MALE ŽENE REVIEW

Dobar vam dan dragi slušatelji i dobrodošli u još jedno izdanje emisije
Čitajmo knjigu! Ja sam Matea Krauz i danas ću se družiti s vama i
predstaviti vam jedno nevjerojatno dirljivu i značajnu knjigu koja je postala
klasik američke književnosti. Osim američkih, nalazi se na polici svakog
knjigoljupca – riječ je o toploj obiteljskoj priči Male žene, američke
književnice Louise May Alcott. Ova je priča prema the Guardianu proglašena
najvažnijim ženskim romanom svih vremena – tako da sam jedva čekala da
vam predstavim i ovo remek djelo. Udobno se smjestite i nadam se da će
vam biti užitak slušati kao što je meni bilo čitati ovu knjigu!

Louisa May Alcott napisala je i objavila Male žene 1868. godine. U doba kad
žene nisu bile poslovno uspješne, slavne i bogate, osim udajom. Iako je
amerikankama možda bilo mrvicu lakše nego ženama u ostatku svijeta, ipak
je ženska neovisnost bila tek u mislima. No, Louisa je uspjela. Nakon
financijskih poteškoća u koje je njena obitelj zapala, Louisa je pronašla
način da ih iz toga izvuče – pisanjem. Male žene postigle su takav uspjeh da
su joj donijele i slavu i novac, a ubrzo je objavila i nastavke, prvi već godinu
nakon – Dobre supruge. Danas se oba dijela često objavljuju u jednoj knjizi.
Louisa je jedna od rijetkih koja se usudila podržati žensku neovisnost i
samostalnost – i time mi je samo postala još draža jer je ostavila neizbrisiv
trag kako u književnosti, tako i u društvu.
Dok je sudjelovala u Američkom građanskom ratu kao dobrovoljna
bolničarka, smrtno se razboljela i često pisala obitelji, a kasnije su i pisma i
odgovori na njih ukoričeni u „Bolničke crtice“ koje su je predstavile široj
publici.Za roman Male žene inspiraciju je našla upravo u vlastitom
djetinjstvu i svakodnevnom životu s trima sestrama. Priča je prožeta
snažnom porukom za žene i djevojčice cijelog svijeta – čak dva puta je
ekranizirana, a dobila je i svoje nastavke; Mali dječaci i Dječaci gospođice
Jo. Louisa je umrla 6. ožujka 1888., a 1996. uvrštena je u Nacionalnu
žensku kuću slavnih.
Priča prati četiri sestre, a svaka je posve različita od druge: najstarija Meg
koja se bori s taštinom; temperamentna Jo koja ima eksplozivnu narav; tiha
Beth koju krasi krajnja povučenost; te najmlađa Amy koju, baš poput
loknica, kiti ambicija. Na početku knjige djevojke su vrlo mlade, tek u
pubertetu, a zajedno s majkom s nestrpljenjem očekuju svako pismo od
voljenog oca koji je na bojištu za vrijeme američkog Građanskog rata. Tu se
negdje uvijek vrzma i njihov prijatelj Laurie, imućan vršnjak koji živi u
susjedstvu, a koji rado sudjeluje u svakoj etapi odrastanja dragih nam
djevojaka. Ni jedan nestašluk nije propustio. Autorica se potrudila razraditi
svaki lik. Dočarati nam maksimalno karakter, kao i fizički izgled sestara.
Tako nam je već na početku rečeno kako je najstarija sestra Meg ima
šesnaest godina, veoma je lijepa, svijetle puti, krupnih očiju, guste, meke
kose i predivnih ruku kojima se dičila. Željna druženja, plesa i lijepog
raspoloženja. Jo je bila mlađa samo godinu dana od nje. Visoka, vitka,
tamnoputa, velikih šaka i širih nogu, malo je podsjećala i na dječaka.
Pogotovo svojim držanjem i duhom koji je neukrotiv. Jedino što ju je krasilo
u očima neznanaca bila je njena kosa. Prekrasna, duga kosa koju je često
nosila pod mrežicom kako bi obuzdala njene nestašluke. Beth je imala samo
trinaest. Sramežljiva, bojažljiva, živjela je u vlastitom svijetu nesebičnog,
čistog dječjeg pogleda iz kojega je rijetko izlazila. I Amy, možda najmlađa, ali
najupečatljivija. Plavih očiju i kose, kreativnog duha, šarene mašte. Svaka je
djevojka imala svoje snove, ali niti jedna nije gazila preko najbližih ili na bilo
koji način zaboravila svoju obitelj kako bi do tih snova došla. I mislim da je
to ono što najviše krasi ovu knjigu. Ta čista, sestrinska ljubav. Kao i
darežljivost i simpatija prema onima oko nas.
Kroz sljedećih desetak godina njihovi se životi razvijaju u kojekakvim
smjerovima, pa tako i knjiga od početne zanosne naivnosti korača prema sve
ozbiljnijim temama i sve drastičnijem razvoju likova. Priča je tekla iznimno
zanimljivo. Pratilo se sve. Od malih sitnica poput poklona koje su pripremale
jedna za drugu, odlaska na ples, šivanja, pomoći slabijima, ljubavi prema
sestri, ocu, majci pa sve do pronalaska sebe. Svaka od sestara pronašla je
svoje ja. I svaka je imala drukčiju sudbinu. Ono što je bilo posebno
zanimljivo, kako bi se razbio taj krug žena, u priču je dodan, već skoro na
samom početku, Laurie. Dječak koji živi malo imućnije, ali povučeno, no bio
je spreman podijeliti sve s ove četiri djevojke. Rado je u dogovoru s vlastitim
djedom djevojkama omogućio sviranje klavira, cvijeće, koji poklon tu i tamo,
a i očekivano da je pao na jednu od sestara. Kako su odrastali, tako smo
imali priliku više osjetiti te iskre ljubavi i privrženosti. Iako sudbina ima
drugačije namjere… a autorica je osim aspekta namijenjenog djeci uvrstila i
ljubavnu priču. I to ne samo među dva lika. Svjedočili smo velikoj ljubavi
prvo od strane roditelja ovih djevojaka koji su se čvrsto držali unatoč svim
nedaćama, siromaštvu, razdvojenosti pa sve do prvih ljubavi Meg, Jo i
Amy…

Alcott je knjigu napisala sa vidljivom inspiracijom u vlastitoj obitelji u kojoj

se poticala samostalnost na kakvu rijetko nailazimo u ženskoj literaturi toga
vremena. Ova mala fiktivna obitelj nekoć je bila vrlo bogata, no opet su došli
do toga da žive u oskudnim uvjetima, i to ih je naučilo kako da ne izgube
fokus na stvari koje su doista bitne: obitelj, podrška, integritet i rad. Ova
bliska obitelj nikad ne očajava, njezini članovi se snažno oslanjaju jedni na
druge, a mlade djevojke se od malena upućuje na neovisno donošenje
odluka (čak i kad su pogrešne), dok ih spol ne sprječava da novčano
doprinose boljitku obitelji kroz vlastito zalaganje i rad, već prema talentu i
sklonosti svake od djevojaka.

Sasvim mi je jasno zašto je knjiga “Male žene” toliko popularna toliko dugo
nakon objavljivanja baš kao što mi je sasvim jasno zašto je postala takav hit
odmah po objavljivanju. Pa i sama Jo u jednom trenutku promišlja: “Što je
to u jednoj običnoj, jednostavnoj pričici da ju ljudi toliko hvale?”
I tada, baš kao i danas, puno je lakše i pisati i čitati o strastvenim nerealnim
pretjerivanjima nego progovoriti o svakodnevici i likovima iskreno, bez
uvijanja. Naravno, obitelj March je sasvim sigurno idealizirana, ali ona je još
uvijek stvarna, gotovo opipljiva u svojoj uvjerljivosti.
Ovaj bezvremenski klasik između svojih redova tople obiteljske priče govori
najviše upravo o ovome, o odgoju, o vrlinama koje je potrebno usaditi u
mlade ljude i o ljubavi, onoj bezgraničnoj, roditeljskoj, sestrinskoj, bratskoj,
obiteljskoj…Male žene je topla priča o obitelji, odrastanju, sazrijevanju i
kućnom odgoju. O učenju na vlastitim greškama, o tome što znači imati
dobro vodstvo. Istovremeno je prikaz jednog vremena, drugačijeg od ovog
našeg.
Mogli bi razglabati unedogled o značenju njihovih postupaka i zašto su
napravili ovo, a nisu ono… Ali zapravo nema potrebe. Male žene na kraju
odrastu, naprave svoje izbore i hrabro se suoče sa životom. Što bi možda
ponekad trebali i svi mi.
Male Žene možete pronaći na policama hrvatskih knjižara, pa ako sam vas
zainteresirala možete ju pronaći čak u nekoliko izdanja. Meni je bilo iznimno
zadovoljstvo čitati i pričati vam o ovoj knjizi, stoga ako čeznete za malo
iskrene obiteljske topline i ljubavi u ova ružna i nasilna vremena – ova
knjiga je definitivno za vas! Nadam se da ste uživali slušajući, s vama je bila
Matea Krauz i srdačno vas pozdravljam, a vi nemojte nikuda jer vas nakon
ovoga čekaju prave glazbene poslastice!
Snažna ženska perspektiva ne preza pred dobrim, ali i lošim stranama
takvih odnosa, ne boji se ružnoga, a da pritom knjiga nikad ne gubi svoju
dražesnu stranu.

Knjiga “Male žene” iskreno se obraća svakodnevnim ženama i progovara im

jezikom koji one mogu razumjeti. I baš kao i junakinje, knjiga “Male žene” je
fokusirana, odvažna, mila i dražesna, sve u isto vrijeme, uz predivan
komentar o važnosti obitelji.
Topla priča, predivni karakteri, uvjerljivi dijalozi i snaga iznimnog pisanja
zaista su kombinacija za jedan svevremeni klasik. Već sad jedva čekam da
se ovoj knjizi ponovno vratim.

Smatram da je odsutnost njihovog oca, gospodina Marcha, zbog posla, na bitan način utjecala na
karakter i izbore ovih Malih žena. Vjerujem da su tražile nešto stabilno, pitomo, a opet snažno, čvrsto
u muškarcu jer su po uzoru na svoju majku bile sklone mnogim žrtvama kako bi spasile svoj odnos. Iz
tog razloga smatram da ovo djelo ne pokazuje zastarjele uloge žena nego i pojedine čari istinske
ljubavi. Jer muškarci ovdje nisu prikazani kao životinje koje maltretiraju svoje supruge, nasuprot, oni
su spremni ići na kraj svijeta zbog svojih izabranica i rado će se odreći kaputa za neku stvar koja je
potrebnija gospođi u kući. Bezvremenski je ovo klasik upravo zbog toga. Nije se ograničio na samo
jedan sloj, misli, postupke i običaje. Sve je tako jednostavno, jasno i iskreno.

No, obje ih jednako volim.

Louisa je za Male žene iskoristila vlastitu životnu priču, pri čemu je lik Jo March temeljila na sebi. A
upravo je Jo meni omiljeni lik u romanu, iako se ne slažem s nekim njenim životnim odabirima.
Doduše, ni neki mladog g. Lawrenca mi nisu baš sjeli. Oni koji su čitali, vjerojatno će odmah shvatiti
na što ciljam…

No, što je – tu je. Priča je ispričana.

Na početku susrećemo Meg, Jo, Beth i Amy – zabrinute i tužne. Nakon godina dobrog života, u kojem
im ništa nije manjkalo, zapale su u oskudicu i više si nisu mogle priuštiti sve na što su navikle, otac im
je na frontu, a majka se trudi sve držati pod kontrolom. No, svaka je sanjala svoje. I bio bi to vrlo
tužan Božić da sestre nisu imale brojne vrline kojima su se borile protiv tih malih demona i napravile
su i sebi i majci sasvim pristojan Božić, usput poklonivši i ono malo što su imale onima koji nemaju.
Oca nema, pa su djevojke same s majkom i služavkom Hannom, koja je i sama već član obitelji. U
susjedstvu živi imućan g. Lawrence i njegov unuk Laurie, mladić od 15 -tak godina. Laurie je usamljen
i tužan, što će djevojke primjetiti, a Jo uzeti u zadatak sprijateljiti se s njim.

I od tada pratimo živote vesele petorke, kako odrastaju i stasaju, pretvaraju se iz dječaka i djevojčica u
mladiće i djevojke, a onda i u odrasle muškarce i žene. Kroz nestašluke, smijeh, suze i nevolje,
upoznajemo različitost njihovih karaktera i puteve kojima žele ići, snove koje sanjaju. Svatko od njih, u
dobru i zlu stoji uz sve ostale i međusobno se bodre, tješe i pomažu kroz životne nevolje, radosti i
teške odluke.

Posebnu ulogu u njihovim životima imaju roditelji, posebno gospođa March i stari g. Lawrence, koji,
iako se u početku čini strog i krut, uz pomoć djevojaka uspije naučiti kako pokazati pravog sebe i svoju
ranjivu stranu…

Cijeli roman zapravo pokazuje kako se mijenjamo pod utjecajem drugih i životnih odabira koje
moramo donositi, kako reagiramo na ljubav i povjerenje i kako pustiti život da ide svojim tokom. Kako
se nositi s problemima i nevoljama, kako ustrajati i nalaziti kompromise, kako sagledati cijelu sliku i
pokazati empatiju.

Ne bojim se, ali čini mi se da ću čak i u raju čeznuti za vama i domom.