U drugoj knjizi Emila Rousseau govori o zaštiti djeteta i njegova života.

Na način da sam dokučuje

odgovore života. Roditelji kao zaštitnici svoje djece, prenose mudrosti kao i strahove, umjesto da s
vremenom dijete samo dođe u doticaj s time. Uvode ih u svijet preispitivanja i odgovore na pitanja
koja još nisu trebala saznati, dok im bez razmišljanja skraćuju djetinjstvo. Odrasli u tolikom strahu od
neočekivanog, od gubitka kontrole žele dijete naučiti sve što bi mu moglo nauditi ili još gore, što je
njima nekad naškodila. Prenošenjem svojih patnji u nadi da bi ih dijete izbjeglo, u njemu samo stvara
strah od nepoznatog. Samom informacijom da ta pojava ili stvar ima negativan utjecaj na nas, izaziva
strah u nama. Tuđa patnja samo odgovora na neka još nepostavljena pitanja, u predanom trenutku,
negativno iskustvo tuđih zadovoljava naša očekivanja kako ne bi iskusili isto. Mudrost Rousseau
opisuje kao sklad volje i moći, tom ravnotežom ostvaruje se bit života. Života za koji se ima snage i
potencijala živjeti, taj život bez straha od nepoznatog, strah da život koji živimo ne živimo dobro. Uz
volju i moć, oslanjamo se na sebe i svoja iskustva, koristimo volju za kretanju prema naprijed, straha
od neuspjeha, za pronalazak cilja, uz pomoć moći razuma suočavamo se sa samim sobom i ulazimo u
balans svog života. Ne razmišljamo kako živimo taj život, već ga samo živimo. Vezanje za prošlost i
razmišljanjem od budućnosti, remeti naš mir. Puštanjem djeteta da bude još naivno i u istraživačkom
duhu, u tom trenutku gdje prošlost još ne postoji, a budućnost je još vrlo bliska. Djetinjstvo čini
neponovljivim, ta mističnost predmeta i otkivanje novoga. To je ono što se ne bi trebalo uskratiti,
Rousseauova metoda da se dijete pusti da se ozljedi ili rasplače uči ga o svojoj okolini, jer nije isto
kad sam to osjeti na svojoj koži. Sva pitanja trebaju biti odgovorena, ali tek kada budu postavljena.

Stvoreni smo da budemo ljudi, da budemo u množini, zajednici, ovisimo jedan o drugome ali to ne
znači da dijelimo našu originalnost, jer u toj jednakosti potrebno je sačuvati jednu razliku između
sebe i drugih. Treba naći način kako ostat „svoj“.

Rousseau svojom metodom odgoja želi udaljiti vaspitanika od mogućnosti da radi pogreške. Navodi
da bi dijete trebalo sprječavati da radi pogreške, a ako ih učini on bi ih sam ignorirao, ne bi tome
davao značaja. Također, ne želi pojasniti djetetu zašto je nešto dobro a nešto loše, to prepušta
njemu samom da za sebe otkrije svoj individualan odgovor tog pitanja. U ovoj vrsti odgoja uloga
roditelja ili odgajatelja je da bude „ nevidljivi putokaz“, treba pokazati sve ispravne smjerove, ali
vaspitanik ih prelazi sam. Odgajatelj ni kojem slučaju ne treba postavljati svoja uvjerenja, čak ni kako
bi dao argument ili dokazao zašto to ne bi smio raditi. Želi dokazati svoju moć kao mudrija i starija
osoba, ali bez utjecaja autoriteta, jednostavno sprječava ono što ne smije bez objašnjenja zašto. Tim
postupkom preuzima moć nad vaspitanikom, bez da mu nameće svoja uvjerenja i stavove.

„Zadržite, zaustavite strane utiske, da bi spriječili postanak zla, nemoj te suviše brzati da čini dobro,
jer dobro postaje takvo tek onda kada ga razum osvijetli.“ Govori kako je najbolji odgoj onaj u koji
nije dobar, ne doslovno, već ako ni sam roditelj ne zna što mu je činiti, onda roditelj i dijete se
zajedno odgajaju. Dijete duže ostaje u toj naivnosti, znatiželji, igri a roditelj ili odgajatelj raste uz
dijete pa se samim time prilagođava djetetu i njegovim željama i potrebama. Slobodom duha ima
prostora otkriti svoje ambicije, svoje mjesto u svijetu, svoje prave ciljeve. Trenutak kada utjecaj
drugih dođe do nas, gubimo se u toj množini, jer nije više bitno samo vlastiti stav, već mišljenja
drugih se počinju miješat sa našim, naša životna svrha se mrači, ciljevi mute, a zloba širi.

Može li ne pridavanje odgovora, istinski naučiti razliku o dobrom i lošem?