Marija Posavec

09.06.2020.
maria.posavec@gmail.com

Stručni esej na temu članaka „ The Effects of Music Therapy on Stuttering“ i

„Practitioners’Perceptions of Yoga within Speech-Language Pathology”

Mucanje je poremećaj tečnosti govora i karakterizira ga visoka učestalost i trajanje zastoja u

govoru, a zastoji se javljaju u obliku ponavljanja glasova, slogova ili jednosložnih riječi,
produljivanja glasova te zastoja zračne struje. Mucanje se kroz povijest pokušavalo tretirati
raznim metodama, manje ili više uspješnima. Danas postoje kategorije, to jest podjela mucanja na
fiziološko, primarno, sekundarno i akutno ili abruptno mucanje ( I. Škarić, 1988.). Prve dvije
skupine vrlo rijetko se pretvore se u pravo mucanje pa bismo mogli reći da su one normalna
pojava kod male djece. Veći problem predstavljaju sekundarno i akutno mucanje koje
obilježavaju život osoba koje mucaju. Mucanje se najčešće javlja na glasovima kao što su: p, t, k,
b, d, g, može se javiti i na glasovima: c, č, ć, dž, zatim m, n, nj, pa f, v, s, z, š, ž, r. Mucanje na
samoglasnicima je rijetka pojava, a javlja se više kod fiziološkog mucanja. Osoba koja muca ima
problema sa „prevladavanjem“ izgovora nekog glasa i to rezultira zaustavljanjem na istome i
njegovo ponavljanje. Osoba se u tom trenutku, naravno, ne osjeća niti malo ugodno jer je govor
ono najintimnije što nas predstavlja, a nemogućnost „čistog“ govorenja stvara u nama osjećaj
nelagode i povlačenja u sebe.
Mucanje se manifestira u povećanoj napetosti pojedinog ili više dijelova artikulatora koji se u
literaturama nazivaju grčevima. Međutim, grčevi u artikulatorima nisu jednini problem kod osoba
koje mucaju. One se bore s još mnogo popratnih poteškoća sve u svrhu savladavanja mucanja.
Tako je česta pojava oklijevanje u govoru koje se javlja s predosjećajem grča, prije početka
govora ili tokom govora, a očituje se u crvenjenju, znojenju, ispuštanju neutralnog glasnika šva i
itd. Kod osoba s mucanjem česta pojava su zastoji i pauze u govoru koje se pojave neočekivano.
Ako se u tom trenutku djetetu ili odrasloj osobi stavi ruka na prsni koš, osjetit ćemo grčenje i
stezanje mišića u tom predjelu ( I. Škarić 1988). Sama ta fiziološka promjena, bolje rečeno
teškoća kroz koju ta osoba prolazi, itekako utječe i na psihičko stanje osobe.
Tikovi su sljedeća popratna okolnost koji se pojavljuje kod djece/osoba koje mucaju. Tikovi se
očituju u automatiziranim kretnjama očnih kapaka, usana, glave, ramena i drugih dijelova tijela, a
najčešće se javljaju za vrijeme trajanja mucanja, točnije grča. Tim tikovima osoba si olakšava
mucanje, to jest želi skrenuti pozornost sa mucanja naglim pokretima koji nisu baš lijep vizualni
prizor za sugovornika. U rehabilitaciji se osim na mucanju treba raditi i na uklanjaju tikova što je
vrlo težak zadatak pa je često potrebna i psihoterapija. Iz svega rečenoga možemo vidjeti da
govorni poremećaj mucanje za sobom donosi i mnoge druge poteškoće koje stvaraju nelagodnost
i rezultiraju povlačenjem osobe koja muca iz društva.
Ovaj esej bit će usmjeren na analizu dva članka koji govore o različitim pristupima u
rehabilitaciji mucanja, ali zajedno tvore jedan cjeloviti pristup koji bi zasigurno davao jako dobre
rezultate.
Prvi članak bavi se temom glazbe u terapiji mucanja. Glazba je od davnina sastavni dio naše
kulture i u prošlosti je bila vrlo cjenjena, a i dan danas mnogi posežu za njom kada se žele
opustiti, odmoriti i jednostavno uživati. Istraživanje iz članka koje se bavi utjecajem glazbe u
svrhu terapije mucanja provedeno je na jednoj osobi. Osoba je morala izabrati najdražu glazbu,
glazbu koja ju opušta te je ista bila puštena tokom terapije na kojoj je ispitanik govorio i čitao
različite tekstove. Hipoteza istraživanja je bile da će osoba manje mucati dok joj se pušta
najdraža glazba neposredno prije terapije i tijekom terapije. U zaključku je pokazan pozitivan
učinak slušanja glazbe u svrhu terapije mucanja.
Na početku ovog eseja govori se o nekim općim karakteristikama mucanja i kako one utječu na
osobu koja muca. Iz svih tih karakteristika možemo zaključiti da osoba koja muca prolazi kroz
jako teška stanja kako zbog samih teškoća produkcije govora, tako i nelagode koja utječe na
psihičko stanje te osobe. U jednom intervjuu ( Bliski susreti jezične vrste ) N. Biliškov,
znanstvenik koji je savladao mucanje, kaže kako se osjećao u društvu kada bi govorio.“ Osoba
koja muca ima strah od mucanja i taj strah još više raste u društvu. Osoba koja muca kada govori
ima u glavi već riječ za koju zna da će na njoj mucati, dok se približava toj riječi tenzije i
napetost rastu i osoba ili nastoji preskočiti tu riječ, ali u tom slučaju se gubi smisao sintakse, ili
traži zamjenu za nju, a najčešće ostane na toj već zamišljenoj riječi i dolazi do mucanja“. Iz samo
ovog opisa možemo vidjeti koliko je teško i kakvi se samo procesi događaju unutar osobe koja
muca. S mucanjem dolazi do grčenja muskulature, kako govorne tako i one cijeloga tijela ili
dolazi do različitih popratnih tikova. Napetost cijeloga tijela i stres koji osoba proživljava dovodi
do porasta lučenja adrenokortikotropnog hormona iz hipofize, nakon čeka se za nekoliko minuta
znatno povisi lučenje kortizola iz kore nadbubrežne žlijezde. Naravno, povišena razina kortizola
donosi dodatne zdravstvene probleme. S druge strane, glazba potiče lučenje hormona dopamina
koji se nerijetko naziva i hormonom sreće. Kada smo sretni naše tijelo je opušteno, nismo pod
stresom, naša muskulatura nije kontrahirana i općenito naš mozak nije usredotočen na neke naše
mane. Upravo s ovom činjenicom dolazimo do toga zašto bi se glazba trebala koristiti u terapiji
mucanja i zašto bi ona potencijalno imala pozitivan učinak na suzbijanje mucanja. Slušajući
glazbu mi se opuštamo, opušta se naše tijelo. Glazba je često asocijacija na neka lijepa događanja
i misli su nam usmjerene na neke lijepe stvari. U terapiji mucanja upravo se glazba koristi da se
osoba opusti, da njezine misli nisu usredotočene na njezin nedostatak i da osoba nije
usredotočena na riječi na kojima će potencijalno mucati. Glazbom nesvjesno djelujemo na mozak
tako da ga opuštamo ili mu mičemo fokus sa govora. Osoba se nesvjesno opušta kada u terapiji
mora na primjer čitati i manje muca jer je opuštena. Slušanje glazbe može dovesti do bolje
koncentracije i organizacije. Glazba zbog svog opuštajućeg efekta može pomoći u smanjenju
socijalne anksioznosti i tjeskobe koje su česta pojava kod mucanja.
U terapiji mucanja glazbom spominje se jedna metoda, a to je „Music Medica“ koja se temelji na
transmisiji glazbe putem slušalica te na recepciji vibracija kroz dvije vibracijske sonde koje su
postavljene na različitim dijelovima tijela. Prema načelima vibroakustike pojačane su reakcije
mozga u pozitivnom smislu. Ova metoda djeluje na stimuliranje govora i smanjuje tjeskobu i
stres (Schiftan i Stadnicki, 2006 prema Škrbina, 2013).
Na temelju dosad rečenog smatram da provedeno istraživanje u članku vrijedno daljnjeg
ispitivanja i da uistinu glazba može pomoći u terapiji mucanja. Glazba i vibracije koriste se u
verbotonalnoj metodi gdje djeca oštećenog sluha osjećaju vibracije i niske frekvencije koje su im
očuvane i verbotonalnom metodom možemo stvarno jako puno pomoći u rehabilitaciji slušanja i
govora pa tako smatram da i glazba može jako puno pomoći i kod mucanja. Kao što je i ranije
spomenuto, djeca koja mucaju imaju kontrahiranu muskulaturu, a strah od govora u društvu
donosi im dodatne tenzije koje povećavaju mogućnost mucanja, posljedično tome djeca se
povlače u sebe, izbjegavaju govor i isključuju se iz društva. Ranije je spomenuto da djeca koja
mucaju često imaju i tikove jer im oni „pomažu“ da maknu fokus sa mucanja. U ovom
istraživanju je upravo to bio cilj - prikazati kako glazba ima mogućnost micanja fokusa sa
mucanja i opustiti osobu tako da ona manje muca. Sve prednosti glazbe koje su spomenute još
bih htjela potkrijepiti i uputama za roditelje djece koja mucaju, a to su: djetetu treba osigurati mir,
dijete treba što manje uzbuđenja bilo pozitivnih bilo negativnih. Djetetu treba čitati i truditi se
čitati lagane i vesele priča, smirenim i laganim tempom i omogućiti da što više sluša ugodan i
smiren govor. Treba upozoriti okolinu da ne upozoravaju dijete na njegov nedostatak i nikako mu
ne „pomagati“ tako da želimo završiti riječ na koju ono muca ( prema I.Škarić 1988 ).
Drugi članak istražuje učinke yoge u rehabilitaciji govora u koje ulazi i mucanje. Yoga potječe iz
Indije, dio je kulture i svakodnevno se prakticira. U zadnjih par godina je u zapadnim zemljama
dostigla veliku popularnost i sve više i više se prakticira među mladim ljudima, a postoje i neki
pokušaji izvođenja yoge i u osnovnim školama pa čak i vrtićima. U nekoliko istraživanja koja
nisu vezana za govor specifično, izdvojeni su pozitivni učinci yoge na koncentraciju djece u
školi, djeca su bila smirenija i imali su više razumijevanja prema svojim vršnjacima nakon
prakticiranja yoge.
Yoga uključuje asane ( pozicije ), meditaciju i pranayame ( tehnike disanja). Prakticiranje yoge
djeluje na autonomni živčani sustav. Govorna muskulatura građena je od glatkih mišićnih
vlakana koje inervira autonomni živčani sustav i ne možemo ih svjesno nadzirati. Budući da yoga
djeluje na autonomni živčani sustav djeluje i na mišiće koje su pod njegovom kontrolom. Yoga
sadrži pranayame koje su usmjerene na različite tehnike disanja. Svi znamo da je disanje jako
važna stavka u govoru i da nam može puno pomoći, ali i odmoći ako je krivo. Pojedini govorni
poremećaji popraćeni su i teškoćama u disanju. Na primjer, teži oblici mucanja gotovo uvijek
povlače za sobom poremećaje govornog disanja. To govorno disanje se najčešće izražava u
laganom zadržavanju disanja, dugotrajnom zadržavanju, plitkom i ubrzanom disanju, naglom
ispuštanju zračne struje prije početka govora i govora na rezerviranom zraku, govorom kroz
udisaj i slično ( prema I. Škarić 1988. ). Osobe koje mucaju obično se žale da im nedostaje zraka
kada govore, a zapravo je riječ o lošoj ekonomici zračne struje. Yoga kod takvih poremećaja
uistinu pomaže jer se osobe koncentriraju na sam čin disanja. Uče kako disati duboko i pravilno i
kako iskoristiti cijeli kapacitet pluća. Postoje i vježbe disanja koje su usmjerene samo na jednu
hemisferu. Udahom kroz lijevu nosnicu, aktivira se desna hemisfere i vrijedi obrnuto. Kako to
pomaže kod govornih poremećaja, točnije kod mucanja?
Samo saznanje o kontroliranju disanja, pomaže osobama koje mucaju da disanjem smanje svoje
tenzije i napetost i da dišu tako da se smire i opuste, time mogu utjecati na muskulaturu i
osloboditi se grča koji se pojavljuje prilikom mucanja. Samim time što se koncentriraju na
disanje, miču fokus sa mucanja i ono se smanjuje ili ne pojavljuje. Svaki dobar govornik zna da
pravilnim disanjem možemo utjecati na tremu i na to da ne dođe do drhtanja glasa prilikom
govora. Upravo tako i osobe koje mucaju mogu iskoristiti tehnike disanja kao terapiju za
suzbijanje mucanja. U istraživanju u članku govori se o tome da pojedine poze pridonose
tečnijem govoru. Yoga utječe na autonomni živčani sustav pozitivno, smiruje nas i djeluje na
smanjenje tenzije mišića (Khoshaba 2013), a to je posebno važno kod osoba koje mucaju. Ako
osobe uspiju barem malo smanjiti ili djelovati na opuštanje mišića u kombinaciji sa disanjem, već
su na pola puta u sprječavanju mucanja.
Yoga također uključuje pokrete i pozicije koje se izvode sa visokim stupnjem koncentracije,
precizno i lagano. Izvodeći takvu vrstu pokreta utječemo i na naš govorni aparat. To možemo
prenijeti i naš govor kako bi i on bio precizniji. I na samom kraju, u nekim vrstama yoge postoji i
pjevanje na početku izvođenja vježbi što uključuje mrmljanje i ponavljanje instruktorove
intonacije. Smatram da je to jako dobra vježba za osobe koje mucaju. Ponavljanje intonacije i
mrmljanje može se kasnije pretočiti u vježbe izgovora, a poznato je da osobe koje mucaju ne
mucaju kada pjevaju. Ovaj skup vježbi odličan je set koji se može izvoditi kako bi se ujedno
ojačala, ali i opustila muskulatura kako govorna, tako i cijeloga tijela, kako bi se sva pažnja
pridala pravilnom disanju koje je podloga dobrom govoru, a pokreti kako bi smanjili tikove i
naravno podupirali govor jer gesta prati govor.

Da sažmem, osvrt na ova dva članka imao je za cilj pokazati da je čovjek cjelovito biće i da u
rehabilitaciji govora ne smijemo zanemariti cjelinu i usredotočiti se samo na jedan dio – govorni
poremećaj, premda je on predmet rehabilitacije. Načela verbotonalne metode uključuju čovjeka
kao cjelinu i prema tome se rehabilitacija i usmjeruje. Uzimaju se u obzir i čovjekovi hobiji i sve
što bi moglo pozitivno pridonijeti rehabilitaciji i čovjekovom napretku. Glazba kao što sam
spomenula oduvijek je dio nas, oduvijek za njom posežemo kada se želimo opustiti i kada želimo
„smiriti“ svoje misli i ne misliti na ništa – upravo je to ključ u terapiji mucanja glazbom. Glazba
miče fokus sa mucanja, opušta osobu koja muca i sprječava grčenje. Ako je glazba izabrana od
strane osobe koja muca to znači da ju je ta osoba izabrala po nekim svojim pozitivnim i dragim
sjećanjima pa tako i djeluje na njezin autonomni živčani sustav, „vraća“ ili stavlja osobu u one
trenutke u kojima se ona osjeća dobro i sigurno i time smanjuje mogućnost mucanja jer se osoba
nalazi u svom sigurnom okruženju ( na početku je spomenuto da se strah od mucanja povećava u
društvu i da dolazi do povećanja mucanja). Glazbi pridružena, u ovom slučaju yoga, čini jedan
cjeloviti pristup jer je pridodan pokret, a i govor/ pjevušenje. Yoga uključuje lagane, precizne i
kontrolirane pokrete koje pomažu kasnije i u govoru. Disanje je jako važan element u yogi i na
njemu je u biti sav fokus. Stavljanjem fokusa na disanje, osim što osoba koja muca teži
pravilnom disanju, ona miče fokus sa mucanja i svom govoru pruža „čvrstu“ potporu koja onda
pomaže da ne dolazi do plitkog disanja i da se osoba koja muca ne osjeća kao da ostaje bez daha.
Pjevušenje i ponavljanje intonacije za instruktorom yoge pomaže svima, ali najviše ljudima koje
mucaju jer se u tim situacijama mucanje ne pojavljuje, a kako je ranije spomenuto utječe
pozitivno na autonomni živčani sustav koji posljedično djeluje na opuštanje govorne muskulature
i općenito na cijelo psihičko i fizičko stanje osobe koja muca.
Ova dva pristupa su relativno nova i malo ispitana u svrhu terapije mucanja, ali njihovi pozitivni
učinci su vrlo logični i pokazani su u vrlo kratkom roku - nažalost na malom broju ljudi. Budući
da je yoga poprimila veliku popularnost u zapadnom svijetu, smatram da bi bila vrlo korisna u
rehabilitaciji govornih poremećaja. Skupine koje prakticiraju yogu uvijek su pristupačne i
pozitivno nastrojene prema novim članovima što je od velike važnosti za ljude koji se bore s
mucanjem. Ukoliko te osobe u prvom kontaktu shvate da su dobrodošle, da ih nitko ne izdvaja
zbog njihovog nedostatka, prihvatit će i ostale tehnike koje će im biti od pomoći. Uključivanje
glazbe u takvu vrstu terapije napravit će jednu cjelovitu rehabilitaciju koja će zasigurno imati
pozitivne učinke u smanjenju mucanja ili u najboljem slučaju u njegovom potpunom otklanjanju.