BIBLIOTEKA BESTSELER

GORAN TRIBUSON
ČUJEŠ LI NAS FRIDO ŠTERN
Glavni i odgovorni urednik DRAGAN MILKOVIĆ
Urednik ZDRAVKO 2IDOVEC
AUGUST CESAREC ZAGREB 1981
There is no death, there is no death!
(natpis uklesan na spomeniku sestara Fox)
1.
SEANSA
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas, zaboravljene i zagrizijive neženje, koji te zazivamo iz mraka ove
staromodno namještene sobe, iz sobe u kojoj, nagnuti nad gladak, politiran stol, uz pomoć jedne table
i jedne krhke čaše, pokušavamo vratiti ono staro, bolećivo, toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bila tu,
nama gotovo nadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N, koju sada popravljaju, ra-skapaju, ne bi li je
osposobili za ovo novo i pomalo dosadno vrijeme. Još smo sami, još pomalo nervozni i mrzovoljni
neženje, unatoč prevaljenih tridesetih, još izgubljeni, još uvjereni da je život zauvijek i definitivno
potrošen, promašen... Čuješ li nas, Frido Štern? Čuješ li nas ti koja nas zapravo nisi ni znala, ni
primjećivala, ti koja si, unatoč sve one bliskosti i otvorenosti, za nas uvijek bila odvojena ne-
premostivim staleškim i vjerskim bedemom. Ili, možda, samo bedemom koji smo mi sami oko tebe
sazdali zbog nekog nesvjesna, pritajena straha da bismo te jednim jedincatim dodirom mogli uništiti,
baš kao što se sitnim dodirom nepovratno uništi sapunični mjehur, krhki leptir ili kap svježe rose na
netom ubranom cvijetu. Tu smo, Frido Štern, tu u mraku, iznad ploče označene slovima i brojkama i
jedne čaše, koja s vremena na vrijeme nekako čudno i jedva zamjetno zasvjetluca, tu smo u mraku i
jedva razaznajemo vlastite sjenke, ukočene,
ukipljene oko ovog starog stola, koji, nekako istovremeno sa svjetlucanjem čaše, tupo, potmulo, mi-
steriozno pucketa. Tu smo svi, zapravo svi živi, odnosno svi kojima je sudbina dozvolila da nakon onih
divljih godina ostanu u Zagrebu, u našoj ulici N, ulici u čiji se kamen, u čiji se prah, opeku i beton i
sami polako pretvaramo.
Ima li nade za tebe, Frido Štern, ima li nade za nas, ima li nade za ovaj život koji nam tako lagano, ali
postojano izmiče pored rastvorenih ruku? Hoće li se čaša pomaknuti, hoćeš li nam se javiti, hoćeš li
skoro umrijeti i biti samo naša? Hoće li se najednom sred ove ogromne i grozne propukle praznine
stvoriti jedan stol, i jedna tabla, i jedna čaša, kao jedini putokazi u našim sasušenim i ocvalim
»mladenačkim« godinama? Oprosti nam, Frido Štern, što tako sebično želimo tvoju smrt, nakon koje
bi čaša morala krenuti preko magičnih polja, smrt nakon koje ćemo naposlijetku, uz pomoć ove tajne i
strašne vještine, zbog koje se i duša može izgubiti, uspjeti govoriti s tobom, govoriti na opa san i
morbidan način, mnogo složeniji od onoga kojeg smo se tako djetinje nedozrelo bojali!
Ili, možda je neka krivnja i u ovoj prokušanoj vještini u kojoj smo, priznajemo, pravi amateri. Mo žda se
pogreška krije u samom početku, u slučajnu zaobilaženju koje od obligatnih stepenica rituala, u
nedovoljnu poznavanju crnog umijeća koje ima to strašno svojstvo, tu strašnu sposobnost da prene
mrtve iz njihova gluhog sna i nagna ih da bace svoju sjen na stol i pokrenu malu staklenu čašu?
Možda si ti već izdavna mrtva, bez groba, bez po-mena... ipak ništa ne želimo promijeniti, glupo i
naivno sigurni u to da je neizvjesnost ipak bolja od gorke istine.
Čuješ li nas, Frido Štern, čudiš li nam se?
Da, tu u mraku smo svi: onaj bivši kalfa iz Sla-deove trgovine, koji remeti mračnu tišinu suhim,
tuberkuloznim kašljem; zatim propali gimnazijski pjesnik koji se na onu zbirku soneta stidio napisati
posvetu tebi, Frido Štern; pa onda ceremonijal-maj-stor, ezoteričar, mag, čarobnjak i folirant, sjećaš
se, onaj suhi i pogureni koji je s roditelj ima-čuda-cima stanovao iznad Ožboltove gostionice i napo-
sljetku ja, mali i smiješno bojažljivi srednjoškolski profesor, koji je zbog neobjašnjive hipersenzibilno-sti
i brojnih fobija odustao od obavljanja tako jednostavna posla kao što je nastava književnosti na
srednjoj školi. Svi smo tu, u ovom mraku, okrenuti ka tebi, tebi koja si sjenka, neizvjesnost, lepršavi
oblačić, izmaglica, praznina, ti koja si slamčica za koju se pokušavamo očajnički uhvatiti, mi slabi i
nepovjerljivi poklonici jedne neuvjerljive crne vještine, jedine vještine koja nam je preostala ...
Čuješ li nas Frido Štern? Vjeruješ li da i sad u tamnoj fijoci na vtrhu kupa svojih najintimnijih stva ri
čuvam sepijastu kič-fotografiju iz 1936. godine, na kojoj je jelen što se sred smeđe mjesečine pro-pinje
pokraj nekakva gorskog potoka, dok mu iz podignute gubice kulja providna para, topli dah ... Iza
usamljenog i ponosnog jelena pada jedna mala zvijezda, kao da moli gorske usamljenike da joj se
obrate s kakvom željom. Iznad jelena kitnjastim slovima piše: »Izreci svoju najduševniju želju!« Na po-
leđini fotografije dječačkim je rukopisom napisano: »Samo za tebe, jedina moja Frido.« Duge sam noći
držao tu fotografiju pod jastukom i u onim
divnim trenucima, prije no što se utone u san, čvrsto nakanjivao da ti je već idućeg jutra spustim u
poštanski sandučić. Nisam imao hrabrosti da to učinim, baš kao što nisam imao hrabrosti ni za jednu
prokletu stvar u ovom traljavom životu. Da, ja sam uistinu onaj koji te nikada ne bi mogao zavri-jediti,
onaj koji je već u samom početku bio otpisan ...
No ostavimo to, Frido Štern! Bolje poslušaj što je značila ona 1936. godina za nas, onaj siječanjski
dan kada ste doselili u Zagreb, ono proljeće kada je tvoj otac u našoj ulici otvorio veliki modni salon na
čijem je izlogu bila ona fantastična firma:
Modni salon HERMAN ŠTERN
Odijela Chic-kroj Na skladištu velik izbor engleskih štofova
ono proljeće kada smo te primijetili, kada smo te počeli gledati, kada smo te počeli slijediti... Što se to
događalo s nama, s nama momcima iz te grube i opore muške ulice? Osjetili smo nekakav nemir,
nekakav srh duboko u nutrini, nešto se u nama slomilo, preokrenulo... Da li je moguće da se u tebe, u
tebe koja si bila prva djevojka u našoj najužoj sredini, zaljubi čitava ulica? Svi, baš odreda svi! Da li je
moguće da onaj klempavi, sušičavi Kos zbog tebe sašije ono besmisleno i užasno skupo »cbic-
odijelo«, da Muvrki napiše zbirku ljubavnih soneta, on — ljubitelj hermetičnog nadrealizma, da
zaostali, debilni Palluo-Šmrkljo počini onaj užas u Ožboltovoj gostionici, da najbolji učenik naše muš-
ke gimnazije Abramović, onako glupavo izgubi godinu, da Šafarić prije same smrti ispiše tvoje ime na
prljavom zidu jedne zagađene sobe, da Čop uči plesati foxtrot, tango, english valcer i druge plesne
koještarije, da li je sve to moguće?
Tvoj novi zagrebački dom s očevim salonom postao je tako neko čudesno, gotovo mitsko središte
naše ulice, našeg grada, naše mladosti... Dječačka znatiželja, potpomognuta našom čudnom, kolektiv-
nom platonskom ljubavi, da, čudnom i jedinstvenom, jer takvo što nismo vidjeli čak ni u romanima, čak
ni u filmovima, učinila je da ubrzo saznamo sve najvažnije o tebi i tvojima. Znali smo doskora da ste
došli iz Bosne, da je tvoj otac modni krojač Herman Štern oženjen Anicom Tomislavić, bivšom
službenicom iz državne uprave, da je tvoj stric, koji je došao s vama, iako se nikada nije previše
slagao s tvojim ocem, liječnik dr Karlo Zvjezdanić, da u kući živi i sluškinja Olga Frank, da... Sve smo
ubrzo saznali. Znali smo tvoje navike, znali smo kada i kamo izlaziš, kakve sve haljine nosiš, znali smo
vaše radno vrijeme, vaše otmjene mušterije, tvoju ljubav prema tenisu i lijepoj književnosti, znali smo
gdje radi tvoj stric Karlo... Samo jednu stvar nismo znali — to da te se nećemo riješiti ni kada, to da ćeš
kao što se patetično kaže u nakinđu-renim nekrolozima, zauvijek ostati u nama!
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li o kakvim to fantastičnim stvarima govorimo mi, mi koji smo
prepolovljena šačica mizantropa, kolerika, imitoima-na i zaljubljenika s neke druge planete, iz nekog
drugog zaboravljenog kutka svemira. Čuješ li o našoj ljubavi koja je nakon 1936. rasla i umnažala se;
naša zloćudna karcinomska ljubav koja će nas
9
jednog dana proždrijeti do korijena, naša bolesna zajednička ljubav o kojoj smo tako nerado govorili,
koju smo tako nerado povjeravali jedni drugima, besmislenim suparnicima, naša ljubav koju smo
zapravo prešutjeli...
I eto nas sada, Frido Štern, nakon ovih bolećivih i burnih četrnaest godina, za ovim mračnim stolom u
stanu Boleslava Javorovskog, koji sada živi sam, za stolom koji bi trebalo da nam, ma koliko bili
svjesni svega ili barem sumnjičavi, donese glas od tebe — nekoliko sitnih pomaka staklene čaše. Evo
tu smo mi, bijedni ostaci predratne ulice N, mi koji smo svoja tijela izvukli iz pakla i sabrali se oko stola
predani toj očajničkoj spiritističkoj igri koja nam do sada nije dala ništa osim šutnje, ništa osim
bezglasnog mraka ...
Ćuješ li nas ti? Frido Štern!
10
2.
PAPIRNATA DJECA
Vjeruješ li nam, Frido Štern, da smo znali sve
0 lebi, da smo se ubrzo prometnuli u sakupljače sitnih detalja, nevažnih podataka koji su govorili o
tvojim navikama, ukusu, ćudima... Bili smo tako svi one ljetne večeri 1937. kod mene, one ljetne večeri
kada ste ugostili poznatog pjevača židovskih napjeva Arama Levvija. Da, bili smo svi u mojoj sobi, koja
je gledala na tvoje prozore preko puta, svi, baš svi, i Krešimir Kos, i pokojni Palluo, i Mu-vrin, i cigan
Tošo, i Ladislav Abramović, i Šafarić,
1 Javorovski, i Čop, svi od kojih su sada mnogi samo običan prah prosut ispod grobljanskih čempresa.
Jasno smo čuli zvuke klavira i Levvijev promukli glas, koji je beskonačno dugo pjevao onu prediv-nu
čeznutljivu židovsku pjesmu o papirnatoj djeci. Nijemi, sjedili smo u mraku i gledali kroz prozor na tvoju
zgradu. Samo je izuzetno muzikalni Čop pokušavao slijediti napjev čije riječi nije razumio. Pjevušio je
poluzatvorenih usta i bivao je samo nešto glasniji kada bi na red došao refren — »pa-pierene
Kinder« ...
U godinama poslije rata raskapao sam znatiželjno po prašnjavim stvarima nekog antikvarijata i
odjednom se našao pred raskvašenom kartonskom kutijom u kojoj je bilo nekoliko gramofonskih ploča
snimljenih na 78 okretaja, marke »His Master's Voice«. Dršćući od uzbuđenja, na jednoj sam etike-
11
ti pročitao naslov pjesme »Paper Children« (Papirnata djeca) i smjesta kupio ploču. Bila je pjevana na
jidišu i jedina mana joj je bila ta (jasno ako se zanemari činjenica da nitko ne zna pjevati tu vrst
pjesama kao Aram Levy) što se uz njezinu melodiju više nije mogao promatrati onaj dragi osvijetljeni
prozor s druge strane ulice ...
Bolestan u svojoj samoći, na koju sam se pomalo i sam osudio, živeći bez rada, tj. samo od potpore
koju mi, s prekidima, još od 1934. šalje teta Pepa iz Pittsburgha (USA), stavljam uvijek iznova na svoj
jeftini i tisuću puta pokvareni gramofon, tu dobru staru melodiju iz prošlosti. Tekst, premda ga ne
razumijem, znam napamet, pa mi nimalo ne smetaju ona mjesta na ploči koja su se toliko izlizala i
poderala da se pojedine riječi više ni ne razaznaju. Čuješ li nas, Frido Štern? Čuješ li zvuk umor ne, na
smrt bolesne ploče, kojoj svaki okretaj može biti posljednji? Čuješ li nas koji smo, zapravo, također bili
neka vrsta papirnate djece, baš kao i ona o kojima je pjevala nerazumljiva ploča. ■^- Da, papirnata
djeca s narisanim crvenim srcem, crvenim poput ženskog crvenila za usne, papirnata djeca obješena
o tanke končiće, papirnata djeca koja su se klatila i poslušno okretala prema vjetru. Sjećaš li se naše
prastare ulice, sjećaš li se nas neproporcionalnih kreatura s morem psihičkih i fizičkih »felera«, nas
koji smo bili prava klapa, domoroci drugima neprijateljske i negostoljubive ulice N? Sjećaš li nas se
barem malo?
Bio je tu Kos koji je radio kao trgovački pomoćnik u trgovini kolonijalnom robom Šiška Sladea. Znaš,
onaj suhi s klempavim ušima, koji je kao podstanar živio iznad Sladeove trgovine i pola svoje
plaće davao majstoru Sladeu za stanarinu. Zatim, naš vršnjak Emanuel Muvrin koji je stanovao na
uglu naše ulice i ulice koja je vodila gore prema Jelačić placu i zajedno s nama išao u našu dragu,
ruševnu mušku gimnaziju, dolje prema kazalištu, Muvrin koji je svakog slobodnog trena pisao du -
gačke, sulude, nadrealističke poeme, te slijedeći svoje interese 1938. zajedno s Javorskim, čopom i sa
mnom upisao studij književnosti na zagrebačkom filozofskom fakultetu. Onda jednako stari i razvojno
ometeni Baltazar Palluo zvan Šmrkljo, koji nije uspio završiti ništa više od tri razreda osnovne škole i
koji je s bolesnom majkom šveljom živio u iznajmljenom stančiću iznad Sladeove trgovine, vrata do
Kosove sobice; Baltazar Palluo, snažni i nesmiljeni branitelj našeg kvarta i naše ulice, koji je jedinog i
pravog uzdanika imao u sedam godina mlađem Ciganu Toši, desetgodišnjem čistaču cipela iz naše
ulice. Cigan Tošo bio je, ako ga se uopće sjećaš, ako si ga uopće zamijetila, Frido Štern, jedan od
sedmero sinova Cigana Bore, koji su čistili cipele u sedam različitih gradskih kvartova i kompletan
utržak davali ocu, koji ih je škrto hranio i oblačio, a raskošno batinao. Cigan Tošo bio je onaj mali
rudlavi sanjar koji je toliko volio pričati o fantastičnim američkim mašinerijama za mazanje i glancanje
cipela, koje tamo preko bare valjda imaju, i koje će možda i on, kad jednom preuzme očev posao,
imati i koristiti!
Sjećaš li ga se, Frido Štern? Sjećaš li se i ostale papirnate djece koja su se klatila bešumno na pro-
puhu ludih predratnih godina!
Sjećaš li se Ladislava Abramovića, onoga koji je bve do ljeta 1938. išao zajedno s nama u mušku
12
13

gimnaziju i bio osobito nadaren učenik, pravi »wun-derkind«. Onog istog koji je s roditeljima, radnici ma
Građanske tvornice soda vode, stanovao u trećem i posljednjem iznajmljenom stanu iznad Sla-deove
trgovine kolonijalnom robom i koji je onog istog ljeta 1938. nenadano pao na popravni u završ nom
razredu gimnazije. On — najbolji učenik, on koji je bez problema čitao na francuskom i engles kom i
znao s profesorima diskutirati o Schopen-haueru! Da, pao je jer se zaljubio u tebe, premda to nikada
nije htio priznati, pao je jer mu se razum
smutio...
Sjećaš li se zatim Šafarića, Tomislava Šafarića s ugla susjedne ulice, četiri godine starijeg propalog
studenta Medicinskog fakulteta, visokog i ljepuška-stog hrvatskog ekstremiste, čiji je otac, onih godina
kada si došla i počela živjeti u našoj blizini, bio u emigraciji u ustaškom logoru u Liparima. I taj Ša-farić
te gledao i pratio, čak i onda kada ga je tatica, pošto se vratio iz Italije, ugurao u židovski odsjek
Ustaškog redarstva, u kojem je ostao sve do rasfor-miranja Ustaške nadzorne službe (1943).
Zatim Boleslav Javorovski, prisjeti se njega, onog pogurenog momka, koji je, hereditarno opterećen
nastranostima svojih roditelja čudaka, živio u stanu iznad Ožboltove gostionice. Išao je zajedno sa
mnom, Muvrinom, Abramovićem i Čopom u mušku gimnaziju, a kasnije smo svi zajedno, osim
Abramovića koji je pričao da ne želi pohađati nikakav studij u ovoj truloj, buržujskoj i profašističkoj
državi, krenuli na studij književnosti. Studirao je književnost, a ipak se ponajviše zanimao nekim
čudnim starim i prašnim knjigama, pisanim često na jezicima koje uopće nije razumio, knjigama koje
su govorile o
14
spiritizmu, mračnim sektama, tajnim društvima, ezoterijskim sistemima ... Da, više od književnosti volio
je okultizam, a više od okultizma zapravo samo tebe, i u tebi vjerojatno spajao svoje okultizmom i
književnošću iščašene strane.
I onda Vjekoslav Čop, vršnjak i gimnazijski i fakultetski sudrug iz dvorišne barake moje zgrade, koji je
nadasve volio, naravno — odmah poslije tebe, modne novitete i sport. Ludovao je za najmo dernijim i
basnoslovno skupim odijelima od kami-lje dlake, finim engleskim mantilima, američkim šeširima i
sportom, onim kicoškim, dendijevskim načinima bavljenja sportom. A jadnik, siromašan, jer roditelji su
mu bili samo obični radnici u Zagrebačkoj dioničkoj pivovari i tvornici slada, oblačio se u staretinarnici,
a trčao na takmičenjima bos. Bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji zagre bački atletičar
srednjoškolac, i dovoljno je bilo kazati mu da si među publikom tamo na onom našem
srednjoškolskom igralištu i ti, pa da onako bosonog potuče sve svoje konkurente koji su trčali u skupoj
sportskoj opremi što se prodavala kod »Druckera« ili »Kaudersa«.
I naposljetku ja, ja za kojeg je najmanje vjerojatno da ga pamtiš, tvoj prvi susjed, iz kuće nasuprot
tvojoj, ja koji sam još i sada bolesna i neurotična osoba puna fobija, ja koji sam ti 1936. napisao svoju
»najduševniju želju«, a nikako je ni^am mogao strpati u tvoj poštanski sandučić ...
Da, jedina moja Frido Štern, i danas sam »onaj isti od prekoputa«, koji je satima i satima iza zavjese
promatrao tvoje prozore poput bestidnog voa-ycra, ponajviše nenagrađen za svoj trud od kojeg se
koče leđa i klecaju koljena. I danas sam isti
15
uplašenik, isto papirnato dijete koje se boji svakog šuma, svake gužve, svake gomile, svakog
razgovora. Padao sam na ispitima koje sam odlično pripremio, jer su mi se pred profesorom odsjekle
noge i oduzeo jezik, izbjegavao tramvaj i išao pješice, jer sam se bojao pogledati kondukteru u lice,
tražio te i čekao na ulici, a onda zamicao u veže, jer sam se bojao da ne primijetiš moju zbunjenost i
ne ismiješ moje osjećaje... Jedina korist od svega ovoga, od ove urođene i bolesne osjetljivosti,
stidljivosti i in-trovertiranosti bila je ta što su me negdje neposredno prije rata oslobodili služenja
vojnog roka, zbog, kako je pisalo u rješenju, »psihičke neuravnoteženosti, kao i ravnih stopala«.
Čuješ li to, Frido Štern? Znaš li ti to? Znaš li da sam, nakon što sam 1949. ipak uspio završiti studij
prekinut potkraj 1942, odbio mjesto srednjoškolskog profesora, jer sam mislio da neću preživjeti taj
tren kada se pojavim pred ljubopitljivim i zlim pogledima učenika. Ostao sam radije u mraku svoje so-
be, gdje živim od bijedne pomoći amerikanizirane tetke. I jedini ljudi s kojima saobraćam moji su
istomišljenici, moji »istobolnici« — Kos, Muvrin i Javorski, koje viđam jednom mjesečno na ovim
bezuspješnim, pomalo traljavim seansama u stanu Baleslava Javarovskog, iznad bivše Ožboltove
gostionice, koja se sada zove »Narodno vinogorje«. .
Ponekad donesem, dobro umotanu u meki ručnik i debelu, »His Master's Voice« ploču s »Papirnatom
djecom«, koju onda, prije seanse, dugo, dugo slušamo! Nijemi i nekako zamišljeni.
Hoćeš li nas poslušati, hoćeš li nam odgovoriti, Jioćeš li doći... Frido Štern?
16
3.
TOUT VA MAL
Da, svi mi, Frido Štern, svi mi koji smo obitavali u onoj predratnoj ulici N, i bili zapravo prilično oprečne
prirode, okupili smo se u jednom trenu oko tog, ako tako mogu kazati, zajedničkog interesa. Oko tebe!
Bila je čudna ta 1936. godina, godina tvog dolaska, godina u kojoj smo mi, uglavnom sedamnae-
stogodišnjaci, prestajali biti dječacima. Vrijeme naših prvih »muških razgovora«, prvih potajno popu-
šenih cigareta, prvih seksualnih saznanja, koja smo prikupljali iz zabranjenog štdva, ili iz priča starijih i
»prekaljenih« momaka kojd su nas uvodili u tu tajnu mitologiju. Uglavnom, tvoja nas je pojava u tom
misterioznom stadiju zrenja odvukla na staze ne-dosanjanog »ljubavnog avanturizma« u kojem se
svaka slika iz mašte ubrzo pretvara u pogodni element novog sna. Da, sanjali smo o tebi, Frido Štern,
o tebi, o našoj nesuđenoj Ijiubavi, boju smo toliko željeli željom od koje ništa nije bilo jače, ništa osim
straha koji bi nas preplavio pri pomisli da bi se koja od naših želja mogla obistiniti.
Izlazili smo uveče iz naše muške gimnazije i bivali kući, kako bismo se što prije našli u našoj ulici u
kojoj smo onda satima i satima, stojeći pred Sladeovim dućanom, razgovarali o najrazličitijim »tvarima,
znajući pri tom da je pravi razlog razgo-
2 Cujel li ims, 1 ndo gtern?
17
~~-~-^^^^
vora samo odugovlačenje. Jer, čekali smo zapravo da prođeš ti i da nas ugledaš, da nas zapamtiš ...
Pamtiš li nas ti, Frido Štern? Ti s kojom zapravo nikada nismo razgovarali. Pamtiš li nas iz muške
gimnazije — Muvrina, pjesnika, pa mene, pa zatim Abramovića, Javorovskog i Čopa? Pamtiš li Tomi -
slava Šafarića koji je u to vrijeme hodočastio našom ulicom s debelim svježnjem medicinskih knjiga
pod rukom. Ne zato da bi učio iz njih, jer je bio veoma loš i neodgovoran student, nego zato da bi ga ti
primijetila. Pamtiš li Baltazara Pallua s one dvije vječne šmrkave rijeke ispod nosa, pamtiš li Tošu koji
je jedan jedini put u životu očistio cipele ' tvojem ocu, pamtiš li Kosa kojem su, kada je kroz izlog
gledao u tvoje prozore, mogli okrasti cijelu
radnju?
Onog ljeta 1937. nismo mogli znati da će ona diletantska, šeprtljava, spiritistička seansa, što ju je za
nas upriličio »lažni mag i umišljeni medij« Boleslav Javorovski, na neki način anticipirati tajni sadržaj
mnogih poslijeratnih godina, sadržaj koji će nas, naravno uz tebe, uz sjećanje, održati tako dugo na
okupu. Jasno, one koji su se i mogli držati na okupu, to jest one koji su iz tog ludog rata izvu kli živu
glavu. U tim danima Boleslav Javorovski bio je upravo okužen raznim crnim meštrijama, zbog kojih bi
nas gimnazijski ravnatelj Opačić, najvjerojatnije, zasvagda prognao iz škole. Jedna od njih bila je i taj
famozni spiritizam. Javorski, koji se u tim danima nije razdvajao od Bazaline knjige »Tajanstvene
pojave«, neprekidno nas je davio pričama o užasu koji je doživio nekakav Weckman u Americi, o
kucanju duhova u Hvdesvillu, o prikazanju koje je doživio von Glumbkow, o materijali-
18
zaci jama koje je vršio Schrenck-Notzig, o Kristovoj smrti kako je vidi Andrew Jackson Davies i sličnim
stvarima... Čak je pisao engleskom društvu »Christian Spiritual League« i molio da ga prime za člana,
a ukles sa groba sestara Fox — »There is no death, there is no death!« postao mu je omiljeni slogan.
U kolovozu te godine, kada mu roditelja nije bilo kod kuće, uvukao nas je u svoju sobu, zamračio
dobro sve prozore, prem je napolju bio mrkli mrak, poredao nas oko stola i rekao da ćemo sada prisu -
stvovati veličanstvenoj spiritističkoj seansi. Tako smo se za stolom zatekli, osim Javorovskog, Čop,
Palluo, Šafarić i ja. Trebalo se samo dogovoriti o tome koga ćemo prizivati. Šmrkljo je užasno bazdio
na alkohol i neprestano podrigivao. Stavili smo svi ruke na okruglu ploču stola, dodirujući se malim
prstima. Šmrkljo je htio da pozovemo njegova djeda — austrougarskog leutnanta — ali na kraju smo
se ipak dogovorili da zovemo njegovo pokojno kraljevsko visočanstvo Aleksandra Karađorđevića, koji
je prije tri godine pao od mračne ruke VMRO-a u Marseillesu. Boleslav Javorovski je svečanim i pa-
tetičnim glasom, rabeći mnoge tajanstvene izraze za koje ni sam valjda nije znao što znače, pozvao
duha pokojnog kralja. I u trenu kada mu je rekao »Duše, ako si tu, javi se nekim nenadanim zvukom«,
pi-lani se Šmrkljo tako gromoglasno izbljuvao po spi-i itističkom stolu da je seansa smjesta morala biti
prekinuta. Od tog dana je i Boleslav Javorovski bio mnogo umjereniji u svojim okultističkim euforijama i
mnogo nas je manje gnjavio tim stvarima za koje se ionako nismo previše zanimali.
->* 19
Znaš li, Frido Štern, da smo ipak znali, da smo ipak bili u pomalo prisnoj vezi s jednom osobom koja te
je poznavala, koja je s tobom čak i razgovarala. Zavidili smo mu na tome, Frido Štern, užasno smo mu
zavidili, premda je bio u biti nesretna, potpuno razjedena i promašena osoba. Zvao se Aleksandar
Aschenreiter.
Godine 1936. minorni hrvatsko-francuski pjesnik Aleksandar Aschenreiter, autor jedne jedine zbirke
francuskih pjesama »Tout va mal« ili »Sve ide naopako« (Pariz 1926. god.) hodao je već svojim »po-
mračenim stazama potamnjelog anđela«, kako je to volio kazati. Iza njega su ostale burne pariške
godine, bančenje, zaludna ljubav, obiteljska razočaranja i koješta drugo. Za Aschenreitera je Ema-nuel
Muvrin doznao iz teksta Grge Badalića, teksta koji je u jednom broju »Književnog godišnjaka« slavio
Aschenreiterov povratak iz Pariza u »krilo domovine, majčice svoje ... « Muvrinu, koji je već bio znani
gimnazijski pjesnik, s ponekom pjesmom i u važnijim književnim časopisima, zgadio se rodo-ljubno-
didaktiČki ton Grge Badalića, ali ga je zainteresirala neobična sudbina Aschenreiterova, koji je tako
najednom za sebe odabrao gorku sudbinu pje-snika-emigranta koji pjeva na tuđem jeziku. Kako je u
časopisu bila objavljena i slika tridesetdevet-godišnjeg pjesnika, Muvrin je uspio na ulici prepo znati
Aschenreitera, te ga je tako nekoliko puta i slijedio. Ubrzo je vidio da se pjesnik ponajčešće zadržava
u »Američkom baru« u Praškoj ulici, gdje samoubilačkom žestinom tamani najžešća alkoholna pića.
Vr^vna^snjb^^uluda^ii^astva. Aleksandra Aschenreitera, znao je govoriti Muvrin. A onda je jednoga
dana zatekao Muvrin svog omiljenog
20
pjesnika, od kojega ni stiha nije pročitao, u »Američkom baru« u društvu s tobom i tvojim stricem
Karlom Zvjezdanićem. Aschenreiter je govorio nešto svojim hrvatskim, koji je, čini se namjerno bio
iskvaren francuskom dikcijom, a ti si se nakon svake njegove replike dugo i srdačno smijala, pogleda-
vajući u njegove duboke pseće oči.
Sjećaš li se, Frido Štern? Sjećaš li se barem njega, pjesničke protuhe, noćne ptice i ispičuture? Njega,
Aleksandra Aschenreitera?
Netom navedena činjenica navela nas je na to da i mi poželimo upoznati pjesnika Aleksandra
Aschenreitera, ne bismo li možda u njegovoj blizini osjetili i tvoje prisustvo, i tvoj miris.
Neki dalji Muvrinov rođak, koji je pomalo poznavao Aleksandra Aschenreitera i brata mu — Krešimira,
upoznao je Muvrina s propalim poetom, a kasnije smo, posredstvom Muvrinovim, i mi upoznali
Aschenreitera i proveli nekoteko vrućih srpanjskih večeri u njegovu društvu.
Čuješ li nas, Frido Štern? Sjećaš li se kako je Aschenreiter bio istovremeno izuzetno lucidan, ali i do
zla boga nesređen i konfuzan?
Pričao je zbrkano, nepovezano, tako da su se njegove rečenice morale pomno pratiti i potom poput
»puzzlea« slagati u nekakav sustav. Pričao je o ruskim anarhistima, kleo se da će dogodine u Špa-
njolsku, u građanski rat da se bori protiv Franca, zatim nas uvjeravao kako za njega nema divnije lju -
bavnice od sitne kuglice ruleta... Potom je znao dugo i dugo pričati o nekakvoj Lizi, pri čemu je bio
izuzetno sentimentalan i zanesen, a kada bismo ga upitali da li je ta Liza njegova žena, odgovarao bi
tla je to žena kipara Kowalskog. Kada bi se do-
21
brano izopijao, vadio bi iz novčanika izgužvanu sličicu na kojoj se dobro vidjela Liza uz njegovu ki-
cošku priliku. Uslikali su se ispred Eiffelove kule. Onako izopijan, počinjao bi u jednom trenu govoriti
samo francuskim jezikom, po čemu bismo znali da je vrijeme da odemo i ostavimo ga na miru.
Takvog ga sigurno ne poznaješ, zar ne, Frido Štern?
Ono što nam je rekao bilo je uistinu malo, ali i uistinu strašno. Govorio bi o tebi kao o »slatkoj maloj« i
»nježnom djetetu«. Govorio je još da si vjerojatno zaljubljena u njega, ali da on ne mari za to, jer
previše je star i previše slomljen da bi nekoga volio. Jedino što još može jest to da mrzi, i to jednu
jedinu osobu.
Da li je sve to istina? Čuješ li ti to, Frido Štern? Nije li mahniti pjesnik lagao?
U siječnju 1937. puknula je gradom vijest da je Aleksandar Aschenreiter ubio brata firentinskim
bodežom kojim ga je negdje na mračnom Tuškancu udario u grudi. Ne znamo detalje sa suđenja, ali
se još sjećamo da je negdje u kolovozu iste godine otišao na robiju.
Tako je iza njega ostao samo jedan primjerak knjige — »Tout va mal«, koji je, s posvetom, poklonio
»perspektivnom i mladom« pjesniku Ema-nuelu Muvrinu, iz kojeg su nam Muvrin i Abramo-vić preveli
nekoliko stihova. Da, i isto tako, grozna i razjedajuća sumnja da ti voliš njega, pjesnika, a ne nas,
prozračne sjenke iz ulice N.
Znaš li ti to, Frido Štern? Znaš li što se zbivalo s nama?
Te iste godine Tomislav Šafarić prekinuo je studij medicine, nakon što je u ljetnom roku pao na
sedam od mogućih osam ispita, pri čemu valja napomenuti da ni osmi nije položio, ner,j odgodio.
Stvari o kojima je u to vrijeme sve više pripovijedao bile su nam sve čudnije i nerazumljivije. Nismo
znali da je to rezultat sve češćih pisama koja su primali od oca obitelji iz Lipara.
Godine 1938. Ladislav Abramović pao je na popravni u završnom razredu. Pitao ga je netko zbog
čega sve to, ima li to veze s Fridom. Abramović nije odgovorio, nego je bez riječi napustio školsku
zgradu u koju se više nikada nije vratio. Imao je važnijih stvari, čitao je Marxa, Engelsa, Lenjina, Baku-
njina, partijske brošure, prešvercane ruske listove i volio tebe. Pa kako onda uza sve to učiti, studirati,
i još k tome u jednoj državi koju je mrzio, kojoj je javno objavljivao rat, koju je želio satrti do temelja. A
te smo godine Muvrin, Javorovski, Čop i ja upisali studij književnosti i krenuli u novi životni period,
samo prividno drugačiji od onih ranijih i kasnijih.
Čuješ li nas ti, Frido Štern? Razumiješ li nas? Snalaziš li se u ovom kaosu riječi što govore o vre menu
koje si prošla, o ljudima koje vjerojatno nisi zamijetila? O drage i otrovne prošle godine! Shvaćaš li ti te
naše godine, to vrijeme, ta ljeta u kojima se sve ovo odigralo, sve ovo o čemu pričamo? Tražili smo te,
nalazili, pratili... Ništa drugo kao da za nas nije ni postojalo, ništa drugo nismo ni primjećivali, čak ni
onaj kobni ožujski dan 1938. kada je Hitler ušao u Austriju i objavio svoj famozni »An-schluss« ...
22
23
4.
PAD PARIZA
Čuješ li nas, Frido Štern; zanimaju li te naši mali životi, zameteni u vremenu iz kojeg ništa ne izlazi
čitavo i neoskvrnjeno, zanimaju li te naše nagrizene i prepukle sudbine koje se bore protiv posvemaš-
njeg zaborava, male treperave zvijezde u beskrajnoj kozmičkoj tmini?
Pomagala si nam, Frido Štern, da sred tih divljih godina, u kojima kao da je svijet silazio s uma,
ostanemo u svojem malom svijetu, u svojoj tihoj oaza dobro zaštićenoj od sveg užasa koji je nastupao,
koji je bio tu na pragu, užasa od kojeg smo naivno i pomalo glupo okretali glavu, misleći da ćemo ga
tako odgoditi za neko hipotetično sutra ...
Sjećaš li se tog vremena, te vjetrovite 1939. godine? Novine su bile pune uzbudljivih ali i tjeskob-nih
naslova o svjetskim zbivanjima kojima smo pretpostavljali našu individualnu, intimnu historiju.
Separatistički i profašistički krugovi u Slovačkoj tražili su nezavisnost Slovačke od Praga, tako da su
Nijemci ubrzo okupirali Češku, koja je postala njemački protektorat, a Slovačka proglašena »Nezavis-
nom državom«. Ubrzo nakon toga Talijani su upali u Albaniju, a Hitler sklopio sporazum o nenapa-
danju, ni manje ni više nego sa Staljinom. A onda je 1. rujna napadom Njemačke na Poljsku, počeo i
Veliki rat.
24
Koliko se sjećam, jedino je Ladislav Abramović,, namjerno (?) propali učenik naše predratne muške
gimnazije, sačuvao zdrav razum i otvorenost spram izvanjskog svijeta. Ne, ne znači to, Frido Štern, da
te nije volio, da nije mislio na tebe! Prije bi se moglo kazati da je pomišljao kako će te svojim bun-
tovništvom i gnjevom spram svih nepravdi ovog glupog svijeta, prije zavrijediti! Mislim da je već u to
vrijeme bio povezan sa SKOJ-em i partijom, da je učestvovao u nekim tajnim akcijama, dijelio let ke,
govorio na mitinzima, bio u organizacijskim tijelima raznih štrajkova i demonstracija, bunio radnike ...
Čak i ona orna masnica, što je početkom te godine krasila njegovo lice i koju je pokazivao svima,
najvjerojatnije je potjecala od policijskog pendreka. Već u tim danima znao je banuti noću kojem od
nas i zatražiti da prenoći negdje u hodniku, na kakvu rezervnom ležaj u, u kupaonici... Pitali smo ga
što je, ali nam nikad nije htio odgovoriti. Rječnik mu je bio sve više protkan izrazima koje smo teško
razumijevali, izrazima potput »dik~ tatura proletarijata«, »povijesna uloga radničke klase«, »proleterski
internacionalizam« i si. Šafarić mu je govorio da je glup što se tako javno deklarira kao »crveni«, te da
će jednom negdje u mraku naletjeti na policijsko tane. A policijska tanad namijenjena je u prvom redu
»boljševicima«. Osim toga, pričao je propali medicinar, otac mu piše da se povijesna sudbina Hrvatske
nazire u putevima sasvim druge vrste.
Boležljivi se Kos u to vrijeme bavio posve drugim stvarima, lude i pomalo kriminalne prirode. Imao je,
kako nam je pričao, fantastičnu ideju kako. da stupi u vezu s tobom. Naumio je, naime, da u
25
salonu tvojeg oca da šivati odijelo po mjeri, jedno fino i otmjeno »chic-odijelo« od engleskog štofa,
zbog kojega će morati barem četiri ili pet puta ući u kuću Šternovih. Ti ćeš ga svakako morati primi -
jetiti, mislio je, a najbolje će biti ako ga vidiš za posljednjih probi tog otmjenog odijela. Tako ćeš" steći
dojam da je on — Kos — bogat i elegantan mladić. A tko zna, možda mu se čak i obratiš ...
Iznenađeni Kosovim planom, budno smo pratili njegovu realizaciju, ljubomorno priželjkujući, ma koliko
to bilo sramno i sebično, da ne uspije, da te nikad ne sretne, da ga ne primijetiš ...
Odijelo u vašem prvoklasnom salonu za bogatu gospodu bilo je basnoslovno skupo za siromaha ka-
kav je bio trgovački pomoćnik Krešimir Kos, podstanar. Možeš li nazrijeti koji je to razlog natjerao
njega, izuzetnog poštenjaka, da početkom 1939. počne potkradati gazdu Sladea kako bi skupio pare
koje će ostaviti u vašem salonu? Možeš li to nazrijeti? Smiješ pogađati samo jedanput!
Njegova mučna rabota, zbog koje nije mogao usnuti noćima i noćima, trajala je gotovo do kraja
godine. A onda je u prosincu uzeo svežanj pokradena novca, umotao ga u čistu maramicu na kojoj su
bili izvezeni inicijali njegove pokojne mame, i otišao do modnog krojača Hermana Šterna, tvojeg oca, i
naručio jedno moderno odijelo krem boje od najfinije engleske tkanine. Kada mu je stari Štern uzimao
mjere, tebe nije bilo u salonu. Do 15. siječnja iduće godine išao je, radi probi, u vaš salon četiri puta.
Unezvjereno se osvrtao po salonu, nadajući se da će se otvoriti koja od vrata, da ćeš se pojaviti. Tvoj
ga je otac opominjao da bude miran, kako bi se mogle otkloniti sve »falinge« na tek
26
J
»priheftanim« djelovima odijela. Krajem siječnja odnio je iz vašeg salona svoje otmjeno odijelo upa-
kirano u fini crni papir, kakav su rabili samo otmjeni krojači, a da tebe niti jedan jedini put nije vidio.
Postao je vlasnikom najbesmislenijeg odijela u povijesti čovječanstva, kako je duhovito primijetio
pjesnik Emanuel Muvrin, besmislenog zbog toga što je bilo od samog početka očigledno da u njegovu
životu bijednog »kalfe« neće biti prilike pogodne za oblačenje tog odijela. Svoje krem »chic-odijelo«
obukao je prvi i jedini put u ljeto 1940. na proštenju u Mariji Bistrici, gdje se užasno opio. A onda je u
pijanom klimaksu skinuo odijelo i poklonio ga nekakvu prosjaku, koji je umjesto nogu imao prastara,
škripava ortopedska kolica, nakon čega se, onako polugol u prljavim gaćama i kariranoj košulji, vratio
u Zagreb kolima nekakvog licitara i medičara, koji je na proštenju prodavao medicu i šarena srca s
ogledalcem.
Znaš li ti to, Frido Štern; žališ li što nisi barem jedan jedini put ušla u modni salon svog oca i primijetila
tuberkuloznog Krešimira Kosa u elegantnom odijelu najmodernijeg »evropskog kroja«?
Vjekoslav Čop, »elegantni sportsman«, na čijim su »luksuznim« odijelima kupljenim u periferijskim
staretinarnicama bile desetine tajnih zakrpa i kro-liičkih intervencija, uspio je nakon dugih traganja
otkriti knjižnicu u kojoj si posuđivala svoje omiljene knjige, jasno, samo one koje ti tvoj bogati otac nije
mogao nabaviti kod »Kuglija«. Koliko smo te humo puta znali iz prikrajka promatrati kroz velike,
osvijetljene prozore knjižnice! U pratnji majke, laguno si koračala između natrpanih polica i odabira! u
debele knjižurine. Često je i kiša po nama pa-
27
dala, dok smo tamo napolju cvokotali od hladnoće i pokisli kao miševi čekali da izađeš iz knjižnice i
nestaneš u onom crnom »Adleru« što te vani čekao. Mislim da nas niste nikada primijetili; ni ti, ni tvoja
majka, ni vaš šofer.
Vjekoslav Čop uspio se sprijateljiti s Anom Bla-žević, pogurenom knjižničarkom, i ona mu je ljubazno
spremala sve knjige koje bi ti vratila. Čop bi veoma pažljivo i nježno uzeo knjige pod ruku, pa zeći na
njih kao na nekakve relikvije, izašao iz knjižnice i onda dugo hodao s tim istim knjigama po gradu.
Ponajviše po našoj dobroj, staroj ulici N, nadajući se, vjerojatno, da ćeš ga zamijeniti, da ćeš shvatiti
da i on čita i voli istu vrst literature. A knjige, knjige su sve bile na njemačkom jeziku, koji Cop nije
uopće razumio ... Sve sami njemački romantičari, ili drugi pisci u njemačkom prijevodu: Novalis, Tieck,
Goethe, Heine, Schiller, Hoffman, ili pak Nerval, Poe, Bertrand, Rousseau ... Noćima je naš sportsman
buljio u slova nerazumljivih knjiga, pokušavajući između rastvorenih stranica osjetiti tvoj miris, pronaći
tvoje tragove. Volio je te knjige poput nastranog fetišista, samo zbog toga što su nekoć bile u tvojim
rukama, ili u tvom krilu. Poneki put bi naučio i nekoliko njemačkih stihova, tek tako da ih, možda, ako
se kojim slučajem nađe u tvojoj blizini, može glasno izustiti. Možda bi ga tada i za pazila, da mu se
samo ukazala ta fantastična, nevjerojatna prilika?
Nije li tako, Frido Štern? Nismo li u pravu? Čuješ li nas?
Sjećamo se i one predratne »Kulise«, u kojoj je krajem mjeseca svibnja 1939. izašla tvoja slika. Bio je
to izvještaj s konkursa za prvu damu novinarskog
28
plesa održanog 15. svibnja te godine u velebnom hotelu »Esplanada«. Mnogo smo još godina čuvali
sliku, tvoju sliku, sliku pobjednice i »prve dame«, sliku koju je tek ratna palež uspjela proždrijeti. Imala
si na tom plesu tek osamnaest godina, a bila si već prva među najboljima. Uglavnom, nakon tvoje
pobjede i mi smo »poludili« za plesom, pa smo se gotovo svi upisali u »Neralićevu plesnu školu za
građanstvo s tjednim tečajevima modernih plesova i koterijama za djecu«. Motali smo se tamo po
plesnom podiju i, onako nespretni i neprikladno obučeni, pružali zapravo jadnu, gotovo grotesknu
sliku. Mislim da je uistinu prava sreća što nas tada nisi mogla vidjeti. Prvog je stari Neralić izbacio
Šmrklju, koji je tako krvnički stao na nogu svojoj slučajnoj partnerici da je jadna djevojka najvjerojatnije
za sva vremena zamrzila ples. Za Šmrkljom je, naravno, otišao njegov pas pratilac — Cigan Tošo, s
kojim uostalom nitko nije ni htio plesati, pa je vježbao s metlom u ruci. Krešimira Kosa i mene stari je
Neralić odgovorio od daljnjih vježbanja ljubaznim savjetom »da to nije za nas, jer da smo skroz
netalentirani i nemuzikalni«. Muvrin je ipak nešto naučio, a Javorovski je morao odustati onog trena
kada više nije imao novaca da plaća poduku. Abra-mović je sve to držao izuzetno neozbiljnim, a Ša-
larić i Cop su u to vrijeme već dobro znali plesati. Eto, tako je jadno završila naša plesačka avantura,
vođena željom da se i mi dovinemo do onih plesnih »visina«, potrebnih onome tko bi poželio biti tvojim
partnerom na idućem konkursu, koji, zapravo, nikada nije ni održan.
Tiha, titrava nada da ćeš ga primijetiti, zaigrala je u Muvrinovoj duši one snježne veljače 1940. kada
29
mu je u nakladi »Kuglija« u biblioteci mladih pjesnika izašla zbirka ljubavnih soneta »Zvijezde«, na-
slova, dakle, kojem nitko od kritičara nije shvatio pravi smisao. Mlađa književna kritika, koja je pratila i
časopisnu produkciju, bila je pomalo osupnuta Muvrinovim »Zvijezdama«, budući da ga je znala kao
ortodoksnog slijedbenika francuskog nadrealizma. Zašto sada ovaj »salto mortale«, ovaj skok u
neoromantizam, u prevladane obrasce ljubavne lirike, pitala se mlađa hrvatska književna kritika, ne
mogavši pronaći odgovora. Naravno, da su znali za tebe, Frido Štern, sve bi im bilo jasno, da su samo
znali za Muvrinovu namjeru da tebi posveti knjigu, da su samo znali za njegovu bolesnu nadu da će
knjiga jednog dana biti prevedena na njemački i tako dobiti naslov »Die Sterne« ...
Jesi li vidjela ikada tu malu, nezapaženu i loše opremljenu knjižicu soneta našeg prijatelja, najvećeg
pjesnika naše muške gimnazije — Emanuela Muvrina? Zbirku koja bi se na njemačkom zvala »Die
Sterne«. Čuješ li, Frido Štern?
Ubrzo nakon izlaska »Zvijezda« Muvrinu se dogodila i jedna velika privatna, intimna tragedija, događaj
koji se njega toliko neobično dojmio, da smo čak u jednom trenu pomislili da namjerno pa-tetizira i
pretjeruje.
Četrnaestog lipnja 1940. pao je Pariz; prijestolnica, kako je govorio Muvrin, Francuske, svjetske
kulture, umjetnosti i duha uopće, i bastion nadrealizma. U njega su umarširali hladni, odmjereni i
bešćutni njemački krvoloci koji nisu razlikovali Rim-bauda od Lautreamonta, Bretona od Eluarda, koji
nisu ni znali za Bufiuela, Dalija, Picabiju...
30
Pjesnik Emanuel Muvrin, koji je poznavao francuski jezik samo toliko da može uz pomoć rječnika čitati
moderne francuske pjesnike, nije bio nikad u Parizu, ali je znao napamet gotovo čitav plan grada i
gotovo sve poznatije i važnije lokalitete. Mogli ste raiu pokazati bilo kakvu sliku ili razglednicu Pariza,
pa da on točno kaže koji je to dio grada i što se još u tom dijelu mora vidjeti...
Onog dana kada je saznao za pad svoje prijestolnice, nije prestajao pričati o Parizu. Pričajući, neu-
mjereno je pio, tako da mu je glas postajao sve drhtaviji, a oči se sjajile. Pokušavao je rekonstrui rati
posljednje sate slobodnog Pariza, atmosferu koja je vladala u najvažnijem gradu na svijetu. Pričao je o
odjeku topovske paljbe što je dopirala iz predgrađa, o kolonama izbjeglica koje opsjedaju vlakove za
Marseille, o slobodarima koji uvjeravaju one rezignirane da nije još sve gotovo ... Zatim nam je
pokušao dočarati jednu pravu parišku kavanu u kojoj gnjevni i pijani ljevičari, u tom pariškom sutonu,
obuzeti eshatološkim primislima, pjevaju pjesme slavne Pariške komune i francuske revolucije. A onda
je i sam sa suzama u očima zapjevao:
Allons, enfants de la Patrie Le jour de glorie est arrive! Contre nous de la tyrannie, Le' etendard
sanglant est leve'. Le' etendard sanglant est leve'.
Glas mu je bio sve glasniji i patetičniji, rukama nas je pozivao da ga slijedimo:
Entendez — vous dans les campagnes Mugir ces feroces soldats?
31
Oko pola noći vodili smo ga totalno pijanog našom ulicom kući, da ga predamo roditeljima. Napravio
nam je toga dana užasne svinjarije. Poblju-vao se na fakultetu za predavanja, pjevao pred policajcima
Internacionalu na izuzetno provokativan način, nokautirao Šafarićeva strica zbog toga što je hrvatski
ekstremist, što njega, Muvrina, kao nadrea-listički i lijevo orijentiranog internacionalca, jako, jako
vrijeđa. Zatim je htio pred kipom bana Jelačića razviti francusku zastavu, ali je nije imao. Umalo da se
ne potuče i sa svima nama, zadnjim kurvama koje mu nisu htjele nabaviti zastavu. Abramović ga je
tješio, govoreći mu o budućoj sovjetskoj, socijalističkoj Francuskoj u kojoj će se vijoriti crvene zastave,
koje će Francuzima darovati ruski vojnici. Potrebno je još samo malo pa će se velika Rusija probuditi i
stati na rep podivljalim Nijemcima, govorio je Abramović. Dirnut Muvrinovim bolom, Ci-gan Tošo je
neprekidno plakao, premda uopće nije znao gdje je taj slavni Pariz. On, mali i naivni čistač cipela,
slijedećeg je dana besplatno čistio cipele svakom prolazniku koji je bio voljan glasno viknuti »Vive la
France!«, uzvik kojem ga je naučio Muvrin. Šmrkljo je pak, sa svoje strane, u čast Pariza, istu-kao
jednu kompletnu klapu iz susjedne ulice, zaradivši i sam nekoliko plavih masnica. Tukao ih je tako da
se činilo da je on, divalj i pomalo retardiran besposličar iz ulice N, jedini čovjek na svijetu koji je 14.
lipnja svojim šakama mogao spasiti Pariz pred njemačkom najezdom.
Tog dana doveli smo pijanog Muvrina pred vrata njegova stana na uglu naše ulice. Vrata je otvorio
sanjivi otac koji je tupo pogledao u nas, očigledno ne shvaćajući o čemu se radi. »To je zbog Pariza«,
32

rekli smo mu mi, nakon čega mu, vjerojatno, baš ništa više nije bilo jasno. Njegov sin Emanuel, koji
mu je možda i mogao objasniti što se događa, već odavno je hrkao na našim rukama.
Mislim, Frido Štern, da je tog strašnog dana kada je pao najvažniji grad svijeta, grad koji se može
ljubiti poput žene, Emanuel Muvrin na tren zaboravio na tebe. Oprosti mu zbog toga, ako je to uopće
točno, ako nas uopće čuješ!
33
r
5.
BARSKI GARNIZON
Mislim da smo tokom 1940. godine počeli polako shvaćati da je sudbina svijeta već odlučena, te da će
se olovni ratni oblak uskoro nadviti i nad nas, i nad našu zemlju. Naravno, tjeskoba i zabrinutost nad
sutrašnjicom, nad svim tim »izvanjskim« zbivanjima, koja bi mogla zadesiti i našu zemlju, i naš grad, i
našu ulicu, nisu se mogli porediti s užasnom pomišlju da bi ti mogla najednom napustiti grad. Da,
dolazila su olujna vremena, Frido Štern. U proljeće je Hitler okupirao Dansku, a zatim kao po nekom
dijaboličnom lancu Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg. Onda je došla na red Francuska, da
bi, kao što smo već rekli, sredinom lipnja te godine pao i Muvrinov Pariz. Tako je 22. lipnja 1940. vlada
maršala Petaina potpisala kapitulaciju u Compiegneu, primivši njemačke uvjete. Istog mjeseca i
Hitlerov rimski satelit objavio je rat Francuskoj, koji je jednako brzo završio. U srpnju te kobne godine
počela je i čuvena bitka za Britaniju, a 27. rujna zaključen je u Berlinu i »Troj ni pakt«, između
Njemačke, Japana i Italije.
Uistinu, bilo je to jedno od onih rijetkih vremena kada novine nisu uopće dosadne, Frido Štern! I u
Zagrebu su to bile uzbudljive godine. Prvog svibnja 1940. poveo me Ladislav Abramović da pri-
sustvujemo velikim prvomajskim demonstracijama kojima se htjelo pokazati opće nezadovoljstvo rad-
34
nih masa. Krenuli smo rano izjutra prema Treš-njevci. Išli smo pješice jer su ZET-ovci štrajkali, što je
bilo ključno, kako mi je kazao Abramović, za uspjeh kompletnih demonstracija. Čitali smo zatim letak s
proglasom zagrebačkog Mjesnog komiteta. Kada smo došli do remize, spopao me silan strah od one
gomile ljudi, među kojima je bilo i mnogo tramvajaca koji su odbili da rade. Pored nas je protrčao jedan
debeljuškasti starkelja, vičući kako će svi biti otpušteni, na drugom kraju je netko prijetio policijom,
premda je policajaca već bilo podosta svud oko nas, kao i predstavnika Hrvatske građanske zaštite.
Kasnije, kada je organizirana povorka, krenuli smo svi zajedno prema Kazališnom trgu, kamo su se
slijevale povorke iz drugih dijelova grada. Unatoč toga što smo hodali posve mirno, na nas su veoma
brzo navalile one prodane duše iz policije i građanske zaštite, udarajući pendrecima i sabljama, na što
smo morali uzvratiti. U jednom trenu, začudio sam se samom sebi što ja tu uopće radim, pitao sam se.
A onda sam, ohrabren Abramo-vićevim prisustvom, dohvatio jedan kamen i zavitlao ga prema
policajcu koji je bio desetak koraka ispred mene. Pogodio sam ga... Policajac je pao, a Abramović
iznenada skočio i poljubio me. Međutim, tim je počela pucnjava, dao sam se u paničan bijeg,
ostavljajući i demonstrante, i Abramovića ...
Te noći, Frido Štern, dugo sam drhtao u svom krevetu, plašeći se, ne razumijevajući vlastiti gest, svoj
sitni heroizam, tako neprimjeren mojoj plašljivoj prirodi.
Mjesec dana poslije, točnije 1. lipnja 1940, imali smo jedan veoma tužan događaj, jedan ispraćaj, ko | i
u Um danima nije mogao obećavati ništa do-
35

bro. Naš stari drug iz muške gimnazije i kolega s fakulteta, Vjekoslav Čop otišao je u vojsku u daleku
Crnu Goru, u Bar. Stvar se nije mogla nikako odgoditi. Njegovi siromašni roditelji, radnici iz drvene
barake podignute u našem sivom i tmurnom dvorištu, dali su čitavu svoju bijednu ušteđevinu da s
prijateljima proslavi odlazak. Putovao je tog dana uveče. Ujutro je uzeo trećinu tih novaca, ostalo
vratio roditeljima, a onda krenuo s nama u obilazak gostionica. Obukao je svoje najbolje odijelo iz
staretinarnice, lakirane bijele cipele koje je jednom neki pijanac zaboravio u kafani »Trilbv«, na glavu
stavio moderni bijeli šešir koji smo prije mjesec dana za njega ukrali na nekoj dobrotvornoj zabavi, a
oko vrata zavezao sjajnu tirkiznu kravatu. Izgledao je božanstveno! Platio je onda jednom postarijem
harmonikašu da čitavog tog dana bude uz nas i po našoj želji svira sve same starogradske i narodne
pjesme, a i pokoju zabavnu ...
Pili smo i pjevali svuda pomalo, u »Meduliću«, »Astoriji«, »Lovačkom rogu«, »Varoškoj pivnici«,
»Kolu«, a onda kasno poslije podne napravili konačni rusvaj u Ožboltovoj birtiji, rusvaj koji je stari,
dobronamjerni Martin Ožbolt vjerojatno morao rezimirati na slijedeći način: razbijene četiri boce od
litre, tri pehara — veća, sedam čaša od pola deci, tri čaše od pola deci — na stalku, sedamnaest čaša
od dva deci, jedna staklena pepeljara, jedna keramička vaza za cvijeće, jedna kraljeva slika, jedno
prozorsko okno-oberliht, jedna stolica kompletna, jedna stolica — drveni naslon, dva biljarska štapa i
jedna biljarska kugla — bijela. To kako je razbijena biljarska kugla, nitko nikada nije uspio doznati!
Uglavnom, da bi se sve to platilo, otišle su
36
gotovo dvije trećine ušteđevine Čopovih roditelja, tj. one pare koje je »obazrivi« sin vratio.
Pijan kao zemlja, ali u besprijekorno čistom svijetlom odijelu, krenuo je Vjekoslav Čop kući, oprostio se
od roditelja koji su se gušili od plača i suza, i krenuo ka željezničkoj stanici. Za njim smo išli mi, a za
nama već pijani harmonikaš koji je, neprekidno griješeći, uvijek iznova svirao »Kad bi ove ruže male«.
Tebe, tebe nigdje nije bilo, Frido Štern! A trebalo je vidjeti posljednje veliko pijanstvo Vjeko-slava
Čopa, najboljeg lakoatletičara kojeg je muška gimnazija uopće dala. Kasnije, kada smo mu pisali u
Bar, lagali smo mu da tebe prvog lipnja nije bilo u Zagrebu, da si bila na oporavku u nekom lijepom i
zdravom slovenskom odmaralištu. Lagali smo mu, držeći da je bolje da, izgubljen i usamljen tamo u
tom prljavom crnogorskom, barskom garnizonu, misli kako bi ti svakako primijetila njegov pretjerano
patetičan i pretjerano strašan oproštaj sa Zagrebom.
Kada je Čopova glava, zajedno s jurećim vlakom, nestala u pari, dimu i mraku željezničkih perona,
nismo ni slutili da smo ga, eto, posljednji puta vidjeli zdravog i normalnog.
Da, sigurno to ne znaš, sigurno ne znaš da smo još dugo nakon njegova odlaska čuvali kao dragu
uspomenu njegov bijeli šešir, malo umazan čađom, koji mu je, onako pijanom, ispao iz vlaka što je
napuštao stanicu.
Cujcš li nas, Frido Štern, čuješ li što nam se događalo?
Tog ljeta i ja sam krenuo na taj neugodni, zapravo sudbonosni liječnički pregled o kojem je ovi-
37
sio moj dalji život. Ili ostati kod kuće, ili otići u vojsku, u vremenu koje nije obećavalo ništa dobro,
ponajmanje vojniku. A osim toga, napustiti grad u kojem ti živiš! Ja nisam bio tako jak kao Čop, ko jem
je uspjelo zatomiti i prešutjeti onaj najveći bol vezan uz rastanak, bol zbog toga što te sada više neće
moći vidjeti. Ne, ja nisam bio tako jak, ja sam bio mnogo osjetljivije i nježnije prirode. I upravo to me
spasilo od vojske. Nakon komisijskog pregleda proglasili su me nesposobnim kao psihički
neuravnoteženu osobu koja boluje od različitih fobija, a uz to sam imao i katastrofalno ravna stopala
(»blattfuss«) s početnom deformacijom kičme. Jadan sam ti ja muškarac! Sjećam se da sam bio
oslobođen baš onog dana kada je poštar donio one dolare, mjesečnu potporu dobre stare tete Pepe iz
Pitts-burgha. Za više od pola mjesečnog iznosa napili smo se kao životinje, a pet dolara poslali Čopu u
»barski garnizon«, kako smo mu napisali.
Da si vidjela kako se samo smijao pijani Šmr-kljo, dok ga je njegov jednako pijani prijatelj Tošo, znaš
onaj Cigan, onaj čistač cipela, mazao kremom za cipele po licu, a potom glancao velikim crnim
četkama. Da si samo vidjela kako se te večeri zabavljala i smijala cijela Ožboltova birtija!
A onda, onda je negdje u rujnu uslijedilo ono gorko, ono uznemirujuće saznanje. Mislim da je prvi
primijetio Šafarić.
Imala si mladića, imala si svog elegantnog, vitkog i lijepog, bogatog pratioca, koji te je izvodio u grad i
vraćao kući spotskim »Bugattijem«. Kada biste se uveče vratili s kakvog prijema, iz kina, tea tra, s
plesa, šetnje ili tenisa, još ste dugo sjedili u automobilu, pred kućom. Pričali ste i netremice se
38
gledali. Nikada zapravo nismo saznali tko je on i kako se zove. To je vjerojatno jedina važnija stvar iz
tvog života koju nismo saznali. Ne zato što bi to bilo osobito teško, nego zbog toga što smo se bojali
tragati i kopati po tako bolnim stvarima. Radije smo zažmirili, pokušavajući zamisliti da ga nema, da
nema njega kojem ne smiješ pripadati, koji nema tu što tražiti...
Bili smo izgubljeni, bili smo otpisani! Koja li je samo suprotnost bio on, suprotnost nama bezime nim
proleterima iz ove stare ulice. Da, s njim se nismo mogli mjeriti. Kako je samo blještava bila njegova
elegancija prema lažnom dendizmu Čopo-vih odijela iz staretinarnice, njegov stas prema pogurenoj
prilici Boleslava Javorovskog, njegova čista bijela put prema Tošinoj ciganskoj »preplanulosti«,
njegova urednost prema Šmrkljinim vječno curećim nozdrvama, njegova profinejnost prema Abramovi-
ćevim oštrim, gorštačkim crtama lica!
Pratili smo vas poput tužnih, prozračnih sablasti. Gledali smo vas subotom ispred sinagoge, skrivali se
u grmlju na Tuškancu, tamo pored onog privatnog igrališta za tenis, virili preko ograde bašte hotela
»Esplanade«, čekali skriveni da izađete iz kina »Capitol«, pratili vas u gomili na sanjkalištima Cmroka,
cvokotali pred onom knjižnicom u kojoj ste sada zajedno birali njemačke knjige ...
O onda je polako došao i onaj tužni doček Nove 1941, za koju se još rijetko tko nadao da će mu do -
nijeti nešto dobra, doček koji smo upriličili u mo-jeiii stanu. Mislim da je to bila posljednja Nova go-ilina
koju smo dočekali onako na okupu, svi zajedno, jasno ako zanemarimo Čopa koji je Novu dočekao uz
dva deci vina i puding od dvopeka u
39
»barskom garnizonu«. Da, bili smo tu svi, posljednji put u životu svi zajedno. Bila je ta noć, na neki
način, posljednja noć naše mladosti. Sutradan će početi trpko i jetko zrelo doba, sutra će početi sa-
svim nove brige, sutra će početi rat, mržnja, razaranje, rasulo i smrt.. . Bili smo tu svi: Krešimir Kos,
koji je pomalo žalio što za ovu priliku nije sačuvao ono »chic-odijelo«; Emanuel Muvrin jednako
razočaran i kritikama svoje knjige i, kako se činilo, definitivnom propašću francuske republike; Baltazar
Palluo-Šmrkljo, kojem su za Novu godinu »iz heca« poklonili »Dr Dry Nose, sredstvo za pročišćavanje
nozdrva i otklanjanje zapaljenja sinusa«; Cigan Tošo, koji je neprekidno govorio da će, kada se napije,
izvesti pobunu i štrajk protiv svog oca tiranina, koji pljačka njega i braću mu; Ladislav Abramović, koji
je odnekuda donio neko novije izdanje »Proletera«, koji je, kako smo kasnije doznali, štampala
partijska štamparija na Sigeoici; Tomislav Šafarić, koji se negdje poslije pola noći potukao s
Abramovićem zbog političkih opredjeljenja, te su u tuči srušili i upropastili s mnogo truda okićenu jelku;
zatim Boleslav Javorovski, koji je cijelo veče tražio »žrtvu« kojoj će detaljno pričati o ceremonijalu
sklapanja ugovora s đavlom; i, na kraju, ja koji sam zapravo čitavu tu noć mislio o tebi, Frido Štern!
Vjerojatno kao i svi ostali koji su, pričajući o sasvim marginalnim temama, sve vrijeme mislili samo na
tebe.
Sjećam se da smo se negdje oko četiri izjutra Abramović i ja izdvojili iz pijane gomile i otišli u jednu
sobicu u potkrovlju, koja je nekada pripadala mom pokojnom bratu. Naložili smo peć i sjedeći u mraku
gledali preko, na tvoje neosvijetljene pro-
40
zore. Padao je gusti snijeg ikoji se ponajbolje vidio dolje na uglu, okupan svjetlom ulične svjetiljke.
Gledali smo tvoje prozore, a da te nijednom nismo spomenuli. Abramović, kojega sam volio, jednako
kao i njegove političke ideje (kojima se samo zbog vlastite bolesno strašljive prirode nisam mogao i
sam baviti), počeo je iznenada pričati o Tomislavu Šafariću. Pričao mi je o jednom, kako je govorio,
čudnom događaju iz djetinjstva. Jednom, kada je imao samo sedam godina, krenuo je sa starijim
dečkima, među kojima je bio i Tomislav Šafarić, u krađu jabuka. Bila je noć. Tapkao je za starijima, i
nakon nekog vremena našli su se pored jednog malog voćnjaka na Pantovčaku. Sve je vrijeme osje -
ćao da ga ti stariji klipani zanemaruju, te da im nipošto nije drago što je i on, Abramović, krenuo s
njima. Momci su preskočili ogradu i počeli brati jabuke, gurajući ih u džepove i njedra. Mali Abra mović
nije mogao preći visoku žičanu ogradu i sve mu je jasnije bilo da će ostati bez jabuka. Onda su
odjednom svi momci ponovo preskočili ogradu i počeli se vraćati kućama, grizući pri tom glasno netom
ukradene jabuke. Abramović je išao za njima i nitko se nije obazirao na nj. Onda se najednom
Tomislav Šafarić okrenuo, izvadio iz njedara veliku jabuku i dao je malom Ladislavu Abramoviću,
rekavši samo: »Na mali!« Taj gest Abramović nikada nije mogao /.aboraviti. I sada, te novogodišnje
noći, Abramović se strašno čudio što taj gest iz Šafarićeve prošlosti nikako nije u skladu s onim što
ovaj danas radi i rovori. Znaš, govorio mi je, u Šafarićevoj prirodi ipak ima nešto opasno i sve te
njegove šuplje priče o hrvatskoj naciji, o Srbima koje treba vratiti na-
41
trag, o svježem vjetru koji puše od Lipara, mogu jednog dana poprimiti sasvim drugu dimenziju.
Govorio mi je tako, predmnijevajući strašnu budućnost svog starijeg prijatelja, kasnijeg velikog
pregaoca Ustaške nadzorne službe.
Sjećaš li se novogodišnjeg jutra, Frido Štern, sjećaš li se one magle, one tišine, one poledice i one
potmule, hrapave crkvene zvonjave?
Sjećaš li se?
42
6. KLICA ZLA
Ti ljudi su pristupili tom banditskom paktu, ti ljudi su nas tamo u Beču sramno izdali!, govorio je
Ladislav Abramović u ožujku 1941. No bila je to samo karika, nastavljao je, u sramnom lancu izdaja.
Znali smo tada, Frido Štern, da je sve gotovo i puni tjeskobe očekivali smo to novo vrijeme u ko jem su
se mogle dogoditi mnoge grozne stvari, u kojem su nas mogli, a toga smo se najviše užasavali,
rastaviti od tebe.
Zatim su nas novine zasule vijestima o onom malodobnom kralju koji je još po mlijeku mirisao, pa
onda o generalu Simoviću i njegovoj vladi koja je konačno zgasnula za onog burlesknog aptilskog
rata, kada su u našu zemlju provalili valjda svi koji su uopće i mogli provaliti: Nijemci, Talijani, Mađari,
Bugari... Sedamnaestog travnja general Jan-ković i bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-
Marković potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju.
Pet dana nakon bombardiranja Beograda u naš Zugreb ušle su kolone njemačkih vojnika, uz čiju Je
naklonost istog dana proglašena ta famozna, tako zvana Nezavisna Država Hrvatska. Međutim, tri
dana ranije, tj. 8. travnja, u našoj se neposrednoj bi i/ini odigrao još jedan značajan događaj. Te ve-
Ccri se, naime, nakon dugih liparskih godina, s dva drvena kovčega u rukama, u kuću na uglu naše
43
ulice, vratio hrvatski emigrant Zvonimir Šafarić, otac našeg dotadašnjeg prijatelja, bivšeg studenta
medicine — Tomislava Šafarića, koji će veoma brzo postati krupna zvjerka Ustaške nadzorne službe,
u koju će nešto kasnije ugurati i svog sina.
Kada se sjetim svega toga, Frido Štern, kada se sjetim iz perspektive ovih desetak godina, sve mi je
mnogo razumljivije. Ta Tomislav Šafarić je bio toliko pod utjecajem svojeg patrijahalnog tatice da bi po
njegovoj preporuci otišao i u samo grotlo pakleno. I kakvo li je onda čudo to što je tako voljko otišao u
rabotu kojom će dobrano isprljati ruke srpskom, židovskom i komunističkom krvlju?
Sjećaš li se njega, Frido Štern, sjećaš li se njega koji je već od sredine travnja počeo naveliko pričati o
tome kako Srbima nema mjesta u Hrvatskoj, kako su oni bili uvijek protivnici svake oslobodilačke
borbe hrvatskog naroda, kako za njih važi samo ono »Ili mi se pokloni, ili mi se ukloni«, kako ži dovsko
pitanje treba riješiti na isti način kako ga je riješila njemačka vlada, kako oni, to jest Židovi, nisu za
arijsko društvo, te kako se židovstvo potpuno razlikuje od arijevstva i nema velikih duševnih emocija,
ne poznaje žrtava i nema u sebi ništa što bi oplemenjivalo čovjeka ... Tomislav Šafarić, kojega smo
ubrzo svi odreda počeli izbjegavati, kao da se iznenada pretvorio u nekakva prenosnika stu-pidarija
kojima su nas obasipala »novinska izvješća i krugoval«. Kasnije se ispostavilo da je u svojoj euforiji
išao tako daleko da je maltene napamet znao »Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti«, i ostale
odredbe koje su zasijecale u područje rasne biologije, politike i higijene, što su sve redom bile
»predivne znanstvene discipline«.
44
Da, Tomislav Šafarić je veoma brzo postao pravi, rasni, svjesni i dosljedni ustaša, arijevac, Hrvat, u
biti, kako je naglašavao, slavnog i čeličnog gotskog podrijetla.
Međutim, te godine u ožujku, dakle nešto prije samog rata, dogodio se jedan, za nas, jednako stra šan
događaj. Oprosti nam, Frido Štern, što tako ne-kronološki preskačemo po ovim godinama, po ovom
vremenu, i u posvemašnji kaos zbrkom vlastite memorije unosimo još više bezređa i još više nesigur-
nosti! Oprosti nam, Frido Štern, ali, ta nije li sama priroda sjećanja kaotična, neuredna, nepočešlja-
na...
Dakle, prije svega ovog što smo maločas kazivali, negdje u ožujku, Baltazar Palluo-Šmrkljo počinio je
grozno samoubojstvo u nužniku Ožboltove gostionice. Pričat ćemo ti sada redom. Čuješ li nas, Frido
Štern?
Nakon što smo shvatili da imaš stalnog pratioca koji ti znači više nego običan sudrug; nakon što nas je
to bolno saznanje poput malja pogodilo posred čela, Baltazar Palmo povukao se gotovo potpuno u
sebe. On, koji je i inače bio šutljiva i povučena osoba, pomalo frustriran svojim uistinu ograničenim
intelektualnim sposobnostima, sada gotovo i nije više govorio. Mislim da je njegova ljubav prema ti-bi
bila čudnija od naše. On te, čini mi se, nije A-Iio za sebe, ali nije mogao podnijeti pomisao da lu ti
mogla biti nečija, da bi mogla pripadati nekom di ugome. Bilo je tu nečeg čudesnog, nečeg nestvar-
nog, nečeg što se nalazi samo u bajkama. Šmrkljo Je znao da vas dijeli onaj mitski ponor, ponor koji u
pričama uvijek propukne između ljepotice i zvijeri. Jer Šmrkljo je sigurno znao da prema tvojoj
45
ljepoti on nije ništa drugo doli zvijer, doduše — zvijer čiste i naivne duše, ali ipak nakaznog, »zvjer-
skog« obličja! I onda se u njemu, samo u jednom trenu, zaista i probudila zvijer ...
Sjećaš li se one tužne veljače, Frido Štern, one tužne večeri u danima pred sam rat, veljače sred koje
je cijela Europa drhtala i sa strahom iščekivala svoju dalju sudbinu. Te večeri Baltazar Palluo-Šmr-kljo,
dočekao je tvojeg mladića, upravo u trenu kada se iz tvoje kuće vraćao u automobil, kojim te je
dovezao iz kina, i bez riječi ga počeo tući. Kada je tukao klipane iz drugih kvartova, činio je to tako da
je sve skupa izgledalo poput neke obijesne igre kakvu voli ratoborna dječurlija, međutim, ovoga puta
njegovi su udarci bili ozbiljni, puni mržnje, u njima se osjećala Šmrklji nesvojstvena klica zla. Tvom
bezimenom ljubavniku puknula je vilica, odijelo mu se rasparalo, a na oku se pojavila tamna modrica,
onakva kakvu smo obično nazivali »šljivom«. Ubrzo je počeo plakati i moliti pomahnitalog Šmrklju da
prestane, našto je on samo podvostručio žestinu i količinu udaraca. Taj bijednik je plakao i molio, Frido
Štern, a mi, mi smo bili spremni zbog tebe krenuti i u vječno podzemlje, u Had, u kojem su muke i
patnje neizrecive, neopisive...
Čuješ li nas Frido Štern? Opraštaš li to nedjelo Šmrklji, njemu kojeg više nema?
Kada se taj sretnik, tvoj odabranik, onesvijestio, više od straha negoli od udaraca, Šmrkljo je nogom
počeo uništavati njegov automobil. Potpuno mu je izobličio desni blatobran, a onda je udario golom
šakom po prednjem staklu i razbio ga u parampar-čad, dobro razrezavši ruku ... Zamisli, to je učinio
baš on, on koji je poput tupave bene buljio sa stra-
46
hopoštovanjem u svaki automobil, diveći se tom stroju koji se kreće sam, bez ikakve pomoći ljudske
snage, kojom je njega — Šmrklju, priroda tako izdašno obdarila.
Mjesec dana nakon toga Šmrkljo je počinio samoubojstvo, objesivši se o kožnati remen u zahodu
Ožboltove gostionice. Ni danas nam nije jasno u kojoj su vezi ta dva čudna događaja ...
Priređen mu je mali i neugledan sprovod, ispratili su ga samo svećenik, majka, gluhi ujak iz provincije i
mi prijatelji iz stare, zaboravljene, predratne ulice N. Majka je sve vrijeme ridala, a ujak je vadio bocu
rakije iz džepa i pio. Da li zbog »neutješne boli« ili samo zbog neizlječiva alkoholičarskog poriva? Mi
smo šutjeli!
Priroda se ipak smilovala i potrudila da upravo katastrofalnu neuglednost pogrebne povorke popravi i
dotjera prekrasnim sunčanim vremenom. Iako je nekoliko dana prije toga puhalo i sniježilo, na dan
Šmrkljina sprovoda iznenada je granulo sunce, snijeg se počeo naglo topiti, a živa na termometru
popela se za to doba godine nevjerojatno visoko. Bilo je to pravo lažno ljeto, prekrasan dan za ukop.
Sjetili smo se koliko je samo Šmrkljo volio jedan kaubojski film u kojem nekakav indijanac, jednog isto
tako lijepog dana, kaže: »It's a good day for dying!«
Cigan Tošo, kako smo kasnije saznali, toliko je
I 'boko doživio smrt najboljeg prijatelja da je i
i odlučio umrijeti. Koračao je bez glasa za jefti-
n jelovim sandukom, razmišljajući o tome kako
se te večeri ubiti. Koji li je samo najpogodniji
in, titralo je Tošinom glavom. Spasila ga je jedna
ina čudna okolnost, okolnost koja može samo
47
djecu spriječiti u njihovim samoubilačkim nakanama. Taj' dan bio je petak, a V^™££ sinovi Cigana
Bore davali ocu svoj tjedni utržak, pare koje su za sedam dana zaradili čisteč, cipele u Ldam
Zagrebačkih kvartov. E tog «£»«»£ nikako mogao ubiti, jer se bojao da strašno razbjesniti njegova oca
-
rlnlazile bila mnogo strasnija!
Df Frido štern, možda bi bilo bolje da smo se,
jfnastao potpuni kaos, onda je
SjećSlise te smrti, tog sprovoda, tog lažnog ljeta, Frido Štern? Slušaš li nas?
48
7.
ŽIDOVSKA PLOČICA
Da je rat veoma ozbiljna stvar, shvatio sam već prvih mjeseci kada mi je, iz meni posve nepoznatih
razloga, prestala stizati potpora iz Pittsburgha, potpora koja mi je bila jedina materijalna osnova za
ovaj spori i besciljni život. Kako sam preživio sve te godine, Frido Štern, ne znam ni sam; jedino čega
se sjećam jest uporna i posvemašnja bijeda i strah, strah malog i bespomoćnog studenta književnosti.
U tim smo danima shvatih još jednu stvar, shvatili smo da si ti zapravo Židovka, te da biti Židov u
jednom određenom trenu može postati veoma opasnim i rizičnim poslom. Jasno, sve do tada tvoja ži-
dovska pripadnost nije za nas imala nikakva značenja; bila je to samo gola i samorazumljiva činjenica,
jedva da je i probijala do naše svijesti. Međutim, onog trena kada si prošla našom ulicom sa žutom
židovskom pločicom na grudima, onog trena kada je na salonu tvog oca osvanuo natpis »Židovska
tvrtka«, zajedno s obaveznim žutim oznakama, mi smo u punoj mjeri postali svjesni te izmišljene,
smiješne i sablasne razlike koja nas je »dijelila«, i a/like koju je smislio taj zločinački režim.
Toga se moraš sjećati, Frido Štern! Tih dana i te pločice koja ti je obećavala skoro stratište!
S nekim čudnim osjećajem, s nekom mješavinom bijesa, žalosti i bola, sjećamo se tog proljeća, te i ud
ine, tog vremena u kojem je počeo teror, koji
| i 11 ]l *S li nas, Frido Štern?
49
se u knjigama tako neutralno naziva »progonom Zidova«. Kako su se pojavljivali oni sramotni zakoni,
uredbe i naredbe, tako ste se i vi sve više povlačili u lažnu i prividnu sigurnost svog ogromnog doma u
ulici N. Da, od tog mjeseca za tebe nije više bilo tenisa, kućnih zabava, plesova, za tebe više mije bilo
ni izlazaka u klubove i kavane, ni ljubavnih filmova u zagrebačkim »slikokazima«, kako se to sada
zvalo, ni šetnji po Zrinskom trgu, Cmroku, Prekrižju, Maksimiru ...
Salon tvog oca ubrzo je dobio arijevskog povjerenika s kojim je poslovao dva ili tri tjedna, i nakon toga
bio zauvijek zatvoren. Tvoj mladić nije valjda uspio ni zaliječiti čvoruge i masnice koje mu je nanio
pokojni Šmrkljo, a već je bio odveden u neki neznani, bezimeni logor, a nakon toga deportiran u
Njemačku. Zbog neke glupe ustaške naredbe i tvoj stric dr Karlo Zvjezdanić morao je u lipnju te go -
dine promijeniti prezime, postavši tako ponovo Štern, dr Karlo Štern.
Tomislav Šafarić koji je u ovim novonastalim vodama plivao poput ribe, i koji je neprekidno ponavljao
da u NDH nema mjesta Židovima, govorio nam je kako je dr Ante Pavelić izjavio da Židovi šire lažne
vijesti da bi uznemiravali pučanstvo, te svojim poznatim spekulativnim načinima ometaju i otežavaju
opskrbu pučanstva pa se zbog toga smatraju kolektivno odgovornim. Zato ih treba, povrh kaz-neno-
popravne odgovornosti, otpremiti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom. Mislim da smo u to
vrijeme već mrzili Tomislava Šafarića, i njegove monstruozne ideje koje je dijelio s tim svojim An tom
Pavelićem. Pa ipak, nikako nam nije bilo jasno zašto noću još korača sam kroz našu ulicu i zastaj-
50
kuje pod tvojim prozorima. Isto kao i prije, isto kao i onih godina u kojima još nismo ni znali šta je to
»antisemitizam«. Zašto, zašto je to činio, Frido Štern?
Vrijeme koje je dolazilo donosilo je nove i nove pogubne opasnosti za tebe i tvoju židovsku obitelj. Iz
dana u dan sramotni genocid, kojeg se i danas grozim, poprimao je sve krvavije razmjere. Zabrane,
pljačke, deportacije. Rasno političko povjerenstvo, Ured za obnovu privrede, ispostava Ustaškog
redarstva za nadzor nad Židovima, pokrštavanja, protu-židovske kampanje i izložbe, rasturanje
svetilišta, sramne insignije, RAVSIGUR, sabirališta, logori, kontribucije, prisilni radovi, progoni,
egzekucije, smrt i tama! Sjećaš li se, Frido Štern, sve su to bile karike u ogromnom lancu jednog
nečasnog odsječka prošlosti. Sjećaš se? Glupo je i pitati! Tko ne pamti vlastitu patnju, stid i
bespomoćnost! Tko ne pamti vlastiti put na stratište i klatno smrti nad vlastitom glavom!
Zabranili su vam da se slobodno krećete, zabranili su vam da slobodno radite, zabranili su vam
osobnu imovinu, zabranili su vam da se volite, zabranili su vam ubrzo sve, oduzevši vam veoma brzo
ono najvažnije — status i dignitet ljudskih bića.
Kako smo kasnije saznali, prvom valu smrti uspjeli ste izbjeći samo zbog toga što je tvoja maj ka bila
»arijevka«, i što je tvoj otac ulagao ogromne napore ne bi li preko Židovske bogoštovne općine i i
normnog mita koje je davao nekim ustaškim funk-i lonarima, nekako umanjio mogućnost skore depor-
t.icije. A kada je svu svoju imovinu, što »legalnim putem«, što potkupljivanjem onih za koje se nadao
<la će mu moći pomoći, izgubio; praznih džepova i
51
_J
prazne kuće, zanašao se varljivom nadom da će mu švicarski konzul pomoći da emigrira iz ove
proklete zemlje. Onaj isti švicarski konzul koji je tako izdašno tajnim kanalima pomagao zagrebačku
Židovsku općinu. Stari Herman Štern nije još shvaćao da Židovu u čistoj arijevskoj Hrvatskoj ne može
pomoći ni žena arijevka, ni promjena vjeroispovjesti, ini Židovska općina, ni »odbor za podavanje«, mi
mito, ni veze ... On, bogati, ali nesretni modni krojač, nije znao ono što su znali svi oni silni Wolfovi,
Schvvartzovi, Rosenbergi, Sternovi koji su nakon dolaska Nijemaca odabrali za sebe samoubojstvo
kao oblik relativno lake i ležerne smrti. Da, tvoj jadni otac razumio se jedino u engleske štofove i »chic-
odijela«, surova »endehazijska« stvarnost zauvijek mu je ostala nepoznanicom.
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas ti koju smo u tim danima mogli vidjeti samo sa židovskom plo-
čicom, koja je na tako neumitan način podijelila naše svijetove, razdvojila naše putove ...
Da, sve rjeđe i rjeđe smo te mogli promatrati kako prolaziš našom ulicom, sve manje i manje smo te
mogli slijediti. No, iz sasvim jasnih i određenih razloga i mi smo prestajali biti pravom klapom koja se
drži na okupu. Cop je otišao u vojsku, Šafarića više nitko nije trpio, Abramović je često izbivao i još
češće šutio, Tošo je sve manje čistio cipele i sve više se skrivao, jer ni prema njemu rasni zakoni nisu
bili ništa blaži, Šmrkljo je već nekoliko mjeseci ležao pod grobljanskom zemljom tamo na Miro-goju, a
ja, zbog straha, nisam gotovo ni izlazio iz kuće...
Sjećam se da me je jedne vruće rujanske jeseni 1941. posjetio Tomislav Šafarić i tutnuo mi u ruke
52
»Deutsche Zeitung in Kroatien«, koji sam odmah odbio čitati, ispričavši se mizernim poznavanjem
njemačkog jezika, što je u biti i bila istina. On je slegnuo ramenima i počeo me daviti svojim pričama o
budućnosti čiste arijevske Evrope, o neviđenim uspjesima njemačkih snaga u Rusiji, o tome kako
genijalni vođa hrvatskog naroda dr Ante Pavelić objavljuje rat svemu i svakome tko je protiv Hrvat-
ske ... Veoma brzo sam ga posve prestao slušati, te sam buljeći odsutno u zid, pokušavao samom
sebi objasniti zašto i kako si ti to protiv te naše Hrvatske? A kada me je napustio, ja sam umorno legao
u krevet i pokušao usnuti. Za kojih pola sata ustao sam i prišao prozoru. Dolje na ulici, ispod tvojih
prozora, mogao sam vidjeti Tomislava Šafarića kako sporim koracima premjerava pločnik. Po tko zna
koji put...
U to vrijeme Tomislav Šafarić se već naveliko družio s nekoliko godina starijim njemačkim oficirom
Arnoldom Reichom iz Gestapoa, koji je, kako nam je sam Šafarić govorio, mrzio sve što je bilo
nearijevsko, a nadasve Židove i Cigane, dok je s druge strane bio upravo lud za Wagnerom, Shakes-
peareom i djecom. Imao je tamo u Njemačkoj, mislim u Heidelbergu, petero djece kojima je svakog
ijedna barem jedanput pisao. Često bi, pričao nam |c kasnije Šafarić, vodio na sanjkalište Cmroka
djecu svojih zagrebačkih prijatelja, uglavnom ustaških glavešina, koja su ga sva redom zvala »Gute
Onkel Arni«. Šafarić je znao o Reichu govoriti tako toplo i nježno, namjerno zanemarujući neke tamne
trane ujaka Arni ja, koje su se ispoljavale u njego-im postupcima, i prema potoinjenima, i prema vnn
onim nesretnicima koji su zbog rasne, vjerske
ili političke pripadnosti pali u ruke ovom njemačkom krvoloku. A i o tome je Šafarić mnogo znao. Bio
sam siguran u to, i dok je šetao dolje pod tvojim prozorima, želio sam da istog trena umre, da se na
njega sruši vaš balkon, da ga netko iz mraka izrešeta, da ga pogodi munja iz ovog tmurnog zimskog
neba.
Ali sve je bilo mirno, kao da je cijeli grad usnuo. Međutim bio je to samo privid. Ne, Frido Štern, Zagreb
u to vrijeme nije spavao. Iz novina, oglasa o strijeljanjima, iz priča koje su kolale po gradu, moglo se
zaključiti da se nešto događa, nešto bitno i važno, nešto što se službeno nazivalo »banditizmom i
terorom«. Gorilo je tako sijeno u Kustošiji, skladište padobranske svile u tvornici »Trebich i sin«,
sokolski stadion na Sveticama, izvršen je napad na odred Poglavnikova tjelesnog zdruga u Runjanino-
voj ulici... Jednom mi je Ladislav Abramović u najstrožem povjerenju, zaklevši me prije toga, pri znao
da je i sam učestvovao u nekima od tih strašnih akcija. On je bio jedan od onih koji su ostali u
Zagrebu, jedan od onih koji su bdjeli... I kada bih doznao o napadu na ustašku sveučilišnu satniju, pa-
ljenju benzina, likvidiranju agenata, krađi oružja iz vojnih magazina, napadima na njemačke oficire,
pitao sam se da li je i moj prijatelj Ladislav Abramović učestvovao u tom opasnom podvigu. Divio sam
mu se, moram priznati, divio i proklinjao vlastiti kukavičluk.
Negdje u jesen uspjeli smo doznati da je Vjeko-slav Ćop u ratnom zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon
kapitulacije napustio je barski garnizon i krenuo kući. Uhvatili su ga negdje u Bosni, strpali ga u stočni
vagon zajedno s mnogim drugim nesretni-
54
cima i deportirali ga u nekakvo malo mjesto nedaleko Frankfurta na Odri. Iz logora se javio jednom
unificiranom zarobljeničkom dopisnicom; »tek toliko da ne brinu za njega«. Nakon toga ponovo dugo
nismo čuli nikakvih vijesti o njemu, nekadašnjem velikom srednješkolskom atletičaru i modnom
entuzijastu.
Krajem te iste godine iz Zagreba je nestao i Bo-leslav Javorovski. Uspio se javiti samo gostioničaru
Ožboltu, čija je gostionica još poslovala. Ožbolt je kazao da je Javorovski s hrpom knjiga pod rukom
otišao nekamo na selo, gdje će se, kako je mislio, lakše izvući živa glava. Kamo je to zapravo otišao,
nije htio kazati nikome. Kasnije smo uspjeli doznati da je gotovo četiri godine živio na nekakvom
salašu u Slavoniji, gdje danima ništa nije radio, osim što je, naravno, mnogo čitao, prevrćući stranice
svojih mračnih, okultističkih knjiga. Ponio je i tvoju fotografiju, onu koju je još u ljetu 1938. ukrao iz
malog reklamnog izloga majstora umjetničke fotografije Luje Paskvalija, razbivši prije toga skupo
brušeno staklo što je čuvalo Paskvalijevu kolekciju najuspješnije snimljene klijentele.
Emanuel Muvrin se pak bacio na pisanje pjesama. Zatvoren u svojoj sobi, u tom vremenu koje je
najvjerojatnije bilo pogodnije za bilo koji drugi posao, Muvrin je ispunjavao listove papira ravno, pre-
uzno pisanim stihovima i odlagao ih u ladiou pisala cg stola, ne znajući da njegove pjesme iz ratnog
perioda nikada neće ugledati svjetlo dana.
Znače li ti išta naše riječi, Frido Štern? Govorimo li prazne riječi tebi koja nas vjerojatno nisi ni za -
mijetila, tebi kojoj sva ova imena zasigurno ne /nače ništa i ne podsjećaju te ni na što...
55
Imamo li uopće prava govoriti o svojoj čežnji i boli tebi koja si jednako tako izgubila nekoga koga si
voljela? Imamo li pravo govoriti o svom užasu tebi, koja si morala iskusiti trostruko veći užas. Užas
noćnog brzovlaka koji odvodi do logora i njegovih strašnih krematorija, plinskih komora, dubokih
anonimnih raka u kojima se mrtvi ni ne broje...
Hoće li se pokrenuti ova čaša, Frido Štern, hoćeš li nam odgovoriti...
Sjećamo se te godine, jasno se sjećamo. Te godine su Nijemci, Mađari, Rumunji, Finci, Talijani i
Španjolci napali Sovjetsku Rusiju i osvojili Baltičke zemlje, Bjelorusiju, gotovo cijelu Ukrajinu, Krim... te
godine počela je moskovska bitka... te godine napadnut je Pearl Harbour, nakon čega su SAD i Velika
Britanija objavili rat Japanu... te godine, jedne prosinačke večeri, zaustavila su se njemačka kola pred
tvojom kućom. Iz njih su izašla dva mlada, stasita oficira, grubo otvorili vaša ulazna vrata i ušli u kuću.
Nisu izlazili gotovo dva sata, a kada su se napokon pojavili na ulici, jedan od njih je zakopčavao
uniformu, dok mu je drugi popravljao kapu. Smijali su se, govorili nešto njemački, a onda uskočili u
automobil i odjurili prema Jelačić placu. Pola sata nakon toga, sa suzama u očima, tvoja je majka, kao
da protestira protiv nečega ili prkosi nekom, iznijela na vaš balkon tvoju rasparanu haljinu i objesila je
preko balkonske ograde. Baš kao da je željela kazati, — eto, neka svijet vidi! Haljina sa žutom
židovskom pločicom njihala se cijelu noć na laganom vjetru.
56
Zbilja, što se dogodilo te prosinačke večeri u> tvom stanu? Hoćemo li to ikada doznati? Frido Štern!
Strah nas je i pomisliti, bojimo se nagađati... Da, ponekad se bojimo čak i sjećati, premda od sjećanja
zapravo i živimo, boreći se divlje protiv posvemašnje korozije zaborava, koja ipak polako razjeda našu
memoriju i odvodi nas u smrt. Jer, život bez sjećanja, život bez prošlosti nije ništa doli smrt!
57
8.
SREBRNI PIR
Novu 1942. dočekali smo Abramović, Tošo, Kos i ja u mojem stanu, moglo bi se slobodno kazati,
posve slučajno. Negdje pred veče, ako se ne varam, oko osam sati, bez ikakva prethodnog dogovora i
najave, banuli su u moj stan i kazali kako su došli da zajedno dočekamo Novu godinu. Abramović je
držao u rukama dvije opletene boce u kojima je bilo oko deset litara najlošijeg vina, Kos je donio neka-
kav jeftin kolač (mislim »kuglof«) umotan u novine, a Cigan Tošo ponosno je pokazivao čak tri boce
njemačkog šampanjca koje je uspio dignuti iz jednog privatnog luksuznog automobila. Moj doprinos
ovom tužnom slavlju bila je vrećica s nekih trideset deka krasnog, kao cekin žutog duhana. Zabrinuti i
neraspoloženi, obilno smo pili, ali se nitko nije uspio napiti. Negdje oko deset sati uveče dogodio se
pomalo neobičan incident. Naime, kada je o prozor lupio kamenčić kojeg je netko bacio dolje s ulice, i
kada smo otvorili oba krila i pogledali napolje, ugledali smo nasmrt pijanog Tomislava Šafarića. Njihao
se dolje na nesigurnim nogama; odijelo mu je bilo mokro od vlažnog snijega, kosa posve raščupana, a
debeli kaput vukao je za sobom po pločniku. Baš kao da vodi psa. Šafarić je, gledajući u naš prozor,
vikao kako će nas sve dati otpremiti na Ksaver u »Sing-Sing«, kako će Abramoviću nabiti crveni klin u
to njegovo tupavo boljševičko čelo, a
58
Toši oderati tu cigansku kožu s leđa i napraviti od nje novčanik u kojem će držati tvoju sliku, Frido
Štern.
Da li si i ti mogla čuti njegove glasne i bijesne pijane riječi, Frido Štern? Da li te je uplašio gnjev
pijanog ustaše Tomislava Šafarića, idolopoklonika liparske vizije Hrvatske?
S ne manje bijesa, Abramović mu je odvratio jednako glasno da se čuva mraka, jer u mraku će mu,
nastavljao je, ta crvena boljševička ruka zavrnuti šiju ustašku.
Ubrzo, nakon što je uplašeni Tošo ugasio svjetlo, Tomislav Šafarić se odgegao prema Jelačić placu,
vukući svejednako kaput po vlažnom pločniku. Čudimo se i danas, Frido Štern, kako taj svjesni i
nepokolebljivi arijevac gotskog porijekla nikada nije prokazao Abramovića, prem je morao znati da
surađuje s partizanima, prem je morao znati da je komunist, i prem je isto tako morao znati gdje se
skriva... Nikada, Frido Štern, ne nikada ga nije prijavio ...
Malo prije ponoći, Kosu je palo na pamet da bismo Novu godinu mogli dočekati u tvojoj kući, u hodniku
vaše zgrade... Obukli smo se, uzeli bocu šampanjca, izašli napolje i polako poput duhova prešli na
drugu stranu ulice. Abramović je otpiračem otvorio ulazna vrata vaše zgrade i za tren smo se našli u
vašem hodniku. Nismo palili svjetlo, stisnuli smo se i naslonjeni o zid pili polako šampanjac iz 1 meo,
čekajući da prođe ponoć.
A tu u.tvom hodniku, sred trošnog stepeništa, poluotpale žbuke i mirisa štakora, vrijeme kao da Je
stajalo; kao da se sve, sav ratni užas i neizvjesnost, svi ovi naši prema beskraju posve nevažni ži-
59
voti, da, baš kao da se sve utopilo u jednu postojanu, zaleđenu vječnost. Bio je to neobičan događaj,
posve čudno i ekstatično iskustvo ...
Čuješ li nas Frido Štern, sad znaš da smo ti te novogodišnje noći bili tako blizu, da nas je samo jedan
debeli zid dijelio od tebe, od tebe koju ćemo zasigurno, znali smo to te hladne novogodišnje noći,
zauvijek izgubiti.
Nekoliko dana kasnije Cigan Tošo, kojem je već dojadilo to beskrajno skrivanje pred policijom, taj ludi
strah pred izvršiteljima famoznih rasnih zakona, obratio se za pomoć Ladislavu Abramoviću. Pitao ga
je treba li tamo tim partizanima u šumi jedan dobar čistač cipela, Ciganin po rasi! Nadao se, jadnik, da
u partizanima ne postoje Rasno političko povjerenstvo i rasni zakoni, te da im je, budući da neprekidno
vrludaju blatnim šumama i poljima, svakako potrebno mnogo čistača cipela. On će im, pričao je, čistiti
cipele posve besplatno, samo bi mu trebalo davati, koliko je to moguće, za materijalne troškove —
paste, četke i te stvari...
Abramović mu je odgovorio da partizani za sada ne trebaju čistace cipela, ali ako uspije gdje dignuti
koji par dobrih i cijelih zimskih cipela, da će se tome zasigurno jako veseliti.
Ne, Frido Štern, Tošo nije nikada uspio otići u partizane, čak im nije uspio nabaviti koji par visokih
zimskih cipela. Ubila ga je u svibnju te godine grupica polupijanih ustaša, tu u našoj ulici, kada je
bježao iz jedne veže s ukradenih pedeset dekagrama kruha u rukama. Naime, kako su mu u siječnju
roditelji i veći dio braće odvedeni u Jasenovac, i kako više nije mogao po ulicama obavljati svoj posao,
mogao se uzdržavati samo krađom, sit-
60

nim potkradanjem onih koji su hranu ipak imali. Tako je tog dana ukrao tu polovinu kruha iz jednog
otvorenog stana. Domaćica ga je spazila i pojurila za njim, vičući »Drž'te Cigana, drž'te lopova!«, a on
je izletio pravo na ustaše koji su izlazili iz Ožboltove gostionice.
Ustašama, koji su ionako nakanili manje-više regularnim putem istrijebiti sav židovski, srpski i ciganski
kukolj iz svog nezavisnog hrvatskog žita, nije bilo teško, za njih to zaista nije mogao biti nekakav
moralni problem, da tu, na ulici, kundacima umlate malog uličnog čistača cipela koji je grdno pogriješio
što se rodio pod »ciganskim stijegom«.
Te iste večeri, nesuđenog partizanskog čistača cipela, kojeg ionako nije imao tko sahraniti, pokupio je
Ladislav Abramović, strpao ga u veliku vreću od krumpira, odnio dolje preko pruge, i sahranio ga
pedesetak metara dalje od sanitetskog smetljišta, što je unekolike bilo dobro, jer je iz plodne zemlje
smetlišta, pod kojom je ležao Tošo, ubrzo niklo krasno poljsko cvijeće, tako da mu je grobište bilo
lijepše od mnogih skupih i elegantnih mirogojskih.
Mislio sam, da mnogo sam puta posve zaludno i l)c/nadno mislio kako ću te jednog dana možda po -
vesti sa sobom i pokazati ti mjesto gdje spava moj hivši ciganski prijatelj.
Ali ostavimo sad uzaludne nade, jer one su uvi-H k okrenute budućnosti, a mi, Frido Štern, do K i a ja,
do najdubljeg korijena, pripadamo prošlo-
Sl J ...
Negdje sredinom kolovoza te godine, u onim ti.i|toplijim ljetnim danima, došao je do mene Lati islav
Abramović s jednim sitnim čovjekom četrde-m i ih godina čiji je dug, povijen nos odavao židovsku
61
fizionomiju. Bio je to Moric Altman iz Bjelovara, koji se nekako dokopao Zagreba, gdje je trebalo da mu
Ladislav Abramović nabavi propusnicu za Hrvatsko primorje, u kojem su bili Talijani koji su sa
Židovima ipak nešto blaže postupali. Zamolio me da Altmanu pružim sklonište za nekoliko dana.
Bojao sam se, užasno sam se bojao, ali sam ipak pustio tog smiješnog Morica da ostane tri dana u
onom istom potkrovlju u kojem je nekad živio moj pokojni brat. Te noći Moric Altman, nekada vlasnik
trgovine vina u Bjelovaru, pričao mi je kakva su užasna stradanja morali podnositi u toj mračnoj
provinciji, ne znajući, valjda, da ni ovdje u Zagrebu nije bilo ništa bolje.
Tamo su mu, pričao je Altman, odmah trećeg dana okupacije njemački vojnici i ustaše napravili
premetačinu i pokupili sve živežne namirnice, odjevne predmete, knjige, nakit, novac, oba
radioaparata, mašinu za pisanje i automobil. Zabranili su im onda da se kreću glavnim ulicama, da
posjećuju kino, kazalište, javno kupalište, gostionice i kavane, a na tržnicu su smjeli doći tek poslije
deset sati, kada se tu ionako ništa više nije moglo kupiti. Poslije osam sati uveče više nisu smjeli
izlaziti iz kuće. Tjerali su ih i na prisilan rad, na neke besmislene poslove, a osim toga neka zvijer od
gradonačelnika nametnula im je kontribuciju od 300.000 dinara koju su morali platiti gradskoj blagajni.
Tih 300.000 bile su nezamislivo velike pare, ali su ih Zidovi, doduše s ovećim prekoračenjem roka,
ipak uspjeli prikupiti. Sinagogu su im pretvorili u magazin u koji su odlagali svu opljačkanu židovsku
imovinu. U srpnju 1941. počela su i masovna hapšenja i deportacije u Jasenovac, Danicu, Lobor
grad... Moric Altman
62
uspio je sve to preživjeti i sada je pobjegao iz »židovskog logora«, kako su Bjelovarčani zvali jednu
poveću kuću u koju su bili smješteni oni koji su »imali sreću« da izbjegnu deportaciju. Sjećam se da mi
je pričao nešto i o užasnim uvjetima u kojima su živjeli u tom »logoru«, nešto o gladi, hladnoći,
zlostavljanjima...
Kada je usnuo, obuzeo me silan strah i već sam se vidio u jasenovačkom logoru u odjelu za one
nearijevske svinje koje su paktirale sa Zidovima. Vidio sam se iza bodljikave žice s velikom tablom oko
vrata na kojoj je pisalo »Ich habe mit Juden pak-tiert«.
Pa ipak, Frido Štern, sve je dobro prošlo. Za tri dana došao je Ladislav Abramović, doduše bez pro -
pusnice, i odveo Morica Altmana čija nam je dalja sudbina, jednako kao i tvoja — posve nepoznata!
Početkom jeseni Emanuel Muvrin, usamljen i otuđen između svoja četiri zida, dobio je neodgodivi
poziv za vojsku. Bio je to kraj jedne bezumne i cuforične produkcije stihova, koje je pisao iz sata u sat,
iz dana u dan. Bio je to kraj njegova pjesničkog perioda, znao je to Emanuel Muvrin. Drugog dana po
primitku poziva još je očajavao, trećeg dana potražio je Ladislava Abramovića, četvrtog dana nabavio
je par visokih cipela i izvadio iz naftalina svoj debeli zimski kaput. Petog dana, mislim, preko »bo-
tongajske veze« otišao je u partizane da bi se kasnije priključio nekom žumberačkom odredu.
U to vrijeme, Frido Štern, da u to vrijeme ste ioš bili na slobodi, na slobodi krhkoj poput tankog
■.takalca, slobodi koja je mogla svakog trena prsnuti i raspasti se u nepovrat.
63
Kako smo kasnije saznali, u jesen 1942. tvoji su roditelji skromno i nenametljivo proslavili 25-godiš-
njicu braka — svoj srebrni pir — osjećajući vjerojatno da im je to posljednja godišnjica. Netko od
malobrojnih gosti donio im je na poklon aranžman od srebrnih listića na vrhu kojeg je bila izvezena
velika srebrna brojka 25. Na lijevoj strani metalnog •cvjetnog aranžmana bilo je upleteno i nekoliko
zlatnih listića, vjerojatno znak želje da dočekaju i zlatni pir, što je u tim godinama bilo, u najmanju ruku
— ironično. Jasno, i »srebro« i »zlato« bile su jeftine imitacije.
Posljednja slamka u tim zlim godinama, za koju se tvoj otac hvatao poput davljenika — arijevska
pripadnost njegove supruge, nestala je te iste jeseni, ■otprilike mjesec dana nakon proslave srebrnog
pira. Tvojoj majci — Hrvatici Anici Tomislavić pukla je visoka peta na vrhu stepeništa, točno pred
stanom jednog državnog funkcionera kojem je nosila mito, i nesretna se žena strmoglavila preko nekih
trideset stepenica. Pri padu joj je, uz to što joj je pukla kičma, glava udarila u debelo željezo ograde
tako snažno da je ostala na mjestu mrtva.
Sjećamo se, Frido Štern, tog sprovoda, sjećamo se tvoje crnine i tvojih suza. Da se to dogodilo samo
dvije godine ranije, tvoja bi majka kao pripadnik jedne bogate i ugledne obitelji imala veličanstven
sprovod, a ovako se za jeftinim lijesom vuklo samo nekoliko ljudi u crnini, po čijim se žutim pločicama
moglo zaključiti tko se to pokapa... Da, sjećamo se živo tog sprovoda, jer dan tog sprovoda bio je
ujedno i dan kada smo te posljednji put vidjeli.
20. prosinca 1942. tvoj otac Herman Štern prešao je na rimokatoličku vjeru, što su i novine obja-
64
I
vile, a 25. prosinca, dakle svega pet dana kasnije, na sam katolički Božić, koji se prvi put u životu
spremao proslaviti, zajedno s bratom dr Karlom Šternom, sluškinjom Olgom Frank i s tobom, s to bom,
Frido Štern, uhapšen je i deportiran u neki daleki, nepoznat logor.
Ne, nismo to vidjeli, nismo to znali sve do drugog jutra, kada smo primijetili da nekakva komisija za
popis imovine harači tvojim stanom. Negdje oko podne popis je bio završen. Nakon toga su pristigli
snažni, uprljani radnici koji su počeli tovariti vaše stvari na kamion i odvoziti ih nekamo. Potom je stan
bio zatvoren i zapečaćen.
Tako si otišla, Frido Štern, tako si nas ostavila! Pitali smo se vrijedi li živjeti i dalje, pitali smo se — ima
li nade? Ne pronašavši odgovora, vjerojatno samo zbog vlastita umora i inertnosti, ostali smo ipak tu,
u ulici N u kojoj još i sada živimo, ponajprije u onim trenucima kad nam se leđa povinu oko okruglog
spiritističkog stola.
Kada je nekoliko dana prije nove godine Tomislav Šafarić uspio uhvatiti vezu i ući u vaš stan, zatekle
su ga tamo sve same prostrane i prazne sobe. Samo je u vašoj blagovaonici našao jedan malen stol, i
na njemu, kojeg li čuda, raskošan i jeftin aranžman od srebrnih listića, koji su tvoji roditelji dobili za
svoj srebrni pir. Kao da se radi o nekoj relikviji, o nježnom i svetom predmetu, polako i oprezno, uzeo
je Tomislav Šafarić taj posrebreni aranžman, umotao ga u košulju i odnio kući. Ustaša koji je bio s
njom, i koji je zasigurno bio iskusan u pljačci židovske imovine, smijao se Šafarićevoj »plienidbi«
očigledno bezvrijednog suvenira, ne zna-
5 Čuješ li nas, Frido štern?
65
jući da je Šafariou stalo samo do toga da sačuva nešto iz tvog doma.
Da, tako si otišla, Frido Štern, tako si nas napustila. Da, Frido Štern, s tim danom započeo je novi
period našeg života, novi period zagrebačke povijesti, novi period svjetske historije koju smo
pokušavali »naseliti« svojim malim željama i htijenjima, svojim nevažnim i marginalnim sudbinama.
U tim danima nazirao se već temeljiti preokret ovog krvavog rata, u tim danima Nijemci su gubili
inicijativu na istočnom frontu, u tim danima jaki angloamerički kontingenti iskrcali su se u Alžiru i
Maroku, opkoljavajući osovinske armije. U tim danima partizani su već uspjeli osloboditi teritorij veći
od, primjerice, švicarskog teritorija, u tim danima, unatoč svega ovog, »endehazijiske« novine bile su
pune optimizma, veličajući Treći Reich i sile osovine, u tim danima i ja sam napustio studij književnosti
...
Zbog rata, straha, tjeskobe, revolta? Ne znam ni sam! Uglavnom, napustio sam studij koji ću nastaviti
tek poslije rata.
A ti, što je bilo s tobom? Čuješ li nas, Frido Štern?
66
i
9.
ČAROBNA JABUKA
Početkom 1943, iščekivajući skori kraj rata, mnoge smo večeri proveli u slušanju stranih radio stanica.
Nije nam ini na kraj pameti bilo da će to svjetsko krvoproliće trajati još čitave dvije i po godine. Ladislav
Abramović, ikoji se [počesto skrivao kod mene, okretao je dugme radioaparata, tražeći slabi, šuštavi
glas savezničkih stanica. Potom se okretao prema meni i Kosu i potvrdno kimao glavom, odobravajući
tako sve ono što je spiker netom rekao. Nijemci su se povlačili s Kavkaza, Rusi su polako uništavali
njemačku Šestu armiju opkoljenu kod Staljingrada, Churchill, Roosevelt i de Gaulle su iz Casablanke
postavljali Njemačkoj zahtjev za bezuvjetnu kapitulaciju, Crvena armija deblokirala je Lenjingrad,
britanska Osma armija zauzela je Tati-polis, maršal Paulus kapitulirao kod Staljingrada ...
Zatim smo jedne noći na nekoj od tih zabranjenih stanica slušali emisiju o genealogiji progona Židova,
i tada smo, čini mi se, prvi puta čuli i za onu čuvenu »Kristalnu noć« u kojoj su porazbijani toliki
židovski dućani, tvornice i radnje, pobijeni ljudi, popaljene sinagoge, pohapšeni toliki nesretnici od
kojih su mnogi kasnije dopali logora.., Cesto smo puta pričali o tebi i tvojoj obitelji, naga đajući gdje
biste sada mogli biti. Kolale su glasine kako su se neki pohapšeni Židovi uspjeli spasili logora, kako su
mnogi prebjegli u Primorje i Dal-
67
maciju, kako su neki uspjeli emigrirati u Švicarsku i Sjedinjene države. Da li si među njima bila i ti?
Čuješ li nas, Frido Štern?
Početkom te godine, u kojoj je bilo toliko bitnih promjena na frontovima, mi nismo više bili ona stara
ulična klapa. Desetkovani, razbacani, pogođeni vremenom i događajima, sveli smo se na dva ili tri
usamljenika osuđena na dugo čekanje i neizvjesnost ... Da, Frido Štern, gruba i krvava stvarnost nije
nas poštedila. Emanuel Muvrin, o kojem tada nismo znali baš ništa, prolazio je svoja prva vatrena
krštenja sa žumberačkim partizanima, Baltazar Pal-luo-Šmrkljo osipao se u svojoj mirogojskoj jami,
Cigan Tošo snivao je pored sanitetskog smetlišta, nedaleko pruge, Boleslav Javorovski brojao je
spore slavonske dane, Vjekoslav Čop dirinčio za nepoznate ljude u nekakvoj njemačkoj selendri, To-
mislav Šafarić potpuno se otuđio od nas, koračajući sada krvavim stazama »novog poretka«, Krešimir
Kos pokušavao je slabom hranom u svojoj gotovo uvijek hladnoj sobi izboriti koju varljivu pobjedu u
borbi protiv te svoje jednako uporne tuberkuloze, dok je Ladislav Abramović dugo izbivao, a kada bi se
vratio, s njegova uvijek zabrinutog čela uzalud smo pokušavali doznati gdje je bio i što je radio. Ja sam
pak životario u svom stanu. Za najveće studeni ložio sam peć posljednjim ostacima drvenog
namještaja, nosio ono nešto malo garderobe koja se još nije razderala od starosti i iznošenosti, a hra -
nio se ostacima jela koje mi je davala jedna dobra susjeda.
Da, ponekad, ponekad Frido Štern, čudili smo se kako se tako nešto uopće moglo dogoditi, kako se
mogla raspasti ta naizgled vječna i nesalomljiva
68
predratna ulična klapa, klapa koju su vezale tolike zajedničke stvari, koju je vezala i jedna zaludna i
očajnička ljubav, koja je od pubertetske sentimentalnosti polako prerasla u neku vrst emocionalnog
karcinoma...
U rano proljeće 1943. vrata vaše kuće otpečaćena su i u nju je uselila obitelj nekog veoma važnog
ustaškog pukovnika, jednog od glava tzv. Ustaške vojnice. Mir i mrak, kojima je odisao vaš stari obi-
teljski dom, zamijenila je sada svjetlost, buka i veselje neprekidnih prijema, sjedeljki, prijateljskih
domjenaka koji su se redovito, gotovo svakog tjedna, održavali u novom domu gospodina pukovnika.
Gledali smo s mog prozora kako svake subote, a i drugim danima, u vašu kuću, s cvijećem, bonbo-nj
erama, bocama skupih pića u ruci, ulaze ustaški i njemački oficiri, elegantni civili i gospoda različitog
soja. Gospođa pukovnica dala je čak srušiti i zazidati izlog vaše radnje, pretvorivši tako modni salon u
dvoranu za biljar i kartanje. Da, život i veselje, razblud i opijanje, zamijenili su sada nenametljivost i
odmjerenu ćudorednost vašeg židovskog obitavališta.
Ladislav Abramović, lica pripijena uz staklo mog prozora i pogleda uperena u rasvijetljena okna tog
okupatorsko-izdajničkog cirkusa, kako je sada nazivao vašu bivšu kuću, škrgutao je zubima i nemoćno
stiskao pesti. On je od kraja 1942, dakle od vremena vašeg hapšenja, kako nam je priznao nešto prije
kraja rata, u proljeće 1945, postajao sve žešći i nesmiljeniji prema Nijemcima i njihovim doma ćim
slugama i doušnicima. Nije više propuštao nijednu pogodnu priliku da noću upuca kakvog okaš-njelog
njemačkog oficira, polupijanog ustašu, poli-
69
cijskog agenta, provjerenog neprijateljskog konfi-denta i cinkaroša i slične mračne persone ... U svemu
tome, čini mi se, mada to nikada nije htio priznati, nije ga vodila samo njegova komunistička,
antifašistička i revolucionarna svijest, nego i želja za odmazdom, želja da se osveti onima koji su skri-
vili tvoje hapšenje, deportaciju i eventualnu smrt. Da, mislim da je i tebe osvećivao, Frido Štern, jer je
svakim danom bez tebe naša čežnja postajala sve jača, a naš pad sve dublji i temeljitiji...
Diverzije koje je u tim danima izvodio imale su ponekad i elemente samovolje, to jest bile su izvedene
počesto onako »na svoju ruku«, tako da je bio, saznali smo kasnije, pozivan i na partijsku odgo-
vornost, gdje su mu stariji i mudriji drugovi govorili kako nije baš svaka njegova bomba i boca s ben-
zinom u interesu revolucije. Tek ukorom i najozbiljnijim prijetnjama uspjeli su ga urazumiti.
U studenom te godine osvanuo je najzad jedan radostan dan, iako je radost bila posve prividna i
posve prolazna. Tog dana, s drvenim kovčegom u rukama, s kovčegom na kojem je jasnim bijelim
slovima goticom pisalo »Kr. Gefangener«, vratio se u Zagreb, nakon više od dvije godine izbivanja,
naš stari prijatelj, lakoatletičar i kicoš — Vjekoslav Čop. Bilo je toliko zagrljaja, suza i poljubaca, a
Ladislav Abramović se od veselja i oduševljenja naglavačke bacio u veliku hrpu zgrnutog snijega. Sli-
kao sam ga zatim svojim jeftinim njemačkim fotoaparatom ispred njihove barake u dvorištu naše
zgrade. Opili smo se te noći, opili smo se te noći, Frido Štern, kao posljednje svinje!
Međutim ubrzo smo vidjeli da s našim starim prijateljem nije baš sve u redu. Govorio je polako
70
i prilično teško, a onda bi dugo i dugo šutio. Nekim veoma ozbiljnim stvarima o kojima smo govorili
znao se luđački bezrazložno smijati. Kad smo mu ispričali kako su tebe i tvoje odveli, umjesto odgo-
vora, naizust je izdeklamirao sve njemačke stihove kojih se još sjećao iz onih knjiga koje si ti čitala.
Onda bi ga nešto uhvatilo, pa bi danima govorio samo u stihovima. Ubrzo smo shvatih da je Vje koslav
Čop u ove tri teške godine obolio, da je pomjerio pameću. Njegovo stanje se, nažalost, iz dana u dan
pogoršavalo, i on je polako tonuo u strašno i neizlječivo ludilo. Da, Frido Štern, bio je to još jedan
veliki, teški danak ovom prokletom ratu.
Onda je iznenada počeo oblačiti kojekakve smiješne šarene krpe, praveći od sebe neku vrst karikature
otmjeno odjevenog čovjeka. A kada je negdje oko Nove godine pred mama upitao Tomislava Ša-farića
hoće li ga primiti u ustaše, jer bi vrlo rado sudjelovao u pljačkama židovske muške garderobe, znali
smo da je njegovom razumu definitivno odzvonilo. U siječnju 1944. zatekli smo ga kako brza prema
Jelačić placu s velikim plakatom pod rukom. Plakat na kojem je pisalo:
JA — VJEKOSLAV ČOP
pozivam sve ustaške i njemačke vojne
snage na maratonsku utrku od Zagreba
do Vrbovca. Trčat ćemo bosi po snijegu,
a svakom tko me pobijedi isplatit ću po
100.000 kuna
Hulje, ako imate hrabrosti, prihvatite
ovaj izazov najboljeg zagrebačkog
lakoatletičara!
71
htio je objesiti nasred Jelačić placa, što bi ga zasigurno koštalo života. Jedva smo ga nekako spriječili.
No, iako smo osujetili njegovu ludu nakanu, on je iznenada počeo trenirati, trčeći svakodnevno u
svojoj poderanoj, predratnoj trenirci po svim mjestima pogodnim za vježbanje.
Inače, Frido Štern, upravo ta njegova bolest, da ne kažem ludilo, spasilo ga je od domobranstva, pa
ga više nisu zvali u vojsku. Po tim njihovim vojnim sistematizacijama, nije nigdje bilo potrebe za ludim
lakoatletičarima. Vjekoslav Čop mogao je, znači, mirno odživljavatii svoj civilni život.
U listopadu 1944, sam mi je kasnije pričao, La-dislav Abramović je izveo svoju posljednju veliku akciju.
Odmah poslije ponoći, sačekao je ispred njegova privatnog stana gospodina Marijana Blažeka, inače
policijskog doušnika, zbog kojega je mnogo ljudi dopalo »Sing-Singa«, Jasenovca i različitih drugih
zatvora i logora. Abramović je čekao u jednoj veži nedaleko od Botaničkog vrta, a gospodin douš nik je
u pratnji njemačkog oficira Arnolda Reicha, šofera i još jednog nepoznatog civila izašao iz svog stana i
krenuo ka parkiranom automobilu. Abramović je punim plućima zagrabio zrak, izletio na cestu i počeo
pucati. Blažeka je pogodio u ključnu kost i želudac, šofer je uspio zamaknuti za ulični ugao, a »gute
Onkel Arni« se srušio prostrijeljena čela. Onda se Abramović, zamaskirana lica, okrenuo prema ne-
poznatom civilu koji je s aktovkom u ruci mirno stajao na sredini ceste, podigao ruku i nanišanio ...
Ruka mu je zadrhtala, a dlanovi se počeli znojiti. Tren u kojem je prepoznao Tomislava Šafarića tra jao
je, činilo mu se, čitavu vječnost. Premda je znao da Tomislav Šafarić već ima na duši tolike nevine
72
ljude, prem je bio svjestan da Tomislav Šafarić više ne zavređuje da živi, prem je znao da ubiti tog tipa
ne predstavlja nikakav moralni problem zbog kojeg bi čovjek kasnije imao nemiran san, nije mogao
pucati u njega, u čovjeka koji mu je prije toliko godina, kada je još bio dijete, dao jednu veliku, zrelu,
crvenu jabuku. I tako je ta davna čarobna jabuka spasila život Tomislavu Šafariću, koji valjda nikada
nije saznao tko je bio zakrabuljeni atentator koji je one noći u pustoj ulici nedaleko od Botanič kog vrta
spustio ruku s revolverom i tako ga pomilovao unatoč svim njegovim zlodjelima.
Čuješ li ti to, Frido Štern? Vidiš li kakve je krvave igre u tim danima naša predratna ulična klapa igrala?
Shvaćaš li u kakvom smo svijetu živjeli otkako si ti otišla, u svijetu u kojem su jabuke spa šavale
ljudima inače jeftin, gotovo bezvrijedan život.
Čuješ li nas, Frido Štern? Ponovo te pitamo, ponovo te uznemirujemo, mi desetkovana i degradirana
šačica okorjelih mizantropa, kolerika, nervoznih neženja, ponovo te zazivamo pognuti nad glatkom
plohom stola, u mraku i tišini, očiju uperenih u staklenu čašu i ploču s jasnim, pravilnim crnim slovima i
brojkama. Čuješ li nas ti, razumiješ li našu upornu i beznadnu ljubav, koju nitko ne može shvatiti, kojoj
nitko ne može povjerovati. Nitko osim tebe! Frido Štern ...
Da, u tim danima ponovo smo često nagađali i nabacivali se kojekakvim pretpostavkama o onom
uskom prolazu, o onim tajnim vratima spasa, kojih si se i ti možda mogla dokopati. Pričali su tako neki,
što najvjerojatnije nije bilo točno, da poneke Zidove puštaju iz logora. Zatim se govorkalo da su se po -
jedine mlađe Židovke uspjele spasiti jer su bile re-
73
grutirane u neke internacionalne organizacije za sikrb i pomoć. Nismo mogli provjeriti takve infor-
macije, ali smo ih ipak prihvaćali, jer su nam otvarale sitan prostor nade. S vremena na vrijeme pro-
nosile su se glasine o tome kako su iz sablasnih noćnih vlakova smrti uspjeli pobjeći neki spretni
sretnici. Zatim su neki govorili o tome kako u svim sabiralištima i logorima ima sporadičnih pokušaja
bijega, od kojih su neki i uspješni. Ima i bjegunaca, pričalo se, koji se onda uspijevaju dokopati Pri -
morja, Švicarske, broda za Ameriku ...
Ne, u tim danima, Frido Štern, nismo još ni slutili kakvim će strašnim rezultatom posij edovati ova
internacionalna antisemitska zavjera, koliko će leševa, praha i pepela ostati u mučilištima Evrope, u
Dachau, Mathausenu, Auschwitzu, Ravensbrucku, Treblinki, Buchenwaldu, Bergen-Belsenu, Stuttho-f
u ... Ne, nismo slutili da volimo nekog, da mislimo o nekom tko je već zasigurno krenuo mračnim po -
norom bešumnih sjena!
Čuješ li nas, Frido Štern?
Da li si u tim danima već izašla van ovog podmuklog svijeta koji je na sva svoja vrata i ulaze istaknuo
sramnu parolu: »Za Židove zabranjeno!«
74
10. KLJENUT SRCA
Početkom 1945. osjećali smo da rat doživljava istinsku agoniju. Premještala su se krvava ratišta,
mijenjale su se granice stare Evrope, čije smo uzdahe budno osluškivali, naravno samo putem stranih
stanica: Crvena armija probila njemačku frontu na Visli, Crvena armija prodrla u istočnu Prusku,
Crvena armija oslobodila Varšaviu, Britanci započeli ofanzivu na donjoj Rajni, njemački otpor u Budim-
pešti prestao...
Ladislav Abramović skakao je u zrak od veselja, lupao po radioaparatu, tako da smo se bojali da će ga
uništiti; oduševljavao se i uzbuđivao toliko da smo mu morali nositi hladnu vodu da otpije malo i smiri
razigrano srce.
A što su tek radili Amerikanci u Evropi! Nismo smjeli ni taknuti to temu, jer bi se Abramoviću toliko
razvezao jezik da nitko nije mogao doći do riječi... Kasnije nam je pričao da su nekako u to vrijeme bile
formirane i jugoslavenske armije — Prva, Druga i Treća.
Da, rat je bio na izmaku, Frido Štern, a čim završi, bacit ćemo se u luđačku, paničnu, temeljitu potragu
za tobom. Ako se već sama ne vratiš! Zanosila nas je u tim danima jedna slika, slika tvog povratka.
Vidjeli smo te kako se vraćaš s gomilom log već zaboravljenog svijeta, vidjeli smo te lijepu,
razdraganu, dotjeranu, vidjeli smo te u kamionu
75
s tvojim Židovima, vidjteli smo te kako pjevaš, smiješ se i plačeš od veselja ...
Baš kao da su ono hapšenje i ona deportacija bile samo obične, recimo — administrativne zabune. Ali,
život je ipak imao sasvim druge tokove... U siječnju te godine, za velike studeni i snijega, otevši se
nekako našem nadzoru, Vjekoslav Čop uspio je ugovoriti svoju veliku, životnu trku. Posrijedi je bila
oklada, oklada koju može sklopiti samo poluluda osoba. U nekakvoj periferijskoj gostionici okladio se s
jednim bogatim zagrebačkim trgovcem i mešetarom, koji je stekao silne novce nelegalnom prodajom,
zapravo švercom, onih potrepština kojima je ratom hendikepirano tržište najviše oskudijevalo, okladio
se, dakle, da će bos, po studeni i snijegu, trčati do Vrbovca i natrag, i cjelokupnu razdaljinu savladati
za manje od pet sati. Kako je bistri trgovac znao da se razdaljina od osamdesetak kilo metara ne može
pretrčati za pet sati ni u najidealni-jim uvjetima, okladio se zapravo na sigurno. Okladi je s
podvostručenom sumom pristupio i trgovčev brat, isto tako mračna osoba koja se bavila jednako
nečasnim i jednako opasnim poslom. No jednu su stvar smetnuli s uma — to da, izgubi li, Vjekoslav
Čop neće imati čime platiti. Međutim, tu »nevažnu« okolnost zaboravio je i Čop, koji je u svojoj uzavre -
loj glavi, bio siguran da može izvesti takav podvig. I Čop i braća trgovci zaboravili su zatražiti dozvolu
od vlasti, jer nije baš lako izvesti takvu sportsku manifestaciju na teritoriju koji je sve nesigur-niji i
nesigurniji. No, kako se u okladama razumu ne pridaje baš neka prevelika važnost, na to nitko nije
obraćao pažnju!
76
Ugovoreni detalji bili su slijedeći: Čop će trčati bos, u gaćicama i majci, od Dubrave do Vrbovca. Tamo
ima pravo na petnaest minuta odmora u toploj prostoriji, zatim pravo na jedan topli obrok i pola litre
osvježavajućeg pića. Nakon toga trči natrag do cilja na Jelačić placu. Sve vrijeme trke braća trgovci ga
prate na svom »Harlevu« s prikolicom, kao i jedan, Čopu čini se sličan, željezničar koji će cijelo
vrijeme biti u njegovoj najvećoj blizini, prateći ga s torbicom prve pomoći na nekakvom pretpotopnom
biciklu.
Priče o neobičnoj okladi stale su kružiti gradom i tako došle i do ustaškog redarstva. Čim smo saznali
za Čopovu nakanu, smjesta smo ga počeli odgovarati i uvjeravati da je to ludost, te da mu ni vlast
neće dozvoliti da tako nešto sprovede u djelo. Kako bi se obranio od nas, iznenada je potpuno nestao.
Kasnije smo saznali da je sve te dane do trke boravio kod onog željezničara — manijakalnog bicikliste,
koji ga je bodrio da izdrži i ne odustane od trke.
12. siječnja ujutro, pred kojih stotinjak znatiželjnika, pojavio se Vjekoslav Čop u Dubravi sa svojim
drvenim koferom ratnog zarobljenika u kojem je donio sportski dres. Obukao se i onako samo u
tankom sportskom dresu i bos počeo trčati prema Dugom selu. Pratila su ga braća na motorkotaču i
željezničar na biciklu. Barem pedeset znatiželjnika trčalo je za njima da vide što će se dogoditi. »Har-
ley« je brektao, a željezničar na biciklu padao, jer je snijegom pokrivena cesta bila preskliska za nje-
gove glatke gume. Da si to mogla vidjeti, Frido Stern. Čop je pretrčao dva kilometra, a onda su se
pored njega zaustavila redarstvena i bolnička kola.
77
II
Redari i bolničari su iskočili napolje, zgrabili ga, i dok su ga redari tukli pendrecima, bolničari su mu
navlačili luđačku košulju preko glave. Braća trgovci i željezničar na biciklu tužno i razočarano su gle-
dali kako ljudi u uniformama odvode glavnog aktera najveće sportske manifestacije održane u ove
četiri okupacijske godine.
Eto, Frido Štern, tako naš Vjekoslav Čop, zapravo, nije uopće izgubio tu unaprijed izgubljenu trku i
okladu, koju su vlasti spriječile na uobičajeno energičan način — odvevši glavnog protagonista u
zagrebačku umobolnicu »Vrapče«.
Tri mjeseca kasnije, u travnju 1945. nastavio se veliki lanac umiranja, nepresušni koloplet smrti.
Otišao je onaj koji mi je vjerojatno najviše značio — Ladislav Abramović. Obavivši svoj zadatak za-
grebačkog ilegalca, diverzanta, Ladislav je Abramović, skrivajući se na različitim i različito sigurnim
mjestima, čekao kraj rata i dan pobjede, pobjede u koju je uložio toliko vlastitog znoja li fcrvi. A onda,
15. travnja uveče, u kući nekog Čopova rođaka, pao je iznenada potrbuške, povratio nekakvu bijelu
pjenu, zaškrgutao zubima i umro. Bila je to kljenut srca, buntovnog, revolucionarnog srca, koje je eto
tako čudno, gotovo apsurdno, na samim vratima slobode, novog svijeta i doba — jednostavno
otkazalo! Imao je tešku srčanu manu, imao je manu za koju je znao, ali o kojoj prije nikada nikom nije
htio govoriti. Jednostavno, bila mu je strana svaka pomisao o tome da bi ga netko mogao žaliti zbog te
mane, zbog te teške srčane bolesti uslijed koje je neprekidno držao glavu u torbi. Da, Frido Štern, naš
prijatelj neprekidno se igrao sudbinom, hazar-dirajući na veliki ulog s ta dva strašna neprijatelja,
78
jednim političkim, a drugim fiziološkim. Pa kad ga sreća u političkoj borbi nije iznevjerila, iznevjerilo ga
je to bolesno, umorno srce ...
Abramovićev sprovod bio je još jedan u nizu skromnih, bijednih sprovoda na koje smo već bili navikli.
Za lijesom, gotovo nikog, nikog osim roditelja, mene, Kosa, Kosova bratića Pepija, nekoliko poznanika
i dva-tri neznanca koji su navjerojatnije bili njegovi partijski drugovi.
Čuješ li, Frido Štern, čuješ li ti kako se sudbina licemjerno poigrala s našim prijateljem, koji je, kako
nam se činilo, više od svih nas i više od svih vas, imao prava da dočeka oslobođenje i ulazak os -
lobodilačkih trupa u Zagreb.
No vratimo se, Frido Štern, vratimo se prošlosti! Bacili smo po grumen u raku iskopanu u žutoj ilovači i
počeli se razilaziti. Bilo je prilično kasno i po mirogojskim stazama već se polako razlijevao sumrak. Išli
smo uzbrdo prema izlazu, a kod arkada skrenuli nadesno. Bio sam s Kosom i njegovim bratićem.
Iznenada me Kos mune u rebra i glavom pokaže prema arkadama. Nisam mogao povjerovati! Tamo
iza jednog debelog stupa, sav u sjeni, stajao je u visoko zakopčanom kožnom kaputu nitko drugi nego
Tomislav Šafarić! Znaš li možda ti što ga je nagnalo da se tog kasnog poslijepodneva po javi na
groblju? Da li je to bila neka vrst čežnje zbog toga što se već od početka rata tako naprasno izdvojio iz
našeg društva i krenuo putem kojim mi nismo htjeli gaziti? Ili je, jednostavno, iz gole kur toazije htio iz
prikrajka pogledati sprovod bivšeg prijatelja? Ili je, možda, došao ovdje zbog nekog od onih
neznanaca kameno ozbiljnih lica, koji su
79
morali biti Abramovićevi partijski prijatelji, komunisti ...
Kada smo izlazili s groblja, u daljini smo mogli primijetiti kako je Šafarićeva prilika izronila iz sje ne,
napustila arkade i krenula ka onom mjestu gdje je pokopan Abramović.
Te noći Kosov bratić Pepi, koji se valjda smatrao dužnim da nas izvuče iz depresije, odveo nas je na
jednu nezaboravnu pijanku kod nekakvog Ha-džiabdića, inače veoma čudne i tajanstvene osobe.
Hadžiabdić je, naime, bio osoba koja je užasno mnogo pripovijedala, a uz tog nesuvislog
pripovijedanja nikako nisi mogao zaključiti što i tko je on zapravo. Čas ti se činilo da je nekad bio
nekakva velika riba u Ustaškoj mladeži, zatim si mislio da je bio u Bosni s »Handžar divizijom«, onda
je u razgovor ubacivao partizane i nekakvu silnu pomoć koju im je pružao, nakon toga se ispostavljalo
da ima strašne veze u pojedinim ministarstvima, a malo poslije je govorio kao saveznička špijun.
Uglavnom, onaj tip čovjeka s kojim ni za živu glavu nećeš prozboriti ni riječ o politici, nego ga samo
slušaš i tu i tamo kažeš: »Ne pačam se ja u to.«
U Hadžiabdićevu gornjogradskom stanu sabrala se te večeri sva sila jednako čudnog svijeta. Pepi,
Kos i ja, zajedno s još dva, po svemu sudeći apoliti-čna tipa, povukli smo se u jiedan kut velike prima-
će sobe. Iza ogromne fotelje sakrili smo desetak boca različitih, veoma skupih pića, koje smo do jutra
popili. Iza ponoći počele su se redati pijane, burle-skne scene. Jedna mlađa ženska, koja se predstav-
ljala kao Lela iz ministarstva, plesala je na stolu u crnom kombineu. Neki pijani tip popio je vodu iz
akvarija zajedno sa zlatnim ribicama. Druga neka
■80

ženska, studentica, skinula se gola i umotala u zavjese. Dva mladića jašila su na nekakvom debelom
šezdesetogodišnjaku koji je četveronoške obišao čitav stan, neprekidno govoreći kako sad glumi svog
konja Ferdu s kojim je prohujao Galicijom. Hadžiabdić je pak sjeo u svom finom odijelu na nekakvu
kremu koju su tko zna gdje nabavili. A mi, mi smo sjedili pijani kao tuke u kožnom trosjedu i gledali
pijane bakanalije koje kao da su označavale suton tog endehazijtskog, skroz nesavršenog
univerzuma. Ali nije to važno, Frido Štenn, važnije je drugo jutro, jutro u kojem smo pijano bauljali
našom starom dobrom ulicom.
Tog smo jutra pred tvojom bivšom kućom nabasali na neobičan prizor. Točno pred tvojim vratima bila
su parkirana dva vojna kamiona u koje su uznojeni domobrani tovarili namještaj, garderobu i ostale
stvari dosadašnjih stanara kuće. Da si samo to mogla vidjeti, Frido Štern! Gospodin pukovnik i njegova
nalickana damica nekamo su selili. Kamo? Da li prema zapadu? Prema Austriji? Prema Njemačkoj?
Uglavnom, uznojeni, zajapureni domobrani a nervozni gospodin pukovnik kojii ih je požurivao,
podsjećali su neodoljivo na štakore koji napuštaju brod kojd tone.
Pijani Pepi se drznuo i prišao pukovniku, te ga upitao seli li na kratko ili nepovratno. Pukovnik mu je
odalamio takvu pljusku da su svi domobrani na tren zastali s onim teškim ormarima. Glupi Pepi se, čini
se, trenom oitrijeznio i, prije no što se itko mogao snaći, odjurio poput vjetra nekamo prema Zrinj-skom
trgu. Jednako kao i Pepi, i mi smo zbrisali u prvu otvorenu vežu. A gospodinu pukovniku se valj-
6 Čuješ li nas, Frido štern?
81
da toliko žurilo da nije mogao gubiti vrijeme na obične ulične drznike, kakvi smo bili mi.
Da, Frido Štern, već po tom pukovniku shvatili smo da je čitav taj lažni svijet koji nas je okruži vao
postao užasno nervozan, da je polako silazio s uma ... Da, po pukovnikovoj nervozi i zakrvavljenim
očima mogli smo zaključiti da se konačno polako zatvara jedna mračna stranica povijesti...
U tim danima ponovo smo na radioaparatu, koji će veoma brzo prestati biti »krugovalom«, tražili
strane stanice i slušali. Jasno, sada bez Ladislava Abramovića zbog čije je odsutnosti taj glupi aparat
sve više postajao samo strašna i glupa kutija čija je osnovna namjena da podsjeća na mrtve. Ipak slu -
šali smo: opća ofenziva Crvene armije na Berlin, Nijemci kapitulirali u Ruhru, Amerikanci i Rusi u
Čehoslovačkoj, oslobođen Niirnberg, njemačka fronta na Odri li Nisi slomljena, osnivačka skupština
Ujedinjenih nacija u Friscu, talijanski partizani strijeljali Mussolinija, samoubojstvo Hitlera i Goebelsa u
berlinskom bunkeru, i naposljetku — ultimatum Eisenhowera Nijemcima da obustave borbu na svim
frontovima do 8. svibnja...
I tako smo konačno bili na kraju. Tih moći, tih besanih noći, Frido štern, mučilo nas je jedno nevažno i
suvišno pitanje — zar se nije moglo i bez toga, bez svih tih paklenih godi-
na...
82
11. SMRT U RIJECI
Nešto kasnije iz jednog vremenskog odmaka uspjeli smo rekonstruirati ono što se zapravo događalo u
toj ranosvibanjskoj endehazijskoj ludnici. Saznali smo tako za onu poglavnikovu suludu odluku da
zakonskom odredbom anulira sve rasne zakone i propise donijete na temelju tih zakona, čime je vratio
legitimitet d dignitet ljudskih bića čitavom nizu pokojnika. Život im, nažalost, nije mogao vratiti! Saznali
smo i to da je petog svibnja dao naređenje za polazak, koji će zapravo značiti samo trenutnu
odsutnost iz hrvatske prijestolnice. Došlo je do stanovitih promjena na frontama, ali se priprema
separatni mir između Nijemaca i Anglo-ame-rikanaca, nakon kojeg će herojski hrvatski narod u
izvjesnim postrojbama nastaviti sveti rat protiv crvenih đavola — sovjetskih boljševika, govorilo se
naveliko među ustašama. Slijedećeg dana, za svaki slučaj, opljačkali su Hrvatsku državnu banku i
krenuli kroz Sloveniju prema Austriji, ne bi li se dočepali američke zone. Gospodin doktor poglavnik
morao je sa svojom svitom negdje u Austriji napustiti motoriziranu kolonu, te se nakon četrnaest dana
tumaranja po šumama Tauernskih alpi uspio dokopati američkih jedinica, kojima se predao i tako
nastavio svoj jalovi život političkog emigranta.
Poglavnikov bijeg bio je signal za opće rasulo i paniku. Šestog svibnja poslije podne oformljena
83
kolona za povlačenje prema Sloveniji potpuno je zagušila cestu prema Ćrnomercu. Sve je bilo puno
vojnih kamiona, topova, luksuznih automobila, seljačkih kola. U svjetini je bilo civila, ustaških služ-
benika s porodicama, ustaškojdomobransikih vojnika, crnogorskih četnika. Bijesni i pijani vojnici divlja-
čki su pucali po prozorima susjednih zgrada, civili se svađali, prevrtala se kola s namještajem, usput
se pljačkalo i tuklo, vikalo i pjevalo, psovalo i blju-valo... Pravi bošovski inferno! A strah je bio op -
ravdan, jer se Zagrebu, preko slavonskog područja, posve približila Prva armija, dok su s juga nadirale
jedinice Druge armije, koje će 8. svibnja i osloboditi naš grad. Dan kasnije, Zagrepčani će na svojim
ulicama pozdraviti jedinice čuvenog Desetog zagrebačkog korpusa.
No ostavimo ove suhe riječi povijesti, Frido Štern, ostavimo njoj da govori o svojim važnim datumima i
događajima, i vratimo se nekoliko dana unatrag.
Dio noći s trećeg na četvrti svibnja proveo sam promatrajući jasne zvijezde vedrog proljetnog neba,
pitajući se, ne bih li iz njihove konstelacije, da sam kojim slučajem astrolog, recimo, mogao odgo -
netnuti budućnost svih sudbina koje su me trenutno zanimale. Jadno sam se osjećao, jer mi je u je-
dnom trenu postalo jasno da se pitam o budućnosti, a ne znam zapravo ništa ni o sadašnjosti. Sto je s
Muvrinom? Što je s Javorovskim? Što se događa tamo u ludnici s Čopom? Što je s tobom? Da, što je
zapravo s tobom, Frido Štern?
U jednom trenu začuo sam dolje na ulici tihe, umorne, jedva čujne korake. Pogledao sam napo lje i
skamenio se od iznenađenja. Dolje ispred va-
84
šeg ponovo zapečaćenog stana koračao je s noge na nogu, polako i nekako rezignirano, zamišljeni i
izgubljeni ustaški podanik Tomislav Šafarić. Koračao je tako desetak koraka, onda se okretao i vraćao
natrag, da bi ponovo započeo istu besciljnu i besmislenu putanju, koja stvarno više nije mogla voditi
nikamo ... Koračao je neumorno poput Aha-svera koji se nikada neće smiriti zbog svojeg čudnog
prokletstva, zbog nepromjenjivosti svoje sudbine ... Ne znam što se te noći dogodilo sa mnom, ali se
jasno sjećam da sam, pošto sam ga otprilike jedan sat promatrao s prozora, ogrnuo neku staru jaknu i
izašao napolje.
Bivši prijatelj Tomislav Šafarić prišao mi je po-lalko i neodlučno, a onda me pogledao suznim i za -
krvavljenim očima. Zadrhtao sam, znao sam da moram biti čvrst i nepopustljiv. Onda je iznenada za-
plakao i počeo govoriti o svom jadu, o tome kako je izgubio rat, kako je izgubio domovinu, zrelu i
mirisnu voćku u koju će sada navaliti crvi, o tome kako će njegovim gradom za koji dan haračiti po-
ludivlje, prljave horde crvenih, boljševičkih sina-jita, kako će hrvatska živalj biti prepuštena na milost i
nemilost osvetničkim rukama srpskih partizana, kako će sada nevine katoličke glave poklopiti
komunistički čekić. Predskazivao je svima nama koji ćemo ostati u tom vječnom gradu — bezređe,
krv, osvetu, rasulo, palenje crkvi, ubijanje popova, skr-navljenje grobova hrvatskih otaca, nemoral,
prah i smrt, a onda je iznenada ponovio zaridao i kroz plač drhtavim glasom rekao: »Da je samo
Abramović živ, on bi me izvukao! Ovako, vi neopredijeljeni her-rnafroditi. . .«
85
Bio sam začuđen, zbunio me njegov plač. Sjećam se samo da sam rekao, ni sam ne znajući zašto:
»Bježi, možda se spasiš!«
On se onda iznenada smirio — jasno, ne zbog mojih riječi — uspravio se, duboko udahnuo zrak i
izrekao rečenicu koju neću nikada zaboraviti: »Neka, ne radi se tu samo o sudbini Hrvatske, sve je to
pomalo i neka vrst sportske igre.«
Nikad ga više nisam vidio. Nikada, Frido Štern!
Dan prije oslobođenja, sav uplašen i znojan od straha, posjetio me Krešimir Kos. Uzbudila su ga
govorkanja o tome kako su partizani već nadomak zagrebačkih predgrađa, partizani koji će ga
zasigurno, kako je govorio, strijeljati. Pokušao sam ga smiriti, govoreći mu kako partizani nemaju
nikakva razloga da ga strijeljaju. Ta, ničim se nije ogriješio, nikog ni taknuo nije... Nije koristilo, netko
mu je napunio glavu time kako su partizani krvoločni Srbi koji namjeravaju osnovati nekakvu svoju
monstruoznu socijalističku državu u kojoj će spaliti crkve, zabraniti privatno vlasništvo i posjedovanje
bilo čega, oduzeti ljudima najosnovnija prava, te ljubav i instituciju braka zamijeniti sveopćim ra-
zvratom li beščašćem. A njega, Krešimira Kosa, stri-jeljat će već zato što je za sve četiri godine
Nezavisne države Hrvatske mirno radio u različitim firmama. Nisam ga mogao shvatiti. On koji je
oduvijek mrzio ustaše i NDH, sada je govorio takve gluposti da sam se u jednom trenu morao
nasmijati. Čak i meni, plašljivou, Kosov strah činio se običnom besmislicom bez ikakva pokrića.
Kada je uvidio da mu neću pomoći, dao mi je jednu staru kič-razglednicu na kojoj su se dvije za-
ljubljene prilike — muškarac i žena — gledale u ne-
36
kom nježnom polusvjetlu. Bila je to razglednica za tebe, Frido Štern; tražio je da ti je predam kada se
vratiš, jer vjerovao je da ćeš se, nakon što ga strijeljaju, zasigurno vratiti u svoj stari dom u našoj ulici
N. On ti je za života ne bi mogao predati, ne bi imao hrabrosti za to ... Ovako, kada bude mrtav, nema
veze, neka se obznani... Uzeo sam tu karticu čija je poleđina bila iščrčkana njegovim sitnim ljubavnim
slovima i obećao mu da ću ti je svakako predati. Izljubili smo se kao da se rastajemo zauvijek.
Kada mu nakon uspostavljanja narodne vilasti nije uzmanjkala ni dlaka na glavi i kada je u novoj
državi dobio za njegove kvalifikacije izuzetno dobro mjesto poslovođe općetrgovačkog poduzeća
»Bratstvo«, priznao mi je da se užasno stidi svog euforičnog straha koji ga je obuzeo pred sam kraj
rata, te svih onih kleveta kojima je nasjeo, slušajući zlonamjerne.
Pričalo se nakon devetog svibnja da rat još nije završen, te da se neprijateljske snage, ubijajući,
pljačkajući i paleći, polako probijaju prema Austriji, ne bi li nekako, sred tog sveopćeg mraka, u kojem
se bilo gotovo nemoguće orijentirati, napipali Amerikance kojima su se htjeli predati. Divizije Treće
jugoslavenske armije potpomognute sa sedam divizija Druge i Prve armije trebale su prekinuti onaj
njihov tanani, krhki san 10 spasu u emigraciji. Ova je operacija okončana petnaestog svibnja, i tog
dana je ratu i u našim krajevima konačno odzvonilo.
U kolovozu iste godine, umoran, prašnjav, pet kilograma mršaviji, iznenada se u Zagreb, u našu ulicu,
vratio politički komesar ne znam već koje partizanske jedinice, bivši pjesnik Emanuel Muv-
87
rin. Nisam vjerovao svojim očiima kada sam ga ugledao kako s rancem na leđima dolazi dolje od Ož-
boltove gostionice, tj. »Narodnog vinogorja«. Zagrlili smo se tako snažno da smo izgubili ravnotežu i
pali na pločnik, pravo pred noge začuđenih prolaznika. Cijele te noći Kos i jia morali smo mu pričati o
svemu što se u Zagrebu događalo za njegova izbivanja. Šutio je i gutao naše riječi, a onda je ne gdje
pred jutro, nećkajući se, nekako bojažljivo upitao: »A ona, da li se ona vratila?«
čuješ li ti to, Frido Štern? Slušao nas je cijele noći, a prvo pitanje koje je postavio bilo je to, to da li si
se ti vratila!
Nije znao da te još nema, da su u tvojoj kući sada kancelarije državne ustanove u kojima neki nama
nepoznati činovnici za dnevne pauze grizu svoje jeftine sendviče. Ne, ništa nije znao, Frido Štern!
Nekoliko dana kasnije Emanuel Muvrin upoznao nas je sa sudbinom Tomislava Šafardća, s njegovim
mračnim i zasluženim padom, kojem je Muvrin posve slučajno prisustvovao. Ne znamo zašto nam to
nije ispričao prvog dana, zašto je tako odlagao tu vijest, kada se radilo o starom poznaniku?
Tomislav Šafarić je zajedno sa svojim mnogim drugovima i istomišljenicima bio zarobljen polovinom
svibnja u šumi negdje kod Dravograda. Bili su razoružani i sprovedeni u nekakvu napuštenu kuću,
gdje su ostali dva ili tri dana. Bilo ih je toliko da su se unutra jedva kretali, spavali su na slami, na
boku, a nuždu vršili u jednu veliku kantu koja nije imala poklopca. Dobivali su male i neredovite
obroke, uostalom, hrane jedva da je bilo i za partizane... Ipak, u toj strašnoj kući, Tomislav
88
Šafarić, govorio je Muvrin, zasigurno je morao znati da je život u logorima, u onim istim logorima u
koje je i on slao ljude, bio mnogo gori i strasniji. Isto tako je morao znati da je, eto, došao ne samo kraj
njegovoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, nego i njegov kraj, kraj života kojeg je tako suludo prokockao na
nešto posve pogrešno. Posljednje noći pokušao je pobjeći. Tko zna da li zbog očajničke želje da se
dokopa slobode, ili zbog najobičnije rezignacije. Stražari su ga primijetili, digli uzbunu i dali se u
potjeru. Kažu da im je u onom mraku, u onoj gustoj šuma, možda mogao i pobjeći, ali je svoj pokušaj
bijega izveo tako nevjesto, tako traljavo ... Dotrčao je do obale Drave, zastao malo, a onda skočio u
duboku vodu i utopio se. Preduhitrio je pravdu i stratište koje ga je čekalo, zamijenio ih ovom
prohladnom dravskom vodom. Drugi dan pronašli su njegov leš zapleten u granje, svega stotinjak
koraka nizvodno od mjesta s kojeg je skočio u rijeku. Kada je tog jutra jedan od stražara ušao u kuću,
gdje su bili zarobljenici, kako bi pokupio Šafarićev ranac, iznad mjesta gdje je spavao pronašao je
slova izgrebana nekim tvrdim predmetom u vlažnom zidu. Bilo je to jedno ime i jedna prezime. Pisalo
je — FRIDA ŠTERN. Da, tvoje ime je bilo ispisano, Frido! Ime koje je Šafarić morao te noći, dok su
drugi spavali, dubsti satima, ležeći na boku među svim tim ustašama, domobranima, Nijemcima,
četnicima... Zašto je to uradio? Zašto je odlučio da baš to bude posljednja stvar koju će uraditi u životu
koji se zapravo već gasio? Ne znamo, Frido Štern, ne odobravamo mu ništa, ne želimo ga pravdati, ali
nam se čini da je tako, eto, u svom životu okorjela ustaškog zlikovca u jednom jedinom
89
trenu, prije samog kraja, uradio i jednu tako lijepu stvar.
Krajem kolovoza, jedne sparne ljetne večeri uspinjali smo se Kos, Muvrin i ja stepeništem moje kuće.
Na mojim vratima, prije no što sam otključao, zamijetili smo jednu malu plavu kuvertu, koju je netko
zataknuo točno iznad kvake. Uzeo sam je i, kako je bila slijepljena, razderao sa strane. Iz nje sam
izvukao izgužvanu fotografiju na kojoj su se vidjele stotine otisaka prstiju. Bila je to tvoja fotografija,
Frido Štern, ona ista koju je prije toliko godina ukrao jedan član naše klape iz reklamnog izloga
majstora Paskvalija. Stajali smo nijemi, a onda je meni prvom doprlo do svijesti značenje ove neobične
poruke. Skočio sam i viknuo: »Bole-slav se vratio!«
Poletjeli smo sva trojica niz stepenište, izjurili na ulicu, srušili jednu staru ženu koja nam se, na svoju
nesreću, ispriječila na putu i nastavili trku do stana iznad »Narodnog vinogorja«. Stan Boles-lava
Javorovskog bio je zaključan i mi smo se, teško razočarani, morali spustiti natrag niz stepenište.
Boleslav Javorovski, koji je kroz staklo gostionice vidio kako smo projurili, čekao nas je dolje na
pločniku. Stajali smo nekoliko trenutaka bez riječi, a onda su njemu navrle suze na oči. Kako bi spri-
ječio dirljive zagrljaje i poljupce, pozvao nas je jednim pokretom ruke u gostionicu. Tamo je već imao
svoj stol po kojem je rasprostro valjda svu hranu koju je donio iz bogate Slavonije. I umjesto da se,
radosni zbog njegova povratka, dobro napijemo, mi smo se te večeri tako prežderali kulena, slanine,
čvaraka, suhog mesa i luka, da na koncu nismo mogli ustati od stola.
•90
Tako smo počinjali živjeti u tom novom vremenu u kojem je bilo mnogo rada, poleta i entuzijazma, u
vremenu u kojem više nije bilo ni straha, ni prolijevanja krvi, ni one užasne tjeskobe i neizvjesnosti
vezane uz nesigurno sutra...
U vremenu u kojem, nažalost, nije bilo ni tebe, Frido Štern!
Sakupivšii se ponovo, dakako bez mrtvih, bolesnih i posrnulih, polako smo počinjali spremati potragu
za tobom, dugu, detaljnu, minucioznu, gotovo detektivsku potragu, jer ubrzo nam je postalo jasno, da
se tek tako, sama od sebe, nećeš vratiti. Trebalo je onda, dakle, tražiti... I vjerojatno baš zbog toga i
naša je čežnja za tobom postajala sve veća...
U tim danima, u rujnu, ako se ne varam, počela mi je pristizati i pomoć iz Amerike. Od one stare dobre
tete iz Pittsburgha, koja je lice rata vidjela samo u šarenim američkim novinama.
91
12.
GODIŠNJICE SMRTI
»Nema odmora doik traje obnova!«, vikalo se pod našim prozorima, Frido Štern. Tutnjali su kamioni
natovareni znojnim udarnicima, vijorile su se zastave, mahalo se lopatama, čekićima i pijucima.
Ek&proprirala se i konfiscirala građansko^kapitalis-tička imovina, svi su se borili za novu, narodnu, so-
cijalističku privredu. Diskutiralo se i pisalo naveliko o privrednoj obnovi, planskoj ekonomici, prvom
petogodišnjem planu ...
Svojom inertnom, bojažljivom i povučenom prirodom bio sam hendikepiran u ovom novom vremenu u
kojem su se upravo kovitlali mišićavi udovi, raspjevana grla, usijane alatke. Dane i dane proveo sam u
polumraku svoje sobe, ostajući nijem na sva kucanja i zvonjavu koji su se čuli s mojih ulaznih vrata.
Bojao sam se, Frido Štern, bojao sam se ponovo nesnalaženja i izgubljenosti u ovoj vrevi. Svega sam
se plašio, čak i vlastitog straha. Moglo se dogoditi da me proglase i lijenčinom i neprijateljem naroda,
moglo se dogoditi da me prezru, da me otjeraju u kakav zatvor. U taj vreli, šareni svijet napolju izveo
me Emanuel Muvrin, čovjek koji ni u tom zadihanom, žurnom vremenu nije gubio strpljenje. Uskoro
sam se pridružio masovnim javnim radovima, uskoro sam i ja počeo posjećivati nekakava predavanja i
sastanke, ne znam više kakve ...
92
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji smo ostali! Znaš li što se s nama dogodilo, znaš li kako smo
surovo bili uništeni i razbacani naokolo, znaš li koliko nas je zapravo ostalo?
Znaš li, ponovo te pitamo, da je Baltazar Palluo — Šmrkljo završio u stegnutoj omči napravljenoj od
vlastita opasača, Baltazar Palluo, najusamljeniji čovjek na svijetu koji je za posljednje časove odabrao
smrdljivi klozet neuredne Ožboltove birtije znaš li da su Tošu naočigled ljudi umlatili pijani, bolesni
reptili kundacima, kundacima Frido Štern, tvrdim, nesmiljenim ustaškim kundacima, znaš li da je
Abramovićevo srce ipfije samog krajia rata, nadomak slobode, prestalo kucati i zaustavilo tako nje-
govo kratko, ograničeno vrijeme, da se Tomislav Šafarić smirio naduven u hladnoj dravskoj vodi?
Znaš li ti sve to?
Polovinom svibnja 1946. razriješena je konačno još jedna duga nepoznanica, jedna neizvjesnost. Ne-
izvjesnost našeg starog, dobrog, izludjelog prijatelja Vjekoslava Čopa. Da, tog jutra, Frido Štern, na
vratima »Narodnog vinogorja« osvanula je crna par-ta na kojoj se moglo pročitati da je Vjekoslav Čop
u svojoj dvadesetsedmoj godini preminuo u gradskoj umobolnici »Vrapče«. Izljev krvi u mozak, kazali
su oni koji su znali, oni obaviješteni.
Noć prije sprovoda, Muvrdn, Javorovski i ja proveli smo u grozničavoj potrazi za najelegantnijim
odijelom koje se moglo naći u našem gradu. Da, u to odijelo htjeli smo ga obući; u tom smo ga odi jelu
htjeli sahraniti. Moram priznati, da vrijeme obnove nije bilo baš prikladno za traženje elegantnog
odijela, ali što smo mogli — htjeli smo sada, sada kada je bilo uistinu prekasno, ispuniti jedan
93
njegov stari san, san blistavog džentlmena... Jasno, čitava potraga ostala bi posve uzaludna da Mu-
vrin nije uspio jednom vezom političkog karaktera otkupiti u kazalištu elegantno odijelo, odijelo iz
njihova stalnog fundusa. Dao sam za to odijelo polovinu moje mjesečne američke potpore, tako da
sam drugu polovinu svibnja odgladovao.
Drugog dana krenula je mala, mirna pogrebna povorka prema Mirogoju. Bili smo ukleti, bili smo, čini
se, osuđeni na te jeftine, neugledne sprovode. Hodao sam polako, s noge na nogu, iza lijesa, odmah
iza ožalošćene porodice i držao u ruci crveni jastučić na koji su bile položene njegove tri jeftine
srednjoškolske trkačke medalje. Oproštajni govor održao je pjesnik partijac Emanuel Muvrin, kojeg
nitko nije razumio, ali su ipak svi osjetili da govori nešto lijepo, veliko i svečano o pokojniku. A kada su
ga počeli ukapati, posve samovoljno sam bacio one tri medalje u njegovu duboku raku. Metal je oštro
zveknuo o drveni lijes, ali se i taj zvuk odmah izgubio u snažnoj lupi debelog grumenja ilovače koja je
zasula lijes.
Tako je zauvijek otišao i Vjekoslav Čop. Te iste godine Krešimir Kos postao je poslovođa
općetrgovačkog poduzeća »Bratstvo«, on koji se bojao strijeljanja. Primili ga i u partiju. Jadnik, bio je
lud od sreće. Odjednom je postao poslovođa, a do sada je uvijek bio posljednji u svim poslovi ma kojih
se prihvaćao. Nije znao što da uradi od sreće. Prvo je htio zapaliti svijeću »kao noga debelu« na
Kamenitim vratima, a onda je napisao pismo puno zahvalnosti i vjere u novu vlast, koje je poslao
Narodnoj skupštini FNRJ, nadajući se ludo da će to tamo biti pročitano ...
94
Boleslav Javorovski, koji je do kraja potonuo u svoje okultne nauke, nije nikada završio fakultet, ali mu
je Muvrin uspio pronaći posao u jednoj zagrebačkoj tvornici cipela. Radio je kao službenik, slušao
starije po stažu i položaju i, uopće, postao veoma brzo izrazito neomiljen zbog dodvoravanja
pretpostavljenima. Ne, Frido Štern, dodvornost nije bila u njegovoj prirodi, u njegovu karakteru, prije bi
se moglo kazati da je bio žrtvom posve krive slike novog sistema, novih odnosa. Neprekidno se bojao
da će mu netko, ne bude li dovoljno poslušan i dodvoran, zalupiti vratima pred nosom i ostaviti ga
napolju bez posla. Čak se i njegov odnos prema starom prijatelju Muvrinu promijenio, Javorovski se
prema njemu ponašao kao prema nekom uvaženom i politički jakom strancu. Trebalo je mnogo živaca
da ga od toga odviknemo, ali ipak nam je uspjelo, pa se sada barem prema Muvrinu ponašao relativno
normalno.
Negdje početkom 1947. Emanuel Muvrin uspio je doći do nekih dokumenata Komisije za utvrđivanje
ratnih zločina. Mislim da nam je pričao da je gotovo čitav dan proveo listajući stranice debelih fascikala
punih čudesnih, monstruoznih podataka
0 zločinima za koje ti se u prvi mah učini da ih ljudsko biće ne može ni smisliti, a kamoli počiniti. Tu
smo doznali i dio grozne istine o »endehazijskim« danima i poslovina Tomislava Šafarića. Sjećamo se
još toga, Frido Štern, jasno se sjećamo svega što nam je pričao Muvrin.
Tomislav Šafarić, onaj isti Tomislav Šafarić, ko-|i je često kasno u noći hodao pod tvojim prozo-
1 ima, onaj isti koji je u noći u kojoj će umrijeti napisao tvoje ime na provlažnom zidu kuće u kojoj
95
*J
je bio zatočen, prisustvovao je divljačkom mučenju zatvorenika koji su bili osumnjičeni kao komunisti,
simpatizeri partizana, židovski pomagači i slično. Teretili su ga da je od njegove ruke u takvim
mučenjima stradalo barem trideset ljudi. Zatim je, prema Muvrinovim riječima, osobno učestovao u
paleži, pljački i strijeljanju Srba koji su mirno živjeli po nekim okolnim zagrebačkim selima. Činio je to
počesto samovoljno, na svoju ruku, tek tako, izgleda zabave radi! Jasno, ovu Šafarićevu samovo lju,
njegovi su pretpostavljeni držali manje neposluhom, a više »pohvalnom samoinicijativom« u rješavanju
»srpskog pitanja«. Uz sve to bio je i do grla umiješan u neke malverzacije s konfisciranom imovinom
uhapšenih. Od toga se, prema podacima Komisije, silno obogatio, ali to mu nije mnogo koristilo, jer je,
sklon kocki i piću, te svoje krvave pare jednako brzo i rastepao. Nekoliko zločinačkih zabava dopustio
si je isključivo radi toga da zabavi dokonog njemačkog oficira Arnolda Reicha.
Jedna je stvar izuzetno čudna u svim ovim podacima: na nju me je i Muvrin upozorio. Premda je dosta
dugo bio u Židovskom odjelu UNS-a, o vas rođene pod Davidovom zvijezdom, da o vas, Frido Štern,
najmanje se ogriješio. Zašto, dugim smo se noćima pitali zašto ...
Da, to je bio naš dični prijatelj Tomislav Šafa-rić, onaj isti s kojim smo se u prijeratnim godinama
zabavljali, pili, čekali karte pred kinematografom, igrali šah figurama koje mu je otac poslao iz Italije...
Teško je to povjerovati, Frido Štern, teško... Kako je samo taj glupi rat mogao od pojedinih lju-
96
di napraviti prave pravcate zvijeri? Zašto, zašto, Frido Štern?
U tim poslijeratnim godinama počeli smo hodo-častiti po grobljima, počeli smo obilaziti posljed nja
počivališta pripadnika naše klape. Slavili smo praznike smrti, tužne godišnjice, dane na koje smo, idući
u onim bijednim pogrebnim povorkama, pokopali svoje mrtve. Koliko ih je samo bilo! I previše za jednu
godinu, za tih hitrih dvanaest mjeseci koji prolete kao ništa! Da, Frido štern, pohađali smo ih s ono
malo cvijeća i na godišnjicu smrti i na godišnjicu ukopa.
Šmrkljina smrt i ukop!
Tošina smrt i put u vreći do rake pored smetlišta!
Abramovićeva smrt i pogreb!
Čopova smrt i kicoško odijelo iz kazališta!
Gdje je sahranjen Šafarić, to nismo znali. Naime, onog dana kada je izvađen iz Drave, nije više imao
nikog svoga. Majlka tmu je umrla od infarkta 1943, otac nestao kao dobrovoljac Hrvatske legije,
negdje kod Staljingrada, a stric poginuo u okršaju s partizanima negdje na Kalniku. Najvjerojatnije je
bio sahranjen na licu mjesta, odmah nakon što su ga izvadili mrtvog iz vode. Da smo znali gdje je sa -
hranjen, i njega bismo posjetili, sjećajući se, naravno, onih lijepih prijeratnih godina kada je još znao
nabaviti kino kartu, dati jabuku, pričati o nogometu i gromoglasno navijati za Čopa na srednjoškolskim
lakoatletskim takmičenjima.
Blistava, obećavajuća politička karijera Emanu-ela Muvrina naglo se prekinula negdje potkraj 1948.
Muvrin je 'iznenada nestao dz Zagreba; uzalud smo se raspitivali za nj, uzalud tražili informacije. Šu-
7 Čuješ li nas, Frido Stern?
97
skalo se i govorkalo nešto o njegovim navodnim partijskim grijesima, o grijesima u koje nismo mo gli
povjerovati. Uglavnom, nismo ga vidjeli sve do početka 1950, kada se iznenada, jednako kao što je i
nestao, vratio. Nikada nije ni riječ prozborio o tome što se zapravo zbilo, nikada nam nije govorio gdje
je to više od godinu dana izbivao... Kad bi netko onako usput spomenuo tu kobnu godinu, Muvrinovim
bi licem zaigrala čudna grimasa koja je bila neka mješavina negodovanja i stida i on bi okrenuo glavu,
jasno stavljajući do znanja da o tome neće ni riječi prozboriti.
Ne, Frido Štern, nikada zapravo nismo saznali da li je u tom politički klizavom trenutku, u jednom času
povjerovao da pripada »partiji koja sakriva istinu od naroda, partija koja se boji svjetlosti i kritike, tj.
partiji koja i nije partija, već klika varalica osuđena na propast«, nikada nismo saznali da li je u tom
času stvarno želio slijediti one koji su tvrdili da će se njegova zemlja »izroditi u običnu buržoasku
republiku, u koloniju imperijalističkih zemalja«, te da je partijsko rukovodstvo samo »klika unajmljenih
špijuna i ubojica«.
Ne nikada nismo uspjeli zagrepsti ispod površine i doći do istine. Ostalo nam je samo golo, jalovo
nagađanje. Da li se stvarno u tom trenu poveo za informbiroovskom propagandom, da li zbog obične
pjesničke tvrdoglavosti nije samo tako, preko noći, htio prestati vjerovati u nešto u što je tolike godine
vjerovao, ili je sve bila samo zabuna, grozna zabuna koja je slomila još jedan život, još jednog
sudionika naše predratne klape?
Emanuel Muvriin kojd je 1940. toliko duboko doživio pad Pariza, sada je imao priliku da jednako
duboko proživi i vlastiti pad, pad posrnulog partijca informbiroovca!
Za koji mjesec uspio se zaposliti u kiosku na uglu naše ulice. Dijalektički materijalizam, plansku
privredu i zauzimanje stavova o različitim pitanjima zamijenio je dnevnim novinama, duhanom, šibica-
ma i cigaretama »na paklo i komad«. Pa ipak je ostao onaj dobri stari prijatelj, veseo, duhovit, pa -
metan, jasno, osim u onim trenucima kada netko od prisutnih nije mogao zatomiti radoznalost. Da,
Frido Štem, o svemu se moglo razgovarati s Ema-nuelom Muvrinom, o svemu osim o zabranjenom
dijelu proskribirane kominformovske prošlosti.
Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio je do kasno u noć,
nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kroz nečisto staklo kioska kako na
radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničku zaostavštinu. Da, Frido Štern, govorio je o
svojoj književnoj produkciji kao o zaostavštini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već
smatrao »pjesničkim pokojnikom«. Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učinio dostojan-
stven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelu svoju ratnu produkciju, sve
u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjestan tužne činjenice da mu te stihove, popravi li ih
i dotjera ne znam kako, neće nitko štampati samo zbog tog političkog neopreznog koraka u stranu.
Godine 1949. nastavio sam studij književnosti, koji sam prekinuo još za rata. Učio sam bez greške, ali
sam se grozno mučio na ispitima. Nikako nisam mogao izdržati prodorni pogled profesora koji je
98
99
zurio u mene kao u nekog okrivljenika. Da, Frido Štern, mučio sam se na tim ispitima, mučio i zalu dno
borio protiv osjećaja stida, straha i krivnje, osjećaja koji su me upravo preplavljivali za tih dugih i
neizdrživih ispita.
Ipak sam uspio završiti studij i diplomirati. Ni sam ne znam kako; neke više sile su se morale upetljati u
tu krvavu proceduru. Ubrzo nakon diplome kandidirao sam se za mjesto srednješkolskog profesora
koje sam bez po muke dobio. A onda je uslijedila ta užasna noć, noć nakon koje sam se morao javiti
na posao. Uplašen, sav znojan od straha, okretao sam se po krevetu i mislio o užasu koji me sutra
čeka. Iz mraka sobe vrebale su na mene tisuće radoznalih, zlobnih učeničkih očiju. Kako da izađem
pred njih, kako da ostanem pred njima cijeli radni vijek?
Ne, Frido Štern, nisam otišao na taj posao, nisam otišao u tu školu, tako da je sve bilo veoma brzo
stornirano i zaboravljeno. Ostao sam radije u svojoj sobi, u svojem polumraku, u sigurnosti...
Čuješ li nas, Frido Štern, čuješ li nas koji ni u ovom novom vremenu nismo mogli odrasti i pos tati
zdravim, uspješnim ljudima. Čuješ li nas vječne otpadnike, čuješ li nas neizlječive i neprilagodljive
spodobe mraka, nas koji smo već dobrano na mučnom putu koji vodi van svijeta, u mrak, u vječni
prisni, blaženi mrak ...
Tražili smo ite, sve ovo vrijeme smo ite tražili, čak ni vlastiti porazi i padovi nisu nas mogli spriječiti u
tome.
Davali smo oglase u novine, oglase kojima smo molili da nam se jave svi koji nešto znaju o tebi i
tvojima, pisali smo različitim arhivima, pokušava-
100
li doznati nešto od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, slali upit međunarodnom Crvenom križu,
tražili podatke od Švicarskog konzularnog predstavništva i zagrebačke Židovske bogoštovne općine,
preko veze smo pokušavali doznati od ureda gradske uprave u malim dalmatinskim i primorskim
gradovima niste li se možda tamo sklonili, pokušavali smo stupiti u kontakt i s mnogim preživjelim
očevicima jasenovačkih i loborgradskih užasa ... I na koncu ništa nismo doznali; vrijeme i prostor kao
da su te progutali, jedina naša Frido Štern!
Ah, da, čuvamo i jedne švicarske novine koje je na željezničkom kolodvoru u jesen 1947. pronašao
Boleslav Javorovski. U novinama je reklama neke putničke agencije. Na reklami je slika muškarca i
djevojke koji se, držeći teške kofere u rukama, smiju i u onim strip-oblačićima govore nešto na nje-
mačkom. Ta djevojka na slici si zapravo ti, uporno i tvrdoglavo je tvrdio Javorovski. Otisak je bio loš,
tako da je sličnost bila stvarno diskutabilna. Pisali smo i tim švicarskim novinama, ali nismo dobili
nikakva odgovora.
Uistinu, Frido Štern, gdje si bila, gdje si se skrivala sve ove godine?
101
13.
CRNA VJEŠTINA
I tako, Frido Štern umjesto na kraju, evo nas ponovo na početku, evo nas ponovo u mraku ove
staromodno namještene sobe u kojoj, nagnuti nad glatki, politirani stol, uz pomoć jedne table i jed ne
krhke čaše, vraćamo ono staro, bolećivo toplo vrijeme, vrijeme u kojem si bila tu, nama gotovo
nadomak, tu u našem gradu, u našoj ulici N ... Ponovo te zazivamo, ponovo vraćamo vrijeme koje
nam onda polako u koncentričnim krugovima izmiče, da bismo mu se potom još jednom primakli i još
jednom ga izgubili, i italko ad infinitum. »There is no death! There is no death!« ponovo uzvikuje
Boleslav Javorovski i golom šakom lomi krhku čašu, da bi nakon toga krvavom rukom uzeo novu, koju
će jednog dana isto tako polomiti.
Što se događalo s nama, Frido Štern? Zašto tako uporno tonemo u mrak, gubimo vezu sa svijetom i
klizimo ka nekoj vrsti ludila u kojem više nitko neće moći pronaći one čvrste koordinate što određuju
svijet. Zar nije bilo dovoljno bjjednih sprovoda, dovoljno mrtvih, posrnulih, izludjelih? Zar nismo platili
dovoljno visoku cijenu toj gruboj stvarnosti u kojoj se sve manje i manje snalazimo?
Tko da povjeruje našoj bolesnoj ljubavi, tko da joj povjeruje, kada se i nama čini isuviše nevjerojatnom,
isuviše fantastičnom?
102
Negdje u proljeće 1950, razočarani poraznim rezultatima svih naših potraga (ili možda radosni što je
nakon svega ipak ostao sitan prostor nade!), sjetili smo se jednog starog eksperimenta, okultne
vještine koju nam je prije toliko godina, doduše bez ikakva uspjeha, pokušao demonstrirati naš ulični
vrač Boleslav Javorovski.
Mislili smo ovako: ako si uistinu mrtva, ako nisi uspjela izmaći onim tisućama mogućih smrti koje su u
tim godinama vrebale sa svih strana, onda ćeš se vjerojatno odazvati vještom spiritistu koji će te
zazvati glasom što prodire u vaš beskrajni svijet mrtvih. Jasno, ako u tom spiritizmu nečeg ima, ako i
on nije jedna od onih mnogih prevara, na koje smo tokom ovog kratkog života nasjedali, i ako se
Javorovski uopće može držati pogodnim medijem, a ne nekom vrstom samoukog šarlatana.
Ne, Frido Štern, ne znam da li smo vjerovali, i da li sad vjerujemo toj sumnjivoj vještini, ili smo samo
poput ostalih očajnika bili spremni da se prihvatimo bilo kakvog sredstva koje nam je nudilo cilj kakav
srno željeli... Jer nikada nismo bili previše praznovjerni, nikada nismo baš previše vjerovali u
onostrano ...
Sa svoje strane, Javorovski, uvijek spreman da izvede takav eksperiment, upozoravao nas je na
tekstove pojedinih teologa i na službeni stav crkve, koji tvrde da se pomoću tog crnog umijeća ne mo-
že kontaktirati s dušama pokojnika, nego sa zlim i prijetvornim demonima.
Ma, boli nas briga, odgovarali smo mu, za tekstove teologa, za crkvu. Odgovarali smo mu tako, jer
više nismo vjerovali ni u šta što je bilo izvan nas samih?
103
Pa ipak, sjeli smo za taj spiritistički stol, puni skepse, nepovjerenja i podsmijeha prema vještini koju
smo nakanili iskušati.
Oprosti nam, Frido Štern, oprosti nam ovu opću konfuziju, jer naprosto nismo kadri opisati onu gomilu
osjećaja koji su nas razdirali, sve one motive, koji su nas istovremeno i vodili i odbijali od ovog glatkog
stola s tablom i čašom. I najveća besmislica može čovjeku pružiti nadu, nadu koju ni sumnja ni prezir
prema toj istoj besmislici ponekad ne mogu umanjiti. Saplićemo se već o riječi, Frido Štern, govorimo
pomalo besmisleno, upadamo u kontradikcije, lijepimo se u gomile vlastitih iskaza, koji se, baš zbog
želje za iskrenošću, ponaj-češće pretvaraju u lažljive fraze.
Pa ipak, dalje, idemo dalje!
Spiritističke seanse u kojima smo pokušavali stupiti u vezu s tobom, nisu dale nikakva rezultata. Dva
su odgovora bila moguća: ili nešto nije u redu sa samim sredstvom, ili si ti živa negdje u tom širokom,
prostranom svijetu. Dvojbu smo mogli veoma lako riješiti — trebalo je samo zazvati nekog tko je
zasigurno mrtav i sve bi bilo jasno. Ipak, to nismo učinili, radije smo ostali živjeti u neizvjesnosti,
misleći i nadajući se da si i danas živa.
Onda smo polako, iz mjeseca u mjesec, nakon tolikih bezuspješnih seansi, postajali sve svjesniji jedne
neugodne činjenice. Ako si živa, postoji velika opasnost da zapravo više nikada ne stupimo u vezu s
tobom, da te zauvijek izgubimo ... Tako nam je tvoja smrt, kojeg li paradoksa, nakon nešto vremena,
postala zapravo jedinom nadom. To-nuli smo, znači, polako u neku vrst prijatnog i morbidnog osjećaja,
kako bi se to patetično kazalo, u
104
onaj čudesni prostor u kojem se ljubav i smrt izmiruju ...
Da, Frido Štem, tonuli smo, čini se, u bolesno, nepovratno ludilo, sve zbog želje za tobom, želje koju
smo i sami sve manje razumijevali. I tako smo sve manje živjeli, a sve više osjećali da netko drugi živi
nas. Postajali smo neka vrst šupljih lutaka koje tuđa ruka pokreće i daje im nezgrapan i groteskni
privid života.
Da, bili smo samo male drvene lutke s jeftinim papirnatim srcem u šupljoj utrobi! Bili smo obična
papirnata djeca iz plačljive pjesime Arama Levvija!
Hoćeš li nam odgovoriti? Čuješ li nas, Frido Štern? Ima li još nade za život, ili možda za smrt?
Svejedno je, jer od tvoje smrti počet će tihi, titravi hod ove sitne čaše.
Naše seanse, kojima smo započeli 1950. godine uvijek su bile tajne, i za njih nitko nije znao osim
Muvrina, Javorovskog, Kosa i mene. Stidjeli smo se da netko ne sazna, ponašajući se poput kojeka-
kvih manijaka i pervertita, koji imaju uredan i normalan javni život, a kada ostanu sami, ili sa sebi
sličnima, počinju sa svojim privatnim porocima. Ne, Frido Štern, nitko nije znao kamo odlazi trafikant
Emanuel Muvrin nakon što zaključa zeleni drveni kiosk; nitko nije znao zbog čega Krešimir Kos do lazi
na posao umoran, krvavih očiju i tamnih podočnjaka; nitko nije znao što se noću događa iza debelih
zidova Boleslavove sobe, i nitko nije znao kamo to uveče brzam sa starom »His Masters Vo-lce«
pločom pod rukom.
Kada ćemo izaći iz ovog mračnog kolopleta u koji nas je bacilo ne znamo više što? Ljubav, nedozrela
dječačka ljubav, koja se, kao što neprekidno po-
105
navijamo, pretvara u zloćudni emocionalni karcinom. Ili možda sveopći rasap koji nas je tokom ratnih
godina više nego prepolovio, ovaj lanac smrti i jeftinih sprovoda, ovo stepenište posrtanja, bolesti,
ludila, umiranja...
Hoćemo li jednom odrasti, Frido Štern, hoćemo li se ikada spasiti?
Zašto se ne vratiš?
Čuješ li nas?
Završavamo s još jednom seansom, s još jed nom neuspjelom vježbom iz zabranjene serije ornih
vještina. Palimo svjetlo, ustajemo polako jedan za drugim. Uzimam s gramofona ploču koja se već
davno prestala okretati, Javorovski sprema spiritističku tablu i čašu, Muvrin pali svoju oporu »Dravu«,
Kos traži kaput i šal na visokoj kancelarijskoj vješalici. Spremamo se. Dolje iz »Narodnog vino gorja«
izlaze posljednji pijanci. »Fajrunt je za sve«, nasmije se Muvrin i otrese pepeo u pretrpanu pe peljaru.
Izlazimo na ulicu i gledamo napuštene skele, razasute prometne znakove za radove na cesti i parni
valjak koji ju utihnuo i sad miruje u ovoj hladnoj prosinačkoj noći. Javorovski je gore već pogasio
svjetla i legao. Kos, Muvrin i ja koračamo lagano kroz noć i za kojii čas primjećujemo da pa da snijeg.
Isprva sitno, jedva primjetno, a onda sve žešće i gušće. Stajemo na uglu naše ulice i bez riječi
gledamo u slabu, tinjavu uličnu svjetiljku.
»Zar je sve to moguće?«, kaže tiho Muvrin zagledan u prštave pahulje, »sve to što smo prošli!« Ne
odgovaram; Kos, pomalo pripit, otvorenim ustima hvata pahulje u letu.
»Toliki mrtvi, toliki sprovodi!«, nastavlja trafikant, bivši pjesnik, govoreći sada sa samim sobom.
106
Svjestan je da ga slušamo, ali da mu nećemo odgovoriti. Uzaludno je odgovarati i on to zna.
I onda, iznenada, u jednom trenu primjećujem žensku priliku u dugu svijetlu kaputu kako ulazi u vežu
vaše kuće. Ili je to samo privid, varka slabog svjetla i gustog snijega? Ipak, pojurim prema tvojoj kući,
nadajući se — to si ti! Kos i Muvrin, misleći valjda da sam poludio, potrče za mnom. Otvorim vrata i
pritisnem prekidač. Hodnik zalbliješti.
Dočeka nas ono isto trošno stepenište s vlažnom i poluotpalom žbukom, s onim istim neugodnim mi-
risom štakora. Nigdje nikog, čak ni mokrih tragova snijega. Samo tišina ometana tihim zujanjem
automata za svijetlo.
Muvrin me prima za lakat, pita me što je.
»Ništa, ništa«, prošapćem u bradu, »samo mi se učinilo.«
Izlazimo napolje u snijeg. Uskoro će Nova godina, kaže netko tek tako da prekine tišinu. Na tvojim
ulaznim vratima još se vide rupe u kojima su bili vijci što su držali malu metalnu pločicu s natpisom
HERMAN I ANICA ŠTERN. Eto, to je sve što je ostalo!
Razilazimo se. Kos i Muvrin rade, sutra moraju rano ustati. Kos prvi nestaje. Otključavam velika ula -
zna vrata. Osvrćem se. Dolje na uglu, sred gustih pahulja, stoji Muvrin i maše mi. Sutra ujutro čeka ga
njegov neugledni drveni kiosk s novinama, ciga- , f g i ama, kremenčićima za upaljače ... ^ -f"
A ja, ja se vraćam u svoj stan, vraćam se tebi, Frido Štern, čuješ li, vraćam se tebi! Liježem u hla dni
krevet i u žmirkavom svjetlu noćne svjietiljlke
107
promatram onu staru razglednicu na kojoj je napisana moja »najduševnija želja«. Gasim svjetlo i
polako tonem u san. Vraćam se zapravo tebi, zapravo tebi...
Samo, čuješ li ti to uopće? Frido Štern!
108
Unatoč toga što se često, a i opravdano, kaže da pisca treba najviše sažaljevati u epilogu, jer se
upravo tu latio mučna i jalova posla da na nekoliko stranica popravi sve ono što je prije toga dobrano
zabrljao, prihvatio sam se te nezahvalne zadaće ponajviše zbog toga što nisam pisac i što karakter
moje epiloške naznake proizlazi baš iz tog neprihvaćanja spisateljske pozicije i statusa. Naravno, uz
ove, postoje d još neki razlozi koji će se, da to kažem onako ležerno, u tekstu razjasniti nekako sami.
Dakle, u ovom namjerno nenaslovljenom epilogu htio sam isprva slučajnom čitaocu podastrijeti neka
dodatna objašnjenja i podatke vezane uz »geografiju« i »historiju«, koje se poput dva čvrsta svijeta
rasprostiru ispod onog što literaturom odgojeni i opsjednuti nazivaju »sižeom«. Odustao sam na
vrijeme od ovog suvišnog prosipanja tinte najprije zbog toga što mi se činilo da će daljnje umnažanje
ovih subjektivno obojenih detalja samo pojačati privid »literarnosti« i »fikcionalnosti«, a od samog
početka, moram priznati, najviše me užasavala pomisao da bi netko ovih stotinjak stranica mogao
pročitati kao literaturu. Ne, nikako nisam želio da dođe do ovog prešutnog kompromisa između moje
neobične intencije i čitaočeve pomalo inertne podešenosti na to da svaki pročitani tekst trpa u literarnu
ladicu.
109
Nakon toga htio sam odmjerenom deskripcijom projasniti slikovni materijal, priložen na kraju knjige,
zadržavajući se najviše na njegovu podrijetlu, da tako kažemo — genezi. Pri sređivanju starih, prašnih
slika i ostalih dragih stvari, zapanjilo me to koliko je zapravo malo toga ostalo za ovim zlim godinama
što neprekidno proviruju kroz tekst. Zadovoljio sam se stoga s onih nekoliko preko volje napisanih
rečenica pored pojedinih slikovnih jedinica, nadajući se da ni čitalac neće imati većih prohtjeva. Neke
pak slike nisam uvrstio u knjigu posve namjerno. Dozvolite mi da razlozi za to ostanu i dalje moja
privatna stvar.
Umjesto svega toga, dakle, odlučio sam napisati jednu pomalo uzaludnu obranu pred onima koji će mi
nešto zamjeriti (ponajprije pred onima koji će ovih trinaest odsječaka čitati kao literaturu), uzaludnu
zbog toga što je teško povjerovati da ću ih epilogom preduhitriti ili pokolebati.
Što se tiče inzistiranja na jednoj vrsti sirovog patosa, zbog kojeg će mi se vjerojatno najviše za mjerati,
moram napomenuti da on proizlazi iz beskonačnih ponavljanja, koja se, onima koji ne pročitaju ili ne
pristanu na ovaj pogovor, mogu učiniti promašenim rovanjem po ropotarnici izlizanih retoričkih figura i
drugih rekvizita. U stvari ponavljanja u ovom tekstu prije su ono što zovemo inzi-stiranjem na kontaktu,
na konativnosti poruke. Jer na očajničko interuptiranje govornog toka prisiljeni ste u onom trenu kada
vas razjeda sumnja da vas onaj kojem se obraćate uopće ne sluša.
S druge strane, mjestimične povjesne i lokalne neautentičnosti i nekorektnosti ili zabune kronološke
prirode nisu toliko posljedica djelomičnog za-
110
borava, koliko svjedoče o namjernoj aljkavosti prema elementima manje bitnim za solilokvij ovog tipa.
Dalje, zamjerite li mi to što se zapravo o toj Fridi Štern, oko koje se kao oko nekog magičnog središta
sve okreće, govori malo ili gotovo ništa, što se ne može pouzdano zaključiti čak ni to kako je izgledala,
opravdat ću se odmah nekom vrstom autorskog diskrecionog prava, prava prešućivanja. Osim toga,
ova je nedostatnost pomalo i logičke, i običajne prirode, jtetr kada se obraćate nekom, zdrav razum i
pristojnost nameću vam to da ga ne zama rate onim što mu je već poznato.
Što se pak tiče morbidnosti, koju će možda netko, opravdano ili neopravdano, apostrofirati — svu
krivnju energično svaljujem na sumorni ambijent sobe Boleslava Javorovskog, sobe u kojoj zapravo
živimo, kao i na pjesmu »Papirnata djeca« čiji ugođaj ovaj tekst pomalo nastoji imitirati.
Zamjerite li mi umor, pretjeranu sentimentalnost, pesimizam, defetizam, zamjerite li mi bilo što drugo,
neću se više moći obraniti; premalo sam argumenata smislio, premalo ih pripremio ... Radije ću vas
zamoliti da mi oprostite, da se ne ljutite, priznajući pri tom da to ne radim iz dodvornosti^ nego iz
letargije i bezvoljnosti.
No, da budem jasniji, nisam napisao ni roman, ni ispovijed, namjera mi nije bila ni literarna, ni
konfesionalna. Ne, ne radi se o literaturi, nego o očajničkom pokušaju da se obrati nekom »s druge
strane Zida«, radi se, vulgarizirajte ako baš hoćete do kraja, o »spiritističkom prizivu«, koji zapravo nije
namijenjen ni vama ni meni, nego njoj, kako je to, uostalom, u tekstu jasno naznačeno.
111
Jedino što jest literatura, jedino čemu ne odričem tu pomalo perverznu nakanu, nekoliko su posljednjih
odlomaka zadnjeg poglavlja u kojima se opisuju jedan svršetak seanse, jedna snježna noć i jedna
optička varka. Međutim, i tu se dakako radi o reminiscenciji subjektivnog, autobiografskog tipa, samo
što je ona prelomljena kroz sumnjivo svjetlo literarnog oblikovanja, to jest, ako mi dozvoljavate —
falsificiranja! Slično je i s romantičnom gestom podmetanja autentičnih fotografija, samo što se njima
zbog slikovne prirode ne može nadjenuti pridjev »literarnog«.
I na kraju jedna sasvim namjerna digresija, kojoj je povod, kako će se vidjeti, mala, nedužna krađa.
Opsjeda me, naime, rečenica jednog vrsnog talijanskog pisca koji je svoje djelo, u potpunosti satkano
od »prošlosti, drage, slatke, čiste prošlosti«, završio riječima »... neka tim riječima, a ne dru gim, bude
zapečaćeno ono malo čega se srce znalo sjetiti«, opsjeda me samo stoga što bih je, bez ikakvih zlih
namjera, htio parafrazirati i završiti ovu knjigu riječima kojima je prvotni smisao, čini mi se, uvelike
pomaknut. Dakle, neka tim riječima, a ne drugim, bude zapečaćeno ono malo što srce nije moglo
prešutjeti!
ALBUM
IZ MLADOSTI
112
Emanupl Muvrin u punom sjaju svog pjesničkog »imagea«, kojemu je u prijeratnim godinama
posvećivao podosta pažnje. Sliku je za potrebe Kuglijeve edicije, a na Muvrinov zahtjev, načinio u
mjesecu studenom 1939. majstor umjetničke fotografije Lujo Paskvali — trebalo je da bude otisnuta na
koricama Muvnnove zbirke »Zvijezde«.. U posljednji tren slika je izbačena jer bi njezino štampanje,
ako se oni iz »Kuglija« nisu izmotavali, povisilo cijenu izdanja za nekih 20%.
Inače, nakon onog poratnog pjesničkog suicida, kada je stradalo oko dvije kile pjesama, ipak je ostalo
nekoliko zaboravljenih papirića sa stihovima Emanuela Muvrina. Oni koji su ih vidjeli kažu da je njihov
nadrealizam pomalo »aschenreiterovskog tipa«!
I na kraju, pjesnik je nježan i mladalački izgled (vidljiv i na ovoj slici) sačuvao još mnogo godina, samo
što mu je nakon 1948. nekoliko dubokih bora proparalo čelo.
Zrinjevac, 21. veljače 1940. Krešimir Kos u svom novom i elegantnom »chic-odijelu« proizvedenom u
salonu Hermana Šterna. Obukao ga je specijalno za ovu snimku — već pola sata pošto je fotos
načinjen, skinuo ga je i odložio u ormar pun starih krpa i naftalina. Krombi je posuđen od Tomislava
Šafarića, a borsalino od Emanuela Muvrina koji je, čini se, imao glavu jedan broj veću od Kosove.
Prava je šteta što je izrezana ona polovina fotografije u koju se ugurao samovoljno i nepozvano —
Baltazar Pailuo-Šmrkljo, pokvarivši svojom pomalo neandertalskom pojavom Kosov modni šarm kojim
slika upravo iskri.
Importna kič—dopisnica koju je Krešimir Kos negdje prije samog kraja rata namijenio Fridi Štern.
Mislim da bi bilo krajnje nepristojno i potpuno »unfair« da vam otkrijem i poleđinu ove karte kojoj je
vrijeme, nažalost, oduzelo onaj patetično-romantični »štih«, koji je imala kada jć Kos ivrljao po njoj. *
Ipak, ni danas ne znam kako bi jedna obrazovana i profinjena djevojka, koja je gutala Novalisa,
Heinea i Nervala, reagirala na ovaj traljavi ukus (ili neukus!) jednog pomoćnika u trgovini kolonijalnom
robom.
J
Šiško Slade, trgovac kolonijalnom robom i stanodavac iz naše ulice, u svom prijeratnom izdanju
(godina mi nije poznata!). U kuću Šternovih zalazio je sve do proljeća 1941, a navodno ih je i nakon
toga novčano pomagao kako bi mogli redovito davati mito onim ustaškim funkcionarima koji su ih
trebali protežirati. Čini se da se nakon deportacije Šternovih pročulo za tu njegovu »mračnu
kolaboraciju« sa Židovima, ali se Slade ipak uspio na vrijeme vratiti u svoj Zadar, odakle je još 1923.
bio doselio u Zagreb.
Krešimira Kosa dugo je mučila savjest zbog toga što je nakon onih njegovih potkradanja, kojima je
trebalo namaknuti pare za odijelo, Slade otpustio drugog trgovačkog pomoćnika Živorada Tomića--
Žizu, inače posve nedužnog...
Aleksandar Aschenreiter 1924. u dvorištu iznajmljene kućice, negdje u Latinskoj četvrti. To je
obitavalište stanovito vrijeme dijelo s nekoliko emigranata umjetnika koji su u Pariz došli vodeni
različitim motivima i ciljevima. Stanovali su tako s njim kipari S. P. Dailonette (zapravo Talijan imenom
Dalloni) i P. Kowalski sa ženom Lizom, zatim srpski pjesnik Ljubiša K. Ristić, a neko vrijeme i jedan
čudan i zagonetan Aleksandrov sugrađanin, Nikolas Sram. Baš je taj Sram navodno snimio i ovu sliku.
Fotos mi je ustupila pok. udova gospoda Ojdana Aschenreiter rod.Prpić. A na slici, kako ona tvrdi,
njezin sin Aleksandar upravo završava zbirku »Tout va mal«, onu istu koje će jedan primjerak mnogo
godina kasnije pokloniti i našem prijatelju — mladom i perspektivnom« pjesniku Emanuelu Muvrinu.
Koliko se sjećam, svi mi koji smo se na neki način bavili književnošću nismo baš osobito voljeli
Aschenreiterovu poeziju, ali smo u njegovoj pikarskoj sudbini vidjeli pravi arhetipski obrazac
pjesničkog življenja.
i
U periodu od 3. do 9. rujna 1940. Zagrepčani su mogli razgledati savršen zrakoplov tipa »Blenheim«
koji je, kako je pisalo na plakatima, bio »izložen na slobodan razgled građanstvu i ostalima«. Najviše
je fasciniran tom letećom spravom bio Cigan Tošo, što je i bilo posve primjereno njegovu uzrastu.
Inače, na gornjoj slici u prvom planu (donji desni ugao) možete primijetiti Tošinu priliku snimljenu s
leda. Mislim da je to prvi i posljednji put da se mali čistač cipela našao u vidokrugu fotografske
kamere. Jasno, sasvim slučajno, baš kao što mu je i život u velikoj mjeri bio ispunjen slučajnostima!

Ladislav Abramović (drugi slijeva), koji je 1938. prekinuo školovanje i odustao od bilo kakva
sudjelovanja u svim institucionaliziranim djelatnostima te pokvarene države, radio je povremeno u
maloj klesarskoj radnji Leopolda Krovića. Predstavljao se lažnim imenom, govorio je za sebe da je
»Karlo Nagy, klesarski pomoćnik na proputovanju«, baš kao da se eto tako priprema za skori
nesigurni život ilegalca. Radio je jer je trebao novac, ali je svaki tren iskoristio da i na onih nekoliko
Krovićevih radnika prenese dio svojeg ogromnog znanja. Mislim da je to uskoro postala marksistički
najobrazovanija klesarska ekipa u zemlji. Čak je i Mađar Janosz (prvi zdesna) na velikoj pomičnoj
plohi rezača za kamen ili gatera čitao »tu krasna i pametno knjiga komunistički manifes«.

'S

Ova; cr^ež Tomislava Šajarića napravio je 12. veljače (nije navedena godina, ali je potpuno jasno da
se radi o vremenu NDH) kafanski nadrislikar i »horvatski umetnik« Vinko Jerbić, kralj loših portreta,
kiselih gemišta i kroničnog kapavca, koji je za sebe neprekidno tvrdio da bi za bačvu prave graševine
oslikao kompletnu unutrašnjost kaptolske katedrale. Portreti su mu uistinu bili užasni, tako da je,
potucajući se za mirisom vina od gostionice do gostionice, uspijevao portretirati samo one koji su bili
pijaniji od njega. Kako je uspio »uhvatiti« Tomislava Šajarića, koji je prilično dobro poznavao slikarstvo
— nije mi ni danas jasno!
Vinko Jerbić je u prosincu 1944. nestao netragom iz Zagreba, dva dana nakon što je u gostionici
ispričao Tomislavu Šafariću jedan vic u kojem se spominju žute gaće poglavnikove. Neki su bili skloni
tome da ova dva odjelita događaja dovedu u vezu: Jerbićev vic i Jerbićev nestanak.
Cvjetni aranžman izrađen od jeftinih metalnih listića, koji su Šternovi u jesen 1942. dobili za svoj
srebrni pir i koji je Tomislav Šafarić nešto kasnije uspio »zaplieniti« iz njhova opustošenog stana.
Inače, sama proslava, mirna i dostojanstvena, završila je, nakon što su se gosti povukli, jednom nama
čudnom svađom između supružnika sa srebrnim bračnim stažem. Po onom. što smo s druge strane
ulice mogli čuti, činilo se da su se u odnose gospodina i gospode Štern uvukli nemir i nervoza, te da je
Anica Štern rodj. Tomislavić, pritisnuta neprijatnim endehazijskim okolnostima, posve neopravdano,
zamjerala svom mužu njegovo židovsko podrijetlo. Ne znam da li se njihov brak, ako to ne zvuči
ironično, očuvao samo zbog tog djeteta, zbog Fride?
Vjekoslav Čop snimljen 5. travnja 1938. pred vratima komisione radnje »Brudić i sinovi« u nov
okupljenom odijelu čija je prvoklasna kvaliteta samo fotografski privid. Naime, slika je napravljena
veoma pomno, tj. tako da rakurs veoma dobro sakriva veliku zakrpu na koljenu lijeve nogavice, i
duzinu hlača koje sežu jedva do gležnja. Uz to, i lula u Čopovim ustima, samo je rekvizit za snimanje,
jer Vjekoslav Čop nikad u životu nije pušio lulu. Nekoliko dana prije no što je snimljena ova fotografija,
ako me pamćenje ne vara, Čop je pobijedio na srednjoškolskom atletskom turniru svih zagrebačkih
srednjih škola u trkama na 800 i 5000 metara. Sjećam se da mu je prolazno vrijeme na 400 metara
bilo negdje blizu onog koje je obećavalo čak državni seniorski rekord. No, kako se to često događa u
životu, u drugom je krugu posustao!
f"■
'„"
Vjekoslav Čop snimljen 12. studenog 1943. ispred svoje barake točno na dan povratka iz njemačkog
zarobljeništva, neposredno prije početka velike pijanke. Mnogo se toga vezanog uz njegovo izbivanje
nije razjasnilo ni do dana današnjega na primjer to što je ostao tako dugo u zarobljeništvu, premda su
se ostali »krigsgefangeneri« iz Hrvatske vratili već krajem 1941. i početkom 1942. godine. Na naše
radoznale upite nije odgovarao, način jao bi radije neku drugu temu i tako skretao razgovor s onog što
je htio sačuvati kao vlastitu tajnu.
Ova Čopova slika napravljena je koji minut kasnije, a zanimljiva je stoga što ćete, naravno ako je
pažljivije promotrite, na prstu njegove lijeve ruke vidjeti prsten. Vjekoslav Cop, unatoč svog dendiznta,
kicoštva, nikada nije volio nakit. Čak ni sat nije htio nositi. A ipak se iz njemačkog zarobljeništva vratio
s prstenom na ruci, s prstenom na kojem su gotičkim slovima bili ugravirani inicijali »FL«. O porijeklu
prstena nije htio ništa kazati, jednako tako nije odao ni čiji su to inicijali.
Da li se radilo o nekoj ženi ili možda o prijatelju iz dalekog svijeta? Ili je posrijedi bila obična krađa?
V 41
i
0
c
CL
i
t. c
7Va sZz'ci ;e službena dopisnica (Antvvort — Postkarte) koju je ratnom zarobljeniku Vjekoslavu Čopu
poslao Kosov bratić Pepi. Dopisnica je otišla u Lager — Bezeichnung Stalag III B/22, u Sorau N/L,
Arb. Kdo 527, da bi konačno završila u velikoj metalnoj kutiji »Wolfovih keksa« u ko]oj je Vjekoslav
Čop čuvao svoje ratne uspomene.
Sadržaj dopisnice je nevažan, moglo bi se kazati neutralan; trebalo je da tih nekoliko ohrabrujućih
riječi i veoma banalnih i neduhovitih dosjetki podignu moral ratnom zarobljeniku s
Gefangenennummerom 57465.
i
Na ovoj su zlatom uokvirenoj slici autor >ovih stranica i njegov djed po ocu — dr Egon Lavrin. Jasno,
ne sjećam se koje je godine napravljena slika, ali, sudeći po rastu, nije mi moglo biti više od pet, šest
godina. Inače djed Egon bio je pravi despot, sve je konce našeg obiteljskog života držao u rukama, te
je svake večeri izdavao direktive za ono što će svatko od nas uraditi slijedećeg dana. Pravi »capo di
mafia«, jasno, bez kriminalnih sklonosti! Morali smo ga oslovljavati s »vi« i obraćati mu se samo s
»doktor Egone«. I on je nas sve oslovljavao s »vi«, čak i najmlađe! Slušali su ga svi: i pokojna baka, i
pokojni otac, i pokojna majka, i pokojni stric i pokojni brat, dok sam ja upravo strepio pred njim. Ne
znam da li dio mojih strahova i frustracija imam zahvaliti njemu, mojem djedu, koji mi je i na najmanji
neposluh ih čak živost znao kazati: »Nikola, sada ćete klečati jedan sat na kukuruzu, a onda ćete dvije
stotine puta napisati — Ja moram slušati dr Egona!«
Čudno, njegove metode represije nisu nikada uključivali ni povišen ton, ni batinu.
Stradao je 4. siječnja 1929. u saobraćajnom udesu nedaleko od Kranja. Dva dana kasnije, na dan
njegova ukopa diktatura dr Egona, koje smo se konačno riješili, bila je zamijenjena onom »šesto
januarskom«.
SADRŽAJ
1. SEANSA . . .
2. PAPIRNATA DJECA
3. TOUT VA MAL .
4. PAD PARIZA . .
5. BARSKI GARNIZON
6. KLICA ZLA . . V ŽIDOVSKA PLOČICA ,8. SREBRNI PIR . .
9. ČAROBNA JABUKA
10. KLJENUT SRCA .
11. SMRT U RIJECI .
12. GODIŠNJICE SMRTI
13. CRNA VJEŠTINA .
ALBUM IZ MLADOSTI
i
5 11
17
24 34 43 49 58 67 75 83 92 102
113
Goran Tribuson čuješ li nas FRIDO ŠTERN
88&J1
Goran Tribuson (rođ. 1948) pripada mlađoj generaciji hrvatskih prozaika, koja u literaturu ulazi
početkom sedamdesetih godina. Do sada je objelodanio tri knjige pripovijedaka i jedan roman.
Zastupljen je u nekoliko antologija i više puta nagrađivan. Živi i radi u Zagrebu. Knjiga koja se nalazi
pred vama, uz romane »Snijeg u Hei-delbergu« i »Ruski rulet«, sastavni je dio trilogije kojoj je autor
dao naziv »Aschenreiterov trokut«.
»Čuješ li nas, Frido Štern?«, ljubavni roman čija se radnja odvija u Zagrebu za vrijeme proteklog rata i
u prvim poratnim godinama, pokušava slijediti nekoliko različitih životnih puteva i sudbina, koje se
sijeku u zajedničkoj točci rasapa vlastitih ideala i htijenja.
BESTSELER
Te iste godine pokušao je posljednji put srediti ona brda ratnih stihova. Radio je do kasno u noć,
nervirao se, znojio, grickao olovku... Mnogo smo ga puta vidjeli kroz nečisto staklo kioska kako na
radnom mjestu sređuje svoju, kako je govorio, pjesničku zaostavstinu. Da, Frido Štern, govorio je o
svojoj književnoj produkciji kao o zaostav-štini, po čemu se može zaključiti da se u tim danima već
smatrao »pjesničkim pokojnikom«. Onda je neke nedjeljne večeri, u proljeće 1950. učinio jedan
dostojanstven i silno patetičan gest. Ležernim pokretom ruke bacio je u kamin cijelu svoju ratnu.
produkciju, sve u svemu oko dvije kile stihova... Mislim da je bio svjestan tužne činjenice da mu te
stihove, popravi li ih i dotjera ne znam kako, neće nitko štampati samo zbog tog političkog neopreznog
koraka u stranu.