Charles Pierre Baudelaire 

(Pariz, 9. travnja 1821. - Pariz, 31.

kolovoza 1867.), francuski pjesnik i kritičar. Njegovo djelo sadrži
elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku
pjesama Cvjetovi zla , koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim
djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen
Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne
likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Obilježen kao
bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je
pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima
čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih
desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.Danas
priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je
postao klasikom.

Majka Caroline Archimbaut-Dufays, rođena u Londonu, u

egzilu, 1793. udala se mlada za 34 godine starijeg Baudelarie
što tada nije bila rijetkost. Otac Joseph-François bio je civilni
službenik.Bio  je veoma obrazovan, strastven štovatelj ideje
prosvjetiteljstva i obožavao je slikarstvo. Dapače i slikao je,
amaterski. Želio je usaditi u sina ljubav prema knjigama i
slikarstvu i možda bi život dječaka bio sasvim  drugačiji da tata
nije naglo umro kad je Charles imao šest godina. Zato nije
čudno što se maleni jako vezao uz majku i obožavao je zemlju
po kojoj je hodala.Majka se preudala, te je Charles pau u drugi
plan. Obitelj se preselila u Lyon a Charlesa su poslali u vojnu
školu u kojoj je i stanovao što ga je dodatno uvjerilo kako ga se
majka u neku ruku odrekla. Kolege su ga opisale kao
profinjenog klinca koji je volio književnost i koji se razlikovao od
učenika jer je bio nestalan u učenju, ponekad vrijedan a
ponekad sklon dokonosti ali – svakako bio zanimljiv.
Baudelairenije znao što bi nakon internata a morao je upisati
studij pa se odlučio za pravo, ali nije bio sretan odabirom
budućeg zvanja.. Rekao je kako ne nalazi zanimanje kojim bi se
volio baviti. Sve je manje odlazio na predavanja i slijedeće je
dvije godine provodio u pariškoj Latinskoj četvrti s namjerom da
postane pisac. Počeo je piti, plaćati prostitutke i zadužio se.
Charles nije upadao u dugove zbog poroka već zbog taštine –
bio je slab na lijepu i skupu odjeću i postao najpoznatiji dandy
Pariza. U to se vrijeme, ludujući s kraljicama noći zarazio
sifilisom i gonorejom. Uz to je uronio u svijet hašiša i opijuma
što sve više zabrinjavalo roditelje osobito poočima koji je bio
čovjek s karijerom i ugledom

PUT U INDIJU
Diplomu je Baudelaire stekao 1839. ali se nije imao namjeru
baviti pravom što je ojadilo majku koja nije mogla shvatiti zašto
se njen pametni sin okrenuo književnosti. Stvari su izmicale
kontroli pa je na kraju očuh posinka 1841. poslao na putovanje
u Calcuttu, Indiju kako se već uobičavalo “ukrotiti” neposlušne
mladiće – na brod, u vojsku, dalek put koji će ga naučiti pameti.
Baudelarie je to iskustvo “odradio” i vratio se za godinu dana i
dalje bez želje da bude pravnik ali je putovanje u egzotične
krajeve na njega ostavilo traga. Kasnije će u njegovim
pjesmama česta tema biti more, jedrenje i egzotične luke koje je
vidio i posjetio. Pričat će o putovanjima s puno pretjerivanja i sa
žarom objašnjavati kako je jahao na slonovima.
Kada se vratio u Pariz sprijateljio se s piscima i umjetnicima, 
naslijedio novac koji mu je dozvoljavao da se ponaša kao
pariški dandy i trošio na odjeću, izlaske, prijatelje, piće, drogu,
provodio dane po galerijama i kafićima.

Baudelaire se zaljubio u Jeanne Duval koja ga je inspirirala za

njegovu najslavniju zbirku “Crna Venera” i zbog koje je napisao
najljepše ali i one pjesme prepune očaja. Roditelji su bili protiv
te veze. Jeanne je naime bila mulatkinja, rođena na Haitiju,
imala je francuske i afričke pretke, nije se znala godina njenog
rođenja i veza nije bila primjerena. Očajan, Baudelaire se
pokušao ubiti. Do 1844. potrošio je skoro polovicu nasljedstva
pa je obitelj sudski dobila spor po kojem je Baudelaire dobio
odvjetnika koji će upravljati ostatkom nasljedstva i davati mu
apanažu. Usput budi rečeno, mizernu što je Baudelairea
dovodilo do očaja jer nije mogao nastaviti živjeti kao šminker,
bez brige i raskošno. Mama nije podnosila Jeanne i tvrdila je da
ova muči njenog sina i samo izvlači novac koji je zaista plaćao
sve djevojčine hirove. Koliko god turbulentna veza bila njih su
dvoje ostali zajedno 20 godina. Po nekim je izvorima Jeanne je
umrla pet godina prije svog slavnog ljubavnika, oronula i slijepa,
a nekim su tvrdili kako su je vidjeli tri godine nakon njegove
smrti, na štakama, obogaljenu od sifilisa.
Charles joj je posvetio “Balkon”, “Parfum exotique”, “La
chevelure”, “Sed non satiata”, “Le serpent qui danse”, “Une
charogne”…

CVJETOVI ZLA

No u “Cvjetovima zla” je opjevao stvari i pojave o kojima se do

tada nisu slagale rime. Opjevao je bol, ružnoću, smrad, pisao je
o tajnim i profanim ljubavima, metamorfozama, melankoniji,
korupciji u gradu, izgubljenoj nevinosti, vinu, smrti, depresiji,
lezbijskoj ljubavi, alkoholu. On piše o zavisti i bludu, grijehu i
propadanju ideala, o nevjeri, traži čitatelja da se odazove mašti
a sebe stavlja na stranu prokletih, na stranu Sotone.
U pjesmama je spajao vezu između zla i ljepote, nasilja i
naslade, neke su zastrašujuće, neke zavidne, a neke prepune
tuge. Mirisi u njegovim pjesmama bude osjećaje nostalgije. Da,
sasvim nov pristup što je kod konzervativaca izazvalo šok.
Baudelaire je platio 300 franaka kazne, zbirka je cenzurirana i
1861. izašlo je izdanje bez šest pjesama pa su je nazivali “Les
Epaves”, “Olupine.”
Moralo je proći stotinu godina da s Baudelaira maknu biljeg
luđaka i mračnjaka i službeno je tek 11. svibnja 1949.
odbačena presuda, a šest zabranjenih pjesama vraćene su
u zbirku. Prethodnica zbirci bila je pjesma “Au lecteur”,
“Čitatelj” u kojem optužuje publiku za licemjerje.
“Cvjetovi zla” zbirka je s 200 pjesama, uglavnom soneta.
U zbirci su njegove muze Jeanne koja je Crna Venera,
Appolonia koja je Bijela Venera i Marie koja je – Madonna. To
što je mulatkinji posvetio pjesme i sa njom živio nisu mu
oprostili jer ni on prema njoj nije bio blag – ona je egzotična i
lijepa, a kada su se posvađali bila bi po njemu lažljiva i
nemilosrdna, pa onda samouvjerena i predivna pa ponovo,
alkoholičarka i monstruozna mješanka. Sve što je pisao onim
dvjema je mlako naspram strasti kojom su prožete pjesme koje
je nadahnula lijepa Jeanne jer je to i ljubav i strast.Ona je
simbol žene kao ljepote ali i zla, a on je i voli i mrzi. Godinama
su se vodile rasprave je li to bolesno ili samo neshvaćeno
pjesništvo, a Charlesov mračan smisao za humor nije pomagao
boljem razumijevanju.