost 20.83 ∙ 106 S/m i temperaturu taljenja
2630°C. Ima prostorno centriranu kubičnu rešetku. Postojan je na sobnoj temperaturi, oksidira
iznad 500°C. Nagrizaju ga dušična kiselina i carska vodica. S ugljikom tvori tvrdi i teško topivi
karbid (Mo2C). U elektrotehnici se koristi za izradu držača žarnih niti, anoda odašiljačkih
elektronki, katoda rendgenskih cijevi, kontakata, termočlanaka, vodiča kroz staklo i grijaćih
elemenata u pećima s inertnom atmosferom.
Tantal i niobij imaju specifičnu električnu vodljivost 6.45 ∙ 106 S/m i temperature taljenja
3000°C (Ta) i 2470°C (Nb). Niobij je mekši, a tantal ima prostorno centriranu kubičnu rešetku i
dvostruko je teži. Postojani su na sobnoj temperaturi, a povećanjem temperature upijaju
plinove i postaju krti. Tantal se koristi za održavanje tehničkog vakuuma elektronskih cijevi,
izradu katoda odašiljačkih elektronki, elektrolitske kondenzatore visoke kakvoće, termočlanke
i tankoslojne otpornike. Niobij se koristi kao konstrukcijski materijal u nuklearnoj tehnici. Oba
se primjenjuju kod specijalnih alata.

4. Vodljivi materijali za specifične namjene (Ag, Au, Fe, Pt - svojstva, primjena).

Srebro (Ag) ima specifičnu električnu vodljivost 61.4 ∙ 106 S/m i temperaturu taljenja 960°C.
Ima plošno centriranu kubičnu rešetku i gustoću 10350 kg/m3. Na sobnoj temperaturi ne
oksidira, ali sulfidira stvarajući tamni sloj Ag2S. Lako se kuje i izvlači u žice, može se lemiti i
zavarivati. Koristi se za rastalne osigurače, posrebrivanje kontakata, naparavanje elektroda na
keramici i za ogledala mjernih uređaja.
Zlato (Au) ima specifičnu električnu vodljivost 43.5 ∙ 106 S/m i temperaturu taljenja 1063°C.
Ima plošno centriranu kubičnu rešetku i gustoću 19290 kg/m3. Ne oksidira i kemijski je
postojano. Otporno prema svim kiselinama osim carskoj vodici. Najbolje se kuje i izvlači od
svih materijala, može se lemiti. Koristi se za izradu priključnih žica u mikroelektronici, za
pozlaćivanje kontakata, kao komponentna slitina za lemljenje i za izradu potenciometara i
optičkih filtara.
Željezo (Fe) ima specifičnu električnu vodljivost 10 ∙ 106 S/m i temperaturu taljenja 1540°C.
Ima kubičnu kristalnu rešetku i gustoću 7874 kg/m3. Feromagnetično je i osjetljivo na
atmosferske utjecaje radi čega površinu željeza treba zaštititi (otpornijim metalom, uljem,
emajlom). Za izradu vodiča se obično koristi čelik, a željezo se koristi za izradu vodiča za
prijenos malih energija na malim udaljenostima (DC), izradu Alu-Če vodova, tračnica željeznica
i tramvaja i bimetalnih vodiča.
Platina (Pt) ima specifičnu električnu vodljivost 10 ∙ 106 S/m, temperaturu taljenja 1773°C i
gustoću 21450 kg/m3. Ne oksidira i kemijski je otporna. Dobro se mehanički obrađuje i može
se izvlačiti u tanke niti i folije. Koristi se za izradu kontakata mikroprekidača, za vodiče kroz
staklo, termočlanke, metaliziranje keramičkih elemenata i izradu tankih niti za ovjese
pomičnih elektromehaničkih sustava.

5. Materijali za precizne otpornike (zahtjevi, materijali, svojstva).

Materijali za precizne otpornike moraju imati što veći specifični električni otpor (ρ), što manji
temperaturni koeficijent otpora (TKR), što manji termoelektrični napon prema bakru (TE Cu),
vremensku stalnost otpora i veliku otpornost na atmosferske utjecaje (površinsku zaštitu).
Manganin je slitina bakra s 12% Mn i 2% Ni. Otpor mu je vremenski stalan. ρ = 0.43 ∙ 10-6 Ωm,
TKR = (3-20) ∙ 10-6 1/°C, TECu = 1 μV/°C.
Izabelin je slitina bakra s 13% Mn i 3% Al. ρ = 0.5 ∙10-6 Ωm, TKR = 20 ∙ 10-6 1/°C, TECu = 0.2 μV/°C.
Novokonstantan je slitina bakra s 13.5% Mn, 3% Al i 1% Fe. ρ = 0.5 ∙10 -6 Ωm, TKR > TKRmanganin
6. Materijali za opće i regulacijske otpornike (zahtjevi, materijali, svojstva).
Materijali za opće i regulacijske otpornike moraju izdržati pogonske temperature do 200°C i
moraju biti jeftini. Ne moraju biti precizni, odstupanje može iznositi 5-10% od nazivne
vrijednosti. Ove uvjete zadovoljavaju konstantan, nikelin i monel.
Konstantan je slitina bakra s 45% Ni. ρ = 0.49 ∙ 10-6 Ωm, TKR = 40 ∙ 10-6 1/°C, TECu = 43 μV/°C.
Nikelin je slitina bakra s 20% Ni i 20% Zn. ρ = 0.4 ∙ 10-6 Ωm, TKR = 360 ∙ 10-6 1/°C.
Monel je slitina bakra s 70% Ni. ρ = 0.48 ∙ 10-6 Ωm, TKR = 1000 ∙ 10-6 1/°C.

7. Materijali za grijala (zahtjevi, materijali, svojstva).

Materijali za grijala moraju raditi na visokim temperaturama pri čemu ne smiju mijenjati
mehanička svojstva i ne smiju propadati zbog oksidacije.
Slitina krom-nikal je otporna prema oksidaciji. Skupa je, može se koristiti i za regulacijske
otpornike. Tr (radna) = 1100°C, ρ = (1.03-1.1) ∙ 10-6 Ωm, TKR = (40-130) ∙ 10-6 1/°C.
Slitina krom-nikal s relativno malo željeza ima veći specifični električni otpor i manju radnu
temperaturu od slitine krom-nikal. Jeftinija je zbog prisutnosti željeza. Tr = 900-1000°C,
ρ = 1.13 ∙ 10-6 Ωm, TKR = (50-260) ∙ 10-6 1/°C.
Slitina krom-nikal s relativno mnogo željeza je jeftinija zbog manjeg sadržaja nikla. Ima slabija
mehanička svojstva i nešto niži specifični električni otpor i radnu temperaturu u odnosu na
druge krom-nikal slitine. Tr = 500-1000°C, ρ = 0.95 ∙ 10-6 Ωm, TKR = (1000-1250) ∙ 10-6 1/°C.
Slitina krom-željezo sa silicijem nema nikla. Krom pridonosi porastu radne temperature, a silicij
povećanju specifičnog električnog otpora. Tr = 900-1000°C, ρ = (0.75-0.81) ∙ 10-6 Ωm,
TKR = 400 ∙ 10-6 1/°C.
Slitina krom-željezo s aluminijem se mnogo upotrebljava. Ima nešto veći specifični električni
otpor, toplinski je postojana i ima dug životni vijek. Tr = 1000-1350°C, ρ = (1.17-1.67) ∙ 10-6 Ωm,
TKR = (16-65) ∙ 10-6 1/°C.
Materijali za otpornike visoke temperature (iznad 1350°C) imaju visoko talište i otporni su na
atmosferske utjecaje. To su platina (Tr = 1350°C), platina-rodij (Tr = 1700°C) i nemetalni
materijali. Ovi materijali ne oksidiraju ni pri temperaturama bliskim talištu.
Nemetalni otpornici za grijala rade na visokim temperaturama (iznad 2000°C). To su otporni
štapovi ili cijevi od silicijeva karbida, amorfnog ugljena ili grafita.
8. Termočlanak (skica, opis, svojstva, materijali, primjena).
Termočlanak čine dvije žice ili trake različitih metala ili slitina koje su najednom kraju zavarene.
Pri grijanju zavarenog spoja na slobodnim krajevima javlja se termonapon. Veličina
termonapona ovisi o vrsti materijala upotrijebljenog za izradbu termočlanka i o razlici
temperatura između zagrijanoga spojnog mjesta i hladnih krajeva termočlanka. Vodovi za
izjednačavanje produžuju termočlanak do usporedbenog mjesta.

Usporedbeno mjesto je mjesto na kojem se mjeri termonapon. Ono mora biti na konstantnoj
temperaturi (0°C, 20°C ili 50°C) da bi rezultati mjerenja bili točni. Očitani termonapon (U0) je
točniji što je otpor mjernog instrumenta veći u odnosu na otpore svih ostalih elemenata.
Omjer očitanog termonapona (U0) i stvarne vrijednosti napona na hladnim krajevima (U) je :

Materijali za izradu termočlanaka moraju imati što veću termoelektromotornu silu i što višu
temperaturu taljenja. To su neplemeniti metali (konstantan, kopel, alumel, kromel), plemeniti
metali (platina, rodij, iridij, platina-rodij) i materijali s visokim talištem (volfram, molibden,
tantal).
Termočlanci se koriste za mjerenje temperature do 3000°C.
9. Termobimetal (skica, opis, svojstva, materijali, primjena).
Termobimetali se sastoje od dva čvrsto vezana metala ili dvije slitine čija razlika temperaturnih
koeficijenata rastezanja treba biti što veća. Tijekom grijanja metal s većim temperaturnim
koeficijentom rastezanja nastoji se jače istegnuti, ali ga sprječava druga komponenta. To
dovodi do savijanja termobimetala na stranu metala s manjim temperaturnim koeficijentom
istezanja. Savijanje termobimetala razmjerno je dužini termobimetala i temperaturi, a
obrnuto razmjerno debljini termobimetala.

Za pasivnu komponentu termobimetala rabe se invar i superinvar, slitine sa što manjim

temperaturnim koeficijentom rastezanja. Za aktivnu komponentu se koristi slitina željeza i
nikla omjera 25% Ni i 75% Fe.
Termobimetali se koriste za izradbu temperaturno ovisnih kontakata i za mjerenje i regulaciju
temperatura od -20°C do 250°C.

10. Rastalni osigurači (svojstva, opis, materijali primjena).

Srebro je pogodno za izradbu brzih i pouzdanih rastalnih osigurača. Postojano je prema
oksidaciji i obično se upotrebljava za struje do 3 A.
Slitina olovo-kositar koristi se za struje od 5 do 30 A, u NN uređajima i električnim
instalacijama. Za manje struje žica joj je pretanka, a za veće struje bi se rasprsnula i oštetila
armaturu osigurača.
Cink se koristio u prošlosti. Nedostatak mu je veliko prskanje pri taljenju koje metalizira
izolacijske dijelove što može dovesti do ponovne uspostave strujnog kruga. Da bi se to
spriječilo nit osigurača se stavljala u kremeni pijesak.
Aluminij se koristi za izradbu osigurača velike struje niskog napona. Radi visokog tališta (660°C)
koristi se kod sporih osigurača.
Slitina bakra i srebra se koristi za izradbu osigurača jake struje.
Platina se koristi za osigurače veoma slabe struje, do 10 mA, u telefoniji.
11. Vodiči kroz staklo (zahtjevi, materijali).
Služe za dovođenje struje u sustav unutar staklenih balona.
Zahtjevi za ove materijale su :

• Između stakla mora postojati nepropustan, mehanički čvrst spoj, odnosno staklo mora
močiti metal.
• Temperaturni koeficijenti rastezanja stakla i vodiča trebaju biti približno isti.
• Vodič mora što bolje voditi struju, ali ne i toplinu, da bi brzina hlađenja i zagrijavanja
stakla i vodiča bile iste.
• Cijena vodiča mora biti niska.
Materijali koji se koriste za vodiče kroz staklo odabiru se prema vrsti stakla (postoje tvrdo i
meko staklo). Za vodiče kroz tvrda stakla koriste se volfram, molibden, vonico i fernico. Za
vodiče kroz meka stakla koriste se platina, oplatinjena nikalna žica, platinit i slitina Fe-Ni.

12. Stalni kontakti (svojstva, materijali).

Stalni kontakti su oni koji su stalno uključeni i vrlo rijetko prekidaju strujni krug (i to kad ne
teče struja). Primjeri su vijak pritisnut na vodič i zalemljeni spoj.
U zaštićenoj atmosferi (vakuum, inertna atmosfera, zalivna masa) za izradbu se rabe svi metali.
U normalnim atmosferskim uvjetima koriste se srebro, bakar, nikal, mjed, bronca i nehrđajući
čelik.
Masa kontaktnih polova mora biti dovoljno velika zbog odvođenja topline prouzrokovane
otporom kontakta.
Kontaktni polovi moraju biti izrađeni od istog materijala kako ne bi došlo do pojave
elektrokemijskog potencijala i da bi spriječili mogućnost nastanka galvanskog članka ako se
između polova nalazi voda.

13. Prekidni kontakti (svojstva, nepoželjne pojave, materijali).

Prekidni kontakti spajaju i prekidaju strujni krug. Nepoželjne pojave koje se javljaju su erozija,
korozija i zavarivanje.
Erozija je prenošenje metala s jednog kontaktnog pola na drugi (s anodnog na katodni pol). Na
anodnom polu nastaje krater a na katodnom nanos materijala.
Korozija povećava otpor kontakata.
Zavarivanje nastaje pri velikim opterećenjima.
Materijali za prekidne kontakte se biraju prema opterećenju kontakata.
Za mala opterećenja materijal mora biti otporan na oksidaciju i eroziju (srebro, zlato, platina,
rodij, srebro-paladij, platina-iridij, platina-rutenij).
Za velika opterećenja materijali moraju biti veoma otporni na eroziju (volfram, molibden,
nikal, bakar, ugljik).
U osobito teškim radnim uvjetima gdje postoji mogućnost erozije i zavarivanja koriste se
složeni materijali koji se izrađuju sinteriranjem materijala koji ne mogu tvoriti slitine (volfram,
molibden).

14. Klizni kontakti (svojstva, materijali).

Klizni kontakti ne prekidaju strujni krug, ostaju zatvoreni čitavo vrijeme rada. Primjer je četkica
koja klizi po kolektorskim lamelama.
U elektronici se za klizne kontakte upotrebljavaju rodija na rodij, srebro na srebro i slitina
(bakar-srebro-zlato) koja klizi na rodiju ili srebru.
U energetici se jedan pol izrađuje od slitine bakar-krom ili bakar-kadmij, a drugi pol se izrađuje
od različitih materijala na temelju ugljena (amorfni ugljik, grafit, elektrografit).

15. Termistori (svojstva, električne karakteristike, materijali, primjena).

Nema u prezentaciji i knjizi ????????????????????????????????????

16. Varistori (svojstva, električne karakteristike, materijali, primjena).

Nema u prezentaciji i knjizi ????????????????????????????????????

Supravodljivost :
1. Nabrojite najkarakterističnije pojave koje su posljedica supravodljivosti.
Skokovita promjena specifičnog električnog otpora od neke konačne vrijednosti do nule.
Dugotrajno postojanje električne struje u petlji kada je ona na temperaturi ispod kritične, a u
njoj ne djeluje nikakav strujni ili naponski izvor.
Nepostojanje magnetskog polja unutar materijala u supravodljivom stanju.
Razaranje supravodljivosti jakim vanjskim magnetskim poljem kada se materijal nalazi ispod
kritične temperature.
2. Objasnite što su supravodiči tipa I i tipa II.
Supravodiče tipa I obilježava samo jedna vrijednost kritičnog polja HkT. Pri poljima većim od
HkT magnetska indukcija je proporcionalna magnetskom polju. Na slici su prikazani debelom
isprekidanom linijom.
Supravodiče tipa II obilježavaju dvije vrijednosti kritičnog polja, Hk1 i Hk2. Od 0 do Hk1
supravodič je u Majsnerovom stanju. Od Hk1 do Hk2 magnetsko polje prodire u supravodič,
ali ovisnost magnetske indukcije o jakosti magnetskog polja nije linearna. Iznad Hk2
supravodič prelazi u normalno stanje i magnetska indukcija postaje linearna sa jakosti vanjskog
magnetskog polja. Materijali sa ovim svojstvima su niobij, vanadij i njihove slitine.

3. Primjena supravodljivih materijala.

Koriste se za :

• Izradbu komutacijskih elemenata

• U mjernoj tehnici (namotaji galvanometra, detektori IC zračenja)
• Izradbu kabela i dijelova električnih strojeva (magneta u el. strojevima)

4. Visokotemperaturni supravodljivi materijali.

To su materijali koji bi imali supravodljiva svojstva na sobnoj temperaturi.
HTS (High Temperature Supraconductors) rade kao savršeni vodiči na temperaturama do
173°C.
Poluvodički materijali :
1. Poluvodički materijali (Ge, Si, poluvodički spojevi).
Imaju električni otpor u granicama od 10-5 do 106 Ωm.
Germanij je materijal sivobijele boje, tvrd i krt.

• Specifični električni otpor mu iznosi 47 ∙ 10-2 Ωm.

• Širina zabranjenog pojasa pri 300 K iznosi Eg = 0.803 eV, a pri 0 K Eg = 0.89 eV.
• Dielektrična čvrstoća je Ep= 10 MV/m.
• Talište mu je na 937°C.
• Kristalizira kubično, ne reagira s razrijeđenim lužinama i većinom kiselina.
• Intenzivno oksidira iznad 500°C.
• Na suhom zraku se presvlači tankim oksidnim slojem, a na vlažnom zraku tamni.
• U prošlosti se upotrebljavao u proizvodnji dioda i tranzistora, a danas ga je zamijenio
silicij.
Silicij je materijal tamnosive boje, tvrd i krt.

• Specifični električni otpor mu iznosi 636 Ωm.

• Širina zabranjenog pojasa pri 300 K iznosi Eg = 1.12 eV, a pri 0 K Eg = 1.16 eV.
• Dielektrična čvrstoća je Ep= 30 MV/m.
• Talište mu je na 1420°C.
• Kristalizira kubično, u kiselinama se ne otapa, a u lužinama se otapa.
• Vrlo je inertan.
• Prednost u odnosu na germanij mu je veća širina zabranjenog pojasa zbog čega se
radna temperatura komponenata sa silicijem penje do 200°C.
• Čisti silicij se koristi za proizvodnju tranzistora, dioda i monolitnih sklopova.
Anorganski poluvodički spojevi

• Nastaju spajanjem elemenata 2. i 16. , 13. i 15. , 14. i 16. te 15. i 16. skupine periodnog
sustava elemenata.
• Imaju dobra termoelektrična i fotoelektrična svojstva radi čega se koriste u izradi
termoelektričnih generatora, fotootpornika i fotodioda.
2. Čišćenje poluvodičkog materijala metodom usmjerenog stvrdnjavanja (skica i
opis metode).

Poluvodički materijal se unutar VF namotaja u grafitnom lončiću grije i tali pomoću VF

generatora. VF namotaj se pomiče prema gore brzinom do 10 cm/sat zbog čega se poluvodički
materijal počinje stvrdnjavati pri dnu lončića napredujući prema gore. Tako se i nečistoće
pomiču prema gore. Kada VF namotaj dođe do vrha lončića, odstranjuje se vrh stvrdnutog
poluvodičkog materijala sa nečistoćama i postupak se ponavlja. Proces se odvija u zaštitnoj
atmosferi nekog plina (argona) ili u vakuumu da bi se izbjegla oksidacija i ugrađivanje primjesa.

3. Čišćenje poluvodičkog materijala metodom zonskog čišćenja (skica i opis

metode).

Grafitni čamčić u kojem se nalazi poluvodički materijal se pomiče po tračnicama od kvarcnog

stakla pomoću SiO2 štapa brzinom od 15 do 30 m/sat. VF namotaji griju jednu zonu
poluvodičkog materijala koja se tali u čamčiću.
Ta zona relativno putuje sa jednog kraja poluvodičkog materijala na drugi i potiskuje nečistoće
koje se koncentriraju na površini koja se stvrdnjava. Postupak se može ponoviti više puta, pri
čemu se ne mora rezati vrh poluvodičkog materijala.
4. Dobivanje monokristala poluvodiča metodom vertikalnoga izvlačenja (skica i
opis metode).

U grafitnom lončiću rastali se poluvodički materijal upotrebom VF generatora ili otpornog

grijala. Monokristalna klica istog poluvodičkog materijala se uroni u rastaljeni materijal i zatim
se lagano izvlači iz njega uz istodobnu rotaciju. Rastaljeni materijal se lagano hladi i kristalizira.
Izvlačenje se vrši u zaštitnoj atmosferi zbog izbjegavanja oksidacije. Ugrađivanje primjesa u
monokristal izvodi se ubacivanjem primjesa u rastaljeni materijal tijekom njegovog izvlačenja.
Brzina izvlačenja je 1-20 mm/sat, brzina rotacije 5-2 o/min, dimenzije monokristalnih palica
promjera do 20 cm.
5. Dobivanje monokristala poluvodiča metodom horizontalnoga vučenja (skica i
opis metode).

U cijevi od kvarcnog stakla koja leži na grafitnim vodilicama nalazi se SiO2 čamčić koji je iznutra
grafitiran. U čamčiću je palica polikristalnog poluvodičkog materijala kojoj se na jednom kraju
nalazi monokristalna klica. Na početku monokristalna klica i početak palice leže u zoni
grafitnog prstena. Uključenjem grijala rastali se dio klice i palice nakon čega se pomiče
unutarnja cijev brzinom 15 cm/sat. Rastaljena zona prolazi kroz hladni obruč kroz koji struji
dušik. Tu se materijal hladi i kristalizira onako kako diktira monokristalna klica. Postupak se
obavlja u zaštitnoj atmosferi i brzina rasta monokristala treba biti mala. Treba izbjegavati
vibracije i promjene temperature da bi na kraju dobili monokristal poluvodičkog materijala
visoke kakvoće.
Magnetski materijali :
1. Prikaz pojedinih faza magnetiziranja feromagnetskog materijala pomoću
weiss-ovih domena (skice i opis pojedine faze).
Weissove domene su atomska područja u kojima su magnetski momenti atoma usmjereni u
istom smjeru. Blochove pregrade su prijelazne pregrade između susjednih domena čiji su
momenti različito usmjereni. U Blochovim pregradama magnetski momenti mijenjaju svoj
smjer.
Slika a) :

Strelice u svakoj domeni pokazuju smjer magnetskih momenata te domene. Između domena
se nalaze Blochove pregrade u kojima magnetski momenti mijenjaju smjer. Kada se
feromagnetski materijal ne nalazi u vanjskom magnetskom polju smjerovi magnetskih
momenata su orijentirani u svim smjerovima i materijal je magnetski neutralan. Magnetski tok
je zatvoren u samom materijalu.
Slika b) :

Na feromagnetski materijal djeluje vanjsko magnetsko polje čiji iznos se polako povećava.
Zbog toga se povećava ona domena čiji je smjer magnetskih momenata najbliži smjeru
vanjskog magnetskog polja. Povećanje te domene ide na račun smanjenja ostalih domena.
Nakon prestanka djelovanja vanjskog magnetskog polja domene se vraćaju u prvobitni
položaj.
Slika c) :

Daljnjim povećavanjem vanjskog magnetskog polja nastavlja se povećavanje favorizirane

domene sve dok čitavi kristal ne postane samo jedna domena s jednako usmjerenim
magnetskim momentima.
Slika d) :

Ako se jakost vanjskog magnetskog polja i dalje povećava, magnetski se momenti dovode u
smjer vanjskog magnetskog polja.
Slika e) :

Kristal feromagnetskog materijala je magnetiziran do zasićenja. Magnetski tok nije zatvoren u

kristalu nego prolazi kroz kristal i proces magnetizacije je završen.
2. Mekomagnetski materijali (općenita svojstva, slitina Fe-Si).
Mekomagnetski materijali se lako magnetiziraju i razmagnetiziraju. Krivulja histereze im je
uska i uspravna, što znači da imaju male gubitke. Koriste se u gradnji električnih strojeva,
transformatora i releja. Za istosmjerne magnetske krugove koriste se materijali sa što većom
magnetskom permeabilnošću i što većom indukcijom zasićenja. Za izmjenične magnetske
krugove koriste se feromagnetske slitine s velikim specifičnim električnim otporom da bi se
smanjili gubici zbog vrtložnih struja. Međutim, ovim se smanjuje indukcija zasićenja, pa se
elementi magnetskih krugova sastavljaju od tankih, međusobno izoliranih mekomagnetskih
limova.
Slitina Fe-Si je najvažniji mekomagnetski materijal za izradu električnih strojeva i
transformatora. Dodatak silicija povećava specifični električni otpor slitine čime se smanjuju
gubici zbog vrtložnih struja. Osim toga, dodavanjem silicija povećava se početna
permeabilnost željeza, smanjuje koercitivno polje i histerezni gubici. Nepovoljni utjecaj silicija
je smanjenje indukcije zasićenja. Silicij povećava tvrdoću željeza, ali ne smije ga biti više od
4.5% da materijal ne bi postao krhak. Primjenjuje se u obliku limova koji imaju više varijanti
(normalni limovi, slabo legirani limovi, srednje legirani limovi, visoko legirani limovi, dinamo
limovi, transformatorski limovi).

3. Mekomagnetski materijali (općenita svojstva, materijali, Fe i slitina Fe-Ni).

Željezo je element s najizraženijim magnetskim svojstvima - osnovni feromagnetski materijal.
Upotrebljava se samostalno ili u sastavu slitina. Svojstva su mu mali specifični električni otpor,
veliki gubici zbog vrtložnih struja i velika indukcija zasićenja. Obično željezo se ne koristi u
elektrotehnici jer sadrži puno nečistoća koje mu pogoršavaju magnetska svojstva. U
elektrotehnici se rabe rafinirano, elektrolitsko, švedsko i karbonilno željezo.
Slitina Fe-Ni spada među najmekše feromagnetske materijale. Ima veoma usku i uspravnu
petlju histereze i velik specifični otpor. Jedini nedostatak je niža indukcija zasićenja koja ovisi
o postotku nikla u slitini.

4. Feromagnetske praškaste jezgre.

Najčešće se izrađuju prešanjem izoliranih zrnaca feromagnetskog praha u matricama pod
tlakom nakon čega se prešani komadi peku da bi otvrdnuli. Izolacija služi kao vezivno sredstvo.
Kao metalni prah rabi se mljeveno elektrolitsko ili karbonilno željezo, a kao vezivo vodeno
staklo ili umjetne smole. Ostvaruje se vrlo visoki specifični otpor materijala što za posljedicu
ima znatno smanjenje gubitaka zbog vrtložnih struja. Nedostatak je smanjenje magnetske
permeabilnosti koja je manja što je prah sitniji.
5. Feriti (svojstva, materijali, izrada, primjena).
Postoje dijamagnetski, paramagnetski, feromagnetski, antiferomagnetski i ferimagnetski
materijali.
Antiferomagnetski materijali imaju male razmake među atomima zbog čega su magnetski
momenti susjednih atoma međusobno suprotno orijentirani (antiparalelni).
Ferimagnetski materijali imaju usmjerene magnetske momente koji su antiparalelni i različiti
po veličini što je posljedica nesimetrije u kristalnim rešetkama. Ponašaju se kao feromagnetici,
ali im je sposobnost magnetiziranja znatno manja.
Na temelju specifičnog električnog otpora i njegove ovisnosti o temperaturi feriti pripadaju
poluvodičkim materijalima. Sastoje se od oksida željeza i oksida dvovalentnih metala. Opća
kemijske formula jednostrukog ferita je : MO ∙ Fe2O3 , gdje je MO oksid dvovalentnog metala.
Prema magnetskim svojstvima feriti su između feromagnetskih i antiferomagnetskih
materijala.
Specifični otpor im je jako velik (10-106 MΩ), pa su gubici zbog vrtložnih struja neznatni.
Izradba ferita uključuje mljevenje, miješanje i sinteriranje oksida metala, mljevenje sinterirane
mase, prešanje samljevene sinterirane mase i pečenje gotovih komada željenog oblika.
Feriti se primjenjuju u magnetskim poljima visokih frekvencija, za jezgre VF zavojnica i
transformatora u elektronici, za otklonske jarmove katodnih cijevi, magnetofonske glave,
antenske štapove, jezgrice za memoriju.
6. Tvrdomagnetski materijali (općenita svojstva i relevantni parametri, ugljični
čelici i disperzijske slitine bez ugljika).
Tvrdomagnetski materijali imaju široku krivulju histereze, koercitivno polje im je veće od 10
A/cm. Teško se magnetiziraju i razmagnetiziraju radi čega se koriste za izradu stalnih magneta.
Magnetski tok im ne smije prolaziti samo kroz materijal nego i kroz zračni raspor.
Relevantni parametri :
Energijski produkt (B ∙ |H|) je energija koju magnet jediničnog volumena može predati
zračnom rasporu. To je produkt magnetske indukcije i jakosti polja u nekoj točki krivulje
razmagnetiziranja (II.kvadrant).
Koeficijent izobličenosti krivulje (γ) magnetiziranja predstavlja odstupanje oblika petlje
histereze nekog materijala od idealnog pravokutnog oblika. Kreće se od 0.25 do 1.
(B ∙ |H|)max
γ=
Br Hc
Ugljični čelici su se rabili za izradbu permanentnih magneta. Magnetska svojstva im ovise o
sadržaju ugljika. Spadaju u najlošije tvrdomagnetske materijale, ali su u upotrebi zato što su
jeftini, lako dostupni i lako se strojno obrađuju. Koriste se za izradbu električnih brojila i
telefonskih slušalica. Osnovni parametri su im Hc ~ 50 A/cm, Br ~ 0.8 T, (B ∙ |H|)max ~ 1200 J/m3.
Disperzijske slitine bez ugljika su višestruke slitine sa udjelom ugljika ispod 0.03%. Veoma
važna je toplinska obradba kaljenja s naknadnim žarenjem pri čemu komponente postaju sitne
i izmiješane jedna s drugom. Ta pojava se naziva disperzija. Postoje slitine alni i alniko.
Nedostaci ovih slitina su mala čvrstoća i velika tvrdoća. Mogu se oblikovati lijevanjem,
sinteriranjem i prešanjem, a obrađivati samo brušenjem.

7. Tvrdomagnetski materijali (općenita svojstva i relevantni parametri, duktilni

tvrdomagnetski materijali i materijali temeljeni na metalnim oksidima).
Duktilni tvrdomagnetski materijali su rastezljivi i plastični zbog velikog postotka bakra, pa se
mogu obrađivati valjanjem i rezanjem. To su slitine bakra, nikla, željeza ili kobalta. Služe za
izradbu magnetskih igala za kompase i dijelove u mjernoj tehnici gdje se zahtijeva magnetska
tvrdoća i rastezljivost materijala.
Materijali temeljeni na metalnim oksidima nastaju miješanjem jednakih količina praha
željeznog oksida i kobaltova ferita. Smjesa se preša i sinterira na 1000°C, magnetizira na 300°C
i na kraju hladi u magnetskom polju. Imaju malu specifičnu težinu, koriste se za izradbu
magnetofonskih vrpci.
Magnetska svojstva su im :

• Hc ~ 320-470 A/cm
• Br ~ 0.3-0.5 T
• (B ∙ |H|)max ~ 11200 J/m3.
Izolacijski materijali
1. Nabrojite i objasnite vrste polariziranja.
Polariziranje je stvaranje i usmjeravanje električnih dipola u izolacijskom materijalu zbog
djelovanja električnog polja. Električni dipol tvore dva suprotna naboja -e i +e na udaljenosti
d.
Polariziranje može biti :

• Elektronsko
• Atomsko ili ionsko
• Orijentacijsko
• Prostorno ili interfacijalno
Elektronsko polariziranje : Kada nema vanjskog električnog polja, električna se težišta para
naboja u atomu podudaraju. Pod djelovanjem vanjskog električnog polja dolazi do pomicanja
naboja, pa se električna težišta tih naboja prostorno ne poklapaju i svaki atom se ponaša kao
dipol. Kako je pomicanje elektrona pod djelovanjem vanjskog električnog polja veće u odnosu
na jezgru, ovakvo pomicanje elektrona naziva se elektronsko polariziranje. Događa se vrlo brzo
(10-15-10-14 s), i u svim izolacijskim materijalima, ne ovisi o temperaturi.
Atomsko ili ionsko polariziranje : U molekulama s ionskom vezom vanjsko električno polje
nastoji razdvojiti ione. Zbog povećanog razmaka među ionima pojavljuje se električni dipolni
moment. Ova pomicanja su vrlo brza (do 10-13 s), pa vjerno slijede promjene električnog polja
i gubici su zanemarivi.
Orijentacijsko polariziranje prisutno je u tvarima čije molekule imaju permanentne električne
dipole i u odsutnosti vanjskog električnog polja. Kad nema vanjskog električnog polja
orijentacija električnih dipola je kaotična, zbroj električnih dipolnih momenata je nula. Pod
utjecajem vanjskog električnog polja dipoli se orijentiraju u smjeru polja i zbroj električnih
dipolnih momenata je različit od nule. Postoje gubici energije.
Prostorno ili interfacijalno polariziranje : U nehomogenim izolacijskim materijalima postoje
slobodni ioni. Ako nema vanjskog električnog polja pozitivni i negativni ioni su jednako
raspoređeni. Ako na materijal djeluje električno polje pozitivni ioni će se pomaknuti u jedan
smjer, a negativni u drugi smjer. Postoje gubici, najviše se očituju na visokim frekvencijama.
2. Dielektrična polarizacija (izvod, opis hipotetskog eksperimenta i pripadajuće
skice).
Uzmimo dvije ploče koje predstavljaju isječak nekoga veoma velikog kondenzatora koji je
priključen na istosmjerni napon U0 (prva slika). Između tih ploča neka postoji vakuum i vlada
idealno homogeno električno polje jakosti E0. U tom slučaju na pločama se nalazi naboj Q0 koji
odgovara gustoći naboja σ0. Gustoća naboja σ na plohi, a prema definiciji, naboj je na 1m2 te
plohe i iznosi: σ0 = ε0 E0

U drugoj fazi eksperimenta (druga slika) neka se isključi istosmjerni napon U0, a istodobno
između ploča stavi dielektrik relativne dielektričnosti εr. Dielektrik u električnom polju
polarizira. Električni dipoli koji se nalaze neposredno uz ploče kompenziraju (ponište) svojim
nabojima dio naboja ΔQ na pločama, pa se jakost električnoga polja smanji i iznosi:
E = E0 - ΔE
odnosno napon je između elektroda niži i iznosi:
U = U0 - ΔU
U trećoj fazi eksperimenta na elektrode ponovno priključimo istosmjerni napon U 0 (treća
slika). Sada se može konstatirati povećanje jakosti električnoga polja, čija je veličina ponovno
E0. To je moguće jedino uz priraštaj naboja ΔQ iz baterije.
To znači da se povećala i gustoća naboja σ0 za Δσ, pa se može pisati :

Može se zaključiti da se gustoća naboja povećala, zbog polariziranja. Dielektrična polarizacija

prirast je gustoće električnoga naboja zbog unošenja izolacijskog materijala relativne
dielektričnosti εr. Relativna je dielektričnost posljedica polariziranja atoma, molekula, iona ili
permanentnih električnih dipola u izolacijskom materijalu.
3. Kompleksna relativna dielektričnost i tg δ (izvod, opis).
Razmotrimo što se događa u kondenzatoru s određenim dielektrikom ako ga priključimo na
izmjenični napon. Kondenzator s realnim dielektrikom može se predstaviti nadomjesnom
shemom u kojoj je otpor R izvor gubitaka, a kondenzator je bez gubitaka – dielektrik je idealan.
Kroz idealni kondenzator teče čista kapacitivna struja:
IC = j ω C U
Kroz otpornik R teče struja gubitaka Ii. Struja Ii nije obična omska struja, jer njezina veličina
ovisi o frekvenciji ω i naponu U, pa se može izraziti jednadžbom:
Ii = ω G U
gdje je G posebna vodljivost koja ovisi o frekvenciji ω : G = f(ω).

G je nepoznata funkcija frekvencije, pa se može pisati :

Struja kroz realni kondenzator može se izraziti jednadžbom :

Kako je kapacitet kondenzatora dan relacijom :

slijedi :

Odavde slijedi izraz za kompleksnu relativnu dielektričnost koja iznosi :

gdje je :

Faktor dielektričnih gubitaka je dan izrazom :

Kut dielektričnih gubitaka δ kod uporabnih dielektrika manji je od 5°, pa se može smatrati da
je IC ~ I odnosno može se pisati da je :

Ako je poznat tg δ nekoga izolacijskoga materijala, tada se može izračunati za svaku struju I
kroz kondenzator – struja gubitaka Ii koja je odraz toplinskih gubitaka.
4.Zrak.
Zrak je plinovito i najvažnije izolacijsko sredstvo. On je smjesa dušika, kisika, plemenitih
plinova i nešto vodene pare, ugljikova dioksida, amonijaka i ozona. Svojstva mu ovise o tlaku,
temperaturi i relativnoj vlazi.
Pri normalnom tlaku, temperaturi od 20°C te razmaku elektroda od 1 cm svojstva su mu :

• Relativna dielektrična konstanta : εr = 1.00058

• Tangens kuta dielektričnih gubitaka : tg δ ~ 4 ∙ 10-6
• Specifični električni otpor : ρ = 1014 Ωm
• Probojna čvrstoća : Ep = 3200 V/mm
Pod djelovanjem električnog polja može se ionizirati, što nije dobro jer dolazi do povećanja
gubitaka i stvaranja dušične kiseline koja razara izolacijske materijale. Nema visoku probojnu
čvrstoću.