FILOZOFSKI FAKULTET

Ljiljana Sabljak

UTVRĐIVANJE POTREBA I USPJEŠNOSTI

PROVOĐENJA POSEBNIH PROGRAMA
POTICANJA ČITANJA U NARODNIM
KNJIŽNICAMA

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2018.
 FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Ljiljana Sabljak

DETERMINATION OF NEEDS AND

IMPLEMENTATION EFFICACY OF SPECIAL
READING PROMOTION PROGRAMS IN
PUBLIC LIBRARIES

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2018.
 FILOZOFSKI FAKULTET

Ljiljana Sabljak

UTVRĐIVANJE POTREBA I USPJEŠNOSTI

PROVOĐENJA POSEBNIH PROGRAMA
POTICANJA ČITANJA U NARODNIM
KNJIŽNICAMA

DOKTORSKI RAD

Mentor:

dr.sc. Ana Barbarić, izv.prof.

Zagreb, 2018.
 FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Ljiljana Sabljak

DETERMINATION OF NEEDS AND

IMPLEMENTATION EFFICACY OF SPECIAL
READING PROMOTION PROGRAMS IN
PUBLIC LIBRARIES

DOCTORAL THESIS

Supervisor:
Associate professor Ana Barbarić, Ph.D.

Zagreb, 2018.
 ZAHVALA

Iskreno zahvaljujem mentorici dr. sc. Ani Barbarić, izv. prof., na vodstvu kroz
doktorski rad i nesebičnoj pomoći.
Posebno zahvaljujem svim korisnicima sudionicima radionica vođenog čitanja,
članovima fokus grupa iz KGZ-a, Gradske knjižnice u Zagrebu.
Bilo je izrazito teško uskladiti sve redovite profesionalne i radne obveze s pisanjem
doktorskog rada i postavljenim rokovima uz nepredviđene događaje (smrtni slučajevi u
obitelji) i nastojanje da se ne zanemari obitelj.
Velika hvala mojoj kćerki Ivani koja mi je, puna razumijevanja, bila velika potpora.
Zahvale idu i prijatelju i kolegi dr. sc. Árpádu Baráthu, prof., koji me „na daljinu“
ohrabrivao od samih početaka rada na ovoj disertaciji.
„Najbolje su one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao sam napisati.“

(Blaise Pascal)
SAŽETAK

Svrha i cilj ovog doktorskog rada je spajanje teorijske spoznaje s rezultatima

znanstvenih istraživanja kako bi se kreirali i ponudili modeli strukturiranih programa
poticanja čitanja vođenim čitanjem u narodnim knjižnicama. Nju se nastoji situirati kao
„prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa poticanja čitanja (kao svoju redovnu
uslugu) koji psihološki, kognitivno, socijalno i kulturološki utječu na čitanje/čitatelja, na
razvoj promicanja i poticanja čitanja vođenim čitanjem. U ovom doktorskom radu dva su
istraživanja – područje vrednovanja posebnih programa poticanja čitanja u narodnim
knjižnicama i eksperimentalno istraživanje učinka posebnih programa poticanja čitanja
vođenim čitanjem na korisnike (odabrane fokus grupe) i knjižničara kao voditelja takvih
programa. Zajedničko im je da narodnu knjižnicu odrede kao „prirodno mjesto“ za
komunikacijski krug autor – djelo – knjižničar – čitatelj. Sukladno tome postavljeni su i
istraživački ciljevi u odnosu na koje su formulirane četiri hipoteze. Prvo istraživanje se
provodilo u razdoblju od 2013. do 2015. godine. Anketnim upitnicima istraživalo se i
vrednovalo kako se narodna knjižnica svojom novom korisničkom ponudom, programima
poticanja čitanja, prilagođava promjenama u pristupu korisniku (individualno) i suvremenim
sociopsihološkim kretanjima društva u cjelini. Drugo istraživanje – eksperimentalno,
provodilo se tijekom 2013., 2014. i 2015. godine u radionicama vođenog čitanja (fokus
grupe).

Rezultati pokazuju da se uloga knjižnice i njenog knjižničara, ali i odnos korisnika

narodne knjižnice u suvremenom svijetu mijenja. Na temelju tih polazišta konceptualno su
ocijenjeni postojeći programi poticanja čitanja u narodnim knjižnicama, longitudinalnim
istraživanjem od 2013. do 2015. godine putem anketnih upitnika. Dobivenim rezultatima,
situirana je narodna knjižnica kao ustanova koja u skladu sa svojim zadaćama formira usluge
putem kojih aktivno utječe na razvoj pojedinca i društva čitanjem. Anketni upitnik odaslan je
u 239 narodnih knjižnica u Hrvatskoj 2013. Te godine postotak narodnih knjižnica koje
provode posebne programe poticanja čitanja bio je malen, svega 47%, a u ponovljenom
anketnom istraživanju 2015. godine čak 87% narodnih knjižnica u Hrvatskoj provodi
programe poticanja čitanja vođenim čitanjem. Na temelju eksperimentalnih istraživanja
potvrđeni su očekivani rezultati – učinci o djelotvornosti provođenja programa vođenog
čitanja kao i očekivanje jačanja čitateljskog samopouzdanja. Sudionici programa vođenog
čitanja (fokus grupe) pozitivno su evaluirali radionice na skali od 1 do 10 evaluacijskog listića
visokim ocjenama izmđu 6 i 10. Na temelju svega izloženog predložene su Smjernice za
strukturirane programe poticanja i promicanja čitanja u narodnim knjižnicama s naglaskom
na vođenom čitanju.

Ključne riječi: posebni programi poticanja čitanja, vođeno čitanje, čitateljske kompetencije,
narodne knjižnice, socijalna inkluzija
SUMMARY

Purpose and objective of this doctoral thesis is to interconnect theoretical knowledge

with the results of scientific research with the main goal of creating and offering models of
structured reading promotion programmes by guided reading in public libraries. Public library
has to be positioned as a “natural place” for conducting special reading promotion
programmes (as a regular service) which psychologically, cognitively, socially and
culturologically affect reading/the reader, as well as development of reading promotion by
guided reading. This doctoral thesis contains two researches – field of evaluation of special
reading promotion programmes in public libraries and experimental research of impact of
special reading promotion programmes by guided reading on users (chosen focus groups) and
a librarian as a programme leader. They have in common the appointment of a public library
as a “natural place” for the communication circle author – work – librarian – reader. Research
objectives are set accordingly and four hypotheses are formulated. The first research was
carried out in the period from the year 2013 to 2015. Questionnaires were used to research
and evaluate how a public library with its new users offer, reading promotion programmes,
adapts to changes in users approach (individually) and contemporary sociopsychological
tendencies in the society as such. The second research, experimental, was carried out from
2013 to 2015 in guided reading workshops (focus groups).
Results show that the role of a library and a librarian as well as attitude of public
librarie users in the contemporary world changes. Based on these postulates, existing reading
promotion programmes in public libraries were conceptually evaluated by longitudinal
research during the period 2013-2015 using questionnaire results and public library was
positioned as an institution which according to its tasks forms services which actively
influence the development of individuals and society by means of reading. The 2013 survey
showed that a small number of public libraries had special reading promotion programmes
(47% of libraries) while a repeated survey in 2015 showed that 87% of public libraries in
Croatia conduct special reading promotion programmes by guided reading. Based on
experimental researches expected results were confirmed – impact on efficacy of conducting
guided reading programmes as well as strengthening reading self-confidence. Participants in
guided reading programmes (focus groups) positively evaluated guided reading workshops on
an evaluation form scale from 1 to 10 with high grades 6 and 10. Based on all the above,
Guidelines for structured reading promotion programmes in public libraries were proposed
focusing on guided reading.
Key words: special reading promotion programmes, guided reading, reading competencies,
public libraries, social inclusion
SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 1

1. NARODNA KNJIŽNICA U FUNKCIJI PROMICANJA ČITATELJSKE KULTURE ...... 6

1.1. Kratak pregled povijesnog razvoja narodnih knjižnica ................................................... 6

1.2. Narodna knjižnica kao „prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa poticanja
čitanja ................................................................................................................................... 14

1.3. Razvijanje kulture čitanja .............................................................................................. 17

1.4. Primjeri programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama ...................................... 26

1.5. Programi poticanja čitanja u narodnim knjižnicama ..................................................... 31

2. TEORIJSKA POLAZIŠTA PROCESA ČITANJA ............................................................. 38

2.1. Čitanje kao osobit način komunikacije ........................................................................ 38

2.2. Pismenost 21. stoljeća .................................................................................................. 52

2.2.1. Informacijska pismenost ........................................................................................ 55
2.2.2. Čitateljska pismenost i kompetencije ..................................................................... 58

2.3. Slojevi čitanja i doživljajni svijet čitatelja .................................................................... 64

2.4. Čitateljska znatiželja i očekivanja ................................................................................. 69

3. POSEBNI PROGRAMI POTICANJA I PROMICANJA ČITANJA .................................. 76

3.1. Povijesni pregled korištenja književnosti u terapijske svrhe ........................................ 76

3.2. Složeni razvojni procesi čitanja ..................................................................................... 79

3.3. Biblioterapija ................................................................................................................. 83

3.3.1. Vođeno čitanje ........................................................................................................ 89
3.3.2. Strategije vođenog čitanja ...................................................................................... 93
3.3.3. Ciljano čitanje ........................................................................................................ 97
3.3.4. Logobiblioterapija - implementacija vođenog čitanja u programe poticanja čitanja
za osobe s teškoćama čitanja ............................................................................................ 99

3.4. Knjižničar voditelj posebnih programa poticanja čitanja – u procesu vođenog čitanja
............................................................................................................................................ 103
4. ISTRAŽIVANJE POTREBA I USPJEŠNOSTI PROVOĐENJA POSEBNIH
PROGRAMA POTICANJA ČITANJA U NARODNIM KNJIŽNICAMA REPUBLIKE
HRVATSKE........................................................................................................................... 108

4.1. Svrha istraživanja ........................................................................................................ 108

4.2. Ciljevi istraživanja...................................................................................................... 108

4.3. Opseg istraživanja ...................................................................................................... 109

4.4. Pokazatelji anketnog istraživanja o provođenju posebnih programa poticanja čitanja u

narodnim knjižnicama Republike Hrvatske ....................................................................... 109

4.5. Rezultati anketnog istraživanja ................................................................................... 111

5. PROGRAM VOĐENOG ČITANJA – ISTRAŽIVANJE S FOKUS GRUPAMA ........... 124

5.1. Metodološki tijek rada ................................................................................................. 124

5.2. Struktura i primjeri radionice vođenog čitanja ............................................................ 129

5.3. Tijek istraživanja ......................................................................................................... 142

5.3.1. Opis mjernog instrumentarija ............................................................................... 143
5.3.2. Varijable empiričke validacije ............................................................................. 143
5.3.3. Rezultati kvalitativnih i kvantitativnih analiza..................................................... 144

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA..................................................................................... 159

7. SMJERNICE ZA STRUKTURIRANE PROGRAME POTICANJA I PROMICANJA

ČITANJA U NARODNIM KNJIŽNICAMA S NAGLASKOM NA VOĐENOM ČITANJU
................................................................................................................................................ 166

POPIS LITERATURE ........................................................................................................... 171

POPIS GRAFIKONA, SLIKA I TABLICA .......................................................................... 181

PRILOZI................................................................................................................................. 183

INFORMACIJA O MENTORU ............................................................................................ 198

ŽIVOTOPIS AUTORA .......................................................................................................... 200

UVOD

Stvaranjem nove informacijske okoline krajem prošlog stoljeća, došlo je i do promjene u

razvoju knjižnica, posebice narodnih. Temljena potreba, ali i pravo građana na čitanje,
pismenost i informaciju, pretpostavke za pozitivna iskustva s knjigom i čitanjem, stvaranje
novih redovitih, kompetentnih čitatelja, postaje danas imperativ demokratskog društva, ali i
one stalne misije narodnih knjižnica u kontinuitetu od njihova povijesnog nastajanja.
Po svojoj ulozi u društvu, narodne knjižnice su kulturne ustanove, otvorene i pristupačne
svima, a u današnjim procesima globalizacije one su čuvarice kulturnog identiteta društva i
pojedinca u svijetu koji se ubrzano iz bipolarnog prevodi u multipolarni. Čitanje kao temeljna
kompetencija za život, od svakog društva zahtijeva da se sustavno i strateški bavi pitanjima
kulture čitanja. Samim time narodne knjižnice u svijetu zauzimaju jedinstveni položaj u
promicanju čitanja i pismenosti. Stoga one mogu i trebaju organizirati i razvijati vlastite,
kreativne i inovativne, posebne programe poticanja čitanja.

Ciljevi doktorskog rada su:

1. Ponuditi model strukturiranih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama.
2. Narodnu knjižnicu situirati kao „prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa
poticanja čitanja koji psihološki, kognitivno, socijalno i kulturološki utječu na čitanje/
čitatelja, a samim time i na razvoj programa poticanja čitanja vođenim čitanjem.

Polazne pretpostavke rada su:

- Paralelno s društvenim, političkim i gospodarskim promjenama mijenja se i narodna
knjižnica. Novi kreativni i inovativni programi promicanja čitanja transformiraju
njenu tradicionalno kulturno-baštinsku ulogu i okreću je novim potrebama korisnika;
- pravo na pismenost i čitanje, „univerzalno“ pravo koje, da bi u potpunosti zaživjelo u
našem društvu, valja dodatno promovirati kroz posebne knjižnične programe poticanja
čitanja;
- složeni razvojni procesi čitanja, perceptivne mogućnosti kao i čitateljsko
samopouzdanje jačaju se posebnim programima poticanja čitanja s vođenim čitanjem;
- vođeni programi čitanja svojim estetskim, sociokulturološkim i društvenim
vrijednostima podižu razinu ponude narodne knjižnice, a poticajni su i za korisnike i
knjižničare, njihove voditelje;

1
 - educirani knjižničari, prilagođeni promjenama u struci i društvenom okruženju, važan
su čimbenik u promicanju čitanja i provođenju posebnih programa za poticanje
čitanja u lokalnoj sredini.

Središnja tema je poticanje čitanja primjenom suvremenih strategija čitanja

razvijanjem posebnih programa s ciljem podizanja razine čitanja kod knjižničnih korisnika u
komunikaciji autor – djelo – knjižničar – čitatelj.
Osnovna hipoteza empirijskog dijela rada je da posebni programi čitanja u narodnim
knjižnicama, uključujući vođeno čitanje, rezultiraju razvojem čitateljskih kompetencija,
omogućuju razvoj mehanizama samopomoći građanima te pridonose jačanju samopouzdanja,
društvenog, kulturnog i psihlosocijalnog zdravlja lokalne zajednice.

Osnovni cilj istraživanja je ponuditi model strukturiranih programa poticanja čitanja

u narodnim knjižnicama temeljen na tri hipoteze:
1. Vođeni programi čitanja svojim estetskim, sociokulturološkim i društvenim
vrednotama podižu razinu ponude narodne knjižnice, a poticajni su kako za
korisnike tako i za knjižničare kao provoditelje programa, čime se doprinosi
ispunjavanju misije i zadaće narodne knjižnice.
2. Složeni razvojni proces čitanja, perceptivne mogućnosti, kao i čitateljsko
samopouzdanje, jačaju se posebnim programima poticanja čitanja vođenim
čitanjem (biblioterapijskim, logobiblioterapijskim).
3. Posebni programi promicanja čitanja povećavaju čitateljsku pismenost.

Kako bi se postavljeni cilj doktorskog rada ostvario, a to je pozicioniranje posebnih

programa poticanja čitanja s vođenim čitanjem u redovite programe narodnih knjižnica kao
„prirodnih mjesta“ za njihovo provođenje, rad je podijeljen na dva dijela – teorijska polazišta i
empirijska istraživanja. U prvom dijelu rada, u poglavlju pod nazivom Narodna knjižnica u
funkciji promicanja čitateljske kulture, na temelju analize relevantne literature s područja
knjižničarstva, definiraju se narodne knjižnice, daje se kratak pregled povijesti knjižnica i
njenih programa za korisnike te se identificiraju njene mogućnosti transformacije
tradicionalne uloge kako bi povećala svoju prepoznatljivost i učinkovitnost u društvu. U
potpoglavlju Razvijanje kulture čitanja razmatra se pozicija narodnih knjižnica u povijesnom i
suvremenom kontekstu provođenja programa poticanja čitanja te stvaranja uvjeta za razvoj
komunikacijskih i metodičkih sustava čitateljske kulture (čitateljski klubovi, radionice i

2
skupine). Prema IFLA-inom i UNECSO-vom Manifestu, narodna je knjižnica mjesto za
napredak i razvitak društva i pojedinca, zasnovano na jednakosti pristupa svima. Ona je
vitalna snaga u cjeloživotnom obrazovanju, pristupu kulturi i obavješćivanju sa stalnom
misijom – stvaranja i jačanja čitalačkih navika i kompetencija. Uz funkcionalna obilježja
pluralizma didaktičkih načela, naglasak je na ulozi knjižničara kao voditelja vođenog, ciljanog
čitanja.
U potpoglavlju Primjeri programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama
razmatraju se glavni izazovi narodnih knjižnica, u prvom planu stavljanje kvalitete usluga uz
kvalitetu života, kao važnog čimbenika po kojem svaka jedinka društva ima pravo na puno
sudjelovanje u društvu prema svojim mogućnostima. Čitanje za osobe s posebnim potrebama
trend je koji je kroz konferencije čitanja (primjerice 14. Europska konferencija čitanja u
Zagrebu 2005. godine – Pravo na pismenost i čitanje) i kroz UN-ov plan Desetljeće
pismenosti nastojao dovesti u ravnotežu dosadašnju dominaciju slike koju gledamo s onom
koju stvaramo čitajući tekst.
U okviru tih razmatranja analizira se razina ponude narodne knjižnice kroz estetske,
sociokulturalne i društvene vrijednosti. Globalnim uvidom u posebne programe čitanja koje
provode narodne knjižnice uočava se ispunjenje njihovog poslanja, a to je prije svega
razvijanje svijesti o utjecaju čitanja i čitateljskih sposobnosti u skladu s jedinstvenim
mogućnostima svakog pojedinca.
U poglavlju Teorijska polazišta procesa čitanja analizira se relevantna teorijska
literatura iz područja teorije književnosti, čitanja i komunikologije, psihologije i sociologije
koja se odnosi na temu disertacije, a bavi se karaktkerističnim procesima i strategijama
čitanja, odnosno, čitanjem kao fenomenom višeslojnog i višeznačnog stvaralačkog procesa te
kao misaone aktivnosti komunikacije između čitatelja i pisanog teksta, kao jedne od osnovnih
i najvrijednijih čovjekovih sposobnosti. Čitanje se ovdje predočuje veoma široko, od razvoja i
prakticiranja čitanja do vještina recepcije i dovođenja čitatelja do „skretenja ka unutra“, tj. do
traganja za novim postupcima prateći razvitak psihologije, do „toka svijesti“, odakle taj naziv
prelazi u književnost i vraća se na sam proces čitanja. Potpoglavlja Čitanje kao osobit način
komunikacije i Pismenost 21. stoljeća promatraju čitanje kao poseban način komunikacije i
„ulaska u tekst“ na primjeru knjige Itala Calvina Nevidljivi gradovi, kao idealnog primjera
djela za provođenje procesa vođenog čitanja gdje sam autor postiže motivaciju za čitanje i
homeostazu, pobuđujući unutrašnje motive – kreativnost, samoodređenje čitatelja. Ti
interaktivni procesi dovode do Čitateljske pismenosti i kompetencije, a terapeutskim učincima
čitanja prethodi upoznavanje Slojeva čitanja i doživljajnog svijeta čitatelja.

3
 U trećem poglavlju, Posebni programi poticanja i promicanja čitanja, iznose se Složeni
razvojni procesi čitanja i Strategije vođenog čitanja kroz povijesni aspekt korištenja
književnosti u terapijske svrhe (vođeno čitanje, biblioterapija, logobiblioterapija). Od
najstarijih vremena do danas, ove književnoteorijske postavke u odnosu književnosti i
čitatelja dotiču mnoge probleme same interpretacije književnog djela.
U metodologiji rada naglasak je na pozicioniranju knjižničara, voditelja posebnih
programa poticanja čitanja u procesu vođenog čitanja.
U drugom dijelu rada, u poglavlju Istraživanje potreba i uspješnosti provođenja
posebnih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama Republike Hrvatske,
obuhvatnije se analizira provođenje i vrednovanje posebnih programa poticanja čitanja u
hrvatskim narodnim knjižnicama na temelju dobivenih rezultata anketnim upitnicima u
longitudinalnom istraživanju (2013.-2015.), obrađenih standardnim statističkim metodama. Za
evaluaciju anketnog upitnika narodnih knjižnica, reprezentativnog uzorka iz različitih dijelova
Republike Hrvatske, izbalansirani podaci predočeni su u deset grafikona s komentarima i
zaključcima.
Na temelju vlastitih istraživanja u okviru poglavlja Programi vođenog čitanja –
istraživanje s fokus grupama, (djeca i mladi, odrasli i stariji, treća dob, korisnici KGZ-a,
Gradske knjižnice u Zagrebu) razrađen je jedan program vođenog čitanja koji dopunjuje naše
spoznaje o vođenom čitanju i otkriva praktične domete vođenog čitanja kao sredstva
prevencije i rješavanja različitih stresnih situacija. Rezultati istraživanja s ispitanicima
uvjeravaju nas u velike mogućnosti posebnih programa – vođenog čitanja, a knjizi i
književnom djelu vraćaju onu Aristotelovu zadaću katarzične umjetnosti koju književnost nije
izgubila ni danas.
Zaključna razmatranja daju sažeti pregled suvremenih strategija poticanja čitanja
vođenim čitanjem i opisuju ključnu ulogu narodnih knjižnica kao „prirodnih mjesta“ za
provođenje takvih programa. Na kraju se predlažu smjernice za razvoj i provođenje
strukturiranih programa poticanja i promicanja čitanja.
Znanstveni doprinos ovog rada je u davanju širih spoznaja o značaju narodnih
knjižnica kao „prirodnih mjesta“ za provođenje posebnih programa čitanja identificirajući ih
na teorijskoj razini s modelima kojima se pojašnjava njihov nastanak i provođenje. Zbog
nedostataka obuhvatnih i cjelovitih posebnih programa poticanja čitanja vođenim čitanjem u
narodnim knjižnicama, ovaj rad naglašava potrebitost primjerenih veza između teorijskog i
deskriptivnog djela i empirijskog istraživanja jer pokazuje da se odabirom primjerene metode

4
testiranja ispitanika mogu dobiti valjani podaci o efikasnosti primjene biblioterapijske
tehnike.
Također, u praktičnom pogledu, rad može dati korisne spoznaje akterima za smjer
poticanja razvoja čitanja, u krajnjem koraku o praksama održivosti u sociokulturnom aspektu
narodnih knjižnica.

Poseban doprinos ovog doktorskog rada su Smjernice za strukturirane programe

poticanja i promicanja čitanja u narodnim knjižnicama s naglaskom na vođenom čitanju.
Radu su priloženi dijelovi instrumentarija uporabljeni tijekom istraživanja te radni
materijali.

5
1. NARODNA KNJIŽNICA U FUNKCIJI PROMICANJA ČITATELJSKE KULTURE

1.1. Kratak pregled povijesnog razvoja narodnih knjižnica

Knjižnice, čuvarice misli u knjigama, imale su kroz povijest značajno mjesto u društvu
– od Babilona i Egipta do antičke Grčke gdje je u Tebi na ulazu u knjižnicu stajao naslov
„Mjesto za ozdravljenje duše“. Pokušaj da se obuhvati i sačuva cijela ljudska znanost i
memorija, usporedno je bio i pokušaj da njihovu sadržajnu vrijednost procijeni i
sveobuhvatno usvoji cjelokupno građanstvo. Utjecaj ideje francuske revolucije i razvoj
tehnologije tiskanja knjiga u 19. stoljeću ubrzat će demokratizaciju pisanja riječi i čitanja u
Europi, a pogotovo u Americi. Jedan od najzaslužnijih knjižničara 19. stoljeća, Melvil Dewey,
tvorac decimalne klasifikacije, napisat će kako je prošlo vrijeme kad je knjižnica bila gotovo
muzej, a knjižničar neka vrsta miša među pljesnivim knjigama, i kad su posjetioci sa
strahopoštovanjem promatrali rukopise i stare knjige. On smatra da je došlo vrijeme kad je
knjižnica škola, knjižničar odgojitelj, a posjetilac čitalac među svojim knjigama upravo onako
prirodno kao što je radnik među svojim alatkama. U tom tonu nastavlja i Stipčević:
„Knjižnice za svakoga, knjige za sve građane – to se geslo sve upornije nametalo svima, ne
samo bibliotekarima. Otvaranjem vrata znanstvenih knjižnica svima koji se zanimaju za
znanosti i otvaranjem novih knjižnica namijenjenih radnicima, seljacima, djeci i drugima te su
se ideje tijekom 19. stoljeća konačno oživotvorile u velikom broju zemalja.“ (Stipčević, 1985:
485).
Svijest o tome kako je knjiga potrebna svim slojevima društva prisutna je u Engleskoj,
Njemačkoj i Austriji već u 17. stoljeću, kada se osnivaju čitaonice, klubovi čitatelja,
posudionice knjiga pri crkvenim župama koje su preteče narodnih knjižnica. Knjižni fondovi
sastojali su se pretežno od pučkih i nabožnih knjiga s idejom važnosti narodnog
prosvjećivanja i općeg napretka društva. U doba prosvjetiteljstva 18. stoljeća Njemačka će
ostvariti ideju mreže javnih knjižnica namijenjenih puku, koje će u potpunosti zaživjeti u 19.
stoljeću, kada se po uzoru na Englesku i Ameriku 1850. godine otvaraju prve četiri pučke
knjižnice u Berlinu (Stipčević, 1985). Prva takva knjižnica, s kojom zapravo započinje era
pučkog bibliotekarstva, ne samo u toj zemlji nego i svijetu uopće, osnovana je u gradiću
Peterboroughu u državi New Hampshire 1833. godine i nazvana Pioneer Public Library. To je
tip javne pučke knjižnice (free public library) otvorene svim građanima, čije je financiranje
osigurano posebnim porezima što ih ubire država, ali čije djelovanje kontroliraju državni
organi. Njihovu osnivanju, kako u pojedinim američkim državama, tako i drugdje, prethodilo

6
je donošenje posebnih zakona koji su regulirali financiranje i rad takvih knjižnica. Time je
država preuzimala na sebe brigu da knjigu približi najširim slojevima radnika, trgovaca i
ostalih kojima je obrazovanost bila nužna da bi posao što su ga obavljali bio urađen uspješno i
kvalitetno. Društvo, drugim riječima, preuzima smišljenu akciju u interesu svih građana, a
prema tome i u interesu samoga društva (Stipčević, 1985).
Slično se događalo i u Hrvatskoj, gdje su se okupljali narodni preporoditelji. Takva
čitaonička društva osnivana su već u 18. stoljeću u Dalmaciji, središtima kulturnog i
društvenog života, većinom pod nazivom casino. Prva takva čitaonica na hrvatskom tlu
osnovana je u Zadru. To je poznati zadarski Casino nobile (plemićki/gospodski klub) osnovan
1750., a za javnost otvoren 1753. godine. Bila je to na neki način polujavna, poluprivatna
ustanova u kojoj su građani Zadra mogli doći do novina i knjiga, čitati ih, a kasnije i
posuđivati. Za francuske je uprave bila zatvorena i ponovno otvorena 1821. godine, a
austrijske su vlasti nekoliko puta odobravale njen statut (1829., 1833. i 1888.). U tom su se
casinu priređivale zabave, akademije, plesovi itd., sve što je bilo uobičajemo za casina širom
Europe. Casino je imao i čitaonicu u kojoj su se mogle čitati novine i knjige. U vrijeme kad
još nije bilo javnih knjižnica, to su bile jedine ustanove u kojima se moglo čitati. Casino je bio
sam početak organiziranog i sustavnog pristupa čitanju i kulturi knjige u Hrvatskoj (Stipanov,
2015). Nakon Zadra uslijedili su i drugi gradovi. U Splitu je casino osnovan 1817., u
Dubrovniku 1820, a u Zagrebu 1827. godine, u kući političara i pravnika Ljudevita Jelačića,
gdje su se okupljali protivnici austrijske politike i mađarona. Casino je osnovan i u Senju
1835. godine, a 70-ih godina prerast će u Narodnu čitaonicu. Casino u Našicama osnovan je
1837. godine i njegovo djelovanje bilo je u duhu narodnih čitaonica. Godine 1847. osnovan je
i u Koprivnici.
Društva s imenom casino djeluju u mnogim mjestima u Dalmaciji, osobito do pojave
preporodnih ideja 60-ih godina i otvaranja narodnih čitaonica. Zanimljivi su i po mnogočemu
jedinstveni povijest i razvoj (narodne) knjižnice u Bjelovaru. Bjelovar sredinom 18. stoljeća
nastaje kao vojni grad, vojno središte koje se razvilo od drvene promatračnice (čardaka).
Prema dostupnim dokumentima, knjižnicu i čitaonicu – Casino Verein Belowar – 1832.
godine osnovali su „časnici obaju prijašnih (bivših) regimenata Varaždinske brigade“
(Stipanov, 2015: 91), a djelovala je prilozima i donacijama članova. U početku je čitaonica
služila samo za časnike, ali je s vremenom otvorila svoja vrata i običnim građanima.
Zadaća tih različitih casina nije bilo samo čitanje. To je bilo mjesto druženja i zabave,
a pojavom preporodnih ideja s kulturnog djelovanja okreću se političkom. Casina su
prethodila brojnim čitaonicama koje su se krajem tridesetih godina 19. stoljeća pa do njegova

7
kraja osnivale diljem Hrvatske s pravim obilježjem preporoda - Ilirskog pokreta. Za vrijeme
Bachova apsolutizma (1850. – 1860.) mnogim je čitaonicama zabranjen rad. Narodne (ilirske)
čitaonice vrlo su često imale makar malu knjižnicu u kojoj su posjetioci mogli naći knjige,
časopise i novine. U vrijeme kad u Hrvatskoj nije bilo mnogo drugih knjižnica ni mogućnosti
da širi društveni slojevi dođu do pisane riječi, te su knjižnice imale vrlo značajnu ulogu
diseminatora informacija. Pisana riječ na narodnom jeziku bila je vrlo važno oružje u rukama
narodnih preporoditelja pa su tako i te knjižnice postajale sve važnije oružje narodnog
osvješćivanja i borbe protiv tuđinske vlasti i kulturne dominacije. Njihovo će značenje biti
posebno veliko u širenju hrvatske knjige, i to u vrijeme kad je toj knjizi bilo vrlo teško
prodrijeti u narod, što zbog političkih prilika, što zbog slabo razvijene knjižarske mreže.
S vremenom će sve više rasti uloga knjižnica u okviru narodnih čitaonica, dok će se
ostale funkcije tih čitaonica, posebice nakon prvog svjetskog rata, izgubiti. Neke među njima
do danas će sačuvati svoje staro ime koje govori o njihovu dalekom podrijetlu iz vremena
Hrvatskog narodnog preporoda, npr. ona u Novom Vinodolskom, koja je osnovana 1845.
godine i koja i danas nosi naziv „narodna čitaonica“ (Stipčević, 1985).
Prema Antunu Barcu, povjesničaru hrvatske književnosti i kulture, u Hrvatskoj je
najvažnija bila borba za hrvatski (ilirski) jezik i njegovu javnu uporabu kao bitan čimbenik
nacionalnog identiteta. U tome on vidi ključnu ulogu čitalačkih društava i čitaonica.
Društvene prilike u Hrvatskoj u doba preporoda (1835.-1848.) nisu omogućavale tu ulogu
čitaonica. Malobrojni kulturni sloj društva, plemstvo i građanstvo, uglavnom je čitalo na
njemačkom jeziku u sjevernoj i središnjoj Hrvatskoj, a u Istri, Primorju i Dalmaciji na
talijanskom jeziku. Zato su hrvatski preporoditelji otpočeli tiskati hrvatske knjige, otvarati
knjižare za njihovu distribuciju i čitaonice za organizirano čitanje: „Jedan od pokretača i
veliki zagovaratelj zamisli o osnivanju hrvatskih (ilirskih) čitaonica bio je grof Janko
Drašković, član poznate i uveliko zaslužne hrvatske velikaške, grofovske obitelji, koja je
imala i bogatu obiteljsku knjižnicu. No njegovu viziju čitaonica kao pučko-prosvjetiteljskih
ustanova koje će širiti stručnu literaturu, usavršavati planove kad je riječ o poljoprivredi i
trgovini, nadvladala je vizija iliraca, narodnih preporoditelja na čelu s Ljudevitom Gajem.
Čitaonice u Hrvatskoj nerijetko su zamijenjivale rad drugih udruga ili ustanova. Pretvarale su
se u institucije iako su formalno-pravno bile u statusu društava, udruga skupina
zainteresiranih građana. Od osnutka prvih čtaonica 1838. godine pa sve do početka 20.
stoljeća i pokreta osnivanja pučkih knjižnica, može se razlikovati nekoliko faza, koje
simbolički, prema najčešćim nazivima tih čitaonica možemo nazvati: 'ilirska', 'narodna' i

8
'hrvatska' faza te faza osnivanja tih čitaonica u Dalmaciji i Istri. Te su čitaonice i knjižnice
bile uglavnom društva, a ne još ustanove.“ (Stipanov, 2015: 104).
U čitaonicama se okupljaju istomišljenici, ali one svojim kulturnim i zabavnim
priredbama pridobivaju brojne nove članove. Čitaonice su zaslužne i za razvoj kazališta na
hrvatskom jeziku (posebice zagrebačka čitaonica, koja upriličuje amaterske dramske
predstave), ali isto tako i za razvoj glazbene kulture. Osnivaju se pjevački zborovi i
tamburaški sastavi. Za privlačenje članova čitaonice uvode i društvene igre, šah, domino,
biljar itd.
S Gajevim pravopisom Hrvatska dobiva svoj standardni književni jezik i pravopis kao
temelj nacionalne integracije. Knjige na standardiziranom hrvatskom jeziku šire u puku
knjižnice, koje djeluju u sklopu čitaonica. To su prva izdanja Matice hrvatske – djela
dubrovačke književnosti, djela Ivana Gundulića. Knjižnice imaju zadaću popularizacije i
promicanja hrvatske knjige, a time istovremeno i snažnu političku dimenziju.
Tako će prijelaz iz 18. u 19. stoljeće biti prijelomno razdoblje za sudbinu knjige i
knjižnice u svijetu i u nas. Industrijskom revolucijom proizvodnja papira i knjige znatno se
usavršila i izbacila iz upotrebe Gutenbergovu tiskarsku prešu. Te industrijske promjene
preklopile su se s društvenom revolucijom u Francuskoj – francuskom revolucijom koja je
imala velik utjecaj na sudbinu knjige i njezin pokušaj u društvu. Već 2. studenog 1789. godine
Narodna ustavotvorna skupština donijela je dekret kojim su crkvene i samostanske knjižnice
proglašene vlasništvom naroda, a 1792. konfiscirane su i sve knjižnice političkih izbjeglica.
Posljedice tih dekreta nisu uvijek bile onakve kakve su trebale biti, jer su mnoge knjige
stradale u općoj revolucionarnoj gužvi koja je tada vladala u Francuskoj. Konfiscirane knjige
bile su, naime, smještene u skladištima nazvanim dépȏts littétraires i otamo su se dijelile
novoosnovanim javnim knjižnicama što su nicale u svim gradovima diljem Francuske.
Prednost u dobivanju vrijednih knjiga imala je Nacionalna knjižnica (Bibliothèque Nationale,
dotadašnja Kraljevska knjižnica), u koju se zakratko slilo oko 300 000 knjiga, velik broj
rukopisa i druge bibliotečne građe. Ono što nije završilo u toj knjižnici dobile su druge velike
pariške knjižnice - Mazarinova, te novoosnovane javne knjižnice Arsenal i St. Geneviève. U
Pariz su se dopremale i knjige iz drugih krajeva Francuske, među njima vrlo vrijedni rukopisi
iz samostana. (Stipčević, 1985).
Iako je za tadašnje revolucionarne mase zapljena knjiga u plemićkim palačama i
dvorcima bila simbol omrznutih vlasnika, pa su ih nemilosrdno uništavali, najveći dio tih
nacionaliziranih knjiga završit će u javnim knjižnicama. Vjeruje se da je u prvim godinama
revolucije oko deset milijuna knjiga promijenilo vlasnika, tj. da su iz crkvenih i plemićkih

9
knjižnica prešle u vlasništvo javnih knjižnica, posebice pariških, ali i velikog broja
novoosnovanih gradskih knjižnica u drugim gradovima.
Nove tehnologije proizvodnje knjige s jedne strane i društvene promjene s druge,
proizvest će nove čitatelje – pučane. Pojavit će se tzv. knjige za puk - popularni romani,
serije, kalendari i almanasi. Ta literatura je imala vrlo skromne umjetničke vrijednosti, ali je
odigrala i važnu ulogu u održavanju pismenosti u seljačkim i radničkim sredinama. Porast
mase čitatelja bila je izazov i za mnoge pisce poput Alexandrea Dumasa (otac), J. W.Goethea
ili Waltera Scotta čiji su romani često izlazili u nastavcima u novinama (feljtoni). Takove
romane čitali su radnici, domaćice, kao i obrazovani slojevi. Kao anegdota više puta je
spominjan slučaj da je predsjednik francuske vlade, koji je oduševljeno čitao nastavke
Sueovog romana Tajne Pariza, oslobodio jedne optužbe pisca kako bi ovaj mogao nastaviti s
objavljivanjem svoga romana u novinama.
Ta okrenutost korisnicima intenzivno će se razvijati od 19. stoljeća sve do danas, kada
je korisnik u fokusu poslovanja narodne knjižnice. U 19. stoljeću u Sjedinjenim Američkim
Državama snažno se razvijaju narodne knjižnice, koje su od početka svoje poslovanje
temeljile na razvoju usluga za korisnike, dok su u Europi više bile okrenute tehničkim,
strukovnim knjižničarskim kompetencijama. Narodne knjižnice nastale su kao proizvod
društvenog razvoja zapadnih zemalja u 19. st., institucije su financirane iz poreznih sredstava
građana određenog područja i stoga su otvorene za sve te građane. Boston Public Library,
osnovana 1854. godine prva je narodna knjižnica i od samog osnutka razvija svoje poslovanje
i programe prema korisnicima. Ti su programi usmjereni na neizravno nastavljanje državnog
obrazovnog sustava za velik broj imigranata koji dolaze u Sjedinjene Američke Države s
neengleskog govornog područja. Ekspanzija područnih narodnih knjižnica u Ujedinjenom
Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama toga vremena popraćena je razvojem usluga
za korisnike, koje više nisu samo pronalaženje i posudba knjižne građe, već i programi za
edukaciju i „posredovanja misli“. Narodne knjižnice ubrzo se šire i Europom, a u svojim
početnim programima za korisnike svakako prednjači Engleska, posebice narodna knjižnica u
Londonu. To će pokrenuti kritička promišljanja o sadržaju i metodama knjižničarskih
kompetencija, odnosno njihova formalnog obrazovanja, koja traju do današnjih dana. Upravo
je razvoj knjižničnih službi u narodnim knjižnicama 19. stoljeća rezultirao razvojem
profesionalizacije, komunikacijskih vještina knjižničara 20. stoljeća, uz njihovo stalno stručno
usavršavanje već stečenih znanja. J. H. Shera ističe nagli razvoj novih usluga narodnih
knjižnica u društvu, posebno u razvoju programa za poticanje čitanja, samoobrazovanja i

10
programa za obrazovanje odraslih. Stoga će se Shera zalagati za humanistički pristup
knjižničarstvu.
Dvadeseto stoljeće donijet će povećanje knjižne proizvodnje i ekspanziju narodnih
knjižnica. Narodne knjižnice postat će nezaobilazan čimbenik u naporima društva za
unapređenje prosvjete i kulture u širokim slojevima naroda. One će dobiti i svoje nove zadaće,
promatrat će ih se kao „sveučilišta za narod“ jer će omogućiti svakom radniku, seljaku ili
domaćici da upornim čitanjem, uz stručnu pomoć knjižničara, postigne u životu ono što mu je
bilo uskraćeno redovnim školovanjem. Na narodnu knjižnicu tako gledamo i danas, iako je
njen razvoj u pojedinim zemljama bio različit jer je ovisio o tradiciji, kulturnoj i ekonomskoj
razvijenosti kao i političkom stavu državnih vlasti.
U Hrvatskoj se osnivanje i razvoj narodnih knjižnica može pratiti u tri faze, ili točnije,
u tri vala, kako će to ustvrditi Josip Stipanov: „Prva faza odnosno prvi val svakako je bilo
osnivanje ilirskih čitaonica s knjižnicama. Ona je prestala uvođenjem Bachova apsolutizma.
Poslije ukinuća Bachova apsolutizma i ponovne uspostave ustavnog poretka i ustavnih
sloboda nastaje druga faza, drugi val osnivanja (sada) narodnih, a potom hrvatskih čitaonica s
knjižnicama, s naglašenijom funkcijom knjižnica. Ta faza, za razliku od prve, obuhvaća ne
samo bansku Hrvatsku već, kako smo opisali, i Dalmaciju i Istru. No, potrebe društva
zahtijevale su osnivanje pravih, istinskih narodnih, pučkih javnih knjižnica, iza čijeg bi
osnivanja, rada i funkcioniranja trebala stajati lokalna, gradska, odnosno općinska vlast, koja
bi ih trebala i financirati i tako učiniti javnima, narodnima, svima dostupnima… kao treći val
odnosno razdoblje osnivanja (javnih) narodnih knjižnica u Hrvatskoj, nakon početnih ilirskih
te kasnijih narodnih odnosno hrvatskih čitaonica s knjižnicama, novo je i konačno prijelazno
razdoblje u njihovu osnivanju i razvoju.“ (Stipanov, 2015: 195-205)
U vremenu između dvaju svjetskih ratova Hrvatska se našla u novoj političkoj sredini
– nakon raspada Austro-Ugarske u centralističko-unitarističkoj državi, koja nije pokazivala
kulturnu zrelost pa je i hrvatsko knjižničarstvo u cijelosti stagniralo. Uslijedile su zaoštrene
klasne borbe, a radnici su se sve više služili prostorijama knjižnica i čitaonica za svoje
političke sastanke i pripremu aktivnosti. Knjižnični fondovi prate čitateljsku potrebu pa će
ovo razdoblje u razvoju hrvatske knjižnice i knjižničarstva obilježiti tzv. različite knjižnice.
Završetkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj nastaju korjenite promjene na području
društveno-političkog života, što će se odraziti i na narodne knjižnice. Knjižnice s vremenom
dobivaju odgovarajući društveni i pravni, zakonski okvir te redovitu i sustavnu financijsku
pomoć, sve veću profesionalizaciju knjižničarske struke i djelatnosti. Potrebe korisnika sve
više rastu i postaju raznovrsnije, specijaliziranije, a i mogućnosti narodne knjižnice za njihovo

11
zadovoljavanje sve su veće i šire. Razvoj knjižnica i osobito knjižničarstva u Hrvatskoj
postaje jedinstven i neprekinut proces. Pri tome sve veću važnost dobiva međudjelovanje
stručnjaka, knjižničara i korisnika odnosno šire ili uže korisničke sredine.
Možemo zaključiti da je razvoj hrvatskih narodnih knjižnica do danas dosegao stupanj
rada i razvoja suvremenih knjižnica. Njihovo djelovanje bitno određuje suvremena
informacijska i komunikacijska tehnologija, ali i sve veća orjentiranost na korisnika.
Razvoj internetske tehnologije kojom informacije postaju svedostupne i izvan
omeđenih zidova knjižnice, knjižničari se sve češće pitaju kolika je njihova uloga medijatora
opstojna, utvrđuje Atkinson (1999).
Mary Maack Niles predlaže novu tipologiju novih modela knjižničarske profesije 21.
stoljeća – usmjerenu na korisnike, s posebnim naglaskom pomažući profesije koje dijele
zajednički cilj sa svojim korisnicima (primjerice socijalni rad, psihologija, obrazovanje…),
dakle uporabu znanja koja će im omogućiti nadzor nad vlastitim životom i savladavanje
životnih teškoća. Cilj je takva rada s korisnicima, ističe Maack (1997), poticati osnaživanje
samostalnog učenja, rješavanje problema, usvajanje kompetencija i podizanje razine
samopoštovanja.
Narodne knjižnice, kakve poznajemo danas, nastaju tek početkom 19. stoljeća, prvo u
Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama. Isprva su trebale služiti u
prosvjetiteljske i političke svrhe – stvoriti jak potencijal građanskog društva. U zemljama
poput Republike Hrvatske u kojima se u 19. stoljeću događalo nacionalno buđenje i
emancipacija, narodne knjižnice imaju zadaću oblikovati nacionalnu svijest i afirmirati
narodni jezik.
Tako su od svog osnutka u većoj ili manjoj mjeri narodne knjižnice težile biti jedan od
stupova društva. One su mjesto oblikovanja i transfera ideja, mišljenja, znanja i osvještavanja
pojedinaca iz cijelog društva.
Početkom 20. stoljeća u zapadnim demokratskim zemljama knjižnice dobivaju
autonomiju u vođenju i organiziranju svoga djelovanja. Danas, u krizi identiteta svog
društvenog poslanja, narodne knjižnice, kako ne bi postale uređena skladišta knjiga,
uspostavljaju novu društvenu ravnotežu svojih informacijskih, obrazovnih i kulturnih
funkcija. Pojavom nove informacijske tehnologije, posebice Interneta, zahvaljujući upravo
knjižničarima i njihovoj kreativnoj spremnosti za novu demokratsku praksu, u knjižnice kao
„treći prostor“ ulaze razni kreativni programi. Kao podloga za to je i Manifest za narodne
knjižnice koji je pripremio UNESCO u suradnji s IFLA-om, a sadrži sukus svih dokumenata
koji govore o pravu na informaciju kao temeljnom ljudskom pravu. „Narodna knjižnica

12
postaje ʹvidljivaʹ u svom lokalnom okruženju upravo promičući temeljne demokratske
principe kroz:
- pravo na slobodnu, točnu i pravodobnu informaciju
- pravo na znanje i obrazovanje (temeljno i doživotno).“ (IFLA-in i UNESCO-
ov Manifest, 1994).

Goldberg kaže da „narodna knjižnica treba biti mjesto socijalne interakcije, mjesto
susreta čovjeka s čovjekom. Stoga će ona i nadalje biti važna socijalna institucija (mjesto
provođenja slobodnog vremena, bavljenje izvanegzistencijalnim aktivnostima, ali i mjesto
intelektualnih poticaja). Kroz narodnu knjižnicu, pojedinac živi svoju kulturnu autentičnost,
kroz povijesnu građu, posebne zbirke i tekuće kulturne aktivnosti.“ (Goldberg, 1996: 207-
220)
Knjižnicu kao oazu usluga usmjerenu na korisnike vidi Hannelore Vogt, njemačka
knjižničarka, vežući uz usmjerenost na posjetitelja uvijek i optimalno oblikovanje proizvoda,
odnosno knjižničnih usluga. Ona ističe da je za knjižnice prije svega važno da se bave
inovativnim proizvodima koji imaju budućnost, a usmjereni su na promjenjivu životnu
stvarnost korisnika. Prema njoj, u kontekstu usmjerenosti na korisnike posebnu ulogu imaju
djelatnici knjižnice: „Usmjerenost na stranke je sveobuhvatno, kontinuirano istraživanje i
analiza očekivanja stranaka, kao i njihova interna i eksterna realizacija u vidu poduzetničkih
ponuda i interakcija sa ciljem da se ostvare dugoročno stabilni i ekonomsko isplativi odnosi sa
strankama.“ (Vogt, 2003: 249-251)
Autorica usmjerenost na korisnike pronalazi u ekonomskoj literaturi i primjenjuje ju
na neprofitnu organizaciju – knjižnicu. Upravo iz te definicije doći će do dokaza da između
zadovoljstva korisnika i njihovog vezivanja postoji pozitivna međuovisnost, i to vrlo složena.
Nova i strateška perspektiva knjižnica je u izgradnji povjerenja između ponuđača usluga i
korisnika kao temeljne pretpostavke svakog trajnog partnerstva. U Velikoj Britaniji postoje
općeprihvaćeni standardi, a britansko Knjižničarsko društvo (LA) već je 1993. godine izradilo
prvi model za narodne knjižnice, tzv. povelju usluga. Ovdje se radi o objedinjavanju
standarda kojima je svrha poboljšanje pružanja usluga sa stajališta upravljanja kvalitetom.
Kvalitativni aspekti, poput zadovoljstva korisnika, obuhvaćeni su i IFLA-inim Smjernicama
za narodne knjižnice (2012.) u poglavlju Briga za korisnike gdje upućuju na to da bi korisnici
trebali biti uključeni u razvoj usluga.
Ta potpuna otvorenost narodne knjižnice svima daje mogućnost pune komunikacije na
razini knjižničar - korisnik što će rezultirati nizom kreativnih i posebnih programa poticanja i

13
promicanja čitanja. Narodna knjižnica mora brinuti i o ljudima s posebnim potrebama: djeci s
poteškoćama u razvoju, starijim osobama, bolesnicima, pripadnicima jezičnih manjina,
zatvorenicima, osobama s invaliditetom, osobama s problemima pisanja i čitanja itd. Sve to
proizlazi iz dokumenta Ujedinjenih naroda – Deklaracije o ljudskim pravima i Rezolucije –
Jednakost u mogućnostima za hendikepirane osobe koji donose 1993. godine. Narodne
knjižnice prema tim dokumentima trebaju osigurati jednake uvjete za sve građane kako bi ih
integrirale i omogućile im sudjelovanje u kulturnim aktivnostima na jednakoj osnovi. Upravo
tim dokumentima korisnika se dovodi u središte uspješnog djelovanja narodne knjižnice. Na
socijalnom, društvenom planu taj novi pristup pridonosi ekonomskom i socijalnom napretku,
a na individualnom planu, kroz razvoj pojedinca ostvaruju se najviše ljudske vrijednosti. Kroz
posebne programe narodne knjižnice svom temeljnom djelovanju daju i dodatni doprinos –
sveukupni civilizacijski proces razvoja čovječanstva.

1.2. Narodna knjižnica kao „prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa

poticanja čitanja

Knjižnice su kulturne ustanove i javni servis koji korisnicima pruža raznovrsne usluge.
Zato su komunikacijske vještine temeljne vještine knjižničara, posebice onih u izravnom
doticaju s korisnicima, odnosno onih koji osmišljavaju i provode razne kreativne programe,
poput programa poticanja čitanja. Čitanje je sposobnost koja je danas prijeko potrebna u
životu svakog pojedinca, a kultura čitanja učinit će njegov život sadržajnijim, bogatijim i
humanijim. Upravo ta činjenica nužno mobilizira sve društvene i individualne resurse na
promicanju čitanja za sve dobne skupine, a velika važnost daje se programima koji će
sudionike na što zanimljiviji način dovesti do knjige i vezati uz nju trajno. Zadatak današnje
narodne knjižnice je ponuditi korisnicima sveobuhvatne oblike medijskog čitanja u smislu
samootkrivajućeg heurističkog učenja te im omogućiti stjecanje onih kompetencija koje će im
osigurati emancipirano pozicioniranje u njihovoj svakodnevnoj okolini.

Uloga narodne knjižnice definirana je IFLA-inim i UNESCO-ovim Manifestom za

narodne knjižnice iz 1994.godine kao mjesni prilaz znanju s osiguranim osnovnim uvjetima
za obrazovanje tijekom cijelog života i to neovisno o kulturnom razvoju pojedinca i
društvenih skupina. Jedno od osnovnih ljudskih prava suvremenog svijeta – pravo na pristup i
razumijevanje informacija – postavlja narodnu knjižnicu u središte lokalne zajednice i društva

14
u cjelini. Da bi svi pojedinci jednakopravno koristili to svoje pravo, pogotovo u 21.stoljeću
kada se pružaju velike mogućnosti informacijske i komunikacijske tehnologije, uz tehničku
opremljenost prostora, narodne knjižnice moraju zadovoljiti i osnovni preduvjet, a to je
potpuna pismenost korisnika. Narodne knjižnice su prisutne u različitim društvima širom
svijeta, ali uz neka zajednička obilježja koja se prema IFLA-inim i UNESCO-ovim
Smjernicama za razvoj službi i usluga u narodnim knjižnicama (2003: 1) definiraju: „Narodna
knjižnica je organizacija koju osniva, podržava i financira zajednica putem lokalne,
regionalne ili nacionalne vlasti ili putem nekog drugog oblika organizacije. Ona osigurava
pristup znanju, informacijama i djelima mašte pomoću niza izvora i službi, a na raspolaganju
je svim članovima zajednice bez obzira na njihovu rasu, nacionalnost, dob, spol, religiju,
jezik, invaliditet, ekonomski i radni status te obrazovanje.“

Uz samo definiranje i situiranje narodne knjižnice u društvo u kojem djeluje,

Smjernice utvrđuju i njezine glavne djelatnosti, a to su pružanje usluga i osiguravanje građe
na različitim medijima radi zadovoljenja obrazovne i informacijske potrebe, te pružanje
usluga razonode i zadovoljenja potreba vezanih uz slobodno vrijeme svakog pojedinca ili
grupe. Time narodna knjižnica dobiva važnu ulogu u razvoju i izgrađivanju demokratizacije
društva, omogućujući osobni rast i razvoj pojedinca.

Stvaranje mogućnosti za osobni psihosocijalni i kreativni razvoj važan je doprinos

narodne knjižnice u lokalnoj zajednici u kojoj djeluje, ali i za društvo u cjelini. Narodna
knjižnica ima važnu društvenu ulogu i kao javni prostor i mjesto okupljanja, stoga je
uobičajeno da ju nazivaju „dnevnim boravkom zajednice“, a u ovom radu, upravo zbog te
njene uloge, odredit ćemo ju kao „prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa
poticanja čitanja vođenim čitanjem.

Proces djelovanja narodnih knjižnica je proces u kojem se nadopunjuju, preklapaju i

formiraju dva bitna gledišta knjižničarskog poziva – informacija/informiranje u smislu
prijenosa i pristupa znanju te kulturno djelovanje i posredovanje u smislu razvoja, promicanja
i unapređenja opće pismenosti, prosvjećenosti, kulture i struke ujedno. To drugo gledište
nasljeđujemo iz povijesnog prosvjetiteljskog i ilirskog, čitaoničkog doba. U narodnoj
knjižnici „informativno“ i „kulturno“ su jedinstveni i nedjeljivi. Ta je činjenica ušla u
UNESCO-ov Manifest o narodnim knjižnicama. U jedinstvenom nedjeljivom procesu
djelovanja narodnih knjižnica sudjeluju knjižničari kao informatori, istraživači, edukatori,

15
poticatelji i promicatelji kulture i čitanja, ali i korisnici koji u tom procesu imaju djelatnu
ulogu, jer raščlambeno i prosudbeno prihvaćaju novu informaciju, novo znanje.

Jedinstvo informativnog i kulturnog javnog djelovanja temeljno je načelo narodne

knjižnice 21. stoljća. Ona je urasla u sredinu u kojoj djeluje, njezino djelovanje je
transparentno. Prema tome, svoju temeljnu misiju narodna knjižnica može ispuniti samo
djelovanjem u kvalitetnom stručnom i obrazovno poticajnom radu. Od ta dva procesa gledišta
– informativnog i kulturnog, razvojno ovisi zapravo suvremenost i napredak knjižničarstva. Iz
te dualne prirode narodne knjižnice proizlazi da knjižnični djelatnici moraju istraživati,
selekcionirati, obrađivati, ali i interpretirati, educirati i poticati (Shimmon, 1995). To opet
pretpostavlja stalno stručno usavršavanje knjižničnih djelatnika.

Narodne knjižnice nisu opterećene obveznim programima i propisima Ministarstva

znanosti i obrazovanja ili drugih sličnih institucija koje se profesionalno bave obrazovanjem,
stoga su programi narodnih knjižnica fleksibilniji i skloni promjenama i prilagodbama.
Narodne knjižnice su prepoznate kao poželjna mjesta za učenje i osobni razvoj. Ugodni
prostori, dostupnost raznih oblika informacija, besplatne usluge, susretljivost osoblja samo su
neki od razloga aktivne uključenosti narodnih knjižnica u poučavanje, poticanje i promicanje
pismenosti, čitanja, odnosno obrazovanja svih dobnih skupina njihovih korisnika.
Informacijska djelatnost knjižnice najistaknutija je usluga u narodnoj knjižnici, koja uz
informacijske nudi spektar kulturnih i obrazovnih programa. Programi za rad s djecom u
narodnim knjižnicama vrlo su razvijeni. Dječji odjeli tradicijski su odgojno-obrazovna mjesta
i svojim ustaljenim programima neposredno sudjeluju u procesu opismenjavanja djece i
mladih. Odjeli za odrasle u narodnim knjižnicama još traže primjerene modele programa
obrazovanja i podizanja praga pismenosti odraslih. Svjesni da znanja brzo zastarijevaju, a
znanja i sposobnosti koji se stječu redovitim školovanjem su ograničena, kao i stečene
sposobnosti, odrasli korisnici od narodne knjižnice očekuju razvojne programe. Svijest o
permanentnom obrazovanju sve je izraženija. Predavanja, književne večeri i razne tribine
najčešći su oblik učenja i programa poticanja čitanja za odrasle, dok su radionice na tu temu
najčešće vezane uz informatičku i informacijsku pismenost. Mogućnosti posebnih programa
poticanja čitanja, primjerice vođenim čitanjem provode se povremeno i eksperimentalno, te bi
ih trebalo usustaviti u redovitoj ponudi usluga knjižnice. Za takve posebne programe poticanja
čitanja potrebno je stvoriti osjećaj potrebe i dodatnog poticaja. Polaznici tih programa trebaju
biti snažno motivirani bez obzira na njihovu dob. Motivacija odraslih za pohađanje ovakvih
posebnih programa znatno je slabija od motivacije djece i mladih. Stoga programi vođenog

16
čitanja, kao posebni programi poticanja i promicanja čitanja u narodnim knjižnicama trebaju
biti osmišljeni i temeljeni na teoriji, ali u njih treba biti ugrađeno, odnosno usvojeno iz prakse,
sve ono što je problemski i emocionalno važno korisnicima kao pojedincima i grupi, kao
zajednici u kojoj knjižnica djeluje. Na knjižničaru je dodatna odgovornost da takvim
programima približi čitanje s naglaskom na razumijevanju i usvajanju pročitanog teksta,
pogotovo tijekom vođenja radionice gdje je nužno razgovarati o pročitanom tekstu,
izmjenjivati mišljenja i poticati aktivno uključivanje svakog člana grupe u radionici na
razvijanje mehanizama samopomoći i razvijanje osobnosti.

Oblikovanje narodne knjižnice kao „prirodnog mjesta“ za posebne programe poticanja

čitanja s vođenim čitanjem pretpostavlja knjižnicu kao ugodan prostor u kome se korisnici
rado zadržavaju, kao poticajno okruženje za učenje i susretanje, ali i mirno mjesto za
pojedinačno i grupno učenje koje poziva na komunikaciju i razgovor. Narodna knjižnica u
budućnosti će bivati sve značajnija upravo zbog svoje tradicionalne informacijske i
savjetodavne usluge koju pruža u neposrednom susretu s korisnikom. Narodne knjižnice kao
kulturna središta sve više su prostor okupljanja, druženja i kreativnih radionica. Bez obzira na
prirodu radionice i tehniku rada (literarne, dramske, likovne), svim je radionicama motiv
knjiga, odnosno čitanje, a cilj tih radionica jest užitak čitanja, druženje, neposredna
međusobna komunikacija, suosjećanje, samopomoć i međusobno pomaganje. Uloga
knjižničara kao posrednika između čitatelja i velike prodavačke produkcije mijenjat će
ubuduće njegovo poslanje u smislu – prava knjiga u pravo vrijeme pravom čitatelju. Od
knjižničara će se očekivati kompetencija za vrednovanje umjetničkog teksta, jer će njegova
uloga sve više biti – korektor „prinudnog globalnog čitanja“ i odupiranje „masmedijskom
nagovoru“ te ponuda svog izbora tekstova čitatelju.

1.3. Razvijanje kulture čitanja

U raspravi iz 1986. godine kojom konstatira prve korake povijesti čitanja, Darnton
navodi da se ono može povezati i uspoređivati s već etabliranim modusima bavljenja
recepcijom, spominjući, uz francuske strukturaliste poput Barthesa ili Tzventana Todorova, i
druge autore, primjerice Ricoeura, te istaknuta imena estetske recepcije, Hansa Roberta Jaussa
i Wolfganga Isera.

17
 Pod utjecajem pozitivističkih i historijskih impulsa povijest književnosti 19. stoljeća
najmanje se bavila čitateljima i povješću interpretacije jer se oslanjala o princip univerzalnosti
značenja djela. Formalistički pristupi su tijekom 20. stoljeća isto pokušavali doseći
univerzalnu interpretaciju koja bi bila temelj procjene univerzalne vrijednosti djela, ali uz
određene razlike u odnosu na historiografiju 19. stoljeća. Usmjereni na tekst i formu, izvlačili
su djela iz povijesti, a klasici i njihova djela povijesno univerzalne vrijednosti pretpostavljaju
univerzalno važeću interpretaciju čitatelja kojeg također smještaju izvan povijesti.
U svojoj raspravi Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti, temeljne
principe proučavanja recepcije izlaže Hans Robert Jauss. On će važnu komponentu za
razumijevanje pojave proučavanja recepcije tijekom 20. stoljeća – bavljenje poviješću
književnosti – postupno približiti relativizaciji povijesnog značenja: „Proučavanje recepcije,
osobito njemačku estetiku recepcije, može se sagledavati kao pokušaj prevladavanja i
pomirenja historičkog i formalističkog impulsa budući da ta proučavanja u svoju formulu
pokušavaju uračunati nemogućnost univerzalno važeće interpretacije teksta na razini čitave
povijesti, ali unutar pojedinog sloja povijesti, pojedine epohe ili razdoblja, i dalje
pretpostavljaju određeni sud koji nadilazi individualni sud i koji se na taj način pretvara u
univerzalni sud, ali ne više bezvremenske povijesti klasika, nego pojedinog razdoblja ili
epohe.“ (Jauss, 1998: 281)
I samo čitanje mijenja se kroz vrijeme: „Premda se kritičari i povjesničari snalaze s
povijesti književnosti (osobito su jaki u vezi sa sedamnaeststoljetnom Engleskom), stječe se
dojam da oni pretpostavljaju kako su tekstovi uvijek djelovali na senzibilitet čitatelja na
jednak način. No, sedamnaestostoljetni građanin Londona nastanjuje različit mentalni
univerzum u odnosu na dvadesetostoljetnog američkog profesora. I samo čitanje promijenilo
se kroz vrijeme.“ (Darnton, 1990: 131).
Estetika recepcije ulazi u proučavanje recepcije iz književnopovijesnog fokusa, donosi
korektiv u odnosu na vrste književne povijesti koje se do tada nisu ni bavile pitanjem
promjenjivosti smisla ili, ako su ga se doticale, onda se ono komentarima „o nerazumijevanju
suvremenika, djelu ispred svojeg doba – sagledavalo uz implicitnu pretpostavku o
superiornosti naknadnog suda. No i estetika ima ugrađenu kantovsku pretpostavku
univerzalizacije čitanja i čitatelja, barem na razini specifičnog vremenskog razdoblja.“
(Chartier, 2001: 39).
Time se za povijest čitanja otvaraju dva smjera. Jedan smjer je onaj koji naznačuje
Darnton – proučavanje čitanja koje čini dio rekonstrukcije mentalnog univerzuma čitatelja iz
prošlosti. Drugi smjer je proučavanje povijesti čitanja za sebe. U oba slučaja veliku važnost

18
ima praksa. U prvoj varijanti praksa služi primarno kao izvor za proučavanje drugog objekta,
odnosno mentaliteta. Drugoj varijanti pak sama praksa čitanja postaje predmet i cilj
istraživanja. Točka u kojoj se dodiruju i račvaju estetike recepcije i povijesti čitanja prema
Darntonu je: „nastanak smisla. Smisao nastaje u čitatelju, njegovom afektivnom životu.
(Darnton, 1990: 171). Ginzburgova knjiga Sir i crvi govori o tome kako čita Domenico
Scandella zvani Menocchio, mlinar iz sela u zaleđu Venecije u 16. stoljeću. Svojim skromnim
obrazovanjem, samo čitanjem knjiga, po mišljenju njegovih istraživača dolazi do heretičkih
stavova – materijalističke koncepcije svemira i negiranja kršćanske dogme o kreaciji svijeta,
zbog kojih će na kraju završiti na lomači. Menocchio do svojih ideja dolazi spominjući
pročitane knjige koje ni po čemu nisu opasne ili heretičke. Ginzburg se tu bavi procesom
Menocchiovog čitanja kao primjerom interakcije mentaliteta i uvjeta u kojima se formira
njegova interpretacija – „ta, eksplozivna smjesa različitih izvora koja vodi ravno do lomače.“
(Ginzburg, 1989: 96).
Formalizam i strukturalizam 20. stoljeća, kao i kasnija poststrukturalistička strujanja,
postavit će tezu prema kojoj jezik nije samo puki prijenosnik misli, nego aktivni faktor koji
uvjetuje i oblikuje mišljenje. „Posljedica takvih stavova – da pojedinac ne upravlja jezikom,
odnosno da jezik zapravo upravlja njime – bila je dezindividualizacija koja nije
karakteristična samo za strukturalnu lingvistiku, nego se širenjem strukturalizma pojavljuje i u
drugim humanističkim disciplinama (antropologiji, sociologiji, povijesti) u kojima se nastoji
pokazati koliko strukture upravljaju pojedincem.“ (McGann, 1991: 57).
Velike promjene u vezi s čitanjem dolaze u drugoj polovici 20. stoljeća, kada dolazi do
znatnog ubrzavanja proizvodnje i povećavanja količine tiskovina, tehnoloških inovacija
vezanih uz povećanje brzine svih procesa – proizvodnju novina, knjiga, distribuciju
informacija. Tako se povijest čitanja ponovo vraća u domenu proučavanja pismenosti i
obrazovanja. Uz dostupnost tekstova važan faktor u vezi s čitanjem predstavlja obrazovanje.
Istraživanja čitanja i čitateljskih vještina vezuju se uz procese porasta pismenosti:
„Sagledavanje čitanja i različitih čitateljskih zajednica ne može se odvojiti od ukupnih
društvenih promjena, promjena u obrazovnim sustavima, ni od promjena koje se tiču
izdavaštva i trgovine knjigama.“ (Altick, 1957: 141).
Povijest čitanja, kako utvrđuje Chartier, uz povijest razvoja obrazovanja i širenja
pismenosti, mogla bi se pisati i kao povijest knjižnica. Javne knjižnice suvremenog svijeta
svoj začetak imaju u pojavi čitateljskih klubova u 18. stoljeću, vezanih uz trgovinu knjigama.
Trgovci knjigama počeli su se baviti i posudbom knjiga te su osmišljavali modele koji će se

19
kasnije širiti. Zainteresirani čitatelji mogli su za određenu mjesečnu naknadu dolaziti u
čitaonice i u tom prostoru, kombinaciji kavane, kluba i čitaonice, čitati knjige.
Kod nas na području Dalmacije u 19. stoljeću postoje takvi čitateljski klubovi, što
navodi Jelena Lakuš u svom članku Reading Societis and their Social Exclusivity: Dalmatia
in the first half of the 19th century u Libellariumu. Autorica skreće pažnju na to da izvori
statuta takvih čitateljskih udruženja i klubova upućuju na njihovu „socijalnu ekskluzivnost“.
(Lakuš, 2008: 60).
Osim tehnoloških promjena, industrijska revolucija će za povijest čitanja donijeti
ključnu novinu koja će također imati veze s klasnim i društvenim razlikama, a to je pojava
slobodnog vremena. U 19. stoljeću doći će do zamaha čitanja i prave „čitateljske groznice“. U
vezi s čitanjem u sklopu sveobuhvatnog procesa komercijalizacije izdavaštva u 19. stoljeću
posebnu ulogu ima željeznica: „Putnici u vlaku postaju čitatelji, jer su putovanja duga, i ako
se ponavljaju, dosadna… željeznica ne samo da uvelike skraćuje putovanje jer se od jednog
do drugog većeg grada moglo doći u istome danu, nego nudi i komfor koji dopušta da se
zamorno putovanje ispuni aktivnostima poput čitanja.“ (Braudel, 1992: 31).
Putniku se nudi knjiga uz samu željeznicu, pa tako nastaje novi trend – prilagođavanje
čitatelju. Ta prilagodba da se omogućuje čitatelju putniku da u zadnji čas kupi knjigu koju će
čitati na putovanju ne odnosi se samo na prostor – u prostoru kupovanja karte za vlak, može
kupiti i knjigu za putovanje – nego i na žanrovsko i sadržajno prilagođavanje jer za putovanje
odabire lakši sadržaj. Zabavno i lakše štivo dolazi u obzir pa tako eskapizam postaje jedna od
važnih karakteristika čitanja. Ukusi se formiraju ovisno o situaciji (putovanja, slobodno
vrijeme, klasna pripadnost i obrazovanje). Jedno od važnih pouka povijesti čitanja kao
mješavine utjecaja i disciplina bilo bi povezivanje francuske sociološko-antropološke
komponente s angloameričkom komponentom usmjerenom prema materijalnosti teksta. Tako
će se teoretičari i povjesničari sporiti oko „revolucije čitanja“. Zagovarat će je Cavallo i
Chartier, a oponirat će im Darnton koncentrirajući se na hipotezu o prijelazu s intenzivnog na
ekstenzivno čitanje u 19. i 20. stoljeću. Intenzivno čitanje odnosi se na ponovljeno čitanje
jednog teksta ili manji broj tekstova, dok se ekstenzivno čitanje odnosi najčešće na
jednokratno čitanje velikog broja tekstova. S tim se pojavljuje i pitanje kolektivnosti ili
individualnosti čitanja, odnosno kada je čitanje dominantno kolektivni čin (aktivnost određene
zajednice), a kada započinje proces povlačenja čitatelja u vlastitu intimu, osamu, i čitanje
pretvara u privatni čin. S time se može povezati i način čitanja pojedinih vrsta tekstova ili
žanrova koji se čitaju naglas i onih koji se čitaju tiho (u sebi).

20
 Tiho čitanje, ili čitanje u sebi, postavlja se kao standard oko kojeg će se sporiti
teoretičari i povjesničari knjige i čitanja. Jedni su, poput Saengera, skloniji ključnu ulogu u
promjenama komunikacijskih obrazaca pristupa knjigama i cirkuliranju tekstova pripisati
tiskarstvu i time čitanje pomaknuti u novije doba. Drugi će kao Svenbro, posebice medievisti
ili stručnjaci za antiku, nastojati pokazati da su se „revolucije čitanja“ dogodile znatno ranije.
Kao i u vezi s razlikom intenzivnog i ekstenzivnog, ili tihog i glasnog čitanja, slično vrijedi i u
vezi s razlikom čitanja kao kolektivnog čina i aktivnosti zajednice u odnosu na čitanje kao
privatni čin pojedinca.
Za sve te oblike čitateljskih praksi postoje primjeri od antike, srednjeg vijeka, 18. i 19.
stoljeća pa sve do 20. stoljeća kada se ponovo potiče glasno čitanje: „Osim zbog praktičnosti,
čitanje naglas se sredinom 19. stoljeća promicalo pod pretpostavkom da je ključno pomagalo
u razvoju pravilnog govora, ukusa i mašte, ali i osnovica kanonizacije nacionalne
književnosti, njezine prezentacije kao kulturnog kapitala.“ (Hameršak, 2011: 82).
Ono što Robert Darnton naglašava jest da se mentaliteti u svojoj dugotrajnosti gotovo
neprimjetno mijenjaju, nijansiraju. U tom se procesu novo sliježe preko starog, dodaju se novi
ili naglašavaju stari slojevi značenja, povijest knjige i čitanja kao mješavine utjecaja i
disciplina čuva vezu sa svojim metodološkim precima u temeljima povijesti mentaliteta.
Od šezdesetih godina 20. stoljeća u Europi i SAD-u nastaju istraživanja književnosti
koja svoj znanstveni interes usmjeravaju prema recepciji, odnosno načinima na koje književni
tekst biva prihvaćen od strane pojedinačnog čitatelja i socijalne zajednice. Teorija recepcije
pomaže nam da sagledamo kako čitatelj prima djelo u okvirima svojih vlastitih književnih
očekivanja. Ta iskustva književnosti oblikuju se tijekom njegove povijesti čitanja – to su sva
iskustva s kojima se čitatelj dotada susreo i koja za njega predstavljaju književnu tradiciju.
Čitanjem dolazi do interakcije teksta i čitatelja, a to znači sjedinjenje znanja, iskustva,
činjenica i spoznaja u kojem autor i čitatelj postaju pripadnici jedne te iste interpretativne
zajednice (Kordigel, 1991).
Razvoju čitateljskih vještina danas se pristupa interdisciplinarno: sa stajališta
pedagogije, psihologije, teorije književnosti, lingvistike, kulture, itd.: „potencijalne funkcije
književnih tekstova mijenjaju se shodno individualnim potrebama pojedinih čitatelja i
njihovim promjenama te u vezi s društvenim okolnostima i potrebama.“ (Kordigel, 1991:
175).
Njemački pedagog Hans E. Giehrl ističe četiri vrste čitanja: informacijsko, evazivno,
kognitivno i literarno. Informacijskim čitanjem pristupamo tekstovima primjerice kuharskih
recepata, titlova filmova i televizijskih programa. Evazivnim čitanjem želimo se maknuti iz

21
svijeta u kojem smo tu i sada te pomoću literarnih likova, doživljaja i opisa doživjeti ono o
čemu maštamo ili čeznemo. Možemo to sagledati i kao čitateljski eskapizam. Kognitivno
čitanje nam pomaže spoznati svijet i njegove zakonitosti i te spoznaje urediti u smisaoni i
logički pogled na svijet. Na kraju svoje podjele Giehrl dolazi do četvrtog tipa čitanja, a to je
čitanje pomoću kojeg tražimo smisao života i omogućuje nam da prijeđemo granice svoje
realne egzistencije (Kordigel, 1991).
Ova tipologija je pokušaj sređivanja bihevioralnih reakcija na tekst i razmatranje
njihove tipičnosti ili netipičnosti kod pojedinih čitatelja. Kordige će ta četiri tipa čitatelja
razraditi u funkcionalno- pragmatičnog čitatelja, emocionalno-fantastičkog čitatelja,
racionalno-intelektualnog čitatelja i literarnog čitatelja. Funkcionalno-pragmatični čitatelj u
tiskanoj riječi ne traži posebne vrijednosti niti životni smisao, kao ni estetske vrijednosti
teksta. Njemu tekst služi samo za informaciju, korisne savjete za svakodnevni život ili za
napredovanje u struci. Njega karakterizira informacijsko čitanje. Emocionalno-fantastički
čitatelj u literaturi prvenstveno traži doživljaje i čita ih na evanzivan način, tj. čitanjem ulazi u
svijet iluzija gdje ispunjava svoje želje. Ovi čitatelji vole fantastičnu lieraturu, zabavnu i
trivijalnu, a u pjesmama traže ono emocionalno bez zanimanja za literarno djelo kao jezičnu
umjetninu. Racionalno-intelektualni čitatelji uz čitanje intenzivno razmišljaju tražeći egzaktne
spoznaje. Oni biraju uglavnom neknjiževne tekstove, znanstvene i filozofske knjige, eseje, a
od književnih tekstova skloni su čitanju reflektivne lirike. Njih čitanju uglavnom vodi
radoznalost i potreba da stvore jasne predodžbe i logičnu sliku o nekom problemu. Njih ne
zanima fantastika. Prema Kordigelu literarni čitatelji čitaju iz čistog užitka i prvenstveno radi
doživljaja, nekim se djelima vraćaju čitav život, a književni tekst doživljavaju kao cjelinu –
sadržajnu i stilsku. Takvi su čitatelji razmjerno rijetki.
Iz svega možemo zaključiti da čitatelj traži štivo koje odgovara njegovom
emocionalnom stanju. „Čitateljevo prethodno poznavanje širega izvantekstovnog konteksta
danas se smatra uvjetom čitanja.“ (Grosman, 2010: 27).
Uspostava konteksta za čitanje književnih tekstova može se ostvariti i čitanjem
neknjiževnih, bilo diskurzivnih tekstova, bilo onih koji posve izlaze iz okvira književnosti.
Poznavanje jezičnih i kulturnih kodova omogućit će kulturno čitanje, a u skladu s
cjelokupnim razvojem pojedinca razvijat će se pojedine faze razvoja čitateljskih vještina
Svijest o važnosti čitateljske pismenosti ujedno je uvjet za uspješno djelovanje svake
jedinke u društvu i društva u cjelini razvijenih i ekonomski uspješnih država svijeta. Američki
standardi za stručnjake za čitanje na 23 stranice zahtijevaju upućenost u psihološke,
sociološke i jezikoslovne osnove procesa pisanja i čitanja, ali i podučavanja. Zahtijevaju i

22
poznavanje istraživanja s područja čitanja i povijesti čitanja, kao i poznavanje jezičnoga
razvoja. Pretpostavljaju poznavanje širokog raspona pristupa i metoda vođenog čitanja i to
oblikovanja čitateljskih skupina i njihovih aktivnosti. Standard predviđa sposobnost
sporazumijevanja s učenicima i starijima te sposobnost oblikovanja okruženja poticajnog za
čitanje. Oni detaljno određuju koji stupanj pojedinih znanja moraju steći stručnjaci za čitanje
(Standard for Reading Professionals – Revised, 2003).
Osposobljavanje stručnjaka za čitanje provodi se na brojnim preddiplomskim i
poslijediplomskim sveučilišnim programima. Niz je takvih programa u Skandinaviji,
Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, a samo u Velikoj Britaniji na 21 sveučilištu
razvili su poslijediplomski studij čitanja (Graduate Programs in Reading, UK, 2004). Kao i
kod nas, i u drugim je zemljama širom svijeta posljednjih godina pojačan interes za čitanje.
On je usko povezan s podizanjem praga pismenosti pa se programi čitanja uz obrazovne
institucije uvode u narodne knjižnice. Taj trend u svijetu započinje 70-ih godina 20. stoljeća, a
kod nas tek 90-tih godina. Dok se u svijetu istraživanjem čitanja i čitateljskih sposobnosti
uglavnom bave nastavnici i istraživači, kod nas su to u velikom broju knjižničari. Meta
Grosman, slovenska profesorica i autorica koja se desetljećima bavi proučavanjem i
recepcijom čitanja kaže: „Nova istraživanja su, naime, jasno pokazala da procesi čitanja nisu
samo kompliciraniji nego što se u početku mislilo, nego i da njihovo detaljnije i
eksperimentalno proučavanje jedino povećava i produbljuje kompleksnost našeg znanja o
procesima čitanja. Tako nastaje nepregledna količina istraživanja i izvještavanja o raznim
dimenzijama čitanja od psihologije čitanja do mogućnosti uspješne nastave čitateljske
sposobnosti.“ (Grosman, 2010: 12)
Prema Grosman najviše istraživanja namijenjeno je čitanju umjetničkih tekstova:
„Urednik uglednoga interdisciplinarnoga znanstvenoga časopisa Bucknell Review Harry R.
Garvin 1981. je godine priredio izbor članaka o čitanju Theories of Reading, Looking, and
Listening koje su napisali tada najugledniji stručnjaci za čitanje i nastavu književnosti. Samo
tri godine nakon toga zbornik nalik tome, pod naslovom The Theory of Reading (1984) uredio
je Frank Gloversmith. Iste je godine izišao i zbornik Becoming Readers in a Complex Society,
koji su kao posebno izdanje Nacionalnoga udruženja za izobrazbu uredili Alan C. Purves i
Olive Niles. Alan C. Purves se već prije toga specijalizirano bavio ulogom čitanja u nastavi
književnosti, a godine 1981. zajedno s Delwyn L. Harnishevo, Donaldom L. Quirkom i
Barbarom Bauer napisao je knjigu Reading and Literature: American Achievement in
International Perspective, koja se detaljno bavila učiteljevom ulogom u nastavi književnosti.
Osamdesetih i devedesetih godina nakon tih rasprava slijedi nepregledno mnoštvo istraživanja

23
i teorija koje ćemo navoditi samo onoliko, koliko se tiču našega specifičnoga interesa za
čitanje književnosti. Dvadeset godina potom Wiliam Grabe i Fredericka L. Stoller u svojoj
raspravi Teaching and Researching Reading (2002: 4) tvrde da se u zadnje vrijeme znanje o
čitanju znatno povećalo i promijenilo, čak i u usporedbi s onim iz godine 1995. Postalo je
potpuno jasno da nam treba temeljito poznavanje čitateljske sposobnosti da bismo mogli
razumjeti kako se čitanje usvaja i kako ga možemo proučavati. Svjesni trenutka, upozoravaju i
na to da će žiteljima 21. stoljeća biti potrebna čitateljska sposobnost na dva jezika kako bi
mogli djelovati u skladu sa svjetskim razvojem.“ (Grosman, 2010: 13).
Sve ove rasprave često ne razlikuju specifičan oblik čitanja umjetničkih tekstova od
onog šireg pojma čitanja.
U državama razvijene ekonomije posebno su svjesni važnosti pismenosti i čitanja za
uspješno djelovanje svakog pojedinca i čitavog društva, stoga sustavno razvijaju programe
poticanja i poučavanja različitih stupnjeva čitanja. Tako američki standardi namijenjeni
stručnjacima za čitanje (Standards for Reading Professionals – Revised, 2003: 8) zahtijevaju
upućenost u psihološke, sociološke i jezikoslovne osnove procesa čitanja i pisanja. Za
podučavanje čitanja zahtijevaju i poznavanje istraživanja s područja čitanja i povijesti čitanja.
Taj američki standard zahtijeva i poznavanje usvajanja čitanja s obzirom na kulturnu i jezičnu
raznolikost i uglavnom se odnosi na učitelje i nastavnike u školama, ali ih primjenjuju i ostali
stručnjaci za čitanje, prije svega knjižničari.
IFLA-ina Sekcija za čitanje objavila je dokument Smjernice za knjižnične programe
opismenjavanja. Neki praktični prijedlozi (1997), a Hrvatsko knjižničarsko društvo prevelo ih
je u okviru IFLA-inih Smjernica za građu laganu za čitanje. One daju praktične prijedloge
knjižničnom osoblju koje želi pomoći pri čitateljskom opismenjavanju svog društva. Cilj im je
potaknuti knjižnice da se uključe i pokrenu programe čitanja uz napomenu: „vjerujemo da su
knjižnice u jedinstvenom položaju da promiču pismenost. Knjižnice mogu razvijati i
organizirati vlastite programe ili podupirati projekte koji sponzoriraju druge organizacije […]
Aktivnosti svake knjižnice bit će drugačije. One će ovisiti o lokalnim čimbenicima.“
(Smjernice za građu laganu za čitanje, 2005: 35).
UNESCO-ova podjela knjižnica iz 1970. g. uvažava dva osnovna kriterija: kriterij građe
koju knjižnica skuplja i kriterij otvorenosti svim ili samo određenim vrstama korisnika. Uz
brojne definicije narodne knjižnice prema UNESCO-u, to je knjižnica namijenjena bez
ikakvih ograničenja cjelokupnom pučanstvu određenoga područja u svrhu podizanja razine
opće izobrazbe, obaviještenosti i kulture, poticanja stručnog i znanstvenog rada te osobne
kreativnosti, posebice kod djece (Manifest, 1994). Da bi odgovorila tim svojim zadaćama

24
narodna knjižnica mora, osim svog redovitog poslovanja: nabave raznovrsne knjižnične
građe, stručne obrade, čuvanja i zaštite knjižnične građe te informacijsko-referalne službe,
organizirati različite propagandno-animatorske i kulturne aktivnosti za odrasle korisnike i
djecu. Tekst Manifesta, u suradnji s Međunarodnom udrugom knjižničarskih društava i
ustanova, narodnu knjižnicu vidi kao slobodnu, kao mjesto za napredak i razvitak društva i
pojedinaca, odnosno temeljnih ljudskih vrijednosti. One se mogu ostvariti samo ako se
omogući dobra obaviještenost građanstva te se ostvari aktivna uloga građana u društvu u
smislu kreativnog stvaralaštva, razvitka demokracije, podizanja praga pismenosti,
obrazovanja, i neograničenog pristupa znanju, misli, kulturi i obavijestima. Narodna knjižnica
osigurava i osnovne uvjete za kulturni razvitak pojedinca i društvenih skupina pa je prema
UNESCO-vu uvjerenju narodna knjižnica vitalna snaga u obrazovanju, kulturi i
obavješćivanju. Narodna je knjižnica obavijesno središte koje se zasniva na jednakosti
pristupa svima, bez obzira na dob, rasu, spol, vjeru, nacionalnost, jezik ili društveni položaj.
Sve dobne skupine moraju naći građu i programe za svoje potrebe. Visoka kvaliteta i
primjerenost lokalnim potrebama i uvjetima od temeljne su važnosti, pa „ključne zadaće
narodne knjižnice i njezina stalna misija prije svega jest:
1. stvaranje i jačanje čitalačkih navika kod djece od rane dobi
2. podupiranje osobnog obrazovanja za koje se odlučuje pojedinac, kao i formalnog
obrazovanja na svim razinama
3. stvaranje mogućnosti za osobni kreativni razvitak
4. poticanje mašte i kreativnosti djece i mladih ljudi
5. promicanje svijesti o kulturnom nasljeđu, uvažavanju umjetnosti, znanstvenih
postignuća i inovacija
6. osiguranje pristupa kulturnim izvedbama svih izvođačkih umjetnosti
7. gajenje dijaloga među kulturama i zastupanje kulturnih različitosti
8. podupiranje usmene tradicije
9. osiguranje pristupa građana svim vrstama obavijesti o svojoj zajednici
10. pružanje primjerenih obavijesnih službi lokalnim poduzećima, udrugama i interesnim
skupinama
11. olakšavanje razvitka obavijesnih vještina i informacijske pismenosti
12. podupiranje i sudjelovanje u programima razvijanja pismenosti namijenjenim svim
dobnim skupinama i iniciranje takvih programa, kad je potrebno.“ (IFLA-ine
Smjernice za narodne knjižnice, 2011).

25
 Za sve se gore navedene funkcije narodne knjižnice u svojoj provedbi kroz usluge
preporučuje da budu besplatne kako bi bile svima dostupne.

1.4. Primjeri programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama

U Europi su trenutno popularne razne grupe čitanja namijenjene svim dobnim

skupinama, a mnogi programi u anglosaksonskom području i Skandinaviji koriste u svojim
programima elemente biblioterapije, odnosno vođenog čitanja. Posebice je biblioterapija u
okviru čitateljskih programa razvijena u Izraelu, a metode terapijskog čitanja izbrušene do
savršenstva. Na tom području najveći autoritet je Ofra Ayalon, psihoterapeutkinja i
artterapeutkinja. Ona razlikuje institucionalnu i kliničku bibliterapiju od razvojne ili
interaktivne, koja je kod nas zastupljena u programima vođenog čitanja. U današnjem
vremenu kada gotovo nemamo vremena, čitanje, druženje s knjigom je izuzetno važno, no to
se često zaboravlja. Higijena čitanja, odnosno vrijeme za čitanje trebalo bi biti kulturom
svakodnevice. Čitanje knjiga sve se više doživljava kao terapija protiv strahova i put do boljih
odnosa. Čitajući knjige ulazimo u „prošireno stanje svijesti“ u kojem se odvajamo od svojih
misli i osjećaja te ulazimo u imaginarni svijet likova i radnje. Upravo tamo se krije terapijsko
sredstvo za savladavanje životnih situacija, izazova i dvojbi. Takvo čitanje možemo
promatrati kao kognitivno-bihevioralnu tehniku u kojoj se pomoću knjige učimo rješavati
unutarnje probleme.
Sustavno razvijanje interesa za knjigu i čitanje jedna je od prioritetnih zadaća narodnih
knjižnica. Razvijanje čitalačkih navika je dugotrajan proces koji započinje u ranoj dječjoj dobi
i nastavlja se cjeloživotnim učenjem tako da programe vođenog čitanja provode i odjeli za
djecu i mladež i odjeli za odrasle, i to s istim ciljevima:
- razvijanje kulture čitanja;
- kontinuirano čitanje;
- podizanje praga čitalačke pismenosti;
- utjecanje na stvaranje pozitivnog odnosa prema knjizi;
- obogaćivanje jezičnog izraza;
- zadovoljavanje literarnih interesa, ali i davanje odgovora na pojedinačne
probleme čitatelja.
Narodne knjižnice provode niz pedagoško-animatorskih programa i aktivnosti
poticanja i promicanja čitanja od kojih mnogi imaju ugrađene elemente vođenog i ciljanog
26
čitanja. Jedan od takvih programa je i „Lektira na drugačiji način“, namijenjen jednako
učiteljima i djeci nižeg školskog uzrasta, a provodi se u Knjižnicama grada Zagreba u suradnji
sa školom ili školskim knjižničarom. Taj je projekt zasnovan na komunikacijsko-
humanističkom pristupu odgoju i obrazovanju s ciljem motiviranja učenika na čitanje da bi ga
doživjeli kao osjećaj ugode i radosti, a ne samo kao obvezu. Bitno je da su knjižničari kreatori
tih satova lektire, gdje učenicima posebnim programom vođenog čitanja približavaju
pročitanu lektiru, navode ih na promišljanje, potiču im znatiželju, unapređuju jezični izraz.
Sam je projekt sljedbenik biblioterapijskog projekta „Korak po korak do oporavka.“ (Izvješće
Gradske knjižnice za 1994., 1995.).
Temeljni cilj ovog projekta bio je pomoći odgajateljima, knjižničarima, odraslima, ali
prvenstveno djeci i mladeži da prebrode teška iskustva ratnog vremena na našim prostorima
(od ljeta 1991. godine) i pretvore ih u kreativnu snagu u smislu zdravog razvoja na
psihosocijalnoj i moralnoj razini. Nakon edukacije knjižničara kao voditelja projekta, projekt
je provođen u 22 narodne knjižnice širom Hrvatske. Nakon rata projekt je sa svojim
radionicama vođenog (biblioterapijskog) čitanja uveden u mirnodopski projekt „Put u
budućnost“, namijenjen prvenstveno povratnicima u ratom razorene krajeve, ali i u niz
prilagođenih knjižničnih programa poticanja čitanja za sve dobne skupine korisnika, mahom
kroz čitalačke grupe i klubove. Oba projekta bila su potpomognuta u financijskom i stručnom
smislu od UNICEF-a (Izvješće Gradske knjižnice za 1996., 1997.).
Metodički modeli interpretacije i komunikacije s književno-umjetničkim tekstom
temelje se na zakonitostima recepcije, prilagođujući ih doživljajnim i spoznajnim
sposobnostima primatelja.
U okviru definicije funkcije knjige kao predmeta, odnosno funkcionalne knjige –
školske knjige, knjige statusa i literarne knjige, Robert Escarpit dotiče se i čitanja kad definira
literarnu knjigu: „literarna se knjiga može definirati samo literarnom upotrebom. Literarne
pobude u pravom smislu jesu one koje poštuju nesvrsishodnost djela i koje od čitanja prave
svrhu a ne sredstvo. Ovako shvaćeno čitanje, zahtijeva samoću, a istodobno je isključuje.
Doista, čitati knjigu kao izvorno ostvarenje, a ne kao sredstvo za funkcionalno udaljavanje
neke potrebe, predstavlja ʹda se ide drugomeʹ jednom riječi da se izlazi iz samoga sebe. [...]
Literarna djela zapravo ne postoje, postoje literarni događaji, tj. dijalozi između pisca i
publike.“ (Escarpit, 1972: 52-53).
Pisac i anonimni čitalac ostvaruju dakle literarnu razmjenu. Ovdje Escarpit želi
naglasiti kako ključ literarnog događaja leži u postojanju literarnog mišljenja, osviještenom
čitatelju, u njegovim potrebama, sklonostima i vlastitom ukusu.

27
 Čitanje se Europom masovno proširilo tek u 19. stoljeću s povećanom pismenošću i
širenjem tiskane knjige, a poklopilo se s otvaranjem narodnih knjižnica. Na literarnom
području to je vrijeme kada roman zamjenjuje ep, jer roman je svijet u malom, nešto slično
današnjim televizijskim serijama. On u nastavcima, svojim poglavljima, prikazuje ljude iz
različitih socijalnih sredina, ljude različitih karaktera i sudbina. Čitatelj se sada može
poistovjetiti s njima, proživjeti zgode i nezgode, naučiti nešto iz njihova iskustva, a sve to
potpuno zaštićen iz pozicije istovremenog promatranja i spoznajnog, emotivnog, cjelokupnog
psihičkog sudjelovanja.
Cijeli se narodi, kulture nalaze i pronalaze u knjigama i čitanju. Stoga je danas velika
popularnost u narodnim knjižnicama čitanje u čitateljskim grupama.
Fenomen knjige i čitanja u novije vrijeme (od 20. stoljeća) tretiran je
interdisciplinarno. Sve su discipline usuglašene da su čitanje i pisanje čovjekove duhovne
potrebe. Možemo ustvrditi da narodnim knjižnicama, knjigama i čitanju pripadaju najširi
obzori komuniciranja – horizontalno i vertikalno povezujući čovjeka i svijet. Iako su se
odnosi prema knjizi i čitanju tijekom povijesti mijenjali, procesom čitanja ljudi su
zadovoljavali različite kulturne potrebe. Odnos prema knjizi i čitanju, mijenjajući se kroz
povijest, može biti parametar nivoa kulturnog razvitka. Antropološka funkcionalnost knjige
ogleda se u njenom služenju čovjeku, odnosno u obraćanju onom drugom. Materijali i alati
zapisa teksta knjige mijenjali su se, ali je bitno da su prirodni jezik i govor ostali do danas.
Prvi čitateljski klubovi razvijaju se oko svetišta, bilo da se u samostanima čita i
komentira Biblija, ili sveti spisi, ili proučava Tora, Stari zavjet. Zatim se otvaraju saloni
čitanja, posebice u 17. stoljeću: „Kao vodeća 'salonnière' od 1607. do 1650. ističe se madame
de Rambouillet. Njen Hotel de Rambouillet stjecište je književnog života u kojem se vode
mnoge žestoke rasprave, primjerice, oko soneta Vincenta Voiturea i Saaca de Benseradea.
Upravo posjet njenom salonu inspirirao je Madeleine de Scudery da 1650. osnuje svoj vlastiti
pod nazivom Societe du samedi ('Subotnje društvo'), koje je djelovalo čitavo desetljeće.
Najprije pod pseudonimom Sapfa, (po najvećoj grčkoj pjesnikinji s otoka Lezba, iz 6. stoljeća
pr. n. e.), zbog čega su je prozvali 'nova Sapfa'. Kasnije i pod svojim vlastitim imenom, bit će
priznata kao prva intelektualka Francuske, a time i svijeta. Njen i drugi saloni služili su kao
javni prostor za izražavanje novih književnih ideja i novih književnih protagonista.“ (Plevnik,
2012: 108).
U 19. stoljeću u Zadru je otvorena Družba od štenja, prva javna čitaonica u Hrvatskoj,
da bi se u doba ilirizma pokretale narodne čitaonice, preteče narodnih knjižnica koje su imale
svoja čitateljska društva. U Varaždinu je čitateljsko društvo Prijatelji našeg narodnog

28
slovstva, u Karlovcu to je čitateljsko društvo Ilirsko čitanja društvo. Većina tih narodnih
čitaonica s vremenom postaju narodne knjižnice koje opet u svoj program rada uvode
elemente zajedničkog klupskog čitanja. Danas samo u Knjižnicama grada Zagreba djeluje 17
čitateljskih klubova koji nude čitav spektar različitih tema za svoje čitateljske grupe u kojima
svaki čitatelj može pronaći nešto za sebe. Ono što je zajedničko svim programima jest
besplatno članstvo i činjenica da rado primaju nove članove. Većina tih, a i ostalih klubova u
narodnim knjižnicama Hrvatske, ima svoje mrežne stranice tako da za svoje životne probleme
rješenja mogu čitatelji naći u knjigama, a unutar svojih čitateljskih grupa i klubova podijeliti i
virtualno. Čitanje odvodi čitatelje u druge svjetove, pomaže im da uvide kako nisu sami, kako
postoje mnogi drugi sa sličnim problemima i tako m pomažu naći uvid u problem na drugačiji
način. Danas biti članom čitateljske grupe ili kluba znači povezivanje s drugim ljudima na
intelektualnoj i lokalnoj razini, dijeljenje iskustava i socijalne interakcije te podizanje
samopouzdanja. Mnogi od klubova provode posebne programe vođenog čitanja i
logobiblioterapije, primjerice čitateljski klub KGZ-a, Knjižnica Savski Gaj, „Mojih sat
vremena čitanja“. To su radionice čitanja za korisnike Centra za rehabilitaciju Egida i
uključuju korisnike u dobi od 20 do 35 godina različitog stupnja mentalne retardacije i
različitih čitateljskih vještina. Čitateljski klub Opstanak u Knjižnici Ivane Brlić Mažuranić
(KGZ) provodi biblioterapijske radionice s voditeljicom kluba, biblioterapeutkinjom Ivanom
Bašić. Čitateljski klub Spajalica djeluje u KGZ-u, Knjižnici Vladimira Nazora i okuplja
čitatelje umirovljene i aktivne knjižničare uz druge ljubitelje lijepe književnosti. Čitateljski
klubovi i grupe veoma su aktivni na društvenim mrežama, a jedan od aktivnijih je i klub
Balans centar za logopediju i biblioterapiju.
Stvaranje uvjeta za razvoj komunikacijskih sposobnosti jest preduvjet uspješnosti rada
čitateljskih grupa i klubova uz socijalizaciju te cjelokupni razvoj pojedinca. Elementi teorije
recepcije ugrađeni su u koncepciju njihova rada zbog iznalaženja najprimjerenijih postupaka i
metodičkih strategija koje će omogućiti što bolje razumijevanje sadržaja, njegovo usvajanje.
Većina čitateljskih klubova i skupina u narodnim knjižnicama naglašava kao svoj cilj
„čitanjem razvijati cjelovitu ličnost“, dakle intelektualni, ali i socijalni i emocionalni razvoj
pojedinca. Tu se najbolje očituje zadaća narodne knjižnice, a to je poticanje čitalačke kulture i
pismenosti te podizanje praga opće pismenosti. Osnovna obilježja komunikacijskog
metodičkog sustava rada tih čitateljskih skupina i klubova su: didaktička igra, funkcionalna
jezična komunikacija, pluralizam didaktičkih načela, postupaka, metoda indukcije s
naglašenom ulogom knjižničara kao voditelja. Sve su to temeljne karakteristike vođenog,
ciljanog čitanja. „Za ljudski je razvoj važno postojanje mogućnosti za razvijanje osobnih

29
aktivnosti i razvijanje novih interesa. Kako bi se to ostvarilo, ljudima treba pristup znanju i
djelima mašte. Narodna knjižnica može osigurati pristup bogatim i raznolikim riznicama
znanja i kreativnih postignuća, pohranjenih na različitim medijima, a do kojih pojedinci sami
ne mogu doći. Osiguravanje pristupa velikim zbirkama svjetske književnosti i znanja,
uključujući i književnost vlastite zajednice, jedinstveni je doprinos narodnih knjižnica i njena
još uvijek osnovna zadaća. Pristup djelima mašte i znanju važan je doprinos osobnom
obrazovanju i svrhovitoj rekreacijskoj aktivnosti. Narodna knjižnica može dati važan doprinos
svakodnevnom preživljavanju i društvenom i ekonomskom razvoju svojim neposrednim
uključivanjem ljudi u zajednicama; npr, u osnovnim životnim vještinama, programima
obrazovanja za odrasle [...] Narodne knjižnice su time i nositelji promjena jer djeluju kako na
društveni tako i na osobni razvoj neke zajednice. [...] narodna bi knjižnica trebala moći
predstavljati cijeli spektar ljudskog iskustva i mišljenja.“ (IFLA-ine i UNESCO-ove
Smjernice za razvoj službi i usluga, 2003: 5).
Izraelski autor Amos Oz u svojoj knjizi Židovi i riječi, u knjizi o knjigama, iz
perspektive erudita i sekularnog Židova govori o identitetu svog naroda – Izraelova, služeći se
primjerima iz Biblije, Talmuda, srednjovjekovnih spisa, rabinske književnosti sve do Woody
Alena, da bi ustvrdio kako je svejedno je li Bog stvorio narod Izraelov ili je narod Izraelov
stvorio Boga: „Postanak, Izaija i Izreke naše su piramide, naš Kineski zid, naše gotičke
katedrale, one nerazrušene odolijevaju tijeku vremena. I othranile su obimno potomstvo. Od
Mišme do haskale, od srednjevjekovnoga sefardskog pjesništva do novovjeke hebrejske
književnosti, od Gottholda Ephraima Lessinga do Wiliama Faulknera, svi su bili sposobni piti
iz tih dubokih zdenaca.“ (Oz, 2015). Autor zaključuje kako Izraelski narod ima tekstualnu, a
ne krvnu liniju porijekla.
Upravo književnost 20. stoljeća karakterizira sve snažniji prodor esejističkih
meditativnih elemenata u pripovjedne žanrove, prije svega u roman. Autori kao Musil, Mann,
Joyce nude čar saznavanja, nedorečenosti i samim time veću otvorenost čitatelju, njegovim
kontemplacijama i analizama.
Glavni lik Isušene kaljuže Janka Polića Kamova, Arsen Toplak, i sam književnik,
izriče u tekstu niz sudova o književnosti u kojima je čitatelj „suradnik“ u stvaranju: „Tvoja,
vidiš, psihološka novela iznaša činjenice psihološke, ali ih ne tumači. Ti si u psihologiji slikar;
nižeš osjećaj do osjećaja, kao nešto sintetično, određeno… Ja sam u svojoj umjetnosti, u
svojoj psihologiji ono što izražavam manje, a više ono što tumačim… ja sam analitik i
proizvađam dojam cjelovitosti, koji dobiješ bez obzira na svoje sopstveno rasuđivanje, nego

30
je zbroj, koji djeluje tek onda, pošto si pribrojnika i sam pošao zbrajati i tek se sada dojmi
ovako, kako sam ja htio – proračunano – da se dojmi.“ (Kamov, 1957: 268-269).
U citiranom primjeru poetološke komponente iznose likovi uz prepoznatljiv glas
autora i metodološko-poetološki sloj pripovjednih motrišta strategijom autor-lik-čitatelj.
Tijekom svog boravka u Zagrebu, američki književnik i slikar Walt Curtis govori o
dobroj umjetnosti kao vječnom originalu koji može gledatelju-čitatelju vratiti slobodu:
„Velika nacionalna književnost sadrži sva etnička iskustva. Dobro pisanje tjera čovjeka da se
uživi u ʹstrancaʹ, u ʹdrugogaʹ. Komparativna globalizacija gazi kulture, tradicije i pojedince, a
literatura nas ʹspašavaʹ od tog ʹupravljanjaʹ i vraća nama samima.“ (Curtis, 2005: 19-20).
Za knjižnice ta činjenica znači da se moraju više otvoriti prema potrebama svojih
korisnika (pogotovo mladih), njihovom slobodnom vremenu i razonodi. Literarna kvaliteta
ponuđene građe pritom ne smije imati sporednu ulogu. Knjižničari moraju pronaći balans
između aktualnih tema i klasičnih vrijednosti kako bi održali kvalitetu, ali i ponudili aktualnu
građu svojim korisnicima. Iako je suvremena kultura vrlo promijenjiva, kao i čitateljski ukusi,
narodne knjižnice bi trebale biti izuzetno osjetljive za nove teme i trendove te permanentno
usklađivati svoju ponudu, što mogu upravo zahvaljujući provođenju posebnih programa
poticanja čitanja.

1.5. Programi poticanja čitanja u narodnim knjižnicama

U Hrvatskoj se o čitanju počelo sustavnije pisati u drugoj polovici 19.stoljeća kada je

u jednom od najstarijih hrvatskih stručno-znanstvenih časopisa Napredak objavljen rad
Stupnji čitanja autora potpisanog inicijalima F. I. (Stipanov, 2015).
Posebni programi poticanja čitanja su izazov za narodne knjižnice. Do 20. stoljeća
knjižničari nisu bili uključeni u krug stručnjaka fokusiranih na probleme svojih korisnika
(problemi čitanja i pisanja, socijalne inkluzije…), pogotovo korisnika s posebnim potrebama.
Tretman korisnika bio je usredotočen na fizičku brigu za knjigu (nabava, obrada i dostava,) a
ne na duševno poticanje susreta s knjigom. Danas većina narodnih knjižnica u Republici
Hrvatskoj, kao i u svijetu, ima specijalizirane usluge za svoje korisnike koje, prema IFLA-inoj
preporuci, trebaju odgovarati na informacijske i rekreativne potrebe svih populacijskih
skupina. Neovisno o kulturološkim razlikama narodne knjižnice u prvi plan stavljaju kvalitetu

31
usluge uz kvalitetu života kao važan čimbenik po kojem svaka jedinka društva ima pravo na
puno sudjelovanje u društvu prema svojim mogućnostima. Demokratizacija društva osigurava
jednako pravo pristupa kulturi, književnosti i informaciji svima, a svi imaju puno pravo
sudjelovanja u društvu u onoj mjeri kojoj im psihofizičko stanje omogućava. Krajnji cilj
narodnih knjižnica jest oblikovati posebne programe poticanja čitanja i učiniti ih svojom
temeljnom uslugom. Čitanje za osobe s posebnim potrebama trend je koji se osjeća u svijetu,
a vidljiv je i kroz konferencije čitanja (primjerice 13. Europska konferencija čitanja u Talinu,
Estonija, 2004. godine u organizaciji Europskog komiteta Međunarodne čitateljske udruge).
Taj povratak čitanju znači nakon desetljeća informatizacije, internetizacije i otkrivanje medija
komunikacije, povratak kulturi čitanja, ponovo prepoznavanje autora, individue, čitatelja, koja
se već počela gubiti u virtualnom svijetu. Estonska Konferencija čitanja, naslovljena Čitanje
– pisanje – promišljanje vratila je značaj knjige, ustvari čitanja, koje se sve više prepuštalo
samoučenju, samootkivanju i „skrivanju“ u novoj tehnologiji. Taj povratak značaju čitanja sve
je veći upravo zbog globalizacije svijeta u kojem je kultura jedini pravi „brend“, tj. marka,
prepoznatljivost, pogotovo „malih“ jezika i „malih“ kultura. Ta je konferencija prekretnica u
trendovima jer je na njoj prihvaćen plan UN-a Desetljeće pismenosti (2003-2012). Ono je i
strateški plan Republike Hrvatske kojeg je nositelj resorno Ministarstvo znanosti, obrazovanja
i sporta. Provedbom programa i rezolucije očekuje se:
- podizanje razine pismenosti;
- podizanje razine obrazovanja;
- promoviranje kulture čitanja unutar formalnog i neformalnog obrazovanja na
nacionalnoj razini, uključujući cjelokupnu sredinu razvijanjem partnerstva.

Upravo tu su svoje zadaće i kreativne programe našle narodne knjižnice, a UNESCO se

pridružuje svojim planom evaluacije i monitoringa, praćenja postignuća plana UN-a
Desetljeće pismenosti. Jedan od ciljeva bio je put kako se iz dominacije slike vratiti ne u
dominaciju pisane riječi, već u ravnotežu, balans slike koju gledamo i koju stvaramo čitajući
tekst. To je nazvano „revolucijom u komunikacijskoj sredini“. Sljedeća, 14. Europska
konferencija čitanja, održana je u Zagrebu od 31. 7. do 3. 8. 2005. godine na Filozofskom
fakultetu s temom Pismenost bez granica. Ova tema odražava važnost pismenosti na
međunarodnoj razini i potrebu da se rješenja za izazove pismenosti pronalaze izvan vlastitih
granica. Podteme koje valja istaknuti jesu:
1. Pismenost i demokracija;
2. Pismenost i nacionalne manjine;

32
 3. Višejezična pismenost;
4. Predškolska i rana pismenost;
5. Pismenost mladih i odraslih;
6. Pismenost i cjeloživotno učenje;
7. Pismenost i knjižnice;
8. Pismenost i tehnologije;
9. Procjena znanja jezika i stupnja razvoja pismenosti;
10. Teškoće u čitanju i intervencijski programi.

Konferenciji su prisustvovali predsjednik Međunarodne čitateljske udruge (IRA –

International Reading Association) Richard Allington (SAD) i predsjednica Međunarodne
udruge knjižničarskih društava (IFLA – International Federation of Library Association) Kay
Raseroka (Botsvana) koji su u Zagrebu potpisali povijesni dokument o suradnji tih dviju
najvećih međunarodnih udruga koje promiču pismenost i čitanje – Memorandum of
Understanding (dostupno na: http://www.ibby.org/735.0.html).
Konferencija je u fokus postavila tehnike emotivnog senzibiliziranja čitača u svim
dobnim skupinama. Komunikacijski krug od pisanja do slike i od stranice do ekrana, te
kružno ponovo od teksta do slike u mozgu, zaokružila stvaranje vlastitih predodžbi tako
važnih za razumijevanje, za ljudsku slobodu od manipulacije informacijama koje ulaze
direktno u mozak – bombardiranje slikama.
Dakle, uz redovite programe i kampanje promicanja čitanja narodne knjižnice u
posljednjih desetak godina osnivanju niz čitateljskih klubova. Knjižnice putem čitateljskih
klubova pokušavaju okupiti korisnike svih životnih dobi koji vole iskustvo pročitanog dijeliti
s drugima. Sastanci čitateljskih klubova odvijaju se u prostorima knjižnice, ali i na mreži
(čitateljska grupa na Facebooku) s ciljem promicanja ljubavi prema čitanju i knjizi.
Ukupno u Knjižnicama grada Zagreba danas djeluje petnaest čitateljskih klubova od
kojih je tijekom 2014. osnovano pet. Na mrežnim stranicama KGZ-a možemo pratiti rad
čitateljskih klubova: „H8“, „Čitafora“, „Spajalica“, „Pozitiva“, „Opstanak“, „KaLibar“, „Na
tragu klasika“, čitateljski klub na Facebooku, „Knjigotron“, „Mojih sat vremena čitanja“,
„Kauboji u Zagrebu“, „Matilda“, „Crna kutija“, „Bookmarketi“, „Ključ do znanja“. Njihov
rad predstavlja značajan doprinos promicanju i poticanju čitanja kao i razvijanju svijesti o
važnosti utjecaja čitanja i pismenosti. U organizaciji Hrvatskoga čitateljskog društva na već
tradicionalnom stručnom skupu povodom Međunarodnoga dana pismenosti 2015., obrađena
je upravo tema čitateljskih grupa. Tu se moglo čuti i niz novih istraživanja koja ukazuju na

33
višestruku dobrobit čitanja: od razvijanja komunikacijskih i socijalnih vještina, intelektualnih
sposobnosti, tolerancije, i kulture dijaloga do utjecaja na psihofizičko zdravlje. Tom je
prigodom, kroz primjere dobre prakse prikazan čitav spektar čitateljskih grupa i klubova u
Hrvatskoj od kojih većina djeluje u prostorima narodnih knjižnica. Sastaju se jednom
mjesečno, a članovi su većinom žene. Ivana Bašić iz udruge Balans centar za logopedagogiju
i biblioterapiju, otkrila je da, iako se u hrvatskim čitateljskim grupama većinom okupljaju
strastveni čitatelji, sve više im se pridružuju čitatelji sa slabijim (ili negativnim) iskustvom
čitanja koji u grupama otkrivaju užitak u dijeljenju svojih iskustava teksta. Razlog tomu
možemo naći u ljepoti čitateljskih grupa koje njeguju otvoren razgovor o pročitanom u kojem
se različiti doživljaji i svjetovi dotiču, a ne isključuju. U čitateljskim grupama se ljudi
upoznavaju kroz njihov emotivni, duhovni i intelektualni svijet. Čitateljski klubovi pomažu
izgradnji odnosa u lokalnoj zajednici, odnosno stvaraju image, sliku knjižnice. Knjige su
metafora preko koje možemo doći do drugog, zato je važno čitanje u grupama kao:

1. Socijalno značenje
2. Stabilnost trajanja (jednom mjesečno), što daje osjećaj sigurnosti. Druženje je
redovno, postojano, sigurno i najčešće ugodno
3. Jednakost među članovima (međusobno uvažavanje, pravo glasa i odabira,
razmjena stavova)
4. Terapijski učinak čitanja (svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje, razgovarati o
doživljenom i proživljenom, ali i saslušati druge)
5. Duh kooperativnosti (dijeljenje mišljenja, osjećaja i ideja kao i nadopunjavanje u
razgovoru. Osmišljavanje zajedničkih aktivnosti i dublje upoznavanje sudionika
čitalačke grupe) te socijalna osjetljivost.

Voditelj čitateljskih klubova, grupa najčešće je knjižničar ili neki od gostujućih

suradnika, primjerice književnici. Voditelj je taj koji će izvršiti izbor knjiga, odrediti kvalitetu
djela, odnosno teme o kojima se može razgovarati nakon čitanja. Predstavit će članove i samu
knjigu, a o njegovim kompetencijama ovisit će i uspješnost same čitateljske grupe. Voditelj
mora znati više od čitatelja, on moderira susret, priprema pitanja i usmjerava razgovor nakon
čitanja. Knjižnica je „prirodan prostor“ za programe čitanja, ona je topao dinamičan prostor, a
knjižničar posebnim komunikacijskim vještinama širi informaciju o čitateljskom klubu i
stvara pozitivnu recepciju knjižnice u javnosti. Svi klubovi imaju i svoja pravila. Primjerice
održavanje zajedništva, skrb za interes članova, odnosno njihove kulturne čitateljske i

34
komunikacijske perspektive. Nikoga se ne vrijeđa te nema selekcije članova, svi koji su se
javili postaju članovi. Obično su to ljudi iz kvarta, sela, naselja koji osim čitateljskih dijele i
neke zajedničke društvene i kulturne vrijednosti što će opet pridonijeti jačanju njihovih
društvenih kompetencija i samopouzdanja. Iz članova čitateljskih klubova i grupa često se
formiraju volonteri voditelji kluba i čitateljskih programa i tako društveno korisno učenje i
metode provode sa sugrađanima u procesu korisnom za zajednicu.

Zaključno, narodnoj knjižnici pripada uloga mjesta osobnog razvoja na kojem njeni
korisnici mogu zadovoljiti jedinstvene potrebe ako se osiguraju osnovni uvjeti – odgovarajući
prostor, odgovarajuća građa i prije svega programi i aktivnosti koji polaze od potreba i
interesa korisnika knjižnice u lokalnoj zajednici. Takvi programi zahtijevaju i senzibilizirane
knjižničare koji znaju odgovoriti i na neizrečena pitanja, odnosno koji su dovoljno osjetljivi
da prepoznaju stvarne potrebe svojih korisnika koji sve češće očekuju odgovore na svoja
životno važna pitanja i „informacije za život“ u svojoj knjižnici. Društvena uloga knjižnice
danas je značajna jer sve dulje trajanje institucionaliziranoga obrazovanja, neizvjesne
mogućnosti zapošljavanja, otežano socioekonomsko osamostaljivanje, problemi zasnivanja
vlastite obitelji kao i nedostatak uključivanja u procese društvenog (političkog) odlučivanja
čine pogotovo mlade korisnike i umirovljenike ranjivim segmentom populacije.

Čitanje književnih djela može biti ljekovito na dva načina. Oni se podudaraju s dvama
načinima čitanja književnih djela koja razlikuje Alain de Botton u romanu Seks, šoping i
roman. To su „čitanje kao bijeg od sebe i čitanje radi pronalaženja sebe.“ (Botton, 2007: 168-
169). Često se čitanje smatra terapijskim, odnosno eskapizmom. Eskapističko čitanje kojim
čitatelj bježi u neobične, daleke svjetove, želeći zaboraviti svakodnevne probleme, može
djelovati kao svojevrstan vlastiti biblioterapijski pokušaj, odnosno autobiblioterapija. Takvo
čitanje ne otklanja uzrok čitateljevih konkretnih problema i ne suočava ga s njegovim
problemima, već djeluje kao lijek za suzbijanje boli, pruža trenutačno olakšanje. Najčešće na
toj razini djeluju čitateljski klubovi koje samoinicijativno organiziraju pojedinci ili grupe
poznanika, prijatelja, odnosno knjižnice. Čitateljski klubovi djeluju poticajno, ali im nije
primarna svrha biblioterapijska za razliku od posebnih programa poticanja čitanja i radionica
s voditeljem – vođenog čitanja. I u jednom i u drugom slučaju ljudi imaju potrebu razgovarati
o pročitanoj knjizi, iznijeti svoje doživljaje u vezi s pročitanim, čuti tuđa stajališta o
određenim mjestima u knjizi i sl.

35
 Naravno, postoje i prepreke za čitanje koje mogu biti:

1. nepismenost,
2. socijalno-ekonomski uvjeti,
3. nedostatak motivacije za čitanje.

Narodne knjižnice mogu ukloniti sve te prepreke jer su namijenjene stjecanju i širenju
općeg i stručnog obrazovanja te zadovoljavanju kulturnih potreba svih građana. Ono na čemu
još posebno moraju raditi jest motivacija građana za čitanje.
Londonska deklaracija iz 1982.godine, koju potpisom donosi svih 88 zemalja svijeta
okupljenih u Londonu povodom Svjetskog kongresa knjige koju je sazvao UNESCO, potvrdit
će Poveljom o knjizi kroz deset načela važnosti knjige i čitanja:

1. Pravo svakog čovjeka na čitanje;

2. Nezamjenjivu ulogu knjige u obrazovanju;

3. Posebnu obvezu društva da omogući piscima stvaralački rad;

4. Bitnu ulogu koju ima literarna produkcija i izdavačka djelatnost u razvoju naroda;

5. Potreba da knjižari i knjižničari uspostave čvršću vezu između izdavača i čitatelja;

6. Veliki značaj slobode razmjene knjiga među državama;

7. Korištenje knjige kao sredstva koje unapređuju međusobno razumijevanje i

suradnju radi mira u svijetu;

8. Svi ljudi imaju pravo na učenje i obrazovanje;

9. Ciljevi su ostvariti sredinu u kojoj će čitanje biti prirodno i poželjno, u kojoj će se

ono smatrati aktivnošću od životne važnosti koju treba poticati svjesnim i
organiziranim akcijama u okviru država, koja će uz pomoć međunarodne akcije i
suradnje među zemljama jačati ulogu knjige i čitanja u budućnosti.

Možemo ustvrditi da je čitanje sastavni dio našeg osobnog razvoja. Knjige i drugi
oblici pisane riječi otvaraju nam vidike i inspiriraju nas da živimo na ljepši način. Mnogi
misle da su moderne tehnologije ozbiljna prijetnja knjizi, no knjige ostaju one koje nam šire
vidike, odgajaju i čine nas boljim osobama. Narodne knjižnice su mjesta koja stvaraju uvjete

36
u kojima čitanje postaje integralni dio samih čitatelja. Putem svojih mrežnih stranica,
objavljujući anotacije preporučnih knjiga, narodne knjižnice potiču svoje korisnike na čitanje,
ali su i putokaz za odabir kvalitetnog štiva, odnosno vodič kroz more novih izdanja.
Važno je napomenuti da su istraživani programi u anketi posebno pripremljeni za
čitateljske skupine, iako su anketirane knjižnice navodile sve programe promicanja i poticanja
čitanja koje provode u svom redovitom radu s korisnicima. Programi koje su anketirane
knjižnice navele su sljedeći: književni susreti, predavanja, radionice, čitanje u domu za starije
i nemoćne, izrada taktilnih slikovnica na odjelima za djecu i mladež, promocije, obilježavanje
Mjeseca hrvatske knjige, Noć knjige, Nacionalni kviz za poticanje čitanja, nacionalna
kampanja „Čitaj mi“ – knjige za bebe, „Čitamo mi, u obitelji svi“, Programi za čitanje –
biblioterapijski („Ja sam tvoj pas, čitaj mi na glas – Zita čita“, „Lektira na drugačiji način“,
radionice za slijepe i slabovidne i druge kategorije osoba s posebnim potrebama, primjerice
disleksične osobe). Najčešći oblik posebnih programa poticanja čitanja su čitateljski klubovi.
Kod postojanja djelatnika u knjižnici zaduženog za provedbu posebnih programa poticanja
čitanja, samo 10 knjižnica od 65 anketiranih ima posebnog djelatnika za pripremu i
provođenje takvih programa.
Istraživanje je provođeno slanjem anketnih upitnika ravnateljima i voditeljima
narodnih knjižnica elektroničkom poštom, koji su ga proslijedili knjižnicama u svojoj
nadležnosti.

37
2. TEORIJSKA POLAZIŠTA PROCESA ČITANJA

2.1. Čitanje kao osobit način komunikacije

Čitanje kao misaona aktivnost komunikacije između čitatelja i pisanoga teksta jedna je
od osnovnih i najvrijednijih čovjekovih sposobnosti.
Umijeće čitanja stječe se tijekom cijelog života. Već od najranije dobi čovjek se susreće s
nekom vrstom pisanog teksta, primjereno misaonim i intelektualnim sposobnostima toga
razdoblja. Tijekom školovanja aktivno se uključuje u proces umijeća čitanja propisanih
sadržaja, ali i onih po vlastitom izboru. Tekst kao medij ili sredstvo komunikacije prenosi
informacije, znanje, ali i ideje, razmišljanja, spoznaje i osjećaje pa može djelovati osnažujuće
i ljekovito. Čitatelj se čitanjem otvara novim spoznajama proširujući i produbljujući svoje
vidike. Pročišćuje vlastite stavove jer čitanje nije samo prepoznavanje slova i riječi, nego
razumijevanje teksta u cijelosti. Čitanje kao proces zahtjeva potpunu usredotočenost na tekst
kao i pažljivo i osjetilno ocjenjivanje i prihvaćanje pročitanog, kako bi isprobavajući rješenja,
bezbolno, preko trećeg – preko lika iz umjetničkog djela i njegovih reakcija, potvrdili svoje
stavove ili ih korigirali. Poistovjećivanje sa sličnim situacijama čitatelju omogućava učenje
rješavanja problema. Knjige pomažu čitatelju objasniti sebe, prepoznati svoje vrijednosti,
sklonosti, naći rješenja za neke situacije ili probleme. Današnje vrijeme obilježeno
interdisciplinarnim pristupima, upravo primjenom metodologije, istraživačkih rezultata i
znanja drugih disciplina iz novog kuta sagledava i istražuje svoje područje – čitanje.
Popularna cyber-teorija1 i čitanje na prvi pogled nemaju baš ništa zajedničko, jer su
globalizirajuća težnja cyber-teorije i partikularizam čitalačkog potraživanja zapravo
komplementarni u okviru racionalne nesuvislosti, koja čini se, obilježava novi dominantan
način mišljenja. Danas kad čitatelj može naći svoju potpunu slobodu, sebe površno promišlja
kao čitatelja, a ne kao individuu, jer mu u tom slučaju čitateljski identitet služi kao pravo
„konfekcijsko mišljenje“. S druge strane taj se identitet podmeće na mjesto individualnosti i
predstavlja primjer globalističkih zahtjeva. Cyber-teorija uslužno pruža idiličnu sliku
komunikacije koja je svima dostupna, iako je riječ o manipulacijskom iščeznuću individue,
odnosno čitateljskom ropstvu, kako naglašava Harvey (2000).
Iznerviran time što je zapadna kultura knjigu dovela do statusa fetiša, Pierre Bayard,
francuski profesor književnosti, piše svojevrsni manifest protiv čitanja u knjizi Kako

1
Cyber-teorija – područja povezana sa cyber temama, primjerice homologija – teorija društva, internetska
globalizacija, teorija medija.

38
razgovarati o knjigama koje nismo pročitali. Bayard navodi vrlo inovativne načine kako se
možemo u društvu hvaliti da smo pročitali baš svaku knjigu, pa i one za koje možda nismo ni
čuli. Između ostalog savjetuje brzo čitanje (brzo prelistavanje knjige i preskakanje stranica,
primjerice kod Proustove proze). Bayard će naznačiti kako podcjenjujemo moć čitanja i da
nam je za poznavanje bilo koje knjige dovoljno ono što smo već pročitali. Čitanje red po red,
stranicu po stranicu za Bayarda je „passe“ i nadodaje da se pravo čitanje zapravo sastoji od
nečitanja uz razvijanje raznih sposobnosti koje treba poučavati – pregledavanje korica knjiga,
čitanje samo prvih rečenica na stranici, čitanja na preskok i slušanje tuđih razgovora o
knjigama. Bayard smatra da je manje važno temeljito poznavati jednu knjigu od
razumijevanja i pokušaja tu knjigu smjestiti na pravo mjesto u vlastitoj imaginarnoj knjižnici.
Njegov junak je knjižničar iz knjige Roberta Musila, koji svoju književnu kulturu objašnjava
ovom tvrdnjom: „Ako želite znati kako znam sve o svakoj knjizi reći ću vam. Zato jer nikada
nisam ni jednu od njih pročitao.“ (Bayard, 2012: 26). Za Bayarda biti kulturan ne znači da
morate pročitati gomilu knjiga, već da se vaša kultiviranost vidi u tome možete li knjige
smjestiti u svojoj glavi na pravo mjesto. On vidi tri razloga zašto čitamo:
1. obveza čitanja - u društvu u kojem živimo čitanje se smatra jedinim pokazateljem
prave kulture.
2. obveza pročitati cijelu knjigu - Čitatelj misli da mora pročitati cijelu knjigu, a brzo
čitanje i preskakanje stranica smatra se nedostatnim, iako činjenica da je netko
pročitao knjigu od stranice do stranice ne znači da ju je sasvim razumio.
3. obveza pročitati knjigu da bismo o njoj mogli razgovarati - Time nam želi reći da je
čitanje često samo tek neka društvena kategorija kojom pojedinci nastoje
impresionirati svoje sugovornike kao i okolinu. Upravo suprotno, pročitano treba
ostaviti trag u čitatelju samom. Pravo čitanje je ono koje korespondira s nama samima.

Musil će reći: „Potraga za cjelinom, navodi čitatelja da svaku knjigu sagleda kroz njezinu
individualnost i u njoj nađe sebe, tu je knjižničar 'navigator', selektor u poplavi ponude.“
(Musil, 2008: 577). Čitanje nije samo upoznavanje s tekstom ili stjecanje znanja, ono od
samog početka uvlači čitatelja svojom prepoznatljivošću u situaciju, metonimije, jer uvijek
pamtimo tek jedan manji dio koji je dirnuo naše osjećaje, prerađene čitanjem.
Montaigne (2007) u svojim Esejima razvija „subjekt koji čita“. To je nesigurno biće koje
se traži u fragmentima tekstova u kojima je nesposoban odvojiti svoje od tuđeg.
Suvremene strategije vezane uz kognitivni pristup čitanju odnose se na razvoj
komunikativnog usmjeravanja na otkrivanje tekstualnog značenja. Čitanje kao visoko

39
kognitivna aktivnost dolazi u prvi plan, a fokus interesa prenosi se s produkcije na percepciju
tekstualne poruke. Kao glavni problem čitanja nije govoriti o „biti“ ili „glavnoj ideji“, već
složiti se oko toga gdje tražiti poruku i kako odrediti glavnu ideju (Beaugrande, 1984).
Čitanje, kao suprotan proces od stvaranja teksta od čitatelja traži da identificira tekstualnu
informaciju i njezine implikacije. Čitatelj suočen s tekstom u stvari je suočen s alternativnom
realnošću, a kontekstualna, informativna, intencionalna kompetencija pisca postavlja se uz
čitateljevo iskustvo, reakcije, znanje i jezičnu sposobnost. Tekstualni okoliš ili kontekst je
„pozornica“ za svako čitanje. Stoga procjena teme kao predčitateljski zadatak, ili zadatak
globalnog razumijevanja ima velike implikacije za kompetentno čitanje, jer ograničava raspon
čitateljevih spekulacija – određena tema ima određene diskursne označivače (Gibson, 1975).
Istovremeno se odvija identifikacija piščeve namjere kroz faktor okoliša koji predviđa
strukturu poruke i retoriku teksta. Da bi čitatelj postigao identifikaciju s piščevim namjerama
mora utvrditi logički obrazac prema kojem je informacija prezentirana. Istraživanja na
području stupnjeva razumijevanja i identifikacije pokazuju da je čitanje s razumijevanjem
interaktivni proces između čitatelja i teksta te da je za konačni ishod čitanja podjednako važno
ono što čitatelj pridonese tekstu, bilo u znanju, stavu ili motivaciji, koliko i sam tekst.
Ezra Pound (1974) u svojoj knjizi eseja Kako da čitamo tvrdi da je slika ono čime se, u
određenom odsječku vremena, predstavlja jedan intelektualni ili emocionalni kompleks. Izraz
„kompleks“ tu se upotrebljava prije svega u tehničkom smislu, upravo onako kako ga
upotrebljavaju noviji psiholozi, primjerice Hart. Slika dobivena čitanjem – „kompleks“, stvara
osjećaj naglog oslobađanja, katarze: to je osjećaj slobode od vremenskih i prostornih
ograničenosti, osjećaj iznenadnog uzdizanja koji doživljavamo pri susretu s umjetničkim
djelom. Iako se ljudima književnost čini neuhvatljivom, bezvremenskom i složenijom recimo
od matematike, dugo je trebalo da se utvrdi njen glavni predmet, koji je po Ezri Poundu
„ljudska svijest“, pa ju on uvodi kao konstantu u metodu proučavanja i podučavanja
književnosti. Književnost kao novotvorina tom metodom dobiva novu ulogu kao nositeljica
korisne energije jer potiče čitatelja da uredi svoj život i osnaži duh. Prema Poundu, ona je
„hrana impulsa“. Po takvom poimanju, književnost će imati utjecaja na ljudsku zajednicu,
državu, jer ona odjednom postaje od svoje intime predmet javne korisnosti, ali time i
opasnosti. Književnost i uznemirava, ona može biti rušilačka. Posao koji Pound zadaje
piscima nije „otkrivanje pravih istina“, već „davanje sokova života“. Književna djela ne mogu
se iskoristiti za imperijalne ciljeve, već samo za sentimentalne i civilizacijske. Za primjer
Pound uzima Homera na čijem je djelu zasnovana cijela zapadna civilizacija. Stoga nije važno
je li pisac stvarajući neko djelo imao na umu dobrobit svog plemena/naroda ili samog djela.

40
Djelo će samo, ukoliko je istinito u odnosu na ljudsku svijest, djelovati automatski i održavati
dobro zdravstveno stanje mišljenja i izvan samog teksta, u širim okvirima osobnog i javnog
života čitatelja. Čitatelja može „uzbuditi“ jedino jasnoća prepoznavanja u djelu koje je „slika
pokreta ljudske duše.“ Takvo djelo uvijek iznova nudi novu svježinu kod svakog čitatelja. U
proučavanje književnosti novom metodom Ezra Pound uvest će, uz Melopeju (pjesme u
kojima riječi uz svoje osnovno značenje imaju i izvjesna glazbena svojstva koja čitatelja
usmjeravaju na smisao, ili pravac značenja), Fanopeju, uobličavanje slika posredstvom
vizualne imaginacije čitatelja, te Logopeju koju naziva „glas intelekta među riječima“,
odnosno onaj slučaj kada se čitatelj prepozna u iskazanom. Ona sadrži onaj estetski element u
verbalnom i nikako se ne može naći kod djela drugih umjetnosti – likovnoj ili glazbenoj.
Da je u umjetnosti, prije svega u književnosti, bitna neka vrsta energije, nešto slično
elektricitetu ili radioaktivnosti, „sila slična mlazu vode koji izbija u oazi pustinje“ (Pound,
1974), zaključit će i Oscar Wilde u svom članku Čitati ili ne čitati koji je napisao za Pall Mall
Gazette, časopis s kojim je surađivao. Wilde tu predlaže podjelu elemenata kolektivne
knjižnice na tri kategorije. Prva obuhvaća knjige koje valja čitati, dodajući i svoje preporuke
(Ciceronova pisma, Svetonija, Marca Pola…), druga obuhvaća knjige koje zaslužuju da ih se
pročita više puta (Platon, Keats…), ali dodaje i treću kategoriju knjiga od kojih treba odvratiti
javnost. Nažalost, tu nam Wilde nije ostavio svoj popis preporuka. No to neće umanjiti
njegove ideje prema kojima je čitanje poželjan proces, iako se ponekad može pokazati
zlokobnim. Prema Wildeu (2003) postoji nekoliko vrsta djela koja izviru od autora i uviru u
čitatelja. Prva vrsta je „poetsko otvaranje“, koja koristi samom umjetniku; danas bismo to
nazvali pisanje kao samopomoć. Druga vrsta je „brižljivo formuliranje“ namijenjeno nekom
tko će kasnije doći – budućim čitateljima, i treća vrsta „struktura prepoznavanja“, pokušaj
buđenja s dignitetom ili kad čitatelj ustanovi: „Ovo mi se sviđa“ ili: „Uzbuđen sam.“
Umjetničko djelo je poput zrcala postavljeno nasuprot svijetu. Arthur Danto ističe:
„Usredotočujući se na asimetričnost zrcalnih slika Hamlet je na puno dublji način iskoristio
metaforu: umjesto da nam uzvrate ono što znamo i bez njihove pomoći, ogledala – a time,
poopćujući i umjetnička djela služe kao instrumenti otkrivanja nas samih. To povlači složenu
epistemologiju kojom je vrijedno na trenutak pozabaviti se.“ (Danto, 1977: 13).
Slavni Sokratov kognitivni imperativ „spoznaj samog sebe“, predstavlja današnju
novu praksu umjetničkog predstavljanja i čitateljskog prepoznavanja, odraza vlastite slike.
Jean-Paul Sartre razlikuje jednu vrstu neposrednog i izravnog znanja što ga čovjek ima o
svojim vlastitim svjesnim stanjima i ono nepredvidivo metaforičko iznenađenje koje se javlja

41
kao „Pour – soi“2. Sartre to živopisno ilustrira likom voajera koji viri kroz ključanicu, ali se
istovremeno približava i zadobiva identitet objekta/lika/situacije koju gleda/čita. To je onaj
složeni uvid kojemu težimo vođeni čitanjem. Stoga Danto smatra da cijelu povijest umjetnosti
možemo čitati kao odgovor koji su umjetnici tražili težeći nekoj vrsti unutarnjeg, ontološkog
unapređenja koje podrazumijeva dokidanje udaljenosti od primatelja do davatelja. Ako
umjetnost gledamo u najelementarnijoj realnosti, kao oponašanje, zrcalnu sliku, ona mora
doprinositi zadovoljstvu što ga, prema sjajnom Aristotelovu psihološkom uvidu pobuđuje
susret s djelom: „pogled na neke stvari izaziva u nama bol, no uživat ćemo gledajući i njihove
najtočnije imitacije.“ (Aristotel, 1983: 149). Stoga ugoda ima izvjesnu kognitivnu dimenziju,
čak i neugoda ukoliko to predstavlja imitaciju same osobe, osjećaja njezina stanja. Aristotel će
to nazvati prepoznavanje, a u vođenom čitanju to će biti identifikacija s likom, odnosno
situacijom u samom književnom djelu.
Zadovoljstva što nam pružaju prepoznavanja, Aristotel će svrstati u isti rang kao i
zadovoljstva što nam ih pružaju sanjarenja, gdje je sanjaru jasno da je ono u čemu uživa
sanjarija.
Vještine prepoznavanja stječu se vrlo rano i vjerojatno su urođene: „Umjetnik nije
izmislio potpuno proizvoljan jezik, ustvari on je otkrio podražaj koji je na neki naći istovjetan
značajkama pomoću kojih vizualni sustav normalno kodira slike i pomoću njih rukovodi
svrhovitim radnjama.“ (Gombrich, 1970: 55).
Također, Gombrich smatra da riječi mogu posjedovati sva svojstva koja posjeduju svi
predmeti i događanja u svijetu.
Za ilustraciju procesa čitanja u modernoj misli, prema Russelu i Freudu, ustvrđuje
Duralde Alonso (1967), trebalo bi književni jezik/govor učiniti dohvatljivim oblicima
spoznaje i uroniti ga u sadržaj podsvijesti, odnosno približiti „čiste oblike“ koji se prije
svakog sadržaja nameću našoj podsvijesti. Istovremeno to je napor da se našem diskursu
privede područje iskustva, smisao postojanja, proživljeni horizont svih naših spoznaja.
Strukturalizam i fenomenologija nalaze ovdje općeniti prostor koji određuje njihovo
zajedničko mjesto. Književnost se u 20. stoljeću ponovo (kao što je bila u klasično, antičko
doba), stavlja u opticaj ukusa, užitka, prirodnosti, istinitosti i rađa u vlastitom prostoru (svijetu
čitatelja) sve što joj može osigurati ludističko okretanje oko sebe, ponekad zablažnjivo, ružno
i nemoguće.

2
Francuski „Pour-soi“ u značenju „Za sebe“.

42
 Čitatelj je empirijsko-transcedentalni dublet (Barth, 1971). On će definirati dovoljne i
nužne operacije kojima bi se predodžba razvila u spoznaju – reministenciju, svijest o sebi,
imaginaciju, memoriju. Ovdje Barth čitatelja – čovjeka, u svojoj svršenosti stavlja na mjesto
predodžbe. Želi ustvrditi kako postoji istina koja pripada redu predmeta, ona koja se pomalo
zacrtava, oblikuje i očituje kroz tijelo i rudimente opažanja, kao i ona koja se zacrtava onako
kako se iluzije rasipaju i kako se povijest ustanovljuje u razotuđenom statusu, ali mora isto
tako postojati istina koja pripada redu diskursa – istina koja omogućuje da se nad prirodom ili
poviješću spoznaje održi jezik koji bi bio istinit. Analizom proživljenog – kao prostora u
kojem se svi empirijski sadržaji pružaju iskustvu – nametnut će se pozitivizmu i eshatologiji3,
a čovjeka odrediti kao mjesto empirijsko-transcedentalnog udvostručenja. Čovjek/čitatelj
postaje mjesto na kojem se empirijski sadržaji spoznaje otkrivaju u mišljeno (cogito) i
nemišljeno, a u procesu čitanja polazi od jednog dijela njega samog o kojemu ne razmišlja i
prepoznavanja njemu zaboravljene (uronjene) prošlosti, iskustva.
Lévi-Strauss (1960) formu definira prema sadržaju koji shvaćamo kao „osobinu
stvarnosti“, a sam pojam strukture pomaže nam da shvatimo sve aspekte zbilje. On svodi
psihoanalizu kroz kostur djela do njegove unutarnje supstancije, odnosno transcedentnosti
koja će se ostvariti u primatelju/čitatelju.
Komentirajući Valérya ustvrđuje kako je poznato da dijete ne stječe jezik običnim
širenjem rječnika, već nizom unutrašnjih dioba, pa u svakoj etapi dijete raspolaže njegovim
čitavim jezikom. Na isti način vidi čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu Ta je knjiga
čitava njegova „književnost“. Kad pročita drugu, treću, sljedeću knjigu, ona će činiti njegovo
književno polje, bez ikakve praznine među njima.
To bi u stvari bila povijest čitanja koja je po Umbertu Eccou (1965) intelektualna,
društvena, pa čak i tjelesna povijest (individualna). Ako se može vjerovati svetom Augustinu,
kaže Ecco, njegov je učitelj Ambrozije bio prvi čovjek Antike koji je čitao očima ne
izgovarajući štivo naglas. Po njemu je istinska povijest čitanja stvorena od tih bezglasnih,
pojedinačnih (individualnih) trenutaka. Stoga književnost može preživjeti razvoj drugih
komunikacijskih sredstava, medija. Ona nije tek oponašanje prirode, već uvijek iznova
čitanjem apsolutno stvaranje shvaćanja sadržaja djela kao moguće interpretacije značenja u
modelu sociološke koncepcije, odnosno shvaćanje sadržaja kao socijalne vrijednosti.
Književno djelo se nesumnjivo može i mora proučavati u svim svojim „vanjskim“ i

3
Eshatologija (Grčki znači „zadnje“ i –logija znači „proučavanje nečega), je poimanje suštinske prirode
postojanja u terminima njegovog cilja ili krajnje svrhe. Eshatologija predstavlja jedan od elemenata u praktično
svim religijskim i filozofskim sistemima mišljenja.

43
„unutarnjim“ odnosima, koji prije svega sadrže psihologiju i sociologiju književnosti i čitanja.
Shvaćanje sadržaja djela kao socijalne stvarnosti i/ili psihologijske koncepcije, koja se sastoji
u tome da se u elemente sadržajnosti ubrajaju izvijesni psihički doživljaji čitatelja, jest model
sociološke koncepcije čitanja. Ona se sastoji u tome da se u elemente sadržajnosti ubrajaju
izvijesni psihički doživljaji čitatelja. Tako se primjerice „junak romana“ izjednačava sa
„slikom junaka“ koja se javlja u psihi čitatelja tijekom čitanja (Haviland, 2000).
Obje koncepcije Ecca i Havilanda nalaze zajedničko u sadržajnosti shvaćanja – kako
entiteti postoje nezavisno od strukture samog književnog djela te njima čitatelji mogu baratati
kao s bilo kojom drugom psihičkom slikom. Junaci književnih djela stapaju se s junacima iz
života i kako će ustvrditi Vygotskij (1968.,) ništa ne sprečava da Hamleta ili Ivana
Karamazova ne podvrgnemo psihoanalizi, kao svaki psihijatrijski slučaj. Leon Edel će
istaknuti: „Da bi uopće došlo do komunikacije mora postojati zaliha simbola neke vrste […] i
oni se mogu nazvati 'riječima', mada naravno oni ne moraju biti ništa slično tome što bismo
obično zvali riječima. Mora postojati i nešto i različito od riječi o čemu nam riječi
priopćavaju. To možemo nazvati svijetom.“ (Edel, 1962: XII).
Time želi reći da je filozofska vrijednost u povijesnoj činjenici što je pomogla da se
zajedno s njom osvijesti i pojam stvarnosti. Nadalje, odnos između djela i njegova
primatelja/čitatelja smatra podjednako složenim kao i odnos između duše i tijela.
Leon Edel u svojoj će studiji Psihološki roman ustvrditi da tumačiti djelo znači
ponuditi teoriju o tome koji je predmet djela, koja je njegova tema. Međutim, to mora biti
opravdano identifikacijama one vrste koje čitatelj prepoznaje, u kojima se nalazi. Leonu
Edelu cilj je kako kaže: „osvetliti najinteresantniju pojavu u romanu dvadesetog veka,
skretanje na unutra, pokušaj pisca da prenese tok svesti, tj. da rečima evocira 'slike, senzacije,
mentalnu atmosferu', odnosno atmosferu duha i tananu razliku između autora i čitaoca.“
(Edel, 1962: XII). Tumačeći ove presudne elemente u primjerima, autor se poziva na najveće
psihologe u književnosti – Shakesepearea i Dostojevskog, povezujući ih s razvitkom
psihologije i prebacivanja težišta interesa na unutrašnji sadržaj čovjeka. Tu će Edel klasicima
19. stoljeća dodati Jamesa Joycea, klasika 20. stoljeća. Ono što će posebno izdvojiti su djela
Shakespearea koja „dopiru do dubina koje nagoveštavaju podsvest, kao određenu psihološku
kategoriju.“ Djelo time postaje utočište čitatelja od izoliranosti, osamljenosti: „Trenutni
doživljaj bogat je i mnogostran. U istom magnovenju pojedinac doživljuje život na mnogo
nivoa – oseća miris, zamor, asocijacijama vezuje ono što čuje za niz drugih doživljaja, misli
nadovezuje na neki raniji tok. Pored toga, pošto zbog svojih ranijih doživljaja svaki pojedinac
na svoj malo drugačiji način doživljuje iste utiske, emocije, senzacije, jasno je da je jezik

44
nedovoljno sredstvo da to izrazi. Stoga pisci pribjegavaju simbolima. Oni pokušavaju
slojevitim značenjima, novim, neuobičajenim kombinacijama reči i sugestivnošću njihovih
vizualnih, zvučnih i drugih asocijacija odraze specifičnost doživljaja pojedinca i ujedno
simultanost višestrukih doživljaja.“ (Edel, 1962: XXI).
Ta svijest o simultanoj mnogostrukosti doživljaja i pretpostavki da u jednom trenutku
života jedne osobe bude sadržan njen dio ili ona cijela, jest bit prepoznavanja primatelja u
umjetničkom djelu. U vođenom (biblioterapijskom) čitanju to je mjesto osvještene reakcije,
emotivne erupcije, katarze u Aristotelovom smislu. Česta reakcija čitatelja tijekom tog
prepoznavanja bude emotivna do potresenosti, suza. Edel će citirati Dostojevskog, iz jedne
njegove priče, na mjestu gdje sam pisac s jasnoćom iznosi taj problem: „Znamo da čitavi
tokovi misli ponekad prođu kroz naš mozak u magnovenju, kao da su senzacije koje neće da
se kažu ljudskim govorom, a još manje književnim jezikom. No, mi ćemo ipak pokušati da
izrazimo senzacije ovog našeg junaka, i da čitaocu prikažemo bar njihovo jezgro, tako reći
ono što je u njima najbitnije i najbliže stvarnosti. Jer mnoge naše senzacije, kad se kažu
običnim jezikom, izgledaju potpuno nestvarne. Stoga one nikad ne nalaze izraz, premda ih svi
mi doživljujemo.“ (Edel, 1962: 13).
Da bi tijekom vođenog čitanja čitatelj mogao „ući u knjigu“ i „naći se njoj“, Edel će se
poslužiti riječima Marcela Prousta iz jednog članka za časopis Les Annales: „Po nesreći sam
počeo svoju knjigu rečju 'ja', te se smesta pretpostavilo da sam, umesto toga da pokušam da
otkrivam opšte zakonitosti, 'analizirao sebe', u najličnijem i najodvratnijem smislu te reči.
Stoga bih, ako nemate ništa protiv, izraz 'analitički roman' zamenio 'introspektivnim
romanom'.“ (Edel, 1962: 98).
Tu je Proust sasvim jasan da je i sam pisac pišući djelo, ne nužno autobiografsko ili
poeziju, duboko uronjen u vlastite emocije koje i nesvjesno emotivno prenosi čitatelju, a ne
samo deskriptivno.
Možemo zaključiti da je cilj pisca, autora, ispitivanje vlastite mogućnosti jezika u
bilježenju unutrašnjih doživljaja i mogućnosti da ih svojim djelom prenese čitatelju. Edel će
citirati iz predavanja Tri glasa poezije Thomasa Stearnsa Eliota: „U jednoj pesmi ponekad
čujemo glas pesnika koji se obraća samom sebi, ili nikom; zatim glas pesnika koji se obraća
slušaocima, treći glas je onaj koji pesnik pokušava da stvori dramsku ličnost koja govori ne
ono što bi rekao u svoje ime, već ono što može reći u okviru jedne zamišljene ličnosti koja se
obraća drugoj zamišljenoj ličnosti.“ (Edel, 1962: 131-132).

45
 Autor ovime upućuje čitatelja da vlastitim očima gleda i osjeća ono što gleda/čita. Na
čitatelju je da otkrije i potrudi se stvoriti osjećaje, uvede ih u svoju svjesnost u kojoj ih želi
zadržati. Kod vođenog (biblioterapijskog) čitanja, voditelj procesa čitanja – knjižničar, jest taj
koji će skrenuti čitatelju pozornost na one teme i problema koje čitatelj traži.
Kulturologija ustvrđuje da je za svaku kulturu od bitnog značenja upravo
komunikacija i to među njezinim članovima i s drugim kulturama. Čitanje kao poseban način
komunikacije možemo pratiti s aspekta medija (čitanje knjige i čitanje sa ekrana) i s aspekta
recepcije tekstualnih poruka duhovnog stvaralaštva. Ovaj drugi aspekt izaziva veliku
pozornost teorije književnosti od sredine 20. stoljeća do danas. Sami autori svjesni su tog
rituala „ulaska u štivo“, pa će Italo Calvino započeti svoj roman: „Počinješ čitati novi roman
Itala Calvina ʹAko jedne zimske noći neki putnikʹ. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku
drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.“ (Calvino, 1996: 5).
Pisac tu poziva na usredotočenost, a istovremeno poziva i na prepuštanje igri mašte.
Uz to što je autor ovdje u direktnoj komunikaciji s čitateljem, on započinje svoj pristup
upravo kao voditelj vođenog čitanja.
Italo Calvino svjetsku slavu stječe zahvaljujući svojim fantastičnim metanarativnim
romanima – Ako jedne zimske noći neki putnik (1979) i Nevidljivi gradovi (1972). Ovaj
posljednji u ovom „informatičko-semiotičkom“ razdoblju nadahnut je srednjovjekovnim
putopisnim djelom Il milione koje je Marco Polo diktirao za vrijeme sužanjstva u Italiji.
Koncipiran kao niz međusobno uvjetovanih kratkih proza uokvirenih dokonim razgovorom
Marca Pola i Kublaj kana, ovaj roman je idealan za vođeno, ciljano čitanje. Ulazimo u niz
Polovih putopisnih izvješća o izmišljenim i odsanjanim gradovima, u filigranski izrađenu
cjelinu. Geometrijski red kojim je ispisan dijalog i izvješća zrcali strukturu gradova, ali i nudi
katalog oblika kojih iznova rađa/novostvara, što je potrebno u vođenom čitanju za čitateljev
kognitivan angažman, odnosno dubinsku obradu teksta i razvoj strategija te transfer teksta i
mogućnost njegove upotrebe. Svaki od gradova zrcali jedno obilježje ili moguću ideju, svaki
je jedinstven i tumači se na nekoliko razina. Uz to, svaki nosi neko žensko ime iz književne ili
kulturne tradicije.

46
Slika 1. Proces vođenog čitanja

Knjigom Nevidljivi gradovi upravo sanjarenjem postižemo motivaciju za čitanje i

homeostazu, odnosno kratki trenutak zadovoljenja naših potreba (rješenja problema) kao
unutarnjeg stanja u kojem donosimo ocjenu informacijske vrijednosti – „prava knjiga u pravo
vrijeme“. Time pobuđujemo unutrašnje motive, kreativnosti i potičemo samoodređenje,
samopoštovanje, gospodareći svojim aktivnostima i unutrašnjim resursima. Tako zatvaramo
motivacijski krug prema bihevioralnoj teoriji i dolazimo do uvida/rješenja po humanističkoj
teoriji. Sam autor Italo Calvino u svom uvodu knjizi Nevidljivi gradovi kaže da je to knjiga u
kojoj je „rekao najviše“ jer je „u jedan jedini simbol mogao sažeti sva svoja promišljanja,
iskustva, konjukture“. Okvir priče kontekstualizira njeno nastajanje, a zatim priča sama
djeluje na sugovornike i zbog neiscrpnosti kataloga gradova, Kublaj kan preuzima ulogu
pripovjedača. On „ulazi u priču“, što je prigodno mjesto da i čitatelj tijekom vođenog čitanja
uđe u nju, intervenira, te gradovima koji potiču sjećanja i želje, pridoda/prepozna svoje. Svaka
priča je strukturirana svojim naslovom (u vođenom čitanju to su koraci) tako da kroz devet
poglavlja (koraka) saznajemo o odnosu gradova i želja, sjećanja, imena, mrtvih, znakova…
Sam lik, putnik, i uz njega rame uz rame čitatelj, hoda nepreglednim prizorima pustinja,
kamenja, drveća, da bi se pojavljivali gradovi kao iščekivane i prepoznate oaze (u vođenom
čitanju identifikacija) u čijim se opisima miješaju uvjerljivost realističkog opisa i magija
najsuptilnijih misli i želja (u vođenom čitanju katarza). Tekst zrcali stvarnost (političku
strepnju Kana nad svojom zemljom i svojom moći), ali i intimnu stvarnost razumijevanja,

47
prepoznavanja, pamćenja, sjećanja i želje (u vođenom čitanju uvid i rješenje). Jedno od
temeljnih pitanja na kojima se zasniva vođeno čitanje knjiga jest pitanje veze između
izrečenog/napisanog i viđenog/pročitanog, između iskazanog i protumačenog. U ovom
romanu riječ je prije svega o komunikaciji Marca Pola i Kublaj kana. Kognitivna i socijalna
teorija vrijednost i očekivanje protumačit će kao procjenu vrijednosti cilja, pročitati vrijedi li
proces čitanja, vodi li čitatelja k očekivanom cilju – k sebi. Svaki čitatelj u situacijama,
postupcima lika traži svoju situaciju, svoj problem, traži sebe. Stoga je potrebna visoka
motiviranost, kongitivni angažman da bi:
1. pobudili radoznalost
2. prepoznali postignuća
3. ostvarili samopouzdanje.

Na početku samog razgovora Polo je stranac koji Kanu pripovijeda pomoću znakova,
grimasa i predmeta koje je sakupio na putovanju te time pobuđuje radoznalost. Kasnije,
naučivši jezik, razina prepoznavanja opada, stoga se ponovo vraća na jezik tijela – poglede
igre i mase – prepoznavanje i postignuća. Na kraju se razgovor pretvara u šutnju i Kan više ne
zna je li ono što čuje Polov odgovor ili njegov vlastiti glas koji mu odgovara na vlastite
nedoumice. Postignuta je potpuna identifikacija do katarze i uvida. Kublaj kan odbrojava
zadnje dane svoje vladavine izmišljajući savršene gradove svojih želja, sjećanja, strahova i
nada. Na razini semantičkog prepoznavanja čak i samo postojanje knjige postaje upitno ako
knjiga metonimijski zrcali cijeli tekst u smislu odnosa slike i interpretacije. Svojim
jednostavnim pripovijedanjem, kao i samostalnošću pojedinih proznih oblika, roman
Nevidljivi gradovi podsjeća na bajkovite oblike koji arhetipovima priodnose umijeću
sebespoznavanja kroz slike i parabole finom lirično intelektualnom igrom. Postavljenim
gnoseološkim, ontološkim i etičkim implikacijama ova je knjiga idealno štivo za vođeno
(biblioterapijsko) čitanje.
Bajke, mitovi, priče, poezija, anegdote i čitanje uopće, kod čitatelja potiču unutarnje
procese pretraživanja, navodeći ga na pronalaženje novih rješenja, novih izbora probuđenih iz
čitateljeva često nesvjesnog znanja, snage i kreativnosti. Funkcija metafora i priča jest u tome
da svoje svjesno i nesvjesno znanje prevodimo iz jednog konteksta u drugi kako bi problem,
tj. sebe sagledali na drugačiji način. Sve to ustvrdio je Richard Bandler (1981) u svom
neurolingvističkom programiranju. Za njega upotreba priča može postati solidan saveznik
terapeutskog napora i dovesti do preoblikovanja unutarnjeg stava i ponašanja čitatelja. Priče
zbunjuju svjesni um čitatelja i dok je njegovo „svjesno“ zaokupljeno sadržajem, njegovo

48
„nesvjesno“ uzima od priče ono što mu u tom trenutku treba. Spontano čitatelj doživljava
„aha-reakciju“ kojom prepoznaje i mijenja svoje prethodno stajalište.
Jednostavne mentalne strukture priča katarzično će rasteretiti čitatelja, a svojom
funkcijom ogledala omogućiti da se čitatelj ogleda i sagleda svoj unutarnji problem kroz
sadržaj priče. Kroz medijatorsku funkciju priče, čitatelj nazire moguća rješenja svog
problema, odnosno ona mu služi kao obrazac za izmjenu vlastite percepcije određene situacije
(Bandler 1981). Time se želi reći da svaki čitatelj može ispuniti priču vlastitim smislom,
promišljati o njoj i podijeliti ju s drugima. Samo treba „pomoći“ vođenim (biblioterapijskim)
čitanjem da priče dotaknu čitatelja, da on uđe „u priču“. Pritom je nužan prikladan odabir
priče da bi ona postala „otvarač“ za čitatelja.
Psihoterapeut i pisac Jorge Bucay4 u svom vođenju čitanja koristi narodne predaje
najrazličitijih kultura, parabole iz klasične antike, sefatske legende, zen-mudrosti iz Kine i
Japana, sufijske pripovijetke, ali i pojedine autore, primjerice Antoinea de' Saint-Exupérya.
Često te priče sam Bucay tumači i prepričava u svojim knjigama tako da poznate motive i
građu predstavlja na jedinstven, poučan i neočekivan način dajući im biblioterapijski smisao.
Nešto slično nalazimo i kod Ofre Ayalon5, izraelske psihoterapeutkinje koja prilagođava
bajke i priče za modificirani unutarnji susret autora i čitatelja koji je čitatelju koristan jer
izaziva jedan neiskazan element koji se dodaje pri susretu s djelom. Vođenim čitanjem
uspostavlja se unutarnja ravnoteža kroz svaku sekvencu (korak čitanja) kako se čitateljevo
sudjelovanje ne bi umanjilo ili iskrivilo. Smetnje koje bi čitatelj tijekom vođenog čitanja
mogao imati rješavaju se razgovorom, kako uvodnim u problematiku, tako i pri „ulasku u
tekst“ i nakon čitanja i usvajanja uvida u rješenje problema. Ofra Alayon (1995) biblioterapiju
promatra kao staro iscjeliteljsko umijeće u novom ruhu jer uzajamno djelovanje koje se
razvija između književnosti i čitatelja pobuđuje poistovjećivanje i emocionalne reakcije koje
vode katarzičnom iskustvu. Ona dotiče potrebe i želje čitatelja da bude obavijen pričom,
ponesen njezinim sadržajem, da se poistovjeti s junacima i posredno doživi širok raspon
emocija.
Prema Ofri Ayalon (1995) cilj je vođenog čitanja popuštanje napetosti i uznemirenosti
kako bi cijela čitateljska grupa mogla biti spremna za strukturiraniji rad na sebi. Ona
preporučuje uporabu legende i narodne priče smatrajući da se može izmisliti i vlastita priča,

4
Jorge Bucay, psihoterapeut i pisac rođen 1949. u Argentini. Živi između Argentine, Španjolske i Meksika.
Širom svijeta poznat je kao voditelj grupnih terapija, te slavan i uspješan pisac. Objavio je dvanaest uspješnica,
među kojima Cartas para Claudia, Recuentos para Demian, itd. koje su prevedene na dvadesetak jezika.
5
Ofra Ayalon svjetski je poznata psihloginja i autorica u području psihologije stresa. Predaje na sveučilištu u
Izraelu, ali i u ostalim zemljama kao Engleskoj, Japanu, SAD-u. Knjige su joj objavljene na više jezika.

49
ali samo ako smo sigurni da je glavni lik takav da čitatelji na njega mogu spremno reagirati.
Isto tako, važna je i dostatna sloboda kretanja unutar priče, osjetljivost na neverbalne poruke
tijekom čitanja naglas, a posebno na stanku u čitanju kao ohrabrenje da se progovori o svojim
osjećajima i u potpunosti sudjeluje – „uđe u priču“.
Otkrića o postojanju emocionalne inteligencije i njenoj ključnoj ulozi u poslovnom,
društvenom i intimnom životu, opovrgnula su dosadašnji primat racionalne inteligencije.
Tako smo došli i do terapije poezijom: „Jedna od funkcija poezije jest izražavanje emocija
straha, očaja, ljutnje, zbunjenosti, bijesa – a sve su to odrazi i posljedice naših osobnih
gubitaka. S pjesnikom dijelimo njegovu bol i time lakše prihvaćamo vlastitu, ona nam postaje
stvarnijom, istinskijom i kontroliranijom.“ (Morrison, 1987: 210).
Poeziju možemo promatrati i kao jedan od prirodnih načina liječenja jer ona može
poslužiti kao dvostruki ulaz: ulaz u svijet čitateljeve mašte i ulaz u realističan svakodnevni
svijet. Zbog toga kod vođenog čitanja poezija ima moć otkrivanja i buđenja snova i čežnji,
vrlo često iz djetinjstva čitatelja, te njegovu preobrazbu u društveno prihvatljive, a ipak
ugodne oblike. Poezija je sredstvo koje pruža zadovoljstvo maštanjem, zato sredstva koja budi
poezija moraju biti ugodna i opuštajuća. Umijeće pisca jest u činjenici da on može ublažiti,
promijeniti i prikriti prirodu sanjarenja nudeći ga u ugodnom obliku. Mnoge emocije koje su u
svojoj biti bile bolne, mogu postati izvorom užitka za čitatelja ili slušatelja poetskog djela
(Freud, 1984).
Pisanje ili čitanje poezije i literarnog teksta dobar je način pretvaranja uznemirujućeg
iskustva u ugodu (Leedy, 1996).
Ozdravljujuća snaga dobre priče vidljiva je u društvenim zajednicama koje se koriste
pripovijedanjem i dramatizacijom kao sredstvom terapije. Već je Aristotel u svojoj Poetici
istaknuo važnost katarze kao ozdravljujućeg procesa, a Ofra Ayalon (1995) će naglasiti da je
cilj vođenog čitanja usmjerenje na „dijete koje odrasta“ i na „dijete u svakome od nas“ koje se
prepušta, reagira na riječi, simbole, rime i ritam. Ispripovijedana ili pročitana priča postaje
ključnim iskustvom u savladavanju stresnih situacija.
Novi roman Nine George, Mala pariška knjižara, pojavila se tek nedavno, 2015.
godine u prijevodu na hrvatski jezik, a govori o čudotvornoj moći knjige koju mogu spoznati
samo najoduševljeniji čitatelji, ovisnici o knjigama. Lik iz romana, knjižar Jean Perdu vjeruje
kako pojedine knjige liječe određene boljke i on u svojoj plovećoj knjižari Pharmacie litteraire
prodaje romane kao lijek. Istodobno ne zna kako bi sam sebe izliječio pa traga za knjigom
koja će sve promijeniti odvodeći ga u prošlost, u uspomene, u pravi život: „Knjige će vas
spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje.

50
To je unutrašnji život. Birajte… Nikakva želja, nikakvo psovanje ni čudno ponašanje
njegovih kupaca nisu ga mogli uzdrmati. Kupce je svrstavao u tri kategorije. U prvoj su bili
oni kojima su knjige bile jedini svjež zrak u njihovoj zagušljivoj svakodnevici. Njegovi
najmiliji kupci. Prepuštali su mu da kaže što trebaju. Ili su mu povjeravali svoju ranjivost
poput (Molim vas, samo ne romane u kojima se spominju planine ili vožnja dizalom ili
vidikovci-ja se naime bojim visine). Neki su monsieuru Perduu pjevali dječje pjesme, zapravo
mumnjali (Mmhmm, mmh, dada, da – to vam je poznato, zar ne?), u nadi da će se veliki
knjižar sjetiti i dati im knjigu u kojoj se spominju melodije njihova djetinjstva.“ (George,
2015: 22).
Upravo ovaj ulomak ilustrira nam čitateljev odabir knjige ili štiva. Naime, svi mi
uvijek tražimo sebe, tražimo štivo, situaciju s kojom se možemo poistovjetiti, u kojoj se
možemo prepoznati: „Vidite, Jordane – pokušao je Perdu drugačije – knjiga je ujedno liječnik
i lijek. Ona postavlja dijagnozu i pripisuje lijek. Prave romane povezati s odgovarajućim
bolestima to je način na koji ja prodajem knjige. […] Knjige, naravno nisu samo liječnici. Ima
romana koji nas s ljubavlju prate kroz cijeli život. Neki nas ošamare. Drugi su opet
prijateljica, koja nam daje zagrijani ručnik kad nas obuzme jesenska sjeta. A neki… ah. Neki
su ružičasta šećerna vuna, dotaknu vam mozak na tri sekunde i ne ostave ništa. Kao vruća,
brzinska ljubavna veza… Ne. Knjige su poput ljudi, a ljudi su poput knjiga. Reći ću vam kako
ja postupam. Postavljam si pitanja. Je li ona ili ona glavni lik u vašem životu? Što je njezin
motiv? Ili je to sporedan lik u vašoj osobnoj priči. Sprema li se ona sama izaći iz vlastite priče
jer će joj suprug, djeca ili posao progutati cijeli tekst? [...] Ja imam u glavi oko trideset tisuća
priča, to nije mnogo, znate s obzirom na više od milijun dostupnih naslova samo u
Francuskoj. Najkorisnijih osam tisuća djela imam ovdje, za prvu pomoć, ali ja radim i
pripravke. Lijekove miješam takoreći od slova: kuharica s receptima koje se čitaju poput
prekrasne obiteljske nedjelje. Roman u kojem junakinja nalikuje na čitateljicu, pjesma koja
tjera suze na oči, suze koje bi te otrovale ako ih progutaš.“ (George, 2015: 37-38).
Ono što će autorica naglasiti o čitatelju jest da svi mi na određeni način pohranjujemo
i čuvamo vrijeme. Čuvamo stvari, stara izdanja situacija i ljudi koji su nas napustili. Pa i mi
sami čitatelji smo još ta stara izdanja, negdje u svojoj intimi, ispod sadašnje slike i sloja
godina, bora, iskustava. Ispod svega toga, čitatelji, svi mi, smo uvijek i oni nekadašnji: bivše
dijete, bivši ljubavnik, bivša supruga… Zato u štivu ne tražimo utjehu, bijeg, sklonište, već
sami sebe.
Upravo te tvrdnje opravdat će i izniman čitateljski interes za suvremenog japanskog
pisca Haruki Murakamija. Njegova knjiga 1Q84 postala je megauspješnica. Ovaj roman čita

51
se kao fantastika, alegorija, kriminalistički roman, ljubavna priča, ali od prve do posljednje
stranice uvlači čitatelja u neki drugi svijet. Iako ponekad na rubu zamislivog, tijesno je
povezan sa zbiljom svakog od čitatelja.
Taj kafkijanski ugođaj donosi traganje za odgovorima na vječna pitanja o ljubavi,
strasti, prijateljstvu, gubitku i identitetu. Kako god da su jasni odnosi, u šumi priče nikad
nema konačnog rješenja. Po tome se priče razlikuju od matematike. Uloga priče, u najširem
smislu, sastojala se u prenošenju jednog problema u drugi oblik. Ovisno o prirodi i smjeru
problema, rješenje se moglo nagovijestiti u pripovijesti. Kao da je dobio papir na kojem su
upisane neodgonetljive riječi neke čarolije. Katkad su riječi bile nesuvisle, bez vidljive
praktične svrhe. Ali sadržavale su mogućnost. Jednog dana možda će odgonetnuti čaroliju
(Murakami, 2015). Tim se riječima urednik obratio Tengu, piscu koji dobiva zadatak
preurediti debitantski roman Kukuljica od zraka 17-godišnjakinje Fukaeri, disleksičarke, koja
je roman izdiktirala kćeri obiteljskog prijatelja. Tengo, lik iz romana je profesor matematike,
koji svoj rutinski život upotpunjuje pisanjem. On je alter ego samog autora Murakamija koji
se istovremeno razotkriva i pronalazi u jednom od svojih likova.

2.2. Pismenost 21. stoljeća

Ono što pojedinci smatraju pismenošću kreće od ideje da je to vještina čitanja (od
jednostavnih uputa za uporabu pa sve do tekstova koje pišu dobitnici Nobelovih nagrada za
književnost) do uključivanja vještine pisanja na razini sažimanja ili pisanja znanstvenih
radova (Bond, 2011). Na razini općenito prihvaćenih određenja pismenosti govori se o
složenom i dinamičnom konceptu pod utjecajem znanstvenih istraživanja, institucionalnih
pristupa, racionalnog konteksta, kulturnih vrijednosti i osobnih iskustava. UNESCO je
2006.godine (Global monitoring report) odredio pojam funkcionalne pismenosti kao
„sposobnost korištenja čitanja, pisanja i računanja za učinkovito funkcioniranje i razvoj
pojedinca i zajednice.“ Pismena je osoba koja može s razumijevanjem čitati i pisati kratke
izjave o svakodnevnom životu. Prema ovom određenju elementi relativni za pismenost mogu
se sagledati na osobnoj razini, razini društva i na razini promjena koje proizlaze iz interakcije
osobnih i društvenih čimbenika u smislu ulaganja u pismenost.

52
 Pismenost kao jedno od temeljnih ljudskih prava nije samo sposobnost tečnog čitanja i
pisanja, već i vještina kojom s lakoćom prelazimo granice medija. Pismenost 21. stoljeća je
više nego ikad ranije ključni čimbenik u aktivnom sudjelovanju pojedinca u društvu. Jasno,
nije riječ više o temeljnoj pismenosti koja podrazumijeva samo vještinu čitanja i pisanja, već
i o tzv. funkcionalnoj pismenosti, koja uključuje potpuno razumijevanje pravog značenja
obavijesti i na tome temeljeno oblikovanje mišljenja. Što znači biti pismen u 21. stoljeću,
tematiziralo se na 10. Europskoj konferenciji o čitanju, održanoj u Belgiji, u kolovozu 1997.
godine pod motom „Pismenost – ljudsko pravo“. Prema njoj se u devet točaka može sažeti što
znači biti pismen:

1. Čitati i pisati sa sigurnošću, glatko, rječito, smisleno i s razumijevanjem

2. Biti zainteresiran za knjigu i čitanje radi uživanja i biti sposoban za opravdanu,
kritičku procjenu teksta u cilju odgovarajućeg izbora
3. Poznavati i razumjeti različite žanrove u književnosti, te kroz uočavanje temeljne
ideje, okvira, likova i zapleta radnje poznavati i razumjeti različite načine
strukturiranja pisane riječi
4. Razumjeti različite stručne tekstove i biti u stanju koristiti se njima
5. Biti u stanju u potpunosti uskladiti sve komponente čitanja (glasovne, grafičke,
sintaktičke, i kontekstualne) u cilju praćenja i korekcije vlastitog čitanja
6. Biti sposoban planirati i urediti vlastite tekstove
7. Zanimati se za riječi i njihovo značenje te obogaćivati rječnik
8. Razumjeti glasove i izgovor i koristiti to u cilju točnog čitanja i tečnog izričaja
9. Imati jasan i čitljiv rukopis

Čitanje i pisanje su temeljne kompetencije kojih se ne možemo odreći, to su najvažniji

vezivni elementi društva. Pismenost/čitanje je:
- temelj za sudjelovanje u društvenoj komunikaciji za život u demokratskom
društvu,
- područje osobnog razvoja,
- pretpostavka za dobro korištenje drugih medija,
- područje vježbanja recepcije,
- čitanje je stvar obitelji, škole, privatna stvar.

53
 Pismenost, obrazovanje i znanje su se demokratizirali, a vlade velikog broja zemalja
su obrazovanje i znanost odredile kao jedan od svojih najvažnijih prioriteta. Tako je i
Republika Hrvatska pokrenula projekt Za veliku pismenost: Put do poželjne budućnosti koji
od 2003. godine provodi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. U projekt je od 2003. do
2007. godine bilo uključeno više od 3 500 osoba starijih od 15 godina kojima je omogućen
završetak osnovnog obrazovanja te osposobljavanje za obavljanje jednostavnih poslova.
Pismenost je kao ljudsko pravo sadržano u pravu na obrazovanje koje je priznato u
Općoj deklaraciji o ljudskim pravima koju su donijeli Ujedinjeni narodi 1948. godine. U
Deklaraciji iz Persepolisa iz 1975. godine navodi se da pismenost nije sama sebi svrha, ona je
temeljno ljudsko pravo, dok je u Hamburškoj deklaraciji iz 1997. godine istaknuto da je
pismenost, koja u širem smislu obuhvaća znanje i vještine potrebne svima u svijetu brzih
promjena, jedno od osnovnih ljudskih prava. Ono je, dakle, instrument ostvarivanja drugih
ljudskih prava, primjerice prava na obrazovanje, na očuvanje zdravlja, ravnopravnost spolova,
prava na politički život. Utvrđena je i izravna veza između podizanja razine pismenosti i
gospodarskog napretka, odnosno ekonomskog rasta.
Pismenost pojedincu donosi mnoge koristi: utječe na rast njegova samopouzdanja,
osnažuje ga na individualno i kolektivno djelovanje, oslobađa njegovu kreativnost i razvija ga
za kritičko promišljanje stvarnosti. Ona omogućuje razvijanje i očuvanje individualnog,
kulturnog i političkog identiteta. Zaključno možemo reći da je pismenost 21. stoljeća jedan od
nužnih uvjeta kako za ekonomski rast tako i za nacionalni razvoj. Takav pristup razvila je
Opća skupština UNESCO-a 1978. godine u svojoj definiciji „funkcionalne pismenosti“.
Osoba je funkcionalno pismena ako se može uključiti u sve aktivnosti efektivnog
funkcioniranje grupe i zajednice u kojoj živi i ako je u mogućnosti da se nastavi služiti
čitanjem, pisanjem i računanjem za svoj vlastiti razvoj i razvoj zajednice.
Nepismenost 21. stoljeća, isto kao i pismenost, nije više samo ona temeljna
(analfabetizam, nepoznavanje slova), već je, kao i pismenost, slojevita. Mnogobrojni su
čimbenici funkcionalne nepismenosti:
- nedostatak naobrazbe
- socijalni problemi
- sentalne bolesti
- nedostatak vještine uobičajenog i redovnog čitanja knjiga i drugih
publikacija
- različite razine teškoća čitanja
- čitateljevo zanimanje i iskustvo, kao i čitljivost i razumljivost knjige/teksta.

54
 Funkcionalna pismenost/nepismenost mijenja se u skladu sa složenošću društva,
razvojem čitateljske biografije odnosno čitateljskih tipova. Možemo zaključiti da se pismenost
21. stoljeća svodi na skup vještina i znanja, ona je slojevita i osnovna kompetencija za
uspješan i kvalitetan život u društvu znanja.

2.2.1. Informacijska pismenost

Na tradicionalnu pismenost ili onu bazičnu, u smislu poznavanja slova, vještine čitanja
i pisanja, oslanjaju se sve druge vrste pismenosti. Pojavom novih tehnologija i računalnih
programa u Sjedinjenim Američkim Državama 1974. godine, Paul G. Zurkowski uvodi novi
pojam – informacijska pismenost6. Iz potrebe organizacije postojećeg znanja, on dolazi iz
informacijske industrije za koji je prvotno termin skovan. Informacijskom pismenošću naziva
se skup povezanih znanja koji se u literaturi i strategijama učenja sve češće upućuje kao
polazište cjeloživotnog obrazovanja. Američko knjižničarsko društvo (ALA) 1989. godine
upotrijebit će izraz informacijska pismenost upravo u definiranju pismenosti kao temelja
životnog učenja. Informacijska pismenost je zajednička svim okruženjima učenja i svim
nivoima obrazovanja, a informacijski pismene osobe su one koje su naučile kako učiti, jer
znaju kako je znanje organizirano, kako pronaći informacije i kako ih koristiti na svima
razumljiv način. Znanje o tome kako pristupiti informacijama postaje važnije od samih
informacija zbog brzine kojom one zastarijevaju. U složenoj informacijskoj okolini s brojnim
mogućnostima i velikim izborom dolaženja do informacija potrebna su znanja i vještine poput
pronalaženja, pristupa, prosudbe, vrednovanja i korištenja informacija. Informacijska
pismenost tako generira stalno, cjeloživotno učenje. Informacijsku pismenost možemo
promatrati kao sociotehnički fenomen: „Informacijsko opismenjavanje sastoji se od usvajanja
primjerenog informacijskog ponašanja u svrhu dolaženja do one informacije koja će
zadovoljiti informacijsku potrebu, i to bez obzira na medij, a uključuje i kritičku osviještenost
o važnosti mudrog i etičkog korištenja informacija. Važno je da informacijska pismenost ne
bude reducirana na knjižnične ili računalne vještine, već poimana kao odgovor na kulturni,
društveni i ekonomski razvoj informacijskog društva.“ (Webber, 2000: 381-397).
Na tragu toga Webber kritizira mehanički pristup definiranja termina informacijske
pismenosti. On povezuje informacijsku pismenost sa širim obrazovnim i općedruštvenim

6
Informacijska pismenost/engl. Information literacy

55
kontekstom. Ako informacijsku pismenost promatramo kao sociotehnički fenomen,
naglašavamo kontekstualnu ukorijenjenost fenomena kao pojave pod utjecajem društvenih i
tehnoloških varijabli. Informacijska pismenost odnosi se i na razumijevanje logike djelovanja
informacijskih procesa i procesa učenja koji se uvijek zbivaju u određenim okolnostima i
okruženju. Ona se bavi kognitivnim i afektivnim dimenzijama koje dolaze do izražaja u
popisima kompetencija kao osobnih atributa, utvrdit će u svojoj knjizi Informacijska
pismenost Sonja Špiranec i Mihaela Banek Zorica (2008). Suvremena narodna knjižnica sve
više preuzima dio uloge obrazovnog sustava, prije svega u sferi cjeloživotnog učenja.
Informacijska pismenost za narodne knjižnice, uz podastiranje njihove infrastrukture, nudi im
značajnu ulogu u procesu cjeloživotnog učenja: „Realni i virtualni prostori međusobno će se
dopunjavati u narodnoj knjižnici budućnosti, kao što se danas dopunjuju suvremeno
opremljeni prostori knjižnice sa zanimljivim informativno oblikovanim prisustvom na
Internetu. … međutim, ljudi će i nadalje tražiti 'javna mjesta' za komunikaciju. Knjižnica
budućnosti povezuje tradicionalne i inovativne proizvode sa socijalnom razmjenom i
komunikacijom.“ (Vogt, 2002: 488-491).
Informacijska pismenost ujedno podupire nove teorijske pravce u obrazovanju i
tehnikama čitanja kao što to rade David Bawden i John Larne Robinson. Ona je ključ za
postizanje uspjeha u okruženju prožetom informacijskim tehnologijama, te je preduvjet
produktivnosti u demokratskom društvu. Sve te definicije informacijske pismenosti sadrže
sljedeće elemente:
- sposobnost učinkovitog traženja informacija
- upućenost pri odabiru i vrednovanju informacija
- lakoću i lagodnost korištenja širokog raspona medija
- svijest o problemu pouzdanosti i vjerodostojnosti informacija
- učinkovitost prenošenja informacija drugima.

David Bawden uz suvremenu pismenost, osim informacijske ubraja medijsku

pismenost, knjižničnu, informatičku i digitalnu pismenost. Tako se u skupu pismenosti u 21.
stoljeću isprepliću raznovrsne pismenosti, a informacijska pismenost otvara put rješavanju
problema i izboru tražene informacije iz obilja dostupnih izvora (Kupres, 2003). Biti
informacijski pismen znači imati okvir za razumijevanje, traganje, procjenu i korištenje
informacije.

56
 Za razliku od informacijske pismenosti, informatička pismenost7 je sposobnost
korištenja računala i računalnih programa. Upravo informatička pismenost bitan je preduvjet
za informacijsku pismenost, a vladanje njome je posebno potrebno pri pronalaženju
informacija.
Pojmom „expanded library“, koji se često rabi u umjetničkoj i medijskoj raspravi (poznajemo
expanded cimena ili expanded media), želimo razjasniti dinamiku knjižnica kao posrednika u
proširenju čula, kao partnera u stvarnim mrežama i kao čvorište u virtualnim mrežama. Tu
govorimo o digitalnoj pismenosti koja jača sposobnost u ophođenju sa svijetom medija, prije
svega poticanjem čitanja i iniciranjem kritičkog diskursa o digitalnom razvoju. Digitalna
pismenost pojavljuje se kao povezujući pojam koji se odnosi na sposobnost čitanja i
razumijevanja svakog teksta, bez razlike u kojem medijskom obliku se on prezentira. Tako
svijet tiskanih medija nije u suprotnosti sa svijetom digitalnih izvora, već su to dvije strane
iste medalje kada govorimo o čitanju. Digitalna pismenost može povezati tradicionalne
zadaće knjižnica s budućim zahtjevima:

- sačuvati znanje
- znanje učiniti pristupačnim
- upozoravati na teme
- stvarati mogućnosti susreta
- prerađivati sadržaje i stavljati ih na mrežu
- odrediti stvarno mjesto knjižnica

Ako govorimo o lijepoj književnosti, možemo preferirati ravnomjerno ili kontinuirano

čitanje klasičnog, tiskanog teksta. Iako čitanje samo pojedinih odlomaka tiskane knjige ili
diskontinuirano čitanje, čitanje na preskok nije manje važno čitanje. Čitanje promatramo bez
obzira na medij bilo u njegovom kontinuiranom ili diskontinuiranom odliku. Elektronički
tekst je nepristrani, često i interaktivni proces, dok tiskana knjiga kao objekt ima svoje
psihološke i intelektualne, ali i estetske, bibliofilske i bibliomatske prednosti. Digitalno nam
čitanje dakle može pomoći da brže čitamo ne samo jednu knjigu, nego više knjiga odjednom.
Kvaliteta takvog čitanja ovisit će o njegovoj svrsi. Tiskanu knjigu ne možemo čitati
odjednom, već postupno. U oba slučaja, sve dok pratimo liniju čitanja, možemo ustvrditi da
smo kao čitatelj subjekt svog čitanja, kao što Ronald Barthes kaže: „knjiga stvara smisao,
smisao stvara život.“

7
Informatička pismenost – od engl. Computer literacy

57
 Informatička znanja i vještine stalno se usavršavaju i mijenjaju, stoga informacijski
pismene osobe moraju stalno pratiti brzi razvoj informacijske komunikacijske tehnologije
(Špiranec, 2008).
Knjižničar koji kao stručnjak sudjeluje u komunikacijskom procesu između autora i
korisnika knjižničnih usluga, ujedno je i edukator u podizanju praga pismenosti svojih
korisnika. U razvijanju informacijske pismenosti knjižnica, prije svega ona narodna, ima
važnu ulogu u kojoj je učenje aktivan proces prijenosa znanja i sposobnosti uz prijenos
sadržaja.

2.2.2. Čitateljska pismenost i kompetencije

Čitateljska pismenost prema projektu istraživanja PISA 2009. definirana je kao

„razumijevanje, korištenje, promišljanje i angažman u pisanim tekstovima radi postizanja
osobnih ciljeva, razvoja vlastita znanja i potencijala, te aktivnog sudjelovanja u društvu.“
(Čitalačke kompetencije za život, 2010: 36).
Ovom definicijom poduprijeto je stajalište da je čitanje interaktivni proces kojemu je
cilj povezivanje onoga što se čita s vlastitim zamislima, znanjima, osjećajima i iskustvom. Od
čitatelja se očekuje određena razina kompetencije kao poželjna mogućnost za učinkovito
sudjelovanje u suvremenom društvu.
Informacije nisu znanje, njih treba limitirati, odnosno čitanje selektirati da bi dobili
vremena za razmišljanje koje stvara znanje paralelno s čitanjem. Tehnologija se kod čitanja
treba koristiti tako da ona bude tek pomoćno sredstvo, a ne svrha učenja. Barunica Susa
Greenfield, slavna britanska neurologinja u svom intervjuu u Jutarnjem listu kaže: „Ako
čitatelju date iPad nećete mu time odmah uručiti i uvid, razumijevanje, kreativnost […] ekran
nikad ne može simulirati imaginaciju, jer po definiciji nešto mora biti na ekranu. Knjiga traži
maštu, ona fascinira dok ju čitamo i s njom dolazimo na neko drugo mjesto – da s knjigom
možeš putovati i živjeti različite živote.“ (Jutarnji list, 20. rujna 2013: 18-19).
U interdisciplinarnoj metodologiji proučava se čitanje kroz teoriju i praksu bez obzira
na medij u kojem se knjiga javlja. Richard Bamberger (1975) ponudit će praksu čitanja,
odnosno njezin put kojim se rukovodi i vođeno čitanje:
- postavljanje cilja
- poznavanje tipa čitatelja
- predviđanje
58
 - „oluja u mozgu“
- razmišljanje uz tekst
- refleksija, odnosno naknadno razmišljanje.

Proces se može odigravati spontano ili isprovocirano, što bismo nazvali vođenim
čitanjem. Čitanje je za Bambergera duševna naslada, užitak bez obzira na oblik čitanja.
Oblike koje prepoznaje su:
- čitanje na glas/slušanje (dijete prvo sluša)
- čitanje u sebi/samostalno čitanje
- doživljajno-afektivna stanja koja izaziva voditelj vođenog čitanja
- informativno
- spoznajno
- kritičko
- stvaralačko čitanje.

Svi ovi oblici mogu biti ukorporirani u vođeno, ciljano čitanje. Sam proces se odvija u
čitatelju a Bamberger poznaje ove tipove čitatelja:
- naivno-realistički – ne može razlikovati umjetničku i životnu zbilju
- romantični – shvaća da postoji zaseban svijet bajki i priča
- intelektualni – traži odgovore na pitanje egzistencije
- estetski – to je ujedno i onaj Barthov tip čitatelja koji čita iz čistog zadovoljstva.

Moguće je i tipizirati čitatelje u kombinacijama:

- emocionalno-fantazijski
- funkcionalno-problematični
- racionalno-intelektualni,

što je bliže Goetheovoj tipologiji koja poznaje:

- tip čitatelja koji se naslađuje
- tip čitatelja koji rasuđuje
- tip čitatelja koji sudi naslađujući se i naslađuje se sudeći
- tip čitatelja koji stvara iznova.

Ovdje Goethe misli na čitatelja koji s užitkom čita i razmišlja s poželjnim ciljem
stvaranja svog unutarnjeg govora odnosno metateksta. Taj stvaralački čitatelj jest:
- senzibilan

59
 - recepcijski spreman
- pokretljiv i prilagodljiv
- originalan
- analitičan
- tvorac vlastitog metateksta,

a za to mu je potrebna, prema novim teoretičarima fenomenološke teorije čitanja, čitateljski

kod koji se sastoji od:
- jezične spremnosti
- stilske spremnosti
- emocionalne spremnosti
- intelektualne spremnosti
- imaginativne spremnosti
- recepcijskog sita/riječi u doslovnom ili semantičkom značenju.

Naravno, za sve je predispozicija čitateljska spremnost, odnosno motivacija.

Fenomenološka teorija umjetnosti kao posebnu ideju naglašava da se u proučavanju
književnog djela mora uzeti u obzir i tekst koji je u pitanju, kao i sve radnje uključene u
odgovor na taj tekst. Čitatelj tvori tekst tako da ga aktualizira preko spoznaje do činjenice
interpretacije i određuje ga kao interpretator, pa se svako čitanje kreće u jednakom krugu
čitateljevih pretpostavki i interpretacija kao i same literarne kompetencije autora. Upravo ta
kompetencija autora prelazi na čitatelja i čini onu bitnu komponentu njegove interpretacije.
Fenomenološka teorija čitanja preuzima ovdje od lingvistike uvjerenost u postojanje običnog
svakodnevnog jezika koji je po definiciji dostupan formalnom opisu te u kojem možemo
značenja posredovana jednom formom jednako posredovati kao i drugom. Stoga
trivijaliziranu normu, pročišćenu od primjesa ljudskih vrijednosti, možemo izdvojiti u
poseban odnos, a onaj dio povezan sa situacijama i namjerama koji ne leži u jeziku, nego u
nama, istaknuti čitatelju kao vrijednosni kriterij (Iser, 1978).
Ovdje autor želi reći da uz formalni proces čitanja u čitatelju postoji i proces
„uokvirivanja“ kao jednakovrijednosni kriterij. On simultano identificira književnost,
naznačujući čitatelju da počne koristiti svoj pribor za percepciju književnosti, svoje
kompetencije, tako da čitatelj stvara književnost i ujedno vrednuje jezično djelo tako
identificirano (Iser, 1978). Čitatelj prema Iseru uistinu može biti zadivljen količinom
problema koji sam čin čitanja rješava razlikujući kategorije određenog od neodređenog u
samom djelu. Na drugom mjestu Iser upozorava kako se književni tekst koristi mehanizmima

60
kojima ravna čitateljevom percepcijom u skladu s konačnim očekivanjima čitatelja.
Pojedinačni segmenti poprimaju smisao jedino kroz interakciju čitatelja s djelom, te ako
imamo na umu činjenicu da sve perspektive (pripovjedač, junak, itd.) predstavljaju nešto i da
se ti određeni elementi transformiraju kroz interakciju, dobit ćemo konačno značenje ili
estetički projekt koji transcendira sve determinirane elemente teksta. Jesu li ti segmenti
određeni ili ih tek treba odrediti interpretacijom? Ovdje Iser nudi strukturu lutajućeg motrišta i
tvori perspektive artikuliranog trenutka čitanja. Kod vođenog čitanja to će značiti onu
međuigru čitateljevih sjećanja i očekivanja. Možemo ustvrditi i prema Sartreovoj formulaciji:
„Tekst je sve već učinio i ništa još nije učinio. Za čitatelja je sve započelo u trenutku kad
uzima tekst u ruke i kad je spreman za čitanje.“ (Sartre, 1981: 40).
Iser će se tu složiti da djelo u stvari postoji na razini čitateljevih sposobnosti i da
djelovanje književnosti ovisi o povjerenju koji njezin čitatelj ulaže u nju. Tekst je ovdje u
službi „pomoćnog sredstva“ čitatelja, a radnja „putopis“ čitatelju kako se poslužiti tekstom.
Djelo umjetnosti, naime, ne može postojati samostalno i za sebe. Po fenomenološkoj teoriji i
umjetnosti ono je uvijek upućeno na drugog, odnosno na čitatelja/promatrača. Čitateljeva
svijest oživjet će materijalnu formu što će za fenomenologe značiti buđenje djela u život.
Djelo doslovno živi, dok je tekst, bez aktivne svijesti koja ga doživljava, samo mrtvo slovo na
papiru. Stoga fenomenološka teorija književnu umjetnost definira kao nešto puno više od
samog teksta i ne tako različito od svog čitatelja. Tijekom čitanja tekst se pretvara u djelo i
pretače u svijest čitatelja gdje poprima drugačija svojstva nego što bi se moglo pretpostaviti
ako tekst promatramo jedino kao tekst, kao jezični oblik. On dakle nije sama spoznaja nego
poticajna spoznaja, i duboko uznemirava svoga čitatelja. Za takav put oživljavanja teksta
vlastitim snagama čitatelja nije dovoljna jednostavna poduka čitanja, već znatno složenija od
običnog mehaničkog principa utjelovljavanja smisla. Iako je činjenica da je tekst
nepromjenjiv, tiskan, a da su interpretacije često različite, uz već usvojeno polazište o bitnoj
različitosti djela od teksta i od individualne dispozicije čitatelja, odvest će fenomenološku
teoriju do same mistifikacije djela i prebacivanje njegove egzistencije u transcendenciju.
Čitateljeve kompetencije nisu samo da osjeća prisutnost djela, već da ga pokuša objasniti, naći
mu značenje i mjesto u svojoj primijenjenoj varijanti, odnosno dati mu svoj smisao. Iako
čitatelj može biti samo u prisutnosti estetičkog objekta, on ga može dovesti i u svoju
prisutnost. U Iserovoj, a donekle i Sartreovoj koncepciji, tekst je definiran kao komunikacija
spoznaja o stvarnosti i bitnih nedostataka u toj stvarnosti, ali čitatelj može svoje spoznaje
izvući iz njega tako da ga doživi i kao takvog primi.

61
 Tekst ovdje nudi odgovor izazivajući tijekom čitanja pitanja u čitatelju na koja on,
potaknut djelom, sam odgovara. Tako je čitatelj odgovoran i za postavljanje pitanja i za
dobivanje odgovora nakon što je o tom problemu postao svjestan upravo pomoću teksta. Iser
(1978) će reći da nakon što je stvorio živo djelo svojom vlastitom stvaralačkom snagom,
čitatelj je i pitanje i odgovor ugradio u svoje iskustvo. Ono predstavlja vitalnu sponu između
teksta/djela i svijeta.
Sartre (1981) će u tom djelovanju teksta vidjeti sposobnost čitatelja i bitnu snagu
društvenog djelovanja čitanja. Sve je već učinjeno i ništa još nije učinjeno – sve ovisi o dobroj
volji čitatelja upravo onako kao što njegova snaga čini djelo snažnim ili slabim. Ono doslovno
ovisi o čitatelju.
Čitatelj koji je u stanju doći do ovakve spoznaje ima kompetencije „idealnog čitatelja“.
On je obrazovan i osjetljiv, on je „kompetentni promatrač“ i kod njega se proces vođenog,
ciljanog čitanja odvija spontano. Većina čitatelja koji su uglavnom „konzumenti“ može biti
potaknuta vođenim čitanjem od strane voditelja, gdje im se upravo procesom vođenoga
čitanja daju alati za pronalaženje rješenja iz poznavanja vlastitih problema. Vođeno čitanje
ovdje se odvija kao procesualno kretanje slojevima djela kroz objektiviziranje i konkretizaciju
događanja, osjećanja čitatelja obogaćenih pojedinostima koje će ga dovesti do općeg prikaza
svijeta vlastitih arhetipova. Sve se to odvija u vremenu čitanja koje ima karakter kretanja po
osnovnoj putanji prošlog (koje čuvamo u živom pamćenju), i budućeg (u obliku nagovještaja
koji će se ispuniti). Čitateljeva kompetencija pretpostavlja aktivno čitanje, što znači
sudjelovanje u stvaranju kroz određene slojeve čitanja međusobno povezanih „intencionalnih
korelata“. Tekst upreže čitateljevu maštu jer konkretizira prikazane predmete i posebno ih
aktualizira shematiziranim aspektima kojima ih donosi čitatelju kao „živu sliku“. Tako
između čitatelja i estetskog predmeta/djela stoji jedino „estetički stav“ kao konkretizacija
književnog djela neophodna za svako djelo koje opravdava zamisao o njegovoj istovremeno
neodređenosti i određenosti. Prema Iseru, književno je djelo dakle predmet osobne i osobite
egzistencije čija je osnovna funkcija estetička vrijednost, ali je ono također i prikaz stvarnosti,
stoga se njegova vrijednost čitanjem posreduje tim prikazom. Jezik kao medij književne
umjetnosti nije jedini smisao književnoga djela, već mu puni smisao daje čitatelj koji je
osvijestio to „tijelo riječi“. Umjetničko djelo postaje tako pisanje izručeno čitanju i samo se
njime dovršava, u njemu nalazi svoj cilj i zato mora biti usmjereno na određenu publiku, na
kompetentnog čitatelja. Tu se od pojedinca ide ka širini, cijelom društvu: „Književnost je
odgovor na svijet, na situaciju, po tome što pisac jednom kada se odluči na pisanje, postaje
čovjek s utvrđenom društvenom funkcijom. Pisanje je, dakle izbor, ali mu je funkcija

62
nametnuta; tako dakle intervenira publika svojim običajima, svojom vizijom svijeta, svojom
koncepcijom društva i književnosti u tom društvu; ona opkoljava pisca, postavlja ga, i njeni
otvoreno strogi i podmukli zahtjevi, njene odvratnosti, njeni bjegovi čine onu stvarnu podlogu
na temelju koje se može izgraditi jedno djelo.“ (Sartre, 1981: 55).
Piščev položaj prema tome određuje publika koju Sartre naziva stvarnim čitateljima,
jer „sva djela sadrže u sebi sliku čitatelja kojem su namijenjena.“ (Sartre, 1981: 55).
Da bi čitatelj postigao potpuno razumijevanje i usvojio djelo, pisac mora govoriti iz
iskustva koje dijeli s čitateljem. Pisac svojim djelom čini iskorak prema čitatelju, na drugoj
strani svog stvaralačkog akta, poistovjećujući onog čitatelja u tekstu s onim stvarnim u
svijetu. Prema Sartreu (1981), čovjek koji piše tim svojim činom želi nešto postići, i „pred
očima“ ima određenu sliku čitatelja na kojeg želi djelovati. Djelo dospjelo u ruke čitatelja
kreće putem otkrivanja i prepuštanja na konačno dovršenje. Kompetencija čitatelja se sastoji u
pretpostavci da on mora na neki način biti upisan u tekst, ali suočen sa stvarnim tekstom i
autorom s druge strane.
Suvremeni francuski filozof i pisac Michel Houellebecq u svom novom djelu
Pokoravanje, progovara preko svog glasnogovornika, lika profesora u romanu, o recepciji
književnosti: „O književnosti je napisano puno stvari, možda i previše (a kao sveučilišni
profesor stručan za područje, osjećam da sam ovlašteniji nego itko drugi govoriti o tome).
Premda nije tako teško definirati specifičnost književnosti, „temeljne umjetnosti“ Zapada koji
ide svome kraju nama na očigled. Glazba može potresti baš kao i književnost, može izazvati
emotivni obrat, posvemašnju tugu ili ushit. Slikarstvo može proizvesti očaranost, baš kao i
književnost, može stvoriti novi pogled na svijet. Ali jedino književnost može vam dati taj
osjećaj potpunog dodira s duhom drugog čovjeka, dodira s njegovim slabostima i veličinama,
s njegovom skučenošću, fiksnim idejama, vjerovanjima, sa svime što ga dira, zanima,
uzbuđuje ili mu se gadi. Jedino pomoću književnosti možete doći u dodir s duhom mrtvog
čovjeka, i to izravnije, potpunije i dublje nego li u razgovoru s prijateljem – koliko god
prijateljstvo bilo duboko i tajno.“ (Houellebecq, 2016: 11).
Tako će Houellebecq ustvrditi da bez obzira koliko prijateljstvo bilo duboko i tajno,
čovjek se u razgovoru nikada ne povjerava tako potpuno kao pišući nekom nepoznatom
čitatelju. Ovdje on želi istaknuti da je prisutstvo pisca u njegovim knjigama, prisutstvo
ljudskog bića, bez obzira na stil u konačnici važno, da su piščeva razmišljanja, njegove
originalne misli prisutne u knjigama, odnosno on sam. Zato smatra da je knjiga koju volimo
prije svega pisac te knjige kojeg volimo. S njim se želimo sastajati i provoditi svoje vrijeme.

63
2.3. Slojevi čitanja i doživljajni svijet čitatelja

Čitanjem se odvijaju istovremeno dvije drame – izvanjska (vođena fabulom) i

unutarnja (vođena emocijama čitatelja), što znači da pisanje ne treba prikazivati kao nizanje
događaja, već kao odraze tih događanja u svijesti likova. U prvom planu je sugestivna moć
poetskog jezika, za što će Marguarite Duras u svom romanu Vicekonzul reći da je pisanje
suprotno od pričanja priče. Za nju je pisanje poput „prizivanja duhova“ u blizini zone
nekazivoga, to je ulančavanje svjesnog i nesvjesnog, fantazme i iskustva, ispreplitanje
stvarnog i imaginarnoga ispod razine svijesti. Marguarite Duras se u svojim romanima uvijek
bavi i samim pisanjem, njegovim meandrima na rubu neiskazivoga. Čitanje je za nju bitno jer
omogućuje dozu imaginacije i kreativnosti potrebne svakom čovjeku. Sve je ovo neurološki i
dokazano čitavim nizom studija.

Ima više definicija čitanja. Jedna od novijih je da je čitanje zapravo proces od sedam
dijelova/koraka:

1. Prepoznavanje
Vaše poznavanje abecednih simbola. Taj korak se zbiva u trenutku prije nego započne
fizičko čitanje.
2. Asimilacija
Fizički proces u kojem se svjetlost odražava s riječi; prima je oko; zatim je prenosi,
preko optičkog živca, do mozga.
3. Unutarnja integracija
Ekvivalent osnovnog razumijevanja, a odnosi se na povezivanje svih dijelova
informacije što je čitate sa svim drugim odgovarajućim dijelovima.
4. Vanjska integracija
Proces u kojem sve svoje prijašnje znanje unosite u ono što čitate, stvarajući
odgovarajuće veze, analizirate, kritizirate, usvajate, odaberete i odbacujete.
5. Osnovno pohranjivanje informacija. Većina čitatelja zasigurno je doživjela ulazak u
ispitnu prostoriju, pohranjivanje većine potrebnih informacija tijekom dvosatnog
razdoblja, a sjećali su ih se samo dok su odlazili! Dakle, pohranjivanje nije dovoljno,
mora ga pratiti sjećanje.
6. Prisjećanje
Sposobnost da se iz pohranjenog materijala izvuče ono što je potrebno, po mogućnosti
onda kad je potrebno.

64
 7. Komunikacija
Ono za što se informacije odmah ili eventualno koriste. Komunikacija može biti
pisana ili izgovorena, kao i figurativna, uključujući umjetnost, ples ili druge oblike
kreativnog izražavanja. Također uključuje često zanemarivanu ljudsku funkciju koja je
od vitalne važnosti, a to je razmišljanje. Ono je naša stalna vanjska integracija.

Učinkovitim čitanjem književnosti i poezije obogaćujemo vlastito znanje i punimo

vlastite povijesne i kulturne banke podataka. Književnost je jedan od najsnažnijih izričaja
ljudske kreativnosti. Književnost, a posebice roman, jest golemo koncepcijsko postignuće.
Ako ga u potpunosti želimo biti svjesni trebamo obratiti punu pozornost na temu, zaplet,
filozofiju, motrište, razvoj likova, raspoloženje i atmosferu, smještaj radnje, stilske figure,
simboliku i uporabu jezika. Ako pak želimo u potpunosti razumjeti poeziju trebamo biti
svjesni različitih razina značenja unutar svake pjesme.

Elementi književnosti su:

1. Zaplet je temeljna struktura događanja u romanu, ustvari radnja romana. Zaplet

igra relativnu ulogu, posebice u romanu u kojem prevladavaju opisi, ili pak veliku
ulogu u, primjerice, kriminalističkim romanima ili trilerima.
2. Tema je ono o čemu govori zaplet. Često nalazimo i podteme koje se tiču manje
važnih veza ili sporednih likova.
3. Filozofija je sustav ideja koje vladaju djelom, a često se može promatrati kao
autorov komentar o temama kojima se knjiga bavi.
4. Gledište je autorov stav ili osobni osjećaji prema onome o čemu piše. Autor
pripovjedač često se prikazuje kao „sveznajući“ ili „stoji po strani i promatra
prošlost, sadašnjost i budućnost događaja koje opisuje“. Suprotno tom
sveznajućem gledištu, autor može pisati u prvom licu, postaje „ja“ u knjizi.
5. Razvoj likova tiče se promjena koje se zbivaju u likovima za vrijeme razvoja
radnje. Razvoj karaktera se može odnositi na način na koji autor predstavlja neki
lik, opisivanjem tjelesnih i duševnih karakteristika, kretanja itd. Naravno, lik može
ostati i posve nepromijenjen u cijelom nizu događaja romana, dakle razvoj likova
varira od jednog ekstrema nepromjene do potpune promjene.
6. Raspoloženje i atmosfera se odnosi na način na koji autor evocira osjećaj
stvarnosti ili nestvarnosti, kao i emocionalnu reakciju čitatelja. Raspoloženje se

65
 može opisati i kao reakcija što je osjeća pojedinac čitatelj na atmosferu nekog
pisanog djela, a to raspoloženje može varirati od prestrašenosti do ushićenosti.
7. Okolnosti radnje se odnose na mjesto radnje i vremensko razdoblje u kojemu se
događaji zbivaju. Okolnosti su obično jasno vidljive, njihova se važnost često
podcjenjuje iako i najmanje varijacije vremena i mjesta često imaju važan učinak
na zaplet, raspoloženje ili atmosferu.
8. Stilske figure često se tumače kao uporaba poredbi i metafora, tj. da se objekti,
ljudi i događaji opisuju kreativnim ili maštovitim jezikom, što je u stvari stil ili
način pisanja svakog pojedinog autora.
9. Simbolika pojednostavljeno znači da jedna stvar predstavlja drugu. Primjerice,
tijekom većeg djela književne povijesti Zemlja je simbolizirala plodnost i
reprodukciju. Objavljivanjem Freudovih teorija, simbolika postaje sve važniji
element u književnosti, s posebnim naglaskom na seksualnosti. Primjerice, svaki
istureni predmet može simbolizirati muške spolne organe ili pak zaleđena pustoš
simbolizira žensku frigidnost. Simbolika često nije tako lako razumljiva, a čitatelj
koji je razumije bit će jedan od nekolicine koji u potpunosti shvaća značenje
mnogih velikih književnih djela.
10. Uporaba jezika. Autori na različite načine rabe jezik – od hladnog stila do tečne i
poetične priče. Jezik što ga neki autor koristi uvijek razotkriva dublji uvid u
nijanse značenja i raspoloženja nekog djela.
11. Poezija. Iako je uvriježeno da poeziju treba čitati u samoći, u posebnoj atmosferi,
polako, zapravo to ne utječe na istinsko uživanje u pjesmi u kojoj valja pratiti njen
ritam i njime otkrivati skrivena značenja.

Kad čitamo romane i poeziju, možemo primijeniti svoje prijašnje znanje i osobnu
prosudbu, te ako osjećamo da je riječ o nečemu što bismo zauvijek željeli sačuvati, valja nam
čitati po razinama te povezati sve prije nabrojene elemente.
Postoji čitav niz tehnika čitanja s obzirom na sveobuhvatnost, brzinu, koncentraciju i
razumijevanje. Sve te tehnike pomažu u razvijanju i unapređivanju čitalačkih vještina,
razvijaju najvažnije uvjete za poboljšanje čitateljeve inteligencije, kreativnosti i vokabulara.
Uvijek su najvažniji koraci pri kvalitetnom čitanju motivacija i koncentracija, ali i kreativno
razumijevanje, odnosno uspostava suodnosa čitatelja i djela jer su ciljevi čitanja:
1. Značajno poboljšati razinu čitanja

2. Poboljšati razumijevanje pročitanog

66
 3. Doprinijeti obogaćivanju vokabulara

4. Povećati razumijevanje učinkovitosti čitanja u svakodnevnom životu

5. Čitanje nam pomaže kod stjecanja samopouzdanja.

Samostalno i aktivno čitanje važno je u samoregulaciji emocija, rješavanju konflikata i

problema, što je put do zdravog samopouzdanja. Čitanje razvija:
- sposobnost komunikacije
- jezik
- izražavanje emocija
- simboličko rješavanje problema
- maštu i inteligenciju.

Najsavršenije tehnike čitanja, bez uspostavljanja odnosa i prilagodbe potrebama

pojedinca, mogu biti tek dresura ili manipulacija (čitanje na glas, natjecanje uz puno
elemenata glume što već prelazi u drugo područje). Danas se često naglašava da su načitanost
i pismenost u najužoj sprezi s razvojem sredine – ekonomski. To ne znači da je čitanje tek
otkrivena korisna radnja, nego je veliki napredak u području neuroznanosti omogućio da bolje
razumijemo kako se mozak razvija i funkcionira, a mnoga istraživanja idu u prilog upravo
čitanju. Terapija čitanjem temelji se na činjenici da na prirodan način i prilagođena razvoju
čitatelja pruža mogućnost da čitanjem posredno/bezbolno preko lika i/ili događaja čitatelj
izrazi svoje nakupljene osjećaje frustracije, nesigurnosti, agresije, straha… „Ulaženjem u
tekst“, u opise tih osjećaja, čitatelj ih izražava, suočava se s njima, uči kako ih kontrolirati i
„otpustiti“. Pritom čitatelj otkriva svoju snagu, osvještava ju i gradi samopouzdanje,
samoregulaciju emocija, vježba razna rješenja svojih problema i uspostavlja mehanizme
samopomoći. Strukturirano čitanje je pokazalo da čitatelji mogu razvijati sposobnosti
samokontrole, što je najvažnije za kasniji uspjeh i jačanje samopouzdanja. Čitanje pokreće
cjelokupan razvoj osobe, njegove sposobnosti komunikacije, maštanja, inteligencije.
Čitanje umjetničkog djela/teksta je vrlo složen receptivni i ujedno tvorbeni čin.
Čitatelji nisu svjesni da su povezani doživljajnim zajedništvom iako se nisu osobno poznavali
s autorom/piscem. Svaki čitatelj ima svoje pisce čijim se knjigama divio, koje su ga odgajale,
vodile kroz život i vrlo često tješile. Suvremeni turski autor Orhan Pamuk u svojoj knjizi Novi
život kaže: „Jednoga dana pročitao sam knjigu i cijeli mi se život promijenio. Već na prvim
stranicama tako sam duboko osjetio njezinu snagu, da sam pomislio kako se moje tijelo

67
otrgnulo i udaljilo od stola i stolca na kojem sam sjedio. No usprkos tom osjećaju
odijeljenosti, kao da je cijelo moje biće više nego ikad bilo na tom stolcu i za tim stolom, a
knjiga je svu snagu svojega utjecaja prosula ne samo po mojem duhu, nego i po svemu što me
čini mnome. Taj utjecaj je bio toliko snažan da sam pomislio kako s njezinih stranica u moje
lice pršti svjetlost; svjetlost koja je zasljepljivala moj um, a istovremeno ga i blještavo
osvjetljavala. Pomislio sam da ću se s njome iznova izgraditi, osjetio da ću s njome skrenuti s
puta, u njoj osjetio sjene života koji ću poslije upoznati i približiti mu se. Sjedio sam za
stolom i u nekom kutku svijesti znao sam da čitam, okrećem stranice, i da mi se cijeli život
mijenja dok čitam nove riječi i odlomke. Nakon nekog vremena, osjetio sam se toliko
nespremnim i bespomoćnim pred onime što me čeka, da sam, vođen instinktom, kao da se
želim zaštititi od sile koja izvire iz knjige, na trenutak odmaknuo lice od nje. Tada sam sa
strahom primijetio da se i svijet koji me okružuje iz korijena mijenja te me obuzeo osjećaj
samoće kakav do tada nikada nisam osjetio. Kao da sam ostao sam u zemlji čiji jezik, navike i
krajolik ne poznajem. Taj osjećaj usamljenosti učinio me bespomoćnim, a to kao da me na
trenutak još čvršće vezalo uz knjigu. Kao da mi je knjiga trebala pokazati što trebam učiniti u
toj novoj zemlji u kojoj sam se našao, ono u što želim vjerovati, ono što ću vidjeti i put kojim
će moj život krenuti. Okrećući stranicu po stranicu, čitao sam je kao vodič koji će mi pokazati
put u divljoj i stranoj zemlji. 'Pomogni mi', poželio sam reći, 'pomogni mi da pronađem novi
život bez nesreća i nevolja.' No znao sam da je i ovaj život izgrađen prema riječima vodiča.
Dok sam čitao riječ po riječ, s jedne strane sam pokušavao naći put, a s druge sam sam gradio
maštarije koje će mi pomoći da ga potpuno izgubim. Cijelo to vrijeme je stajala na stolu, i dok
je prosipala svoju svjetlost na moje lice, izgledala je poznato i slično drugim stvarima u sobi.
To sam osjetio radosno dočekujući postojanje novog života koji se otvarao preda mnom,
jednog novog svijeta: knjiga koja će mi toliko promijeniti život zapravo je bila obična stvar.
Dok su se vrata i prozori mojega uma otvarali čudima novoga svijeta koja su mi obećavale
riječi knjige, ponovo sam razmišljao o slučajnosti koja me k njoj dovela, no ta maštarija je
bila na površini mojeg uma i nije prodirala u dubinu. Čitajući, toj sam se misli vraćao kao s
nekim strahom; novi svijet koji mi je pokazala knjiga bio je toliko stran, toliko čudan i
zapanjujuć da sam osjećao potrebu da se nekako vežem uz sadašnjost kako ne bih potpuno
utonuo u njega. Naime, obuzimao me strah da ako podignem pogled s knjige i osvrnem se po
sobi, prema ormaru i krevetu, ako pogledam kroz prozor, neću pronaći svijet kakav sam
ostavio... Dok sam polako okretao stranice, svijet za čije postojanje prije nisam znao niti sam
o njemu razmišljao, koji nikada nisam mogao ni naslutiti, šćućurio se u mojoj duši i ondje
ostao. Mnoge stvari koje sam dosad znao i o njima razmišljao pretvorile su se u detalje na

68
kojima se ne vrijedi zadržavati, a one koje nisam znao izašle su iz svojih skrovišta i poslale mi
znakove. Da me tko dok sam čitao pitao što su one, kao da ne bih mogao odgovoriti, jer sam
znao da polagano krećem na put bez povratka, osjećao da gubim zanimanje za neke od stvari
koje ostavljam za sobom, ali opet, osjećao sam takvo uzbuđenje i znatiželju prema novom
životu koji se preda mnom otvarao da mi se sve što postoji činilo vrijednim pažnje.“ (Pamuk,
2012: 7-9).
Britanska spisateljica kriminalističkih romana, Phyllis Dorothy James (1999), izjavila
je da kriminalističke romane piše kako bi se oduprla strahu od nasilja. Prema njoj je pisanje
vrsta terapije jer je poznato kako je kreativnost uspješno rješenje unutarnjeg sukoba. Dalje
navodi da je morala postati spisateljicom kako ne bi bila manje sretna osoba. Vjeruje da joj
kretanje među užasnim zločinima pomaže nadvladati strah od bilo koje vrste nasilja –
političkog, fizičkog i društvenog.

2.4. Čitateljska znatiželja i očekivanja

Aristotel je upućivao svoje učenike u glasno čitanje radi pobuđivanja zdravih emocija.
Psihoanaliza Sigmunda Freuda bavila se pitanjem pozadine i tijeka umjetničkog čina. Freud je
tražio i često nalazio potvrde za svoje rane pretpostavke, posebno o nesvjesnoj motivaciji,
simbolici u umjetničkom djelu i poruci umjetničkog čina. Na jednom mjestu je uskliknuo:
„Pjesnici su dragocjeni saveznici, a njihova svjedočanstva treba visoko cijeniti, jer oni često
mnogo više znaju o stvarima između neba i zemlje nego što naša školska znanost i sanja.
Umjetnost, napose pjesništvo, ne može promijeniti čovjekov položaj, ali može mu život
učiniti ljudskijim, slobodnijim.“ (Freud, 1976: 21).

Psihoanaliza i sociologija znanja združene su u polaznoj pretpostavci da je čovjek

zbog svoje biološke nedovršenosti u trenutku rođenja biće potreba. Zato je njegov odnos s
okolinom iznuđen. Potreba se najprije očituje u obliku što ga je Freud nazvao „analitičkim
izborom predmeta“. Time je podrazumijevao da je instanca potrebe u izboru predmeta
namirenja u početku još medij bioloških nagona tako da joj se predmeti pojavljuju isključivo
„s obzirom na“ potrebe što ih iskazuju ti nagoni. Ali namirujući ih, oni te potrebe i profiliraju.
Čovjekova biološka manjkavost otpočetka je društveno profilirana jer nastaje u odnosu
nepodijeljena zajedništva s drugim. Taj zrcalni odnos Schütz opisuje ovako: „Ja doživljavam
sebe iznutra kao okrenuta prema vani. Drugoga naravno doživljavam ne iznutra, već izvana,
ali ne kao puku vanjštinu, već kao unutrašnjost okrenutu prema vani, u trenutku čak obraćenu
69
meni. U prirodnom stavu meni je samo po sebi razumljivo da mi njegova unutrašnjost nije
dostupna. […] U normalnom slučaju podudaraju se i potvrđuju u daljnjim iskustvima toliko
brojna relevantna obilježja s takvom samorazumljivosti da se načelo (recipročnosti
perspektiva i motiva) primjenjuju bez daljnjega. Ta primjena povlači pak sa sobom jednu
automatsku 'posljedicu'. U trenutku kad 'znam' da Drugi pokazuje svoju unutrašnjost – sada
meni – u svojoj vanjštini, ja 'znam' i da on 'zna' da se moja unutrašnjost utjelovljuje u
vanjštinu okrenutoj njemu.“ (Schütz, 1984: 63).

Bespomoćnost pojedinca i njegovu izdvojenost iz svijeta Erich Fromm objašnjava

povijesnim procesom individualizacije čovjeka i karakterom suvremenih socio-ekonomskih
odnosa. Mehanizmi bijega (1989) o kojima Fromm govori imaju dosta zajedničkog s tzv.
mehanizmima obrane „Ja“ kao što su: kompenzacija, sublimacija, projekcija, identifikacija i
drugo što pojedinac može ostvariti čitanjem literarnog djela.

Među mnogim definicijama koje pretendiraju da maksimalnim sažimanjem iskažu

osobitost čovjekovog oblika postajanja, ističe se ona koja bit čovjeka vidi u njegovoj
dijaloškoj prirodi. Fenomen ljudskog nije nikada naprosto dat, već se uvijek konstituira, i to
ne u odnosu prema ljudima uopće ili različitim oblicima kolektivne svijesti – kao što se to
često želi vjerovati – već samo i isključivo u odnosu prema konkretnom čovjeku. Da bi čovjek
uopće pristupio drugom čovjeku, on u njemu mora prepoznati samoga sebe. To je uvjet ne
samo konstituiranja „Ja“, već i svekolikog subjektivnog određenja uopće.

Na ovoj dijaloškoj dimenziji čovjekova bivstvovanja inzistira većina autora koja

razmišlja o fenomenu humanog, bilo da fokus svog interesa usmjerava na genetski ili
strukturni aspekt ove fundamentalne karakteristike čovjeka. Zamislimo to kao shemu
pripovjedne komunikacije iz koje proizlazi dvosmjerno intersubjektivno ujednačavanje
suočenih interpretativnih shema: „S jedne strane, prevode one subjekt iskustva
transcendencije u svijesti subjekta iskustva, pripovijedanja iz znakovne u protuznakovnu
egzistenciju, postojanja u predmnijevanje, logosa i mitos. Posrijedi je proces koji je obilježen
najrazličitijim terminima, kao što su recimo: označavanje smisla, sintagmatizacija paradigme,
metonimizacija metafore, simbolizacija imaginarnog. S druge strane, prevode interpretativne
instance subjekt iskustva pripovijedanja u svijest subjekta iskustva transcendencije iz
protoznakovne u znakovnu egzistenciju, što znači da ga provlače kroz obrnuti proces. Time se
– na samim polovima sheme – subjekt iskustva transcendencije dovodi u stanje potpunosti, a

70
subjekt iskustva pripovijedanja u stanje manjkavosti. Komunikacijski proces može ponovo
započeti – samo s promijenjenim ulogama.“ (Barth, 1971: 148).

Slika 2. Komunikacijski proces (prema: P. Watzlawick i sur.)

Barth smatra da je nemoguće baviti se ispitivanjem književnosti, a da se ne pretpostavi

postojanje izvjesnih odnosa između djela i nečeg što nije ono samo. Međutim, odlučno odbija
mogućnost da se ovaj odnos shvati kauzalno kao što su to činili kritičari tradicionalističke
orijentacije. Književna tvorevina nije „proizvod“, već „znak“.

Suvremeni Aristotelovi nastavljači, teoretičari književnosti, vide da književno djelo ne

egzistira samostalno, kao potpuna i u sebi dovršena cjelina, već kao stvarnost kojoj je
potrebno ispunjenje. Međutim, nisu došli do suglasja potvrde i zadovoljavajućeg razjašnjenja

71
pitanja o tome kakvu funkciju vrši, odnosno treba vršiti književno umjetničko djelo, niti
kakav je njen rezultat.

U povijesti književne kritike i estetike neka se pitanja učestalo ponavljaju. Jedno od

takvih pitanja je: Je li umjetnost potpuno svojevrsna djelatnost, je li ona sua generis8, ili pak
umjetnost spada u široki krug praktičnih ljudskih djelatnosti i od njih se u biti ne razlikuje?

Početkom 20. stoljeća u Engleskoj prevladalo je mišljenje da je umjetnost posebno

područje stvaralačke djelatnosti koja nema veze s praktičnim aspektom ljudskog života.
Utjecajni predstavnik takvih pogleda bio je likovni kritičar Roger Fry (1921), koji je tvrdio da
umjetnost ima svoju specifičnu funkciju, da prenosi iskustva koja su sua generis, koja ne
možemo definirati ili ocijeniti bilo čime izvan (umjetnosti) – iskustva koja imaju golemu, ali
neobjašnjivu vrijednost za one koji su prema njoj osjetljivi.

Suprotno tomu, dvadesetih godina 20. stoljeća engleski kritičar iz Cambridgea, I. A.

Richards, u svojim ranim djelima ne priznaje da je doživljaj umjetnosti – s posebnim osvrtom
na poeziju – potpuno specifičan ili neobjašnjiv, već zastupa tezu da je poezija aspekt
praktičnih djelatnosti te da ima duboko pozitivan utjecaj na emocionalni ljudski život. Za
Richardsa je esetski doživljaj finija organizacija običnih iskustava, premda ne priznaje da se
taj doživljaj u biti razlikuje od običnog iskustva. Prema Richardsu, kada čitamo neku pjesmu
ili slušamo glazbu, ne radimo ništa što bi bilo radikalno različito od doživljaja našeg
svakodnenog života. On u svojoj kritičko-estetskoj koncepciji ne govori o strukturi samog
djela, nego o učinku djela na čitatelja, gledatelja ili slušatelja. Tako u svojim Načelima
književne kritike (1924), raspravljajući o učinku književnog djela na čovjeka, počinje
analizom strukture ljudskih emocija te ističe da u svakom pojedincu postoje raznorodni
poticaji, npr. poticaj mržnje, ljubavi, gnjeva, blagosti itd. „U svakoj fazi ljudskog razvitka
želje i težnje imaju drugi oblik ili ulaze u novu fazu sistematizacije. Uvijek postoji neki nov
poticaj koji je u sukobu sa starim poticajima. Poticanje možemo podijeliti na sklonosti i
averzije te bismo mogli reći da je sve ovo ujedno što zadovoljava neku sklonost.“ (Richards,
1964: 27).

Također, Richards nekoliko puta ponavlja da prilagođavanje ili pomirenje na jednom

području podstiče sređivanje na drugim poljima. Uklanjanje konfuzije na jednom području
olakšava eliminaciju zabune na drugom mjestu. Pri uklanjanju zabune imamo osjećaj slobode,

8
Latinski „sua generis“ u značenju „samostvarajuća“

72
olakšanja, osjećaj povećane životne sposobnosti i blagostanja; upravo taj osjećaj imamo kad
god čitamo neko vrijedno književno djelo „koje našim reakcijama daje više reda i sistema
nego obično. Po svom učinku umjetnička djela će pospješiti naše sposobnosti senzibilnog
reagiranja i doživljavanja ili će, nasuprot tome ako se radi o djelima dvojbene kvalitete,
srozati i otupiti naše mogućnosti osjetljivog doživljavanja.“ (Richards, 1964: 32).

On dodaje da podcjenjivanje umjetnosti obično ide ukorak s nepriznavanjem strukture

ljudskog uma. U umjetnosti ljudsko iskustvo je kristalizirano i profinjeno, dok u običnom
životu tisuću obzira sprečava većinu ljudi na potpuno razrađivanje neke reakcije. Bezbrojni
činitelji svakodnevnog života zamagljuju probleme i sprečavaju puni razvoj ljudskog iskustva.
Opseg i složenost uključenih sistema poticaja su manji, okruženi smo slučajnostima te smo
zbog toga u nedoumici u pogledu situacije s kojom smo suočeni. U svakodnevnom životu
prisiljeni smo na nedosljednosti, nedorečenosti, na svjesne i nesvjesne kompromise, dok je
umjetnost orkestracija, sublimacija i kristalizacija tog iskustva. Postoje dva načina kako
poticaji u poeziji mogu biti organizirani: uključivanjem ili isključivanjem/sintezom ili
eliminacijom. Richards utvrđuje: „Dobar dio poezije i umjetnosti zadovoljava se
organizacijom i strukturiranjem ograničenog, jednovrsnog iskustva, jednim osjećajem (npr.
tugom), raspoloženjem (npr. melankolijom) ili sličnim. U pjesmi isključivanja poticaji teku
paralelno, u jednom smjeru, dok je u pjesmi druge grupe (tj. sinteze ili isključivanja) najočitija
karakteristika izvanredna raznorodnost poticaja. Poezija prve vrste (tj. jednovrsnih poticaja) je
nestabilna, ona ne može podnijeti ironiju, tj. Unošenje suprotnog stava ili – komplementarnih
poticaja jer bi oni takvu pjesmu učinili smiješnom. Prema toj doktrini pjesma koja bi veličala,
npr., samo duhovnu i eteričnu ljubav pripadala bi vrsti poezije isključivanja, gdje svi aspekti
(duhovna ljepota, platonska ljubav), imaju istosmjerni učinak.“ (Richards, 1964: 51).

Richards se zapravo zalaže za poeziju složenih poticaja (uključujući, recimo,

ozbiljnost i duhovitost, frivolnost i dostojanstvo, satiru i meditaciju). Pjesnikov duh ostvaruje
veze između stvari koje se običnom čovjeku čine posve raznorodnim te kao da nemaju
nikakve međusobne veze. Tragedija za Richardsa predstavlja najsavršeniju organizaciju
raznorodnih poticaja. U punom tragičnom iskustvu nema eliminacija i ukidanja. Ravnotežu
izmirenja suprotnih poticaja možemo ondje najlakše analizirati. Samilost, tj. impuls za
približavanjem i strah, tj. poticaj za bijegom su u ravnoteži, a njihovo izmirenje i jedinstvo je
katarza. Poezija nam ne kazuje nužno istinu, ali ona ima pozitivno i konstruktivno djelovanje
na čitatelja time što dovodi do sklada i organizirane strukture poticaja koji su inače u neredu.
Na taj način poezija ima pravi terapeutski učinak na emocionalni ljudski život.
73
 Već 1926. godine Richards utvrđuje kako život postaje sve složeniji i prosječan čovjek
treba postati sve svjesniji samoga sebe, mora biti svjestan svog stava prema poeziji i
umjetnosti uopće. Osamljenost, neizvjesnost i gubitak orijentacije ostaju nakon svijeta
prošlosti koji je svojim magijskim pogledom na svijet pružao čovjeku orijentaciju i okvir
sigurnosti. Magijski pogled na svijet zamijenio je znanstveni i u toj situaciji književnost je od
goleme važnosti za sklad naših osjećaja, poticaja i interesa. Stoga Richards s pouzdanjem
ističe da je književnost, napose poezija, „sposobna da nas spasi, ona je izvanredno sredstvo da
se prevlada kaos.“ (Richards, 1964: 64).

Octavio Paz, suvremeni hispanoamerički književnik, nobelovac, avangardni

eksperimentator i lucidni intelektualac, kroz samo pisanje i obradu jezika i literarne recepcije,
implicitno i konotativno preispituje probleme koje eksplicitno i denotativno tretira u svojoj
prozi i esejistici: „Pisanje, možda, nema drugog opravdanja osim nastojanja da se odgovori na
ono pitanje koje smo sebi postavili jednog dana i koje nas (neprestano) muči. Velike knjige –
hoću da kažem: neophodne knjige su one koje uspjevaju da odgovore na pitanja koja
neodređeno postavljaju drugi ljudi, uopće ih ne formalizirajući.“ (Paz, 1979: 15).

Interakcija knjige i čitatelja, možemo reći društva, očita je već tisuću godina razvojem
različitih zapisa i medija koji nose zapise. Utjecaji pod kojima se knjiga i čitanje formiraju,
kao i određeni oblik koji tijekom tog procesa poprimaju, moguće je promatrati kao odnos
knjige, društva i kulture upravo kroz narodne knjižnice. Digitalizacija i Internet neosporno
donose nove mogućnosti distribuiranja znanja, njegujući pritom odnos prema knjizi, tekstu,
čitanju, ali i ništa manje korjenitim promjenama u percepciji i načinu razmišljanja.

Zbog porasta količine informacija i njihove nepreglednosti dolazi do prijetnje

entropijom što nužno vodi do fragmentacije percepcije, odnosno navodi na parcijalno čitanje.
Čitanje ima svojevrsnu inherentnu sporost koja se prema povjesničaru Armandu Petrucciu sve
teže nosi sa suvremenom brzinom. Baveći se čitanjem u vezi s formama i medijima koji su
sve više audiovizualni, on govori o mijenjanju TV-kanala koje se danas može sagledati kao
preteču internetskog pretraživanja te naznačuje teme vezane uz budućnost knjige poput
razlike linearnog i transverzalnog čitanja ili nestanka ponovnog čitanja i pretvaranja knjige u
potrošački objekt. „Bavljenje knjigom kao materijalnim predmetom obilježava proučavanje
knjige u domeni bibliografije, tekstologije, bibliotekarstva i informacijskih znanosti. […]
Brojne druge društvene i humanističke discipline, pa tako i povijest književnosti, knjigom se
bave kao „duhovnom hranom“. Povijest književnosti, uz ostale humanističke discipline, bavi

74
se upravo onim što bibliografija stavlja u drugi plan, sadržajem knjiga. Dok se bibliografija
posvećuje primarno deskripciji predmetnosti, povijest književnosti se posvećuje interpretaciji
nematerijalnog sadržaja koji knjige prenose.“ (Šporer, 2015: 19-20).

Knjižničar u suvremenoj narodnoj knjižnici kao posrednik između knjige i čitatelja

objedinjuje obje strane – i predmetnost i interpretativnost pristupa knjizi, upravo
naglašavajući „recepciju“, odnosno čitanje. Prema Robert Dartonovom dijagramu, on
proizvodnju i distribuciju knjige nadopunjava poviješću čitanja kao trećim segmentom koji
čini njegov komunkacijski ciklus. On, dakle, promatra povijest čitanja kao jednu dimenziju
socijalne povijesti. Takva povijest čitanja jest povijest prakse čitanja koja se također mijenjala
kroz povijest, i kao takva čini pravac u društveno-povijesnoj dimenziji. Prema Darntonu
(1990), povijest čitanja uklapa se u cjelinu povijesti knjige time što se bavi jednim, završnim
dijelom komunikacijskog ciklusa knjige. Iako se povijest čitanja može razumijeti i kao
zasebni pristup, knjiga i čitanje toliko se isprepliću da ostaju upućeni jedno na drugo, odnosno
knjiga/autor na kupca/čitatelja.

Samo čitanje se opet ne može sasvim odvojiti od recepcije. Zato Finkelstein i

McCleery u svojoj često citiranoj antologiji članaka o čitanju, uvrštavaju rasprave autora koje
su zaštitni znak proučavanja recepcije Wolfganga Isera.

75
3. POSEBNI PROGRAMI POTICANJA I PROMICANJA ČITANJA

3.1. Povijesni pregled korištenja književnosti u terapijske svrhe

Metaspoznajna sposobnost pasivnog čitatelja razvija u aktivnog. Donedavno su

prevladavajući biologistički koncepti o razvoju čovjeka isticali njegovu kronološku i
mentalnu zrelost. Postmodernističke razvojno-psihološke teorije (Vygalski 1978; Bruner
1996; Kruger 1996.) utemeljuju nove koncepte i metode istraživanja i poučavanja čitanja koje
u velikoj mjeri uvažavaju čovjekove spoznajne i metaspoznajne, kao i socijalne uvide.
Metakognicija ili metaspoznajna sposobnost znači mogućnost razumijevanja i upravljanja
misaonim procesima. Time se naglašava uloga učenja o samom učenju. Poznavanje
metaspoznajnih sposobnosti dovodi do toga da prvotno pasivni čitatelj postaje aktivan,
razumijevajući područja spoznajnog, osjetilno-socijalnog i moralnog. Učenje time nije više
samo u sferi neposrednog golog iskustva ili jednostavnog „ulijevanja“ znanja tekstom, već
pročitana riječ postaje socijalno i osjećajno obojena, čime je dobivena mogućnost
poistovjećivanja (identifikacija s likovima i situacijama). Postmodernistički psiholozi utvrđuju
da svaki čovjek prema uzrastu, svojoj dobi, ima u sebi kodiran potencijal za djelovanje nad
nivoom trenutnih sposobnosti, odnosno za samorast, samorazvoj. Metajezikovno čitanje
omogućava da, uz razumijevanje, čitatelj uključi svoja prijašnja iskustva, istraži različite
poglede i razmišljanja, bezbolno, preko trećeg, preko lika i teksta, te se argumentirano usmjeri
na rješavanje svog problema, odnosno strukturira svoja znanja. Tako dolazimo do vođenog
čitanja koje je ujedno i prevencija za mnoga stresna i neugodna stanja. Wolfgang Iser (2001)
u svojoj knjizi Teorija estetskog učinka utvrđuje da bajke nisu štivo samo za djecu, nego i
odrasle, jer ta su štiva izabrane iskonske ljudske vrijednosti, situacije, arhetipski likovi s
kojima se lako identificiramo i budimo naše resurse, energiju koja poboljšava, ozdravljuje. Uz
vođeno čitanje, biblioterapiju, usko se vežu i skriptoterapija i logobiblioterapija kao dodaci
drugim terapijama, ne kao samostalne metode, ali kao učinkoviti neformalni oblici
samopomoći.
Još od Aristotela književnost je korištena za pobuđivanje zdravih emocija, kako kod
čitatelja, tako i kod slušatelja recitirane epike uz glazbalo i profesionalnog pjevača i kod
gledatelja uprizorene antičke tragedije. Bitno obilježje grčke tragedije je njena religiozna
utemeljenost. Predstave su se izvodile u čast boga vina i plodnosti, Dionisa, a njihovo je
posjećivanje bilo iscjeliteljsko i bogu ugodan čin. Kako stari Grci nisu imali samo jedno
svemoćno i dobronamjerno božanstvo, već više bogova sa specijaliziranim, ponekad
76
suprotstavljenim moćima i zahtjevima, posebno mjesto u tom Panteonu zauzima bog Dionis.
Njega ne zadovoljavaju samo žrtve i molitve. Dionis zahtijeva cijelog čovjeka: predstava ga
opija, zanosi, podčinjava ritualu, uznosi u ekstazu, oslobađa egzistencijalnih problema, uranja
u područja najdublje tajne prirode – tajne samog stvaranja. Dobar poznavalac ljudske prirode,
helenski mislilac Aristotel (3. st. pr. n. e.), ne slaže se s Platonovom teorijskom osudom
dramskog pjesništva da vrši štetan utjecaj i na um i na srce. U svom spisu O pjesničkoj
umjetnosti (Poetika), dopunjava i ispravlja Platonova shvaćanja dramskog stvaralaštva
tvrdnjom da umjetnička tragedija, nakon što je kod slušatelja ili gledatelja izazvala osjećaje
samilosti i straha, treba izvršiti pročišćenje (katarzu) tih osjećaja. Ne isključuje se ni etički
moment. Međutim, tragedija ne ispunjava svoju etičku zadaću samo time što pročišćava
afekte sažaljenja i straha, što razvedrava dušu, nego i time što budi umovanje i saznanje u
gledalaca: „Kad gledalac koji je okušao gorčinu života usporedi sebe s drugima koji su još
teže stradali, on se miri sa svojom sudbinom i lakše je podnosi.“ (Aristotel, 1983: 149).
O tom paradigmatskom utjecaju tragedije sjajno pjeva komediograf Timoklo,
Aristotelov suvremenik, u svojim Dioniozusama:

„Čuj, prijatelju, da ti kažem koju riječ

Od prirode je, čovjek vezan uz muke,
i mnoge jade život nosi u sebi,
pa, eto, ovu sebi nađe utjehu:
Kad jade duh mu vlastite zaboravi,
on tuđom patnjom svoju dušu zabavi,
pa odlazi s uživanjem i s poukom.
Ta gledaj kakvu korist svako dobiva
od tragičara. Kad siromah uvidi
da Telef posta veći prosjak od njega,
već lakše svoju podnosi neimaštinu.
A'ko je mahnit, iscijeli ga Alkmeon.
Kad bole oči, eto slijepih Finida,
'Ko želi dijete, iscijeli ga Nioba.
Hromost olakša sudba Filoktetova.
A bijedan starac doznaje za Eneja.
'Ko uzme na um da su sve te nevolje,
pa još i veće, drugi prebrodili već

77
 sam onda svoje jade lakše uzdiše.“ (prema: Đurić, 1955: 28).

Srž Timoklova učenja o katarzičnom utjecaju drame, odnosno literarnog djela, iznosi i
indijski pjesnik Bhavabhuti u svojoj drami Utara Rama Ćaritra. Na kraju drame Valmiki,
pjesnik epa Ramayane, koja je osnovna građa za tu dramu, obraća se kralju Rami s pitanjem
treba li još uvijek njegovu pomoć? Rama mu odgovara: „Ništa više ne želim, sveti čovječe!
Ova zanosna igra, koju je izazvalo božansko nadahnuće, neka nam obraduje i očisti srce kao
što majčinska ljubav utišava svaku bol, i neka nas, kao voda Ganga, opere od svih naših
pogrešaka.“ (Natarajan, 1964: 40-42).
Ovdje možemo povući paralelu između helenskog komediografa s jedne strane i
velikog indijskog dramskog pjesnika Bhavabhutija s druge strane, ali možemo slijediti tu istu
misao sve do Shakespearea, najvećeg engleskog dramatičara koji u Hamletu određuje zadaću
dramske umjetnosti: „Uskladite radnju s riječima, a riječi s radnjom; i naročito pazite da ne
prekoračite naravnu umjerenost. Jer sve što je pretjerano protivi se cilju glume kojoj je svrha i
u početku i sada, bila i jest, da drži tako reći zrcalo prirodi; da bi pokazala vrlini njezine
osobine, preziru njegovu sliku, a samome svijetu i srži vremena njihov otisak i lik.“
(Shakespeare, 1979: 84).
Ljudi su oduvijek vjerovali da su zapisi i knjige sveti i da mogu liječiti i štititi od
bolesti. Tako Aleksandar Stipčević u svojoj knjizi Sudbina knjige govori o vjerovanjima
nastalim u stara i prastara vremena kad su ljudi, neznajući za uzroke bolesti od kojih su patili,
a često i nepismeni, vjerovali knjigama koje su pisali sveti ljudi, ili čak sam Bog. Korištenje
pisane riječi u svrhu liječenja bolesti ili prevencije, zaštite od potencijalnih opasnosti bili su
ispisani na komad papira, fragmenti iz svetih knjiga (npr. iz Biblije, Kurana i sl.), razne
magijske izreke, a ti su se zapisi nosili uz tijelo kao amuleti ili talismani. U staroj indijskoj
književnosti, u zborniku Atharvasamhita nalazimo čarobne pjesme koje recitiraju svećenici da
bi ljude izliječili od bolesti, da bi im osigurali zdravlje i dug život. U srednjevjekovnoj Europi
nalazimo bezbroj pisanih amuleta, a u Hrvatskoj, pogotovo u srednjem vijeku, poznat je
amulet pisan glagoljicom s kraja 14. i početka 15. stoljeća u kojem se spominju imena anđela
Anera, Barakijela i druga imena koja su upravo svojom egzotičnošću jamčila magičnu moć
dotičnog amuleta. Koliko su ljudi u povijesti književnost smatrali terapeutskom vrijednošću,
govore i stari natpisi nad ulazima u knjižnice. Nad ulazom u starogrčku knjižnicu u Tebi
stajao je natpis „Mjesto za ozdravljenje duše“. Dubrovčanin Nikola Mihovil Barneo (umro
1529.) ostavio je oporučno 1527. godine svoje knjige općini da ona nađe za njih prostoriju na
javnome mjestu i u nju smjesti knjižnicu „na čast domovini, koristi i poduku mladeži

78
dubrovačkoj, i na utjehu i okrepu bolesnim i starijima svim našim građanima i strancima koji
se zadržavaju u našem gradu“ (Crijević, 1975-1980: 23).
Stoljećima tijekom kojih su mitovi, bajke, priče i narodna poezija, prepričavanjem s
koljena na koljeno, postajale sve profinjenije, istovremeno su prenosile očigledna i skrivena
značenja obraćajući se svim razinama ljudske ličnosti, komunicirajući na način koji doseže i
do neobrazovanog, dječjeg uma i do uma kultivirane odrasle osobe. Primjenjujući
psihoanalitički model ljudske ličnosti, književna djela prenose važne poruke svjesnom i
nesvjesnom umu. Od prisutnosti Biblije u svakodnevnom citiranju primjera iz njenih priča do
konkretnih hodžinih svetih zapisa za ozdravljenje bilo tijela ili duše, književnost se do
današnjih dana neposredno i gotovo neprimjetno koristi u različite terapijske svrhe, a na
našim prostorima, najčešće u obliku samopomoći.

3.2. Složeni razvojni procesi čitanja

Čitanje pripada najsloženijim procesima učenja, a uz pisanje i računanje pripada

tehnikama kulture čije su važnosti i vrijednosti općepriznate. Onaj tko tim tehnikama vlada,
neprestano se razvija, a onaj tko njima ne vlada, društveno je, profesionalno i socijalno
prikraćen. Čitanje je nužno u doslovnom smislu riječi, pa suvremeni pedagozi s pravom
ponajprije potiču čitanje, čak i nauštrb drugih područja. U narodnim knjižnicama diljem
svijeta provode se razni programi i kampanje čitanja: „Čitanje od najranije dobi“, „Čitaj mi“
za djecu, ali i niz programa poticanja čitanja za cijeli život, npr. „Čitanje za treću dob“ i sl.
Čitanje je vještina koja se podučava i uči cijeli život.
Pismene odrasle osobe smatraju da se razumijevanje pročitanog podrazumijeva samo
po sebi. Međutim, izgrađivanje značenja teksta tijekom čitanja vrlo je složena kognitivna
vještina što potvrđuju problemi s kojima se suočavaju djeca na početku opismenjavanja ili
osobe s teškoćama čitanja (disleksija i sl.). Čitanje je sposobnost izdvajanja vizualnih
informacija iz napisanog i razumijevanje značenja teksta. Izdvajanje vizualnih informacija
omogućava nam prepoznavanje niza znakova kao točno određenu riječ. Kod dobrih čitača
prepoznavanje riječi odvija se automatski. Međutim, razumjeti test znatno je više od
razumijevanja riječi koje ga čine. Razumijevanje je proces prevođenja pisanog jezika u oblik
koji možemo razumjeti našim sustavom s poznavanjem. To je integracija informacija iz teksta
s našim postojećim znanjem uskladištenim u pamćenju. Svaki čitatelj gradi vlastiti smisao
pročitanog teksta iz svog postojećeg znanja te je tako svako čitanje jedna ciglica više u našem
79
izgrađenom znanju. Slobodno možemo reći da razumijevanje napisanog nije spoznavanje
onog što je autor teksta imao reći, već je to vlastita, zapravo nova konstrukcija i otuda
različitosti razumijevanja istog teksta. Čitanje je aktivan proces u kojem uz opće znanje važnu
ulogu ima i uporaba strategije čitanja. Dobar čitatelj prije čitanja postavlja znatiželjno pitanje
o čemu taj tekst govori, pregledava tekst te tijekom čitanja stvara predodžbe o događajima iz
teksta nastojeći prepoznati glavnu ideju, ali i donositi zaključke o onom što u tekstu nije
izrijekom napisano. Svaki čitatelj nakon čitanja sumira značenje teksta i na kraju, da bi
upotrijebio i nadogradio vlastito znanje pročitanim tekstom, mora biti motiviran. Zato
možemo reći da je čitanje spoj volje, vještine i oduševljenja. Preduvjet za razumijevanje
napisanoga tijekom čitanja je ovladana vještina dekodiranja, odnosno prevođenja napisanih
znakova u izgovorene riječi. Vješti čitatelji automatski dekodiraju znakove prepoznajući
napisane riječi, što je važno za razumijevanje. Razumijevanje predstavlja izgrađivanje
koherentnog mentalnog modela značenja teksta, a to znači procesiranje značenja pojedinih
riječi i rečenica u tekstu, kao i njihovog međusobnog odnosa, te povezivanja njihovog
značenja s prethodnim znanjima. Način procesiranja značenja pojedine riječi možemo shvatiti
ako razumijemo način funkcioniranja mozgovnih hemisfera. Svaka je hemisfera
specijalizirana za procesuiranje specifičnim vrsta informacija (Levy, 1974). Desna je
hemisfera organizirana u relativno nezavisne funkcionalne jedinice koje rade paralelno, često
izvan svjesne kontrole. U isto vrijeme lijeva hemisfera pokušava interpretirati ove operacije.
Tako zbog paralelnog procesiranja desna hemisfera pristupa iskustvu holistički, dok lijeva
hemisfera procesira informacije analitički, dio po dio. Zato je lijeva hemisfera specijalizirana
za obradu jezičnih i drugih simboličkih informacija, a desna za obradu slika i analogija.
Jezične i druge simboličke informacije razumijemo samo ako smo prethodno naučili njihovo
značenje, odnosno ako desna hemisfera može pronaći sliku s kojom može povezati neki
simbol. Da bi razumjeli značenje rečenice, moramo razumjeti odnos između pojmova koji se
u rečenici spominju, naravno, uz poznavanje sintaktičkih pravila. Za razumijevanje rečenica
važnu ulogu ima naše opće znanje o svijetu. Značajna će nam pomoć u razumijevanju
rečenice biti predodžba o događaju koju stvaramo djelomično na temelju onog što je u
rečenici rečeno, a djelomično na temelju našeg znanja. Tijekom čitanja čitatelj stvara
predodžbe o događajima nastojeći prepoznati glavnu temu. Sama strategija čitanja vezana je
uz ciljeve čitanja i percepciju osobne kontrole čitanja. Stjecanje kompetentnosti u različitim
aspektima čitanja donosi kvantitativne i kvalitativne promjene u samom strategijskom
ponašanju za rješavanje osobnih problema.

80
 Ljudski mozak je klasičan dvostruki organ, sastoji se od dvije jako izbrazdane polutke
povezane gustim čvorom živčanih vlakana – corpus callosum – kroz koji ove dvije polutke
međusobno komuniciraju. Roger Sperry i njegov student Michael Gazzaniga uspjeli su
pokusima dokazati da je osim toga svaka polovica mozga zadužena za sasvim različite
funkcije. Roger Sperry je 1981. godine za svoja istraživanja dobio Nobelovu nagradu.

Tablica 1. Ljudski mozak kao dvostruki organ (prema: Sperry i sur.)

Lijeva moždana polutka Desna moždana polutka

jezični procesi vizualni procesi
logička nije logička
pravocrtni način razmišljanja paralelni način razmišljanja
vremenski orijentirana bezvremenska
intelektualna intuitivna
argumenti iskustvo
analiza sinteza
prepoznavanje imena i brojki prepoznavanje oblika
desna strana tijela lijeva strana tijela
spremnik za riječi i brojke spremnik za slike
svjesna kontrola impulzivnost
apstraktni simboli pravila glazba, ritam, ples
„jezična polutka“ „oblikovna polutka“

Proces mišljenja se dakle u lijevoj polutki odvija pravocrtno, obrađuje informacije

korak po korak i pridržava se određenog reda. Svijet se raščlanjuje na pregledne detalje od
kojih svaki ima svoje ime. Mišljenje je vremenski orijentirano, donosi sudove i verbalizira ih.
Lijeva polutka radi kao kompjutor tako da informacije razlaže u sitne detalje koje zatim
sređuje i niže jedne iza drugih.
Proces mišljenja u desnoj polutki je sintetičan, informacije se prerađuju istodobno.
Desna polutka misli pomoću analogija i sličnosti i odgovorna je za sposobnost vizualnog
sjećanja, orijentaciju u prostoru, umjetničke sposobnosti, ritam i svijest o vlastitom tijelu.
Desna polutka nema osjećaj za vrijeme i ne donosi procjene (Kleedorfer, 1998: 12-13),
odnosno kako je prikazano u Tablici 1.

81
Slika 3. Neposredna komunikacija (prema: P. Watzlawick i sur.)

Knjižničar i čitatelj su tijekom provođenja posebnih programa poticanja čitanja u

neposrednom odnosu i primaju poruke književnog djela. Taj proces odvija se (kao što je
prikazano na Slici 3.) svjesno – namjerno i planirano. Slanje, primanje i djelovanje odvija se u
oba smjera. To znači da će se slova i riječi lakše pohraniti u sjećanju i ugraditi u iskustvo ako
ih ne nudimo samo u obliku apstraktnih pravila i nizova, već u procesu vođenog, ciljanog
čitanja kojim dobivamo usklađenost dviju polutki mozga. Tako ćemo dobiti dobre čitače u

82
„susretu“ istovremeno s činjeničnim podacima i književnim vrijednostima te kritičkom stavu i
stvaralačkom prerađivanju teksta. Čitanje nije elementarna sposobnost kao što je jesti, piti,
kretati se, što će se razvijati samo od sebe. Ono se mora usvojiti uz mnogo truda jer ne postoje
„rođeni čitači“: „Glavni problem pri učenju čitanja jest činjenica da se dva različita sustava
moraju dovesti u vezu: s jedne strane sustav pisma, čiji su sustavni elementi pisani znakovi i
njima pripadajući fonemi, s druge pak strane sustav govornog jezika u kojem su riječi nosioci
značenja. Pročitana riječ bi kod čitatelja trebala izazvati predodžbu o nekoj stvari, osjećaju ili
doživljaju. Tek takova sposobnost apstraktnog predočavanja omogućava čitanje.“ (Kleedorfer,
1998: 20).

3.3. Biblioterapija

Jedan od netradicionalnih tretmana tjelesnih i emocionalnih problema uporabom

literarnih medija jest biblioterapija (grč. biblion=knjiga i herapeia=liječiti). Sam termin
„biblioterapija“ kovanica je američkog psihijatra Samuela Crothersa iz 1916., a odnosi se na
proces čitanja kojim je primalac (čitatelj, slušatelj ili gledatelj, zavisno o mediju
komunikacije) izravno upućen na izvođenje specifičnih programa, procedura ili tehnika
samozaštite. Cilj biblioterapije je pomoći osobi, prirodnom intervencijom, da izrazi osjećaje i
stekne uvid u vlastitu duhovnost. Teorijsku osnovu biblioterapije čine psihoanalitička teorija,
Gestalt terapija9, transakcijska analiza literature i sl., s pretpostavkom da čitanje odabranih
literarnih tekstova kod čitatelja pobuđuje sljedeće procese: identifikaciju, projekciju, katarzu i
uvid. Walter Kempler (1994) nam daje brojne ideje i poticaje za rad s pričom/knjigom za sve
koji se nalaze u krizi ili su suočeni s poteškoćama u međusobnim odnosima, pri čemu
naglašava vrijednost napsane/izgovorene/pročitane riječi kao načina uspostavljanja odnosa i
proširenja svijesti svakog pojedinca ili člana grupe. Knjiga, odnosno pročitana riječ, misao,
prepoznata je kao jedan od najjačih lijekova za pojedinca i grupu u cjelini. Knjiga je u
njegovoj geštalt metodi medij za postizanje sposobnosti da se osjećaji i iskustva izraze
vlastitim riječima, prepoznaju i podijele s nekim koga se prihvaća. Za područje biblioterapije
od iznimnog je značaja proces katarze, koji je starogrčki filozof Aristotel, prvi teoretičar
tragedije, povezao s tragedijom kao dramskom vrstom te sa psihologijom, područjem emocija.
Aristotelov stav bio je da tragedija mora izazivati sažaljenje i strah te da u tom slučaju
9
Gestalt therapiy = psihoterapijski tretman (razvili: Fritz Perls, Laura Perls i Paul Goodman) kojim se nastoji
potaknuti razvoj i rast ličnosti ponovnim uspostavljanjem svjesnih procesa

83
gledatelja dovodi do katarze10 tj. pročišćenja. U antici se katarza tumačila patološko-
medicinski i etički jer se iz iskustva katarze moralo nešto naučiti. Za Aristotela je upravo
tragedija upozoravala na ozbiljnost života i omogućavala introspektivno promatranje
problema s višeg etičkog stajališta. Značajnu pozornost Aristotel je pridavao osjećaju za
poeziju. Tu dolazimo do koncepta tzv. poetske biblioterapije koji se nadovezuje na stajalište
da poezija ima pozitivan moralni utjecaj na psihu (Bašić, 2011).

Korijen moderne biblioterapije doseže u 18. stoljeće. Pioniri biblioterapije kakvu i

danas poznajemo su američki psihijatri dr. Benjamin Rush (otac američke psihijatrije) koji je
u radu sa svojim pacijentima prakticirao preporučnu uporabu književnosti te John Minson
Galt II. koji je o radu s pacijentima uključenim u biblioterapiju 1840. napisao prvi članak na
tu temu. Otad su knjige iz različitih područja književnosti počele nalaziti svoje mjesto u
bolnicama, a korištene su kao „moralna blagodat za bolesne i ozlijeđene“ (Weimerskirch,
Rush i Galt, 1965: 510-526).

Krajem 19. stoljeća ideje o humanom liječenju duševnih bolesnika pokrenute su i u

Europi: Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Njemačkoj, gdje se pri mentalnim bolnicama osnivaju
knjižnice, a čitanje postaje najpopularniji oblik rekreacije.

Biblioterapiju je 1904. godine prihvatila i knjižničarska struka, pa se već u prvoj

polovici 20. stoljeća biblioterapijskom timu uz liječnike pridružuju i posebno obrazovani
knjižničari, a u rehabilitacijskim bolnicama knjižnice postaju standard – liječnici provode
terapiju, a knjižničari ciljano odabiru literaturu (Beatty, 2008). Najpoznatiji projekt toga
vremena jest projekt knjižničarke bolnice McLean države Massachusetts, Edith Kathleen
Jones, koja razvija suradnju s lječnicima u specijaliziranom programu biblioterapije o kojem
će napisati i knjigu Tisuću knjiga za bolničku knjižnicu. U knjižničarskim krugovima
službena potvrda biblioterapije dogodila se 1939. godine, kada je u sklopu Američkog
knjižničarskog društva (ALA11-e), osnovano prvo stručno povjerenstvo za biblioterapiju.
Istovremeno je u punom jeku bio i tzv. knjižnični pokret pacijenata (Wiegand, Davids 2014).
Biblioterapija se prakticira u bolnicama, specijalnim školama, zatvorima i sličnim
institucijama. Crothersov termin „biblioterapija“ potaknut će mnoge rasprave o kontekstu
samog termina i području njegova djelovanja. Sam Crothers biblioterapiju definira kao

10
Katarza od grč.katharsis, prema kathairo = čistim
11
ALA – American library Association = američko knjižničarsko društvo

84
„program aktivnosti utemeljen interaktivnom procesu između medija i ljudi koji ga
doživljavaju. Printani ili imaginativni materijali, ili informacija, doživljava se i o tome se
raspravlja pod stručnim vodstvom“ (prema: Bašić, 2011). Upravo ta definicija biblioterapije
prvo će biti prihvaćena u krugu knjižničara koji su surađivali s liječnicima, ali još uvijek se ne
radi o interaktivnom procesu, odnosno dijalogu između liječnika i pacijenta. Po pitanju
čitatelja, razgovor o problemu i otvaranju emocija pojavit će se 60-tih godina s razvijanjem
grupne terapije odnosno Gestalt terapije. Tad je prihvaćena i službena definicija (Webster's
Third New International Dictionary, 1961.): „biblioterapija je uporaba biranih materijala za
čitanje u terapeutske svrhe, u medicini i psihijatriji. To je vođenje do rješavanja osobnih
problema kroz direktno čitanje“. Ovu će definiciju prihvatiti ALA 1966. Jedna od najvažnijih
zagovornica biblioterapije Caroline Shrodes definirat će biblioterapiju kao „proces dinamične
interakcije između osobnosti čitatelja i literature kao psihološkog područja koje može biti
korišteno za osobni rast i razvoj“. (prema: Bašić, 2011.). Caroline Shrodes zagovarat će
biblioterapiju kao efektan način da se pojedinac, čitatelj, poistovjeti s karakterom i shvati da
nije jedini s tim problemom. Literarni likovi odrađuju problem za samog čitatelja koji je
posredno emotivno uključen u borbu s problemom i tako dobiva uvid u svoju situaciju.
Stručnjaci za mentalno zdravlje sagledavanjem biblioterapijske prakse (posebno ikone
psihoanalize Sigmon Freud i Carl Gustav Jung) istražili su terapeutske vrijednosti književnih
tekstova, odnosno važnost evokativne vrijednosti literature te prepoznali važan potencijal za
korisnike terapije koji su nakon čitanja bili potaknuti na prikazivanje vlastitih iskustava i
emocija. S druge pak strane pokazali su da je imaginacija povezana s učenjem, s tehnikama
opuštanja, traženja smisla života i uživanjem u njemu. Imaginaciju možemo promatrati kao
jezik snova i nesvjesnoga, a takva služi kao katalizator za izvlačenje nesvjesnog materijala u
područje svjesnoga (Freud, 1984). Tako Freud pjesnike naziva „profesionalnim sanjarima“ i
izravno povezuje poeziju sa snovima. Sam Freud nije poeziju smatrao terapijom, već ga je
zaokupljala osobnost umjetnika/književnika jer je vjerovao kako je korijen svih umjetnosti
neuroza, iako umjetnost nije vidio kao bolest, već kao jedinstveni sustav razvijanja
kreativnosti kroz različite oblike i značenja riječi. Wiliam James, utemeljitelj moderne
psihologije i koncepta „toka struje svijesti“ drži da je za provođenje ekspresivnog pisanja u
suvremenoj književnoj terapiji važno imati na umu da su sve misli u potpunosti osobne i u
tom smislu svaka zapisana misao ima neko značenje za zapisivača. On misli promatra kao
struju osjetljivo kontinuiranu, opet paralelnu s više niti koje se pojavljuju samo na prvi pogled
u nelogičnom slijedu jer istovremeno ne možemo misliti na više stvari, već samo o jednoj,
iako naš mozak istovremeno otkriva i analizira znakove, zvukove, sjećanja na prošla zbivanja,

85
ali u jednom trenutku možemo biti svjesno usmjereni samo na jednu misao ili percepciju.
Poanta je na nekoj razini, naš mozak bira kuda struja svijesti ide. Definicija biblioterapije u
suvremenom kontekstu bitnom za knjižničarsku struku je program aktivnosti utemeljen na
interaktivnom procesu između medija i ljudi koji ga doživljavaju, odnosno vođeno čitanje
napisanih materijala s ciljem da dosegnu razumijevanje i rješavanje problema bitnih za
osobne i terapijske potrebe pojedinaca (Bašić, 2013).

„Biblioterpiju provode psiholozi i psihijatri, najčešće u kliničkim uvjetima.

Biblioterapija u širem smislu je i vođeno čitanje, koje se može ugraditi u čitateljske programe
za široku populaciju. Ovaj način upotrebe književnosti provodi se izvaninstitucionalno i može
biti pomoć u stresnim situacijama i prevladavanju teških životnih razdoblja. Takvo čitanje
najčešće provode educirani knjižničari, odnosno tim stručnjaka.“ (Biblioterapija: knjigom do
zdravlja, 2013).

Povijesni prikaz razvoja biblioterapije upućuje na to da se ovakav oblik rada/čitanja

razvijao u bolnicama i specijalnim institucijama. Knjižničari su, iako posebno obrazovani
stručnjaci, djelovali uglavnom u timovima i na temelju dijagnoze pacijenata preporučali
liječnicima primjerenu literaturu, ali nisu brinuli o samom procesu terapije i ciljevima. Stoga
biblioterapiju danas dijelimo na institucionalnu i kliničku, koju provode stručnjaci unutar
psihijatrijskih ustanova i centara za mentalno zdravlje te na razvojnu ili interaktivnu (u
literaturi nalazimo i termin „kreativna biblioterapija“ odnosno „vođeno čitanje“). Ona se bavi
prevencijom i oslobađanjem emocija kod zdravih osoba kao jednim od načina rasterećenja,
osvješćivanja i lakšeg nošenja sa svakodnevnim problemima. Razvojna biblioterapija,
odnosno vođeno čitanje može se provoditi i provodi se u praksi posebnim programima
poticanja čitanja u narodnim knjižnicama, školama i drugim sličnim institucijama.

Ciljevi kliničke i institucionalne, kao i razvojne odnosno kreativne biblioterapije

(vođeno čitanje) su čitanjem književnih djela pomoći ljudima iskazati, doživjeti i proživjeti
vlastite emocije. To su preventivni programi za oslobađanje nakupljenog stresa s ciljem
poticanja procesa poistovjećivanja i njegovog vođenja do završne katarze i uvida
razumijevanja vlastitih i tuđih osjećaja i reakcija. Uz prevenciju i sprečavanje daljnjeg
kompliciranja problema, cilj je biblioterapijskih programa jačanje mehanizama za suočavanje
sa stresom odnosno samopomoći.

Pod biblioterapijom podrazumijevamo svaku planiranu i metodološki pripremljenu

upotrebu književnih djela, bilo koje vrste, kao pomoćnu metodu u psihoterapiji – tretmanu

86
psihičkih poremećaja. Provode ju psiholozi i psihijatri, najčešće u kliničkim uvjetima.
Biblioterapija je u širem smislu vođeno čitanje koje se može ugraditi u čitateljske programe za
široku populaciju. Ovaj način upotrebe književnosti provodi se izvaninstitucionalno i može
biti pomoć u stresnim situacijama i prevladavanju teških životnih razdoblja, odnosno njihova
prevencija. Takvo čitanje najčešće provode educirani knjižničari samostalno ili kao dio tima
stručnjaka. Biblioterapija nije alternativna terapija pa zato knjižničare ne nazivamo
biblioterapeutima, već je to pomoćna metoda u tretmanu stresnih životnih situacija. Kod nas
se duže vrijeme biblioterapija, kao jedna od art terapija, provodila u Psihijatrijskoj bolnici
Vrapče u Zagrebu. Biblioterapiju možemo promatrati kao kliničku i kao razvojnu,
preventivnu. Vođeno čitanje s biblioterapijskim elementima možemo kao preventivno i
rekreativno ugraditi u niz čitateljskih programa za široku populaciju, onu
izvaninstitucionalnu, nekliničku. Tijekom Domovinskog rata 90-tih godina pod okriljem
UNICEF-a, u hrvatskim narodnim knjižnicama uspješno je provođen projekt „Korak po korak
do oporavka“ koji je predstavljao kreativne susrete s djecom, ali i odraslima u ratnim i
neposredno poslijeratnim vremenima. Kasnije su elementi biblioterapije ugrađeni u mnoge
knjižnične i čitateljske projekte, te primjereni mirnodopskom vremenu. Danas se, prema
potrebi i zahtjevima, u okviru Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara organiziraju
predavanja i radionice za vođeno, ciljano čitanje. Vođeno, ciljano čitanje za korisnike
knjižnica uspješno se već pola stoljeća provodi u mnogim engleskim i američkim
knjižnicama. Riječ biblioterapija sastavljena je od grčkih riječi biblion = knjiga i therapeia =
liječiti, a označava jedan od netradicionalnih tretmana tjelesnih i emocionalnih problema
uporabom bilo kakvog literarnog medija, odnosno popularno rečeno – liječenje knjigom
(književnošću). U novije vrijeme, međutim, termin se uglavnom odnosi na biblioterapeutske
prinose u kojima je primalac (čitalac, slušalac ili gledalac – ovisno o mediju komunikacije)
izravno upućen na izvođenje specifičnih programa, procedura ili tehnika samozaštite.
Sam termin biblioterapija kovanica je Samuela Crothersa, američkog psihijatra,
nastala 1916. godine, otkada se redovito navodi u Websterovu rječniku.12
U tom smislu biblioterapija znači jedno novo poglavlje suradnje između „davaoca“ i
„primaoca“ literarnog djela u sprezi sa zdravstvenom skrbi, stoga na taj način i u funkciji
drugih mehanizama samozaštite postaje zajednički cilj i jednih i drugih.

12
Biblioterapija je uporaba literature kao pomoć liječenju. Biblioterapija je proces kroz koji se očituju pozitivne i
negativne promjene stava i ponašanja osobe pomoću pitanja izabrane i promatrane literature.
Natuknicu Bibliotherapy iz Websterovog rječnika prevela Ljiljana Sabljak.

87
 Biblioterapiju kao alkemiju riječi kojom je uznemiren čitatelj, odnosno proces u kojem
se tekst pretvara u djelo i doslovno pretače u svijest svojega čitatelja i tu poprima nova,
drugačija svojstva, ustvrdit će Ofra Ayalon, izraelska biblioterapeutkinja. Čitanjem priče ili
pjesme potiču se sljedeći procesi:
- Identifikacija – poistovjećivanje
U književnom djelu čitatelj može prepoznati sebe, druge njemu važne osobe ili
neko svoje intimno iskustvo. Buđenjem mašte, izazivanjem emocionalnog
doživljaja i pružanjem informacije, priča ili pjesma može postati dijelom
čitateljeva unutrašnjeg svijeta. Poistovjećivanje može mobilizirati psihološku
energiju i istodobno izvještavati postojeća ponašanja korisna za suočavanje sa
stresom.
- Projekcija i introjekcija
Pristupajući temama priče s gledišta zamišljenih osoba – likova iz priče,
smanjujemo opasnost da se sami izložimo pred drugim ljudima. To je siguran
način propitivanja vlastitih stavova i reakcija drugih ljudi, kao i iskušavanje
drukčijih rješenja nekog problema.
- Katarza
Emocionalno uzbuđenje izazvano pričom ili pjesmom oslobađa nakupljenu
napetost čitatelja. To je dobra metoda za ublažavanje stresa.
- Uvid
Prerađujući konflikte koji proizlaze iz priče i promatrajući vlastite reakcije u zrcalu
koje mu pruža književnost, čitatelj postiže stanje svjesnosti koje može postati ključ
za rješavanje njegovih problema.

Književnost može biti posrednikom između čitatelja i krute zbilje. Ona omogućava
distancu i uživljavanje koji su nužni za dobru procjenu vlastitih problema. Uživljavanje
olakšava emocionalno doživljavanje određenog problema, dok distanciranje daje osjećaj
sigurnosti, ugođaja bez prijetnje i tako olakšava obrambena ponašanja. Čitanje priče dopušta
posrednu interpretaciju i daje veću slobodu čitatelju pri odabiru vlastitih rješenja (Shirion,
1978).
Biblioterapija podrazumijeva aktivne načine čitanja slijedom određenog modela koji
se provodi u grupi:
1. prepričavanje događaja iz teksta,
2. ispitivanje osjećaja likova,

88
 3. prepoznavanje važnih tema u vlastitom životu,
4. istraživanje ponašanja i osjećaja,
5. stvaranjem osobnih zaključaka o posljedicama određenih ponašanja, osjećaja ili akcija
(Ayalon, 1995: 49-50).

Učinkovitost vođenog čitanja ogleda se kroz čitateljev doživljajno-spoznajni svijet i to

u tri faze:
- percipiranje djela
- afektivno reagiranje
- racionalno obuhvaćanje djela
Te se faze/procesi miješaju i formiraju bez čvrsto postavljenih granica. Vođeno čitanje
podrazumijeva osmišljeno, emocionalno ciljano čitanje teksta koje primatelju/čitatelju prenosi
emocionalni uz misaoni sloj teksta sa značajnom funkcijom buđenja zdravih emocija i
estetskog doživljaja.

3.3.1. Vođeno čitanje

Vođeno čitanje, kao proces kreativne ili razvoje biblioterapije, danas podrazumijeva
planiranu i unaprijed pripremljenu uporabu književnih djela namijenjenu poticanju
emocionalnog izražaja, smanjenju emocionalne napetosti i razvijanja kreativnosti, ali i
sučeljavanja sa stresom. Čitalačka aktivnost objedinjavanjem niza složenih čovjekovih
vještina izražavanja prolazi kroz četiri temeljna procesa: identifikaciju, projekciju, katarzu i
uvid da bi kao postupak uvela književno djelo u čitateljev doživljajno-spoznajni svijet u tri
faze:

1) percipiranje djela,
2) afektivno reagiranje
3) racionalno obuhvaćanje djela.

Ovi se procesi miješaju sa značajnom funkcijom buđenja zdravih emocija i estetskog

doživljaja. Učinkovitost vođenog čitanja promatra se kao specifična metoda u odgojno-
obrazovnom radu, u radu književnih radionica, kao i u okviru psihosocijalnih programa
čitateljskih klubova. Vođeno čitanje posebno se poticajno pokazuje u razvijanju empatičkih

89
sposobnosti, moralnog poimanja i književno-govorničkih sposobnosti u reprodukciji
pročitanih djela, odnosno pospješivanju spoznaje kao konativno-estetskog procesa u obradi i
daljnjem korištenju književnih informacija. Vođeno čitanje kao higijenski postupak u
kliničkim uvjetima (posebice kod rekonvalescenata) razvijali su C. McAllister (1950), J.
Newton (1969) i D.G. Spache (1975). Do 70-tih godina 20. stoljeća vođeno čitanje se
uglavnom provodilo kao pomoćna metoda u kliničkim uvjetima liječenja da bi se nakon toga
razvija u specifičan oblik stručne pomoći širokim masama kroz grupni rad i programe
samozaštite i samopomoći u kojima aktivna uloga i osobna odgovornost subjekata za
očuvanje vlastitog zdravlja, zdravlja svoje obitelji i sugrađana maksimalno dolazi do izražaja
(Brown, 1975).

Čitanjem, kao oblikom posebnog stjecanja znanja i iskustva, koje od svih živih bića
poznaje samo čovjek, danas se bave teoretičari i praktičari:

- zašto čitati
- što čitati
- koliko čitati
- pitanje o učinkovitosti čitanja

Raznim multidisciplinarnim modelima proučavanja i podučavanja čitanja pripada i

vođeno čitanje, odnosno razvojna biblioterapija. Danas pod vođenim čitanjem
podrazumijevamo planiranu i pripremljenu uporabu književnih djela kojima potičemo
emocionalni izražaj, smanjenje emocionalne napetosti, razvijanje kreativnosti, ali i
sučeljavanje sa stresom i to u izvankliničkim uvjetima.

Iako je tehnika vođenog čitanja sama za sebe primjenjiva, teorijsku joj se osnovu može
naći u psihoanalitičkoj terapiji, odnosno psihologiji i sociologiji čitanja. Vođeno čitanje se
razlikuje od uobičajenog analiziranja pročitanih tekstova, iako je bit obje vrste obrađivanja
teksta ista, s tim što je kod vođenog čitanja naglasak na emocionalnim doživljajima, kako
likova u tekstu, tako i samih čitatelja, dok su npr. formalne značajke teksta sporedne. Kod
vođenog čitanja literarni tekst zapravo služi kao predložak za strukturirani razgovor o
osjećajima i doživljajima s jedne strane likova iz teksta, a s druge strane samih čitatelja.
Takav razgovor povećava čitateljevu osjetljivost za tuđe emocionalne doživljaje i dovodi do
boljeg razumijevanja vlastitih i tuđih reakcija i osjećaja koji leže iza tih reakcija. Osim toga,
analiza postupaka likova iz literature i načina na koji rješavaju neke probleme razvija

90
čitateljeve mehanizme sučeljavanja sa stresom i proširuje repertoar njihovih rješavanja
problema.

Vođeno čitanje podrazumijeva osmišljeno, emocionalno obojeno i emocionalno

ciljano čitanje testa koji primatelju-čitatelju prenosi emocionalni i misaoni sloj teksta sa
značajnom funkcijom buđenja zdravih emocija i estetskog doživljaja.

Učinkovitost vođenog čitanja je u susretu s umjetničkim, književnim djelom, susretu s

nepoznatim, susretu čitatelja i djela pri čemu je djelo dato i nepromijenjivo, a čitatelj je taj
koji se tijekom čitanja mijenja, mijenjajući samo djelo. Čitatelj tijekom vođenog čitanja
otkriva srodnu senzibilnost s djelom, ali i brojne mogućnosti razrješenja spoznajnih zabluda,
konvencija i sloboda, nježnosti, razočaranja i predrasuda.

Vođeno čitanje je proces razvojne ili interaktivne biblioterapije koja se provodi u

knjižnicama, školama, a njen razvoj ovisiti o mogućnostima, znanju i afinitetima knjižničara.
Zbog toga je bitan senzibilitet u radu s ljudima, otvorenost prema edukaciji i interdisciplinarni
pristup čitanju. Vođeno čitanje možemo promatrati i kao vježbanje samopomoći u
savladavanju životnih izazova ili dvojbi. Bezbolno se pomoću literature mogu riješiti različiti
problemi i strahovi, ali to se događa posredno, preko događaja i likova iz priče, a ne osjeća se
na vlastitoj koži. Vođeno čitanje koristi proces identifikacije kao najvažniji dio procesa čitanja
sve do katarze i uvida. Ono je ujedno čitanje s užitkom uz pomoć drugih, odnosno voditelja, i
to uz obvezna pitanja što osjeća prema likovima, situacijama, događajima, kako bi na kraju
čitatelj došao do svojih vlastitih priča, uvida u svoje probleme i njihova moguća rješenja.
Vladimir Biti, tražeći neku vrhunsku formulu čitanja, naslanja se na Sartrea i kaže: „čitanje
nalaže visoku koncentraciju, jer ako je ono ʹrastreseno i lakomislenoʹ čitatelju će izmaknuti
većina odnosa i predmet ga se uopće neće dojmiti.“ (Biti, 1997: 49).
Značenjsko ispunjenje obvezno je značenjskom intencijom i tu Biti vidi „pakt“ između
autora i čitatelja.

91
Slika 4. Pakt autora i čitatelja (prema: V. Biti)

Na Slici 4. možemo pratiti paralelni tijek vođenog čitanja iz pozicije autora i njegovog
djela i čitatelja, odnosno voditelja vođenog čitanja. Intervencijom voditelja vođenog čitanja u
sam tijek čitanja podiže se motivacija čitanja te se razvijaju mehanizmi prijenosa i recepcije
djela, kao i čitateljske kompetencije.
Zaključno, vođeno čitanje kao postupak ne nudi siguran instrumentarij na temelju
kojeg i pomoću kojeg bismo mogli izmjeriti vrijednost nekog djela (u smislu utjecaja na
promjenu čitateljeve ličnosti), ali uključuje čitatelja u samovrednovanje nekih konstanti i
tehničkih realiteta samog djela, sistematizirajući iskustva, neke pravilnosti ili zakonitosti, u
odnosu na junaka djela, zbivanje ili metaforu koje će mu pomoći da imenuje doživljaj,
iskustvo, pouku i sl. pomoću vlastite interpretacije.

92
3.3.2. Strategije vođenog čitanja

Čitanje nije samo u nadležnosti škole i obrazovnih ustanova, već i u obitelji i društvu u
cjelini, ali to je i privatna stvar svakog pojedinca. Čitanje je temeljna kompetencija koje se ne
možemo odreći. Ono je:
- temelj za sudjelovanje u društvenoj komunikaciji za život u demokratskom društvu
- pretpostavka za dobro korištenje drugih medija
- područje vježbanja recepcije
- područje osobnog razvoja.

Knjižnice, prije svega one narodne, u izazovima „poplave“ tiskovina i ostalih medija u
jedinstvenom su položaju da promoviraju čitanje uz selektivnost i individualan pristup
korisniku/čitatelju kroz četiri osnovne strategije čitanja:
1. Odabir građe prilagođene čitatelju
2. Metodom „uvodnih igrica“ uvođenje u čitanje
3. Čitanje s poticajem
4. Unapređenje korištenja različitih medija

Povijest knjige stara je više od 7 000 godina. Ona je mijenjala svoj oblik ovisno o
materijalu od kojeg je izrađivana, o načinu pisanja, priboru pisanja te umnožavanju
napisanog. U vrijeme kada mnogi ljudi nisu znali pisati ni čitati, usmenom predajom prenosili
su svoje poruke i iskustva. To naravno nije bilo pouzdano za čuvanje svekolikog ljudskog
iskustva. Tek nastankom prvih knjiga na Istoku, kineskih, koje su sastavljene od bambusovih
daščica ili svitaka svile, pa preko glinenih pločica, kamenih ploča i svitaka papirusa i papira,
onih rukom pisanih i tiskanih do današnjih novih medija, paralelno živi zapis u uvijek novom
ruhu.
Alberto Manguel u svojoj knjizi Povijest čitanja razlikuje samostalno čitanje od onog
kada nam drugi čitaju, odnosno nijemog čitatelja, autora čitatelja, simboličkog čitatelja i onog
aktivnog, samostalnog čitatelja. „Čitatelji knjiga, u čiju sam obitelj ulazio a da nisam ni znao
(uvijek mislimo da smo u svakome otkriću sami, i da je svako iskustvo, od smrti do rođenja,
zastrašujuće jedinstveno), proširuju ili usmjeruju zajedničku funkciju svima nama. Čitanje
slova na stranici samo je jedna od njezinih mnogih krinki. Astronom koji čita kartu zvijezda
koje više ne postoje; japanski arhitekt koji čita zemljište na kojem treba izgraditi kuću da bi je
sačuvao od zlih sila; zoolog koji čita tragove životinja u šumi; igračica karata koja čita geste

93
svoje partnerice prije nego što odigra pobjedničku kartu; plesačica koja čita znakove
koreografa i publika koja čita pokrete plesačice na pozornici; tkalja koja čita zamršen nacrt
tepiha što ga tka; sviračica na orguljama, koja čita razne istovremene nizove nota usklađenih
na stranici; roditelj koji čita djetetovo lice da bi prepoznao znakove radosti ili straha, ili
čuđenja; kineski gatalac koji čita drevne oznake na kornjačinu oklopu; ljubavnik koji u noći,
ispod plahte, naslijepo čita tijelo svoje voljene; psihijatar koji pomaže pacijentima da čitaju
svoje zbunjujuće snove; havajski ribar, koji uranjajući ruku u more, čita oceanske struje,
seljak koji čita vrijeme na nebu – svi oni dijele s čitateljima knjiga umijeće odgonetavanja i
prevođenja znakova. Neka od tih čitanja nadopunjava saznanje da su ono što je pročitano, za
tu posebnu svrhu, stvorila druga ljudska bića – na primjer, glazbene note ili prometne znakove
– ili bogovi – kornjačin oklop, nebo u noći. Drugi primjeri pripadaju slučaju. Pa ipak, u
svakom slučaju, čitatelj je onaj koji čita smisao, čitatelj je onaj koji priznaje i prepoznaje
određenu moguću čitljivost u nekom predmetu, mjesto ili događaju; čitatelj je onaj koji mora
pripisati značenje sustavu znakova i onda ga odgonetnuti. Svi mi čitamo sami sebe i svijet oko
sebe da bismo letimično opazili što smo i gdje smo. Čitamo da bismo razumjeli ili počeli
razumijevati. Ne možemo bez čitanja. Čitanje, gotovo kao i disanje, naša je bitna funkcija.“
(Manguel, 2001: 18-19).
Antropolozi su, pokušavajući ući u sustav ljudske logike, izvježbali niz vrijednih pitanja
izražavanja čovječnosti u svoj svojoj raznolikosti. Sva neobičnost duhovnog/duševnog
itinerara nametnutih društvenih ideja do konstantnog naglaska na oslobađajućem potencijalu i
distanciranju od onog što se obično uzima „zdravo za gotovo“. Važne dimenzije antropologije
su one kojima je cilj razvijanje otvorenog stava prema posebnostima drugih te priznavanje
ljudske istovjetnosti. Ako stvorimo drugačiju okolinu, posebnim programima možemo
pokrenuti procese komunikacije putem riječi i otvoriti novi komunikacijski put čitanjem.
Najučinkovitije su priče, bajke, basne i lirika jer čitatelja mogu povesti kamo želi – u prošlost,
budućnost, nove svjetove. S pričama se možemo družiti bilo kad i bilo gdje. One će ostaviti
trag na čitatelju, potaknuti unutarnje procese, emocije i tako postati saveznikom „terapeutskog
napora“ do unutarnjeg svijeta i ponašanja čitatelja. Dobre priče odabrane u pravom trenutku
mogu imati magičnu moć – učinak na osobe s intelektualnim poteškoćama jednako kao i na
zdrave. Proces koji će vođeno čitanje pobuditi jest:
- Buđenje – priprema za čitanje; uspostavljanje poveznice voditelj programa – sudionik,
čitatelj.
- Susret s pričom – obično je to pomalo neočekivan i zbunjujući trenutak. Um čitatelja
„prepoznaje“ u priči ono što mu treba i to će uzeti.

94
 - Razgovor preko priče – zaokupljenost sadržajem umjetničkog djela. Čitatelj će preko
priče komunicirati sa svojom okolinom.

I sam autor vrlo često postupa kao čitatelj. Evo jedan primjer: „Taj se učinak postizao
teškom mukom. Dickens je barem dva mjeseca radio na svom izgovoru i pokretima. Pisao je o
svojim reakcijama. Na rubovima svojih „knjiga za čitanje“ – primjeraka svojega djela koje je
izdao za ta putovanja – zabilježio je sebi podsjetnike kakav ton upotrijebiti, kao na primjer
'Veseo… Ozbiljan… Patos… Tajanstven… Brzo', kao i pokrete: 'Kimnuti… Poanta…
Drhtati… Pogledati uokolo užasnut'… Odlomke je prepravljao prema učinku koji su postigli u
publici, Ali, kao što bilježi jedan od njegovih životopisaca „on nije glumio prizore, već ih je
nagovještao, pobuđivao, oponašao.“ (Manguel, 2001: 269).
Literatura kod čitatelja izaziva iste osjećaje kao i stvarni doživljaji, uz buđenje
kreativnosti. Knjiga oblikuje ne samo naše misli, već i osjećaje, što ustvrđuje Iser. Prava
knjiga u pravom trenutku otvara smisao i emotivnu reakciju – bila ona smijeh ili suze, pa je
moguće unijeti nove osjećaje, spoznaje i promjene u sebi samome, u svom životu. Čitanje kao
proces Wolfgang Iser (2001) vidi u četiri faze:
1. prepraracija (definiranje problema)
2. inkubacija (odabir traženje najboljeg rješenja)
3. iluminacija (uvid u rješenje problema)
4. verifikacija (konačni izbor najboljeg od najboljih ponuđenih rješenja).

Pisanje kao intervencija u tekst, obraćanje liku, katarzična je samopomoć tijekom vođenog
čitanja i Iser ga vidi kao unaprijed zamišljeno, zasnovano za povećanje terapeutskog izvida te
predlaže sljedeće oblike:
- dnevnik
- pjesme
- pisma
- natuknice za samozastupanje (pisanje poruka sebi i drugima)
- tekst u obliku dijaloga.
Time je metaspoznajna sposobnost čitatelja iz pasivnosti dosljedno prevela u aktivnost.

95
Slika 5. Komunikacijski krug vođenog čitanja

Vođeno čitanje (kao što je prikazano na Slici 5.) pretpostavlja individualni pristup
korisnicima i strukturirane radionice samog čitanja. Narodna knjižnica je sa svojim
fondovima mjesto koje korisnik koristi cijeli život, od djetinjstva do mirovine. Knjižničari su
posrednici u procesima organizacije informacija, ali i programa u krugu stalnog otvaranja
nove usluge za korisnike. Izazov je uvoditi novine uz nužan respekt staroga. Narodna
knjižnica je živi organizam – ona je socijalna i intelektualna za korisnike i kroz korisnike.
Uvođenje programa vođenog čitanja (biblioterapije) kao uporabe pisanog teksta, kao
terapijskog teksta i nije novost. Još od daleke 1930. godine tijesno je povezano za
knjižničarsku struku. Parker definira biblioterapiju kao proces čitanja knjiga s terapeutskim
učinkom primjerenom učenicima koji imaju problema u socijalizaciji i nisko samopoštovanje.
Učinkovitost samog procesa vidi u ovisnosti dostupnosti literature i čitateljeve motivacije za
čitanje, pogotovo za identifikaciju s likom. „Ako razgovor o problemu i otvaranje pred
drugima u čitateljskoj grupi ostaje na površini može zaustaviti proces ciljanog čitanja i tada se

96
dodatno uključuje voditelj koji nužno mora imati uz osobni senzibilitet i kompetencije za
vođenje procesa biblioterapijskog čitanja.“ (Parker, 2005: 78).
Problem kod vođenog čitanja može biti i sam voditelj ako ima manjkavo znanje o
razvoju čitanja i uporabi problemske literature. Zadnjih pet godina Centar za stalno stručno
usavršavanje knjižničara u Republici Hrvatskoj ima u svom programu niz seminara i pokaznih
radionica vođenog čitanja koje su prošli knjižničari mahom iz narodnih i školskih knjižnica i
tako se dodatno osposobili za voditelje vođenog čitanja. Strukturirano usvajanje znanja i
vještina polučilo je pokretanje niza čitateljskih grupa, programa za poticanje i promicanje
čitanja te programe vođenog čitanja.

3.3.3. Ciljano čitanje

Ciljano čitanje dio je biblioterapijskog čitanja kao i vođeno čitanje, s tim da ciljamo
određene knjige s predviđenim naslovom ili ključnim pojmovima kako bi se određeni
pojedinac ili uža skupina mogla identificirati s njima i brzo uključiti u priču i radnju. Ciljanim
čitanjem možemo nazvati takozvano obvezatno čitanje ili lektiru na drugačiji način, projekt u
kojem čitanje obvezatne školske lektire počinje razradom cilja čitanja, razgovorom i pričama
o toj temi iz čitateljeva osobnog iskustva. Ciljano čitanje provodi se uspješno u nastavi u
mnogim američkim školama, a sve je popularnije i kod nas.
Programima vođenog, ciljanog, biblioterapijskog čitanja razvijamo „čitateljski profil“,
odnosno čitateljske kompetencije i stvaramo preduvjete kako bi čitatelj ozbiljno promišljao
svoje čitanje. Ako gledamo ciljano čitanje kao vrstu čitanja, to je kreativno čitanje koje
obrađuje tekst i razvija recepcijske sposobnosti što dovodi do dvosmjernog komuniciranja –
čitatelj/tekst autora, igra i aktivnost kojima se uvodi u čitanje kao priprema za doživljaj
samoga djela. Vođenim se čitanjem želi postići katarza (u pravom smislu prema Aristotelu),
što znači da ćemo čitanje promatrati na tri razine:
1. socijalno-društvenoj razini
2. bihevioralnoj razini
3. zaštiti od zasićenosti.

Marcel Proust u svom eseju O čitanju svjedoči upravo tu kreativnost ciljanog čitanja
iznoseći vlastita iskustva: „Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni

97
za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo ni proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno
štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je
tek prostačka prepreka našemu božanskome užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati
baš pri najzanimljivijemu mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo
bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina što smo je
morali sa sobom ponijeti, a koju smo, i ne taknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je
sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se
trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se,
čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, sve ono što smo zahvaljujući
čitanju doživljavali jedino kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao
tako slatka uspomena da te davne knjige, prolistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo
kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo
pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezera. Tko se, poput mene, ne sjeća svih
onih čitanja za vrijeme ferija, koje smo uzastopce skrivali tijekom onih sati u danu što bijahu
dovoljno mirni i postojani da bi im mogli poslužiti kao utočište.“ (Proust, 2004: 7-8).
Otkrića o postojanju emocionalne inteligencije i njenoj ključnoj ulozi u poslovnom,
društvenom i intimnom životu istovremeno su opovrgnula dosadašnji primat racionalne
inteligencije i time razvojnu biblioterapiju, kao kreativnu metodu u vođenom čitanju, stavila u
prvi plan. Proust promatra čitanje upravo u tom kontekstu: „Postoje, međutim, neki slučajevi,
određeni patološki slučajevi, da se tako izrazim, duhovne depresije u kojima čitanje može
postati neka vrst ljekovitog tretmana s ciljem ponovnog i doživotnog uvođenja kakva lijenoga
duha u duhovni život. Tada knjige za takva čovjeka imaju ulogu analognu onoj što je
psihoterapeuti imaju za neke neurastenične bolesnike.“ (Proust, 2004: 7-8).
Kod nekih poremećaja živčanog sustava, kad nijedan organ sam po sebi nije oštećen,
bolesnik biva uvučen u neku vrst nemoći da išta želi, zapada u neku duboku kolotečinu iz koje
se sam ne može izvući. On ne pati ni od kakve zbiljske nemogućnosti da radi, hoda, da se
izlaže hladnoći i da jede. Sve te različite radnje za koje je posve sposoban, on ne može i ne
želi. Fiziološko propadanje koje bi naposljetku postalo ekvivalent bolestima koje zapravo
nema, bila bi nepovratna posljedica inercije njegove volje kad mu poticaj, što ga unutar sebe
ne može pronaći, ne bi došao izvana. „Postoje tako ljudska bića, a mogli bismo ih usporediti s
ovim bolestima, koje neka vrst lijenosti ili ispraznosti sprečava da iz vlastite pobude siđu u
najdublje dijelove sebe samih, ondje gdje započinje istinski duhovni život.“ (Proust, 2004: 7-
8). Potrebna im je, dakle, intervencija što se, iako dolazi od drugoga, događa u dubini njih
samih, poticaj nekoga drugog primljen u okvirima samoće. Upravo je to definicija čitanja, i

98
jedino se na čitanje može primijeniti. „Jedina djelatnost koja na takva bića može ostvariti
povoljan utjecaj je, dakle, čitanje: eto to je trebalo dokazati, rekli bi matematičari.“ (Proust,
2004: 46-50).
Proust među prvima daje svoju definiciju vođenog, ciljanog čitanja temeljenu na
znanstvenim načelima psihoanalize i kriterijima tretmana čitanjem. U okružju psihoanalitičkih
promišljanja kasnije nastaju danas vrlo popularni priručnici samozaštite i samopomoći.
Ciljano čitanje možemo promatrati kao higijenski postupak proveden na učenicima,
pacijentima i klijentima koji daje pozitivne ili negativne promjene u njihovoj samorecepciji.
Sam čin čitanja bez terapeutske intervencije daje mogućnost identifikacije s likovima,
radnjom, stavovima pisca, što pomaže da se ostvari identitet i omogući iznošenje osjećaja.

3.3.4. Logobiblioterapija - implementacija vođenog čitanja u programe poticanja čitanja

za osobe s teškoćama čitanja

Književnost zauzima posebno mjesto u ljudskom životu, baš kao što ljudi zauzimaju
posebno mjesto u literaturi. Pravo svake osobe na čitanje je osnovno ljudsko pravo, to je prije
svega pravo na jezik, kulturu, na puni stvarni život. Danas, kad se smanjuju mogućnosti
čitanja i razumijevanja pročitanoga, bez vizualne potpore smanjuje se čitateljska koncentracija
i motiviranost, što proizvodi kognitivne, komunikativne i druge teškoće u procesu čitanja.
Smanjuje se sposobnost rukovanja jezikom, a time i misaoni procesi. Odgovornost knjižničara
je pojačana u novom segmentu senzibiliziranja i poticanja te vođenja čitanja, uz već
uobičajene i usvojene asistencije korisnicima narodnih knjižnica. Treba ponovo poučavati
čitati na drugoj razini – čitati formule – čitati između redaka. Vođenim čitanjem treba
povezati četiri osnovne sposobnosti.
- Slušanje
- Govorenje
- Čitanje
- Pisanje
te ih razvijati kao individualne i društvene kompetencije. Narodna knjižnica istovremeno je
izložba knjiga, ali i prostor koji stimulira čitanje organiziranjem posebnih programa poticanja
čitanja, od kojih vođeno čitanje razvija od alfabetske i funkcionalne pismenosti do
kvantitativne i kulturne, prozne pismenosti, odnosno uporabe teksta za rješavanje čitateljevih
problema.

99
 Logobiblioterapija je program vođenog čitanja tijekom kojeg se provocira i ostvaruje
ne samo „ulazak“ i intervencija u tekst,već i u sam proces čitanja (Kleedorfer, 1998).
Savladavanje čitanja je ponekad povezano s teškoćama. Kako Kleedorfer naglašava, važno je
znati prepoznati te teškoće i riješiti ih, prije svega uklanjanjem straha i stresa, jačanjem
motivacije i želje. Stvaranje iskustvenih mogućnosti u igri i veselih aktivnosti za uvođenje u
čitanje, pretpostavka je uklanjanja stresa.
Povezanost volje za čitanjem i vještine čitanja je očita, ali ona se može izgubiti,
naglašava Kleedorfer, nedovoljnim čitanjem u smislu kvalitete i kvantitete. U tom začaranom
krugu vrte se mnoge osobe (i djeca i odrasli) s teškoćama pri čitanju, a na voditeljima čitanja
je da posustalim čitateljima vrate hrabrost i dovedu ih do toga da „čitaju s voljom i razumom“.
Odlučujuće spoznaje danas dolaze iz EDU-kinestetike13 i istraživanja funkcije mozga koje je
razvio američki pedagog Paul E. Dennison sa svojom suprugom i suradnicima. To je lako
primjenjiva metoda koja prije svega pomaže djeci, ali i odraslima s teškoćama u
učenju/čitanju tako da jednostavnim kretnjama otklanja blokade, a neiskorišteni potencijali i
sposobnosti „izvlače“ se iz mozga. To se postiže ciljanom tjelovježbom u kombinaciji sa
logopedskim vježbama čitanja posebno prilagođenih tekstova s ilustracijama koje pomažu u
shvaćanju smisla i potiču maštu na kreativno čitanje, „građom laganom za čitanje“14,
tekstovima s posebno tiskanim i različitim vrstama i veličinama slova. Teškoće u čitanju
mogu biti različite:
- teškoće pri shvaćanju pročitanog
- gomilanje pogrešaka u čitanju
- gubljenje redaka
- slova iskaču iz retka
- nedostatna koncentracija.

Uz pomoć pedagoga i/ili logopeda, defektologa, knjižničar, voditelj vođenog čitanja,

ugradnjom biblioterapijskih „koraka“ i uz prilagođenu građu može pomoći
logobiblioterapijom:
- kod savladavanja straha od čitanja
- aktiviranjem opažajnih sfera

13
Pojam EDU-kinestetika izveden je iz latinskog educo, 1=“izvući iz“, 2= „odgojiti“ i grčkog kinesis = „kretanje
ljudskog tijela“, prema američkom pedagogu dr. Paulu E. Dennisonu.
14
„Građa lagana za čitanje“ podrazumijeva jezičnu prilagodbu teksta koja olakšava njegovo čitanje i čini ga
dostupnijim od prosječnog teksta. Također, podrazumijeva i prilagodbu teksta koja istodobno olakšava čitanje i
razumijevanje.

100
 - stvaranjem iskustvenih mogućnosti
- uvodnom igrom u čitanje.

Takve programe vođenog čitanja valja planirati i provoditi kao posebne programe
poticanja čitanja u skladu s individualnim sposobnostima, interesima i potrebama korisnika.
Sposobnost sagledavanja i analize pristupa rješavanja složenih kreativnih radionica i
programa, zahtjeva i kompetencije knjižničara – voditelja istih, koje se stječu stalnim
stručnim usavršavanjem, a njima se postiže ukupna kvaliteta narodnih knjižnica. Posebno je
delikatan rad s osobama s intelektualnim poteškoćama kojima valja pristupati individualno, a
programe prilagoditi njihovim interesima i sposobnostima uvijek u suradnji s drugim
institucijama i udrugama koje skrbe o njima. Rad u radionicama, kao i napredak sudionika,
treba objektivizirati putem evaluacije istih.
Autor Darko Plevnik, utemeljitelj pojma „legologija“15, u svojoj knjizi Fortuna čitanja
kaže: „Ne postoji apsolutna komunikativna i semantička simetrija između pisca i čitatelja. I
sam pisac, kada ponovno čita vlastito djelo, čita ga na drugačiji način. Dano jednom zauvijek,
pisanje dobiva konačne tekstualne granice, dok je čitanje u biti neponovljivo i naprosto nema
granica. Čitanjem ulazimo u refleksivno nadmetanje između autora i sebe, jer kao što su
Kinezi odavno primijetili – čitanje je bez razmišljanja teško, ali je razmišljanje bez čitanja još
teže. No, ako je uspjelo čitanje uistinu sustvaralaštvo, na koji je način moguće mjeriti
stvaralački doprinos pojedinog čitatelja?“ (Plevnik, 2006: 37-38).
Pozabavit će se i jezikom čitanja kao novim i vrlo važnim kulturološkim pitanjem,
kojim je moguće rekonstruirati značenje dijelova štiva na čitatelja. Ako nas čitanje, odnosno
jezik, vodi u intimistički prostor i do osobno čitateljskog identiteta, taj nam čitateljski identitet
valja izgraditi. Plevnik pokazuje i znanstvenu odgovornost prema disciplini čitanja, poteškoća
u čitanju, što možemo prepoznati kao procese vođenog čitanja – logobiblioterapije. Da proces
čitanja ne ovisi samo o zdravim očima i pismenosti, te da oko može biti slijepo i kad ne skače
sakadički, 1896. je godine britanski liječnik W. Pringle Morgan, pionir u izučavanju disleksije
i teškoća koje se pojavljuju pri čitanju, dokazao svojom Studijom prirođene sljepoće za riječi
(A Case of Congenital Word Blindness). (Morgan, 1896).

15
Legologija – od latinske riječi lego (čitati) i grčke riječi logos (riječ, pojam, nauka), znanost o čitanju. U
sklopu prijedloga za osnivanje ISAL-a ili Instituta za studij i analitiku legologije, pri Gradskoj knjižnici „Ivan
Goran Kovačić“ u Karlovcu, termin je, po uzoru na legasteniju koja sadrži isti latinski korijen legere (čitati), kao
nauku i tehniku čitanja 1978. predložio Danko Plevnik. Taj je pojam prihvaćen u regiji i šire.

101
 Oko nije jedini preduvjet čitanja, budući da ponajprije o mozgu ovisi je li ono što je
pročitano bilo uistinu i napisano. Otada neurološke prepreke čitanju postaju vrlo aktivno
legološko istraživačko polje „sagledavajući čitanje unutar cjelokupnoga kognitivnog procesa
kao čin razumijevanja“ (Plevnik, 2006: 68).
Čitateljski postupci i tehnike kojima se čitatelj služi da bi postigao čitateljski cilj, a on
može biti u puno varijanti, primjerice; informativni, edukativni, referentni, estetski, kritički,
razvojno- refleksivni ili hedonistički…, pretpostavlja usavršavanje metoda i/ili vještina samog
procesa čitanja, odnosno „ulaženja u čitanje“, a to je logobiblioterapija.
Iako nema pravih recepata kako osobama s poteškoćama u čitanju približiti/prilagoditi
i samo štivo i sam proces čitanja, možemo učiti na temelju iskustava i dobre prakse zemalja
kao što su Danska, Švedska i Finska. One već desetljećima izrađuju u svojim narodnim
knjižnicama tzv.“građu laganu za čitanje“ ugrađenu u IFLA-ine Smjernice za građu laganu za
čitanje. U Hrvatskoj je pri Hrvatskom knjižničarskom društvu (HKD-u) i Centru za stalno
stručno usavršavanje pokrenut projekt „Knjižnične usluge za osobe s posebnim potrebama –
utvrđivanje problema čitanja i pisanja kod osoba s poremećajem u ponašanju i izrečenim
odgojnim mjerama u Republici Hrvatskoj“, s pokaznim i kreativnim radionicama
logobiblioterapije.
Učinkovitost modela vođenog čitanja u procesu logobiblioterapije, svojom strukturom
slijedi biblioterapijsku radionicu. Ona primjenjuje uvodnu igru opuštanja i vođenja
vizualizacije na odabranu temu problema koji želimo tretirati. Igra se provodi u ležernom
sjedećem položaju, zatvorenih očiju uz usredotočenost misli na pravilno disanje,
funkcioniranje vlastitog tijela i zamišljanja određenih pojmova. Time se razvija vježba
maštanja i zamišljanja teme odabranog teksta za čitanje. U logobiblioterapijskom tj. vođenom
čitanju literarni tekst zapravo služi kao predložak za strukturiran razgovor o osjećajima i
doživljajima likova iz teksta i čitatelja. Takav razgovor povećava čitateljeve mehanizme
suočavanja sa stresom i proširuje repertoar njihovih rješavanja problema.

Osnovni koraci u vođenom čitanju prema dosadašnjim iskustvima su manje-više isti i

obuhvaćaju:

1. Izbor prikladnog literarnog teksta (grafički i sadržajno).

2. Čitanje teksta
3. Prepričavanje događaja iz teksta
4. Pronalaženje emocionalnih reakcija likova i razgovor o njima
5. Pronalaženje relevantnih tema iz osobnog života i navođenje vlastitih primjera
102
 6. Pronalaženje zaključaka, pouka i pravila.

Kako čitateljska aktivnost objedinjuje brojne složene vještine – vještinu slušanja, vještinu
izražavanja govorom i pisanjem, čitalačku vještinu – osim obvezatnog razgovora o
pročitanom, vođeno čitanje dopušta intervenciju u sam tekst, odnosno pretpostavlja „ulaženje
u nj“ (pisanje pisama, poruka liku, crtanja, dramatizacije, mijenjanja dijela ili kraja teksta i
sl.).

3.4. Knjižničar voditelj posebnih programa poticanja čitanja – u procesu vođenog

čitanja

Pojavom pisane riječi znanje se počelo čuvati, ali i prenositi – posredovati – s čovjeka
na čovjeka, ali i kroz knjižnice. Da je knjiga/riječ oduvijek imala, uz povijesno-
dokumentarnu, edukativnu, i pomalo magijsku moć, vidljivo je već kod starih Egipćana gdje
je pronađen uklesan natpis u kamenu: „Knjižnica je hrana za dušu“. I kod starih Grka obvezan
natpis iznad ulaza u knjižnice bio je „ljekovito mjesto za duše“. Tek početkom 20. stoljeća
terapija knjigom/čitanjem (biblioterapija) je u potpunosti prihvaćena od knjižničarske struke.
Isprva se knjižničari pridružuju radu liječnika u rehabilitacijskim programima u Sjedinjenim
Američkim Državama. To su posebno obrazovani knjižničari za rad u liječničkim timovima i
bolničkim knjižnicama, što ubrzo postaje standard koji će se proširiti i Europom, prvo u
Londonu – „liječnici provode terapiju, dok knjižničari ciljano odabiru literaturu“.16
Prvi poznati i uspješni projekt iz tog vremena je rad knjižničarke Edith Kathlen Jons iz
bolnice McLean savezne države Massachusetts, Tisuću knjiga za bolničku knjižnicu, djelo u
kojem je opisala svoj rad i specijalizirani program biblioterapije. Službena potreba
biblioterapije u službenim krugovima uslijedit će 1939. godine, kad Američko knjižničarsko
društvo (ALA) osniva prvo stručno povjerenstvo za biblioterapiju.
Iako je biblioterapija kao vođeno čitanje prisutna u raznim kulturnim i odgojno-
obrazovnim ustanovama već više od stoljeća, gotovo da nema stručno obrazovanog kadra koji
bi obnašao funkciju voditelja vođenog čitanja, odnosno biblioterapijskog postupka. Provode
ga timovi sastavljeni od psihoanalitičara, psihologa, knjižničara, nastavnika, medicinskih
sestara. Knjižničar je najčešće uključen kao konzultant, jer raspolaže s najviše podataka o
potrebnoj literaturi. Istovremeno, knjižničar je i posrednik koji pronalazi tematski

16
Dostupno na: http://hdl.handle.net/2142/6050 (25. svibnja 2014.)

103
interesantnu, ali i edukativnu literaturu pa često upućuje ne samo svoje kolege nego i
socijalno i medicinsko osoblje u rad sa specifičnim grupama korisnika/klijenata. Vođeno
čitanje može se svesti na niz mentalnih, usmeno izrečenih ili napisanih prikaza (od kojih je
vjerojatno najznačajniji onaj prvi, jer nastaje prilikom prvog susreta s djelom) koji prate
čitanje djela ili pak nastupi poslije toga. Vođeno čitanje podrazumijeva prodiskutirano, a ne
samo konzumirano književno djelo. Književno djelo ustvari je katalizator za razgovor. Stresne
točke podudarnosti književnog karaktera i čitatelja/korisnika, pomažu u samoidentifikaciji i
analizi. Kod tog procesa potreban je filter koji će usmjeravati procese nastale čitanjem, a za to
je najpogodniji knjižničar koji će svojom osnovnom stručnom naobrazbom poticati
stvaralačko čitanje. Stoga je knjižničar, posebice onaj u narodnoj knjižnici, nezaobilazan član
tima vođenog čitanja ili voditelj čitalačkih grupa/klubova.
Poticanjem stvaralačkog čitanja lijepe književnosti knjižničar postaje biblioterapeut jer
postavlja čitatelja u položaj posebnog kritičara. Takvo se čitanje ostvaruje kao doživljavanje
autorskih poruka, emocionalno proživljavanje situacija koje djelo donosi, zamišljanje i
predočavanje svijeta koje se u svijetu objektivizira.
Procesi koji nastaju kao rezultat komunikacijskog kruga djelo – knjižničar – čitatelj,
direktan su dijalog s likom ili samim autorom. Jedni se oslanjaju na književnu senzibilnost, na
čitateljevo emocionalno životno iskustvo, a drugi traže uporište u čitateljevoj književnoj
erudiciji. Time stvaralačko čitanje nameće pitanje intervencija knjižničara kojim će usmjeriti
čitateljev duhovni napor i osigurati vjerodostojnu spoznaju djela, ali i vlastite osobnosti.
Knjižničar se nalazi pred zadaćom da istraži tipove intervencije i njihovo uključivanje u
proces komunikacije s književnim djelom. Pri određivanju tih elemenata morat će usmjeriti
pažnju, osim na psihološko-spozajne osnove čitanja književnog djela, i na teorijsko-
semiotičku analizu književnoumjetničkog teksta kako bi pokrenuo primarno čitateljevo
jezično, književno i životno iskustvo i stavio ga u relaciju prema informacijama i značenjima
znakovnih sustava prisutnih u umjetničkom tekstu.
Psihološke i estetičke teorije o primatelju književnih i drugih umjetničkih poruka,
paralelno s egzaktnim (medicinskim) teorijama, sudjeluju u oblikovanju čitatelja kao
estetskog subjekta u biblioterapijskom procesu, odnosno tijeku vođenog čitanja. Ta
interdisciplinarnost potrebna je u samom procesu vođenog čitanja i neminovno zahtijeva
interdisciplinarni rad. U Sjedinjenim Američkim Državama pokušava se unutar Američkog
knjižničarskog društva (ALA) dodiplomskim studijima i neformalnim obrazovanjem
osposobiti zasad još uvijek nepostojeći kadar biblioterapeuta.

104
 U narodnim knjižnicama Sjedinjenih Američkih Država, uglavnom u većim
središtima, sastavni dio informativno-referalne službe su i tzv. „Hotline services“17 koje
godišnje obave i oko 800 kritičnih intervencija, bilo savjetom ili alarmiranjem ostalih
nadležnih, i to u raznim slučajevima stresnih situacija poput pokušaja sprečavanja suicida.
Zahtjevi građana za samoorganiziranjem prelaze okvire socijalne i zdravstvene zaštite i sve se
češće smještaju u okvir narodne knjižnice, u okvir informacijske službe jer ona prije svega
nudi bogate i raznovrsne mogućnosti, primjene ostalih profesionalnih vještina. Stoga se
Informativna služba narodne knjižnice najčešće definira kao: „Direktna, osobna pomoć
korisnicima koji traže informaciju; aktivnost koja osigurava optimalno korištenje izvora
informacija kroz interakciju sa korisnikom, pružanje informacija određenoj osobi u određeno
vrijeme i za određenu svrhu ili jednostavno odgovaranje na pitanja. U Informativnoj službi se
ostvaruje informativni kontakt, tj. dijalog putem telefona, pošte ili osobnim kontaktom
između informacijskog stručnjaka i korisnika. Informacijski proces promatramo kao seriju
odluka / rješenja, koja obuhvaćaju izbor poruke iz postavljenog pitanja, izbor odgovora,
identifikaciju pravog odgovora, usluživanje korisnika ili kao proces zadovoljenja specifičnih
povratnih informacijskih potreba.“ (Katz, 1974: 11).
Da bi prava knjiga došla do čitatelja i utjecala na njegovo stanje, mentalno zdravlje ili
rješenje njegovog problema, ona mora biti popraćena odgovarajućim knjižničarsko-
informatorskim stavom prema knjizi (književnoj problematici), kao i određenim odnosima
između knjižničara/voditelja vođenog čitanja i čitatelja.

17
„Hotline services“ u značenju „Služba urgentne pomoći“.

105
Slika 6. Utjecaj stava i odnosa na prihvaćanje preporuka/informacija

U komunikaciji knjižničar – korisnik (Slika 6.), pozitivan, negativan ili indiferentan

stav i korisnikov čitateljski odnos prema preporučenoj knjizi ponaša se kao funkcija a)
pozitivnog, negativnog ili indiferentnog stava knjižničara – voditelja vođenog čitanja b)
prema toj knjizi, kao i pozitivnih, negativnih ili indiferentnih odnosa između knjižničara-
voditelja vođenog čitanja (biblioterapeuta) i čitatelja c) i d). Pozitivan, negativan ili
indiferentan predznak bilo koje od varijabli b, c ili d, bitno utječe na predznak varijable a.
Dakle, da bi čitatelj prihvatio preporuku, nije dovoljno da ona bude kvalitetnog sadržaja ili
atraktivna, već je jednako važno, ako ne i važnije, da ona bude poduprta pozitivnim
knjižničarsko-biblioterapeutovim stavom prema knjizi i obostrano pozitivnim međusobnim
odnosima knjižničara i čitatelja. Knjižničarevo učešće tijekom procesa vođenog čitanja u
nastanku i formiranju sudova i stavova o književnom djelu moglo bi se nazvati pokretačko u
smislu motiviranja čitača, usmjeravanja na ciljano čitanje u lančanom nizu preporučenih

106
knjiga, odabranih i ponuđenih baš za određenu osobu (na temelju inicijalnog
polustrukturiranog intervjua/upitnika).
Knjižničarstvo je jedna od najstarijih intelektualnih disciplina čije su tehnike i metode
rada podržavale tisućljetni razvoj civilizacija. Kompetencijski profil i profesionalan okvir
tijekom svih tih razdoblja bio je fleksibilan i prilagodljiv i u njega su ugrađivani zahtjevi
područja podložnih promjenama i razvoju (Cjeloživotno učenje knjižničara: ishodi učenja i
fleksibilnost, 2009: 67). Posebni programi poticanja čitanja kao izazov ulaze u narodne
knjižnice početkom 20. stoljeća.
Knjižničari u narodnim knjižnicama koji se bave programima poticanja čitanja danas
se pretvaraju u koordinatore pojedinih programa i projekata poticanja čitanja i u potpunosti
su okrenuti korisnicima. Tretman korisnika usredotočen je podjednako na fizičku brigu za
knjigu (obrada i dostava) kao i na duhovni razvoj i poticanje, s krajnjim ciljem provođenja
učinkovitih posebnih programa poticanja čitanja s elementima vođenog čitanja.
Sustav vrijednosti se, kao i čitateljski ukusi, promijenio, stoga je prioritet raditi u
interakciji s korisnicima. Podrška čitave društvene zajednice danas je na inkluziji, potpunoj
uključenosti, a narodne knjižnice su prirodno mjesto za ostvarivanje prava, ne samo na
informaciju, već na participaciju u kulturi, prava na pismenost i čitanje. To daje puni
legitimitet knjižničarima i raznim modelima programa poticanja čitanja. Državni pedagoški
standardi za osnovno i srednje školstvo (2008), objavljeni i u Narodnim novinama iste
godine, donose pravilnik kojim se dozvoljava da se posebni programi mogu provoditi i u
knjižnicama, uz dozvoljenu raznolikost i kreativnost.
Upravo kvalitetom usluge posebnih programa za podizanje kvalitete života, narodne
knjižnice dobivaju važno mjesto. One unutar demokratizacije društva osiguravaju pravo
pristupa kulturi, književnosti i informaciji svima. To stavlja knjižničara pred nove izazove
stručnog samousavršavanja i cjeloživotnog učenja, ali i profiliranja u voditelja posebnih
programa poticanja čitanja.

107
4. ISTRAŽIVANJE POTREBA I USPJEŠNOSTI PROVOĐENJA POSEBNIH
PROGRAMA POTICANJA ČITANJA U NARODNIM KNJIŽNICAMA REPUBLIKE
HRVATSKE

4.1. Svrha istraživanja

Da bi se postigla svrha rada, a to je kreiranje posebnih programa poticanja čitanja u

redovitoj ponudi usluga u narodnim knjižnicama kao „prirodnim mjestima“ za njihovo
provođenje, metodološki postupak bio je provesti dva istraživanja od kojih je prvo provedeno
kvantitativnom, a drugo kvalitativnom metodologijom. U prvom je korištena metoda anketa, a
u drugom fokus grupe.
Anketom je provedeno istraživanje o dosadašnjim posebnim programima poticanja i
promicanja čitanja vođenim čitanjem u hrvatskim narodnim knjižnicama. Eksperimentalno je
provođen i evaluiran program vođenog čitanja s fokus grupama korisnika Knjižnica grada
Zagreba, Gradske knjižnice. Iz oba istraživanja izvode se određeni zaključci i prijedlozi.

4.2 Ciljevi istraživanja

Sukladno svrsi rada postavljeni su opći i istraživački ciljevi.

Opći ciljevi su:

1. kreirati posebne programe poticanja čitanja za korisnike narodnih knjižnica u

Republici Hrvatskoj
2. kreirati smjernice za strukturirane programe poticanja i promicanja čitanja u
narodnim knjižnicama s naglaskom na vođenom čitanju.

Istraživački ciljevi su:

1. evaluirati postupak i učinak vođenog čitanja putem fokus grupa
2. ustvrditi (usporedbom eksperimentalne i kontrolne skupine sudionika) analizom
baterije testova i upitnika na koji način djeluje proces vođenog čitanja u
komunikaciji s književnim djelom u doživljenom svijetu čitatelja.

108
4.3. Opseg istraživanja

Istraživanjem relevantne literature s područja čitanja i narodnih knjižnica predstavljen

je program vođenog čitanja kao posebni program za narodne knjižnice. Temeljem dobivenih
rezultata iz prvog, anketnog istraživanja, dobivena je slika trenutačnog stanja u narodnim
knjižnicama Hrvatske i njihovom pozicioniranju kao „prirodnom mjestu“ za izvođenje takvih
programa u lokalnoj zajednici u kojoj djeluju.
Iz drugog istraživanja provedenog kvalitativnom metodologijom putem fokus grupa,
dobiven je uvid u efikasnost provođenja programa vođenog čitanja u cilju promicanja i
poticanja čitanja, podizanju čitateljskih kompetencija, ali i korištenju knjige i čitanja u svrhu
jačanja samopouzdanja i mehanizama samopomoći.

4.4. Pokazatelji anketnog istraživanja o provođenju posebnih programa poticanja

čitanja u narodnim knjižnicama Republike Hrvatske

Longitudinalno istraživanje provedeno je metodom ankete u narodnim knjižnicama

diljem Republike Hrvatske (njih 239). Prvo anketiranje bilo je u svibnju 2013. godine te je
ponovljeno u svibnju 2015. godine. Upitnik je sastavljen u svrhu prikupljanja informacija o
utvrđivanju potreba i uspješnosti provođenja posebnih programa poticanja čitanja u narodnim
knjižnicama. Upitnici su poslani elektroničkom poštom na adrese ravnatelja i voditelja
županijskih matičnih službi. Anketni odgovori su elektroničkom poštom vraćeni autorici ovog
rada.
Anketnim istraživanjem željelo se ispitati provode li knjižnice posebne programe
poticanja čitanja, u kojem obliku, koliko učestalo i s koliko korisnika u pojedinim grupama,
tko su voditelji tih programa, kako obavještavaju javnost o provođenju svojih programa te
kako vrednuju svoje programe poticanja čitanja. Važan podatak koji je dobiven svakako je
ocjena korisnosti posebnih programa poticanja čitanja za samu knjižnicu, odnosno sredinu u
kojoj djeluju. U opisima programa/projekata poticanja i promicanja čitanja dobiven je čitav
spektar tema i oblika rada (radionice, klubovi, susreti, svečanosti) i suradnje s lokalnom
zajednicom (promoviranje zavičajnosti čitanjem i sl.).
Globalnim uvidom u posebne programe poticanja čitanja koje provode narodne
knjižnice uočava se ispunjavanje njihovog poslanja, a to je prije svega razvijanje svijesti o

109
utjecaju čitanja te promicanje razvijanja onog stupnja pismenosti i čitateljskih sposobnosti
koji je u skladu s jedinstvenim mogućnostima svakog pojedinca.
Upitnik se sastojao od sedamnaest pitanja, od kojih se prvih pet odnosilo na osnovne
podatke o knjižnici: naziv, adresa i kontakt osoba u knjižnici, status i opis odjela i fonda
narodne knjižnice te broja korisnika i opremljenosti knjižnice (računalnom opremom). U
šestom pitanju od knjižnica je traženo da odgovore provode li posebne programe poticanja
čitanja i pismenosti, a ukoliko ne, da li ih planiraju, te da navedu razloge zbog kojih ih ne
provode. Tu su bila ponuđena četiri moguća odgovora:
1. nedostatak osoblja
2. nedostatak prostora
3. nedovoljan interes korisnika
4. nešto drugo (navedite što).

Sedmim pitanjem tražilo se da u navedenim programima poticanja čitanja knjižnice

navedu kojim su korisnicima oni namijenjeni. U osmom pitanju trebalo je odgovoriti koliko
učestalo provode programe promicanja i poticanja čitanja (tjedno, mjesečno, povremeno, u
nekom drugom periodu). Deveto pitanje bilo je o broju redovitih sudionika u pojedinim
programima, a desetim pitanjem bilo je ispitano tko je voditelj tih programa. Njime je bilo
važno utvrditi je li voditelj čitateljskih programa knjižničar, vanjski suradnik, volonter ili
netko drugi. Jedanaestim i dvanaestim pitanjem ispitivalo se planiranje programa poticanja
čitanja:
a) provodimo planirane kampanje čitanja
b) prije povođenja programa definiramo ciljane korisnike
c) pratimo čitalačke ukuse korisnika
d) pratimo čitanost nakon provođenja programa
e) pratimo čitateljsku kompetentnost sudionika programa
f) pratimo kompetentnost i uslužnost informativne službe knjižnice
g) nešto drugo.

U okviru dvanaestog pitanja tražila se procjena korisnosti programa poticanja i promicanja

čitanja. Pitanja trinaest i četrnaest odnosila su se na ispitivanje načina oglašavanja i
obavještavanja korisnika knjižnica i opće javnosti o provođenju knjižničnih programa
poticanja i promicanja čitanja. Jedno od najvažnijih upita sadržano je u petnaestom pitanju, a
to je kako sami knjižničari/knjižnice vrednuju provođenje svojih programa za vođeno čitanje.
Rezultira li ta ponuda:

110
 a) većim brojem korisnika
b) većom posjećenošću i posudbom u knjižnici
c) boljom suradnjom s drugim ustanovama i udrugama
d) kreativnijim osobljem knjižnice.

Šesnaesto i sedamnaesto pitanje odnosilo se na kratak opis pojedinih programa poticanja

čitanja i promicanja čitanja te je postojala mogućnost za komentar, odnosno dodatak opisa
specifičnosti u knjižnici.
Za evaluaciju anketnog upitnika narodnih knjižnica iz različitih dijelova Republike
Hrvatske izbalansirani su podaci o posebnim programima poticanja čitanja. Drugo anketiranje
nakon dvije godine, istih knjižnica, pokazuje porast posebnih programa poticanja čitanja u
koje je ugrađeno vođeno čitanje, što potkrepljuje pretpostavku da je uvođenje takvih
programa rezultiralo porastom novih korisnika svake od tih knjižnica. Iz ankete možemo
iščitati da su knjižničari i njihove knjižnice, zahvaljujući programima s vođenim čitanjem, iz
jedne pasivne uloge, informativne i posudbene, ušle u aktivnu, praktičnu kulturološku ulogu,
sintetizirajući ljudske resurse kako osoblja, knjižničara, tako i suradničke druge institucije u
lokalnoj sredini, volontera te korisnika.

4.5. Rezultati anketnog istraživanja

Na temelju anketom ispitanog sadašnjeg stanja u narodnim knjižnicama u Hrvatskoj,

moguće je definirati koncepciju i razvoj ponude posebnih programa poticanja čitanja s
vođenim čitanjem u okviru strateških ciljeva – posredovanja i promicanja stručnog,
informativnog i umjetničkog znanja. Uz temeljni cilj sveopće dostupnosti informacijama mora
se stalno obnavljati, modernizirati i prilagođavati promjenama u domovini i svijetu, a posebno
novim potrebama i zahtjevima svojih korisnika. Te promjene moraju se temeljiti na
postojećem realnom stanju i dugogodišnjoj tradiciji hrvatskog knjižničarstva.

111
 45
40
35
30
25
20
15
10
5
0

br. knjižnica br. popunjenih anketa

Grafikon 1. Broj narodnih knjižnica i popunjenih anketa u RH (po županijama)

Usporedba broja narodnih knjižnicama po županijama Republike Hrvatske i broja

knjižnica koje su ispunile anketu je 27%. Od ukupno 239 narodnih knjižnica, njih 65 je
ispunilo anketni upitnik oba puta, i to u svibnju 2013. i 2015. godine. Ispitivanjem su
obuhvaćene sve županije. Mnoge su knjižnice navele podatke iz svojih godišnjih izvještaja ne
pridržavajući se upita iz ankete. Takvi odgovori nisu uvršteni u ovo istraživanje, već samo 65
knjižnica koje su se odazvale na oba anketiranja.

112
 2013.

knjižnice koje provode

47% posebne programe
53%

knjižnice koje ne
provode posebne
programe

Grafikon 2. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja 2013. godine

2015.

13%
knjižnice koje provode
posebne programe

87% knjižnice koje ne

provode posebne
programe

Grafikon 3. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja 2015. godine

Uspoređujući odgovore dobivene upitnikom 2013. i 2015. godine, vidljiv je rast (od
30%) broja narodnih knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja – odnosno
neki od oblika vođenog čitanja. Tek 13% anketiranih knjižnica nije uspjelo u dvije godine
pokrenuti posebne programe poticanja čitanja – vođeno čitanje, i to uglavnom knjižnice s

113
nedostatkom stručnoga kadra ili samo s jednim zaposlenim stručnim djelatnikom,
diplomiranim knjižničarom.

40 knjižnica
40
35
30
25
20
15 12 knjižnica
13 knjižnica
10
5
0

mjesečno
tjedno
povremeno

Grafikon 4. Ritam održavanja posebnih programa poticanja čitanja

Većina anketiranih knjižnica, njih čak 40, održava ritam svojih programa vođenog
čitanja jedanput mjesečno. Povremeno provode svoje posebne programe poticanja čitanja,
prigodno uz obilježavanje Međunarodnog dana pismenosti, u Mjesecu hrvatske knjige i sl.
Samo 12 knjižnica od 65 anketiranih svoje posebne programe poticanja čitanja s naglaskom
na vođeno (biblioterapijsko) čitanje provodi tjedno.

114
 56 knjižnica

60

50

40

30

20 9 knjižnica

10

0
broj 5-10 10-15

Grafikon 5. Broj sudionika koji redovito participiraju u posebnim programima poticanja

čitanja

Broj sudionika koji redovito participiraju u posebnim programima poticanja čitanja –

vođenom čitanju u 56 anketiranih narodnih knjižnica je po grupi 10-15. U devet narodnih
knjižnica, a to su one koje tjedno provode programe vođenog čitanja, broj sudionika varira od
5 do 10 u grupi.

14 knjižnica
14 12 knjižnica
11 knjižnica
12 10 knjižnica

10

8 6 knjižnica 6 knjižnica 6 knjižnica

0
volonteri izložbe izvještaji e-mailing letci suradnja s redovna
lista čitateljskim djelatnost i
klubovima i direktan
mjesnim kontakt s
udrugama korisnicima

Grafikon 6. Način izvještavanja i suradnja u programima poticanja čitanja

115
 Što se tiče predstavljanja usluge i suradnje na posebnim programima poticanja čitanja
narodnih knjižnica najzastupljenija je suradnja s čitateljskim klubovima i lokalnim udrugama
kod 14 knjižnica. Slijedi direktan kontakt s korisnicima tijekom redovne djelatnosti, u 12
knjižnica. U svojim godišnjim izvještajima 11 knjižnica posebno naglašava svoje provođenje
posebnih programa poticanja čitanja. Poziv korisnicima za uključivanje u posebne programe
poticanja čitanja preko e-mailing liste čini 10 knjižnica. 6 knjižnica uključuje volontere za
posebne programe poticanja čitanja, odnosno priređuje prigodne izložbe i letke na tu temu
(uglavnom vezano uz obilježavanje pojedinih datuma, primjerice 8. rujna – Međunarodni dan
pismenosti, Mjesec hrvatske knjige od 15. listopada do 15. studenoga ili Dan hrvatske knjige i
Međunarodni dan knjige 22. i 23. travnja).

15 knjižnica
16
13 knjižnica
14
11 knjižnica
12

10

6 5 knjižnica 4 knjižnice

0
članci i oglasi u radijski nastupi televizijski izjave za javnost vlastite
novinama nastupi internetske
stranice i profil
knjižnice na
društvenim
mrežama

Grafikon 7. Način oglašavanja posebnih programa poticanja čitanja

Predstavljanje i oglašavanje posebnih programa poticanja čitanja, kao svoju novu

uslugu, narodne knjižnice najčešće provode na vlastitim mrežnim stranicama i profilu
knjižnice na društvenim mrežama (15 knjižnica). Slijede najave i nastupi na lokalnim
radijskim postajama (13 knjižnica) i u lokalnim novinama (11 knjižnica). Najmanje se
narodnih knjižnica odlučuje na medijske izjave za javnost (4 knjižnice), a zatim slijede

116
televizijski nastupi, uglavnom zbog medijske nezainteresiranosti za knjižničnu djelatnost (5
knjižnica).

8
9

4 5

4
3

1
1 0

0
korisno vrlo korisno odlično dovoljno korisno loše

Grafikon 8. Ocjena provođenja posebnih programa poticanja čitanja

Analiza pokazuje da je najveći broj voditelja/ravnatelja knjižnica koji su popunili

upitnik provođenje posebnih programa poticanja čitanja ocijenilo najvišom ocjenom – 9,
odnosno odlično. 79% voditelja/ravnatelja knjižnica misli da je za narodnu knjižnicu
provođenje programa poticanja čitanja vrlo korisno. Zatim slijedi ocjena 4 ili korisno, a svega
jedna knjižnica ocijenila je takve programe dovoljno korisnim. Ocjenjivanjem provođenja
posebnih programa provođenja čitanja u narodnim knjižnicama niti jedna od anketiranih 65
narodnih knjižnica nije ocijenila s ocjenom loše/0. Čak i one knjižnice koje još ne provode
posebne programe poticanja čitanja ocjenjuju takve programe vrlo visoko kao korisnim i vrlo
korisnim za narodne knjižnice uz napomenu da će ih uvesti kad im to prilike dopuste.

117
 45

40 45 45

35

30 34 34

25

20

15 18
15
10

0
veći broj korisnika veća posjećenost i kreativnije osoblje
posudba u knjižnici

2013. 2015.

Grafikon 9. Vrednovanje provođenja posebnih programa promicanja i poticanja čitanja

Kod vrednovanja provođenja posebnih programa promicanja i poticanja čitanja u

narodnim knjižnicama Republike Hrvatske 2013. godine, voditelji/ravnatelji knjižnice prvo
navode da im ti programi donose veći broj korisnika uz veću posjećenost i posudbu u
knjižnici (34 knjižnice), a tek 15 knjižnica naglašava da ti programi utječu i na osoblje,
knjižničare, njihovu kreativnost, poticanje u stručnom usavršavanju i sl. U ponovljenom
anketiranju 2015. godine, sve tri vrijednosti rastu; u 45 knjižnica uočava se veći broj korisnika
i veća posjećenost uz posudbu u knjižnici, ali i znatan rast kreativnosti osoblja (u 18
knjižnica). Većina osoba koje su ispunjavale upitnik smatra da se popravila komunikacija
između njihovog osoblja i korisnika (65% knjižnica), dok niti jedna nije ocijenila
komunikaciju svog osoblja i korisnika pogoršanom ili lošom.

118
 70

60

50 65

40

30

20

10 9

0
provode ne provode

Grafikon 10. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja

Upitnikom iz 2013. godine broj narodnih knjižnica koje provode posebne programe
poticanja čitanja s osobama koje imaju teškoća u čitanju (disleksija i sl.) još je uvijek malen.
Svega 9 narodnih knjižnica provodi programe za tu skupinu korisnika, a 56 knjižnica još
nema osviještenu potrebu i priređene posebne programe poticanja čitanja za tu skupinu
korisnika niti snimljene potrebe na svom lokalnom prostoru djelovanja.

119
 30 knjižnica
35 knjižnica
46%
54% da
ne

Grafikon 11. Uvažavanje potreba i interesa svih dobnih i profesionalnih skupina osoba s
teškoćama u čitanju kod provedbe posebnih programa poticanja čitanja

U ponovljenom anketnom istraživanju 2015. godine čak 54% narodnih knjižnica (35
od 65) uvažava potrebe i interese svih dobnih skupina svojih korisnika koji imaju teškoće u
čitanju kod provedbe posebnih programa poticanja čitanja. To je porast od 26 knjižnica koje
su u protekle dvije godine prilagodile svoje programe vođenog čitanja i za tu skupinu
korisnika. Uz Grad Zagreb koji ima najviše knjižnica i programa, značajniji porast imale su
Splitsko-dalmatinska i Koprivničko-križevačka županija.

120
 aktivni čitači

prihvaća programe ciljanog čitanja, diskutira

o pročitanom, razvija se uz knjižničara

čita beletristiku ili lektiru (pasivni čitači)

7% 15,4%
11,4%
12% 13,6% bio član javne knjižnice i imao kućnu
knjižnicu
9,2%
20%
11,4%
multimedijski estetski interesi

ima formirane čitalačke navike

aktivno se uključuje u specijalne programe

traži savjet za čitanje

Grafikon 12. Čitateljski ukusi i interesi u narodnim knjižnicama

Čitateljski ukusi pasivnih čitača u anketno ispitanim narodnim knjižnicama Republike

Hrvatske pokazuju da se oni vežu uz propisanu školsku lektiru, odnosno beletristiku. Aktivni
čitači u velikoj mjeri članovi su više godina u javnoj knjižnici i imaju kućnu knjižnicu. Oni
ujedno u većoj mjeri prihvaćaju programe vođenog čitanja, odnosno diskutiraju o pročitanom
s knjižničarom. Samo 12% svih ispitanika u narodnim knjižnicama ima formirane čitalačke
navike i aktivno se uključuje u posebne programe poticanja čitanja. Zabrinjava podatak da
samo 7% korisnika narodnih knjižnica traži savjet/preporuku za čitanje od knjižničara.
Multimedijski estetski interesi (AV građa) prema ovom ispitivanju tek su s 9,2%, a to je
znatno ispod pretpostavke u javnosti, budući da je taj trend u porastu.
Na temelju dobivenih podataka, njihove analize i saznanja moguće je napraviti
akcijski plan budućeg zajedničkog djelovanja, prije svega utvrđivanja kriterija za hrvatske
smjernice za provođenje posebnih programa poticanja čitanja – vođenog čitanja. Uočljiv je
rast različitih programa poticanja čitanja u kojem knjižnice uvode vođeno čitanje čime
nadopunjavaju spektar svojih usluga, ali i promjene u organizaciji rada same knjižnice. Od
2013. do 2015. godine u Hrvatskoj je pokrenuto 50 čitateljskih grupa, odnosno programa
poticanja čitanja u čitateljskim klubovima, od kojih je većina za djecu 67%, ali raste i broj

121
čitateljskih klubova za odrasle u 2015. godini – 43%. Svi ti programi čitanja pretpostavljaju
interaktivnosti korisnika i knjižničara, usluge usmjerene na korisnike, što knjižničare stavlja
pred nove izazove.
Zaključuje se da Hrvatske narodne knjižnice mogu biti „prirodno mjesto“ za
provođenje programa vođenog čitanja jer provode programe poticanja i promicanja čitanja
kao redovit rad u okviru poticanja samoobrazovanja lokalnog stanovništva. Mijenjanjem
tradicionalnih oblika rada, narodne knjižnice nisu više samodovoljne, već su nužno dio mreže
u svom okruženju, sve se više povezujući s drugim srodnim kulturnim ustanovama.
Na temelju analize upitnika zaključujemo da je porasla posudba građe i to na odjelu za
odrasle, a pojačao se i interes korisnika za posudbu i korištenje knjižnične građe u sljedećim
kategorijama:
- usvajanje novih znanja iz područja psihologije
- želja za poboljšanjem postojeće psihosocijalne situacije, rast samopouzdanja
- znatiželja
- specifični interesi.

Iz odgovora na anketna pitanja uočava se velik interes i zalaganje knjižnica za

inovativne načine približavanja knjige i čitanja svojim korisnicima. U rubrici za komentare i
prijedloge anketirane knjižnice višestruko navode da tek eksperimentalno koriste svoje
fondove za vođeno (biblioterapijsko) čitanje. Naglasak je i na (ne)osposobljenosti za rad u
takvim posebnim programima i projektima. Nužno je, dakle:
- Planiranje kampanje za provođenje posebnih programa poticanja čitanja vođenim
čitanjem.
- Opravdanim se stoga čini prijedlog da se u načela Strategije razvoja narodnih
knjižnica kao nezaobilazni dio ugradi program – Smjernice za provođenje
posebnih programa poticanja čitanja.
- Da bi se ti programi mogli uspješno predstaviti i ponuditi, potrebno je knjižničare
osposobiti za nove vještine i znanja putem edukativnih seminara, radionica i
predavanja.
- Umrežavati narodne knjižnice u smislu bolje međusobne razmjene programa i
informacija, ali i sagledavanja rješavanja problema, kako bi se postojeća uvijek
nedostatna sredstva racionalnije usmjeravala kroz razvojne i operativne planove
lokalnih sredina, naročito uključivanjem u strateške projekte.

122
- Uspostaviti međuknjižničnu programsku suradnju radi okupljanja i mogućnosti
razmjene kvalitetnih programa (kao što to već postoji, primjerice u radu s djecom i
mladima). Ovo je posebice istaknuto u komentarima knjižnica s jednim stručnim
zaposlenikom.
- Ubuduće nuditi zajedničke projekte, kako bi se lakše nametnuli sredini u kojoj
djeluju narodne knjižnice. Valja rušiti stereotipe koji o narodnim knjižnicama još
uvijek vladaju u lokalnim sredinama.
- U planove i redovite programe narodnih knjižnica uvrstiti posebne programe
poticanja čitanja s vođenim čitanjem kako bi se u praksi otvorila misija narodne
knjižnice i proklamiralo načelo slobodnog pristupa informacijama i kulturnoj
ponudi za sve građane.

123
5. PROGRAM VOĐENOG ČITANJA – ISTRAŽIVANJE S FOKUS GRUPAMA

5.1. Metodološki tijek rada

Čitanje kao temeljna kompetencija pripada području osobnog razvoja, a preko njega i
razvoja zajednice u cjelini. Grupno, aktivno čitanje uz biblioterapijske stupnjeve/korake
dovodi do pozitivnih iskustava s knjigom i čitanjem. Bajke, priče i poezija imaju najveći
učinak na čitatelja bez obzira na dob. Program poticanja čitanja vođenim čitanjem s
korisnicima narodnih knjižnica, provođen je u Knjižnicama grada Zagreba, Gradskoj
knjižnici.
Iskustva prethodnih programa provođenih u Knjižnicama grada Zagreba, primjerice
„Korak po korak do oporavka“, korištena su u prilagodbi seta radionica vođenog čitanja kao i
testova u kontekstu fokus grupe, gdje imamo eksperimentalnu i kontrolnu skupinu. Odabir
korisnika sudionika u radionicama (fokus grupama) bio je na principima:
- Dobrovoljnosti sudjelovanja samih sudionika
- Kronološkoj dobi (zastupljenost svih dobnih skupina korisnika narodne knjižnice,
osim male djece, koja nisu samostalni čitači)
- Spolu sudionika (odnos spolova bio je više u korist djevojčica, odnosno žena, 67%)
- Ustaljenom, tjednom ritmu susretanja u radionicama (10 radionica u 10 tjedana).

Što se tiče realizacije programa vođenog čitanja, skupine sudionika (fokus grupe) bile
su stalne. Od svih registriranih sudionika, tri četvrtine su ustrajale u sudjelovanju u programu
od svih deset radionica. Za empiričku (znanstvenu) evaluaciju programa vođenog čitanja
priređeni su i primijenjeni testovi (upitnici) nazvani TESTLO. Ocjene i samoocjene složenih
procesa čitanja bile su od 1 do 10 – perceptivne mogućnosti, čitateljsko samopouzdanje,
emocionalna uključenost i buđenje mehanizama samopomoći, te testovi kreativnosti (u
prilozima).
Uz autoricu i voditeljicu provođenih programa vođenog čitanja, Ljiljanu Sabljak, na
sastancima fokus grupa logističku podršku u radu pružali su knjižničari KGZ-a, Gradske
knjižnice te volonter, glazbeni terapeut (u jednoj radionici za sve četiri grupe). Njihovo
sudjelovanje sastojalo se u pripremi materijala za radionice, praćenju rada u radionicama i
asistencije u završnoj svečanosti, odnosno završnom ciklusu od deset radionica – pri postavi
izložbe radova i izvođenju predstava.

124
 Istraživanje smo usmjerili u četiri fokus grupe sačinjene od djece, mladih i odraslih te
osoba u trećoj dobi. Uzorak ispitanika čine četiri (E-eksperimentalne) i (K-kontrolne)
skupine:
- I grupa – djeca od 5. do 6. razreda osnovne škole
- II grupa – djeca i mladi od 7. do 8. razreda osnovne škole
- III grupa – mladi/odrasli: 3. i 4. razred srednje škole, od 17 do 40 godina
- IV grupa – odrasli (treća dob) od 65 do 80 godina.

Ukupno je bilo 56 sudionika podijeljenih u aktivne grupe radionica vođenog čitanja i u

kontrolne grupe u Knjižnicama grada Zagreba, Gradskoj knjižnici. Obje skupine (E-
eksperimentalna) i (K-kontrolna) su izjednačene po dobi, spolu odnosno obrazovanju. Svaka
grupa u eksperimentalnom postupku prolazila je svih deset zadanih tema. U svakoj od
praćenih grupa bilo je i osoba s poteškoćama čitanja i pisanja, uključenih ravnopravno s
dobrim čitačima. Korištena literatura u radionicama bila je izabrana prema dobi sudionika,
odnosno problemu, temi koju se ciljalo. Programi radionica bili su naglašeno interaktivni,
razvojni, te preventivni i rehabilitacijski. Eksperimentalni postupak programa vođenog čitanja
za djecu i odrasle nije do sada evaluiran, kao ni slični inozemni programi, pa ovo istraživanje
pridonosi stvaranju nove ponude narodne knjižnice uz znanstvene procedure evaluacije i
naputke za stvaranje dobre prakse.
Ciljevi programa bili su planiranim i metodološki pripremljenim čitateljskim
radionicama potaknuti nečitače na čitanje, dobiti uvid u neposrednu korisnost čitanja
podizanjem praga čitateljskih kompetencija te omogućiti socijalnu inkluziju putem
knjižničnih usluga grupama čitatelja, djece i mladih, te osoba treće dobi, korisnika KGZ-a,
Gradske knjižnice Zagreb. Desetodnevnim i desetotjednim tematskim radionicama – 10 tema,
10 koraka, u 10 pomno odabranih cjelina – željelo se prije svega potaknuti na čitanje i
promjene u ponašanju, odnosno potvrditi hipoteze:
1. Složeni razvojni proces čitanja, perceptivne mogućnosti kao i čitateljsko
samopouzdanje jačaju se posebnim programima poticanja čitanja – vođenim čitanjem.
2. Posebni programi promicanja čitanja povećavaju čitateljsku pismenost.

Da bi programi vođenog čitanja bili učinkoviti potrebno je pomno ih planirati kroz

shemu radionica, kako to prikazuje Slika 7. Posebnu pozornost treba posvetiti uvodu, odnosno
motivirati čitatelja, potom navesti koji je cilj radionice, podijeliti postojeće znanje i vještine te

125
savladavanjem vještina samopomoći i razumijevanja čitanjem zajednički doći do odgovora na
ključna pitanja, odnosno doći do postavljenog cilja.

Slika 7. Plan tijeka radionice vođenog čitanja

Vođeno čitanje pretpostavlja i kod djece i kod odraslih prvo buđenje procesa
identifikacije. Čitatelj i sebe i druge njemu značajne osobe identificira s likovima iz literature.
Djeca i starije osobe vrlo se lako identificiraju s likovima, brzo se uključuju u priču i radnja ih
odmah ponese pa na taj način doživljavaju čitav niz različitih emocija i proširuju svoj
repertoar mehanizama sučeljavanja sa stresom, strahom i opasnošću. Stoga je izuzetno bitno
kod planiranja (Slika 7.) odabrati temu koja će biti arhetipski prepoznata kao zajednička
cijeloj čitateljskoj grupi, sudionicima vođenog čitanja. Pri tom odabiru važnija je bila sama
tema djela od vrste književnog djela, odnosno je li to djelo namijenjeno djeci ili odraslima. Uz
pripremu samog teksta valja pripremiti i uvodni strukturirani razgovor na odabranu temu kao i
uvodne igrice opuštanja i uvođenja u tekst. Posebno je važno naglasiti mjesto „ulaska u tekst“,
odnosno intervenciju u sam tekst. Ona će nastati upravo uvodnim razgovorom koji određuju
sami članovi čitateljskih grupa. Važno je slijediti plan vođenog čitanja koji će unaprijed
pripremiti voditelj i tijekom njegove izvedbe ne odustati. Provođenje posebnih programa
poticanja i promicanja čitanja s naglaskom na biblioterapiju ili logobiblioterapiju treba biti
popraćeno pratećim evaluacijskim listićima kako za voditelja tako i za učesnike. Voditelj će
pratećim listićima slijediti tijek radionice, odnosno procesa vođenog čitanja. U njega će

126
unaprijed zabilježiti potreban materijal za radionicu, glavni zadatak (cilj) te kratak opis
izvedbenih aktivnosti, a po završetku radionice u sve će rubrike unijeti evaluaciju procesa i
rezultata radionice, odnosno opću ocjenu. Prateći listići za korisnike radionica vođenog
čitanja pripremljeni su kao skala procjene za dojam o izvedenoj radionici, ali imaju i mjesto
za bilježenje osobnih dojmova samih sudionika, kao što su to njihovi kreativni uradci, slike i
prije svega pisane poruke „tebi i meni“, koji su sastavni dio završne zajedničke
izložbe/predstave. Književnost kao medij i čitanje kao uspostavljanje komunikacije ne samo s
drugim, sa svijetom, već i sa samim sobom, procedurom vođenog čitanja značit će visoko
motivirajući čin u jačanju samopoštovanja, unošenju životne želje i zainteresiranosti „rada na
sebi“.
Balans slike koju gledamo i slike koju stvaramo čitajući tekst revolucija je u
komunikacijskoj sredini: od pisanja do slike i od stranice do ekrana te kružnog teksta do slike
u mozgu, do stvaranja vlastitih predodžbi tako važnih za razumijevanje, ljudsku slobodu od
manipulacije informacijama koje ulaze direktno u mozak bombardiranjem slikama. Zato je od
posebne važnosti Proppova (1958) tvrdnja kako u narodnim pričama i bajkama razlikujemo
promijenjive i stalne faktore. Nepromijenjivi predstavljaju osnovne ciljeve, a promijenjivi
puteve njihova ostvarenja. Čitavo njegovo istraživanje čitanja temelji se na radnoj
pretpostavci o postojanju „magijske pripovijetke“18. Likovi i njihova svojstva se mijenjaju, ali
ne radnje i funkcije.
Znači da narodne pripovijetke i bajke imaju svojstvo pripisivanja iste radnje različitim
likovima i zato su one stalni elementi na kojima se može graditi. Opća shema magijskih
pripovijetki mogla bi izgledati kao što Ofra Ayalon prihvaća u svom biblioterapijskom čitanju
– nakon opisa „početne situacije“, jedan lik se udaljuje, a to udaljavanje izaziva neku nesreću,
bilo posredno ili neposredno (zbog kršenja zabrane ili provođenja naredbi). Pojavljuje se
protivnik koji se raspituje o žrtvi, vara je s namjerom da joj našteti. Žrtva ima junaka koji ju
spašava, a oboje imaju „pomagače“ odnosno „dobročinitelje“ spremne da pomognu, ali ih
pritom iskušavaju. Tu junak može reagirati pozitivno ili negativno. Postavljeni su teški zadaci
koje junak mora izvršiti i za to na kraju primiti nagradu. Magijska priča – bajka tako
shvaćena, preko arhetipova definira, izlaže i „prevodi“ osnovne ljudske emocije (strah,
srdžbu, krivnju, tugovanje, sumnju, samoponiženje, povjerenje, smisao i besmisao…) u slike i
likove sa snagom anticipiranja daljnjeg razvoja samog čitatelja. Prema Ofri Ayalon čitanje je
ujedno unutarnja komunikacija. Svaki čitatelj čitajući istovremeno razgovara sam sa sobom,

18
Magijska pripovijetka u talijanskom prijevodu „fabola di magija“, za ruski „bolševnaja skazka“

127
odnosno, odvija se komunikacija između njegovih ega. Stanje ega valja imati pod kontrolom,
u balansu. Najvažnije je postići balans između ega na razini negativnih stanja i prevesti ih u
pozitivne.

Primjerice:

Ljubav - volim Mržnja – ne volim

Sretan Žalostan
Jak Slab
Odmoran Umoran
Hrabar Uplašen
Zadovoljan Frustriran
Darežljiv/velikodušan Ljubomoran
Zajedništvo Usamljenost
Samostalan Zavisan
Opušten Zgrčen

Slika 8. Balans ega prema O.Ayalon

Balans ega je važan kako jedan ego ne bi u potpunosti prevladao. Upravo knjiga je tu
zaštitni sloj koji obavija čitatelja. Iako to nisu vidljivi zidovi, oni su dovoljno čvrsti s
ostavljenim prozorima i vratima za čitateljev uvid i rješenje problema.
Sva istraživanja u ovom radu obavljena su prema Etičkom kodeksu Sveučilišta u
Zagrebu, Članak 16, tj. prema načelu svjesnog pristanka na temelju odgovarajuće
obaviještenosti sudionika. Prava i dostojanstvo svih koji su sudjelovali kao ispitanici u
znanstvenom istraživanju zaštićeni su uz poštovanje njihovih prava u skladu s mjerodavnim
pravilima i standardima. Za provođenje strukturiranih intervjua i ispitivanja dobiveno je
odobrenje, tzv. informativni pristanak nakon što su ispitanicima objašnjeni ciljevi i svrha
istraživanja. Svi dobiveni podaci su anonimni, a rezultati služe isključivo za izradu
doktorskog rada u svrhu unapređenja informacijskih i komunikacijskih znanosti.

128
5.2. Struktura i primjeri radionice vođenog čitanja

Program radionica vođenog čitanja za korisnike narodnih knjižnica uvodi nova

intelektualna, literarna i estetička iskustva, kao i iskustva samopomoći čitanjem za sve dobne
skupine. Ovim programom knjižnica zadovoljava ispunjavanje slobodnog vremena jačanjem
čitateljskih navika, samopoštovanja, kulturnih potreba, razonode i cjeloživotnog učenja svojih
korisnika.
Za ostvarenje posebnih programa poticanja čitanja vođenim čitanjem, potrebno je
omogućiti vrijeme i prostor u okviru knjižnice, dragovoljnost i motiviranost
korisnika/sudionika za kontinuirani rad u radionicama uz njihovo aktivno učešće u razgovoru
o pročitanom te međusobno dijeljenje doživljaja, iskustava i poruka.
Radionice započinjemo opuštajućim psiholingvističkim igrama (primjerice igrom
pogađanja – nadopunjujemo rečenicu od sedam do najviše petnaest riječi). Svaki od sudionika
radionice na započetu rečenicu nadopisuje svoju gradeći tako zajedničku priču. Takve igre
dobre su kao aktivno uvođenje u čitanje i to za sve dobne skupine čitatelja. „Čitanje svijeta
prije čitanja riječi“ – tako će nazvati ovu igru voditeljica posebnih programa poticanja čitanja
(May, 1994.). Uvodne igrice ohrabruju sudionike čitateljske skupine (fokus grupe) da dijele
strategije bazirane na njihovim metakognitivnim znanjima. Razvijaju razumijevanje rečenica i
njihovog osobnog tumačenja, dodavanja značenja, socijalizacije i užitka stvaranja.
Psiholingnvističkim igrama potiče se motiviranost za literaturu i čitanje, posebice kod osoba s
teškoćama čitanja. Samo čitanje (Burgessm, 1984) teče u tri faze:
1. faza prepoznavanja
2. faza kritičkog dijaloga s likovima
3. faza pronalaženja (svog rješenja) – otvaranje i zatvaranje.

Kroz 10 tematskih radionica zaokružuje se pomno odabrana cjelina kojoj je cilj

pomoći osobi, čitatelju, da se suoči s vlastitim problemima:
1. Korak/tema – SNAGA I NEMOĆ
/borba i nemoć u meni, otkud moja snaga, a otkud nemoć?/
2. Korak/tema – SMISAO I BESMISAO
/kakav sam kad mi je dosadno, kakav sam kad mi je sve po volji i raspoložen sam.
Otkud nered i kako „uvesti“ red, zašto se događa nesreća/
3. Korak/tema – POVJERENJE I SUMNJA

129
 /istina nasuprot laži, kako jačati osjećaj uzajamnog povjerenja i podrške/
4. Korak/tema – POŠTENJE I SAMOPONIŽENJE
/tko sam Ja, moje „dobro“ i „loše“ Ja, kako jačati samosvijest i samokritičnost
5. Korak/tema – BLAGOST I SRDŽBA
/što me najviše ljuti, kako „zatvaram“, kontroliram svoju srdžbu i pretvaram ju u
blagost/
6. Korak/tema – SIGURNOST I STRAH
/sučeljavanje sa strahom i pronalaženje putova u sigurnost, kako pobijediti svoje
strahove/
7. Korak/tema – NEDUŽNOST I KRIVNJA
/ojačati moralnu svijest, praštati sebi i drugima, kakav sam kad nešto obećam, a ne
održim obećanje/
8. Korak/tema – RADOVANJE I TUGOVANJE
/snažiti se za gubitke u životu, kakav sam kad sam tužan, što je za mene sreća/
9. Korak/tema – CILJ I BUDUĆNOST
/što je vrijedno u životu, kako se zamišljam u budućnosti/
10. Korak/tema – LJUBAV I PRIJATELJSTVO
/što je potrebno za prijateljstvo, kakav san sanjam, imam li svoj san, kakav sam
prijatelj, što je to zajedništvo/.

Prvi cilj u izvođenju jedne od ovih tema je identifikacija kao najvažniji od svih
procesa, jer ako do nje ne dođe, ne mogu se izazvati ni ostali procesi. Čitatelj uvijek sebe
stavlja u središte priče, uživljavajući su kroz nju u lik ili situaciju sličnu njegovoj, a to je prvi i
glavni ulazni korak u proces terapijskog djelovanja čitanja. Iako je pristup problemima
individualan ili zajednički, svim članovima unutar grupe glavne arhetipske teme koje se
obrađuju uvijek su suprotstavljene: one loše koje želimo savladati nadvladavaju se onim
poželjnim, primjerice snaga – nemoć, smisao – besmisao. Svaka radionica ciljanog čitanja
započinje psihološkim igrama, vizualizacijom zadanog problema i uvođenjem u pripremu za
čitanje kako bismo ostavili efekte vanjskog svijeta (gužva u javnom prijevozu, nervoza zbog
kašnjenja i ostale brige i problemi) jer moramo osigurati vrijeme opuštanja i maštanja. Nakon
toga krećemo u razradu cilja našeg čitanja razgovorom i pričama na temu iz našeg osobnog
iskustva. Taj je proces projekcija u kojoj čitatelj sebe i svoje osjećaje projicira u lik s kojim se
identificirao i tada na siguran način, ispitivanjem vlastitog i tuđeg ponašanja njegovim očima
ispituje vlastite stavove i reakcije drugih ljudi. Taj dio vođenog čitanja jest mjesto

130
intervencije, „ulaska u tekst“, da bi uslijedio sljedeći korak katarze – dijeljenje emocija s
likom s kojim se identificiramo, pri čemu čitatelj doživljava emocionalno rasterećenje i
olakšanje. Na kraju onaj najvažniji korak – uvid, kada kroz konflikte u priči čitatelj može doći
do uvida u vlastiti problem, što može biti ključ za njegovo rješenje, odnosno podijelit će
„poruke tebi i meni“, korisne savjete i modele rješavanja problema cijeloj grupi.
Deset predviđenih koraka, odnosno tematskih radionica, čini cjelinu, stoga sudionici
obvezatno prolaze svih deset tema.
Cilj i smisao predviđenih deset radionica vođenog čitanja jest stavljanje u središte
pažnje deset središnjih tema emocija i sjećanja te nihovo moralno-etičko povezivanje. Prva
strategija programa vođenog čitanja u radionicama je kombinacija i integracija kreativnih
susreta s knjigom i čitanjem u narodnoj knjižnici uz voditelja, knjižničara.
Druga strategija je razvijanje čitateljskih vještina, kao i vještina samopomoći i
uzajamne pomoći u danom socijalnom i kulturnom okruženju.
Planiranom i pripremljenom raspravom o pažljivo odabranom literarnom tekstu u
radionicama vođenog čitanja knjižničar može pomoći korisnicima/sudionicima u
razumijevanju vlastitih i tuđih osjećaja i ponašanja, te snaženju mehanizama sučeljavanja sa
stresom. Takve su radionice popraćene grupnim raspravama, popratnim pisanjem ili crtanjem,
potaknute tekstom. Razgovor o njemu može dovesti do smanjenja emocionalne napetosti, tj.
može djelovati preventivno u sučeljavanju sa stresom.

Slijede primjeri ciklusa od deset radionica na teme:

1. STRAH
2. SNAGA I NEMOĆ
3. SMISAO I BESMISAO
4. SUMNJA I POVJERENJE
5. POŠTENJE I SAMOPONIŽENJE
6. BLAGOST I SRDŽBA
7. NEDUŽNOST I KRIVNJA
8. RADOVANJE/TUGOVANJE
9. CILJ I BUDUĆNOST
10. LJUBAV I PRIJATELJSTVO

131
1. Primjer radionice na temu „strah“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: knjižnica
Oblik rada: rad u grupi s 12 sudionika (maksimalno 15 sudionika)
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: knjiga i/ili drugi medij sa književnim zapisom, pribor za pisanje,
pribor za likovni izražaj, multimedijski opremljen studio pri knjižnici
Cilj vođenog čitanja: sučeljavanje sa strahom i pronalaženje putova u sigurnost
Izvedba: Grigor Vitez, Strah
Voditelju bi mogao koristiti sljedeći naputak:
Svaki sudionik na papirić napiše gradaciju svojih strahova od 1 do 5. Uspoređujemo u skupini
svoje strahove i njihove gradacije, izrađujući skalu strahova grupe.
Primjerice, skala straha može izgledati ovako (može i drugačije):
1. STRAH OD MRAKA
2. STRAH OD OSAMLJENOSTI (ostati sam npr. kod kuće)
3. STRAH OD LETA ZRAKOPLOVOM
4. STRAH OD BOLI
5. STRAH OD SMRTI
-
-
-

Slijedi čitanje pjesme Strah i nakon toga razgovor kako pobijediti strah, odnosno što i tko je
sve sigurnost.
Na papirić pišemo svoje „sigurnosti“ i njihove gradacije.
Primjerice:
- sigurnost je mama
- upaljeno svjetlo
- upaljen televizor i to jako glasno
- policajac
- deka preko glave

132
Radimo križaljku parova i upisujemo:

STRAH SIGURNOST
mrak svjetlo
sam mama
zrakoplov glazba
bol telefon
smrt televizor
… radio
… prijatelji
… susjedi

Dokumentacija: (papirići – skale straha i sigurnosti te poruke tebi i meni)

Primjerice: Sudionik - Bojana (10 god.)
„Kad te strah i sam si, otvori glasno, jako glasno radio i pjevaj“.
Sudionik – Tomislav (11 god.)
„Mislim da se strah liječi odrastanjem, što si veći, strah se sve više smanjuje, treba
biti strpljiv“.

2. Primjer radionice na temu „snaga i nemoć“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Materijal: knjiga J. B. Singer Ole i Trufa, blok za crtanje, pastele, flomasteri
Glavni zadatak (cilj): Osvijestiti pojmove i osjećaje za snagu nasuprot osjećaju nemoći. Osim
snage izvan nas, postoje i snage u nama samima kojima raspolažemo, kojima upravljamo,
koje možemo jačati ili slabiti po svojoj volji (napor, izdržljivost, mudrost, pomaganje sebi i
drugima itd.). Valja nam premostiti nemoć i odgovoriti na pitanje – otkuda moja snaga, a
otkuda nemoć.

133
Kratak opis izvedbenih aktivnosti: tema je izvedena četiri puta. Radionice su započinjale
uvodnim razgovorom – asocijacije na snagu i nemoć
- Kad kažem SNAGA, najprije pomislim na…
- Kad kažem NEMOĆ, najprije pomislim na…

Zatim je odigrana tematska igra opuštanja u „Led i vatra“ uz vizualizaciju lišća na drvetu.
Požar je, list si na drvetu, zima je i sve je smrznuto.
Naptuci voditelju: pojasniti da se životni interesi i doživljaji stvarnih osoba često u nekim
elementima preklapaju s interesima doživljaja glavnih junaka. Slijedi čitanje i „ulazak u
priču“ crtanjem, pisanjem svog osjećaja straha, snage, moći i nemoći. Nakon priče uslijedio je
razgovor o ovoj bajkovitoj priči – što se to događa s junacima priče; u čemu su slični s
osobama iz tvoje okoline; bi li nešto mijenjao u toj priči? Što?
Svi su sudionici aktivno sudjelovali. Ostaje brojna dokumentacija: crteži sa zapisanim
porukama samopomoći – poruka tebi i meni.
Primjerice: Sudionik – Irma (78 god.)
„Život je pun avantura. Snaga je u samom čovjeku, a ne u nekim kutijama. Slabost
je u jednu ruku život, jer kada si star život ti donosi puno problema, ali i snagu, i to u
iskustvu.“

3. Primjer radionice „smisao i besmisao“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni, glazbeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: knjiga Luke Paljetka, Miševi i mačke naglavačke (pjesma Mačka i
glasovir), pribor za pisanje, blok i pribor za crtanje, glazbeni instrument – glasovir
Glavni zadatak (cilj) bio je utvrđivanje odnosa smisla i besmisla
Radionice su izvođene su uz glazbenog terapeuta.
Kratki opis izvedbenih aktivnosti: Uvodni razgovor u temu bio je pojašnjenje pojmova
„smisleno“ i „besmisleno“, a uvodna igra je krenula iz početne rečenice. Iz zadnje riječi u
rečenici sljedeći sudionik napisao je svoju rečenicu, a sljedeći opet iz njegove. Uslijedilo je
čitanje „pjesme“ koja je iz besmisla dobila svoj smisao, a zatim su sudionici čitali pjesmu
134
Mačka i glasovir uz pratnju glasovira (glazbenog terapeuta). Sudionici su izvrsno prihvatili
ovu radionicu. Uživivši se u tematiku priče i sami su se probali naći u ulogama mačke i miša
na tipkama glasovira (jedni su svirali kao mačka u paru s drugima koji su bili miševi, odnosno
„svojim repom“ nadomještali glasovirsku potrganu žicu).
Dokumentacija : zapisi smisleno/besmislene pjesme, crteži i obvezatna poruka samopomoći
Primjerice: Sudionik – Hena (12 god.)
„Miš je platio za svoju nekreativnost tako što je svojim repom popravio klavir.“
Sudionik – Slaven (19 god.)
„Kad nešto ne možeš prepoznati ili ti se čini da nema smisla, pogledaj kroz prozor i
niži pjesmice i brojalice dok te neka ne razveseli i odvede do smisla – budi kreativan.“

4. Primjer radionice na temu „povjerenje/sumnja“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni, glazbeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: knjiga Ivana Kušana, Lažeš Melita; blok i pribor za pisanje i crtanje
Glavni zadatak/cilj: temom prijateljstva u smislu povjerenja i neprijateljstva u smislu
nepovjerenja otvoriti razgovor o istini i laži, pobijediti sumnju, stid, jačati osjećaj povjerenja u
sebe, svoje sposobnosti i istodobno biti podrška drugima da razviju povjerenje u sebe.
Kratak opis izvedbenih aktivnosti: uvodnim razgovorom na temu govorimo što je za nas
neuspjeh ili gubitak, da li nam se događa da budemo izolirani od drugih. Što činimo kad
želimo da nam netko postane/ostane prijatelj? Zatim slijedi igra „pilotiranja“ u kojoj se
sudionici zavezanih očiju daju voditi pilotu preko prepreka. Nakon igre slijedi je razgovor:
Kako si se osjećao dok si imao zavezane oči? Jesi li se plašio i čega si se plašio? Kako si se
osjećao kao „pilot“? Jesi li se bolje osjećao kao pilot ili vezanih očiju? Slijedi čitanje ulomaka
iz knjige, „ulazak u tekst“ s pisanim i nacrtanim komentarima na temu laži, zaobilaženja
istine, porukama Melitinom ocu.
Dokumentacija: crteži i zapisi poruka tebi i meni

135
Primjerice: Sudionici – Ermin (9 god.)
„Prijateljstvo je najveća istina. Ljudi trebaju provoditi vrijeme zajedno i u istini,
imati jedni u druge povjerenja.“
Marija G. (10 god.)
„Kad meni mama kaže da izmišljam, ja uvijek priznam iako se baš i ne sjećam da
li je to laž ili istina. Moja mama ne prepoznaje uvijek moju istinu zato jer je to dječja
izmišljena i zamišljena istina.“
Adna (24 god.)
„Ako želiš steći pažnju, ne čini to lažima, već razgovorom.“
Svi sudionici su aktivno sudjelovali i prokomentirali svoje situacije kad su iz nekog razloga
„zaobilazili istinu“.

5. Primjer radionice na temu „poštenje i samoponiženje“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu i knjižnica u Sarajevu (Resursni centar)
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: knjiga G.Viteza, Ogledalce; kolaž papir, škarice, ljepilo, blok i pribor
za crtanje
Glavni zadatak (cilj): jačati samosvijest i samokritičnost
Kratki opis izvedbenih aktivnosti: u uvodnom razgovoru držimo „ogledalo“ i pitamo se tko
smo mi, suočavamo se s nama samima, svjesni da imamo po nekoliko lica: jedno lice za sebe,
drugo za bliske prijatelje, treće za „neprijatelje“, četvrto za susjede i strance. Uvodna igra je
uz glazbenog terapeuta i svi sudionici glume životinje u šumi koje se bude, svaka na svoj
način, uz ispuštanje tonova i glasova. Slijedi čitanje priče Ogledalce te izrada naše slike u
ogledalu od kolaž-papira onako kako vidimo sebe. Zatim se „kolaž ogledala“ stave u jednu
košaru ili u kapu i podijele nasumice sudionicima koji moraju prema slici prepoznati čija je to
slika u ogledalu. Sudionici su odmah prihvatili temu, prepoznavali su i upoznavali jedni druge
posredno preko svojih nacrtanih odraza u ogledalu. Kod pogrešaka „vlasnici“ slike u ogledalu
pronašli su svoje ogledalo i pojasnili po čemu znaju da je to baš njihov odraz. Uz odgovore na

136
pitanja: Je li to stvarno tvoja slika? Je li uvijek takva? Kakva je onda? Kakva je češće? Što
činiš da bi tvoja slika bila drugačija?
Dokumentacija: crteži i „kolaži ogledala“
Primjerice: Sudionik – Suzana (18 god.)
„Ja imam dva ogledala i dvije slike; s jedne strane je dobra, a s druge strane
zločesta. Pokušavam se okrenuti na dobru stranu, jer ona donosi sreću i radost. Želim da moji
mama i tata uvijek gledaju sliku s dobre strane.“

6. Primjer radionice na temu „blagost i srdžba“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: priča Ružno pače, Ljut kao ris i Tadijanovićeva pjesma Nosim sve
torbe a nisam magarac, blok za crtanje i pisanje
Glavni zadatak (cilj): spoznati da je ljutnja prirodni osjećaj koji samokontrolom stišavamo i
umanjujemo grubost.
Kratki opis izvedbenih aktivnosti: u uvodnom razgovoru učimo razlikovati blagost i grubost,
dobročinstvo i srdžbu. Usput na papiru podijeljenom na dva dijela (slikom ili samo bojom) s
jedne strane bilježimo blagost, a s druge srdžbu, onako kako ju zamišljamo ili doživljavamo.
Srdžba ili mržnja kao složeni osjećaj skupljen je u nekom stvarnom ili izmišljenom
neprijatelju, ljutimo se, gužvamo papiriće u uvodnoj igri i gađamo se njima da bi na kraju
smirili svoju ljutnju u zajedničkoj kolaž slici na kojoj se prepoznajemo u bojama s kojima
smo označili svoju srdžbu. Čitamo tekstove i stihove uz glazbenu kulisu gdje nam glazbeni
terapeut ilustrira „igru potopa“, od izvora preko kaskada do mirnog jezera. Sudionici su se
osobito dobro uklopili u suradnji čitanja teksta, pronalaženja situacija iz glazbene kulise u
samom tekstu i poistovjećujući ih sa svojim emocijama..
Dokumentacija: zajednička kolaž slika i poruke tebi i meni.

137
Primjerice: Sudionik – Darjan (8 god.)
„Ne treba svaljivati svoju ljutnju na druge, jer onda i nevini stradaju. Ako si jako
ljut može ti pomoći riječ 'oprosti'. Mene najviše naljute moji prijatelji, ali im ja to nikad neću
pokazati, već se pravim da mi to nije važno.“

7. Primjer radionice „nedužnost i krivnja“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: priča Carevo novo ruho, pisaći i crtaći pribor
Glavni zadatak (cilj): jačati moralnu svijest, praštati sebi i drugima
Kratki opis izvedenih aktivnosti: uvodni razgovor u temu – laskavci, umišljenost, tužibaba.
Uvodna igra: publika komentira jednog šetača iz skupine s: „Car je gol!“, a on se mora nositi
s time. Slijedi čitanje priča uz ubacivanje komentara, zatim crtanje svoje priče na temu
otkrivanja laži, laskavosti… Car je gol.
Dokumentacija: crteži i poruke tebi i meni
Primjerice: Sudionik – Vedrana (32 god.)
„Ne treba biti naivan kao car jer ćemo ispasti glupi. Treba se suočiti sa samim
sobom i priznati svoje slabosti. Male krivice mogu se i oprostiti, zaboraviti bez kazne.“
Sudionici su prepoznali karakterne negativnosti: laskavost, umišljenost i poistovjetili ih s
glupošću i neprihvatljivošću.

8. Primjer radionice „radovanje/tugovanje“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj

138
Upotrijebljeni materijal: knjiga O.Wildea, Sretni princ i I. B. Singera, Ole i Trufa.
Glavni zadatak (cilj): suočiti se s gubitkom u životu. Prepoznati i prihvatiti suprotstavljene
emocije kao činjenicu i obvezatne sastavnice života.
Kratki opis izvedbenih aktivnosti: u uvodnom razgovoru svatko od sudionika ispriča što ga
raduje, a što žalosti. Definiraju se teme nezadovoljstva, tuge i radosti. Kao uvod u igru imamo
snjegovića koji se uz glazbenu kulisu „gradi“ i „razgrađuje“ uz sudjelovanje svih sudionika.
Slijedi čitanje uz pisanje komentara na ključnim mjestima gdje se netko iz skupine može
poistovjetiti s likom ili situacijama, „ulaženje u tekst“ izražava se bojom trenutnog osjećanja.
Završni razgovor vodi se prema upitima voditelja: „S kojim likom iz priče nalaziš najviše
sličnosti? Kad bi mogao dodati ili izostaviti neki lik iz priče, koji bi to lik bio i zašto? Kako bi
onda završila priča? Sudionici su aktivno sudjelovali u igri i razgovoru nakon pročitane priče
pojašnjavajući pojmove tuge, rastanka, gubitka, ili prepričavajući svoje nacrtane i napisane
poruke tebi i meni.
Primjerice: Sudionici – Mirjana (63 god.)
„I oblak može biti tužan, zato što se sudario s drugim oblakom, ili opet biti sretan
zato što se sudario s drugim oblakom, ali u oba će slučaja pustiti suzu.“
Tomislav K. (15 god.)
„Ja imam lijek za tugu i žalost, ja ih mogu pobijediti loptom, odem na igralište,
trčim, nabijam loptu i mislim da je to najzdravije.“

9. Primjer radionice „cilj i budućnost“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: indijska Priča o mudracima i slonu, H. C. Andersen, Ružno pače
Glavni zadatak (cilj): pojmovima – uspjeh, dostizanje cilja, buditi optimizam i nadu u
budućnost te jačati samopouzdanje.
Kratak opis izvedbenih aktivnosti: uvodni razgovor gdje govorimo o svojim željama i
zamišljajima budućnosti nastavljamo igrom balona (cilj je što duže zadržati svoj balon u zraku
dok te drugi ometaju). Slijedi čitanje indijske narodne priče i „ulazak u tekst“ kada sebe

139
smještamo u poziciju mudraca koji, opipavajući samo dio slona, opisuju o čemu se radi.
Nakon priče razgovaramo o tome kakvi smo bili, mijenjamo li se, pretpostavljamo li kakvi
ćemo biti. Cijela skupina izmjenjuje iskustva, savjete i uočava da ima iste ciljeve i iste
probleme pri ostvarenju tih ciljeva kao i drugi u grupi.
Dokumentacija: crteži i poruke na nacrtanom obrisu vlastite ruke – na dlanu je ispisan cilj, a
na prste svakog od sudionika upisujemo svoj savjet kako doći do postavljenog cilja.
Neki od primjera:
„Moj cilj je biti bogat.“
„Moj cilj je biti lijepa i poznata.“
pisalo je na nekim dlanovima, a na prstima su se našli ispisani odgovori:
„Nikada nemoj pomiješati red i nered.“
„Pazi na oholost.“
„Ako želiš sreću, ne traži je u bogatstvu i ljepoti, već u sebi.“
„Ne traži izvan sebe jer sve je u tebi.“
Sudionici su nesebično dijelili svoje savjete na postavljene ciljeve, a primatelji savjeta
komentirali su jesu li im ti savjeti prihvatljivi. Ako da, zašto? Ako ne, zašto?

10. Primjer radionice „ljubav i prijateljstvo“

Voditelj: knjižničar
Mjesto: Gradska knjižnica u Zagrebu
Oblik rada: rad u grupi s 15 sudionika
Vrijeme trajanja: 120 minuta
Osnovne aktivnosti: književni, pismeni i likovni izražaj
Upotrijebljeni materijal: knjiga Danijela Dragojevića Bajka o vratima; ženski šal kao hvatač
snova, blok i pribor za pisanje
Glavni zadatak (cilj): biti spreman na primanje i davanje emocionalne podrške kroz
prijateljstvo, solidarnost, ljubav prema biljkama, životinjama, a ne samo prema ljudima.
Kratak opis izvedbenih aktivnosti: kratak uvod na temu o „Mojoj prvoj ljubavi“, „Mojim
krugovima bliskosti“… Razgovaramo o našim najvećim izvorima snage, našim pomagačima i
istovremeno ih ispisujemo na dugačku vrpcu papira nastavljajući jedan od drugog. Zatim
igramo uvodnu igru u čitanje – hvatanje snova u šal. Ukoliko su dobri i želimo ih ponovo
sanjati, zadržavamo ih ulovljene u šal, a ako su loši, snažno istresemo, da se nikad ne ponove.

140
Krećemo u čitanje u krug jer je upravo knjiga Bajka o vratima idealna za više prekida čitanja i
„ulazaka u tekst“ kad se princu iz sna sanjača/bajke, iz različitih profesija i uloga želi pomoći
da stigne do svog cilja – otvori vrata, jer prinčevi ne otvaraju vrata, to drugi rade za njih.
Sudionici su kroz „hvatač snova“ podijelili svoje dobre i strašne snove, a nakon svakog
ulomka pročitanog teksta pokušali dati odgovor grupi i sanjanom princu kako da otvori vrata.
Dokumentacija: poruke tebi i meni
Primjerice: Sudionici – Lamija (14 god.)
„Prijatelj treba uvijek biti tu za tebe, bez obzira na sve. Ali također trebaš i ti biti tu
za njega. Prijateljstvo je tvoje svijetlo u tami.“
Tereza (59 god.)
„Lijepa riječ, kao ljubav i dobronamjernost, otvara sva vrata. Budi dobronamjeran,
budi prijatelj“.

Ovo je ujedno bila završna i po mnogim ispitanicima najkatarzičnija radionica u kojoj

su na kraju izloženi svi naši „krugovi bliskosti“. Uslijedila je završna svečanost gdje su
izloženi svi pismeni i likovni radovi s prijašnjih radionica. To je bila ujedno prigoda da se uz
osvježenje (sponzorirane grickalice, sokove i slatkiše) prokomentira cijeli krug događanja i
cijeli ritam čitanja od prve radionice straha – i doslovnog, preko radionica upoznavanja sebe i
drugih, ali i otkrivanja mogućnosti što ih nudi knjiga i vođeno čitanje. Cijeli program nazvali
smo Slike mog života, kad se radilo o odraslima i starijim osobama i Korak po korak do
odrastanja, kad su u pitanju mladi i djeca. Pokazalo se da su književna djela dobro
preventivno sredstvo koje pomaže ljudima svih dobi iskazati, doživjeti i proživjeti vlastite
emocije, kao i jačati mehanizme za suočavanje sa stresnim situacijama. Tijekom svih
radionica ugođaj je bio opušten, prijateljski i pun međusobne potpore. Voditelj je nastojao
osnovne ljudske emocije i misli predstaviti tako da ih sudionici/čitatelji prihvate kao prirodne
i to u smislu pobuđivanja uvijek onog dobrog i ispravnog nad onim lošim i pogrešnim. Iako se
osnovne teme i preporučena djela ponavljaju, sam tijek radionice i prepoznavanje problema
kod čitatelja ovisi o mogućnostima, znanju i afinitetu voditelja vođenog čitanja. Knjižničar
treba ponuditi higijenu čitanja, redovito čitanje sebi, drugima ili jednostavno svom kućnom
ljubimcu, svom psu. Naime, vrlo često sam biblioterapijski proces doživljavamo čitajući
spontano i zato je dobar način da radimo čitanjem na rješavanju svojih problema.

141
5.3. Tijek istraživanja

Namjera nam je da empirijskim istraživanjem prikažemo način na koji djeluje proces

komunikacije s književnim djelom u doživljajnom svijetu čitatelja. Vođeno čitanje je tako
primijenjeno na dvije dobne skupinu djece i odraslih. Prvu grupu čine djeca od 5. do 7.
razreda osnovne škole, a drugu djeca 7. i 8. razreda osnovne škole. Odrasli su raspoređeni u
grupu od 18 do 40 godina i grupu od 65 do 80 godina.
Ispitanici su bili upućeni od strane svog nastavnika – odgajatelja i gerontologa,
odnosno pojedinačnim upitom za sudjelovanje u procesu provođenja vođenog čitanja. U tu
svrhu priređen je specifičan biblioterapijski program usklađen s njihovim prioritetnim
osobnim (adaptacijskim) problemima s jedne strane, i s njihovim ranim čitalačkim navikama i
estetskim preferencijama s druge strane.
Predviđeni su bili sljedeći zadaci:
1. Ispitanici se javljaju informacijskoj službi KGZ-a, Gradske knjižnice (osobno
voditelju vođenog čitanja Lj. Sabljak).
2. U prvom kontaktu knjižničar-informator, voditelj (autor), izvodi inicijalni intervju
u trajanju od 10 minuta o preferencijama i problemima ispitanika, kao polazišta u
preliminarnoj selekciji preporučne literature.
3. Istom ovom prilikom dobivaju se sljedeće informacije: (a) o estetskim
preferencijama ispitanika, (b) o ranijim čitalačkim navikama i iskustvima, kao i o
(c) očekivanjima od planiranog čitanja (intervencije). Nakon obavljenog razgovora
formiraju se grupe, vrši se izbor djela i dogovor za naredni susret s autorom (ciklus
od 10 tematskih susreta – koraka).
4. Drugi kontakt ispitanika s voditeljem znači vođenje drugog
(evaluativnog/popratnog) intervjua u vezi stečenih iskustava i percipiranih efekata
izvedenog programa. Tom prilikom prema želji učenika autor ostaje u
savjetodavnom kontaktu s učenikom u smislu daljnjeg biblioterapeutskog vođenja
u izboru preporučenih literarnih djela.

142
5.3.1. Opis mjernog instrumentarija

Prema naprijed navedenom nacrtu evaluacijskih mjerenja, primijenjena je baterija

testova (adaptirano od Baràth) sa sljedećim subtestovima:
1. Skala kreativnih interesa i profesionalnih aspiracija (adaptirano od Torrance)
2. Test literarne maštovitosti (tipa R. A. T., Remote asociation Test, Mednick)
3. Test literarne senzibilnosti (semantičke memorije na pročitano djelo)
4. Testovi literarne senzibilnosti u sustavu ukupno 7 skala samoocjene vlastitih
reakcija na pročitano djelo (Likertova ljestvica19)

Mjerni instumentarij bio je priređen u obliku tiskanih obrazaca s odgovarajućim

podtekstovima i skalama procjene.

Postupak testiranja je izveden s eksperimentalnom (E-grupom) i kontrolnom grupom

(K-grupom) prema eksperimentalnom nacrtu istraživanja:
E-grupa: Predtest BT-program Postest
K-grupa: Predtest Ø Postest

Prva testiranja su izvedena tijekom svibnja 2013. godine, a druga tijekom svibnja
2015. godine. U međuvremenu, članovi eksperimentalnih grupa, fokus grupa, bili su uključeni
u naprijed opisani biblioterapijski (BT) program s ukupno 10 grupnih sastanaka svake grupe.
U istom razdoblju članovi K-grupe nisu bili posebno kontaktirani od strane voditelja
programa.

5.3.2. Varijable empiričke validacije

Empirička validacija ogleda izvedena je s baterijom od ukupno 15 varijabli. To su:

SPOL Spol M/Ž

DOB/RAZRED Dob sudionika/razred učenika (III, IV)
TOISUM Ukupno bodova u Skali „Kreativnih interesa“

19
Likertova ljestvica daje mogućnost ispitanicima da stupnjevito odrede svoje slaganje ili neslaganje s nekom
izjavom. Svaki odgovor ispitanika se boduje na odgovarajući način, a onda se sabiranjem bodova za svaku
tvrdnju dobija ukupni skor koji izražava stav ispitanika – pozitivan ili negativan

143
 LITMAST Literarna maštovitost (fluentnost u testu RAT)
LITOSJR Literarna osjetljivost (fluentnost u opisu zadnje pročitanog djela)
LITOSJO Estetski izražaj (ocjena nezvisnih/“blind judges“ o estetskoj
kvaliteti opisa pročitanog djela)
TESTLO 1 Samoocjena „užitka čitanja“
TESTLO 2 Ocjena „zanimljivosti djela“
TESTLO 3 Ocjena „značenja (smislenosti“ djela za sebe kao čitaoca)
TESTLO 4 Samoocjena za „maštanje (predočavanje) tijekom čitanja“
TESTLO 5 Ocjena za pobuđene „emocije (osjećanja) tijekom čitanja“
TESTLO 7 Ocjena „moralnog rezoniranja tijekom čitanja“
TESTLO 8 Ocjena „poistovjećivanja s nekim likovima“
TESTLO 9 Ocjena za „osjećaj odbojnosti prema nekim likovima“
TESTLO 10 Ocjena za „osjećaj nježnosti (motiva zaštite i njega) prema
nekim likovima“.

5.3.3. Rezultati kvalitativnih i kvantitativnih analiza

Za evaluaciju djelotvornosti programa primijenjen je poseban upitnik nazvan Test

TESTLO 10 (Baràth, 2009). Upitnik se sastoji od 24 pitanja kojima je zadaća ispitanika da na
Likertovoj ljestvici svjedoči o rasponu, jačini javljanja niza emocija. Test TESTLO 10
pokazuje se kao pouzdano kriterijsko mjerilo za odmjeravanje emocionalnih i moralnih skala
općenito. Pouzdanost TESTLO 10 ustanovljena je u rasponu prihvatljivih statističkih
standarda (Cronbachovi koeficijenti pouzdanosti, računati „split-half“ metodom, a nadilaze
statističku vrijednost Alpha >90).
KOEFICIJENT POUZDANOSTI 38 ČESTICA
ALPHA = .8326 STANDARDIZIRANI ITEM ALPHA = .8507

144
Tablica 2. Završni rezultati multivarijantne diskriminativne analize prediktora u samo-
selekciji sudionika za biblioterapijski postupak

Akcija Var Wilksov Sig. Naziv

korak uključenja in Lambda
1 DOB 1 .90643 .0219 Godine (10-80 godina)
2 LITMAST 2 .84154 .0103 Literarna maštovitost (test I.)
3 TESTLO8 3 .76601 .0029 Identifikacija s likovima (Test I-8)
4 TESTLO1 4 .73305 .0028 Užitak čitanja
5 TESTLO7 5 .71715 .0043 Moralno vrednovanje (Test I-7)
6 SPOL 6 .69628 .0052 Spol sudinika (1=M, 2=Ž)

Kanoničke diskriminantne funkcije

Pct Kum Kanonička Post Wilksov
Fnk Eigenvalue Varijance Pct korel Fnk Lambda Hi-kvadrat DF
Sig
: Ø .6963
1* .4362 100.00 100.00 .5511 18.462 6 .0052

Tablica 3. Standardizirani koeficijenti kanoničke diskriminativne funkcije

FUNKCIJA
SPOL -.35914
DOB .77165
LITMAST .52384
TESTLO1 -.48836
TESTLO7 .38121
TESTLO8 -.55710

145
 Sudionici fokus grupa, čitatelji koji su se uključili u eksperimentalni program vođenog
čitanja bili su većinom:
(a) čitateljice, (b) učenice iz petog, šestog, sedmog i osmog razreda osnovne škole, te starije
žene (63.-78. god.) (c) s natprosječnim rezultatom u testu literarne maštovitosti, (d) s
izraženijom estetskom kritičnošću/distancom prema literarnom djelu, (e) s izraženijim
kriterijima moralnog vrednovanja/razmišljanja tijekom čitanja, (f) s manje poistovjećivanja s
nekim od likova u zadnje pročitanom djelu.

Tablica 4. Centroidi grupa

Grupa FUNKCIJA Naziv

Ø -.44637 Kontrolna grupa
.1 .94234 Eksperimentalna grupa

Na temelju gornjih tablica vidljivo je da je raspon u skupinama sudionika

eksperimentalne i kontrolne grupe bio od 10 do 80 godina. Tijekom testiranja utvrđen je visok
stupanj postignute identifikacije s likovima i situacijama u čitanom književnom predlošku bez
obzira na dob. Isto su pokazali i testovi literarne maštovitosti. Uočene razlike pri analizi su
kod kontrolne grupe, posebice kod literarne maštovitosti.
Uočene razlike pri analizi (posttestova) testiranja nakon svake od radionica i nakon
svih deset radionica, govore u korist E-grupe, nad K-grupom u osvajanju svih emocionalnih
mehanizama samopomoći.

146
Tablica 5. Prosječni rezultati sudionika programa vođenog čitanja (N=56) na kriterijskim
mjerilima testa TESTLO 10 prije i poslije završetka programa

Kriterijska mjerila Prosječne vrijednosti na skalama TESTLO 10

Prije Poslije t-testovi
(n=53) (n=53) Promjene
1. Nemoćnost 3,81 2,60 5,82***
2. Besmisao 4,83 3,08 5,46***
3. Nepovjerenje 3,70 2,83 3,34**
4. Traženje istine (o sebi) 3,45 2,94 2,00**
5. Srdžba 4,30 3,66 2,22**
6.Strah 3,81 3,02 3,64**
7.Krivnja 3,00 2,49 1,91*
8.Tugovanje 3,38 2,13 5,88***
9. Usmjerenje na prošlost 3,11 2,36 3,45***
10.Usmjerenje na mržnju 3,64 2,83 3,41**

Gdje (***)p<001; (*)p<05 za razine rizika statističkog zaključivanja

Tablica donosi glavne statističke zaključke multivarijantnih analiza promjena
sudionika (n=56) na ljestvici ukupnih bodova iz testa TESTLO 10 prikupljenih za razdoblje
prije i poslije programa vođenog čitanja u radionicama.

Sljedeći statistički prikazi (Tablica 6.) pružaju pregled promjena sudionika radionica
prema pozitivnim vrijednostima u kriterijskim ljestvicama testa, prema nacrtu mjerenja prije i
poslije TESTLO 10.
Tablica 6. Koeficijenti čitateljskih „dobitaka“ sudionika programa vođenog čitanja
Mjerila TESTLO 10 Koeficijenti promjena u z-vrijednostima i postocima
(%)
Djeca i mladi Odrasli i stariji F-test razlika
(n=41) (n=15) među grupama
(z)* (z)* (%)** (p)
1.Samosnaženje .46 +18% .48 +18% .14 .87
2.Nalaženje smisla .54 +21% .69 +25% .24 .62

147
3.Povjerenje .22 +9% .70 +26% 2.11 .15
4.Slika o sebi, Poštenje .16 +6% .32 +13% .91 .34
5.Blagost .16 +6% .60 +23% 1.49 .23
6. Sigurnost .26 +10% .24 +9% .03 .86
7.Nedužnost .17 +7% .14 +6% 1.64 .21
8.Radovanje .41 +16% .38 +15% .07 .79
9.Cilj i budućnost .24 +9% .35 +14% .00 .95
10.Ljubav .22 +9% .47 +18% 1.13 .29
Sveukupno: .35 +13% .49 +19% .32 .73

Gdje su:
*z-vrijednosti promjena računate prema jednadžbi: ((stanje X prije) – (stanje Y poslije) / SD
prije za cijelu skupinu)), koja daje statističko mjerilo relativnog individualnog pomaka
sudionika od njihova početna položaja na psihometrijskim ljestvicama TESTILO 10 u
kvantitativnim terminima z-vrijednosti;
**postotne vrijednosti (%) očitovani prema konvencionalnim statističkim tablicama
„pomaka“ promatrane skupine u statistički očekivanim jedinicama, prema jednadžbi A = area
from mean to x/sd, u postocima (%) (prema Guilford 1965, Appendix B).
I konačno, sljedeći statistički sažeci (Tablica7.) govore o jednoznačno pozitivnim učincima
programa vođenog čitanja na sudionike različite dobi.

Tablica 7. Koeficijenti „dobitaka“ sudionika programa vođenog čitanja prema dobi

Koeficijent promjena u z-vrijednostima i postocima (%)

Mjerila TESTLO- Djeca Tinejđeri Mladi Odrasli Stariji
10 (10-12) (13-18) (19-24) (25-50) (51-80)
(n=12) (n=13) (n=13) (n=10) (n=8)
(z)* (%) (z)* (z)* (z)* (z)*
(%)** (%)** (%)** (%)**

1.Samoosnaženje .48 18% .17 7% .63 27% .70 .31

26% 12%

148
2.Nalaženje smisla .26 10% .73 27% .82 29% .52 .40
20% 15%
3.Povjerenje .10 4% .23 10% .58 22% .38 .38
15% 15%
4.Slika o sebi, .09 4% .32 23% .27 11% .27 -.15 -
Poštenje 11% 2%
5.Blagost .33 14% .00 0% .21 8% .44 .49
l7% 19%
6.Sigurnost .08 3% .47 18% .12 5% .26 .45
10% l7%
7.Nedužnost -.06 -2% -.03 -1% .13 5% .54 .68
21% 25%
8.Radovanje .13 6% .60 23% .40 16% .55 .26
21% 10%
9. Cilj i budućnost .12 5% .40 16% .19 8% .37 .21
15% 8%
10.Ljubav .06 2% .23 9% .68 25% .32 -.14 -
13% 6%
Sveukupno: .20 8% .38 15% .48 18% .49 .32
19% 13%

Gdje su:
*z-vrijednosti promjene računate prema jednadžbi: ((stanje X prije) – (stanje Y poslije) /SD
prije za cijelu skupinu)), koje daju statističko mjerilo relativnog individualnog pomaka
sudionika od njihova početna položaja na psihometrijskim ljestvicama TESTLO 10 u
standardiziranim (z) mjerilima;
**postotni skorovi (%) očitovani prema konvencionalnim statističkim tablicama pomaka
promatrane skupine u statistički očekivanim jedinicama, prema jednadžbi A = area from mean
to x/sd, u postocima (%) (prema Guilford 1965, Appendix B).
Statistički značajne razlike u raspršenosti srednjih (z) vrijednosti dobitaka, prema
višestrukom testu raspona (t=2,84, p<05), pronađene su samo u mjerilima br. 1., 7., 8. i 10.
dok je u mjerilu „Osnaženja“ razmjerno najviše napredovala skupina odraslih (z=.70), u

149
mjerilu zvanom „Nedužnost“ odrasli i stariji sudionici (z=.51, z=.68), u mjerilu „Radovanje“
skupina adolescenata (z=.60), a u mjerilu „Ljubav“ skupina mladih (z=.69).
I završno, valja ostaviti mjesta i jednom uzorku kvalitativnih mjerila djelotvornosti
programa vođenog čitanja. Riječ je o estetsko-simboličkim (likovnim) svjedočanstvima
sudionika programa o vlastitim stanjima prije i poslije završetka programa koje smo prikupili
jednim posebnim testom prigodnom našega zadnjeg susreta (nakon deset tema/koraka). Od
ukupno 56 sudionika, njih 51 (91%) simboliziralo je znakovito poboljšanje u cjelovitom
emocionalnom i čitateljsko kreativnom stanju, troje (ili 6%) je simboliziralo svoja stanja kao
nepromijenjena, a svega je dvoje sudionika (ili 4%) dalo naznake stanovitog osjećaja
nelagode tijekom naših susreta.
U sažetku prethodnih tablica možemo utvrditi da je ovaj program uspješan u tri
temeljne vrijednosti svakodnevnog života naših korisnika/ispitanika: sposobnosti i želji za
čitanjem, povjerenju u svoje pozitivne emotivne i etičke vrijednosti. Osnovni cilj i smisao
programa vođenog čitanja ostvaren je upravo u ta tri temeljna kapaciteta ličnosti: 1. Povratiti
povjerenje u sebe i druge; 2. Povratiti kontolu emocija i pamćenja; i 3. Unaprijediti moralno
rezoniranje i osjećaj odgovornosti za sebe i druge.

Tablica 8. Završni rezultati multivarijatne diskriminativne analize efekata izvedenog

biblioterapijskog postupka
GRUPE Broj ispitanika NAZIV
Ø 38 Kontrolna grupa
1 18 Eksperimentalna grupa

Tema/Korak Akcija Vars Wilksov Sig. Naziv

uključenja In Lambda Varijable
1 RAZRED 1 .90643 .0219 Razred/dob
sudionika
2 SPOL 2 .84906 .0131 Spol sudionika
3 TEST8* 3 .82673 .0187 Identifikacija s
likovima
4 TEST7* 4 .80935 .0266 Moralno vrednovanje
5 LITOR* 5 .76486 .0170 Literarna
osjetljivost/fluentnost

150
Kanoničke diskriminativne funkcije
Fink Eigen- Pct Kum Kanonička Post Wilks' Hi- DF Sig.
value Varijance Pct korel Fnk Lambda kvadrat
1* -3074 100.00 100.00 .4849 Ø .7649 13.805 5 .0169

Standardizirani koeficijenti kanoničkih diskriminativnih funkcija

FUNKCIJA
SPOL -.58627
RAZRED/DOB .83664
LITOR .59687
TEST7 .66847
TEST8 .57247
*Napomena:
Naznačene (*) kriterijske varijable predstavljaju diferencijalne skorove sudionika iz mjerila I.
i II. Testiranja prema formuli:
X2 – X1
---------------------------
SD 1

gdje X1 = rezultat na skali predtesta

X2 = rezultat na skali podtesta
SD1 = standardna devijacija svih učesnika
na istoj skali I. mjerenja (predtesta)

151
Tablica 9. Matrica strukture
Koeficijenti korelacije između diskriminativnih varijabli kanoničke funkcije:
(Varijable su poredane po veličini korelacije s funkcijom)

Varijable Funkcija Interpretacija djelovanja E-programa:

RAZRED/DOB .57945* Veći efekt u višim razredima i starijoj dobi sudionika
SPOL -.32676* Veći efekt u skupinama muškog spola
TEST8 ,38207* Potiče identifikaciju s likovima
TEST10 .28052 Potiče osjećaj nježnosti (zaštite)
TEST2 .17878 Potiče zanimanje (znatiželju) za djelo
TEST9 .15259 Potiče prepoznavanja negativnih emocija u sebi
LITMAS .14750 Potiče literarnu maštovitost (fluentnost)
TEST3 .14502 Potiče osmišljavanje (percepciju) djela
TEST5 .14466 Potiče emocionalno uključenje u čitanje
TEST7 -.09472* Umanjuje pretjeranu naklonjenost „moraliziranju“
TEST1 .07628 Jača užitak čitanja
LITOR .06968* Potiče retoričku fluentnost (osjetljivost)
TOISUM -.06144 Veći efekt u skupinama
LITOO .02l59 Efekt na literarno izražavanje
TEST4 -.01836 Potiče koncentraciju pri čitanju

Tablica 10. Varijable sa statistički značajnim (p >.00l) doprinosom diskriminativnoj funkciji.

Grupni centoidi:
Grupa FUNKCIJA
0 -.37473
1 .79111

Iz Tablica 9., 10. i 11. vidljivo je da nema značajnih razlika između eksperimentalne i
kontrolne skupine u odnosu na predtest (kada su razlike minimalne), odnosno tek u posttestu
eksperimentalna skupina pokazuje veće vrijednosti kod prepoznavanja emocija, odnosno
emocionalnu uključenost u čitanje te pojačanu koncentraciju pri čitanju, kao i veću literarnu
maštovitost. Ta je razlika uočena nakon izvedenih radionica u posttestovima gdje su varijable
sa statističkim značajnim doprinosom u korist fokus grupa odnosno eksperimentalne skupine.

152
 Istraživanje je rezultiralo dvjema skupinama empiričkih podataka. Jednu su skupinu
sačinjavali kvalitativni podatci iz biblioterapijskog intervjua, dok su drugi podatci rezultati
izvedenih empiričkih validacija. Shodno tomu analiza rezultata značila je kombinaciju
kvalitativnih i kvantitativnih obrada.
Prihvaćanje (recepcija) književnog djela i njegovo djelovanje predstavljaju duboko
subjektivan čin. Vođeno čitanje (biblioterapija), međutim, usmjerava čitateljeve (učeničke)
individualne recepcije djela i nastavlja ih na višem stupnju nakon čitanja djela u njegovom
komentiranju (raspravi). Sukob onog individualnog doživljaja djela i onog općeg, čemu teži
njegovo kolektivno promatranje (primjerice službena obrada lektire u školskoj nastavi), ovdje
dolazi do najpotpunijeg izražaja. Za razliku od obveznog čitanja, čitatelj je u poziciji da svoj
doživljaj djela i ocjeni. On se direktno suočava s tuđim doživljajima i ocjenama i tako
razrješava odnos između svog induvidualnog stajališta i općih sudova.

Tablica 11. Neki značajniji nalazi biblioterapijskog intervjua tijekom izvođenja radionica
vođenog čitanja

Sudion Ocjena Ocjena Interes za Zadnje Preporuče Najdraže Najomraže

ici čitalački estetsko suradnju pročitano no čitano pročitano nije čitano
h navika literarne djelo djelo djelo djelo
osjetljivost
i
B.R. iznad iznad iznad Faulkner: T.Ujević: D.Kiš: V.Nazor:
prosjeka prosjeka prosjeka „Svetište“ „Eseji“ „Grobnic „Medvjed
a za Brundo“
Borisa
Davidovi
ća
H.S. osrednje slabo osrednje Dostojevski: A.Christi: Ibsen: veći dio
„Uskrsnuće“ Autobiogr „Nora“ lektire
afija
T.K. iznad iznad iznad Hesse: Faulkner: Faulkner B.Stankovi
prosjeka prosjeka prosjeka „Sidartha“ „Svjetlost : „Krik i ć: „Nečista
u bijes“ krv“
kolovozu“
I.R. iznad iznad osrednje Salinger: M.Garcia: E.A.Poe: Šenoa:
prosjeka prosjeka „Lovac u „100 Pjesme Romani
žitu“ godina
samoće“
D.S. iznad iznad iznad Baudelaire: Okakura: Bulgako Poezija O.
prosjeka prosjeka prosjeka „Cvjetovi „Šalica v: Daviča
zla“ čaja“ „Majstor
(knjiga o i

153
 čaju) Margarit
a“
S.M. iznad iznad iznad F.S.Fitzgeral M.Kunder G.de V.Desnica
prosjeka prosjeka prosjeka d: „Blaga je a: „Šala“ Maupass „Proljeće
noć“ ant: I.Galeba“
Novele
E.L. iznad iznad iznad Mailer: „Goli Steinbeck: Faulkner V.Nazor:
prosjeka prosjeka prosjeka i mrtvi“ „O : „Medvjed
miševima i „Svjetlos Brundo“
ljudima“ tu
kolovozu
“
D.E. osrednje slabo slabo Bach: „Galeb Singer: Hesse: Šenoa:
Livingston“ „Rob“ „Demija „Seljačka
n“ buna“
V.S. slabo slabo slabo T.Mann: Ende: Hesse: Veći dio
„Tonio „Beskrajn „Sidartha lektire
Krüger“ a priča“ “
T.O. osrednje iznad osrednje Okakura: Borges: Hesse: V.Novak:
prosjeka „Knjiga o Novele „Sidartha Posljednji
čaju“ “ Stipančići
P.A. iznad iznad osrednje Stivenson: Lenz: U.Eco: Pjesnici
prosjeka prosjeka „Otok s „Zavičajni „Ime NOB-a
blagom“ muzej“ ruže“
L.P. slabo slabo slabo Proust: Tolkin: R.Tagore Lektira
„Jedna „Gospodar : (sve)
Svanova i „Gradina
ljubav“ prstenova“ r“
S.B. iznad iznad iznad O.Wilde: J.Jons: Bukowsk Veći dio
prosjeka prosjeka prosjeka „Slika „Od sada i: lektire
Doriana do „Bludni domaća
Graya“ vječnosti“ sin“ lektira
K.K. osrednje osrednje osrednje I.Raos: Majakovs H.Miler: Voltaire:
Pripovijetke ki Rilke „Jarčeva Pripovijetk
(izbor iz obratnica e
poezije) “
Ž.N. osrednje osrednje osrednje R.Moody: Borges: Castaned Balzac:
„Život Novele a: Djela Otac Goriot
poslije
života“
Š.I. iznad iznad iznad Croce: Katul: J.Joyce: D.Šimunov
prosjeka prosjeka prosjeka Estetika Poezija Uliks ić: Djela
G.A. iznad iznad osrednje Nietzsche: M.Yoursn M:Twain V.Kaleb:
prosjeka prosjeka „Ecce homo“ enar: : Djela „Divota
„Hadriano prašine“
vi
memoari“

154
 U procesu vođenog čitanja upravo različite recepcije teksta omogućavaju raspravljanje
i izražavanje čitateljeve individualnosti i u njoj valja poštivati čitateljev osobni doživljaj i
napor da ga pokaže i protumači, kao što je to vidljivo iz Tablice 11. Stoga je kvalitativna
obrada ankete obuhvatila:
a) Ocjenu čitalačkih navika (je li član knjižnice, ima li kućnu knjižnicu, kako često
posuđuje/kupuje knjige, kako njegovi životni interese korespondiraju s onim što
čita).
b) Ocjenu estetsko-literarne osjetljivosti (interpretacija pročitanog djela i osnovnih
poruka pri čemu se vrednuju i verbalne sposobnosti i originalnost interpretacije).
Empatičke sposobnosti i samoidentifikacija s likovima djela, pri čemu se vrednuje
kvaliteta dominantnih emocija kao sastojak literarnog iskustva, sposobnost uviđaja
u reakcije i mehanizme prikazanih likova i sredina i na kraju bogatstvo scenske
mašte kroz tzv. izlazak na pozornicu, dijeljenje poruka tebi i meni, odnosno
interpretativna izložba uradaka.
c) Interes za suradnju i rad u grupi – tu se promatrala i sposobnost prijenosa literarnih
iskustava u svakodnevni prostor (subjekta) čitatelja.
d) Tijek čitanoga djela i osobna rang-lista najdražih/najomraženijih pročitanih djela
uz ocjenu kvalitete same radionice vođenoga čitanja, njene korisnosti, neobičnosti,
zanimljivosti…
e) Čitateljske navike i interesi proizašli iz radionice vođenog čitanja (biblioterapijske
intervencije), odnosno novi odnos prema procesu čitanja. Rezultati testiranja
izvedeni su multivarijantnim statističkim postupcima za uspoređivanje pokusnih
grupa čitatelja na mjernim skalama naprijed spomenutih testova.

Inicijalni, polustrukturirani razgovor sadrži sljedeće krugove pitanja:

1. Jeste li član neke knjižnice i tko vam pomaže kod izbora literature? Je li to
knjižničar-informator?
2. Ispituju se čitalačke navike (što ste posljednje čitali?)
3. Ispituje se područje literarnog interesa (čitatelji krimića, biografije, dnevnike…)
4. Ispituju se stavovi prema knjizi (što očekujete od knjige – nešto smiješno, nešto
uzbudljivo, nešto za razonodu….). Ujedno se tu ispituju životni interesi i njihovo
preklapanje sa literarnih interesima.
5. Ispituju se stilovi i načini pohranjivanja literarnih informacija (svjesno koristi,
nesvjesno)

155
 6. Ispituju se multimedijski estetski interesi (ekranizirani romani, knjiga prema
sadržaju tv-serija, libreta…)
7. Ispituju se čitalačke navike i interesi kao rezultat vođenog čitanja (biblioterapijske
intervencije). Čitatelj se s povjerenjem prepušta voditelju radionice, razvija se
razgovor o pročitanom. Usklađuju se, odnosno uspoređuju stavovi o postupcima
autora, likova i situacija.

Grupni sastanci vođenog, ciljanog čitanja održavani su od 7. travnja do 30. svibnja

2014. i u istom razdoblju 2015. godine u Knjižnicama grada Zagreba, Gradskoj knjižnici. Sa
svakom fokus grupom ukupno je održano 10 tematskih radionica – 10 koraka, odnosno 10
pomno odabranih cjelina kojima je cilj, prije svega razvijati ljubav prema čitanju, ali i pomoći
pronaći promjene u ponašanju osobe (npr. problemi odrastanja).

Rezultati zbirno, dobiveni prema gore navedenom krugu od 7 pitanja:

1. Od 56 ispitanih, njih 37 želi pomoć i ima povjerenje u odabir i preporuku
knjižničara, a najčešće čita prema preporuci svojih prijatelja.
2. Svih 56 čitalo je obveznu literaturu – propisanu potrebom obrazovanja, samo njih
30 čitalo je nešto po vlastitom izboru (uglavnom za razonodu), a samo 16 ih je
čitalo poeziju.
3. 12 ispitanika čita putopise (zanimaju ih daleki krajevi, a za odlazak u njih nemaju
mogućnosti). Znanstveno-fantastične romane čita 13 ispitanika, 25 ih čita
uzbudljiv triler i krimiće, a samo njih 6 čita psihološku literaturu.
4. 39 od 56 ispitanih traži aktualne, suvremene teme (likovi i problemi današnjice),
odnosno prema svom osobnom raspoloženju (osamljenost, zaljubljenost,
razočaranost i sl.). 17 ih očekuje neku instant misao koju kasnije može razrađivati
bilo razmišljanjem ili pišući svoj esej. Svega 3 ispitanika traži inspiraciju za
vlastito literarno izražavanje (najčešće pisanje pjesama). Od 56 ispitanih, njih 4
koristi pročitano i zapamćeno pri pisanju pisama, školskih zadaća i SMSporuka u
obliku citata najčešće slobodnog navoda. Samo njih 7 nesvjesno usvaja pročitano
(1 ispisuje po zidovima odabrane stihove).
5. Njih 25 čita zbog bijega iz svakodnevice, 10 ih čita iz razonode (prije spavanja, u
javnom prijevozu, na plaži), 5 ih svoje osobne (obiteljske) probleme izražava
stihovima, bilo svojim ili pronalazi ilustrativno tekstove u literaturi, primjerice:
sukob sa školom, općenito institucijama, bolest ili gubitak majke, nerazumijevanje

156
 okoline, razočaranje u ljubavi. Svih 56 sudionika tijekom radionica vođenog
čitanja sastavilo je svoje rang-liste najdražih/najomraženijih knjiga. O svim je
knjigama s lista raspravljano u grupi, s tolikim entuzijazmom, da su ih i ostali
članovi grupe poželjeli pročitati. Tu je bilo borbe mišljenja, stavova oko toga koju
knjigu i zašto proglasiti zanimljivom, a koju opet ne, razvijajući tako senzibilitet za
literaturu.
6. Svih 56 sudionika daje prednost knjizi pred ekraniziranošću, odnosno uprizorenju
djela. Opredjeljuju se za čitanje jer je kod čitanja znatno veća i bolja identifikacija
s likovima, dok se kod ekranizacije djela nameće redateljska posrednička vizija.
Njih 19 željelo bi pokušati izvesti vlastitu ekranizaciju djela, ali ne bi mijenjali
djelo, već samo scenski, vremenski, zemljopisni okvir. Barbarizmom smatraju
intervenciju u likove.
7. Rasprave i ankete pokazuju kako se teorija recepcije u oblikovanju metodičkog
sustava reflektira na više planova. Ona utječe na određivanje položaja knjige u
čitateljskom procesu kao izbor metodičke strategije u interpretativno-analitičkoj
fazi komunikacije knjižničar, voditelj vođenog čitanja – autor i djelo – primatelj,
čitatelj.

Proveden mjerni instrumentarij nudi siguran postupak pomoću kojeg mjerimo

vrijednost čitateljskog iskustva u smislu utjecaja pročitanog djela na čitateljevu osobnost.
Istovremeno je čitatelj uključen u vrednovanje nekih konstanti ili tehničkih realiteta djela,
sistematizirajući svoja iskustva, uočavajući neke pravilnosti ili zakonitosti u odnosu na junaka
djela, zbivanje ili metaforu koja će pomoći čitatelju da imenuje doživljaj, iskustvo, pouku
pomoću vlastite interpretacije. Djelo je samo jedna mogućnost koju čitatelj prihvaća ili kojoj
se suprotstavlja, ali ono može biti povod za čitateljevu vlastitu sliku stvarnosti stvorenu
(modificiranu) prema pročitanom djelu. Stoga je čitatelj ujedno sudionik u stvaranju djela, a
mjera u kojoj se to događa ovisi o njegovoj estetsko-literarnoj osjetljivosti.
Prema dobivenim podatcima Testa literarne osjetljivosti (Prilog 1, 2, 3, 4, 5 i 6),
čitatelje možemo grupirati u tri osnovne skupine:
1. Avangardni čitači – grupa koja asimilira informaciju i ciljano čita, odnosno ima
visoko selektivan pristup čitanju. U testu su takvi čitači ocijenjeni uglavnom
ocjenom „iznad prosjeka“ u rubrikama ocjena čitalačkih navika i ocjena estetsko-
literarne osjetljivosti, dok su u rubrici interes za suradnju najčešće ocijenjeni
ocjenom „osrednje“.

157
 2. Kritički (dubinski) čitači – grupa koja analitički obrađuje djelo i najčešće ga koristi
i za vlastitu kreaciju – inspiraciju. U testu su čitači koji pripadaju ovoj skupini u
rubrikama ocjena čitalačkih navika i ocjena estetsko-literarne ovisnosti ocijenjeni
ocjenom „iznad prosjeka“, a u rubrici interes za suradnju dobili su također ocjenu
„iznad prosjeka“.
3. Prosječni čitači – grupa koja čita iz razonode pri čemu prima više informacija s
kojima obično ni ne zna što će. Test 4 pokazuje da su čitači ove skupine u prve
dvije rubrike ocijenjeni ocjenom „osrednje“ ili „slabo“, a u rubrici interes za
suradnju ocijenjeni su uglavnom ocjenom „slabo“.

Ujedno, s trećom skupinom čitača bilo je najteže raditi jer se motivacija za čitanje i
analizu teško pronalazila. Izražavanje doživljaja i dojmova čitatelji su ostvarivali usmeno i
pismenim sastavcima, ponekad i crtežima iznoseći pritom svoje vizije određenih situacija,
likova. Najčešće su to činili sažeto kombiniranjem, pričanjem i opisom crteža, čime su
dokumentirali određene tvrdnje.
Radionice vođenog čitanja praćene su i evaluacijskim listićima za voditelja. U njima
se bilježi: upotrijebljeni materijal/priča, tekst…, glavna zadaća/cilj radionice, kratak opis
izvedbenih aktivnosti te evaluacija procesa i rezultata radionice, odnosno opća ocjena. Na
pratećem evaluacijskom listiću dana je skala procjene dojma o izvedenoj radionici te osobnog
dojma samih voditelja i to ocjenom od 1 do 10. Najtežom radionicom, odnosno temom,
označena je radionica pod nazivom korak 1 „Snaga i nemoć“, zatim slijedi korak 6 „Sigurnost
i strah“. Ujedno su to radionice ocjenjene najvišom ocjenom 10 za korisnost. Najlakšom i
najljepšom ocjenjena je radionica korak 10 „Ljubav i prijateljstvo“. Ujedno je ta radionica
ocjenjena najnježnijom (zaštitničkom i sigurnom).
Valja napomenuti da su u tim ocjenama podudarne ocjene sudionika fokus grupa i
voditelja vođenog čitanja. Književnost kao medij i čitanje kao uspostavljanje komunikacije ne
samo s drugim/svijetom, već i samim sobom, procesom vođenog čitanja pokazuje se kao
visokomotivirajući u jačanju samopoštovanja, snaženju životne želje i zainteresiranosti za
„rad na sebi“.

158
 6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Izložena problematika ovog doktorskog rada dopušta nam nekoliko zaključaka. Prije
svega, očito je da se u suvremenom svijetu mijenja uloga narodne knjižnice i njenog
knjižničara, ali i odnos korisnika narodne knjižnice prema knjižnici samoj. Nova očekivanja
od svog lokalnog dnevnog boravka korisnici stalno preispituju, a knjižnice svojim
programima proširuju ponudu, mogućnosti i granice svojih vlastitih kreativnosti u
demokratizaciji društva. Od današnje narodne knjižnice očekujemo nešto više od ustaljenih
kreativnih i edukativnih programa i djelovanja. Tražimo da bude svjedok suvremenih gibanja
u društvu, epicentar društva, a samim tim da informira, poučava, zabavlja, te da svakom
korisniku prilazi individualno, posebice kroz svoje posebne programe poticanja čitanja. Time
dolazimo do pitanja različitih pristupa raznolikostima ponude narodnih knjižnica diljem
Republike Hrvatske i potrebe da se društveni programi strukturirano usmjere – prije svega to
su programi poticanja čitanja vođenim čitanjem.

U ovom doktorskom radu provedena su dva istraživanja – istraživanje potreba i

uspješnosti posebnih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama i istraživanje učinka
posebnih programa poticanja čitanja s vođenim čitanjem na korisnike (odabrane fokus grupe)
i knjižničara kao voditelja takvih programa.

Zajedničko im je da narodnu knjižnicu odrede kao „prirodno mjesto“ za

komunikacijski krug autor – djelo – knjižničar – čitatelj. Longitudinalno istraživanje anketnim
upitnicima pokazalo je kako je jedan od najutjecajnijih čimbenika u procesu provođenja
posebnih programa poticanja čitanja sam knjižničar. Značajna je njegova educiranost,
suradnička otvorenost i akcijska organiziranost te struktura i evaluacija knjižničnih programa
vođenog čitanja. Velika je važnost statistike kojom je iskazana slika provođenja posebnih
programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama jer prema njoj možemo planirati javne
politike u sferi knjige i čitanja i pružati jasnu sliku o utjecaju knjige i čitanja u društvu. Kako
je analiza anketnog upitnika pokazala, nužne su i dodatne edukacije knjižničara, voditelja
posebnih programa poticanja čitanja te senzibilizacija uprave i financijera za donošenje
odluke o podupiranju tih programa, kao i međuinstitucionalna suradnja na terenu.

Temljem kvalitativne analize teksta iz teorijskog dijela rada, fenomena poticanja

čitanja/posebno vođenog čitanja, može se zaključiti sljedeće:

159
 - Radi se o složenom fenomenu koji zahtijeva čitateljske kompetencije korisnika i
knjižničara.
- Cilj svih posebnih programa poticanja čitanja, napose vođenog čitanja, jest posvetiti
posebnu pozornost čitalačkim željama i interesima, pobuditi čitalačku znatiželju i
interes za knjigu. Knjižničari, voditelji tih posebnih programa i projekata, nastoje
proniknuti u sve različitosti kulturnih navika, potreba i interesa svojih korisnika te u
skladu s knjižničarskim kompetencijama, svakom individualno prići, animirati ga i
ispuniti njegove čitalačke težnje. Promjene kulturoloških i socio-psiholoških uvjeta u
socijalnom kontekstu obilježava povećanje masovnosti korištenja narodnih knjižnica.
Povećanje broja osiromašenih i nezaposlenih (beskućnika), njihova težnja za
svakodnevnim redom življenja ili bar predahom od grube svakodnevice, ogleda se u
primjenjenim potrebama korisnika slivenih u jeftine kulturne oaze – narodne
knjižnice.
- Knjižnice su među prvim javnim kulturnim ustanovama, uz socijalne i zdravstvene,
uključene u djelotvorno pomaganje svim ugroženim i osjetljivim skupinama: djeci,
starijim osobama, beskućnicima, prognanicima, useljenicima, osobama s posebnim
potrebama i sl., cijeloj širokoj lepezi socijalne strukture svojih korisnika. To znači da
su narodne knjižnice svojoj tradicijskoj ulozi dodale i ulogu „prirodnog mjesta“ za
samoobrazovanje, informiranost i kulturu, kao i za samopomoć, odnosno razne oblike
psihosocijalne pomoći, čitalačkih grupa i klubova – programe vođenog čitanja.

U ovom doktorskom radu fokus je stavljen na čitanje kao temeljno ljudsko pravo
ostvarivo u narodnim knjižnicama kroz prizmu njene uloge i misije.

Tema doktorskog rada obrazlaže se u sedam poglavlja. U prvom je predstavljen

koncept pojma kulture čitanja u narodnim knjižnicama, a u drugom kontekst njenog
razmatranja s gledišta različitih teorijskih polazišta. U trećem i četvrtom poglavlju, uz
definicije, predstavljeni su i atributi kojima se upotrebljivost vođenog čitanja u posebnim
programima (biblioterapija i logobiblioterapija) operacionalizira kroz izvedbene radionice.
Susret s umjetničkim književnim djelom bez sumnje je susret s nepoznatim. To je susret
čitatelja i djela, pri čemu je dano djelo nepromjenjivo, a čitatelj je onaj koji se mijenja i
mijenjajući se, mijenja djelo samo. Umjetničko književno djelo sadrži brojne mogućnosti koje
se otkrivaju srodnom senzibilnošću koja se u tom djelu želi prepoznati. U nekom će djelu
čitatelj naći samo ono što on u tom času može. S iskustvima koja posjeduje, sa senzibilitetom

160
njegovanim do mjere koja je potrebna, može naći samog sebe, onog sebe koje zbog mnogih
elemenata spoznaja, zabluda, konvencija, sloboda i predrasuda tek sad prepoznaje.

Cijelo peto poglavlje čine metodološki konstrukti/strukture izvedbenih radionica

vođenog čitanja bitnih za kontekst vrednovanja upotrebljivosti takvih programa u narodnim
knjižnicama. Ono daje parametre vrednovanja učinkovitosti, uspješnosti i zadovoljstva
provedenih programa poticanja čitanja. Teorijski doprinos ovdje dobiva svoju praktičnu
validaciju i potvrdu testiranih hipoteza. Za potrebe validacije vrednovan je ciklus od deset
koraka/radionica vođenog čitanja provedenih u četiri fokus grupe glavnog istraživanja ovog
rada. Rezultati vrednovanja su:

- Metodološki značaj ovog rada sagledava se u razradi i primjeni jednog inovativnog

pristupa programima čitanja s naglaskom na vođenom čitanju. U cijelom kompleksu
pitanja pronalazi se mjesto knjižničara informatora u procesu provođenja programa
poticanja čitanja. Sam program i proces vođenog postupka opisan u ovom doktorskom
radu nije panaceja za sve korisnike, već za pomno odabranu skupinu, što je potvrdilo i
testiranje, a ostvareno je u radionicama KGZ-a, Gradske knjižnice. U praksi se
pokazalo da vođeno čitanje daje pozitivne rezultate, pogotovo kod socijalne
disfunkcije, i to specifičnim metodama samopomoći, unapređivanjm čitateljskih
kompetencija, moralne svijesti i kritičkog primanja te intelektualnom obradom
književnih poruka i struktura.
- Na temelju strukturiranog intervjua u krugu od osam pitanja, u kojem se ispituju
predčitateljske preferencije, moguće je oformiti standardizirani tip pitanja za
informativni razgovor s korisnicima narodnih knjižnica i time direktno vođeno čitanje
uvesti u redoviti rad informativne službe narodnih knjižnica. Tim prije što je on u
svom začetku već prisutan po samoj prirodi informativnog knjižničarskog posla u
smislu preporuke, traženja i pronalaženja odgovarajuće knjige za određenog korisnika,
odnosno grupu korisnika. Međutim, za uvođenje ponude vođenog čitanja (čitanja kao
higijenski postupak) potrebno je dodatno educirati knjižničare putem seminara,
predavanja, a potrebno bi bilo tu disciplinu uključiti i u redoviti diplomski i
poslijediplomski studij.

Rezultati kvantitativnih analiza prikupljenih podataka nameću sljedeće zaključke:

1. Potvrđena su očekivanja da vođeno čitanje kao postupak u programskom radu

narodnih knjižnica djeluje kao specifična metoda i program rada čija djelotvornost

161
 velikim dijelom pretpostavlja naklonjenost korisnika čitanju i kritičkoj recepciji
književnog djela.
2. Rezultati podržavaju polaznu hipotezu da stručno vođenje programa vođenog čitanja
kod korisnika pospješuje spoznajne, kao i konativno-estetske procese u obradi i
daljnjem korištenju književnih informacija. Ovdje valja istaknuti da se metoda
pokazala posebno djelotvornom za učenike viših razreda osnovne škole. Od osobitog
su interesa efekti programa u poticanju razvoja empatičkih sposobnosti, moralnog
poimanja i književno-retoričkih sposobnosti u reprodukciji pročitanih djela.
3. Potvrđena su očekivanja mogućnosti vođenog čitanja kao postupka u smislu otvaranja
novih perspektiva za suradnju između „davatelja“ i „primatelja“ književnog djela, te
posrednika knjižničara kod jačanja čitateljskog samopouzdanja.
4. Na temelju eksperimentalnih istraživanja pokazalo se da su primjenjenim testovima
dobiveni pouzdani i potvrđeni očekivani podatci i učinci o djelotvornosti provedenog
programa vođenog čitanja. U sklopu ovih analiza razvijena je i baterija testova sa
psihometrijskom skalom za mjerenje kreativnih interesa testiranih fokus grupa.

Doktorski rad zasnovan je na anketnom istraživanju provedenom u 65 narodnih knjižnica

u Republici Hrvatskoj i na provedbi programa vođenog čitanja (četiri fokus grupe) u KGZ-u,
Gradskoj knjižnici, te na tri hipoteze :

1. Vođeni programi čitanja svojim estetskim, sociokulturološkim i društvenim

vrednotama podižu razinu ponude narodne knjižnice. Poticajni su kako za korisnike
tako i knjižničare kao provoditelje programa, čime se doprinosi ispunjavanju misije i
zadaća narodne knjižnice.
2. Složeni razvojni proces čitanja, perceptivne mogućnosti i čitateljsko samopouzdanje
jačaju se posebnim programima poticanja čitanja vođenim čitanjem (biblioterapijskim,
logobiblioterapijskim).
3. Posebni programi promicanja čitanja povećavaju čitateljsku pismenost.

Autorica ovog rada predlaže uvođenje redovite ponude posebnih programa poticanja
čitanja vođenim čitanjem, a njihovu učinkovitost potvrđuje u eksperimentalnom dijelu –
izvedenim radionicama s fokus grupama. Time potvrđuje osnovnu hipotezu empirijskog dijela
rada gdje je mjerenjem postignut cilj podizanja razine čitanja u komunikaciji autor – djelo –
knjižničar – čitatelj.

162
 Prostor narodne knjižnice u ovom prijelomnom periodu postaje idealno mjesto za rad
čitateljskih grupa vođenog, ciljanog čitanja, odnosno grupa samopomoći i stalnog
obrazovanja uz dodatno zalaganje i nastojanje knjižničara koji aktualizira kreativnost
pojedinca i grupe te uspostavlja temelj za razmjenu iskustava i suradnje. Za knjižnice to znači
sistematizaciju i resistematizaciju pristupa korisnicima/čitateljima te približavanje svojih
fondova ciljanim kategorijama prema njihovim specifičnim potrebama.

Knjižnica treba razviti povratni sustav za praćenje književnih potreba čitatelja, kao i za
svrhovitost preporučenog i pročitanog (o recepciji). Na temelju tih povratnih sprega treba
pratiti vremenske trendove u potrebama čitateljske publike, ažurirati fondove, baze podataka i
načine pretraživanja te samu nabavu. Time se stvara potpuna sprega „davatelja“ i „primatelja“
u komunikacijskom sustavu sa svim kategorijama korisnika na socijalno-društvenoj,
bihevioralnoj i na razini zaštite od zagušenosti informacijama.
Ovaj rad teži nadoknađivanju nedostatka obuhvatnih i cjelovitih analiza posebnih
programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama. On će dati doprinos širim spoznajama o
značenju narodnih knjižnica u socijalnokulturnom aspektu kao „prirodnih mjesta“ za
provođenje posebnih programa čitanja, identificirajući ih na teorijskoj razini s modelima
kojima se pojašnjava njihov nastanak i provođenje.

Postavljeni su ciljevi, opći i istraživački kojima su se verificirale hipoteze:

1. Ponuditi model strukturiranih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama
vođenim čitanjem – cilj je ostvaren tako da je Program sastavljen, proveden i
evaluiran (poglavlje 5.), kako u skladu s pravilima biblioterapijsko-edukacijskih
programa, tako i knjižničarskih smjernica. Kreirane su smjernice za strukturirane
programe poticanja i promicanja čitanja u narodnim knjižnicama s naglaskom na
vođenom čitanju.
2. Narodnu knjižnicu situirati kao „prirodno mjesto“ za provođenje posebnih programa
poticanja čitanja.

Cilj je ostvaren temeljem cjelokupne provedene i izložene ankete za 65 narodnih knjižnica

u periodu od 2013. do 2015. godine u kojem je pokrenuto 50 čitateljskih grupa, odnosno
programa poticanja čitanja vođenim čitanjem diljem Hrvatske. Postignuti navedeni ciljevi
opisani su kroz verifikaciju hipoteza i zaključna razmatranja. Kako je riječ o malim uzorcima,
glavne metode analize dobivenih podataka su na kvalitativnim analizama brojčanih
pokazatelja i strukturiranju ostalih informacija.

163
 Hipoteza 1: očekivanje da vođeni programi čitanja svojim estetskim
sociokulturološkim i društvenim vrednotama podižu razinu ponude narodne knjižnice, a
poticajni su i za korisnike i za knjižničare kao provoditelje programa, čime se doprinosi
ispunjavanju misije i zadaća narodne knjižnice. Pozitivnom evaluacijom složenih razvojnih
procesa čitanja, primjenom mjernog instrumentarija, testovima literarne senzibilnosti i
maštovitosti, kao i skalom kreativnih interesa, putem ispunjavanja tiskanih obrazaca,
potvrđeno je jačanje čitateljskog samopouzdanja posebnim programima poticanja čitanja
vođenim čitanjem. Istraživanje je pokazalo da knjižnice u Republici Hrvatskoj provode ili
planiraju provođenje posebnih programa poticanja čitanja, ali da još uvijek nemaju sve uvjete,
od nedostatnog prostora do nedovoljno multidisciplinarno educiranog stručnog knjižničarskog
osoblja.
Hipoteza 2: očekivanje da se složeni razvojni proces čitanja, perceptivne mogućnosti i
čitateljsko samopouzdanje jačaju posebnim programima poticanja čitanja potvrđena je na
temelju testiranja tijekom radionica vođenog čitanja po posebnom programu (fokus grupe).
Utvrđeno je da odgovori ispitanika eksperimentalne skupine statistički odstupaju od
slučajnosti, što potvrđuje da su elementi programa vođenog čitanja doveli do uvida u
djelotvornost čitanja. Program je u 99% slučajeva pozitivno evaluiran od samih sudionika.
Hipoteza 3: očekivanje da posebni programi promicanja čitanja povećaju čitateljsku
pismenost potvrđeno je upravo dobivenim razlikama u rezltatima između kontrolne i
eksperimentalne skupine ispitanika po upitnicima A i B. Testiranje razlika aritmetičkih
sredina ispitanika kontrolne i eksperimentalne skupine prema 15 varijabli pokazala je njihovu
značajnost na 10 varijabli kognitivnog i konativnog spektra u odnosu na ispitanike kontrolne
skupine, što znači da su ispitanici eksperimentalne skupine češće davali poželjnije odgovore,
odnosno usvajali mehanizme samopomoći čitanjem uz razvoj samopouzdanja.
Sukladno svemu gore navedenom, u zaključnim razmatranjima možemo reći da su
hipoteze potvrđene i da su kvalitativni pokazatelji poduprli postavljena očekivanja. Značaj
dobivenih rezultata je i u tome da su ispitanici sudionici fokus grupa pozitivno evaluirali sam
program vođenog čitanja – njime su jako zadovoljni, smatraju ga korisnim i preporučuju ga
drugima.
Iznimno nam je važan podatak da su ispitanici eksperimentalne skupine razvili svoje
čitalačke navike i iskustvo korištenja čitanja u samorazvojne svrhe.
Ovaj doktorski rad u konačnici ukazuje na smjerove za buduća istraživanja i daljnji
razvoj provođenja posebnih programa poticanja čitanja vođenim čitanjem, prije svega
integriranim u redoviti rad narodnih knjižnica. Poseban značaj ovog rada su: Smjernice za

164
strukturirane programe poticanja i promicanja čitanja u narodnim knjižnicama s naglaskom na
vođeno čitanje, koje su temelj i pretpostavka za izgradnju profesionalne mreže, unutar koje će
knjižničari moći profesionalno razvijati programe vođenog čitanja u praktičnoj primjeni svog
stručnog rada.

165
7. SMJERNICE ZA STRUKTURIRANE PROGRAME POTICANJA I PROMICANJA
ČITANJA U NARODNIM KNJIŽNICAMA S NAGLASKOM NA VOĐENOM
ČITANJU

Smjernice su praktične upute knjižničarskom osoblju koje želi promovirati čitanje

provođenjem posebnih programa vođenog čitanja i time pomoći boljoj pismenosti i
čitateljskoj kulturi našeg društva. Vjerujemo da su narodne knjižnice u jedinstvenom položaju
za promoviranje čitanja. One mogu razvijati svoje vlastite programe poticanja čitanja ili
podržavati projekte drugih organizacija.
Svrha ovih smjernica je:
- poticanje knjižnica na uključivanje u posebne programe poticanja i promicanja
čitanja
- prakticiranjem vještina vođenog čitanja poticati želju za čitanjem, žeđ za znanjem i
cjeloživotnim učenjem, poticati neovisnost, jačati samopouzdanje pojedinca i
grupe korisnika.

Uputama se mogu koristiti knjižničari-voditelji posebnih programa poticanja čitanja.

Ponuđena su sredstva i metodologija za rješavanje:
- problema nedostatka motivacije kod čitatelja
- uspješnosti rješavanja osobnih problema članova čitateljske grupe čitanjem.

Za osnovno razumijevanje vođenog čitanja važne su aktivnosti „ulaska u tekst“, a one

se postižu:
- grupnom dinamikom koja postoji u svakoj ljudskoj interakciji
- Gestalt faktorom (otvaranje, zaokruživanje, zatvaranje problema) – vođenje čitanja
organizira se prema zajedničkim problemima grupe izborom tema/tekstova za čitanje.
Ujedno Gestalt faktor olakšava proces komunikacije i čitanja.
- logičkim slijedmo radionice vođenog čitanja (korak 1-5, 1-10, 1-12)
- analizom zadanog problema tijekom uvoda u čitanje, čitanja i nakon vođenog čitanja,
jer se analiza potreba prije čitanja uvijek razlikuje od stvarnih motivacija (osviještenih
vođenim čitanjem) tijekom „ulaska u tekst“.
- nakon svake radionice vođenog čitanja i/ili bloka čitanja provjerava se plan procjenom
povratnih informacija članova čitateljske grupe. Međutim, odluka o potrebi prilagodbe
radionice vođenog čitanja ostaje voditelju.

166
 - voditelj vođenog čitanja ostaje voditelj do kraja. Članovima čitateljske grupe on je
uzor, na njega se pozivaju u procesu promjene svog ponašanja i svojih osjećaja.
Jačanje skupine polaznika radionice vođenog čitanja omogućava da sudionici
pojedinačno predstave svoje relevantne vještine (rješavanje problema) i čitateljske
kompetencije (čitanjem „ulaženje u tekst“) mijenjaju svoje ponašanje, uvjerenja i
jačaju samopouzdanje i sigurnost.

Aktivnosti u procesu vođenja čitanja su ustaljene procedure:

- uvod u čitanje/strukturirani razgovor na zadanu temu i uvodne igre opuštanja
- početak čitanja
- „ulazak u tekst“, stanke čitanja uz dobivanje povratne informacije i usmjeravanje k
cilju
- završetak čitanja uz intervenciju u tekst
- povratne informacije i predstavljanje rezultata („izlazak na pozornicu“)
- osvrt na provedene retrospektivne i očekivane metode
- proces interaktivnog učenja samopomoći čitanjem
- voditelj vođenog/ciljanog čitanja prepoznaje ciljeve i potrebe svojih članova
čitateljske grupe

Sudionici čitateljske skupine:

1. Vizualni tipovi žele vidjeti. Vrlo su osjetljivi na vizualne podražaje (lako pamte
lica, grafičku uređenost materijala i sl.), pri čitanju su skloni podcrtavanju teksta
različitim bojama, pravljenju skica i ilustraciji sadržaja. Da bismo njima prilagodili
vođeno čitanje potrebno je uključiti vizualna pomagala poput plakata, slika itd.
2. Auditivni tipovi želi čuti. Posebno su orijentirani na zvukove pa tako dolazi u obzir
čitanje na glas. Njima je važno da tekst bude izgovoren. Za uspješnu komunikaciju
s auditivnim tipovima valja pripaziti na vlastitu intonaciju: naglasiti bitne
informacije nešto sporijim i/ili glasnijim čitanjem, rasporediti stanke u čitanju s
obzirom na logičnost misli koju želimo prenijeti.
3. Kinestetički tipovi žele osjetiti, dotaknuti, pomaknuti. Ovim tipovima čitatelja
važna je udobnost i ugoda za vrijeme čitanja. Važno im je da zaista sudjeluju u
čitanju, valja im se približiti uvodnim motivacijskim igrama, kreirati ugodnu

167
 atmosferu, osigurati dozu humora i voditi računa o svom držanju. Skloni su
„zaraziti se emocijama voditelja“.

Kad voditelj prepozna u sudionicima skupine vođenog čitanja sličnosti s jednim od

ova tri osnovna tipa, on:
- uspostavlja plan čitanja
- odlučuje o temama, metodologiji i strukturi radionice čitanja
- vodi raspravu strukturiranu na ciljane teme i sadržaje
- upravlja vremenom: cijela radionica vođenog čitanja traje do 60 minuta. Vođeno
čitanje tematski se raspoređuje na 5, 10 ili 12 radionica u jednom ciklusu
raspoređenom dnevno, tjedno ili mjesečno.

Tijek (struktura) vođenog čitanja:

1. Uvodni dio – motiviranje (zagrijavanje uvodnim igricama, naglašavanje ciljeva i
očekivanja čitanja te najava i uvod u temu)
2. Glavni dio – čitanje (čitanje uz intervencije u tekst: „ulazak u tekst“, rad na
problemu, usmjeravanje, upućivanje na problem, interakcija i identifikacija)
3. Zaključni dio – isprobavanje novih vještina rješavanja problema (vještina
dobivenih čitanjem, feedback sudionika čitatelja na vođeno čitanje i najava daljnjih
akcija).

Knjižničaru/voditelju procesa vođenog čitanja bilo bi korisno posjedovanje znanja i

vještina u sljedećim područjima:
- poznavanje načina i vrsti čitanja
- znanje o razvoju, vođenju i procjeni programa poticanja čitanja vođenim čitanjem
- razumijevanje potreba korisnika i uloge knjižnice
- metode identificiranja ciljane populacije
- vrste usluga koje knjižnica može ponuditi
- spoznaje o potencijalnim partnerima.

Knjižnične programe poticanja čitanja vođenim čitanjem knjižničari bi trebali

promicati, ukoliko žele da uspiju. Voditelji programa trebali bi podnositi izvješća lokalnoj

168
zajednici i drugim zainteresiranim skupinama te davati redovite obavijesti o svojim
programima uključujući:
- knjižnično osoblje, knjižničnu upravu i/ili voditelje ili savjetodavne strukture,
knjižnične korisnike
- druge organizacije unutar zajednice
- medije
- lokalne kulturne i obrazovne skupine.

Poruke bi trebalo usmjeriti na:

- zašto se knjižnica uključuje u promicanje čitanja
- kako se knjižnica uključuje
- kakve rezultate knjižnica očekuje od svog programa promicanja čitanja vođenim
čitanjem

Rad knjižnice na programima poticanja čitanja vođenim čitanjem valjalo bi ocjenjivati

kako bismo znali koliko su naši programi bili učinkoviti, odnosno naša nastojanja u
ostvarivanju ciljeva programa i u uspostavi kontakata s ciljanom korisničkom skupinom.
Područja za (pro)ocjenjivanje mogu uključivati:
- broj upisanih sudionika koji su prošli cjelokupni program
- kako su oni ocijenili program
- koliku dobrobit zajednica ima od programa
- u kojoj mjeri je sudionicima odgovarao raspored i trajanje programa
- struktura programa, partnerski odnosi
- dugoročna dobrobit za pojedince.

Metode procjenjivanja mogu uključivati:

- razgovore s pojedincima i malim praćenim skupinama/ciljanim korisnim skupinama u
koje
su uključeni i oni koji su sudjelovali u programu i oni koji nisu
- razgovori s knjižničarom/voditeljem programa vođenog čitanja o učinkovitosti
programa i o
njihovim partnerima
- knjižničari bi mogli skupljati informacije o broju sudionika, o njihovoj nazočnosti te o
vrsti i

169
 kvaliteti korištenih izvora.

Za nastavljanje i planiranje uspješne budućnosti uspješnog programa vođenog čitanja

knjižničari mogu uzeti u obzir:
- nabavu knjižnične građe prikladne za čitanje u programima vođenog čitanja
- organiziranje kreativnosti i projekata s uključivanjem lokalne uprave koja može
osigurati
dodatni izvor prihoda za programe vođenog čitanja
- povezivanje sa drugim organizacijama i udrugama kako bi program sigurno razvijao
prilike
za partnerstvo sudionika te kako ne bi funkcionirao odvojeno od zajednice
- privlačenje zanimanja medija.

170
POPIS LITERATURE

1) Afolayan, J. A. (1992). Domumentary Perspective of Bibliotherapy in Education. //

Reading Horizonts 33(1), str. 137-148.

2) Alonso, D. (1967). Das Verständnis eines literarischen Kunstwerks. // Kritiker unserer Zeit
2, hg. V. Pfullingen: Hans Mayer. Str. 50-58.

3) Altick, R. D. (1957). The English Common Reader: a Social History of the Mass Reading
Public 1800-1900. Chicago; London: The University of Chicago Press.

4) Aristoteles. (1983). O pjesničkom umijeću. Zagreb: „August Cesarec“.

5) Atkison, R. (1999). Toward a redefinition of library services. // Johnson, P., MacEwan,

B.(eds.). Virually yours: models for managing electronic resources and services.
Chicago:American Library Association. Str. 3-19.

6) Ayalon, O. (1995). Spasimo djecu. Zagreb: Školska knjiga.

7) Bamberger, R. (1975). Promoting the Reding Habit. Paris: UNESCO.

8) Bandler, R., Grinder, J. (1981). Metasprache und Psychotherapie: die Struktur der MagieI.
Paderborn: Junfermann.

9) Baráth, Á., Matul, D., Sabljak, Lj. (1996). Korak po korak do oporavka: priručnik za
kreativne susrete s djecom u ratnim i poslijeratnim vremenima. Zagreb: Tipex.

10) Barth, R. (1971). Književnost, mitologija, semiologija. Beograd: Nolit.

11) Bašić, I. (2011). Biblioterapija i poetska terapija: priručnik za početnike. Zagreb: Balans
centar.

12) Bayard, P. (2010). Kako govoriti o knjigama koje nismo pročitali? Zagreb: V. B. Z.

13) Bawden, D., Robinson, L. (2013). Introduction to Information Science. Chicago: Neal-
Schuman.

14) Beatty, W. K. (2008). A historical review of bibliotherapy. // Bulletin of the Medical

Library Association. 22. 5. 2008. Dostupno na: http://hdl.handle.net/2142/6050 (15. 6. 2015.)

15) Beaugrande, R. (1984). Reading Skills for Foreign Languages: a Processing Approach.
London: Heinemann.

171
16) Benedek, M. (1985). Az olvasás művzete. Budapest: Gondolat.

17) Biblioterapija: knjigom do zdravlja. (2014). Zagreb: Zavod za javno zdravstvo Dr.
Andrija Štampar. Dostupno na: http://www.stampar.hr/hr/biblioterapija-knjigom-do-zdravlja
(10. 9. 2015.)

18) Biblioterapija: zdravljenje z branjem. (2004). Vasle, V., Grizil, S. (ur.). Ljubljana: Delo.
Posebn prilog revije Jana, 1. 6. 2004.

19) Biblioterapija. (2002). // Hrvatski enciklopedijski rječnik. 1. izd. Zagreb: EPH: Novi
Liber. Str. 112.

20) Bichsel, P. (2002). O čitanju i pripovijedanju: frankfurtska predavanja iz poetike. Zagreb:

Naklada MD.

21) Biti, V. (2000). Izvor povijesti. // Biti, V. Strano tijelo pri - povijesti: etičko - politička
granica identiteta. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

22) Biti, V. (1997). Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

23) Botton, A. (2007). Seks, šoping i roman. Zagreb: SysPrint.

24) Braudel, F. (1992). Strukture svakidašnjice: materijalna civilizacija, ekonomija i

kapitalizam od 15. do 18. stoljeća. Zagreb: „August Cesarec“.

25) Bucay, J. (2013). Priče za razmišljanje. Zagreb: Fraktura.

26) Burgess, R. G. (1984). The Research Proces in Educational Setting: Ten Case Studies,
London: Falmer Press.

27) Buzan, T. (2006). Brzo čitanje: revolucionarni pristup povećanju brzine čitanja,
razumijevanja i općeg znanja. Zagreb: Veble commerce.

28) Calvino, I. (1996). Ako jedne zimske noći neki putnik. Zagreb: Znanje.

29) Calvino, I. (1998). Nevidljivi gradovi. Zagreb: Ceres.

30) Cavallo, G., Chartier, R. (1997). Introduction. // Cavallo, G., Chartier, R. Historie de la
lecture dans le monde occidental. Paris: Seuil.

31) Chartier, R. (2005). Crossing Borders in Early Modern Europe: Sociology of Text
andLiterature. // Chartier, R., Elton, M. Book History. Vol. 8. Baltimore: Johns Hopkins
University Press. Str. 37-50.

172
32) Chartier, R. (2001). Tekstovi, tiskanje, čitanje. // Hunt, L. Nova kulturna historija. Zagreb:
Naklada Ljevak.

33) Crijević, S. M. (1975-1980). Dubrovačka bilioteka u kojoj se prikazuju dubrovački pisci,

njihova djela i spisi = Bibliotheca Ragusina in qua ragusini scriptores eorumquegesta et
scripta recensentur. Sv. 3. Zagreb: JAZU.

34) Danto, A. (1997). Preobražaj svakidašnjeg: filozofija umjetnosti. Zagreb: Kruzak.

35) Darnton, R. (1990). First Steps Toward a History of Reading. // Darnton, R. The Kiss of
Lamourette: Reflections in Cultural History. New York; London: W. W. Norton & Company.

36) Darnton, R. (1990). What is History of Books. // Darnton, R. The Kiss of Lamourette:
Reflections in Cultural History. New York; London: W. W. Norton & Company.

37) Dopuna IFLA-inog Manifesta (2009). // Koontz, C., Gubbin, B. (ur.) IFLA-ine smjernice
za narodne knjižnice. 2. hrvatsko izd., (prema 2. izmijenjenom izd. izvornika). Zagreb:
Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2011. Str. 118-119.

38) Državni pedagoški standardi. (2008). Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
RH.

39) Duras, M. (2016). Vicekonzul. Zagreb: Vuković & Runjić.

40) Eco, U. (1979). The Role of the Reader. Milano: Bloonington.

41) Eco, U. (1965). Otvoreno djelo. Sarajevo: „Veselin Masleša“.

42) Đurić, M. N. (1955). Jedan nov pokušaj objašnjenja Aristotelova shvatanja katarse. //
Aristoteles. O pesničkoj umetnosti. Beograd: Kosmos. Str. 28.

43) Edel, L. (1962). Psihološki roman 1900-1950. Beograd: Kultura.

44) Escarpit, R. (1972). Revolucija knjige. Zagreb: Prosvjeta.

45) Equalization of Opportunities for Persons with Disabilities. (1993). United Nations.

46) Finkelstein, D., McCleery, A. (2005). An Introduction to Book History. London; New
York: Routledge, Taylor & Francis Group.

47) Freud, S. (1984). Tumačenje snova. Novi Sad: Matica srpska.

48) Freud, S. (1976). Uvod u psihoanalizu. Novi Sad: Matica srpska.

173
49) Frojd, S. (1984). Uvod u psihoanalizu. Novi Sad: Matica srpska.

50) Fromm, E. (1989). Bekstvo od slobode. Beograd: Nolit.

51) Fry, R. (1921). Architectural Heresies of a Painter. London: Chatto & Windus.

52) Genette, G. (2000). Strukturalizam i književna kritika. // Kritika. Sv. 4. Str. 119-133.

53) George, N. (2015). Mala pariška knjižara. Zagreb: Mozaik knjiga.

54) Gibson, E. J., Levin, H. (1975). The psychology of reading. Cambridge: The MIT Press.

55) Ginzburg, C. (1989). Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Zagreb: Globus.

56) Goldberg, K. S. American Public Libraries: a Long Transformative Moment.// Daedalus

125/4 (1996), str. 207-220.

57) Gombrich, E. H. (1970). Pshilosophical Papers. Oxford: University Press.

58) Gombrich, E. H., Hochberg, J., Black, M. (1972). Art, Perception and Reality. Baltimore:
The Johns Hopkins University Press.

59) Grosman, M. (2010). U obranu čitanja: čitatelj i književnost u 21. stoljeću. Zagreb:
Algoritam.

60) Halász, L. (1984). Az olvasás: nyomozás és felfedezés. Budapest: Gondolat.

61) Hameršak, M. (2011). Pričalice o povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb: Algoritam.

62) Harvey, S., Goudris, A. (2000). Strategies That Work. Maine, Portland:
StenhousePublishers; Ontario, Markhan: Pembroke Publishers Limited.

63) Haviland, W. A. (2000). Antropology. New York: Harcourt College Publishiers.

64) Houellebecq, M. (2016). Pokoravanje. Zagreb: Litteris.

65) IFLA Etički kodeks za knjižničare i druge informacijske djelatnike. Dostupno na:
https://www.ifla.org/files/assets/faife/codesofethics/croatiancodeofethicsfull.pdf (15. 6.
2015.)

66) IFLA-in i UNESCO-ov Manifest za narodne knjižnice (1994). // Koontz, C., Gubbin, B.
(ur.) IFLA-ine smjernice za narodne knjižnice. 2. hrvatsko izd., (prema 2. izmijenjenom izd.
izvornika). Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2011. Str. 105-107.

67) Iser, W. (2001). Bralno dejanje: teorija estetskoga učinka. Ljubljana: Studia humanitatis.

174
68) Iser, W. (1978). The Act of Reading: a Theory of Aesthetic Response. Baltimore: Johns
Hopkins University Press.

69) James, P. D. (1999). Time To Be In Earnest. New York: Radnom House.

70) Jauss, H. R. (1998). Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti.// Beker, M.
Suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

71) Katz, W. A. (1974). Introduction to Reference Work. Vol. 2. Reference Services and
Reference Processes. New York: McGraw.

72) Kempler, W. (1994). Načela obiteljske geštalt-terapije. Zagreb: Alineja.

73) Kleedorfer, J., Mayer, M., Tumpold, E. (1998). Čitati s voljom i razumom. Koprivnica:
Hrvatsko čitateljsko društvo.

74) Kordigel, M. (1991). Razvoj čitanja, vrste čitanja i tipologija čitalaca, I. dio. // Umjetnost
i dijete 2/3. Str. 101-123.

75) Kordigel, M. (1991). Razvoj čitanja, vrste čitanja i tipologija čitalaca, II. dio. // Umjetnost
i dijete 4. Str. 175-193.

76) Lakuš, J. (2008). Reading Societies and their Social Exclusivity: Dalmatia in the First
Half of the 19th century. // Libellarium 1(1), str. 51-74.

77) Leedy, J. (1985). Poetry as healer – mending the troubled. New York: Vanguard Press.

78) Lévi-Strauss, C. (1960). Morfološka analiza ruskih bajki. // International Journal of

SlavicLinguisties and Poetics 3(3), str. 23-48.

79) Likert, R. (1978). A Method for Coping with Conflict in Problem Solving Groops. New
York: McGraw – Hill Book Company.

80) Literacy without Boundaries : proceedings of the 14th European Conference on Reading
Zagreb, Croatia 2005. (2007). Zbornik radova sa znanstvenog skupa / ur. Shiel, G, Stričević,
I., Sabolović- Krajina, D. Osijek: Croatian Reading Association.

81) Maack, M. N. (1997). Toward a New Model of the Information Professions: Embracing
Empowermentb. // Journal of Education for Library and Information Science 38(4), str. 283-
302.

175
82) Machala, D. (2015). Knjižničarske kompetencije: pogled na razvoj profesije. Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada.

83) Manguel, A. (2001). Povijest čitanja. Zagreb: Prometej.

84) May, F. B. (1994). Reading as Communication Interactive Approach. New York:

Macmillan.

85) McGann, J. J. (1991). The Textual Condition. Princeton; New Jersey: Princeton
University Press.

86) Mills, G. C. (1979). Books to help children understand death. New York: American
Journal of Nursing 79. Str. 291-295.

87) Montaigne de M. (2007). Eseji. Zagreb: Disput.

88) Morrison, M. R. (1987). Poetry as therapy. New York: Human Science Press.

89) Murakami, H. (2016). 1Q84. Zagreb: Vuković & Runjić.

90) Musil, R. (2008). Čovjek bez osobina. Zagreb: Fraktura.

91) Narodna knjižnica: IFLA-ine i UNESCO-ve smjernice za razvoj službi i usluga. (2011).
Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo.

92) Narodne knjižnice u novoj Europi: utjecaj globalizacije i informatizacije na narodne

knjižnice u tranzicijskim zemljama. (2003). Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Gradska
knjižnica.

93) Natarajan, S. (1964). Dassera Festival in India. // Bhavanas Journal 6, str. 40-42.
94) Opća deklaracija o ljudskim pravima. (1948). Ujedinjeni narodi. Dostupno na:
http://www.mdomsp.hr/userdocsimages/arhiva/files/73214/Op%C4%87a%20deklaracija%20
o%20ljudskim%20pravima.pdf (20. 4. 2017.)
95) Ouklander, V. (1988). Prozori u svet naše dece: Geštalt terapeutski pristupi deci i
adolescentima. Beograd: Nolit.
96) Oz, A. (2015). Židovi i riječi. Zagreb: Fraktura.

97) Pamuk, O. (2012). Novi život. Zagreb: Vuković & Runjić.

98) Pantelić, M. (1973). Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael. // Slovo, str. 161-203.

176
99) Parker, K. L. Reading for Characters: Principles of Bibliotherapy Applied to Children's
Literature. Dostupno na: http://digitalcommons.liberty.edu/educ (12. 4. 2002.)

100) Paz, O. (1979). Luk i lira. Beograd: "Vuk Karadžić".

101) PISA 2009. (2010). Čitalačke kompetencije za život. Zagreb: Nacionalni centar za
vanjsko vrednovanje obrazovanja – PISA centar. Str. 36.

102) Plevnik, D. (2006). Fortuna čitanja. Osijek: Hrvatsko čitateljsko društvo.

103) Plevnik, D. (2012). Tolle lege: za slobodu čitanja. Zagreb: Nacionalna i sveučilišna
knjižnica u Zagrebu.

104) Pound, E. (1974). Kako da čitamo. Novi Sad: Matica srpska.

105) Polić Kamov, J. (1957). Isušena kaljuža. Rijeka: "Otokar Keršovani".

106) Propp, V. (1958). Morphology of the Folktale.// International Journal of American

Linguisties 24(4), str. 1-46.

107) Proust, M. (2004). O čitanju. Zagreb: Meandar.

108) Reščić Rihar, T., Urbanija (1999). Biblioterapija. Ljubljana: Filozofska fakulteta, Odelek

za bibliotekarstvo.

109) Richards, I. A. (1964). Načela književne kritike. Sarajevo: "Veselin Masleša".

110) Saenger, P. (1997). Space Between Words: the Origins of Silent Reading. Stanford:

Stanford University Press.

111) Sartre, J. P. (1962). O književnosti i piscima. Beograd: Kultura.

112) Sartre, J. P. (1981). Šta je književnost. Sv. 6. Beograd: Nolit.

113) Schütz, A. (1984). Strukturen der Lebenswelt. Frankfurt: Suhrkamp.

114) Shakespeare, W. (1979). Hamlet. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

115) Shera, J. H. (1966). Libraries and the organization of knowledge. London: Crosby

Lockwood and Son Ltd.

116) Shimmon, R. (1995). The librarian at the end of the galaxy. // New Library World 96(3),

str. 43-48.

177
117) Smjernice za knjižnične programe opismenjavanja: neki praktični prijedlozi. (2005).

//Smjernice za građu laganu za čitanje. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo.

118) Smjernice za knjižnične službe i usluge za osobe s disleksijom. (2004). Zagreb: Hrvatsko

knjižničarsko društvo.

119) Smjernice za knjižnične usluge za bolničke pacijente, starije osobe i osobe s posebnim

potrebama u ustanovama za trajnu skrb i smještaj. (2009). Zagreb : Hrvatsko knjižničarsko

društvo.

120) Standards for Reading Professionals. Revised (2010). International Reading

Associations. Dostupno na: https://www.literacyworldwide.org/get-

resources/standards/standards-for-reading-professionals (19. 4. 2017.)

121) Stipanov, J. (2015). Povijest knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj: od početaka do

današnjih dana. Zagreb: Školska knjiga.

122) Stipčević, A. (1985). Povijest knjige. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

123) Stipčević, A. (2000). Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja.

124) Špiranec, S. (2003). Informacijska pismenost: ključ za cjeloživotno učenje. // Edupoint.

Informacijska pismenost 3/17. str. 4-14. Dostupno na:

http://edupoint.carnet.hr/casopis/cimages/edupoint/ep_17_1.pdf (27. 6. 2016.)

125) Špiranec, S., Banek Zorica, M., (2008). Informacijska pismenost: teorijski okviri

polazišta. Zagreb: Zavod za informacijske studije.

126) Šporer, D. (2015). Uvod u povijest knjige: temelji pristupa. Zagreb: Leykam

International.

127) Tronbacke, Bror I. (2005). Smjernice za građu laganu za čitanje. Zagreb: Hrvatsko

knjižničarsko društvo.

128) Curtis, W. Intervju. // Vjesnik 13. 9. 2005, str. 19-20.

178
129) Vogt, H. (2003). Tankstelle Informationsgesellschaft: neue Dienste der Stadtbucherrei

Würzburg. // BuB 55, str. 249-251.

130) Vogt, H. (2002). Die Bibliothek als „Tankstelle“ der Informationgesellschaft. Helsinki;

Würzburg: Gütersloh.

131) Vygotskij, L. S. (1968). Psihologija iskustva. Moskva: Iskustvo.

132) Watzlawick, P., Beavin-Bavelas, J., Jackson, D. (1967). Pragmatics of Human

Communication: a Study of Interactional Patterns, Pathologies and Paradoxes. New York: W.

W. Norton & Company.

133) Webber, S. (2000). Conceptions of information literacy: new perspective and

implications. // Journal of Information Science 26(6), str. 381-397.

134) Bibliotherapy (1971). // Webster Dictionary by Albert and Lay Morehead. New Jersey:

New American Library, str. 207.

135) Weimerskirch, P. J. (1965). Benjamin Rush and John Minson Galt, II: Pioneers of

Bibliotherapy in America. // Bulletin of the Medical Library Association 53(4), str. 510-526.

136) Wilde, O. (2003). Selected Journalism. London: Oxford University Press.

137) Zakon o knjižnicama : autorski pročišćeni tekst s provedbenim propisima. (2003).

Zagreb: Glossa.

179
Izvori i daljnji linkovi

www.kgz.hr
www.stiftunglesen.de
www.leseclubs.de
www.stiftunglesen.de/programmbereich/jugend-und-freizeit/lesescouts
https://www.stiftunglesen.de/programmbereich/kindertagesstaette/leipziger-lesekompass
www.lesementoring.de
www.sommerleseclub.de
www.julius-club.de
http://www.mpfs.de/index.php?id=676
http://www.mpfs.de/fileadmin/JIM-PDF15/jim 2015.pdf
http://www.redjumper.net/bookcreator/

180
POPIS GRAFIKONA, SLIKA I TABLICA

Popis grafikona:

Grafikon 1. Broj narodnih knjižnica i popunjenih anketa u RH (po županijama) ................. 112
Grafikon 2. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja 2013. godine 113
Grafikon 3. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja 2015. godine 113
Grafikon 4. Ritam održavanja posebnih programa poticanja čitanja ..................................... 114
Grafikon 5. Broj sudionika koji redovito participiraju u posebnim programima poticanja
čitanja ..................................................................................................................................... 115
Grafikon 6. Način izvještavanja i suradnja u programima poticanja čitanja.......................... 115
Grafikon 7. Način oglašavanja posebnih programa poticanja čitanja .................................... 116
Grafikon 8. Ocjena provođenja posebnih programa poticanja čitanja ................................... 117
Grafikon 9. Vrednovanje provođenja posebnih programa promicanja i poticanja čitanja ..... 118
Grafikon 10. Broj knjižnica koje provode posebne programe poticanja čitanja .................... 119
Grafikon 11. Uvažavanje potreba i interesa svih dobnih i profesionalnih skupina osoba s
teškoćama u čitanju kod provedbe posebnih programa poticanja čitanja .............................. 120
Grafikon 12. Čitateljski ukusi i interesi u narodnim knjižnicama.......................................... 121

Popis slika:

Slika 1. Proces vođenog čitanja................................................................................................ 47

Slika 2. Komunikacijski proces (prema: P. Watzlawick i sur.) ............................................... 71
Slika 3. Neposredna komunikacija (prema: P. Watzlawick i sur.) ........................................... 82
Slika 4. Pakt autora i čitatelja (prema: V. Biti) ........................................................................ 92
Slika 5. Komunikacijski krug vođenog čitanja ........................................................................ 96
Slika 6. Utjecaj stava i odnosa na prihvaćanje preporuka/informacija .................................. 106
Slika 7. Plan tijeka radionice vođenog čitanja ....................................................................... 126
Slika 8. Balans ega prema O.Ayalon ...................................................................................... 128

181
Popis tablica:

Tablica 1. Ljudski mozak kao dvostruki organ (prema: Sperry i sur.) ..................................... 81
Tablica 2. Završni rezultati multivarijantne diskriminativne analize prediktora u samo-
selekciji sudionika za biblioterapijski postupak ..................................................................... 145
Tablica 3. Standardizirani koeficijenti kanoničke diskriminativne funkcije .......................... 145
Tablica 4. Centroidi grupa ...................................................................................................... 146
Tablica 5. Prosječni rezultati sudionika programa vođenog čitanja (N=56) na kriterijskim
mjerilima testa TESTLO 10 prije i poslije završetka programa ............................................. 147
Tablica 6. Koeficijenti čitateljskih „dobitaka“ sudionika programa vođenog čitanja ............ 147
Tablica 7. Koeficijenti „dobitaka“ sudionika programa vođenog čitanja prema dobi ........... 148
Tablica 8. Završni rezultati multivarijatne diskriminativne analize efekata izvedenog
biblioterapijskog postupka ..................................................................................................... 150
Tablica 9. Matrica strukture ................................................................................................... 152
Tablica 10. Varijable sa statistički značajnim (p >.00l) doprinosom diskriminativnoj funkciji.
................................................................................................................................................ 152
Tablica 11. Neki značajniji nalazi biblioterapijskog intervjua tijekom izvođenja radionica
vođenog čitanja ...................................................................................................................... 153

182
PRILOZI

Prilog 1.
Popis anketom ispitanih knjižnica

Gradska knjižnica Bakar, Bakar

Gradska knjižnica Benkovac, Benkovac
Gradska knjižnica Biograd na Moru, Biograd na Moru
Gradska knjižnica Blato, Blato
Gradska knjižnica „Don Mihovil Pavlinović“, Imotski
Gradska knjižnica Đurđevac, Đurđevac
Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“, Karlovac
Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik
Gradska knjižnica Kaštela, Kaštel Sućurac
Gradska knjižnica Labin, Labin
Gradska knjižnica „Nikola Zrinski“, Čakovec
Gradska knjižnica Poreč, Poreč
Gradska knjižnica Pregrada, Pregrada
Gradska knjižnica Sinj, Sinj
Gradska knjižnica Slavonski Brod, Slavonski Brod
Gradska knjižnica Sveti Ivan Zelina, Sveti Ivan Zelina
Gradska knjižnica Zadar, Zadar
Gradska knjižnica Zlatar, Zlatar
Gradska knjižnica Županja, Županja
Gradska knjižnica i čitaonica „Ante Jagar“, Novska
Gradska knjižnica i čitaonica Belišće, Belišće
Gradska knjižnica i čitaonica Duga Resa, Duga Resa
Gradska knjižnica i čitaonica Ilok, Ilok
Gradska knjižnica i čitaonica Mursko Središće, Mursko Središće
Gradska knjižnica i čitaonica Požega, Požega
Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo, Valpovo
Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci, Vinkovci
Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Osijek
Knjižnica centra za kulturu Čepin, Čepin

183
Knjižnica i čitaonica Grada Preloga, Prelog
Knjižnica i čitaonica Kutina, Kutina
Knjižnice grada Zagreba, Gradska knjižnica i 10 područnih knjižnica
Narodna knjižnica Dalj, Dalj
Narodna knjižnica Grad, Dubrovnik
Narodna knjižnica Kostrena, Kostrena
Narodna knjižnica Omiš, Omiš
Narodna knjižnica „Petar Preradović“, Bjelovar
Narodna knjižnica „Šime Vučetić“ Vela Luka, Vela Luka
Narodna knjižnica Virje, Virje
Narodna knjižnica Vrbovec, Vrbovec
Narodna knjižnica i čitaonica Buzet, Buzet
Narodna knjižnica i čitaonica „Grigor Vitez“, Gornji Bogićevci
Narodna knjižnica i čitaonica „Ivo Kozarčanin“, Hrvatska Dubica
Narodna knjižnica i čitaonica Kraljevica, Kraljevica
Narodna knjižnica i čitaonica Majur, Majur
Narodna knjižnica i čitaonica Murter, Murter
Narodna knjižnica i čitaonica Topusko, Topusko
Općinska knjižnica Bistra, Bistra
Općinska knjižnica Hrvatska sloga Gradac, Gradac
Općinska knjižnica i čitaonica Bedekovčina, Bedekovčina
Općinska knjižnica i čitaonica Krapinske Toplice, Krapinske Toplice
Općinska knjižnica Šime Šugar Ivanov-Kolan, Kolan
Pučka knjižnica i čitaonica Daruvar, Daruvar
Pučko otvoreno učilište „Augustin Vivoda“, Buzet
Samostalna narodna knjižnica Gospić, Gospić

184
Prilog 2.
Anketni upitnik

Upitnik je sastavljen u svrhu prikupljanja informacija o utvrđivanju potrebe i uspješnosti

provođenja posebnih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama, a za potrebu
istoimenog projekta u okviru Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i
komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Ispunjen upitnik molim šaljite elektroničkom poštom na adresu:
ljiljana.sabljak@kgz.hr

U slučaju bilo kakvih nejasnoća ili nedoumica možete me kontaktirati bez ustručavanja.
Hvala Vam na uloženom trudu i vremenu.
LJILJANA SABLJAK
01/4694 323
ljiljana.sabljak@kgz.hr

185
Obrazac

1. Naziv Vaše knjižnice.

- Kontakt

2. Status knjižnice.
(samostalno, mreža, ogranak…)

3. Odjeli, čitaonice zbirke. DA NE

Odjel za odrasle
Odjel za djecu i mlade
Medioteka (AV odjel)
Čitaonica
Posebne zbirke (zavičajna, manjinske)
(nešto drugo) _____________________________________________________

4. Elektronička oprema. DA NE

računala (koliko?)
LCD projekti
el. čitači knjiga
računalo s dodatnom opremom za slijepe
Internet

5. Fond i korisnici.
veličina fonda (knjige, AV i el. građa, novine i časopisi)
broj korisnika (djece, odraslih, treća dob)

6. Provode li se u vašoj knjižnici programi poticanja čitanja DA NE

i pismenosti?
a) ako NE, planirate li ih
b) ukoliko NE, što je tomu razlog (zaokružite odgovor)

186
 1. nedostatak osoblja
2. nedostatak prostora
3. nedovoljan interes korisnika
4. nešto drugo (navedite što) ______________________________________

7. Navedite programe poticanja čitanja u svojoj knjižnici i korisnike kojima su

namijenjeni.

a) čitalački klub
b) književne večeri
c) radionica ciljanog/vođenog čitanja (elementi biblioterapije)
d) radionica kreativnog pisanja
e) dramske radionice
f) izrada osvrta i anotacija pročitanog štiva
g) nešto drugo _____________________________________________________

8. Koliko često provodite programe promicanja i poticanja čitanja?

a) tjedno
b) mjesečno
c) povremeno
d) u nekom drugom periodu (navedite kojem) ____________________________

9. Koliko sudionika redovito participira u pojedinom programu?

a) 5 – 10
b) 10 – 15
c) Više (navedite koliko) _____________________________________________

187
10. Tko su voditelji Vaših programa ?
a) jedan član osoblja knjižnice zadužen je za provođenje programa čitanja
b) knjižničari
c) volonteri (sami korisnici)
d) vanjski suradnici
e) netko drugi (navedite tko) _________________________________________

11. Vrednujete li Vaše programe poticanja i promicanja čitanja?

a) DA b) NE

Ako DA, kako?

a) provodimo planirane kampanje čitanja
b) prije provođenja programa definiramo ciljane korisnike
c) pratimo čitalačke ukuse korisnika
d) pratimo čitanost nakon provođenja programa
e) pratimo čitateljsku kompetentnost sudionika programa
f) patimo kompetentnost i uslužnost informativne službe knjižnice
g) nešto drugo (molim navedite što)

12. Kako ocjenjujete korisnost programa poticanja i promicanja čitanja?

a) manja od 30%
b) veća od 30%
c) veća od 50%
d) veća od 70%

13. Kako oglašavate svoje programe poticanja i promicanja čitanja?

a) oglasima u prostoru knjižnice (letci i sl.)
b) oglasi u novinama i na radiju
c) facebookom i mrežnim stranicama vaše knjižnice

188
 d) mailing listama i dogovorima s ciljanim korisnicima (škole, domovi umirovljenika
i sl.)
e) nešto drugo _______________________________________________________

14. Kako obavještavate javnost o provođenju svojih programa poticanja i promicanja

čitanja?
a) izjavama za javnost (radio i TV nastupi)
b) člancima i oglasima u novinama
c) na mrežnim stranicama svoje knjižnice
d) pisanjem godišnjeg izvještaja o radu vaše knjižnice
e) projektnim izvještajima

15. Kako vrednujete provođenje Vaših programa za provođenje i promicanje čitanja?

a) veći broj korisnika
b) veća posjećenost i posudba u knjižnici
c) bolja suradnja s drugim ustanovama i udrugama
d) kreativnije osoblje knjižnice

16. U nekoliko riječi opišite program/projekt poticanja i

promicanja čitanja u Vašoj knjižnici.

17. Ukoliko želite nešto dodati ili opisati specifičnost u Vašoj

Knjižnici, molim učinite ovdje.

189
Prilog 3.
Upitnik za sudionike radionica vođenog (biblioterapijskog) čitanja
Evaluacija
Skala procjene
Uputa: Na svakoj skali stavite križić u onaj stupac koji najbolje odražava vaš dojam o
izvedenoj radionici. Pri ocjenjivanju uzmite jednako u obzir reakcije samih sudionika i svoje
osobne dojmove.

Ova radionica bila je…

Jako ? Jako
Korisna Štetna
Umirujuća Uzbuđujuća
Neobična (originalna) Obična (stereotipna)
Dosadna Zanimljiva
Slabo organizirana Dobro organizirana
Razumljiva Nerazumljiva
Teška Lagana
Neugodna Ugodna
Dramatična Zabavna
Značajna Beznačajna
Složena Jednostavna
Gruba (agresivna) Nježna (zaštitnička)
Rastegnuta Zgusnuta
Iskrena Lažna
Napeta Opuštena
Siromašna Bogata
Jaka Slaba
Plitka Duboka
Zdrava Nezdrava
Opasna Sigurna
Skladna Kaotična

190
Prilog 4.
Test literarne osjetljivosti
Zadatak: Ispunite ovaj kratki upitnik za književno djelo (novelu ili roman) koje ste zadnje
čitali.
Autor: --------------------------------------------------------------------------------------------------------
Naslov: -------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kada ste počeli čitati djelo: -------------------------------------------------------------------------------
Kada ste završili s čitanjem: ------------------------------------------------------------------------------

Zadatak A:
Opišite glavnu poruku ili pouku koju ste osobno otkrili u pročitanom djelu. Nastojte da vam
sastavak bude kratak, kreativni sažetak vaših estetskih doživljaja (najviše 100 riječi).

191
Prilog 5.

Zadatak B:
Ocijenite sada nešto detaljnije kakav je dojam ostavilo dotično djelo na vas. Na svakoj
numeričkoj skali ocjena zaokružite jednu ocjenu!

1. Užitak čitanja:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
2. Zanimljivost djela:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
3. Značenje (smislenost) djela za vas osobno:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
4. Maštanje (predočivanje) tijekom čitanja:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
5. Emocije (osjećanja) tijekom čitanja:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
6. Osjećaj moralnih vrednota tijekom čitanja:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
7. Osobno poistovjećivanje s nekim od likova:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
8. Osjećaj odbojnosti (gađenja i sl.) prema nekom liku:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako
9. Osjećaj nježnosti (motiv zaštite i njege) prema nekom liku:
Nikakvo 1 2 3 4 5 Jako

192
Prilog 6.

Upitnik za voditelje
Ime i prezime: _____________________________________
Ustanova: ________________________________________
Mjesto: ________________________ Današnji datum: ____________________________
Uputa:
Ovaj obrazac služi Vama i drugim sudionicima programa za evidentiranje i praćenje kvalitete
i djelotvornosti pojedinih radionica iz programa vođenog (biblioterapijskog) čitanja. Molimo
Vas da ovaj obrazac ispunite pri svakom „koraku“ programa, i to neposredno nakon što ste
završili s radionicom.
Vrsta radionice: _____________________ Tema radionice:__________________________
Ukupan broj sudionika: ______ od toga djece: _______ mladeži: _______ odraslih: _______
Vrijeme održavanja: od _________ do ________

Upotrijebljeni materijal

Glavni zadatak (cilj):

Kratak opis izvedenih aktivnosti:

Evaluacija procesa i rezultata I.

193
Prilog 7.
INICIJALNI POLUSTRUKTURIRANI INTERVJU – (UPITNIK)
(kod formiranja grupa vođenog čitanja u narodnim knjižnicama)

1. Jeste li bili član neke knjižnice (jeste li imali vlastitu kućnu knjižnicu) i kako ste često
pusuđivali/kupovali knjige?
2. Mogu li vam pomoći kod izbora literature?
(Tražite li savjete i preporuke od znanaca, prijatelja, knjižničara-informatora?)
3. Što ste posljednje čitali? (ispituju se čitalačke navike)
4. Volite li krimiće, čitate li biografije...?
(ispituje se područje literarnog interesa)
5. Što očekujete od literature, odnosno, koji su vaši stavovi prema knjizi? (nešto za
razonodu, nešto uzbudljivo, nešto da me nasmije...).
(ispituju se životni interesi i njihovo preklapanje s literarnim interesima)
6. Stilovi i načini pohranjivanja literarnih informacija.
(svjesno koristi, nesvjesno)
7. Multimedijski estetski interesi (igra redatelja, ekranizirani romani, knjiga prema
sadržaju TV serija, libreta, drame koje se upravo izvode na pozornicama kazališta).
8. Čitalačke navike i interesi kao rezultat biblioterapijske intervencije.
(ukoliko se korisnik/čitatelj s povjerenjem prepušta knjižničaru-informatoru-
biblioterapeutu, razvija se razgovor o pročitanom, usklađuju odnosno uspoređuju se
stavovi o knjizi, autoru, likovima...)

194
Prilog 8.

Tablica
Rezultati analize pouzdanosti Skale „Kreativnih interesa“ (TOI)

ČESTICE ARIMETIČKA STANDARDNA BROJ

SKALE SREDINA DEVIJACIJA ISPITANIKA
1. TOI 1 0,8036 0,4009 56.0
2. TOI 2 0,7143 0,4558 56.0
3. TOI 3 0,9286 0,3223 56.0
4. TOI 4 0,7679 0,4260 56.0
5. TOI 5 0,8214 0,3865 56.0
6. TOI 6 0,8393 0,3706 56.0
7. TOI 7 0,8571 0,3531 56.0
8. TOI 8 0,9107 0,2877 56.0
9. TOI 9 0,8929 0,3121 56.0
10. TOI 10 0,8750 0,3337 56.0
11. TOI 11 0,9286 0,2599 56.0
12. TOI 12 0,8571 0,3531 56.0
13. TOI 13 0,8571 0,3531 56.0
14. TOI 14 0,9286 0,2599 56.0
15. TOI 15 0,6250 0,4885 56.0
16. TOI 16 0,7679 0,4260 56.0
17. TOI 17 0,5357 0,5032 56.0
18. TOI 18 0,8393 0,3706 56.0
19. TOI 19 0,7679 0,4260 56.0
20. TOI 20 0,9286 0,2599 56.0
21. TOI 21 0,8036 0,4009 56.0
22. TOI 22 0,5536 0,5016 56.0
23. TOI 23 0,1964 0,4009 56.0
24. TOI 24 0,6786 0,4713 56.0
25. TOI 25 0,5357 0,5032 56.0

195
 26. TOI 26 0,6071 0,4928 56.0
27. TOI 27 0,4821 0,5042 56.0
28. TOI 28 0,7143 0,4558 56.0
29. TOI 29 0,3393 0,4778 56.0
30. TOI 30 0,7143 0,4558 56.0
31. TOI 31 0,6786 0,4713 56.0
32. TOI 32 0,8571 0,3531 56.0
33. TOI 33 0,7500 0,4369 56.0
34. TOI 34 0,6250 0,4885 56.0
35. TOI 35 0,8214 0,3865 56.0
36. TOI 36 0,6786 0,4713 56.0
37. TOI 37 0,7143 0,4558 56.0
38. TOI 38 0,7321 0,4469 56.0

Tablica (nastavak analize)

STATISTIKE ČESTICE –TOTAL
ARITM VARIJANCA KORIGIRANA KOEFICIJENT
SREDINA SKALE AKO KORELACIJA ALPHA AKO
AKO ČESTICA ČESTICA ITEM-TOTAL ČESTICA
IZUZETA IZUZETA IZUZETA
TOI 1 27.1250 32.2205 0,4824 0,8241
TOI 2 27.2143 32.8987 0,2811 0,8298
TOI 3 27.000 33.3091 0,3128 0,8290
TOI 4 27.1607 32.8646 0,3133 0,8288
TOI 5 27.1071 32.6065 0,4125 0,8262
TOI 6 27.0893 33.2828 0,2705 0,8299
TOI 7 27.0714 32.7221 0,4282 0,8261
TOI 8 27.0179 32.9269 0,4745 0,8261
TOI 9 27.0357 32.5805 0,5329 0,8244
TOI 10 27.0536 33.2516 0,3153 0,8289
TOI 11 27.0000 33.3455 0,3877 0,8281
TOI 12 27.0714 33.1221 0,3272 0,8285

196
TOI 13 27.0714 32.9766 0,3638 0,8277
TOI 14 27.0000 32.9455 0,5241 0,8257
TOI 15 27.3036 33.5971 0,1308 0,8348
TOI 16 27.1607 33.1919 0,2451 0,8307
TOI 17 27.3929 32.0610 0,3970 0,8261
TOI 18 27.0893 32.6646 0,4189 0,8261
TOI 19 27.1607 32.9737 0,2905 0,8294
TOI 20 27.0000 33.0909 0,4743 0,8266
TOI 21 27.1250 32.5114 0,4166 0,8259
TOI 22 27.3750 32.2386 0,3663 0,8271
TOI 23 27.7321 33.5088 0,1955 0,8319
TOI 24 27.2500 33.8273 0,0962 0,8357
TOI 25 27.3929 32.8610 0,2535 0,8310
TOI 26 27.3214 32.6584 0,2974 0,8294
TOI 27 27.4464 34.0334 0,0491 0,8378
TOI 28 27.2143 33.2987 0,2034 0,8322
TOI 29 27.5893 34.3919 0,0078 0,8390
TOI 30 27.2143 32.7896 0,3025 0,8291
TOI 31 27.2500 32.6273 0,3208 0,8286
TOI 32 27.0714 32.6494 0,4467 0,8257
TOI 33 27.1786 32.2584 0,4286 0,8253
TOI 34 27.3036 33.1244 0,2158 0,8321
TOI 35 27.1071 32.7156 0,3872 0,8268
TOI 36 27.2500 32.8091 0,2863 0,8297
TOI 37 27.2143 31.7714 0,5054 0,8228
TOI 38 27.1964 32.5971 0,3488 0,8277

197
INFORMACIJA O MENTORU

Ana Barbarić rođena je u Splitu. U rodnom je gradu završila osnovnu i srednju školu.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je na studiju sociologije i
dodiplomskom studiju bibliotekarstva 1996. Poslijediplomski studij informacijskih znanosti,
smjer bibliotekarstvo, završila je 2002. obranom magistarskog zanstvenog rada Javno
dostupni knjižnični računalni katalozi – nastanak i razvitak. U ožujku 2009. obranila je
doktorski rad Zadaci suvremenoga knjižničnog kataloga.
Od rujna 1998. zaposlena je na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje izvodi nastavu iz više kolegija na prediplomskom,
diplomskom i doktorskom studiju. U razdoblju od 1998. do 2010. prošla je sva suradnička
zvanja: od mlađeg asistenta preko asistenta do višeg asistenta. U svibnju 2010. izabrana je u
znanstveno-nastavno zvanje docenta, a u srpnju 2015. u znanstveno-nastavno zvanje
izvanrednog profesora. U lipnju 2010. imenovana je predstojnicom Katedre za
bibliotekarstvo.
Područja od posebnog znanstvenog i stručnog interesa Ane Barbarić jesu strojno
čitljivo katalogiziranje, razvoj i osobine OPAC-a i WebPAC-a te razvoj i primjena
konceptualnih modela u području bibliografske organizacije (FR-obitelj). Redovito izlaže na
domaćim i međunarodnim skupovima te objavljuje radove u domaćim i stranim
publikacijama. Suradnica je na više znanstvenih projekata.
U Centru za stalno stručno usavršavanje knjižničara u RH, od osnutka centra 2002.,
vodi radionice „Katalogizacija omeđenih publikacija i nizova publikacija“ (2002.-2010.),
„Osnovna načela online knjižničnih kataloga“ i „Suvremena teorijska ishodišta bibliografske
organizacije“. Od 2012. članica je programskog odbora Centra za stalno stručno usavršavanje
knjižničara u ime Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskoga fakulteta
u Zagrebu.
Od rujna 2002. do rujna 2004. bila je stručna tajnica Hrvatskoga knjižničarskog
društva (HKD) te glava urednica Novosti HKD-a. Od listopada 2008. do rujna 2012. bila je
glavna urednica niza Povremena izdanja HKD-a, a od prosinca 2010. do rujna 2012. i glavna
urednica niza Elektronička izdanja HKD-a. Članica je Komisije za katalogizaciju te dobitnica
HKD-ove nagrade „Eva Verona“.
Od kolovoza 2005. do kolovoza 2013. bila je članica Stalnog odbora IFLA-ine
(Međunarodni savez knjižničarskih društava i ustanova) Sekcije za katalogizaciju, a od
kolovoza 2009. do kolovoza 2011. stručna tajnica navedene sekcije. U studenom 2012.

198
Ministarstvo kulture RH imenovalo ju je članicom Upravnog vijeća Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu.

199
ŽIVOTOPIS AUTORA

Ljiljana Sabljak rođena je u Zagrebu, gdje je pohađala osnovnu školu i gimnaziju. Na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i
indologiju te dodiplomski studij bibliotekarstva. Na Fakultetu organizacije i informatike
Varaždin, Sveučilišta u Zagrebu, 1991. godine obranila je magistarski rad iz znanstvenog
područja informacijskih i bibliotečne znanosti pod naslovom Mjesto i uloga bibliotekara –
informatora u procesu liječenja čitanjem.

Od 1979. godine radi kao diplomirana knjižničarka u Knjižnicama grada Zagreba, a od

1993. godine kao voditeljica Gradske knjižnice i pomoćnica ravnatelja Knjižnica grada
Zagreba. Knjižničarska je savjetnica i više od dvadeset godina bavi se suodnosom knjižničar-
knjiga-korisnik, vođenim (biblioterapijskim) čitanjem, te poticanjem kreativnosti čitanja.
Autor je dvaju priručnika i tridesetak stručnih i znanstvenih radova, te su-autor pet projekta s
područja psihosocijalnog pristupa čitanju.

Sudjelovanje na projektima:

Čitateljske i informacijske potrebe stanovništva Hrvatske (voditelj Srećko Jelušić,

Filozofski fakultet u Zadru) 2009-2011.

Čitanjem protiv nasilja i kriminala (voditelj Ljiljana Sabljak, Hrvatsko knjižničarsko

društvo), 2009-2010.

Stradalo knjižnično i pisano nasljeđe Mađara u R. Hrvatskoj tijekom Domovinskog

rata (voditelj Árpád Baráth, Ministarstvo znanosti R. Hrvatske i Sveučilište Janus Pannonius
Pečuh), 1995-1996.

Korak po korak do oporavka (voditelj Ljiljana Sabljak i Árpád Baráth, UNICEF-ov

ured za Republiku Hrvatsku Zagreb i Sveučilište Janus Pannonius Pečuh), 1992-1994.

Knjiga i čitanje (voditelj Đurđa Mesić, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu),

1993-1995.

Članica je više međunarodnih i domaćih udruga, primjerice Međunarodne čitateljske

udruge (IRA-International Reading Association), Hrvatskog čitateljskog društva (HČD), gdje
je do 2005. godine obnašala funkciju dopredsjednice, Međunarodne udruge knjižnice i

200
knjižničara (IFLA-International Federation Library Association), gdje je članica Odbora za
narodne knjižnice u drugom mandatu. Također je članica Hrvatskog knjižničarskog društva
(HKD), gdje je osnovala Komisiju za čitanje, koje je danas članica, te u više mandata
predsjednica. Današnja je zamjenica predsjednice Sekcije i Komisije za narodne knjižnice
HKD-a. Redovna je članica HKD-ove Komisije za knjižnične usluge za osobe s posebnim
potrebama. Predaje u Centru za stalno stručno usavršavanje knjižničara, radi u više
povjerenstava i stručnih radnih grupa. Održava brojna izlaganja i radionice u zemlji i
inozemstvu za knjižničare i sve one koji se bave poučavanjem i promicanjem čitanja i
pismenosti.

Za svoje zalaganje, rad i zasluge u struci i kulturi višestruko je nagrađivana, npr.

Nagrada Međunarodne čitalačke udruge IRA-e za inovacijski pristup poticanju čitanja u
Europi (Dublin, 2001.).

U 2004. godini dodijeljena joj je Kukuljevićeva povelja Hrvatskog knjižničarskog

društva za dugogodišnji rad i doprinos knjižničarskoj struci, a za osobito zalaganje u kulturi
Republike Hrvatske, odlikovana je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Bibliografija objavljenih radova:

1. SABLJAK, Lj. Bibliotherapy as one of the untraditional treatments of the physical and
emotional problems of the women, by means of books. // Internacionalna antropološka
konferencija (11, Zagreb, 1992). Zbornik radova. Zagreb : Hrvatsko antropološko
društvo, 1992, str. 121-124.

2. SABLJAK, Lj. Biblioterapija kao jedan od netradicionalnih tretmana tjelesnih i

osjećajnih ljudskih problema. // Znanstveni skup „Istraživanja na području
defektologije“ (4, Zagreb, 1992). Zbornik radova. Zagreb : Sveučilište u Zagrebu,
Fakultet za defektologiju, 1992, str. 18-20.

3. SABLJAK, Lj.; Mesić, Đ. Refugees, Libraries and Reading. 59th IFLA General
Conference, Barcelona, 1993, Booklet 7, str. 37-40.

201
4. SABLJAK, Lj. Upotreba fondova narodnih knjižnica u psihosocijalnim programima
ciljanog čitanja // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 36, 2 (1993), str. 49-58.

5. SABLJAK, Lj. Bibliotherapy as one of the Untraditional Treatments of the Physical

and Emotional Problems // Collegium Antropologicum 18 (1994), str. 7-10.

6. SABLJAK, Lj. The use of Public libraries funds in psychosocial programs of the
aimed reading. // European Conference on Reading (9, Budapest, 1995). Abstracts
„Literacy and Democracy“, Budapest, 1995, str. 54-55.

7. SABLJAK, Lj; Baráth, Á.; Matul, D. Korak po korak do oporavka : priručnik za

kreativne susrete s djecom u ratnim i poslijeratnim vremenima. Zagreb: Tipex, 1996.

8. SABLJAK, Lj. Knjižničari u procjepu obrazovne i informacijske funkcije // Vjesnik

bibliotekara Hrvatske 39, 1/2 (1996), str. 295-301.

9. SABLJAK, Lj. Pokazatelji učinkovitosti vođenog čitanja // Zbornik radova 2.

Strokovno posvetovanje Bralnega društva Slovenije „Branje – skrb vseh“. Ljubljana :
Bralno društvo Slovenije, 1998. Str. 193-199. // Strokovno posvetovanje Bralnega
društva Slovenije, Branje – skrb – vseh“ (2, Ljubljana, 1998). Zbornik radova.
Ljubljana : Bralno društvo Slovenije, 1998, str. 193-199.

10. SABLJAK, Lj. How Librarians Help Children Overcome the consequences of the War
in Croatia // Community stress Prevention 34 (1999), Jerusalem : Ministry of
Education, Israel, str. 5-40.

11. SABLJAK, Lj. Pismenost, temeljno ljudsko pravo : 10. Europska konferencija o
čitanju, Bruxelles, 1997. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 3-4 (1999), str. 107-109.

12. SABLJAK, Lj. Recepcija religijske knjige // izlaganje / XII. Proljetna škola školskih
knjižničara Republike Hrvatske, Kršćanstvo u programima i fondovima školskih
knjižnica: lektira i mladi čitatelj, Crikvenica, 17.-20. svibnja, 2000.

202
 13. SABLJAK, Lj. Guided Reading / Bibliotherapy // European Conference on Reading
(22, Stavanger). Proceeding of conference, Stavanger, 2000, str. 275-285.

14. SABLJAK, Lj. Knjižnice i javnost – iskustva narodnih knjižnica u Hrvatskoj //

Knjižnica in javnost, Strokovno posavetovanje Zveze bibliotekarskih društev
Slovenije, Bled, 14.- 16. listopada 2002. Zbornik radova, Ljubljana; Zveza
bibliotekarskih društev Slovenije, 2002, str. 49-59.

15. SABLJAK, Lj. Utjecaj globalizacije i informatizacije na narodne knjižnice u

tranzicijskim zemljama // Međunarodna konferencija narodne knjižnice u novoj
Europi: utjecaj globalizacije i informatizacije na narodne knjižnice u tranzicijskim
zemljama (5, Zagreb, 2002). Zbornik radova. Zagreb : Knjižnice grada Zagreba, 2003,
str. 7-9.

16. SABLJAK, Lj.; Bastić, D. Zagreb City Libraries between Competence Development
and New Professional Roles // Shanghai International Library Forum (5, Hangzhou,
2010). „City Life and Library Service“. Shanghai, 2010, str. 323-329.

17. SABLJAK, Lj.; Čelić-Tica, V.; Gabriel, D. M. Čitanjem protiv nasilja i kriminala //
Vjesnik bibliotekara Hrvatske 53, 2(2010), str. 26-38.

203