UNIVERZITET U ZENICI

FILOZOFSKI FAKULTET

UVOD U FILOZOFIJU

Tarik Islamović

SENEKINO UČENJE O GNJEVU

SEMINARSKI RAD

Mentor:

V. as. Senad Arnaut

Zenica, oktobar 2022.godine

 SADRŽAJ

Stranica

1. UVOD................................................................................................................................ 1

2. SENEKINA BIOGRAFIJA............................................................................................... 2

3. SENEKINO UČENJE I PROFILAKSA O GNJEVU........................................................ 3

4. RANA STOA...................................................................................................................... 4

5. SREDNJA STOA................................................................................................................ 6

6. POZNA STOA.................................................................................................................... 7

7. ZAKLJUČAK..................................................................................................................... 8

8. LITERATURA.................................................................................................................... 9
 1. UVOD

Seneka je jedan od prvih filozofa nove ere (skr. ne. ili n.e.; engleski: „Common Era“) koji je
doprinio prema Stoičkoj filozofiji. Stoička filozofija se zasniva na vjerovanju koje maksimizira
pozitivno razmišljanje i negiranje negativnih emocija te vjeruje da svaki čovjek zanemarujući
njegov politički, društveni položaj ima po prirodi jednako pravo.Stoici su tražili smisao života u
ličnom jačanju volje, svijesti pojedinca, jačanju intelekta, u ličnom naporu koji sve vanjsko treba
da nadvlada i vladanjem svog tijela i duha će na taj način doći do staloženog i blaženog života.
Možemo primjetiti kako stoička etika se većinom zasniva na individualnom karakteru čovjeka
kao pojedinca. Svaki čovjek zanemarujući njegov politički rank je društveno i socijalno biće te
kako Seneka piše da su i robovi iz nižih staleža ljudi pa se prema njima treba humano odnositi.
On je vjerovao da navedena praksa može ublažiti društvene odnose te bi sebi dao to kao etički
zadatak. Stoici također tvrde da čovjek koji se našao u teškoj nedaći zna ili teži da zna da postoje
viši razlozi koji objašnjavaju zašto se on našao u toj poziciji i da sve ima svoj razlog dešavanja.
Seneka spominje kako je vrli čovjek „jednak bogu“. Prije nego sto prihvatimo navedenu teoriju
recimo da je čovjek natisnut s bolešću da li je on zaista sretan? Da li je zaista sretan ako je
bolestan, gladan, žedan bez toplog doma? Epiktet to ukazuje na jednom mjestu:“ Daj mi sad
Zeuse, koju god nedaću hoćeš, jer ja imam sredstvo koje si mi ti podario i načina da si budem na
čast u svakoj prilici."1 Vedrinu duha u nedaći stoik crpi, s jedne strane iz uvjerenja da postoji neki
viši razlog. Vjerovali su da svijetom upravlja sudbina i da djeluje na svim područjima te pored
nje i priroda koja je ključ svijetu i sve proizvodi. Nisu vjerovali u slučajnosti, sve je imalo svoj
tok i razlog dešavanja. Navedeno nas može podsjetiti ironično na filozofiju islama i
monoteističkih religija u kojima Bog predstavlja sta u stoicizmu predstavlja priroda jer stoici idu
čak i do te mjere da prirodu u stoičkoj filozofiji smatraju božanstvom i da izvan nje ništa ne
postoji.

1
Epiktet,Razgovori 1.6.37.
 2. SENEKINA BIOGRAFIJA

Seneka je glavna filozofska figura rimskog perioda. Kao stoički filozof koji piše na latinskom,
Seneka daje trajan doprinos stoicizmu. On zauzima centralno mjesto u tadašnjoj literaturi o
stoicizmu i oblikuje razumijevanje stoičke misli koje su kasnije generacije imale. Senekina
filozofska djela odigrala su veliku ulogu u oživljavanju stoičkih ideja u renesansi. Do danas,
mnogi čitaoci pristupaju stoičkoj filozofiji kroz Seneku, a ne kroz fragmentarnije dokaze koje
imamo za ranije stoike. Senekini spisi su zapanjujuće raznoliki u svom opsegu. Više od toga,
Seneka dalje razvija i oblikuje nekoliko filozofskih žanrova, najvažnije, pismo i takozvane
„utjehe“; njegov esej O milosrđu smatra se prvim primjerom onoga što je postalo poznato kao
književnost „ogledalo princa“.

Nakon nekoliko stoljeća relativnog zanemarivanja, Senekina filozofija je ponovo otkrivena u

posljednjih nekoliko decenija, u onome što bi se moglo nazvati drugim oživljavanjem senekanske
misli. Djelomično, ovo obnovljeno interesovanje rezultat je opće preispitivanja rimske kulture.
To je također potaknuto velikim napretkom koji je postignut u našem razumijevanju grčke
helenističke filozofije i nedavnim razvojem savremene etike, kao što je obnovljeno interesovanje
za teoriju emocija, uloga i odnosa, i zajedništvo svih ljudskih bića. I konačno, neki uticajni
naučnici su otkrili, nakon Foucaultovog čitanja Seneke, da Seneka govori o nekim izrazito
modernim problemima. Senekini filozofski spisi često su se tumačili s obzirom na njegovu
biografiju: kako njegove rasprave o iscjeliteljskim moćima filozofije ne odražavaju njegov
vlastiti život?

Međutim, koliko god Senekin stil često bio ličan, njegovi spisi nisu autobiografski. Seneka sam
sebi stvara književnu ličnost. On raspravlja o pitanjima koja ga zaokupljaju na način koji poziva
svoje čitaoce da razmišljaju o problemima u svom životu, a ne o Senekinom životu.

2
 3. SENEKINO UČENJE I PROFILAKSA O GNJEVU

Za Seneku filozofija je bila nauka o ispravnom djelovanju te kazuje: Nećemo pogriješiti ako
kažemo da je filozofija zakonik dobrog i poštenog življenja, a onaj koji bi rekao da je ona pravilo
života dao bi joj sopstveno ime. ( Non errabimus, si dicerimus philophiam esse legem bene
honestique vivendi, et qui dixerit illam regulam vitae, sum ili nomen reddidit). Svrha života i
sreće se sastoji iz postizanja vrline (kako to Epiktet još i naziva učenjem, iskustvom i vježbom)
odnosno slaganju ljudske aktivnosti i djelovanja sa zakonima prirode. U svome djelu Rasprava o
gnjevu Seneka izdvaja emociju gnjeva ili ljutnje, koja svojim jacanjem i nekontrolisanjem prelazi
u viši nivo strasti za koju Seneka kaže da je od svih najružnija i najpomamnija. Zatim Seneka
ukazuje kako emocija gnjeva prethodi tome da se ražesti i naraste u duši čovjeka. Seneka traži
način na koji će duša čovjeka se suprostaviti emociji gnjeva te njenom uticaju te kazuje u drugom
djelu rasprave:

Ako hoćeš da posmatraš njegove posljedice i štete od njega, znaj da nijedna kuga nije više
koštala rod ljudski. Vidjećeš ubistva i trovanja i gadosti uzajamno nanesene, uništenja gradova,
propasti čitavih naroda, poglavare prodate na licitaciji, buktinje podmetnute pod domove,
neprijateljske požare koji se nisu mogli zaustaviti među zidinama, već su obuhvatali ogromne
prostore i oblasti.2

Gnjev je nemoguce kontrolisati i upravljati s njima ako je začeti u srcu čovjeka, budući da je
gnjev želja za osvetom, da se neko kazni ili čak mržnja prema nekoj osobi. U svom tom pohodu i
žaru za osvetom Seneka kaže da: čovjek ruši temelje najmoćnijih gradova, koji se sada jedva
raspoznaju. Kada Seneka kaže da čovjek ruši temelje najmoćnijih gradova misli na samog sebe,
misli na gradove kao temelje čovjekovog karaktera, da jedan grad predstavlja jedan karakterni
temelj čovjeka koji sam čovjek ruši u žudnji za osvetom ili mržnjom. A možemo i primjetiti kako
Seneka koristi riječ najmoćnijih gradova jer nam ukazuje kako lako se mogu srušiti i najmoćniji
temelji čovjeka u žudnji za osvetom. Naravno ako se gnjev ne uspije kontrolisati onda se čovjek
jedva raspoznaje pa nekad i sam sebe izgubi. Nakon što je opisao gnjev i ukazao na njegove
stravične posljedice Seneka i raspravlja o prirodi gnjeva i o njegovom nastanku. Naime Seneka
objašnjava kako je uvreda to što isprovocira gnjev pa kaže: Naše je mišljenje da se gnjev ni na šta
ne usuđuje samostalno, već samo sa odobrenjem duha; jer dobiti predstavu o pretrpljenoj uvredi
i zaželjeti osvetu za nju pa spojiti jedno i drugo, da se nije smjelo biti uvrijeđen i da se mora biti
osvećen, to nije osobina nekog nagona koji se pitče bez naše volje.3

Iz Senekinog govora možemo zaključiti da gnjev nastaje iz dva pokreta:Prvi pokret nije voljan,
prvi duševni udar nije moguce izbjeći razumom, kao ni tjelesne pokrete koji se dešavaju bez
utjecaja volje.

2
Stoičko učenje o humanosti i mudrosti
3
Stoičko učenje o humanosti i mudrosti
Drugi korak razvoja gnjeva se dešava sa voljom, tu se u srcu čovjeka javlja želja da se neko kazni
i javlja instinkt da se za primljenu uvredu bude osvećen. Za razliku drugi pokret koji nastaje
namjerno i s razmišljanjem može i da se ukloni pomoću razmišljanja.

U trećoj knjizi Seneka postavlja pitanje kako da se gnjev izliječi, to jest kako da se isčupa korijen
gnjeva iz srca pojedinca. Gnjev ne zauzima niti jedan određeni uzrast, niti jednu rasu, niti naciju,
već je priroda svakog čovjeka na zemlji. Seneka pravi analogiju sa tjelesnom kondicijom, koja je
garant zdravlja, tako je i čuvanje od strasti gnjeva prvo što Seneka upućuje. Dakle, prije svega ne
ljutiti se, drugi korak ukoliko čovjek ipak padne na tu strast jeste zaustaviti se, a na koncu jeste
liječenje tuđeg gnjeva. Seneka svoje izlaganje o gnjevu završava u obliku savjeta te poziva
čitaoce da prilikom sukobljavanja sa gnjevom treba svojoj duši omogućiti mir koji će nam biti
uputa prema dobrome i duh koji teži jedino vrlini i poštenju. Seneka nas zatim kroz niz pitanja
prelijepo upućuje na to da je smrt uvijek bliža nego što mi mislimo.

Zašto radije ne udesiš taj svoj kratak život tako da ga učiniš dobrim i sebi i durgima? Zašto
radije sebe ne omiliš kod sbih dok živiš i postigneš da te oplakuju kad budeš otišao iz života?
Zašto želiš da oboriš onoga koji se s tobom ophodi sa suviše velike istine? Zašto želiš svojim
silama da satreš onoga koji laje za tobom, iako je taj beznačajan i prezren, ali za one koji su viši
od njega opor i dosadan? Zašto se ljutiš na svoga roba, zašto na kralja, zašto na svog gospodara,
zašto na svog štićenika? Strpi se malo, već dolazi smrt da vas izjednači.4

4. RANA STOA

Osnivač stoičke škole bio je Zenon, Zenona je čelu škole naslijedio Kleant iz Asosa a Kleanta
Hrisip koji je prozvan drugim osnivačem skole zbog toga sto je izršio sistematizaciju stoičkih
učenja, bio je izvanredan dijalektičar.s tim u vezi nastala je izreka, da bi bogovi, kad bi se bavili
dijalektikom mogli imato samo Hrizipovu dijalektiku. Napisao je 705 knjiga mada je dosta
uzimao iz drugih knjiga i citirao ih. Apolodor iz Atene je ironično rekao da mu ništa ne bih ostalo
da se uklone citati iz drugih knjiga mada to je svakako pretjerano jer Hrizip je bio vrlo zaslužan
za stoičku filozofiju. Zenon, Kleant i Hrizip pripadaju staroj stoičkoj školi. Stoici su djelili logiku
na dijalektiku i retoriku. Stoici su dakle bili empiričari čak senzualisti ali su oni zastupali i
racionalizam koji jedba da je bio u skladu sa njihovim empirističkim i nominalističkim stavom.
Također su poklanjali mnogo pažnje pitanju o kriterijumu istine. Izjavljivali su da istina jeste
poimajući opažaj ili predstava.

4
Stoičko učenje o humanosti i mudrosti
Stoga mjerilo istine prema njima, jeste u samom opažaju. U svojoj kosmologiji stoici su se vratili
Heraklitovom učenju o Logosu i Vatri kao kosmičkoj tvari; Ali u toj kosmoligiji ima i elemenata
koji su prihvaćeni od Platona i Aristotela. U stoicizmu postoji materijalni svijet kao cjelina
savršen i stoici im daju imena: bog, um, sudbina, Zeus i slično. Dakle bog je tjelesna aktivnost i
sve se događa po uzročnosti i nužnosti.

Svijet je jedan u obliku kugle, izvana je opkoljen beskonačnom prazninom, koja je nematerijalna,
u stoicizmu nematerijalno jeste i vrijeme, mjesto i iskaz. U središtu stoji Zemlja nepomična i
pliva na vodi. Sunce je kako kaže Posejdonije, čista vatra i veće je od Zemlje. U kosmosu djeluje
pneuma koja sve prožima a pored svoje materijalnosti još i umna. Pneuma je ime za prirodu i za
boga. Pošto su smatrali da bog upravlja svim stvarima radi onog nabjoljeg, stoici su morali da
objasne zlo u svijetu ili da ga bar dovedu u sklad sa svojim optimizmom. Hrisip se usudio da
proba naći odgovor na ovo pitanje tako da je naveo kako shvatanje da nesavršenost pojedinačnih
stvari vodi ka savršenosti cjeline. Tako bi onda slijedilo da nikakvo zlo ne postoji u stvarnosti ako
se stvari razmatraju sub specie aeternitatis (lat. pod vidom vječnosti). Zatim Hrisip kasnije
dokazuje da dobra ne bi moglo da bude bez zla, s obrazloženjem da nijedan član para suprotnosti
ne može da postoji bez drugog člana, pa uklanjanjem jednog uklanjaju se, ustvari obadva.5

Prema stoicima, svaki čovjek je po prirodi društveno biće a život u društvu jeste nalog razuma.
Podjela naroda i nacija na zaraćene države je besmislena; mudar čovjek je građanin ne ove ili one
nacije ili države već svijeta. Iz ovoga slijedi da svi ljudi imaju pravo da očekuju dobru volju od
nas i robovi imaju prava pa čak i neprijatelji zaslužuju pravo i milost i opraštnaje. Drugim
rječima etički ideal se postiže kada sve ljude volimo kao što volimo sebe, ili kada naše
samoljublje jednakim intezitetom obuhvati sve što je povezano sa nama samima, uključujući
cijelo čovječanstvo.

Ova stoička etika da se postigne potpuna nezavisnost od svega spoljašnjeg prestavlja njeno
kiničko naslijeđe.

5
Apud Gellium, Noctes Atticae, 6, 1.
 5. SREDNJA STOA

U II ili III vijeku stare ere stoički mislioci su nastrojeni izrazito ekletički; oni dopuštaju uvođenje
platonovskih i aristotelovskih elemanata u školu i time odstupaju od ortodoksne stoičke filozofije.
Srednji stoicizam je termin koji se koristi da obuhvati rad kasnijih stoičkih filozofa uključujući
Antipatra iz Tarsa, Panaecija i Posidonija. Ranije proučavanje srednjeg stoicizma imalo je
tendenciju da naglasi stepen diskontinuiteta između njega i „stare stoe“. Svakako je istina da je
došlo do evolucije stoičkih ideja kod ovih filozofa i neslaganja sa ranijim stoicima. Tako je, na
primjer, Antipatar bio mnogo pozitivniji u pogledu braka i porodice nego što je bio Hrisip. U
mnogim slučajevima možemo pripisati divergenciju Srednje Stoe od Stare želji da se spoji ono
što su ovi pisci smatrali ispravnim u drugim filozofskim školama. Ovi stoici su posebno gledali
na platonizam i posebno na Platonov dijalog Timej; cf. Reydams-Schils. Panaetius je poricao
periodični požar koji su postavljali raniji stoički filozofi. Posidonije, iako ga Galen pogrešno
navodi da se vratio Platonovoj trodelnoj duši i da je odbacio Krisipovu čisto intelektualističku
teoriju emocija, on je smatrao da je potrebno priznati ne- racionalni pokreti u ljudskoj duši koji
odgovaraju Platonovom apetitu i duhu. Uprkos ovim razlikama, međutim, na mnogo drugih
načina srednji stoici su ostali, pa, stoici.

Naši dokazi za stavove filozofa Srednje Stoe su relativno fragmentarni. Svedočanstva za

Antipatra su uključena u 3. tomu von Arnima. Panaetius lebdi u pozadini jedne od najuticajnijih
knjiga u moralnoj filozofiji do kraja 19. veka: Ciceronove O dužnostima ili De Officiis. U
jednom od pisama svom prijatelju Atiku, Ciceron kaže da je prve dvije knjige svog djela
zasnovao na istoimenoj Panetijevoj raspravi. Možda su na toj osnovi neki tumači smatrali
srednjostoičku moralnu filozofiju "praktičnijom" od one stare Stoe, jer se „On Duties“
koncentriše na identifikaciju odgovarajućih funkcija u kontekstu u kojem je jasno da ne govorimo
o nepogrešivom. Naši dokazi mogu predstavljati nereprezentativni uzorak Panaetijevog rada u
moralnoj filozofiji. Temistije, koji je podučavao u Konstantinopolu i drugim mjestima na istoku
nikada nije postao hrisčanin tvrdio je da je izabrao Aristotela za vodiča na putu ka mudrosti ali je
zapravo bio pod velikim uticajem platonizma.

6
 6. POZNA STOA

Uprkos činjenici da imamo više dokaza za ove rimske stoike, nauka je tretirala ove filozofe – a
posebno Seneku – prvenstveno kao izvore dokaza za rani stoicizam. Srećom, ova se situacija
značajno promijenila u protekloj deceniji, tako da se Marko Aurelije i Seneka čitaju kao mislioci
sami po sebi.U nastavku ću jednostavno pokazati neka od izvrsnih radova na rimskom stoicizmu.
Detaljan naučni rad pokazao je opasnosti generalizacije o rimskom stoicizmu u suprotnosti sa
izvornom stoičkom filozofijom Zenona, Kleanta i Hrisipa. Seneka i drugi rimski stoici manje su
zainteresirani za ono što bismo mogli nazvati metafizičkom teorijom uma ili duše u odnos prema
tijelu i više se zanima za psihološku i moralnu kategoriju sebe. To ne znači da se rimski stoici
povlače od ranijeg stoičkog materijalizma. Radi se o tome da su ih više zanimali pojmovi koje
bismo mogli nazvati sopstvenošću ili ličnošću. Rimski stoici su možda odustali od ranije
apsolutne razlike između mudraca (koji je jedini mudar, čestit i srećan) i svih ostalih (koji su svi
podjednako neuki, jednako zlobni i jednako nesretni), a možda i nisu odustali od ranije apsolutne
razlike. Ali, u svakom slučaju, spisi koje imamo od njih pokazuju mnogo više interesovanja za
probleme sa kojima se suočava osoba koja još napreduje ka mudrosti. Centralna tema Reydams-
Schilsa je da njihov pojam sopstva predstavlja most između ideala stoičkog mudraca i stvarnog
svijeta manje od idealnih zajednica i porodica. Iako se čini malo vjerojatnim da se itko od
rimskih stoika povukao od determinizma i kompatibilnosti Stare Stoe, oni su bili mnogo više
zainteresirani za psihološki pojam slobode. Ovaj ideal slobode stoji u suprotnosti, ne univerzalnoj
uzročnosti, već prije samonametnutom ropstvu koje je rezultat uzimanja vanjskih stvari za
istinska dobra. Seneka je tvrdio da svaki čovjek, budući da je razumno biće, ima moć da krene
putem vrline samo ako želi da bude tako.

Satis natura dedit roboris si illo utamur6

Seneka dopušta da se spoljašnja dobra, recimo bogastva, mogu upotrebiti za dobre ciljeve. Mudar
čovjek biće gospodar svoga bogastva a ne njegov rob.

7. ZAKLJUCAK
6
Frederik K., Istorija Filozofije str.528 (Priroda daje dovoljno snage, ako se koristimo njome.)
Svaki čovjek treba da sadrži barem mali dio stoicizma u sebi, nažalost mnogi ljudi se suzdržavaju
sa propisima stoicizma a da to ni ne znaju. Biti stoik se postaje čitav život, iz navedenog rada
smo vidjeli mnoge ljude koji su svoje živote posvetili stoicizmu i izučavanju stoicizma. Problem
stocizma je što se fokusira na samo stvari koje možemo kontrolisati a mi danas živimo u jako
dinamičnom svijetu punom haosa i promjena, možda naš svijet danas se baš ne uklapa u
filozofiju stoicizma ali itekako je ostavio svoj trag na mnoge kulture širom svijeta. Jedna od
stvari koje svi trebamo naučiti od stoicizma jeste izreka koja se često koristi a to je „memento
mori“ što znači „sjeti se smrti“. Mislim da bi mnogi ljudi živjeli drugačije živote i kvalitetnije
živote da se koriste ovom poslovicom s tim da ima i stvari u stoicizmu s kojim je se skoro pa
nemoguće povezati. Na kraju krajeva mi smo ljudska bića i nemoguće nam je biti totalno
iracionalni ili „otkačeni“ od emocija. Mada ima dosta stvari koje možemo naučiti od stoika poput
Marcusa Aureliusa i Seneke trebamo kao što u svemu naći neki balans.

8. LITERATURA I IZVORI
1. Frederik K., „Istorija Filozofije“ 1999.. Beograd
2. Branko B., „Od Aristotela Do Renesanse“, 1978, Zagreb
3. Pavel G., „Epiktet Priručnik“, 2006, Zagreb
4. Stanford Encyclopedia of Philosophy