Professional Documents
Culture Documents
Ana Mijailović, Recenzija
Ana Mijailović, Recenzija
Ana Mijailović
RECENZIJA MONOGRAFIJE
Ivana Medić, Teorija i praksa Gesamtkunstwerka u XX i XXI veku – Operski ciklus SVETLOST /
LICHT Karlhajnca Štokhauzena, Beograd, Muzikološki institut SANU, 2019.
Mentor:
Red. prof. dr. Sonja Marinković
Beograd
2022.
Ivana Medić viša je naučna saradnica Muzikološkog instituta SANU. Muzikologiju je magistrirala na
Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (1999), a doktorski rad odbranila na Univerzitetu u
Mančesteru (2010). Muzikološki profil ove autorke otkriva aktivnu ličnost čije je polje delovanja
razgranato, a paleta interesovanja raznovrsna. Njen rad najčvršće je vezan za Muzikološki institut
SANU, ali i za druge kulturne institucije u Srbiji i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Jedno od težišta muzikološkog interesovanja Medićeve je ruska i sovjetska muzika nastala u
periodu posle Drugog svetskog rata. Njena doktorska disertacija posvećena je simfonijskom
stvaralaštvu Alfreda Šnitkea (Альфре́д Шни́тке) u kontekstu poznosovjetske muzike. Izvori inspiracije
su joj i savremena srpska i balkanska muzika, klavirska i popularna muzika. Poseban kreativni iskorak
predstavlja njeno istraživanje kvantne muzike koja obuhvata dva međunarodna projekta (Kvantna
muzika, 2015-2018; Izvan kvantne muzike, 2019-trenutno).
Autorkina raznorodna interesovanja, ipak, nedvosmisleno usidrenje imaju u razdoblju
dvadesetog veka – modernističkim i avangardnim praksama i stvaralačkim poetikama. Bavljenje
muzičkom avangardom posebno je usmerila na izučavanje projek(a)ta sveobuhvatnog muzičkog dela.
Postepenu kristalizaciju autorkinog zanimanja za fenomen sveobuhvatnog umetničkog dela moguće je
pratiti još od njenih studentskih radova o sintezijskoj umetnosti, fenomenu Gesamtkunstwe i njegovom
idejnlo tematsko i sasavremene srpske muzikologije, Medićeva se izdvaja kao najdosledniji istraživač
Štokhauzenovog stvaralaštva, što potvrđuju njeni brojni radovi o ovom kompozitoru koji se dotiču
raznolikih tema Štokhauzenovog opusa. Analitički i interpretativni pristup Ivane Medić jedinstven je
jer je oblikovan i kalibrisan direktnom saradnjom sa samim Štokhauzenom. Učešće Medićeve na
Letnjem kursu iz kompozicije i interpretacije Štokhauzenove muzike održanom u Kirtenu 2004. godine
bio je važan korak u njenom dosadašnjem bavljenju opusom ovog kompozitora. Dugogodišnja,
temeljna i posvećena, interdisciplinarna istraživanja Štokhauzenove poetike Ivane Medić sabrana su u
monografiji Teorija i praksa Gesamtkunstwerka u XX i XXI veku – Operski ciklus SVETLOST / LICHT
Karlhajnca Štokhauzena, Beograd, Muzikološki institut SANU, 2019.
Monografija Teorija i praksa Gesamtkunstwerka u XX i XXI veku... broji 266 strana, a
koncipirana je kao „složeni dvodel“ uokviren poglavljem Uvod i sadržajnim obogaćenjima u vidu
dodataka (Appendix) koji čine dva intervjua – sa Ričardom Tupom (Richard Toop) i Štokhauzenom,
Galerija sa fotografijama iz lične arhive Ivane Medić, kao i sažetak na engleskom (Summary),
Bibliografija i Registar imena.
Prvi deo monografije predstavlja sveobuhvatan pregled nastanka i razvoja koncepcije
Gesamtkunstwerka koji u poglavljima koja predstavljaju studije slučaja: Gestamtkunstwerk Riharda
Vagnera, Evolucija Gesamtkunstwerka, Misterijum Aleksandra Skrjabina i Srećna Ruka Arnolda
Šenberga. Unutar poglavlja, izlaganje Ivane Medić koncizno je segmentirano na više manjih celina –
potpoglavlja – što čitaocu olakšava praćenje autorkinih bogatih kontekstualizacija. Medićeva je
muzikolog u čijem se radu uviđaju transparentnost, instruktivnosti i demokratičnost, te sopstveno
izlaganje i sama neprekidno vodi u barem dva paralelna toka. Jedan predstavlja autorkinu „navigaciju“
čitaoca kroz sadržajne rukavce svog istraživanja, argumentovanjem sopstvenih polazišta, markiranjem
glavnih teza, apostrofiranjem svakog njihovog ponovnog pojavljivanja, i uopšte, nastojanjem da se i
čitaocu koji ne pripada uskom krugu „posvećenika“, omogući razumevanje složene problematike i
specifičnog sadržaja. Moglo bi se reći da je Medićeva sama prema sopstvenom tekstu uvek i u meta
poziciji, te se pojavljuje kako u ulozi autora, tako i u ulozi sopstvenog recenzenta, vodeći računa o
strukturi i logici izlaganja!
U temelje prvog dela ove monografije ugrađeni su rezultati autorkinih studentskih istraživanja o
Vagnerovom (Richard Wagner) spisu Opera i drama, Gesamtkunstwerku Albana Berga (Alban Berg),
sintezijskoj umetnosti Vladana Radovanovića, o sintezi medija u scenskim delima Vasilija Kandinskog
(Василий Кандинский) i Arnolda Šenberga (Arnold Schönberg). Radovanovićeva klasifikcija
višemedijske umetnosti u monografiji koja je predmet ove recenzije, ukazuje se kao načelni okvir
celokupnog autorkinog tumačenja tehničkog aspekta svih sveobuhvatnih umetničkih projekata kojih se
Medićka u monografiji dotiče. Fokus prvog dela je na interesovanju za sveobuhvatno umetničko delo
koje se u autorki rodilo još pre bavljenja Štokhauzenovom muzikom i odlaskom u Kirten. Granično
poglavlje monografije je Gesamtkunstwerk između dva svetska rata u kojem autorka ukratko
predstavlja najznačajnije vanmuzičke, sa akcentom na političke implementacije ovog fenomena.
Drugi deo monografije posvećen je Štokhauzenovom sveobuhvatnom muzičkom projektu kao
glavnoj studiji slučaja. Strukturiran je kao jedno masivno poglavlje Svetlost Karlhajnca Štokhauzena
koje je iznutra segmentirano u šest potpoglavlja (Dug put do Gesamtkunstwerka: dela nastala do 1955.
do 1975. godine, Štokhauzenova autopoetika, Štokhauzenov Gesamtkunstwerk, Izazovi teatarske
realizacije Gesamtkunstwerka, (Ne)ostvarljivost Štokhauzenovog Gesamtkunstwerka, Finale ciklusa
Svetlost – opera Nedelja, i Epilog). Nukleus drugog dela čine mnogi autorkini izolovani tekstovi o
Štokhauzenu, ali posebno dva obimna rada: njena magistarska teza i specijalni dvobroj časopisa
Muzički talas koji je Medićka samostalno uredila i koji predstavlja prvu obimniju publikaciju na
srpskom jeziku posvećenu Štokhauzenovom stvaralaštvu.
Sa ciljem da ukaže na kontinuitet Štokhauzenovih stvaralačkih pregnuća sa srodnim pojavama
iz XIX i s početka XX veka, Ivana Medić u prvom delu knjige pristupa pregledu nastanka i razvoja
koncepcije sveobuhvatnog umetničkog dela, baveći se pitanjima njegove opšte, a zatim i konkretne
teorijske formulacije i praktične demonstracije u stvaralaštvu Riharda Vagnera, odatle, potom, postupno
prateći evolutivni razvoj samog fenomena kroz čitav XX vek. Medićeva dolazi do zaključka da su se
pravci sa početka XX veka pokazali su se kao prelomni, jer se u njima izvorišna romantičarska
koncepcija Gesamtkunstwerka kao spoja umetnosti transformisala najpre u pravcu sinteze medija, da bi
se vremenom razvila u (post)modernistički, ili kako autorka formuliše „nepregledni heterogeni
ne/konfliktni odnos umetničkih disciplina“.
Iako u uvodnom poglavlju Izvori, nagoveštaji, prethodnici Vagneru daje prvenstvo „velikog
projekatantaˮ, a njegovom Gesamtkunstwerku status modela za tumačenje drugih vidova ispoljavanja
ovog fenomena, Medićeva korene Vagnerovog Gesamtkunstwerka pronalazi u mnogim ranijim,
umetničkim i neumetničkim pojavama. Svoju pripovest o sveobuhvatnom umetničkom delu, autorka
počinje od informativnog i temeljnog pregleda (mahom neostvarenih) projekata brojnih umetnika,
filozofa i utopista koji su anticipirali Vagnerov grandiozni umetnički projekat, osetivši potrebu za
prevazilaženjem granica sopstvenog delatnog polja, za sinestezijskim doživljajima, za nalaženjem
izgubljenog jedinstva.
Gesamtkunstwerk Medićeva s jedne strane tumači kao proizvod romantičarske težnje za
povratkom u ontološko stanje (arhajska utopija), a sa druge kao potrebu koja se, u osvit modernog
doba, javila za preuzimanjem božanske kreatorske funkcije i stvaranjem novog univerzuma, odnsno
sistema (transcendentna utopija). Obe pomenute težnje proizvod su kulturoloških previranja na
rubovima vekova.
Prvo izvorište Vagnerovog projekta bila je duhovna klima s kraja XVIII i početka XIX veka
koja je vodila arhajskoj i transcendentnoj utopiji. Oba tipa utopije, kako autorka primećuje, ostaće
karakteristične i za sve naredne etape razvoja evropske umetnosti i društva u celini – sve do završetka
megakulture modernizma. Potreba za sveobuhvatnim sistemom, kako Ivana Medić ispravno zaključuje,
„samo je jedna od manifestacija duha vremena u epohi desakralizacije sveta”. Drugo izvorište
Vagnerovog Gesamtkunstwerka autorka locira u nemačkoj klasičnoj filozofiji (delima Kanta, Šelinga i
Hegela), a kаsnije Fojerbahovoj (Ludwig Feuerbach) i Šopenhauerovoj (Arthur Schopenhauer)
filozofskoj misli. Možda i najznačajnije uporište za Vagnera, a što je još važnije i za potonje stvaraoce
koje Ivana Medić uzima kao studije slučaja u ovoj monografiji, bilo je Ničeov (Friedrich Nietzsche)
ateistički nihilizam. I Vagner i Skrjabin (Алекса́ндр Скря́бин), Kandinski, Šenberg i Štokhauzen čuli
su, kako Medićeva kaže, ničeanski „poziv da se upuste u kreiranje nove ontologije, ili da pođu u
potragu za izgubljenom starom, kritikujući dominantnu kulturu otuđenog industrijskog društva”. Ovo
potpoglavlje je temeljno poglavlje monografije, jer Medićeva korene mesijanskog osećanja ili
demijurške potrebe svih stvaralaca koji su joj u fokusu istraživanja evolucije Gesamktunstwerka, izvodi
upravo iz Ničeovog koncepta Natčoveka.
Poglavlje Gesamtkunstwerk Riharda Vagnera, kojim autorka otvara prvi deo svoje
monografije, ostvareno je iz tri kraća poteza odnosno potpoglavlja. Prvo podrazumeva direktno i sažeto
promišljanje specifičnosti realizacije jedinstvenog umetničkog dela u žanru muzičke drama Riharda
Vagnera. Medićeva vrlo ubedljivo i ekonomično, u vidu nekoliko preciznih kvalifikacija, izriče
Vagnerov stvaralački kredo: umetničko delovanje nastojanje je ka otelotvorenju umetnosti kao hrama,
umetničko delo predmet je obožavanja, a umetnost ima status religije. Religiozni aspekt biće
Medićevoj važna spona u kohezivnom sagledavanju projekata koji predstavljaju studije slučaja. U
ovom uvodnom segmentu poglavlja, autorka proširuje priču o pretečama Vagnerovog
Gesamtkunstwerka.
Dublje i direktnije u Vagnerove koncepte Medićeva ponire u narednom potpoglavlju Vagnerova
umetnička teorija koje je koncipirano kao jezgrovit prikaz Vagnerovog kapitalnog spisa Opera i drama
(Oper und Drama 1850–51), u kojem je kompozitor detaljno razradio svoje težnje ka ostvarenju novog
tipa muzičko-scenskog dela. Iščitavanju Vagnerove opsežne teorijske elaboracije Medićeva pristupa sa
namerom da ustanovi na koji je način kompozitor svoju teorijsku misao projektovao na muzičke drame,
i da li je Vagnerova koncepcija uopšte bila realno ostvariva.
Kao značajnije u odnosu na formalno-tehničke, Medićeva u sledećem potpoglavlju
Gesamtkunstwerk i revolucije vrednuje reforme koje Vagnerova muzička drama donosi kad je reč o
promeni društvene uloge i statusa opere i operskog stvaraoca. Revolucije iz naslova ovog potpoglavlja
odnose se na sve „prevratne“ aspekte Vagnerovog Gesamtkunstwerka Ove revolucionarne aspekte,
Ivana Medić propušta kroz analitičko sito, procenjujući poreklo i dalekosežnost obrta, postavljajući
pred svaku naznaku revolucije pitanje ishodi li i ostaje li u tradiciji romantizma, ili pravi iskorak u
modernističku paradigmu. U onom drugom, objedinjujućem aspektu – ideološkom i duhovnom –
Vagnerov Gesamtkunstwerk se izdvaja u odnosu na sve prethodne tehničke sinteze. Vagnera Medićeva
smatra istinskim ocem modernog projekta sveobuhvatnog umetničkog dela.
Paralelno preispitujući rastojanje Vagnerovih ličnih i umetničkih načela u odnosu na
romantičarske svetonazore, autorka zaključuje da upravo teorijski opus kompozitora ukazuje na
Vagnerovo približavanje modernističkoj paradigmi. U tom smislu autorka kao proto-modernistički
posebno podvlači koncept unutrašnje nužnosti, koji Vagner razrađuje, a koji će biti od vitalnog značaja
za njegove sledbenike, posebno ekspresioniste, ali i Štokhauzena.
Koncept Natčoveka, religijski sentiment i metafizički svetonazor, težnja ka sintetičkom
mišljenju, jednačenje estetskog i egzistencijalnog, uz unutrašnju nužost, kristalisaće se kao najvažniji
kriterijumi prilikom autorkinog odabira i povlačenja genealoške linije stvaralaca Gesamtkunstwerka za
svoju monografiju. Ipak, najvažnijom se ukazuje kategorija autopoetike stvaraoca, koja će, prilikom
koncipiranja celokupne mongrafije, biti neizostavni deo pristupa Ivane Medić. Autentičnim
seobuhvatnim projektima svakog od odabranih kompozitora koje predstavljaju studije slučaja,
Medićeva pristupa prvenstveno iz ugla tumačenja autopoetike stvaraoca, odnosno individualne teorije
umetnika.
U potpolglavlju Srećna ruka kao polimedij, autorka pristupa analizi svake od medijskih linija,
odnosno svakom od „tekstova“ koji tvore ovaj jedinstven projekat. Analizom muzičkog teksta,
Medićeva uspešno ilustruje kako je zaokruženost forme kao odstupanje od intuitivne estetike bilo
uslovljeno težnjom za jedinstvom dejstva svih komponenti scenskog dela.
Uprkos Šenbergovom predanom radu na Srećnoj ruci, uz uvođenje velikog broja inovacija,
posebno scenskih (upotreba obojenog svetla, dramaturška uloga i značaj scenske postavke, scenska
apstrakcija), ali i muzičkih (spoj slobodne atonalnosti sa ostinatnim blokovima, motivskim radom,
kontrapunktskom tehnikom, reminiscencijama i zaokruženom formom), kao i dramsko-teatarskih
(preteča Ja-drame), Medićeva zaključuje da Šenbergov uticaj na potonja umetinička zbivanja nije bio ni
približno značajan kao Vagnerov. Izgradnja dodekafonske tehnike, kako to vidi Medićeva, bila je nova,
i jedina istinska utopija za Vagnera čiji je domet bio znatno veći od dometa Srećne ruke.
U odnosu na praćenje razvojne prirode Gesamtkunstwerka kroz 20. vek, autorka „izvlači
jednačinu” prema kojoj iracionalno i avangardno podstiču sklonost ka sveobuhvatnom umetničkom
delu, a gubljenje težnje za Gesamtkunstwerkom ispoljava se u dominaciji racionalno-
konstruktivističkog i restauratorskog. Medićeva zaključuje poglavlje o Šenbergu promišljanjem
dijalektičkog odnosa između konstruktivističkog i iracionalističkog pristupa stvaralaštvu u
Šenbergovom opusu. Osobenost Šenbergovog Gesamktunstwerk-a je upravo kompromisno prožimanje
oba principa, koje će biti karakteristčno i za Štokhauzenov projekat sveobuhvatnog umetničkog dela.
Na ovaj način, autorka pravi još jednu značajnu, ovoga puta anticipativnu poveznicu između prvog i
drugog dela monografije kojoj su preglednost, misaoni kontinuitet i kriterijumska doslednost
prvostepeni kvaliteti.