SABRANA DJELA

BRANKA ĆOPIĆA

11.
KNJIGA

UREDNIK
Dr. MURIS IDRIZOVIĆ

LIKOVNA OPREMA
MUSTAFA IBRULJ
BRANKO ĆOPIĆ

BOSONOGO
DJETINJSTVO

MMXIX

SVJETLOST • SARAJEVO 1987

 BOSONOGO
DJETINJSTVO
 MOJ ŽIVOT I KNJIŽEVNI RAD

Rođen sam početkom prvog svjetskog rata 1915, u selu pod planinom
Grmečom. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio
se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovolјac, borio
se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata,
nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili u stvari jedan pored drugoga.
Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno,
u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure
i čuo prve ratne priče.
Kad mi je bilo četiri godine, umre mi otac. Tako, zajedno s mlađim
bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže.
Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao
je dosta i svojih doživlјaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovolјac, pa
nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga
odobrovolјili za pričanje, mi, djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali
ga po leđima.
Tako se, zahvalјujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati
svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove,
patulјke, vampire, junake, čarobnjake, ratnike.
Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući sa njim
oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i
bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je
odgovarao kako je najbolјe znao i umio. Tako mi je, na primjer, na moje
pitanje o nebu odgovorio:
— Nebo je vezano za zemlјu kukama i lancima.
Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na
ivicu brijega, on mi je sasvim ozbilјno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada
sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom,
otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim
grablјama našeg komšije Laze Ugarčine.
Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam bio velika
strašlјivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se
popnem na brijeg.
Kad sam već bio u šestoj godini, dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to
lak i zanimlјiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje
čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule. brali jagode i
pečurke. Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo
u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski polјar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu
viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditelјima, pa je bilo batina kao
kiše.
Naročito sam dobro zapamtio jednog starog polјara koji je volio rakiju i
prema njemu sam kasnije radio lik seoskog polјara i partizanskog kuvara,
čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu.
Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu
školu.
Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:
— Ček, ček, poći ćeš ti u školu, pa će ti učitelјica oderati kožu s leđa, a
pop će ti odsjeći jezik.
Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me djed Rade i
uz put mi obećao:
— Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice.
Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah.
U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika, Ovdje zec,
tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije
ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred.
Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svog druga iz
klupe šta je ono.
— Bostan — kaže on.
Kad je nas, prvake, učitelјica stala ispitivati kako je kome ime i prezime,
ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao.
 — Molim, on se zove Ćopić! — pomože mi jedan đak iz drugog razreda.
— Zoveš li se Ćopić? — pita učitelјica.
— Ne zovem — kažem ja. — Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i
goveda zovu se Ćopića, i njiva...
Ipak, brzo sam se navikao na školu i zavolio je. Tu je bilo toliko novih
drugova, igara, trke u školu, iz škole. Naučio sam od đaka i razne podvale i
smicalice i, naravno, najprije sam ih oprobao na svom djedu. Dotrčim, na
primjer, iz škole i još s praga pitam djeda:
— Đede, koliko ti je godina?
— Šezdeset — veli on.
— Toliko ima i moj magarac! — kažem ja pobjedonosno.
Starac na to zaprepašćeno grakne i od čuda sjedne na stolac.
— Zar si to u školi naučio, jadan ti sam ja.
Učitelјica nam je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i
neznalice. Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su
ujutru odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi
završila nastava, a onda su se vraćali kući kao da tobož idu iz škole. U tome
gaju načinili su čitav logor: kolibu, ognjište itd.
Jednog dana saznade se za taj logor pa ga selјaci, pod komandom strica
Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu.
To je bio slavan događaj o kome se dugo pričalo.
Pojedine junake iz toga đačkog hajdučkog logora i njihove podvige
opisao sam kasnije u romanu »Orlovi rano lete« slikajući Prokin gaj i
dječake iz Jovančetove družine.
U osnovnoj školi došao sam i do prvih knjiga. Istina, bilo ih je vrlo malo,
ali svaku sam zapamtio.
Duga je to priča kako sam naučio da čitam ćirilicu još prije polaska u
osnovnu školu, pa kako sam pronašao u nekom sanduku jednu knjigu
narodnih pjesama, pa kako sam se neobično uzbudio čitajući je, pa kako je
djed mislio da sam se razbolio zato što sam bio sav uplakan, pa kako...
Dakle, da mnogo ne dulјim, ta pjesmarica je bila prva knjiga koja mi je
dospjela u ruke.
U školi sam, tek negdje u trećem razredu, kupio od učitelјice knjigu
»Miguel Servantes«. Za nju sam iskamčio s velikom mukom dva dinara od
strica Nidže. (Djed mi je već bio umro.) U toj knjizi bio je opisan život
slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz
njegovog romana »Don Kihot«. Slјedeća pročitana knjiga bila je »Doživlјaji
jednog vuka«, zatim »Doživlјaji jedne kornjače«. Sve su bile lijepo
ilustrovane.
Čitajući te knjige bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte,
da sam sve ono što sam pročitao zamišlјao živlјe nego stvarni svijet oko sebe.
Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, lјudi, životinje. Sve mi se
činilo lјepše, bolјe i čudesnije nego u običnom životu.
Jednom je neki moj dalјnji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući
kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on
mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča
engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj rođak živio u jednom dosta
udalјenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotad najveće samostalno
putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi, ali se ipak sve dobro
svršilo: i ja i knjige čitave stigosmo kući.
Veliki prelom u mom životu nastao je onih dana kad sam prvi put u životu
ostavio rodnu kuću i svoj zavičaj i otišao u Bihać, u gimnaziju.
Nastanio sam se u jednom đačkom internatu. Prvih dana svake sam noći
plakao tugujući za majkom, za kućom, za svojim selom. Činilo mi se da više
nikad neću vidjeti rodne Hašane, da nikad više neću loviti ribu u rječici
Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim
negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo
pomenuo sam u knjizi »Deda Trišin mlin«.

Čim oči sklopim, ja odmah vidim

i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed...

U Bihaću su me čekala nova poznanstva, nova saznanja i doživlјaji.

Evo najprije novih drugova iz svih okolnih gradova i sela pa i iz drugih
krajeva. čim smo se malo upoznali i zbližili, najprije smo jedni drugima
doznali nadimke ili smo ih na licu mjesta izmislili. Sjećam se i danas nekih:
Strunjo, Snašica, Čukan, Kravica, Baja-Bajazit, Krakija, Šuckor. Najduži
nadimak imao je neki naš kolega Vid koga su zvali »Simon Fite, trgovina
pite«.
Nadimke su, također, imali i naši profesori, poslužitelјi, policajci itd.
Jedan od mojih nerazdvojnih drugova s kojim sam inače najviše ratovao i
ja i ostali, bio je moj dalјnji komšija ispod Grmeča, Dušan Divjak. I njega i
te nezaboravne dane i doživlјaje dobrim dijelom opisao sam u svom romanu
za djecu »Magareće godine«.
Zbog svog dugačkog jezika često sam dolazio u sukob i sa starijim
đacima pa sam znao i batina dobiti. Sjećam se, naročito me je zbog mog
»lajanja« uporno jurio oko internata đak Stojan Matić, koji je 1942. poginuo
na Lapcu komandujući ličkim partizanima i proglašen za narodnog heroja.
Da imam smisla za pisanje to sam najprije čuo od svog nastavnika
srpskohrvatskog jezika.
Donese on jednog dana u razred naše đačke sveske s ispravlјenim
zadacima, spusti ih na sto i ozbilјno upita:
— Koji je to medu vama Branko Ćopić?
Meni se odsjekoše noge. Gotov sam, pomislih, sigurno me je neko tužio
zbog mog »lajanja«.
Lagano ustadoh i promucah:
— Molim, to sam ja.
— Napisao si vrlo dobar zadatak — grmnu on, a ja od velikog
iznenađenja i olakšanja — coc — ponovo sjedoh u klupu, opet mi se noge
podsjekoše.
Tih godina pročitao sam čitav niz odabranih knjiga koje su mi preporučili
moji nastavnici. Skoro isto toliko pročitao sam i raznih drugih knjiga koje su
mi slučajno do ruku došle. Među njima je bilo dosta petparačke, šund-
literature, ali ja sam i to halaplјivo gutao. Čak mi se ponekad činilo da su te
knjige bolјe od one prave, umjetničke literature, a tek sam kasnije počeo
uočavati razliku između njih.
U prvom razredu gimnazije napisao sam i svoju prvu pjesmu.
Jednog dana, poslije obilne kiše, ja se sklonim u ćošak učionice i počeh
da pišem pjesmu o minuloj kiši:
 Nad gradom se oblak vije,
iz oblaka kiša lije...

Poslije te pjesmice počeo sam da pišem pjesme u prozi, jer mi je to, čini
mi se, lakše išlo od ruke.
Prvu štampanu stvar, jedan kratak prozni sastav, objavio sam 1928. u
omladinskom časopisu »Venac«. Bio sam tada u četvrtom razredu gimnazije,
imao sam skoro četrnaest godina.
Po završetku niže gimnazije upisao sam se u Učitelјsku školu u Banjoj
Luci. Opet sam se nastanio u internatu.
U tome novom internatu, među starijim i odraslijim drugovima, bilo je
mnogo živlјe i interesantnije. Tu je već bilo više đaka koji su pisali i štampali
pjesme i priče. Osim toga, u internatu je izlazio, u jednom primjerku, pisan
rukom, nedjelјni humoristički list »Zembilј«, a u našem razredu, u školi,
sličan list pod naslovom »Ogledalo«. Naše »Ogledalo« bilo je još i
ilustrovano, i to čak i slikama u boji. Radio ih je naš razredni kolega,
današnji akademski slikar Miloš Bajić.
Naravno, ja sam bio revnostan saradnik oba lista. Objavlјivao sam u
njima šalјive pjesmice, anegdote i člančiće. Mnogi su mi zbog toga prijetili
batinama, a naročito moj stari drug još iz niže gimnazije, Dušan Divjak,
svojeglavi De-De-Ha iz »Magarećih godina«.
Pod uticajem SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije) među
odraslijim đacima počeo je da buja vrlo živ politički rad. Revolucionarno
raspoloženje nezadrživo se širilo u redovima omladine. Popularisana je i
čitana napredna literatura, organizovani štrajkovi protiv loše hrane u domu,
protiv rđavih nastavnika, upoznavan težak život naših radnih lјudi pod
kralјevskom Jugoslavijom.
U isto vrijeme počeo je i progon i isklјučivanje iz škole svih naprednijih
učenika.
Tako, u četvrtom učitelјske, isklјučiše i mene zbog čitanja i širenja
napredne literature. Razred sam završio u Sarajevu. Slјedeće godine opet se
vratih u Banju Luku i opet me isklјučiše zbog istih stvari.
Konačno, učitelјsku školu završih u Karlovcu, u Hrvatskoj.
 U učitelјskoj školi počeo sam da pišem svoje prve priče i da ih
objavlјujem po đačkim listovima i po novinama.
Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da »sastavim« svoju prvu
priču. Opisi prirode u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene lјepote
osjećao još iz dana djetinjstva, ali nisam poznavao lјude, nisam još počinjao
da ih ozbilјnije posmatram. Tek onda kad se kod mene probudilo živlјe
interesovanje za lјude oko mene i za njihov život, i moje je pričanje postalo
tečnije i uvjerlјivije.
Napredna, revolucionarna literatura koja je govorila o borbi, stradanju i
patnjama lјudi, također me je upućivala da posmatram našeg čovjeka i
njegov život. Razvijala je kod mene lјubav i divlјenje za čovjeka borca. Tih
godina naročito su mi bili prirasli za srce od naših pisaca ogorčeni
buntovnik Cankar i snažni revolucionar Krleža, a od stranih pisaca Maksim
Gorki, veliki i neumorni čovjekolјubac.
Po završetku učitelјske škole upisao sam se na Filozofski fakultet u
Beogradu. Tada počinjem ozbilјno da se bavim književnim radom. Tokom
četiri godine studija redovno sam objavlјivao u dnevnom listu »Politici«
kratke priče iz života krajiških selјaka. Jedan dio tih priča objavio sam prije
rata u zbirkama »Pod Grmečom«, »Borci i bjegunci« i »Planinci«.
U tim svojim pričama opisivao sam lјude svoga kraja koje pamtim još od
najranijeg djetinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake,
skitnice, vračare, Cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, uglјare, lažove,
kradlјivce, sanjare, zanesene i tužne dječake, šaren je i zanimlјiv bio taj svijet
mojih junaka.
Načuli moji selјaci da ih, kaže, »mećem u novine«, pa mi neki prijete,
drugi se smiju, a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću:
— Ne govori ništa pred njim, jer će te odmah metnuti u novine pa puče
grdna bruka!
— Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka — preporučivao je poneko.
Tokom studija počeo sam da pišem i priče za djecu. Opisivao sam
doživlјaje raznih životinja, sve od leptirova pa do medvjeda. Te priče
objavlјene su u knjizi »U svetu leptirova i medveda«.
1941. otišao sam u partizane i tamo ostao sve do oslobođenja radeći,
uglavnom, na kulturno-prosvjetnom sektoru.
 Tokom čitave narodnooslobodilačke borbe trudio sam se da što više
vidim, čujem i zapamtim od svega onoga što se oko me događalo tih slavnih
dana.
A ja sam gledao svoje školske drugove, komšije i poznanike, dojučerašnje
čobane, selјake, radnike i đake, kako preko noći izrastaju u ratnike, heroje i u
komandante narodne vojske. Gledao sam našu raspjevanu mladost kako se
bori i gine za slobodu rodne grude, za spas čovječanstva od fašističkog
mraka i ropstva.
Tada sam, 1941, iz punog srca počeo da pišem pjesme o našoj slavnoj
partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme »Grob u žitu«,
»Pjesma mrtvih proletera«, »Na petrovačkoj cesti« itd. One su kasnije
sabrane u zbirci »Ognjeno rađanje domovine« i štampane još u toku rata.
Tokom rata napisao sam i veći broj kratkih pozorišnih komada koji su
izvođeni od strane omladinskih pozorišnih družina širom slobodne
partizanske teritorije.
Nisam zaboravlјao ni naše prve, ratne, pionire, čije su čete nicale po svim
našim oslobođenim selima i gradovima. Pisao sam za njih pjesme, a krajem
rata završio sam i štampao i knjigu priča za djecu pod naslovom »Priče
partizanke«.
Jedanput me tako, u toku rata, susrete u selu Duboviku jedna četa
pionira, pa kad me prepoznadoše, njihov komandir zaustavi me i reče:
— Druže Branko, evo ti olovka i hartija pa nam napiši jednu pjesmu, a mi
ćemo malo pričekati.
Pioniri pobodoše svoj barjak u neku hladovinu i posjedaše oko njega.
Sjedoh i ja uz neko drvo i napisah im na onoj hartiji pjesmu »Moj mitralјez«
koju sam uz put već bio u glavi sročio.
— Dobra je — reče njihov komandir kad je pročitah naglas. — Evo ti
jedna pregršt lјešnika, daj kapu.
Oslobodilački rat i narodna revolucija dali su mi ogroman materijal za
književnu obradu. Vidio sam toliko bitaka, upoznao bezbroj smjelih boraca,
heroja, delija, plemenitih lјudi, požrtvovanih majki, slavnih mitralјezaca,
bombaša, kurira, partizanskih kuvara, minera, konjovodaca.
Jednog dana, u četvrtoj neprijatelјskoj ofanzivi, upoznao sam i jednog
neobičnog mitralјesca prema kome sam, kasnije, obrađivao lik svog
popularnog junaka Nikoletine Bursaća.
Bilo je to ovako.
Početkom četrdeset treće, kao ratni dopisnik »Borbe« za Petu krajišku
diviziju, napisao sam pjesmu »Marš Pete divizije« koji je počinjao stihovima:

Petokraka zvijezda sija,

gura Peta divizija...

Pjesmu su borci divizija brzo naučili i često je pjevali na moju veliku

radost.
Ubrzo grunu četvrta ofanziva. Naša divizija, uporno se boreći, povlačila
se pred nadmoćnijim neprijatelјem. Jedne večeri, duboko u planini
Klekovači, dok smo se kratko odmarali stojeći u snijegu, jedna krupna i
nosata delija, s mitralјezom o ramenu, odjednom se obrati meni i reče:
— Ama gdje li je sad onaj Branko Ćopić što je spjevao onu pjesmu »Gura
Peta divizija«? Baš bih ga volio vidjeti kako sad on gura kroz ovaj snijeg.
— I ja bih ga volio vidjeti — dodadoh ja ne kazujući ko sam.
— Baš bi mu valјalo dati po turu! — dobrodušno grmnu delija
mitralјezac i zakoluta očima.
— Pravo kažeš! — složih se i ja oprezno škilјeći u nosatog ratnika.
Utom niz kolonu dođe hitna komanda:
— Mitralјesci naprijed!
— Aha, dok mene zovu naprijed, bogme su došle gaće na rešeto, valјa
negdje probijati obruč! — graknu delija s mitralјezom i žurno zakorači
prema čelu kolone.
Prema tome nepoznatom ratniku počeo sam jednog dana da radim lik
Nikoletine Bursaća, partizanske junačine.
Poslije oslobođenja Beograda postao sam prvi urednik dječjeg lista
»Pionir« i taj sam posao radio više godina. Kao urednik pročitao sam
bezbroj dječjih radova, naročito pjesama. Neki od tih nekadašnjih pionira
pjesnika već su danas postali sasvim ozbilјni mladi pisci.
Sada živim u Beogradu kao profesionalni pisac. Bavim se, dakle, samo
književnim radom.
U godinama poslije oslobođenja napisao sam veći broj knjiga, pretežno s
motivima iz revolucije.
Napisao sam dosad romane »Prolom«, »Gluvi barut«, »Ne tuguj
bronzana stražo« i »Osma ofanziva«. Zatim imam zbirke pripovijedaka
»Rosa na bajonetima«, »Surova škola«, »Ljubav i smrt«, »Doživlјaji
Nikoletine Bursaća«, »Gorki med«, »Sveti magarac«, »Ljudi s repom« i
zbirke pjesama »Ognjeno rađanje domovine« i »Ratnikovo prolјeće«.
Za djecu sam napisao romane »Orlovi rano lete«, »Slavno vojevanje«,
»Bitka u zlatnoj dolini« i »Magareće godine«, zatim zbirke priča »Priče
partizanke«, »Vratolomne priče«, »Priče ispod zmajevih krila« i »Doživlјaji
mačka Toše«, a od zbirki pjesama »Čarobna šuma«, »Armija odbrana tvoja«,
»Partizanske tužne bajke«, »Večernje priče«, »Djeda Trišin mlin« i »Nestašni
dječaci«.
Za pozorište sam napisao komediju »Doživlјaji Vuka Bubala« i komad za
djecu »Udarnici« (»Družina junaka«) a za film scenarija za ratne filmove
»Živjeće ovaj narod« i »Major Bauk«.
Knjige su mi prevođene na ruski, ukrajinski, polјski, češki, bugarski,
mađarski i njemački jezik.
Tokom rata i u godinama poslije oslobođenja imao sam bezbroj puta
prilike da vidim koliko naši lјudi, kako odrasli, tako i djeca, vole knjigu i
književnost, a naročito ona djela koja govore o životu i borbi naših lјudi,
bliskih svakome od nas. To me je uvijek podsticalo na to da sa još većim
žarom i poletom radim svoje književne stvari.
Nezaboravni mi ostaju u sjećanju brojni susreti sa mojim najmlađim
čitaocima, pionirima, razgovori s njima i književne priredbe po školama.
Tom prilikom uvijek se sjetim svog djetinjstva i svoje žudnje za knjigama pa
sam pred sobom obećam da ću još više pisati za naše najmlađe čitaoce,
svima nama najdraže.
Pisanje za djecu za mene je najlјepši posao, najprijatnija zabava i
najbolјi odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i
raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti.
BRANKO ĆOPIĆ
PRIČE ZANESENOG DJEČAKA
 Ovo su svijet i lјudi kako ih je nekad vidio jedan zanesen dječak ispod
planine Grmeča.
Slušao je mališan djedove večernje priče, a ujutru, kad se pred njim u
sunčanoj izmaglici zaplavio rodni Grmeč, izmiješali su se jedan s drugim
svijet iz priča i onaj oko dječaka.
— Šta je stvarnost, a šta bajka? — zaboravio je da se upita mališan i
opčaran, zatravlјen, pošao da se igra s ostalom dječurlijom.
— Šta je igra, a šta život? — ni to se nije upitao dječak i krenuo je za
stadom. Na pašnjaku, u društvu starca Maligana Delije i najmenika Petra,
živio je životom starih junaka i oživlјenih legendi i zanesen, sa srcem u grlu,
nije se sjetio da razmrsi:
— Šta je prošlost, a šta sadašnjost?
Tako je otišao i do Trivine i Stojanove birtije da prisluškuje krilate priče i
neobične doživlјaje Martina Peulića, slavne delije. Tu se baš sasvim izgubio i
okrenuo za Martinom.
— Šta je laik, a šta istina, šta je bilo, a šta nije bilo? — o tome više nije
ni razmišlјao dječak. Oko njega su, u vedru i nepomućenu miru, živjeli i
prolazili selјaci, đavoli, skitnice, junaci, Nasradin-hodža, stari Cvijo,
Rimlјanin u togi, pokojnici, drvosječe, zmajevi, američki rudari. Svi su oni
bili i stvarni i nestvarni, igra dječakove mašte i živi lјudi, ono što jesu, što su
bili, što će biti i što su mogli da budu.
Jesenje kiše pustošile su dječakov svijet i zavijale ga u maglenu tugu,
zima ga je ulјulјkivala tišinom.
Oštro bi ga prenuo blјesak prolјeća i pretvorio mu sve u trepet i zelenilo,
a lјeto je donosilo sutone pune Martinovih doživlјaja i praznička
poslijepodneva sa larmom kod birtije, crkvenim zborovima, prosjacima i
šenlukom.
Nad mališanom promjenlјivo nebo, ali uvijek sa zlatastim odsjajem, s
juga se primiče i odmiče Grmeč, čas od svile, čas od modra leda, a zemlјa i
lјudi oko njega — e, od toga se samo vrti u malenoj glavi. Uveče sjenke
donose tugu i događaje iz još neispričanih priča, pa dječak zaboravlјa i gdje
je i ko je.
Kad je od Volinjskog vijadukta prvi put zatresao brda ratni tutanj,
rasprsnuo se dječakov svijet kao krhka šarena kugla. Dim baruta i palјevine
zamračio je vidike, lomot mašina i pisak čelika zaglušili su priče, a prvi
mrtav čovjek pokopao je mališanove svemoćne junake.
Dječak je otišao u rat i nikad se više nije vratio, a njegov razbijeni svijet
nije se više sastavio.
Došao je natrag samo neki čovjek, ogaravlјen, s borom između obrva. On
strogo i tužno posmatra kako iz ratne pustoši pod Grmečom raste jedan nov i
nepoznat svijet za nekog novog dječaka. Gleda i samo se ponekad smiješi.
Možda je ipak nešto prepoznao?
 U SVIJETU MOG DJEDA

Toga hladnog snježnog prijepodneva kad su s crkve u bijelu pustinju

otplovili udarci zvona usamlјeni i tužni, prišla mi je učitelјica i pomilovala
me po kosi neobično blago i meko.
— Ti, mali, idi danas kući.
Kući! Zašto li me u ovo doba šalјe kući?
I moj pogled pomalo uplašen i mnogo začuđen prešao je po licima mojih
drugova iz prvog i drugog razreda, a onda sam nečujno spremio u torbak
tablicu i dva komada pisalјki i lagano izišao u snježan dan pun mliječne
neugodne svjetlosti, koja je dolazila neznano odnekud — kao da je izvirala sa
svih strana, a najviše s nevidlјiva neba, koje se rasipalo u bezbroj sitnih
pahulјica.
Da idem kući.
Zastao sam nasred pusta školskog dvorišta i bilo mi žao i drugova i tople
školske sobe, i užarene peći, koja je povazdan tutnjila u ćošku razreda baš
kao da neko daleko napolјu juri s teškim pretovarenim kolima. Ispred mene
pust drum izgublјen u bjelini, s obje strane osniježena živica obla i zbijena,
jato zelenkastih nemirnih sjenica leprša se na bagremu pored školske
drvarnice i to mi još jedino daje hrabrosti da krenem naprijed.
Nadomak same kuće sustiže me stara oniska selјanka, naša prva
komšinica.
— ‘Ajde, ’ajde, rode, isprati djeda ... Je l’ ti žao što ti umro djed?
Pa i ne čekajući odgovor minula je mimo mene čisteći dugačkom teškom
suknjom prhak snijeg. Zastao sam nasred prtine i u grudima mi se stegnulo
nešto maleno i hladno.
Umro. Znao sam da se to dogodilo nešto tužno i da sad treba biti jako
ozbilјan.
Osniježene grane drveća oko mene postale su odjednom isuviše teške i
pune neobičnih tišina, snijeg je stao gušće da sipa i mene je bilo strah da sam
uđem u kuću.
Nijesu mi dali da uđem u sobu i da vidim djeda, bio sam i odviše mlad za
takve stvari. Samo kad bi se otvorila vrata, ugledao bih za trenutak
blijedožuto titranje plamene svijeće povrh bijela pokrova. Bilo je to nešto
svečano i tiho baš kao na Božić kad se svi zajedno molimo pred upalјenom
svijećom i kad čak i tamne drvene kašike imaju čudan sjaj.
Kad su djedov sanduk ponijeli na dugačkim grabovim nosilima, neka od
žena uzela me je za ruku.
— ‘Ajde, moj sinko, isprati svog djeda.
Pošao sam tako čudnovato usamlјen u ćutlјivoj gomili. Naprijed se njihao
djedov sanduk na ramenima selјaka, a meni je bilo i čudnovato i tužno: zašto
ga nose? Dotad sam očekivao: kada djed umre, on će i sam da ode na groblјe
na Mihailića brdo, uzeće lijepo iza vrata svoj štap i lagano krenuti putem kao
što sam ga toliko puta gledao da odlazi nekud za poslom. A ovako — zar je
to onaj moj djed?
S mukom sam koračao širokom razgaženom prtinom i svaki čas bacao
pogled na djedov sanduk. Zar se on neće u jednom trenutku podići i povikati
što ovo s njim rade. Ali on se nije dizao, a ja ipak još nijesam vjerovao da je
on umro. Nije mi to dalo čitavo moje dotadašnje djetinjstvo provedeno pod
djedovim okrilјem. Zar neko može da ukrade i odnese onoga mog djeda, koji
je svake subote uveče s fenjerom odlazio u mlin i noseći sa sobom svu jezu
strašnih večernjih priča, dobrog starca, koji je sa seoskih zborova donosio
pune džepove poklona od kojih u srcu postaje toplo i vedro i čitave se noći
lijepo sanja. Zar više neće u lјetnje večeri njegova lula starački spokojno
svjetlucati u mraku na klupici pred kućom? Ne, to ne može da bude.
Tako je nemirno kucalo i bunilo se moje malo djetinjsko srce pred
stvarima dotle nepoznatim i strašnim. A kad su uz potmulo bubnjanje
smrznute zemlјe zatrpali sanduk, možda samo prazan sanduk, vratio sam se
kući još umorniji i tužniji i šmrcajući od hladnoće zavukao se iza velike
furune. I dok su u drugoj prostoriji oko dugačke sofre jeli i napijali za pokoj
duše, ja sam osamlјen nesmetano putovao po svijetu djedovih zimskih priča
— po djedovu svijetu. On je za ostale bio mrtav i pokopan u smrznutoj
ilovači Mihailića brda, ali, eto, moj je djed i pored svega toga bio živ u svom
čudnovatom svijetu, isto tako neobičan i moćan kao i lјudi iz njegovih priča.
 I sjećajući se tako Ignjatija Bogonosca, pa čovjeka koji se uza stablјiku
konoplјe penjao na nebo, Međedovića, Gruje Kobilovića i ostalih djedovih
junaka, ja sam već bio i zaboravio sve ono što se toga dana bijaše dogodilo. A
uveče je k meni u zapećak došao moj prijatelј govedar, jer je on tu zimi
spavao. Bio se umorio povazdan hraneći marvu, mirisao je na sijeno i na
štalu, a kad me je našao na svom ležištu, dobroćudno je progunđao:
— Šta radiš, delijo?
Starčev gunđavi blagi glas odjednom me je mnogo raznježio, ta niko čitav
dan i ne gleda na me. Pribio sam se licem uz njegov rukav.
— Petre, je li Međedović imao topuzinu od gvožđa sa trista plugova i
trista brnača?
— Jeste, brate, i još mu je onaj kovač dodao svoje mazije, da je bolјe
učvrsti,
— Eto, a stric kaže... A jesu li prolistali oni ugarci što ih je Ignjatije
Bogonosac na vrh brda zalijevao?
— Jesu, rođeni, jesu, sva tri su prolistala.
— A je li...
I tako sam ga dugo zapitkivao o svemu što mi je djed pričao i na kraju
sam ga sa strahom očekujući odgovor upitao:
— Petre, zar je djed mrtav, zar ga više neću nikad vidjeti?
Starac je u mraku potražio moju kosu. Glas mu je bio zamišlјen kao da je
otputovao nekuda daleko, daleko, pa se sad otud javlјa.
— Nije on, brate si moj, mrtav, to oni samo tako kažu. Eto, je l‘ juče još
tu bio i govorio, pa otkud sad ... Opet ćeš ti njega vidjeti, ne boj se ti.
Umiren sam zaspao pored svog starog prijatelјa.
Pokazalo se da me dobri govedar nije prevario.
Došli su topli dani i, često toga prolјeća, ja sam se susretao sa svojim
volјenim djedom. Gledao sam ga kako iz dalјine lagano dolazi putelјkom
između mladih žita i ništa zato što se poslije iz blizine pokazivalo da je to bio
neki drugi starac. U tih sunčan dan, ležeći u visokoj bujadi, ja sam po čitave
časove s njim razgovarao (bio je on tu negdje sasvim blizu). U prvi suton
očekivao sam njegov dolazak odnekle iz sela. A sve mi je to i potvrđivao i
vjerovao dobri govedar.
 Živio je djed na drumovima, koji su dolazili iz nepoznatih dalјina, na
žitorodnim polјima, očekivao sam njegov povratak sa šarenih seoskih sabora.
Živio je to s njim dio mog najbezbrižnijeg djetinjstva, i često me je večerom
nepoznat šum podsjećao na njegove vile i zmajeve, u mjesečne noći penjao se
uza susjedni brijeg veliki grešnik Ignjatije, a gomila oblaka u suton na
horizontu krila je njegovog hrabrog Međedovića.
A ono što se onoga zimskog dana dogodilo na Mihailića brdu, pa —
možda toga nije ni bilo.

(1939)
 GLAS IZ DJETINJSTVA

Ohronuo i poluslijep, uvijek pomalo zimogrožlјiv, stari Lazar

svakodnevno poslije ručka izlazi na ledinu ukraj druma i tu se sunča leđima
prislonjen uza suv nakrivlјen plot. Ispred njega treperi zlatan i tih jesenji dan,
drumom se kotrlјaju kola i prolaze lјudi, ali starac ih skoro i ne vidi, čuje
samo razgovor i škripu kola i to mu je dosta. Znači, još se živi, radi i putuje
po svijetu.
Prije ručka odredili su starog da čuva novi kukuruz koji se sušio na
širokoj plahti rasprostrtoj na ledini, a sad je neko odnio i plahtu i kukuruze,
pa mu više ne bode oči žuta četvrtasta ploha koja ga svakog trenutka
opominje da on to sjedi u svom selu Brestovcu, pored kuće svog sina, i pazi
da odakle ne izbiju prasad ili kokoši. Sad je ledina neko nepoznato mjesto u
ovome širokom svijetu, starac vidi svega dva-tri metra ispred sebe i svejedno
je, da li je ovo oko njega možda Radanovo polјe, kakav sjenokos visoko u
brdima, ili pusta ledina ukraj zaboravlјena kiridžijskog puta kojim se nekad
prolazilo. Svuda sunce jednako grije starost i svejedno je gdje ćeš sklopiti
oči, primiće te uvijek ista dobra zemlјa.
Opušteno i nepokorno staračko tijelo se predaje suncu s blaženim mirom,
a razliven jesenji dan tiho teče, slijevaju se i javlјaju u njemu svi dosadašnji
dani i događaji, pa nema ni danas ni juče, i čitav je život pred očima. U
blizini jednoliko šušketa vjetar u krošnji drveta, vječiti besmrtni vjetar koji
putuje iznad lјudi i stvari, uvijek isti i mlad dokle god je lišća.
Opet je neko naišao drumom. Starac je po glasovima raspoznao da to idu
odrastao čovjek i s njim dijete. Krupni glas žuborio je ravnomjerno i dosta
sporo, možda malo umorno, dok je tanki visoki glasić svaki čas iznenada
upadao, bunio starijeg, prestizao ga i bez prestanka se vrtio uokolo kao živa i
vrtlјiva ptičica, i draga i smiješna u svojoj nerazumlјivoj i neumornoj igri.
Ti glasovi u zlatnoj magli rastoplјena jesenjeg dana, glasovi lјudi koje on
više nije mogao da vidi, podsjetili su poluslijepa starca na jednu davno već
zaboravlјenu noć iz njegova djetinjstva. Prošlo je otada već šezdeset i više
godina, brzo se zaboravlјalo i ono što je juče bilo, i tek ponekad, u snu, on je
ponovo doživlјavao ono svoje uzbudlјivo noćno putovanje, ponešto
izmijenjeno, a ujutro se budio vedar i lak i svaka stvar izazivala je u njemu
tihu svijetlu radost, pa bio to neki stari sanduk na sunčanu dvorištu, orah pun
hladovine ili ravnodušna goveđa glava nagnuta preko ograde.
Bilo je to za onih nemirnih dana u početku bosanske bune, kad sve ono
što bijaše slabo, nejačko ili strašlјivo nagrnu da se sklanja u Liku. Bježalo se
u gomilama pješke, na konjima, a ponegdje su uz put škripala i glomazna
neokovana volovska kola »na križeve« natrpana stvarima i djecom. A od
svega toga šestogodišnji dječak zapamtio je samo noćno putovanje kroz
planinski klanac Risovac.
Penjali su se nekud uz blagu strminu, oko njih je nevidlјiva šuma mirisala
na smrčevu smolu, iz pomrčine su se čuli mnogi glasovi i bat nogu, a dječak
je, umoran i ranjavih nogu, jahao na krupnu mimu volu. Naprijed je neko
nevidlјiv vodio vola i čulo se iz mraka, s vremena na vrijeme, kako se obraća
dječaku:
— Ima li te, mali?
— Ima — odvraćao je dječak kao kroz san omamlјen tamom i mirisom
šuma.
— Nemoj ti zaspati, brate; pašćeš, pa ćeš se ubiti.
— Neću, neću — ponavlјao je mali, a sve oko njega bilo je kao dugo
neobično snivanje iz koga se ne može probuditi ni izići.
Vodič pred njim zadovolјan je mrmlјao što se mali tako »dobro drži« i u
mraku su mu se ponekad jedva nazirala široka povijena leđa.
Zaboravio je Lazar poslije sve nevolјe od one noći: i bolne ranjave noge, i
svoje mučno rvanje sa snom, a ostalo je samo sjećanje na prijatelјski očinski
glas čovjeka kome lice nikad vidio nije, nit je saznao ko je ni kako mu je ime
bilo. U moru drugih lјudi izgubio se nepoznati prijatelј iz one mračne
izbjegličke noći uz bunu. I često kasnije u svijetu, na crkvenim zborovima, u
birtijama i u pazarne dane, Lazar bi odjednom čuo onaj stari već zaboravlјen
glas čovjeka iz mraka i kad bi se prenuo i pogledao oko sebe, opet bi narastao
žagor i galama i glas neviđenog prijatelјa bespovratno bi potonuo u nju. Onda
je Lazar zagledao sva ta lica oko sebe, u svakom je moglo biti nešto od onoga
nepoznatog, i u njemu se rađala tiha lјubav za sve njih, i poznate i nepoznate.
Ko bi znao, možda je negdje među njima i onaj čovjek zagublјen i bezimen.
 A često u vlažne i nemirne martovske noći dok napolјu kaplјu trule strehe
i u pomrčini se čuje vjetar, u mokrim noćima ranog prolјeća, kad samoća
naraste do grla i čovjeku se ne spava, Lazar je osluškivao hujanje napolјu i
činilo mu se da svaki čas može odnekle da izbije onaj čovjek iz pomrčine i da
ga brižno pripita:
— A tebi se, brate, ne spava, a?
Čitavog života Lazar je tajno očekivao toga čovjeka, koji je poput svilene
sjene vječito lebdio nad njegovim tvrdim težačkim živlјenjem. Doći će,
možda, i donijeti nešto drago i jedva naslućivano.
Na nevidlјivu drumu, iza magličaste sunčane zavjese, čuju se čovjek i
dijete.
— Pazi se, brate, ne skači po grabi, moglo bi te što ubosti — brižno i s
lјubavlјu opominje čovjek.
Sluša ih starac i glas čovjeka čini mu se odnekud poznat. Zar to nije
odnekle naišao onaj njegov dobri vodič iz djetinjstva. Cini se, kao da život
nije ni prošao; u blagu sjaju jesenjeg dana izgleda da je sve »ono« bilo juče ili
da se možda opet vraća. Drumom opet putuju dječak Lazar i njegov stari
prijatelј.
Sluša starac razgovor na drumu, osjeća kako mu svaka žilica žudno upija
sunce i tuga ga spopada zašto nema bolјih očiju. Možda bi onda mogao opet
da oživi staru napola zaboravlјenu sliku, da ugleda ponovno vraćene dane i
nepoznata zaštitnika iz djetinjstva koji se rasplinuo na drumovima i među
lјudima.

(1955)
 PRIČA O VELIKOM ČOBANINU

Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamlјeni, i na duši biva
teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama,
sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva, staroga govedara Petra i Jovana
Brđanina, velikog čobanina, koga nikad vidio nijesam, a koji možda ipak
negdje živi i jednog će večera sići s planine i pred svačija vrata donijeti
prazničku radost.
Bilo je to prvog lјeta po djedovoj smrti. Čuvao sam tada ovce po
strminama pašnjaka Plećina. Svako jutro, još snen i pomalo mrzovolјan, javio
sam stado ispod gajeva, a gore, u Plećinama, već me je očekivao moj stari
prijatelј govedar Petar. On je ustajao vrlo rano, još za zvijezda, i kad bih se ja
sa svojim stadom pojavio uz tijesan sjenovit dolić, on bi me odozgo sa strane
dočekivao vedrim staračkim mirom.
— Ideš li, delijo... A ja jutros krećem goveda, pa zaviri’ u sobu a ti još
sgavaš sve u šesnaestu. Vidiš li kako je tvoj dost vrijedan.
Petar je bio vječiti najmenik, starac bez igdje ikog svog. Navikao od lјudi
i na dobro i na zlo, on se najzad povukao od njih u svoju stvarnost i svoju
čobansku samoću i sprijatelјio se s djecom, malim stvorenjima, koja su imala
svoj svijet, dalek i različit od onoga kod lјudi. Tu je bar zaboravlјao sve sitne
zlobe, koje truju radost i mute vedro lice života.
I dok se stric kod kuće lјutio na moja neobična zapitkivanja i proricao da
će od mene, po svoj prilici, ispasti »nekakva budala«, dotle je stari govedar
znao odgovor na sva moja pitanja i zato sam ga najviše volio. Znao je on i
koliko je nebo daleko od zemlјe, i odakle se može dohvatiti do mjeseca, i
kuda teče voda. Sve je znao čestiti starac i sve na svijetu bilo je onako kako je
duši ugodno.
Kad bi prišlo veče i blago se primirilo i stalo ravnomjerno da pase, onda
smo obojica postajali tihi. Sjene su se otezale i rasle slijevajući se jedna s
drugom, iz šume niže nas već se šulјao sumrak, dok su vrhovi okolnih
bregova i modra kosa daleke planine još gorjeli u suncu. I onda bi obično,
tamo negdje podno bregova ispred nas, odjeknula široka sjetna pjesma:

Oj, Jovane Brđanine,

tjeraj ovce sa planine...

Pjevana iz mnogo grla, ona je ispunjavala čitav sumračni prostor među

bregovima, a meni se sve činilo da to negdje gore u planini, tamo pod
sunčanim vrhovima, planduje sa svojim stadom taj čuveni Jovan Brđanin.
Planduje gore Jovan i sa suncem razgovara, a svi ga ovi odozdo zovu da siđe
k njima sa svojim stadom i da donese radost sunčanu, jer bez njega je pod
bregovima mnogo tužno.
— Je li, Petre, a ko je to Jovan Brđanin?
— To ti je, delijo, veliki srećni čobanin, ima ’ilјadu ovaca, a možda i više.
Zato se, brate, o njemu i pjeva što je srećan.
— Kad sam s djedom čuvao ovce, i on je ponekad sam pjevušio o Jovanu
Brđaninu.
Stari za trenutak skuplјa obrve, a onda je opet razdragan i miluje me po
kosi.
— Da, brate, pa on je zato i otišao da potraži Jovana Brđanina. A tebi su,
vidiš, slagali da je umro... Doći će on opet zajedno s Jovanom.
Kao blijed san mine mi sjećanjem ono snježno zimsko poslijepodne, kad
su sahranjivali djeda. Možda sam to zaista i sanjao, a, eto, djed još negdje
živi i doći će jednog večera zajedno s Jovanom Brđaninom i s njegovim
velikim stadom.
Svakog večera otada penjao sam se na vrh Plećina i gledao u dalјinu pun
očekivanja i potajne jeze.
Možda će se svakog časa, otud s juga začuti krupno zvono s ovna
predvodnika i niz planinu će se spustiti veliko stado, a za njim, odavna čekan,
čuveni čobanin o kom pjesma govori. Sići će s gore veliki čobanin, doći će s
njim i moj djed pomalo kašlјucav i umoran od puta, a zajedno s njima sići će
u dolinu još mnogo štošta radosno i vedro o čemu se samo ponekad u suton
sluti.
 Dugo bih gledao u dalek planinski vrh sa koga je kopnilo sunce, sve dok
me ne bi prenuo stari govedar i opomenuo me da je vrijeme da se polazi kući.
Trgao bih se na dobro znani glas, ispod mene su se u sumraku bijelile ovce,
od gaja je tiho šumio noćnik i sve je bilo kao u snu, pa je teško i nerazumlјivo
bilo da mora nekud da se polazi.
Jedne nedjelјe stari govedar prepriječio se i posvađao s mojim stricem,
učinili su mu nešto krivo, pa je pokupio ono svojih prnja, prebacio preko
ramena torbu i krenuo putem. Mene su toga jutra zbog nečeg bili istukli, pa
sam dugo šmrcao u jami za kreč i onda sam se najzad smirio i tužan igrao se
pilјcima, koje je voda bila nanijela u jamu. Otuda sam ugledao svog
prijatelјa.
— Kuda ćeš, Petre?
Starac se okrenuo, trenutak-dva čeprkao štapom po prašini, a onda se
sjetno osmjehnuo.
— Idem, delijo, da potražim Jovana Brđanina.
— Petre, povedi i mene, tukli su me jutros.
— Nemoj, brate, dalek je to put za te. Brzo ćemo se opet svi mi vratiti,
čekaj nas samo gore na Plećinama. Donijeću ti onda nož koričnjak i velike
svirale u koje sviraju odrasli čobani. I kad tamo stignem, reći ću i Jovanu i
tvom djedu kako si dobar čobanin.
Otišao je starac, nestao je u tajanstvenim dalјinama naših drumova na
kojima se susretne mnogo nepoznatog, i nikad ga više vidio nijesam.
Sam sam otad čobanio na Plećinama. I kad gođ bi se večerom čula
pjesma o Jovanu Brđaninu, sjećao sam se starčeva obećanja i penjao se na
bair uvrh strmine. Pa kad sam već davno ostavio i ovce, i Plećine, i moju
modru planinu, često su me iznenadan bol ili kakva nepravda podsjetile na
velikog srećnog čobanina iz djetinjskih dana, čiji su dolazak očekivali i stari
govedar, i moj djed i toliko drugih nezadovolјnih i tužnih.
Veliki čobanine, siđi s planine i vrati nam oduzeti san i radosti odavna
prežalјene i zaboravlјene.

(1939)
 STARAC S TORBAKOM

Djeca su odavna odmaglila u školu, koja se nalazi daleko, tamo negdje

iza niska brežulјka obrasla gustim šikarjem. Na široku drumu, na ulazu u
grabov gaj, ostao je samo hromi dječak.
Tišina. Bezglasno treperi lišće, sjena se nemirno miče u prašini i kao da
hoće da se otkine i otputuje. Dječak se igra komadom rascijeplјene držalice,
to mu je konj, često pogleda uz drum, koji vodi tamo negdje prema
sakrivenoj školi, i svaki put zaželi da ima krila. Digao bi se onda visoko
povrh drveća, zakružio iznad škole i sva bi djeca istrčala da ga vide. Izašla bi
onda učitelјica, vitka i sva u bjelini, i pokazujući uvis kazala bi:
— Djeco, ono je Gojko Barilovac, on je krilati dječak.
Tako mašta osamlјeni dječak, a, eto, krila neće da porastu. Mnogo je puta
uzaludno pogledao u modar prostor iznad brežulјka; ali, ipak, ne treba se
žalostiti. Valјda će već jedanput biti krila.
Jaše dječak na svom konju kroz gaj, prošao je sredinom, tamo gdje je
sjena nepokretna i teška, a kad se približio izlazu gdje svjetlost bogato plavi
drum, zastao je iznenađen. Tamo pod grabom, na tamnozelenom prostiraču
mahovine, leži čovjek. Leži nepoznati skuplјen ispod drveta, s rukom ispod
glave, šešir mu je napola spao i vidi se sijeda kosa. To je, dakle, neki starac.
U krilu zaspaloga, leži veliki kožni torbak, na njemu starčeva ruka,
raskrečena i ružna kao žaba.
I začuđen i prestrašen, dječak stoji na mjestu. Ljudi koji spavaju uvijek su
tajanstveni. A onaj koji spava sam u pustoj šumi... ko bi to mogao da bude?
Mališan stoji i prisjeća se: sinoć su u birtiji, do kasno u noć, larmali i
pjevali, a onda je, vidjelo se to kroz prozor iz njihove kuće, neko dugo mahao
fenjerom na drumu iza birtije i — dječak se ne sjeća šta je onda s njim bilo.
I ovo je sigurno jedan od tih pijanaca. Vraćao se pred zoru kući, pa se sad
svratio tu i zaspao.
 Čitav gaj se odjednom izmijenio. U njemu ima nepoznatih stvari i zato se
dječaku više ne igra.
Veliki starčev torbak mutno i tajanstveno svjetluca svojom crnom
izlizanom kožom. šta li ima u tome torbaku?
Pred torbacima staraca dječak je uvijek zastajao u nepoznatoj tremi i
očekivanju: šta li se to krije unutra? Vadili su starci iz njih svijetle metalne
lule, duvankese išarane đinđuvama, male mašine sa okruglom mesinganom
glavom. Bilo je unutra i malih kliješta, noževa i neobičnih kutija, koje dječak
nikad nije držao u ruci. I uvijek je ispod tih poznatih stvarčica svjetlucalo
nešto dotle neviđeno i nepoznato. Starac je uvijek na dnu torbaka krio
nekakvu tajanstvenu svijetlu stvarčicu, koju on nikad nikom ne pokazuje i
sigurno je negdje, kad je sam, dugo razgleda i drži na otvorenom dlanu.
Šta li sve to ima u torbaku? Da mu je samo da ga jedanput otvori i malko
zaviri unutra.
Mali se primakao na prstima i oprezno naviruje iza drveta. Teška starčeva
ruka leži na torbaku. Ta samo da i pokušaš da dirneš u torbak, starac bi te
opazio, promeškolјio se i otvorio oči, stroge i strašne. šta bi onda bilo dalјe
— o tome je neprijatno i da se misli.
Starac uzdiše, žvaće i nešto mrmlјa. Kako samo može da spava, kad ima
onaj torbak? Da je dječaku dati tako nešto, on nikad ne bi ni pomislio da
spava pored njega, nego bi uvijek premetao po njemu i pronalazio sve nove i
nove stvari.
Dugo i neodlučno mališan obilazi unaokolo, a onda zastaje iza drugog
drveta i čeka. Možda će pijanac ipak maknuti ruku i onda je torbak slobodan.
S vremena na vrijeme kad naleti talas vjetra i lišće zatreperi, dječak
očekuje da će se desiti nekakva iznenadna promjena. Ali sve opet ostaje po
starom, starac se ne miče i sve se čini, vječito će tako spavati u teškoj sjeni.
Poslije duga obilaženja uokolo, mali radoznalac morao je da pođe kući,
vikali su izdaleka i zvali ga na ručak.
Kad se toga dana, u smiraj sunca, ponovo vratio na staro mjesto, starca
više nije bilo. Kosi sunčevi zraci osvjetlјivali su duboko između stabala,
šušteći je proskakuto kos, ali je u gaju ipak bilo strašno pusto. Drum se
vijugao daleko preko polјa i gubio se u klancu među bregovima. Dalјine su
zvale tajanstvenim šapatom, koji samo djeca mogu da čuju.
 Prošlo je otada mnogo i mnogo i dječak je već bio zaboravio starca s
torbakom. A kad su se početkom toga lјeta djeca vratila iz škole s dobrim
ocjenama i s mnogo poklonjenih knjiga i slika, hromi dječak sanjao je te noći
kako se onaj nepoznati starac iz gaja vraća izdaleka i nosi mu u torbaku,
čudnu, dotle neviđenu stvarčicu. Kad je jedanput imadne u ruci, sve će se na
svijetu izmijeniti i postati drukčije.
A ujutru, još pomalo snen, hromi mališan otišao je do drveta pod kojim je
negda spavao starac. Nikog nije bilo tamo, baš nikog. Samo su treperile
modrikaste dalјine, koje vječito odvlače u nepovrat nemirna putnika.
Rastužen dječak je protrlјao suzne oči i zagledao se daleko niz osunčan
drum.
Hej, starče s torbakom, kud si otišao?

(1939)
 DJEČAK I PTICE

Toga dana učitelјica je u školi pričala o dalekim toplim krajevima gdje

zriju pomorandže i limunovi i kud u jesen putuju ptice selice. I sama
zanesena svojim pričanjem, govorila im je o pticama kako u jatima lete nad
modrom pučinom, a Petar je, ćutlјiv i tih, samo napola slušao te riječi kako
zvone kao iz velike dalјine i sjećao se lastavica od ove jeseni.
Bilo je predvečerje, studeno i tiho, kad su iznenada, kao da su iznikle u
sivu prostoru, doletjele lastavice u malom crnom jatu i stale da se ređaju pod
strehom napola dovršene zgrade. Petar je baš stajao pred kućom, gledao golu
šumu s druge strane potoka i bilo mu je tužno kao da je negdje neko umro, a
kad je ugledao nemirno pernato jato, mislio je da sanja. Ta tu, sasvim u
blizini njega, bez imalo straha, kao opijeno, slijeće mnoštvo sasvim crnih
ptica, nižu se ispod strehe, čak se čuje i lepet malih krila. Tako nešto moguće
je samo u snu.
Već se bilo sasvim smračilo, a on je još uvijek bio kod novogradnje i
propinjao se na prste uz visok direk. Gore, ivicom nove bijele vjenčanice, još
su se uvijek razaznavali poređani ptičiji repovi. Crne malene stvarčice gubile
su se u mraku i možda ih on više nikad neće vidjeti. Dugo je tako naprezao
oči, sve dok ga nijesu viknuli i potjerali u kuću, a kad se pomolio na pragu
šmrcav i bos, s rukama modrim od hladnoće, začuđen i pust pogledao je
mutnu lampu i ukućane oko nje. Kako je pred ovom lampom sve pusto i kako
oko nje i ne slute da je tamo u pomrčini ostao čitav jedan svijet.
Sluša Petar učitelјicu i sjeća se lastavica, a kad je slučajno pogledao kroz
prozor, vidio je da napolјu pada snijeg. Sniježilo je u vlažnim teškim
pahulјama i činilo se da čitav kraj uokolo zajedno s plotovima i ćutlјivim
drvećem bježi i diže se nekud prema sivu nebu, koje se sve više osipa u
beskrajnoj tišini bijelih vidika. Svega će nestati, sve će biti zavijano. Sjetio se
Petar lastavica i stao neutješno da plače. Nikad ah on više vidjeti neće.
A toga dana, pred rani zimski suton, na još nezamrznutu baru niže kuće
sletjeli su ždralovi. Sve je uokolo bilo zavijano i bijelo, a dolјe, na
nepravilnoj mrlјi močvare, micale su se tamne prilike. Čitav dječak pretvorio
se u jedno nemirno ustreptalo srce. Eto tu, sasvim u blizini afričkih putnika, a
ipak kakva čudnovata razdalјina između njega i tih ptica koje samo u zimu
nadlijeću iznad njihove doline.
Dršćući od uzbuđenja Petar je stao da se šulјa duž osniježene živice koja
se protezala ivicom same bare. Gazio je plitak voden snijeg ostavlјajući iza
sebe taman krivudav trag. Ponekad bi se prenuo od vrapca ili neke druge
ptice, koja bi se iznenada zalepršala iz živice ostavlјajući iza sebe drhtanje
golih grančica. Nјezin prestrašen cvrkut padao je u snijeg kao mala srebrna
zvijezda.
Ždralovi u maloj močvari postajali su sve krupniji i sad su mirno stajali u
vodi. Bio je to isto tako uzbudlјiv i dalek svijet kao i svijet malih lasta u onaj
jesenji suton. I oni će otići u topli nepoznat kraj gdje iznad drveća vječito sija
tajanstveno ogromno sunce, sija ono sunce koje dječak samo ponekad vidi,
kad istučen i tužan sjedi u zelenoj šumi graha trklјanca, a između lišća
prodire i titra mu na trepavicama samo jedan jedini raznobojan zrak. Otići će
ždralovi, a mališan će ostati sam u snijegu i hladnu sutonu, s rukama
pomodrelim od studeni.
Dok je Petar zadivlјen provirivao kroz prodor na visokoj živici ne
usuđujući se da dalјe krene, od potoka se začulo krto pucanje grana. Dječak
se uplašeno pribio uza živicu i tu se pritajio. Poznati lovac Đuro »Ker« baš je
izlazio na obalu ćutke zagledajući svoju ukvašenu obuću, a onda se, malo
prignut, došulјao do živice baš naspram močvare i tu je dugo i oprezno
čeprkao među šiblјikama namještajući pušku. Najzad je prestao da se smješta
i od njega je ostala samo nepomična tamna prikaza. Onako prignut, ukočeno
nišaneći, nije više za dječaka bio čovjek s imenom i prezimenom, nego crno i
bezoblično zlo, koje vreba potajno i u tišini.
Čučao je uplašen mali zguren pod živicom, bilo mu je srce u grlu u
očekivanju pucnja i činilo mu se, kao da i sana učestvuje u nečemu što ne
valјa i što bi se jednog dana ipak moglo saznati.
Pucanj je tresnuo kratko i smrznuto i preko očekivanja slab i tek u bliskoj
šumi odjeknulo je snažno kao da se slomilo drvo. Nad močvarom su
zalepršale uplašene ptice, bila je to prva zabuna i nemir u svečanoj tišini
snježnog predvečerja, a onda su dvije od njih pale pored vode rušeći se iz
visine strmoglavo kao bačen kamen. Ostali ždralovi ubrzo su nestali u sivoj
dalјini. I bilo je opet tiho i pusto s modrikastim sumrakom pored potoka, pa
da nije bilo lovca koji je s druge strane kupio ptice, činilo bi se da je sve ono
od maloprije bila laž.
A kad je lovac, gazeći s one strane živice, naišao pored mjesta gdje se
bijaše sakrio dječak, mali se još više pogurio i zaustavio dah. Išao je lovac
noseći u ruci mrtve ptice, ostajala je za njim poneka kap krvi izgublјena
pored ogromnih stopa, ptičji klјunovi dodirivali su zemlјu praveći dvije
izlomlјene jedva vidlјive pruge.
Kad je Đuro već daleko izmakao, dječak je tek tada osjetio studen uz
tijelo i bol u skuplјenim nogama. Lagano se ispravio. Zaista, bio je potpuno
sam. Od malopređašnjeg svijeta kud je jednom trebalo otputovati ostale su u
snijegu samo stope čudovišta, koje ga je srušilo.
Stoji mali pored živice, gleda u dalјine koje se sve više pune sivim
prahom i plače mu se od beskrajne djetinjske tuge. Nema više Afrike, nestalo
je sunčane zemlјe u koju su otputovale ptice. Nikad se one neće više vratiti.
On stoji sam u snijegu, zebu mu ruke, a okolo je mrtav snježni kraj i uzaludna
je nada da ćeš tu ikog dragog sresti.
Hladno je i noć je već na pragu, a njemu se nije išlo kući. Nesigurna
koraka uputio se do bliskog potoka i tu se prislonio licem uz glatko stablo
mlade jove i zagledao se u vodu. Tu među obalama sve je bilo pusto i tamno,
bez traga od snijega. Tiho je plјuskala voda žureći svojim tajanstvenim
putevima. Bio je to dolјe neko živ, koji je napuštao ovaj kraj i sjutra ujutru
već ga neće biti.
Ponovo se dječaku stegnulo srce od nepoznate tuge. Svi ga ostavlјaju i
nekud odlaze. Sjetio se i negdašnjih lasta, i ždralova i toplih krajeva. Svega
toga kao da više nema. I tako sam, nad nemirnim potokom, on je zatvorio oči
i stao tiho da plače. Na licu je osjećao hladnu glatku koru jove, prsti su mu se
kočili od hladnoće, u dalјini je odjeknuo oštar krik ptice, i sve to podsjećalo
ga je da se nalazi sam usred snježne pustinje. Gutao je slane suze i od srca
zaželio da umre tu pored vode ne otvarajući oči.

(1940)
 RIZNICA MALOG MIŠA

U dubini između golih žila napola suve divlјe jabuke, pokriven zarđalim
isprogrizanim dnom od kante spava začarani svijet malog krmara Petra,
zvanog »Miš«. Divlјaka raste na ivici puste kamenite jaruge kroz koju za
kišnih dana orlјa i ruši se nabujao žut potok snoseći u nizinu šlјunak i
crvenkastu zemlјu. A kad voda usahne i jaruga se ubrzo isuši, sa strmih ivica
obrušava se i sipi prlјugava zemlјa i debele žile osamlјena drveta sve se više
pokazuju na površini kao da lagano rastu.
Skuplјajući po jaruzi kamenčiće uprskane svjetlucavim pjegama »mačjeg
zlata« tu je jednog dana izbio i Miš, povirio u pustu, tihu udubinu žila i s
prijatnom jezom zastao nad svojim otkrićem. U sumraku toga skrovišta
svašta bi moglo da se nađe: možda dukat, ptičja jaja ili nož sa šarenim
koricama, a jednog dana, tamo odnekle iz mraka pod žilama, mogli bi da
dođu i hajduci sa svojim harambašom. Potrčaće on onda kući i sa srcem u
grlu povikati: »Eto ’ajduka!« pa će se svi zatvoriti iza debelih vrata i djed će
iz svoje kubure opaliti u noć baš kao i one večeri kad su pod ogradu ispod
štale dolazili vuci. A sjutradan će drumom pored njihove kuće prolaziti lјudi
iz drugih sela i svi će pokazivati na nj.
— Eto, taj mali je prvi vidio ’ajduke. On se zove Petar »Miš« i čuva
krmke.
Sjedi Miš pored udublјenja i očekuje da se pojavi nešto, kakva stvarčica
iz sna, i kad se u dnu jaruge ispod puta začuju nemirna prasad, sve se oko
njega suzi i opusti i on uplašen skače na noge. Možda su krmci provalili u
štetu.
Svakog dana otad, čim pronađe kakvu neobičnu stvarčicu, Miš je nosi u
ono svoje skrovište pod jabukom. Tu se već nalazi nekoliko kutija od šibica,
hartije od duvanskih paklića, komadići crvena crijepa i mnoštvo raznovrsnih
kamenčića svjetlucavih i šarenih. A sve je to pokriveno četvrtastim limenim
zaklopcem izjedenim rđom — dnom islužene petroleumske kante.
 Kradom od ostale djece, Miš se ujutru penje do svog blaga i dok mu srce
uzbuđeno bije, on dugo sjedi pored skrovišta ne usuđujući se da podigne
zaklopac. Ko zna šta se pod njim može pokazati. Možda crven i zelen pijetao
koji se kupuje u gradu ili sve sami dukati, hilјadu dukata, a možda i nekakva
svijetla čudna stvarčica draža od svega, koja se ni u snu ne da dobro vidjeti i
nestane je čim je dodirneš.
A kad je već zaklopac podignut i pod njim se ništa novo ne pokaže, Miš
je samo za trenutak razočaran i tužan. Ništa. Valјda će se jednog dana nešto
novo i neobično pokazati u njegovoj riznici.
Tajanstveno svjetluca gomila kamenčića. To je zlato i drago kamenje koje
je neko tu još davno zakopao i otišao nekuda daleko, daleko, ili je možda već
i umro. Možda je to ostavio glavom sam Kralјević Marko.
— Kralјević Marko... Kralјević Marko — poluglasno šapuće Miš
zagledan u jarugu, dok odnekle iza brda dolazi strašni Marko jašući na
golemu konju. Jezdi iza brda strašni junak i odjednom nije to više delibaša
Marko, to je veliki junak Petar koga su negda zvali Miš. Jaše Petar na konju
Šarinu, a sva se djeca iz sela iskupila, pa ga zadivlјeno gledaju, sva ta zlobna
djeca koja jutrom, prolazeći u školu, zadirkuju Miša, nazivajući ga
kopiletom, i pitaju ga ko mu je otac.
— Ej, Mišu, Mišu, ne znaš ko ti je otac. Baš, baš, i-i-i... kopilać.
Pomamno skače Šarac i pogazio je svu djecu iz sela, i Miš ih je sablјom
posjekao i topuzinom ih pomlatio i sad ih više nema ni jednoga. Baš neka ih
nema.
— Baš, baš, sada ste dobili. De, sad mi nešto recite, aha...
Ponekad se odozgo iz zaseoka isušenim koritom jaruge spuštaju lјudi, jer
im je tu najbliže na cestu, i onda dječak strahuje da koji od njih ne otkrije
njegovo blago. Najmrži mu je seoski polјar, stari Terzija, koji se kašlјucajući
lagano spušta niza strminu i zvjera oko sebe strogim lukavim očima koje sve
vide. On zna da li je Miš puštao krmke u štetu, kad se nije umio i da li smišlјa
da se popne na komšijsku jabuku.
— Aha, gotovane, spremaš li se to na tuđu jabuku, a? — zlurado se kezi
stari i prijeti mu štapom.
Kad Terzija naiđe jarugom pored one jabuke, Miš premire od straha. Eno
ga, zastao je i sumnjičavo gleda oko sebe. Ha, sad će vidjeti, sad će otkriti. I
dječak se sili da ne gleda na ono mjesto gdje je sakrio svoje stvarčice, okreće
glavu, trlјa oči i tobož navikuje na krmke.
— Ej, uše, uše! Gic, gic...
Viče tako dječak i zaglušuje strah u sebi, sve dok Terzija ne mine mirno
ono mjesto. A kad starac stigne do njega i stane bilo zašto da ga grdi, Miš ga
skoro zahvalno sluša i gotov je da mu učini što god hoće, samo nek nije
našao skrovišta pod jabukom. Mili i dobri i lijepi starac.
Jednoga dana stari je iznenadio dječaka pod jabukom. Mali je baš nekom
starom kašikom kopao i proširivao svoje skrovište.
— Aha, šta to tu radiš, lopovska sorto? Sakrivaš li nešto... jaja, šta li?
Kašlјucajući i krećući polјar se penje uza strm obronak, gura prestravlјena
dječaka i zlobno se kezeći viri u rupu.
— Vidi, vidi... šibice, artija, kamenje... aaa, gade dječji, šta li je samo
unutra nagurao. Kopile prokleto.
Rasrđen starac vadi Mišove sitnice i baca ih iza sebe u jarugu. A kad je
rupa bila već prazna, on se, crven u licu, okreće sleđenu dječaku.
— A počeo si već skuplјati i zakućavati, je li? Gradi, gradi, pa nek te
jednog dana raskuće i upropaste ko mene... Oteli su mi sve, opremili me u
polјare — u prosjake... Ha, a i ti se počeo usrećavati, graditi sebi... E, nećeš,
vala.
I spuštajući se u jarugu Terzija je srdito gnječio kutije, gazio ’artije i
gurao nogama kamenčiće.
— Eto, eto, nek i tebi tako malenom bude ko i meni. I tebi, i tebi, i ti ćeš
biti ko i ostali...
Okamenjen i nijem, dječak je ostao sjedeći onako kako ga je starac
gurnuo. Nit je smogao snage da skoči i pobjegne, nit je mogao da plače.
Zabezeknut i užasnut, gledao je rasrđena starca, stezao je u ruci već
zaboravlјenu kašiku i nije više imao ni srca, ni suza, ni svog tajanstvenog
svijeta sa hilјadu dukata.

(1940)
 TREŠNJA

Negdje tamo u dalјini, dugo i zamorno, tutnjao je strašni i nerazumlјivi

rat. šta se tome moglo? Djed je samo tugovao i venuo, dok se jednog dana, s
iznenadnom bolno-radosnom brzinom, opet sve nije završilo i u svačiju dušu
kanula teška i dugo čekana riječ:
— Mir!
Kao dva krnjatka poslije velikog brodoloma, u našu kuću mir je doplavio
dva čovjeka: djedova sina i sinovca. Seoske žene, plačući, izvlačile su me iz
budžaka i pokazivale mi:
— Beno mala, ovo ti je otac, a ono stric Nidžo!
Djed se bio sav izmijenio i rastopio od suza, nije se mogao ni poznati.
Veoma zadivlјen došaptavao sam mlađem bratu i sestri:
— Pogledaj, djed plače! Ih, kako on to radi!
Zaista, djed je bio vrlo nespretan i smiješan dok je plakao. To je nama
unučićima daleko bolјe polazilo za rukom. Kako li smo se mi slavno dernjali
kad nas mama izbije! To je bilo plakanje!
Otac i stric, braća stričevići, stigli su s dva protivnička fronta. Otac je bio
austrougarski vojnik, iz čuvene »Jelačićeve regimente«, a stric, srpski
dobrovolјac. dolazio je ravno sa Solunskog fronta.
— Namuči vas Franjo, a? — pitao je stric radoznalo zagledajući očevu
zgužvanu domobransku uniformu.
— Namuči, brate, i on i Karlo — s tihom sjetom, vedar i nasmiješen,
odvratio je otac i na tome se završila njihova poslјednja tužna ratna čarka.
Sjutradan su i pobjednik i pobijeđeni navukli svoje selјačko odijelo i tako
se potpuno izjednačili i kanda konačno zaboravili i rat i dva fronta puna
grmlјavine koja su ih godinama razdvajala.
— Eh, eh, eh, tugo i žalosti! — šmrcao je djed, još uvijek plačlјiv,
gledajući dva dojučerašnja vojnika, jednog s Pijave, drugog sa Soluna, kako
zajednički oru u njivi niže kuće.
Nekoliko mjeseci kasnije otac je umro od »španjolske«. Iz tih dana
sjećam se samo zlatno-crvenih barjaka, voštanica koje blago gore usred bijela
dana i nečijih ruku koje me miluju sažalјivo i bez topline.
— Siroče! Tri sirote jedna drugoj do uva.
— Pa i stari Rade, jadan, i on je sirota. Nije šala, ode mu jedini sin.
Iako mali, razumio sam: siročad smo bili ja, brat i sestra, a tu su, na moje
veliko čudo, ubrajali i moga djeda — Radu. Zašto to?
Bio sam radoznao i uveče, ležeći s djedom, stao sam da mu šapućem na
uvo:
— Jesmo li mi sad siročad?
— Ko, brate? — javio se starac šuplјim, tuđim glasom.
— Pa ja, i Smilјa, i Rajko, i ti.
Djed je iznenada počeo da se trese kao da mu je zima i tek poslije duge
stanke čvrsto je prigrlio moju glavu i zagrcnuto prošaptao:
— Nijeste vi sirote dok je god vama djeda u životu.
To prolјeće bilo je nekud nezdravo raskošno, blјeštavo i razmetlјivo, kao
da je podivlјačena zemlјa slavila nekakvu svoju pobjedu nad prorijeđenim i
ratom iscrplјenim lјudima. Nadimao se i pjenio cvijet na voćkama i pri
najmanjem povjetarcu zasipao drumove kao snježna vijavica. Travulјina je
bujala i skrivala staze i nogostupe. Nevidlјiv potočić grgolјio je pod gustom
ijesom rakita.
— Kiti se, kiti, draga zemlјica! — mrmlјao je djed, a pogled mu je, i
pored sve te bujnosti oko njega, ipak bio prazan i pun stišane tuge.
Te godine trešnje su rodile kako se davno ne pamti. Među kitama krupnih
trešanja skoro se gubio sitan, rijedak list. Nas troje djece želјno smo se
okuplјali ispod visoke stare trešnje, najbliže našoj kući i zavikali djeda:
— Djedee, ’ajde nam uberi trešanja.
Djed je poslušno dolazio i uzdišući gledao uz drvo.
— Oh, djeco, star sam ja za penjanje.
— ‘Ajde, djede, popni se, mi ćemo ti držati nogu.
Starac izuva opanke, plјuje u šake i objeručke obuhvaća stablo. Sve troje
nas, gurajući se, hvatamo njegovu uzdignutu nogu u vunenoj čarapi i
pritiskujemo je uz drvo.
— Aha, tako, djeco, tako! Pridržite, pridržite!
Kad se već uspne u krošnju drveta, djed najprije hvata daha, a onda
oprezno savija prve grančice, najbliže stablu. Od toga mu je slaba korist, jer
je najbolјi rod na krajnjim granama, izloženim suncu.
— Djede, baci nam granu.
Starac se trudi da nam odlomi poneku tanju grančicu na kojoj ima poviše
trešanja. Dočekujemo je na zemlјi s velikom grajom.
— Opa ‘Ajde djede, još jednu.
Rodnije grančice na dohvatu ruke brzo su otišle, a tek onda nastaje muka.
Nas troje, uglas, plačlјivo zanovijetamo:
— Djede, granu! Djede, djede!...
Siroti djed ne može ništa da nam odbije, pa traži nov način da nam
pomogne. Jednog dana donio je lјestve i pilu, popeo se na trešnju i uzeo da
pili najpogodniju granu. Kad je crveno-zelena lepeza šumno poletjela zemlјi,
mi smo oduševlјeno stali da kličemo.
— Ihaj, evo je!
Sjutradan je djed morao ponovo na trešnju da pili novu granu. Videći ga
šta radi, naš stric Nidžo uhvatio se za kosu.
— Striče Rade, ama šta to radiš, pobogu?!
Zanesen, srećan i zaduvan od posla, djed je veselo graknuo:
— Kako šta radim? Častim unuke.
— Ama, striče, odakle ćeš dogodine brati kad sad oklјastriš drvo? O,
lјudi, lјudi!
— ‘Ajde, odlazi tamo. Ko bi od gre’ote gledao kako djeca, želјna, stoje
pod voćkom!
Stric se i dalјe čudio i lјutio, ali ništa nije pomoglo. U svemu ostalom
razborit čovjek i dobar domaćin, djed je u ovoj stvari tvrdoglavo ostao pri
svome: nastavio je, granu po granu, da skresava trešnju. Najzad je na vrhu
ogolјena drveta ostala samo zelena ćuba na koju se starac nije usudio da
popne.
Mi opet stadosmo da zanovijetamo:
 — Djede, ’ajde nam odsijeci ono gore.
Starac je zabrinuto gledao u zelen ovršak, polazio da se penje i opet se,
ožalošćen, vraćao.
— Visoko je, djeco, pašću.
— ‘Ajde, djede, ’ajde.
— Star sam, djeco, slomiću vrat.
— Djede, ej, djede.
Starac prilazi stricu Nidži, koji nešto radi na drvlјaniku, gleda iskosa
sjekiru i kao zauzgred pita:
— Nikola, kako bi bilo posjeći onu trešnjetinu? Sad već ionako nije
nizašta.
— He-hee, jesam li ja kazao? — plačno i osvetnički zavreča stric. — Pa
da, sad nije nizašta kad je onako okresana. Kažem li ja, striče Rade...
Najeđeni stric otišao je nekud za poslom »da ne gleda čudo očima«, a
djed je prihvatio sjekiru i počeo da siječe trešnju. Mučio se, znojio i
otpuhivao, a mi smo stajali oko njega u velikom iščekivanju. Koliko god nam
je bilo do trešanja, toliko smo žudjeli da vidimo kako će veliko drvo početi da
pada...
Godinama poslije toga, i onda kad se starac već odavna odmarao na
mirnom seoskom groblјu, na ledini pored naše kuće stajao je onaj trešnjin
panj i podsjećao me na dobrog čovjeka. Stajao je usamlјen olјušten panj, ali
ja sam uvijek umjesto njega gledao krošnjatu rodnu trešnju i u njenim
granama mog nezaboravnog djeda, spremnog da za me učini sve na svijetu.
Dešavalo se da me život ponekad oblije nemilosrdnom, krutom
hladnoćom i stijesni mi sve vidike, ali čim bih od bola zatvorio oči i povukao
se u sebe, opet bih ugledao vječitu trešnju iz djetinjstva i čuo njezin tih
utješan šum.

(1953)
 ZAMJENA

Dugo čekano, prolјeće je, konačno, na jedvite jade došlo i do našeg

internata. Stizalo je, izvirivalo i probijalo se sve nekud okolišno i
stranputicom; iza ograde zablista se trešnja, ozelene rakite uz nelјubaznu brzu
Unu, iza internatske drvarnice nabujaju bokori koprive. A kad se već u
susjednom dvorištu zabijele bose noge Zore Kutić, najlјepše djevojke na
svijetu, onda već svaki đak, s uzdahom, pomisli u sebi:
— Prolјeće!
E, već mu je i bilo vrijeme da do nas dođe. Nazimili smo se do poslјednje
koščice, doderali obuću, oguglali na kasarnsku neudobnost internatskih
prostorija i do grla se nasrkali i namirisali robijaške »zupe«. Sad će za koji
dan uskršnje ferije, nezamjenlјiv i srećan predah od svega ovoga. Vidjećemo
se sa svojima, najuriti u slobodi, a iznad svega: naješćemo se i napiti svega i
svačega, čini nam se, čak i onoga čega kod naše kuće nikad nije bilo.
Ono jutro kad krećemo kući izuzetno je blistavo i milo i začas nam
napuni glavu najluđim stvarima. Neko ciči, neko štekće, dvojica se rvu, jedan
se blaženo smješka sjedeći na koferu, dok Baja »Bajazit«, najstariji među
nama, duboko nagnut nad praznu kupusnu kacu, izvalјanu u dvorište,
neumorno buče: .
— Bihać, Pokoj, Ostrožački Most, Grmuša, Bosanska Krupa, petnaest
minuta...
Čak je i naš voz toga jutra nekako raspomamlјen, pa zviždi i gdje treba i
gdje ne treba, veselo juri kao nikad.
— Vozi, gara, što vozila nisi!
Mene i Ratka, mog brata od ujaka, na stanici već čeka s kolima Milan
Mikić, ujakov kočijaš. To je prvo poznato lice iz našeg kraja, naš najmiliji
drug i prijatelј, stvorenje iz koga diše sva toplina i lјepota nezaboravnog
zavičaja. Presrećni, ne skidamo očiju s njega: on je garancija da negdje iza
brda zaista postoji rodno selo s našim kućama, rodbinom, dobro znanim
dvorištem i tajnovitim ostavama po sumračnim tavanima sporednih zgrada.
— Milane, šta radi Lazo Sain?
— Sjedi.
— A Đurica Rodić?
— Sjedi.
Za koga god upitamo, taj kod njega »sjedi«, ali šta to mari, mi ga ipak
vidimo čitavog: i kako ide, i kako drži lulu, i kako juri dječurliju i kako pjeva.
Nezaboravni, dragi Mikić! Kasnije, u životu, nikad se nije pojavio još
jedan tako mio i volјen čovjek. I niko više na svijetu nije umio tako da
kočijaši: sa svakim pucnjem biča bliža je kuća, roditelјi, puna sofra i mlađa
braća i sestre koji stidlјivo vire iza ćoškova.
Najzad se, evo, pokazuje rodno selo, poznati lјudi: iskrsnu iz praznine, iz
ništavila, kao da su ponovo stvoreni i ubačeni na ovaj svijet. Kako je to
krasno što zaista postoji sve ovo o čemu smo danima maštali u našem
internatu i često sumnjali nije li sve to iščezlo bez traga i ostalo samo u
sjećanju kao neizlječiva rana.
Kad stignemo kući, nikako nam ne ide u glavu što se to naši toliko čude
kako smo zapušteni, neočišćeni i poderani. Kako! Zar na svijetu ima srećnijih
stvorenja od nas, zar je ikom ovako dobro?!
Dani odmora neumolјivo brzo šibaju pokraj gajeva sa svračjim
gnijezdima, trepte i rasturaju se nad virovima po kojima pluta moja udica,
čile u nezamjenlјivom plavetnilu rodnoga neba. Tek sam se malo razmrdao a
već me s praga opominje brižan glas:
— Brane, dušo, spremaj se. Iza ručka polaze ujakova kola.
Kojekako su me opremili, iskrpili i dotjerali za školu, jedino s cipelama
nikako ne ide. Toliko su poderane, da je uzaludna bilo kakva opravka.
— Nema druge, dušo, nego trkom na Crkvinu, do sestre, pa uzmi njezine
opanke — napominje mi majka.
Sestra mi je mlađa dvije godine od mene. Nјoj su jesenas kupili prostrane
opanke da preko zime može obuti dvoje vunene čarape. Ona zimi slabo kad
ide, a inače dobro čuva obuću, pa su joj opanci i sad čitavi.
Na brdu Crkvini, odakle nadaleko puca vidik, sestra sjedi kod ovaca i
plete. Ugledala me je još izdaleka, pa mi se diže u susret i smješka se.
 — Mene mama poslala po tvoje opanke, danas idem — kažem joj kratko
i poslovno.
Djevojčica me pogleda tužno, trepne i ćutke stane da se izuva. Onda mi
pruža opanke i skoro veselo kaže: — Ajde da vidim kako ti stoje.
Probam opanke, prođem u njima tri-četiri koraka i nepovjerlјivo pitam:
— Je li ti žao?
— Ih, pa ti si moj brat — odvraća ona vedro i zadovolјno. — Kad se
iškoluješ, ja ću doći kod tebe, pa ćeš me voditi po čitavom gradu i kupićeš mi
cipele. Je li da hoćeš?
— Hoću! — kažem joj, a pri tome mislim na zoologiju, teoriju pjevanja,
fiziku i druge nevolјe. Eh, da ova sirota čobanica zna šta to znači »iškolovati
se«. Da samo vidi profesora Vujata! Nikako ne vjerujem da se iz svega toga
mogu izleći jedne čestite cipele.
Ostavlјam joj u zamjenu svoje strašne cipele i krećemo naniže. Ona me
ispraća s onom utvrđenom napomenom koju je čula od starijih:
— Piši nam otuda.
Kad sam se poslјednji put okrenuo, ona je još uvijek stajala i gledala za
mnom. čini se, kao da je još jednom provjeravala kako mi stoje njezini
opanci.
— Ej, piši! — mahnula mi je u oproštaj.
Kad sam je konačno izgubio iz vida, za trenutak me tuga čvrsto pograbila
za srce i ja sam tek tada osjetio da sam se to rastao s jedinom sestrom.
Mnogi su mi se đaci, naravno, rugali zbog opanaka, divlјačno sam
izbjegavao djevojčice i stidio se svoje obuće, ali kad god bih se sjetio
Crkvine i sestrina ispraćaja, s tugom i lјubavlјu zagledao sam njezine opanke
i sam sebi čvrsto obećavao da ću se »iškolovati« i čobanicu s Crkvine
provesti s kraja na kraj kroz čitavu varoš...
Minule su otada mnoge godine. Došao je rat i ustanak. I jednog ranog
prolјeća, po završetku četvrte ofanzive, kad se moja jedinica vratila pod rodni
Grmeč, jedan selјak mi pokaza niz grobova rasturenih po mladom žitu oko
puta i turobno ispriča:
— Vidiš, to su gotovo sve partizanke, izginule na proboju iz planine. Tu
ti je negdje i tvoja sestra. Ne zna joj se tačno grob.
 Tužno sam oborio pogled na svoje cipele doderane u zimskom maršu.
Evo, baš sad nastaju oni dani kad sam nekad, u đačko doba, mijenjao cipele
za sestrine opanke. Ko li će me sad požaliti i dati mi svoju obuću?
Istina, sestra se nije javila, ali su mi u komandi područja dali lagane
opanke oputnjače, pogodne za tople dane.
Uveče sam, kradom od sviju, odnio svoje dotrajale cipele i spustio ih u
mlado žito, pored groba nepoznate partizanke. Stavio sam ih ćutke i svečano
kao da prinosim žrtvu i kao da, i s onu stranu groba, vršim zamjenu s
nesebičnom sestrom čija se lјubav još nije ugasila.

(1954)
 SVIRALE

Za tri-četiri dana najmeniku Jovi Ježu ističe rok službovanja i on se

pomalo sprema da traži drugoga gazdu. Uveče kad sjavi goveda, on uzima
svoju veliku torbu i, držeći je među kolјenima, čačka i premeće po njoj. Već
po bogzna koji put razvija i ponovo savija preobuku i zvecka nekakvim
lančićima i limenim kutijicama punim kojekakvih sitnica kojima često ni on
sam ne zna prave namjene, ali koje bi ponekad, eto tako, mogle za nešto
valјati.
Domaćinov sinovac, riđokos pirgavi dječačić uska ušilјena lica, obično se
onda nečujno privuče udnu najmenikovih nogu, oprezno nadnosi nos na otvor
torbe, šmrca i pripituje najmenika:
— A šta ti je ovo, Jovo?
— Ovo je arbija za nabijanje puške.
— A gdje ti je puška?
— Đe je?... Nemam je, ali neka opet arbije, može zatrebati.
Najmenik ima dvoje svirale, jedne su mu nedavno kupili na crkvenom
saboru, pa je one stare, napukle na jednoj strani, ostavio u torbu. Te stare
svirale, izlizane i svijetle, sa još ponekom zaostalom plavom đinđuvom u
rupicama od šara, ne daju malome mira. Ma koliko se silio da ih ne gleda, oči
mu uvijek i nehotice skreću tamo i dugo ostaju nemoćno prikovane i
uhvaćene na njima. žmirkajući od uzbuđenja i potajne nade, on se obraća
najmeniku:
— A šta ćeš raditi sa ovim starim sviralama?
Petnaestogodišnji najmenik trza se iz svoje zamišlјenosti nad onom
torbom i njegove okrugle oči lukavo upilјe u maloga.
— Aha, to li tebe žulјi, a?... Pa... šta ja znam, može biti da ću ih dati tebi.
— E, da, to ti samo onako — stidlјivo oteže mali i obara glavu.
— ‘Oću, ’oću, samo ako me budeš slušo ovo dana dok ne pođem.
 Poslije večere najmenik se prokašlјava, ispod oka gleda u malog i kao
zauzgred dodaje:
— E, da je sad kakve ledene vode.
Mali brzo uzima veliki plav lončić i neopažen šmugne napolјe u
zvjezdanu noć. Uz tiho šušketanje vjetra, svud unaokolo miče se i vreba
bezbroj neobičnih stvorenja, a voda u vrelu crna je i tajanstveno grgolјi, pa se
dječak jedva usuđuje da se sagne i da zagrabi u taman otvor iz koga bije
studen. Blijed, s jezom u leđima, najzad se dohvatio kvake na vratima i već
veselih očiju pruža najmeniku sud.
— Na, Jovo, vode — donio sam s vrela.
— Oho-ho, vidi, vidi — tobož se čudi najmenik.
Ujutru, čim se najmenik pomolio iz štale, bunovan i razbarušen, mali već
stoji pred njim.
— Jovo, da ti polijem da se umiješ?
Najmenik začuđen zastaje na pola merdevina, a onda se široko smješka
trlјajući oči.
— ‘Ajde-de, kad si navalio.
A poslije, brišući se i začešlјavajući, najmenik sam za se sjetno mrmlјa:
— Bože moj, kako li je tek gospodi, kad ih u svačem služe i dvore ...
Gospoda... hm ...
Ovladale najmenikom nove misli, pa vazdan neodređeno bludi pogledom,
kod goveda je, a sve mu se čini, nije on tu, nego negdje daleko, daleko gdje
ga dosad nije bilo i baš mu se ne pjeva.
A kad se u suton vratio kući, već ga kod vrata od štale čeka mali.
— Jovo, nabro sam ti jagoda. Da vidiš, lijepe li su.
Najmenik i zaboravio zbog čega se to dječak oko njega umilјava, pa se
nešto sjetio djetinjstva i matere, koje već odavno nema i došlo mu da zaplače.
Ubrzano staje da trepće, a onda tobož brižno trlјa oko i vajka se:
— Natrunilo me nešto. Mora da je mušica.
Jednog oblačnog jutra, kad je dječak ustao i upitao za najmenika, rekli su
mu da je otputovao.
— A je li mi ostavio svoje stare svirale?
 — Kakve svirale, beno? Nije od toga ništa ni spomenuo.
Štrecnulo je malog u grudima i radost se pogasila u njemu. Nešto teško
objesilo mu se o ramenima i on je lagano, sasvim lagano izišao iz kuće. Dan
je bio oblačan i miran kao da je umro. Gore na štali prazan najmenikov ležaj,
uvalјen i ulegnut, izazivao je tugu i podsjećao na daleka putovanja. Dječak je
bocnuo prstom udublјenje na zgužvanu prostiraču — bilo je hladno. Studen
se iz prsta raširila po čitavom tijelu i mali je stao jako da širi oči i ukočeno
gleda na vrata, ne bi li zadržao suze.

*
Prošlo je žarko lјeto sa jarom na pregorjelim strnjištima, i jednog jutra,
dok mu je još u očima treptao šareni gospojinski sabor, dječaka su podsjetili
da je vrijeme da ponovo pođe u školu. Skinuo je s klina već zaboravlјenu
školsku torbicu i kad je zavirio u nju, sve na svijetu zalјulјalo se i pretvorilo u
pijan san: tamo na dnu torbice, pored tablice i čitanke, ležale su stare
najmenikove svirale sa plavim đinđuvama, najdraže svirale na svijetu...
Na pola puta do škole, u sjenovitu gaju, dječak ih je izvadio iz torbice i
plašlјivo dunuo u pisak. Kroz tišinu šume odletio je kratak jasan zvuk i mali
je ponovo ugledao najmenika Jovu Ježa kako se odnekle iz dalјine, sa
sunčana druma, okrenuo i veselo mu namignuo.
— Jesi li ih našao, a... Vidiš da te nijesam prevario.

(1940)
 DUĆAN

Ispod jabuke, niže visoke gomile naslagana drveta, dvojica braće prave
dućan. Tu se inače za lјetnjih vrućina povazdan prlјugaju dokone kokoši, pa
je zemlјa prašna i sipka poput brašna — divno mjesto za vilinske dječje
svjetove. S gornje strane drum zaklanja gomila drveta, to je nekakva planina
bezimena i tajanstvena s mnogo mračnih šuplјina u kojima stanuju stvorenja
iz priča neobična i strašna. Debelo stablo jabuke to je — tako nešto — moćno
i dobro, a široka granata krošnja nad glavom, nje i nema ili je to možda nebo
treperavo i nisko iznad planine.
S donje strane svijet malih dućandžija proteže se do potoka u nizini ili
možda nešto dalјe, do visoka brijesta u uskoj luci s druge strane vode. Ono
što je dalјe, niz brežulјaka s bijelim i crvenim mrlјama od kuća i sa crkvom u
dalјini, ni toga kao da nema; to je kraj maglovit i nepoznat u koji se samo u
snu putuje i odakle dolaze bradate hadžije, lončari i prnjavi prosjaci crni kao
čavke.
Stariji brat-dućandžija, devetogodišnji dječak plave kose i lijep u licu,
donosi najbolјi materijal za dućan i ima svoj već pomalo utvrđen plan za
gradnju. Mlađi šestogodišnjak, glavat i prkosno stisnutih usana, iznalazi samo
neobične stvari i svaki čas buntovno preinačuje i kvari plan starijeg. On je,
čini se, tu pravi gospodar.
U rupi za ostavu kreča mlađi je pronašao cijev od zovine puške.
Radostan, predlaže da to bude top, koji će viriti napolјe kroz dućanski prozor.
— Top? A zašto će nam top? U dućanima nema topova — čudi se stariji.
— A zašto ne bi bilo? Doći će lopovi, pa ćemo na nji’ iz topa — buni se
mlađi.
— Na lopove se puca iz puške.
— Eh, ti... ti nijesi nikakav majstor.
Mlađi, nezadovolјan, trlјa nosić, gleda tužno svoj top, a onda ga ipak
namjesti da viri kroz prozor. Cijev ponosna i prava gleda u planinu. Do noći
će sigurno poginuti makar jedan medvjed.
U smetlištu iza plota našli su nepravilan komad teška pleha. To je veliki
pronalazak, bogatstvo koje uzbuđuje. Dugo se dogovaraju šta da čine od
njega. Stariji bi htio gvozdena vrata na dućan, ali komad nije četvrtast.
Najzad oba pristanu na predlog mlađega: biće to revolver, pa će ga prodati
lovcu Đuri za jednog živog zeca.
Negdje iza živice, u strnjištu, čuje se očev glas jasan i strog. Navikuje na
govedare. Stariji brat preplašen ustaje.
— Tata je rekao da naberemo repina lišća za krmke. Bogami će nas istući
ako nas nađe ovdje.
I mlađem je nelagodno. Pošao je bio da nešto donese, pa sad zaboravio
šta je to bilo, spadaju mu gaće i muve mu smetaju, pa lјutit maše rukama oko
glave.
— Iš, đavo vas... Neće valјda tata doći, ajdmo mi još samo malo da
gradimo, pa ćemo onda ići.
I opet marlјivo majstorišu. Jednu polovinu dućanskog krova pokrili su
starim limenim zaklopcem, a po drugoj nižu komadiće razbijenoga crijepa.
Najzad je novogradnja gotova. Na vrata i kroz prozore viri iznutra prijatna
polutama. Kakvih li sve neobičnih stvari ima unutra. Kad se samo i pomisli
na to, prijatna jeza putuje uz tijelo i oči postaju vlažne od uzbuđenja.
Stariji se izmiče i gleda poizdalјe.
— Pravi pravcati dućan. Jest, vjere mi.
I mlađi, obradovan, skače, usteže gaće i gura brata.
— Čekaj, makni se, da i ja vidim.
Iz voćara i sa smetlišta donijeli su robu: crvlјive šlјive, komadiće
porculana, praznu škatulјu od šibica, svjetlucave kamenčiće iz suve
vododerine. Stariji je bio povukao iz trave i staru zarđalu kantu probijena
dna, ali se u putu nešto predomislio i ponovo je bacio.
Najzad je sve gotovo, roba je poređana ispred dućana i sad se prepiru ko
će biti trgovac, a ko će ići da kupuje.
Odjednom se iza gomile drva začuju koraci i kašlјucanje, odsječno i
kratko. Nisu se čestito ni okrenuli, a otac je tu pored njih, smrknut i strašan.
Obojica se dižu oborenih glava i ćutke gledaju preda se uplašeni i mrgodni.
Planine nestaje, tu je sad samo gomila drveta, dućan se naglo smanjuje i
postaje ružna nepravilna majstorija od kamičaka, busenja i komadića crijepa.
U grudima i uz noge nešto neprijatno podrhtava i sve više raste.
— A, tako li se bere krmkom, je li? — udara sasvim blizu očev glas
zvonak i tvrd. — Brže u baštu, psi jedni, dok sad nije počeo raditi ovaj kaiš.
Očeva cokula, zemlјava i teška, diže se i gura dućan. Polovina građevine
srušila se i srozala na zemlјu. Uplašena djeca oborenih glava žure na posao.
Stariji je, i ne okrenuvši se više, prešao u baštu i izgubio se iza visokog graha
trklјanca. Mlađi, prašna tura, neodlučno je zastao na visoku prijelazu i tužno
gleda natrag. Tamo ispod jabuke, razvalјen i oplјačkan, dućan viče i zove
dućandžiju. Zove beskrajnom djetinjskom tugom.

(1946)
 DRAGO DIV

Pred veče se na zemlјu izlila nestalna i bujna kiša »hodalica« s mnogo

grmlјavine i zelenkastih munja, a pred sam zalazak sunca oblaci su se zbili na
jugu u veličanstveno blјeštavu gomilu obasjanu suncem koje je već tonulo iza
drveća na brijegu. U dalјini se čulo potmulo mumlјanje kao da izbija ispod
zemlјe, s lišća su se obarale krupne kapi varlјivo blistajući u padu, a kad je
već stao da se hvata suton, dva mala dječaka, dva brata, žureći iz kukuruza,
na samom prelazu preko plota uplašiše se od goleme noćne ptičurine. Leteći
odozgo od orašja, bezglasna kao sjena, sunula je povrh samih njihovih glava i
izgubila se u tamnoj nizini pored potoka. Stariji dječak trže se i zastade u
hodu, dok mlađi ispusti iz ruke kukuruz i uhvati se za kaput starijega već
gotov da zaplače od straha.
— Joj, šta je ono, Milane?
— Ne boj se, ne boj, nije ništa. Ono je nekakva ptica — nesigurno ga
ohrabri stariji i obojica brzo pređoše plot i požuriše uz kupusište između
velikih mokrih glavica. Bilo je sad još mračnije, u orašju se nehajno i
zamišlјeno javio vjetar i dječacima je bilo tako kao da se svakog časa mogu
dogoditi čudne i neobične stvari. Nemir u crnu orašju, mrak, raširene oči u
dječaka i čudna jeza uz tijelo: šta li će se to sad pojaviti?
I zaista, čudo je već bilo na putu, a kad je ispod hambara zalajao pas,
mlađi dječak istrčao je na vrata predosjećajući da dolazi nešto neobično. I baš
toga trenutka, na drumu ispod krošnjate kruške, pojavio se neobično krupan i
visok čovjek sa golemom šeširinom. Iznenađenu dječaku učinio se veći od
svih lјudi u selu, veći od stoga pšenice u polјu... uha, veći od svega što je
dotad vidio! Pun straha otrčao je do starijeg brata.
— Joj, Milane, eto nekog... eto diva!
A div je stigao u kuću pognuvši glavu pri ulazu kroz vrata i još dugo, pri
nestalnu i treperavu svjetlu sa ognjišta, dječaci su iz prikrajka zurili u nj.
Razgovarao je s ocem polako i odmjereno (čuli su da mu je ime Drago), a
kad je pošao da spava, odveli su ga u krevet pokojnog djeda.
Zguren u postelјi pored starijeg brata, mali Zdravko, najmanji od svih
ukućana i zbog toga jako nesrećan, šapuće bratu na uvo:
— Ovaj div Drago veći je dvaput od kuma Nikole, veći je od džandara...
Ih, da je biti onoliki...
Htio bi još nešto da kaže bratu, ali već na uzglavlјu sjedi san sa stotinu
šarenih priča, tijelo je sve lakše i najzad ga nema, i mali dječak putuje kroz
raspjevane tišine preko sedam mora u sunčanu zemlјu gdje djeca na
polјanama razgovaraju s velikim golubovima. čitavu noć razgovarao je mali s
golubom, a ujutru, kad se probudio, Drago div bio je već otišao. Na djedovu
krevetu ostalo je duboko ulegnuće, bilo je to sad neko tajanstveno mjesto, a
kad je izišao napolјe u vedro blјeštavo jutro, dječaku se učinilo da u prašini
vidi tragove ogromnih stopa.
Prošao je taj dan pun prašine, cike i ludog trčanja po ledini uz raskršće.
Igrali su se lovaca i zeca, i mali Zdravko, kao najmanji među svima, sedam
puta je bio zec i svih sedam puta su ga uhvatili. A kad je palo veče, mali se
pred spavanje sjetio Drage diva i stao da se buni:
— Neću da spavam s Milanom, idem u djedov krevet.
— Zašto, brate, u djedov krevet?
— Spavaću tamo da narastem veliki, veliki — koliko Drago div.
Brižna mati sjetno se osmjehnula i pustila ga u djedov krevet. Ostavši
sam u mraku, dječak je stao uzbuđeno da širi oči.
Ležeći svu noć na Draginu mjestu, narašće veliki, veći od sve ostale djece
u selu, i nikad više u igri neće biti zec. A ako ga i metnu za zeca, nalјutiće se i
otići u veliku pećinu na Brini i nikad ga više neće naći. Skitaće se sva djeca
okolo po šikari, zavirivati u svaki žbun, u duboku vlažnu jarugu, a kad ga ne
mognu naći, počeće da ga zovu i viču, a on se neće javiti. Baš se nikako neće
javiti, eto ti...
I opet je došlo novo jutro, a kad se Zdravko prenuo iza sna i zbacio
pokrivač, razbila se čitava sanjanja. Opet je bio onaj isti mali Zdravko,
najmanji dječak u okolini, vječiti zec u veseloj igri »lovci i zec«.
Ožalošćen i sam, Zdravko se primakao do prozora jedva dopirući bradom
do tamne isušene daske. Napolјu je tekao tih sunčan dan sa dvjema grlicama
na ogradi od bunara. Stajao je dječak i širio velike rasanjene oči. Rastuženo
malo srce htjelo je u neznanu sunčanu dalјinu, da ponovo vrati nesuđenog
druga Dragu diva. Da ga vrati i upita: kako se to može narasti veliki, veliki,
pa da se više ne bude ni zec, ni lončić, niti kakva druga sitnica u obijesnim
dječjim igrama.

(1940)
 KAKO JE OPUSTIO SVIJET

Crveni pijetao stoji na vrhu kućnog krova i ukočen i začuđen gleda na

istok. Samo kad nebom zaplove bezbrižni bijeli lјetnji oblaci, onda i pijetao,
još uvijek ozbilјan i krut, stane da putuje nekud u dalјine. Gleda ga mali
Ratko s ivice druma i žao mu je što će crvena ptica možda zauvijek otputovati
kroz modar prostor, a on će ostati sam na drumu.
A uveče kad u orahu zašumi vjetar i dalјine postanu lјubičaste i kad
Ratku, samom u sutonu pred kućom, otežaju očni kapci, onda pijetao na
krovu oživi, miče se i, po svoj prilici, sprema se da sleti u dvorište. Samo to
dječak još nikad nije vidio, jer brzo mora na večeru pa onda na spavanje.
Kad se u nizini ispod kuće pokose livade i govedari se s blagom spuste
dalјe do potoka, onda je i Ratko povazdan s njima. Nјegova rođena kuća onda
mu iz dalјine izgleda sasvim mala i tuđa, a pijetao — on se više i ne vidi ili je
možda nekud otišao.
Povisoko s druge strane potoka, ispod same šume, nalazi se duboka
vrtača. S prolјeća joj je usko dno pokriveno vodom; ogledalo vodeno, tamno i
mirno, izaziva strah i čudne slutnje, a kad lјeti voda ishlapi, pokaže se
zamulјeno dno u koje su čobani nabacali mnoštvo kamenja i kojekakvih
suvaraka.
U prolјeće govedari čuvaju stoku u okolini vrtače i među njima kruže
tajanstvene priče o »jezeru« pod šumom. Tamo živi vila, koja čuva zlato
sakriveno u jezeru. Naročito kad se primiče veče i ogromne sjenke drveća
nečujno zapuze niz livade, govedari, očiju vlažnih od uzbuđenja, raspredaju
priče o tajanstvenoj lјepotici vili.
Sjedeći prislonjen uz rame najstarijeg govedara, pirgava dječaka dugačkih
nogu i izbočenih jagodica, Ratko bez daha sluša priču, a kad pripovjedač
dođe do najuzbudlјivijeg mjesta kako vila, sva u sjaju, izlazi iz »jezera«,
Ratko sav u jezi odmiče lice od govedareva ramena i poluotvorenih usta bulјi
u pripovjedača. U tim trenucima i sjenke drveća oko njih ožive tihim
bezglasnim životom, a potok u blizini naselјen je čudnim stvorenjima, a
govedari zaboravlјaju međusobne svađe od toga dana i svi među sobom
postaju dobri i dragi drugovi.
U sumrak, sjedeći između dvije kace pod širokom hambarskom strehom,
dječak dugo mašta o vili i odlučuje se da već sjutra pređe potok i da se popne
do »jezera«. Odluči se dječak i za sjutra očekuje veliki događaj, ali svaki put
kad svane, on ili zaboravi sve od sinoć ili nema volјe da pođe. Sunčano jutro
zove na sasvim druge stvari.
Ali jednog dana dječak je ipak pošao do »jezera«.
Tih dana, povisoko u šumi, seoski kovač palio je ugalј. Mirna modrikasta
perjanica dima lebdjela je povrh šume, i to je Ratku dalo hrabrosti da se krene
do vrtače pod bukvikom. Bio je tih dan i sunce već prevagnulo na zapad,
vrijeme kad je po dvorištima i voćarima tišina i pusto. Dječak je iza
kukuruzane pronašao lјeskov štap, zemlјav i vlažan, pored živice otrčao do
potoka i preskočio na drugu stranu. Sad je već, povrh strmine nad sobom,
jasno raspoznavao pojedina stabla i mračnu unutrašnjost šume između njih. A
perjanica dima vila se visoko iznad šume, mima i veličanstvena, i kao da je
govorila da gore nema ništa neobično. Tamo je možda sjedio i kovač, garav i
dremlјiv, s lulom u zubima.
Podugo je Ratko neodlučan sjedio pod niskim glogom niže vrtače i tek
kad je jato čavki šumno okitilo obližnje drvo neprestano grajeći i lepećući
krilima, on se odlučio da se uspuže do ruba »jezera«. Sunce je već bilo nisko
iznad šumovita brijega, oblaci su bacali crvenkast odsjaj obećavajući vjetar, a
vrtača, već sva u sjeni, bila je pusta i tiha, bez vode. I pored velike tišine, koja
je šumila u ušima, u »jezeru« je ipak bilo sve tako obično da je dječaku
dolazilo da se rasplače. Gdje je vila?
Okolo su iste šume kao i dosad, šume sjenovite i vlažne, ista polјa s
lakom mrežom blistava večera, a s druge strane potoka red kuća ispod gola
brda. Sve je isto kao i dosad, ali ipak svijet je dječaku postao odjednom pust.
Možda ga više ni za jednim uglom ne čeka iznenađenje.
Tužan i sam, sjedi Ratko na ivici vrtače i očekuje da se dogodi čudo: da
se pojavi krilata djevojka iz večernjih govedarskih priča. Dugo sjedi dječak, a
kad se najzad trgne i vidi da je suton već tu, spopada ga strah i on sa srcem u
grlu bježi kući. A i kod kuće je sve tako obično i mirno baš kao da se s
Ratkom nisu dogodile velike i neobične stvari.
 Preko noći je duvao jak vjetar i cigle su se klepećući srozavale niz krov i
treskale o zemlјu. Neko zao čuo se napolјu remeteći dječaku san. A kad je
osvanulo jutro, vjetrovito i bez rose, napolјu između polupana crijepa ležao je
i crveni pijetao, razbijen i prazan. Dugo je dječak stajao nad razlupanom
pticom od pečene zemlјe i znao je da nikad više neće dočekati da mu se iz
»jezera« pokaže vila. Svijet oko njega zauvijek je opustio i postao jasan i go.
Neobičnih stvari, koje se svakog trenutka očekuju i zbog kojih se dršće i sluti,
nije više u njemu bilo.

(1939)
 SUNČANI SVIJET MOJE MAJKE

Zavičaj moje majke, zagublјen daleko tamo negdje u Lici, živi duboko u
meni kao tiha svijetla pjesma bez riječi. O njemu su mi samo pričali za ranih
jesenjih večeri, kad se pod otvorenim nebom perušaju kukuruzi i kad je sve
puno zvijezda ili u zimskim noćima kad bura bije u prozore, a prošlost oživi i
tuga zastane u stegnutu grlu. A ipak... čini mi se, davno nekad bio sam tamo i
dobro se sjećam jedne slike: osamlјeno drvo treperi na suncu pored nekog
druma, pod njim stoji moja majka, a jato divlјih golubova prolijeće i žurno se
gubi put kamenita osunčana brijega.
Kad se ide u njezin zavičaj, najprije se mora popeti velikom okukom uz
Đukino brdo. Na tamnozelenoj padini toga brda, gledana izdaleka, ta bijela
okuka liči na izvrnutu brojku pet, koju je neko dijete u igri napisalo, pa
zaboravilo da izbriše. Put dalјe vodi kroz planinski klanac Risovac. S brdašca
poviše naše kuće, planina se za vedrih dana vidi plava i osmijehnuta, i kad
god je čovjek pogleda, u duši mu postane vedro i mirno.
Put sam samo dotle znao. A kuda je dalјe vodio, šta je sve moglo da se
nalazi iza plave planine — to sam vidio samo onda kad sjedim sam kod
ovaca u visokoj bujadi i kad je sve tiho i samo se negdje čuje nevidlјiva ševa.
Vidio sam onda nepoznat kraj kako treperi u sunčanoj svjetlosti, a kroza nj
vijuga put koji vodi u majčin zavičaj.
Majka je rijetko kad pričala o svom rodnom kraju i obično bi ga se sjećala
za prazničnih dana, kad bi se vratila odakle sa seoskog sabora. Onda bi
sjedila sa strinom na klupi pred kućom i one su dugo, uz šušketanje večernjeg
vjetra, pričale jedna drugoj o svom djetinjstvu i o svojoj mladosti. Mati je
onda gledala nekud neodređeno u modrikast suton u šlјiviku i ne bi me
zadugo primjećivala. A onda bi se i ja sam zbog toga rastuživao i sjedeći u
još toploj prašini, začuđen sam gledao majci u lice. Bila mi je ona za tih
trenutaka tako bliska i tako daleka u isti mah.
— A kad sam bila curica od osam-devet godina — pričala je ona strini —
čuvala sam ovce po brijegu Poštaku. Napola golo brdo i kamenjar pun ponora
i bezdana, a mi, ko djeca, baci kamen u bezdan, a odozdo sunu na stotinu
divlјih golubova.
— A šta rade golubovi u bezdani, mama? — pripitao bih je meškolјeći se
u prašini podno njenih nogu.
— Šta rade? ... Legu se, brate. Prave gnijezda.
— Pa je nastavlјala:
— A kad je lijep dan, pa se iziđe na vrh brijega, onda se u dalјini vidi
more. Sasvim daleko sija se more baš kao da je neko metnuo na zemlјu
ogledalo, pa se ono blista prema suncu...
— Bože jedini, — čudi se strina. — More. Da mi je jednom vidjeti to
more.
Nas troje, brat, sestra i ja, rano smo ostali bez oca. Ja ga se jedini donekle
sjećam i kad ponekad, krišom premećući po majčinu kovčegu, naiđem na
njegovu fotografiju, gleda me otud poznat nasmiješen čovjek u austrijskoj
vojničkoj uniformi s desnom rukom u bijelu zavoju. Prijatno je to bilo stajati
nad sumračnim kovčegom punim mirisa u kome živi poznanik vječito
nasmiješen i dobar.
— Eto, ja sam im sad otac i majka — tužno je govorila majka pokazujući
na nas troje; i često bi tako po čitav dan provela nad poslom prekrajajući nam
od starih halјina oprave, a uveče bi sjedila sa strinom pod petrolejkom
obješenom o gredu, pa ili bi pretresala svoje svakodnevne sitne brige ili bi
tiha i blažena lica obnavlјala sjećanje iz djevojaštva.
Vraća se tada majka u djetinjstvo nasmijana i bezbrižna, tamo je nalazila
sve ono što joj je oduzeo brižan i pust udovički život. I malo-pomalo, u
njezinim pričanjima, i njen zavičaj i njezino djetinjstvo postajali su jedan
srećan i sunčan svijet kakav se doživlјava samo u samotnim sanjarenjima.
— Znam, nikad više neću otići tamo ni vidjeti onaj kraj. To će, može biti,
nekad učiniti neko od moje djece.
I onda se obično, napola ozbilјno, obraćala meni.
— Ti ćeš, brate, kad porasteš, jednoga dana otići tamo, da vidiš gdje ti je
mama školu učila. ‘Oćeš li?
— ‘Oću — potvrđivao sam ozbilјno i odlučno i nikako mi se nije dalo da
se nasmiješim.
Prolaze godine, šarene, nasmijane, sive i ozbilјne, protiču i žubore kao
vode, a mati stari i ne sjeća se više ni djetinjstva ni zavičaja. Sad se u meni
probudio i živi taj daleki i djetinjski svijet moje majke. I često u poznu
neveselu jesen, kad putuju ptice i kad nema sunca, ja, osamlјen i tih, sakriven
u nekom sumračnom uglu, zaželim da se nađem u tome neviđenom kraju
moje majke, da gledam divlјe golubove hitra leta kako žurno prolijeću iznad
sunčana krša i da s vrha brijega posmatram kako se mirno blista ploha
dalekog mora… Obaraju se duge jesenje kiše, trune oko drumova mokro lišće
i u noćima neko nepoznat tuguje i glas mu ide po vjetru, ali ja sam ipak miran
i vedar. Blista u meni taj majčin sunčani svijet, koji sam još u djetinjstvu
dobio, treperi kao daleka zvijezda iznad tamna horizonta, i ja u tim trenucima
osjećam i znam da ćemo svi jednog dana otploviti u kristalne modre svjetove
pune sunca.

(1940)
 JUNAČKI SVIJET MALIGANA DELIJE

Tako ponekad, kad uzmem da prevrćem po starim odbačenim knjigama, i

kad slučajno nabasam na pjesmaricu o Marku, uvijek se tada sjetim Maligana
Delije i njegova svijeta. Bio je to nekad i moj djetinjski volјeni svijet i zato
sjećanje na toga neznanog junaka iz mog sela uvijek me ponovo rastuži, pa se
i nehotice pripitam:
— Šta li sad radi moj Maligan?
Još davno, prije dvanaestak ili više godina, ja sam krenuo u tuđinu i odnio
sa sobom i pjesmaricu, i svoje djetinjske sanjarije i junački svijet Maligana
Delije. A ipak, ponekad mi se čini da sve to naše još živi i da zato nema
mjesta tugovanju.

*
Bilo je to još za onih dana kad sam bio u osnovnoj školi. U vlažne večeri
kasne jeseni, kad su već započinjala prela i kad se u mraku s raskršća sve
češće čulo podvriskivanje momaka, moj djed bi prigrtao svoju dugačku
suknenu »’alјinu«, hvatao se iza vrata za štap i kao uzgred objavlјivao:
— Djeco, ja ću malo do Maligana, a vi pripazite da se goveda obnoć ne
pobodu.
A ja, ćutlјiv i tih, krijući radost, već sam stajao uz vrata, obuven i
spreman, s knjigom u ruci.
— Ta nećeš i ti sa mnom, Biograde?
— ‘Oću — potvrđujem poluglasno i stidlјivo, krijući oči a u tome
trenutku, obično odnekle s kreveta ili iza kakva stoca, stali bi da se kmeze i
kenjkaju moj brat i sestra, oboje mlađi od mene:
— Da-a-a, vidi kako on ide a nama ne date. A-a-a, on ide s djedom, a
nama ne daju.
Više od svega mrzio sam to dvoje kmezlјivaca koji su bili vazdan puni
plača, i dreke, ako ih samo krivo pogledaš, i toga trenutka iskreno sam želio
da umru, da ih zadavi vuk, odnese đavo i slične stvari. A kad bih već
prekoračio prag i kad bi mi lice zapahnula svježa vlažna noć, krišom sam se
okretao, da se iskezim na ono dvoje i da im pokažem jezik i hitro bih
šmugnuo za djedom, dok se iz kuće čuo plač i uvrijeđeno deranje brata i
sestre.
Spoticao sam se kroz mrak idući za djedom, uplašeno se obzirao za
grmovima neobična izgleda, pripitivao starca čas ovo, čas ono, a kad bismo
najzad zalupali na Maliganova vrata, otvarao nam je glavom sam Maligan i
ugledavši mene iza dugačke djedine halјine gromko je uzvikivao:
— Oho, evo mog preldžije, evo moje knjige.
Progovorio bi onda Maligan riječ dvije s djedom, nudio ga duvanom iako
je djed rijetko pušio, a zatim bi se spustio na klupu pored mene (bio je tada
pravi dječak) i namigivao mi prijatelјski i veselo.
— Nu-de, lјudino, pročitaj koju. Nešto onako — o Marku.
Samo sam čekao taj trenutak i, dobro znajući da on najvoli pjesme o
Marku, već sam kod kuće nalazio jednu od njih i čitavim putem držao prst
između listova na tome mjestu.
— Evo one o Marku i Musi.
— Aha, aha, čitaj.

Vino pije Musa Arbanasa

U Stambolu, u krčmi bijeloj...

Svi su se primirili i već poslije prvih riječi osjećao sam kako se u sobu
nalila tišina i u njoj samo zvoni moj glas meni samom uzbudlјiv i stran.
Maligan je sjedio sasvim uza me, žmirkao, uzdisao, uzvikivao: »O, brate,
brate«, a kad bi u pjesmi došlo »do gustoga« i kad bi se naš junak našao na
muci, Maligan se zabrinuto okretao djedu.
— Ajme, dosta, ’oće li se Marko ikako živ izvući? Ja čisto živ umro, da
mu se što ne desi.
 A kad bi se tu desio još i stari Joša Stošlјević, onda bi se njih dvojica
jedan drugome uzajamno vajkali i hrabrili se:
— Ajme, Joša, brate rođeni, pogibe naš Marko.
A Joša je bulјio iza svojih oputom uvezanih čara i tješio ga:
— Neće, neće, ne boj se ti, dok je njemu posestrime vile.
Ili bi složno grdili »crna Arapina«.
— Gledaj ga kako se razmeće silom i oružjem. ćaća li ga njegov arapski,
vidiće on ko je Marko.
— Majku li mu njegovu garavu... Baš da mi je znati gdje su ti Arapi, pa
sve pobiti gadove. Ja bi ovako star krenuo.
Jednom usred pjesme ponestalo je petroleuma i lampa je stala da se gasi.
Maligan je skočio, stao da traži suvarke da podjari vatru na ognjištu, a kad
ništa nije našao, povikao je na ženu:
— Jeko, sklanjaj te zdjele, da iscijepam naćve.
Nјegova Jeka, sitna crna ženica koja je neopaženo živjela na ovome
svijetu, stala je da se čudi i krsti, dok ga najzad nekako djed ne smiri.
Kad bi se pjesma završila, svi bi obično poduže ćutali, dok se ne bi javio
Maligan:
— Eto ti, moj Joša. A danas nema ni onoga junaštva ni onije lјudi.
— Nema baš ni za lijek.
— I de ti sad živi u ovakvom svijetu.
Na Zadušnice smo svi izlazili na drum da vidimo kako će Maligan
pronijeti veliku svijeću, »duplijer«, koju je svake godine palio u crkvi za dušu
Marku Kralјeviću. Obrijan i svečano obučen, koračao je on ozbilјno putem s
duplijerom u rukama, a za njim je zapristajala njegova Jeka, sitna i crna i još
više izgublјena pored njega onako golema i svečana.
Znao sam: toga dana u povratku kući, Maligan će navratiti kod nas,
donijeće mi limenog »pijevca« ili zemičku, a ja ću mu čitati pjesmu o
Markovoj smrti.
Čitam ja kako se Marko »prestavio«, a on gleda u prozor, ćutke roni suze
i na kraju samo promrmlјa s rukama spuštenim u krilo:
— Pa da... umro... i nema ga više. Umro Marko... Ko će sad razgoniti
Arape i štititi sirotinju raju?
 Gledao sam ga krišom i sve mi se činilo, i Maligan je negdje i negda
počinio mnogo junaštva, a kod nas, eto, niko za to ne zna.
Potkraj onog lјeta kad su me kod kuće opremali »u svijet«, našao me
jednog dana Maligan kod ovaca, ćutke se spustio do mene, tužno zurio u
krivudav red drveća pored potoka, a onda mi je stavio ruku na kolјeno.
— A ti, dijete, baš okastio u svijet?
— Da, idem u školu.
— Aha... A ko će meni onda zimus čitati pjesme? Mogao si mi makar
ostaviti tu pjesmaricu da me ovako đekad želјa mine.
Pružio sam mu knjigu, već otrcanu i prlјavu, a on je nasumce rasklopio,
podugo gledao u nerazumlјive šare, otvorio na drugome mjestu, opet
zagledao, rastužio se još više i vrati mi knjigu natrag.
— Evo, brate, ostavi je sebi. Ja sam što ’no kažu, slijep kod očiju. Ne
znam čitati, pa šta mi vrijedi. Uzmem, pogledam — šarena mrtva ’artija... E,
moj mali, moj mali... kod očiju bez očiju u ovoj našoj magli između Brine i
Ćulumka... Primakne se kasna jesen, kiša, blato, lampa uveče škilјi i dimi se,
a ja mislim o Marku i o megdanima... A o nečem se mora misliti i nečim se
zabavlјati...
Poželio mi je Maligan srećan put i ja sam ubrzo otišao.
A mnogo godina kasnije, u jednoj mrskoj čaršiji gdje se čitav svijet vrti
oko dinara i gdje se jedne noći zaklao čovjek koji je pravio mašinu »koja
sama od sebe leti«, ja sam se sjetio Maligana i njegovog priprostog junačkog
svijeta i poželio sam da mu pružim ruku i da nekud zajedno krenemo: da
ostavimo mokre jeseni s njihovim maglama i dimlјivim lampama, čaršije u
kojima se u pomrčini pronalazači — fantaste kolјu pored svojih nedovršenih
mašina i da se uputimo negdje u sunčani kraj pun modrih dalјina i vedrih
vidika za koje se živi i umire.

(1940)
 BOLOVANJE

Gola travna padina brda, okrenuta suncu, dobijala je sve više ujednačenu,
neprivlačnu pepelјavozelenu boju. Nad njom se osjećao dah suve hladnjikave
pozne jeseni. čak su se i moje ovce primirile. Prosute padinom, činilo se da
vazdan ćute na jednome mjestu. Samo je kucanje zvonca na ovnu ustrajno
napominjalo da se još živi i miče po zemlјi.
Iz blјedunjave sumaglice prosijava nejako, odbojno i tuđe sunce. Postaje
mi teško da ga gledam, pa se okrećem na bok i zurim uz golu padinu. Kao da
lopovski podmukla zima bije odnekle baš od toga sunca i u vezi s njim, tako
me podilaze trnci kad mi na prižmirenim trepavicama zaigra narandžasta
neprijatna zraka.
Lani mi je umro djed i ovo je prva jesen što čuvam ovce sam, bez njega.
Sve dosad o tome sam razmišlјao rijetko i nadohvat, ali jutros... iznenada mi
je žao što sam sâm, sjećam se djedova topla crna gunja i baš bih želio da se
malo mazim, da mu se na nešto požalim. Neka neodređena malaksalost,
pustoš i tuga zahvatili su i mene, i padinu, pa su se čak dotakli i onoga
dalekog, do juče nepobjedivog sunca.
Negdje pred podne, ukoso preko padine, na dvadesetak metara poviše
mene, prošao je nepoznat čovjek u sivom kaputu i nekud se izgubio kroz
provalјenu ogradu uvrh Plećine. Skočio sam na noge kad je već bilo
prekasno.
— Ko li je ono?
Taj neznanko odnekud mi se činio veoma poznat.
Negdje sam ga već vidio, od njega strahovao i bježao. Kad li je to bilo?
Kao da je za sobom odvukao i poslјednju trunku poznatih i dragih stvari,
iza neznanca je naprečac sve opustilo, stišalo se i potamnjelo. Oku se grubo
nametala i zamarala ga ’rapava, prlјavozelena polјana puna kamičaka,
cvrčkovih rupa i izlomlјenih pukotina. Mutan odsjaj s potoka u nizini mučio
je svojim nepotrebnim treperenjem, a glasovi govedara u dalјini ubijali su u
čelo svojim nerazumlјivim žuborenjem. Iza čudnog neznanca sve je postalo
teško podnošlјivo i nemilo. Sjećalo je na njegova leđa, njegov sivi jednolični
kaput koji se evo, širi preko čitava svijeta, dosadan i zamorno isti kud god
očima kreneš.
Ispotiha i lopovski, odnekle počinje da duva. To je neki, skoro bezglasan,
ledeni jesenji vjetrić koji se na ovoj goleti opaža jedino po slabom
podrhtavanju rijetkih stablјika mlјečike. Kad prilegnem na zemlјu da se od
njega zaklonim, on mi bruji uza samo uvo, kao čupava hladna noćna leptirica.
Kuckanje zvonca na ovnu, meni oduvijek prijatno i blisko, sad mi, iz
trena u tren, postaje sve zamornije. Najzad počinje da mi bolno odzvanja u
glavi, potresa mi čitav mozak i ja uvlačim glavu duboko u svoj kožuh,
zažmurim i ležeći postrance, prikuplјam kolјena uz bradu.
— Branko! O, Branko!
Znam, to me strina zove na ručak, pa s mukom otvorim oči i pridižem se.
Onako nasjedećke, uporno se borim sa svijetlim nebom i okolnim brdima koji
mi bolno pritiskuju i bodu oči.
— Branko!
Vrijeđa me i taj glas odozdo ispod puta. Zašto toliko viče i zove i otkud
baš meni tako grlata strina? Zar ne bi bolјe bilo da neko potrči za onim
neznancem koji je zamakao iza padine i da vrati natrag onaj njegov
nepodnošlјivi sivi kaput od koga je sve postalo zamorno i smalaksalo.
Nikog, baš nikog da mi odgovori i pomogne. Oko mene se već hvata
maglica u kojoj se pijano lјulјa čitav kraj, vreo i ustreptao. Gdje su mi ovce,
gdje je...
— Ajme, pa ti si bolestan, kukavče! — dopire sasvim izbliza začuđen
strinin glas i njezina ruka čvrsto me steže za mišicu.
— Ustaj, dušo, idemo kući.
Poslije toga strinina povika, nekako bez ikakva prelaza, upadam u
pregrijan krevet, pod težak pokrivač. Otuda, u paničnoj stravi, bez glasa,
posmatram kako iz neshvatlјive dalјine, okolne stvari i zidovi jure k meni i
stješnjavaju me sa svih strana krateći mi dah. Tek ako se nada mnom nadvije
majčino lice, jedini spasilac od ovih nerazumlјivih mučenja, nastaje kratak
predah i, za mene se nađe malo slobodna mjesta između ovih zidova koji u
šumnoj vreloj izmaglici jure i gutaju prostor.
 — Je ’l ti lakše, dušo?
Pred žuborom toga glasa uzmiču sve strahote i ja, zaštićen bar zakratko,
spokojno zatvaram oči.
Onda, istog časa, bez ikakva prelaza, vidim u sobi žene iz komšiluka koje
mirno razgovaraju i predu, dok svuda oko njih palacaju i lete nemirni
plamičci, hvataju se namještaja i rastu u zastrašujući požar. Od prisutnih niko
to ne primjećuje, sve dok ih ne upozori moj vrisak. Tek onda skaču i hvataju
me za ruke razlijevajući se u mojim suzama.
— Branko, Braniša, ne boj se!
Iako više ne znam gdje sam, njihovi glasovi, puni saučešća i ohrabrujuće
topline, smiruju me i brzo brišu strašni prizor.
Bez napora, ali sigurno, pamtim draga lica svojih spasilaca, zarezujem u
svijest njihove glasove. Ako se slјedećih dana ponovo ukaže u sobi neko od
njih, ja se već osjećam sigurnije, pod zaštitom. Tako, pored majke, dolaze sad
i druga lica koja su baš zato tu da bi me branila.
Evo, na primjer, Jove Ježa, Babića najmenika, dobre i vesele momčine,
nezamjenlјive na prelima, igrama i svim drugim vratolomijama. On se ne boji
bodlјivih volova, bijesnih pasa, ni zlog polјara Dane Terzije. Majka je otišla
poslom, a njega ostavila da me pričuva. Dok je on tu, ni od čega me nije
strah. Držeći u rukama moj stari bukvar, on zuri u vrh furune i otegnuto viče
kako je već čuo od školske djece:
— Š malo, š veliko; Šaban, Šemsa; šta ko čini, sebi čini. Štednja valјa
koliko i radnja.
Zatim se obraća meni i kaže:
— Jes vidio kako ja čitam. Ih, da sam ušao u školu, ja bih bio prvi đak.
Ili, sasvim u ćošku, iza peći sjedi kum Sava, visok, usukan i žmirkav
čovjek, i postojano ćuti s nekim napetim izrazom na licu kao da nešto
osluškuje. Kad se ja uznemirim ili jeknem, on diže uvis tanak štap i ozbilјno
kaže:
— Ne boj se ti, brate, ništa, ja ću njima pokazati.
Komšinica Đuja unosi za sobom u sobu talas hladnoće i još s vrata mi
guče:
— Je ’l ti što lakše, dušo moja mala?
 Čak se prodobrio i srditi polјar, Dane Terzija, pa veselo grakće ulazeći:
— Ej, ti momčino, ustaj! Ustaj, sve mu do mora, nema više izležavanja.
Kroz svu moju muku, tjeskobu i tmušu, ipak svakodnevno, za vrijeme
kratkih predaha, otkrivam kako se svijet oko mene polako i ustrajno mijenja
nabolјe. A kad mi je bolest već popustila, sve je oko mene poprimilo smiren,
mio i dobrodušan izgled. Kao da se mijenjanje svijeta konačno završilo i sad
se sve prelilo srećnim sjajem obnovlјene mladosti.
— Još koji dan, pa ćemo nas dva u ribe — namiguje mi Jovo Jež. —
Znam za jedan vir, ih!... U malo, u veliko; Uroš, Umija; umilјato jagnje dvije
majke sisa.
Kad sam prvi put zakoračio preko kućnjeg praga, slabačak, teških nogu i
klecavih kolјena, zaista sam izišao u jedan drugi, nov svijet. Snijeg već
okopnio, krošnje trešanja osipaju se sitnim krečnim pjegama, a među stadom
ovaca na nedalekoj padini miču se ovdje-ondje blistave bijele mrlјe — mlada
jagnjad.
— Ih!
Potresen, obnevidio, žmirkam i plače mi se od sreće, od slabosti, od milјa.
— A, ja sam njima pokazao, ne dam ja tebe! — javlјa se s puta, visoko
iznad naše kuće, kum Sava i njegov podignuti štap jedva se nazire kao tanak
crn zarez na svijetlu prolјetnjem nebu.
— Vidi moje mile duše, ustala, ozdravila! — još izdaleka širi ruke
komšinica Đuja.
Iako sam veoma slab, ipak se svuda krećem, čini mi se, mnogo sigurnije
nego nekad. Dobri dragi lјudi čekaju me iza svake živice, na svakoj okuci,
spremni da pomognu svom dječaku.
Ubrzo sam se, blažen i tih, našao na onoj travnoj padini sa koje me je,
jesenas, odvukla bolest.
Sjedim na mlaku prolјetnjem suncu i zadovolјno žmirkam. Baš ni traga
od nekadašnjih mučnih trenutaka. Čak ne mogu više ni da zamislim onoga u
klupko savijenog dječaka koji krije glavu od sunca. Otišao je nekud,
nepovratno.
Gornja ivica brda, iza koje je iščezao onaj neznanac koji mi je donio
bolest, više ne izaziva nikakvu lošu slutnju; i on je, kanda, nepovratno otišao.
Prodor na ogradi može namamiti samo kuma Savu sa njegovim štapom, a on
je prijatelј i zaštitnik.
Tako je, uz pomoć mnogih pokrovitelјa, počelo moje vraćanje životu i
lјudima. Sjaj i toplina tih dana produžili su se i dalјe, u nove godine, kad sam
već odavna ostavio i ovce i sunčanu padinu i otišao u svijet.
Dešavalo se ponekad, u tuđem kraju i među nepoznatim lјudima, u kakvo
kišovito jesenje veče, da se izgublјeno svijem u hladnu krevetu i poželim od
sveg srca da se više nikad ne probudim. Samo zakratko tako, a onda se u tami
podigne krajičak nevidlјive zavjese i pred očima se ukaže obasjan kutak
djetinjstva. Eno ga, viri vječiti, nepopravlјivo veseli Jovo Jež sa svojom
pletenom kapom.
— Braniša, ne daj se! Opet ćemo nas dvojica...

(1954)
 ISPIT

Učitelј osnovne škole u selu Dubu bio je malo čudan čovjek. Imao je već
preko četrdeset pet godina i živio je u tome planinskome kraju okružen
golubovima i djecom, ali — uprkos tako nemirnu društvu — uvijek
dobrodušno naduren i pomalo gunđav kao da će svaki čas reći:
— No, no, znam ja već vas. Uzalud cičite i gučete, nećete čiči podvaliti.
Bio je bez porodice. Jedinac sin živio mu je u nekoj dalekoj varoši, kod
tetke, a njegova žena, gospa Lepa, nježno stvorenje golubijih očiju, odavno se
već odmarala na seoskom groblјu, u sjenci starih trešanja. Oko sitne guste
ograde njezina počivališta igrala su se djeca žmurke, a u krošnji drveta nad
njim žagorili su vrapci. Tako je i to bilo veselo mjesto, okruženo larmom i
nemirom. Dobroj gospa-Lepi svakako nije bilo dosadno.
Tako je učitelј živio u selu opkolјen svojom brojnom porodicom,
školskom djecom, a kad bi se ona, pred veče, ražišla kuci, ostajali su
golubovi da mu prave društvo. S prvim sutonom pak, pošto se pospane ptice
zavuku ispod školske streje, učitelј je ostajao sam, u zamukloj zgradi. Šta je
tada radio čestiti čovjek? Možda se prosto-naprosto zavukao u krevet kao i
svaki njegov đak, pokrio se sve do nosa i progunđao:
— No, šta je, da spavamo, a?
Jednom u tri-četiri mjeseca, kad bi seoski knez donio učitelјu pismo iz
daleke varoši, dobri čovjek pustio bi đake mnogo prije određenog vremena da
idu kući. Uz tutanj i ciku dječurlija bi se stuštila drumom put svojih zaselaka,
zaboravlјeni golubovi mirno su se smještali u svoja perjana skloništa, a
učitelј je u svojoj sobi, uz prozor, sjedio nad otvorenim pismom, gutao suze i
durio se:
— No, no, ipak si se sjetio svog tate. Lijepo je to, vrlo lijepo, od jednog
tako mladog gospodina. Tebi je već dvadeset prva, koliko se sjećam, a?
Kad je počeo rat, učitelј je, prije polaska na svoje zborno mobilizacijsko
mjesto, poslјednji put okupio svoje đake da se s njima oprosti. Posebno se
obratio četvrtom razredu:
— No, vi ste sad pred završetkom, pred ispitom, nemojte da me obrukate.
Djeca vaših godina u varoši su već u drugom, trećem razredu gimnazije,
nemojte, dakle, da se šalite. četrnaestogodišnjak — to vam je već čitav
momak.
Četvoroškolci, kao što je to u tome planinskom kraju bilo skoro pravilo,
već su bili odrasli dječaci. Završavali su školu u četrnaestoj, čak i u
petnaestoj, a po izlasku iz četvrtog razreda, već su brojani u ozbilјan svijet
kome se mogu povjeriti svi poslovi u polјu, oko stoke i kod kuće.
Polazeći, učitelј se još jednom okrenuo i poprijetio prstom:
— Vi najstariji, držite mi se dobro. Ako se vratim živ, uzeću sve na ispit.
Strog ispit, čujete li, a?
Minule su godine od toga dana. Završio se kratkotrajni rat, došla
okupacija, a za njom grunuo ustanak, dugotrajan, krvav do istrage.
Jednoga jutra nad selo doletješe neprijatelјski bombarderi. Strelovito su
se obrušavali i grmjeli nisko nad školom ostavlјajući pod sobom uzavreo
vulkan čelika, vatre i dima. A kad su konačno odzvrjali u dalјinu i dim počeo
da se razilazi, golubovi nisu imali više gdje da se vrate na prenoćište.
Popadali su na divlјu krušku iza školskog dvorišta i tu su dugo i uzrujano
grgutali spremajući se za hladno beskućništvo.

*
Tri-četiri mjeseca po završetku ustanka pastiri sela Duba susretoše u gaju
više sela starijeg, prosijeda i suvonjava čovjeka. Stajao je na izlazu iz
hrastika, držao ruku nad očima, a kad je spazio čobančad, upitao je zabrinuto:
— Djeco, odavde nešto ne vidim krov školske zgrade. Ili su mi oči
oslabile ili je nešto drugo posrijedi.
Pastiri se samo zgledaše, a onda jedan od njih, najotresitiji, šmrcnu i
neveselo objasni:
— Školu su porušili avioni... u četvrtoj ofanzivi.
— Jadna moja škola — promrmlјao je izmučeni čovjek, skoro starac, i
sporim korakom uputio se prema selu. Gledajući za njim, najstariji čobančić
nešto se dosjetio i ozbilјno kazao:
— Ovo je onaj naš stari učitelј o kome po selu pričaju toliko. Kad je
otišao u rat, mi smo još bili mala djeca.
Slјedeće noći, tihe i pune mjesečine, u ruševinama osnovne škole održao
se čudan ispit. Za naprslom olјuštenom katedrom sjedio je stari učitelј,
ozbilјan i svečan. Pred njim sedam-osam klupa, oštećenih bombardovanjem i
kišama ispranih. Tužno je u tim klupama, pustim, bez đaka. Samo tamo u
onoj poslјednjoj sjedi jedan partizanski oficir, bivši komandant omladinskog
batalјona, rodom iz Duba.
Učitelј se uspravlјa za katedrom i nesigurnim glasom, uzbuđeno
objavlјuje:
— Počinje ispit đaka četvrtog razreda osnovne škole iz sela Duba. Kad
sam krenuo u rat, ostavio sam u tome razredu dvadeset učenika. Deder sad da
vidimo šta su naučila moja djeca i kako su se pokazala pred otadžbinom.
Počnimo s prvim: Banović Petar.
Iz prve klupe diže se laka prozračna sjenka, vidlјiva i znana samo
učitelјevu oku.
— Hajde, Pero, kaži nam kako si se držao kad je trebalo braniti rodnu
grudu?
— Čika učitelјu, bio sam najmlađi u razredu i jedva su me primili za
kurira u omladinskom batalјonu — prošapta sjenka. — Godinu dana sam bio
kurir, poštu sam prenosio, a onda...
— Šta je onda bilo?
— Nagazio sam na zasjedu prelazeći želјezničku prugu. Otvorili su na me
vatru iz mitralјeza, izrešetali me...
— Smrtno ranjen, uspio je da sakrije pismo, ni danas ne znamo gdje ga je
ostavio, — dodade komandant batalјona. — Tek ništa kod njega nisu našli.
— Gurnuo sam ga u žbun kupina, — prošaputa sjenka. — Toliko sam
samo snage imao.
— Dobro, vrlo dobro, Petre! — obradova se učitelј.
— Sjedi, zaslužio si peticu.
— Slažem se — prihvati komandant.
 — Branko Desnica! — prozva učitelј i opet se jedna sjenka podiže iz
prestarjelih školskih klupa. — No, Brane, ti si mi bio najstariji u razredu, šta
ti znaš da nam kažeš?
— Pa šta — slegnu sjenka ramenima kao što je to uvijek činio ćutlјiv i
pomalo svojeglavi Brane. — Branio sam bolnicu u planini. Jurišaju Nijemci,
gaze jedan preko drugog, a ja... dok je bilo metaka, pucao sam.
— Našli smo ga poslije u snijegu, iza razbijenog mitralјeza. Garav,
oprlјene kose, ruke crne, izgorjele
— Tiho dodaje komandant.
— Ocjena pet. Šta veliš, druže majore? — upita učitelј.
— Više nego pet, mnogo više.
— Marija Popović.
Tanušna sjenka zatreperi nad jednom klupom do prozora.
— Marija, ti si bila uvijek mnogo plašlјiva...
— Da, čika učitelјu. I kad sam, kao bolničarka u ratu, izvlačila ranjenike
u prvim linijama, drhtala sam od svakog pucnja, pred svakim blјeskom
rakete. Stezala sam zube, oči zatvarala, borila se da do kraja ostanem na
svome mjestu.
— A kad je i sama ranjena, niko više nije uspio da je izvuče. Tako je i
umrla, između dvije vojske, koje su se, uz tutanj, dim i blјesak, šibale
užarenim čelikom — tužno dodade komandant. — Ugasila se, neprevijena,
žedna i sama. Sirota djevojčica.
— Milo moje, hrabro dijete — prošaputa učitelј umjesto svake druge
ocjene.
Tako su se, jedan za drugim, ređali negdašnji đaci četvrtog razreda,
dječaci i djevojčice izginuli i rasuti po bojištima širom otadžbine. A kad je i
poslјednji, koji je pao negdje na Karavankama, ispričao svoju istoriju, učitelј
se ispravio za stolom i svečano objavio u zamrloj tišini ruševina, pod
krupnim noćnim zvijezdama:
— Čestitam čitavom četvrtom razredu na odlično položenom ispitu. I
molim svoju dragu djecu da mi oproste ako sam nekad na njih viknuo. To je
bilo za njihovo dobro, samo za njihovo dobro, vjeruj mi, otadžbino.
(1955)
 DJEČAK S TAVANA

Prolaze godine, kažu (nikako da se uživim u tu neprijatnu priču!) sipi

toplo mlivo dana i noći ispod vječitog dosadnog žrvnja, a u meni nikako da
iščili i ostari sjećanje na jedan sjenovit bogat tavan pun tišine, prepun
iznenađenja, krcat smirenim tajnama. Nikad ga dokraja nisam istražio (možda
je i bolјe tako!) otkotrlјao sam se u svijet kao prezreo orah koštunjavac (onaj
kome se rijetko obraduje ikoji nalazač, izuzev sive vrane!) a i danas preda
mnom, kad se najmanje nadam, zaleprša ponešto iz ostavlјene riznice utišana
potkrovlјa. šta li sam to tamo našao, šta li zaboravio, a šta li zapamtio? I zašto
me sve to prati čak i za obasjana avgustovskog dana kad sve sjenke spavaju
otežale od vruće bezbrige?
Negdje iza mene u ovome svijetu ostalo je selo Hašani, kuća mog ujaka i
moje godine između sedme i dvanaeste, dani djetinjstva stariji i mudriji od
Kolumba, Tesle i barutnih izumitelјa, dani kad smo bili vrlo smjeli i
bezgranično bogati.
Jedne od tih godina, na prvi pogled slučajno, ja i moj rođak otkrili smo
tavan ujakove kuće. Nije to baš bilo lako i jednostavno kao ni svako drugo
otkriće. Valјalo je tu namjestiti stube pod četvrtast otvor na tavanici, s deset
napabirčenih klјučića otvarati zarđao katanac na kapku, nadići težak poklopac
i, konačno, uvući se u prastari mrak, sjenke i bogtepita kakve razbojničke i
vukodlačke zasjede. (Batine i viku starijih tu i ne računamo kao ni svaki
istraživač!)
Na tavanu je, u odlomcima i krajacima, pohranjena istorija svake kuće i
svih njenih stanara, godine i deseci godina nabacani jedno preko drugog, sve
pod prahom konačnog mira i pokoja. Jedno uz drugo tu trpelјivo ćute zgorjele
selјačke jeseni, zamorne večeri uz razboj, utihle uspavanke nad kolijevkama,
mudre tišine knjigočataca i ratovi pomrli nad praznim limenim porcijama.
Zamislite onda šta li smo našli rođak i ja, kad su moji iz ujakove porodice
bili i lički hajduci, i bosanski kolonisti, američki rudari, reštanci u Lijepoj
Glavi, nadglednici na gradnji pruge za Višegrad, vojaci Jelačić-regimente,
zelenokaderaši, trgovci, pjesnici, pretplatnici na »Zembilј« i poklonici Cike
Ljube Nenadovića!
Ne, nisam odmah navalio na knjige, bio sam zato isuviše mlad. Kad je
utihnuo prvi tutanj naših vrapčjih srca i mi osjetili da još može da se diše i
korača, najprije ostadosmo raspeti između svjetlucava razbojišta starih sprava
i alatki i toplog ptičjeg grgutanja negdje pod mlakim krovom od siva
»eternita«.
— Golubovi! — šanu rođak i opet u nama oživje poplašen lepet
nevidlјivih krila. Ko se to više prepao: mi od golubova ili pernati gugutani od
nas, trista i više godina starih istraživača, hajduka, kopača blaga i šta ti sve
nismo bili.
Lov nam nije pošao za rukom. Nemilosrdno oprezne, ptice su panično
sunule u okatu budnu pustoš lјetnjeg neba, koja nas je grubo gurnula nazad s
malog tavanskog prozora. Zalutasmo u šumu ofarbana drveta, gvožđa,
mesinga, stakla i hartije. Tu, iza svake sprave i suda, kanda se krio još neki
dječak, naš vršnjak. On vjerovatno umije da pravi pucalјke od zove, nosi
kapu čudna oblika, govori »američki« i džepovi su mu puni... ko bi znao
čega.
Čujem suzdržano kliktanje rođaka, a sav sam, u stvari, zauzet uzbuđenim
šapatom s nepoznatim dječakom koji je nekad okretao ručicu ove iste mašine.
Bije li tebe mama? A znaš li načiniti gvožđa za kreje? Šta, misliš ti da se ja
tebe bojim? šipak tebi, momče!
Nošeni zelenom poplavom lјeta, mi smo jedrili niz potoke, šume i
sjenokose ostavlјajući naš tavan potoplјen u sjenke i tišinu, ali s prvim
jesenjim kišama evo nas, istraživača, da ponovimo pređene puteve naših
starih. Tako smo, iz jeseni u jesen, uz kuckanje kiše po eternitu, lagano rasli i
prodirali naprijed. Od polomlјenih alatki prelazili smo na ratne dopisnice i
obična pisma, otkrivali rijetku lјubavnu poštu i zabezeknuti stajali pred nekim
novim i nama nepoznatim, luckastim i djetinjastim, našim očevima, tetkama,
ujacima.
Kasnije, oko ferija, vraćajući se iz gimnazije u selo, otkrio sam na tavanu
pune sanduke »Srpskog književnog glasnika« i tako se uzbudlјivi svijet
literature neosjetno spleo s čudnim bogatim svijetom potkrovlјa koji sam ja
godinama otkrivao. Opčinjen nad otvorenom sveskom, zaboravlјao sam
golubove, a oni su zaboravlјali mene grgućući na prozorskoj dasci.
 Šta li je u to doba radio onaj moj pametni rođak koji je na vrijeme klisnuo
s tavana?
Šta je radio! Satima zabavlјen u potkrovlјu, nosa zabodena u knjige i
starudiju, ja sam izlazio napolјe zabliješten danom i životom, upadao sam kao
u tuđinu, i kasno, vrlo kasno zapazio sam kako se oko ujakove kuće motaju
čupoglavi opalјeni djevojčurci. Budala ja!
Četrdeset druge, lјeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku
Krupu, neprijatelјski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije
bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana.
Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio
moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak sad nemilo ogolјen svjetlošću,
obećavao... Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen, na umoru...
Šta je ovo, zar se još uvijek nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu,
izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake
koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepelјene tugom nesmirenih
predaka.
A onaj moj trezveni, pametni rođak?
Eno ga, opet se čuje. S gole čuke poviše sela, on uporno rešeta
mitralјezom u susret avionu koji ponovo nailazi. Vidi ti njega!

(1961)
 POTOPLJENO DJETINJSTVO

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan

mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u
dolini rijeke i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim
drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan
prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.
Pred sneveselјenim putnikom nema više duboke zelene doline s
nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomlјenim ogledalima rijeka
nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat
udublјen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti
nizvodno kao čaplјe za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto
blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po
njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute
okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utoplјenici, ali ipak žive
nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba,
bilјežeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće
blizanaca.
Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom
djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce
došlјaka.
— Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put
vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nazasječenoj ivici jezera,
sve se prekida, nestaje.
— Ne, tu sve počinje — šapuće došlјaku negdašnji dječak. Bolјe što
nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako
smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad
kad smo kretali na put. Sjećaš li se?
— Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom,
izlišan je svaki zvuk.
 — Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje dječak.
— Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih poslјednji put vidim,
skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve
svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji
više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.
— Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi
zečevi, glupi i spori... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je
mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se
naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se poslјednji put okrenuo
nazad, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku koja ti je mahala. Zar nisi
poželio da se još jednom vratiš za korak — dva natrag, da je još jednom...
— Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se
kasnije, u tuđini, hilјadu puta okrenuo iza sebe i tražio drag lik, priželјkivao
svoju trinaestogodišnju prijatelјicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko
prekasno... Kud li mi se samo žurilo?
— A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelјu — neveselo se smješka
prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jednog tako
bezazlenog bosonogog djevojčeta, koje pojma nema da od blјeska njenih
očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlosti nad čitavom našom dolinom.
— Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i
nepovjerlјiv.
To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.
— Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što
mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela
dječja bolјka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš tako bezopasna.
Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku,
smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom
koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to
podnijeti, ali probuđen dječak vrije i klobuča, živ mlad izvor tek proklјučao
ispod mrke stijene.
— A sjećaš li se kako me je ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je
za mnom sve do iza poslјednjih kuća mjesta, pratila me dopola ove iste strme
kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. čini se da je osjetila dalek put
bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda
malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao,
osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-
slan okus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina koji škrto
miriše na suncem oprlјenom kamenjaru.
— Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosijedi. —
Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju
kako se s mukom otkida od radnog znanog dvorišta, dok jezero polagacko
raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na
ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno
napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke,
slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo
pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvoran vječit elemenat koji ne
stari, bez godina, bez promjene ...
— Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak taknut oštricom
tuge. A zašto on, lјudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolјi iz
hladne struje vremena?
— Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati
njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto
i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik nekog novog dječaka.
Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa
sobom predvečerje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i možda sliku
ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.
— A kuca — hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna
predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.
— Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hilјadama godina ona
postojano zapristaje za svojim dječakom pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako
smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelјe. Biće i ona, i neko
djevojče, i volјen kutak u šiblјu, i prekinute igre, i onaj koji će sve to
ostavlјati, opraštati se i tugovati.
— Sve će biti — ponavlјa dječak tješeći se i sad već malo vedrije gleda
ogolјeno jezero-došlјaka koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek
ovlaš omeđene obale.
Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa
svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovlјivim čarima. Ćutalo je, dobro
čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja kroz koji više neće mesti glasne oluje,
rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci.
Potoplјen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme
sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u sijeroj
mirnoj vodi jezera.

(1963)
 BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama
kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Nјegov spektar svodio se
na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se
svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča bio dobre volјe!) na neki vrlo
neodređen opis: »Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jest i nije.«
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta
obojena »i jest i nije« bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo
do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u
baštici kraj naše kuće crni slјez lјupko prosinuo iza koplјaste pocrnjele
ograde. On je u mima sunčana jutra zračio tako povjerlјivo i umilјato, da to
nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovolјeno gunđao majući
se po dvorištu:
— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na slјezovu cvijetu jedva da je negdje bilo tragova modre
boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto
se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i
onda za tu godinu tako i važi: slјez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradlјivac sitne stoke, a pod
starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog
djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
— Otkud lisica crvena, kad je žuta!
— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:
— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti...
Savin svijet prostire se najdalјe do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo
ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
 — Hm, Bihaća! I drugi su lјudi ležali u bihaćkoj »Kuli« pa ne vele da je
lisica žuta. Bolјe ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava
započeti sa svojim lopovskim doživlјajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo
ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom
koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učitelјica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te
hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
— Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi podigoh ruku.
— Evo ga, Branko će nam kazati.
— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.
Učitelјica se trže i začuđeno nadiže obrve.
— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.
— Nije tačno, vuk nije zelen.
— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog
djeda Rade.
Učitelјica mi priđe sasvim blizu, lјutito uzriki u moje lice i povuče me za
uvo.
— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve
što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, milјenca, tegliti za uši, a
uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolјe rečeno budalom! Dotle li
smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek
tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u
školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učitelјicu:
 — A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolјe od mene znaš kakav
je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog
vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom
pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učitelјica, a i mi, đaci, od svega toga
uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već slјedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u
sreskoj »buvari«, a kad se vrati, ublijedio i mučalјiv, on mi naveče poprijeti
prstom.
— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti
ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
— Pa kad me je ona pitala.
— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.
Slјedećeg prolјeća, bujnog i kišovitog, slјez u našoj bašti rascvjeta se kao
nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva
trtlјanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće
ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema
na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje slјez.
Znam samo da u prolјeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto
lјupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni
šta si izgubio.

(1964)
 MAGAREĆE GODINE

Zbirka MAGAREĆE GODINE izašla je prvi put 1960. godine.

Izdanje Veselin Masleša, Sarajevo.
 Bližio se kraju već drugi dan bitke za Bihać.
Prostrt u dolini s obje strane rijeke Une, grad je bio sa svih strana
zahvaćen brojnim požarima i dimom. Povlačeći se prema centru varoši,
ustaše su tokom noći zapalile mnogobrojne zgrade da bi osvijetlile teren
preko koga su nastupali partizani. Bihać se tresao ispunjen gruvanjem topova
i eksplozijom granata i bombi. Brzopleto su rešetali mitralјezi i praštale
puške. Iz Prekounja, od strane Grmeča, čulo se klicanje Krajišnika:
– Naprijed, Druga krajiška! Rodi godina, rodila ti pšenica!
I sâm sam bio među Krajišnicima. Prodirali smo od periferije grada
prema velikom drvenom mostu na Uni. S druge strane rijeke, s visoke
bihaćke Kule i još višeg tornja katoličke crkve, uporno su nas tukla dva teška
mitralјeza. Naš komandant brigade, sav garav i oznojen, samo je othukivao:
– Ma kad li će već jednom stići taj Baja s protivkolcem da ućutkamo one
dvije rešetalјke. Ne možeš od njih oči otvoriti.
Taj Baja, nišandžija na topu protivkolcu, neustrašiva i krupna delija, bio
je moj školski drug iz nižih razreda gimnazije, četiri godine proveli smo
zajedno u ovome istom Bihaću, u đačkom internatu dobrotvornog društva
»Prosvjeta«. Eno, između starih kuća drvenjara viri krov moga dragog
internata, u kome provedoh tolike nezaboravne dane.
Tamo oko internata naročito je gusto i opasno. Zgrade se nalaze odmah
pored Une. Dijeli ih od nje samo cesta i mali cvijetnjak ispred internata.
Neprijatelјski mitralјezi praše svuda ispred zgrade, odvalјuju komadiće
maltera i mekog kamena »bihacita« od koga je kuća zidana. Na prostranom
stepeništu pred glavnim ulazom leži već pet poginulih partizana. Neoprezno
su jurišali, i pokušali da prodru u zgradu, pa su pokošeni rafalima skrivenog
mitralјeza s druge strane Une.
Baja je stigao već pred sam zalazak sunca sa svojim »jarcem«. Tako je on
zvao svoj laki protivtenkovski top, koji je poskakivao poslije svakog pucnja
kao nestašan jarac. Nišanio je kroz cijev u okrugli prozor na crkvenom tornju,
ubacio granatu i sam sebi komandovao:
– Pali!
Jarac zaglušno grunu i poskoči. Komandant brigade uskliknu osmatrajući
na durbin:
– Ih, posred srijede prozora! Baja, živjela ti ruka! Ubrzo je, punim
pogotkom, ućutkao i mitralјez s tvrde Kule, a onda je nastao poslјednji juriš
Druge krajiške preko dugog mosta na rijeci.
– Iju-ju navali, Druga krajiška!
Uz tutanj i klepet drvenih dasaka, partizani su se kao lavina sručili preko
mosta, iako su po njemu rešetali poslјednji mitralјezi i puške varoške
odbrane. Poslije pola sata umukoše i poslјednje puške. Bihać je bio
oslobođen.
Bilo je to petog novembra 1942. godine.
U sam suton zaustavih se pred odavna neviđenom, a tako znanom
zgradom. Internat je ćutao, mračan i pust, polupanih prozora. A kako je
nekad vrio i tutnjao od žagora, vike i neumorne đačke trke!
Gdje li ste sad, negdašnji moji drugovi? Gdje si, Krsto »Buvo«, Hamide
»Rusu«, Dule Dabiću »Hajduče«? Zašto se ne javite starom drugu? Dosta
smo hlјeba zajedno pojeli, izvukli more kazni, naskitali se, napričali, naigrali.
Gdje li ste to otišli, kakve li vas igre odvukoše da me više ne čujete?
Tišina. Niko ne odgovara, ćuti internat, izrešetan, mračan i pust.
I te večeri, petog novembra 1942, ja se pred opustjelim zamrlim
internatom zarekoh da ću jednog dana ispričati najmilije uspomene iz svojih
đačkih dana.
Evo, dakle, počinjem...
 I

Davno su minuli oni dani kada sam, uplašen i tužan, prvi put prešao prag
ovoga internata, koji se službeno zvao »Prosvjetni đački dom u Bihaću«. Svi
su ga, inače, zvali konvikt, a đaka iz njega – konviktaš.
Sada sam već treći razred gimnazije, dosad sam svašta vidio i doživio, ali
svoj prvi odlazak u Bihać pamtim kao da se juče desio.
Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo me je moj ujak Andrija. Dok je on
pričao s nekim lјudima, ja sam u čudu zijevao u ogromno crno grotlo tunela u
brdu podno stanice i zabrinuto pitao nekog Đuru Pejića, našeg seoskog
pjesnika i grdnog spadala
– Đuro, šta je ono tamo, ona jama?
– Hm, zar ne znaš, jadna ti majka ne bila! – tajanstveno mi se prignu
Đuro. – U onoj ti je rupetini nesita aždaja koja ždere konje i junake.
– Eh, eh, ti to samo onako! – zabrzao sam ne vjerujući mu. Iako dotad
nikad u životu nisam bio vidio ni stanice ni voza, ipak nisam povjerovao u
rupe i aždaje, ali ipak... ko će ga znati.
I baš kao za pakost, tog istog trenutka lokomotiva je iznenada, s tutnjem,
ispala iz onog crnog tunela od Bosanskog Novog i prodorno zazviždala, a ja
sam u divlјem strahu natisnuo da bježim ulicom punom prašine. Ujak je
skočio i povikao za mnom:
– Ej, stani, ne boj se!
Jest vraga – ne boj se! Onakav tutanj i urlanje pa sad njegovo: ne boj se.
– Bježi ti, bježi! – urlao je ispred stanice Đuro Pejić.
Obnevidio od straha, zapinjao sam u trku o rijetke prolaznike, a ujak je,
davši se u potjeru, zadihano vikao:
– Drž’te ga! Drž’ toga malog!
Na samoj okuci skleptaše me neki lјudi i čvrsto me stegoše za mišice.
Jedan od njih, neki crn i strog zanatlija, bolno mi zavrnu uvo:
– Aha, šta si ukrao?!
Na svu sreću, pristigli ujak brzo razjasni u čemu je stvar pa me lјudi
pustiše smijući se. Jedino onaj crni, nečim razočaran, ukosi na mene oči i
ozbilјno predloži:
– Ipak mu ne bi bilo loše izvući uši, biće drugi put pametniji. Naravno, taj
prvi putnički doživlјaj nije me naročito oduševio. S jednog kraja natisnu te s
tutnjem i zviždanjem, a na drugom te skopaju za uši. Lijepo je počelo ovo
moje školovanje!
Ipak, čim smo posjedali u vagon i voz krenuo, ja sam se brzo smirio i
odobrovolјio. Naravno, čitavo sam vrijeme virio kroz prozor i svaki čas ujaka
zapitkivao:
– Ujače, čija su ono goveda? Čija je ono kuća?
– Šta ja znam čija, valјda nekakvog čovjeka.
Čitavim putem od našeg sela do varoši ujak je znao čija je koja kuća, a
gle ga sad – zar ima nešto na ovoj zemlјi što moj ujak ne zna! E, u to je teško
povjerovati.
Moj ujak, mali seoski trgovac, dosta je putovao po svijetu, imao mnogo
knjiga i družio se s lјudima iz varoši, pa sam ja odnekud bio uvjeren da je on
najpametniji čovjek na svijetu. U tome me nije pokolebalo ni ovo što ne zna
čije su ove kuće uz prugu, pa čak i kasnije u životu, kad sam upoznao bezbroj
svakojakih lјudi, nijedan mi se nije učinio onako sređeno i trezveno pametan
kao moj ujak. Nije on znao tamo razne budalaštine iz botanike, nego samo
ono što treba čovjeku.
Šta da kažem o svom prvom susretu s đačkim domom? Zbunila me i
veličina zgrade, i zamršen raspored prostorija, i brojni đaci raznih uzrasta koji
su, sasvim slobodno i s larmom, jurili gore-dolјe uza stepenice.
Moj ujak, međutim, nije se dao ničim zbuniti, on je radio ono što treba da
se uradi. Pronašao je upravnika, mršava stroga čovjeka, zapisao me u domske
knjige, pokazao mi moj krevet u prostranoj spavaonici, gurnuo poda nj drveni
đački kofer, a onda je našao jednog poznatog starijeg đaka iz Bosanske
Krupe, nekog Milu Škorića iz petog razreda, i zamolio ga:
– Deder, Mile, molim te, pripazi mi ovoga moga nećaka. Lajav je i
nemiran, mogla bi ga djeca tući. Potom se okrenu meni.
 – A ti – jezik za zube. Nijesu ovo više Hašani, tvoje selo, nego tuđi svijet!
S teškim suzama u očima, kao da se rastajem od čitavog svog seoskog
djetinjstva, ispratio sam ujaka do ulice. Tako bih tamo, gledajući za njim,
ostao bogzna koliko da mi moj zaštitnik Škorić ne prebaci ruku preko ramena
i ne reče, hrabreći me:
– Hajde, dosta suza, sad si ti gimnazijalac.
Gimnazijalac! Slaba utjeha. Daleko od svog sela, od kuće, od majke!
Možda ih više nikad neću vidjeti! Na tu pomisao nezadrživo mi linuše suze,
bujne, četverostruke, prosto da precrknem. Dobrodušni ali otvrdli Škorić
samo me mirno potapša po leđima i progunđa:
– De, de, dosta. Danas je četvrtak, za ručak su noklice s mesom i kolači.
Tako nešto nisi ni vidio tamo u selu.
I tako, loše skrivajući suze, pokušao sam taj slavni ručak od četvrtka,
pored nedjelјnog ručka jedini koji je vrijedilo pamtiti u konviktu. Pored mene
je sjedio krupni Škorić, strugao već prazan tanjir i promuklo pitao redare:
– Ej, ti, vidider brzo ima li dodatka, jer ću te udaviti ko mačku.
 II

Sad sam već treću godinu u internatu i postao sam stari prepečeni
konviktaš. A šta to znači?
To ti je, po prilici, ovo:
– pravi iskusni konviktaš mora poznavati odlično, prije svega, svoj rođeni
konvikt, zatim čitav Bihać i na koncu, okolinu Bihaća.
Naravno, najvažnije je poznavati sam konvikt, a u to spada: poznavanje
prefekta (upravnika) i njegove ćudi, poznavanje kuvarice i poslužitelјa.
Treba, zatim, znati sve budžake gdje se možeš na miru sastajati i dogovarati
sa svojim najbolјim drugovima i, u slučaju kakve trke, brzo se sakriti od
prefekta. Valјa ti upoznati i sve ćoškove bašte, staru čatrnju (bunar) u njoj i
sve tajne prolaze u druge bašte, dvorišta i sokake.
Bihać moraš upoznati zbog mnogo čega: zbog igrališta, aleja, parkova,
jeftinih tezgi s voćem, poslastičarnica, kina i još mnogo čega.
Okolina Bihaća za nas, djecu sa sela, bila je još interesantnija i milija od
same varoši. Tamo je bilo bezbroj brežulјaka za švrlјanje, ledina za igranje,
divnih izvora i voćnjaka koji su slabo čuvani. Tamo smo se nekako osjećali
kao da smo ponovo došli u svoje rođeno selo na nedjelјni odmor.
I u trećoj godini ponovo se u internatu iskupilo ono isto staro društvo iz
prve i druge godine. Evo, tu je opet Baja »Bajazit«, Hamid »Rus«, Krsto
»Buva«, Dule Dabić »Hajduk« i ostala bratija. Svi smo iz istog razreda, i
svakog od njih poznajem bolјe nego svoj rođeni džep, a šta se sve ne nađe u
džepu jednog đaka, ne pitaj.
Svakog od tih svojih najbolјih drugova moram pojedinačno opisati, jer su
oni toliko bili upleteni u moj konviktaški život i doživlјaje da često ni sâm
znao nisam gdje završavam ja, a gdje počinju oni.
Da najprije počnemo s najkrupnijim, s Bajom.
Baja je zaista bio najkrupniji, najgrlatiji i najjači đak u čitavoj nižoj
gimnaziji, a mogao se mirne duše mjeriti i s kojim hoćeš učenikom iz viših
razreda. U našem konviktu jedini je ispred njega bio moj mrki zaštitnik Mile
Škorić, sad već u sedmom razredu.
Vjerovali ili ne, Baji je internat plaćala nekakva crkvena opština, koja je
za to dobila novac od nekog našeg iselјenika iz Amerike. Zato je nosio
nadimak »Crkveni sin«, iako mu je mnogo bolјe stajao i bio češće
upotreblјavan turski naziv »Bajazit«.
Zaista, Baja je imao pomalo i nekih crkvenjačkih i popovskih sklonosti.
Čim bi se, recimo, u internatu pojavilo neko novo đače, Baja bi mu prilazio,
onako krupan, i, praveći se strašan, zagudio izduboka:
– Mali, ja sam odsad tvoj Bog otac. Jesi li upamtio, a?
– Jesam! – skrušeno je priznavao đačić, zbunjen i uplašen i novom
sredinom i ovim čudnim delijom.
– E, kad si upamtio, sad polјubi ruku u znak poštovanja. Dječačić je
lјubio pruženu ruku, a na rastanku Baja mu je ozbilјno napominjao:
– Kad od kuće dobiješ paket, sjeti se svoga Boga oca i nemoj sakrivati
slaninu i kolače pred njegovim svetim licem.
Naravno, paket se nije krio, a grešno đače počesto je čistilo i Bajine
cipele, i to svojim priborom, sve dok ne bi upoznalo pravu Bajinu narav i
prestalo ga se bojati. Dotle je već dolazila i nova žrtva i novo lјublјenje ruku
u znak vjernosti.
I odjeven je Baja bio nekako naročito, slično kakvom šumaru: debeli
kaput od somota, jahaće čakšire od nepoderivog »štruksa« i visoke šumarske
čarape izvezene pri vrhu runolistom. Cipele, naravno, prave kranjske
bakandže s krupnim zubastim ekserima. Zimskog kaputa nikad nije imao, a
umjesto njega za velikih mećava, nosio je nekakvu staru žandarsku kabanicu,
krutu i tvrdu kao da je od lima.
Kad bi ga vidjeli u njoj, đaci bi se odmah sjetili jedne stare pjesme o Baji:

– Kabanicu Baja ima,

počela je prava zima.

Kad bismo kretali u kakav tajni pohod, naročito izvan grada, to se nije
moglo zamisliti bez Baje. On je uvijek bio spreman za takve stvari i obično
je, za svaki slučaj, pripitkivao:
– Hoće li tamo trebati koga istući da ponesem »givikt?« Baš sam se
uželio maklјaže. »Givikt« je bio jedan teg od pola kile, uzet vrag zna sa čije
vage, i on je Baji služio kao vrlo opasno ubojno oružje. U konviktu se Baja
nije njime služio, ali na raznim izletima i pohodima – e, tu je »givikt« uvijek
bio spreman u džepu.
Sve to na stranu, ali evo po čemu je Baja bio najčuveniji.
Onako krupan i neobičan, on je brzo svakom upadao u oči i postajao
začas predmet šala, čuđenja, podsmijeha i raznovrsnih viceva. Polovina
internatskih šala i doskočica odnosila se na Baju i na njegove doživlјaje, ali je
on pronašao vrlo uspio način da se od njih brani.
Evo kako.
Jednostavno je kupio jednu sveščicu i u nju zavodio imena onih đaka koji
mu se smiju rugati, ali mu zato, na ime članarine, plaćaju po pola dinara
mjesečno. Ko, dakle, želi, bez straha od batina, da se do mile volјe podruguje
Baji, ima samo da se učlani u njegov »tefter«, plati, i stvar je u redu.
Vidiš, na primjer, nekog prćastog švrću, nema u njemu ni metar i
dvadeset, kako sasvim slobodno zaustavlјa golemog Baju i podsmješlјivo
pijuče;
– O, Baja, kako si ti ono kod svoje tetke pojeo kvočku?
Baja na to samo iskrlјešti oči, zareži i već posegne svojom ogromnom
ručerdom da mališana pograbi za vrat, ali se za tren oka predomisli, vadi
svoju bilјežnicu, pa kad vidi da je đačić platio članarinu, on ga samo potapše
po ramenu.
– Hvala, brate, hvala! Jeste, skinuo sam kvočku s jaja i pojeo dok je tetka
bila na crkvenom saboru.
Svaki od nas zato se trudio da u toku mjeseca nabavi po jedan dinar: pola
za Crveni krst, a pola Baji.
A pola dinara, bogami, bila je tada dosta velika para naročito za nas đake.
Svake godine, dvadeset prvog maja slavlјen je u konviktu Bajin
rođendan. Pravo učešća na toj svečanosti imali su, naravno, samo oni
konviktaši koji su bili u Bajinoj bilјežnici i plaćali članarinu.
Bila je to vrlo vesela proslava, s povorkom i baklјadom, izvođena u
internatskoj bašti, negdje pred samu večeru, kad je naš prefekt redovno sjedio
u nekoj krčmi kod mosta.
U povorci su se nosile sve internatske kante, metle, gaće na štapu,
zapalјene novine i krpetine, glavati suncokreti iščupani iz bašte, bubnjalo se i
u horu pjevalo:

– U mjesecu maju
majka rodi Baju.
Dvadesetog maja
rodio se Baja.

Poslije baklјade, na večeri, svaki je učesnik prilagao ponešto od svoje

večere u Bajin tanjir tako da se pred slavlјenikom stvarala čitava gomila od
hlјeba, mesa, krompira i svega ostalog. A Baja je samo zadovolјno groktao,
širio laktove i uzvikivao:
– Ohoho, carsko krkanje!
Eto, takav je bio jedan od mojih najbolјih prijatelјa Baja Bajazit.
A sada da pređemo na drugoga, na Hamida »Rusa«.
Hamid je bio plećat onizak dječak, kratkih nogu i veoma dugih ruku, čak
do kolјena. Bio je poznat po svojoj uzrečici »brate slatki« i po tome što je
uvijek, zabrinuto i s lakim strahom, mislio na školske lekcije.
Beremo mi, recimo, orahe negdje uz cestu blizu Bihaća, a istom ti se sa
susjedne grane javlјa Hamid:
– Brate slatki, ko ono ubi Murata?
– Koga Murata? – prezamo mi i prva nam je misao da je to sigurno bio
neki Murat koji je krao tuđe orahe, ovako kao mi, pa ga ukokali iz puške.
– Ma cara Murata, brate slatki, onoga s Kosova.
– Idi bestraga i ti i on! – povraćamo se mi od straha. – Ubio ga Miloš
Obilić, a šteta što nije i tebe.
Posebna je priča kako je Hamid zaradio nadimak »Rus«.
On je prve godine stanovao u internatu muslimanskog dobrotvornog
društva »Gajret«, čiji su pitomci svakog petka morali ići u džamiju na
molitvu.
– Brate slatki, vi znate da muslimani, kad ulaze u džamiju, moraju pred
ulazom skinuti cipele – pričao nam je on. – I jednog petka, tako, brate slatki,
ja ti se izvučem iz džamije, pa sve one cipele ispred vrata pomiješam i
razbacam, nigdje jedna s drugom nije ostala.
– Ehe, pa šta će onda biti? – pitali smo mi.
– Eh šta! Brate slatki, kad lјudi navališe iz džamije, pa drž’ tamo-amo po
onoj gomili, zavadiše se, počupaše za brade, udri jedan drugog cipelom.
Dopade i hodža: »Ko je to uradio, ko je izlazio?« Potkaza neko da sam to ja.
– A šta onda hodža?
– Eh, šta! Brate slatki, kad li me zdipi za uši pa uvrći, uvrći kao da cijedi
mokro ćebe. Hamide, veli, Rusu jedan, bezbožniče, zar tako, a? Jedva me
pusti, a ja onda u Gajretov dom pa svoj kofer na leđa.
– Kuda? – pita hodža.
– U Prosvjetin đački dom.
– Zar tamo, među pravoslavce, da jedeš krmetinu? – zabezeknu se hodža.
– O, Rusu jedan!
– A zašto ne, brate slatki? Pravoslavci su meni isto tako dobri drugovi
kao i muslimani, a krmetinu volim deset puta više od tvoje kozetine.
Ostade tako hodža u čudu, a Hamid se preseli u Prosvjetin dom, gdje ga
objeručke primismo mi, njegovi razredni drugovi. Volili smo ga zaista više
nego ma koga »pravoslavca«. Vodili smo ga čak i u crkvu, nedjelјom, kad bi
nas vjeroučitelј tamo potjerao i divno smo se zabavlјali kad bi Hamid, usred
popovog pojanja, odjednom zabrinuto upitao:
– Brate slatki, koliko ono grba ima jednogrba kamila?
– Šest! – dobacio bi neko i onda bi čitava naša gomila prasnula u takav
prigušen smijeh da je dežurni nastavnik samo lјutite šištao:
– Ej ti, Rusu, nije ovo tvoja džamija pa da po njoj miješaš cipele!
I po našem internatu često su osvitale ispremiještane naše cipele, ali
nikada niko nije uhvatio Hamida »na djelu«. Ipak, kad god bi prefekt za to
saznao, Hamid je bio kažnjavan bez obzira da li je to njegovo ili čije tuđe
maslo.
– Ti si to izmislio, zato i snosi kaznu.
 Naša iskrena dječačka lјubav prema našem drugu Hamidu dala je ploda
mnogo godina kasnije. U Bosni, vjerski krvavo zavađenoj, on je 1941. bio
jedan od prvih muslimanskih omladinaca koji je pošao u partizane da se
zajedno sa svojom srpskom i hrvatskom braćom bori za slobodu poroblјene
domovine.
Poginuo je pred Bosanskom Krupom, na položaju Perišića Zid, kao borac
Osme krajiške brigade, braneći srpska sela od njemačkih palikuća. Na njegov
grob neka pažlјiva ruka često položi buket onoga divnog i nježnog polјskog
cvijeća koje tako brzo vene.
– Brate slatki, dobrog naroda! – što bi rekao Hamid.
Treći moj drug koga hoću da vam opišem zvao se Krsto, a nosio je
nadimak »Buva«. Bio je to sitan, crn i poskočan dječak, zaista prava buva.
Bio je nenadmašiv majstor za sve vrste penjanja, puzanja, preskakivanja,
upadanja, propadanja, sakrivanja, podvalјivanja itd. Nije se plašio ni visine,
ni dubine, ni mraka, ni zmija. Za njega su još davno konviktaši sročili
pjesmu:

Akrobota prve vrste

to je glavom Buva Krste,
brze noge, žive oči,
sam će sebe da preskoči.

U našim internatskim spavaonicama imali smo gvozdene krevete na

rasklapanje. I često bi se desilo da vam neko, krišom, raskopča glavne spone
kreveta, i potrebno je samo da sjednete ili se prućite po postelјi pa da se sve s
treskom rastavi i tresne na pod. Za te stvari, naravno, najveći majstor bio je
mali Krsto. Ponekad je znao da raskopča krevete čitavoj drugoj spavaonici
(mi smo bili u prvoj), pa kad bi đaci naveče trkom požurili na spavanje,
nastao bi tresak kao da puca mitralјez: tras-tras-tras-tras!
Trenutak-dva poslije takvog loma, iz druge spavaonice odjeknuo bi lјutit
poklič: – Braćo, juriš na Krstu!
Čitava rulјa, razbarušena, upadala bi u našu spavaonicu derući se:
– Krstu na srijedu da ga premlatimo!
 Jest, vraga! Znajući šta mu se sprema, okretni Buva već bi se brže-bolјe
negdje sakrio: pod nečiji krevet, na tavan ili čak i u neprijatelјsku spavaonicu.
Jednom ga nađosmo gdje visi na čaršavu ispod prozora sa spolјne strane.
Drugi put, opet, Krsto na svom krevetu zamota u ćebad čitav naramak
drva, a kad progonioci stigoše, oni sručiše čitavu kišu bubotina na onu
zamotanu gomilu i grdno se izubijaše po rukama. Lukavi Krsto iskoristi tu
gužvu, pa se uvuče u njihovu spavaonicu i temelјito im ispretura i pomiješa
ćebad, jastuke i papuče. Malo kasnije oko toga se izrodi čitava tuča, upade
spolјa čak i policajac Šico da vidi kakva je to galama, pa i njemu nabiše na
glavu jedno ćebe i još neko povika:
– Drž’ ga, evo Krste!
Dok se vidjelo da je to zabuna, policajac Šico bio je lјudski izleman,
izbubetan, izmecan, propušten kroz šake i još poliven vodom.
Kasnije, kad se oko toga vodila istraga, nikako se nije moglo ustanoviti
ko je Šici nabio ćebe na glavu. Sumnjalo se na mog starog zaštitnika Milu
Škorića, a on je samo lukavo škilјio ispod svojih debelih obrva i gudio:
– Bože me sačuvaj od toga posla, ja poštujem policiju.
Šico je inače bio zakleti đački neprijatelј, gonio nas je sa šetališta, ispred
kina, s pijace i neumorno nas tužakao direktoru škole. Zato je vijest o
njegovu stradaniju radosno odjeknula u svakom đačkom srcu. Naravno, nikla
je čak i podruglјiva pjesmica:

Stani Šico, da ja pitam tebe:

je l’ ti teško konviktaško ćebe?

Poslije ovoga događaja sa Šicom, Krsto Buva postade još slavniji i

omilјeniji u našem konviktu, pa su mu rado praštali sve njegove podvale, a
njih je bilo bezbroj. Zategao bi uveče jak i tanak kanap gdjegod preko
hodnika ili u dvorištu, pa smo lomili vratove preko njega; nad poluotvorena
vrata stavlјao je bokal pun vode i ko bi prvi naišao, sve bi mu se sručilo za
vrat, noću je tvrde spavače mazao po licu crnom mašću za cipele pa kad bi se
dotični probudio u čudu bi povikao:
– Šta je ovo, lјudi, lice mi se zdrvenilo, ne mogu se ni nasmijati? Sasvim
je razumlјivo da se nijedan veći podvig naše konviktaške grupe nije mogao
zamisliti bez ovakvog obješenjaka kakav je bio Krsto Buva.
Četvrta delija iz naše slavne družine bio je svojeglavi, ćudlјivi prznica,
svađalica i ukolјica Dule Dabić, zvani »Hajduk«. Na jedno uvo bio je
potpuno gluv, pa je zbog toga uvijek nosio glavu nakrivo i zirkao
nepovjerlјivo u svakoga ko bi nešto govorio kao da će reći:
– Ti se to meni nešto rugaš, a?
Dule je bio rodom iz sela Gornje Suvaje, zato smo, kad god bismo htjeli
da ga nalјutimo, u horu vikali:
Dule Dabić, gluvaja, selo Gornja Suvaja!
Bio je to dječak crn, koštunjav i mršav, uvijek neošišan i vječito gladan.
Bilo kad i bilo pri kom poslu, on je uvijek pitao samo o jelu.
– Braćo skauti, šta li će danas biti za ručak?
Nazivao nas je »skautima« zbog toga što je u Bihaću tih godina postojalo
vrlo brojno društvo skauta (planinara), u koje nije bio učlanjen nijedan od
nas, jer smo o šumi i prirodi znali daleko više nego skauti Bihaća.
Dule je u konviktu bio poznat po tome što je mogao začas da otklјuča
svaki orman i svaki đački kofer. Sazna li da u nečijem koferu ima kakvog jela
ili da je neko od kuće dobio paket s hranom, gotovo je – Dule će obnoć
otvoriti skrovište ma kako bilo zaklјučano i spiskati slaninu, kolače, kobasice
ili ne znam kakvo jelo unutra bilo.
– Braćo skauti, ja samo pogledam kofer s jelom, a on se već sam otvara! –
ozbilјno je tvrdio on.
O njemu je u konviktu kružila pjesma:

Koliko je u godini dana,

toliko sam otklјuča ormana.
Koliko je na kokoški pera,
toliko sam pokrao kofera.
Koliko je Srba i Hrvata,
toliko sam provalio vrata.

Jedini kofer koji je u konviktu bio otklјučan i u koji Dule gotovo nije ni
zavirio, to je bio njegov sirotinjski kofer, bez brave, gotovo prazan. Ono
stvari što je imao, sve je držao u ladici svoga stola, u učionici: par veša, dvoje
čarape, peškir i malo školskog pribora.
Dosjetlјivi Krsto Buva zato je čitave jedne godine sve što bi dobio od
hrane krio u Dulin kofer, jer se ovaj nikad nije sjećao da tu priviri. Tek
jednom, slučajno, on otkri tu Buvinu smicalicu i otada je svaki dan zavirivao
u svoj kofer gunđajući:
– Ček da vidimo da se nije što ulovilo!
Zbog svega ovoga Dule je još prve godine u konviktu dobio nadimak
Dule Dabić Hajduk ili, skraćeno De-De-Ha, kako smo ga obično zvali.
Kad se dobro nalјuti, prgavi Dule bio je neustrašiv i on je bio jedini
konviktaš koji se smjelo zalijetao čak i na samog Baju Bajazita. Ogromni
Baja na to se samo grohotom smijao i branio se kao u šali:
– Iš, ne praši! Nemam o šta givikt krvaviti.
Inače kad bi se u konviktu desio bilo kakav nered, tuča, svađa, šteta,
odmah je bilo jasno da je tu, na neki način, umiješan i De-De-Ha. Takve
stvari njega su privlačile kao magnet. To je znao i naš prefekt, pa čim bi čuo
za kakvu gužvu u konviktu, prvo mu je bilo da Dušanu izrekne kaznu:
– Dule Dabić, dva dana bez doručka!
Tako naš zlosrećni De-De-Ha nije gotovo nikad ni doručkovao, rijetko je
ručao, a još rjeđe večerao. Nije zato ni čudo što je provalјivao u tuđe kofere i
što je bio suv kao bakalar ili kakav hrišćanski velikomučenički isposnik.
Eto to su bila četiri glavna junaka naše slavne konviktaške družine iz
trećeg razreda gimnazije. Pored njih je bilo još sedam-osam delija, svaki
zanimlјiv na svoj način i svaki s nadimkom: Ljubo »Klјusina«, Milan
»Snašica«, Gojko »Čukan«, Ratko »Krakija« itd.
Zbog našeg druželјublјa, srdačnosti i uvijek dobrog raspoloženja, uživali
smo punu zaštitu Mile Škorića i najbolјih đaka iz viših razreda. Međutim,
prefektove ulizice i potkazivači vječito su nas tužakali i iskorištavali svaku
priliku da nam napakoste. Mi smo im se svetili kako smo najbolјe znali i
umjeli.
 III

Za vrijeme poslјednjeg školskog raspusta odigrali su se krupni i za nas

đake veoma uzbudlјivi događaji: pohvatani su poslјednji »hajduci« Bosanske
krajine i zatvoreni u čuvenu bihaćku »Kulu«.
Ti nadaleko poznati hajduci bili su, u stvari, okorjeli, smjeli i opasni
drumski razbojnici. Sačekivali su i plјačkali trgovce i ostale putnike po
pustim drumovima u planinama Grmeču i Plјešivici. Upadali su obnoć i u
kuće bogatijih selјaka naoružani karabinima i otimali novac i odjeću, a
ponekad su se, preobučeni, uvlačili i u krajiške varošice i noću plјačkali
bogatije lјude.
Nekoliko puta razbojnici su se sukobili sa žandarmerijskim potjerama i
onda bi se zametnula čitava bitka. S obje strane žestoko su praskali karabini i
fijukala zrna. Vođa razbojničke bande, Karanović, bio je poznat kao vrlo
dobar strijelac, i često su, poslije takve borbe, stizala u Bihać pokrivena
selјačka kola vozeći poginule žandare.
– Evo ih, voze ih! – začas bi odjeknulo našim internatom, i mi bismo
glavačke istrčali na ulicu i u pobožnoj tišini pratili pogledom kola s
ginjenicima. Kako li su nam tada nedohvatni i strašni izgledali ti poslјednji
krajiški hajduci! Po čitavu nedjelјu ne bismo smjeli otići na izlet ni u najbližu
šumicu u okolini Bihaća.
Najpoznatiji članovi bande bili su, pored vođe Karanovića, neki
Tomlјenović, Rodić i Bajin prvi komšija Mile Mutić.
Banda je na prevaru pohvatana u jednoj osamlјenoj seoskoj kući pod
samom planinom. Priča se da su ih opili vinom u koje je bilo usuto neko
uspavlјujuće sredstvo.
Sada su svi, zajedno sa jatacima, dobro čuvani, ležali u Kuli.
Kula se nalazila u samom centru Bihaća, preko puta katoličke crkve. To
je visoka četvorouglasta građevina vrlo debelih zidova. Kažu da je zidana po
naređenju ugarskog kralјa Matije Korvina.
 Prvih dana, sve dok se nismo privikli, mi đaci sa strahom smo prolazili
kraj te sive kamene Kule s debelim rešetkama na prozorima i s mrkim
naoružanim stražarom pred kapijom. To je za nas bilo najtajanstvenije mjesto
u čitavom Bihaću.
A tek možete da zamislite kakva nam se Kula činila onda kad smo čuli da
se u njoj nalaze Karanović i čitava njegova družina.
– Ih, da sad mene hoće tamo da pritvore! – priželјkivao je Baja Bajazit. –
Odmah bih prišao Mili Mutiću i kazao mu: zdravo komšija!
Naravno, svi smo Baji zavidjeli. Nije šala imati komšiju hajduka. U neku
ruku to mu dođe kao da si i ti sam pomalo hajduk.
Nije prošlo dugo vremena od početka školske godine, a hajduke počeše
sprovoditi iz Kule u sudsku zgradu na suđenje.
Eh, to je za đake bio jedinstven i dotada neviđen prizor. Sjećam se, velike
gužve i gungule bilo je kad je u Bihać dolazio pravoslavni patrijarh, ali ovo s
razbojnicima bilo je deset puta uzbudlјivije i lјepše, s više policije, pušaka i
lanaca.
Razbojnici, njih desetak, bili su okovani i još uz to povezani lancima, sve
dvojica po dvojica. Išli su sredinom ulice, a oko njih je bio gust kordon od
zatvorskih stražara, žandara i policajaca. Sve se to presijavalo od pušaka,
sabalјa, lanaca, dugmadi i kokardi. Prolazili su u mukloj tišini. Čulo se samo
zveckanje lanaca i trupkanje potkovanih cokula.
Naprijed, u crnoj šubari, mrk i visok, stupao je vođa bande Karanović, a
pored njega, vezan ruku o ruku, široki Tomlјenović s crvenom ličkom kapom
na glavi. Iza njih, u paru, Rodić i Mutić, a onda ostali.
Povorka je, na svom putu prema sudu, morala da prođe kraj gimnazije i
čim se čulo zveckanje lanaca, neko bi u razredu povikao:
– Eto ih!
Svi bismo poskakali na noge, nastava se prekidala, a čitav razred, načetan
na prozore, bez daha je pratio čudnu povorku. Baja Bajazit samo je huktao i
priželјkivao:
– Jadna majko, kad li ću ja jednom dočekati da me ovako sprovode pa da
me čitav Bihać gleda!
– Braćo skauti, ja sam to već i sad zaradio! – tvrdio je svojeglavi De-De-
Ha.
 Jednom na času vjeronauke umalo ne nastradasmo zbog hajduka.
Sjećam se, vjeroučitelј je upravo pričao kako će Isus Hristos ponovo doći
na zemlјu i svi sveci zajedno s njim, kad Krsto Buva odjednom viknu:
– Evo ih!
Zanesen u pričanje, vjeroučitelј se trže i problijedi.
– Koga, dijete? Je l’ svetaca?
– Hajduka! Evo ih, vode ih!
Pop se tako nalјuti da brzopletom Krsti odalami zaušnicu, a ovaj, na
odmoru, iskreno nam priznade:
– Zvijezde sam vidio kad me pop klepi, ali sveca baš nijednog.
 IV

Jedne mračne noći u konviktu nas uzbudi pucnjava koja je dopirala s

druge strane Une, odnekud od Kule.
– Sigurno tuku hajduke! – reče Baja.
Na dan-dva prije toga četvorica iz bande bili su osuđeni na smrt:
Karanović, Tomlјenović, Rodić i Mutić. De-De-Ha, koji se najbolјe
razumijevao u kazne i osude, izreče uvjerlјivo:
– Ne, njih neće strijelјati nego vješati. Međutim, pucnjava se i dalјe
nastavlјala sve se više udalјujući ka periferiji varoši, prema granici Like. De-
De-Ha mirno izjavi:
– Pobjegoše hajduci!
– Pobježe tvoj nos!– nalјuti se Baja. – Kad je još neko iz Kule pobjegao!
– Pobjegao je Langa, pobjegao Krivovrat! – mirno završi De-De-Ha, i mi
se tek tada sjetismo priče o toj dvojici razbojnika za koje se zaista pričalo da
su pobjegli iz bihaćke Kule. Krivovrat je kasnije uhvaćen, a za Langom se
već godinama uzaludno tragalo.
Sjutradan se zaista obistini ono što je De-De-Ha tvrdio: četvorica na smrt
osuđenih, Karanović, Tomlјenović, Rodić i Mutić, oteli su klјučaru klјučeve,
sjurili se u stražaru, pograbili puške, ubili stražara pred Kulom i onako
okovani pobjegli nekud prema planini Plјešivici.
– Ihaj, pobjegli hajduci! – radosno je odjekivalo čitavim konviktom. Po
čitavom gradu toga jutra samo se o tome pričalo. Već se saznalo kako se
klјučar Jovo Brdar načinio mrtav kad ga je Karanović maznuo svojom
gvozdenom pesnicom i za čitavo vrijeme gužve i pucnjave ostao da leži na
stepenicama pred ćelijom. Policija se, kažu, posakrivala: neko u park, neko
pod most, a neki su se, bogami, nabili u stari opštinski nužnik nad Unom, pa
se truli patos pod njima provalio i oni su svi popadali u vodu. Među njima je,
na radost sviju nas, bio i stari đački dušmanin, policajac Šico. I odmah mu je
neko ispjevao rugalicu:
 Bježi, Sico, zarana,
eto zmaja Karana.
Ide Karan s puškom punom,
zaplivao Šico Unom.

Pjesmica, kao što se vidi, nije bila bogzna kako dotjerana, ali je đacima
došla kao poručena da se narugaju svom zakletom neprijatelјu.
Toga znamenitog dana nikom se od nas nije učilo, nit’ je ko pazio na
času. Uostalom, ni našim nastavnicima nije bilo ni do čega. Svaki čas virkali
su na prozor čim bi se čuo bat cokula neke od žandarmerijskih četa koje su
stizale sa stanice i kretale u potjeru.
– Uhvatiće moju pokojnu babu za taban! – zlurado je gunđao Baja
Bajazit. – Ne da se moj komšija Mutić.
Slјedećeg dana doznadosmo nove pojedinosti o bjeguncima. Onako u
bukagijama, stigli su čak u selo Neblјuse, u Lici, gdje im je seoski kovač
poskidao okove, a onda su okrenuli nekud prema Bosni.
– Sigurno u moje selo, tamo Mutića neće niko izdati – reče nam Baja. –
Odoh, bogami, i ja malo do kuće.
Zaista, toga istog večera, pod izgovorom da mu je tetka na samrti, Baja je
sjeo u voz i otprašio u svoje selo. Kako li smo mu svi redom zavidjeli!
 V

Trećeg dana poslije Bajina odlaska novine donesoše opširan izvještaj o

velikom okršaju između žandarmerije i odbjeglih razbojnika, i to baš u
Bajinom selu. U noćnoj borbi na ivici sela poginulo je i ranjeno nekoliko
žandara, a po svim znacima ranjen je i jedan od razbojnika, jer su na mjestu
borbe, u hajdučkoj busiji, nađene krvave krpe od nečije pocijepane košulјe.
– Ih, blago Baji, makar se naslušao pušaka! – zavidlјivo smo pričali mi
jedva čekajući kad li će se on vratiti iz sela.
Baja se vratio tek peti dan, važan i svečan kao kakav vojskovođa, a
zajedno s njim stiže uzbudlјiva vijest:
– Tomlјenović ranjen i uhvaćen!
Da stvar bude još zanimlјivija, od Baje smo odmah saznali da je hajduk
Tomlјenović pronađen ranjen u pojati njegove tetke. Sluga, govedar, čim ga
je spazio u slami, dao je tabanima vatru i odjurio do škole, gdje je logorovala
čitava četa žandara.
– Kuku lјudi, puna pojata hajduka!
Pojata je za tili čas bila opkolјena. Baja, koji je sve to posmatrao krišom s
tavanskog prozora tetkine kuće, opširno nam je pričao čitav taj događaj.
– Braćo konviktaši, da ste samo vidjeli te strahote! Dva mitralјeza
uperena u vrata pojate, deset narednika, sve brkati Ličani, s nategnutim
puškama primiču se u polukrugu pojati, a hajduk, sav crn i bradat, ispuzao
četveronoške na vrata...
– A zašto četveronoške? – čudimo se mi.
– Ranjen je u obje noge, kroz listove, pa ne može ići. Ispuzao tako on,
sjeo i digao ruke, a žandarima ipak puške dršću u rukama... Eh, ko to nije
vidio...
Bajinu zanimlјivu priču brzo je pomračio jedan iznenadan događaj: za
poslužitelјa u konviktu došao je onaj klјučar iz bihaćke Kule, Jovo Brdar. Iz
Kule su ga otpustili zato što su njegovom neopreznošću hajduci dograbili
klјučeve i otvorili vrata, ali je ipak primlјen na rad u konvikt da ne bi ostao
bez hlјeba i službe. Našoj radosti, razumije se, nigdje kraja. Ej, hajdučki
klјučar postao naš poslužitelј, nije to mala stvar.
Jovo Brdar bio je čovjek srednjih godina, preplanuo i crn poput Arapina.
Još uvijek je nosio neke poluvojničke čakšire, cokule i šajkaču.
Naša graja i trka po konviktu očito ga je zbunjivala, jer na tako nešto nije
bio navikao u Kuli, pa je na svaki naš nestašluk samo začuđeno uzviknuo:
– Pazi ga – skandal!
Odmah smo zapazili tu njegovu uzrečicu i već treći dan po njegovu
dolasku u konvikt, Baji se nehotice ote:
– Nije loš čovjek ovaj Skandal.
Tako crni Jovo začas dobi nadimak »Skandal«, iako smo te iste nedjelјe
saznali i njegov stari nadimak iz Kule: tamo su ga zvali Jovo »Ponedjelјak«.
Otkuda i kako je dobio to ime, nismo nikako mogli saznati. Tek mnogo
kasnije neko je pričao da ga je tako krstio razbojnik Krivovrat.
Prva nam je briga bila da potpuno ispitamo Jovu kako su mu hajduci oteli
klјučeve i sjurili se niz stepenice Kule. Počinjući priču, on bi se samo pipnuo
za uvo i dreknuo:
– Skandal! Kad me Karan zveknu po glavi, ja se pružih po stepenicama i
napravih se mrtav-mrtvicijat. Jure oni preko mene, ja stiskao zube pa ćutim,
ali kad mi jedan stade cokulom na uvo, ja umalo ne dreknuh: skandal!
Smijali smo se tome naglas, od srca, a sve je to, čini nam se, blagotvorno
djelovalo na surovu klјučarevu dušu, otvrdlu u vječitom druženju s
razbojnicima. Počeo je da se smekšava, da se smije i šali, a jednog dana on u
povjerenju priznade Baji:
– Prefekt mi je naredio da špijuniram šta đaci rade i govore pa da mu sve
dojavlјujem. Pazite zato što radite. Ne pričajte ništa preda mnom, jer ja neću
znati da ćutim i sve ću prefektu kazati,
– Zašto ćeš kazivati kad si naš prijatelј? – čudili smo se mi.
– Eh zašto! Naredba je naredba! Mene su tako u Kuli naučili, i ja ne znam
drukčije, što god me vlast upita, ja odmah kažem. Jednom sam potkazao čak i
svog rođenog ćaću, pa su ga pritvorili u buvaru.
Evo nas u prostranoj internatskoj učionici. Sjedimo sve dva i dva za
stolom, a stolovi su, opet, poredani u dva reda, pa učionica liči na neki razred.
Jedino što u ćošku nema table, a uvrh sobe, umjesto katedre, nalazi se
pazitelјev sto. Pazitelј! Ta ko od nas konviktaša ne zna za to omrznuto ime i
šta ono znači!
Pazitelј je obično đak iz najstarijeg razreda koga je prefekt odabrao da
pazi na red i mir za vrijeme učenja. To je uvijek neki prefektov milјenik,
ulizica i potkazivač, koji prefekta obavještava o svemu što se dešava među
konviktašima. On mu prijavi i ko se uveče kasno vratio iz grada, ko se buni
zbog loše hrane, ko se u spavaonici tukao jastucima itd.
Za vrijeme časova učenja pred pazitelјem uvijek leži na stolu »crna
knjiga«. To je debela, tvrdo ukoričena sveska u kojoj svakom od nas pripada
po jedan list: tamo ti je upisano ime i prezime, a ispod toga pazitelј zapisuje
tvoje istupe i greške za vrijeme učenja. Subotom prefekt izriče kazne
prestupnicima.
Kažnjavaju nas oduzimanjem doručka, ručka, večere i zabranom izlaska u
grad, naročito nedjelјom.
Kao što rekoh, svak u crnoj knjizi ima po jedan svoj list, a Dule Dabić
sam ima tri lista. Gotovo i ne prođe dan da njega zbog nečeg ne zapišu, a već
koliko je puta kažnjen, to ni on sam ne zna. Kad se subotom čitaju kazne, već
unaprijed možeš znati da ćeš čuti i ovo:
»Dule Dabić, tri dana bez doručka, u nedjelјu bez ručka, u nedjelјu
popodne zabranjen izlazak u grad.«
De-De-Ha je na kraju sasvim prestao da dolazi na doručak i potpuno se
od njega odvikao, ali se nikako nije mogao pomiriti s tim da nedjelјom ne
izlazi zajedno s nama u šetnju po okolini Bihaća: na izvor Privilice i Klokota,
na brdašce Spomenik, na stari grad Sokolac i u sela Pokoj i Pritoku.
Jednom pazitelј, videći da De-De-Ha u nedjelјno popodne kreće s nama
na izlet iako je bio kažnjen, pokuša da ga vrati, ali De-De-Ha potegnu ispod
kaputa nekakvu staru handžarinu i zloslutno reče:
– Samo me dirni il’ prijavi prefektu, ovo će ti suditi!
Dobro se znalo da De-De-Ha održava svoju riječ i da sve dobro pamti,
zato se pazitelј brzo poizmače i nekud izgubi bez riječi.
Kakvi li su, u stvari, izgledali ti naši veliki grijesi i prestupi zbog kojih
smo tako surovo kažnjavani, da ostajemo bez hrane i šetnje, onoga što je
djetetu najpotrebnije, može se dobro vidjeti iz njihovog popisa u crnoj knjizi.
Evo, na primjer, Šta je zapisano samo jednog dana, u toku našeg
dvočasovnog učenja:
»Krsto Babić provlačio se ispod stola.
Baja lovio muve i bekelјio se na sijalicu. Dule Dabić vadio nož na Baju.
Hamid se bockao olovkom i proturao cedulјice.
Gojko Cukan zaspao nad knjigom.
Milan Snašica vezao Gojka za nogu od stola.«
Sami ćete priznati, bez ovakvih sitnih nestašluka teško je izdržati dva časa
učenja, jer svi smo bili živahni i zdravi dječaci. Ali deder ti to dokaži jednom
tupom i zlobnom pazitelјu.
Kad sve ovo znate, onda već možete zamisliti koliko smo svi mi mrzili
crnu knjigu. Ona je za nas bila oličenje sviju naših nevolјa i stradanja. Kad
bismo nju jednom uništili, činilo sam se, postali bismo najslobodniji i
najsrećniji lјudi na ovome svijetu.
I pazitelјa smo mrzili isto toliko kao i njegovu crnu knjigu. A naš pazitelј
zaista je bio takav da nikom nije ni padalo na um da ga voli.
Bio je to sin nekog bifedžije iz jedne obližnje varošice, debelјušan i
uobražen osmoškolac. Vječito se lickao pred ogledalom i mazao kosu
nekakvom pomadom čudna mirisa, pa ga konviktaši zbog nje prozvaše
»Smrdonja«.
Smrdonja! E, to mu je ime zaista odlično pristajalo i svaka čast i hvala
Baji, koji ga je izmislio.
– Eto, izletjelo mi samo iz usta! – priznavao je Baja Bajazit kad smo ga
pitali kako je uspio da za pazitelјa izmisli tako prekrasan nadimak...
Sjedimo, dakle, na času učenja i razmišlјamo kako ćemo izvesti jednu
malu osvetu nad našim pazitelјem. Plan smo već skovali prije početka časa, a
sad ga samo treba izvesti.
Evo o čemu se radi.
Još odmah poslije ručka pazitelј Smrdonja slao je u varoš našeg novog
kolegu, Košutića, da mu kupi kutiju »rahatlokuma«, onih divnih slatkiša koje
tako vješto pravi stari poslastičar Murat. Razumije se, nije mu ni padalo na
um da pošalјe nekog od nas, recimo Dulu Dabića, jer bi taj izvadio bar jedan
komad iz kutije, pa kud puklo da puklo.
– E, znam ja u čemu je stvar! – odmah se dosjetio De-De-Ha. – Večeras
pazitelј ide na sastanak s Marom Zorić iz šestog razreda, a ona voli
rahatlokume više nego svoj nos. Vidio sam ja to.
– Kad si vidio? – začudi se Baja. – Znaš kad. Prekjuče, uveče, bio sam se
pritajio u onome mračnom ćošku Žegar-aleje, kod malih vrata, čekao sam
Toju iz Žegara da ga izlemam, kad li odnekud ispade naš Smrdonja s Marom.
– A šta ti, brate slatki? – uzbudi se Hamid Rus.
– Eh šta! Nije bilo druge, nego ti ja brzo šmugnem pod prvu klupu pa se
tu pritajim.
– A oni? – dahnu Hamid bečeći oči.
– A i oni – tap-tap kroz mrak! – pa sjedoše na onu istu klupu, šta ću sad,
braćo skauti!
– Pa šta će biti dalјe?
– Počuj ti samo! Čim sjedoše, Mara zacvrkuta: »Jesi li donio ratluke?«
»Jesam, evo ih!« – veli on. Izvadi onda pazitelј kutiju pa je stavi između njih
dvoje. Vade jedan po jedan komad i mlјackaju, a između letava na klupi sipi
šećerni prah pravo meni po nosu. Ja, bogami, isplazih jezik da i na njega
štogod padne.
– Uh, uh! – huknu Hamid.
– Na kraju, bogami, ja ti ne mogoh izdržati – nastavlјao je De-De-Ha –
nego ti lagano izvukoh ruku ispod klupe pa s njom pravo u kutiju. Istog časa
na moje prste spusti se Smrdonjina ruka...
– Aoj, da se spustila na moju ruku! – zareža Baja. – Više bih volio
magareće kopito.
– Spusti on ruku i poče me milovati po prstima, misli da su Marini, a sve
tepa: »Slatka moja rukico, mila Maro!« – a ja ni živ ni mrtav.
– Pa kako se izvuče iz toga? – pita Hamid.
– Jedva nekako. Tek on što podiže svoju ruku a ja svojom pod klupu. Tu
ti se kasnije dogovoriše da pazitelј dođe večeras na sastanak na isto mjesto,
opet s kutijom rahatlokuma.
– E, onda mu se večeras valјa osvetiti – predlagao je Baja. – Deder da
nešto smislimo.
 Najpametnije što smo smislili bilo je to da mu iz kutije krišom izvadimo
rahatlokum, a da umjesto njega stavimo sredine od običnog hlјeba. Već smo
svaki od svog komada hlјeba odvojili pomalo sredine, stavili u jednu kesu i
sad je De-De-Ha, kao najvještiji, imao zadatak da iz pazitelјeve kutije izvadi
ratluke, a umjesto njih stavi hlјeb i da kutiju opet pažlјivo zalijepi sa strane.
– Bar je to lako – uvjeravao nas je drski De-De-Ha. Kutija se nalazila u
pazitelјevom jesenjem kaputu, a kaput je, za vrijeme učenja, visio u hodniku
o čiviluku. Trebalo je zato da na času učenja De-De-Ha iziđe napolјe i da
brže-bolјe obavi zamjenu.
Zbog toga namjeravanog podviga svi smo bili uzbuđeni. Nikom se nije
učilo. Preda mnom je stajala lekcija o seobi starih Slovena, ali meni se sve
pričinjavalo da Sloveni jašu na konjima obučem u karirane jesenje kapute i
da se slade Muratovim ratlukom.
– Ma kad li će De-De-Ha već jednom javiti da ide napolјe? – nestrplјivo
se pitao svaki od nas.
A De-De-Ha je dotle potpuno hladnokrvno učio svoju lekciju, a onda je
počeo da se meškolјi, zatim da se mršti i konačno je uzeo da krivi lice kao da
mu neko uvrće uvo.
Pazitelј Smrdonja pozorno se zagledao u njega.
– Šta je s tobom, Dabiću?
– Stomak me boli.
– Pa idi onda napolјe, šta mi se tu krevelјiš! – nelјubazno odreza pazitelј.
De-De-Ha iziđe, pognut, krijući pod kaputom kesu sa sredinom od hlјeba.
Mi smo ga ispod oka pratili.
– Dobro je, uspjeli smo!
Naša radost, međutim, bila je kratkog vijeka. Odjednom se Smrdonja
diže, protegnu se i – krenu prema izlaznim vratima. Mi zaustavismo dah.
– Gotovo je, uhvatiće ga.
Očekivali smo pazitelјevu zluradu dreku čim je izišao u hodnik, ali
napolјu je vladala potpuna tišina. Prođe tako kojih četiri-pet minuta, pa se
vrata ponovo otvoriše i pazitelј se vrati isto onako miran kao što je i izišao.
Nije, znači, ništa opazio.
Ali gdje je već De-De-Ha, šta li toliko radi napolјu?
 De-De-Ha se vratio tek pred kraj časa, još uvijek se pridržavajući za
stomak. Nismo smjeli da razgovaramo, ali smo ga zato prosto boli
pogledima.
– Šta je, je l’ uspjelo?
Svojeglavi De-De-Ha pravio se da ne primjećuje naše upitne i nestrplјive
poglede. Kao da ništa nije bilo, on se potpuno mirno prihvati svoje lekcije i
osta tako do kraja časa, slijep i gluv za sve oko sebe.
– Uh, što bi ga slatko bubnuo ovim svojim giviktom! – režao je Baja uza
samo moje uvo pipajući teg u džepu.
Čim se završi čas, čitava naša grupa trkom se uputila u dvorište iza
internata i tu se skleptasmo oko Dule.
– Je l’ sve u redu, kazuj?!
Umjesto odgovora, De-De-Ha poče da nas broji i da u sebi nešto računa.
– Ma šta je tebi, brate slatki? – povika Hamid Rus.
– Računam koliko će koga zapasti – zabrinuto objasni De-De-Ha.
– Čega zapasti, je l’ batina?! – povika Baja.
– Ama ratluka, braćo skauti! – veselo dočeka De-De-Ha i otvori onu
svoju kesu u kojoj je maloprije iznio sredinu od hlјeba. Zaista, bila je puna
rahatlokuma.
Za tren oka sve je bilo podijelјeno, a tek onda nastade potanko
propitivanje.
– Jesi li mu u kutiju nabio hlјeba?
– Nijesam.
– Kako nijesi, bog te vidio? – zinu Baja. – A da šta si uradio s hlјebom?
– Pojeo ga – mirno priznade De-De-Ha.
– Ma kako pojeo?
– Bogme lijepo. Taman sam bio otvorio kesu da izvadim sredinu, ali mi
hlјeb odjednom tako zamirisa da nisam mogao izdržati, nego skoknuh u
dvorište i naklopah se kao vuk – puc-puc-puc! – ode sve. Znate i sami da sam
danas ostao bez ručka.
– Pa ti si onda kutiju ostavio praznu, bog te vidio! – viknu Krsto. –
Gotovo je, Smrdonja će otkriti čitavu stvar.
 – Ništa se ti ne boj – guknu De-De-Ha. – Ja taman pošao iz dvorišta
unutra, a kuvarica na vrata. Deder, veli, momče, baci tamo iza ćumeza ova
kokošja crijeva.
– Kakva sad crijeva? – začudi se Baja.
– Eh kakva! – reče Hamid. – Ona prefektu i sebi peče kokoš, a nama je
dobra i stara govedina.
– Uzmem ti ja ona crijeva – nastavlјa Dule – pa mi istom nešto sinu u
glavu: evo, ovo ću ja u Smrdonjinu kutiju!
– I stavio si? – graknu Baja.
– Stavio, zatvorio, zalijepio i metnuo mu u džep – kratko objasni De-De-
Ha. – Alaj će da se iznenadi.
– Eh, to bi valјalo vidjeti kakvo li će lice načiniti naš Smrdonja kad
ugleda crijeva od koke! – uzdahnu Baja.
– Pa da se ja tamo negdje sakrijem? – upita Krsto Buva. – Oni obično
uvijek sjede na istoj klupi, a tamo je stalno mračno, niko me neće opaziti.
– Dobro bi to bilo! – s odobravanjem prihvatismo svi mi. – Čim se malo
smrači, ti – trk u Žegar-aleju.
Tek što smo dovršili taj razgovor, kad evo ti ga, ide onaj naš novi kolega
Bobo Košutić. Nismo ga volјeli, jer je uvijek bio upeglan i nalickan, pa smo
mu dali nadimak Bobo Lutka. Ipak mu De-De-Ha pruži jedan ratluk i upita
ga:
– Kako ti se ovo sviđa, a?
– Oho, odlični su. Baš sam ovakve danas kupio pazitelјu.
– To ti je dobro – poučno reče De-De-Ha. – Uvijek kupuj samo ovu vrstu.
To je Murat naučio praviti u Carigradu.
 VI

Te večeri s nestrplјenjem smo očekivali povratak Krste Buve iz Žegarske

aleje. Na svašta smo bili gotovi: i da ga vidimo premlaćena, i u ludom trku
pred Smrdonjinom potjerom, pa čak i to da nam ga donesu mrtva. Sam đavo
zna šta se može desiti u mraku.
– Brate slatki, alaj će biti frtutme (frtutma – trka, gužva) ako ga opazi
Smrdonja! – huktao je Hamid Rus.
– Uh, da mu je onda pri ruci ovaj moj givikt! – uzvikuje Baja i odmjera
teg na dlanu. – Bogme bi platio Smrdonjin nos!
– Kokošja crijeva, ehe! Dostojan poklon djevojci od jednog takvog
obožavaoca kao što je Smrdonja! – svečano uzvikuje De-De-Ha penjući se na
stolicu. Baja ga gleda iznenađen i u čudu pita:
– Gle, gle, gdje ti nađe tako probran rječnik?!
– Baš sad čitam jedan roman, pa sam otud izvukao tu debelu mudrost –
iskreno priznaje De-De-Ha.
– Brate slatki, kad je već riječ o knjigama, ko li je ono napisao narodne
pjesme? – brižno se javi Hamid Rus, ali ga Baja istog trenutka poklopi
prijekornim uzvikom:
– Ih, brate, naš drug Buva možda sad gine negdje tamo u aleji, a ti
raspalio o narodnim pjesmama. Napisala ih je moja tetka.
– Je l’ ona što si joj pojeo kvočku? – sasvim ozbilјno upita De-De-Ha.
Baja samo lјutito sinu okom i pođe rukom za svoj »givikt«, ali se uto
začuše u hodniku nečiji brzi koraci i u sobu, među nas upade Krsto Buva,
zaduvan, zemlјav i oznojen.
– Evo ga, živ je! – kliknu Hamid Rus.
– Ni živ, ni mrtav! – jedva dahnu Krsto. – Bio sam na pola koraka od
strašnog suda.
 – Kako to? – upita neko.
– Počujte samo! Ja se tek podvukao pod onu klupu i sve se vrtim, jer mi
se neki mrav uvukao za vrat...
– Prokleti mrav! – dreknu Baja. – Gdje li sam samo bio ja sa svojim
giviktom!
– Mrav škaklјa Krstu Buvu, oho-ho! – nasmija se Hamid.
– Ček, ne prekidaj me. Dokle sam ono došao?
– Došao si sam sebi za vrat, do onoga mrava – napomenu mu De-De-Ha.
– Škaklјa me, dakle, onaj mrav za vratom, kad evo ti drugog pobratima pa
uz nogavicu...
– Koga pobratima? – prekinu ga Hamid Rus. – Da nije Šico policajac,
brate slatki?
– Ma jok, brate, nego drugi mrav! – obrecnu se Krsto. – Ja taman pođoh
rukom da ga otjeram, a treći – čup-čup za uvo!
– K vragu već ti i ti mravi! – viknu Baja. – Kako si počeo, nabrojićeš
čitav mravinjak. Daj ti nama Smrdonju na sunce!
– Čekaj, i on će doći na red – smiruje ga Krsto.
– Otjerah ja tako sedam-osam mravčina, kad evo ti ga – tap-tap!
– Opet mrav?! – dreknu Baja.
– Kakav mrav! Smrdonja! Ide Smrdonja s djevojkom.
– Pa jest, otkud bi se čulo mravlјe tapanje – mudro tumači De-De-Ha.
– Dođe, dakle, Smrdonja, sjede na onu klupu pod kojom sam ja i podavi
noge tako da dođoše tačno uz moj nos ...
– Uh, pa ostade li živ? – pita Hamid Rus mršteći se.
– Jedva! – huknu Krsto. – Znaš ti njega, smrdlјivca, pere noge jednom u
mjesec dana.
– Ne, nego jednom u polugodištu! – ispravi ga Baja. – Pa šta bi dalјe?
– Evo šta – nastavlјa Krsto. – Odmah ti on potegnu onu kutiju iz džepa,
pa djevojci u krilo. »Vidi, veli, dušo, šta sam ti donio. Probaj samo.«
– A šta ona?
– A ona, onako u mraku, otvori kutiju, pipnu prstom i guknu: »Juh, ovo je
nešto mnogo meko i miriše na kokošinjac. Probaj samo.«
 – Aha, šta će onda on? – pita Baja.
– A on ti, bogme, zagrabi, čitavom rukom, prinese nosu i dreknu: »De-
De-Ha!«
– Zašto De-De-Ha? Valјda je dreknuo: kokošija crijeva! – pobuni se Dule
Dabić. – Nije valјda mislio da sam ja u kutiji.
– Ne! Mislio je da si ti ono stavio u kutiju – dočeka Krsto.
– Ehe, onda mi nema doručka za čitav slјedeći mjesec! – zviznu De-De-
Ha.
– Ništa ne brini, mi smo tu – tješi ga Hamid Rus.
– Dreknu tako Smrdonja – nastavlјa Krsto – a kad i djevojka spazi šta je u
kutiji, ona lјutito ciknu: »Fuj, prostak jedan, pseto, zamazanac, ne izlazi mi
više na oči!« Reče to, pa skoči i odjuri niz aleju, a Smrdonja uze kutiju, još je
jednom omirisa i poče da zavija osvetnički: »Jao, alaj će da mi plati i De-De-
Ha i čitava njegova bratija, kunem se mjesecom, suncem i crnom knjigom!«
– Zajedno smo kovali plan, zajedno jeli ratluk, pa je sad red i da plaćamo
zajedno – iskreno priznade Baja Bajazit.
Te večeri, na času učenja, Smrdonja je na nas bacao krvničke poglede i
čitavo vrijeme nešto zapisivao u svoju crnu knjigu. Sjedeći do mene, Krsto
Buva mi šapnu:
– Gle ga, nas ocrnjuje. Sigurno će zapisati i to da smo mu ratluk ukrali.
Krstino predviđanje zaista se ispunilo. Već sjutradan prefekt je javno
pročitao kaznu čitavoj našoj grupi: po pet dana bez doručka i dvije nedjelјe
zabrane izlaska u varoš zbog krađe pazitelјeva ratluka. De-De-Ha,
osumnjičen kao vođa, dobio je sedam dana bez doručka i mjesec dana
zabranjen izlazak.
– Čuješ ti, a ko je nas vidio da krademo tvoj šugavi ratluk? – naroguši se
Baja presretajući Smrdonju u hodniku.
– Vidio vas je Bobo Lutka kad ste ga jeli. Čak ste i njemu ponudili –
odgovori pazitelј.
– Aha, tako li je to! – prijeteći zagudi Baja, pa kad je iskupio čitavu našu
grupu u jednom ćošku dvorišta, on mračno i tajanstveno izjavi:
– Među nama se nalazi i jedan Branković!
Svi pretrnusmo. Od malih nogu znali smo da je Branković simbol izdaje,
najcrnje izdaje, a gle ti sad – takav jedan Branković uvukao se i među nas.
– Kazuj ga ko je! Taj će da iskiše za sve one naše otete doručke i
nedjelјne izlaske! – buknu prgavi De-De-Ha.
– To je glavom Bobo Lutka! – muklo objavi Baja Bajazit. – On je izdao
družinu i potkazao nas kod Smrdonje da smo pojeli ratluk.
– A ja, magarac, još ga častio! – uzviknu De-De-Ha. – E, baš sam
zaslužio šamarčinu. Baja, molim te prilijepi mi jednu vruću.
– Drage volјe, brate, i zaslužio si – rado pristade Baja i odvali Duli takvu
šamarčinu da je puknulo kao mali top.
– Evo ti druže! Hoćeš još jednu?
– Hvala, dosta je! – huknu De-De-Ha pipajući pocrvenio obraz. – Platiće
meni Bobo Lutka i za ovu zaušnicu.
– A sad braćo moja, da se zakunemo da ćemo se Bobi Lutki pošteno
osvetiti i na svakom koraku život mu zacrnjivati – predloži Krsto Buva. –
Evo, ja ću načiniti popis najbolјih smicalica, podvala, pakosti, zamki i
mudrolija koje protiv njega treba preduzeti. Pristajete li?
– Pristajemo. Ti si tome vješt. Meći ga odmah na ušlјivi spisak! Staviti
nekog na »ušlјivi spisak« to je u našoj grupi značilo proglasiti ga pred svima
lošim drugom, izdajnikom, tužibabom i ulizicom. Sa takvim se niko ne igra,
niko mu ne povjerava tajne i svak živ ga se kloni kao pravog pravcatog
ušlјivca.
Već sjutradan u hodniku, na maloj oglasnoj tabli, osvanuo je ovakav
plakat ispisan nečijim cifrastim rukopisom:

OGLAS

Ovim se obavještavaju svi konviktaši da je Bobo Lutka, zbog izdaje

svojih drugova, stavlјen od danas na UŠLjIVI SPISAK. Zato se opominju svi
đaci da ga se dobro čuvaju, a također se preporučuje da ga, u svakoj zgodi i
prilici, časte slјedećim stvarima;
1) da mu razapinju krevet,
2) da mu kriju kofer, cipele i ostale predmete,
3) da mu ne šapću na času,
 4) da mu u slamaricu meću drva, ugalј i kamenje,
5) da se bekelјe na njega i izazivački češu,
6) da začepe nos kad kraj njega prolaze,
7) da mu priređuju i razne druge smicalice i iznenađenja.
S ušlјivog spiska dotični će biti skinut samo ako se sasvim popravi.
Konviktaška grupa III razreda
 VII

Bobo Lutka, mamina maza, imao je običaj da uvijek ustaje poslјednji.

Tako je bilo i onoga jutra kad je u hodniku istaknut onaj oglas o ušlјivom
spisku.
Svi su već bili pročitali onaj plakat na tabli kad je Bobo, ništa ne sluteći,
krenuo prema umivaonici, još uvijek pospan i razbarušen. – Koliko je sati? –
upita on prvog đaka koga je sreo, ali ovaj samo okrenu glavu i začepi nos.
– Gle, koji mu je đavo, ta valјda ja ne smrdim? – obrati se on drugom
učeniku, ali ovaj se tako grozno izbekelјi na njega i uze se krvnički češati da
se Bobo čisto prepade.
– Bogami je ovaj lud!
Uz put susrete još nekoliko đaka, ali svi su se ili krevelјili ili začeplјivali
nos tako da Bobo sasvim ozbilјno pomisli:
– Ovo ja sigurno sanjam. Ček baš da se uvjerim.
I da bi zaista utvrdio da li je budan ili sanja, on uze s prozora nečiju četku
i dobro se lupi po glavi tako da mu pred očima sinuše svjetlaci.
– Auf, budan sam!
Ušao je u umivaonicu, stavio pored sebe sapun, četkicu i peškir, ali tek
što se okrenuo prema prozoru da vidi šta se radi u dvorištu, kad njegov peškir
plјesnu o mokar beton, a četka i sapun odletjele u ćošak.
– Ehej, šta je to?! – viknu on uplašeno, jer mu se učini da kroz otvorena
vrata munjevito iščeznu neka sjenka.
Tišina. Nema odgovora.
Pokupio je svoje stvari i počeo da se umiva, ali tek što je dobro
nasapunao lice i čvrsto žmireći podmetnuo vrat pod mlaz vode, kad ga neko
lupi metlom po turu, tako da je skočio kao zec.
– Jao, jao!
 Tek napola umiven, jurnuo je natrag u spavaonicu i tek što je sjeo na
krevet da navuče cipele, kad se čitava postelјa pod njim povede i tresnu o
patos. Istog trenutka u hodniku se zaori smijeh i čuše se hitri koraci
bjegunaca.
– Uh, ko li mi samo razape krevet?! – zastenja on dižući se i kolutajući
očima, ali tek tada, na svoj veliki užas, opazi da mu nema kofera. Kad je
polazio na umivanje, vidio ga je tu, uz krevetsku nogu, a gle ti sad – iščezao.
Istrčao je napolјe kao lud i naletio pravo na poslužitelјa Jovu Ponedjelјka
Skandala.
– Ma šta se ovo jutros događa, Jovo?
– He, pa zar ti još nisi vidio oglasnu tablu? – začudi se Jovo.
– Nisam, tek sam ustao.
– Skandal! – uzviknu Jovo. – Pa znaš li ti da je dolјe prilijeplјena kao
neka potjernica za tobom, kao neka... Koliko ja razumijem, bratac, ti si
stavlјen izvan zakona.
– Šta mu to znači »stavlјen izvan zakona«?
– Ehe, pa zar ti to ne znaš? Skandal! To znači da te više ne štiti nikakav
zakon i ko god te sretne, može te ubiti.
– Šta, kuku meni?! – dreknu Bobo Lutka. – Pa vidim ja da je jutros
počelo nešto slično. Već je radila metla.
– Metla je šala, bratac! – zviznu Jovo Skandal.
– Sad će doći na red kolac, puška, bajonet i ostalo vatreno i hladno oružje.
– Ma šta ti to govoriš?
– To što si čuo. Nego, čeknider malo, dok ja pronađem kakvu tolјagu ili
sjekirče, pa da te ja umlatim. Možda ću i neku nagradu dobiti.
– Jesi li ti lud, šta li ti je! – povika Bobo i stade zvjerati kuda da strugne,
ali ga Jovo Skandal čvrsto pograbi za jaku i zlurado zakreketa;
– Ehe-he, nećeš mi uteći, bratac! Ako su mi umakli Karanović i družina,
ti, bogami, nećeš!
Gurajući Bobu pred sobom kroz hodnik, on ga dovede do same oglasne
table.
– Zlikovče jedan, vidider svoju sliku! Stavlјen si, evo, na nekakav ušlјivi
spisak. Sigurno si nešto grdno zabrlјao, a?
 U tome trenutku odnekud naiđe pazitelј Smrdonja pa kad pročita onaj
oglas, on lјutito povika:
– Kakav je ovo bezobraznik?! Dolјe s ovom prčkarijom!
Digao je ruku da strgne plakat, ali ga Jovo Skandal popade za mišicu.
– Ne dozvolјavam da se diraju službena dokumenta!
– Kakva dokumenta, bog s tobom? – iskrlјešti se Smrdonja. – Otkud je
ovo službeni dokumenat? – Da nije službeni, zar bi se nalazio na oglasnoj
tabli? – pobuni se Skandal. – Nemoj ti da učiš mene, starog policijskog i
zatvorskog službenika.
– Pa dokle ti misliš da ovo stoji ovdje? – povika Smrdonja.
– Dok prefekt ne naredi da se skine.
– Ali prefekt je sinoć otišao na put, vraća se tek za dva dana.
– Pričekaćemo! – mirno reče Skandal. – Ne jede nam ovaj oglas lјeba pa
da se moramo žuriti.
– O-o, lјudi božji, šta dočekasmo, da se razni švrakopisi Bajine družine
smatraju službenim spisima! – zakuka Smrdonja.
– Što je na oglasnoj tabli, to je za mene čista čistackata svetinja! – povisi
Skandal glas. – A ovoga malog prestupnika vodim u svinjac da ga pritvorim.
– Kakvog prestupnika, je li Bobu? Pa ti si sasvim lud, čovječe!
– A, jok, ne puštam ja njega bez prefektove dozvole. Taman posla, pa da
me zbog njega otpusti iz službe kao oni u Kuli zbog Karanovića. Nisam ni ja
baš tolika budala, zvekan i zamlata.
Zna se da su mnogi policajci tvrdoglav i tup svijet, a kad je neki od njih
još i dugogodišnji stražar, u toga je tikva tvrda i debela kao prastari zidovi
bihaćke Kule. Nije onda ni čudo što Jovi Skandalu ni sam đavo nije mogao
dokazati da bi Bobu trebalo pustiti. Nije pomoglo čak ni Bajino zauzimanje,
Jovo je ostao uporan.
– Gospodin-Baja, tebi svaka čast, odrastao si čovjek, mogao bi biti
profesor ili upravnik kaznione, ali ovoga malog ne mogu pustiti ni na čiju
riječ.
Strog i neumolјiv, Skandal je Bobu odvukao do konviktaškog svinjca,
ugurao ga unutra, ubacio za njim naramak slame, ćebe i bokal s vodom, a na
vrata stavio grdno veliki katanac koji su đaci još davno pronašli kod
napuštene austrougarske barutane, nedaleko od Bihaća.
– Eto, pa sad sjedi tu. Imaćeš svaki dan pola sata šetnje, jednom u
mjesecu možeš da pišeš roditelјima, a jednom da primaš posjetu u prisustvu
zatvorskog službenika. U slučaju da umreš, tvoje odijelo, kofer i ostala
zaostavština biće predati tvojim najbližim srodnicima.
Kad je čuo ono o umiranju, Bobo zakuka:
– Ajoj meni, majko moja! Kuku meni dovijeka gdje ću kosti ostaviti! –
Ne kukaj već unaprijed da će ti tu kosti ostati – poučno mu napomenu
Skandal. – Možda ćeš biti premješten u Kulu il’ u banjalučku »Crnu kuću«, a
dobiješ li vječitu robiju, ode ti u Zenicu, u robrjašnicu. Tamo ćeš, možda, i
okove dobiti.
– Jao, jao, jao! – stade još više da se dere mali zatvorenik. – Neću da
idem u Zenicu!
– Pa ne boj se, možda nećeš ni morati – uze da ga tješi Skandal. – Ako te,
na primjer, osude na vješala, ne moraš daleko ići. Dovešćemo te lijepo do
prvog drveta i gore te objesiti kao neku džigericu.
– Uhu-hu, jadan ti sam! – zatuli mali nevalјalac.
Razumije se, Jovo je znao da jednog ovakvog dječaka ne čekaju ni vješala
ni robija, ali je htio da ga dobro zastraši, jer je sve nešto slutio da se ovaj mali
lutak u nečem grdno ogriješio o svoje drugove, a takve lјude ne vole čak ni
zatvorski stražari.
Kasnije se pričalo da je Jovu Skandala na to podgovorio osvetlјivi De-De-
Ha, ali se nikad nije moglo saznati koliko u tome ima istine.
Tek naveče toga dana Bobu je iz neobičnog zatvora oslobodio profesor
istorije Pejan, koji je zamjenjivao prefekta. Na Bobinu kuknjavu kako mu je
strašno bilo u zatvoru, Pejan se samo grohotom nasmijao.
– Ovdje ti bilo strašno?! Hoćeš li ti da ja tebi zbog toga dadnem slabu
ocjenu iz istorije, a? Zar si zaboravio kakve su bile srednjovjekovne tamnice i
kako su zatvorenici mučeni u njima? Sjećaš li se okova, sindžira, guja,
akrepa? A ovdje, kod tebe, jedva da bi se našla koja buva.
Te večeri Baja se bio nešto ućutao i tek pred spavanje on iskupi čitavu
našu grupu u jednom ćošku učionice i predloži nam:
– Znate šta, kad neko čitav dan provede u svinjcu, ne odgovara mu više
nadimak Lutka. Zar ne bi bilo mnogo bolјe da mi ovu našu rđu nazovemo
Bobo »Gica«?
Svi se složismo s njim uz veselu graju.
 VIII

Zbog Bobe Gice i onoga oglasa opet smo nastradali čim se prefekt vratio
s puta: čitavu grupu kaznili su da u nedjelјu ostane bez ručka. Propade nam,
dakle, slavni nedjelјni ručak s pečenjem i kolačima. I to zbog koga? Zbog one
rđe nalickane, one uštve, onoga Bobe Gice! Ah, što kod nas ne žive tigrovi,
nosorozi i udavi da jedne noći smrse konce ovome preispolјnom
arhinevalјalcu!
Poslije toga događaja s oglasom i svinjcem Bobo postade prefektov
milјenik i povjerlјivo lice.
Začuje se, recimo, u hodniku ili spavaonici neka lupa i dreka, upada
prefekt i još s vrata pita:
– Bobo, ko je pravio nered?
A on, ulizica, skače spremno kao kuče i referiše:
– Dule Dabić, molim, rvao se s Milanom i oborili stolicu.
Razumije se, odmah na licu mjesta pada kazna i za Dulu i za Milana
»Snašicu«, a naša mržnja protiv Gice poraste još za jedan stepen. Jednog
jutra Krsto Buva tajanstveno mi šapnu:
– Možda će danas naš slovenski bog Perun prosuti svoj gnjev na grešnu
glavu Bobe Gice.
– Otkud znaš?
– Sanjao sam nešto tako.
Kad Krsto »sanja« nešto slično, to je onda najbolјi znak da je on, lično,
već skovao neku podvalu. Zbog toga sam s nestrplјenjem očekivao čas našeg
profesora matematike Perića, zvanog Perun Gromovnik.
Pred sam početak njegovog časa Krsto se nešto mnogo vrzmao oko Bobe
i njegove klupe. Najzad, evo ga, ulazi Perun i još s vrata grmi:
– Sveske na klupu da vidimo domaći zadatak!
 Potegosmo svoje torbe, uze i Gica svoj uredni kožni torbak, otvori ga, a
istog trena – frrr! – iz torbaka sunu vrabac i poletje prema zatvorenom
prozoru.
– Aha, drž’ ga! – povika prvo Krsto Buva i za tren oka u razredu nastade
takva gungula, cika i krklјanac kao da je zemlјotres. Ustrča se čak i strogi
Perun s lenjirom u ruci.
– Aha, raspalite ga! – dovikivao mu je Baja. Vrabac je konačno bio
uhvaćen i po Perunovom naređenju svečano izbačen kroz prozor. Tek tada
Perun priđe prestrašenom Bobi i grmnu:
– Zadaću na sunce, hrabri lovče!
Još prije početka časa Bobina sveska ležala je otvorena i spremna za
pregled, ali sada – pazi ti užasa! – pokaza se da je u onoj trci preko klupa
neko stao širokim gumenim đonom baš na onu stranicu sa zadacima i na njoj
ostavio crn otisak sličan kakvoj križalјci za ukrštene riječi.
– Aha, ovako mi se sveska drži u redu! – orio se Perunov glas. – Stao si,
znači na nju kad si se pentrao za vrapcem, je li?
Gica, sav preneražen, poče da se pravda i da zamuckuje, ali se pokazalo
da baš i on ima cipele s gumenim đonom i to je profesoru bilo dosta.
– Ako laže koza, ne laže rog! Vidiš da su đonovi tvoji.
Kad je zazvonilo za odmor, Krsto Buva povuče me u ćošak i podiže nogu.
– Kao što vidiš, imam i ja gumeni đon – namignu on šeretski – a kad ga
još malčice podmažeš crnom mašću, odlično štampa.
– A, ti si, dakle, taj? – zinuh ja.
– Samo ćuti! – opomenu me on. Priđe nam i De-De-Ha i reče zabrinuto:
– Čim Perun javi našem prefektu ovo za vrapca meni ne gine kazna.
Nikako neću moći dokazati da ja u to nisam umiješan.
Međutim, toga istog dana, na času vjeronauke, De-De-Ha je također
iznenada nastradao.
Nekoliko dana ranije katiheta nam je tumačio kako je Bog »triličan«, to
jest, da ima tri lica: Bog otac, Bog sin i Bog duh sveti. Sad je, pak, uzeo da
propituje prošlu lekciju i prvog je prozvao Dulu.
– Dabiću, kaži ti nama kakav je Bog.
De-De-Ha se sporo diže, jer pojma nema o tome kakav je Bog zato što je
za vrijeme minulog časa vjeronauke igrao »mice« s Bajom. Zato se u
neprilici okreće nama i šišti:
– Šapćite!
Jest vraga, šapći ti Duli kad je on gluv! Ipak se naginjemo naprijed i
razvlačimo:
– Tri-li-čan! Tri-li-čan!
De-De-Ha se prokašlјa i glasno blekne:
– Gospodin-katiheta, Bog je priličan!
– Šta?! – prijeteći zaori s katedre.
– Bog je priličan! – još jasnije vikne Dule.
– Priličan si ti magarac i još veća neznalica! – dreknu katiheta. – Zar je
svemogući Bog za te samo priličan, a?
– Pa tako piše – poče da vrda Dule.
– Aha, piše! – razgalami se katiheta. – Valјda u nekakvim jeretičkim ili
turskim knjigama! Gdje si samo to našao?
Ovaj Dulin odgovor da je Bog priličan do noći je postao poznat po
čitavom našem internatu i zbog njega se De-De-Ha do večere potukao jedno
šest puta. Videći ga tako bjesomučnog, Jovo Skandal prijekorno mu reče:
– Šta je to s tobom danas? Dosad si bio priličan dječak. Prgavi Dule frknu
kao mačak:
– Šta reče, ko je priličan?
– Bog, bog! Bog je priličan! – prodera se neko kroz poluotvorena
dvorišna vrata.
– E, sad ćeš i ti boga vidjeti! – prosikta De-De-Ha i jurnu napolјe, u mrak.
Ubrzo se začu kako lomi suncokrete u konviktskoj bašti, jurio je nekoga.
– Skandal, što se ovo dogodi s Dabićem! – začuđeno reče Jovo. – A zaista
je bio priličan dječak.
Kao što smo i očekivali, prefekt je samo opomenuo Gicu zbog onoga
događaja s vrapcem, a De-De-Ha je opet kažnjen uz slјedeće obrazloženje:
– Pa naravno, dok je tu vrabac, i ti si upleten u tu magareštinu. Nemoj ni
pokušavati da se pravdaš. Znam ja tebe, ti si priličan advokat.
Kad ču »priličan«, De-De-Ha se vrcnu kao da ga ubodoše šilom.
 Od toga dana niko pred našim Dulom nije smio da izgovori riječ
»priličan«, a opasno je bilo čak i boga pomenuti. Jednom sam bio neoprezan,
pa na Dulino pitanje, kako sam naučio lekciju, ja odgovorih:
– Prilično.
Istog trenutka zveknu me po glavi Dulin stari torbak tako da mi se učini
da je posred Bihaća tresnuo meteor, a tek potom čuh De-De-Haov zlurad
glas:
– Evo ti prilične ocjene za tvoje prilično učenje.
 IX

Krajem jeseni dobili smo u konviktu, a u isto vrijeme u našem razredu,

jednu čudnu prinovu: braću Mandiće, blizance, učenike trećeg razreda.
E, njih je valјalo vidjeti!
Bili su djeca nekog finansa iz Gospića, pa kad im oca premjestiše sa
službom u Bihać, i oni, naravno, iz gospićke gimnazije pređoše u bihaćku.
Ti dječaci bili su slični jedan drugom kao jaje jajetu, toliko slični da su
vjerovatno i roditelјi ponekad imali muke da ih razlikuju. Osim toga, uvijek
su bili jednako obučeni, pa je to još više povećavalo upravo zaprepašćujuću
sličnost između njih dvojice.
Zbog te njihove neobične sličnosti, svakodnevno su se dešavali razni
nesporazumi, smiješne zgode i doživlјaji. A osim toga braća su po prirodi bili
vrlo bistri dječaci, lukavi i promućurni, pa su tu svoju sličnost vrlo vješto
iskorištavali gdje god su stigli.
Zbog njihove sličnosti prvi je bio namagarčen De-De-Ha, zatim brojni
konviktaši, pa profesori, policija, fotograf, vlasnik bioskopa Jovo
»Kinedžija« i svak drugi koje na njih svojom nesrećom naletio.
De-De-Ha je bio ovako natocilјan.
Onoga dana kad su braća Mandić, Ranko i Branko, stigli u konvikt, prvi
je na njih nabasao De-De-Ha. Najprije je susreo Ranka u našoj učionici i
dobro ga zagledao, a kad je izišao u dvorište, ugledao je Branka i zinuo od
čuda.
– Pazi, otkud se ovaj brže stvorio ovdje?! Ma ček, možda sam se ja
prevario!
Skoknuo je u učionicu, a kad je tamo ponovo ugledao Ranka, još se više
uprepastio.
– Gle, opet je ovdje!
Onda se glavačke sjurio u dvorište, naletio na Branka i sav zbenavlјen
okomio se na njega:
– Ti se sa mnom rugaš, je li?! – Zašto? – začudio se Branko.
– Kako zašto! Čas me sretaš u dvorištu, čas u učionici. Kud se to
provučeš da mi je znati.
Domišlјati Branko dosjeti se u čemu je stvar pa odgovori potpuno mirno:
– Prođem kroza zid.
De-De-Ha se naroguši.
– Misliš ti da sam ja budala, a?
– Evo da se kladimo u olovku da ću izići iz ovoga zaklјučana svinjca prije
tebe, a kad me vidiš tamo, trkom se vrati do svinjca i opet ću se ja u njemu
naći prije neg ti dođeš.
– Evo da nećeš! Daj ruku!
Plјesnu dlan o dlan, zatim De-De-Ha zatvori nepoznatog dječaka u
svinjac, čvrsto zaglavi klin u drvenu prečagu da se ne može otvoriti i
bezglavo odjuri prema učionici. A tamo, tek što je otvorio vrata, spazi onog
istog đaka kako nekim konviktašima pokazuje punu kutiju olovaka.
– Pazi ti, sve je ono dobio na opkladu od ovakvih budala kao što sam ja! –
preneraženo promuca Dule i bez riječi jurnu natrag, u dvorište. Tamo, u
svinjcu nađe svog zatvorenika, koji ga još s vrata dočeka:
– Burazere, ovamo olovčicu!
De-De-Ha mu dade bez riječi jednu pokratku i odmagli preko dvorišta
praznovjerno se obzirući kao da je vidio samog đavola. Tek blizu kuhinje
zaustavi se pred Jovom Skandalom i zamoli ga:
– Deder, molim te, zvekni mi jednu vruću, jer nikako danas ne znam
sanjam li ili sam budan.
Skandal mu rado odalami jednu zaušnicu i prijatelјski reče:
– Budan si, junače! Ako ne vjeruješ, hoćeš li još jednu?
– Hvala ti ko bratu, dosta je bilo.
Međutim pola sata kasnije, kad je De-De-Ha ugledao braću zajedno i
vidio da mu je podvalјeno, on brže-bolјe ponovo pronađe Skandala i
zadihano viknu:
– Deder, dobrotvore, razvući mi još jednu! Skandal ga opet svesrdno
omarisa, a kad se dječak izgubi, on začuđeno izbulјi oči.
– Ma šta li je ovo sad, ovi te mole da ih biješ? Skandal! Ko će ga znati,
možda ovo ja sanjam pa bi me trebalo nečim dobro mardeknuti da se
probudim.
Braća Mandići odmah su počeli podvalјivati i našem Baji. Samo jedan od
njih uplatio je Baji mjesečnu članarinu od pola dinara da mu se može rugati, a
obojica su zbijali šegu na Bajin račun, ali de ti sad pogodi koji se od njih
džabe ruga.
Jednog dana poslije duga mozganja, Baja odlučno izjavi:
– Ili oba plaćajte, ili bijem onoga koga uhvatim, pa bio on Branko ili
Ranko. Nema više veresije.
Ona rđa, naš pazitelј Smrdonja, takođe je imao muke s nemirnom
braćom. Kad jedan od njih načini neku gužvu, on nikako da pogodi je li to
bio Ranko ili Branko. Na kraju je u crnu knjigu jednostavno počeo da bilјeži
ovako:
»Jedan od braće Mandića skakao po učionici. Jedan Mandić izmakao
stolicu drugom Mandiću. Blizanac Mandić spavao na času...« itd.
Ako bi prefekt kaznio jednog Mandića, kaznu su braća sporazumno,
dijelila popola. Na primjer, ako je Branko kažnjen s dva dana bez doručka,
jedan bi izdržao Ranko, a jedan Branko. I zabranjen izlazak nedjelјom
također se dijelio: tri sata odsjedio bi u pritvoru jedan brat, a tri drugi.
Dolaskom braće Mandića naša borbena grupa iz trećeg razreda silno je
ojačala. Oni su uvijek bili orni i spremni za svaki podvig, svaku šalu i
podvalu. Čak da ih i ne obavijestiš o nekom tajnom planu, oni odnekud
pogode da ga ti praviš i već ti evo jednog od njih, namiguje i pita:
– Šta to snuješ, pobratime, a? Pa zar to može biti bez nas, je li?
U konviktu je s braćom još nekako išlo, ali u samoj gimnaziji, u razredu,
Mandići su svakodnevno pravili pravi dar-mar na veliko naše uveselјavanje.
Postalo je prosto pravo zadovolјstvo ići u školu, jer si svaki dan očekivao
neku njihovu najnoviju majstoriju.
Kad profesor prozove jednog od Mandića da odgovara, onda izlazi onaj
koji je bolјe spremio lekciju. Jedan je bolјe znao srpski jezik, istoriju i
zemlјopis, a drugi matematiku, fiziku i hemiju, pa su tako i odgovarali.
Strogi profesor Perun pokušao je da doskoči braći, pa čim bi, recimo,
ispitao Branka i poslao ga na mjesto, odmah bi prozvao Ranka, ali braća bi u
klupi tako brzo i vješto izmijenjala mjesta da bi opet izlazio Branko i ponovo
govorio, ali sad pod imenom Ranka. Pokušaše najzad da ih smjeste u razne
razrede, jednog u »treći be«, a drugog u »treći a«, ali sad se tek načini
pometnja. Više niko živ, pa ni mi sami, nismo znali ko s nama u razredu
sjedi, Ranko ili Branko.
Bobu Gicu braća su odmah »pročitala«. Čim su ga prvi put ugledala,
jedan reče:
– Ovo je neko lickalo!
– I njuškalo! – dopuni ga drugi.
A s njihovim dolaskom u konvikt počelo je nešto još mnogo važnije:
objavlјen je istreblјivački rat »crnoj knjizi«, magacinu naših grijehova, naših
kazni i stradanja.
 X

Čim su prvi put zapisani u crnu knjigu i dobili prve kazne, braća Mandići
samo se zgledaše i jedan od njih prišaputa Baji:
– Ovo bi trebalo spaliti!
– Koga to, je l’ Smrdonju? – prenu se Baja, jer mu se učini da blizanac
gleda baš u pazitelјa.
– Ne njega – reče Mandić – mnogo bi se dernjao pa bi se čulo.
– Pa koga onda? – ne može da se sjeti Baja. – Svak će galamiti kad ga
meću u vatru.
– Neće crna knjiga – šapnu Mandić.
– Hm, pa kako ćeš? – zamišlјeno progunđa Baja.
– Svako »kako« ima svoje »nekako« – odgovori blizanac. – To sam čuo
od svog djeda Rade.
– E, kad bismo nekako mogli do toga tvog djeda da ga upitamo za savjet
– našali se Baja, ali mu Mandić odvrati isto tako šalјivo:
– A, tu jedino nema »nekako«, nego važi samo »nikako«, jer je djed
poginuo tresući orahe, pa sad nikako ne možemo do njega... Znaš, zabunom
je stresao i sebe s oraha. – Ih, zašto na orahu nije bio naš Smrdonja umjesto
tvog djeda! – uzdahnu Baja. – Onda ti garantujem da bi ga naša grupa zaista
»nekako« stresla s oraha, a ne bi ga »nikako« ostavila gore.
Kasnije, kad se nađosmo u dvorištu, čitava naša grupa okupi se u jednom
ćošku blizu svinjca. Tu smo se u poslјednje vrijeme najradije sastajali zbog
toga da bismo se zaštitili od špijuniranja Bobe Gice. Otkad ga je Skandal
držao zatvorena u svinjcu, Bobo je daleko zaobilazio svoj bivši zatvor i više
mu se ne bi primakao taman da ga tamo čeka tepsija baklave.
– Ej, braćo moja, da znate šta mi je predložio ovaj premudri drug – poče
Baja obraćajući se čitavoj grupi, pa da bi nas što više zagolicao, zastade malo
i tajanstveno podiže prst. – Tiče se crne knjige.
 – Koji drug? – nestrplјivo pripita De-De-Ha.
Baja se okrenu braći Mandićima i zažmirka u velikoj nedoumici.
– Pa ovaj... Koji li je ono od vas dvojice maloprije prišaptao ono o crnoj
knjizi?
– Ja nisam! – reče jedan Mandić, možda Branko ili Ranko, teško je bilo
pogoditi.
– Nisam ni ja! – dočeka drugi Mandić, opet Branko ili Ranko. Baja se
zabezeknu.
– Kako da niste! I još mi je jedan od vas pričao kako je njegov djed sam
sebe stresao s oraha.
– Ehej, to si ti spavao na času dok sanjaš djedove na orasima! – cerio se
Krsto Buva.
– Mi smo imali samo babu, ali ona se penjala jedino na dudove, jer nije
imala zube – reče jedan od Mandića.
Baja se zapanjeno izbulјi u braću kao da su pred njim dva krokodila i
promuca:
– Kako, zar niste pominjali ono »kako, nekako i nikako?« Hamid Rus
oprezno se udalјi podalјe od Baje i zabrinuto upita:
– Brate slatki, da ti danas nisi jeo bunike ili kakve druge otrovne trave?...
Zbilјa, u koju ono vrstu bilјaka spada bunika?
Čitavu tu smijuriju dokrajči najzad nestrplјivi De-De-Ha:
– Reci ti nama: šta si to čuo o crnoj knjizi pa makar bio san ili java? Ona
se meni toliko popela na glavu kao da sam ja neki dud ili orah.
– Zaista, valјalo bi je stresti kao toga Mandićeva djeda, babu, šta li je –
dodade Krsto. – Ma čuo sam da bi crnu knjigu trebalo nekako uništiti, eto ti
šta! – dreknu Baja.
– Pa tako, brate, – reci! – podviknu oduševlјeno De-De-Ha. – Bilo da si to
čuo u snu, bilo na javi, pametno si čuo.
– To ti je samo mudra glava mogla predložiti – reče jedan od Mandića.
– Vrlo mudra! – priskoči mu u pomoć drugi Mandić.
Baja ih samo krvnički pogleda, steže u džepu svoj givikt i u sebi reče:
– Hm, da mi je samo znati koji mi je od njih dvojice to predložio,
isprebijao bih ga pa makar prijedlog bio ne znam kako pametan.
De-De-Ha okrenu se Baji.
– Molim te, zvekni mi jednu dobru zaušnicu zato što se ja nisam sjetio da
crnu knjigu treba uništiti.
Baja zažmiri, izmahnu rukom i u sebi reče:
– Zamisliću da udaram onoga jednog Mandića. Puče šamar, a De-De-Ha
poskoči i dreknu:
– Uf, uf! Ja tražio samo dobru, a ti mi odalami odličnu, vruću i begovsku
zaušnicu!
– Što da štedim na svom drugu – velikodušno reče Baja i okrenu se Krsti
Buvi. – Čuješ, trebalo bi i tebe malčice propustiti kroz kakve dobre ručerde.
– Šta, jednu buvu kroz ručerde! – začudi se Krsto. – A zašto to, molim te?
– Zato što se dosjetiš svakoj đavoliji, a nije ti palo na um da dođemo
glave crnoj knjizi.
– Pa dobro, sad ću misliti kako ćemo se nje dočepati – obeća Krsto. Kako
je sutra bila nedjelјa, i čitava naša grupa nije imala izlazak, mi se
dogovorismo da ćemo taj dan posvetiti pravlјenju plana kako da dođemo do
crne knjige.
Na rastanku Baja uhvati braću Mandiće, odvede ih na stranu i u
povjerenju upita:
– Hajde, sad mi pravo kažite, zašto nijedan od vas dvojice ne priznade da
mu je palo na um kako bi crnu knjigu trebalo spaliti?
Jedan od Mandića, lukavi Ličanin, zaškilјi na desno oko i reče:
– Kad bi se jednog dana saznalo ko je uništio crnu knjigu, najviše bi
stradao onaj kome je to prvom palo na um.
– Pazi, molim te! – zinu Baja. – To bi zaista tako bilo. Ma ko se toga prvi
sjetio?
– Onaj naš djed s oraha – reče jedan Mandić. – On se, na primjer, nikada
nije prvi dosjetio kako bi trebalo pokrasti popove kokoške. To bi uvijek
smislili njegovi nerazdvojni drugovi.
Baja začuđeno iskrlјešti oči.
– Mnogo fin čovjek taj vaš djed kokošar, a još mu je bolјe društvo. Jesu li
se i ti njegovi drugovi penjali na drveće?
 – Ne, ali su ih selјaci htjeli popeti na jednu krušku – reče jedan od braće.
– Opet zagonetka! – viknu Baja. – A zašto to?
– Ukebali su ih u krađi konja, pa su pošli da ih objese – objasni Mandić. –
Jedva ih žandari oteli.
Baja samo izbeči oči.
– Šta kažeš – da ih objese?! Eh, puste štete što u okolini Bihaća nema
tako divnih selјaka da im poklonimo našeg Smrdonju!
 XI

Evo nas u bašti našeg konvikta. Sakriveni iza visokih suncokreta,

dogovaramo se kako ćemo doći glave crnoj knjizi.
– Treba to spaliti, pa nek se crn dim digne do nebesa! – gnjevno uzvikuje
Baja i beči oči.
– Najprije to treba dobaviti u ruke – mirno kaže jedan od Mandića, a
drugi ga, isto tako mirno, dopunjava:
– I brzo spaliti kao što Baja predlaže, ali sa što manje dima da nas niko ne
primijeti.
– Knjiga se može ukrasti samo obnoć – javi se De-De-Ha, stručnjak za te
stvari – a za to bi trebalo sedam-osam većih i toliko isto manjih klјučeva.
– Što će nam toliki klјučevi, brate slatki? – začudi se Hamid Rus. –
Koliko ja računam, dosta su dva: jedan za vrata od učionice, a drugi za
Smrdonjinu ladicu. Je li tako?
– Tvoj račun dobar je za našeg profesora matematike – reče De-De-Ha. –
Nјemu zaista za dvije brave treba samo dva klјuča, ali za moju hajdučku
matematiku treba za svaku bravu nabaviti bar sedam-osam i tek će, možda,
samo jedan od njih biti onaj pravi koji može da je otvori.
– Ako se bude trebalo provlačiti, tu sam ja! – javi se Krsto Buva.
– Je l’ kroz bravu? – nepovjerlјivo zaškilјi De-De-Ha.
– Ma ne, brate, već kroz prozor. Zar ti ja ličim na klјuč da se u brave
zavlačim?
De-De-Ha ga omjeri kritički i reče:
– Kakav klјuč! Po svojoj glavi ti mi ličiš na okovan vrh one grede koju su
zvali »ovan« i kojom su stari Rimlјani probijali gradske kapije.
Svi prsnuše u smijeh, a Krsto Buva, nimalo zbunjen brzo dobaci:
– Znam, znam, to si juče pročitao u istoriji za više razrede da se pokažeš
pametan pred ovamo jednom curicom!
De-De-Ha pocrveni i skoči da se bije, ali ga Baja pograbi za ruku i
povuče natrag.
– Ej, stani, sad se ozbilјno razgovara. Ostavite tuču za poslije. Uspuhani
Dule ponovo sjede, ali je i dalјe, ispod oka, krvnički strijelјao Krstu Buvu
oštro motreći da se ovaj možda krišom ne podsmjehuje ili ne krevelјi. A
Krsto je za to, mora se priznati, bio veliki majstor. Ako se već ne smije rugati
javno, on je to činio mrdanjem nosa, žmirkanjem ili praveći strašno ozbilјno
lice, što je njegovog protivnika dovodilo do potmulog bijesa, osobito na času
učenja, kad ne smiješ da se obračunaš s bezobraznikom. I tu je, dakle, ličio na
pravu buvu, skrivenu napast, kojoj ne može ukraj stati čak ni svevideći
pazitelј Smrdonja.
Sad se, međutim, Krsto pokaza sasvim na mjestu, nije mu bilo do šale, pa
se naš dogovor opet u miru nastavi.
– Od danas ćemo početi sakuplјati sve moguće klјučeve i predavati
Dabiću na čuvanje – predloži Baja. – On je poznati specijalista za brave.
De-De-Ha, veoma polaskan tom pohvalom, pokuša da se načini skroman
i reče:
– Pa jesam – priličan.
– Priličan, aha-ha-ha! – prsnu u smijeh Krsto Buva, a onda i mi ostali, jer
se istog trena svi sjetismo Dabićevog odgovora na času vjeronauke da je bog
priličan. Sjeti ga se, u zlo doba, i on skoči i dunu prema konviktu.
– Stoj, kuda ćeš? – dostiže ga Baja i pograbi ga za kaput.
– Tražite vi sebi bravara koji nije priličan! – šištao je De-De-Ha.
– Pa šalimo se, bolan. I ti si se šalio s bogom i rekao mu, da je priličan, pa
i mi s tobom.
– Drugo je bog, a drugo sam ja, sa mnom nema šale.
Sad se i Baja lјutnu i pusti Dulin kaput.
– Dobro, u redu! Mi ćemo nekako izići nakraj s crnom knjigom i bez
božje i tvoje pomoći. Idi ti lijepo u konvikt, kod Bobe Lutke, u fino društvo.
– E, baš mi je Bobo Gica fino društvo!
Baja mu ništa ne odgovori, nego se ćutke okrenu i vrati u naše društvo.
– Ode izdajica! – glasno viknuh ja da bi me nagluvi Dule čuo.
 To je upalilo. De-De-Ha se naglo okrenu i odlučna koraka uputi se našoj
grupi.
– Ko je to rekao? Jesi li ti?
– Niko ništa nije kazao – mirno dočeka jedan od Mandića.
– Ko je viknuo riječ izdajica?
– Bog s tobom! – tobož će začuđeno Baja. – Što da pominjemo tu riječ
kad ovdje među nama nema izdajica.
– Pa dabome da nema! – viknu Dule i sjede. – Hajde da se dalјe
dogovaramo.
– Neko, čini mi se, reče da bi nam trebalo nabaviti, i jednu šibicu – javi se
jedan od Mandića.
– Nisam čuo da se o tome govorilo – oglasi se dobrodušni Hamid Rus. –
A šta će nam šibica?
– Valјda zato da se crna knjiga spali u peći – domišlјao se drugi Mandić.
– Dobro si se toga sjetio – pohvali ga Baja.
– Nisam se ja toga sjetio – branio se lukavi Mandić. – Drugi je neko to
pomenuo, ali mu je taj prijedlog zaista dobar.
– Dobar, dobar, pravo kaže Dabić – dočeka drugi Mandić.
Iako De-De-Ha ništa nije rekao, on i ne opazi Mandićevo lukavstvo, već
prostodušno potvrdi.
– Jeste, dobar je, priličan.
Čitava grupa opet u smijeh, ali ovaj put De-De-Ha se baš nimalo ne
nalјuti. Čak, štaviše, i on sam se izazivački glasno nasmija i prodera se:
– Ha-ha-ha-ha, prilično pametni konviktaši načinili prilično mudar plan,
sakupili prilično klјučeva i našli priličnu budalu i priličnog hajduka Dabića
da im otvori priličan broj brava!
– Pomozi mu, prilični bože! – dočeka Krsto Buva.
– I to ti je prilična molitva! – ubaci jedan od Mandića.
– Pazi ga, pa meni je prilično svejedno što vi trtlјate – i sam se začudi De-
De-Ha. – Gle, ne lјutim se više na riječ priličan.
– Bogami, ti si se prilično opametio – priznade Krsto Buva.
– Čujte vi, braćo, mi se prilično zabavismo praznim razgovorima, a
vrijeme je prilično odmaklo – upozori nas Baja. – Vratimo se mi opet na crnu
knjigu.
– Kao što sam već rekao, mi samo obnoć možemo doći do nje – reče De-
De-Ha. – Bolјe rečeno, iza ponoći, kad svi zaspe.
– Prefekt često dolazi iza ponoći, vraća se iz kafane – upozori društvo
Krsto Buva.
– Ne dolazi valјda ponedjelјkom, jer je još mamuran od nedjelјe –
dosjećao se jedan od Mandića.
– Onda ćemo crnu knjigu dograbiti u ponedjelјak naveče, iza ponoći –
predlagao je Hamid Rus.
– To si se dobro sjetio – složi se drugi Mandić. De-De-Ha pogleda po
svima i poslovno ih opomenu:
– Čekajte, lјudi, sjutra je već ponedjelјak, a vi dotle ne možete pokupiti
dovolјno klјučeva. To mi moramo odgoditi za koji dan kasnije, možda tek za
slјedeći ponedjelјak. – Može ako se do subote ne nakupi previše krivica u
knjigu – reče Baja zabrinuto. – Ali ako se toga dosta nabere, ja ću poći sam,
pa kud puklo da puklo.
 XII

Negdje sredinom nedjelјe upitasmo Baju koliko je klјučeva sakupio, a on

se samo trže kao iza sna i pogleda nas kao da nas prvi put vidi na ovome
svijetu.
– Kakvih klјučeva?
– Pa onih, brate... znaš – poče da uvija De-De-Ha, jer baš u tome trenutku
kraj nas promače Bobo Gica.
– Onih, kojih? – sneno promrmlјa Baja. – Šta ti tu pričaš?
– Pa zar nisi pristao da ukrademo crnu knjigu?
– Aha, to si ti, De-De-Ha! – prenu se Baja. – Pa jeste, jeste, pristajem.
Hoćemo, ukrašćemo.
Tek što to izreče, Baja se okrenu od nas i pođe sam niz dvorište. Jedan
obješenjak, đak drugog razreda, ispade odnekle iza ćoška, iskezi se na njega i
viknu, onako u trku:
– Baja, oko kuće laja’!
Baja se samo malčice trže, pođe rukom za svoj čuveni »tefter«, a onda
nekako sažalјivo pogleda za malim Ličaninom, koji je već zamicao iza
svinjca i odmahnu kao da kaže:
– Idi, dijete, šta ti znaš. Mi se u čudu zagledasmo.
– Ma šta je ovo našem Baji, brate slatki, da nije bolestan? – upita Hamid
Rus.
– Možda i jest – dočeka De-De-Ha. – Sinoć na večeri samo uzdiše i gleda
preko tanjira. Onako u šali ja mu ukradem komad mesa, a on kao da i ne vidi.
Ja, opet u šali, i pojedem ono meso, a on opet ništa.
– I tako se ti u šali najede! – dobaci Krsto Buva.
– Bogami prilično – priznade De-De-Ha.
– A da on, kojom srećom, nije naumio da nas izda pa ga sad muči savjest?
– upita jedan od Mandića
– Možda baš zbog toga ovih dana bježi od nas – dodade drugi Mandić.
– Ne bih ja to rekao – odmahnu glavom De-De-Ha. – Vas dvojica ste
novaci, ne poznajete još dobro Baju, a ja sam s njim već treću godinu.
– Ma da mu nije neko bolestan, možda ona njegova tetka? – upita
osjetlјivi Hamid Rus.
– Jok, ona je čvršća od bihaćke Kule! – uzviknu De-De-Ha.
– A da nije... ovaj, ko ono Baji plaća internat? – Crkvena opština.
– Pa da se nije razbolјela ta njegova crkvena opština? – opet će dobri
Hamid.
– Idi bestraga! – viknu De-De-Ha. – Kako se crkvena opština može
razbolјeti?
– Pa šta ja znam, ja sam musliman – pravdao se Hamid.
– Eh, šta ti znaš – gunđao je De-De-Ha. – To je isto kao da kažem da se u
Bihaću razbolјela uprava vodovoda.
– Pa mjesto vode potekla rakija! – dobaci Krsto Buva.
– Ej, kud mi ovo skrenusmo? – javi se jedan od Mandića. – Počeli s
Bajom, pa završismo u rakiji. Bolјe će biti da mi vidimo šta je to s njim, jer
inače propade plan sa crnom knjigom,
– Ma da se on nije uplašio, pa se sad izvlači? – upita Hamid Rus.
– Bi l’ to moglo biti? – javi se jedan od Mandića
– To ne znam – slegnu De-De-Ha ramenima. – Svak se može prepasti.
– Pa šta sad da radimo? – zabrinu se Hamid Rus.
– Bez Baje se ne ulazi u ovako opasan posao.
– A bogami ni s Bajom dok se ne vidi šta to on misli – reče oprezni De-
De-Ha.
– Tako je, tako! – potvrdiše oba Mandića.
– Znate šta! – poskoči živahni Krsto Buva. – Hajde da ja ovih dana
neopazice pratim Baju i da vidim šta to on radi i s kim se sastaje. Vidite li da
se on svaki dan, po podne, nekud izgubi. – Bogami, baš izgubi, ja se tek sad
prisjetio – prenu se De-De-Ha.
– Hm, ovaj, nekako mi nije baš najlјepše uhoditi svog druga – namršti se
Hamid Rus.
– Ali ako nam o glavi radi, nije nam on više drug – protumači jedan od
Mandića.
– Onda da ga uhodimo zbog toga i da utvrdimo je li nam drug, pa ako
jeste, mi ćemo prestati – predloži drugi Mandić.
– Tako već može – pristade Hamid Rus.
– Ma da vi mene poslije toga ne prozovete Krsto »Uhoda?!« – prepade se
Krsto.
– Ne boj se, nećemo! – povikaše svi uglas.
– Dobro, onda pristajem.
Još toga istog dana, poslije ručka, čim Baja iščeznu po svom
tajanstvenom poslu, nestade nekud i našeg Krste Buve. Sjedio je zajedno s
nama, brblјao kao i obično, a kad se u jednom trenutku De-De-Ha okrenu da
ga nešto upita, riječ mu ostade navrh jezika i on ostade onako otvorenih usta,
glup i nijem kao velika riba.
– Pazi, nema ga!
Svi se okrenusmo prema Krstinu mjestu na kraju klupe i začuđeno se
zagledasmo. Sjaj njegova prćastog nosa i veselih očiju još su lebdjeli u
vazduhu nad njegovim sjedištem, ali – njega više nije bilo.
– Iščezao, zaista – reče jedan od Mandića i u nevjerici pipnu prstom
Krstino prazno mjesto. – Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš!
– Kladim se u dva doručka da će taj još danas doznati kud nam se to gubi
naš Bajo – uzviknu De-De-Ha, ali ga jedan od Mandića istog trenutka
poklopi:
– Dok je god crne knjige u životu, ti nećeš dobiti doručka. Kladi se u
nešto drugo.
– Uf, crna knjiga! – puhnu Dule i u lјutini zgužva svoju rođenu bilјežnicu
za matematiku. – Pojeo bih je bez bibera i soli, čak i s tvrdim koricama.
S kakvim li smo samo nestrplјenjem očekivali Krstin povratak i šta li smo
sve radili da utucamo vrijeme do njegova dolaska! Ponovo smo pregledali
sve svoje zadatke za sjutrašnji dan, isprišivali pootkidanu dugmad na
kaputima i košulјama, očistili cipele, pa se čak, bez ikakve potrebe, po drugi
put umivali, što je za nas bila prava rijetkost i čudo neviđeno. To smo samo,
po prefektovu naređenju, morali po drugi put raditi onoga dana kad je u
konvikt dolazio pravoslavni vladika, a i tada nas je pola zabušilo. Odjednom,
iznenada, Hamid Rus đipi na noge i sunu prema prozoru.
– Evo ga!
Poskakasmo za njim, ali – preko dvorišta je dolazio samo Baja. Išao je
nekako lako i zaneseno kao da plovi iznad zemlјe, a lice mu sijalo i žarilo kao
nikada dotad.
– Gle ga, ulјem se namazao – začudi se dobrodušni Hamid. – Sija se kao
mjesec.
– Ne, ne, on to blista od sreće, od zadovolјstva – poučno primijeti jedan
od Mandića.
– Sigurno se dobro naklopao na Dedića šlјivi – uzdahnu De-De-Ha.
– Neće to biti – sumnjičavo primijeti drugi Mandić. – Da se najeo šlјiva,
on bi se smješkao i gladio trbuh, a vidiš li ga sad gleda nekud uvis i kao da
šapuće.
– Ta valјda ne broji oblake! – lјutnu se Dule, a Hamid Rus, kao da se
nečeg prisjetio, upita zabrinuto:
– Brate slatki, postaju li ono oblaci od kiše ili kiša od oblaka, šta ono juče
reče profesor?
Nјegovo pitanje ostade bez odgovora, jer toga istog trena iz visokih
suncokreta u bašti ispade četveronoške nešto tamno i šmugnu iza svinjca.
– Krsto! – dreknu De-De-Ha.
– Ma ono je nešto na četiri noge, valјda krmče – posumnja Hamid, koji je
nepoznatu priliku smotrio samo krajičkom oka.
– Bogami nije, nego Krsto – potvrdi jedan od Mandića. – To se on
sigurno četveronoške prikradao za Bajom. Hajdemo tamo.
Ispadosmo u dvorište i u gomili projurismo kraj Baje a da nas on gotovo i
ne primjeti. Prođe kraj nas kao mjesečar, zanesen i sav blažen.
– Bogami, ovaj se najeo bunike! – promrsi De-De-Ha.
Krstu Buvu nađosmo iza svinjca nešto mnogo zamišlјenog. Kad nas
ugleda, on samo počeša nos i, sjedeći onako na travi, mudro se zagleda preda
se i reče:
– Žalim sve četvoronožne životinje.
 – Gle ga sad! A zašto to? – upita Dule.
– Uh, sad sam tek vidio kako je teško ići četveronoške dok sam se šunjao
za Bajom. – O njemu ti nama pričaj, mani se četvoronožaca! – nestrplјivo
upade jedan od Mandića.
– Kazuj šta si vidio – dočeka drugi Mandić.
Krsto uvuče glavu među ramena kao da se od nečega krije, zažmiri i reče:
– Prosto mi nećete vjerovati, znam unaprijed.
– Kako da nećemo, brate slatki, samo ti pričaj ! – dočeka Hamid Rus i od
velike radoznalosti obliznu se kao da očekuje tepsiju baklave.
– Ma to je... to je... Ih, bogami ne znam ni kako ću početi.
– Udri od početka! – viknu De-De-Ha.
– Lakše bi mi bilo početi da me pitaju istoriju – uze da se kune Krsto – jer
ovo ti je čitava jedna istorija.
– Ma šta li će to biti, brate slatki? – zabranu se Hamid Rus. De-De-Ha
poče nestrplјivo da se vrpolјi i ratoborno navuče obrve.
– Čuješ ti, Krsto, il’ počinji tu Bajinu istoriju, il’ će se sad odigrati jedna
istorijska bitka u kojoj ćeš ti poginuti.
– A u knjigama će poslije pisati: »U velikom boju kod svinjca hajduk
Dule ubio je slavnog četveronošca Krstu Buvu« – dodade Ranko Mandić.
U neprilici, Krsto stade da se češe iza vrata.
– Ma čujete, to je čak pomalo nezgodno da se priča ovdje, iza jednog
prostog svinjca.
– Šta, da se Baja nije možda posvetio? – zinu Hamid Rus.
– Gdje si ti vidio sveca sa giviktom u džepu? – podrugnu se Branko
Mandić.
– Kakav posvetio! To je nešto još mnogo čudnije – poče da priča Krsto. –
Prosto nisam vjerovao svojim očima, ušima i nosu. Čujte samo!
Zbismo se u gomilu, u svakog uvo od pola metra.
– Drugovi, Baja se zalјubio! – opali pripovjedač. Svi se trgosmo kao da
puče top i zabezeknuto upilјismo u Krstu. Hamid Rus čak porumenje kao
djevojčica. De-De-Ha izvali začuđeno:
– Lažeš! Otkud on to zna? To se radi samo u višim razredima. – Bogami
jeste. Čitav sat sjedio sam u onim visokim koprivama za ogradom Kutića
bašte i sve čuo – poče da se kune Krsto. – Evo, gledajte moje noge, sve
plikovi od kopriva.
– Pa kako je zalјublјen, u koga? – priupita De-De-Ha i primače se bliže
malom obavještajcu.
– U Zoru Kutić, našu komšinicu, onu iz drugog razreda – objasni dječak.
Mene nešto štrecnu u srcu kao da su me prozvali da odgovaram
nenaučenu lekciju, a vjerujem da su se i ostali trgli, jer smo se svi kradom
ogledali za živahnom lјepuškastom Zorom. Gle ti Baje, već se zalјubio, a
nama još ni nakraj pameti da se nečem takvom dosjetimo. Baš smo prava
magarad!
– Pa šta... pa kako to izgleda? Kako si pogodio da je zalјublјen? – navali
da ga ispituje De-De-Ha.
– Eto tako, odmah se to vidi – poče Krsto. – Stoji Zora u svojoj bašti, uz
ogradu, gricka bombonu – krc, krc! – kao miš, a Baja stao s druge strane,
znoji se, crveni i sve rukama uvrće jedan kolac u ogradi kao da iz njega cijedi
vodu.
– Brate slatki, a zašto radi tu glupost? – ote se Hamidu.
– Šta ja znam, tako to možda treba kad nekog voliš – neodlučno reče
Krsto. – A tek da vidite kako glupo i zbunjeno priča, ih! Baš kao De-De-Ha
kad ne nauči vjeronauku.
Dule izbeči oči i nakostriješi se.
– Ostavi ti mene na miru. Bolјe ti je, kazuj šta je to Baja trtlјao.
– Pa, ovaj... sve tako: ja volim da gledam kad si ti u bašti, a kad te nema,
ja ne gledam tamo, nego...
– Nego na Dedića šlјive i orahe! – dobaci De-De-Ha.
– Onda Zora pita hoće li on jednu bombonu, a on kaže da ne može...
– Uh, što laže! – skoči De-De-Ha. – Pojeo bi pun torbak dok okom treneš.
– Pa možda je nešto bolestan kad ne može čak ni bombone – ustade u
obranu Hamid Rus.
– A, ne, ne, ja sam čitao da onaj ko je zalјublјen zaista ne može jesti –
objašnjavao je Krsto.
– E, to bi meni trebalo – uzdahnu De-De-Ha. – Ionako me vječito
kažnjavaju oduzimanjem hrane. – I tako – nastavlјa Krsto – raspričao se Baja
kako po svu noć misli na Zoru, ne može da spava...
– A hrče kao krokodil, ja ga čujem – pobuni se Dule Hajduk. – Alaj laže,
razbojnik.
Krsto opet stade da mudruje.
– Pa to je, ovaj... u romanima zalјublјeni uvijek pričaju nešto krupno pa
da djevojka vidi kako je on voli i kako...
– I kako se sve to završi? – upita Ranko Mandić.
– Veli, bogme, Baja da će dan i noć gledati na Zorinu baštu i da će joj
pisati pismo, a ona se samo krevelјi i žmirka. A kad se rastadoše, on prođe
baš kraj mene. Gleda a ne vidi me, čudo jedno.
– Sasvim poblesavio! – kiselo smrsi Dule. – Već je taj zaboravio i crnu
knjigu i naš dogovor.
– Pa šta ćemo sad braćo slatka? – zabrinuto se javi Hamid.
– Tu se nešto mora smisliti – ozbilјno reče Branko Mandić. – Probaćemo
nas dvojica braće da izmudrujemo čime bismo ga razdrmali i dozvali do
pameti.
– Požurite samo, jer meni je crna knjiga toliko uzjahala na vrat da samo
na nju mislim baš kao Baja na Zoru – iskreno se požali De-De-Ha.
– Ništa ti ne brini. Kad mi, braća Mandići, nešto započnemo, uvijek neko
nastrada – il’ naš neprijatelј, il’ nas dvojica.
 XIII

Sjutradan, poslije ručka, Baja me uze za mišicu i povuče u ćošak

trpezarije.
– Čuj, imam s tobom jedan razgovor, ali o tome nikom ni riječi, jer ćeš
poginuti.
Vidjeh ga kako pažlјivo opipa svoj čuveni »givikt« u džepu, pa se
ozbilјno prepadoh i obećah mu:
– Neću, sunca mi, ni zucnuti. Dabogda dobio deset jedinica ako ikom išta
kažem. To je, kanda, Baji bilo dosta. On me izvede u dvorište, zavede iza
svinjca i poče:
– Čuješ, ti najbolјe sastavlјaš zadatke iz srpskohrvatskog jezika, pa ovaj...
bi li ti znao da napišeš jedno pismo koje, kao tobož, piše jedan momak jednoj
curi koju voli?
– Pa, šta ja znam – otegnuh ja. – A šta on njoj piše?
– Ih šta! Pa ti to treba da znaš. Zamisli na primjer, da si ti taj momak, a
ona se zove, recimo, Mara.
– Mara je Smrdonjina djevojka, neću to ime! – pobunih se ja.
– Dobro, neću ni ja, ali onda nek bude, ovaj... nek bude neka tamo Zora.
– E, Zora mi se sviđa – požurih ja.
– Koja Zora?! – lјubomorno grmnu Baja i pođe rukom za svoj givikt.
– Ma nikakva, brate. Dopada mi se ime Zora.
– Tako kaži, da ne gineš prav-zdrav... Pisaćeš, dakle, nekoj Zori od nekog
tamo koji je voli.
– A kako se zove taj?
– Kako! Ta rekao sam ti već, zamisli da si ti taj zalјublјeni.
– Ehe, a šta ćeš ti meni dati za to? – počeh ja da ucjenjujem. – Ne da se
meni džabe pisati i biti zalјublјen.
 – Dobro, dobićeš lijep komad mesnate slanine, a ne budeš li dobro
napisao, čeka te ovo – i Baja izvuče iz džepa svoj ubojni gvozdeni teg.
Sav taj naš razgovor odvijao se tiho, gotovo šapatom, u sjenci velikog
svinjca, koji tako postade prvi ćutlјivi svjedok naših đačkih lјubavnih
doživlјaja.
Poslije toga dogovora Baja me odvede na tavan internata i gore, uz mali
okrugli prozor, namjestismo neki stari sto i sanduk na koji se ja posadih,
spreman za pisanje.
– Evo ti ove bilјežnice za matematiku pa ćeš u njoj sastavlјati pismo, a
onaj pravi zalјublјeni prepisaće ga načisto – reče mi Baja i položi preda me
na sto plavu đačku svesku i olovku. – Samo prije neg počneš pismo, pogledaj
malo i ove dvije stvari.
Tu Baja postavi na jedan kraj stola podobar komad slanine prošaran
mesom, a na drugi kraj stavi svoj čuveni givikt i narogušeno poprijeti: –
Vidiš, budeš li dobro sastavio, čeka te ova carska slanina, a bude li slabo
napisano, ne gine ti givikt u leđa!
Tako ti moj prvi vanškolski pismeni sastav poče da se stvara između
masne nagrade i gvozdene kazne. Jadni Brankiću, bogme si obrao bostan!
Uzeo sam, dakle, bilјežnicu preda se, latio se olovke i pogledao u Baju.
– Kako taj momak treba da počne pismo, kazuj?
– Ih kako! – durnu se on. – Rekao sam ti već: zamisli da jako, jako voliš
tu Zoru.
Podbočih glavu rukom, zagledah se u otvorenu bilјežnicu pred sobom i
baš kao za pakost pročitah pri vrhu stranice sitan zapis nažvrlјan Bajinim
rukopisom: »Pazitelј Smrdonja je dvonogi konj!!!« Uporno sam se trudio da
više ne mislim na tu prokletu rečenicu, čak sam i oči zatvarao, ali sve je bilo
uzalud: preda mnom je stalno lebdila slika nekakvog dvonogog klјušeta u
Smrdonjinom jesenjem kaputu.
– Šta je, što ne počneš? – nestrplјivo se javi Baja. – Na šta sad misliš?
– Na dvonogog konja – lupih ja.
Baja posegnu rukom na onu stranu stola gdje je stajao givikt i opasno
zabrunda:
– Izgoni konja iz glave, jer sad ćeš...
 – Dobro, dobro, odmah ću! Iš, đavo te... Dvonožna konjska napast zaista
iščeznu kao dalek blјesak munje, a umjesto nje preda me izroni slika našeg
razreda i sasvim blizu, gotovo pred mojim nosom, trepnuše krupne sjajne oči
naše koleginice iz prve klupe, Zore Tanković... Da, da, od tih sam očiju
najviše bježao, a ipak ih najviše tražio, plašio se njihova pogleda, a u sebi,
opet, priželјkivao da se baš taj pogled na meni zadrži. Eh, njoj ću ja pisati.
Pun treme uz burno udaranje srca, ja napisah prve riječi: Draga Zoro!
Pročitah u sebi taj kratak redak i toga istog trena učini mi se da ja to zaista
njoj pišem, da će to Zora sjutra čitati, pa zaboravih i Baju, i tavan, i dvonogo
konjče i nastavih da nižem rečenicu za rečenicom. Činilo mi se da lјepuškastu
nestašnu Zoru poznajem već sto godina, da bi bez nje opustjela i srušila se
čitava gimnazija, a ja od žalosti umro i zauvijek ostao mrtav mrtvicijat.
Baja je pažlјivo, bez šuškanja, pratio moj rad, a kad ja malo zastadoh,
prateći u mašti Zorin lak hod preko razreda, Baja se prepade da sam se ja već
zamorio, pa natače na nož jedan režanj slanine i provrti mi ga pred samim
nosom.
– Pogledaj šta te čeka, pa raspali dalјe.
A ja sam pisao i pisao, a kad mi se učini da sam sve iskazao, ja se prenuh
kao iza sna, jer se sjetih da sada dolazi ono najvažnije: potpis. Ah, kako bih
od sveg srca stavio podno pisma onako kako sam čitao u nekoj knjizi:
»Voli te Branko.«
– Vraga, kakav Branko – pomislih u sebi – ovo je pismo za Baju! Ipak,
praveći se da ništa ne znam, ja naglas pročitah čitavo pismo i mirno upitah
svoga krupnog drugara:
– A koga ćemo potpisati?
– Hm, ovaj... znaš, to je za jednog našeg kolegu iz varoši, ne mogu ti sada
reći koji je... on će to već sam potpisati.
Pošteno mi je pružio moju zaradu, onaj komad slanine, i još me jednom
opomenuo:
– Nikom ni riječi, jesi li čuo... A baš si dobro napisao, onako kako sam ja
želio... to jest, onaj moj drug koji voli tu Zoru.
Iako sam primio baš dobru nagradu za svoj trud, ipak sam zbog nečeg bio
vrlo rastužen. Kako i ne bih! Mislio sam o Zori, gledao njezine okice, pisao
joj i sad – sve to dadneš nekom za jedan običan komad slanine! Eh, Branko,
Branko, zar se tako prodaje ono što voliš?!
Da nekako smirim tu svoju pravu grizu savjesti, ja naveče kradom
povukoh Dulu Hajduka u mračan ćošak dvorišta i pokazah mu onu slaninu.
– Burazeru, evo slanine, a ti samo negdje nabavi hlјeba, pa da se krka.
De-De-Ha od radosti samo ciknu, poskoči, udari se petama pozadi i
strugnu u zgradu. Za desetak minuta eto ga s povelikim komadom »vekne«.
– Odakle ti to, ej?
– Bobo Gica bio je dobar pa mi je to ostavio u svom ormanu i još dobro
zamotao u peškir da ne bi ko ukrao. Baš mu hvala.
Motali smo onu slaninu u toploj noći, pod jesenjim zvijezdama, i oba smo
zadovolјno ćutali, De-De-Ha srećan zbog iznenadna čašćenja, a ja sav blažen
zbog veselih krupnih očiju koje ću s jutra vidjeti u prvoj klupi našeg razreda.
Iza Dedića oraha penjao se okrugao pun mjesec i na njemu rđasta nejasna
mrlјa, koja mi je zbog nečeg ličila na dvonogog konja u Smrdonjinu kaputu.
 XIV

S velikom tremom primičem se zgradi gimnazije. Otkad sam, juče,

napisao ono pismo za Baju, sve mi se čini da ga je već u ruke dobila Zora
Tanković, pročitala ga i sad samo čeka da se ja pojavim u razredu. Kako li ću
samo proći kraj njezine klupe?
Ušunjao sam se u naš razred baš u najvećoj halabuci, desetak minuta prije
početka časa, ali kao za pakost – Zora je već bila na svome mjestu, u prvoj
klupi. Kao da već zna da ću baš ja naići, ona mirno podiže glavu i svoje
vlažne bistre oči radoznalo zaustavi na meni kao da će reći:
– Ti li si taj pismenko?
Buknuh kao najrumenija bulka u polјu, prosto mi se zapali lice, kolјena
mi klecnuše, zirnuh lijevo-desno i tek tada spazih prolaz između dva reda
klupa i zbunjeno šmugnuh put svoga mjesta. Sjeo sam ni sam ne znam kako,
kao da se spustih padobranom, a kad me minu prva trema, spazih Zoru kako
se okreće iz prve klupe, isteže vitak struk i traži me pogledom. Brže-bolјe
oborih oči i zabulјih se u istoriju, trudeći se da se ozbilјno udubim u čitanje.
Jest vraga! Triput sam za redom pročitao kako se kralј Milutin oženio
Simonidom, vrlo mladom princezom, ali mi u mašti Simonida liči potpuno na
Zoru (ta ko može biti lјepši od nje!) i sve mi se čini, sad će mi ona prići otud
od prve klupe, zablјesnuti me zlatnom krunom i reći:
»Oženi se sa mnom.«
– Ih, majko mila, da se to desi! Oženio bih se pet stotina puta i samo
sjedio i gledao u Zoru. Ne bih nikad ni jeo, ni pio, ni spavao. Ne bih, sunca
mi!
Zora, lukav i svevideći ženski stvor, odmah je uočila moju zbunjenost i
nekoliko puta obazrela se da provjeri hoću li pred njenim pogledom sakriti
oči. Krio sam, naravno, čak se i oznojio, a srce mi je tako šašavo poskakivalo
i tuklo da od njegova tutnja ništa drugo nisam čuo.
Odjednom se Zora diže sa svog mjesta, uputi se mojoj klupi i vrlo
spretno, šušteći halјinom, uvuče se na prazno sjedište do mene i meko
gugutnu:
– Smetam li?
»Kako da smetaš, najčarobniji stvore na svijetu! – kliknuh ja u sebi. –
Popni mi se na rame, sjedni mi na glavu, odnijeću te na rukama do izvora
Klokota, pokrašću za tebe sve orahe po selu Pritoci, izbekelјiću se
neustrašivo na Šicu policajca!...«
Kao što rekoh, sve sam to u sebi viknuo, a u stvari na Zorino naj-najslađe
pitanje, promrsio sam nešto nerazumlјivo i sve mi se činilo da je čitava moja
klupa, zajedno sa mnom i Zorom, odletjela nekud u obasjane oblake i sad,
evo, sjedimo u lakom nebeskom pamuku, visoko iznad škole, profesora i
ocjena. Zbogom, prosti zemalјski svijetu, mi se više nikad nećemo vratiti!
Odnekud iz mora zalјulјanih oblaka, a ipak sasvim uz svoje uvo, čujem
Zorino gukanje:
– Hoćeš li mi napisati nešto u spomenar? Ti pišeš pjesme, zna se to. Tek
tad mi se malo razvezaše usta. Progovorih, ali jedva prepoznadoh svoj rođeni
glas, uzbuđen i promukao. Počeo sam i sam da grgućem poput grlice na nekoj
trešnji mog rodnog sela Hašana:
– Napisaću... jednu pjesmicu.
– Dobro, evo ti moga spomenara.
Položila je preda me tvrdo ukoričen album na kome je zlatnim slovima,
latinicom, usko štampano »Poezie«. Ja ga brže-bolјe turnuh pod klupu.
Uradih to baš na vrijeme, jer upravo odnekle ispade Dule Hajduk i, videći
Zoru kako odlazi, podruglјivo se iskliberi:
– Pazi je, što se ova mala vrcka mota oko naših klupa. Sigurno je došla da
prepiše domaći zadatak iz matematike.
Ja umalo ne dreknuh:
»Zar je vrcka ovo divno slatko stvorenje, ti, majmune jedan iz Gornje
Suvaje! Ovo je najbistrija djevojka u čitavom Bihaću, pametnija od profesora
matematike, mudrija od svake maturantkinje!«
Na žalost, moja bistra i mudra lјepotica bila je već slјedećeg časa
prozvana da odgovara zemlјopis i tako se slavno »ugruvala« da se čitav
razred cerekao slušajući je kako lupa. Kazala je, na primjer, i to da je glavni
grad Francuske Madrid i da se Sredozemno more uliva u Egipat.
 – Kako se uliva, pobogu, dijete! – čudio se profesor. – Ta nije more neka
rijeka da se negdje uliva.
– Ho-ho-ho-ho! – groktao je razred, a jedini sam ja viteški ćutao i mrštio
se. Pa šta, vrlo važno, zašto se Sredozemno more ne bi bar malo odlivalo u taj
prokleti Egipat! Ta Zora je to tako slatko otcvrkutala da sam zaista čvrsto bio
uvjeren da Sredozemno more baš tamo teče. A i ti nesrećni Francuzi, što su
baš tako tvrdoglavo zapeli da im glavni grad bude Pariz, a ne Madrid? Za
Zorinu lјubav ja bih pristao da se moje rođeno selo, Hašani, prozove Ulan
Bator i da se u njemu ga je trogrbe kamile i pije kobilјe mlijeko, kumis.
Slјedećeg časa, na istoriji, i ja sam, bogme, poprilično zabrlјao. Prozvan
je najprije Baja, a onda ja, ali smo obojica zbunjeno pričali da je profesor
odmah vidio da s nama nešto nije u redu.
Vidim, dječaci, učili ste, ali nešto niste pri sebi. Rastreseni ste, misli vam
lutaju, bježe... Znam ja dobro šta je to – magareće godine.
Opet čitav razred zagrokta, zacereka se, zanjišta, a neko čak i kukuriknu,
koristeći se opštom larmom. Navališe s pitanjima:
– Gospodine profesore, šta su to magareće godine?
– Pričajte, gospodine!
Čak i moja nebeska golubica, Zora, procvrkuta nešto slatko, ciliknu kao
srebrno zvonce i milo pogleda starca za katedrom, a ja od srca požalih što
toga trena nisam na njegovu mjestu, pa makar bio ne znam kakav ćelavi
čičekanja sa ćelom, cvikerima i dubokim kalјačama.
– Djeco, pa vi ste sad u magarećim godinama – dobrodušno reče starac. –
To su trinaesta, četrnaesta, petnaesta godina kad se djeca uznemire,
nepokorna su, svojeglava, pišu prve pjesme, bune se, a, bogami, zagleda se i
dječak u djevojčicu...
– Ho-ho-hi-hi! – prasnu razred.
– Bogami se spremaju i da crnu knjigu unište – šapnu mi na uvo jedan od
Mandića.
– Baja je pregolem za magare, on je u konjskim godinama! – ubaci Krsto
Buva uz opšti smijeh, a Baja se samo na to trže, virnu u svoj »tefter« i
progunđa:
– Sreća tvoja što si platio članarinu! Hvala, brate!
Toga dana odjezdio sam u internat srećan, prosto ploveći po vazduhu,
ručao sam brzo, kao u snu, i odmah odjurio gore na tavan, gdje sam Baji
pisao pismo, samo da što prije ostanem nasamo sa Zorinim spomenarom.
Najprije sam ga tri-četiri, a možda i svih osam puta, pobožno polјubio,
iako je mirisao na mastilo i kolače, a tek sam ga onda otvorio.
Ljudi moji, što ti sve nema u jednom spomenaru nestašne lјepuškaste
učenice trećeg razreda gimnazije! Nalijeplјenih sličica, crteža, pjesmica,
mudrih misli, savjeta i svakojakih potpisa. Čitav jedan muzej. Naravno,
najviše je bilo nacrtanih srca, jedna su kao list jorgovana, druga poput jabuke,
treća obojena, isti uzrio patlidžan, neka su gorjela plamenom kao pijetlov rep,
jedno je bilo probodeno strijelom koja je više ličila na glogov kolac, a na
drugom su bila vratašca kao da su precrtana s našeg internatskog svinjca.
Prosto si očekivao da se otud pokaže debelјucno prasence i da gurlikne:
– Hrnji, volim te!
Bilo je zatim cvijeća kakvog nema ni u jednoj botanici i ni u kakvoj livadi
na svijetu, majušnih kućica i mlinova s vodopadom, zečeva, golubova, pilića
i jezera okruženih jelama. Čak se našlo i neko pseto s mašnom koje je
poprilično ličilo na konja, a ispod njega potpis »Stojan Bubalo, IIa raz.«. Bilo
je to, dakle, rukotvorina onoga spadala i skitnice, poznatog u čitavoj nižoj
gimnaziji pod imenom »Toja od Žegara«.
Mene, razrednog »pjesnika«, posebno su interesovale mnogobrojne
pjesme, rasute širom spomenara. Naravno, već na prvoj stranici nalazila se
ona prastara pjesmica, obavezna u svakom spomenaru ovoga svijeta:

Kad se popneš na brdašce,

na visoke stijene,
metni ruku na srdašce
pa se sjeti mene.

Odmah ispod nje, isto tako stara i poznata, samo više dirlјiva, bila je ona:

Zaklјučao sam te u svoje srce

da ne možeš izaći,
a klјuč sam izgubio,
 ne mogu ga naći.

Baš tu pjesmicu krasilo je ono srce s vratašcima našega svinjca i s

katancem u obliku korpe za voće.
Jedan Zorin poznanik »skovao« je pjesmicu koja bi bila mnogo podesnija
za kakvu istoriju nego za spomenar. Počinjala je stihovima:

Tiha voda opada,

tursko carstvo propada...

Ispod nje, u zagradi, nekoje dodao olovkom «Budala!«

Najgluplјi zapis nalazio se na kraju, na unutrašnjoj, sivoj strani korica
tako da ga je teško bilo i opaziti. To je, izgleda, krišom zabilјeženo, ali se
»pisac« svakako zaboravio pa se, po navici, i sam potpisao:

Imena Luda nalaze se svuda!

Stevo Bilјetina.

I taj je bio iz našeg razreda, zvali smo ga »Kravorepac«.

Međutim, najveće iznenađenje bilo je za mene kad sam u spomenaru
otkrio i jednu pjesmicu – zamislite samo čiju! – Dule Dabića – Hajduka.
Glasila je ovako:

Zorine oči veselo strše

i kroz naš razred osjećaj vrše.
Kad ona dođe, svima je milo,
pa zato uvijek sjedimo čilo.

– Oho, gledajder ti Dule Hajduka, kad prije stiže, kad li pjesmu sastavi! –
uskliknuli ja dvostruko lјubomoran: i na to što Dule pjesme piše, i što mu je
Zora dala spomenar prije nego meni. – Kako li se samo ućutao, razbojnik, pa
ništa ne kazuje!
Podjaren njegovim »izdajstvom«, ja zapeh da sastavim što lјepšu
pjesmicu. Iziđe mi pred oči Zora sa svojim krupnim očima, ponovo začuh
njen glas, pa, sav zanesen i blažen, utonuh u poplavu najlјepših riječi.
Zasipale su me kao trešnjin cvijet kad prolјetni vjetar dune, kao snježna
vijavica o zimskom školskom raspustu. Postao sam jedna mala rascvrkutana
ševa, izgublјena u plavetnilu lјetnjeg neba nad mojim rodnim Hašanima.
Na kraju, bogami, ispade pjesmica od čitavih osam redova. Pročitah je
dva-tri puta i, oduševlјen, glasno uzviknuh:
– Ja sam najbolјi!
Istog trenutka, na moje veliko zaprepašćenje, iza mojih leđa začu se još
glasnije, kao neki odjek iz bunara:
– Ja sam još bolјi!
Munjevito se okrenuh. Na tavanskim vratima stajao je poslužitelј Jovo
Skandal i zlurado se smješkao. – Bolјi sam, bolјi, jer sam te ukebao, tičice!
Zbunih se, pocrvenjeh i brzo gurnuh spomenar pod kaput, ali Skandal brzo
priskoči i pograbi me za ruku.
– Aha, neko antidržavno pisanje! Ovamoder taj tefter!
S ta mi je pomagalo da se otimam. Jovo mi uze spomenar iz ruku, poče da
ga prelistava, začuđeno nadiže obrve, zatim se sasvim primače prozoru, sjede
na sanduk i udube se u čitanje.
Stajao sam pored njega, sav odrvenio od nekog čudnog straha, dok on
odjednom podiže glavu i upita:
– Ovo đaci jedni drugima za uspomenu pišu, je li?
– Jeste – skrušeno promucah ja, očekujući plјusak od prijekora i grdnji.
Međutim, na moje veliko iznenađenje, Jovo Skandal ponovo spusti oči na
spomenar i nastavi da čita, kadikad suzdržano uzdišući. Najzad podiže glavu i
tužno, vlažnih očiju, obrati se meni.
– Moj dragi đače, a ja sam ti čovjek samouk, tek sam u vojsci čestito
naučio čitati i pisati. A u tvojim godinama radio sam i rintao kod strica, kod
komšija, kod crnog đavola. Tukao me je ko je god stigao, niko lijepu riječ da
mi kaže, a vidiš ti vas – pišete jedni drugima sve neke lijepe riječi, pa blage,
pa tanke kao svila, uspomene ostavlјate. Eh, životu, životu!
 Tu bivši hajdučki čuvar zatvori spomenar, pomilova korice svojom
tvrdom rukom i meko me zamoli:
– Daj mi ovo pozajmi do sjutra da se sit načitam, čuvaću ga bolјe nego
one svoje hajduke.
Dao sam mu drage volјe, a kasno uveče, poslije časa učenja, ja iziđoh u
dvorište i vrlo se iznenadili kad na Jovinu sobičku spazih osvijetlјen prozor.
Prišunjah se na prstima i virnuh unutra. Ogrnut kabanicom, Skandal je sjedio
za stolom, podnimlјen na ruke, a na otvoren spomenar pred njim kapale su
teške suze surovog hajdučkog stražara.
 XV

Sad nam je već svima jasno da je Bobo Gica glavni Smrdonjin špijun, što
god učini naša nemirna grupa, Smrdonja odmah dozna i javlјa prefektu.
Otkud bi doznao da nam nije Gica za petama. Braća Mandići svečano nam
obećaše: – Samo vi nama ostavite i Gicu i Baju. Gicu ćemo udesiti za vrbicu
da će se sve prašiti, a Baju ćemo tako razdrmati da će trkom krenuti da se
dočepamo crne knjige.
Sjedeći čitavo jedno popodne iza svinjca, braća su kovala ratni plan i već
sjutradan ga stala izvoditi.
Polazeći u školu, Ranko Mandić uhvati Bobu ispod ruke i poče značajno
da se ceri:
– A je li ti, lutkice, tako li se zaluđuju lijepe djevojke? Bobo iznenađeno
zatrepta.
– Kakve djevojke, šta je tebi?
– He-he kakve! Naša komšinica Zora Kutić već nekoliko puta pita za te i
šalјe ti pozdrav, a ti ništa.
– Dabogda umro ako išta od toga znam! – iskreno priznade ispeglani
lјepotanko. – To se ti šališ. Lukavi Mandić povjerlјivo se nagnu njegovom u
vetu.
– Čuj, nešto ću ti kazati, ali da dobro čuvaš tajnu. Sirota Zora uvijek ti
šalјe pozdrave po Baji, a on, prasac jedan, nikad neće da ti to kaže, jer se
toliko zagledao u nju da je sasvim pobrlјavio. Boji se da Zora tebe ne zavoli,
pa onda njega neće htjeti ni pogledati.
Bobi, malom uobraženku, nije trebalo mnogo pričati. Brzo je povjerovao
da Zora samo o njemu misli, jer je bio čvrsto ubijeden da je najveći lјepotan u
čitavom internatu, najbolјe obučen i s najurednijom frizurom.
A ko bi se i oteo Mandićevim pričama? I jedan i drugi tako su slatko
kitili, vezli, zidali, dodavali, farbali, naduvavali, loptali se izmišlјotinama, sve
dok i sami ne bi povjerovali da je čista čistackata istina sve ono što su kazali.
Nije onda ni čudo što je ćurkasti Bobo čvrsto zagrizao primamlјivu udicu
njihovih laganja.
Tako je bio izveden tek jedan dio plana, pa se pošlo dalјe. Još istog dana,
po podne, drugi Mandić, Branko, pronašao je u aleji Zoru Kutić i takve joj
bajke napričao o Bobinoj velikoj lјubavi prema njoj da je vrckasta Zora sve
pocupkivala od zadovolјstva i radoznalosti.
– Ma nije moguće! Ma lažeš! Ma šta kaže? Ihi-hi. Zora-bombona! Baš je
tako kazao? Oho-ho!
Zora je toliko brblјala, propitivala ga i tražila da po deset puta ponovi
Bobine riječi da je okretni Mandić jedva uspijevao da se ispetlјa iz svojih
rođenih lagarija. Najzad se djevojčica iznenada uozbilјi, stavi prst na svoje
napućene usne i zamišlјeno reče:
– Vidiš, a ja nekog drugog volim... Ja, ovaj, zapravo nikog ne volim, jer...
ja u životu neću nikog ni voliti.
– Pazi, šta je sad ovo? – iznenadi se Mandić. – Bogami će nam pokvariti
čitav plan.
– Ja sam tako... šta je mene brige – nastavlјala je da toroče djevojčica. –
Ja možda i tebe volim, jer ti tako slatko pričaš, ali... nikad niko neće saznati
moje tajne... nikad, nikad...
Tu se nestašna brblјivica dvaput okrenu na peti i opet se ozbilјno zamisli.
– A kad je on to tebi tako pričao?
– Je li Bobo? Priča mi već sedam dana. Ja u spavaonici ležim kraj njega, a
on i u snu... Ih, da samo znaš!
Djevojčica priskoči, čvrsto pograbi Mandića za ruku i radoznalo mu se
unese u lice.
– Šta, šta, kazuj! Reci molim te, Branko! Evo, polјubiću te, evo: cmok,
cmok!
Nimalo zbunjen, sav unesen u svoju lagariju, Mandić mirno obrisa Zorin
polјubac i šeretski otegnu golicajući radoznalost slušatelјke:
– He-he, ovaj... Šta priča? Pa tako, sve nešto: Zora, srce, sunce, bombona,
nebo...
– Ih, vrlo važno! – prezrivo nadiže djevojčica obrve. – Ništa me to ne
zanima. Pričaj mi nešto drugo.
– O, lјudi, ovoga vrtirepa! – začudi se dječak. – Ko bi s njom izišao
nakraj – sad ovako sad onako!
Zora povuče nogom jednu crtu u prašini i onako zauzgred, i ne gledajući
u Branka, reče više za sebe;
– Sutra u pet biću u svojoj bašti, pod onim orahom uz vašu ogradu. Znaš,
ja najčešće tamo učim.
– Ih, što bi Bobo volio da navrati pa da te bar malo vidi – pobrza Branko.
– Nek ide kud hoće. Šta se to mene tiče – ravnodušno odgovori djevojčica
– ja tamo do mraka samo učim.
Rastajući se od nje, Mandić još jednom namignu:
– Navratiće Bobo, jedva će dočekati.
Zora se učini da ga nije čula. Poskoči s noge na nogu i doviknu za njim:
– Kaži Baji da sjutra po podne idem kod tetke u Žegar. Nemoj zaboraviti.
– Što je lukava, đavo je odnio! – začudi se Mandić. – Pravi se da ništa ne
zna, a sad udešava da se Bobo i Baja ne susretnu.
Oba Mandića bila su poznata po tome što nisu marili za djevojčice i o
njima su uvijek govorili s nekim starmalim prezirom. Kako su bili okretni,
nije im se nikada dogodilo da se zbune ni pred najdrskijom učenicom iz
našeg razreda. Možda im je koristilo i to što su u škaklјivim trenucima uvijek
jedan drugom u pomoć priskakali i tako dijelili svaku opasnost.
– Šta to ti, Danice, napadaš mog burazera? – istom bi se začuo glas
drugog brata kad bi, recimo, lajava Danica Radoševićeva gdjegod u razredu
pritijesnila jednog od Mandića. Tako bi se ženski napadač brzo povlačio,
kloneći se nejednake borbe na dva fronta.
Međutim, poslije razgovora sa Zorom, Branko se vraćao u internat nešto
mnogo zamišlјen. Kako li se to ova vražija djevojčica onako brzo mijenja:
sad ozbilјna, sad nasmijana. Čas pristane na nešto, pa se za tren povuče,
obeća nešto, pa brzo uzmakne kao da nikad ništa kazala nije. Govori istinu
kao da laže, a laže kao... Zbilјa, laže li ona ikad i govori li ikad ozbilјno?
Kako se to ne može uhvatiti?
– O, lјudi, lјudi, kako to?
Pokušavao je da sabere i sredi sve što mu je Zora kazala, ali na kraju ne
ispade opet ništa: samo smijeh, vrckanje i cvrkut, baš kao da je slušao neku
nemirnu ptičicu negdje u žbunu.
– Pa ona je mene i polјubila, i to dvaput! – sinu mu istom u glavi i vreo
plamen liznu mu uz obraze. – Pa da, polјubila, a ja to onda nisam nekako ni
opazio. E, Branko, Branko, konju jedan, vole, magarče!
Tu dječaku pade na um ona profesorova priča o magarećim godinama, i
on se s olakšanjem nasmija.
– Pa da, sad sam i ja u magarećim godinama, zato sam ispao tako glup.
Dječak nježno pomilova svoj polјublјeni obraz i slatko polјubi vrhove
prstiju, umrlјane mastilom.
– Uh, prava bombona, pravo kaže Bobo Gica... dabogda krepao!
 XVI

Hamid, Krsto, Dule i ja upravo smo se bili iskupili iza svinjca na naš
uobičajeni popodnevni sastanak kad braća Mandići dojuriše kao vihor.
– Jeste li već svi na okupu? Dobro je, danas će biti trke i cirkusa!
– Šta li su sad smislili, brate slatki? – zabrinu se Hamid.
– Vidjećete samo... Pazi, sklonite se da nas ne vidi, evo ga, ide. Oprezno
navirismo iza svinjca. Preko dvorišta, obučen svečano i nalickan, lagano
prođe Bobo Gica i nestade medu suncokretima u pravcu Zorine bašte.
– Kud li će ono naša špijunčina? – progunđa De-De-Ha. – Sigurno misli
da smo na Delića orahu pa pošao da nas uhodi.
– Nešto će drugo biti, polako samo – reče Branko Mandić. – Danas će naš
Gica obrati bostan.
Nekoliko minuta poslije Bobe preko dvorišta se pojavi naš Baja. Oprezan
i smrknut, on pogleda desno-lijevo, pa brzo umače u suncokrete, upravo za
Bobom Gicom.
– Šta li će sad ovo biti? – začudih se ja.
– Bogami, batine dok se Baja onako namračio – uvjerlјivo promrsi De-
De-Ha.
– I ja tako držim, braćice slatka, – pobožno potvrdi Hamid Rus.
– A sad idemo u suncokret da čekamo slavni povratak ove dvojice –
pozva nas Ranko Mandić. – Tamo ćemo vam objasniti šta smo skovali Bobi
Lutki.
Sakrismo se poduboko u visokom suncokretu, baš tamo kud se moraju
vratiti Bobo i Baja ako su zaista otišli prema Zorinoj bašti. Tu nam braća
Mandići ispričaše čitav svoj ratni plan.
Kad se vratio od Zore, Branko Mandić ispričao je Bobi kako ga
djevojčica čeka u pet sati pod orahom u svojoj bašti. Još mu reče kako ona
mrzi Baju kao đavola, pa želi li Bobo da joj se dopadne, nek samo obori na
Bajazita drvlјe i kamenje, i neka kaže da je glup, ružan i u konjskim
godinama.
– To ću baš od srca ispričati – veselo obeća Bobo. – A je li mnogo pitala
za mene?
– Dva me je sata davila – slaga Branko. – Čak mi je i šamar udarila kad
sam kazao da ti, možda, nisi najlјepši u našem internatu.
Kad ostaviše Bobu tako zagrijana, braća odoše Baji pa mu ispričaše kako
Bobo Gica već danima oblijeće oko Zore Kutić i neumorno ocrnjuje Baju.
Ako im, kaže, ne vjeruje, nek danas oko pet sati pode nazorice za Bobom
Gicom pa će se i sam uvjeriti kuda taj ide i šta priča.
– Kad ga ščepam, odraću ga kao mačka! – poprijeti Baja i steže givikt u
džepu.
– Bolјe ti je zastraši ga samo, a mi ćemo se već osvetiti njegovom
zaštitniku Smrdonji i njihovoj crnoj knjizi.
– Pazi, to vam je dobro – prenu se Baja – a ja na crnu knjigu već i
zaboravio.
I tako, čim je Bobo krenuo na sastanak sa Zorom, Baja udari nazorice za
njim. Tako smo ih mi obojicu spazili kad zamakoše u suncokret.
A tamo, na razboj ištu, odigralo se ovo dok smo mi čečali u našoj zasjedi
i čekali povratak naših delija.
Baja se prikrao četveronoške u visoke koprive pod samom baštenskom
ogradom kad je već razgovor između Zore i Bobe bio započeo. Prvo što je
čuo, bilo je srebrno cilikanje razdragane djevojčice:
– Hi-hi-hi-hi, šta kažeš, kakav je to Bajin nos?
– Kažem ti, kao velika paprika babura! – kreketao je mali podlac. Ležeći
u zasjedi, Baja pipnu nos i prosikta:
– Kako li samo laže pas! Platiće mi za ovo.
– Jest, bogami! – kleo se Bobo. – Kao paprika, pa sjajan, pa sve škripi
kad se cimne desno-lijevo.
– Hi-hi, otkuda ti znaš da škripi? – kokotala se djevojčica.
– Je l’ ja! – razjunači se Bobo. – To sam dosad sto puta isprobao. Bijem
ja njega kao vola u kupusu.
 – Ma šta kažeš! – zadivlјeno će Zora. – Pa on izgleda tako jak.
– Zar on? – podruglјivo će Bobo. – On je obična vreća kupusa, pa
strašlјiv, pa glup, pravi jedan svinjski konj.
– Ma nemoj! – uzviknu Zora.
– Jao, što će neko biti premlaćen, oderan, isjeckan! – zagudi Baja i u
gnjevu zgužva rukom čitavu rukovet kopriva i ne osjećajući njihovu vatrenu
»žaru«.
– Ta on samo jednom u nedjelјi noge pere – mlјeo je mali nevalјalac. –
To ti je pravi konjski prasac.
– Kako jednom kad je najmanje dvaput! – planu Baja u sebi.
– Kažu, bogami, da on slatka pisma piše djevojčicama – guknu Zora, koja
je već bila primila od Baje ono pismo pisano na tavanu.
– Anđele baštenski! – šapatom kliknu Baja. – Još da ti znaš koliki sam
komad slanine dao za to milo pisamce!
– Možda ti njega voliš? – uozbilјi se Bobo Gica.
– Hi-hi, baš me briga za njim! – isceri se djevojčica. – Koliki je samo,
kolik bihaćka Kula. Uplašim se kad ga vidim.
– Ja sam Kula, a ti si koza! – gnjevno smrsi Baja.
Da nevolјa bude još veća, u Bajino skrovište odnekle navališe žuti mravi i
počeše mu militi uz noge i za vrat, peckajući ga gore nego ikakve koprive.
Naš se delija uze vrpolјiti, češati, lupati po vratu i sasvim ozbilјno ritati tako
da i Zora opazi kako se nešto miče u gustoj koprivi i upozori Bobu Gicu:
– Ej, vidider šta je ono tamo, možda zec?
– Kakav zec ovdje u gradu, to je sigurno Delićev mačak. Sad ću ja njega
pojuriti – razjunači se Bobo i preskoči nazad u internatsku baštu, ali tek što je
stigao na dva koraka od onih kopriva, Baja đipi iz svoga skrovišta i pograbi
ga za vrat.
– Čekaj, sad ćeš vidjeti svog boga!
Zora samo vrisnu i skoči za orah. Otud se brzo pokaza samo jedno
njezino oko, ustreptalo, sjajno i uplašeno. Gledala je kako Baja odvuče
prestrašenog Bobu u suncokret i pritiskivala ručicom razigrano srce.
– Jao, siroti Bobica!... Uh, što je jak ovaj Baja, što je jak! Poćutala je,
namrštila se i glasno kazala gledajući u rascvjetao žbun visokog jesenjeg
cvijeća:
– Baš nije lijepo prisluškivati. Eh, i taj Baja, sve je pokvario, grmalј
jedan.
Dotle je Baja vukao svoju žrtvu kroz prezrele debele suncokrete i
osvetnički režao:
– Sad ti je došao crni petak, oprosti se sa životom. Znaš li molitvu za
pokoj duše: »Sad otpuštajet raba tvojego Gospodi?«
– Ne znam, bogami! – kukao je zlosrećan zaroblјenik. – Večeras ću je
naučiti.
– Večeras ćeš ti već biti pokojni! – tulio je Baja.
Naiđoše uto na našu zasjedu, pa se oko njih za tren oka stvori čitav obruč
veselih radoznalaca. Svi su se zlurado cerili na ulovlјenog Bobu Gicu.
– Šta, je li dolijala mala hijena? – isklibi se De-De-Ha.
– Ako ga treba vješati, evo mog opasača – dobrovolјno se ponudi Hamid
Rus i namignu društvu oko sebe.
– A, ne, ne, bolјe je da uzmem sjekiru, eno je na drvlјaniku – predloži
Krsto Buva.
Bobo je zvjerao tamo-amo kao da se čudi otkud se iskupi toliko društvo
sve dok Baja ne naredi:
– Sjedi tu na zemlјu i lijepo odgovaraj pred ovim časnim starinama:
kakav je Bajin nos?
– Lijep, vrlo lijep – mauknu Gica.
– Škripi li? – grmio je Baja.
– Ne škripi – kleo se mali lažlјivac.
– Ponekad samo trubi! – ubaci Dule Hajduk.
– Koliko puta nedjelјno Baja pere noge?
– Sedam puta! – glatko odvergla Bobo.
– Ovaj ga baš pretjera! – progunđa Hamid Rus. – Sedam puta, al’ u
godini.
– Koliko si puta izmlatio Baju? – viknu ispitivač.
– Nijedanput! – priznade hvalisavac, Baja se okrenu nama.
– Časne starine, govori li ovaj dječak istinu?
 – Govori, govori! – zagrajaše »starine«.
– Hoćemo li ga pustiti il’ da ga umlatimo?
– Da se pusti! – izglasa vesela bratija, a samo Dule Hajduk progunđa: –
Da se umlati, pa onda pusti.
Čim pade presuda, posramlјeni Bobo skoči i zaždi kroz suncokret što ga
noge nose. Branko Mandić povika za njim:
– Lakše malo, pričekaj Zoru!
 XVII

Poslije onoga slučaja s Bobom naš Baja Bajazit kao da se sasvim

otrijezni. Okanu se trčanja za Zorom, a kad bi je ko i pomenuo, on bi samo
rukom odmahnuo.
– Eno joj Bobe Gice. Kad se može onako s njim kikotati i pričati, meni
više ne treba. Trčali smo Bobi i javlјali mu: – Ej, veliki osvajaču, Baja ti
poklanja Zoru.
– Nek je pokloni Ciganima! – frcao je Bobo, koga je još uvijek svrbio
vrat od Bajine snažne ručerde.
Zora Kutić, opet, pravila se da ništa ne zna o sukobu njih dvojice. Kad je
Krsto Buva upita je li joj krivo što joj ne dolaze ni Baja ni Bobo, ona
začuđeno podiže obrve.
– Bože, a šta će mi oni? Rekla sam im da ne dolaze, dosadni su.
Ipak smo je uhvatili kako proviruje preko ograde na našu, internatsku
stranu, pa kad je upitasmo traži li to Baju, ona isplazi jezik i naruga nam se:
– Budalaši jedni, zašto bulјite u tuđu baštu! Baš me je briga za nekim, ja
sad čitam jedan fin roman.
Okrenu nam leđa i ode uzdignuta nosa. De-De-Ha načini kiselo lice kao
da je pojeo pečenu divlјaku.
– Ih, fin roman! Vidio sam ja, povazdan čita neki kalendar sa
sanovnikom, a tamo piše – kad sanjaš prazan kotao, bićeš sjutra gladan. To i
ja znam bez ikakvog sanovnika.
Ipak nas je najviše obradovalo to što je Baja, poslije svoje istorije sa
Zorom, ponovo navalio da što prije svršimo sa crnom knjigom. Svaki čas je
zapitkivao Dulu Hajduka:
– Koliko si klјučeva skupio?
– Sedam. Svojih devet ne računam.
 – Kakvih devet? Šta treba tebi samom toliko klјučeva?
– Kako da ne treba – branio se Dule. – Jedan mi je za kofer Bobe Gice,
jer on često dobija pakete, a nikog ne časti, pa ja moram sam da se poslužim
kad on to ne vidi. Drugi mi je od Smrdonjina ormana, tamo samo ponekad
ispreturani stvari i u njegovu kolonjsku vodu dospem sirćeta; zbog toga
Smrdonja miriše na kiseo krastavac. Treći mi je klјuč od internatskog
podruma, jer tamo se ponekad uvučem da porazgovaram s kupusnom
kacom...
– Dosta, pobogu, nećeš do sjutra prestati! – prekide ga Baja. – Kupi samo
klјučeve, a na usta metni katanac.
Već se primicala i druga subota, dan kada će se ponovo izricati kazne,
kad nam De-DeHa objavi:
– Imam deset klјučeva, moglo bi se poći na noćni zadatak. Zahvati nas
uzbuđenje kakvom se nismo nadali. Trkom pojurismo iza svinjca, na
dogovor.
Brzo smo skovali plan. Naveče, kad u našoj spavaonici svi utonu u san,
čitava naša grupa iskrašće se u hodnik, spustiti se u prizemlјe i tu se
rasporediti. Branko Mandić izići će kroz prozor umivaonice i spustiti se na
ulicu, pred internat, da pazi na prefektov dolazak, jer taj bi se mogao ranije
vratiti iz kafane. Ranko Mandić stražariće pred sobičkom Jove Skandala, jer i
ovome može pasti na um da obnoć obiđe sve hodnike, to mu je još navika iz
Kule. Svi ostali idu u učionicu da s Dulom Hajdukom provalјuju Smrdonjinu
ladicu i slade se deranjem crne knjige.
– Meni i mom bratu ostavite makar po jedan list da i mi malo zamezimo –
molio je Branko Mandić.
– Dobićete bar one tvrde korice, imate dobre zube – obeća im Baja.
Negdje pred ponoć, kad se u čitavoj spavaonici čulo samo hrkanje,
testerisanje, pištanje, mlјackanje, mrmlјanje i drugi slični zvuči, Krsto Buva
diže se kao sjenka i pođe da obilazi krevete zavjerenika.
– Ustaj, ustaj! – zvao je šapatom.
Već kod Bajina kreveta umalo ne dođe do uzbune. Ovaj se bio čvrsto
uspavao, a kad ga Krsto prodrma, on se maši pod jastuk, za svoj nerazdvojni
givikt i gluvo upita:
– Ko je to?!
 – Crna knjiga! – prošišta Krsto.
– Aha, hvala ti, brate, – tiše reče Baja već razbuđen.
Sve je išlo glatko, ali kad na red stiže poslјednji i najvažniji zavjerenik,
De-De-Ha, nije pomagalo nikakvo buđenje. Najprije pokušaše da ga šapatom
zovu, ali on je kao za pakost, spavao baš na onom uvetu na koje je čuo. Kad
ga počeše lagano drmati, on se od toga samo ulјulјkivao kao dijete u kolijevci
i još jače zahrkao. Onda ga Hamid Rus poškaklјa po licu, ali Dule na to samo
blaženo promrmlјa:
– Zoro, đavole jedan!
– Pazi ga, i ovaj se zagledao u Zoru Kutić, nesrećnik jedan! – prošaputa
Baja. – Još jedna budala na magarećem spisku.
– Dobro je, nek samo nije u moju Zoru Tanković – pomislih ja i srce mi
mirnije zakuca.
Skinemo s našeg Dule i pokrivač, ali on samo mlјacnu, pipnu se iza vrata
i progunđa:
– Gospodine katiheta, da zatvorim prozor, duva.
– Bog je zaista priličan – zacereka se Krsto Buva i šakom poklopi usta.
Nije najzad bilo drugog izlaza, nego Baja lagano podvuče ruke ispod
tvrdokornog spavača, uze ga u naručje, iznese u hodnik i pažlјivo ga postavi
uza zid. Čim Hajdukove noge dodirnuše beton, on odmah otvori oči i
začuđeno reče:
– Pazi ga, ja već ustao. E, čudo jedno, kako ovih dana loše spavam.
Prenem se kao zec čim nešto sušne.
– Čim grom pukne! – dodade Hamid Rus i odjednom se nešto zamisli i
upita Krstu Buvu: – Brate slatki, kako ono nastaje elektricitet u oblacima?
– Ako nas noćas, kojom nesrećom, otkrije prefekt, saznaćeš brzo kako
nastaju munje i sijevanje! – poprijeti Krsto.
Već smo se bili spustili u prizemlјe kad se De-De-Ha trže i lupi se po
čelu.
– Auf, pa ja zaboravio klјučeve!
– Pa gdje su ti, bog te ubio? – prošišta Baja. – U spavaonici?
– Ne, brate, ostali su sinoć u učionici, u mojoj ladici.
Šta ćemo sad, pobogu?! – prepade se Baja. – Učionica je zaklјučana.
 – Imam ja od nje klјuč – reče De-De-Ha.
– Pa gdje ti je?
– Hm, ovaj... pa već sam ti kazao – u učionici.
– Eto ti ga, đavole! – viknu Baja. – Kako ćeš, goveče jedno, ući u tu našu
učionicu da izvadiš klјuč kojim ćeš je otklјučati?
– Zbilјa, to je nekako nezgodno – priznade Dule.
– Nije nezgodno, već nemoguće. Nek te sad spase tvoj prilični bog.
– Pokušaću ja – javi se Krsto Buva.
– Kako, brate slatki? – upita Hamid Rus.
– Probaću spolјa da se popnem i uvučem kroz gornje prozorsko okno, ono
je uvijek otvoreno.
– Hajdemo brzo! – odlučno naredi Baja. – Ja ću ti pomoći.
Dok smo mi ostali čekali pred zaklјučanim vratima učionice, Baja u
dvorištu pronađe neku staru prečagu od zidarskih skela i prisloni je uz prozor,
a Krsto Buva uspuza se kao miš, gurnu poluotvoreno gornje krilo i začas
nestade u mračnoj sobi. Stojeći pred vratima, mi ga čusmo kako trupnu o
patos.
– Eno ga, uspjelo je!
Krsto se vratio istim putem i ubrzo ti evo njega i Baje s klјučevima. De-
De-Ha protrlјa ruke.
– Sad pomagaj, srećo hajdučka!
Čini mi se da Dule nije čestito ni prišao bravi kad nešto lako kvrcnu i
vrata se sablasno razjapiše, a u otvoru mutno sinuše prozori ukovani u
neprijatnu smrtnu tišinu. Svi pretrnusmo.
– Naprijed! – komandova Baja.
Uplovismo kao sjenke u prostranu zamrlu sobetinu s dva reda opustjelih
stolova.
U istom trenutku na ulici pred internatom neki dobro poznat glas: – Hej,
koje to? Šta to radiš?!
– Zatvaraj! – viknu Baja, i Dule Hajduk brže-bolјe priskoči vratima,
gurnu ih i dvaput okrenu klјuč.
Bili smo zaroblјeni u našoj rođenoj učionici.
– Šta ćemo sad? – prošaputa neko u mraku.
 XVIII

Čim je naša grupa krenula prema učionici, Ranko Mandić odšunjao se

kroz hodnik prema Škandalovoj sobici, a Branko je iskočio kroz prozor i
spustio se na ulicu, pored Une. Tu je počeo da šetka ispred širokog stepeništa
internata, pazeći da se ne pojavi ozloglašeni prefekt.
– Poznaću ga već izdaleka – mislio je dječak. – Mršav je, poguren i
uvijek s kišobranom u rukama, stara učitelјska navika.
Zna se, prefekt ide lagano, gestikulira jednom rukom i s nekim se glasno
prepire, govori, u stvari, sam sa sobom. Ide tako tri-četiri koraka, zastane,
pipka bubulјičavo lice, mršti se i pita:
– Šta kažeš: nisam sposoban da upravlјam domom?
To se on, u mašti, vječito prepire s popom Bogunovićem, jer se boji da
mu taj ne preotme upravu internata, a tu bi prefekt izgubio lijepu paru.
– Dok on tako stigne do stepeništa pričajući s duhovima, ja ću već upasti
u konkvikt i upozoriti bratiju – domišlјao se Branko, a kad bi ulicom spazio
kakvog drugog prolaznika koji nije ličio na prefekta, sklanjao se za jednu
vrbu pored Une dok ovaj ne prođe mimo internata.
Tako je, ni u snu se tome ne nadajući, propustio da mu se Jovo Skandal,
naš poslužitelј, primakne na samih desetak koraka, pa ga je prepoznao tek
onda kad je već bilo kasno da potrči i obavijesti društvo u učionici.
Ko bi se nadao Skandalu u to doba!
A Jovo se te zlosrećne večeri malo duže zadržao u kafani sa nekim svojim
stricem koji se vratio iz Amerike, povukao je neku čašicu više i sad se uputio
na spavanje, sporo trupkajući uza same zidove kuća i gunđajući:
– On je tu negdje zasigurno. Skandal će biti ako ga i noćas ne nađem.
Već godinama Jovo je živio u potajnoj nadi da će jednom, uza sami zid
neke kuće, naći novčanik sa četrnaest hilјadarki i s tri stotinarke i osamnaest
dinara sitniša. Unutra će biti još i neki stari goveđi pasoš, taksena marka i
plava mastilјava olovka s prsta dužine.
– Skandal, kako ću se napiti s društvom! – sladio se on već unaprijed. –
Tri stoje će otići na vino, a onih osamnaest biće dosta kelneru za bakšiš.
Nadao se tako i po navici tražio čim bi kud krenuo, pa je jednom našao
plavu olovčicu, sličnu onoj iz njegove mašte i sav je blaženo zasijao.
– Evo, olovka je već nađena, a sad je na redu ostalo, čitav novčanik.
Samo strplјenja, Jovo, i sve će biti u redu.
I večeras je vrijedni poslužitelј uz put zagledao neće li gdjegod uza zid
smotriti svoj toliko traženi novčanik i tako se iznenada stvorio pred
preneraženim Brankom Mandićem.
– Šta da radim? – munjevito je mozgao dječak. – Sakrijem li se za vrbu,
on će proći i otkriti društvo na samom poslu, u učionici, a iziđem li preda nj,
šta ću mu kazati?
Uto, na Brankovu sreću, iza gomile oblačja isplovi jasan mjesec i blјesnu
živim srebrom po čistom ogledalu Une. Istog trena i u dječakovoj glavi sinu
britka i smjela odluka:
– Evo je, to ću uraditi!
Odlučno, bez trenutka kolebanja, on ispade iza vrbe, ispruži ruke ispred
sebe i zatvorenih očiju krenu prema Jovi. Iznenađen i uplašen, Skandal brzo
zaboravi svoj novčanik i uplašeno povika:
– Hej, ko je to?! Šta to radiš?!
Taj uzvik čuli smo i mi u učionici i brže-bolјe se zaklјučali, nadajući se
bogzna kakvom stradaniju.
Kao da i ne čuje poslužitelјevu viku, Branko je i dalјe koračao pravo na
Jovu. Videći da je pred njim ipak samo neki dječak i da se zato nema čega
bojati, Skandal mu i sam krenu u susret i tek tada prepoznade đaka.
– Skandal! Pa ovo je jedan od Mandića!
Uzeo je dječaka za ispružene ruke i malo ga stresao.
– Mandiću, ej, šta je to s tobom?
– A-a-a! – nejasno gaknu Branko.
Sad ga Skandal primi za ramena i ozbilјno ga prodrma:
– Mandiću, probudi se, čuješ li! Tek tada se učenik trže, otvori oči i
prisebno se zagleda lijevo-desno oko sebe pa onda u Jovu.
 – Momče, šta je to s tobom?
Branko tek tada otvori usta i šapatom, sneno upita:
– Gdje sam ja ovo?
– Pa na ulici, brate, vidiš li – objasni mu Skandal. – Šta je to s tobom?
Dječak poćuta kao da se nečeg prisjeća i tiho odgovori:
– Ja sam mjesečar.
– A, to li je! – uzviknu Jovo. – Evo, sad prvi put vidim pravog mjesečara.
– Čim je napolјu mjesečina, ja uvijek ovako – reče Branko.
– Pa kako si izišao napolјe, brate moj mili? – sažalјivo upita Skandal.
– Šta ja znam. Oni koji su me gledali pričaju da ja uvijek iziđem na krov,
pa najprije šetam samom ivicom, a onda...
– Gospode bože, strahote! – prepade se Jovo i zažmiri od uzbuđenja. –
Tako je nama, u Kuli, jednom pobjegao razbojnik Stojan Krivovrat i popeo se
na krov, pa su ga vatrogasci morali gore juriti. Namamili ga najzad na
cigarete i on se pokorno kao jagnje vratio natrag u ćeliju. Istina, već slјedeće
noći izvalio je rešetke i porobio prvu trafiku.
– Eto ti vidi! – uzviknu Branko, koji je volio priče o razbojnicima.
– Jeste, brate, tada sam prvi put vidio čovjeka na krovu, ali drugo je ipak
razbojnik, a drugo đak.
– Pa jeste – skromno priznade Branko misleći na svoje drugove u
učionici. – Sjutra će Smrdonja sigurno povikati: razbojništvo, provala, pravi
Karanovići!
Jovo uze Branka za mišicu i blago ga pozva:
– Hajdemo, brate, na spavanje. Prefekt večeras ode na put, pa se i ja
usudio da iziđem u varoš!
Otklјučao je glavna vrata, uveo malog »mjesečara« u konvikt i poveo ga
uza stepenice.
– Sad ću ja tebe lijepo smjestiti u krevet, pa ćeš ti lijepo zaspati kao
golub. – Hvala ti, Jovo, sam ću ja leći – požuri Branko bojeći se da Skandal
ne otkrije prazne krevete njegovih drugova.
– Pa kako hoćeš – složi se poslužitelј i krenu naniže, prema svojoj sobici,
uz put zijevajući:
 – Aj-haj, pomozi dragi bože, baš me uhvatilo ovo vino.
Ranko Mandić, Brankov brat, čečao je u hodniku pred Jovinom sobom, ni
u snu se ne nadajući da Skandala nema unutra, a kad iza ćoška začu spore
korake, on potrča da umakne u umivaonicu i kod samih vrata sudari se s
Jovom i od iznenađenja samo gaknu:
– A-a-a, ti si!
Pripiti Skandal zinu od pusta čuda.
– Šta, i ti mjesečar?!
– Da, da, to! – zbunjeno smrsi Ranko.
– Pa jeste – progunđa Jovo. – Braća blizanci u svemu liče jedan drugome.
Tražeći klјuč sobička, Skandal je dobrodušno brundao:
– Hajde, brate, spavaj, pa čim je mjesečina, a ti ćebe na glavu da se spaseš
šetnji po krovu. To ti je rabota za mačka, a đak je nešto drugo.
Ranko klisnu niz hodnik još uvijek ne vjerujući da se sve tako lijepo
završilo. U dnu stepenica sudari se s bratom i ustuknu od čuda.
– Otkuda sad i ti?
– Ćuti, sjutra ću ti pričati. Hajdemo sad u učionicu kod naših. Braća su
poduže kucala na vrata i tiho zvala dok ne poznadosmo glas i usudismo se da
otvorimo. Još s vrata Branko nam saopšti ohrabrujuću vijest.
– Prefekt je na putu, Jovo mi reče. Sad navali na crnu knjigu! Dulu
Hajduka nije trebalo dugo moliti. Začangrlјao je užurbano oko Smrdonjina
stola, promijenio dva-tri klјuča i otvorio ladicu. Kad je sasvim izvuče
napolјe, mi svi sunusmo rukama u nju.
– Tu li je crna knjiga! Ovamo prokletnicu! Osjetismo je pod prstima,
tvrdu, krutu i hladnu, pravu pravcatu bezdušnicu koja đacima neumorno pije
krv.
– Tu li si, mučitelјice moja! – zareža De-De-Ha. – Sjećaš li se samo
koliko si mi doručaka pojela? Ne pamtiš, a! – Deri je, šta čekaš! – viknu
Krsto Buva.
– Stanite! – prekide ih Ranko Mandić. – Svi ćemo je istovremeno
pograbiti, ko za korice, ko za listove, i odjednom, složno, povući. Tako ćemo
zajednički kumovati njezinoj pogibiji.
– Vrlo dobro! – dočeka drugi Mandić. – Tako ćemo svi biti krivi za taj
posao, pa se među nama neće moći naći izdajnik.
– Dajte je ovamo, a ja ću komandovati – reče Baja. – Kad kažem »tri«,
svi junački povucite,
Dobro se pogurasmo dok svaki ne dohvati čvrsto po jedan kraj otvorene
knjige. Baja svečano poče da broji:
– Jedan... dva...
Napetost je rasla svakim sekundom, šake se stiskale, zatezao se svaki
mišić.
– Tri! – grmnu Baja i odmah ga sustiže suv prasak hartije koja se cijepa.
Svak je lavovski stezao iskinute listove, samo su se još Hamid Rus i De-De-
Ha natezali oko tvrdih korica. Vukao je svaki na svoju stranu, ali korice nisu
popuštale. Najzad gnjevni Dule snažno trže, iščupa korice iz Hamidovih ruku
i tresnu na leda.
– Auh, boga ti! – prepade se Hamid i priskoči mu da ga podigne. – Ubi li
se, brate slatki?
De-De-Ha popipa glavu i mirno odgovori:
– Ništa, ništa, samo sam dobio jedan dodatak.
– Kakav dodatak? – začudismo se mi.
– Pa tako... dosad nisam imao kvrge na glavi, a sad je imam. Evo,
popipajte.
Branko Mandić opipa čvorugu na Dabićevoj glavi i reče:
– Ovo je poslјednja pakost pokojne crne knjige,
– Kamo sreće da jeste! – uzdahnu Dule. – Čim se čuje da je nje nestalo,
meni ne gine sedam dana bez doručka. Znam ja svog sveca.
Nagurasmo ostatke knjige u peć, a onda Ranko Mandić hitro odbroja:
– En-du-di, pališ knjigu ti!
Izbor pade na Dulu Dabića Hajduka.
– Braćo, ovo mi je najsrećniji čas u životu! – uzviknu Dule i prekrsti se. –
Pomozi mi, trilični i prilični bože!
Kresnu šibicu i lak plamičak nemarno obliznu prve zgužvane listove crne
knjige, a onda brzo živnu, veselije se prope uz hartiju, obuhvati čitavu gomilu
i zadahtano poče da pupuće.
 – Zbogom Smrdonjina lјepotice! – reče Baja.
Svečani i ćutlјivi, posmatrali smo kako knjiga nestaje u plamenu. Najzad
prodžarasmo mašicama preostali pepeo.
– Sad je gotovo! – reče Krsto s olakšanjem.
– Nije gotovo! – pobuni se De-De-Ha. – Još se nismo osvetili pazitelјu
Smrdonji.
– Tako je, tako je! – dočeka čitava grupa.
Opet navali smo na Smrdonjinu ladicu i razbacasmo mu knjige i sveske
po čitavoj učionici, a njegovu omilјenu kolonjsku vodu izli smo do poslјednje
kapi na internatskog mačka »Đoku«, koji se bio uvukao za nama još od
početka i čitavo vrijeme pratio Dulu Hajduka, znajući iz iskustva da se ovaj
obnoć smuca po internatu samo zbog tuđih kofera i ormana s hranom.
– Evo, Đoko, da i ti vidiš neku vajdu od Smrdonje!
Vratili smo se u spavaonicu srećni i olakšani i brzo zaspali uprkos tolikim
noćnim uzbuđenjima. Niko nije ni mislio na ono što nas, možda, čeka sjutra
kad se otkrije naš smjeli podvig.
Nek bude šta će biti, mi se osvetismo!
 XIX

Jutro je počelo s velikom trkom, uzbuđenjem i vrtoglavicom. Još prije

doručka pazitelј Smrdonja otkrio je pustoš u svojoj ladici i s vikom ispao u
hodnik.
– Ovamo, lјudi, nestalo crne knjige! Ukrali je, uništili!
Bobo Gica, koji je, kao i obično, ustao poslјednji, istrča iz umivaonice
onako nasapunjen i povika:
– Ej, šta se to dogodilo? Zašto viču?
– Zar ne znaš, budalo, izgori Una! – viknu Ranko Mandić. – Jutros se
zapalila.
Bobo se glavački sjuri prema glavnoj kapiji jedva nazirući od sapunice
kud ide, na izlazu ga zablјesnu rumen jutarnji sjaj na ogledalu Une i on od
čuda samo sjede i uzviknu:
– Eno je, zaista gori!
Kroz hodnike i spavaonice munjevito je šibala radosna vijest:
– Nestalo crne knjige!
– Poroblјen Smrdonja, ukrali mu kolonjsku vodu!
Redovne žrtve crne knjige skakale su od radosti. Poneko je čak zaboravio
i da se obuče pa je, onako u gaćama i košulјi, ispadao pred internat i drao se:
– Ihaj, propala, izgorjela!
Prolaznici pomisliše da je izbio požar, pa digoše čitavu uzbunu. Umalo i
vatrogasci ne dojuriše. Doručak u internatu zakasni, a u ovoj opštoj gužvi
neko diže i sakri čitav kotur trapiskog sira, težak pet kila.
Baja uhvati Dulu Hajduka i povuče ga u stranu.
– Nemoj sam da pojedeš, sjeti se i drugova.
Videći da je otkriven, De-De-Ha nije ni pokušao da se brani.
 – To sam digao za naše slavlјe. Bude li istina da je nestalo crne knjige, svi
ćete biti čašćeni.
– Kako ti to govoriš: »bude li istina«? Zar se ne sjećaš svega što smo
noćas radili?
De-De-Ha se lupi po čelu.
– Šta, zar ja ono noćas nisam samo sanjao?
– Popipaj čvorugu, pa ćeš se uvjeriti.
Dule pipnu kvrgav zatilјak i od radosti poskoči i raširi ruke.
– Ihej, istina je!
U velikom oduševlјenju on lupi šakom po velikom crnom ormanu u
ćošku, a toga istog trena odozgo se sruči nečija četka za cipele i lupi ga po
glavi. Dule dreknu:
– Dosta je čvoruga, sad vjerujem, već sam se probudio! Smrdonja spazi
razvikanog Dulu i jurnu put njega
– Čekaj ti samo, ne gine ti izgon iz internata!
De-De-Ha se naroguši.
– Hoćeš i ti da mi načiniš treću čvorugu? Zar moja glava da plati čitavo
jutrošnje veselјe?
Mile Škorić, moj bivši zaštitnik iz prvih internatskih dana, prijatelјski se
smješkao na našu razdraganu grupu sluteći, vjerovatno, ko je »kumovao«
pogibiji crne knjige. Najzad priđe meni i drugarski me potapša po plećima.
– Dobri ste vi momci. Sad mi nije žao što sam te nekad branio. Najveća
žalost i nevolјa za revnosnog Smrdonju bilo je to što je prefekt bio na putu,
pa sad nije bilo koga da povede istragu dok je stvar bila još vruća i svježa.
– Neka, neka, eto gospodina prefekta za dva dana, pa ćemo se onda
pogledati brk u brk – grozio se on i obzirao se na Dulu Hajduka.
Bobo Gica udvorički je tetošio u krilu internatskog mačka Đoku i
podozrivo rastezao:
– Znam ja ko je to uradio, znam. Otprve ću pogoditi.
Odjednom Smrdonja omirisa vazduh, uozbilјi se, sumnjičavo pogleda
Bobu, primače mu se, omirisa i njega i zloslutno reče:
– Ti mirišeš na moju kolonjsku vodu. Na onu što je noćas ukradena. Bobo
Gica poblijede i ušeprtlјi se.
– Pa to mačak miriše. Ja se baš čudim na šta to on jutros tako fino miriše.
– Pazi ovoga što laže, mačak mu miriše! – zagudi Baja i namignu na nas.
– Dabome da laže! – viknu Smrdonja. – Bogme ćeš vidjeti kad prefekt
stigne... Gle, ko bi se to od njega nadao.
– Rđa je to – dodade Baja sjećajući se onoga doživlјaja sa Zorom.
– Bogami, Đoka miriše! – branio se Bobo.
– Neka, neka, sad smo i mi nešto namirisali – poprijeti Smrdonja. – Trag
počinje od tebe. Evo, nek i Baja provjeri mirišeš li na moju vodu.
Baja gadlјivo miruhnu i namršteno puhnu.
– Da, da, na vodu i malčice na bihaćku Kulu. Ja držim da mu za ovo ne
gine robija, je l’ tako, Jovo, ti si vještak za te stvari.
Jovo Skandal mudro zaklima glavom,
– Ovo noćas bila je provalna krađa. Lopov je provalio u zaklјučane
prostorije, obio bravu na ladici i pokrao predmete od vrijednosti s namjerom
da se njima materijalno koristi. To je zapravo teška provalna krađa, jer su
obijena i vrata i ladica... Da, da, za to je zakonom propisana, robija.
Slušajući ga, Bobo je samo gutao plјuvačku i prestrašeno bulјio u
govornika kao da već sjedi na sudu.
– Da ga pritvorimo? – pripita Jovo Skandal.
– Moramo čekati prefekta – kiselo priznade Smrdonja.
– Svinjac je još uvijek slobodan – reče Jovo. – Taman dobar zatvor za
ovoga maloga.
Krenusmo u školu s grajom, sve pocupkujući. I tamo se proču za tili čas
priča o noćnom podvigu sa crnom knjigom. Radoznalci se sletješe oko
konviktaša. U našem razredu djevojčice počeše da nas gledaju s divlјenjem.
– Jao, po mrkloj noći? Strašno! Baš ste lafovi.
– Sve smo se šunjali na prstima... To jest, šunjali su se oni koji su to
uradili – ušeprtlјi Hamid Rus.
Zora Tanković priđe mi sasvim blizu i upitno, sa smiješkom, užiži u mene
svojim krupnim očima.
– Pjesniče, i ti si tamo bio?
 Da su me pekli na vatri, čini mi se da ništa ne bih priznao, ali pred ovim
prekrasnim očima nije se mogla sakriti nikakva tajna. Pa još me i pjesnikom
naziva!
Potvrdno klimnuh glavom na njezino pitanje, a ona... povuče očima
nekako zagonetno i vragolasto da se čitav razred oko mene okrenu, još
zagonetnije se osmjehnu, a najzagonetnije dobaci, već polazeći:
– Možda te neko voli. – Voli me! – prosto kliknuti u sebi. – Ko li me to
voli? Ona! Ona sigurno!
Toga dana u našoj školi svakako nije bilo zanesenijeg i budalastijeg
stvora od mene. Nisam znao ni kad je koji čas, ni koliko ih toga dana ima, ni
šta koji profesor predaje. Na vjeronauci sam ispod klupe vadio botaniku, na
velikom odmoru kretao kući misleći da je nastava završena, a vrhunac moje
ludosti bilo je to kad sam francuski diktat počeo pisati – ćirilicom.
– Pazi, pa šta to radiš! – upozorio me preko ramena Hamid Rus, a De-De-
Ha, koji je od mene počeo da prepisuje, također ćirilicom, tek tada se sjeti u
čemu je greška i lјutilo mi dobaci:
– Konju jedan, Francuzi ne znaju ćirilice!
Toga dana Zora me ipak nijednom ne pogleda, što me je, priznajem, malo
ohladilo i bacilo u brigu, ali na polasku kući ona mi tutnu u šaku dva
kikirikija. Ubacim ih u usta onako zajedno s lјuskom i počeh žvakati. Žvakao
sam i žvakao, mlјackao i plјuckao, ali sam ipak ostao pobjednik. Samo onaj
ko voli može tako jesti kikirikije, ali ga ne treba goniti da smaže više od
jedne pregršti, jer se čak i on može pokolebati!
Naša komšinica Zora Kutić i sama je bila zainteresovana našim noćnim
pohodom protiv crne knjige i radoznalo se vrzmala oko naše bašte i dvorišta.
Uspjela je da ulovi Branka Mandića i on se, poslije dva sastanka, toliko
zagrijao za nju da je svako popodne trkao put njezine bašte. Nјegov brat se
zabrinu i reče mi u povjerenju:
– Bude li se previše zagledao u onu brblјivu Zoru, jednom ću ja mjesto
njega otići tamo i sve pokvariti. Ni ona neće razlikovati mene od Branka.
Četiri dana tako živjeli smo bez crne knjige, četiri dana neviđenih sloboda
i radosti. Pazitelј Smrdonja, duboko ogorčen, ćutao je na svome mjestu i ni u
koga od nas nije ni pogledao. A mi – mi smo po nekom prećutnom dogovoru
bili mirni kao bube i marlјivo radili svoje zadatke. Ako bi se nekom i prohtio
kakav nestašluk, ostali bi ga prijekorno pogledali i on bi se odmah primirio.
 – Džabe im je sad mirnoća, platiće oni crnu knjigu! – grozio se Smrdonja.
– A nova crna knjiga opet će carevati.
Petog dana stiže prefekt s puta.
 XX

Odmah po svom dolasku u internat, prefekt upade na naš popodnevni čas

učenja, stade uvrh sobe i poče da nas mjeri neprijatelјskim pogledom. Najzad
procijedi kroza zube:
– Tako dakle, kriminalci.
– Šta li mu je to kriminalac, brate slatki? – šapnu Hamid Rus, a jedan od
Mandića objasni mu, također šapatom:
– Biće mu to fini razbojnik, nešto kao gospodin razbojnik.
– Otkad to nas prefekt baš toliko poštuje? – začudi se Baja.
A prefekt skrenu svoj ubojni pogled na našu grupu i zlurado zagudi:
– Pošto je Dule Dabić posigurno umiješan u sve ovo, on će, koliko tek za
početak, ostati bez doručka čitavu slјedeću nedjelјu. Ostalo ćemo vidjeti kad
se istraga završi.
– Hvala na pažnji! – učtivo progunđa De-De-Ha da ga samo mi čusmo.
– Ono što nas je naročito iznenadilo u čitavoj ovoj žalosnoj istoriji jeste to
što je u sve upleten i naš mali Bobo, do juče zlatno i dobro dijete – nastavlјao
je prefekt. – Pitamo se samo: ko je iskvario ovoga čestitog dječaka?
– Dule Hajduk i Baja! – plačno zavreća Bobo.
– Da nije i Zora Kutić? – progunđa Bajazit.
– Braćo slatka, zašto on sve ovo naziva »žalosna istorija«? – čudio se
Hamid. – Zar smo mi učinili neko istorijsko djelo?
– Biće da je tako – potvrdi Branko Mandić. – Zato ćemo i proći kao lјudi
iz istorije: izginućemo junački.
Kao što se iz ovih naših mudrovanja vidi, mi se baš nismo mnogo plašili
prefektovih prijetnji, bili smo već oguglali na njegovu viku i kazne. Jedino
nas iznenadi kad on, polazeći, oštro viknu:
– Bobo, poslije časa kod mene u kancelariju!
 – Šta li će sad biti? – grdno se prepade luckasti lјepotan.
– Ništa naročito – uze da ga »tješi« Ranko. – Najprije će te šibom voštiti
po dlanovima dokle god ne priznaš šta si one noći radio.
Gica samo poblijede. – Pa ja nisam ništa radio, sunca mi!
– De-de, ne moraš bar pred nama kriti – prekori ga Ranko. – To ti pred
prefektom sve poriči, a on će ti onda malčice kliještima uvrtati uvo, ali ti se
opet ne daj.
Bobo pozelenje od straha i promuca:
– Ali ja sam one noći čvrsto spavao!
– Tako mu samo laži, brate slatki – uze da ga uči Ranko. – Šteta samo što
je prefekt već pozvao u pomoć policiju, pa kad te Šico uštine za nogu
usijanim mašicama, moraćeš priznati gdje si sakrio crnu knjigu.
– Ajme meni, nisam je ni vidio! – zakuka Bobo. – Vi ste je ukrali, znam
ja, pa ću tako i kazati.
– Ko je digao kolonjsku vodu, taj zna i za crnu knjigu – poprijeti De-De-
Ha, a Bobo, satjeran u škripac, samo zbunjeno zamuca:
– Pa Đoko je mirisao... On je...
– Mačak se nikad ne miriše, jer bi ga onda miši nanjušili prije vremena,
zar ti to ne znaš – ukori ga Branko.
Tako po završetku časa Bobo ode prefektu sve klecajući od straha, ostade
tamo više od pola sata, a šta je sve pričao, ne zna se. Tek po njegovu izlasku
hitno zovnuše u kancelariju čitavu našu grupu, a kad se nađosmo lice u lice s
prefektom i Smrdonjom, pade iznenada kobna naredba:
– Pretres!
Šta da se priča, rezultat je bio porazan: u džepovima Dule Dabića nađoše
šesnaest klјučeva!
– Šta je ovo? – zloslutno upita prefekt.
– Vidi zbilјa, nešto kao klјučevi, šta li je – začuđeno izvali De-De-Ha i
kratkovido se unese pogledom u gomilu klјučeva na stolu.
– Otkud ti ovo? – opet će prefekt.
– Pojma nemam – branio se Dule. – Valјda ih neko ostavio. Prefekt viknu
Jovu Skandala:
 – Jovo, uzmi ove klјučeve pa isprobaj koji otvara učionicu, a koji
pazitelјevu ladicu. Ti si tome vješt. Čekali smo u velikoj tremi. Evo ti najzad
Jove, vraća klјučeve i maše glavom.
– Nijedan gospodine prefekte, ni zaviriti. Prefekt prijeteći šišti:
– Ništa zato, dok su kod njega toliki klјučevi, on je sigurno umiješan u
krađu knjige. Nema mu spasa, letjeće iz konvikta kao kofer.
Kad iziđosmo iz kancelarije, u hodniku nas dočeka Jovo Skandal i
namignu nam:
– Ih, taman da su svi klјučevi mogli otvoriti, ja ni za jedan kazao ne bih.
Iza svinjca, u našem savjetovalištu, De-De-Ha zavuče ruku u svoju
debelu vunenu čarapu i otud izvadi dva klјuča.
– Evo ih. Ovaj veliki je od učionice, a mali od Smrdonjine ladice. Da ih
sakrijemo u svinjac, mogu nam oni i sjutra trebati. Opet će se pojaviti nova
crna knjiga.
Klјučeve ugurasmo pod strehu svinjca, tamo gdje se ni sam đavo ne bi
sjetio da ih traži.
– Izdade nas Bobo Gica – dosjećao se De-De-Ha. – On je prošle subote
kod mene vidio klјučeve i sad je to kazao prefektu.
– Pa da, otkud bi se on inače sjetio da vrši pretres – reče Ranko Mandić.
– Šta onda da radimo s tim Bobom? – upita Hamid.
– Moramo se malčice oko njega pozabaviti – reče Krsto Buva. – To vi
samo meni prepustite.
Već te iste večeri pod Bobom se usred noći sklјoka razapet krevet, a
ujutru mu lice osvanu namazano crnom mašću za cipele. Sapunao se i trlјao
čitav sat, ali opet osta zamrlјan kao kalajdžija.
– Kao što vidite, ja pomalo radim – namignu nam Krsto.
Zbog crne knjige naš prefekt uzbuni čitavu gimnaziju, pa se profesori
podijeliše u dva tabora: jedni uz nas, a drugi protiv nas.
Naši protivnici tražili su da se krivci odmah istjeraju iz konvikta kako bi
to ostalima poslužilo kao poučan i zastrašujući primjer. Naši branioci pak,
čujući da je najveća sumnja pala na đake trećeg razreda, tvrdili su da nam
treba oprostiti prosto zbog toga što smo mi dječaci u »magarećim godinama«,
pa otud potiču svi naši nestašluci.
 – Treba ih kazniti baš zato što su magarci – vikao je naš vjeroučitelј. –
Danas deru crnu knjigu, a sjutra će presveto jevanđelјe. Kako je naših
protivnika među profesorima bilo više negoli branioca, prevagnu njihova
strana, i prefekt dobi podršku i savjet da nas najstrože kazni.
Jednog jutra, pred punom učionicom, prefekt nam pročita kazne.
Dule Dabić isklјučenje iz konvikta, a čitava naša grupa dobila je mjesec
dana zabrane izlaska u varoš.
Bobo Gica dobio je samo opomenu, jer se nije moglo dokazati da je one
noći dirao kolonjsku vodu.
Kad prefekt završi, u mukloj tišini Baja pogleda po našoj grupi i tvrdo
odreza:
– Nastavlјamo borbu!
Svi ga pogledasmo s vedrim odobravanjem.
 XXI

Evo, doživjeli smo i taj tužni dan da nam naš De-De-Ha napušta konvikt.
Istjeran je, najuren, prognan, više ne smije ostati s nama pod istim krovom.
– Kuda ćemo s tobom? – pita se Baja zabrinuto. – Mora ti se naći takav
stan gdje nećeš ništa plaćati, a da je, opet, u našoj blizini kako bismo ti mogli
iz internata doturati hranu.
– Ja sam već nešto našao, samo ne znam hoće li se svidjeti našem Duli –
javi se Krsto Buva. – U našoj šupi za drva imaju neke stare pozorišne kulise,
pa iza njih...
– Aha, znam! – prekide ga Dule. – Tamo sam neki dan sakrio onaj sir,
inače – bili bi ga našli na pretresu.
– Pa sviđa li ti se taj stan, bar za prvo vrijeme?
– Nek sam blizu vas, pa makar i na drvetu. A što je najglavnije: tamo se
niko neće sjetiti da me traži.
Iako ga selimo tako blizu, ipak smo tako tužni kao da nam naš Dule
putuje čak u Ameriku.
– Nemoj nas, brate, zaboraviti u tuđem svijetu – bolećivo kaže Hamid
Rus, a De-De-Ha vadi ispod kreveta svoj kofer, otvara orman i sprema se da
pakuje stvari.
– Hm, ovu sam košulјu pozajmio od Hamida, čarape su Krstine, gaće
Bajine, peškir Brankov – nabraja on prevrćući po stvarima nabacanim u
ormanu. – Gle, molim te, pa ja nemam ništa svoje.
– Sve je to sad tvoje – širokogrudo kaže Baja. – Ti si stradao zbog sviju
nas, riješio nas crne knjige, pa je sad red da i mi tebe u nevolјi pomognemo.
Je l’ tako, drugovi?
– Tako je – složno se odazivamo mi.
Dule trpa stvari u kofer i veže ga preko sredine kanapom.
 – Zar ne možeš da ga zaklјučaš? – pita ga Baja.
– Vidiš da nemam ni brave ni klјuča – mirno kaže De-De-Ha, vlasnik
tolikih klјučeva, najveći majstor za brave u našoj gimnaziji.
Krišom ga pratimo na zadnja vrata, šmugnemo zajedno u suncokret i
zaobilaznim putem stižemo u tijesni prolaz između živice i ogromne stare
šupe, bivšeg magacina. Tu, na naše veliko čuđenje, Dule samo smače u
stranu jednu široku dasku i ponudi nas:
– Izvolite u moj novi stan.
Uvukosmo se i stadosmo prilično iznenađeni. Tu, u ćošku, iza visokih
kulisa bilo je dovolјno prostora da se smjesti i dvaput više dječaka nego što je
nas bilo. Izgledalo je kao da je neko namjerno, slažući kulise, ostavio iza njih
taj slobodan prostor.
– Tu je nekoliko mjeseci spavao slavni glumac Rožlјika kad je propalo
njegovo putujuće pozorište – podsjetih se ja. – Znate li kad nam je profesor
srpskog o tome pričao? Baš je rekao da je to bilo u nekoj šupi kod našeg
konvikta.
– To je onda sigurno ovo mjesto – potvrdi Baja. – Sjećam se i ja kako su
pričali da mu je jedan trgovac zbog duga zaplijenio kulise i bacio u svoj
magacin.
Bio je u tome skloništu i neki stari divan, vjerovatno je i on pripadao
pozorištu, pa se svi obradovasmo što će naš Dule ipak imati kakav-takav
krevet.
– Braćo slatka, pa ovaj magacin već drugu godinu služi konviktu kao
šupa, a ja još ne znam šta u njemu ima – čudio se Hamid Rus.
– Ne zna to niko u konviktu – reče Baja. – Oni se samo služe donjim
krajem ovoga magacina, slažu tamo drva, a ovaj gornji niko ne dira zbog
duhova.
Zaista, po gradu se pričalo da se oko toga magacina obnoć vrzmaju razna
priviđenja i utvare, pa smo se i mi konviktaši držali podalјe od njega. Te
priče potjecale su otud što je neko, još vrlo davno, vidio jedne noći Rožlјiku
kako je izišao iza smaknute daske u magacinu, a Rožlјika, opet, kad je
smotrio toga slučajnog prolaznika iza živice, nekog Đuru Šarca, viknuo je
dubokim glumačkim glasom:
– Hijene, ne zavijajte na grobovima!
 Đuro je, naravno, zdimio kao lud u varoš i raspričao čitav događaj
dodajući mu sve nove i nove strašne pojedinosti.
Možda ni Dule ni Krsto ne bi otkrili ovo tajno skrovište da ih na to nije
nevolјa natjerala. De-De-Ha je tražio dobar smještaj za kakvo jelo koje bi,
vječito gladan i kažnjavan zdipio u konviktu, a Krsto Buva slučajno je
natrapao na to mjesto kad se krio od lјekara koji je konviktašima davao
injekcije protiv tifusa.
– Više se bojim doktora neg ikakvog duha i vukodlaka – iskreno je
priznao on.
– A šta ćeš ti, brate slatki, ako se obnoć pojavi, ovaj... kako da ti kažem...
zamuckuje Hamid Rus.
– Misliš na duha? – nemarno kaže Dule. – Ni brige me za to. Počeću ga
odmah propitivati matematiku, pa će da klisne kao lud.
– Zar se duh boji matematike? – naivno pita Hamid.
– Pa dabome – mirno kaže De-De-Ha. – Ni nje ni fizike smisliti ne može.
Jedino vjeronauku zna za peticu.
– Ma šta kažeš?! – čudi se Hamid.
Već se bilo smračilo kad smo krenuli iz Dulinog novog stana. On se već
bio ispružio na otoman, pokrio se starim zimskim kaputom, poklonom
profesora istorije, a pod glavu je, umjesto jastuka, metnuo onaj ukradeni sir.
– Laku noć, bratijo, – reče on veselo. – Ja ostadoh da mirne savjesti
spavam, iako mi je pod glavom ukradeni sir. Više vrijedi onih nekoliko
desetina doručaka kojima sam kažnjen nego pet ovakvih sireva. Ja sam uzeo
ono što mi po pravdi pripada.
Te noći na Bihać se sručila strahovita oluja, pravi prolom oblaka. U
blјesku plavih munja iz tame je iskakala Kula i toranj katoličke crkve, pa su
se opet rušili nekud u propast uz moćnu grmlјavinu od koje se zemlјa tresla.
Kiša je šibala žestokim plјuskom naše prozore, zvoncao je rijedak grad.
Svi se izbudiše u našoj spavaonici. Bolećivi Hamid Rus nagnu se bliže
meni, uhvati me za ruku i promuca: – Uh, kako li je sad našem Duli! Taman
sine munja, a otud evo duha, očurde mu kao tanjiri, zubi gvozdeni, a on samo
šklјocne i vikne: ja sam pokojni Rožlјika!
– Ćuti, ne straši nas! – šapućem ja, a uz noge mi mravinjaju ledeni trnci.
Ne bih sad izišao u hodnik da me tamo čeka devet Zora Tanković i tri tepsije
baklave.
Ujutru se dižemo čupavi i neispavani. Bobo Gica naročito je nešto blijed i
uznemiren.
Sanjao sam Dulu Hajduka kako stoji u mraku pod nekim drvetom, a kiša
sipa po njemu – kaže on potišteno. – Bog zna šta je s njim noćas bilo.
– Stradao je, eto šta, a ti si u toplom krevetu spavao – prijekorno
zabrunda Baja. – I ti si tome kriv, zato te muči savjest i zato ga sanjaš.
Krišom požurismo u Dulino sklonište noseći mu za doručak ono što smo
između sebe sakupili. Makosmo onu dasku, kad tamo – naš ti Dulekan hrče
sve u šesnaest. Jedva ga probudismo.
– Kako noćas ostade živ? – pitamo ga radoznalo, a on mirno odgovara:
– Sjajno sam spavao, samo sam dugo sanjao kako sam upao kod
poslastičara Murata i taman počeo tražiti neke baklave, kad li se na mene
sruči čitavo brdo tepsija, sve grmi: gruuu, gruuu!
– I baš više ništa nisi čuo?! – zabezeknusmo se mi.
– Pa... malo se javlјao i neki cvrčak, i to me je naročito uspavalo. De-De-
Ha skoknu u našu umivaonicu da se uredi. Tu ga svi gromko pozdraviše kao
da je doputovao bogzna odakle. Nikom nije padalo na um da ga prijavi
prefektu, koji je, uostalom, još uvijek spavao.
Oko podne, kad su konviktaši iz trećeg razreda sakupili dobrovolјni
prilog za Dulin ručak, priđe nam i Bobo Gica i na prikuplјenu gomilu stavi
svoj kolač. Baja gurnu kolač u stranu i hladno reče:
– Ne primamo prilog od prefektove ulizice. Kad vidimo da si postao
dobar drug, tek onda ćemo razgovarati.
Bobo, pokunjen, ode do prozora. Hamid Rus poviri šta on tamo radi, vrati
se k nama i reče sažalјivo: – Eno ga – plače.
 XXII

Mi smo sve mislili da se nezavidna sudbina našeg Dule tiče samo nas,
njegovih drugova iz konvikta, ali se pokaza da nije baš tako. Djevojčice iz
našeg razreda, čim su dočule kako je De-De-Ha istjeran i spava negdje
napolјu, odmah se uzbuniše kao pčele, prenesoše taj nemir i na svoje
ukućane, babe, mame i tetke pa se sve počeše utrkivati ko će prije Dulu
pozvati ha ručak, ko na večeru, a ko na spavanje,
– Hajde Dule, mama te poziva na ručak.
Tvrdoglavi De-De-Ha, međutim, uporno je odbijao sve pozive,
zahvalјivao se i govorio:
– Istjeran sam na pravdi boga, pa ili ću se ponovo vratili u konvikt, među
svoje drugove, ili ću umrijeti napolјu, pod nekim drvetom.
Ovo još više uzbudi djevojčice. Sad im je Dule izgledao kao neki
mučenik, sam i napušten, koji noću drhturi negdje pod kestenom u parku,
gladuje i čeka prvi snijeg pa da jednog jutra osvane mrtav pod bijelim
pokrivačem.
– Uh, taj prokleti prefekt, pijanica!
Naše razredne drugarice ispletoše na času ručnog rada šal za Dulu,
džemper, rukavice, dvoje čarape i kapu s naušnicama. Kad sam samo vidio
onaj žuti šal, Zorin poklon, zažalio sam što ja nisam tako najuren pa da
stavim oko vrata tu čarobnu majstoriju Zorinih prekrasnih ručica.
– Bože, kako sam nesrećan! – jadikovao sam u sebi.
Poče ti naš De-De-Ha ličiti na neki cvijet ponikao u divlјini i odgajan
nečijim pažlјivim rukama. Nastavnica ručnog rada, videći ga tako ulјuđena,
reče svojim djevojčicama:
– Sve što ste najlјepše izradile vi dadoste Duli Dabiću. Krajem godine, na
školskoj izložbi, moraćemo njega izložiti na počasnome mjestu u dvorani,
nek se vidi šta vi sve znate da stvorite.
 Već unaprijed smo se smijali zamišlјajući tu neobičnu sliku: De-De-Ha
sjedi na visokom podijumu, okićen kao mladoženja i zvjera lijevo-desno na
posjetioce kao da će reći:
– Šta bulјite, niste vidjeli orangutana!
Jednom, poslije objeda, Baja i ja krišom se izvukosmo iza konvikta da
Duli odnesemo ručak, a kad smo već bili pred samom šupom, čusmo unutra
neki razgovor. Baja me uhvati za ruku i šapnu:
– Ček da vidimo ko je to! Povirih kroz pukotinu među daskama i
začuđeno se okrenuh Baji.
– Zora Kutić! Eno je, razgovara s Dulom. Baja se zabezeknu.
– Kako li ga samo prije pronađe? Od ovih curica, ništa pod bogom sakriti
ne možeš. Ma šta li mu samo priča, da mi je znati?
– A šta li Dule njoj priča?
Kao po dogovoru, mi se privukosmo što smo bliže mogli onome mjestu
gdje su njih dvoje sjedili, pa stadosmo i viriti i prisluškivati.
Iz neke poveće činije Dule je marlјivo kusao mastan paprikaš, a Zora je,
gledajući ga sa zadovolјstvom, neumorno brblјala i nudila ga da jede, iako to
nije bilo potrebno.
– Dulence, uzmi sad ovaj krompirić. Voliš li ti uopšte krompiriće?
– Dabome da volim – mumla De-De-Ha zauzet krkanjem.
– Probajder ovo mesence. Voliš li ti meso?
– Pa dabome – gunđa Dule.
– Gle te fine papričice. Voliš li ti papriku, Dulikane?
– Dabome – mrmlјa on.
– Ih Dulikan! – zavidlјivo mrsi Baja. – Konjikan, to bi mu bolјe
odgovaralo.
Zlovolјno napući usne, zagleda se preda se i kiselo šapuće:
– Baš mi je i taj Dule nešto izišao iz volјe.
Razgovor u šupi ponovo oživi.
– A šta ti još voliš? – pita Zora.
– Je l’ jesti! – pripita De-De-Ha. – Volim sve.
– A šta voliš osim jela? – opet će Zora.
 – Pa... šta ja znam – oteže Dule.
– Šta bi, na primjer, sad volio?
Dule se zamišlјeno zagleda u zid i reče:
– Kad ovdje nema mojih drugova, onda mi je sve nekako pusto, prazno...
ničeg više ne volim.
– I baš ništa ne želiš?
De-De-Ha lukavo, ispod oka, omjeri djevojčicu i oteže:
– Znaš, ovaj... kad bi me sad neko polјubio, bilo bi mi odmah lakše na
srcu.
Zora se primače bliže, mrdnu nosićem i zaškilјi.
– A ako ti kome kažeš?
– Ne boj se, neću nikome.
– Reci: bogami!
– Bogami!
– Reci: majke mi!
– Majke mi!
– Kaži: dabogda crko!
– Dabogda crko! – muknu De-De-Ha.
– Dabogda crko, i ja kažem! – smrsi Baja.
Živahno kao vrabac, Zora se primače još bliže svom »Dulikanu« i naredi:
– Okreni se malo tamo i zažmuri.
– I ja žmurim – gadlјivo se namršti Baja – a ti gledaj šta će biti. Cmoknu
lak polјubac, Zora odskoči od zida i naduri se.
– Nisi žmirio, vidjela sam!
– Jesam, bogami!
Zora se odjednom uozbilјi, krišom pogleda Dulu i reče:
– Nisam znala da si tako pokvaren. Nagovaraš tu djevojčice da te polјube,
pa poslije... Nek ti drugi put ručak donese moj brat.
– Ja volim kad ga ti doneseš.
– Zašto?
 – Eto, tako – progunđa De-De-Ha.
– Zašto, zašto? Hajde, kaži. Reci!
– Onda mi je slađe jesti.
Djevojčica skoči i popade praznu činiju.
– Idem. Dosadno je kod tebe. A možda tu ima i miševa?
– Mazalta Levi ne boji se miševa – ubaci De-De-Ha bogzna zbog čega.
Zora se strelovito okrenu i prije neg je Dule i pomislio šta mu se može
desiti, ona ga zvonko lupi činijom po glavi i osvetnički viknu:
– Evo ti Mazalte Levi!
Hitro je smakla dasku s ulaza i strelovito izjurila napolјe, tako da nas
dvojica jedva ugrabismo da joj se maknemo s puta. Nije se udostojila čak ni
da nas primijeti, bili smo toga trenutka za nju samo dva konviktaška klipana,
i odjurila je put svoje kuće, bijesna na svoju razrednu suparnicu, crnokosu
Mazaltu, glavnu lјepoticu drugog razreda gimnazije.
 XXIII

I tako, djevojčice se uzbunile, rastrčale, razgalamile, rastorokale, ciče,

žale, plaču, vječito im na usnama Dule Dabić i njegovo stradanje.
– Jadni nesrećni Dule, Duško, Dulikan, Dulica, Duj-Dulence! Slušamo
mi, pa prosto ne vjerujemo svojim rođenim ušima. Zar naš Dule Dabić
Hajduk, prekalјeno spadalo, namazano svim šeretskim mastima, može da se
nazove tim zaslađenim imenom: DujDulence?!
Od naših djevojčica barjak bune preuzeše njihove babe, ko bi drugi prije.
Sluša tako baka svoju šiškavu unuku, pa se i sama rasplače nad tužnom
Dabićevom sudbinom, uzima štap u šake i kreće nekoj drugoj babi da joj
priča o prefektovom tvrdom srcu. Od ove priča ode trećoj i eto ti – zapalio se
Bihać kao da ga bombarduje Hasan-paša Predojević.
A i u samom našem konviktu, polako i neosjetno, počinje da raste
potmulo nezadovolјstvo.
Prije svega, niko se ne miri s Dulinim izgnanstvom. Čak se na našoj strani
odnekud našao i Jovo Skandal. Kad god uhvati zgodu, on pušta Dulu da uči u
njegovoj sobi. Ponekad uveče, kad je prefekt u kafani, oni čak i zajedno uče i
propituju se istoriju, koju Skandal neobično voli. Tek tako ujutro, dok se
spremamo u školu, Jovo nas kočoperno obavještava:
– Sinoć uplјeskasmo Turke pod Bečom. E, jest bilo trke i maklјaže, majka
ti vesela!
Hrana nam je sve lošija. Kroz konvikt oporno kruži priča da nas
potkradaju i kuvarica i prefekt, naš vajni vaspitač, kako ga službeno nazivaju.
Sve češće, iako tiho, u napola usta, po ćoškovima konvikta pjevuši se
rugalica:

Tešku borbu zametnuli

braća konviktaši,
 loša im je kuvarica,
gori vaspitači.
Na žalost, na žalost!

Iako se to, onako spolјa, ni po čemu ne vidi, ipak se osjeća da je borba

već započela. Ko je vodi i na koji način, još se ne zna, ali se po svemu vidi da
se čitav konvikt pokrenuo i protiv loše hrane, i protiv kazni oduzimanjem
hrane, protiv crne knjige i protiv prefektovih špijuna, koji su naročito
omrznuti.
Ovaj naš uspjeli napad na crnu knjigu izgleda da je pokrenuo konvikt iz
mrtvila. Još se uvijek ne zna ko je došao glave omrznutoj knjizi, ali vidno
raste poštovanje prema našoj osumnjičenoj grupi. Moj stari zaštitnik, Mile
Škorić, sve češće me u prolazu zaustavlјa i ponešto pita.
– Kako ste, momci?... Neka, neka, dobri ste vi, samo se složno držite.
Vidim, i on vjeruje da smo mi došli glave crnoj knjizi, ali ja se ničim ne
odajem i skromno slušam pohvale našoj grupi.
Mile me jednom uhvati samog u učionici i poče da me ispituje.
– Je li, pišeš li ti pjesmice?
– Pišem – priznadoh crveneći.
– Bi l’ znao nešto onako, šalјivo, o crnoj knjizi, o Smrdonji, o lošoj hrani?
Znam ja, već si ti i o Sići pjevao.
– Pa probaću.
– Potrudi se, živ bio... Znaš, to ću sad zasad samo tebi kazati: mi
spremamo šalјivi konviktaški list, zvaće se »Kreketalјka«. Moraš nam i ti
nešto napisati.
Kreketalјka! Ta ko ne bi bio srećan da nešto napiše za tako silan list.
Dabome da ću napisati!
Polako, u tajnosti, sprema se »Kreketalјka«. To je prvi vjesnik bune, glas
nezadovolјnih konviktaša, obijesna đačka rugalica. Sva je okrenuta protiv
prefekta, Smrdonje, loše hrane, špijuna, izdajica.
Mile Škorić ponekad mi donese nečiju rogobatnu pjesmicu i posavjetuje
me:
– Deder, momče, dotjeraj ovo malo, oteši ga. Marlјivo »tešem« nevjeste
đačke stihove. To mi je pogotovu omililo kad sam od Škorića čuo da sam ja
»jedan od urednika« »Kreketalјke«.
Mile mi jednom donese pjesmu i o našem Jovi Skandalu i nekoj Mari,
čuvarici muzeja. Oba smo bili njome oduševlјeni i ne nađosmo baš ništa što
bi na njoj trebalo popraviti. Pjesma je počinjala strofom:

Sunce zađe, pade tama,

u muzeju Mara sama,
a tu dođe Jovo Skandal,
pa sa vrata skida mandal.

Vrhunac poetske vještine činile su mi se one dvije riječi »skandal-

mandal«. Dao bih tri porcije knedli s teletinom samo da sam ja mogao nešto
tako izmisliti.
Jednog dana Mile me obavijesti u povjerenju:
– U subotu naveče čita se »Kreketalјka« ovdje u učionici. Znaš, ona je
pisana rukom, samo u jednom primjerku, pa mora tako. Pozovi čitavu vašu
grupu da dođe oko deset sati. Od nižih razreda jedino ćemo njih pustiti da
slušaju.
– Dobro, pozvaću ih.
– Trebalo bi svakako da nađeš i Dulu Dabića. Oko njega će se u ovom
konviktu još sablјe oštriti.
– Naći ću ga već.
U subotu, iza deset sati, uzbuđeni i svečani, mi iz trećeg razreda, okruženi
đacima viših razreda, nađosmo se u našoj učionici, koja nam se sada čini kao
neko tajanstveno tuđe mjesto u koje prvi put ulazimo. Prefekt je negdje u
krčmi, znamo da će doći tek iza ponoći. Nemamo, znači, čega da se plašimo.
Smrdonje, naravno, nema u sobi. On uvijek iskoristi nedjelјu da ode kod
oca, u obližnju varoš.
Kad se sve smirilo, Mile izlazi za sto uvrh učionice, baš na Smrdonjino
mjesto, i objavlјuje:
– Čujte i počujte, čita se prvi broj »Kreketalјke«, konviktaškog šalјivog
lista. Izlazi kad mu padne na um, uređuje se iza svinjca, plaća se kad te
prefekt uhvati da ga čitaš.
– He-he-he-he! – krekeću slušaoci.
– Koga li će sad kazniti ako uhvati ovaj list? – gunđa De-De-Ha. – Nema
više Dabića Hajduka u konviktu.
Poslije Mile predsjedničko mjesto zauzima Nikola Topolić, glavni
urednik lista, živahan, sitan i crn sedmoškolac, najbolјi đak u čitavoj
gimnaziji. Kad se već on prihvatio toga posla, to je sigurno znak da je naša
»Kreketalјka« ipak nešto vrijedno.
S lijeve i desne strane urednika Topolića zauzeše mjesta njegovi
»tjelohranitelјi«, čuvari: naš Baja Bajazit i neki Lazar »Maconja«. Oni su bili
dužni da brane urednika ako se u toku samog čitanja lista neki goropadan đak
zatrči da ga bije uvrijeđen kakvom pjesmom na svoj račun.
– Gledaj našeg Baje! – ponosno smo šaputali mi videći ga na tako
uzvišenoj dužnosti. Činio nam se moćniji čak i od širokog crnog Maconje,
koji je samo žmirkao, zadovolјan sam sobom, kao da ponavlјa još uvijek
svoju omilјenu izreku:
– Ja nisam lijep, al’ sam zato glup!

Naslovna pjesma u »Kreketalјci« bila je o crnoj knjizi:

Oj, Smrdonjo, kaži pravo,

kom si crnu knjigu dao...

Tek što odjeknuše prvi stihovi, zaori se gromoglasan smijeh u sobi. Čitač
zastade, a kad minu prvi burni talas veselјa, on glasno nastavi:

Možda crno blago čuva

tvoj lјubimac, Krsto-Buva,
il’ je Dule bio brži
pa pod klјučem knjigu drži.
Možda u njoj kazne broji
jedan Mandić, ali koji?
 Naći ćeš je krajem maja,
kad rođendan slavi Baja.

– Aha-ha oho-ho! – prasnuše slušaoci, jer su Bajini rođendani odavno

postali slavni među konviktašima.
A tek se može misliti kako li smo se ponositi osjećali mi iz trećeg razreda,
ovako u pjesmi opjevani! Svi se pogledi uperili u nas, a mi, junaci, sjedimo u
grupi kao i obično i pravimo se skromni. Slavna nezaboravna vremena!
Naš čitač prokašlјava se i počinje novu pjesmu.

U bašti sjedi Zorica Kutić,

ka internatu gleda niz putić.
O, bože, bože, ja ti se molim,
od konviktaša koga li volim?
To samo babe vračare znaju
volim li Dulu, Bobu ili Baju.

Opet naša grupa na rešetu! Baja me strijelјa očima, sumnja da sam ja ovo
napisao. DeDe-Ha podnosi mi šaku pod nos i grozi se:
– Vidiš li ti ovo?! To će tebe jedino izliječiti od poezije, da znaš. Dalјe se
u »Kreketalјci« redaju pitanja i odgovori: šta ko voli, šta ko sanja, šta ko želi.
Kad pročitaše kako je Dule Dabić sanjao da je upao u kacu s kupusom, De-
De-Ha nam šapnu: – Upadam ja tamo gotovo svake noći. Zašto da džabe
nosim klјuč od našeg podruma?
– Zato li ti mirišeš na kupus! – uzviknu Krsto Buva.
Kad čitač poče pjesmu o internatskoj hrani, svi slušaoci naćuliše uši.

Po tanjim čamac plovi,

kupusovo lišće lovi.
Po kazanu đaci rone
i grahova zrna gone.
 Pobratime, to da znaš,
mučenik je konviktaš.

– Bogami, hrana je zaista sve rjeđa, dok nam sasvim ne zagusti – glasno
reče Škorić. – Onda ćemo se drukčije razgovarati i s prefektom i s kuvaricom.
– I ja velim – izduboka se oglasi Lazar Maconja. – Kradu, kradu, nisam ja
slijep, iako sam glup.
Tako se, na kraju, čitanje »Kreketalјke« završi ogorčenim napadom na
slabu hranu. Mile Škorić bio je najoštriji.
– Čujete li, ništa mi nećemo postići molbama i kukanjem. Treba nešto
drugo preduzeti, ali samo složno. Mi iz starijih razreda svi smo kao jedan, a
što se tiče ovih mladih, evo, Bajinu grupu već imamo uza se.
– Tu smo! – graknu De-De-Ha.
– Da smo mi složniji bili, ne bi ni Dule izletio iz konvikta – reče čitač
Topolić.
– Zato se moramo složiti da ga vratimo – javi se Škorić. – Zbog njega su
sve bihaćke babe otvorile vatru na našeg prefekta, a mi – ćutimo kao strine.
– Kad nema bolјih zaštitnika, dobra je i bablјa armija – utješno zaklјuči
De-De-Ha dok sam ga pratio preko mračna dvorišta u pravcu njegova
skrovišta.
– Ma meni se čini da se ovo nešto sprema – zavrtih ja glavom.
– Pa dabome, konju jedan – drugarski potvrdi Dule. – Nisu nas valјda
zvali zbog same »Kreketalјke«. Biće tu i drukčijeg kreketanja. Laku noć,
pjesniče!
 XXIV

Već smo bili navikli da se svake subote naveče sakuplјamo na čitanje

»Kreketalјke«. Ti sastanci više su nas zbližavali nego čitav ostali život u
konviktu. U smijehu i šali pretresali smo naše zajedničke konviktaške nevolјe
i radosti, zaboravlјala se razlika u godinama i razredima, a svačija mana i loša
navika izlazila je na vidjelo, pa se svak čuvao da se jednog dana ne nađe u
»Kreketalјci«.
– De ti, de, ne budeš li prao noge, kreketaće se o tome u subotu! – istom
bi poprijetio jedan konviktaš drugome i zaista, evo ti u novom broju
»Kreketalјke« pjesmice rugalice:

Evo jedne tužbe stroge:

Jovan rijetko pere noge.
Čitava mu soba veli:
il’ ih peri il’ se seli!

Jednom, dok smo dotjerivali neke radove za »Kreketalјku«, Mile Škorić

ozbilјno me upita:
– Ako dođe do kakve ozbilјne gužve u konviktu, možemo li se mi sasvim
sigurno osloniti na vašu grupu?
– Možete. Mi smo složniji od onih iz četvrtog razreda.
– A bude li trebalo, jeste li spremni i za gladovanje?
– Bar smo na to navikli. Svaki čas nas kažnjavaju oduzimanjem hrane.
– Dobro, dobro. A jeste li spremni da gladujete čitav dan, i dva dana, čak
i tri? Možda će i do toga doći.
– Jesmo, zašto ne bismo – tvrdio sam ja, već unaprijed se radujući nekoj
takvoj gužvi u kojoj će se morati toliko gladovati. Poznajući svoju grupu, bio
sam siguran da se s njima može i u vatru i u vodu.
– I mlađe vi za sobom možete povesti – napomenu Škorić. – Otkad se
čulo da ste, možda, baš vi uništili crnu knjigu, niži razredi u vama gledaju
prave junake. Dva dana poslije toga razgovora Škorić pozva čitavu našu
grupu na jedan tajni dogovor. Sastanak je, razumije se, zakazan na našem
uobičajenom mjestu, iza svinjca.
– Čujte, momci, – ozbilјno poče Škorić – ja dobro znam da ste vi uništili
crnu knjigu. Znam da je za to trebalo i sloge, i hrabrosti, i vještine.
– Bogami jeste, brate slatki! – priznade Hamid Rus.
– Sve je to, naravno, bilo strogo tajno – nastavi Mile – ali sada ja vas
pozivam da učestvujete u jednoj otvorenoj pobuni koja je isto tako opasna,
možda još i opasnija od onoga vašeg noćnog podviga. Od vašeg držanja čak
zavisi da li ćemo uspjeti kako treba.
– Samo ti kazuj šta treba raditi i koga treba javno napasti! – zagudi Baja i
maši se za svoj ubojni »givikt«.
– Neće tu biti nikakve maklјaže – napomenu Mile. – Traži se nešto
čvršće, sigurnije.
– Šta li mu je to sigurnije od maklјaže? – istinski se začudi Baja.
– I toga će se kod nas naći – reče Ranko Mandić.
– Sloga, upornost, eto ti šta! – objasni Škorić. – Time se dobija prava
bitka.
– Evo, dakle, šta je – određeno istupi Mile. – Mi spremamo otvorenu
pobunu protiv loše hrane. Štrajkovaćemo glađu, nećemo da jedemo dok se
god prefekt ne smijeni, dok se hrana ne pobolјša, dok se ne ukinu kazne
oduzimanja hrane i dok se naš drug Dule Dabić ne vrati ponovo u konvikt.
– Ura! – povikasmo mi kad čusmo ono o Dulinom povratku. Zbog toga
zaista i vrijedi gladovati koji dan.
– Ihaj, to će biti slavan život! – podviknu Krsto Buva. – Već mi dodijalo
ovako, jednako svaki dan.
– Sad vi malo pripremite i ove mlađe – napomenu Mile. – Što više
štrajkača, to je uspjeh sigurniji.
– A kad će to početi? – žurilo se Baji.
– Svi ćete biti obaviješteni uoči samog toga dana, ne boj se – reče Mile. –
Nemojte samo da Smrdonja štogod načuje.
– I Bobo Gica – dobaci Baja.
– Eh, kakva ste mi vi borbena grupa kad jednog svog razrednog druga ne
možete pridobiti za štrajk! – ukori nas Škorić. – Ako nas Bobo izda, to će biti
sramota za čitav treći razred.
– Bogami, baš je tako, brate slatki! – priznade Hamid Rus. Slјedećih dana
svi se uporno bacismo na pridobijanje mlađih đaka za štrajk. Tu je najviše
uspjeha pokazao Krsto Buva. On je mališane umio tako zagrijati za pobunu
da je mnogi od njih nestrplјivo skakao:
– Ih, kad li će taj dan kad nećemo jesti?!
Baji Bajazitu taj posao najteže je išao za rukom. Čim bi on koga mališana
zovnuo u stranu, ovaj bi strelovito klisnuo preko dvorišta ili bi, uplašen,
počeo da se pravda:
– Nisam, Baja, sunca mi! Lažu da sam ti se rugao. Neću više nikad –
nikadarce! Evo, plaćam članarinu,
A kad bi se već sasvim uvjerio da ga Baja neće ni zbog čega izbiti,
pobožno je slušao njegovu priču o štrajku i spremno izjavlјivao:
– Pristajem i ja! Neću da budem izdajica.
Mene zapade da pridobijam Bobu Gicu. Kad sam ga zovnuo da
prošetamo iza konvikta, on odbi nepovjerlјivo:
– Neću. Možda me tamo negdje čeka Baja ili De-De-Ha.
– Hajdemo onda na ulicu, pored Une.
– To može.
Oprezno mu napomenuh sve o štrajku i dodadoh:
– Svi se nadaju u tvoj pristanak i svi ti vjeruju da ćeš održati riječ.
– Baš svi? I Baja? – nepovjerlјivo upita Bobo.
– I Baja, razumije se.
– I De-De-Ha?
– I De-De-Ha! Kaže da bez tebe neće ni u kakvu bunu.
Bobo sav sinu i srećno se nasmiješi kao da je čuo bogzna kakvu radosnu
vijest.
– Ne boj se, idem s vama i u goru i u vodu! Javi mi samo kad će to početi.
 Rastajući se od njega, ja začuđeno pomislih:
– Gle, pa ovaj Bobo je sasvim dobar dječak! Kako to ranije vidio nisam?
Ti dani tekli su nam nekako sporo, puni čudnog nemira i očekivanja.
Činilo nam se da nas iza svakog ćoška vreba nešto nepoznato i da će svakog
trena viknuti neki glas:
– Ej, mali, šta to radiš?!
Da prekratimo vrijeme, u nedjelјu odosmo u selo Pritoku da beremo
orahe. Dule, Krsto i ja upravo smo se bili popeli na jedan krošnjat orah u
ćošku nečije bašte kad odnekle izbiše dva starca i sjedoše u hladovinu baš
pod naše drvo.
– Sad smo nadrlјali! – šanu Krsto Buva.
– Ćuti, umiri se! – opomenuh ga ja.
Dok smo se tako oprezno namještali za dugo čekanje, Krsti se izmače iz
ruke jedan orah i čvolikajući od grane do grane, čvrknu jednog starca baš u
golu ćelu.
– Uf, bogati! – viknu čiča. – Prezreli, pa se sami sipaju. Rodna godina.
Dok smo mi gore ćutali kao drage baje, starci zadimiše iz nekih ogromnih
luletina i jedan od njih poče neku beskrajnu priču iz bosansko-hercegovačkog
ustanka, o boju na Babinu Kuku.
– Idemo mi uz Babin Kuk, idemo, kad grunu puška. Jadna ti majka ne
bila, ne bi ispušio ni ovu lulu kad sastavi druga puščetina, otvori se bitka.
Mi smo ćutali i ćutali, starac pričao i pričao, a onaj drugi starac kunjao i
kunjao. Najzad, na jedvite jade, pripovjedač završi:
– Kažem ti, ko nije bio na Babinom Kuku, taj ne zna šta je to boj i
pogibija... Ma spavaš li to, Obrade, duše ti?
Onaj drugi čiča ništa ne odgovori. Tada i starac pričalica stavi torbak pod
glavu, leže i nabi šešir na nos.
– Aj-haj, daj da se spava, a budale nek pričaju.
Kad starci ujednačeno zahrkaše, mi se oprezno spustismo sve od grane do
grane i spuznusmo niz rapavo stablo na zemlјu. De-De-Ha, silazeći
poslјednji, nezgodno skoči na zemlјu i spotače se o noge starca pričalice.
Čiča se prenu i bunovno viknu:
– Aha, bjež niz Babin Kuk!
 Umjesto niz Babin Kuk, mi zaždismo kroz prve kukuruze. Za nama se
začu vika staraca:
– Drž’ lopove!
– Eno ih kroz kukuruze!
– Dočekaj, zaokoli!
Uzbuđene i oznojene, dočeka nas u konviktu Mile Škorić s tajanstvenom
porukom:
– Obavijestite mlade razrede i budite spremni. Sjutra ujutru počinje
štrajk! Niko da nije otišao na doručak!
 XXV

Osvanu jutro puno svečanog nemira kao da se čitav konvikt nalazi pred
nekim velikim ispitom. Štrajk!
Zaista, bio je to ispit sloge, drugarstva i hrabrosti. Naslanjao se drug na
druga, razred na razred. Oni najmlađi đaci s pouzdanjem su gledali svoje
starije drugove, osmoškolce, kako mirno uzimaju svoje knjige i kreću ka
izlazu i ne obzirući se na doručak, već postavlјen u trpezariji.
– Hajdemo, djeco, požurite! – zvao je Mile Škorić stojeći kod izlaznih
vrata. On je tako, jednog po jednog, ispratio sve konviktaše, a kad i poslјednji
đak napusti zgradu, krenu on za njima.
Mnogi mlađi đačić s tugom se obazreo na ostavlјen doručak u trpezariji.
Tako bi rado sjeo za punu šolјu, ali... Zar on da bude izdajica? Ne, bolјe je
umrijeti od gladi zajedno sa svojim drugovima, sokolovima, nego ih izdati
zbog jedne šugave šolјice čaja.
Išli smo kroz Bihać ponositi kao da pred nama visoko leprša ubojni
barjak bune. Kad izbismo na most, na otvoren prostor između plava neba i
obasjane Une, sa čela naše kolone izvi se prkosna pjesma:

Tešku borbu zametnuli

braća konviktaši...

Čitava naša družina složno prihvati pjesmu. Dućandžije počeše začuđeno

istrčavati na vrata. Policajac Šico od iznenađenja se ukoči na mjestu kao
lipov svetac, a debeli bozadžija Šaban oduševlјeno se prodera:
– Živjeli školarci!
Ostade za nama konvikt, ispražnjen, pust i zamukao. Samo je bezglavo,
od sobe do sobe, jurio Jovo Skandal i čudom se čudio:
 – O, lјudi, lјudi, šta je ovo: đaci otišli u školu, a zaboravili doručkovati!
Skandal!
Priprosti čovjek ni u snu nije pomišlјao da je to znak neke bune, a kad se
oko deset sati iz svoje sobe pomoli mamurni prefekt, on i njemu raportira:
– Gospodine prefekte, đaci zaboravili doručkovati! Prefekt iskrivi lice.
– Što pričaš gluposti! Kakav doručak?
Zlovolјno je gurnuo vrata trpezarije, ali kad je na stolovima spazio
nedirnut doručak, on se uozbilјi. – Kakve su sad ovo gluposti?
– Već sam vam rekao, zaboravili.
– Zaboravio si ti svoju glavu tamo u Kuli, kod Karanovića! – okosi se
prefekt. – Tu je neki drugi đavo posrijedi.
Počeo je nervozno da šetka gore-dolјe po pustoj trpezariji i da sam sa
sobom razgovara:
– Ovo je sigurno neko maslo popa Bogunovića, kladim se u pet rakija!
Podbunjuje đake protiv mene. Htio bi on da bude prefekt. E, nećeš, majčin
sine, ne dam se ja!
Sav se pušeći od lјutine, odjurio je u svoju kancelariju da sastavlјa tužbu
protiv popa upravnom odboru konvikta, sastavlјenom od sedam-osam
prosvjetnih radnika i uglednih građana Bihaća. Naveo je u tužbi i to kako je
svojom strogošću i kaznama zaveo primjeran red u konviktu, kako je čak i
najurio iz doma neke nedisciplinovane đake, uskratio hranu mnogim
prekršitelјima reda itd.
Dok je on tako mozgao, tup od rakije, upravnom odboru konvikta već je,
poštom, putovala jedna druga tužba. Konviktaši, đaci viših razreda, žalili su
se na lošu hranu, na nečovječne postupke prefekta i objašnjavali zbog čega su
stupili u štrajk glađu. Na kraju su navedeni i zahtjevi štrajkača:
1) smjenjivanje starog prefekta,
2) pobolјšanje hrane,
3) vraćanje Dule Dabića u konvikt,
4) otpuštanje kuvarice zbog krađe.
U gimnaziji za tili čas puče glas o štrajku u konviktu. Već na prvom času
naš profesor istorije, koji je također bio u upravnom odboru konvikta, obrati
se nama, konviktašima:
 – Šta se to čuje, momci, – štrajkujete?
– Štrajkujemo! – tmurno odvrati Baja, kome su već krčala crijeva.
– Hajd’-de, sastaćemo se pa ćemo već vidjeti šta je tu posrijedi – mirno
reče starac.
Naše školske drugarice uzbuniše se kao pčele. Šta, njihove kolege iz
konvikta nisu doručkovale, neće ni ručati. Ne može to tako!
Jedna po jedna djevojčica iz razreda poče da se grabi oko nas konviktaša.
Zora Tanković priđe meni, uze me prijatelјski za ruku i svega me obasja
svojim nasmiješenim pogledom.
– Pjesniče, ti si danas moj gost.
Krenuo sam njenoj kući, zanesen, lak i srećan, zaplovio ulicama kao
pozlaćen jutarnji oblačak. Slušao sam pored sebe Zorino čavrlјanje, a ništa
pod bogom nisam shvaćao od onoga što mi ona priča. Otkad je Bihać postao,
nije kroza nj prolazio ovako začaran dječak, budalast od prevelike sreće,
šašav od đačke djetinjaste lјubavi.
Ulazeći u kuću, Zora se još s praga rastoroka:
– Mamice, imamo gosta na ručku. Ovo je onaj Branko što piše one fine
pjesme, znaš ono u mom spomenaru. Znaš, mamice, ja njega najviše volim u
razredu, on je jako, jako stidlјiv... Oni, mamice, u konviktu svi... kako se ono
kaže, Branko?... Da, da štrajkuju i neće da jedu. Nisu ni doručkovali.
O, kako su me samo dočekali kod Zorinih! Kao pravog pravcatog gosta.
Pa izvoli sjesti, dragi naš gostu, pa hoćeš li oprati ruke... (Hm, ko još u
konviktu pere ruke prije ručka!) Pa, vrhunac svega, kad se pojavi Zorin otac
iz kancelarije, mati ga obavijesti.
– Tu nam je Zorin dečko na ručku.
– A, neka, neka, momče, živ bio! – srdačno me pozdravi Zorin tata. –
Vidi ti kako je moja Zora izabrala fino momče. Aaa, gle ti nje!
– Pa to je, tata, samo tako, kolegijalno – poče da se brani tatina milјenica.
– On je naš razredni pjesnik, a ja volim kad kažu: eno tvoga pjesnika. – Vidi,
vidi moga đavolka! – topio se tata.
Sjedio sam pored Zore i jeo kao u nekom prijatnom pijanom snu. Ona me
je svaki čas uslužno nutkala:
– Još samo ovaj komadić, Branko! Hajde, Brankiću, uzmi!
 Ono njezino luckasto i milo »Brankiću« tako me prijatno poškaklјa uz
grudi da umalo ne kliknuh raznježeno:
– Gospodine Tankoviću, dajte mi Zoru za ženu! Samo moja stidijivost
spriječila me da ne učinim taj viteški podvig, ali već mi se činilo da sam
oženjen i blaženo sam slušao pored samog uva neumorno čavrlјanje »svoje
ženice«.
Poslije ručka Zora mi pokaza svoje knjige, herbarijum, kutiju s bezbroj
šarenih sitnica i hrpu fotografija. Sav zbunjen i crven, uspio sam da ukradem
jednu njezinu sličicu: četverogodišnja Zora, s lutkom u ruci, stoji na nekim
stepenicama, a ispod majušne suknjice vire joj naborane gaćice s
našušurenom čipkom.
Obogaćen tim neocjenjivim blagom, krenuo sam kući već kasno po podne
i tek na pola puta pade mi na um:
– Pa mi odjutros štrajkujemo! Šta li dosad ima novoga u konviktu?! Žurio
sam preko mosta, uzbuđen, radoznao, jedva čekajući da opet vidim svoje
drugove u nevolјi.
 XXVI

Toga istog dana, čim je stiglo vrijeme ručku, prefekt se nervozno ushodao
po praznoj trpezariji, čekao je đake.
Na znak zvona u salu dođe jedini pazitelј Smrdonja. Prefekt začuđeno
izbulјi oči.
– A gdje su ostali?
– Štrajkuju, gospodine prefekte!
– Šta kažeš?! – podviknu ovaj i sav pocrvenje. – Kako štrajkuju, zašto?
Ko im je dozvolio.
– Šta ja znam – u neprilici slegnu ramenima Smrdonja.
– Kako ne znaš?! – nalјuti se prefekt. – Jesi li ti tu neki pazitelј, šta li si!
Gdje su ti đaci?
– Razišli se po gradu na ručak. Pozvale ih školske kolege.
– A, tako! – ukoči se prefekt. – Umiješao se grad u domske stvari. Lijepo,
lijepo!
Više od svega na svijetu, prefekt se bojao miješanja grada u život đačkog
doma. Iz toga su se uvijek mogle izleći neprijatne poslјedice.
Po podne, s prvim đacima koji su se vraćali s ručka u gradu, stigoše u
konvikt i članovi upravnog odbora doma. Hladno se pozdraviše s prefektom i
jedan od njih upita:
– Šta je ovo kod vas, gospodine prefekte? Čitav se grad uzbunio. Kakvo
je to postupanje s djecom?
– Pa vidite, molim vas, pogledajte šta rade neki podbunjivači i propalice!
– uzbuni se prefekt. – Prave mi nered, navode đake na neposlušnost, ustali
protiv hrane.
– Stanite malo, ne žurite! – upozori ga predsjednik odbora. – Zar jedan
vaspitač, kao vi, smije nazivati svoje đake propalicama? Šta ste onda vi radili,
molim vas?
– Ja tu danonoćno sjedim, pazim, pa opet ništa! – žalio se prefekt. – Sve
je to nezahvalno, svojeglavo, nepokorno. Ne vrijedi tu ni lijepim ni ružnim.
– Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitački neuspjeh? – priupita jedan član
odbora. – E, to smo htjeli da čujemo.
Pred veče nas pozvaše da se svi iskupimo u domsku učionicu. Rekoše
nam da potražimo i dovedemo Dulu Dabića. Trkom pojurismo da ga
obavijestimo. On je upravo bi oprao svoju jedinu košulјu i objesio je na visok
suncokret da se suši.
– Ustaj, Dule, zove te upravni odbor!
– Ne mogu, suši mi se košulјa – mirno reče on.
– Guraj bez košulјe, važno je!
Glavačke upadosmo u salu zajedno s Dulom.
– Evo, molim, Dabića! – zadihano viknu Baja.
– A gdje je tebi, momče, košulјa? – upita predsjednik odbora.
– Imam samo jednu, al’ i ta je na pranju – odgovori De-De-Ha uz gromki
smijeh čitave učionice. Predsjednik se okrenu jednom članu odbora.
– Vidiš li šta se tu radi! Mi dadosmo pare da se najsiromašnijim đacima
kupi rublјe, a ovaj prefekt...
Tu se on obrati čitavoj učionici:
– Đaci, kome je od vas ove školske godine kuplјeno rublјe? Svi smo
ćutali. Predsjednik se opet okrenu onom do sebe.
– Vidiš li? I mi se još čudimo što djeca štrajkuju i bruka puca po čitavom
Bihaću.
Prefekt nije bio prisutan ovome sastanku da bi đaci slobodnije govorili o
svim svojim nevolјama. I mi se zaista raspričasmo.
– Pa gdje si spavao otkad si istjeran iz doma? – pitali su Dulu. Lukavi De-
De-Ha ne htjede ni ovom prilikom odati svoje tajno prebivalište, već izbaci
kao iz puške:
– U svinjcu!
– Gospode bože! – uzviknu predsjednik. – Dječak, siroče, spava u
svinjcu, a gospodin prefekt valјa se u dušecima!
 Kad đaci počeše pričati o čestim kaznama oduzimanja hrane, predsjednik
se namršti i okrenu ostalim članovima:
– Gospodo, ovo je sramota za sve nas! Primismo na dušu toliku
siromašnu djecu, a gledaj šta se sve radilo od njih. Čujte, ja bih nagradio
onoga ko je poveo ovaj štrajk.
Onako uz put, ispriča De-De-Ha predsjedniku kako ga je Jovo Skandal
puštao da uči u njegovoj sobi. Ovaj pozva poslužitelјa unutra i pohvali ga
pred svima nama.
– Hvala ti, Jovo, na pažnji koju si ukazao jednom sirotom učeniku.
Zauzećemo se kod tvojih bivših pretpostavlјenih da te ponovo vrate u Kulu,
za stražara. To si i zaslužio svojim radom i ponašanjem u ovome domu.
– Gospodine predsjedniče, nemojte, molim vas! – povika Jovo molećivo.
– Meni je ovdje sasvim dobro.
– Kako, nećeš u Kulu, na staru dužnost?
– Nipošto, gospodine! Toliko sam zavolio ove đake da mi se ne ide nikud
od njih. S njima je lakše neg s ikakvim zatvorenicima. Bolјi su i od hajduka, i
od razbojnika, i od palikuća, i od džeparoša, i od seoskih kokošara i od
pijanica...
Tu raspričanog Jovu prekide gromoglasan smijeh. Smijali su se i đaci i
odbor. Skandal se u neprilici okrenu oko sebe i reče s dirlјivom iskrenošću:
– Jesu bolјi, ne lažem, lјudi, duše mi!
– Dobro, brate, dobro, idi s milim bogom! – grohotao je predsjednik.
– Kad već voliš da ostaneš, a ti ostani. Šta vi, đaci, velite na to?
– Da ostane, da ostane, ura! – prolomi se učionicom.
– Kažem li ja, ništa su razbojnici prema njima! – presrećno je gunđao
Jovo izlazeći napolјe.
Razgovor đaka sa članovima odbora trajao je sve do pred samu večeru, a
onda se čitav odbor povuče u prefektevu kancelariju, gdje predsjednik
odlučno izjavi:
– Još večeras moramo učenicima saopštiti odluku upravnog odbora i
štrajk završiti dok se čitav grad nije uzbunio i digao protiv nas.
– Tako je! – potvrdi naš profesor istorije.
– A vi, gospodine, – okrenu se on zatim prefektu – vi ste se teško
ogriješili o povjerenu vam djecu i zato ćete već sjutra napustiti ovaj dom i
poslove predati ovome ovdje starom gospodinu – i tu predsjednik pokaza
rukom na profesora istorije.
– Star sam ja za to – branio se istoričar.
– Ali zato su đaci mladi, pa nek ti oni pomognu.
– Dobro, tako već ide – složi se starac.
Sjedili smo u učionici i strplјivo čekali kao što nam je bilo rečeno.
Najzad, evo odbora. Vraćaju se vidno raspoloženi.
– Djeco, svi su vaši zahtjevi bili na mjestu – objavi nam predsjednik.
– Zato ih mi iz odbora i prihvaćamo. Hrana će biti pobolјšana, prefekt
smijenjen, kuvarica otpuštena, a vaš drug Dule Dabić vraćen u konvikt.
– Uraa! Živio predsjednik! – zaori se po sali.
– Živio štrajk! – prodera se De-De-Ha.
– Dužnost prefekta privremeno će vršiti vaš stari profesor istorije –
obavijesti nas predsjednik. – Živio novi prefekt! – opet povikasmo mi.
– Živjela istorija! – zagalami De-De-Ha.
– A sad se nadamo, poslije svega ovoga, da će i vaš sadašnji štrajk biti
završen – reče predsjednik. – Večera je već na stolu, izvolite u trpezariju,
draga djeco!
Tu, bogme, nikom nije bilo do kolebanja. Jurnusmo u gomili i prosto se
zaglavismo u vratima. Jedini Krsto Buva vješto stuče između naših nogu i
prvi se stvori u trpezariji.
Poslije večere Baja Bajazit ustade, izvadi svoj »tefter« od članarine i
svečano objavi:
– Od večeras ukidam članarinu za šale i ruganje. Džab-džabe odsada svak
može tjerati komediju na moj račun, neću ga ni dirnuti! – i tu Baja pred svima
nama podera na komadiće svoj čuveni tefter.
– I givikt baci! – dočeka neko.
– Dobro, evo i da se razoružam! – pristade Baja vadeći iz džepa svoj
givikt. – Ovo poklanjam za domsku vagu,
– Živio Baja! – prvi povikaše najmlađi đaci.
– Živjela kvočka koju je Baja pojeo! – osmjeli se jedan mališan videći
Bajazita bez oružja.
Poslije Baje diže se De-De-Ha.
– Drugovi, u ime naše grupe iz trećeg razreda objavlјujem da je Bobo
Gica skinut s ušlјivog spiska i ponovo primlјen u naše društvo. On se dobro
pokazao u štrajku i zato je opet naš drug.
– Živio Bobo! – dočeka čitava naša grupa.
Tako nam čitavo to veče prođe u šali i smijehu, a kad pođosmo na
spavanje, još se jednom nasmijasmo, jer naš De-De-Ha, zaboravlјajući da je
vraćen u dom, krenu ponovo u svoju šupu i tek na pola puta sjeti se u čemu je
stvar, pa se trkom vrati i povika:
– Ihaj, živio moj stari krevet!
Još s vrata skočio je u svoju volјenu postelјu, ali se krevet, potajno
razapet, samo sklјoka pod njim.
– Krsto, konju jedan! – dreknu on ustajući, ali Krste već nigdje nije bilo u
blizini.
– Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? – začudi se Hamid
sjedajući na krevet, ali se postelјa i pod njim raskoka i zgrominja na patos.
– Eto ti ga, vraže, i kod mene zemlјotres!
 XXVII

Već sjutradan popodne sazva nas na dogovor i profesor istorije, naš novi
prefekt.
– Koga ćete za pazitelјa? – obrati se on čitavoj učionici. Svi se začudi
smo. Kako, zar da sami sebi biramo pazitelјa?
– Milu Škorića! – viknu prvi De-De-Ha.
– Prima se! – zaori se iza svih stolova.
– Pristajem, ali uz vaše obećanje da ćete sami paziti na red za vrijeme
učenja – reče Mile.
– Obećavamo, pazićerno! – prihvati učionica.
– Želite li ponovo crnu knjigu? – upita istoričar.
– Nećemo, nećemo!
– Dobro, djeco. Od sada kažnjavajte sami onoga ko bude pravio nered i
smetao vam u radu i učenju. Postavite ga pred čitavu učionicu, pa nek mu
njegovi drugovi sude.
– Bogami je to škaklјiva stvar! – uozbilјi se De-De-Ha. – Ko bi od
sramote na sud pred svoje drugove! Odsada ću ja biti na času učenja mirniji
od bubice.
Na prefektov prijedlog izabrana je i »kuhinjska komisija«, koja će
nadzirati kuhinju i pomagati pri sastavlјanju jelovnika. U nju su jednoglasno,
pored Mile Škorića, izabrani Baja i De-De-Ha. Zatim je sastavlјena i
»sanitarna kontrola« da vodi nadzor nad higijenom, da provjerava peru li se
svako veče noge itd. Nјu istog časa prozvaše »nogata žandarmerija«, a za
šefa joj izvikaše mrkog Lazara Maconju. Ded, sad, majčin sine, ne operi noge
kad je tu Lazo Maconja!
Kad je sastavlјan prvi jelovnik, pozvani su u pomoć svi konviktaši.
Nastade plјusak od prijedloga, želјa i savjeta.
 – Grah s mesom! – vikao je Baja. – I s kožurom od slanine! – dodade De-
De-Ha
– Pura s kajmakom! – navijali su Ličani.
– Pečena kokoš! – derao se neki mališan.
– Ja volim kolače! – javlјao se neko iz ćoška.
– Pite, pite, brate slatki! – vikao je Hamid Rus i počinjao da nabraja. –
Pite kvrke, pite džilituše, pite zelјanice, pite misirpite, pite razlјevuše, pite
gužvare, pite savijuše, pite maslenice, pite drobare, burek-pite, pite sirnice,
pite orašnjače, pite jufkare, pite s jabukama, pite gibanice, pite onako...
– Stoj, brate, zatrpa nas pitama! – prekide ga neko.
Zaglušena galamom, kuhinjska komisija morade pobjeći nekud iza
svinjca da tamo sama sastavlјa jelovnik, a mi ostadosmo da se i dalјe
prepiremo koje je jelo bolјe. Tu se umalo ne pobismo oko toga je li bolјe
pečeno prase, ili pečeno jagnje, a kad zovnusmo za sudiju Jovu Skandala, on
odlučno izjavi:
– Najbolјa je pečena kokoš s litrom crna vina i s vrućim somunom, ali da
je jede samo jedan čovjek!
S tim njegovim mudrim zaklјučkom složi se i »praseća« i »jagnjeća«
strana.
Smrdonja, naš bivši pazitelј, također je otperjao iz konvikta zajedno sa
starim prefektom. Otišao je da stanuje privatno, kod policajca Šice. Tih dana
dođe nam De-De-Ha s čudnim planom.
– Znate šta, hajde da spremamo Jovu Skandala za ispit.
– Kakav ispit? – čudimo se mi.
– Pa nek polaže privatno prvi razred gimnazije.
Eno njega, već je spremio istoriju učeći zajedno sa mnom.
Nema šta, dogovorismo se, podijelismo predmete i pođosmo Jovi s
gotovim planom. On to objeručke prihvati.
Jedne večeri, kad na mene dođe red da ga poučavam, Jovo me upita:
– A šta ćeš mi ti predavati?
– Srpski jezik. – Bog s tobom, dijete, šta će mi to? Ja srpski znam od
malih nogu.
 – Ali to treba znati pravilno, pa tu ima...
– Šta ima! – prekide me on. – Znam ja svaku riječ: Evo: konj, vo, zec,
vuk, miš... ovaj... vrana, kuća, zec... e, zec sam već kazao... vuk... i njega
sam!... Ih, znam ja toga još, samo se ne mogu sjetiti.
Nekako se ipak složismo da ga poučavam, ali već kod lekcije o narodnim
pjesmama, Jovo se uzjoguni:
– Kako se ne zna koje sastavio tolike narodne pjesme? Skandal! Pa šta su
radili policija, žandarmerija? Kamo ta istraga?
– Šta ja znam – branio sam se ja.
– Čuješ, da sam se ja pitao, ja bih toga guslara za vrat pa u kancelariju: je
li, slijepac, od koga si čuo tu pjesmu o kralјu Vukašinu? Znaš li ti da se ne
smije dirati u njegovo veličanstvo kralјa? Aha, bato!
Tu Jovo slavodobitno podiže prst i viknu:
– Istrijebio bih ja te narodne pjesme za pola godine, ili mene ne bilo! Nek
narod ore, peče rakiju, bije se po mehanama, a nek se mane pjesama.
Počnem, opet, da mu čitam neku priču Janka Veselinovića, a on me
prekine:
– Šta će mi te gluposti? »Počelo je prolјeće, vrbe ulistale!« Znam i ja da
vrbe listaju u prolјeće, ne mora to mene učiti taj tvoj Janko Veselјaković. Nek
on meni kaže kad su Turci prvi put zauzeli Bihać, to je već nešto, a ne
njegove šugave vrbe.
Ipak je posao kako-tako napredovao, a poslije dužeg vremena, kad smo
već prešli i na gramatiku, Jovo mi jednog dana začuđeno reče:
– Kako to: učeći s tobom, ja zaboravio srpski jezik?! Što god me upitaš,
ja ne znam!
Da ga malo zagrijemo za jezik i pismenost, mi mu kupimo jedan
spomenar i počesmo, redom, da zapisujemo u njega razne pjesme i mudre
misli, Jovi za sjećanje.
Da ste samo vidjeli njegove sreće! Po čitav dan obilazio je od đaka do
đaka i molio:
– Hajde, napiši mi nešto za uspomenu. Okini, brate, jednu pjesmu pa nek
se sve praši!
Mi smo »okidali« kako je ko znao, a Jovo je uveče po čitav sat sjedio u
svojoj sobi, listao spomenar i kod svake pjesme razgovarao kao da je pred
njim živ čovjek: – E, ovo ti je dobro, Hamide. Skandal! Ne bi bolјe napisao
ni žandar pod puškom.
Jednom sam i ja prelistao taj njegov toliko volјeni spomenar, šta li sve
unutra nije bilo! Jedna mnogo šarenija parada nego u Zorinom spomenaru.
Evo šta je, na primjer, zapisao Branko Mandić:

Evo Jove, evo naše dike,

u Kuli je čuvo razbojnike.
Razbojnici maglu pohvataše,
pa sad Jovo čuva konviktaše.

Ispod toga je stajao Dulin »pjesnički« zapis:

Pod mostom riba pliva trčeći.

Jovo se znoji srpski učeći.
Još niže, neko je dodao, bez potpisa:
Dule pjeva kao krava,
neka mu je vječna slava!

Sasvim u dnu toga lista stajao je zagonetan natpis:

Ešip njok, atič caragam! (čitaj obratno!)

Baja je pokušao da bude mudrac, pa je na jednoj stranici krupnim slovima

zapisao:

Vrijeme teče,
život je kratak!
 A Krsto je ispod toga dodao:

Guska se peče,
meni će batak!

Još najiskrenija bila je nečija bilјeška na poslјednjoj strani spomenara:

Razmišlјao sam, pjesmu spremao,

pa zadrijemao,
zato ću, braćo, iskreno reći:
idem prileći.
Od mene ti je dosta i ovo,
rođeni Jovo.

Sviđali se kom ili ne sviđali ovi zapisi, Jovo ih je volio i čuvao kao da su
zlatom pisani.
 XXVIII

Jednom, dok sam osamlјen lutao kroz prezrele suncokrete iza konvikta i
nejasno osjećao kako nekog moram jako, jako volјeti, iza ograde me viknu
ženski glas:
– Ej, pjesniče!
Digoh glavu iznenađen. Iza plota je virila Zora Kutić i veselo mi mahala.
– Pjesniče, dođi ovamo!
Prišao sam još uvijek pomalo zbunjen. Zora me zovnu pod orah u svojoj
bašti, pa kad sjedosmo na prostrto ćebe, ona radoznalo upilјi u mene.
– Ti pišeš pjesme, je li? Čitala sam u spomenaru Zore Tanković.
– Pišem – priznadoh sa stidlјivim ponosom. Zora se uozbilјi i uzdahnu.
– A meni nećeš da napišeš, onako nešto, lijepo pa fino, pa da bude
žalosno kad se čita.
– Pa ti nisi ni tražila.
– Ih, kako nisam! Ti se samo igraš tamo po vašem dvorištu, a i ne gledaš
ovamo. Ja sam čekala, gledala.
Ona lukavo-tužno upilјi u mene, a ja... učini mi se da sam čitavo jutro baš
o njoj mislio. To ja nju oduvijek volim, nikog više na ovome svijetu. – Hoćeš
i meni jednu da napišeš? – najzad upita ona i svojim gipkim prstićem pritisnu
moj kažiprst položen na ćebe. – Imam i ja spomenar.
Od njezina dodira meni sva ruka planu, prostrujaše mi sve do ramena
golicavi mravi, prsti mi se istopiše od milјa i najzad ostade samo ono malo
srećno mjestašce pritisnuto njenim prstom. Tu sam bio sav bez ostatka.
– Hoćeš li, a? – upita ona još jednom i ponovo bocnu moj kažiprst.
– Hoću, daj! – promucah ja.
Opet se popeh na svoje staro skrovište na tavanu i sjedoh pisati. Pred
očima mi je neprestano lebdjela Zora Kutić, mila, podsmješlјiva, puna
molbenog iščekivanja. Pisao sam za nju, samo za nju, iskreno i od srca.
Kad je pjesma najzad bila gotova, ponovo je pročitah i sav blažen
zatvorih spomenar.
– Nek vidi da je volim, jedino nju, za čitav život! »A Zora Tanković?! –
šapnu mi neki zao duh. – Zar i za nju nisi isto ovako pisao, na istom ovom
mjestu?!«
Zora? Pa jeste... pisao sam, ali... činilo mi se da je to bilo davno, vrlo
davno... sve je to izblijedjelo i zamaglilo se pred obješenjačkim pogledom
Zore Kutić, iščezlo pod onim njenim prstićem kao pod čarobnim dodirom
madioničareva štapa.
»A znao si kod Zore Tanković ići na ručak, tamo si carski krkao i bio
spreman da se ženiš njome! – korila me je moja nemirna savjest. – Šta bi ti
sada kazali njen tata i mama?«
Sjećanje na taj ručak kod Zore istinski me ožalosti. Kako sam samo tako
prevrtlјiv, kako li brzo sve zaboravlјam. E-eh, pjesniče, zar baš tako, već u
početku?!
Bio sam istinski zbunjen i ožalošćen, ali nisam znao da nađem izlaza iz
svega toga. Jeste, volio sam Zoru Tanković, ali sad, evo, volim i ovu drugu
Zoru. Volim, bogami!
Kad joj donesoh spomenar, Zora Kutić čitala je moju pjesmu sva ozarena,
široko otvorenih očiju, a onda pociknu, plјesnu rukama, i – cmok, cmok! –
dvaput me strelovito polјubi i uzviknu:
– Najslađa kućo!
Nisam još ni došao do sebe, a ona je već bila na nogama sva uzvitlana i
lepršava.
– Idem da je pročitam sestri! Zdravo!
– Hoćeš sjutra doći ovdje? – viknuh za njom. Ona, već zakrećući iza
ćoška lјetnje kuhinje podiže golišavu ruku, poigra prstima na pozdrav i
dobaci:
– Doći, doći! Voli Zora kuću!
Dugo sam zurio u onome pravcu gdje poslјednji put blјesnu njezina
zanjihana halјinica. Osvijestih se tek onda kad mi s drveta, pred same noge,
pade jedan prezreo orah. I nesvjesno ga uzeh u ruke i rastužen krenuh kući.
 – Hajdemo, kućo!
Sjutradan, čim je završen čas učenja, već sam bio pod Zorinim orahom.
Čekao sam je i čekao, a kad već izgubih svaku nadu, odnekle naiđe njezina
mlađa sestra, vižlјava curica, i odmjeri me radoznalo i podozrivo.
– Ti si onaj što sastavlјa pjesmice? Čekaš Zoru?
– Da, ovaj... rekla je da će biti ovdje.
Djevojčica poskoči na jednoj nozi i kao da sasvim slučajno istrese
odgovor iz usta:
– Ona nije tu... Otišla je da šeta s Košutićem... onim što vježba u
»Sokolu«.
– Otišla?!
Bio sam razočaran, prevaren, do nogu potučen. Kako to ona tako: rekla, a
sad otišla s drugim?
Izgubi se nekud i ona mala, njezina sestra. Osamlјen i pust, digoh pogled
uz krošnjat stari orah. I gore je sve bilo mirno i pusto. Ništa da padne, bar za
utjehu.
Krijući se od svojih drugova, krenuo sam da šetam sam samcat
prohladnim predvečernjim ulicama. Išao sam tako nasumce nekih pola sata
kad odnekle s visine, kao s neba, guknu poznat glasić:
– Oho, kuda će to naš pjesnik?
Digoh glavu, iznenađen i obradovan. S prozora prvog sprata biserno se
smješkala na mene Zora Tanković. Valјda me je samo srce, i nesvjesno,
dovelo pred njenu kuću.
– Aha, uhvaćen si! Kuda ćeš to, tako sam?
– Nikud. Nemam se s kim šetati – odgovorih neveselo.
– Vidi ga samo! A imaš kome, tamo u drugom razredu, pisati pjesme u
spomenar.
– Eh, ti – namjerno odvratih ja. – Pisao sam ja i Jovi Skandalu, pa šta!
– Dobro, dobro! Pričekaj me samo u aleji kod malog mosta, eto mene za
pet minuta. Bogme ćeš mi platiti! Ja sve mislim, on je samo moj pjesnik...
– Da, tvoj sam, samo tvoj! – šaputao sam primičući se mostiću na kanalu,
nesrećan zbog Zore Kutić, žalostan zbog svojih drugova, koji se sad negdje
bez mene igraju, tužan zbog Zore Tanković, volјene djevojčice, koju sam bio
iznevjerio.
– Grdi me samo, imaš ti pravo! – priznavao sam joj u sebi i zbog nečeg su
mi suze same navirale na oči. – Drugovi moji, Baja, Hamide, Krsto,
Dulikane, zašto večeras nemam volјe da se igram s vama, zašto čekam Zoru i
zašto sam uopšte tužan zbog djevojčica kad nikada dosad nisam za njih
mario?
Tako sam, osamlјen, plakao u sjenci prastarog platana i ne znajući da sam
s tim prvim bezrazložnim suzama prestao da budem dijete. Postao sam
dječak, pravi dječak, uznemiren i koleblјiv, na izlazu iz prevrtlјivih i
svojeglavih magarećih godina.
Zamukle su puške po Bihaću. Zgaraju se poslјednji požari, a na pijaci, s
druge strane Une, već tutnji »kozaračko kolo«. Krajišnici slave pobjedu.
Stojim s Bajom pred mračnim zamrlim konviktom. Oba smo zamišlјeni,
utonuli u sjećanja.
– Braća Mandići izgiboše prošle zime na Lapcu – javi se odjednom Baja.
– Ni mrtve ih nisu prepoznali koji je Ranko, a koji Branko.
– Krsto je diverzant negdje na Kozari – dosjetih se ja. – Nekad je
razapinjao i rušio naše krevete, a sad minira švapske vozove.
– A Smrdonja je oficir u četničkom štabu, drži vezu s Talijanima – reče
Baja. – Tome sam se i nadao.
Hamid je, znamo, partizan, De-De-Ha partizanski intendant (uvijek je taj
blizu kuhinje!), a za ostale još uvijek ne znamo gdje su. Možda ćemo jednog
dana, u nekoj partizanskoj koloni, prepoznati još koga konviktaša.
Baja večeras ipak ima razloga da bude veseo. Pored njegovog volјenog
»jarca«, sveg izgrebenog u borbama, koči se još jedan top protivkolac, nov
novcat, zaplijenjen u Bihaću.
– Ovoga starog zovem »Jarac«, a kakvo ime da dam ovome novajliji? –
brine se Baja. – Hajde, pjesniče, pomozi, ti si u tome vještiji.
Mislio sam i mislio, a onda mi nešto sinu u glavu.
– Znaš, Baja, kako ćeš ih krstiti: u čast braće Mandića koji su junački
poginuli, nazovi topove »Ranko« i »Branko«.
Baja se trže, a onda baci pogled na svoja oruđa, i tužno se nasmiješi.
– »Ranko« i »Branko?« Dobro, vrlo dobro, to su prava imena za njih.
 S druge strane Une čula se pjesma i trupkanje kola, a mi smo sjedili,
ćutlјivi i sjetni, na stepeništu zamrlog đačkog doma. Šta ćeš, nismo više
djeca, izašli smo iz vratolomnih magarećih godina, odrasli smo, ratujemo.
Zbogom, bihaćke djevojčice, nekadašnje naše drugarice iz školskih
klupa! Čekajte strplјivo pod prastarim platanima, možda će se neki od nas i
vratiti s dalekih bojišta...
 PRIČE PARTIZANKE

Zbirka PRIČE PARTIZANKE izašla je prvi put 1944. godine.

Izdanje Riječ antifašističke omladine Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
 EJ, DA TI NEŠTO KAŽEM

Ti se čudiš, i žmirkaš, i misliš se, uvaženi čitaoče pioniru, zašto li mu se

ove priče zovu »Priče partizanke«.
Evo, da ti odmah kažem, pa smo onda u redu.
One su postale na partizanski način i do tebe će, možda, doći
partizanskim putem.
Papir za pisanje priča dobio sam od partizana u akciji na Bihać, olovke
su mi dali partizani iz Banije, pisaća mašina došla je iz oslobođenog Jajca.
Dalmatinski partizani poslali su mi iz Splita nalivpero i bocu vina da
zagrijem junačku dušicu, a srpski i hrvatski proleteri zadobili su u borbi
štampariju u kojoj su priče štampane.
Jedna priča započeta je lani kod grada Klјuča, pa se, pred nadmoćnijim
neprijatelјem, morala onako nedovršena, gola i bosa, zajedno sa mnom
povlačiti u planinu Klekovaču i tu je dovršena u jednom starom vagonu
šumske želјeznice. Tom prilikom, dok sam pisao, grijao mi je ruke vo Zekonja
duvajući mi u ozeble prste i ja mu i ovom prilikom najtoplije zahvalјujem.
Druga moja priča bila je opkolјena na Šator-planini zajedno sa mojim
šinjelom (u šinjelu sam bio i ja) pa se, uz pomoć Četvrte i Osme brigade, na
juriš probila kroz obruč Švaba i četničkih brada. Jednu je, opet, prosvirao
mitralјeski metak iz aviona, dok je moja torbica visila na bukvi pred štabom
(sva sreća što nije bila na meni!), pa sam je morao krpiti i liječiti.
Najstarija priča morala se dugo kriti u podzemnom bunkeru, pa je zbog
toga blijeda i vodnjikave krvi (ovlažila se, brate), a jednu umalo nije popušio
jedan kratkovid starac, misleći, valјda, vjetar ga odnio, da je to njemački
letak bačen iz aviona.
I tako su ove priče preturale preko glave sve slavne zgode i teške nevolјe
partizanskog živovanja, pa su zbog toga zaslužile naziv »partizanke«.
Ehej, šta ti misliš, molim ja tebe, putovale su one i u pravom pravcatom
vozu od Jajca do Donjeg Vakufa i, zajedno sa komandantom Slavkom,
provozale se na našem prvom tenku, kad smo ono išli da oslobađamo Sanski
Most.
Pa i do tvojih ruku mnoge od njih doći će partizanskim putem. Možda će
ih nositi kurir gazeći preko brda snijeg do kolјena, možda će ih donijeti
kakvo malo riđe selјačko konjče oprezno tapkajući klizavom planinskom
stazom, a šta mu ja znam, neka će možda dojuriti i u kakvom kamionu otetom
od Švaba. Ne bih samo želio da koja slučajno dospije u četnički ili ustaški
torbak, jer bi se umastila od ukradene slanine.
Na kraju, ne zamjeri mi, druže pioniru, tako ti brkova, što u ovim pričama
ima i gavranova, miševa, pčela, vjeverica, pa, bogami, i medvjeda, konja,
magaraca, goveda i drugih zvjerčica. Pošto sam i njih uz put susretao, red je
da ih pomenem, a pored njih je i zanimlјivije čitati, pa nećeš zadrijemati.
A sad, evo ti priča, pa čitaj, a kad se vidimo, daćeš mi lјešnika.

Decembra 1943.
u kućici
pod Grmečom
Tebe lično
i tvoje drugove
mnogo pozdravlјa
Branko Ćopić
 USTANAK NA KRAJINI

Istegao se delija Grmeč na jutarnjem julskom suncu, utihnuo i primirio se,

pa se ne zna drijema li ili nešto prisluškuje. Ponekad ga samo uznemiri
ustaška lokomotiva koja protutnji kroz jelike vukući vagone pune balvana.
Onda se starina Grmeč namršti i promrmlјa:
— Očerupaše me gadovi, odvukoše drvo u tuđinu, a moja djeca nek
sirotuju.
Odjednom, u plavetnim dalјinama lјetnog jutra, tamo negdje prema
Drvaru, stade sve jače da odjekuje pucnjava. Žmirnu Grmeč i naćuli uši.
— Aha, nešto je počelo! Još pred zoru čuo sam puške i mitralјeze. To se
sigurao javlјa Drvar.
I Grmeč izduboka zagudi:
— Ehej, prikane Drvaru, šta je to tamo kod tebe? Čini mi se da si stao
stresati lance sa ruku.
— Tuuu! — zatrubi iz dalјine Drvar na fabrički dimnjak. — Pripremi se,
Grmeču, da slušaš, šalјem ti telegrafski izvještaj.
I Drvar stade teškim mitralјezom da kuca telegrafsku depešu:
— Sta-ri-ni Gr-me-ču na zna-nje! Moja djeca iz čitave drvarske kotline
digla se na ustanak i otimaju grad iz ustaških ruku. Sloboda grmi iz naših
mitralјeza i pušaka. Grmeču, nemoj nas iznevjeriti, diži svoju djecu. Drvarski
radnici zovu u pomoć grmečke selјake. Svi na ustanak!
I Drvar bombom na kraju depeše stavi jedan vatren usklik.
Sasluša Grmeč vijest, skupi i namršti obrve, leže oblak na planinu, a
starina zagudi iz dubine grudi:

Već je krvca iz zemlјe provrela,

zeman došo, valјa vojevati:
 Dižite se, djeco, na oružje!

— Evo nas, oče Grmeču! — spremno dočeka s Bravskog mitralјez Petra

Škundića i na bravskoj cesti jedan ustaški kamion samrtnički zakrklјa
motorom i prevrnu se u jarak pored puta.
— Krrr-hak, gotovo je, umirem!
Kamenita zemlјa Bravska stade žudno da upija njegovu benzinsku krv.
Planuše rijetke puške u selima pod Grmečom, sinuše na julskom suncu
stotine gvozdenih rogulјa, zatutnjaše drumovi od stotine selјačkih nogu,
digoše se oblaci prašine. Trepereći na suncu, smješkao se Grmeč gledajući
hitre ustaške tabane kako sijevaju iz sela prema Krupi, Novome i Sani.
— Magla, magla, magla! — pjevuckali su ustaški tabani.
— Čekajte, švapski kerovi, da vas poškaklјamo! — tutnjali su za njima
selјački opanci i bose noge i visoko su vitlale oštre rogulјe.
S druge strane Bravska, niz rijeku Ribnik, ustaše su bježale prema Klјuču
dižući uz put toliku prašinu, da su se ribe u rijeci od smijeha toliko praćakale.
da su sve na obalu iskakale i gušile se na vazduhu. Da nijesu bile nijeme,
sigurno bi povikale za njima:
— Srećan put, bando! Kad voda u brdo okrenula, onda se vi povratili!
A daleko, tamo preko rijeke Sane, čula se od planine Kozare cika
mitralјeza. Grmeč naperi svoje čupave uši i zagudi:
— Ehe, sestro Kozaro, kakvo je to veselјe kod tebe?
Bujna i lijepa Kozara potrese zelenom kosom i nasmija se glasno,
mitralјeski:
— Aha-ha-ha, darove šijem, kolo vozim. Mitralјeskom iglom šijem
ustašama posmrtne košulјe, kucam u ognjenu tamburu, a moja djeca,
Knežopolјci, igraju uza nju junačko kolo kozarsko. Igramo staro kolo bune,
kolo kuke i motike na koje je moje Knešpolјe iz davnine naviklo. U kolu je
kolovođa doktor Mlađen Stojanović. Ehej, brate Grmeču, da vidiš kako
ustaše stružu prema Prijedoru i Dubici!
— Tako, sestro Kozaro, tako — obradova se Grmeč — pomozi meni i
Drvaru.
Tek što Grmeč završi razgovor s Kozarom, kad se, daleko tamo iz Plјeve i
Janja, od Jajca, začu jeka brda:

U Plјevi se podignula raja,

podiže se Simela šolaja...

— Gle, i tamo se diže ustanak — pomisli Grmeč i tek što zinu da upita šta
se to tamo radi i kako ide posao, kad se javiše planine čemernica, Majevica i
još neke manje, a Romanija zapjeva vučki i hajdučki kao negda Starina
Novak:

Nasred gore Romanije

crveni se barjak vije...

— Ura, evo nam sve više drugova! — poveseli se Drvar, nasmija se

lјepotica Kozara, a Grmeč, obradovan što njihova Krajina prednjači u boju,
ponovo zagudi:

Oj, Krajino, krvava halјino,

s tebe vazda započinju kavge...

Kao odgovor na njegove gusle javorove, s druge strane Une izvi se krilata
buntovna pjesma:

Oj, narode Like i Korduna,

došlo vrijeme da se diže buna.

To su pjevale krševite ličke i pitome banijske i kordunaške planine.

Sastala se Krajina sa Likom;

pa se ne da pokoriti nikom!
 Žestoko podvrisnu Drvar, razigran njihovom pjesmom i posred ustaškog
logora u Petrovcu raspali jednom granatom iz topa zaplijenjenog u Vrtoču.
— Raspali! — oštro dočeka Grmeč i minom podiže u vazduh jedan
oklopni voz na bihaćkoj pruzi.
— Rodi, godino, rodila ti pšenica! — prihvati Kozara svojim srebrnim
grlom, oči joj sinuše kao munje, upališe dinamit u rudniku Lješjanima i čitav
rudnik, zajedno s okolnim zgradama, poletje nebu pod oblake.
— Oho-ho, vi kao da ste od mene pozajmili artilјeriju! — začudi se sveti
Ilija, pobratim pobunjenika, pomolivši iza oblaka svoju olujnu bradu. —
Dobro gruvate, nema šta. Vidim, djeco, da je moja artilјerija zastarjela i
dospjela u penziju. Ja mogu s njom da pocijepam kakvo drvo, ali oklopni voz
i rudnik da dignem, to mi ne ide za rukom.
Zabrinut i naoblačen, Ilija sjede u kola, ošinu munjom bijelce i uz tutanj
odveze se preko bosanskih planina nekud prema Hercegovini.
A Drvar, Grmeč i Kozara produžiše da okuplјaju svoju djecu u čete,
batalјone i brigade, da oslobađaju sela i gradove i da sve žešće jurišaju na
ustaške i njemačke logore, na kamione i oklopne vozove. Svaki oklopni voz,
kad bi se kretao kuda po Krajini, lagano se šulјao prugom zabrinuto uzdišući:
— Ne smi-jem, ne smi-jem! Mi-ne me če-ka-ju!
A telegrafski stubovi, ako ih je već bilo čitavih oko pruge, zujali su
podruglјivo mu savjetujući:
— Pojačaj brzinu, da preskočiš minu!
I tako je ustanak na Krajini moćno razmahnuo krilima, kao što šire krila
smjeli planinski orlovi koji se viju iznad Grmeča, Kozare i ostalih krajiških
planina.
 PRIČA O ROGULJAMA

U ćošku stare kolnice, iza drvenih volujskih kola, drijemalo je u sumraku

razno polјsko oruđe i alat. Bilo je tu starih motika izlizanih od rada, teških
krezubih sjekira, krivih srpova sa zubima kao u miša, jedan starinski
penzionisani drveni plug, gvozdene grablјe i još toliko drugog alata da bi
svak pomislio da to alatke održavaju nekakav svoj godišnji zbor na kome
misle izabrati svog kneza.
Među svim tim dobroćudnim i mirolјubivim oruđem isticale su se jedne
gvozdene rogulјe za čišćenje staje sa svoja četiri oštra i malo kriva šilјka.
Iako je napolјu bio miran srebrn zimski dan ispunjen jedino žagorom vrabaca
i brižnim cvrkutanjem zelenih sjenica, rogulјe su ipak svaki čas nervozno
prezale iza sna i strašnim bombaškim glasom pozivale na juriš:
— Juriš, juriš! Držite ga živa! Naprijed, lijevo krilo!
Istina, oko živice i po plotovima pred kolnicom vodio se zaista pravi rat:
vrapci iz voćnjaka bili su upravo objavili rat vrapcima ispred staje boreći se
za prostor pred ambarom. Odjelјenje vrabaca ispred štale, narogušena perja,
zapjenušeno je jurišalo na vrapce iz voćnjaka derući se:
— Juriš, junaci! Zaokoli, desno krilo! Držite žive, lopove jedne i
kradlјivce! Naprijed, poštenjačine od Stare štale!
A kad su čuli kako se rogulјe iz kolnice krvnički deru, oni se još više
ojunačiše i povikaše:
— Naprijed, ide nam pomoć!
— Ono nama pomoć dolazi! — povikaše vrapci iz voćara.
— Lažete, Cigani jedni! — zažagoriše štalski vrapci. — Zato vam
ponovo objavlјujemo rat do istreblјenja, živio dupli rat!
I povede se još pernatija borba (jer vrapci umjesto krvi prosipaju perje)
koje će docnije, u vrapčijoj istoriji, ispisanoj kandžama u prašini, biti
zabilјežena slovima krupnim kao vrapčija jaja.
 Naiđe oblak čupav kao četnički vojvoda, svjetlost poblijedje s otpoče
gusto da sniježi. Vrapci na brzinu sklopiše primirje sa neodređenim rokom,
dok snijeg ne prestane, i zavukoše se u zajednička skrovišta pod strehom
radoznalo se propitujući jedni kod drugih:
— A kako... a vi... jeste li se uplašili kad smo mi jurišali?
— A vi... bojite li se nas? Eh, da je još živ naš stari poglavica koga je
prekjuče odnio mačak!
U bijeloj tišini zimskog dana rogulјe se ponovo trgoše iza sna i povikaše:
— Ura, naprijed Prva četa! Rodi, godino, rodila ti pšenica!
Ostalom oruđu dodija ta pospana krvnička vika, pa pograbiše rogulјe za
vrat i dobro ih prodrmaše.
— Hej, šta se tu povazdan derete? Da slučajno ne spremate kakvu zavjeru
protiv nas, pa se u snu odajete?
— Nije, braćo moja mila; — odgovoriše rogulјe glasno zijevajući — to se
mi sjećamo svog prošlog vojevanja i junaštva.
— Vojevanja? — začudi se plug. — A zar ste vi u životu još nešto radile
izuzev što ste čistile đubre iz štale?
— Još pitaš! — uskliknuše rogulјe. — Pa u kojoj vi onda zemlјi živite
kad niste čuli za prošli Ilindan i za ustanak! Vidi se da u njemu niste
učestvovali. Eh, da vi znate šta je to boj!
— Od svih bojeva pamtim samo jedan, kad se dvije babe pobile na njivi,
onda su mi prebile držak — skromno se javi motika.
— A ja sam se još davno borila u jednoj seoskoj krčmi— zamuca
krivousta bradva. — Borila sam se protiv čitave čete štapova, boca, čibuka,
pa čak i protiv jedne plećke mesa kojom je bio naoružan seoski crkvenjak.
— Sve je to ništa prema borbi koju smo mi vodile — rekoše rogulјe. —
To je bila krvava i junačka borba u kojoj smo se mi zauvijek proslavile.
Hoćete li da vam o njoj pričam?
— Hoćemo, hoćemo! — povikaše sve sprave i alatke, a starina plug,
najuvaženija ličnost među njima, važno objavi:
— Mir! Mir, drugovi i drugarice, poznanici, prijatelјi i saradnici! Rogulјe
pričaju nešto što se svaki čas ne čuje.
Rogulјe se prokašlјaše pomalo plašlјivo i stidlјivo kao đak kad se sprema
da odgovara lekciju, strugnuše još malo o zid da naoštre glas i stadoše da
pričaju:
— Bilo je to, dakle, oko jednog prašnog i toplog Ilindana. Obližnja
planina, plava i visoka, treperila je kao da će sva iščeznuti u sunčanoj
svjetlosti. Užaren i pregrijan, dan je drijemao u visokoj travi pored rijeke. Na
vrh osamlјene kruške u polјu stražario je orao mišar i vrebao miševe, hrčke i
druge štetočine. Sve je bilo veselo i dobre volјe osim lјudi, a oni, tužni i
zabrinuti, dogovarali su se kako da protjeraju Švabe i ustaše i povrate
izgublјenu slobodu.
Ljudi šaputali danas, dogovarali se sjutra, pričali preksjutra, a jednog
jutra, gore negdje pod planinom, grunula je puška.
— Ustanak! Na oružje!
Dan, istegnut pored rijeke, iznenađen je skočio iz trave i uplašeno
zažmirkao, poletjele su na sve strane zlatne sunčane iskre, mišar je zakliktao i
poletio iznad zrelih žita, miš je strugnuo u svoju rupu, a moj gazda Đokan,
mašući širokim poderanim kaputom, sletio je pred štalu i pograbio nas za
držalјe.
— Ha, evo meni oružja, ja bolјega nemam!
Od toga trenutka počinje naša ratnička istorija.
Prašili su ustanici seoskim putevima, lomili se kroza šikare, otiskivali se
niz pjeskovite strmine jureći za ustašama koje su bezglavo bježale iz naših
sela. Naprijed su išli lјudi s puškama, njih svega nekoliko na broju, zvali su ih
ponegdje »puškari«. Iza njih su larmale i gurale se velike gomile naoružane
rogulјama, to su bili naši slavni rogulјaši.
Jednog dana, u jednom planinskom klancu, rogulјaši su jurišali na ustaše.
— Naprijed, rogulјaši! Drži ga živa, uteče nam!
Tu smo mi, rogulјe, i niko drugi otele dvadeset pušaka i dva mitralјeza.
Stali su da nas hvale i kuju u zvijezde:
— Ha, jesi li vidio naših rogulјa! Dosad su čistile đubre iz štala, a sad ga
čiste iz naše domovine.
Drugi put, u zajednici s puškama i mitralјezima, osvojile smo čak i jedan
veliki top koji nas je čitav dan tukao rasute po kamenjaru i dizao oko nas
čitave oblake dima i prašine. Mi, lično, dotukle smo Švabu nišandžiju.
 Jednom smo, zbilјa, i na grad jurišale, jedan pravi grad s mnogo kuća,
tornjeva i fabričkih dimnjaka. Jureći tada kroz gradske ulice na ramenu svoga
gazde Đokana, mi smo ugledale u izlozima dućana svoje rođake, još
neprodate rogulјe. Potrčale smo pored njih ponosno uzdignutih šilјaka, a one
su zavidlјivo škilјile za nama. Možda su i štogod ružno pomislile o našoj
štalskoj prošlosti, ali nas se to ne tiče. Zar će neko obraćati pažnju još i na
ono što pričaju tamo kojekakvi neradnici. Je r tako?
— Tako je! — potvrdiše alatke složnim zveketanjem.
— I tako, malo-pomalo, mi smo osvojile toliko pušaka, mitralјeza i
topova, da smo mirne duše mogle da se povratimo svom starom poslu, a
puške i ostalo oružje produžilo je da obavlјa naš započeti oslobodilački
posao. Divni su to dani bili, kad je goloruk narod s rogulјama krenuo da se
bori za svoju slobodu.
I rogulјe sanjarski zaćutaše, dok su ostale alatke stale s poštovanjem da
gledaju u njih.
— Pravi neznani junak — reče plug koji je odnekle bio dočuo da ima i
takvih junaka.
— Tako je! — složiše se ostale alatke, i svi ponovo ućutaše u blagoj
svjetlosti pospanog zimskog dana.
Napolјu je gusto sniježilo. Visoko u snježnoj magli kreštavo se javlјala
zabrinuta divlјa guska:
— Jao, zalutala sam, zalutala sam u magli. Ništa ne vidim, zapeću za
nebo, udariću u brdo!
— A ti se ne penji tako visoko — narugaše joj se vrapci, i to svi
odjedanput. — Bolјe ti je, siđi kod nas pod strehu. Mi smo ti najmudriji i
najveseliji narod pod nebeskom strehom. Je li tako, hrabra i mnogobrojna
vrapčija bratijo? — povikaše oni svi u horu, a opet svi u horu odgovoriše:
— Tako je, istinu govorite. Ko ne vjeruje, pojeo ga mačak!
— Ni spavati nam ne daju — zlovolјno progunđaše motike — a na
prolјeće nas čeka toliki posao.
Na svu sreću, odnekle se tiho došulјa sijedi poluslijepi starac Suton i
njegov nasmiješeni unuk San, pa svi vrapci, začarani njegovom lјepotom,
ućutaše i tonući u san zaboraviše sve svoje svađe i lopovluke.
 KO DOBIJA BITKE

Bilo je to jedne žmirkave zvjezdane i tople lјetnje noći, kad su svici sa

upalјenim žutim fenjerima prolijetali iznad pospanih lјeskara i širokih livada
sa žutim cvijećem.
Prva krajiška partizanska brigada zajedno s drugim brigadama upravo je
bila zauzela grad boreći se čitave prošle noći i sad je umorna spavala pod
šumom na ivici varoši. Budni su bili samo stražari, žmirkali su gledajući
zvijezde, zvijezde su žmirkale gledajući njih, i tako je sve bilo u redu.
Oko njih, zagrlјene sve po četiri, drijemale puške još garave od borbe,
ćutali su dvonogi puškomitralјezi i ozbilјni teški mitralјezi na tri noge. Bacači
mina začuđeno su zijali u zvijezde, protivtenkovski top ponosito je istezao
svoju dugu tanku cijev, a veliki topovi, haubice, bile su se zlovolјno zavukle
u lјeskar. Oko njih je oblijetao jedan začuđen jelenak i strogo zureći pitao:
— Hej, ko je to nepoznat u mojoj šumi? Gubi se brže, dok te nijesam...!
— Uhaj, što smo se prošle noći zagrijale zauzimajući varoš — pospano se
javi jedna nova mauzerova puška. — Nikad veće borbe nijesam upamtila.
— Šta ti imaš i da pamtiš — prekide je u riječi jedna stara austrijska
manliherova puška. — To ja mogu reći da mnogo pamtim — ponosito se
isprsi ona. — Borila sam se u Galiciji, u Karpatima, na Pijavi i šta ti ja znam
gdje još. Ali tačno kažeš, borba je bila zaista oštra.
— I najzad ipak zauzesmo varoš — veselo dodade konjički karabin. —
Proslavili smo se, nema šta.
— Šta se tu kočoperite, babe jedne, — ukori ih puškomitralјez — mene
se boje više nego deset pušaka. Kad se ja privučem neprijatelјskom rovu, pa
zagrakćem, sve nagne u bijeg. Istina, ja mogu da pucam isto tako sporo kao i
vi, ali to rijetko činim, to je staromodan način borbe — prezrivo napomenu
on. — Ne hvalite se, dakle, ja sam više učinio za pobjedu nego vi. Je li tako,
striče Maksime? — obrati se on jednom teškom mitralјezu, koji se upravo
mrštio i vikao na jednog leptira koji se bio spustio na njegov prednji nišan da
tu prenoći.
— Hej, silazi odatle, ne vidim da nišanim! — lјutio se teški mitralјez. —
Silazi, biće boja!
— Pusti me da se kod tebe odmorim, pa ću ti donijeti meda — molio je
leptir.
— Ne, nikako, ja trošim samo mašinsko ulјe, od ostalih jela samo
pokvarim stomak — strogo je vikao teški.
— Hej, striko Maksime, ko je prošle noći više učinio za pobjedu? —
ponovo upita puškomitralјez.
— Naravno ja, a i ko bi drugi — važno zabubnja Maksim. — Stajao sam
na brijegu ispred svog nišandžije i kosio uzduž i poprijeko i rovove i prozore
na velikoj kasarni, a iz grada mi je sa crkve odgovarao moj protivnik,
njemački teški mitralјez, ali ja sam ga za pet minuta ućutkao, da je
posramlјen pobjegao sa probijenim hladnjakom.
— Oho-ho, živio, junače! — zadivlјeno zagraktaše puške, a mitralјez,
obradovan pohvalama, nastavi:
— Toliko sam nalјutio one prijeko, da su zovnuli onu hulјu, bacača mina,
pa me je pola sata gađao velikim minama. Bilo mi je zaista prevruće, pa sam
morao da...
— Da pobjegneš? — upitaše puške u horu.
— Ne, to se kod nas zove: promijeniti položaj. Promijenio sam, dakle,
položaj, jer onaj hulјa bacač...
— Molim, molim, — prokašlјa se bacač mina pored njega —
upotreblјavajte pristojnije izraze kad je riječ o mojoj vrsti oružja. Ono, istina,
to je bio ustaški bacač mina, ali molim da se pravi oštra razlika između
ustaških i partizanskih bacača. Ustaški se baca i na malu djecu, a partizanski
bacač mina...
— Ustašama glave snima! — dovršiše puške.
— Tako je, mnogobrojna puščana nacijo! — uskliknu obradovan bacač,
pa nastavi:
— Čim sam prošle noći opazio njihove mitralјeze kako rešetaju iza
jednog zida, ja raspalim jednom, pa drugom, pa trećom minom: bum, bum,
bum! — posred njih, jednog razlupam, a ostali pobjegoše.
 — Uh, uh, koža nam se ježi od tvoga glasa — promucaše i puškomitralјez
i teški Maksim.
— Istinu govori drug bacač — potvrdi jedan raketni revolver. — Čitave
sam te noći bacao rakete i osvjetlјavao grad, pa sam vidio sve što se radi. I ja
sam također pridonio pobjedi, ono nijesam baš glavni pobjednik, ali ipak... —
skromno zamuca on.
— A mene i ne spominjete — oštro ih ukori protivtenkovski top. — Zar
se ja nijesam također borio?
— A kako se vi borite? — pripita mladi konjički karabin. — Znate,
nijesam imao prilike da vas vidim u borbi, jer su me oficiri stare Jugoslavije
bez borbe predali Švabama, a borim se tek otkad sam u rukama partizana —
poče se izvinjavati on.
Ne vidjeti protivtenkovski top u borbi, znači ne vidjeti ni tenkove —
poučno je zaklјučio top. — Moj mladiću, kad počne borba, ja idem obično
iza strijelaca oprezno se krijući iza plotova i živica, a kad odatle izbiju
tenkovi oholo tutnjeći i stružući cestom, ja ti onda raspalim pancirnom
granatom: dum! — probijem ga kao bundevu.
— Oho-ho, — uozbilјi se teški Maksim — ja te onda ne bih čekao iza
svoga štita, pobjegao bih... to jest — promijenio bih mjesto.
— Pa razumije se, Maksime, ja ne udaram, nego samo gdje je tvrdo.
Prošle noći, na primjer, gađao sam samo kuće iz kojih su tukli mitralјezi, jer
tenkova nije bilo. Sigurno su pobjegli kad su čuli za moj dolazak.
— Po svoj prilici — potvrdi bacač.
Javila se zatim i jedna ručna bomba, koja je tvrdila: »Kad padnem među
grupu vojnika, šišteći kao raketa, ja se rasprsnem i zauvijek me nestane. Ja
samo jedanput ubijam«. Ali joj niko nije vjerovao držeći da je sigurno od
straha poremetila pameću. Nijesu joj vjerovali čak ni onda kad je jedna pčela,
koja je bila zakasnila i tu zanoćila, ispričala:
— Pa i mi pčele ubodemo samo jedanput, pa onda umremo. To je živa
istina.
— Ne razumijemo — tvrdoglavo ponovi sve ostalo oružje. — Mi
ubijamo poviše puta, a ipak ostajemo živi.
Ozlovolјena što joj ne vjeruju, bomba namače kapu na oči i zaprijeti:
— Ako me nalјutite, eksplodiraću i sve vas pomlatiti!
 — Hej, mir tamo, djeco — zagunđa iz lјeskara veliki top haubica. —
Čujem da se nešto prepirete o borbi i pobjedi. Pobjednik sam, djeco, ja i niko
drugi. Ko se prošle noći najviše čuo, je li?
— Ti — jednoglasno potvrdi ostalo oružje.
— Naravno ja — udobrovolјeno zagunđa haubica. — Sa visokog brijega,
jer ja nikad blizu ne prilazim, iz dalјine od sedam kilometara proderala sam
se na neprijatelјa:
— Šta ćeš...
... tu! — dodala je moja teška razorna granata i rasprsla se kod velikog
bunkera dižući visoko oblak dima i prašine. Ako je iko pobjednik na tome
dolјe gradu, to sam onda ja.
Jedan partizan koji je u blizini spavao, čuvši njihovu zveketavu prepirku,
podiže se s ležaja, zijevnu i srdito namače na oči kapu partizanku.
— Šta se tu prepirete, zveketala jedna. Svak je od vas pridonio pobjedi,
ali glavni pobjednik — to sam ja. Da nije mene, vi biste ležali tu mrtvi i
nepokretni ili biste služili neprijatelјu kao što ste i služili sve do onoga dana
dok vas ja nijesam oteo iz ruku Švaba, ustaša, četnika i ostalih lopova. Je li
tako, garava moja braćo?
— Tako je, pokorno se predajemo tvojim junačkim rukama — u horu mu
odgovori sve partizansko ubojito oružje.
— U redu, junaci moji, pa kad se jednog dana završi rat, od vas ću
iskovati alatke i mašine, pa ćete opet propjevati i proraditi pod mojom
vrijednom rukom.
— Gle, gle, promijenićemo dakle zanimanje — radoznalo pripita bacač,
koji je svuda bio poznat kao vrlo radoznalo stvorenje, pa u koju god rupu
ostalo oružje nije bilo u stanju da zaviri, on je tu olako ubacivao svoju opasnu
minu.
— I nikad, dakle, neću više onako junački da raspalim granatom? —
rastuži se haubica.
— Ne beri brige — utješi je partizan. — Ako jednog dana neko pokuša da
nam ponovo ugrozi krvavo stečenu slobodu, ja ću vas ponovo pretopiti u
svijetlo oružje i krenuti u boj.
— I onda ćemo se boriti isto ovako dobro kao i danas — obeća oružje.
— U redu — složi se partizan. — A sad svi na spavanje, jer nas čekaju
još duge i teške bitke.
Partizan ponovo leže pokrivši se svojim šinjelom. Puške se još čvršće
zagrliše i uskoro zaspaše, zaspaše i topovi i bacač, samo je teški mitralјez još
neko vrijeme kašlјucao, jer mu se voda u hladnjaku bijaše rashladila, pa je
bio prilično nazebao.
A kad se nad tamnom gorom pokaza blistav mjesečev rog, svi su već
uveliko spavali. Haubica je tako glasno hrkala, da se jedan brkat šumski miš
prenu iz sna, pažlјivo onjuši gvozdene točkove i u strahu promrmlјa:
— Kakvo li je sad ovo gvozdeno čudovište, sigurno neka vrsta gvozdenih
medvjeda? Tako mi mačkove smrti, još će uskoro početi padati mačke
zajedno s kišom i — eto ti — propade ovaj lijepi mišji svijet.
I zabrinuto se uvuče u nečiju tuđu rupu.
 PRIČA O HEROJU I O KRVAVOJ KULI

Na brijegu, u granama procvjetale trešnje sjedilo je mlado Prolјeće i

rumenim ručicama branilo se od leptira, pčela, osa i stršlјenova koji su sa
svih strana navalјivali na mirisav trešnjin cvijet.
— Hej, bježite, kud ste navalili, — smijalo se Prolјeće. — Pričekajte,
uskoro ću probuditi jabuke, nek one procvjetaju, pa idite k njima.
— Ahaj, nemoj nas još zvati, — lijeno zijevnu jedna jabuka pospano
škilјeći na svoje rumene pupolјke — još je hladno, pa mi se ne cvjeta. Ta
pogledaj na orah, on još uveliko spava.
— Ne brini, i njegovo će vrijeme doći, — odvrati joj Prolјeće — sve će
procvjetati i ozelenjeti osim ove stare kule ovdje navrh brijega. Jedino će ona
čitavo vrijeme ostati mračna i pusta. Ona više neće imati svoga prolјeća.
I Prolјeće svojim djetinjskim prstićem pokaza na staru tamnu napola
porušenu kulu koja je stršila između drveta na vrhu brijega.
Čuvši nasmijani glasić Prolјeća, stara kula još se više naroguši i mračno,
poput sove, huknu na svoje crne prozore:
— Deder ćuti, mali zelembaću, znaš li ti iko sam ja? Znaš li moju
istoriju? Ja sam čuvena Krvava Kula.
— Na kakvoj li samo strahoti mi pravimo svoja gnijezda! — začavrlјaše
iznenađeno vrapci čuvši glas Krvave Kule.
— Jest, ja sam strašna Krvava Kula. čujte samo moju istoriju! — zagrmje
ona zapovjedničkim glasom da čak i Prolјeće zadrhta i nekoliko latica
trešnjina cvijeta okruni se i poletje na zemlјu.
— Slušaćemo te — muklo odvratiše brda.
Krvava Kula zaviri u svoju mračnu unutrašnjost, u svoja sjećanja i
otpoče:
— Gradili su me stari Rimlјani. Moji tvrdi temelјi poprskani su krvlјu
robova koji su vukli kamen za moju gradnju. Još tada sam bila mjesto groze i
stradanja.
— Rimlјani?! Aha, to su sigurno bili oni nepoznati lopovi koji su mojoj
ženki lani pokrali jaja dok smo bili na putu — povika jedan brblјivi vrabac.
— Idi, budalo — nalјuti se Kula. — Rimlјani su živjeli davno, davno, još
u ono vrijeme kad su se Sloveni približavali ovamo prema Balkanu. A otada
je prošlo toliko prolјeća. koliko god ima vrabaca u ovoj okolini.
— Hm, vidjeću u spisku kod našeg kneza — promrmlјa vrabac, a Kula
nastavi:
— Kad sam sazidana, postala sam strah i trepet čitavoga kraja. U moje
mračne tamnice u podrumu dovođeno je roblјe i trunulo je u njima vezano u
teške lance,
Nestalo je Rimlјana, a mene preuzeše drugi silnici. Opet sam bila strah i
trepet za svu okolinu. Opet je cvilјelo roblјe u mojoj tamnici u koju nikad,
vjerujte nikad, nije zavirio dan.
— Istinu govori, nikad tamo nisam bio — reče dan mirno sijajući nad
brijegom.
— Poslije dođoše Turci. Na kolјu oko moje avlije sušile su se krvave
glave posječenih rajinih hajduka, Opet sam bila ista strašna Krvava Kula.
Nestade i Turaka kao crnog lјetnog oblaka, a dođe Švabo. Opet se moje
tamnice napuniše. Dovedoše u njih lјude mrke i opalјene. Buntovno su
zveckali lancima i spominjali nekakvu Slobodu. To im je sigurno bila
dragana.
I tako su tekle godine, a u mojim zidinama stalno je neko uzdisao i
tugovao za suncem, a evo najzad stigoše lјudi u zelenoj odjeći, lјudi iz tuđe
zemlјe, a njima za petama i lјudi iz moje domovine, narod ih je nazivao
izdajnicima. I tek tada poteče krv u mojoj mračnoj tamnici. Stotine lјudi živih
uđoše u nju, a mrtve ih izbaciše napolјe. U tamnici se lila krv, a u hladu
mojih zidina sjedjele su zelene Švabe i sa izdajnicima pile vino.
Ne čudite se zato, vi, sitni stvorovi okolo, zašto sam sada još mračnija i
strašnija — muklo jeknu Kula — vratila su se ponovo ona moja stara
vremena. Ja sam ponovo postala stara moćna Krvava Kula, sad još moćnija i
silnija. Strepite svi vi okolo i pognite glave pred krvavom silom!
— Aha-ha-ha — nasmija se s drugog brijega jedan hrast — šta se tu
dereš. Ima ipak neko ko pred silom nije pao na kolјena.
 Krvava Kula zanijemje od iznenađenja.
— Šta, zar ima neko ko je moćniji i silniji od mene, od Krvave Kule! Ko
si ti što se usuđuješ da mi to kažeš?
— To ti govorim ja, stari hrast hilјadugodišnjak. Ispod moje krošnje
noćio je heroj koji nije pokleknuo pred silom.
— Ko je taj?! — grmnu mračna Kula potresavši se iz temelјa, tako da se s
tavanice osu malter i poplaši jednog miša. — Ko je taj, da mu sad teški
sindžir pane na ruke, da mu memla lice ispije, da mu...
— Ko je taj? — protepa i Prolјeće i lice mu sinu, sunce obasja čitav kraj.
— Čini mi se, osjetio sam ga ovih dana.
— Bio je to heroj Tito — odgovori im hrast — nedavno je ovuda naišao
sa svojom vojskom, bilo je još snijega, i zanoćio poda mnom.
— A je li imao postelјu izrađenu od svile i zlata kao moji vlasnici? —
zlobno upita Krvava Kula.
— Ne — odgovori hrast — prostro je samo jedno tanko šatorsko krilo
kao pravi ratnik i sjeo da večera.
— Aha — grobno se nasmija Kula — a je li imao srebrne činije i zlatne
pehare, je li ga dvorilo deset slugu kao moje gospodare?
Nije — ozbilјno odvrati hrast. — On je sjedio sa svojim vojnikom i
dijelili su komad crne i tvrde zobenice. Pili su vodu iz jedne čuture.
— Pala je noć hladna i puna mraza — nastavlјao je hrast. — Okolo su
uzdisali ranjenici. Jedan vojnik u blizini stao je da loži vatru. Heroj Tito ustao
je i rekao mu:
— Šta to radiš, druže? Neprijatelј će opaziti vatru i zasuti nas iz topova.
Za nas je lako, ali ranjenici će nam izginuti.
— Tako je — priznao je vojnik i njih oba, i Heroj i vojnik, pogasili su
vatru nogama.
Bez tople vatre uz koju bi se mogao ogrijati, legao je Heroj uz moje
stablo da spava i bilo mu je možda hladno kao što je hladno svakom čovjeku
kad je zima i mraz napolјu.
Kad je Heroj zaspao, digao se onaj vojnik od ugasle vatre i kroz mrak
pošao prema njemu.
— Oho, dosjećam se šta je dalјe bilo: — zlurado progunđa Kula —
vojnik je izvadio nož i zabio ga u srce Heroju. Tako se među mojim zidinama
često dešavalo.
Hrast se nasmija.
— Nijesi pogodila. Vojnik je skinuo svoj ogrtač nagorio od vatre i pokrio
Heroja, svoga komandanta, a onda se ponovo vratio na svoje staro mjesto i u
duši mu je gorjelo nešto toplo i drago. Tamo je treperio plamičak lјubavi i
vojnik je zaboravio i na zimu i na hladnu noć u planini.
U zoru je Heroj krenuo sa svojom vojskom u kojoj je ležala njegova
divovska snaga i kucalo njegovo veliko srce. U pitomom lјeskaru, oko puta
kud je on prošao, trgle su se iza sna dremlјive visibabe.
— Ide Prolјeće, osjećamo ga u žilama — rekle su one i pomolile ispod
snijega svoje bijele oborene glave.
Na putu kroz planinu opazio ga je orao i moćno uzmahnuo krilima i
poletio iznad lanca gora kličući:
— Ide Pobjeda! Ide Pobjeda!
Topli vjetar Jugo dunuo je i poletio širom zemlјe javlјajući da ide Heroj.
Ratnici po planinama čvršće su stezali oružje.
— Dolazi Sloboda! Udarajmo još snažnije, drugovi!
Daleko, u planini Kozari, skočila je na noge djevojka, mlada Kozarčanka.
— Dolazi Radost! — uskliknula je ona i s drugaricama razvila moćno i
široko kolo kozarsko.
— Dolazi Bratstvo! — rekla su tri mrka zavađena brata, Mujo, Ivan i
Jovan, i pružili su jedan drugom ruku.
— Ha-ha-ha, a šta su rekla moja djeca, moji strašni i krvavi dželati koji
samo u silu vjeruju? — podruglјivo upita Krvava Kula i nasmija se grohotom
studena kamenja i šuplјim zveketom suvih kostiju.
— I o njima mi je Jugo pričao — odvrati joj hrast. — Kad su čuli da ide
Heroj, poblijedjeli su i u rukama su im zadrhtali krvavi noževi.
— Dolazi Osveta! Dolazi Osveta! — šaputali su i u snu i na javi.
Uznemiri se Krvava Kula i dunu na prozore studenom jezom, popadaše u
nesvijest žuti prolјetni leptirovi.
— Pa šta je bilo dalјe s mojom djecom Sile?
— To će ti najbolјe znati da kažu gavranovi, oni sada o njima vode brigu.
Eno ih gdje leže nepomični i blijedi svuda oko cesta, po polјima, selima i
planinama kuda je Heroj Tito prošao. Heroj na svakom koraku pobjeđuje
krvavu Silu. On pred njom nije pao na kolјena, upamti, Krvava Kulo, i nemoj
više uzaludno vikati, danas te se više niko ne boji. Ti si danas samo nemoćno
strašilo koje već umire.
— Koga se čak ni vrapci ne boje! — dodade jedan vrabac veselo se
šepureći na ulazu u jednu puškarnicu.
Razlјuti se i nemoćno razbjesni stara kula. Duvala je oko sebe studenim
mrakom, bila memlom iz kamena, zveketala zarđalim lancima iz tamnice,
kezila izlomlјene kamene zube, ali niko se više nije bojao njezinog nemoćnog
šuplјega glasa. Samo su leptirovi jedva vidlјivo podrhtavali šareno
naprašenim krilima. Bilo im je neugodno u blizini toga mračnog vukodlaka
sa grobnim glasom.
— Zalud vičeš, Krvava Kulo’ — zaškripa hrast moćnim granama —
nemaš ti više snage. Prošao je ovom zemlјom Heroj sa svojom vojskom i
potkopao tvoju mračnu silu. Ta pogledajte je samo kakva je!
Zaista, između drveća koje se već počelo kititi mladim lišćem, pored
bijele rascvjetale trešnje i tvrdih drenova osutih zlatnim cvjetićima, stara
Krvava Kula stršila je još mračnija, porušenija i bjednija nego što je bila.
Moćno vječito Vrijeme lagano i neumolјivo kuckalo je o njene zidine svojim
tvrdim zubom i šaputalo:
— Lagano, lagano, samo lagano. Porušiću te, sravniću te sa zemlјom. Ti
si moja. Još malo, i kamen na kamenu od tebe neće ostati. Ti nećeš biti
vječita. Lagano, lagano, tiho...
— Vječito će se samo na zemlјi smjenjivati mlada prolјeća — zatreperi
trešnja u cvijetu.
— I vječito će živjeti spomen na Heroja Tita i njegovu vojsku — dodade
hilјadugodišnji hrast moćno se šireći prema plavičastom nasmijanom
prolјetnom nebu.
 PRIČA STARE PUŠKE

Otac malog Petra, stari partizan, dođe jedne večeri da obiđe svoju
porodicu. Sa sobom je donio i pušku koju je nedavno naslijedio od jednog
svog druga koji je tih dana poginuo. Mali Petar objeručke zagrli pušku
prislonjenu uz njegov krevet. Otkad je dignut ustanak, puška je bila najmilija
stvar i djeci, i očevima, pa čak i starcima koji se nijesu odvajali od svojih
kvrgavih šlјaka i štapova. Puška je zadobila svačiju lјubav. Momci su je
nazivali svojom draganom.
— Odakle si, puško, pričaj mi — reče joj kroza san mali Petar kad je već
bio legao u krevet. — Pričaj odakle si i kako si ovamo stigla.
Tek što je to izgovorio, odnekle iza uzglavlјa izvuče se svilen lak san i
lagano zaklopi dječaku oči, a očeva puška stade mu u snu pričati svoju
istoriju.
— Prije svega da ti kažem, moj mali prijatelјu, ja sam načinjena od
gvožđa i drveta, a još prije moga rođenja moje gvožđe i moje drvo imali su
svako svoju posebnu istoriju. Eto, da ti ih ispričam po redu.
Drvo od koga je načinjen moj kundak bilo je orah koji je rastao u
voćnjaku jednog bosanskog selјaka. U jesen su se po njemu penjala djeca i
brala orahe, slijetale su na nj i vrane pa ih i one nosile, a jedne noći na nj se
popela čak i jedna vjeverica velikog repa i grdno se začudila gledajući ga
kako je dobro rodio.
— Jao, koliko je oraha, sanjam li ja to? — povikala je ona i dobro se
prodrmala za rep da se uvjeri da li je zaista budna.
U jedno prolјeće puno cvijeća i gladi, selјak čiji je orah bio reče s tugom:
— Moraću prodati orah, djeca mi gladuju.
I prodao je orah tuđim lјudima, čak iz Austrije. Posjekli su ga jednog
dana i natovarili stablo na kola. Gledajući za kolima djeca su plakala,
naročito mali Bogdan, dok je stablo dovikivalo uz škripu teških kola:
 — Do viđenja, djeco, možda ću se jednoga dana ipak vratiti nazad, pa
kako bilo da bilo.
Stablo su u gradu pretovarili na želјeznicu i jednog dana ono se našlo u
velikoj fabrici oružja »Štajer«, gdje su se od orahovine izrađivali kundaci za
puške. Tu je od tog stabla izrađeno mnogo kundaka, a među njima i ovaj moj.
A sad da ti ispričam istoriju moga gvožđa.
Ruda u kojoj se nalazilo moje gvožđe spavala je bezbroj godina pod
zemlјom u jednom planinskom bosanskom kraju. Jednog dana nad njom su se
začuli udarci krampova i uskoro su je rudari na vagonima izvezli kroz uzan
taman rov na svjetlost dana. Odatle su je natovarili u velike vagone, i kad je
kretala na put, vidjela je poslјednji put svoj zavičaj. Bilo je rano jutro, sunce
je izlazilo iza bregova, a rudari su se smjenjivali u oknu dovikujući jedan
drugome:
— Sretno! Sretno!
I onda, hajd’, hajd’, hajd’, i ruda dospije u visoku peć za toplјenje
gvožđa. Tu se žestoko isprži i rastopi, načine od nje čelik i zatim ga pošalјu u
fabriku oružja »Štajer«. Od njega su načinili moje gvozdene dijelove.
Kad su u fabrici sastavili moje gvožđe s drvetom, ja sam se toga trenutka
rodila.
— Odakle si ti? — zapita moj kundak gvožđe.
— Iz Bosne — odgovori kundak i s tugom se sjeti djece, vrana i stare
kuće pod brijegom.
— Iz Bosne! Pa onda smo mi zemlјaci. I ja sam iz Bosne.
I oni se čvrsto zagrliše i ostadoše tako zagrlјeni sve do današnjeg dana.
Iz fabrike me otpremiše početkom velikog svjetskog rata na front u
Karpatima. Tamo sam najprije pucala na kozake koji su jurili na konjima
brzim kao vile i gazili sve pred sobom.
Putovala sam tako s fronta na front, iz borbe u borbu, i jednog dana,
potkraj rata, dospjela sam u ruke jednog svog zemlјaka Bosanca. Zadrhtala
sam, jer mi se njegov glas učinio odnekle poznat.
— Bogdane — zovnuo ga je jedan drug.
Tada sam se istom sjetila: bio je to onaj isti Bogdan, negdašnje dijete,
pred čijom je kućom rastao orah od koga je moj kundak načinjen. Toplo sam
se prilјubila uza nj.
— Gle, ova mi puška nekako pristaje bolјe od svih koje sam dosad nosio
— rekao je vojnik Bosanac, i nježno me pomilovao.
Jednoga dana začujem graju i radosnu pjesmu.
— Rat je završen, idemo kući — veselo su vikali vojnici bacajući puške
uvis.
Moj Bosanac zabacio me je na leđa i s drugovima krenuo u rodni kraj.
Pjevajući i podvriskujući prolazili su kroz sela, a narod je radoznalo istrčao iz
kuća pred njih.
— Idu Bosanci, dođi da vidiš.
Najzad, poslije toliko godina, doputovala sam nazad u Bosnu,
Bogdanovoj kući. Tu su me sakrili ispod nekih podnica na tavanu kuće.
— Neka nje tu, zlu ne trebalo. Može nam jednog dana dobro doći.
To mi je polaskalo i ja sam se, koliko sam duga, ispružila u mrak ispod
poda.
Hej, moj mali, kako je meni, staroj skitnici, bilo dosadno u mraku pod
onim daskama. Nikoga ne vidim, niko me ne posjećuje i po čitave godine
sanjarim o prošlim bitkama. Tek ponekad naiđu miši, onjuše me sa svih
strana, gadovi jedni, i nezadovolјni odlaze.
— Nije za jelo — kažu prezrivo.
Ležala sam tu preko dvadeset godina gušeći se od prašine, a jednog dana
začula sam pred kućom viku:
— Ustanak! Na noge, ko je junak da gonimo Švabu! Iskopavaj sakriveno
oružje, pa raspali po Švabi i ustašama!
Stari Bogdan bio je već umro. Nјegov sin Gojko, koji je znao gdje sam
sakrivena, izvadio me iz moga skrovišta, očistio me i krenuo sa ostalima
noseći me i pjevajući:

Puško moja, bij, bij, puško moja, bij,

sve krvnike, fašiste udri, ne žali...

Malo je tada bilo pušaka. Dugo vremena družila sam se samo s

gvozdenim rogulјama, sjekirama i raznim koplјima, koja su tih dana iskovali
selјački kovači. Nezgodno je zaista bilo s tim staromodnim oružjem. Zaista,
imali su pravo što su ga nazvali hladno oružje.
Malo-pomalo, boreći se, ja sam zaroblјavala novo oružje, sve razne moje
drugarice, pa lake i teške mitralјeze i najzad, u zajednici s njima, i razne
manje i veće topove. Mali moj druže, bio je to slavan put. Borila sam se
ulicama Prijedora, pod Grmečom, u Klјuču, Jajcu, Mrkonjiću, Bihaću,
Cazinu i tolikim drugim gradovima, gorama, selima i klancima.
Prije dva dana moj Gojko, koji me je junački nosio kroz sve ove bitke,
hrabro je poginuo i sad sam, mali moj braco, kod tvog oca. I on je junak, zar
ne?
— Biću i ja junak — pomisli dijete u snu i osmjehnu se.
Umorna od pričanja, puška tiho promrmlјa:
— Laku noć, moj mali, moram da se odmorim. Jer me čeka još mnogo
posla.
I puška se lagano smiri pored usnula dječaka koji je već sanjao kako je
narastao veliki, pa s očevom puškom razgoni neprijatelјe na sve četiri strane.
 PRIČA SA ŽELJEZNIČKE PRUGE

Od Bihaća prema Krupi, niz duboku kamenitu dolinu kroz koju se probija
rijeka Una, ide i želјeznička pruga. Nјezine tračnice, kao dvije sjajne čelične
zmije, vijugaju pored zelene nemirne vode, ulijeću u tamne tunele i ponovo
izlazeći na sunce bježe iza kamenitih okuka.
Dolinom Une odavna tutnje i prolaze vozovi. Teško sopću teretni vozovi
vukući vagone pune drveta, uglјa, brašna, pod njima se uvija i stenje pruga:
— Uh, što je teško, što je teško!
Žure i putnički vozovi. U njima mnogo lјudi. Jedni su veseli, čavrlјaju i
pjevaju lјušteći pomorandže. Drugi su zabrinuti i sjetni. To su siromašni
Ličani i Bosanci. Oni kreću u daleki svijet da zarade kom hlјeba i uz put da
rastjeraju brigu i jad, pjevaju pjesme sumorne i tužne kao rodni kraj iz koga
su krenuli.

Zemlјo moja, sirotice kleta...

Putuju u svijet siroti lјudi, a rijeka Una, tugujući u prolјetnoj noći,

ponavlјa njihove tužne pjesme o rodnom kraju.
Jodnog rosnog modrog jutra, o Ilindanu, na obalama Une zagrmio je
narodni ustanak. Zadrhtale su ćutlјive tamne klisure, poletjeli su iz mračnih
šuplјina sivi golubovi duplјaši. S visoka grebena otisnuo se kamen i lјulјnuo
na želјezničku prugu.
Nije se kamen otisnuo sam od sebe. Na ivici grebena pokazala se žilava
pocrnjela selјačka ruka i dva oštra sjajna oka pratila su let oborena kamena.
— Zlikovci, dosta je više! Krv za krv, smrt za smrt!
Riječi su odjeknule kamenitom klisurom iznad vode. Izgledalo je da je to
odjek snažnog glasa koji je, daleko negdje gore na ruskim ravnicama,
doviknuo prije nekoliko dana njemačkim okloplјenim kolonama:
 — Krv za krv, smrt za smrt!
Mali brat s Juga poslušao je glas Velikog brata sa Sjevera. Nјegova ruka
oborila je veliki kamen na prugu kojom su se provozile Švabe i njihove sluge
ustaše.
Sa stijena je ciknula puška. švapski stražar pored velikog tunela srušio se
niza strmu obalu u rijeku. Zadovolјna, Una je povukla leš u zelene vrtloge.
Oko njega su srebrne ribe zaigrale veselo kolo. Taj tuđinski gad pobio je
bombama već na hilјade riba.
U Bihaću je njemački komandant lјutito lupio šakom po stolu. Ustaški
oficiri uplašeno su poskočili i stali mirno.
— Partizani napadaju prugu. — dreknuo je Švabo. — To je svinjarija.
Kako ćemo iz bihaćke kotline izvesti žito za Nјemačku ako pruga ne bude
radila? Brzo na prugu oklopni voz! Udrite iz njega svakoga koga vidite, bio
to čovjek, žena ili dijete!
Ustaše su oštro pozdravile i otišle lupajući čizmama. Predvodio ih je
njemački oficir sa tako nadutim zvjerskim izgledom, da su od njegova
pogleda crkavale kokoši.
Niz usku prugu zatutnjio je teški naoružani oklopni voz sav pokriven
čeličnim pločama. Prozvali su ga Leteći Siledžija.
— Bun-tov-ni-ci, bun-tov-ni-ci, pričekajte, pričekajte! Zlo će biti s vama,
zlo će biti s vama! — grmio je voz.
Sa stijena je na voz opalila jedna puška, za njom druga, pa treća. Zrna su
odskočila od čeličnog oklopa voza. Zagroktale su u vozu Švabe, nasmijale se
ustaše, podruglјivo je zašištao oklopni voz:
— Aha-ha-ha, kao da me pijeskom cvrcate! Udarite jače, ne opažam vas.
Šššš, čekajte samo vi, praskave buve, vidjećete kako se tuče!
Oklopni voz raspali malim topom i sa pet-šest mitralјeza po stijenama.
Osu tuča čelika po strmoj brini, lјutito stade da prska kamen, uplašeno
zalepršaše divlјi golubovi. Perje im je letjelo visoko iznad rijeke kao bijel i
siv snijeg.
U vozu, iza mitralјeza, nišanile su Švabe i ustaše. Nјihove zakrvavlјene
oči gledale su niz mitralјeske cijevi u izlomlјene ivice stijena obrasle
ponegdje planinskom travom ili niskim kržlјavim jasenjem.
Još je nešto virilo iza mrka stijenja, ali to Švabe i ustaše nijesu vidjele.
Bile su to oči, više pari očiju pobunjenih selјaka, partizana. Kad je voz
prošao, oči su se upitno zagledale.
— Ne vrijedi nam na nj pucati, samo uzaludno trošimo municiju. Treba
njemu nešto drugo pripremiti.
— Tako je, tako, spremićemo mi njemu nešto pojače — potvrdio je drugi
glas i jedno oko lukavo je namignulo. Bilo je to oko selјaka koji je dugo
godina radio u rudniku Ljubiji kao rudarski radnik.
Okloplјeni voz svakodnevno je pištao gore-dolјe po pruzi i grdno se
osilio. Iz obijesti je rešetao mitralјezom po svakom ko bi se god vidio pored
pruge, pa bio to čobanin kod ovaca, žeteoci u polјu, perilјa na rijeci ili djeca
koja su brala krupne brdske jagode.
— Sve ću pobiti, sve ću slomiti! — zadimlјeno je dahtao Leteći Siledžija.
— Niko nam ništa ne može, sad smo gospodari pruge! — naduto su se
šepurile Švabe. Tako hvalisavi ličili su na razmetlјive žapce kad krekeću na
mjesečini.
Dotle su gore u brdima, u podnožju velike planine, dan i noć radili
majstori. U zadimlјenoj kovačnici, pored kvrgavih šuplјih bukava, kraj
užarena vignja radila su dva kovača i dva pomagača, pravili su veliku
nagaznu minu od avionske bombe koju su Švabe bacile na selo, ali nije
eksplodirala.
Stari seoski kovač Vujo, malo hrom i malko poguren, vječito garav i
oprlјenih trepavica, radio je zajedno s onim rudarom iz Ljubije. Izvadili su iz
bombe upalјač, prepilili je, istresli žućkasti tvrdi eksploziv i preudešavali je
za nagaznu minu. Ako na nju nagazi nešto poteško, odnijeće ga đavo.
— Čuješ li Vujo, kad eksplodira ova riđuša, odletjeće oklopni voz čak do
zvijezda! — grozio se rudar.
— Hi-hi-hi-hi! — smijala su se dva njihova pomagača, dva vesela
bosonoga cvrčka, dva mala dječaka. Jedan je mali Gojko, negdašnji čobančić,
kome su ustaše otjerale sve njegove ovce. Drugi je bio rudarev sin Boško,
garav nemiran dječak koji je poznavao svako svračije gnijezdo na sat i po
hoda uokolo. A to je, zapamtite, ipak nešto, jer svrake vrlo lukavo kriju svoja
gnijezda u najviše vrhove olistalih gustih grabova u šumi.
Gojko je za vrijeme rada neumorno vukao gore-dolјe ručicu mijehova
raspirujući vatru na kovačkom ognjištu. Ponekad bi se sjetio svojih otetih
ovaca i krupne suze kapale su mu iz očiju na bose noge. Onda je još žešće
vukao mijehove i užareni ugalј postajao je žarko bijel.
Boško je sa šumskog izvora, sakrivenog pod stare trule klade, donosio
vodu za piće i za kalјenje gvožđa, a oko podneva je otrčao do najbližeg
čopora kuća da donese ručak za njih četvoricu. U putu je, po staroj navici,
zirkao po okolnom drveću tražeći gnijezda, ali se nije zaustavlјao sjećajući se
riječi oca rudara:
— Vas dvojica ste sad mali ratnici, pomažete svom narodu u borbi.
Zaboravite zato svoje djetinjske igre, dok ne dođe sloboda.
Mina je najzad bila gotova. Jedne tihe jesenje noći pune mjesečine i topla
povjetarca četvorica lјudi odnijela su je do pruge, iskopali ispod šina
prostranu rupu i tu je rudar namjestio minu. Poslije toga svi su se brzo sakrili
u zaklone daleko među stijenama. Tu je u zasjedi čekala i jedna partizanska
četa.
Oko ponoći se iza okuke začulo teško kloparanje. Oklopni voz, Leteći
Siledžija, lagano je dolazio oprezno gunđajući:
— Po-la-ko, la-ga-no. Mogu nam partizani nešto podmetnuti.
Ispod tračnica, koje su se već izdaleka potresle, teška mina nervozno je
podrhtavala iglama oko svojih upalјača i pritajeno se grozila:
— Požuri samo, Leteći Siledžijo, dići ću te, baciću te, sva će se zemlјa
zatresti!
Leteći Siledžija, ništa ne sluteći, naveze preko mine i pritisnu je svom
težinom. Bocnuše minu u njezine osjetlјive živce, u upalјače, a mina samo
sinu i zagrmje kao trista i jedan grom. Zafijukaše visoko uz litice dijelovi
okloplјenih vagona, komadi tračnica, želјeznički pragovi, kamenje, zemlјa, i
sve se obavi gustim crnim dimom koji se na mjesečini dizao i širio kao olujni
oblak.
U istom trenutku iz kamenjara zaori silan mnogoglasan uzvik:
— Juriš, partizani!
Preživjele Švabe i ustaše bile su začas savladane. Partizani izvukoše iz
voza oružje i municiju i kao sjene iščezoše stazom prema brdima. Na repu
njihove kolone žurile su dvije male nemirne sjenke, dva dječaka Gojko i
Boško. Svaki je nosio po torbak municije duvajući kao mali mijeh, a ponekad
i kao srdit gusak.
 Iz razlupane okloplјene lokomotive još se pomalo dimilo i svjetlucao je
prosut crvenkast žar. Polomlјen i razbijenih vagona ležao je pored razlupanih
tračnica Leteći Siledžija, miran, ćutlјiv i nikome potreban. U kamenu koritu
pored njega plјuskala je i blistala na mjesečini plaha zapjenjena Una. Ona je
pričala tamnim obalama o silnoj probuđenoj snazi svoga naroda i o
prolaznosti svake razmetlјive sile, pa makar ona bila i čelikom okloplјena. I
njega smrvi snaga naroda.
Golubovi duplјaši, koji su bili za vrijeme eksplozije sunuli u noć, sad su
se povratili nazad u svoje duplјe i zbunjeno su ćućorili po stijenama
zalivenim srebrnom mjesečinom:
— Hm, ipak ovo nije bila propast svijeta, ta evo naših duplјi, još su
čitave.
Nad rijekom je još lebdjelo njihovo prosuto perje, njišući se na mjesečini
i padajući u nemirnu vodu čas kao crn, čas kao srebrno-siv snijeg.
A sjutradan su, u kovačnici pod planinom, ponovo zalupali teški čekići.
Kovali su novu minu za novi oklopni voz. Biće opet grmlјavine na pruzi. Žao
nam je samo onih golubova što će se ponovo uplašiti i razletjeti. Oni nijesu
nikom ništa krivi. Švabo, proklet gad, i njima pravi neprilike.
 KURIR PETE ČETE

Peta partizanska četa bila je sa svih strana opkolјena na kamenitoj

bezvodnoj visoravni. S jedne strane napadali su je Nijemci, s druge četnici, a
sa ostalih ustaše i »crna legija«. Opkolјeni partizani ležali su u zaklonima za
sivim raspucalim kamenjem oštro obraslim suvim žućkastim lišajima.
U dubokoj kamenitoj vrtači pored siromašna izvorčića bila je partizanska
kuhinja. Oko nje se, kašlјući od lјuta dima, vrzmao kuvar, veseli Đokan
Marčeta, zvani Đogat. Pomagao mu je mali Bogdan, dječak od jedanaest
godina. Pored njih dvojice, u dolini je još čučalo četno pseto, pametni i
umilјati Liso, i radoznalo pratio svaki pokret kuvara Đogata.
Čim bi završio posao, mali Bogdan uzeo bi svoju školsku čitanku i naglas
čitao razne pjesme kuvaru Đogatu, dok su preko njih fijukala i pjevuckala
zalutala puščana zrna. Mali je čitao i zbog toga da ne zaboravi ono što je
nekad u školi naučio, a Đogat ga je slušao čačkajući nos i zadovolјno je
žmirkao lukavim žutim očima.
— Aha, kako to:

Stade miš mačku jesti,

stade mačka glog brstiti,
stade glog sedlo biti...

Bogdan se od sveg srca smijao Đogatovoj deklamaciji i popravlјao ga:

— Nije nego ovako:

Stade miš sedlo gristi,

stade sedlo konja biti,
stade konj vodu piti...
 — Aha, aha, tako je. — odobravao je Đogat i zavirivao u kazan kako se
kuva jelo.
Kad bi završio čitanje, Bogdan bi podstakao vatru i penjao se na ivicu
doline da vidi šta se gore radi. Tamo se pred njim sterao jednoličan i pomalo
tužan kameniti kraj sa rijetkim glogovima, drenovima, kržlјavim hrastićima i
ostalim sitnim drvećem koje je, osamlјeno i zamišlјeno, stražarilo u
kamenjaru i kao da se spremalo da otputuje nekud gdje ima više vode i
zelenila. Nad kamenjarom u plavičastoj svijetloj dubini neba, neumorno je
cvrkutala nevidlјiva ševa. Ona je pjevala o velikoj užarenoj sunčanoj lopti,
kako se ujutru diže iznad šumovita brijega, a suncokreti joj se klanjaju svojim
velikim žutim cvjetovima.
— I sunce putuje, putuje, i sve se više diže po nevidlјivoj nebeskoj stazi,
a šume, polјa i šarene livade kupaju se u blistavoj rijeci svjetlosti.
Tako je govorila ševina pjesma iz plavih dubina neba i u duši dječaka
budila pijanu šumnu radost.
Daleko na ivici kamenjara učestano su praskale puške, mitralјez je vezao
svoju nemilu posmrtnu pjesmu, a topovi su gruvali snažno i zastrašujući, da
je zemlјa podrhtavala.
Bogdan bi dugo i zaneseno slušao grmlјavinu bliske borbe, sve dok ga
kuvar Đogat ne bi zovnuo:
— Ej, mali, silazi ovamo, mogla bi te gore čvrknuti koja kugla, i eto ti —
ode pametna glavica puna pjesmica.
Bogdan je strčao niza strminu i stao da prebire grah pjevušeći poznatu
omladinsku pjesmu:

Omladina jaka, a dosta pušaka,

svaki omladinac biće mitralјezac...

Odjednom je u dolinu strčao jedan partizan oznojen i pocrvenio.

— Bogdane, zove te politički komesar čete. Brzo, samo brzo!
Mali je ostavio zdjelu s grahom i požurio za partizanom. Pogureno trčeći
preko neravne polјane stigli su do partizana koji su ležali raspoređeni iza
sivih krečnjačkih stijena. Nađoše komandira i političkog komesara.
— Ideš li, mali junače — povikaše mu oni u susret, pa kad mali sjede
pored njih, politkomesar stade da govori:
— Bogdane, evo da ti odmah kažemo zašto smo te pozvali: naša je četa sa
svih strana opkolјena, veza s našom brigadom je prekinuta i sad oni tamo
drugovi i ne znaju gdje se mi tačno nalazimo i šta se s nama događa. Naši
kuriri već su nekoliko puta pokušali da se probiju do naše brigade, ali im to
nije pošlo za rukom, jer je neprijatelј stegao čvrst obruč oko naše čete. I sad
niko drugi ne bi mogao da se provuče kroz taj obruč, nego jedino ti. Dijete si
i svaki će misliti da si ti neko čobanče, a ne kurir. Zapamti, junače, to pismo
je vrlo važno i od njega zavisi život stotinu i desetorice partizana naše čete.
Razumiješ li?
— Razumijem — ozbilјno odgovori dječak.
— Voliš li mnogo svoga kuvara Đogata?
— Volim. On mi sad zamjenjuje poginulog oca.
— A voliš li našeg visokog Đurendiju, nišandžiju na teškom mitralјezu?
— Volim — od srca priznade dječak.
— A svoga komandira?
— I njega, i tebe, i čitavu našu četu — uzbuđeno odvrati dječak.
— E, kad ih tako voliš, onda znaj da život svih tih drugova zavisi danas
od tebe i od tvoje hrabrosti i spretnosti. Evo ti ovo pismo, sakrij ga u opanak i
odnesi u Vidovo Selo, u štab naše brigade. Ako ti pođe za rukom, mi smo
spaseni, ne pođe li, mi ćemo pokušati proboj kroz dvadeset puta jačeg
neprijatelјa, a da li će ko izići živ — ne zna se. Eto, tako, mali naš druže, idi i
srećan ti put!
Stari tvrdi ratnik čvrsto ga je zagrlio i ogrebao oštrom bradom, a mali je,
ponosno krijući uzbuđenje, potrčao preko polјane i začas se izgubio u niskoj
kržlјavoj grabovoj šumici. Žurio se spotičući se preko kamenja i plašeći
nemirne crne kosove.
Idući tako kroz šumu ugleda u jednoj dolini dim, a kad se oprezno
privukao skoro do same ivice, ugleda na dnu doline četničku kuhinju. Bradat
četnik divlјeg izgleda i očiju crvenih od dima ložio je vatra i kroz nos
pjevušio:
 Alaj mi se pred očima drema,
dosadno je kada plјačke nema...

Mali bi ga još dugo gledao i slušao, ali se sjeti svoga kuvara Đogata, sjeti
se da je sad i Đogatov život u njegovoj ruci, pa požuri dalјe krijući se da ga
četnički kuvar ne opazi.
Na dnu šumice preda nj iznenada ispade ustaška patrola.
— Stoj, mali! Odakle ideš?
— Pošao sam da tražim ovce, pa ih nikako ne mogu naći — odvrati im
Bogdan prilično uplašen.
— Ne treba ni da ih tražiš, mi smo poklali sve ovce koje smo našli na
pašnjaku. I gubi se odavde dok si čitav!
Tobož ožalošćen zbog ovaca, Bogdan produži dalјe. Na zavijutku drama
opazi neke Nijemce, pa žurno preskoči plot i pade u visoku isklasanu raž.
Zeleno žito lagano se zanjiha i šušteći sklopi se nad njim kao da veli:
— Sakriću te, mala junačino.
Nijemci prođoše nešto nerazumlјivo brblјajući među sobom. Bogdan se
podiže i lagano krenu dalјe.
Išao je kroz guste lјeskare i bodlјikave oskudne trnjake, ožednio i suvih
usta, a kad se već bio prilično umorio i već pomislio da sjedne, začu sa
visoravni oštru pucnjavu.
— To se naši bore. Zakasnim li, svi će možda izginuti — pomisli i još
brže pojuri, dok su ga tanke lјeskove grančice šibale po licu i po rukama.
Nad zemlјom je neosjetno stao da se hvata prohladan suton, dalјine
postadoše plave, pa zatim lјubičaste. Odnekle se javi lagan vjetar noćnik,
nečujan šišmiš proletje sasvim nisko ispod grana i skoro dodirnu zažareno
lice. Mali se sjeti vuka i strašnih priča svog djeda i zadrhta.
— Šta ću ako me sada nešto susretne u noći?
U tome trenutku, tamo sasvim daleko, daleko začuše se mitralјezi.
— To se bori naša četa — ohrabren pomisli dječak i sjeti se živo svih
drugova: i visokog mitralјesca i bombaša Ilije, i dobrog komesara, i veselog
Đogata, pa mu se srce ispuni tugom i ponosom.
— I ja sam iz Pete čete, zar ja nečega da se bojim!
 I on srdito nabi na čelo svoju trorogu kapu partizanku i stisnutih usana
krenu dalјe kroz noć. Osjećao se sad tako siguran i snažan kao da za njim
gazi čitava Peta četa, stotinu i deset partizana, sto i deset junaka. Učini mu se
da vidi lukavo nasmijano Đogatovo lice koje ga budno prati kroz noć.
— Junački samo, kuvarijo Pete čete!
Nad njim je proletjela krupna bezglasna sova, pisnula je negdje uplašena
ptica, a u dalјini se čula rijeka. Noć je bila puna šumova i čudnih glasova, a
sve je nadvisivao kreket žaba iz obližnje močvare. Nad brdima je kratko i
nesigurno zatreperila plavkasta raketa za osvjetlјavanje i žmirkajući ugasila
se u nizini. Poslije nje noć se još više zgusnula.
Žureći kroz pomrčinu, Bogdan nabasa na nizak dotrajao plot koji se s
praskom slomi. S puta, nedaleko od njega, začu se oštar glas:
— Stoj!
Bogdan se hitro podiže i nasumice pojuri kroz neki kukuruz kršeći mlade
zelene stablјike. Za njim nastade vika i prasak pušaka.
— Drži ga, drži! To je sigurno partizan!
Bogdan je trčao kao slijep, dok su za njim kroz noć sijevale i gruvale
puške. Odjednom osjeti udarac u lijevu ruku, nešto toplo poteče mu niz
mišicu i čitava mu ruka zanemože i oteža.
— Ranjen sam! — pomisli dječak i obli ga hladan znoj. — Hoću li
izmoći dalјe ili ću pasti na putu?
Stisnu zube i produži dalјe da trči, dok su mu pred zamaglјenim očima
prolijetale slike njegovih drugova i svaki od njih kao da ga je molio:
— Samo još malo, Bogdane, potrči, potrči!
Ruka je stala sve jače da ga peče, ali on samo stisnu zube i trčao je sve
dalјe i dalјe u pravcu Vidova Sela, dok se najzad ne dohvati poznatog
seoskog puta i pojuri prema osvijetlјenim prozorima jedne seoske kuće. Pred
avlijom ga dočeka stražar.
— Stoj! Ko ide?
— Kurir Pete čete! — izbaci Bogdan bez daha.
Uvedoše ga u kuću. Očiju zaslijeplјenih od svjetlosti lampe, Bogdan
jedva poznade komandanta brigade i oštro ga pozdravi:
— Druže komandante, ja sam kurir Pete čete... Nosim za te pismo.
 I skinuvši opanak, on mu pruži zgužvan ovlažen koverat.
— Pismo od Pete čete! — obradova se komandant. — Već treći dan sa
njom nemamo ni veze nit znamo tačno gdje se sada nalazi. — I pročitavši
pismo, on brzo naredi:
— Nek sva tri preostala batalјona krenu odmah prema Golim Polјanama.
Tamo je opkolјena Peta četa udarnog batalјona.
Tek tada komandant ugleda da je dječakova ruka krvava.
— Šta je to? Pa ti si ranjen, junače.
Neko brzo odjuri po bolničarku.
Poslije tri dana Bogdan je zavijene ruke ponosito stajao u stroju na kraju
svoje čete, dok je komesar čete čitao pred svima pohvalu štaba brigade:
»Štab 1. brigade pohvalјuje omladinca partizana Pete čete Bogdana
Stupara, koji se kao kurir probio kroz neprijatelјski obruč do štaba brigade i
tako spasao svoje opkolјene drugove. Nјegov junački primjer neka posluži
svakom partizanu...«
Zanesen i suznih očiju, mali je slušao pohvalu, a onda su mu svi redom
čestitali i na kraju ga kuvar Đogat odiže visoko od zemlјe i polјubi ga u čelo.
— Živio, junački moj posinče! Neka ti je sa srećom nova dužnost kurira!
Svi su se nasmiješili. A na nebu je treperilo toplo lјetno sunce kupajući u
svjetlosti guste šume i zatalasana rodna polјa. Negdje visoko čula se ševa,
pjesma je ispunjavala čitavu svijetlomodru dubinu neba. I sve je bilo
obasjano, veselo i srećno kao i srce malog junaka.
PRIČA O CESTI I O GAVRANU GOSTIONIČARU

Podgrmečka cesta izlazi iz Sanskog Mosta, penje se uza strminu Kisak,

vijuga tamo-amo po kamenjarima i šumarcima ispod Grmeča kao da traži
jagode ili ptičja gnijezda i najzad, već umorna, silazi niza stranu u varoš
Bosansku Krupu.
Kad u vedroj lјetnoj noći s kakvog brežulјka pogledaš na cestu, čini ti se,
mali moj druže, da su to vile s Grmeča prostrle platno ispod planine da im se
bijeli na mjesečini. Zato su nekad i pričali stari lјudi da su u obasjanoj
srebrnoj noći, na proplancima u planini, vidjeli vile djevojke odjevene u
svijetle prozirne halјine, kao da su satkane od samih mjesečevih zraka.
Jesu li lagali stari dobri lјudi, drvosječe i uglјari?
Ne! I naši borci, partizani, probijajući se prošle zime kroz planinu, vidjeli
su ivicom planinskih čistina osniježene jele na mjesečini i činilo im se da su
to začarane djevojke vile.
U planini su danas partizani. Nјihove puške uperene su prema bijeloj
podgrmečkoj cesti i budno paze i danju i noću da se na njoj ne pojave ustaški
ili njemački kamioni.
Na strmom krševitom Kisku partizani su prekopali cestu i tu dočekuju
neprijatelјa kad od Sanskog Mosta navalјuje na oslobođena sela.
Kad njemačka motorizacija krene od Sanskog Mosta prema Kisku, onda
kraj ceste prema gradu stane da tutnji:
— Dolaze, dolaze, evo ih! Tenkovi, kamioni, vojska!
A onaj kraj ceste prema Grmeču samo pritajeno šapuće:
— Neka ih, neka, pusti ih samo. čekaju ih mine, čekaju topovi, spremne
su puške svuda po kamenjaru.
Kad prvi tenk dozvrji stružući gvozdenim gusjenicama, mina, ukopana na
cesti, zguri se i napne da dobije više snage i uz strašan tresak baca tenk u
vazduh.
 — Gruuum! Odavna te čekam, zvrkane.
Protivtenkovski top poskoči kao jarac i raspali drugi tenk oštrom
čeličnom granatom.
A puške, pretičući jedna drugu, ospu po kamionima natovarenim
Švabama. Pred njima se ističe kolovođa mitralјez.
Ta-ra-ra-ra! Dum-dum! Tak-tak! Stojte! Predajte se! Nećete uteći!
Niz kamenje u strmini drnda miniran tenk. Lome se niza stijene izvrnuti
kamioni, crno svadlјivo trnje otima se o zelene njemačke kape. Iza svakog
kamena skače partizan i svjetlajući bajonetom na pušci juriša na njemačke
zelembaće, žderonje i plјačkaše.
— Stanite, razbojnici i palikuće, upamtićete čiju ste djecu pošli klati!
Izvrću se po cesti i oko ceste njemački razbojnici, ustaške propalice i
bradate četničke pijandure i plјačkaši sa mrtvačkom glavom na šubari.
Oni što ostanu živi pire brže od vjetra prema Sanskome Mostu i tamo po
svu noć sanjaju petokrake crvene zvijezde, pa od straha čitave sate dumbaraju
topovima po brdima oko grada.
Često neprijatelј navalјuje prema Kisku, počesto se niza strminu otisne
pogođen kamion ili tenk i lјulјne u provaliju pored svog starog kolege koji se
već dolјe odomaćio. Lole trnovi već stali da tjeraju modu, pa čas na njemu
vidiš njemačku kapu, čas opet ustašku, a sjutradan već naherio čupavu
četničku šubaru.
— Tjera trn modu kao pravi ratni bogataš — kaže tvrdi ozbilјni drijen
koji se ne grabi za te sitnice.
I tu se opet našao gavran, ama neki račundžija i mudrac. Vidi on, ide tu
dobro njegov gavranski lešinarski posao, pa pronašao neki letak koji su
Švabe bacile iz aviona i na njegovoj poleđini naškrabao kandžama oglas malo
ukrivo, malo nahero, ali se dade pročitati. Odnio gavran proglas navrh brda,
do jedne stare kruške na kojoj noćivaju gavrani putnici, i tu mu ga njegov
poznanik djetlić prikucao na stablo. Na oglasu piše:

Ovo je OGLAS

u kome obavještavam svu gospodu Gavranove i druge uvažene Ptice i

Ptičurine koje vole našu kuhinju da sam u provaliji ispod Kiska otvorio
gostionicu i mjenjačnicu »Fašistička strvina«, koju partizani svakodnevno
snabdijevaju svježim mesom. Na stovarištu imam Švaba, ustaša, četnika i
drugih lupeža. Švabe mijenjam za uginule svinje, ustaše za krepanu
konjetinu, a četnike dajem ispod cijene: dva četnika za jedno crknuto pseto.
Navali, narode! Poleti, narode!
Jevtino dam, samo da prodam!
Datum:
čini mi se, današnji.
gostioničar i mjenjač:
GAVRAN BEZ BILjEGE
Kisak

Upozorenje. Drugu stranu ovoga oglasa ne čitaj, to su pisale Švabe i sve

je gola laž!

Otvorio gavran radnju, ide dobro posao, zadovolјne su mušterije. Svaki

dan nad Kiskom se vijaju čitava jata gostiju.
Jedne noći, dok je čestiti gavran sanjao da se nalazi u carstvu uginulih
svinja, trže ga iza sna nekakva potmula lupa i zveketanje. Probudi se gavran,
sinu mu na mjesečini crno oko, kad ima šta da vidi. Na obasjanoj cesti
prevlače partizani preko prekopa male protivtenkovske topove, kaskaju
sporednim stazama konji i mazge pod mitralјezima i bacačima, vijugaju crne
kolone partizana i gube se u noći tamo nekud prema Sanskom Mostu...
— Oho-ho, to će biti nekakve trke — dosjeti se mudri gavran — treba
noćas biti budan.
I on se namjesti na grani onako ugojen i težak kao kakav švapski general i
stade da osluškuje.
Oko jedanaest sati kroz noć odjeknuše prvi topovski pucnji, a uskoro iza
toga začuše se u gradu tri eksplozije granata:
— Dum! Bum! Bum!
— Gle, napadaju grad — začudi se gavran. — Moram ujutro biti tamo.
Biće tu i za mene posla — promrmlјa on osluškujući kako sa svih strana oko
grada brzopleto vezu mitralјezi i puške se utrkuju koja će više puta da opali.
Još u toku noći grad je bio oslobođen, šest stotina neprijatelјskih vojnika
zaroblјeno. Na gradskom trgu vijala se pobjednička partizanska zastava
veselo lepršajući na vjetru:
— Pobjeda, pobjeda, pobjeda! Pjevajmo, igrajmo!
Već sjutradan stiglo je iz okolnih sela mnogo djevojaka, žena i starijih
lјudi s krampovima i lopatama i stali da zatrpavaju prekope na Kisku i da
popravlјaju cestu. Grdno se začudi gavran.
— Jest, popravlјaju me, opet ću oživjeti od zvrjanja kola, lupe potkovica i
tapkanja mnogobrojnih nogu — prošaputa sva srećna cesta protežući se na
blagom jesenjem suncu.
— Pa ti su te isti prekopali, a sad te opet popravlјaju. Kako to? — začudi
se gavran.
— Zato što je sad grad Sanski Most slobodan, pa se ne treba bojati
švapske motorizacije — objasni mu cesta. — Kako vidiš, oni koji su me za
noć prekopali, za dan će me popraviti. Moćan je narod, prijatelјu gavrane, to
znam ja najbolјe, ja stara cesta, jer su me gradile narodne ruke.
— Pa to sad znači da više na Kisku neće ginuti Švabe i druga banda, i
tako propade moja radnja — grdno se uozbilјi gavrančina.
— Ginuće zato dalјe, oko drugih cesta, sve dok ih ne nestane iz naših
krajeva — rastumači mu cesta. — Eto, na primjer, moja rođaka prijedorska
cesta, sa kojom se sastajem u Sanskom Mostu, priča mi da oko nje gine sve
više Švaba.
— Aha, dobro je, odmah tamo selim svoju radnju! — povika gavran, pa
brzo skide s kruške onaj svoj oglas i tamo mu djetlić prikuca jednu kratku
cedulјicu na kojoj je pisalo:
Upozorenje mušterijama!
Pošto na Kisku više nema stare sreće i prometa, selim se sa gostionom i
mjenjačnicom na prijedorsku cestu, odatle ću dalјe prema rijeci Savi, pa
preko Slavonije na Dravu, i kad Švabe već i odatle strugnu, prodaću radnju
mađarskim gavranovima. Idite za vojskom, pa ćete me lako naći.
 ZEKONJA U OFANZIVI

Jedna četa partizanskog Udarnog batalјona smještala se na noćištu u

malom selu Potklanju rasutom ispod šumovitoga brijega Ćuluka. Kuvari su
zveketali kazanima i raznim posuđem, partizani su vukli slamu za prostirku,
mazga koja je nosila bacač mirno je stajala uz ogradu kao kakav starinski
mudrac i nije se obazirala na ciku djece koja su se okuplјala oko nje i čudila
se njezinim dugim ušima.
— Gle, kolike uši ima ovaj konj! — čudio se jedan sedmogodišnji švrćo
zamazan dudovima od uva do uva.
— Neznalica jedna — pomisli mazga i ne gledajući ga — ne razlikuje
mozgu od konja. Uostalom, da nešto zna, zar bi se penjao na dudove! Ta kad
ste vi, na primjer, vidjeli jednu mimu i ozbilјnu mazgu da se penje na drvo?
Konja koji je nosio teški mitralјez i magarca koji je nosio kazan smjestiše
u jednu seosku štalu u kojoj se nalazio jedan vo sa dvije svoje krave, a iza
pregrade su još izvirivale dvije nevine i čiste teleće glavice sa začuđenim
očima.
— Dobar veče! — učtivo nazva mitralјeski konj pažlјivo se zagledajući u
polutamu štale. — Ko još ima u ovoj gostolјubivoj štali?
— Dobro nam došao, putniče — otpozdravi iz mraka jedan dubok
dobroćudan glas. — Ovdje sam ja, vo Zekonja, domaćin, moje dvije krave,
Rumenka i šarulјa, i naša zlatna dječica, dva buduća vola, koja znate, još
nemaju imena, pa ih zasad zovemo bijelo i šareno tele.
— Krasna dječica — pohvali ih konj nadvirujući se preko ograde.
— A je li to tvoje ždrijebe? — naivno upita bijelo tele zijajući u magarca
kao u šarena vrata.
Uh, kakvo ždrijebe, zaboga! — uzviknu konj — ovo je moj ...
Tvoj prijatelј magarac — dodade vo ne misleći time ništa rđavo.
Nije prijatelј — namršti se konj — nego moj poznanik kuhinjski
magarac.
Magarac, nosač kazana, vreće sa posuđem, sjekire i kuvareva šinjela —
objasni magarac mirno grizući sijeno. — To mi je propisano da nosim, a
dodadu li mi još nešto na samar, makar jednu iglu, ja neću da se maknem i u
stanju sam ostati na mjestu trista godina, sve dok s mene ne skinu
nepropisanu stvar ili biće.
— Taj ti se drži pravila službe kao kakav njemački đeneral — rastumači
konj. — Zato često dobija batine — dodade on poluglasno.
— Ne spominji mi Nijemaca — mračno muknu vo — čim čujem njihovo
ime, u stanju sam da prekinem priuzu i da jurnem da se s nekim pobodem.
— A zašto to? — začudi se konj. — Zar su se Nijemci i tebi nešto
zamjerili?
— I još kako — progunđa vo. — Pamtim ja dobro ofanzivu od prošle
zime.
— Zar si ti bio u prošloj ofanzivi? — začudi se mitralјeski konj. — E, pa
deder nam pričaj kako si tamo prošao.
— Pričaj, slušaćemo te svom dužinom svojih ušiju — dodade magarac,
neumorno grizući sijeno.
— Vrlo rado — pristade vo lagano preživajući — bilo je to ovako:
Jednog jutra dotrča u štalu moj gazda Petar sav oznojen i stade s jasala da
driješi mene i moje dvije krave. Teoci se tada, na svu sreću, ne bijahu otelili.
— Ofanziva! Prokleta ofanziva! — othukivao je on brzo izgoneći nas
napolјe.
— Šta li mu je to ofanziva? — začudih se ja — sigurno neka nova vrsta
vukova, dok se moj gazda toliko prepao.
— Hej, moj dragi, to je nešto gore od svakog vuka — objasni mi jedan
tobdžijski konj koji je te noći kod mene noćio — to ti je napad neprijatelјa na
našu vojsku. Čuješ li samo kako gude topovi?
Lagano okrenuh glavu, iz dalјine je zaista tutnjilo baš kao lјeti kad grmi, a
znam da nije mogla biti grmlјavina, jer je odavna bila zima, visok snijeg i
studene noći.
Vo uzdahnu duboko i široko kao jedno pravo i čestito goveče koje ne
štedi osjećanja, pa nastavi:
 — Ostavismo našu toplu štalu, pojatu punu sijena, potok sa koga smo pili
vodu i krenusmo s ostalim govedima, sa ovcama, kozama i mnogo naroda.
Išli smo tako, pa išli, pa išli sve preko zavijane snježne planine, dok su iza
nas sve jače gruvali topovi i one sitne brzoplete hulјe, mitralјezi.
— Nјihovi su mitralјezi zaista hulјe — složi se i konj. — Nikad moj
mitralјez nije zapucao na djecu, a njemački to čine s naročitim
zadovolјstvom.
— Pa što sam bio gladan, što sam bio gladan, lјudi moji — muknu vo —
znaš li da smo i ja i moje obadvije krave kidali i brstili lijeske i bukove
grančice baš kao kakve koze. Zamislite kakva je to nevolјa koja jednog
čestitog teškog vola pretvori u neozbilјna bradata jarca.
— Zaista težak položaj — složi se i magarac — iako nijesam probirač u
hrani, nikad ne bih pošao u pašu zajedno s jarcem.
— Pa onda — nastavi vo — lјudi posustali noseći denjkove postelјine, pa
na me prebaciše debele vunene bilјce, a odozgo uzjahaše malog Jovana,
gazdinog sina. I zamislite onda čudo neviđeno: vo prekriven bilјcima, a na
njemu jaše jedan mali dobri dječak sa izubijanim nažulјenim nogama.
— A veliš bio je to baš dobar dječak?
— Eh, dobar kao livada s najbujnijom travom — pohvali ga vo — on me
je izvodio na pašu, na vodu, hranio me zimi.
Jednog jutra, kad smo mi, goveda, taman bili krenuli da na jednoj kosi
brstimo staru tvrdu četinu sa niskih mladih jelika, odozdo ispod planine, sa
ceste začuše se jedan za drugim tri-četiri potmula pucnja:
— Dan, dan, dan, dan!
Ja bezazleno pomislih da to Cigani biju u bubanj vodeći medvjede, ali se,
odmah zatim, kroz vazduh začu neko šištanje, plјeskanje, škripanje:
— Vić, vić, vić! Šlјis, plјis, lјis!
— To žuri neka ptica, sigurno divlјa patka — još bezazlenije htjedoh da
pomislim ja, kad li ti u našoj blizini tresnuše i slomiše se četiri snažna
strahovita pucnja, i dvije velike jele s treskom se slomiše i padoše na zemlјu.
— I nečije troje teladi opružiše se po zemlјi i okrvaviše snijeg — s tugom
dodade jedna krava.
— A moj dobri Jovan, gazdin sin, koji je bio u blizini nas, raširi ruke kao
da će poletjeti i nauznak se sruši u snijeg — nastavi da priča vo.
 — Pomislih da se to dječak igra i hoće da se »slika« u snijegu kao što to
čine seoska djeca i krenuh njemu, ali me trže prasak slomlјenih grana, trka,
dozivanje, bježanje i svakojaki metež u privremenom logom naših selјaka.
— Topovi tuku! Tuku nas njemački topovi sa ceste! — vikao je narod
komešajući se i bježeći na sve strane.
— A vi? Jeste li vi bježali? — pripita mitralјeski konj. — Kad njemački
top ili bacač stanu tući moj mitralјez koji se nalazi na brdu, ja se uvijek na
vrijeme sklonim pozadi brda.
— Ne, mi nijesmo bježali — reče vo — nas nije strah od pucnjave, a da
ta pucnjava donosi smrt, u to mi nikako ne vjerujemo, sve dok nas smrt ne
pograbi za vrat. Zato se mi i čudimo lјudima zašto bježe kad još smrt nije
skočila na njihova leđa.
Konj promrmlјa nešto o volovskoj tupoj pameti, tako nešto slično pomisli
i magarac, a vo nastavi:
— Pođem, dakle, da vidim zašto se mali Jovan ne diže iz snijega, a kad
sam prišao sasvim blizu, osjetim miris svježe prolivene krvi, miris koji mi je
govorio da je tu bila smrt i da mali Jovan više nikad neće ustati i poći sa
mnom na potok ili da mi donese sijena.
— Siromah dječak — promrmlјa konj, koji je bio dobra srca i naročito
volio djecu.
— I ja stanem, njušeći krv, tako tužno ridati — nastavi vo — tako tužno
da je odjekivalo po planinskim vrhovima, po dubodolinama i kosama kao da i
otud riču neki drugi volovi. Jadikujući tako nad malim Jovanom, spomenuo
sam sva dobra koja mi je on učinio. I sijeno, i prostirku koju mi je pravio, i
potok i šetnje kroza selo, i mirisnu zemlјu koja se puši na oranju. A nedaleko
od mene jedan je pas zavijao nad svojim poginulim gospodarom.
— Auuu! — zavijao je on — dobri moj gospodaru, nikad više neću kroz
noć trčati za tvojim tragom, nikad se više neću propinjati uza te kad odakle
dolaziš, nikad više neću spavati u seoskoj krčmi, pod stolom, sa glavom
naslonjenom na tvoje opanke.
— Eh, mani te tužne stvari — promrmlјa konj sjećajući se svog starog
konjovoca koji je nedavno poginuo i okrenu glavu da od magarca sakrije tugu
u očima.
— Tuga mi struji od vrha ušiju do kraja repa kad to pričaš — progunđa i
magarac i sagnu glavu, jer mu pade na um kuvarev pomoćnik koji je poginuo
od topa.
— Posle pogibije malog Jovana mi krenusmo dalјe iz planine, i kad
iziđosmo na cestu, nad našim glavama zazvrjaše one čudnovate velike ptice
koje su se pojavile otkad je počeo rat i koje, kako čujem, zovu avioni.
— Avioni! — zarza konj. — Čim čujem za njih, nešto me zaškaklјa u
nogama da potrčim koliko god mogu.
— I, dragi moji, počeše ti avioni sipati na nas onu gvozdenu burad koja
strašno zvižde padajući odozgo s neba i još strašnije pucaju prskajući u
stotine komada. I opet pogibe mnogo mojih goveda i mnogo žena i djece. I
opet sam stao tužno da ričem osjetivši miris krvi.
Kad smo skrenuli sa ceste uskim i strmim seoskim drumom, na jednome
mjestu naiđosmo na jedan veliki partizanski top koji se bijaše zaglibio u
jednoj dubokoj lokvi. Konji su se uzalud napinjali da ga izvuku iz te kalјuže.
— Ha, evo volova! — povikaše tobdžije. — Oni će izvući top i malo
odmijeniti naše umorne konje.
Tobdžije brzo upregnuše pod top nas četiri vola i mi povukosmo. Teški
top pomače se i s praskom se izvuče iz lokve. Eh, što sam junački vukao top
toga dana, što sam ga veselo teglio kao da sebi vozim kola najlјepšeg sijena.
Sjetio sam se malog Jovana koga su ubili Nijemci i sjetio sam se još mnogo
djece i goveda koje su oni pobili, pa sam vukao, vukao taj top koji će njih
tući.
Kad izvukosmo top na brdo, ej-hej, on ti se okrenu i stade iz male šumice
da gruva poskakujući kao kakav srdit jarac-švaboderac a svaki put kad bi
opalio, bacio bi na Švabe jednu gvozdenu bundevu punu vatre i dima.
Aj, kako sam se radovao, kako sam se veselio kad su gvozdene topovske
bundeve praskale daleko na drugom brdu, dižući veliki dim, a kroz taj dim
samo su po snijegu trčale i padale Švabe sitne kao mravi. Od radosti sam
postao tako neozbilјan, da sam digao rep i štrklјao se okolo kao malo tele.
Zamislite kako čovjek može da podjetinji od radosti. Šta li bi samo na to
rekle moje krave?
Tako sam čitav mjesec dana vukao top, a kad partizani razbiše neprijatelјa
i u jednoj varoši zarobiše mnogo velikih konja, ja se ponovo, živ i zdrav,
povratih u svoju štalu u kojoj večeras imam čast da vidim tako uvažene goste.
 Tako Zekonja završi svoju priču i stade mirno da preživa kao da ništa nije
ni pričao i kao da nikad nije bilo ofanzive.
— Ala ovaj ima jake živce kao pravi magarac — začudi se konj i sad ga
stade posmatrati s mnogo više poštovanja, ikad je 6uo da se i on .borio i da
on nije, tek tako, neki obični civil, nego, u najmanju ruku, penzionisani
tobdžijski vo.
— Umorio sam se danas kao pravi konj — reče magarac i duvajući spusti
se u slamu.
— A i ja sam teglio mitralјez kao pravo magare, — progunđa konj, pa i
on leže.
— Bogme sam i ja čitav dan teglio drva za bolnicu kao pravi pravcati vo,
pa sam se i ja umorio — reče vo, pa se i on namjesti da spava.
I tako se razgovor završi namještanjem, stenjanjem, duvanjem, hukanjem,
uzdisanjem, šuštanjem, mrmlјanjem, zavijanjem i najzad sveopštim poštenim
i čestitim konjsko-volovsko-magarećim snom bez hrkanja.
I napolјu je takođe bilo tiho, samo je prastari avijatičar šišmiš lepetao
iznad usnula šlјivika na veliko čudo mladog mjeseca, koji je iskosa podozrivo
škilјio kakva li se to skitnica tako zbunjeno vrzma po blijedoj mjesečini.
— Tako mi moga uštapa, biće svakako neki lopov.
 JUNAŠTVO PRPIĆEVE DESETINE

Razmahao se ustanak, rastu čete i batalјoni, pa imaš posla dok ih sve

napamet izbrojiš, a narod se sve utrkuje ko će bolјe pomoći svoju mladu
vojsku. Bore se i djevojke, rade za vojsku žene, predu besjedeći uz razgorjelu
vatru, žure se starci da načine što više opanaka, pa nemaju kad ni pušiti, lule
im drijemaju na klupama hladne i ugasle. Pa i konji nose mitralјeze i bacače,
volovi vuku topove.
Gledaju to djeca, pa vele:
— Hajde da i mi nešto uradimo za vojsku.
I najprije radili svak na svoju ruku: onaj nabrao lončić jagoda za
ranjenike, drugi opet pokazao četi put i odveo je do drugog sela, treći nabrao
sepetić lipovog čaja.
— I tako malo-pomalo, mic-mic-mic, pa se uz pomoć starijih drugova
stvorila u selu prva dječija četa p i o n i r i.
Maršira četa kroza selo na posao, sve se oko nje praši. Bježe pred njom
kokoši, laju psi, gaču guske, a starci izlaze na vrata, nadnose ruke nad oči i
vele:
— Vidi, vidi, ide pionirska četa. Nema šta, prave su momčine.
— A po šumi, kažu, zbog pionira nastao čitav lom. Medvjed Gunđalo
došao sudiji liscu Mudrijašu, podnosi tužbu dugačku pola dana, protestuje,
lupa šapom po trulu panju i viče:
— Au, sto mu praznih košnica, šta ovo, na primjer, znači: oni pioniri
opiriše čitavu šumu i sve oko šume. Ljeti nigdje jedne jagode, u jesen nigdje
kruške, zlatne medene kruščice da zasladim staru dušicu. Sve odnesoše
pioniri za neke tamo ranjenike. Bude li se ovako i dalјe nastavilo, uvaženi
repati i brkati sudijo, podnijeću ostavku na svoj kneževski položaj u šumi i
bez borbe ću se predati Ciganima, svojim starim dušmanima. Naučiću se
igrati i svaki dan ću obrati čitav jedan voćar krušaka.
 Za medom dolazi vjeverica, od lјutine mete repom prašinu pred nosom
uvaženog sudije lisca i frkće.
— Lješnike, lјešnike, obraše lјešnike. Pioniri, pioniri... jedan, dva, deset,
trideset, čitava četa: bere, bere, bere, — sve obraše. Jok, jok, selim iz ove
države! Pfuj! — i klisnu uz drvo svojim uobičajenim putem.
Dolazio je i zec. Smjerno se poklopio ušima, suzice mu u krupnim očima,
oprezno čučnuo malko podalјe od sudije lisca, da ga ovaj ne bi protivzakonito
zakačio kakvim lisičjim paragrafom i muca:
— Ovaj... eto ... ne tužim ja pionire zbog diranja u moju hranu... oni,
znate, gospon-sudijo, ne diraju u travu... ali ovaj... oni često iznenada upadnu
u šumu, dignu ciku i larmu, ja onda pomislim da su krenuli da mene ukebaju,
pa bjež’, bjež’... A kad tamo, a oni mirno beru jagode... Dakle, kako vidite, ja
ih tužim za pretrplјeni strah, a to što sam podbio tabane bježeći... to ću im
velikodušno oprostiti.
I dok se tako po šumi diže čitava buna, pioniri se provrijednili pa stvaraju
prava čuda.
Evo, na primjer, šta je samo jednog dana uradila desetina malog Prpića.
Prosto da zineš kao kakav pametni četnik, pa da ti bumbar uleti u usta.
Pored starog mlina koji dan i noć melјe za partizane sastala se Prpićeva
pionirska desetina i ozbilјno pravi ratni plan.
— Drugovi — veli Prpić — noćas treba otići do ceste i prekinuti
telefonske žice. Znate li zašto mi trgamo telefonske žice?
— Zato da Švabe ne mogu jedni druge zvati u pomoć kad udare naši —
odgovori Jole.
— Dobro je, Jole — pohvali ga Prpić. — A sad brzo, jedan, dva, tri — da
se dogovorimo ko će čuvati stražu, ko će piliti stubove, ko će trgati žicu.
Nastade graja, vika, prepirka i guranje i odjednom — svi su htjeli da se
pužu uza stubove i da trgaju žice. Za stražu ne ostade niko. Opet se morade
umiješati desetar, dok ne načiniše dobar raspored: četvoricu odrediše na
stražu, dva na jednom a dva na drugom kraju mjesta gdje će se piliti stubovi,
četvorica će piliti stubove, to su bili najjači, a dvojici dadoše znak da trgaju
žicu.
— A sad idemo kući da donesemo potreban alat. Sastanak u suton ovdje
kod mlina — odredi Prpić.
 Počeše se razilaziti. Neko otrča niz potok pored krivudavog reda vrba,
neko odgura uza stranu, treći otperja kroz kukuruz. Pored mlina, u hladu
krive vrbe, ostade samo mlinar, čiča Tanasije; spavao je i hrkao tako jako kao
da u dalјini cestom stružu tenkovi. A nije ni čudo, ta zašto je on tih dana
mlјeo za vojsku. Red je onda da ratnički i hrče.
U hladu mlinske strehe plandovali su čiča-Tanasijin pas Šarov i njegov
pijevac udovac kome su Švabe za vrijeme zimske ofanzive poklale sve
kokoši, a on se spasao pukim slučajem i ostao sam samcit. Pored njih čiča
Tanasije imao je još i jednog mačka, ali taj je toga popodneva bio negdje
daleko u kukuruzu u zasjedi na miševe.
— Čuješ li, burazeru — reče šarov pijevcu udovcu. Prpićeva desetina i
noćas ide da Švabama pravi štetu. Odoh, psećeg mi poštenja, i ja s njima.
Divno je to po noći putovati s jednom ovako veselom i mladom vojskom kao
što su oni.
— Zavidim ti — uzdahnu pijevac udovac — i ja bih rado krenuo s vama,
ali čim padne suton, ja više ništa ne vidim. Zato ja onako rano idem spavati.
A tako bih rado pošao, da bilo čime napakostim onim prokletim proždrlјivim
Švabama koje su poklale moje kokoške: bijele, crne, pirgaste, graoraste, žute,
uh, uh, ko-ko-ko, čvrsto vjerujem da su se sve Švabe izlegle iz mućka dok su
tako pokvarene.
— I ja ih mrzim — priznade Šarov — mirišu mi na čokoladu, na
popalјena sela i na prolivenu lјudsku krv. Idem noćas zajedno s djecom i
pričaću ti kako je bilo, a ti idi spavaj u mlinu na gredi, pa ako te obnoć bude
zvao lisac, ne vjeruj mu ništa kao ni Švabi, nego mu reci da ćeš pričekati dok
se vrati Šarov da mu pregleda isprave i propusnicu.
U sumrak pijevac udovac izvadi sat, naheri glavu, zagleda se u nj lijevim
okom i progunđa:
— Ne vidi se nijedna brojka, znači: vrijeme je da se ide na spavanje.
Toga istog trenutka Šarov skoči i veselo zalaja:
— Av, av, već sam namirisao, vjetar mi je javio: dolaze ručice koje
mirišu na vruću kukuruzu, ustašca zamazana mlijekom, nosići uprlјani
krompirovom čorbom. Ko bi to bio, pogodite? Niko drugi, nego Prpićeva
vojska. Jako su se žurili, pa su se zamazali jedući na brzinu. Av, av, dobro mi
došli!
Jedan po jedan, s raznih strana, izbijali su Prpićevi drugovi, neko s pilom,
neko s turpijom, neko sa sjekirom. A kad se svi skupiše, Prpić ih prebroja i
zatim, sve jedan za drugim, krenuše preko polјa prema cesti. Vodio ih je
Prpić, a kao zaštitnica služio je Šarov, koji je, kao dobrovolјac, kaskao
najzadnji i njuškajući u svaki grmčić kao da je govorio:
— Ček’, da vidimo ko je ovuda maloprije prošao. Hm, ovce, mnogo
ovaca. Bezopasne zvijeri.
Išli su najprije između njiva, putem kojim se progonila stoka na pašu.
Bilo je dosta tiho i mirno. Samo je u kukuruzno polјe strujao lagan šum.
Kukuruz se naginjao kukuruzu i šaputao:
— Ššš, budi oprezan, mogu doći jazavci.
Iza gole crne ivice brijega pažlјivo je izvirivao zažaren crvenkast mjesec,
osmatrao je okolinu, jer — znate kako je — rat je, pa se nije šaliti.
— Kre-ke-ke! — probao je u bari jedan žabac svoju najnoviju pjesmu o
sunčanom jutru i o ulovlјenoj mušici, a drugi žabac, sjedeći na niskoj obali, u
kiseloj barskoj travi, hvalio ga je.
— Odlično, Zeko Kreko, kao da rešeta mitralјez.
Tek što se mjesec diže iznad plećata brijega, Prpićeva desetina zađe u
šumu i stade se peti uza strminu prema cesti.
U mraku bukove šume, žute pjege mjesečine koje su se ovdje-ondje
probijale kroz guste krošnje drveća, ličile su neke na oči risova i divlјih
mačaka, neke na šarenu kožu nepoznatih zvijeri i sve se činilo da se miču i
kreću za djecom. Mali Zdravko, najmanji od svih, zadrhta i prošaputa:
— šta se ono miče?
— Ništa se ne boj, ono se nama čini — stade ga hrabriti Jole koji je pored
njega šlјapao u velikim maminim opancima oputnjacima. — A i šarov ide za
nama, od njega bježi svaka zvijer.
S drveća huknu uznemirena sova:
— Uhu-hu, ko je tu?
Svi zadrhtaše, pa čak i Prpiću strah malo nadiže kosu, ali on se istog
trenutka sjeti da je on desetar pionirske desetine i da noćas ide u akciju na
Švabe, pa samo čvršće natuče kapu i okrenu se drugovima.
— Ko se uplašio, neka se odmah vrati, jer ko se boji sovulјage, kako će
na cestu među Nijemce.
 — Niko se ne boji — šapatom odvrati desetina.
Kada već iziđoše uvrh strmine, u planini, s onu stranu ceste, oglasi se vuk
ledenim studenim zavijanjem od koga sve podiđe jeza, a šarov,
nakostriješene dlake i podavijena repa, zareža i primače se bliže djeci.
Prpić se i drugi put okrenu desetini.
— Ko se boji, neka se vrati. Kad se boji vučijega zavijanja, kako će onda
na cestu pred Švabe.
— Niko se ne boji, samo se šarov malo prepao, — prošaputa Zdravko
koji se bio prilično uplašio, ali se ipak junački održa.
Prođoše još jedno dvije-tri stotine koraka kroz šiblјe i kamenjar, a onda
pred njima sinu široka državna cesta bijela i pusta. čitavoj desetini zalupaše
srca od uzbuđenja i žmarci im pođoše čak od opanaka i iziđoše na vrh kape.
— Stanite, evo nas na cesti — javi se Prpić promijenjenim glasom.
U tom istom trenutku sa Gole Glavice, udalјene oko tri kilometra od
ceste, iznenada se oglasi teški mitralјez i jedna blistava zelenkasta raketa
sunu u noć, zadrhta nekoliko trenutaka nad brežulјcima, pa se lagano spusti u
grmlјe i ugasi se. Iza nje se još više smrači, činilo se kao da je i mjesečina od
straha poblijedjela.
— Ispod onoga brežulјka je njemački logor — objasni Prpić. — Deder,
ko se boji, neka se vrati.
— Niko se ne boji — dočeka Jole.
— E, onda brzo na posao kao što smo se već rasporedili.
Straže hitro otrčaše po dvjesta metara i dolјe cestom. Jovo i Đoko
obuhvatiše rukama hrastove stubove, pripiše se uz njih nogama i stadoše da
se pužu uvis. Kad se uspuzaše do vrha, odupriješe se nogama o porculanske
čaše i stadoše malim čeličnim turpijama da stružu podebelu telegrafsku žicu.
Da ih je vidjela kakva smirena praznovjerna baka kako čuče na mjesečini,
gore navrh stubova, zaklela bi se da je vidjela dva mala đavolka kako glođu
žice.
Kad prestrugana žica pade na zemlјu, Jole i Mile uzeše da pile jedan stub,
a Zdravko i Prpić drugi.
Podugo su cvilјele dvije dosta tupe pile, dok se stubovi ne stadoše jedva
vidlјivo lјulјati i podrhtavati. Onda Prpić uze sjekiru i najprije jedan a onda
drugi stub udari dva-tri puta, dok oba ne padoše tupo lupnuvši o cestu.
 — Ura! Akcija je uspjela! — povika Prpić.
Brzo polupaše porculanske čašice, prebrojaše se i krenuše nazad. Kad su
se već spustili u dolinu, do svog sela, odozgo, ispod planine, začuše se
mitralјezi i grmlјavina bacačkih mina. Partizani su iznenada napali logor, a
njemački komandant, u gaćama i košulјi, bunovan i lјutit, dugo je vikao u
telefonsku slušalicu i tek u neko doba, kad vidje da se niko ne javlјa, sjeti se
da je neko presjekao telefonsku žicu i da je pomoć iz grada sad uzaludno
zvati.
Švapski logor bio je zauzet za dva sata borbe.
Prpić i njegova družina dugo su osluškivali borbu pod planinom, a kad se
sve smiri, zadovolјno krenuše kućama.
Pored mlina ostade sam šarov i ubrzo zaspa sklupčan na samom pragu.
Kad je sjutradan pijevcu udovcu ispričao svoje noćašnje doživlјaje, pijevac
skoči na vrbu, klepnu krilima i od radosti prvi put zakukurika poslije smrti
svojih kokošaka.
— Kukuriku! Noćas je stradalo pod planinom mnogo švapskih glava —
mućkova. šarov je čuo kako su ih tukli.
Sjutradan, progoneći cestom zaroblјene Švabe, partizani se iznenadiše
kad vidješe prepilјene telefonske stubove i prekinutu žicu.
— Gle, gle, neko je ipak prekinuo žicu i Švabe nijesu mogle da pozovu
pomoć iz varoši. To je baš velika sreća, jer naše odjelјenje koje je pošlo da
prekida žicu bilo je iznenađeno od jedne njemačke patrole. Živio onaj ko je
ovo uradio!
A kad su čuli da je to djelo Prpićeve pionirske desetine, svi zamukoše od
čuda i otada su uvijek kad bi sreli pionirsku četu nasmijano pozdravlјali:
— Zdravo, pioniri! Zdravo, ratni drugovi!
Eh, zlata je vrijedio taj pozdrav. Ne može svaki biti partizanski ratni drug,
upamtite dobro.
 PRIČA IZ BIHAĆA

U polumračnoj ćeliji samici tvrde bihaćke Kule čami zatvoren rob. To je

stari obućar iz grada koga su optužili da je noću, tajno, iznosio iz Bihaća
cigarete i obuću narodnim borcima — partizanima.
Tukli su starog obućara, mučili ga glađu, vodili ga na polјe Garevice da
vidi strijelјanje omladinaca i pohvatanih selјaka, ali sve to nije zaplašilo
čestitog čovjeka. Nit je odao drugove nit je kazao gdje se nalazi partizanski
logor.
Najzad ga za kaznu zatvoriše samoga u jednu ćeliju na gornjim
spratovima Kule. Iz nje su, dan prije, otjerali četrdeset lјudi na strijelјanje.
Sjedi obućar sam u ćeliji, grize tvrdu koru hlјeba koju su mu donijeli za
ručak, misli o partizanima i o slobodi i dosadno mu je, jer nema s kim da
razgovara.
Odjednom, iz jedne skrivene rupe, ispod palača na kojima spavaju
zatvorenici, istrča jedan malen siv miš: zagleda se u obućara i zacvilјe
— Hej, ti, imaš li što za jelo!
Obradova se obućar, čak se i nasmiješi. Napokon, evo društva. Ako je i
miš, dobro je, neka je samo živo stvorenje. Baci mu ostatak nagorjele kore
hlјeba.
— Evo, ništa ti bolјe ne mogu dati.
Miš obradovan zagrize u koru, zastrugaše zubići, oznoji se miš.
— Tvrda, brate, ova tvoja kora.
— Šta ćeš, Sivko moj, tvrd nam je čitav naš život — neveselo mu
odgovori obućar.
— A tvrdi ste i vi koji u poslјednje vrijeme ovamo navraćate — uozbilјi
se miš. — Tako mi slanine koju sam jednom u životu jeo, ništa tvrđe od vas
ne vidjeh. ček’ samo, da ti ipričam.
 Miš čučnu, zasuka brkove da mu o njih ne bi zapinjale riječi, oglednu se u
komadiću stakla koje je ležalo na podu i stade da priča o mnogim djevojkama
i mladićima, o pravim junacima, koji su od prošle godine stradali i ginuli u
toj ćeliji, a da ni jauknuli nijesu.
— Čudo jedno, kažem ti — pričao je miš — a moj pokojni djed, miš
Brko, pričao mi je da svi zatvorenici koje je on imao prilike da vidi samo
huču, uzdišu, kukaju i plaču, a rijetko je koji tvrd pa da ćuti kao junak.
Obućar se nasmija.
— E, moj Sivko, da imaš bar malo orlovske krvi, ja bih ti pričao zašto
smo mi tako tvrdi, ali ovako — nas nijedan miš ne može razumjeti.
— Hm, vječita šteta po miševe — promrmlјa miš i marlјivo se prihvati
kore. — Da imam orlovske krvi, ne bih ja živio u ovoj svojoj mračnoj rupi.
Nešto zaleprša i zakuca na tamnički prozor okovan zarđalim rešetkama.
Miš se uplaši i strugnu u rupu mrmlјajući:
— Da nije čiča mačak, u snu se ne snio.
Obućar priđe prozoru. Jedna svijetlocrna okretna lasta, kuckajući u
prozor, pronađe usku rupu na razbijenom staklu i provuče se u ćeliju.
— Brrr, kako je ovdje neveselo i mračno. Dobar dan, čovječe.
Mnogo se obradova stari obućar. Ta crna nemirna ptičica podsjeti ga na
slobodu, na sunce i na slobodarska brda i planine oko Bihaća.
— Zdravo, ptičice! Odakle ideš? Pričaj mi šta si vidjela.
— Ih, ih, ih, čitav sam dan letjela. Vidjela sam Petrovo Selo, Plјeševicu,
Sokolačku Kulu, cestu za Petrovac, Zavalјe...
— Uh, sestro — prekide je miš još se ne usuđujući da se popne na palače
— ti za dva sata vidiš više nego miš čitavog života.
— Pa sam vidjela — pričala je lasta — vidjela sam Veliki Radić, Grmeč-
planinu...
— Šta, Grmeč-slaninu! — povika miš istrčavši nasred ćelije. — Gdje je
to sveto mjesto, da tamo pođem na poklonjenje?
— Eh, ti samo o slanini misliš — ukori ga obućar.
— Pa sam vidjela, na cesti prema Lici, kako juri kolona tenkova, juri,
juri, kad odjednom nešto zagrmje kao grom u lјetnoj oluji i prvi tenk sav
iščeznu u crnu dimu. Kad se dim raziđe, tenk je razbijen i nepomičan ležao u
jaruzi pored ceste.
— Oho-ho, to su uradili partizani! — uzviknu obućar.
— A, partizani — zacvrkuta lasta — poznajem ih već i ja. Vidjela sam ih
već nekoliko puta, i to svuda u okolini po kojoj lovim: po Krajini, Lici, Baniji
i Kordunu, a kad sam neki dan trknula do Hrvatske, i tamo ih je bilo.
Poznajem ih po njihovim zvijezdama.
— Golema ta okolina po kojoj ti loviš — primijeti miš — ja mislim da je
bar dvaput veća od ove moje sobe.
— Jest, jest, to su partizani, — potvrdi joj obućar — a ima li ih sada
mnogo? Odavna sam već u zatvoru, pa i ne znam što se napolјu radi.
— Hm, kako da ti kažem — zamisli se ptica — neki dan sam ih vidjela,
putovali su cestom od Glamoča prema Drvaru, i bilo ih je, bilo ih je... koliko
prozora u glavnoj ulici Bihaća.
— Da to neće biti previše? — upita obućar.
— Može biti, gledala sam ih sa velike visine, pa sam se možda i prevarila.
— Jest... ovaj... prevari se tako čovjek — potvrdi i miš čučeći iza
obućareve cipele — jednom sam ja tako s ovoga prozora gledao dolјe na
ulicu, pa mi se, zamislite te strahote, od starog tamničareva mačka učinilo da
je miš, jedan sasvim pristojan i dobroćudan miš.
Obućar izvadi iz džepa nekoliko sasušenih mrvica i prosu ih pred
lastavicu.
— Evo da te počastim, pa opet sjutradan dođi i ispričaj mi šta si vidjela u
okolini Bihaća.
— Dobro — pristade lasta — poći ću malo u izvidnicu po okolini. A što
se tiče mrva, hvala ti, milije su mi mušice koje ulovim na putu. Zbogom.
I lasta se s prozora vinu u blijedo, blago obasjano jesenje nebo prošarano
pepelјavim oblačićima. Obućar ostade sam i tuga mu leže na dušu.
— Blago lasti kad živi u slobodi.
A kao odgovor na njegov uzdah, začu se iza njegove cipele i sanjarski
uzdah zamišlјenog miša:
— Eh, blago njoj — kad je vidjela Grmeč-slaninu.
Sjutradan lasta kao strijela naletje ispred Kule, vinu se dvaput oko
crkvenog tornja da vidi šta rade golubovi i spusti se na prozor obućareve
ćelije.
— Dobar dan, prijatelјu. Evo me opet tebi.
— Deder, pričaj šta si zanimlјivo vidjela na svom putu.
— Vidjela sam, vidjela sam veliko jato mušica kako se igraju iznad jedne
stare vrbe kod sela Martin-Broda...
— Eh, mušice — prekide je obućar. — Pričaj o krupnijim stvarima.
— Doobro, pričaću krupnije stvari — složi se ptica. — Vidjela sam
čitavo more šuma žutih, zlatnih, crvenkastih i po tome sam zaklјučila da je
već prava jesen i da treba misliti na put preko mora.
— Eh, šume. — opet će obućar — sad opet pričaš o prekrupnim stvarima.
Pričaj mi o lјudima, o mojim partizanima.
— Aha, pa tako mi reci — cvrkutnu lastavica. — Iha, vidjela sam svuda
oko Bihaća po gajevima, selima i svuda oko cesta veliki, veliki broj tvojih
partizana. Ima ih kao mrava, kao lasta kad se spremaju za put preko mora.
Sigurno se nekud sele.
Obućar zadrhta.
— Dalјe, dalјe, pričaj!
— Pa sam vidjela kako na mnogo konja voze one velike dugovrate
gromove koji blјuju vatru i dim...
— Aha, topove si vidjela, je li?
— Da, da, pa sam onda vidjela grupice lјudi u čizmama kako stoje na
vrhovima bregova oko grada i kroz nekakve crne stvarčice gledaju na Bihać.
— Aha-aha — sve se više uzbuđivao obućar — to komandanti durbinima
osmatraju grad.
— Ehej, da tebe ne boli trbuh kad tako vičeš? — brižno pripita miš čudeći
se što se obućar tako iznenada uznemirio.’
— Pa sam vidjela — pričala je lastavica — kako se s ravnice pored grada
podiže ona velika dvokrilna ptica što onako strašno zvrji i vidjela sam kako
dugo kruži iznad brda, a onda se ponovo spušta na svoje staro mjesto.
— Eh, to avion izviđa, al’ džabe će mu biti.
— I, eto, to sam vidjela i zapamtila, a ostalo — sve sam zaboravila.
— Dobro je, dobro, dosta si vidjela. I ne bi rđavo bilo da ovdje ostaneš
noćas na spavanju.
— Pristajem — reče ptica smještajući se na tamnu zarđalu šipku
prozorske rešetke.
— Ako u snu ne buncaš, možeš i kod mene noćiti, biće u mojoj rupi
mjesta za nas oboje, jer je moj brat na putu — predloži joj gostolјubivi miš.
— Hvala, dobro mi je ovdje. Nisam navikla da u rupi spavam. To rade
samo vrapci i golubovi duplјaši.
Obućar se ushoda gore-dolјe po ćeliji, zatim se sagnu ispod palača i otud
iz malog skrovišta iščeprka hartijicu sa nešto sasušena duvana i šibicu koju je
tu krio od stražara, pa se namjesti uza zid do prozora i zapali cigaretu.
Sanjarski i zaneseno gledao je kako se izvijaju plavičasti kolutovi dima i u
njima je vidio partizane kako jurišaju, vidio je topove kako gruvaju trzajući
dugim cijevima, vidio je ustaške kasarne kako gore.
I lasta, već snena, zurila je ukočeno u kolutove plava dima i u njima
vidjela roj mušica kako se igraju iznad modre Une.
Šćućuren na ivici palača i miš Sivko bio se također zagledao u dim, ali
kad je u njemu vidio glavu mačka koja sve više raste, uplašio se i pobjegao u
rupu, pa je tamo u mraku još dugo začuđeno žmirkao...
Ubrzo se odnekle ispod palača izvuče noć, ispuni sobu, izvuče se kroz
prozor, pogasi svjetlost na nebu i potopi Plјeševicu tamnomodrom tišinom. U
gradu sinuše električne sijalice i noć se zlovolјno zavuče u sirotinjske sokake
ispod krošnje kestenova.
Odnekle, iz tame u ćeliji, neosjetno isplovi san na svojoj začaranoj lađi,
zatvori oči lasti, pa se zatim dugo borio s obućarem, dok i njega ne ulјulјa.
Budan ostade jedino miš, koji je, po svom starom običaju, švrlјao gore-dolјe
po ćeliji i njuškajući oko svake stvarčice pitao šapatom:
— Hm, šta li mu je ovo? Il’ je za jelo il’ nije?
Odjedanput s brda iznad grada u pomrčini blјesnuše dvije munje,
zagrmješe dva topovska pucnja i dvije granate zujeći doletješe i tresnuše
negdje u grad.
— Gruuum! Gruuum!
Grad, uplašen, trže se iza sna, zadrhtaše električne sijalice, zaleprša lasta
na rešetki, poskoči obućar iza sna.
— Aha, počelo je!
 Iz grada i bliskih sela sinuše i poletješe uvis plave i crvene rakete
uplašeno šišteći:
— Ššš, šta je to?
Kao odgovor na to, sa svih strana grada oglasiše se brzopleti mitralјezi:
— Če-kaj, če-kaj, če-kaj!
— Bi-će, bi-će, bi-će!
— Tr-ke, tr-ke, tr-ke!
Obućar se objema rukama uhvati za rešetke na prozoru, pritisnu uz
gvožđe svoje vrelo lice i stade da osluškuje.
Iz svih utvrđenja i bunkera oko grada zalajaše ustaški mitralјezi, grunuše
topovi i iz grada i stara Kula zadrhta do temelјa, sitno zacvokotaše prozori.
— Uzalud gruvate — promuca obućar.
Partizanski topovi s bregova svaki su čas opremali prema gradu teške
granate, koje su sa strašnim zviždukom prolijetale iznad krovova kuća i
treskale u kasarne ili oko bunkera da se od toga tresao čitav grad. Ponekad bi
snop mitralјeskih zrna žestoko zazvonio po debelom zidu Kule.
Kad bi pucnjava za trenutak jenjala, podaleko, iz Prekounja, čuli su se
uzvici:
— Naprijed, Druga krajiška! Naprijed, Kozara! Naprijed, Grmeč! Uraaa!
Zatim bi odjeknula potmula grmlјavina ručnih bombi kao glasan potres iz
dubine zemlјe.
Ulicom ispred Kule tutnjile su mnogobrojne cokule prestrašenih ustaša.
— Brzo, brzo, provalili su u Prekounje! Jurišaju prema mostu.
Iz dvorišta Kule čulo se kako lupaju vrata, šklјocaju zatvarači ha
puškama, cijepaju se sanduci sa municijom. Neko je, pun straha i žurbe,
vikao da se na najgornji put Kule izvuče teški mitralјez.
— Neka, neka, dođe i vama crni petak — zadovolјno promrmlјa obućar.
U samo svitanje, u prvim selima s hrvatske strane zasvjetlucaše upalјeni
bunkeri, tamo su se negdje borili partizani Osme hrvatske brigade, a kad se
već razdani, iz Prekounja, s druge strane rijeke Une, sasvim se jasno, kroz
pucnjavu, čulo kako odjekuju partizanske komande.
Iz hodnika pred obućarevom ćelijom zatrešta teški mitralјez. Gađali su s
prozora partizane koji su jurišali na veliki betonski most preko koga se
prelazi u lijevu polovinu grada, tamo gdje se nalazila Kula.
— Tuci most! Tuci prilaz mostu, vole jedan domobranski! — derao se u
hodniku ustaški vojnik na jednog domobrana koji je iz mitralјeza šišao visoko
povrh partizana i sve u sebi pjevao od radosti što su partizani napali grad.
— Nikad oni neće prijeći most — hrabrio se jedan ustaša u hodniku —
šest naših teških strojnica drže ga pod stalnom vatrom.
Lastavica koja je bila nekud odletjela ponovo zaleprša pred prozorom i
žurno se uvuče kroz razbijeno okno.
— Čovječe, s ove strane Une, niz obalu, trči mnogo partizana, pa čas
legnu i pucaju, a čas opet skoče, potrče pa opet legnu i pucaju.
Odjednom nešto strašno tresnu i zagrmje o debeli zid kule, strese se stara
zidina, a obućar od potresa sjede na palače. S tavanice ga posu opao malter.
Mitralјez u hodniku umuče i nastade bezglava trka niz stepenice.
— Bježi brzo, gađaju nas protivtenkovskim topom!
Čitav dan, svijetlih očiju i osušenih usta, obućar je virio kroz prozor
osluškujući sve bližu i bližu pucnjavu. Zrna su sve češće zvrckala po tamnim
zidinama Kule.
Pade i noć. Po predgrađima planule kuće. To su, povlačeći se, palile
ustaše da osvijetle zemlјište preko koga su nastupali partizanski batalјoni.
Čitavu noć grmjelo je oko grada i u gradu, dok su po mračnim ulicama
uzbunjeno trčale i batrgale ustaše. Elektrika se bila ugasila, jer su žice već
odavna bile potrgane i stubovi izvalјeni i polomlјeni.
Sjutradan su partizani već bili sa svih strana provalili u grad. Ispred same
kule, iza barikada od drveta, ustaše su bjesomučno rešetale -mitralјezima da
spriječe prelaz partizanima preko mosta.
— Nećete, nećete ga odbraniti — šaputao je obućar iza rešetki.
Najzad partizani otpočeše poslјednji juriš. I grad i okolina odjeknuše od
strašnih uzvika. Jurišalo se sa svih strana.
— Naprijed, Prva krajiška!
— Naprijed, Osma hrvatska!
— Naprijed, Treća krajiška! Naprijed, Drvarčani! Mitralјezi pred mostom
ućutaše. U isti mah, s druge strane mosta, začu se uzvik:
 — Naprijed, Druga krajiška! Juriš preko mosta! Zatutnji betonski most
pod stotinama partizanskih nogu. Umukoše ustaški mitralјezi. Preostale
ustaše prsnuše na sve strane kao vrapci.
Ispred Kule zalupaše cokule. Ruka partizana pograbi bačene klјučeve.
— Otvaraj sva vrata na Kuli! Došla je sloboda! Bihać je oslobođen!
Duša starog obućara buknu u silnoj sreći slobode. Lako i poletno kao
dječak on se baci oko vrata partizanu koji je provalio u njegovu ćeliju.
— Zdravo, druže! Zdravo, junače! Zdravo, oslobodioče!
Rujni trak sunca na zapadu zaluta u ćeliju i obasja dva srećna čovjeka:
roba i oslobodioca. Jedan je bio već sijed i pomalo poguren, drugi mlad,
pravo dijete, sav utonuo u veliki vojnički šinjel.
Zaleprša lastavica i vinu se iznad grada prevrćući se od radosti u vazduhu
još punom dima i prašine. Kroz ulice, još do juče pune plača i stradanja,
odjeknu pjesma oslobodilaca. Gazeći preko ustaških leševa, kroz ulice starog
»Bišća« pjevala su zagrlјena braća, pjevali su junački potomci Nikole Šubića-
Zrinjskog, Đerzeleza Alije i Kralјevića Marka:

Partizani borbu vođe

da svoj narod oslobode...

Nego... hej, hej, pričekajte malo, zaboravio sam ti kazati šta je bilo sa
mišom Sivkom.
Eto šta: kad obućar iziđe s malim partizanom, Sivko istrča iz svoje rupe u
kojoj je za čitavo vrijeme borbe u strahu prosjedio, pa kad vidje ćeliju pustu,
a vrata zatvorena, duboko se zamisli, mrdnu lijevim pa desnim brkom, pipnu
šapicom vršak njuškice i mudro zaklјuči:
— Nešto se neobično dogodilo, zaista.
 PRIČA O VELIKOJ OFANZIVI, O MILANU I
MILKI I O ADŽI SA BIJELOM BRADOM

Zagušeni mećavom bijesno su lajali mitralјezi Osme krajiške brigade na

motorizovanu njemačku kolonu koja je od Krupe navalјivala na oslobođena
sela.
— Ha-ha-haha, platiće skupo ofanzivu! — smijala se zadimlјena i garava
Smrt iz mitralјeskih cijevi Osme brigade i plјuštala po njemačkim motorima
usijanom čeličnom kišom.
— Kr-kr-tras! — krkali su švapski motocikli i automobili i treskali u
blatne jaruge oko puta. Tamo ih je čvrsto grabilo lјeplјivo blato ilovače i
lijepeći im se oko točkova šaputalo:
— Haa-aah, nećete dalјe, razbojnici bumbari i trčkarala.
— Grok-hok! — klokotala je blatna voda ulivajući se u zagrijane motore i
plјuskajući preko ušilјenih njuški izrešetanih Švaba i ustaša. Ponegdje iz
jarka, kao stara bačena metla, stršila je brada umlaćenog četnika. Nјemu su
Švabe dale mnogo papirnatog novca zato što je izdao svoj narod, a sad je
neumolјiva voda kvasila i gutala taj novac ne brojeći ga i ne mareći mnogo
koliko ga ima.
Na drugom kraju, Peta krajiška brigada zapjenušeno je jurišala na
njemačke pancir-kompanije na grmečkoj cesti, lupala i palila automobile,
bacala bombe pod topove i pod tenkovske gusjenice i uz dim i grmlјavinu
nosila se s deset puta jačim neprijatelјem.
— Naprijed, Kozaro! — uzvikivali su borci koji su svi bili rodom od
planine Kozare. — Naprijed, Kozaro, gleda te Grmeč.
Starina Grmeč, osijedio od snijega, glasno odbijajući odjeke borbe, slao
ih je svojoj sestri Kozari i gudeći izduboka pitao:
— Čuješ li, sestro, kako žestoko jurišaju tvoja djeca! Došli ujaku Grmeču
u goste, pa hoće da se pokažu. Oho-ho-ho-ho! — I Grmeč se slatko nasmija
odjekom partizanskih mina koje su niz cestu dizale oblake dima među
zbunjenim tenkovima.
— He-he-he-he! — zvonko se nasmija Kozara glasom teškog mitralјeza.
— Brate Grmeču, čujem ja i tvoju djecu kako se bore negdje oko Ljubije.
Uistinu, od rudnika Ljubije čula se udalјena grmlјavina topova i kucanje
mitralјeza baš kao da velika žuna udara klјunom u suvo drvo. šesta krajiška
brigada, sve same Grmečlije, bez brkova i brkati, rvala se sa velikim
kolonama Švaba, ustaša i četnika, koji su u zajednici navalјivali na slobodni
partizanski kraj.
— Juriš, Grmečlije! Okrvavite svaku stopu naše zemlјe, nek se pozna ono
što mi branimo. Ehej, oče Grmeču, čuješ li nas? — klicali su oni koseći
zaslijeplјenog neprijatelјa.
— Čujem vas, čujem! — odvraćao je iz dalјine Grmeč i tako se
raznježeno nasmijao, da je od toga smijeha crklo samo trideset fašističkih
vojnika, a tri para konja, zajedno s topom koji su vukli, survalo se u provaliju
pored puta.
Pod strmim brijegom Paunovcem, oko ceste koja vodi u Bosanski
Petrovac, čitava njemačka divizija napadala je na Prvu i četvrtu krajišku
brigadu. Jedan za drugim, njemački juriši lomili su se o grudi dviju brigada
koje su, kao dvije sure pećine, nepomično stajale na ulazu u oslobođena sela.
Iznad snježnih brda letio je jedan gavran glasnik kreštavo objavlјujući
svim gavranovima da tamo daleko za bregovima ima mnogo, mnogo
njemačkih lešina i da ih je svakog časa sve više, jer ih neumorno mlati Treća
krajiška brigada.
— Ga-ga, nije to ništa novo — odgovori mu jedan gavran sa stijene u
Klokotovcu, tamo gdje se ispod Klisura probija cesta Mrkonjić-Grad —
Klјuč — ovdje kod mene imaš i Švaba i ustaša i četnika, pa biraj koje god
hoćeš. Svrati se i kod mene na zimovanje, jer ovdje Sedma krajiška sačekuje i
bije neprijatelјske kolone.
— Hvala lijepo na pozivu, Gavrane od Klokotovca — odgovori gavran
glasnik — rado bih svratio kod tebe, ali sam obećao da ću zimovati kod
gavranova koji prate srbijanske i crnogorske proleterske brigade. Oni mi
pričaju da proleteri slažu na gomile čitava brda fašista koji su krenuli da
plјačkaju ovu zemlјu. Među nama budi rečeno, to im i treba, krvopijama!
— Do đavola i vi i brigade! — prostenja jedan vuk sklupčan na ulazu
tijesne pećine — tri sam dana pratio Drugu krajišku brigadu, kad se borila
oko Zmijske glave, pa me zvrcnu u leđa jedan komadić gvožđa, jedan mali
malecni komadićak, da ti za zub zapadne, ali me to tako opeče, uf! Tako mi
ovčijega grklјana, nikad se više neću vrzmati u blizine vojske.
I tako sa svih strana Švabe, ustaše i proždrlјivi četnici bjesomučno i sa
silnom vojskom jurišaju na oslobođene krajeve, zvrje cestom tenkovi i
provalјuju seoske ograde, drndaju veliki topovi, stižu sve nove i nove kolone
vojske, oficiri sa revolverima gone vojnike u borbu, a partizanska radio-
stanica »Slobodna Jugoslavija« javlјa na sve strane svijeta:
— Javlјamo čitavom slobodolјubivom svijetu: počela je velika ofanziva
na partizane, branioce poroblјenog naroda. Svaku stopu slobodne zemlјe
zalijevamo krvlјu mrskih švapskih otimača i domaćih izdajnika. Počela je
ofanziva...
Desetog dana borbe njemačka vojska, predvođena četnicima, provali u
Grmeč do jednog zbjega u kome su se bile sklonile sve same žene, djeca i
starci. Stare lјude pobiše odreda, preko stotinu čestitih sijedih djedova, pobiše
i veliki broj majki i djece a ostatak potjeraše iz planine prema Bosanskoj
Krupi.
— Žene ćemo na rad u Nјemačku, a djecu — to ćemo već vidjeti, Možda
ćemo ih i pobiti ili ćemo od njih načiniti naše buduće vojnike.
Među zaroblјenicima nalazio se i mali pionir Milan sa svojom sestrom
Milkom, šestogodišnjom djevojčicom. Ustaše, koje su bile određene da ih
gone, svaki su se čas zagledale u Milanovu trorogu kapu partizanku sa
crvenom zvijezdom i začuđeno uzvikivali:
— A-aa, vidi mu zvijezde. Vidi malog partizana, razbojnika jednog!
Ozebla i gladna kolona žena i djece prođe kroz Bosansku Krupu i uputi se
dalјe prema Cazinu. Nedaleko od grada sustiže ih jedan Musliman s praznim
saonicama, pa kad ugleda djecu kako umorno posrću prtinom, sažali se i
stade jedno po jedno da ih meće u saone, iako su ustaše lјutito gunđale:
— Ne treba žaliti razbojničku djecu. Sve ih treba poklati.
— Lako vam se na djeci siliti — mrmlјao je onaj Musliman kočijaš — a
da vam dođe naš Hamdija s Osmom brigadom, vi bi’ pobigli ko zecovi.
Kao odgovor na te njegove riječi, s brda više Krupe zabubnjaše mitralјezi
i začuše se uzvici:
 — Naprijed, Osma brigada! Juriš! Zaokoli!
Ustaše zadrhtaše, smrkoše se u licu i stadoše vikati na zaroblјene žene i
djecu:
— Brže, brže, mičite se!
I Musliman kočijaš žurnije potjera konje i okrenuvši se djeci u
saonicama, veselo namignu.
— Ono jurišaju moji Muslimani Krajišnici, ima ih gore nekoliko stotina
zajedno sa Srbima. Bome, kad se braća slože, odoše i Švabe i ustaše kao da ih
nikad nije bilo.
Milan se sjeti svog oca, partizana Osme brigade, sjeti se da sad i on
možda juriša gore na bregovima, pa mu suze naiđoše na oči.
— Il’ ti je hladno ili se bojiš? — upita ga Musliman.
— Ne bojim se, ja sam partizanski sin — ponosito odgovori dječak.
— Aha, tako, tako — pohvali ga kočijaš.
— Znam ja, naši će opet otjerati Švabe, pa će doći da i nas oslobode —
opet se javi mali Milan.
Sva djeca veselije pogledaše, čak i ona najmlađa, ozebla i pomodrila,
prestadoše da plaču, a onaj Musliman ponovo im se okrenu i reče ozbilјno
kao da govori odraslima:
— Jest, partizani će doći i ovamo.
Smrkavalo se kad stigoše do prvog muslimanskog sela sa visokim i
šilјatim drvenim krovovima zbijenim u gomile s obje strane puta. Na jednom
kraju dizala se u sivo večernje nebo minara stare drvene džamije. Iza svih
prozora pokazaše se glave muslimanskih žena i djece, pa kad vidješe ko to
ide, stadoše da izlaze na vrata s hlјebom i pečenim krompirima i počeše ih
davati djeci i ženama.
— Hranite samo razbojnike, hranite — počeše da gunđaju ustaše — vidi
se da imate djece u Osmoj brigadi.
— Imamo, imamo, i moj je babo tamo! — iznenada viknu jedan
Muslimančić i brzo klisnu u jedan sumračan sokak. Jedan lјutit ustaša, koji je
potrčao da ga uhvati, mogao je samo da vidi kako iza jednog ćoška zamače
sjena brzonogog dječaka.
Dok su se Muslimanke gurale oko zaroblјenika i prepirale s ustašama,
onaj kočijaš uze Milana i Milku za ruke i žurno ih povede sa sobom.
— Vi ćete kod mene na konak. Požurite samo.
U onoj sutonskoj gunguli ustaše i ne primijetiše da kočijaš Redžo odvede
dvoje djece, a kad već zamakoše u avliju ograđenu visokom drvenom
tarabom, Redžo se samo nasmija.
— E, dico, sad ste slobodni. Ovo je moja kuća.
Uvede ih uz basamake u toplu sobu osvijetlјenu lampom. Poslije
studenoga Grmeča i teškoga puta, djeci se ta osvijetlјena soba učini ugodnija
i lјepša od raja. čisto im se učini da sanjaju.
U sobi pored žućkaste zemlјane furune sjedio je starac duge bijele brade.
Kad ga ugleda, Milan se trže i zastade.
— Hajde, hajde, šta se bojiš — stade da ga hrabri starac.
— Pomislio sam od tebe da je četnik — stidlјivo priznade Milan.
— Aha-ha-ha, vidio bradu, pa se prep’o da sam četnik — stade da se
smije starac. — Ne boj se, ne boj, nije četnik, ja sam stari adže, kako ono vele
naši lјudi.
Iako su bili umorni, i Milan i Milka dugo su razgledali namještaj i sve
ostalo po sobi, jer još nikad nijesu bili u muslimanskoj kući. Najzad, umorni i
sneni, zapadoše u dubok mrtvački san i probudiše se tek drugoga dana poslije
podne i dugo se nisu mogli dosjetiti kako to da više nijesu u Grmeču, u kolibi
podno visokih tamnih jela, nego u toploj sobi sa čistim žutim podom kao da
je od voska.
Dvoje djece ubrzo se sprijatelјiše sa svima u kući, a naročito sa starim
adžom. On im pokaza goveda, i konje, i ovce, i starog psa Zelјova. Kad bi ga
ostali selјani vidjeli kako prolazi sokakom vodeći sa sobom djecu, govorili
su:
— Eno hadži-Osmana sa svojim partizančićima.
Svi su u selu poštovali starog, mudrog adžu i niko mu nije zamjerao što
kod sebe drži dvoje srpske djece. Svi su govorili:
— Zna hadžija šta radi. Odmah nam je on u početku govorio da ne idemo
u ustaše, a nikad nikom ne reče da ne ide u partizane. Ta kod njega se dugo
sakrivao onaj partizan Hajro, kako li se ono zove. Mudar je hadžija.
Kad bi se čulo da odakle nailaze ustaše, Milan i Milka brzo bi se sakrili
pod jasle u podrumu i tu bi ćutali u polutami ispunjenoj mirisom sasušenog
sijena. Stara krava Zekulјa, bez jednog roga saginjala se k njima i duvajući
im u lice oblake tople vlažne pare, kao da je govorila:
— Ne bojte se, ja sam tu.
Onaj mali koji je imao oca partizana u Osmoj brigadi dolazio im je skoro
svakog dana i molio ih da mu pričaju o Grmeču i o partizanima.
— Vidio sam partizane samo onda kad su zauzeli Cazin. Onda je otišao i
moj babo.
Onda bi Milan stao da priča o velikim topovima koje su partizani zarobili
i koje vuku po tri para konja, pa o magacinima u planini, o brigadi, kad se
čitava uhvati u kolo zajedno s narodom, pa igra, a zemlјa pod njima
podrhtava, pa o narodnom junaku Šolaji kako je bacao bombe na Kupresu, pa
najzad o dječijoj pionirskoj četi kako sa zastavom maršira i pjeva kroz selo.
— I ja ću u pionire kad naši dođu iz Grmeča — uzviknuo je Hasan.
A i mala Milka pričala je drugaricama kako partizani imaju mnogo
pušaka i još svašta, svašta lijepo, i pričala je kako ih je stric vodio u Grmeč, a
kod kuće je ostao sam djed, i stajao je pred kućom gologlav kad su oni
odlazili putem. Snijeg mu je padao na sijedu glavu, a djed je plakao.
Često bi se oboje djece sneveselilo i zamislilo kroz prozor gledajući u
zamaglјene dalјine tamo gdje je bio Grmeč.
— šta li sad tamo rade naši? Je li tata još živ?
— A naš djed koji je ostao u selu već odavna misli da smo nas oboje
mrtvi. Ako ga nađemo živa, neće nam vjerovati da su nas Muslimani spasli.
Jednoga dana, rano u zoru, sa bliskih brežulјaka žestoko zapraskaše
mitralјezi. Oštra borba sve se više bližila selu. Puščana zrna pjevuckala su
kroz jutarnji vazduh kao lјutite nevidlјive osice.
— Eto partizana! — U radosnoj strepnji šaputao je narod po kućama
krišom izvirujući kroz prozore na grupe ustaša i Švaba, koji su, u prvo
svitanje, razbijeno bježali kroza selo gologlavi i očiju punih straha. Za njima
su lajući trčali psi i kokoši im s kreštanjem bježale s puta.
— Ehej, lako je na moje kokoši jurišati!—povika neko iza kapije, ali oni
nemadoše kada ni da se okrenu.
U jednom voćaru zec, koji je glodao mladu voćku, pomisli da to Švabe
traže njega lično, pa polјubi hitre noge i klisnu niz cestu. Poslije je neko
pričao da su dva Nijemca i jedan ustaša prestigli toga zeku.
Ubrzo u selo stigoše i prvi partizani oznojeni i zaprašeni, ali veselih lica.
Sve selo sunu na cestu da ih vidi.
— Živjeli partizani! Živjela sloboda!
Stadoše im u rešetima iznositi orahe i jabuke, neko čak od dragosti zagrli
konja koji je nosio teški mitralјez, a konj na to samo mirno strignu ušima kao
da veli:
— Dobar si ti, prikane, dobar kao naramak sijena.
Odjednom Milan i Milka koji su stajali uz cestu potrčaše i zagrliše jednog
partizana s puškomitralјezom o ramenu.
— Tata, tata!
Partizan stade zabezeknut.
— Ama, jeste li vi to, djeco! Pa ja držim da ste vi već odavna mrtvi.
I on ih oboje čvrsto zagrli slušajući njihovo ubrzano i zadihano pričanje o
spasavanju i o životu kod adže.

*
Poslije dva dana Milan i Milka krenuše svojoj kući. Vozio ih je Redžo.
Sva djeca iz sela bila su na ispraćaju.
— Kad nam dođete u goste, vidjećete i našu pionirsku četu — reče im sin
onoga partizana iz Osme brigade.
— Srećan vam put! — domahivala im je Redžina žena brišući suze.
— Pozdravite svoga dida! — doviknu im adže i brzo se sakri iza kapije,
da ne bi ko vidio kako mu se dvije krupne suze oboriše iz očiju i skliznuše u
veliku bijelu bradu.
Poslije tri mjeseca sastali su se u Krupi Milanov djed i adže, naručili ibrik
ječmene kave i stali prijatelјski da razgovaraju kao da su odrasli pod jednim
krovom. Milanov djed, koji je nekad psovao Muslimane i nije im vjerovao
ama baš ni za dlaku, sad je prijatelјski držao ruku na adžinu ramenu, dolivao
mu u fildžan kavu i govorio:
 — E, valaj moj adžuka, niko nas više neće zavaditi, pa da se svijet
prevrne, upamti dobro.
— Tako je, diduka — potvrđivao je adže mudro gladeći bijelu bradu.
I na rastanku su, stojeći nasred ulice, jedan drugom toliko drmali ruku i
tako se dugo praštali, da je jedan partizanski intendant, vozeći za vojsku kola
čarapa koje su poklonile Muslimanke iz Krajine morao zaustaviti konje i
savijati cigaretu čekajući dok se čestite starine propisno ne oproste.
 PRIČA NA VALOVIMA RIJEKA

Tek što je provrela iz hladne kamenite utrobe zemlјe, Sava, poput biserja,
zablista na planinskom suncu i — hopla — stade da se ruši niza strme kose
Triglava. Divna je bila u svojoj lepršavoj providnoj halјini satkanoj od bijele,
uzbibane pjene i obasjane vodene prašine.
Jedan partizan, koji je s puškom preko kolјena sjedio na strmoj obali,
očaran uzdahnu:
— Eh, lijepa Savo, šteta što nije živ pokojni pjesnik Franc Prešern,
slovenački slavuj, pa da sad zapjeva kako ti, bistra i vesela, tečeš kroz
Sloveniju, a mladi slovenski partizani, po planinama oko tebe, biju boj sa
Švabama i Talijanom i pjevaju pjesme slobode.
Zaista, sa obližnjeg brežulјka, obraslog mladim jelama, ciktao je glasan
mitralјez i čula se pjesma: »Na slovenskem smo mi gospodar« ...
— Naprej, zastava slave! — razdragano zaplјušta Sava i sve u iskričavoj
sunčanoj pjeni đipnu, kao divokoza, sa jedne stijene.
— Savo, pronesi širom čitave Jugoslavije slavu slovenačkih partizana —
povika za njom partizan — ti si prava jugoslovenska rijeka.
— Ne brini — odvrati mu Sava, a rijeka Ljublјančica, koja joj dođe u
susret, zagrli se s njom i dodade:
— A ja ću ti pričati kako se po bijeloj Ljublјani bore slovenački fanti i
dekle, momci i djevojke i kako praskaju bombe pod nogama Švaba.
— I Talijana, i Talijana! — brzo dodade jedan mačak koji se oprezno
šulјao uz obalu krijući se od talijanskih fašista-crnokošulјaša koji su ga jurili
da ga pojedu.
Pred jedno mirno veče stiže Sava u Hrvatsku. Nad selima pitomog
Zagorja već se šulјao mlak lјetni suton, a večernji povjetarac koji je nalijetao
iznad vode tihano je pjevušio:
 Lijepa naša domovino...

Na dalekim brdima gorjele su vatre, a partizani iz Titova Zagorja spremali

su se za noćne napade i pjevali o starom selјačkom vođi i junaku Gupcu
Matiji:

Nema junaka, nema selјaka,

Kao što je bio Gubec Matija...

Ulјulјana tom pjesmom Sava sporije zažubori i zaplјusnu o lijepi Zagreb.

Iz grada se čulo kako po ulicama vrište pijane Švabe i ustaše vodeći na
strijelјanje narodne borce. Ali, pored sve te njihove halabuke, u noćnoj tišini
čuo se jedan drugi, tih i potmuo glas, glas slobodarskog Zagreba. čuo se on
svuda: u svakoj ulici gdje su Zagrepčanke spremale darove za partizane, u
mračnim sobama gdje su omladinci brojali bombe i revolvere, u radničkom
predgrađu Trešnjevci odakle su čitave čete lјudi kretale u šumu, u partizane.
Od toga potajnog moćnog glasa Švabama i ustašama dizala se kosa uvis, a
Sava, obradovana i zadovolјna, nasmija se od srca gledajući prema mjesečini
kako jedan mali bosonog švrćo piše plavom kredom na zidu jedne kuće:
»Živio drug Tito!«
Tekući dalјe, Sava se susrete s rijekom Kupom, koja je sa sobom vodila
svoju obijesnu modrooku drugaricu Koranu, iz čijih je veselih očiju blistala
sva lјepota čarobnih Plitvičkih jezera. I dok je Kupa mirno pričala o hrabrim
borcima Pokuplјa, Korana je svaki čas plјuskala ispod njezina zelenog
ogrtača i živo uzvikivala:
— Hej, a čuj-de, da ti pričam o Ličanima. Jesi li čula kako su jurišali na
Lapac i kako su trgali ličku prugu? Znaš li za batalјon Marka Oreškovića
Krntije, za slavne »Krntijaše«?
— Vesele se Krntijaši kad granata zrakom praši! — zapjevuca ona, pa
onda nastavi (a ko bi znao odakle je i to čula) da priča o dalmatinskim
partizanima: kako su zauzeli Split, kako njihovi mornari i ribari, pravi morski
vuci, jurišaju obnoć čamcima i ribarskim lađama na njemačke ratne brodove
koji plove Jadranom, pa kako zauzimaju ostrva, i trista drugih novosti. Jedva
od nje Čazma i Lonja, koje dođoše s lijeve strane, stigoše da kažu nešto o
partizanima svoga kraja i o velikom dimu koji se čak do njih vidio kad su
partizani zapalili petroleumske izvore Gojila.
Dok su one tako pričale, s desne strane, iz dalјine, već se čula velika
huka. Sava se uozbilјi.
— Lakše, djeco, to sad redom dolaze brze bosanske rijeke: Una, Vrbas,
Bosna i Drina. One su ti sve opasne i grlate, pravi gorštaci, kao i svi Bosanci.
— Merhaba! Zdravo svanuli! — nabusito pozdravi Una miješajući srpske
i muslimanske pozdrave i bijući obale sva zapjenjena od trke kao konj
Hrnjice Alila. — Polako, gazije i junaci, da vam pričam šta je novo u mom
vilajetu.
I Una raspali, gušeći se od žurbe, o borbama na Drvaru, Grmeču, Kozari,
po Cazinskoj krajini. Ispriča im juriš Srba i Hrvata na Bihać, partizanski
proboj sa Šatora, miniranje rudnika Ljubije i utakmicu omladinskih radnih
brigada u žetvi pšenice.
Ubrzo joj u pomoć dojuri Vrbas, plahovit i zelen, kotrlјajući u pijesku
poneko zrnce zlata. On hučeći stade da priča o narodnim herojima Krajine: o
jurišanju selјačkog junaka Sime Šolaje na krvavi Kupres, o tome kako je od
izdajica četnika poginuo doktor Mladen Stojanović, heroj s Kozare, o
mladom Zdravku Čelaru i Mili Mećavi kako u oblačnoj noći prelaze Vrbas sa
trista krajiških proletera, trista junaka. Zanesen pričom, on odjednom zahuče:

Bregovi se naši tresu,

To je borba na Kupresu:
Izgubismo drug-Šolaju
Na prvome položaju...

— Lakše, komšija, da i ja nešto kažem — prekide ga rijeka Bosna, koja

im se uskoro pridruži, i svi se primiriše slušajući njeno pričanje o borbama na
Romaniji, više šeher-Sarajeva, o heroju Čiči, o požaru fabrika u Zenici.
— Ih, da ste još vidjeli kako gore avioni na aerodromu u Rajlovcu, kad je
Prva krajiška brigada udarila na nj!
— O, ker ga pojeo, ala su se ovi Bosanci zdravo razvikali kao da su u
bircuzu! — dobroćudno se javi s lijeve strane mirna rijeka Bosut, pravi
Srijemac. — Lani, kad je Šesta brigada iz istočne Bosne bila u našim
šumama, nikad mira od njih. Raspalili oni, raspalili moji Sremci iz Fruške
gore, skočili i oni tamo po Slavoniji, pa samo pruga Beograd—Zagreb leti u
vazduh. Bilo je zdravo lepo gledati. O moj, ala je praskalo!
— A nu, čoče, božja ti vjera, dajde i meni riječ — javi se s desne strane
Drina voda zanoseći još uvijek u govoru malo na crnogorsku. Ona je uopšte
bila ćudlјivo čelјade jer još gore daleko, kad su se sastale dvije plahovite
crnogorske rijeke, Tara i Piva, porječkale su se oko toga kako će im odsad
biti ime. Tara je htjela svoje, i Piva svoje ime, i tako se najzad pogode da ne
bude ni jedno ni drugo nego Drina. Pa ipak su se uz put još uvijek prepirale.
Drina je imala mnogo da priča i pričala im je sve do Beograda: o Crnoj
Gori, istočnoj Bosni, pa čak i o Hercegovini, iako tamo nikad nije bila. Čuli
su od nje kako su proleteri, po ciči zimi, prelazili brzi Lim, pa o svim
neviđenim junaštvima i stradanjima u Petoj ofanzivi, o prvoj ustaničkoj pušci
koja je 13. jula 1941. pukla u Crnoj Gori, o junačkoj 29. hercegovačkoj
diviziji koja je pomračila slavu starih junaka kršne Hercegovine, o herojima s
Majevice.
— I neće više biti granica između Srba i Hrvata, nego će se njih dvojica
braće preko mene zagrliti. Tako je rekao Tito i tako će biti! — završi Drina i
stade da pjeva svoju omilјenu pjesmu o crnogorskom heroju Savi Kovačeviću
kako je probijao njemački obruč na Sutjesci:

što to huči Sutjeska, krv pliva po njoj?

Divizija Savina bije teški boj...

Šumeći dalјe, Sava, sva razdragana i široka, zagrli se sa još širim

Dunavom, koji je sa sobom vodio Dravu i Tisu, pa zajednički zaplјusnuše o
bedeme staroga Beograda.
— Ehej, Savo, — raznježi se Dunav — da vidiš kako po meni
eksplodiraju švapski šlepovi sa pšenicom, kako prašte puške iz bačkih
kukuruza i kako me u noć oblijeva rumenilo zapalјenih kamara žita i kudjelјe
spremlјenih za Švabe. Bori se i diže ravna i bogata Vojvodina.
Stara obrušena Nebojša, kula Jakšićeva, o koju su udarali talasi Dunava,
zadrhta do temelјa.
 — Čujem vaše priče o borbi za slobodu, a u mom bijelom gradu sjede
Švabe i nove dahije, gore od negdašnjeg Fočić Mehmed-age. Ali oslušnite,
još kuca slobodarsko srce Beograda i krvnici padaju po ulicama grada
pokošeni rukom naših osvetnika. Svijetla lica dočekaće Beograd oslobodioce
s planina.
I Nebojša nastavi da gudi staru srpsku pjesmu bune:

Kad se šćaše po zemlјi Srbiji,

po Srbiji zemlјi da prevrne
i da drugi postane sudija...

Dalјe na putu pozdravila ih je Morava šušteći, razlivena i široka, kao

zeleni kukuruzi u Pomoravlјu. Ona je pričala kako je Tito počeo borbu u
Srbiji, kako je Srbija planula i kako će još žešće planuti.
— Srbija pamti Titove riječi: »U Srbiji smo počeli, u Srbiji ćemo i
završiti!« — svečano reče ona i zašumori omilјenu pjesmu srbijanskih
proletera koju su oni pjevali daleko od svog zavičaja:

O; Moravo, moje selo ravno,

Kad si ravno, što si vodoplavno?...

Iz dalјine se navuče kišni oblak putujući s Egejskog mora, i kako je u

putu naišao preko Makedonije kroz šumor kišnih kaplјica koje su škropile
razliven Dunav, on stade da priča o junačkim partizanima Makedonije,
slavnim potomcima junaka iz makedonskog ilindenskog ustanka.
— Ovako, kao kiša — pričao je oblak — kapale su nekad suze
poroblјenih Makedonaca, a danas po njoj plјušti krv tirana i osvajača.
Već su se primicali Đerdapskoj klisuri, pa se Dunav nešto prisjeti:
— Pošto znamo sve borbe i slavu partizana Jugoslavije, hajdemo sad, na
oproštaju s Jugoslavijom, da vam zapjevam pjesmu o borbi partizanskoj.
I stari Dunav, ulazeći u tijesnu klisuru, zagrmje pjesmu o partizanima
Jugoslavije, zahuči moćnije nego što je ikad činio, tako da zadrhtaše mrke
vječite stijene i zajedno s njima stara tabla rimskog cara Trajana.
 Moćna i duboka grmlјavina pjesme o slavi partizana Jugoslavije slijevala
se sa još moćnijim tutnjem tenkova Crvene armije koja je dolazila s Istoka i s
teškim brujanjem silne savezničke avijacije koja je, srebrno blistajući, letjela
nekud na bombardovanje.
 VRATOLOMNE PRIČE

Zbirka VRATOLOMNE PRIČE izašla je prvi put 1947. godine.

Izdanje Novo pokolenje, Zagreb
 OH, EVO MENE OPET, DRAGI ČITAOČE!

A ti si već sigurno mislio da sam poginuo u junačkom i slavnom pohodu

protiv Lisca Mudrijaša i njegovog prijatelјa Vuka?
Ne, nemoj se plašiti za me. Baš sam se jutros pogledao u ogledalu i vidio
sam svojim očima da sam živ i zdrav, pa je, prema tome, lažna ona vijest
Lisca Mudrijaša da sam se ja strovalio u Veliki ponor tjerajući sa sobom
njega i Vuka. Baš sam juče zavirivao u Veliki ponor da se lično uvjerim da li
je Lisac slagao. I šta je bilo?
Slagao je Lisac!
Evo me, dakle, u goste kod tebe! Skidam kapu s perom i duboko se
klanjam — svojoj torbi u kojoj ti nosim desetak vratolomnih priča.
Kao što ćeš i sam vidjeti, ima u ovim pričama svega i svačega. Nahodao
sam se svuda po svijetu, bio sam i u ratu i u miru, zavirio sam čak i u istoriju,
samo da skupim za te što zanimlјivijih stvari.
Zbog priče o Kristofu Kolumbu i njegovim drugovima morao sam da
otputujem daleko u prošlost, čak negdje na granicu srednjeg i novog vijeka. I
dok sam plovio za Kolumbom, umalo me, kod španske obale, ne uloviše
morski razbojnici, gusari.
Dok sam pisao ratne priče, vidjećeš i sam šta mi se desilo, a kad sam
tražio podatke za bajku o batinama, umalo ne dobih batina od jednog šumara
koji je mislio da sam pošao da kradem državnu šumu.
Prije nego što sam napisao priču o Bati i milicionarima, odsjedio sam
dva dana u miliciji zato što sam iz obijesti gađao telegrafske čašice. Ipak,
imao sam tamo besplatan stan, hranu i još su mi očitali bukvicu, pa zato i
ovom prilikom zahvalјujem našoj miliciji.
Ni o čiča-Marku nije mi bilo baš lako pisati. Još dok sam bio dijete,
jednom sam se tako uplašio čiča-Marka da sam bježeći prestigao svoju
rođenu sjenku. Poslije sam još dugo, od straha, usred bijela dana palio
lampu.
 Što se tiče čarobnog ćilima Neznanja — i ja sam se, kao dijete, na njemu
mnogo vozio i često nastradao. Tom sam se prilikom pobolјe upoznao i s
batinama, daleko im kuća.
O tebi sam, čitaoče, mnogo slušao. Govore da si svakog dana sve bolјi
đak. To me silno raduje i zato ću, za lјubav tebi, naoštriti pero i napisaću ti
još pun tovar priča i pjesama.
Na redu su, prije svega, novi doživlјaji Lisca Mudrijaša, Mede i Vuka u
okolini pionirskog logora, a biće još i drugih stvari.
A sad, na završetku razgovora, želim ti čitavu četu petica i udarničku
maramu, meni armiju čitalaca takvih kao što si ti, a Liscu i Vuku ono što im
želi dobričina šarov, i još od mene, kao dobrovolјni prilog, tolјagu po leđima.
Pozdravlјa te tvoj stari drug
BRANKO ĆOPIĆ
 VRATOLOMNE RATNE PRIČE
(KAKO SAM U RATU PISAO ZA DJECU)

U selu Kozinu naša je četa bila jednog jutra opkolјena od brojno jačih
snaga Kozinske pionirske čete. Svi su bili smrtno naoružani drvenim
puškama, bombama od istog materijala, a imali su i jedan puškomitralјez koji
je kreštao kao brblјiva kreja. Nema šta, jako naoružanje!
Bilo je to u jesen 1943. Mi smo se upravo spremali da napadnemo jedan
grad i bili smo vrlo ratoborno raspoloženi, pa smo povikali na pionire:
— Drugovi ratnici, šta znači to vaše opkolјavanje? U svakom slučaju, mi
se ne predajemo do poslјednjeg metka, a kad i njega potrošimo, tući ćemo se
torbama, kaišima i kamenicama.
— Ne bojte se ništa! — ohrabriše nas pioniri. — Mi dolazimo u
mirolјubivoj namjeri da od vas potražimo papira i olovaka. Hoćemo da učimo
čitati i pisati.
— Dobro je to! — reče naš komandir. — Materijala za pisanje možete
dobiti, ali za čitanje nema. Knjige koje imamo pisane su za nas.
— A zar za nas niko ništa ne piše? — nalјutiše se pioniri. — Pa zašto se
onda mi borimo?
— Mi o tome ne vodimo računa. Evo vam pisca pa njega pitajte! —
rekoše partizani i pokazaše puškama na mene. — On piše pjesme i priče.
— Ovamo toga pijevca i pričalicu! — povikaše pioniri vitlajući oružjem
kao indijanski ratnici.
Ja od straha prosto zaboravih gdje su mi noge, pa jedva iziđoh iz kolone.
Djeca me opkoliše trostrukim obručem, prosto me bodu nosovima i
radoznalim očima, a ja se uplašio i sve mislim:
— Dolijao sam kao zec na psećoj skupštini!
— Misliš li ti pisati i za nas nešto? — započe pionirski komandir
prijetećim glasom, a ja samo zbunjeno promucah:
 — Mislim, mislim! Samo što je po volјi, drugovi djeco? Možda jednu
priču s mačkom, s topovima i tako dalјe?
— Može i to! — reče komandir. — Ali u priči mora da bude bitaka i
partizana, inače ne primamo.
— I medvjeda metni, nek bude strašnije! — povika jedan mali s
golubijim očima, a manji od puške.
— I najmanje pet fašista u svakoj priči da pogine! — ratoborno dodade
jedan mali delija u maminim opancima i s njemačkim šlјemom do samoga
nosa.
— U redu, radiću po vašim direktivama! — svečano obećah i digoh uvis
pušku i torbak s bilјežnicom, u znak zakletve...
Te večeri odmakoh se dalјe od boraca i stadoh da razmišlјam o čemu bih
pisao za djecu.
Pored mene je ležao tobdžijski vo Zekonja, pa kad me vidje zamišlјenog,
on me upita:
— Što si se rastužio? Možda te boli stomak?
— Ne — rekoh ja — nego mislim kakvu bih priču napisao za djecu.
— To je bar lako! — pouči me Zekonja. — Evo, na primjer, piši o meni
kako sam se proveo u četvrtoj ofanzivi. Pričaću ti o tome.
— Vrlo dobro! — povikah ja. — Hajde, pričaj! Hoćeš li cigaretu?
— Hvala, ne pušim! — reče Zekonja. — Ali dodaj mi odozgo sa štale
jedan naramak sijena da ne zadrijemam pričajući.
Donesoh mu sijena, a vo natrpa puna usta, a onda reče:
— Evo, ispričaću ti sve od glave do repa, a ti samo slušaj, pa poslije
zapiši.
Slušao sam tako do ponoći Zekonjino pričanje, a kad je sve bilo gotovo,
on mi reče:
— Čiča-miča i gotova priča! Ja sam tu bio, i vode pio, i sad mi je jezik
mokar!
Sjutradan sam napisao svoju prvu ratnu priču za djecu pod naslovom
»Zekonja u ofanzivi«.
S drugim pričama bio sam lošije sreće. Nije mi baš sve tako glatko išlo.
 Pišem jedanput, na primjer, priču o mačku izviđaču, i taman kad sam
napisao rečenicu: »Drug mačak pope se navrh drveta i stade da osmatra«,
zapucaše s jedne čuke ustaše, a naš komandir povika:
— Četa, u strijelce! Juriš na čuku!
Ja brže-bolјe stavih bilјežnicu u torbak, pa pušku u ruke i jurnuh s
ostalima prema čuki. Onako u trku čujem svog mačka izviđača kako kuka iz
bilјežnice:
— Ej, ne ostavlјaj me na drvetu, bojim se aviona!
Kad smo razbili ustaše, ja ponovo otvorih bilјežnicu da nastavim priču,
kad tamo, ispod moje rečenice stoji dodano mačkovom azbukom:
»Mačak izviđač uplaši se od aviona, skoči s drveta i strugnu u najgušću
šumu.«
Šta sada da radim?! Dugo sam se morao mučiti dok sam ponovo pronašao
svog mačka, izvukao ga za rep iz žbunja i popeo nazad na drvo da izviđa
teren.
Drugi put, opet, upravo sam bio napisao u jednoj pjesmi kako se medvjed
Živko popeo na stablo i bere kruške, a pod kruškom stoji magarac Sivko i
njače, kad, ne lezi vraže, Švabe odnekle potegoše velikim topom, pa teška
granata grunu baš pored naše kućice.
Fijuuu — grum!
Strašan potres baci me čak pod krevet, a možda sam se to ja i od straha
zavukao tamo — ne znam tačno! Kad sam ponovo izišao odozdo i nastavio
da pišem, toliko sam bio zbunjen da sam napisao:

Tu kruške bere magarac Sivko,

pod kruškom njače medvjedić Živko.

Kad sam to, na putu, pročitao kuvaru Đoki Kazanu, on se stade tako
ludački smijati da je pao s konja — jedne vrlo visoke rage, i pošteno se
ugruvao, pa je onda skočio i zaprijetio mi:
— Budeš li i dalјe pisao tako nemoguće priče zbog kojih čak i hrabri
kuvari padaju s konja, nek dobro znaš da ću ti odsad sipati u porciju
najžilavije parče mesa, kao da je odsječeno s noge toga tvog magarca koji
bere kruške.
Pa prisloni uz svoju ragu neke lјestve pomoću kojih se lјudi penju na
toranj, uzjaha je i odjezdi drumom kao Kralјević Marko.
Jednom sam, opet, u jednoj priči bio sazvao vrapčiju konferenciju na
jednoj staroj trešnji, kad u mojoj blizini zaurlaše četnici, a vrapci se uplašiše i
prhnuše na sve strane. Poslije sam morao tri dana čekati da se ponovo sakupe,
pa i tada su stalno čavrlјali:
— Čet-nik, živ, živ! Čet-nik, živ, živ!
Poslije jedne bitke kod Sanskog Mosta ja sam stao da pišem priču o
četnom konju Đi-đi, koji je nosio teški mitralјez. Bio je to divan vatreni
konjičak s dugim, dugim repom do same zemlјe. Pisao sam i pisao o njemu, a
onda sam zadrijemao, spustio bilјežnicu pored sebe i onako sjedeći zaspao.
Koliko sam spavao, ne znam, ali kad sam se trgao iza sna, ugledao sam
strašan prizor. Jedna krupna brkata starčina bila je otkinula čitav list hartije iz
moje bilјežnice, zavila u nju ogromnu cigaretu i tako zadimila da su se dizali
čitavi oblaci kao da gori petroleumski izvor.
— Stoj! — povikao sam na starca. — Stoj, izgori moj konj!
— Kakav konj, dušo moja? — začudi se starac.
— Moj konj Đi-đi, o kome sam na tome listu pričao priču, pa ga ti sad
pušiš! — viknuh ja. — Zar ne osjećaš kako smrdi konjska dlaka?
Ja brže-bolјe iz starčeve ruke istrgoh cigaretu, ugasih je u jednom loncu s
vodom, ali dok sam još držao vrh cigarete u vodi, začuh uplašen konjski
njisak:
— Inji-nji-nji, vadi me iz vode, utopiću se!
Izvadih cigaretu i razmotah je. Zaista, vidio sam tužnu i smiješnu stvar:
Moj konjić Đi-đi bio je mokar kao čep, a rep mu je bio gotovo dokraja
izgorio.
— Inji-nji, moj krasni kitnjasti rep! — stade on da tuguje. — Ti si kriv za
njegovo spalјivanje.
— Kriv je čiča! — stadoh ja da se branim.
— Otkud sam ja znao da tu piše o konju! — stade da se brani čiča.
— Obojica ste vi krivi! — lјutito vrisnu konjić, pa najprije mene raspali
kopitima u leđa, a čiču u čelo tako da se obojica izvrnusmo. Zatim konjić
prevrnu čičin kotao s ručkom, pa izjuri na vrata i nestade u niskoj lјeskovoj
šumici punoj ptica.
— Ti si kriv za sve ovo! Gledaj mi samo čvoruge na čelu! — dreknu čiča,
pa skoči na noge i odalami me nekom tolјagom tako da sam vidio tri stotine
zvijezda.
— Kriv si ti! Popipaj samo modricu na mojim leđima! — viknuh ja, iako
se modrica ne može napipati, pa raspalih čiču svojim torbakom.
Tukli smo se tako oko pola sata, sve dok nije dojurila topovska posluga i
razvadila nas.
Tako je propala moja priča o divnom konjiću kitnjastog repa.
Imao sam ja posla i sa topovima zbog svojih priča.
Jednom tako, kod našeg prvog diviziona, ja sjedim i pišem, kad mi se
pored samoga mog uva prodera teški top haubica od 150 milimetara.
— Hej, deder i mene spomeni u priči. Ti znaš da djeca jako vole topove.
Napiši kako sam ja dobila bitku.
— Lakše malo, garavušo! — opomenu je tobdžija Đurekan. — Bitku su
dobili borci, a ti si im samo pomagala. Je li tako, a?
— Tako jel — sramežlјivo priznade haubica.
Ipak sam je pomenuo u jednoj ili u više priča.
Mora se priznati, mnogo nam je i ona pomagala.
Ne zovu uzalud Rusi artilјeriju »kralјica bitke«.
Jednog dana stao sam da pišem priču o nekom zlom i ružnom Švabi,
pravom psećem bratu, kad papir pod mojom rukom zatreperi i strese sa sebe
sva napisana slova srdito šušteći:
— Nemoj misliti da papir sve trpi! Neću da se po meni piše o Švabi,
odmah mi se smuči, pa stanem propuštati mastilo i sve se pisanje pokvari.
Videći da se pošteni papir buni, nije mi preostalo ništa drugo nego da
priču o Švabi napišem na izvraćenoj koži oderanoj s tvora. Tvor je, kao što
znate, jedna vrlo odvratna kradlјiva životinja, pa njegova koža svašta trpi.
Ali, vidjećete već, ipak sam zbog te priče pošteno nagrabusio, nadrlјao,
nastradao i nabelajio, kako bi rekli Bosanci.
Tek što sam priču dovršio i prostro kožu da se mastilo osuši, kad iz svoje
stražarnice izađe ovčarski pas žuća, jedan ogroman čupavi džukac s
kosmatom repinom, punom prošlogodišnjih čičaka. On pažlјivo onjuši
tvorovu kožu, pa kad opazi na njoj slova, nataknu na njušku goleme stare
naočare, koje je prije četrdeset godina izgubio jedan austrougarski geometar
bježeći pred Žućinim pradjedom, pa kad u priči pročita riječi »Švaba, pseći
brat«, on gromko zalaja:
— škrabalo jedan, zar ti jednog odvratnog Švabekanju upoređuješ s
poštenim psima? E, sad se dobro drži!
Istog trenutka Žuća jurnu prema meni dižući oblake prašine. Videći da
sam nastradao, ja poput mačka zagrebah uz jednu krušku, ali Žuća ipak stiže
da me dohvati za moj vojnički torbak i da ga dobro pocijepa.
— U pomoć! Ovamo bolničarku da me previje. Ujede me Žuća za torbak!
— stadoh da se derem s kruške, ali me niko nije čuo, jer svi bijahu otišli za
poslom.
A uporni Žuća je do same noći sjedio dolјe pod kruškom i čekao neću li
ja sići, tako da sam toga dana ostao bez ručka...
Ovo je samo jedan mali, onaj veseli dio mojih stradanija zbog dječjih
priča. A ono kako sam te priče nosio kroz ofanzive i zajedno s njima
gladovao i smrzavao se, to je tužni dio mojih doživlјaja, ali to je već za
odrasle.
Dakle, pošto sad neću da te rastužujem, želim ti da upadneš u potok pun
mlijeka, i završavam priču s riječima:
— Ja tamo bio, pred topom letio i priče nosio, pa mi i sad bride tabani.
 USTANIČKI RAZGOVORI

Na lјutoj Krajini bosanskoj razgovaraju se jednoga jutra dvije ustaničke

planine i jedan grad. Planine su Grmeč i Kozara, a grad se zove Drvar.
— Uskoro je peta godišnjica ustanka — kaže zamišlјeno Drvar, stružući
ogromne jelove balvane sa četrdeset-pedeset čeličnih pila. — Baš bi se
trebalo sjetiti onih prvih ustaničkih dana.
— Tako je, treba se sjetiti — progunđa izborani čiča Grmeč i češlјem od
vjetra pročešlјa svoju jaku četinarsku kosu. Ovdje-ondje bijelјeli su se na
njegovoj glavi goli kameni visovi. Grmeč je počinjao da ćelavi.
— Sjećam se dobro ustaničkih dana! — javi se bujna lјepotica Kozara,
čija je svijetla bjelogorična kosa mirisala na lipov cvijet, na med i lјeto. Od
toga njezinog mirisa čiča-Grmeču se zamagli oko glave, on uzdahnu, i težak
mu se kamen odvali sa srca i otisnu se niz goru plašeći medvjede.
Onoga prvog ustaničkog jutra — stade da priča Drvar — mnogo
mitralјeza i pušaka u rukama radnika i selјaka razgovaralo je po mojim
ulicama i prepiralo se s puškama i mitralјezima ustaša koji su virili kroz
prozore kuća.
— Tu je onda bilo grdne larme? — pripita Grmeč trudeći se da zaštiti
svoju ćelu maramicom od svilenog oblaka.
— Još kakve larme! — uzviknu Drvar. — Osobito je divno bilo kad bi
bomba skočila prema nekom isuviše brblјivom ustaškom mitralјezu i
zagrmjela: »Špšut, grum! Ćuti!«
— Sjećam se, i kod mene su se dešavale slične stvari — reče Grmeč. —
Tako je jednom na cesti blizu Sanskog Mosta spavala velika mina, a kad je
naišao švapski tenk i probudio je, ona se toliko uplašeno i srdito proderala da
je iznenađen tenk skočio uvis i od straha crkao.
— A kod mene, u velikoj ofanzivi — stade da priča Kozara — heroj Mile
Mećava rekao je velikom tenku: »Nećeš proći na Kozaru!« A kad je tenk ipak
pošao prema meni, Mile je iz jarka skočio na nj i zapalio ga nekom čudnom
vodom koju zovu benzin. Veliki se dim tada dizao uvis i pucalo je kao u
knešpolјskim svatovima.
— Eh, eh, bilo je i slavnih i strašnih stvari — reče na to Grmeč i oblačna
sjena nadvi mu se nad lice. —U četvrtoj ofanzivi, na primjer, hilјade djece ja
sam sakrio pod svoje skute. Krio sam ih od Švaba, ustaša i četnika, ali ih je
ipak pobio jedan drugi neprijatelј.
— A ko je to bio? — upitaše uglas Drvar i Kozara.
— Eh, bio je to zlobni i lјuti čiča Mraz, onaj s bradom od inja. On se noću
tajno uvlačio u goru, gasio slabe vatre i djecu ubijao u snu, tiho i podmuklo.
— Sirota djeca! — uzdahnu milostiva lјepotica Kozara. — I od mene su
fašisti oteli mnogo djece, odveli ih preko mrtvih očeva boraca i zatvorili
daleko, daleko, iza bodlјikavih žica. Bile su to strašne stvari, ni danas ih se ne
mogu sjetiti bez mnogo bola.
Preko lica Kozare navuče se maglena tuga i plјusnu plaha lјetna kiša.
Kozarine suze.
— A mojoj djeci zapalili su krov nad glavom! — uzdahnu Drvar. —
Nekad sam bio okićen crveno-bijelim đerdanom kuća, pa je sve to nestalo u
vatri. Ali ja se ipak ne dam. Već se u mom krilu grade nove kuće.
— Mnogo smo bitaka prošli, mnogo junaka vidjeli! — sjeti se čiča
Grmeč. — Šteta bi bilo kad bi se sve to zaboravilo. Od starih ustaničkih
junaka mladi treba da uče kako se brani rođena zemlјa.
— Ne, partizanski junaci neće se zaboraviti dokle god s Kozare teku
izvori i lјeti cvjeta medna lipa!
— I dokle god vjetar bude češlјao oštru četinarsku kosu Grmeča! —
svečano izusti Grmeč.
— I dokle god postoji Drvar-grad i u njemu kamenita Titova pećina —
obeća Drvar.
— Kako si se ti spremila za godišnjicu ustanka? — upita na to Grmeč
Kozaru izlažući svoja moćna pleća julskome suncu.
— Dobro sam se spremila! — reče Kozara. — Svoja prostrana polјa, po
kojima su nekad govorili veliki topovi, danas sam okitila njivama pšenice i
kukuruza i ukrasila ih ćilimima od cvjetnih livada.
— To sam i ja uradio! — reče Grmeč. — I još uz to svuda podižem nove
bijele kuće, kao i ti.
 — A ja opet režem u pilani na hilјade komada jelove građe za škole i
domove, a osim toga, poslao sam i svoju djecu da kod Brčkog prave prugu.
— I mi smo poslali! — rekoše u isti mah i Grmeč i Kozara.
— Ej, da vidite moje đake kako divno uče, sve bruji kao u košnici! —
pohvali se Drvar.
I u mene sve bruji!... — zausti Grmeč.
— ... kao u košnici! — nastavi Kozara.
— I kod nas je isto tako! — zagudiše izdaleka ostale bosanske i s njima i
ličke planine. Iza njih se, kao daleko brujanje srebrnih zvona, začuše glasovi
ostalih jugoslovenskih planina«
— I kod nas je isto tako! Ii kood naaas!
I tako je, pred godišnjicu ustanka, širom čitave Jugoslavije brujala
sunčana pjesma rada i poleta, baš kao u košnici — što bi rekao Drvar.
 KRISTOF KOLUMBO, KAPETAN KUK,
NEMARNI ČITALAC

Bilo je to, dakle, ovako:

Tata rudar se uspeo dizalicom iz vječnog mraka u oknu rudnika, i to baš u
trenutku kad je sunce tonulo iza brijega;
— Oho! Ja izlazim, a ti zalaziš — našalio se tata rudar i mahnuo mu
rukom na pozdrav, a sunce je, krijući se za brdo, samo lukavo namignulo kao
da će reći:
— Ej, rudarčiću-garavčiću, šta si ono zaboravio?
— A jest, tako mi uglјa, imaš ti pravo! — uskliknuo je tata rudar i udario
se crnom rukom po garavom čelu. — Sjutra je Nova godina. Treba sinu da
kupim knjiga za novogodišnji dar.
Tata rudar trknuo je do knjižare. Tamo mu je knjižar Cile Mile izabrao
dječje novine, listove, knjigu o moreplovcima, o Robinsonu, zbirku šarenih
priča i tako dalјe, a onda je ušilјio nosić i medeno kazao:
— Izvolite, molim, druže krtico, podzemni udarniče, ovdje imate čitav
dječji svijet.
— A koliko, molićemo, košta jedan dječji svijet, gospodine štamparska
greško, mrlјo od mastila, zašilјena olovko? — odvratio mu je ravnom mjerom
tata rudar i mašio se za novčanik.
— Jedan dječji svijet, pakovanje i kanap, sve skupa 120 dinara, uvaženi
kopaču sunčane energije!
— Sto dvadeset! To je čitav jedan moj radni dan, to jest noć, pošto je u
oknu vječito mračno. Evo, izvolite, poštovani prodavče svjetova! — rekao je
tata rudar, dao novac, izišao na vrata, krenuo kući i tako dalјe i sve dalјe —
čak do kuće.
Tako je tata rudar za jednu svoju radnu noć kupio čitav jedan dječiji svijet
s morima, brodovima, Kinezima, Crncima, raznim zvjerčicama, Robinsonom
i papagajem.
Na Novu godinu tata rudar poklonio je knjige sinu učeniku, ali kako su se
toga dana sva djeca u naselјu čitav dan grudvala i igrala rata, sin učenik bacio
je paket sa svijetom negdje u ćošak i zaboravio na nj.
Uskoro dođoše božićni praznici, nove igre, pa dječak još više zaboravi na
očev poklon. Tako siroti dječji svijet ostade u onome sumračnom uglu, u
društvu jedne nedovršene jedrilice i drvenoga konjića kome je bila slomlјena
noga.
Jednoga jutra došunja se odnekle miš Brko, okrenu se desno-lijevo,
lukavo zasuka jedan brk i — krc-krc! — stade da glođe paket s knjigama.
— Hej, odakle sad mišić? — povika iz jedne knjige neki strašan glas.
— A ko je to? Ja pošao da malo naoštrim zube, a ti odmah...
— Ovdje kapetan Kuk! — odvrati strašni glas. — Upravo plovim prema
nekom nepoznatom ostrvu, pa se bojim da mi ne oštetiš brod.
— Miš Brrrko pravi kvarrr! — zakrešta iz druge knjige Robinsonov
papagaj.
— Ovamo ga! — prodera se mačak Marko iz jedne Zmajeve knjige i
pomoli napolјe grdnu šapu, a miš Brko, kao bez duše, strugnu u rupu.
Kad je palo veče i sin učenik legao u krevet, iz jedne knjige iziđoše
sovjetski avijatičari Čkalov i Bajdukov, kihnuše od prašine koja bijaše pala
po knjigama, i Čkalov reče:
— Eto, čitav se svijet divio našem letu preko Sjevernog pola, a ovaj
dječak baš ni da zaviri u ovu knjigu koja priča o nama. Nema šta, idemo
odavde.
— Tako je! — potvrdi Bajdukov. — Pa, vidiš i ovu je jedrilicu rđavo
načinio, neće s njom daleko stići. Idemo!
Začu se šum. Zazvrja i diže se veliki sovjetski avion, a zajedno s njim
odletje čitav Sjeverni pol, blistav i vječito zamrznut.
— A šta mi čekamo ovdje, valјda da nam miševi probuše i potope brod!
— povika moreplovac Kuk, pa naredi svojim mornarima da razviju jedra i
otplovi nekud u noć zajedno sa svim morima koja je prošao, ostrvima koja je
otkrio i poklonima koje je dobio od urođenika.
— Ovog mališana, kao što vidim, baš ne interesuje kako sam ja otkrio
Ameriku — tužno se javi iz jedne knjige Kristof Kolumbo, pa i on oštro
komandova svojim Španjolcima:
— Mornari admiralskog broda, svi na svoja mjesta! Krećemo na dalek
put.
Veliki admiralski brod »Santa Marija« razvi jedra i zaplovi u noć.
Ubrzo iz jedne knjige o Indijancima izjahaše indijanski poglavica
Sokolovo Oko i njegov prijatelј Bijeli Lovac, a za njima čitavo pleme crvenih
ratnika na konjima.
— Idemo odavde na druga lovišta — reče poglavica — još će nam ovaj
mali štetočina polomiti konjima noge, kao što je prebio noge svome konjiću.
Poglavica dade znak ratničkom sjekirom, »tomahavkom«, i konjica uz
tutanj pojuri na put. Za njima tužno zarza drveni konjić — invalid.
— Inj-inji, povedite i mene! Ovaj me mali slabo timari, pojede me
prašina.
Noć je odmicala, a djed Mraz, pjevuckajući neku ledenu sjevernu
pjesmicu koju je čuo u Sibiru, crtao je na prozorskom staklu neku blistavu
srebrnu šaru.
Uto se iz jedne knjižice pokazaše jedan crni Crnac i žuti Kinez, kojima
bijaše dosadilo da se igraju u pijesku pored rijeke.
— Hajdemo i mi odavde kad ovaj mali dječak neće s nama da se igra —
reče crni Crnac i zablista bijelim zubima.
Kad već krenuše, žuti Kinez Vo-Li-Čaj opazi na prozoru djed-Mrazovu
šaru i učtivo ga upita, poklonivši mu se perčinom i rukavima:
— Neprocjenjivi mandarine, sine vedrih noći, Lju-Ti-Mrazu, da niste,
možda, svoju uzvišenu umjetnost naučili u Kini crtajući na porculanu?
— Ći-ha! — kihnu djed Mraz i nelјubazno protrese šubarom od inja. —
Ne, ja sam samouk i crtam samo vodenim bojama na staklu.
I tako, u toku noći, raseli se iz knjiga čitav šareni dječji svijet. Ostade
samo jedno bosonogo čobanče koje bijaše zaspalo kod ovaca sa sviralom pod
glavom.
Sjutradan tata rudar, spremajući se na posao, upita sina učenika:
— Zbilјa, momčiću, gdje su ti one knjige koje ti poklonih za Novu
godinu?
 Tek tada se dječak sjeti svojih knjiga i potrča u onaj ćošak. Tamo nađe
rastrgan omot, pokidan kanap i knjige rasturene u najvećem neredu.
— Gle, ko je učinio ovaj dar-mar?! — začudi se sin učenik i stade da lista
po knjigama, ali gledaj čuda: svi listovi bili su prazni i pusti. Na jednoj
stranici ostao je bio trag indijanske konjice, jedan list mirisao je na sagorjeli
avionski benzin, sa drugog lista zahvati ga slan morski vjetar i učini mu se da
čuje šum morskih talasa. Našao je još i jednu razbijenu kinesku šolјu, a kad
stiže do one stranice na kojoj je spavalo čobanče, ono se probudi i zaplaka:
— Hej, kuda su otišle moje ovce? Sad će me kod kuće istući.
Pa onda lјutito povika na sina učenika:
— Ti, lijenštino jedna, da si čitao knjigu, ja bih bar imao druga i nikad ne
bih zaspao! Baš idem od tebe!
I iziđe zalupivši vratima.
Veoma rastužen, sin učenik listao je i listao opustjele knjige, i tek na
poslјednjoj stranici poslјednje knjige nađe sivu i golu morsku stijenu i na njoj
prikucan ogroman list pergamenta na kome je pisalo:

NEMARNOM ČITAOCU
SINU UČENIKU
POŠTA KREVET

Pošto smo utvrdili da nimalo ne mariš za knjige i za događaje, podvige i

lјude u njima opisane, odlučili smo, u znak protesta, da otputujemo kod druge
djece koja nas jedva čekaju da dođemo.
Pozdrav tati rudaru, stežemo mu drugarsku ruku i žao nam je što je zbog
tebe uzaludno potrošio čitav jedan radni dan.

PREDSJEDNIŠTVO PROTESTNE SKUPŠTINE:

Kristof Kolumbo, s. r.
Vo-Li-Čaj, lično
Čkalov i posada, kolektivno
 Kapetan Kuk, s mornarima
Sokolovo Oko, osobno
Mačak Marko, glavom i šapom
P. S. Nauči kako se pravi jedrilica! (Čkalov)
I bolјe pazi na konja! (Sokolovo Oko)

Pročita sin učenik poruku, pa mu se grdno ražali, i jedna suza, krupna i

blistava, kanu mu ispod gole morske stijene. Lagano rastući i razlijevajući se,
suza se pretvori u beskrajno prozirno more, a tamo daleko na njegovoj pučini,
sasvim na horizontu, ukaza se jedno svjetlucavo jedro. To se stara dobričina,
morska vučina kapetan Kuk, ponovo vraćao svom nemarnom čitaocu.
 BATA I MILICIONARI

Ne možete ni da zamislite kakvu strašnu zbrku može u velikom gradu da

izazove jedan mali švrća koji ne zna ni svog prezimena, ni ulice, ni kućnog
broja, a još uz to ima malu plehanu trubu i voli da se skita daleko od kuće.
Eto, jedan takav mahšan, zvali su ga kod kuće Bata, Buca, Mile, Cule,
Žgebe, Maza, Mamino Oko, Tenkista itd., iziđe jednog dana na ulicu noseći
svoju plehnatu trubu i uputi se prema velikoj raskrsnici. Tamo je visoki
saobraćajac propuštao kamione, automobile, fijakere, obična kola, bicikle i
svakog drugog ko je imao trubu. Svirneš jedanput — pušta te pravo, duhneš
dvaput — uputi te desno, zatrubiš triput — otpremi te lijevo. Elem, prava
gramatika s tri padeža.
I mališanu se, naravno, prohtjelo da prođe pored saobraćajca. Siđe zato
nasred ulice i jedanput zatrubi u svoju malu trubu.
— Pravo! — pokaza drug saobraćajac vještije od mađioničara.
Tada se desio lom.
Umjesto pravo, mališan je krenuo lijevo, a onda je zatrubio još dva puta.
Saobraćajac je hitro pokazao desno, ali je sve bilo uzalud. Švrća je krenuo
baš na suprotnu stranu.
Nastala je prava zbrka. Svi su se automobili zaustavili da ne bi pogazili
malog nespretnjakovića. Iza prvih auta zaustavlјali su se drugi, treći, za
ovima kamioni, kola, čeze s mlijekom, biciklisti. Za njima se zaustavila
čitava kolona bornih kola i tenkova, iza nje je zastalo krdo volova određenih
za klaonicu, za volovima su stali kamioni s drvima, iza ovih opet neko drugi s
lulom, bičem i šubarom.
Tako se to oteglo nekih sto, trista, a možda i hilјadu kilometara, a sve
zbog jednog ovakvog patulјka s trubom.
U čitavoj toj koloni zadnji su zastali, negdje pod planinom Kozarom,
deda s torbom i unuk s bukvarom.
 — Hej, šta je to naprijed? — povikao je unuk. — Deder, krećite,
zakasniću u školu.
— Ej ti, najprvi, čuješ li, miči $e, meni se žuri u mlin! — progunđao je
deda.
— Alo, koji je to nespretnjaković poremetio saobraćaj? — povikali su
goniči volova koji su zastali negdje kod Stare Pazove. — Čitav će grad zbog
njega ostati bez mesa.
— Hm, da sam samo malo bliže, pa da ga dohvatim bičem! — stao je da
grdi iza Rume onaj s lulom, bičem, šubarom i prasetom u torbi.
Čitava zaustavlјena kolona, od prvog auta do dede, stala je da viče, psuje,
protestuje, grdi, praska, lupa, zviždi, gunđa, prijeti, tutnji, grmi. Jednom
riječju: digla se prava oluja.
— Zovite... — povikao je šofer kod raskrsnice.
— ... miliciju! — dovršio je deda ispod Kozare.
— Brzo, brzo! — dopunio ih je iza Rume onaj neko s lulom, bičem,
šubarom, s prasetom u torbi i s vijencem luka o vratu.
Na lice mjesta dojurio je na motociklu sam komandir milicije i povikao
na saobraćajca:
— Ko je to zaustavio saobraćaj? Brzo, brzo, jedan, dva, tri!
— Evo, ovo malo prevozno sredstvo s trubom! — raportirao je
saobraćajac i pokazao na mališana. — Nema čak ni propisnog broja.
— Aha, aha, dakle ta mala dvokolica s gumenim đonovima! — uskliknuo
je komandir, uzeo mališana oko pasa, stavio ga iza sebe na motor i frrr —
fijuuu! — odjurio s njim u komandu milicije.
Skupili se oko mališana milicionari, debeli, mršavi, visoki, niski, brkati,
golobradi, oni s puškama, s automatima ili s nožićima u džepu. Bilo je onih
koji vide kroza zidove šta lopov radi u tuđem stanu, pa i takvih koji po nosu
poznaju da li neko laže.
— Kako je vama ime, prezime i zanimanje? — upitao je komandir
mališana.
— Bata — odgovorio je mali razgledajući automat jednog brkonje.
— Istinu kaže — potvrdio je onaj milicionar koji po nosu poznaje da li
neko laže.
 — Hm, Bata! To je malo, ali ipak pogledajte u spisku da li se tamo neki
Bata ogriješio o saobraćajne propise.
Otvoriše debelu knjigu svakojakih saobraćajnih zločina: gaženja, sudara,
nepropisne brzine, čepanja, gužve, guranja, i stadoše da traže.
— Hm, Bata... Bata... Bata...
Pregledaše milicionari debelu knjigu i raportiraše:
— Što se tiče saobraćaja, sve su Bate njegovih godina dosta dobre. Jedino
nepropisnom brzinom voze na ručak i guraju se na pionirskoj priredbi. Sve
ostalo u redu!
— Znači, ovo mu je prvi prestup. Šta da onda radimo s njim? — upita
komandir. — Da ga malo zatvorimo ili da ga vodimo kući?
— Da ga vodimo kući! — u horu odgovoriše milicionari.
— Deder, koja ti je ulica i broj kuće? — upita komandir mališana.
— Ne znam! — odgovori Bata.
— A kako ti se zovu roditelјi?
— Ne znam ni to!
— Hm, a ko se s tobom igra kod kuće? Kaži bar to!
— Deda s bradom, tata limar i žuti mačak! — odvrati Bata.
— Aha, vrlo dobro! — povika komandir i obrati se milicionarima:
Momci, sjutra ovamo sve starce s bradom, sve limare, a po mogućnosti
pronađite i u čijoj kući ima žut mačak, pa i njega dovedite, donesite,
dotjerajte ili dovucite!
— Zaista, nimalo lak zadatak! — rekoše milicionari. — Baš nam ovaj
mali zadade posla. Tako ti je to kad dijete ne zna svoju ulicu, broj kuće i
slične podatke, indicije i generalije.
— Po čitavom gradu rastrča se milicija kamionima, motociklima,
biciklima, tramvajima, pješke i mješovito.
Gdje god bi povirili u kuću, pitali su:
— Stanuje li tu jedan starac s bradom, jedan limar i jedan žuti mačak?
U nekoj kući našli bi bradatog starca, u drugoj opet limara ili žutu mačku.
Naravno, koju god bi od te tri ličnosti našli, trpali su je u kamion i vozili
miliciji.
 Jedan stari žuti mačak, misleći da ga traže zbog razbojničke provale i
plјačke u stanu vrapca Podunavca, zaždio je da bježi prema pristaništu, tu se
ukrcao na jedan brod i otplovio niz Dunav, i dalјe, preko Crnog mora u
Tursku. Tamo je postao novinar, pušio je na ogroman čibuk i na sva usta
grdio jugoslovensku miliciju.
Jednog limara opazili su na vrhu crkvenog tornja gdje popravlјa krov i
zovnuli ga prstom:
— Ovamode, druškane, možda si ti baš onaj koga tražimo.
Limar je imao na leđima padobran, pa je odmah, bez razmišlјanja, skočio
i otvorio ga, ali kako je duvao jak vetar, ponio ga je iznad kućnih krovova i
spustio pravo pred kućerak neke kratkovidne starice.
— Juh, evo anđela! — uskliknula je praznovjerna bakica, polјubila u ruku
limara padobranca i uzdahnula: — Ah, miriše mu sveta ručica na golubove i
na stari lim!
Dok je trajala čitava ova potjera i trka za bradama, limarima i žutim
lovcima miševa, dotle je mali Bata, uzročnik svega toga zemlјotresa, sjedio s
dežurnim milicionarom, koji ga je častio vojničkom supom i učio ga da broji
do pet.
— Deder, lјudino, ponovi još jednom: jedna puška, dvije puške, tri
puške...
Dotle se dvorište milicije sve više punilo neobičnim gostima. U gradu je
nađeno i dovedeno sedam stotina osamdeset i pet bradatih staraca. Jao, jao,
kakvih li tu sve brada nije bilo! Jedan starčić, na primjer, imao je tako dugu i
bujnu bradu da se u nju zavukao i sakrio kao u kakav žbun, pa su ga pola sata
okolo tražili, a on ih je, čim bi okrenuli leđa, stalno začikavao:
— Sakrio se jesam — čik pogodite gdje sam!
Oko četiri ili pet stotina limara, koji su čekali u dvorištu, iz dosade su
popravili sve okolne oluke, limena korita, krovove i sve satove marke »kilit«,
»katanac«, »krntija« i »olupina«.
Da gužva bude još veća, s raznih krajeva grada dovučeno je oko dvije
stotine trideset i četiri žuta mačka i jedan crni mačor, koji se dobrovolјno
javio. Pošto su se iskupili u tako velikom broju, odmah su pristupili osnivanju
svog lovačkog udruženja, kome su dali naziv »Drž ga za vrat«. Za
predsjednika su izabrali jednog starog prevejanog mačora, koji nije imao ni
pasoša ni prijave stana, a bio je u svome životu osamdeset puta izmlaćen,
pretučen, isprebijan, izmecan, isprašen, izvošten, izbijen, nalupan, naučen
pameti, dobio svoje, doživio crni petak, vidio svog sveca i tako dalјe i tako
crnje.
Kad je javlјeno da su se iskupile sve dede s bradom, limari i žuti mačori,
komandir je izveo na vrata malog Batu s trubom i rekao mu:
— Evo, pa sad izaberi ko je tvoj deda, tvoj tata limar i tvoj žuti mačak.
Čim je to komandir izrekao, iz gomile su potrčali jedan deda i jedan tata
limar.
— Ura, evo našeg Bate! Našla ga je milicija!
Onaj crni mačak dobrovolјac, radosno maučući, dotrčao je i stao da se
umilјava oko mališana.
— Šta, zar je ovo tvoj mačor? — začudio se komandir. — Pa ti si rekao
da je on žut.
— Znaš, on je još mali, pa crno naziva žutim, a žuto plavim! — objasnio
je njegov deda.
— Eto tako! — rekao je komandir. — Kada drugi put pođeš od kuće, a ti
najprije zapamti svoju ulicu i broj i nemoj smetati saobraćajcu, jer vidiš
koliku si gužvu i trku izazvao.
— Tako je! — zagunđali su starci, rekli limari i zamaukali mačori, a onda
su svi otišli svojim putem.
Tako je mali Bata, zahvalјujući miliciji, sasvim dobro prošao, a da nije
bilo nje, sigurno bi i danas lutao i tražio svoju kuću, a još bi mu neko i trubu
ukrao.
 ZMAJ I VUK U REDAKCIJI

Zmaj i Vuk glavom dolazili su jedne noći u redakciju i pregledali radove

koji su stigli za konkurs. Da znate samo kakav me strah zaokupio kad sam ih
vidio!
Evo kako je to bilo. Slušaj me samo pažlјivo i prestani da čačkaš nos.
Stigla nam na konkurs čitava kiša pjesama i priča od pionira iz svih
krajeva Jugoslavije. Bilo ih je preko hilјadu. Prosto se sva redakcija
rascvrkutala od tolikih pjesmica.
— Bravo, pioniri! — obradovano povikah ja. — Gledaj samo kako su
vrijedni i talentovani.
Prerano sam se bio obradovao, vidjećete već.
Dođe noć, diže se mjesec i upali svoj stari fenjer. Zažmirka i zatreperi
šest hilјada zvijezda, a možda je bilo i koja više.
— He, vrijeme je da se spava — rekoh ja sam sebi, ali kako sam se bojao
da mi kogod ne bi obnoć pokrao pionirske radove, ja odlučih da spavam u
samoj redakciji.
Sastavim, dakle, dvije klupe, prostrem na njih jedno staro partizansko
ćebe, a više glave prikucam cedulјu na kojoj je pisalo:

Na ovoj klupi zabranjen je pristup noćnim bubama, buvama, leptirima,

razbojnicima i drugim štetočinama. Ko prekrši ovo naređenje, dobiće
tolјagom po glavurdi.
Spavač s klupe, s. r.

Stavim zatim tolјagu pod glavu umjesto jastuka i legnem da spavam. Tek
sam sklopio oči, a već mi je odnekle dolepršao krilati dječak San i stao da mi
priča razne čarobne i šarene priče. Kladim se da je polovina od svih tih
pričanja bila gola laž, jer on mi je kazivao čak i to kako je neki konj prodao
svoj bukvar za cigarete.
— To nije istina, druže Snu! — dreknuh ja uvrijeđeno. — Tako nešto
može da uradi samo neki magarac. To samo magarci tako malo cijene
bukvare!
Tek što sam to izrekao, u hodniku pred redakcijom začuh nekakve korake
i gunđanje. Izgledalo je da to dolazi više lјudi.
San se prepade i pobježe s klupe. Ja također skočih, pograbih tolјagu i
stadoh pored samih vrata.
Ubrzo zaškripa kvaka i vrata stadoše da se otvaraju. Ja podigoh tolјagu i
spremili se da raspalim nezvanog gosta, jer sam čvrsto vjerovao da su to neki
lopovi.
Uto se kroz otvor na vratima ukaza jedna prosjeda glava s kratkom
bradom. Ja od čuda samo zinuh i tolјaga mi ispade iz ruke.
Na vrata je ušao glavom sam Zmaj, Zmaj Jovan Jovanović, dječji pjesnik,
naš omilјeni čika Jova.
Za Zmajem, lupajući svojom štakom, uđe Vuk Stefanović Karadžić.
Poznadoh ga odmah po ogromnim brkovima.
— Dobar veče! — rekoše njih dvojica uglas.
— Dobar veče! — zbunjeno odgovorih ja. — Čime mogu da vas
poslužim?
— Pa, eto — reče Zmaj — navratismo malo do vas da vidimo šta su sve
djeca poslala na konkurs.
— Znaš, rođače — dočeka Vuk i presiječe me pogledom ispod svojih
gustih obrva — načuli smo malo da ta naša djeca pomalo i kradu, pa
dođosmo da vidimo.
— Kako, kradu? — zabezeknuh se ja.
— Jest, jest, kradu pjesme naših starih pjesnika, pa ih šalјu na konkurs
kao da su njihove.
— Pa i crteže tuđe ponekad uzimaju, a potpišu ih kao da su njihovi rođeni
— dodade Zmaj Jova.
Ja se, pravo da vam kažem, grdno zbunih, jer sam već ranije opazio da po
neka djeca uzimaju po čitave strofe, a često i cijelu pjesmu nekog našeg
pjesnika, pa je potpišu kao da je njihova vlastita.
— Ovamode brže te njihove radove! — zagudi Vuk. — Da baš vidimo
kako izgledaju.
Ja im pokazah čitavu hrpu dječjih rukopisa, a oni stadoše da listaju po
njima. Odjednom Zmaj Jova podiže uvis jedan list hartije i povika:
— Ura, našao sam jednu svoju pjesmu, samo je ispod nje potpisan pionir
Mirko Babić iz Vedrog Polјa. Gle, gle, zaboravio mali Mirko da je to moja
pjesma, pa je potpisao sebe.
— Ej, crni Mirko, zašto tako obruka sve pionire Vedropolјce? —
uzdahnuh ja, pa mi se od nekakve muke oznojiše čak i cipele, koje sam bio
metnuo pod klupu.
A njih dvojica listaju, listaju kao jesenji vjetar u orahovoj krošnji. Istom ti
zagudi Vuk:
— Oho, evo i jedne narodne pjesme, ali se ispod nje, u ime naroda,
potpisala pionirka Zaga Vojinović iz Požege. Vidi, vidi, mogao sam onda i ja
da uzmem sve narodne pjesme koje sam zapisao od raznih guslara, pa da
ispod njih stavim: »Napisao Vuk Stefanović Karadžić iz Tršića.« Alaj bi to
bila komedija! Rekli bi lјudi: »Kiti se čavka tuđim perjem.«
Ja se još više zbunih i pocrvenjeh, pa stadoh i sam da prevrćem pionirske
radove, kad, na veliki svoj užas, spazih među njima i jednu svoju pjesmicu
ispod koje je bio potpisan pionir Slobodan Pilipović iz Lipe.
— Šta, zar se ja zovem Slobodan Pilipović? — čisto se zabezeknuh ne
vjerujući svojim očima, a na to se Zmaj Jova samo nasmija i reče:
— Ne čudi se ništa, uredniče! Ja sam ovdje našao tri svoje pjesme, a
ispod svake sam potpisan drukčijim imenom. Pod jednom sam čak potpisan
kao djevojčica, iako djevojčica nikad nisam bio.
— Oprostite, druže Zmaju! — stadoh da mucam ja.
— Ništa, ništa — reče on blago — ne lјutim se ja na našu djecu. Nјih
treba samo opomenuti da takve stvari ubuduće ne čine i sve će biti u redu. Je
l’ tako, Vuče?
— Tako je! — uzviknu Vuk, a onda zagrmje na mene: — Ti si kriv što ih
još ranije nisi opomenuo da to ne radi. Dobićeš zato ovom mojom štakom.
To reče Vuk, pa me onom svojom štakom pošteno odalami po leđima,
tako pošteno da ja samo dreknuh i...
 — .... i — probudih se!
Bio sam zaspao na onoj klupi u redakciji i upravo sam toga trenutka pao s
nje, pa mi se od toga učinilo da me Vuk udario.
— A čitav onaj razgovor s Vukom i Zmajem, šta je to? — pitate me.
Sve sam sanjao od početka do kraja, ali ipak, kad sam sjutradan pregledao
pionirske radove za konkurs, zaista sam našao dosta pjesama Zmaja Jove i
drugih naših pjesnika, ali potpisane od strane naših pionira kao da su njihove.
Molim zato pionire da ne prisvajaju tuđe pjesme, nego nek nam šalјu
samo svoje rođene radove, jer ako drugi put u redakciju dođu Zmaj i Vuk, pa
makar i u snu, teško onda meni. Ne vjerujem da ću se čitav izvući.
A, pravo da vam kažem, sramota bi to bila za sve nas pionire da stari
pjesnici moraju od nas otimati svoje vlastite pjesme.
 KAKO SAM TRAŽIO PROLJEĆE

Hej, dragi moj, lako je bilo opaziti dolazak Prolјeća kad smo ono bili u
šumi, u partizanima.
Legneš, recimo, negdje u šumu i pokriješ se po glavi šinjelom da ti ne
smeta grmlјavina topova i razne noćne bubice skitnice, kad ono ujutru:
pogledaš na svoj mitralјez, a ono se jedna bijela stidlјiva visibaba sagnula, pa
viri u garavu mitralјesku cijev i šapuće:
— Hej, brblјivko garavi, znaš li da je noćas došlo Prolјeće?
— Šta, Prolјeće je stiglo! — drekneš ti tako veselo da zadrhte breze
lјepotice, a onda zgrabiš mitralјez i u počast Prolјeću opališ čitav rafal prema
Četničkim položajima. Tom prilikom možeš umlatiti i nekog četničkog
bradonju, i odmah ti evo dvije koristi: jedno prolјeće više, a jedno magare
manje.
Drugi put, tako, ležiš u nekom lјeskaru i čekaš žderonje Švabe, dok ti
istom, kraj samog uha, prošapuće vjetrić Razvigorac:
— Šiš-miš-biš, pogledaj-de oko sebe.
Sineš očima kao reflektorima, kad ono ispod niska tma viri bus
jagorčevine, čitava jedna porodica. Naslonile zlatne glave na siv kamen i kao
da kažu: — Hej, šta radiš tu sa tom svojom igračkom, sigurno se kriješ od
mame jer si zaradio batine.
Ti se onda, razumije se, rastužiš, jer ti više nisi dijete nego ratnik, a mama
ti je daleko, daleko — iza deset brda, iza pet rijeka, iza dvadeset
neprijatelјskih zasjeda. Sjedi na pragu, gleda niz drum i misli na tebe.
— Eh, evo Prolјeća — kažeš ti zamišlјeno, ali ipak jednim okom oprezno
gledaš na onu stranu odakle se nadaš švapskim zelembaćima...
Tako je to bilo dok sam bio u šumi s partizanima, ali sad, kad sam došao
u veliki grad — zlo i naopako.
Evo, primiče se prvo Prolјeće u slobodi, ali ded mi kažite kako ću doznati
kad ono bude došlo! Mislio sam se, mislio, pa pođoh po gradu da tražim
Prolјeće. Idem, dakle, idem, a nigdje ni cvijetka ni bubice koja bi mi znala
nešto kazati o dolasku Prolјeća.
Dođem tako u jedno dvorište među sivim blokovima kuća, kad li tamo,
ukraj vlažna zida, pribila se nježna stablјika neke trave.
— Hej, mala, ne znaš li, možda, je li već došlo Prolјeće?
Travka zimogrižlјivo zadrhta i jedva prošaputa:
— Ne znam, brate, ništa. Otkad sam se rodila, imam groznicu, a ovi
prokleti zidovi ne daju mi ni zrake sunca. Upitaj nekog drugog.
Pođem dalјe, kad me oko ušiju neko nevidlјiv poškaklјa i jedan vedar
glasić upita:
— Hej, kud se odavde može napolјe, u šumu, zalutao sam u ovim
dosadnim ulicama.
— A ko ste vi, moliću vrlo preučtivo? — iznenadih se ja.
— Ja? Ja sam mladi Razvigorac, pa sam zalutao u grad sve zbog
nestašluka, iako su me poslali da budim i razvijam pupove na drveću.
— Gle, a ko te poslao? — povikah ja sav radostan, dosjećajući se da ga to
sigurno šalјe Prolјeće, ali mali nestaško bijaše već odmaglio dalјe,
ostavlјajući iza sebe kovitlac prašine i miris dalekih polјa.
Na ivici neke klupe pronađoh malu sjajnu bubicu i učtivo joj se obratih:
— Mnogo poštovana Bubo Bubić iz Buhanovca, jesi li, možda, nešto čula
o dolasku Prolјeća?
— Zašto me zoveš Bubom Bubić kad ja uopšte nemam imena? — zazuja
bubica. — Kad sam se ja rodila, moja se mama popela navrh stablјike
kukuruza, da gore, u tišini, smisli za me ime. Mislila je tako, mislila i gledala
u oblak, ali tek što joj je na um palo jedno dobro ime, doletje neka ptica i
proguta je zajedno s imenom.
— Auh, pa šta ćeš sad tako bez imena? — začudih se ja... — Kako ćeš
nabaviti legitimaciju i potrošačku knjižicu za zadrugu?
— Smislila sam i to — zuknu bubica. — Šetaću ovuda po klupi, pa kada
naiđe neki profesor prirodopisac, opaziće me, razgledaće me, a onda će mi
dati neko mudro latinsko ime »Bubkus bezimenus« i — gotov posao.
Vidjeh ja da ni od nje neću ništa baš saznati o Prolјeću, pa krenuh dalјe i
u putu nabasah na jednog prepredenog mačka.
— Hej, brko, hoće li brzo Prolјeće, šta ti misliš?
— Ja ništa ne mislim — mudro odvrati mačak — ali kad već pitaš za
Prolјeće, raspitaću se telefonom kod svog lјubimca polјskog miša. Moraću
inače kod njega na jednu tajnu ponoćnu konferenciju, onako u četiri oka i u
dvije šape.
Vidjeh ja da u ovom velikom gradu baš ni od koga neću saznati vijesti o
dolasku Prolјeća, pa se odjednom sjetih Ilije Grmečlije, pionira iz mog sela.
Bio je to moj stari poznanik iz ustanka. često nam je služio kao kurir, donosio
nam iz sela darove i bio pravi udarnik u žetvi.
— Vidi, molim te, pa Ilija će meni javiti je li Prolјeće već došlo. Odmah
ću mu pisati.
Sjednem, dakle, i napišem:

ILIJI GRMEČLIJI, PIONIRU, SELO HAŠANI,

MALA KUĆICA IZA VELIKE TREŠNјE NA KOJOJ SE SKUPLjAJU
VRAPCI

Dragi moj Ilidžane, pijetlovo perje moje!

Evo već spadoh s nogu pitajući po gradu je li već došlo Prolјeće, pa opet
ništa nisam doznao. Nego, molim te kao svog ratnog druga, javi mi je li
Prolјeće već stiglo u naš dragi zavičaj i šta radi tamo. Javi mi svakako i to šta
radiš ti i tvoji pioniri. Kako je konj Riđo, koji mi je mnogo pomogao u
ustanku?
Pozdravi Prolјeće i Riđi podaj oku zobi na moj račun.
Pozdravlјa te tvoj
Branko

Odjurih zatim na aerodrom i pismo predadoh avijatičaru Stipi Butorcu.

— Molim te, Stipe, kad budeš letio iznad moga sela, predaj ovo pismo
Iliji Grmečliji, pioniru.
Skoči Stipe hitro na avion zvrrrr-vrrrr — vinu se pod oblake. Kad je
stigao iznad moga sela, najprije je potražio onu veliku trešnju, pa kad opazi
na njoj vrapčije jato, odmah je poznade, i s visine od tri hilјade metara pikira
pravo na nju. Kad je stigao iznad same trešnje, umjesto bombe pusti moje
pismo. Vrapci prhnuše na sve strane uplašeno se derući. »Bomba! Bijela
bomba!«
Čuo Ilija vrapčiju graju, pa iziđe iz kuće, a kad opazi pismo, otvori ga i
pročita.
Poslije osam dana ja sam dobio odgovor:

Dragi Brankiću, knjigo moja šarovita!

Dobio sam tvoje pismo i evo ti odmah odgovaram. Baš ovih dana sam
opazio da dolazi Prolјeće. Čuo sam ga pored potoka kako duva u trubu od
vrbove kore, a i visibabe su mi kazale da je došlo. Već je i drijen procvjetao.
Mi pioniri uredili smo školu i ukrasili je prvim cvijećem, a sad se
takmičimo u učenju. Kad ne idemo u školu, ja i Riđo oremo za kukuruz. Otac
gradi novu kuću, jer nam je ona stara, kao što znaš, izgorjela u ustanku, pa
smo zimus stanovali kod kuma.
Riđo te pozdravlјa i zahvalјuje na zobi. Juče je u tvoju počast izorao deset
brazda više i još donio brašno iz mlina.
Dođi nam što prije, pa ćemo se popeti na trešnju i o svemu ćemo
razgovarati.
Prolјeće je, mlado sunce sija, pozdravlјa te
Ile Grmečlija

I, eto, tako sam i ja najzad od mog dragog Ilije saznao za dolazak prvog
slobodnog Prolјeća.
 ČAROBNJAK MIKICA

Svi nepismeni iz malog sela Glogova pohađaju analfabetski tečaj, samo

stari djed Vukajlo neće ni da čuje za to. Maše debelim štapom kao da se brani
od slova i viče:
— Ja sam šezdeset godina živio nepismen, pa mogu još i ovo koliko mi je
ostalo do smrti.
Nјegov unuk Mikica neumorno ga moli svaki dan:
— Dragi djede, idi da učiš pisanje i čitanje. Sramota me je, ja pionir, a
djed mi nepismen.
— Ostavi ti mene, đavole! — lјuti se djed Vukajlo. — Još ću ja tebe
istući budeš li mi dosađivao.
— Časna pionirska riječ, stidim se za te! — uzvikuje Mikica. — Živiš u
dubokoj tami neznanja kao kakva krtica.
— Ama, zar ja krtica, napasti jedna pionirska! — planu djed Vukajlo i
pojuri da štapom propisno odalami svog unuka, ali je Mikica bio dobar
fiskulturnik, pa za tren oka preskoči ogradu i uspuza se na jednu krušku u
voćaru, okretnije nego najvještiji mačak.
Dvoboj između djeda i unuka nije se samo na tome završio. Uporno, kao
pravi pionir, Mikica je razmišlјao kako da doskoči djedu i privoli ga na
učenje.
Najzad se nečem dosjetio i stao da kroji plan.
Djed Vukajlo neobično je volio da priča razne narodne priče i bio je vrlo
ponosan na tu svoju vještinu. Kad bi se on uveče raspričao, svi bi slušaoci
zinuli kao začarani, mačak je prestajao da prede, vatra bi u peći utihnula kao
da i ona osluškuje, a zimska noć i sama bi poblijedjela slušajući strašnu bajku
o zmajevima.
Djed se svakom hvalisao:
— Znam najviše priča u selu. Ko bude više znao od mene, neka mi
odsiječe brkove.
I djed bi pogladio svoje velike, prosijede brikove, na koje je, također, bio
vrlo ponosan.
Jednoga zimskog dana Mikica se isprsi ispred svog djeda:
— Djede, da se kladimo ovdje pred lјudima da ću znati više priča nego ti.
— Ko? Ama, zar ti, pionirski skakavče, rakova čorbo, zeleni žapče?! —
razvika se djed Vukajlo. — Neka mi se odmah brkovi obriju ako budeš znao i
pola priča koliko ja. Evo staraca, nek oni budu svjedoci!
Sastaviše ocjenjivački odbor sve od samih iskusnih i mudrih staraca. Bilo
je tu ubojnih čiča koji su učestvovali u tri rata i u tri-četiri bune i ustanka, bilo
je i sijedih delija koje su se u mladosti rvale s medvjedima, zatim takvih
starčina koji su godinama živjeli u planini kao uglјari i po više puta upadali u
vučje rupe i hvatali se u gvožđa (klјuse) za zvjerad, pa najzad i takvih
starodrevnih djedova koji se nisu sjećali da li su uopšte ikad bili djeca. To je
bio najbolјi dokaz da su svi oni znali mnogo priča i da su, prema tome, bili
zaista dobar ocjenjivački odbor.
Prve večeri stao je da priča djed Vukajlo. Ispričao je desetak priča o
zmajevima, vilama i divovima.
— Dobro priča! — rekli su starci. — Slјedeće večeri čućemo maloga.
Sjutradan se mali Mikica nekud izgubio i vratio se tek pred veče.
— Išao sam kod svog prijatelјa Vuka Stefanovića Karadžića da mi kaže
priče koje je on u narodu zabilјežio — odgovorio je mali.
— Karadžića? Ne poznajem u okolini nijednoga čovjeka s takvim
prezimenom — začudio se djed.
Uveče je Mikica pred starcima ispričao desetak odabranih narodnih priča.
Starci su bili oduševlјeni.
— Te sam priče čuo jedino u mom djetinjstvu — rekao je jedan čiča, koji
se tek tada sjetio da je i on nekada bio djete.
Slјedeće večeri opet je pričao djed Vukajlo. S prilično muke dosjetio se
još desetak narodnih priča.
— Nešto zamuckuješ! — rekli su mu starci. — Brzo ćeš se iscrpsti.
Sjutradan je mali opet nekud otišao, a ustao je i djed Vukajlo i krenuo u
selo da potraži tog Karadžića koji zna toliko lijepih priča.
 Išao je djed po čitavom selu i u svakog raspitivao nije li čuo gdjegod za
nekakvog Vuka Stefanovića Karadžića, ali niko nije poznavao takvog
čovjeka. Tek mu učitelј reče:
— Pa to je bio stari naš pisac i skuplјač narodnih umotvorina, ali on je
već odavno mrtav.
— Gle, pa to moj unuk razgovara s pokojnicima! — zabezeknu se djed.
Uveče je pionir Mikica pričao sve nove priče, koje ni djed ni starci ne
bijahu nikada čuli. Pričao je skasku o ribaru i ribici, bajku o caru Saltanu, o
zlatnom pjetliću i još mnoge druge.
Starci su slušali kao začarani. Najzad je djed začuđeno povikao:
— Ama, je li ti to pričao onaj. tvoj Vuk?
— Ne, nije on — odgovorio je Mikica. — Ovo sam danas čuo od svog
velikog prijatelјa Puškina.
Zabrinuo se djed Vukajlo, jer mu je bilo ponestalo priča za slјedeće veče,
pa porani zorom i krenu kroza selo.
— Da ti ne znaš gdje mu živi taj Puškin? — pitao je svakoga uz put.
Niko, naravno, nije znao za Puškina, sve dok učitelј ne objasni:
— Djede Vukajlo, Puškin je bio veliki ruski pjesnik. Otkuda ti pade na
um da ga ovuda tražiš?
Postiđen i začuđen, djed nije mogao da dođe k sebi.
— Ama otkud onaj moj Mikica prije stiže u Rusiju? Da nije odakle
nabavio avion?
Zabrinuti djed ode u drugo selo do jednog starca da mu ovaj kaže koju
priču, ali je starac bio pijan, pa je stao da priča takve nemogućnosti da su sve
kokoške od čuda kokotale. Najzad, u pola priče, starac je zaspao, a djed
Vukajlo pobježe kući.
Uveče je bio red na djeda da on priča. Zamuckujući i domišlјajući se, djed
je jedva uspio da kako-tako ispriča još nekoliko priča.
Sjutradan je Mikice opet nestalo, a kad se uveče vratio, stao je pred
starcima da priča divne bajke. Svi su bili kao zaneseni.
— Ama otkud to znaš? — čudio se djed.
— Pričao mi moj prijatelј Andersen — mirno odgovori pionir.
 — E, moram pronaći toga Andersena, pa kud puklo da puklo! — odluči
starina, pa ujutru uze štap u ruke i krenu u selo.
Kad je naišao pored kuće babe Marije, on je upita:
— E, stara, poznaješ li ti nekog Andersena?
— Andersena? Pa jučer je ovdje bio jedan i popravlјao moj stari kotao, ali
taj se zvao Andrija, a ne Andersen. Za toga nikad ni čula nisam.
I opet starac svrati kod učitelјa, gdje mu rekoše da je Andersen veliki
danski pisac.
— Auh, ta nije valјda onaj moj mali đavo i u Dansku dospio! — uzviknu
djed Vukajlo.
Te večeri trebalo je da on priča, ali se čiča bio grdno uzvrpolјio, jer nije
znao nijedne nove priče. Najzad on stade da izmišlјa:
— Pođem ja jedno jutro da žanjem pšenicu, pa kad udarih uz onu moju
njivu, upadoh u snijeg do kolјena.
— Otkud snijeg oko žetve? — prekidoše ga starci — Počeo si već da
izmišlјaš. Znači, ne znaš više nijedne priče.
Posrami se djed i ućuta.
A ujutru pionir Mikica opet se nekud izgubi, a uveče stade da priča razne
basne, tako da su ga starci sve do ponoći bez daha slušali i hvalili.
— Ama ko ti sad to ispriča? — začudi se djed.
— Moj prijatelј Ezop — odgovori dječak.
Sjutradan je djed, naravno, krenuo da traži Ezopa, pa najzad opet stiže do
učitelјa.
— Reci mi gdje bih mogao naći Ezopa? Imam nešto da ga pitam.
— Ezopa? Ama, čovječe, Ezop je bio stari grčki basnopisac i umro je ima
već preko dvije hilјade godina.
— Dvije hilјade godina! — prestrašeno uzviknu starac. — Ama otkud se
onda moj unuk s njim poznaje?! Zlo i naopako, sigurno je moj Mikica neki
čarobnjak dok svuda stigne i čak razgovara s duhovima.
Veoma zbunjen, djed se vrati kući i te večeri izjavi pred starcima da više
ne zna nijedne priče i da neće dalјe da se takmiči, jer je njegov unuk
čarobnjak.
 — E, onda si pobijeđen. Izgubio si opkladu i zato odmah brij brkove! —
rekoše starci.
— Dobro, pristajem, ali neka onda moj unuk pred svima nama ispriča
kako je on to razgovarao s Vukom Stefanovićem Karadžićem, Puškinom,
Andersenom i Ezopom.
— Vrlo jednostavno! — reče pionir. — Ja sam odlazio u našu školsku
biblioteku i tamo sam čitao knjige tih pisaca. Ko zna da čita, taj može da
razgovara sa svima pametnim lјudima na svijetu, pa čak i s onima koji su
živjeli prije nekoliko hilјada godina.
— A, tako, dakle — reče djed. — E, baš sam ja budala što neću da idem
na tečaj za nepismene. Zaista, zaslužio sam da mi se obriju brkovi.
— Ne, ne, djedice — reče Mikica. — Ja ti opraštam za tu opkladu, ali
zato već sjutra idi na tečaj i uči.
— Drage volјe — pristade djed. — Sad tek vidim koliko je i pismeno
dijete pametnije i jače od nepismena čovjeka.
Provrijednio se i djed od toga dana, stao marlјivo da uči, a već prvih dana
prolјeća nađoše ga njegovi poznanici gdje sjedi pred kućom i čita pjesme
Cika-Jove Zmaja.
— Šta to radiš? — upitaše ga oni.
— Razgovaram sa Zmajem! — ponosito odgovori djed Vukajlo, a
poznanici umalo ne padoše na leđa od straha misleći da je zaista negdje u
blizini Zmaj.
 VELIKA OFANZIVA

U toku mlitavog polugodišnjeg ratovanja za Znanje i Svjetlost pionirski

odred »Miloš Obilić«, udarna vojska Prve mješovite gimnazije, bio je
potučen do nogu. Na završetku jesenje i zimske ofanzive, o polugodištu, na
bojnom polјu ostalo je dvije trećine pionira pokošenih artilјerijskom i
mitralјeskom vatrom dvojki i jedinica.
Bilo je i takvih pionirskih delija koji su imali po tri, četiri, pa i više rana
od ubistvene dvojkaške vatre i jedinačne palјbe. Jedan je bio tako žestoko
udešen kao da je bio na školskom Kosovu, pa bi se o njemu prosto uz gusle
moglo zapjevati:

Ja kakav je pioniru Gojko:

na njemu je rana sedamnaest,
nosi keca u lijevoj ruci,
kroz torbu mu dvojke propanule,
s jedne strane iz matematike,
s druge strane iz srpskog jezika,
da ne kriva ni tamo ni amo.

Čitava je škola bila preplavlјena neprijatelјskom dvojkaškom vojskom, i

u njoj su se zacarili podli okupatori Neznanje i Mrak.
Zaista, zavladao je u školi takav mrak da mnogi đak nije mogao da
razlikuje kartu Afrike od karte Južne Amerike, neki su od magneta mislili da
je konjska potkovica, a kad su, na času geografije, pokazali jednom pioniru
globus i upitali ga šta je to, on je mudro odgovorio:
— Druže profesore, to je lubenica!
Nije se u tome mraku mogao snaći čak ni mačak školskog poslužitelјa, pa
je u tami zgrabio svoga brata misleći od njega da je pacov. Neka kokoška,
opet, zalutavši na školski tavan, pokupila je pod svoja krila sve vrapce
misleći od njih da su pilići. Kad su se vrapci uplašeni od mačora, razletjeli na
sve strane, kvočka je začuđeno uskliknula:
— Ko-ko-ko, šta je to? Odoše moji pilići u avijatičare!
Dopavši sramotnog ropstva, pobijeđeni od strane dvojki i jedinica, pioniri
ipak nisu klonuli duhom. Stali su u potaji da se naoružavaju i da spremaju
ustanak.
Prije izbijanja opšteg pionirskog ustanka protiv dvojki i jedinica započeli
su pojedinačni atentati.
Tako je, na primjer, pionir Marko sedam dana spremao ratni plan i
naoružavao se, pa je jednog jutra dočekao svoju dvojku i tako je junački
mlatnuo da se odmah iskrivila, prevrnula i pretvorila u peticu.
Spremivši se, pionirka Nada otvorila je iz ručnog mitralјeza takvu vatru
na svoj pismeni zadatak iz ruskog jezika da je njezina dvojka iz ruskog u
strahu pobjegla čak do Berlina, dok je Nada za njom vikala:
— Davaj! Davaj, čorte!
Pionir Mile dočekao je u zasjedi svoju dvojku iz istorije i tako je
premlatio da je išla pogurena i suva kao mumija egipatskog faraona Ramzesa,
i gotovo je sasvim ličila na trojku.
— Kad se još bolјe spremim, sasvim ću je dotući! — obećao je Mile.
Tako su zasijale prve zvijezde u ropskoj noći okupirane Prve mješovite
gimnazije.
Naravno, junački podvizi pojedinaca nisu mogli da izbave čitavu školu od
sramotnog ropstva dvojkama i Neznanju.
Trebalo se, dakle, spremiti za organizovani i složan zajednički ustanak i
bitku. Tako je i učinjeno.
Uz pomoć vojnih instruktora — nastavnika — pripremama za opšti đački
ustanak i ofanzivu rukovodio je pionirski štab odreda.
Ubojni centri, gdje su se vježbali i pripremali mladi borci, bili su razni
kružoci i grupe za učenje.
Iz dana u dan jačala je borbena sposobnost i sprema mlade pionirske
vojske. U odredu je, kao pred oluju, potmulo brujalo i tutnjalo — pripremao
se ustanak.
Dotle su neoprezne dvojke mirno dremuckale, dok su jedinice glasno
hrkale i ne sluteći šta ih čeka.
Jednog dana začuo se bojni poklič:
— Na oružje! Napolјe s Mrakom i Neznanjem! Smrt jedinicama i
dvojkama!
Bio je to uzbudlјiv i veličanstven trenutak.
Razvijen je slavni pionirski barjak. Četa do čete, drug do druga — krenuli
su u napad.
Teška kontramatematička artilјerija tukla je betonske bunkere iz kojih su
se uporno branile dvojke matematike pod komandom isprobanih jedinica.
Mitralјeskom vatrom imenica, glagola, padeža i ostale gramatičke
municije obasipani su rovovi srpskohrvatskog jezika. Bombaška pionirska
odjelјenja, uz moćnu grmlјavinu, zasipala su rovove bombama od velikih
slova, uzvičnika i tačaka.
Naoružani koplјima, buzdovanima, trešnjevim topovima i modernim
automatima, pod komandom kružoka za istoriju, pioniri su, stopu po stopu,
osvajali tvrđavu narodne istorije. Dok su oni najslabiji još vijali cara Murata i
Kara-Mustafu, oni spretniji borili su se s Kulin-kapetanom po Mišarskom
polјu, a odlikaši su već prelazili Sutjesku.
Pionirska avijacija, pod komandom general-majora geografije profesora
Babića, po čitavom svijetu progonila je dvojke iz geografije. Najmlađi
avijatičari jurili su ih po Jugoslaviji, oni stariji tjerali su ih već po svim
zemlјama i morima oblijećući čitav globus, dok je jedan svoju dvojku
napipao čak na Mjesecu i povikao na nju:
— Silazi brže dolјe! Ja sad znam da je Mjesec hladno nebesko tijelo koje
svjetlost kupuje iz Sunčevog magazina!
Bitka je bila duga i vrlo teška, jer se neprijatelј oštro branio. Naročito su
se uporno borile jedinice, pa kad bi već bile pogođene iz pionirskih
mitralјeza, one su, padajući, klicale:
— Zamijeniće nas dvojke! Živjelo Neznanje!
Po bojnim polјima školske table i đačkih svezaka nemilosrdno su čišćene
dvojke i prolijevala se plava krv od mastila.
 Razumije se, bilo je u borbi lakše i teže ranjenih pionira, pa su ih
upućivali natrag u kružoke i grupe za učenje da se oporave i još bolјe spreme
za boj.
U lјutom boju dvojke su bile tako savladale pionira Gojka da su mu već
bile vezane i noge i ruke, i zgrabile ga za gušu, pa je siromah morao iz svega
glasa da viče u pomoć:

Je li majka rodila junaka

da izbavi mene od dvojaka!

Na to je priskočilo nekoliko najbolјih pionirskih megdandžija i pomoglo

našem junaku.
U borbi je puklo mnogo srca od olovke, polomilo se dosta bojnih pera i
prolio se znoj do kolјena. Po razbojištu su se valјale dvojke kao valovi.
Bitka je završena punom pobjedom pionira i škola je ponovo zablistala,
svijetla i očišćena od dvojki.
Poslјednju dvojku objesili su mačku na rep, a on je brže-bolјe trknuo do
Save i umočio rep u vodu.
— Šta to radiš, gazda? — upitao je neko.
— Načinio sam od dvojke udicu, pa lovim somove! Tako je neslavno
završila poslјednja dvojka iz Prve mješovite gimnazije, a mačak nije ulovio
ništa. Da je slučajno bila zima, još bi mu se i rep zamrzao, pa bi morao ili da
čeka prolјeće ili da za sobom vuče čitavu Savu, a to je, ipak, preteško za
jednoga mačka.
 BAJKA O BATINAMA

Kažu tamo neki da je batina iz raja utekla. Eto vidiš, ja im to ne verujem,

iako su me nekad mnogo tukli, mlatili, prašili, voštili, šibali, nameštali mi
leđa, pa me čak i batinali.
Istina, moram priznati, video sam raj u kome rastu batine, pravi raj i
prave batine. U tome raju tako je divno da batinama nikad na um ne bi bilo
palo da otud beže. Nјih uvek donesu rđavi lјudi.
Evo, dakle, da ti pričam o raju. Zini samo i gutaj moje medene reči.
Kad pođeš u raj, najpre pređeš preko našeg malog potoka, zatim okreni
preko one čistine gde su se lani tukli čika-Stole i crkvenjak Jole. Posle okreni
kraj one trešnje koja rodi svake četvrte godine, onda uz onu dolinu gde sam ja
izgubio dah bežeći pred vukom, pređi malo brdašce koje liči na polјarev stari
šešir i — hop! — evo te pred rajem.
Raj, istinski raj pred koji ste sad stigli, to vam je jedna gusta lisnata šuma,
puna starih bukava, lipa, kestenova, javora, klјenova, hrastova, a na ivicama
malih čistina, gusto i u neredu, rastu dobroćudne leske.
Ako šumu mnogo voliš, svako drvo pokazaće ti svoju lepotu i svoju ćud i
dobre osobine.
Pod bukvom je, na primer, tako gusta hladovina da krtica u njoj buši
tunel, a svitac uvek zapali svoj fenjer, jer od nje misli da je noć. Maše svitac
fenjerom i pita:
— Hej, je l‘ ovo onaj put kojim sam ja pošao u goste?
Lipa u cvetu, opet, tako miriše da domami pčelu čak iz petog sela. Od nje
mirišu dani za Čitavu nedelјu unapred, a onaj ko pod lipom spava, sanja stare
Slovene, pije s njima medovinu i budi se pijan i veseo, pa sve viče:
— Tako mi Peruna i Morane, sad sam bio gore iza Karpata!
Javor od koga se prave gusle, prevuče uveče gudalom od vetra preko
nevidlјivih struna i zagudi:
 Jarko sunce zašlo već odavna,
ot‘šo danak, došla noćca tavna...

— To si ti sigurno čuo od Branka Radičevića! — kaže mu stogodišnji

gavran, koji je proveo svoju mladost negde u šumi kod Stražilova.
Klen se, opet, po čitavu jesen igra svojim krilatim semenkama. Prosipa ih
na sve strane, pa se ponekad toliko razigra da i sam krene da poleti, ali ga
zemlјa čvrsto uhvati za dugačke noge i moli:
— Ostani, molim te, da me ne ispeče sunce! Daću ti takvih sokova da ćeš
postati pravi div.
Kesten i hrast rastu jedan uz drugoga, pa svake jeseni trguju, menjajući
svoje plodove: dva žira za jedan kesten. Za vreme vetrovitih dana uvek se
posvađaju i pobrkaju račune, pa se pobiju i počupaju za kose.
— Dao sam ti devet hilјada trista tri žira, bukova glavo! — škripi zubima
srditi hrast, a kesten na to samo šumno duva na nos i gunđa:
— Lažeš, cepanico jedna, trideset je bilo crvlјivih, a njih ti ne računam!
Dabogda od tebe načinili hrastova vrata, kad si takav!
Posle njihove svađe ostane pored njihovih nogu prosut i pomešan čitav
pazar, i kestenje i žir, pa obdan deca pokupe kestenje, a obnoć divlјe svinje
krckaju žir, naravno, i jedni i drugi besplatno, jer deca potroše novac za
knjige, a divlјa svinja plaća samo jednom u životu, i to svojom kožom.
Ponegde u šumi treperi osamlјena lepotica breza u svojoj srebrnoj košulјi.
Raspletene zelene kose, ona tuguje za ruskom brezovom šumom daleko tamo
na severu. Nemoj da joj se čudiš! I ti bi tugovao za svojim drugovima, da te
bace tamo negde u pustinju, među Arape.
Da je šuma pravi raj, to se vidi i po hladnom brblјivom potočiću u kome
okolno drveće hladi svoje nažulјene čvornovate noge.
— Hoćeš li daleko, bistri žuborčalo? — pita ga s jovine grane jedan isto
tako brblјiv i nemiran kos.
— Pošto spadam u Crnomorski sliv, idem pravo u Crno more! — s
ponosom kaže potočić.
— Molim te, onda, ponesi ovaj list jove za uspomenu mome bratu koji
stanuje u jednom vrbiku na ušću Dunava u more — zamoli ga kos. — I još
mu reci da sam i ove godine stekao četvoro dece i oko dvanaestoro unučadi.
— Bićete služeni! — zabrblјa potočić, pa dohvati list, poigra se s njim i
već za tri minuta zaboravi od koga ga je dobio i kome ga nosi...
— A šta je s batinama koje žive u tvome raju?! — povikaće neko od vas
koga su često tukli. — Načinio si suviše dug uvod, neće ti valјati priča.
— Zbilјa, baš je tako. Ček, ček, evo i batina!
Po gustu leskaru, na ivicama šumskih čistina, rastu tanke i glatke leskove
šibe. Kad ih vidiš ovako vitke, zaželiš da ih pomiluješ i da se uz njih uspuzaš
čak do neba. Ali kada se setiš da se od njih prave razne šibe, prutovi, štapovi i
batine za mlaćenje, zasvrbe te tabani i ti si spreman da pobegneš nakraj sveta.
Samo, čuvaj se, zemlјa je okrugla i ti bi brzo dospeo na ono isto mesto sa kog
si pošao, pa bi te opet ukebali.
Odvajkada su lјudi navraćali u tu rajsku šumu da donesu poneku batinu.
Tanke su birali za decu i obično ih nazivali »leskova mast«, i verovali su da
pomoću njih najlakše mogu da leče decu od nestašluka. Deblјe su batine
služile za »lečenje« svinja, ovaca, magaraca, konja i lјudi, a one najdeblјe
bile su namenjene gospodinu volu kad ga uhvate u kupusu. Zato se obično i
veli: »Istukli ga kao vola u kupusu«.
Najčešće je navraćao po batine jedan stari školski poslužitelј.
Bio je to čičica malen kao petao, lјut kao paprika, a mogao je da pije kao
suva letnja zemlјa: rakiju, vino, pivo, turšiju, bozu, rasol, surutku, sirće,
kolonjsku vodu, bikarbonu sodu, kumis, pa čak i običnu vodu. Ako se negde
u okolini pa makar i deset kilometara daleko, pekla rakija, odmah bi se čičin
kruškoliki nos, poput magnetske igle, okretao tamo i pokazivao pravac u
kome se nalazi kazan. Onda bi čiča brže-bolјe skočio i pošao za svojim
nosom da traži čudotvornu — ludotvornu vodu-rakiju.
Taj čičica-poslužitelј, dakle, navraćao je skoro svaki dan u šumu do
leskara da naseče batina za potrebe svoje škole, jer su tamo udarnički mlatili
decu. Bio je pravi veštak u svome poslu. Birajući vitke i savitlјive šiblјike on
je uzbuđeno šmrcao, vikao, štucao, duvao, šištao, znojio se, češao i gunđao:
— Ah, evo je: od ove opasno bride ruke!... Oho-ho, ova je za
mnogopoštovane tabane!... Gle, ova prosto plače za đačkim turom ... Pazi,
pazi, ovo je za nameštanje leđa!... Ura, našao sam za isterivanje nestašluka iz
dece!... Heureka, ova je, opet, za uterivanja znanja u glavu!...
 Zaista, bila su to slavna batinaška vremena, ali otkad prođe ovaj poslednji
rat, svi kao da behu zaboravili na batine. Prolaze meseci i meseci, a niko ne
dođe bar po jednu batinu.
— Možda su škole prestale da rade — brižno je gunđala jedna stara
batina, koja se beše već toliko razrasla i ojačala da bi zadala strah čak i
slonovima.
— Po svoj prilici, nestalo je dece — domišlјala se druga, nešto mlađa
batina, volovskoga kalibra.
— Da nisu učitelјi i poslužitelјi zaboravili gde se nalazimo? — pitala je
jedna mala šiba.
Brižne batine sazvaše jednog dana skupštinu pod predsedništvom one
stare slonovske batine i, posle vatrene prepirke, rešiše da krenu do sela i da se
na licu mesta uvere zašto to lјudi ne dolaze više po batine.
Predvođena vojvodom slonovačom, kolona batina krenula je sutradan
prema selu.
U prvim redovima išle su ozbilјne i dostojanstvene batine za volove u
kupusu. Iza njih su išle malo tanje batine za nameštanje leđa. Za njima su
prašile manje batine sa oznakom »prebiću te kao mačku«, a za ovima, opet,
školske batine raznih vrsta. U hodu su pevale svoj borbeni marš:

Zviju, fiju, fike-fike,

pričekajte, biće cike!
Prvoklasno prašim ja,
jedan-dva, jedan-dva!

— Idemo najpre pred školu, tamo smo nekad imale najviše posla. —
komandova iskusna batina slonovača.
Domarširaše do škole i opkoliše je trostrukim batinaškim obručem. Kroz
otvoren prozor ugledale su učitelјa i čitavu njivu gusto načičkanih dečijih
glava.
— Da učitelјu ponudimo svoje usluge! — predloži slonovača. — Deder,
neka mu pohvali svak svoje osobine!
— Hej, bijemo svakoga kao vola u kupusu! — povikaše najveće batine.
 — Nameštamo leđa! — u horu povikaše druge batine.
— Prebićemo svakoga kao mačku! — pohvališe se one još manje batine.
»školske« batine zagrajaše sa svih strana:
— Učimo pameti!
— Potkivamo tabane!
— Ovamo k nama, mi izgonimo đavole iz dece!
— Ovamo turove, tabane, dlanove i uši, da ih ugrijemo bez vatre, bez
dima! Usluga brza i tačna! — derale su se mlade šibe.
Na tu graju istrča stari čičica-poslužitelј, pa kad vide toliku batinsku
vojsku, on od radosti zaplaka sirćetnim suzama i povika:
— Ovamo, druže učitelјu! Batine su utekle iz raja!
Proviri učitelј, a iza njega se svi prozori okitili dečjim glavama. Bilo ih je
kao maka u polјu, kao zvezda na nebu, kao čičaka na Žućinu repu. Razne
glave i glavice: crne, plave, smeđe, okrugle, dugulјaste, nosevi prćasti,
kukasti, plјosnati, krivi. zavrnuti, a tek da vidiš one raznobojne vesele,
zamišlјene i setne oči, okice, oketa i očurde — pravi dijamantski fond daleke
Indije.
— Nemamo više za vas batinaškog posla! — povika im s prozora učitelј.
— Sad se više deca ne tuku. Ovo je nova, narodna škola.
Batini slonovači od čuda se prosto podsekoše noge i ona se pruži koliko
je duga, lupivši čičicu po glavi. Zatim se jedva diže i slabim glasom upita:
— Ama, zar baš nikakva posla za nas?
— Ima, ima, budi đeram na našem bunaru! — povika jedan mali,
dosetlјivi pionirski načelnik.
— Dobro, nek’ i to bude! — rado pristade batina.
— A šta ćemo mi? — povikaše batine za volove.
Onaj mali počeša svoj pirgavi nosić i odgovori:
— Posijali smo pasulј trklјanac. Budite pritke uz koje će se pasulј penjati.
Samo, ako ste previše visoke, bojim se da pasulј ne dobije vrtoglavicu.
— Pristajemo! — jednoglasno pristadoše batine.
— A zar za nas neće biti posla? — plačno se javiše vitke školske batine.
Onaj mali, razmišlјajući, počeša nosić potilјak i tabane, pa zacvrkuta:
 — I vi ćete dobiti časno zanimanje. Načinićemo od vas štapiće na kojima
će se najmlađi učenici učiti računanju. Znate kako to ide: Jedan štapić više
dva štapića jesu tri štapića! Je l‘ tako?
— Tako je, tako je! Pristajemo! — zažagoriše mlade šibe kao vetar u
leskaru.
I tako bivše batine nađoše kod škole korisno zanimanje.
— A šta je bilo sa zanimlјivim čičicom-pijanicom? — pitaš me ti.
— Sa čičicom? Aha, evo šta:
Jedna naročito tvrdoglava i čvornovita batina nije pristala na saradnju s
đacima i nju je čičica uzeo za svog posinka. Uveče je batinu zadeo za jednu
gredu u svojoj brvnari, a u sumrak je na batinu skočio čičin petao i tu se
okonačio. Čičica je takođe legao da spava na svoj kožuh, prostrt ispod same
batine.
Oko ponoći petao se probudi, lupnu krilima i tako gromoglasno
kukuriknu, da se batina pod njim potrese i zajedno s njim pade čiči na glavu.
— Vazdušni napad! — dreknu prestrašeni čičica i jurnu napolјe iz kuće.
U trku se spotače o neko drvo pored bašte i koliko je dug i Širok plјusnu u
neku kalјugu u kojoj se banjala njegova svinja.
— Um-hrum, hvataj drum! — roknu prestrašena svinja i zaždi niz drum
tutnjeći kao italijanski tenk.
A čičica ostade u svinjskoj banji prikovan strahom i okružen blatom. Od
velikog zorta oko njega se sve vrtjelo i on tek tada shvati da se zemlјa zaista
okreće.
 VRAGOLIJE ČIČA MRAKA

Ciča Mrak šulјao se po selu. Gasio je večernje rumenilo po prozorima

kuća, nemirno blistanje potoka, pa čak i svjetlucanje komadića stakla bačenih
u živicu.
Ciča-Mrak jako se bojao svake svjetlosti, jer mu je ona oduzimala svu
snagu, pa se u strahu pred njom preko dana sakrivao na tavane, u bunare ili
čak i u stare šuplјe goveđe rogove. Zato se i kaže ponekad: »Mračno kao u
rogu«.
Uveče, kad bi zašlo sunce, čiča Mrak izvlačio se iz svojih zapuštenih
skloništa i kretao u večernju šetnju, u osvajanje svijeta. Sve se pred njim
gasilo, izuzev starih trulih panjeva koji su u tami sve jače svjetlucali i
zelenkastih mačjih očiju koje su tek u noći počinjale da gore.
Šulјajući se tamo-amo po selu, čiča Mrak je zavirivao u prozorčiće
seoskih kuća i, praveći strašno lice, plašio je djecu. To je bila odvajkada
njegova omilјena zabava.
Tako je radio i ovoga večera o kome vam pričam.
Zaogrnut sivom kabanicom, čiča Mrak se lagano izvukao iz guste
grabove šume, došulјao se do niske kućice pored puta i šuštavim glasom
večernjeg vjetra povikao kroz otvoren prozor:
— Ššii-šuš, mališane, sad će prošištati iz šume strašno strašilo šišmiš!
Mališan koji je sjedio u sobi, a bio je to neki okretni i koštunjavi Kosta
Kostić, načelnik pionirskog odreda, spusti knjigu koju je čitao, poviri kroz
prozor i reče:
— Mrak je došao, ne vidim više da čitam!
Uto ispred samog prozora zbunjeno zaleprša jedan tamni šišmiš, pa se
izgubi u sutonu.
— Gle, šišmiš kreće u lov! — nasmija se obradovan mališan.
— Šta je sad ovo?! — začudi se čiča Mrak. — Pa ovaj mali vrag ne boji
se šišmiša. Čekaj samo, pokazaću ja njemu.
Ciča Mrak pozajmi glas od stare bulјooke sovulјage i huknu iz dubine
štune:
— Huuuh-buh, ide šumski duh, uhvatiće neustrašivog načelnika i udaviće
ga kao buhu! Uhu-hu!
— Uh, prokleta sova, umalo se ne uplaših! — opet se nasmija mali Kosta
načelnik, pa povika kroz prozor:
— Hukni još jednom, tetka-sovo!
— Šta je to?! Pa ovaj me se opet ne boji! — nalјuti se čiča Mrak, pa
srdito kresnu okom i još se više smrači. Na ivici šume zasvjetluca jedan truo
panj, a čiča Mrak zacvrkuta glasom neke uplašene ptice:
— Ćić-cirić, pogledaj, dječačiću, na ivici šumice sjedi đavolčić s
roščićima! Poješće te, ucmekaće te, napraviće od tebe ćevapčiće!
— Gle, gle, kako u šumi svjetluca panj! — uskliknu Kosta. — To svijetle
nevidlјive glјivice koje rastu po trulom drveću; tako sam u školi učio!
— Oh-oh, baš ga ne mogu uplašiti! Kakva li su ovo nova djeca? —
uzdahnu čiča Mrak i preznoji se od muke; po lišću stade da se hvata rana
noćna vlaga.
Uto iz plitkog jarka naiđe neki stari mačak skitnica, oprezno se provlačeći
kroz visoku divlјu travulјinu. Bio je to glavom i repom polјarev mačor Paja,
stari padobranac, koji je lovio ptice po živicama, po drveću, na krovovima,
po crkvenim tornjevima, džamijama i drugim uzvišenim lovištima. On bi, po
svoj prilici, lovio i avione, samo da se mogao popeti na oblake da im tamo
postavi zasjedu.
— Halo, mister-Pajo, pomozi mi da uplašimo pionira Kostu! — tiho ga
zovnu čiča Mrak. — Penji se brzo na drvo.
Protivavionac Paja hitro se pope na obližnju krušku, a čiča Mrak obavi
drvo gustom tamom i od njega načini ogromno i neobično čudovište iz koga
su svijetlјela dva zelenkasta paklena mačkova oka.
— Vijau-mijau! — rastegnu mačak takvim neobičnim glasom kao da ga
boli stomak od američke konzerve. — Ja sam Paja s Himalaja, strašni noćni
bauk! čuješ li mi jauk?!
— Aha-ha-ha-ha! — od srca se nasmija mali Kosta. — Pogledaj mačora
kako zavija. Da sam kukavica, još bih se i uplašio. Pomislio bih da je neki
bauk, vještica ili kakva druga sablast u koju vjeruju praznovjerni lјudi.
Čiča-Mraka prosto razbjesni ovolika neustrašivost pionirskog načelnika,
toga drskog dječaka koji se ne boji mraka, pa stade da smišlјa novo
lukavstvo. Hladeći se lepezom od najfinijeg noćnog vjetrića, on je najzad
smislio što je želio, pa viknu svog lјutog protivnika Mjeseca:
— Hej, prijane Mjeseče, hajd’ da se udružimo pa da uplašimo načelnika
Kosticu Kostića.
Uvijek spreman za skitnju, Mjesec se podiže iznad gore, sjajan, pun i
posut mrlјama kao Banaćanin na vrhu duda. On i čiča Mrak začas posuše
zemlјu najneobičnijim šarama, načinjenim od mraka i mjesečine.
Izmijeni se čitava zemlјa, oživješe na njoj neobične prilike, prosto te strah
poškaklјa uz noge.
Ispod granja je, blјeskajući, žurio potok sličan ogromnoj zmiji iz starih
priča. Upola osvijetlјena šuma ličila je na dvorove troglavog zmaja, posute
srebrnim krlјuštima. Ispod kruške koju je uznemirivao vjetar micala se tamo-
amo šarena sjena, pa se činilo da se to kreće i sprema na skok tigar ili neka
divlјa mačka. Osim toga, iza neke stare razvaline tako je neobično šumio
vjetar i škripalo drveće da bi se svakom strašlјivcu učinilo kao da to
gvozdenzube, babaroge i vukodlaci voze u svojim kolima čitav bulјuk
neposlušne djece.
— Brrr-brrr! — stresao se i brblјao hladan potočić
— Prolaze babaroge, tigrovi, vampiri i druga strašna stvorenja iz priča!
Neustrašivi Kosta istrča iz kuće i sav zanesen raširi ruke:
— Kako je krasna noć! Kako je mjesečina divno išarala zemlјu! Gledaj
samo drveće, potočić, obasjan drum. Eh, šteta što nema mojih drugova da se
sad poigramo, da se krijemo po šumi.
Sav razdragan, Kosta je otrčao do potoka. Upravo toga istog trenutka, u
lovu za nekom bubom, visoko se džilitnula iznad vode i blјesnula na
mjesečini jedna pastrmka.
— Zzzuu! Opasan ovaj riblјi fiskulturnik! — zuknu buba i pobježe uvis, a
zato se s jednog lokvanjeva lista javi žaba Zeka:
— Eh, da ti još vidiš kako li tek ja skačem! Kre-ke, evo prvaka na žablјoj
utakmici!
I Zeka skoči misleći da će doseći do bubice, ali brzo plјesnu u mirni mali
zaliv, rastjeravši čitavo jato zvijezda koje su se ogledale u vodi.
— Kako je lijepa ova noć! — još jednom s uzdahom ponovi mališan
Kosta vraćajući se u svoju kućicu, a na to čiča Mrak od velikog uzbuđenja
prosto poblijedje.
— Ko je ovaj mali, kad se ovako ne boji mraka? Cisto me od njega hvata
strah. Znaš li ti, Mjeseče?
— Ne znam — odvrati Mjesec začarano se ogledajući na poluotvorenom
prozorskom krilu. Da upitamo nekoga trećeg?
— Hej, ko zna zašto se ovaj mali ne boji mraka? — povika čiča Mrak, a
njegov glas vjetar raznese sve do poslјednjeg suvog lista pod kojim je spavala
neka buba skitnica zajedno sa svojim ujakom.
— Mi ne znamo! — u horu prošaputa pospano kruškino lišće.
— Ne znam ni ja! — zabrblјa potočić. — Ne zna ni moja raskreketana
žaba Zeka, a ni ribe sigurno ne znaju, jer čitavog života ćute.
— Ja i moj ujak takođe ne znamo! — javi se ispod lista buba skitnica i
strugnu nožicama po ujakovu tvrdu krilu. — Hej, ujko, spavaš li? Meni se
san sasvim razbio.
— Zna moj čuvar! — odjednom jedva čujno zašušketa s prozorske daske
jedan papirnati dinar.
Začuđeni Mjesec podiže se malo više i osvijetli na dinaru lik njegovog
čuvara Partizana s puškom na ramenu. Partizan se bio zagledao nekuda
daleko, daleko u besmrtne zvijezde.
— Reci nam, ratniče, zašto se svi ne boje mraka? — javi se ispod kruške
čiča Mrak.
Partizan se malo pomače, namjesti još bolјe pušku na svom ramenu i,
jednako gledajući u daleke zvijezde, odgovori:
— Mraka se boje samo strašlјivice i praznovjerni lјudi. Onaj ko ima
hrabro srce i ko ne vjeruje u bapske priče, otkriće u noći iste takve lјepote
kao i u danu.
— A jesi li se ti bojao mraka?— upita ga radoznali Mjesec.
— Ne, nisam! — odgovori Partizan. — Da sam se kao dijete bojao noći,
zar bih docnije postao ratnik i junak. Eh, da vi znate kako hrabrom srcu čak i
čiča Mrak priča najlјepše priče.
 To im odgovori Partizan, čuvar dinara, a onda mirno i ozbilјnim glasom
reče Mraku i Mjesecu:
— Molim da odstupite tri koraka! Takav je propis. Ja čuvam državni
federativni dinar i neću da mi se oko njega vrzmaju sumnjiva lica.
I dok je Kosta Kostić, načelnik pionirskog odreda, još uvijek zadivlјeno
gledao u mjesečinom obasjanu noć, čiča-Mraku odjednom omilјe ovo
neustrašivo srce i on mu stade pričati šarene noćne priče. Žuborio je kroz te
priče srebrn potok, zrikali su neumorni zrikavci i šaputalo sanjivo lišće.
Bezbroj neobičnih priča znao je stari čiča Mrak, a Mjesec ga je u tome
dopunjavao vezući kroz priče sjajnu plavu mjesečinu, kujući srebrne ceste,
blistava ogledala začaranih jezera i čitav zvjezdani svijet biserne rose.
A da je mali Kosta bio neka strašlјivica, čiča Mrak bi mu pričao sve neke
strahote o mračnim gvozdenzubama, vješticama na brezovoj metli, o vuku-
bauku i drugim čudima koja ne postoje na svijetu i koja ne poznaje bistra
glava i junačko srce.
 ČAROBNI ĆILIM

Ispričaću ti jednu vrlo vratolomnu priču — priču o čarobnom ćilimu.

Ima tako jedna stara priča o čizmama od sedam kilometara. Obuješ lijepo
te neobične čizme i — hop-cup! — praviš korake sve od sedam kilometara.
Ne treba ti ni voz, ni automobil, začas dođeš gdje si naumio.
Također sam čuo i onu staru arapsku priču o čarobnom ćilimu. Sjedne
čovjek na taj ćilim, a on se digne uvis i leti, leti preko visokih gora, širokih
polјa i modrih mora. Putnik na njemu uživa li uživa: vjetar mu kosu mrsi,
orlovi mu bježe s puta, a on uz put glođe pečenu kokoš i kostima gađa
pješadiju po zemlјi. Jedna koska pogodi na pašnjaku nekog bačkog svinjara,
druga zvekne u Dardanelima turski ratni brod, a Turci svi u more (misle da je
bombardovanje), treća koska čvrkne u glavu nekoga guvernera na jednom
ostrvu u Polineziji, a oko četvrte koske posvađaju se brazilski generali. Tako
ti naš neobični putnik čitavu bunu načini jezdeći na svom ćilimčetu, na tome
preteči modernog aviona.
Nekad se do takvog ćilima dolazilo samo u mašti, u priči, a vrlo je malo
lјudi bilo koji su se na njemu provozali.
Danas, međutim, skoro svako dijete s nešto više truda može da nabavi
takav ćilim i da se na njemu prošeta širom svijeta.
— Kako to? — pitaš me ti, a čisto ti na nosiću vidim da mi ne vjeruješ.
Evo kako! Najprije u školi temelјito nauči geografiju (zemlјopis) i
prirodopis, a onda okupi sve svoje drugove koji se interesuju tim stvarima.
Stvorite jedan kružok, recimo za zemlјopis, nabavlјajte sve knjige koje o
tome govore i marlјivo ih proučavajte. Naravno, malo-pomalo steći ćete
veliko znanje iz te oblasti, upoznaćete čitavu zemlјinu kuglu.
Moli te, recimo, tvoj mlađi drug:
— Pričaj mi nešto o Havajskim ostrvima.
— Dobro! — kažeš ti, pa brže-bolјe uzmeš svoj čarobni ćilim, svoje
Znanje, i leti, leti, leti — evo te iznad Havaja. Ispod tebe se dime brojni
vulkani, a naročito najveći havajski živi vulkan Mauna Loa. A malo dalјe
ćuti, zamrla i pusta, jedna još moćnija grdosija, mrtvi vulkan Mauna Kea. To
je najprvo što si vidio, a dalјe — eh, duga bi to priča bila šta samo o
Havajima zna jedan pionir iz kružoka za geografiju.
Nego, hoću da vam pričam o jednom sasvim drugom junaku i deliji, o
jednom dječaku koji se vozio na jednom sasvim drukčijem ćilimu, na
čarobnom ćilimu Neznanju.
Imao Je taj dječak na svom putu velikih doživlјaja i grdnih stradanija, pa
je korisno da svak sazna kako se provede onaj ko se pouzda u čarobni ćilim
Neznanje.
Bio vam je to, dakle, jedan veoma razmažen i nemaran mališan koji je u
svemu zaostajao iza svojih drugova, ćesto je izostajao iz škole, a kad bi ostala
djeca pošla na neki zajednički posao, on je uvijek ostajao kod kuće. Zbog
toga su mu drugovi dali ime Ostoja, iako se on zvao sasvim drukčije.
Cuo naš Ostoja kako njegovi drugovi iz kružoka za geografiju često
pričaju o dalekim zemlјama, morima i neobičnim životinjama, pa i on poželio
da sve to vidi i da tamo otputuje.
Lako je putovati djeci koja znaju geografiju.
Prouče najprije kraj u koji putuju, spreme sve što im tamo treba i krenu na
voz.
Ako je riječ o dalekim zemlјama, i za to se nađe načina. Služeći se
čarobnim ćilimom Znanjem, divnim šarenim ćilimčetom, dijete putuje u
mašti ili u snu u koju god zemlјu hoće i tamo vidi sve njezine lјepote i
bogatstva. Zajedno s Eskimima provoza se sankama koje vuku psi, jaše preko
pustinje Sahare na visokoj kamili ili juri avionom iznad čitave šume tornjeva
na petroleumskim izvorima kod Bakua.
Naumio, dakle, i naš Ostoja da tako proputuje po svijetu, pa sjedi tako
jedne večeri pored prozora, gleda u daleke zvijezde i sve sam sa sobom
šapuće:
— Ko li će mi pomoći da doznam i vidim kako je u drugim zemlјama i
šta sve tamo ima da se vidi?
Iz tame naleti skitnica vjetar, upade u Ostojinu sobu i stade da lista po
nekoj knjizi. U mraku se jasno čulo kako knjiga šapuće svojim brojnim
listovima:

Znanje je sila, znanje je moć,

učimo, djeco, dan i noć...

— Eh, šta ću ja kad nemam znanja! — rastuži se Ostoja. — Ko bi mi

onda pomogao.
— Ovamo, ovamo, ja ću te provozati po svijetu! — začu se iz tame nečiji
hvalisav glas.
— Ko je to? — u strahu povika Ostoja.
— Ja sam čarobni ćilim Neznanje — odgovori tajanstveni glas iz
pomrčine, i pred našeg začuđenog Ostoju doplovi iz mraka neko čudovište u
obliku ogromne bijele guske, pa stade da mu se hvali:
— Vidiš, momčiću, ja sam ti čarobni ćilim Neznanje, i po godinama sam
stariji mnogo od mog smrtnog neprijatelјa Znanja. Neznanjem je bila
naoružana većina starih kralјeva, prvosveštenika, vračara i mađioničara. Da ja
nisam tako jak, zar bi se oni tako mene držali.
— šta, zar si ti veća sila nego Znanje? — začudi se rđavi učenik Ostoja.
— Pa razumije se, lјudino! — stade da se šepuri Neznanje. — Eto, na
primjer, Znanjem je bio naoružan filozof Galilej Galileo, pa je stao da
dokazuje, budala jedna, da se zemlјa okreće, a na to su skočili sveštenici
naoružani Neznanjem i bacili ga u tamnicu. Vidiš, eto, samo na tome jednom
primjeru da je Neznanje jače od Znanja.
— Ali, ovaj, meni se čini da je danas pobijedilo Galilejevo učenje i da je
najzad ipak dokazano da se zemlјa zaista okreće — promuca Ostoja.
— Budalo budalasta! — povika na nj Neznanje. — Eto, i ti si počeo da se
hvališ znanjem. — Ne valјa ti to, junače! Povjeri se ti samo meni, pa ćeš
dobro proći. Eto, hajde da te provozam. Deder, kuda želiš?
— Na Južni pol! — uzviknu Ostoja.
— Vrlo dobro! — reče mu čarobni ćilim Neznanje. — To je tamo u
pravcu zvijezde Sjevernjače. Ponesi samo kupaći kostim i suncobran, jer je
tamo strašna vrućina. Uzmi mrežu za lovlјenje leptirova, tamo živi mnoštvo
velikih raznobojnih leptirova.
 Posluša lakovjerni Ostoja, pa se opremi kao da će na lјetovanje, skoči na
čarobni ćilim-gusku i oni poletješe prema sjeveru brzo poput munje.
Nisu bili stigli ni do prvih ostrva na Dalekom sjeveru kad zapadoše u
neku snježnu oluju i strašnu polarnu vijavicu. Ostoja stade da cvokoće,
poblijedje od straha i povika:
— Brzo me spuštaj na zemlјu, čarobni ćilime! Umrijeću od straha i od
zime! Prokleti Južni pol!
— Otkud Južni pol?! Ovo je put za Sjeverni pol, neznalico jedna! —
doviknu mu mladi sovjetski avijatičar Kolјa Prćonosov, naletjevši pored
njega na ogromnom avionu po čijim je krilima blistala tanka skrama
poleđice. — S čarobnim ćilimom Neznanjem nećeš ti, mala junačino, daleko
otići!
Posramlјen, Ostoja se sa svojim guska-ćilimom brzo spusti među
raspucale ledene bregove, a ćilim Neznanje stade da ga savjetuje:
— Potrči malo sa svojom mrežom između ledenih bregova, pa ćeš uloviti
i nekog šarenog leptirića.
Drhtureći Ostoja potrča između bijelih ledenih gromada, pažlјivo motreći
neće li se odakle pokazati čarobni šareni leptir. Tek što je odmakao stotinu
koraka, iza jednog ledenog bloka ispade ogroman sjeverni medvjed i ustremi
se na nj.
— Golišane, šta tražiš ovdje?! — prodere se strašni meca još strašnijim
glasom, tako da je od straha poblijedjela čak i čarobna sjeverna svjetlost koja
se širila na horizontu u obliku raskošne blistave draperije.
— Leptiriće tražim, lep... lep... — stade da muca Ostoja, a na to se
medvjed još više rasrdi, prosto mu pocrvenješe oči.
— Zar se u domovini bijelog mede love leptirovi, neznalico jedna! —
zagrmje on i natisnu se za Ostojom kao moćni ledeni usov. Siromah Ostoja
dade tabanima takvu vatru da su sve iskre iz leda skakale, brzo skoči na
čarobnu gusku Neznanje i zapomaga:
— Hvataj maglu ćilime, eto snježnog medvjeda s vatrenim očima!
Guskasti ćilim Neznanje brzo se diže uvis, noseći uplašenog Ostoju.
Rasrđeni meda stiže samo toliko da ćilimu dohvati i očupa njegov guskin rep.
— Vidi, vidi — zakuka ćilim — čim si saznao kako je kod Sjevernog
pola, odmah se okrnjio tvoj ćilim Neznanje, nestalo mu repa.
 Poleti ćilim preko brda i planina sve dalјe na jug, preleti preko
Sredozemnog mora i u krugovima stade da se spušta sve niže iznad mutne i
razlivene rijeke Nila.
— Kakva je to rijeka? — začuđeno upita Ostoja.
— Hm, kakva! Sigurno Dunav — progunđa čarobni ćilim Neznanje. —
Ta zar ima veće rijeke od našeg Dunava?
Spustiše se na obalu. Upeče im u leđa žarko afričko sunce, pa Ostoja
predloži:
— Ćilime, da se okupamo. Ja mislim da u ovoj rijeci nema opasnih riba
ili nekih drugih strahota.
— Nema, nema! — potvrdi ćilim.
Oba skočiše u Nil, ali tek što zaplivaše, povrvje za njima sa svih strana
mnoštvo nilskih krokodila, manjih i većih, i stadoše se utrkivati i boriti ko će
ih prije zgrabiti i progutati.
— Krokodili! Natrag na obalu! — prestravlјeno povika Ostoja, koji je
nekad u nekoj maloj knjižici pročitao nešto o tim džinovskim gušterima.
Zahvalјujući samo krokodilskoj svađi, njih dvojica uspješe da nekako, na
jedvite jade, umaknu na obalu. Jedino je jedan hitri mladi krokodil uspio da
dohvati ćilim-gusku za desno krilo i da ga dobro očerupa.
— Bježimo, bježimo, evo krokodila na obalu! — zadihano promuca
Ostoja, pa brzo pojaha svoj čarobni ćilim i oni se žurno vinuše uvis. Samo je
sad čarobni ćilim letio kroz vazduh sporo i nahero, jer mu je smetalo
očerupano desno krilo.
— Eto, što ti više saznaješ o svijetu, ja sam sve nemoćniji! —
nezadovolјno gaknu ćilim-guska leteći nekud u pravcu Australije. Tu se ćilim
Neznanje spusti na jedno nisko koralno ostrvo koje se nalazilo u
takozvanome Moru ajkula.
— Oh-ho, nije ovo ona krokodilska rijeka, ovdje se može mirno kupati!
— stade da sladi čarobni ćilim, ali Ostoja sumnjivo zavrtje glavom.
— Ovo je neko toplo more, nije kao naš Jadran, možda u njemu ima
morskih pasa, ajkula.
— Morskih pasa! Jedva da sam i čuo za tako nešto — reče čarobni ćilim.
— Skači ti samo u more, nema njih ovdje.
 Lakovjerni Ostoja posluša savjetodavca Neznanje, pa glavačke bućnu u
more, ali tek što je pomolio nos iznad slane vode, sa svih strana, u pravcu
prema njemu, jurile su proždrlјive ajkule sijekući talase svojim leđnim
perajama.
— Ajkule! — zakrešta iznad samih talasa jedan okretni galeb, a mali
Ostoja, brže od puščanog zrna, zapliva prema bliskoj obali i izmače na
pijesak ispred samog nosa najprve ajkule, koja se već bila prevrnula na leđa
spremna da ga proguta.
— Bježimo! Brže kući! — povika on svom ćilimu Neznanju skočivši mu
na leđa, pa jurnu na njemu nisko iznad uznemirenih talasa. Tu se za njima
džilitnu jedna okretna ajkula, dohvati ćilim-gusku za lijevo krilo i dobro ga
očerupa. Jadni čarobni ćilim sad je jedva letio sa svojim očerupanim krilima i
kusim repom.
Poslije mnogo muke i stradanja najzad su jedva stigli do Ostojine kuće.
Uplašen i umoran, Ostoja je samo promucao:
— Eh, Neznanje, Neznanje, nikad više neću da putujem s takvom vrstom
čarobnih ćilima.
— To je rekao, pa se pružio po krevetu i zaspao mrtvim snom.
— A šta je dalјe bilo? — pitaš me ti.
Šta je bilo? Ujutru se Ostoja rano probudio, ali dugo nije mogao da se
domisli je li sve ono s čarobnim ćilimom bio san ili java. Ipak je, za svaki
slučaj, otrčao u kružok geografa u svojoj školi i zamolio ih:
— Drugovi, primite me u svoj kružok. Eh, da vi samo znate kakve
nevolјe očekuju onoga koji krene po svijetu pouzdavajući se u Neznanje. Uh,
uh, i sad me hvata jeza!
Naravno, primili su ga u geografski kružok. I već poslije dva mjeseca naš
je Ostoja jezdio na čarobnom ćilimu Znanju. Letio je sve do Ekvatora, gdje je
u sjenci palme drijemao lav, pa do dalekih polarnih predjela gdje su se po
ledu šetkale ptice pingvini, dostojanstven kao kakva velika gospoda.
 KOMANDIR MILICIJE

U hodniku milicije začu se nekakva vika, cika, struganje i šištanje, tako

da komandir u svojoj sobi začuđeno diže pogled s posla i pomisli:
— Koji li je to đavo sad? Kao da električnim usisivačem četkaju
majmuna.
Istog trena vrata se s treskom otvoriše i u sobi upade jedna lјutita mamica
vukući za uvo sedmogodišnjeg dečaka. Mali se otimao, strugao nogama i
krvnički krivio lice kao gusar sa Žutog mora kad se bori tajfunom.
— Evo ti ga, druže komandiru! — povika mamica — Predajem ti ga
zajedno sa svim njegovim klikerima praćkom, otkinutom dugmadi, s pet
metara kanapa, : mrtvim vrapcem u džepu i s tri hilјade bubica u glavi
— Pa to je pri njemu čitava jedna menažerija, kafilerija i sitničarija! —
začudi se komandir. — šta d; počnem s tim?
— Najpre mu isterajte bubice iz glave! — povik« mama. — To se
najbolјe radi prutom, kaišem, lenji rom, mašicama, papučom...
— Stoj, stop! — prekide je komandir. — Deca s« ne smeju tući.
— Ma ja ću njega živog odrati! — kivno ciknu ma mica.
— Oh-hoj drugarice, pa to su radili varvari sa svojim zaroblјenicima —
prekori je komandir. — Mi van to nećemo dozvoliti.
— Gle, gle, pa vi štitite jednog nevalјalca! — pobuni se mamica. — šta
biste vi, na primer, sad s njim uradili?
— Pa, seli bismo da igramo šaha, da čitamo neki strip, a ne bi bilo loše da
i klikera poigramo, iako mene bole leđa otkad sam ono u ratu pregazio zimi
Drinu.
— Da ste vi na mome mestu, ne bi vama bilo do šale — nalјuti se
mamica. — Lako je vama, ali teško meni s ovim ovde stođavolom. Da se vi o
njemu samo nedelјu dana brinete, ja bih drage volјe, preuzela čitav vaš posao
samo da se malo odniorim.
 — Dobro, pristajem — reče komandir. — Evo, da vam odmah predam
dužnost. Hoćete li?
— Daj! — polakomi se žena.
— Pazite sad — poče komandir — najpre vam skrećem pažnju na
najvažnije stvari.
— Samo ti teraj! — povika mama.
— Dakle, na području naše opštine imamo sedamnaest škola. Morate se
pobrinuti da se svakom detetu osigura miran odlazak u školu, mirno učenje i
povratak kući, na ručak. Sad zasad imamo svega oko trinaest hilјada školske i
preko deset hilјada predškolske dece.
— Au, pobogu! — uskliknu mamica.
— Imamo zatim na našem području oko sto četrdeset pijanica koje obnoć
larmaju i dosađuju prolaznicima. I na njih se mora strogo paziti.
— Kuku meni! — prepade se mamica.
— Naći će se tu i tamo i oko pedeset raznih besposličara i sitnih lopova
koji rado dolaze u goste kroz prozor i odnose stvari za uspomenu, obilaze
konopce s rublјem i zavlače ruke u tuđe džepove. Morate paziti svakome od
njih na prste.
— Jadna ja! — zakuka mamica.
— Onda imamo i stotinjak porodica u kojima se često dešavaju tuče pa ih
valјa razvađati. I tu se morate na vreme naći, samo se čuvajte oklagija,
tanjira, sekira, noževa i drugih tvrdih i oštrih predmeta.
— Propala sam! — uzdahnu mamica.
— Morate zatim budno paziti da se ne zapali koja od nekoliko hilјada
kuća, da ne bude razbijen nijedan izlog ni prozor, da se ne pojavi pseto
lutalica ili besna mačka, da vračare ne obilaze po kućama i da onaj
arhiprevarant Milojica iz Bumbareva opet ne prodaje ispod ruke rakiju u
kojoj ima paprike.
— Još mi samo Milojica treba! — uskliknu mama.
— Da ne zaboravim: imamo u našoj opštini još i tri pesnika koji piju
konjak, ne briju se i prete da će postati besmrtni, a inače ne prave kakve
druge veće štete. Treba ih samo opomenuti, kad se razgalame u sitne sate.
— Ta prestanite već jednom s nabrajanjem, predajem se! — zavapi
mamica.
— Predajte vi meni dečaka kao što smo se pogodili, a vi primite onu
dečju armiju iz naših škola, četu pijanica, pola čete lopova, odred bojdžija,
trideset ulica s kućama, pse, mačke, vračare, Milojicu i tri pesnika.
— Teško meni! — zaplaka mamica. — Otkud ja mogu da se nosim s
tolikim svetom?
— A kako se nosim ja i vi još hoćete da mi natovarite na vrat vašeg
dečaka — reče komandir. — Dosta mi je što ja njega čuvam kad je izvan
svoje kuće.
— Dobro, primam ga natrag — pokajnički reče mamica.
— A nećete ga tući? — upita komandir. — Inače, ne vraćam ga.
— Neću — obeća mama.
Tako se rastadoše sve troje zadovolјni: i mama, i komandir, i dečak.
Komandir je samo za uspomenu zadržao dečakovu praćku. To je, veli, zato
što ja čuvam sve prozore u okolini, a praćka je opasno oružje.
Tako sad, u muzeju milicije, gde se čuvaju razna strašna oruđa, oružja i
predmeti, stoji mala dečakova praćka pored bombi, paklenih mašina, pištolјa,
boksera, bodeža, kalauza, turpija i špijunskih foto-aparata u dugmetu od
kaputa. Ispod nje stoji kratak zapis:
»Ručni bacač kamenja, oduzet od sedmogodišnjeg istreblјivača vrabaca i
razbijača prozora i sijalica. Proizveden u tajnoj podrumskoj radionici, iza
bureta s kupusom«.
 PRIČA HARALAMPIJA LADOLEŽA

(LAGAO HARALAMPIJE, PRILAGIVAO

BRANKO ĆOPIĆ, ŠTAMPALE »MALE NOVINE«)

Moj prijatelј Haralampije Ladolež, prodavač zjala, konjskih rogova i

žablјih dlaka, ovako mi je opisao svoj rodni kraj:
Znaš, to ti je tamo na kraju mravlјega puta, kroz krtičin tunel, iza pileće
škole, tamo gde mačka mesečinu prede, zec pušku nosi, a patak mornaricom
komanduje.
— Vidi, vidi! — čudim se ja.
Tamo ti magla panjeve izvalјuje, gromovi lenčuge iza sna bude, munja
starcima lule pali, a od oblaka se jastuci prave — nastavlјao je da se hvali
moj prijatelј.
— Pa to je neki neobičan kraj — uozbilјih se ja.
— Kako da ne — potvrdi Haralampije. — Nema takvog kraja širom sveta
koliko bi koza repom opasala, dokle se krmačine gusle čuju, nema ga takvog
dokle petao s praga skočiti može.
— Ma šta veliš! — bečim se ja.
U mom zavičaju tolјagama se buve iz čakšira gone, kuburama se lampe
gase, malјem se pamet u glavu zabija, a kad nekom nešto na pamet padne, na
glavi mu iskoči čvoruga koliko jaje.
— Pa vi onda mislite samo na meke stvari — predložih mu ja.
— Probali smo i to — priznade Haralampije — ali čim nam na um padne
pekmez, med, kajmak ili neka kaša, tako se ulepimo da oko nas imaju posla
svi mačići, štenad, pčele, muve, a o medvedima da i ne govorimo.
 — Bogme vi imate mnogo sekiracije — primetih ja.
— E, to nam već ne zadaje previše posla — priznade on — U mom kraju
ima jedna polјana za sekiranje, pa tamo ide svaki onaj ko se zbog nečeg brine
i sekira.
— Pa kako to tamo izgleda? — radoznalo upitah ja.
— Lepo, brate; neko se živ jede i to bez noža, vilјuške i soli, drugog od
sekiracije pola nema kao da si ga nožem presekao, treći od brige lupa glavu
čekićem, četvrti se sav istopio pa od njega ostala samo bara i u njoj žabac sav
pozeleneo od sekiranja.
— Pa ipak se kod nas teško živi — požalih ga ja.
— Pa baš i nije tako — odvrati on. — Mi ti ponajviše sedimo i pričamo
priče, lisica nam poštu nosi, pisma ostavlјa u kokošinjce, telegrame predaje
pužu, a pare nam daje osmi dan u nedelјi. Dimom podupiremo krovove da
nam ne padnu na glavu, prstom pucamo na vukove, na suncu pečemo leto
dok ne dobijemo vrelu žutu jesen, naduvamo svaku senku u noći dok ne
naraste bar u stotinu medveda.
— Auh, brate! — prepadoh se ja.
— A što se ti odmah plašiš? — začudi se on — Ja sam, na primer, tako
kuražan da sam jednom dočekao u zasedi sam sebe, povikao »ruke uvis!«,
oplјačkao se do gole kože i još na kraju skinuo sa sebe kaput i strpao ga u
džep toga istog kaputa.
— Pa kako si mogao sam sebe da oplјačkaš? — zinuh ja.
— To je bar prosta stvar, kako ne razumeš: opirio sam moje džepove i
napunio svoje džepove, eto ti. To je isto tako jednostavno kao kad staneš pred
ogledalo i bekelјiš se sam na sebe.
— Pa ovaj... to još pomalo i razumem promucah ja — samo, znaš, ne
verujem ono drugo: kako si mogao strpati kaput u njegov rođeni džep?
— To ne znam ni ja — zbuni se Ladolež — Možda je džep na kaputu bio
veći od kaputa.
— E, to ti se već zove skočiti sam sebi u usta! — povikah ja.
— To se kod nas često radi — priznade Ladolež — Zato su nam svima
zubi oštećeni.
— A vi skačite bosi i dobro zinite.
 To ti je vrlo mudar savet — složi se on — Mi i bez toga mnogo zevamo,
jer, znaš, tako se uvek prodaju zjala.
— Aha-ha-ha! — eksplodirah ja od smeha kao bomba i digoh u vazduh
čitavu kuću, a moj prijatelј Ladolež na to sav planu od stida i zapali obližnje
selo. Utom dojuriše vatrogasci, a ja pobegoh koliko me oči nose i noge vode
da mi ne bi ugasili moj pripovedački žar.
Ko bi vam inače iskitio ovakvu priču? Ako sam išta slagao, dabogda
polјubio svoja rođena leđa, ujeo se za lakat i sam sebi na uvo pričao priče.
SABRANA DJELA BRANKA ĆOPIĆA

KNJIGA JEDANAESTA
BOSONOGO DJETINJSTVO

Izdavač
SOUR »SVJETLOST«
Izdavačka radna organizacija
OOUR Izdavačka djelatnost Sarajevo

Za izdavača
GAVRILO GRAHOVAC

Tehnički urednik
LJUBOMIR PILJA

Korektor
NATALIJA KULIĆ

Štampa
TISKARNA MLADINSKA KNJIGA,
LJUBLJANA

Štampano u 10.000 primjeraka 1987. godine

ISBN 86-01-01046-6