1.

NAVEDITE JEDNU OD SUVREMENIH PRISTUPA (definicija) ODGOJU I PO ČEMU SE ONA

RAZLIKUJE OD TRADICIONALNE DEFINICIJE (pristupa) ODGOJA?

1. Tradicionalni pristupi odgoju smatraju se kao proces namjernog i nadasve sustavno

organiziranog utjecaja starijih, iskusnih članova društva na djecu i mladež. Odgojna nadmoć
odraslih legitimirala se neupitnom vrijednošću tradicije, iskustva i dobne zrelosti. Odgojna
ovisnost djece slijedila je iz poimanja djeteta kao razvojno nedovršene pa stoga inferiorne
(manje vrijedne) osobe. Suvremene definicije kažu kako je odgoj proces formiranja i
samoformiranja čovjeka, izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića sa svim njegovim tjelesnim,
intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama.

2. TEMELJNE RAZLIKE ODGOJA I MANIPULACIJE DJECOM?

2. Odgoj je svrsishodno uplitanje u rast i razvoj djeteta kroz temeljne funkcije odgoja kao što
je socijalizacija, učenje, enkulturalizacija. Odgoj je početak napretka i razvoja čovjeka,
njegova tijela, uma i optimizma, tako da bude prosvijećen, da ima snagu razuma i vlastito
mišljenje (tako da misli samostalno). S druge strane, odgoj znači pripremu čovjeka na život u
društvu – čovjek se mora tako odgojiti da se prilagodi društvu, da pridonosi društvu čime se
gubi dobar dio njegove samostalnosti i posebnosti. Tu se vidi sukob između slobode i
prinude, između pojedinca i društva, između prilagođavanja i zadržavanja vlastitog
mišljenja.

Manipulacija djetetom je namjerna obmana odnosno manipuliranje s djetetom u cilju

postizanja roditeljskog cilja.

MANIPULACIJA RODITELJIMA: je nemoralna pojava koja se tretira kao oblik nasilja te bi se

javnost trebala osvijestiti o kompleksnosti ovog problema. Djeca manipulatori koriste se
brojnim emocionalnim i kognitivnim strategijama manipuliranja u rizičnim situacijama i
odnosima s roditeljima.

3. TEMELJNE FUNKCIJE ODGOJA (U OBITELJI, VRTIĆU, ŠKOLI)!

3. Socijalizacija, Emancipacija, Enkulturalizacija, Odnos naraštaja.

4. KOJE SU TEMELJNE ODGOJNE SREDINE I UKRATKO IH PROKOMENTIRAJTE?

4. Obitelj – temeljno značenje za djecu. To je životna zajednica. Tu se zadovoljavaju osnovne

ljudske potrebe za ljubavlju, sigurnošću, povjerenjem; dijete se uvodi u socijalne i kulturne
norme, obitelj pruža solidarnost ...
Grupe vršnjaka – s oko 3. godine dijete se počinje družiti s vršnjacima i prilagođavati im se
zajedničkim pravilima igre. Grupa daje važna socijalna iskustva, imaju velik utjecaj na
stavove mladeži.
Dječji vrtić – u predškolski odgoj ubrajaju se jaslice, jaslice za puzanje i hodanje, vrtići,
dnevni boravci. Značenje dječjih vrtića: dijete sreće odrasle izvan obitelji koji mu pružaju
pomoć i zaštitu, prestaje monopol roditelja, djeca stupaju u kontakt s drugom djecom
(socijalni aspekt), ostvaruje se obrazovni aspekt gdje se kroz igru stječe koncentracija,
pozornost, preciznost.
Škola – pripisuju joj se tri funkcije: kvalifikacija, selekcija, integracija. Škola uči ponašanju
koje se odnosi na stvar, uči ponašanju na poslu i uspjehu, posjeduje socijalne odnose koji se
odnose na rad. Promatra se iz perspektive društvene funkcije i iz perspektive njezina
značenja za procese učenja djece u razvoju.

5. TEMELJNE SUVREMENE KONCEPCIJE I POGLEDI NA ODGOJ?

5.Dok su 60-ih godina u središtu odgoja bili disciplina, ispunjavanje dužnosti, poslušnost,
djelatnost, poredak, ..., u posljednje vrijeme došlo je do promjene vrijednosti, a time i do
promjene ciljeva odgoja. U modernom odgoju naglašava se samo razvijanje (npr. borba za
vlastita prava i ravnopravnost, autonomija, upravljanje samim sobom, refleksivnost –
razmišljanje o svojim postupcima, zrelost – korištenje vlastitog razuma, kritiziranje tuđeg
mišljenja). Neki kritiziraju ovakvu promjenu naglašavajući da je kod mnogih ljudi došlo do
promjene mentaliteta – ljudi više misle samo na sebe i pritom ne gledaju na druge. Ističu da
se kritika nalazi ispred ljubavi, sloboda ispred dužnosti i odgovornosti i slično. U pedagogiji
ciljevi odgoja su nužno kontroverzni. Pedagogija ne može utjecati na izbor ciljeva odgoja te
normi i vrijednosti koje se tim ciljevima pokušaju usvojiti – svaka sredina ima svoje ciljeve
odgoja.

Prihvaćanje djeteta takvog kakvo jest, Postavljanje granica, Izgradnja djetetovog

samopouzdanja i samosvijesti, Vjerovati djetetu i vjerovati u dijete, Odgovornosti djeteta i
roditelja.

Pozitivno roditeljstvo temelj je zdravog odnosa s djecom. Biti odgovoran roditelj ne znači
udovoljiti svakoj djetetovoj želji, nego dosljedno odgovarati na dječje potrebe za brigom,
strukturom, uvažavanjem i osnaživanjem. Bez obzira na vrstu obitelji, roditelji imaju
odgovornost zauzimati se za svoju djecu, pružati im adekvatan primjer i svakog dana truditi
se napredovati kao roditelji.

6. EMPATIJA – EMOCIONALNA PISMENOST. OBJASNITE TEORIJU EMPATIJE I KAKO

PONAŠANJE ODRASLIH PRIDONOSI EMPATIJI KOD DJECE.

6. Teorija empatije temelji se na povezivanju međuljudskog razumijevanja i humanih

međuljudskih odnosa. U empatiji su razumijevanje i izražavanje emocija isprepleteni jer su za
empatijski odgovor potrebni svijest o emocijama druge osobe i vikarsko iskustvo tih emocija.
Empatija uključuje sposobnost prepoznavanja različitih emocija, zauzimanje tuđe
emocionalne perspektive i suosjećanja s tom osobom. Roditeljstvo snažno utječe na
empatiju i suosjećanje. Kad su roditelji topli, potiču izražavanje emocija kod svoje djece i
pokazuju osjetljivu empatijsku brigu za osjećaje svoje djece tada postoji veća vjerojatnost da
će njihova djeca reagirati na brižan način na uznemirenost drugih. Osim što služe kao modeli
za suosjećanje, roditelji mogu pomoći djeci da nauče regulirati ljutite osjećaje koji narušavaju
empatiju i suosjećanje. Trebaju izbjegavati autoritaran odgoj i igranje uloga koje negativno
djeluju na razvoj empatije.

7. KRATKO OBJASNITE ČIME RODITELJI PRAVDAJU UPOTREBU BATINE U ODGOJU? KOJI SU

ARGUMENTI KOJE STRUČNJACI IZNOSE U SVEZI POTREBE POTPUNOG ELIMINIRANJA
TJELESNOG KAŽNJAVANJA DJECE KAO ODGOJNE METODE? – DVA SU PITANJA, ALI SE
ISPREPLIĆU PA SAM ODGOVORILA U JEDNOM!
7. a) da nauče razlikovati ispravno od neispravnog

b) način kažnjavanja bez kojeg nema odgoja

c) način pokazivanja ljubavi jer mi je stalo do djeteta i da mu bude dobro u životu

d) to je priprema za život

Tjelesno kažnjavanje nije nasilje - Nasilje je nasiljei ono što znamo nazivati samo kao
discipliniranje djeteta, primjerice nekoliko udaraca po stražnjici, jest fizičko nasilje. Postoje I
brojni drugi oblici zanemarivanja, zlostavljanja I vršenja nasilja n a d drugim bićem kaoš to je
verbalno nasilje, psihološkonasilje, seksualno nasilje… Odgajate li svoje dijete koristeći se
nekim oblikom nasilja, naučit će te ga da je nasilje prihvatljivo, da ono ustvari I nije nasilje I
vjerojatno će i ono koristiti iste metode u odnosima s drugim ljudima te u odgoju svoje djece
jednog dana.

Svako ima pravo odgajati svoju djecu kako želi - Ako vam je fizičko kažnjavanje
prihvatljiv način odgoja i redovito ga koristite, budite spremni na sve posljedice koje iz toga
mogu proizaći.

“To što ponekad udarim dijete, ne znači da će ono sutra biti nasilnik ili tući
svojudjecu.”

Nasilje se rađa nasiljem. Ako tučete svoje dijete, ono uči da je to normalno u odnos u I
usvaja takav model ponašanja. Ovisno o temperamentu, takvo dijete će možda već u vrtiću
početi tući svoje vršnjake ili potpuno suprotno, povući se u sebe.

Tu itamo po guzi ne može škoditi – ali mi ne znamo koliko naš udarac boli dijete, jel to
mjerljivo.

Tjelesno kažnjavanje daje rezultate - Kratkoročne da, jer dijete će se vjerojatno smiriti
nakon kažnjavanja. Ali ne zato što je naučilo lekciju, već zato što se plaši vas i boli koju ste
mu nanijeli. Efekt batina je obično samo privremen i djeluje dok ste vi prisutni. Čim vas nema
blizu, dijete će vjerojatno ponoviti nestašluk.

“I mene su moji tukli, pa sam ispao normalan!” – Nema osobe koja se s nostalgijom prisjeća
batina I osjećaja koji su je prožimale u trenucima između pojedinog udarca po stražnjici.
Čovjek se tada osjeća jadno, prkosno, naradije bi vratio istom mjerom, mrzi roditelja I
želiosvetu…

Nažalost, efikasnija kazna ne postoji - Naravno da postoji! Svaka kazna koja je usmjerena na
ponašanje, a ne na osobu djeteta je primjerena. Primjerice, dijete je trčalo pokući igralo se s
loptom. Prvi put ga upozorite i recite da ćete mu oduzeti loptu bude li se još loptalo po kući.
Drugi put mu oduzmite loptu. Ne trebate ni vikati, niti se prijetiti, nitiv rijeđati dijete da je
glupo, zločesto, nemoguće, već jednostavno provedite svoje obećanje i ne posustajte.

Batina je iz raja izašla – kada? Toga u Biblijinema.

8. KAŽNJAVANJE I ODGOJ!

8. Djeca nikada ne zaboravljaju poniženje, nasilje koje dovodi do asocijalnog ponašanja,

narušava mentalno zdravlje, djeca smatraju kako se nasiljem postižu ciljev I irješavaju
zadaci.Cilj je kažnjavanja mijenjanje ponašanja djece, poštivanje reda, rada i svjesne
discipline, a ne slijepa poslušnost. Kazna mora biti primjerena dobi djeteta i prekršaju te vrlo
učinkovita i postići svoj cilj, a da ne ostavi negativne i štetne posljedice na mladu osobu.S
kaznom se ne smije odugovlačiti, ne izricati je pred drugom djecom. Važno je da kazna ne
uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, poniženje, tjelesno kažnjavanje ili bilo koji drugi oblik
nasilja i povrede dječje ličnosti i njegova dostojanstva. Prije izricanja kazne, s djetetom treba
mirno, otvoreno i konkretno razgovarati, dopustiti mu da ono iznese svoje viđenje kršenja
discipline, nerada, odnosno prekršaja kućnih pravila i reda, zatim mu objasniti zašto to
njegovo ponašanje zaslužuje kaznu, uvjeriti ga da to nije odmazda, nego mjera upozorenja da
se tako više ne ponaša. Napomenuti mu treba da se oglušilo o sve ranije opomene da to ne
čini te da je bilo dosta upozorenja i od sada će, ako kazna ne bude polučila zadovoljavajuće
rezultate, kazne biti sve strože. Pri tomu se ne smije zaboraviti reći mu da je kazna
usmjerena na njegove postupke, a ne na njega kao osobu te da to neće utjecati na njihove
odnose, jer ga i dalje voli istim žarom kao i prije. Razgovor mora biti otvoren, prijateljski,
ugodan, a kaznu može predložiti dijete, s tim da se odmah dogovori i redoslijed oštrijih kazni
koje će uslijediti ako ne dođe do promjene ponašanja, tako da ono zna što ga čeka ako
nastavi s takvim ponašanjem. Najvažnije je da dijete shvati svoju pogrešku i kršenje discipline
i da kaznu prihvati kao primjerenu prekršaju te da zna da više nema tolerancije i da za isto
neprihvatljivo ponašanje slijedi veća kazna. Bez obzira na neuspjeh primijenjenih pedagoških
mjera, tjelesno kažnjavanje ne smije se primjenjivati.

Kazna se može javiti u različitim oblicima kao što je tjelesna bol ili prijetnja njome, socijalne
sankcije, izolacija ili uskraćivanje povlastica. Pretpostavlja se da svi ti postupci dovode do
uklanjanja nepoželjnog ponašanja, no ponekad kažnjavanje izaziva kontra efekte. Mnoga
istraživanja i praktična iskustva pokazuju da kazna ne uklanja ponašanje već potiskuje
pojedina ponašanja u određenim situacijama. Međutim, čim izvor kažnjavanja ili sama
kazna nisu prisutni, neželjeno ponašanje se ponovno javlja. Kazna uvijek ima dvije strane:
može se davati kao tjelesna ili verbalna kazna (vikanje, prijetnje) ili u obliku uskraćivanja
privilegija (ne može ići vani). Ono što se ni u kojem slučaju ne bi trebalo koristiti kao kazna
je uskraćivanje ljubavi. Dijete je u konstantnom procesu učenja ponašanja i roditeljska je
dužnost pomoći mu. U nekim situacijama kazne su neophodne, međutim, kad je
upotrebljavamo, mora biti:

1. Pravovremena - Kazna je efikasnija što je kraći vremenski razmak između ponašanja i

kazne.

2. Uz objašnjenje - Kazna je efikasnija ako je popraćena kratkim, ne dugačkim

objašnjenjem.

3. Dosljedna - Kažnjavanje je efikasnije što je dosljednije. Ako jedno te isto ponašanje nekad
kažnjavamo, a nekad ne, ono će se više učvrstiti nego ako ga uopće ne kažnjavamo.
Nedosljednost se javlja i kada oba roditelja nisu usklađena u odgoj djece.

4. Osoba koja kažnjava - što je bolji odnos između djeteta i osobe koja ga kažnjava, to je
kazna efikasnija.

5. Kaznu je potrebno individualizirati jer mala opomena može djelotvorno zaustaviti

aktivnost jednog djeteta, a istovremeno biti potpuno neučinkovita kod drugog.

6. Kazna ne smije sadržavati sakrivene nagrade - na primjer za kaznu pošaljemo dijete u

sobu gdje može gledati televiziju, razgovarati na telefon ili slušati glazbu, a u protivnome bi
slušao naše "prodike".
7. Pripaziti na popratne pojave kod kažnjavanja jer jake kazne mogu dovesti do pretjeranih
emocionalnih reakcija i bijega što može ugroziti psihičku dobrobit djeteta.

8. Uz kaznu treba potkrepljivati željeno ponašanje da bi pokazali djetetu kako treba

promijeniti ponašanje, odnosno da bi naučio koje je ponašanje ispravno. Kad ga kaznimo za
neispravno ponašanje, ono i dalje ne zna što bi trebao činiti. Primjerice dijete se želi igrati s
igračkom koju je prije uzelo drugo dijete i ono mu je otme iz ruke. Kaznimo dijete tako da mu
oduzmemo igračku i vratimo je djetetu koje se prvo počelo igrati. Dijete iz toga može
zaključiti da je ono manje vrijedno pa nema pravo igrati se s igračkom, stoga mu moramo
objasniti da ako nešto želimo, možemo lijepo zamoliti drugu osobu da nam posudi.

9. Fizičko kažnjavanje maksimalno se izbjegava jer ne uči djecu što je dobro, već kako biti
nasilan i bez kontrole te uzrokuju bol, ljutnju pa čak i ozljeđivanje. Prema teoriji socijalnog
učenja, djeca uče oponašanjem modela tako da djeca koja su fizički kažnjavana pokazuju
smanjenu osjetljivost na agresiju, usvajaju je kao obrazac ponašanja te su tolerantniji prema
agresiji.

10. Iako kažnjavanje može biti dio discipline, puno bolji efekt ima gubitak privilegija, no one
nikad ne smiju uključivati temeljne djetetove potrebe kao: hrana, vrijeme provedeno s
roditeljima, sigurnost, ljubav ili povjerenje.

11. Nikad se ne smije kažnjavati malu djecu ispod 3 godine jer: a) mala djeca ne razlikuju
uzrok i posljedicu; b) ne rade štetu namjerno već samo istražuju okolinu; c) još nemaju
kognitivne sposobnosti da razlikuju dobro od lošeg. Djeca između 3 i 11 mogu se kazniti
gubitkom privilegija kao što je uskraćivanje gledanja omiljene serije ili crtića, igranje
omiljenom lutkom i sl.

10. Navedi dva osnovna tipa/oblika maltretiranja djece i za svaki od njih njihove osnovne
podtipove

10. 1) Tjelesno zlostavljanje (Opekline, Ugrizi, Čupanje kose, lomljenje kostiju)

2) Psihološko zlostavljanje djeteta (odbacivanje, teroriziranje, ignoriranje, manipuliranje,

izoliranje djece i isključivanje iz obiteljskih procesa, blamiranje, podsmjehivanje)
11. Navedi čimbenike koji mogu upućivati na izostanak nadzora nad djetetom (najmanje
pet)
11. 1) Dijete je često samo (slobodni dio dana, vikendi, praznici..)
2) Dijete bježi od roditelja
3) Nekulturno se ponaša
4) Dijete se često druži s nepoznatima i s osobama mnogo starijim od sebe
5) Djeca iznuđuju ili nasilno otimaju novac ili stvari od odraslih osoba ili vršnjaka
6) Roditelji ne sudjeluju u aktivnostima i slobodnom vremenu djeteta
7)Roditelji rijetko dolaze u školu, ne ispričavaju djetetove izostanke
8) Roditelji ne znaju niti se zanimaju o tome s kim im se dijete druži

14. Što se smatra rizičnim činiteljima nasilnog ponašanja a mogu proizlaziti iz šire socijalne
okoline (navedi najmanje pet činitelja) i ukratko ih objasnite I
ASOCIJALNO/DISFUNKCIONALNO PONAŠANJE.

NASILNO PONAŠANJE:

1. Nasljedni činitelji pridonose razvitku agresivnog ponašanja kod oblikovanju djetetova

temperamenta. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je razvitku agresivnosti.

2.Situacija u obitelji-nepovoljna emocionalna klima u obitelji posebno kod onih sa nižim

socioekonomskim statusom, antisocijalnu ličnost majke ili oca, bračno nezadovoljstvo
roditelja. Uzroci agresivnog ponašanja tiču se i odgojnog stila roditelja -ako se roditelj ponaša
agresivno, djeca će usvojiti njihov model, ako dopuštaju agresivno ponašanje djeca će ga i
razviti. Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu rezultira potiskivanjem straha,
bola, poniženja, dok na spoznajnom planu dijete može zaključiti da je agresivno ponašanje
način preživljavanja

3.Situacija u školi -učenici strahuju od neuspjeha, od neispunjavanja očekivanja, prevelika

zahtjevnost izvor je straha i nesigurnosti, a svaka ispitna situacija pridonosi napetosti, što
može generalizirati agresivno ponašanje. Agresivni potencijal donesen u školu uvećava se
akademskim i osobnim neuspjesima, nekorektnim postupcima, lošom komunikacijom.

4.Suvremeni stil življenja -loša prehrana /junkfood/ potencira rast adrenalina što utječe na
agresivnost.
5. Utjecaj medija-istraživanja pokazuju da djeca koja gledaju nasilje na TV-u, videu,
računalnim igricama često postaju agresivnija i manje suosjećaju sa žrtvama nasilja
(posljedice nisu jednake za svu djecu). Čimbenici rizika su :loš roditeljski nadzor, loše vještine
rješavanja problema, prethodna agresivnost i nasilnost, nedostatak roditeljskih pravila –
značajniji čimbenik rizika nego količina nasilja u medijima.

Što se može učiniti

 Roditelji mogu ublažiti utjecaje
 Roditeljska obveza – argumentirano komentirati medijske sadržaje (poštovati stavove
djece i pomoći da shvate)

 Više od medijskog nasilja šteti pasivnost okoline (neodlučnost da primjereno

reagiramo na neprimjerene sadržaje)

Škola
 Razvoj kritičke pismenosti
 Pomoć da postanu autonomni prema medijskim prezentacijama života i svijeta
 Pomoć u istraživanju medijskih stavova i vrijednosti lociranih ispod površine
 Promatranje medijskih poruka s etičkog aspekta

ASOCIJALNO PONAŠANJE

asocijalno ponašanje, socijalno neovisno ponašanje koje nije pod utjecajem socijalnih i
moralnih normi i može biti štetno za funkcioniranje neke skupine ili društva. Osobe
asocijalna ponašanja ravnodušne su prema dominantnim vrijednostima, društvenim
običajima i pravilima, nedostaje im osjećaj krivnje i odgovornosti, nisu sposobni učiti i
odgađati potrebe.Jedan oblik odstupanja od uobičajenog ponašanje je asocijalno ponašanje,
a manifestuje se nedostatkom interesovanja za društveni život, suženim krugom prijatelja,
lošim kvalitetom međuljudske komunikacije, pasivnošću i nezainteresovanošću individue za
svijet koji je okružuje. Asocijalne osobe ne prihvataju opće društvene norme, ne razvijaju
društvena osjećanja i ne prilagođavaju se društvenim odnosima. Asocijalno ponašanje
obuhvata veliki raspon asocijalnih postupaka, od pretjerane neposlušnosti u ranom
djetinjstvu do prestupničkog ponašanja.Asocijalno ponašanje je poremećaj u ponašanju koji
se manifestuje nepostojanjem interesovanja za društveni život, suženim krugom prijatelja,
lošim kvalitetom interpersonalnih komunikacija i odnosa, i uopšte pasivnošću i
nezainteresovanošću individue za svet koji je okružuje. Asocijalna osoba za razliku od
delinkventne ne čini protivdruštvene radnje, već se distancira od društva.Osobe s
antisocijalnim poremećajem ličnosti obično nemaju osjećaj za dobro i loše. Često mogu kršiti
zakon i prava drugih, upadati u probleme ili sukobe. Mogu lagati, ponašati se nasilno i imati
problema s drogama i alkoholom. Osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti možda neće
moći ispuniti obveze prema obitelji, poslu ili školi. Simptomi antisocijalnog poremećaja
osobnosti mogu uključivati:

 Nepoštivanje dobrog i lošeg

 Uporno laganje ili prijevare
 Korištenje šarma ili pameti da se manipulira drugima
 Ponavljajući problemi sa zakonom
 Opetovano kršenje prava drugih
 Zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta
 Zastrašivanje drugih
 Agresivno ili nasilno ponašanje
 Nedostatak kajanja
 Impulzivno ponašanje
 Nemir
 Loše ili zlostavljačke veze
 Neodgovorno ponašanje

Intenzitet simptoma antisocijalnog poremećaja osobnosti vrhunac doseže tijekom 20-ih, a

zatim se može smanjiti tijekom vremena. Nije jasno je li to posljedica starenja ili podizanja
svijesti o posljedicama antisocijalnog ponašanja.

No, iako će ljudi s ovim poremećajem imati manju vjerojatnost da će počiniti zločine protiv
drugih kasnije u životu, još uvijek mogu imati problema s funkcioniranjem u odnosima, na
poslu ili školi.

Uzroci antisocijalnog poremećaja osobnosti

Osobnost je spoj misli, emocija i ponašanja koji nas čini jedinstvenima. To je način na koji
ljudi gledaju, razumiju i odnose se prema vanjskom svijetu kakvim ga sami vide.

Osobnost se oblikuje u djetinjstvu kroz interakciju dva faktora:

 Naslijeđeni faktori ili geni – to su aspekti osobnosti koje su nam prenijeli roditelji,
poput stidljivosti ili optimizma. To se ponekad naziva temperament.
  Okolina i životne situacije – to je okruženje u kojem netko odrasta, događaji koji su
se dogodili i odnosi s članovima obitelji i drugima. Uključuje stvari poput tipa roditelja
koji su nas odgajali, da li je to bilo okruženje ljubavi ili problema.

Smatra se da poremećaje ličnosti uzrokuje kombinacija genetskih i okolišnih utjecaja. Neki

ljudi mogu imati genetsku predispoziciju za razvoj antisocijalnog poremećaja ličnosti i životne
situacije mogu potaknuti njegov stvarni razvoj.

Također, smatra se da možda postoji veza između ranih nedostataka empatije,

razumijevanja perspektive i problema drugih, i kasnije pojave antisocijalnog poremećaja
ličnosti. Ti osobni problemi mogu biti otkriveni ranije, a to može poboljšati šanse za njihovo
liječenje.

Testiranje i dijagnoza

Kada liječnici vjeruju da netko ima antisocijalni poremećaj ličnosti poduzet će niz medicinskih
i psiholoških testova. Oni pomažu isključiti druge probleme koji bi mogli biti uzrok simptoma,
odrediti dijagnozu i komplikacije.

Ovi testovi najčešće uključuju:

 Fizički pregled – to može uključivati mjerenje visine i težine, provjeru vitalnih

znakova, kao što su rad srca, krvni tlak i temperatura, slušanje srce i pluća.
 Laboratorijske testove – koji mogu uključivati kompletnu krvnu slika, testiranje na
alkohol i droge te provjeru funkcije štitnjače.
 Psihološku procjenu – liječnik postavlja pitanja o mislima, osjećajima, odnosima i
ponašanju. Pita o simptomima, uključujući i kad su počeli, koliko su teški, kako utječu na
svakodnevni život i da li su se slične epizode dogodile u prošlosti. Također će pitati o
mislima o samoubojstvu, samoozljeđivanju ili ozljeđivanju drugih.

Određivanje tipa poremećaja ličnosti

Ponekad može biti teško odrediti da li simptomi ukazuju na antisocijalni poremećaj ličnosti ili
neki drugi poremećaj ličnosti, budući da se neki simptomi preklapaju s više od jednim
poremećajem.

Ključni čimbenik u dijagnosticiranju antisocijalnog poremećaja ličnosti je način na koji se

osoba odnosi prema drugima.

Dijagnostički kriteriji

Da bi se postavila dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti, osoba mora ispunjavati

kriterije za dijagnozu antisocijalnog poremećaja osobnosti, a oni su:

 Najmanje 18 godina starosti

 Simptomi poremećaja ponašanja koji su se pojavili prije 15. godine, što može
uključivati djela poput krađe, vandalizma, nasilja i okrutnosti prema životinjama
 Opetovano kršenje zakona
 Opetovano laganje drugima i prijevare
 Razdražljivost i agresivnost, opetovano sudjelovanje u fizičkim sukobima ili napadima
 Nedostatak osjećaja grižnje savjesti ili opravdavati ponašanje koje šteti drugima
 Impulzivno djelovanje i ne planiranje unaprijed

Osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti najvjerojatnije neće dati točan prikaz tih
simptoma. Umjesto toga, liječnik će prikupiti dokaze za dijagnozu postavljajući pitanja
bliskim osobama.

15. Navedite osnovne vrste socijalnog učenja ( U: H.Gujdons, Gizak. G i dr.)

15. Modeliranje, imitacija, identifikacija

16. Navedi temeljne odrednice u odnosu socijalizacije i odgoja?

16.Socijalizacija je složeni proces izgrađivanja djetetove ličnosti. Socijalizacija obuhvaća sve
planirane pedagoške mjere i neplanirane utjecaje kojima se djeca i mladi uklapaju u društvo i
preuzimaju svoje područje odgovornosti. Odgoj je dio socijalizacije, onaj dio koji se planski
organizira (škola, vrtić, zatvor…, domovi) i to neovisno o obitelji, u institucijama. Odgoj je
proces stjecanja ili integriranja voljnih i karakternih osobina čovjeka.

17. Definirajte – navedite osnove – formalnog, neformalnog i informalnog učenja uz

primjer za svaki oblik

 Formalnno- uključuje sustav općeg, strukovnog i visokoškolskog obrazovanja do

razine poslijediplomskog studija. Provodi ga ovlaštena ustanova. Izvodi se prema
odobrenim programima i izdaje se javna isprava. (OŠ, SŠ, fakultet..)
 Neformalno- organizirana društvena djelatnost koja zadovoljava dopunske, dodatne
ili alternativne potrebe učenja i koja može, ali ne mora biti povezana sa sustavom
formalnog obrazovanja, ne daje se javna isprava. (tečajevi npr.nekog jezika)
 Informalno- samoobrazovanje, učenje koje pojedinac izvaninstitucionalno organizira
za sebe. Neorganizirane aktivnosti usvajanja znanja i vještina iz svakodnevnog
iskustva te drugih utjecaja i izvora iz okoline.

18. Koja se socijalna ponašanja smatraju prihvatljivim u ranom razvojnom periodu djece
(do 4. god.) za razliku od kasnijih razvojnih faza i ukratko obrazložite zbog čega

18. Prilično burna faza često se ponašaju kako roditelji ne žele (udaraju, bacaju, razbijaju,
imaju ispade bijesa, govore proste riječi)prelaze granicu u maštanju pa izmišljaju priče i
događaje, druže se sa izmišljenim prijateljima. Kod djeteta se nastavlja potreba za
samostalnošću, ali u novom obliku kao potreba za preuzimanjem inicijative, postaje sve
kompetentnije - može napraviti ono što je zamislilo, zanimaju ga stvari koje potiču stvaranje i
provjeravanje novih zaključaka, pokazuje sposobnosti za određene aktivnosti, ustrajno je u
započetom.

19. Što može škola učiniti na poboljšanju komunikacije s roditeljima?

19. Potrebno je poznavanje strukture i funkcioniranje pojedine obitelji za njeno

razumijevanje i uspostavljanje „suradnje obitelji i škole“. Potrebno je poticanje suradnje i
pozitivne te otvorene komunikacije učiteljice i odgajateljice sa djecom i roditeljima. Pod
otvorenošću podrazumijeva se sposobnost odgajatelja i učitelja i njihovu spremnost da
pošteno i bez predrasuda priopće vlastito stajalište roditeljima i da otvorena srca saslušaju
stajališta djece i roditelja. Prihvatiti roditelja kao odraslog partnera, ne podcjenjivati ga,
uspostavljanje povjerenja između roditelja i učitelja, imati realna očekivanja od roditelja,
motivacija roditelja za nastavak rada i suradnje, informiranje roditelja o mogućoj pomoći
društva, škole ili drugih institucija.

20. Čimbenici koji upućuju na tjelesno zapuštanje ?

20. Smatra se na nedostatak tjelesne i zdravstvene brige o djetetu. Prepoznavanje tjelesnog

zapuštanja djece: fizički slabo razvijen, zdravstveno nezbrinut, pokvarenih i oštećenih zubi,
nepravilno hranjen i neredovitih obroka, pokazuje gotovo stalnu glad i žeđ i uslijed toga
nervozu, neprikladno odjeven i obučen, neoprane i nečiste odjeće i obuće, nerazvijenih
higijenskih navika, raščupane, masne, nepodšišane kose, neugodnih tjelesnih mirisa,
uprljanih i potrganih bilježnica i pribora za rad.Zanemarena djeca stalno pokazuju umor ili
bolest, povučena ili agresivna, imaju dugotrajne zdravstvene probleme. Promjene u
ponašanju su: spavanje na nastavi, krađa hrane, prosjačenje, često izostajanje iz škole ili
kašnjenje, izjavljuju da roditelja ili staratelja nema kod kuće,samodestruktivnost,napuštanje
škole.

Znakovi prepoznavanja zanemarivanja: promjene ponašanja uz neprikladno društvo,

neurednost i neodgovornost, često neopravdano odsustvo sa nastave, zaostajanje u rastu i
razvoju u odnosu na vršnjake, učestali zdravstveni problemi.
Tjelesni znakovi: pothranjenost, poremećaj prehrane, proljev, povraćanje, učestali problemi
pojedinih bolesti (EPI, astmatični napadaji), odjeća neprimjerena vremenskim uvjetima,
zapušten izgled.

Emocionalni znakovi: povučenost, nesigurnost, problemi komunikacije, razvojne smetnje

govora i motorike, agresivnost, pasivnost, asocijalno ponašanje, hladan i distanciran odnos
prema roditeljima.

21. Znakovi koju upućuju na tjelesno zlostavljanje ?

21. Namjerno tjelesno ozljeđivanje djeteta. Znakovi koji upućuju na to su: nervoza u
prisutnosti odraslih, agresivnost spram odraslih ili druge djece, strah od odraslih, izrazita
sramežljivost, noćne more, anksioznost, depresivnost, poteškoće u uspostavljanju
komunikacije sa odraslima i sa vršnjacima, nepažljivost i nekoncentriranost u školi, u školu
često dolaze ranije i traže razlog da odlaze kasnije, nerado se presvlače u odjeću kratkih
rukava i nogavica, nagla pogoršanja u ponašanju i uspjehu u školi, teško vjeruju drugima,
opekotine, posjekotine i modrice po raznim dijelovima tijela.

Indikativno ponašanje djeteta koje je fizički zlostavljano: samodestruktivno (to ih oslobađa

emocionalne boli, srame se toga), povučeno ili agresivno (agresivnost je rezultat
identifikacije sa zlostavljačem), neugoda pri fizičkom kontaktu, kronično bježanje od kuće,
žali se na bolove ili se kreće s nelagodom.

22. Čimbenici - znakovi koji upućuju na emocionalno maltretiranje/zlostavljanje ?

22. Emocionalno zlostavljanje podrazumijeva ponašanje u kojem se ne iskazuje briga za

emocionalne potrebe djeteta (ljubav, emocionalna podrška, pažnja)… Znakovi koji upućuju
na to: teškoće u učenju govora, teškoće u učenju i savladavanju odgojno-obrazovnih sadržaja
u školi, loše mišljenje o sebi i svojim mogućnostima, neprihvaćenost u grupi vršnjaka,
neprilagođeno i loše ponašanje (vikanje, psovanje, vrijeđanje, zadirkivanje), maltretiranje
mlađe djece i vršnjaka, maltretiranje životinja, nedostatak interesa za okolinu, uglavnom
nepokazivanje pozitivnih emocija, anksioznost, depresivnost, iritabilnost, laži, mucanje, na
razne načine pokazuje potrebu za ljubavlju i pažnjom, povodljivost za onim koji pokazuju
interes za njega, nedostatak interesa za okolinu i aktivnosti, izrazito introvertirano ili
ekstrovertirano ponašanje.
Gl. obilježja takve djece: nesigurnost, nepovjerljivost, loša slika o sebi i nisko
samopoštovanje, anksioznost, loše spavanje, strah od usnivanja, glavobolje, pritisak u
prsima. Usporenje u psihomotornom razvoju te često razviju anoreksiju, noćno mokrenje,
jake opstipacije, povraćanja i sl., različiti oblici strahova, nepovjerenje, nesigurnost,
nesnalaženje u društvenim situacijama, loša slika o sebi, usamljenost, zabrinutost, problemi
inkontinencije, buntovnost, izbjegavanje obaveza.

23. Čimbenici koji upućuju na seksualno zlostavljanje?

23. Seksualnim zlostavljanjem smatra se bilo kakav kontakt između djeteta i odrasle osobe
kojim se dijete koristi za seksualno stimuliranje odrasle osobe ili se dijete seksualno
iskorištava. Znaci seksualnog zlostavljanja.

Tjelesni indikatori: poderano, zamrljano ili okrvavljeno donje rublje; bolovi ili svrbež u
području genitalija; problemi pri hodanju ili sjedenju; krvarenje iz genitalija; spolne bolesti;
česte urinarne ili gljivične infekcije.

Tjelesni znaci: ozljede genitalnog ili analnog područja te grudi; trudnoća; često tuširanje;
samoozljeđivanje; obrambeni govor tijela; pokrivanje; skrivanje.

Emocionalni znaci: ljutnja, tjeskoba, bespomoćnost, strah od odlaska kući i u krevet, stah od
mraka i zatvorenih vrata, strah da budu sami s određenim ljudima. Regresija u ponašanju –
mokri u krevet, sisa palac.

Promijene u ponašanju kad zlostavljanje počne, češće pobolijevanje i izostajanje iz škole,

dijete govori o seksualnom aktu ranije od svojih vršnjaka, pokazivanje neprikladne igre
seksualne igre ili razumijevanja seksa s obzirom na dob, rijetko i teško govori o svojoj obitelji,
povučenost ili depresivnost, ekscesivna zavodljivost, obrtanje spolnih uloga, promiskuitet u
vrijeme adolescencije, nerazlikovanje emocionalne od seksualnih relacija, pretjerana
zabrinutost za braću ili sestre, nisko samopoštovanje, problemi s vršnjacima, česta
masturbacija, organiziranje seksualnih igara (sa vršnjacima, igračkama, kućnim ljubimcima),
često seksualno ponašanje (interes za tuđe i svoje genitalije), pokazuje probleme hranjenja
(gubitak težine ili povećanje) i spavanja (noćne more), teško prihvaća fizičke kontakte,
zastrašenost, plačljivost, agresivnost, problemi u učenju, nerado se presvlači pred učiteljem i
drugom djecom, strah od nekih mjesta, nagli problemi u školi, loša emocionalna kontrola,
pokušaji samoubojstva, nelagoda pri fizičkom kontaktu ili pri fizičkoj blizini, upotreba prostih
riječi, u crtežima.

24. PROTEKTIVNI FAKTORI POJAVE NASILJA U OBITELJI a) društvo I b) vaša kao struke
odnosno osobno – što učiniti?

24. a) Preventivni rad koji uključuje edukaciju društva i zajednice o problemima nasilja u
obitelji, pružanje pomoći djeci, mladima i obiteljima putem institucija. Na mikro razini
savjetovanja, posjeti obitelji; na exo sustavu zdravstvene i socijalne službe uključiti; makro
razina – kampanje za podizanje svijesti o nasilju, fondovi za financiranje istraživanja nasilja,
poboljšati Zakone. Stvoriti socijalne mreže u zajednici da je sigurnija okolina. Prevencija i
sprječavanje nasilja. Suradnja svih od psihologa, centra za soc. skrb, policije, suda, prosvjete,
nevladinih organizacija.

b) Prevencija na svim razinama, edukacija, informiranje. Vrlo bitno prijavljivanje nadležnim

institucijama za svaki oblik nasilja koliko god to bilo neugodno za nas jer napravimo li mali
pomak kod toga učinili smo puno za neko biće koje trpi i pati. Podizanje razine svijesti o
nasilju i oblicima nasilja na svim razinama, ali i osobna edukacija. Pomoći osobno ako treba
osobi, djetetu.

25. SUVREMENI PEDAGOŠKI PROBLEMI I DAJ PRIJEDLOG RIJEŠENJA!

25. OBRAZOVNI SUSTAV BUDUĆNOSTI

Jedna od tendencija pedagogije je uključivanje i poticanje škola da se uključe u rješavanje

navedenih društvenih problema – time one moraju postati ne sa obrazovne nego i snažne
odgojne institucije.Navode se ove moderne pojave u obrazovanju:

 Druga industrijska revolucija (super brzi razvoj elektronike i računalne tehnologije)

zahtjeva ne samo osnovno obrazovanje u području informacijske tehnologije, već i
unapređivanje tog znanja. To nerijetko znači i potpuno preškolovanje – znanja iz
poziva i kompetencija brzo zastarijevaju, rađaju se nova znanja tako da se odrasli
moraju usavršavati i aktualizirati u svojoj struci kako bi mogli nastaviti raditi svoj
posao.
 Urbanizacijom (porastom gradova) slabi društvena kontrola u gradovima. Tamo nas
muči anonimnost, nepripadanje, otuđenost sa svim popratnim pojavama (droga,
alkohol, ulične bande, mediji, kocka ...) koje vode u kriminal. Stil života djece iz
korijena se mijenja – svatko dijete ima svoj životni stil. Istodobno dolazi do sukoba
različitih kulturalnih vrijednosti i različitih supkultura. Rast će sklonost prema
fašističkim ideologijama. Škole moraju upoznati učenike sa tim štetnim porivima i
opasnostima. Važan je i interkulturalni odgoj.

 Znatno dulje pohađanje škole sve većeg broja mladih pojačava birokraciju (raspon
administrativnih poslova i dokumentacije) u upravljaju obrazovanjem. To znači
opasnost da se mladi u školi osjećaju kao objekt te sve veće i neprozirnije obrazovne
strukture – birokracija je za mlade veliki problem u kojem se sve teže snalaze i
pronalaze svoj identitet, svoje interese, svoj pravi poziv.

 Obrazovanje i stečene sposobnosti su u današnjem „svijetu koji uči“ sve važniji uvjet
da se dobije posao. Zbog eksplozije znanja treba sve više toga znati, a informacije su
danas lako raspoložive (Internet). To za obrazovne institucije ima loše posljedice –
učenje postaje važnije od poučavanja. Učenik mora usvojiti aktualno potrebno znanje
koje se stalno mijenja – to za škole znači stalno preispitivanje nastavnog sadržaja i
programa. Nastavni sadržaji i programi ne smiju biti kruti, moraju se prilagođavati
interesima razreda. Za mnoge profesore najvažnije je djecu kratkoročno naučiti
nastavne sadržaje koji stoje u planu i programu, umjesto da ih uče ono što njih više
zanima. Također, ne pridaju dovoljnu važnost metodama poučavanja (kako djecu
motivirati i što lakše im prenijeti znanje koje će ostati dugoročno i moći će ga
primijeniti u praksi) – važno im je samo da prenesu znanja ne pitajući se da li to
učenike zanima i da li će oni od toga imati neke koristi. Međutim, zbog krutosti
obrazovnog sustava ovo je vrlo izazovan zadatak.

 Cijeli sustav obrazovanja je narastao – barem 80% mladih svoje obrazovanje

produžuju do 22., 23. godine života. Važno je opće obrazovanje – obrazovanje koje
svoj djeci mora dati potpun svjetonazor kako bi djeca stekla osnovne kompetencije u
svim važnim područjima, spektrima znanosti i lakše uvidjela što ih zanima i što žele
raditi. Sve više se naglašava razvoj ključnih sposobnosti: analitičko mišljenje,
sposobnost timskog rada, samostalnost, kreativnost, samoinicijativa, metodičke i
 individualne vještine. Sve je više sveučilišta čiji zadatak je pripremiti za zanimanje. Za
vrijeme izobrazbe studenti mogu naizmjence studirati i raditi (poželjno naravno u
svojoj struci). Razvoj obrazovnog sustava će uvećati izdatke države za obrazovanje.
Međutim, ovakav način obrazovanja, koji sadrži praktičnu nastavu, mnogo je
privlačniji i izazovniji od neprestanog „kljukanja“ znanjem nemotiviranih učenika u
punosatnoj nastavi (30-35 sati tjedno) do 18. godine života.

 Oblici učenja se iz korijena mijenjaju. Mediji kao skladišta informacija imaju ulogu
suučitelja – popratnog učitelja – od kojeg dijete ne dobiva uvijek korisne i pozitivne
informacije. Djeca moraju biti upozorena o štetnim učincima medija (indoktrinacija,
Internet, nasilni filmovi i PC igre, ...). Učenike se sve više stimulira da uče samostalno
iz ponuđenih materijala, pretraživanjem i istraživanjem. Umnažaju se TV-tečajevi,
učenje stranih jezika te strani tečajevi s područja stručnog i općeg obrazovanja. Raste
učenje u timovima, radom na projektima i samostalnim istraživanjima. Razvija se
samostalna i timska nastava.

 Obrazovne institucije moraju proširiti svoju funkciju poučavanja – one moraju biti
prostor gdje djeca sabiru iskustva. Javlja se sve veća potreba za savjetovanjem
učenika (škola ima savjetodavnu funkciju) kod rješavanja osobnih problema (nasilje,
psihološki problemi, ispitna anksioznost, razni poremećaji) i stručnih problema
(odabir najbolje škole i struke, pregled raspona zanimanja). Time se sve više ističe
uloga pedagoga u školama. Broj djelatnika u školama u neprestanom je porastu jer
škola ima sve više zadaća.

PRIMJERI:

Djeca duže žive kod roditelja – mezimci, financijski ovisni

Produžilo se školovanje – mladost se produžila

Nezaposlenost i besperpektivnost – apatija, depresija

Promjena vrijednosti - ekosvijest i egoizam, od solidarnosti međuljudskih odnosa do vlastite

koristi
'PEDAGOGIJA' DOBA MLADOSTI
-pedagogija čuvanja, pedagogija uzora
- pedagogija – ophođenje mladeži bez sarkazma, cinizma, obezvrijeđenost

AKTUALNI ZAHTJEVI PEDAGOŠKE PRAKSE I PEDAGOGIJSKE TEORIJE:

1. Ekologija –mir – treći svijet (izmjena tehnike i znanosti i novi odnos prema prirodi; odgoj
za mir – analiza konflikata, razvoj sustavnih predodžbi koje se odnose na mir, povijesne
dimenzije, izgradnja praktičnih postupanja koja se odnose na mir; karitativni motiv se
provlači u korist međusobne ovisnosti za Treći svijet)

2. Interkulturalni odgoj – socijalizacija inozemne djece, heterogenost kao šansa za učenje

3. Socijalna pedagogija – rastave roditelja, nasilje ko ddjece, zlostavljanje djece

4. Seksualna pedagogijai AIDS – rano stupanje u seksualne odnose, spolno prenosive bolesti,
seksualnost I spolni identitet

5. Slobodno vrijeme I zdravlje– s kim su, što rade, kako se osjećaju. Gospodarske I društvene
promjene dovele su do aktualnih pedagoških problema: rad u struci, tradiciski je bio etički
vrijedan I stajao nasuprot rasipanja slobodnog vremena.

25. UVJETI KOJI PREDSTAVLJAJU RIZIČNE OBITELJI!

25. Egzistencijalni problemi, kronične i psihološke bolesti, sklonost kažnjavanju djece

(psihološki, tjelesno), slaba podrška i loša briga o djetetu, neobrazovanost, prezaposlenost,
nerazvijene roditeljske vještine, nedovoljno provedeno vrijeme s djecom, neprimjereni način
uspostavljanja discipline, krize u barku i nasilje u obitelji, loši međusobni odnos roditelja,
stresovi, nezadovoljstvo i frustracije roditelja, roditelji ovisnici o alkoholu, drogama i kocki,
obitelji s velikim brojem djece, neempatičnost spram djece, nedostatak nadzora nad
djetetom, nezainteresiranost za dijete, asocijalna ponašanja te socijalna izoliranost.
26. Navedite jednu od suvremenih pristupa odgoju i po čemu se razlikuje od tradicionalne
definicije odgoja!
26. a. TRADICIONALNI PRISTUP- kao i kod ostalih pristupa i u ovom pristupu roditeljima se
daje centralna uloga s obzirom na odgovornost za dijete. Tradicionalan pristup problemima u
obitelji fokusirani su na nizak socio-ekonomski status i nepotpunu obitelj kao glavne rizike.
b. SUVREMENI PRISTUP- naglašava rizične čimbenike koji proizlaze iz različitih aspekata:
bioloških, genetskih, socijalnih, kulturnih. Ova teorija ima trend multidiscipliniranog
pristupa. Skup socijalnih radnji u kojima se pokušava kroz usmjereni razvoj djeteta poticati
pozitivne osobine čovjeka.

27. KOJE SU TEMELJNE SUVREMENE TEORIJSKE KONCEPCIJE I POGLEDI NA ODGOJ

(NAJMANJE TRI) (U: H. Gudjons; Gizek, G.J… I dr.): te ukratko objasnite osnovna polazišta
jedne od navedenih teorija!

27. TEORIJE U ODGOJNOM PROCESU

1. Mollenhauer (1982) – odgoj kao komunikacija, interakcija I reprodukcija.

a) Odgoj kao komunikacijsko djelovanje – važna kognitivna struktura, odnos definicija

odnosa,.

b)Odgoj kao interakcija –prema teoriji simboličkog interakcionizma, odgojni process na

socijalnoj mikrorazini.

c) Odgoj kao reprodukcija – taj pristup nastoji materijalistički utemeljiti I nterakcionističko

shvaćanje odgoja. Odgoj je time re – produkcija ekonomskih moći I uvjet “proizvodnje”.

2. Kron (1988) – 4 modelaodgoja (funkcionalni – intencionalni, pedagoški odnos, odgoj kao

promjena ponašanja, odgoj kao simbolička interakcija)

a) Funkcionalni – intencionalniodgoj. Funkcionalni – društveni čimb. (TV, mediji, časopisii sl.).

Intencionalni je “face to face” I namjerni utjecaj pedagogije.

b) Pedagoški odnos – međusobni odnos odgajatelja I djeteta koje je aktivno I odgovorno za

svoj process odgajanja I obrazovanja.
c) Odgoj kao promjena ponašanja – bihevioristički – oblikovanja okoline koja jača željeno
ponašanje.

d) Odgoj kao simbolička interakcija – kako čovjeka društvo čini sposobnim za djelovanja,
kako je čovjek nezamjenjiv subjekt, kako izgrađuje vlastiti identitet

3. Strukturni model odgoja I aktualna pitanja (Konig 1990, Kaiser 1991)–različite definicije,
modeli I teorijske osnove dadu se sažeti samo u otvorenom modelu tj. Onom koji je povoljan
za širenje I sadržajno ispunjavanje.

a) Odgoj je intencionalan, nastoji ostvariti ciljeve, norme I vrijednosti. Ne postoji odgoj bez
ciljeva I svjesnosti.

b) odgojno zbivanje je interakcijski process. Nema odgoja bez međusobnog djelovanja.

c) process I koji pritom nastupaju su mnogostruko metodički organizirani I upravljeni na

uvijete učenja adresa ta koji je pak pozvan na samodjelatnost. Odgoj kao činjenje ne postoji.

d) odgoj uključujući ciljeve I procese interakcije upleten u povijesno – društveni kontekst

podliježe promjenama. Ne postoji odgajanje kao takvo.

e) odgoj se ostvaruje kroz sadržaje, predmete, temeitd., koji se odnose na kognitivnu razinu
(značenje, uvid), afektivnu razinu (stavovi) ili razinu djelovanja (umijeća). Ne postoji odgoj u
“zrakopraznom” prostoru lišenu sadržaja.

Strukturni model odgoja razrađuje “zamah kompleksnosti” u svezi s prodirućom poplavom

informacija I nastoji omogućiti razvoj osobnosti usmjerene ka slobodi, zrelosti I
odgovornosti. Društvo treba izmijeniti, a nečiniti funkcionalno valjanim tako da ponovno
osvajamo pojam obrazovanja.