Rani jadi, jedna su od najpoznatijih djela srpskog pisca Danila Kisa.

Čitava zbirka je prepricana u trećem licu, kao niz sjećanja Andreasa

Sema, što je dalo velike mogućnosti piscu da ispriča priče svog
detinjstva i mladosti. U sklopu tih manjih prica, Andreas Sam govori
o svom teskom zivotu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na samom pocetku djela upoznajemo se sa djecakom. Andreas

cezne za djetinjstvom. Sjeca se drugova, ulica pa cak I skole, osim
toga sjeca se njegove kuce koje vise nema, gladi, siromastva i
nemastine. On se vraca u njegovo rodno mjesto u Madjarskoj, ali mu
je tamo sve nepoznato. Ne moze da pronadje svoju ulicu jer su
kestenove ispod kojih se nekad igrao posjekli. Andreas razgovara sa
svojim prijateljem o sastavu koji su napisali iz srpskog jezika.
Andreas pise o hljebu koji se smjeska u korpi, sto pokazuje koliko je
zapravo bilo tesko Andreasu i njegovoj porodici u doba Nacisticke
Njemacke. Mali Andreas je bio u strahu svako vece. Jedne noci se
probudio misleci da je neko dosao da mu ubije oca. Iako je njegovo
djetinjstvo bilo tesko djecak pokusava da izadje iz mracnog kruga I
uziva u ljepoti prirode. Livade su za njega bile krasne, prepune
divnih, raznobojnih I mirsinih cvjetova. Kako I on sam kaze
“Pobjednik nad vremenom, jos uvjek nemocan pred cvecem i
livadom.

Tokom tog perioda spominju se I sjecanja na oca, sto nas dovodi

do zakljucka da je Andreasov otac Eduard odveden u Ausvic I ubijen
od starne Nacisticke Njemacke. Udarali su ga pendrecima i kundacima, on je
jaukao i padao, žene su ga hrabrile i podizale, a on je, jaoj, plakao kao malo dete, dok
se iz njega širio miris njegova tela, grozni zadah njegovih izdajničkih creva.“ Andreas
se prisjeca trenutaka sa njegovim ocem , pa tako I njegove djacke
knjizice koja na mjestu gdje stoji ime i prezime oca, nalazi se samo
talasasta linija koja upucuje na to da je djecak sa nepunih 9 godina
izgubio oca.