Za početak Emil se počinje involvirati u rad vlastitim rukama, cilj mu je bio uzgojiti grašak, no na put

mu staje susjed Robert koji bez razmišljanja o Emilovom trudu sasječe taj grašak. Ta činjenica slama
Emilovo srce, ne uviđa da je on stupio na tuđi posjed i bez poštovanja tuđeg vlasništva činio ono što
ga je volja. Na kraju saznajemo da je susjed Robert bio uzgajao dinje kojima se jako veselio i koje je
Emil upropastio posadivši svoj grašak. Obezvrijedio je tuđi trud iako i njega samog boli što mu je
sasječen grašak. Emil uči o privatnom vlasništvu kroz svoju bol, naučio je da koliko god on poštuje i
cijeni vlastiti rad ne znači da su tuđi rad i trud manje važni. Mora biti svjestan ograničenja i pravila
koja mora poštivati kako bi se na ispravan način mogao koristiti tuđim stvarima. Isto tako kroz
primjer razbijenog prozora Rousseaue na vrlo rigorozan način kazni Emila tako što ga zatvara u
mračnu sobu bez prozora. Zatvaranjem u sobu uči Emila kako sve njegove ne promišljene i na taj
način sebične radnje imaju posljedice. Emil nije dugo vremena bio zatvoren ali je za to vrijeme naučio
da radnje koje idu samo njemu u korist bez razmišljanja o tuđim osjećajima, nose svoje posljedice,
rađa mu se savjest. Savjest koja mu govori s kojim se posljedicama njegov odgajatelj sada mora
nositi, radi njegovih postupaka koje on ne može poništiti.

Rousseaue kroz kaznu nikako ne želi uskratiti dijete, nije mu cilj zabraniti radoznalost već je ukrotiti i
na ispravan način usmjeriti. Mora biti svjestan svojih radnji i posljedica koje dolaze uz to. Dijete ne
treba požurivat ni u čemu kako mora osvijestiti svoje pogreške u kazni tako i učiti mora polako. Kroz
polagano učenje dijete se ne kvari, uzima dovoljno vremena da shvati sve nove pojmove iako kroz
dalje čitanje Rousseaue naglašava kako djetetu pojmovi ništa ne znače oni ih već samo uče napamet.
Dijete uči kroz vizuale, kroz slike, karte… Novi pojmovi koji djeca svaki dan u školi uče im samo
prolete kroz glavu, što na kraju dovodi do naglog odrastanja jer učitelj koji sve te pojmove zna
smatra da ih sada prenio djetetu i da u je to ostalo usađeno. Realnost je daleko od toga, sve te puste
riječi, rečenice koje se nadovezuju jedna na drugu vrlo brzo ispare iz dječje glave. Te knjige im
usađuju pojmove koje ni sami ne razumiju, umjesto da bez žurbe dijete samo dođe do zaključka koje
će time i zapamtiti. Djeci kojoj se guraju knjige pod nos usađujemo neke opće poznate primjere, ili
kako bi to školski rekli učimo ih „kulturi“. Što za djecu znači kultura, dječja kultura bi se trebala
sastojati od igre i učenju o samom sebi, svojim emocijama, dijete treba bit svjesno svojih
mogućnosti… Na nama je da im razvijamo maštu, a da si oni samim time razvijaju svoju kreativnost.
Učiti dijete da bude blagonaklono, darežljivo, iskreno i milostivo, to je zadatak odgajatelja. No u svim
tim dobročinstvima, treba znati granicu gdje dijete ne smije činiti izvan vlastite koristi ili iz navike
ruke već iz vrline duše.

Za primjer odgajanja prirodnog divljaštva prikladni su bili Spartanci, kao ljudi koji su se morali
prilagođavati svojoj okolini kako bi preživjeli. Na tom primjeru stavljajući dijete u poziciju gdje se
samo mora snalaziti, otkrivati, upuštati u stvari za koje ne zna završni rezultat ga najbolje uči o
vlastitim sposobnostima i spoznaje snagu svoga tijela koliko i duha. Ne stajanjem na put mu
ostavljamo prostora i slobode da se sami snađu te sami odrede svoje sljedeće radnje. Kada bi ih
istinski pustili da sami odluče, time im ne bi mogli osvijestiti sve negativne strane okoline, dijete bi ih
samo naučilo te bi ih prevelo sebi razumljivom. Zato dijete ne bi imalo potrebu lagati, skrivati ili
namjerno htjelo povrijediti. Gledalo bi svoju korist ali bez da naškodi drugome.

U svakom slučaju kao i do sada zadatak odgajatelja mora biti vrlo diskretan, koliko god upravlja
djetetom ono mora ostati tajanstven u svojim namjerama. Postavlja ga u situacije od kojih bi moglo
učiti za daljnji život, odgovara tek na poneka pitanja, tek prividno odgaja dječaka da jednoga dana
bude čovjek koji teži vrlinama života. Autoritet u svojem slučaju prikazuje tek kada ga je potrebno
kazniti ili mu zabraniti ponešto.
Kada bi saznali da nam dijete laže, bili bi ga raskrinkali u toj laži u nadi da će prestat ili bi ga već
smjestili u kaznu bez objašnjenja?