Istovremeno je i jednostavno i teško pobijediti strah od

smrti. Zašto? Jer je Arimova zadaća nametnuti ljudima uvjerenje

da je 'jedini stvarni' život sada i ovdje. Ono što se događa dalje
skriveno je u neizvjesnosti. Zato Arimanovi drugovi propagiraju da
vam je život dan samo jednom i da morate uživati u toj
'beskonačnosti' života u punome materijalnom obimu. To jest, oni
uranjaju svijest čovjeka u iluziju relativne 'vječnosti' njihova
materijalnog života. Stoga su ljudi sigurni da imaju i sutra i ono
poslije sutra, jednu godinu i trideset godina. Prave planove za svoju
najbližu i daleku budućnost te odlučuju koliko materijalnih
zadataka moraju obaviti za to vrijeme. Ali kad se čovjek suoči s
iznenadnom smrću nekoga drugog čovjeka, posebno bliskog
rođaka, to ga dobrano uplaši. Kako to? Potonji je živio dobro, bio je
zdrav i nije bio previše star, ali sad je mrtav, pa čak nije uspio ništa
vrijedno učiniti u svom životu! Čovjek se nevoljko počinje buditi i
shvaćati koliko je prividan i prolazan njegov život. Jer ljudi na
sprovodima uglavnom ne plaču za mrtvima. Plaču zbog vlastitog
straha od smrti, jer shvaćaju neizbježnost ovog događaja, prije ili
kasnije morat će umrijeti. Međutim, neko vrijeme nakon sprovoda
čovjek zaboravlja na tu 'neizbježnost' i opet pada u iluziju o svome
'vječnom, jedinom i jedinstvenom' materijalnom životu. Zato što sav
arimanski sustav vrijednosti oko čovjeka služi upravo održavanju
te iluzije.