‫ِإنَّ َما‬ 

 ٌۗ‫اس َعة‬
ِ ‫ض هَّللا ِ َو‬ َ ‫سنُوا فِي ٰ َه ِذ ِه ال ُّد ْنيَا َح‬
ُ ‫ َوَأ ْر‬  ٌۗ‫سنَة‬ َ ‫لِلَّ ِذينَ َأ ْح‬  ۚ‫قُ ْل يَا ِعبَا ِد الَّ ِذينَ آ َمنُوا اتَّقُوا َربَّ ُك ْم‬
‫ب‬
ٍ ‫سا‬ َ ‫صابِرُونَ َأ ْج َرهُم بِ َغ ْي ِر ِح‬ َّ ‫يُ َوفَّى ال‬

Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika
Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.

Dunjaluk je svijet iskušenja (belaja), a svako iskušenje (da bi se prevazišlo) osim što
prvenstveno traži akciju, traži i strpljenje. U narodu bi rekli: ''Strpljen – spašen.''

U nama dobro poznatoj suri El-Asr, nabrajajući odlike uspješnih ljudi Uzvišeni Allah kaže da
su to oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima preporučuju istinu, i koji jedni
drugima preporučuju sabur. Po ovoj definiciji, uvjetno rečeno, lahko je biti uspješan
čovjek. Ako smo dobronamjerni ljudi i nismo ljubomorni, onda nam je lahko drugima
preporučiti sabur. Međutim, treba sebe strpiti kada dođu belaji. A to nije uvijek lahko. Zato se
sabur mora učiti i vježbati. I zato nam i ramazan dolazi svake godine – da nas podsjeti na
sabur i da nas malo trenira.

Skoro da nema dana kada nam sabur nije potreban. Zato je jako važno da naučimo njegov
glavni princip: ''Strpi se, a strpit ćeš se samo uz Allaha.'' (En-Nahl, 127.) To je potvrda
naredbe za strpljivost i saznanje da se to ne može postići bez Allahove volje, pomoći, moći i
snage. Dakle, nebitno da li mi sami ili zajedno sa drugima prolazili kroz belaje, ako želimo da
budemo spašeni pri saburu se moramo osloniti na Uzvišenog Allaha.

Također, ono što trebamo znati jeste da je nagrada za sabur srazmjerna veličini iskušenja, a da
je veličina iskušenja srazmjerna veličini imana. Nema ni jednog belaja, pa čak ni uboda trna, a
da on nije uzrok praštanja grijeha vjerniku na Dunjaluku. A na Ahiretu strpljivi će imati
nezamislivo veliku i vrijednu nagradu:"Reci: 'O robovi moji koji vjerujete bojte se
Gospodara svoga! One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka dobro, a Allahova
zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni“. (Ez-Zumer,
10.)
Naređuje Uzvišeni Allah Svojim robovima vjernicima da ustraju u pobožnosti i
bogobojaznosti: "Reci: 'O robovi moji koji vjerujete bojte se Gospodara svoga! One koji na
ovom svijetu dobra djela budu činili čeka dobro...'", tj. ko bude radio dobra djela na ovom
svijetu, njemu pripada dobro i na ovom i na budućem svijetu. I riječi Uzvišenog: "...a
Allahova je zemlja prostrana..." Rekao je Mudžahid: "Hidžru činite u njoj i borite se i klonite
se idola i grijeha i bježite iz nje čineći hidžru u zemlju islama i pokornosti." I riječi
Uzvišenog: "Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni!", tj. njima se neće
vagati nego će dobiti bez računa. Jedna poučna priča vezana za starca koji je tkao tepihe
govori nam kako se trebamo ponašati u iskušenjima.

On je, naime, imao jednog unuka koji mu je čuvao ovce. Pa tako jedne noći unuk mu javi da
je lopov ukrao jednu ovcu. Čim su komšije saznale za to (a to se brzo sazna), odmah se
okupiše i ljutito rekoše da lopova obavezno treba uhvatiti. Međutim, starac im na to samo
mirno reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.'', te nastavi da tka tepih. Komšije
se raziđoše nezadovoljne njegovim odgovorom. Sutradan su uspjeli da otkriju i uhvate lopova,
te mu sud naredi da vrati ukradenu ovcu i da za kaznu starcu dadne još jednoga konja.
Komšije ponovo dođoše starcu da mu čestitaju na uspjehu jer ovcu nije izgubio a sada još
dodatno u štali ima i konja, na što im on opet reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje
za nas.''

Par dana kasnije konj pobježe iz štale, nakon čega se komšije ponovo okupiše kako bi utješile
starca zbog gubitka konja, a on im ponovo reče: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za
nas.'' Nije prošlo dugo a izgubljeni konj se vrati, ali u pratnji dva divlja konja, na što se
komšije ponovo sakupiše da mu čestitaju, jer sada umjesto jednog ima tri konja. Međutim,
starac je samo mirno rekao: ''Dešava nam se samo ono što je najbolje za nas.'', i nastavi da
radi na tepihu.

Jednog dana njegov unuk pojaha jednog od divljih konja, nakon čega nespretno pade i slomi
nogu. Vidno tužne, komšije se opet sakupiše kako bi starca utješile i sa njim podijelile brigu i
tugu. Međutim, na njihovo iznenađenje starac ponovo reče: ''Dešava nam se samo ono što je
najbolje za nas.'' Sada već duboko razočarani i bijesni na starca koji, ili nema osjećaja i
samilosti prema vlastitom unuku ili je lud, odlučiše da mu više ne dolaze i da sa njim više
nemaju ništa.

Nedugo zatim kroz njihovo mjesto prođe kralj sa svojom vojskom te pokupi sa sobom u rat
sve sposobne ljude i mladiće. Sve, osim starčevog unuka. I dok su ljude i mladiće njihove
majke, sestre, supruge i kćerke sa plačem i tugom ispraćale, starac je bezbrižno i lagahno
privodio kraju tkanje svog tepiha.

Tada ga njegov unuk upita: ''Dedo, zašto ti, i kad se desi dobro i kad se desi zlo, uvijek kažeš
da nam se dešava samo ono što je najbolje za nas?'' A starac mu odgovori: ''Sinko moj, otkrit
ću ti tajnu. Ja uvijek govorim te riječi zato što se uvijek nadam najboljem.''

Zatim skide sa stana sada već gotovi tepih, te pokaza unuku njegovu stražnju stranu i reče:
''Ovaj svijet je kao ova strana tepiha. Vidiš samo konce raznih boja, koji su povezani bez
ikakvog smisla. Tako je i sa iskušenjima a za koja ne znamo zašto nas pogađaju.'' Zatim
pokaza unuku prednju stranu tepiha na kojoj je bila prelijepa slika i reče: ''A onaj svijet je kao
ova strana tepiha. Tek na onome svijetu ćemo vidjeti pravu sliku i saznati pravu istinu o
onome što nam se događalo i drugačije ne može biti.''

Upamtimo i sa današnje hutbe ponesimo ovu rečenicu: ''Dešava nam se samo ono što je
najbolje za nas.'' Molim Allaha dž.š., da nam grijehe oprosti, dobro ukabuli, da nam podari
sabura i da nas ne iskušava sa onim što ne možemo podnijeti. Amin.