BRIAN HERBERT

KEVIN J. ANDERSON

D I N A
BUTLERIJANSKI
DžIHAD
PRVI DIO TRILOGIJE
LEGENDE DINE

Naslov originala
Brian Herbert and Kevin J. Anderson
„The Butlerian Jihad“
Copyright © 2002 by Herbert Properties LLC

Prevela
Jasna Štefić

IZVORI
2003
 PROLOG

2
Princeza Irulan piše:

SVAKI PRAVI STUDENT mora shvatiti da povijest

nema početak. Bez obzira na to gdje priča počinje, uvijek
postoje prethodni junaci i prethodne tragedije.
Da bi se shvatio Muad’Dib ili džihad koji se trenutno
vodi, a koji je uslijedio poslije zbacivanja moga oca cara
Shaddama IV, potrebno je razumjeti protiv čega se mi
borimo. Razlog potražite u našoj prošlosti od prije deset
tisuća godina, deset tisućljeća prije rođenja Paula Atreida.
U tom vremenu nailazimo na tragove osnivanja
Carstva, kada se jedan car izdigao iz pepela Bitke za Corrin
da ujedini jadne ostatke čovječanstva. Prekopavat ćemo po
pradavnim zapisima, mitovima Dine, po vremenu Velike
Pobune, poznatije kao Butlerijanski džihad.
Užasni rat protiv misaonih strojeva označio je
nastanak našeg političko-trgovačkog svemira. Počujte sada
priču o slobodnim ljudskim bićima koja su se pobunila
protiv prevlasti robota, kompjutora i cymeha. Obratite
pažnju na uzroke velike izdaje koja je od Kuće Atreida i
Kuće Harkonnena napravila smrtne neprijatelje, na
žestoku svađu koja se nastavila do današnjih dana. Otkrijte
korijene Sestrinstva Bene Gesserit, Svemirskog Esnafa i
njihovih Navigatora, Majstora Mačevanja s Ginaza, Škole
za Suk liječnike, Mentata. Budite svjedoci života
ugnjetavanih Zensuniji lutalica koji su pobjegli na
pustinjski svijet Arrakis, gdje su postali naši najbolji borci,
Slobodnjaci.

1
 Ti događaji su doveli do rođenja Muad’Diba i života
kakav je vodio.

s
Mnogo prije Muad’Diba, u posljednjim danima Starog
Carstva, čovječanstvo je izgubilo polet. Zemaljska
civilizacija proširila se preko zvijezda, ali je sve više
stagnirala. Ostavši bez ambicija, većina ljudi dopustila je
učinkovitim strojevima da umjesto njih obavljaju
svakodnevne poslove. Ljudska bića postupno su prestala
razmišljati, sanjati... prestala su zapravo živjeti.
A onda je došao čovjek iz udaljenog sustava Thalim,
vizionar koji je uzeo ime Tlaloc, po pradavnom bogu kiše.
Obratio se beživotnim gomilama pokušavajući probuditi
njihov ljudski duh, ali bez ikakvog učinka. Međutim,
nekolicina neprilagođenih čula je Tlalocovu poruku.
Ovi novi mislioci tajno su se sastajali i razgovarali o
tome na koji način bi promijenili Carstvo samo ako bi im
pošlo za rukom da zbace glupave vladare. Odbacili su
imena koja su dobili rođenjem i uzeli pseudonime koji su
asocirali na velike bogove i junake. Najistaknutiji među
njima bili su general Agamemnon i njegova ljubavnica
Junona, genij za taktiku. Njih dvoje su unajmili stručnjaka
za programiranje Barbarosu, koji je smislio shemu kako da
preobrati sveprisutne poslušne strojeve u neustrašive
agresore tako što je njihovim UI mozgovima dao izvjesne
ljudske osobine, uključujući tu i želju za porobljavanjem.
Poslije toga se još nekolicina ljudskih bića pridružila
ambicioznim pobunjenicima. Sve u svemu, dvadeset
vrhunskih umova sačinjavalo je jezgru revolucionarnog
pokreta koji je preuzeo Staro Carstvo.
Budući da su se osjećali kao pobjednici, nazvali su sebe
Titani, po pradavnim grčkim bogovima. Predvođena
vizionarom Tlalocom, dotična dvadesetorica je između sebe
podijelila upravu nad planetima i narodima, namećući

2
svoje proglase preko Barbarosinih agresivnih misaonih
strojeva. Osvojili su najveći dio poznate galaktike.
Pojedine skupine otpora ujedinile su svoje snage na
obodu Starog Carstva. Osnovale su vlastitu konfederaciju
— Ligu Plemića — i stupile u borbu protiv dvadesetorice
Titana. Sačuvale su svoju slobodu čak i poslije
mnogobrojnih bitaka. Uspjeli su zaustaviti plimu Titana i
potisnuti ih natrag.
Tlaloc se zakleo da će jednoga dana savladati te
autsajdere, ali vođa vizionar nije bio ni cijelo desetljeće na
vlasti. Nastradao je pod tragičnim okolnostima. General
Agamemnon zauzeo je Tlalocovo mjesto, ali ga je smrt
prijatelja i mentora cijelo vrijeme gorko podsjećala da su i
Titani smrtni.
Želeći vladati stoljećima, Agamemnon i njegova
ljubavnica Juno odlučiše krenuti opasnim putem. Dopustili
su da im kirurškim putem uklone mozgove i da ih
implantiraju u spremnike za održavanje koji su se mogli
ugraditi u raznolika mehanička tijela. Jedan po jedan —
čim su i ostale Titane počele mučiti poodmakle godine i čim
su postali ranjivi — i svi ostali su se preobratili u „cymehe“,
kiborge s ljudskim mozgovima.
Vrijeme Titana potrajalo je jedno stoljeće. Cymehi su
zavladali svojim mnogobrojnim planetima koristeći sve
složenije kompjutore i robote za održavanje reda. Ali jednog
sudbonosnog dana, Titan Xe-rxes, veliki hedonist, u želji da
ima što više vremena za uživanje, omogućio je preveliki
pristup svojoj sveprisutnoj mreži umjetne inteligencije –
UI.
Osjećajna kompjutorska mreža preuzela je nadzor nad
cijelim planetom, a ubrzo zatim njenim primjerom krenule
su i ostale. Slom se širio poput zaraze s jednog svijeta na
drugi, i kompjutorski „sveum“ sve više je dobivao na snazi
i dosegu. Sam sebe nazvao je Omnius. Inteligentna i
prilagodljiva mreža osvojila je sve planete koje su
kontrolirali Titani, prije nego što su cymehi uopće stigli
jedni druge upozoriti na opasnost.
3
 Omnius se zatim bacio na posao uspostave reda na svoj
visoko učinkovit način, držeći ponižene cymehe u šaci.
Nekadašnji gospodari čitavog carstva, Agamemnom i
njegovi sudrugovi, postali su nevoljne sluge sveuma koji se
proširio u svaki kutak carstva.
U vrijeme Butlerijanskog džihada, Omnius i njegovi
misaoni strojevi već su tisuću godina držali
„Sinkronizirane svjetove“ u čeličnom stisku.
Ipak, na obodima su se zadržale skupine slobodnih
ljudskih bića, koje su se držale zajedno radi zaštite i
predstavljale trn u oku misaonih strojeva. Uvijek kada bi
došlo do napada, Liga Plemića bi se uspješno obranila.
No strojevi su stalno razvijali nove planove.

4
 1.

2
Kada su ljudi stvorili računalo sa sposobnošću
sakupljanja podataka i učenja iz njih, potpisali su
smrtnu presudu čovječanstvu.

SESTRA BECCA FINITA

SALUSA SECUNDUS visjela je poput privjeska od dragog

kamena u pustinji svemira. Predstavljala je oazu resursa i
plodnih polja, a optički senzori su je doživljavali kao spokojan i
prihvatljiv planet. Na nesreću, zagađivala su je divlja ljudska
bića.
Flota robota približila se glavnom svijetu Lige Plemića.
Ratni brodovi načičkani oružjem bili su na svoj način lijepi, sa
svojim metaliziranim reflektirajućim oklopima i ukrasima od
antena i senzora. Motori na stražnjem dijelu bljuvali su čistu
vatru, tjerajući brodove da postižu ubrzanja koja bi smoždila
obične biološke putnike. Misaonim strojevima nisu bili
potrebni ni sustav za održavanje života niti bilo kakva
udobnost. Trenutno su bili usredotočeni na uništavanje
ostataka stoljeće starog otpora ljudi na divljim vanjskim
rubovima Sinkroniziranih svjetova.
Cymeh general Agamemnon predvodio je napad iz svoje
letjelice oblika piramide. Strojevi koje logički misle nisu marili
ni za slavu ni za osvetu. Međutim, Agamemnonu je, nema
sumnje, bilo stalo do tih stvari.
Njegov ljudski mozak, potpuno budan unutar spremnika za
održavanje, pratio je odvijanje planova.

5
 Ispred njega nalazila se glavna flota koja se sastojala od
robotskih ratnih brodova. Oni su upravo uletjeli u sustav
zagađen ljudima, savladavši posade iznenađenih stražarskih
letjelica obrušivši se na njih iz svemira poput lavine. Patrolni
brodovi ljudi otvorili su vatru, branitelji su krenuli ususret
nadolazećoj sili svijeta strojeva. Pet stražarskih letjelica Lige
pripucalo je istovremeno, ali većina njihovih projektila bila je
previše spora da bi pogodila flotu koja je nadirala preko granice.
Šačica robotskih letjelica bila je oštećena ili uništena pukom
srećom, i isto toliki broj brodova s ljudskom posadom ispario je
u eksploziji propraćenoj bljeskom — ne zato što su predstavljali
prijetnju već zato što su se našli na putu.
Samo je nekolicina udaljenih izviđača uspjela uputiti
upozorenje ranjivoj Salusi Secundus. Robotski borbeni brodovi
pretvorili su u paru razvučeni unutrašnji rub ljudske obrane, a
da nisu ni usporili na putu prema svom pravom cilju. Flota
misaonih strojeva, koja se tresla pri tom užasnom ubrzanju,
stići će do glavnog svijeta odmah poslije signala upozorenja.
Ljudi neće imati dovoljno vremena za pripreme.
Robotska flota bila je deset puta veća i jača od bilo koje sile
koju je Omnius ikada poslao protiv Lige Plemića. Ljudska bića
postala su samozadovoljna, jer se tijekom prethodnog stoljeća
neugodnog hladnog rata nisu susrela s tako jakim napadom
robota. Strojevi su mogli dugo čekati i sada će Agamemnon i
njegovi preživjeli Titani konačno dobiti svoju prigodu.
Gomila sićušnih robotskih sondi uhoda otkrila je da je Liga
nedavno postavila obrambeni sustav protiv misaonih strojeva
utemeljenih na gel-sklopovima, koji bi trebao biti nepobjediv.
Ogromna robotska flota ostat će pričekati na sigurnom
razmaku dok će Agamemnon i prethodnica sastavljena od
cymeha nastaviti dalje. Možda će ovo otvaranje vrata za njih biti
samoubilački zadatak.
Agamemnon je uživao u iščekivanju. Nesretni biologici
sigurno su već uključili alarme i pripremaju se za obranu...
skrivaju se u strahu. Putem elektrofluida koji je održavao u
životu njegov mozak bez tijela, uputio je naredbu svojim cymeh
udarnim trupama. „Uništimo srce ljudskog otpora. Juriš!“
6
 Tisuću paklenih godina, Agamemnon i njegovi Titani bili su
primorani služiti kompjutorskom sveumu, Omniusu. Gušeći se
u svojim okovima, ambiciozni, ali poraženi cymehi sada su svoj
bijes usmjerili protiv Lige Plemića. Davno potlačeni general
nadao se da će svanuti dan kada će se okrenuti protiv Omniusa
osobno, ali do sada mu se za to nije ukazala prigoda.
Liga je podigla nove štitnike za skrembliranje oko Saluse
Secundus. Ta polja uništit će osjetljive tekrisel-sklopove
umjetne inteligencije, ali neće utjecati na ljudske umove. Iako
su imali mehaničke sustave i robotska tijela koja su mogla biti
zamijenjena, cymehi su i dalje imali ljudske mozgove.
Zato su mogli nesmetano proći kroz obrambene štitnike.
Salusa Secundus ispunila je Agamemnonovo vidno polje
poput cilja u vidnom polju snajpera. General je obraćao veliku
pažnju na pojedinosti dok je proučavao taktičke projekcije,
služeći se vojnim vještinama koje je razvio tijekom stoljeća, kao
i intuitivnim shvaćanjem umjetnosti porobljavanja.
Zahvaljujući njegovim sposobnostima, šačica pobunjenika je
jednom davno uspjela zauzeti carstvo... i zadržati ga dok se nije
pojavio Omnius.
Prije nego što su bili upućeni na ovaj važni zadatak,
kompjutorski sveum je radio na simulacijama, jer je pokušao
napraviti plan za svaku nepredvidivu okolnost. Agamemnom je,
međutim, znao da nema svrhe praviti previše precizne planove
kada su u pitanju bila samovoljna ljudska bića.
Dok je sada ogromna robotska ratna flota okupirala svu
pažnju očekivane orbitalne obrane Lige i njenih brodova s
oboda, Agamem-nonov um posegnuo je izvan svog spremnika
spojenog sa senzorima, tako da je imao dojam da mu je brod
predvodnik u kome se nalazio zapravo produžetak davno
izgubljenog ljudskog tijela. Oružje koje je ulazilo u njegov
sastav bilo je dio njega samog.
Gledao je tisućama očiju, a zahvaljujući snažnim motorima
imao je dojam da ponovo ima mišićave noge i da može trčati
poput vjetra.

7
 „Pripremite se za napad na tlu. Čim naši brodovi za
iskrcavanje prodru kroz obranu Saluse, moramo udariti brzo i
svim raspoloživim snagama.“ Sjetivši se da će stražar-oči
snimiti svaki trenutak bitke kako bi je sveum mogao pažljivo
proučiti nakon povratka flote, dodao je: „Sterilizirat ćemo ovaj
zagađeni planet u slavu Omniusa!“ Agamemnon je usporio
spuštanje, što i ostali učiniše. „Xerxese, preuzmi vodstvo.
Pošalji svoje neo-cymehe da na sebe preuzmu vatru i zbriši
obranu.“
Xerxes je kao i uvijek oklijevao i počeo se žaliti. „Hoću li
imati tvoju punu podršku dok budem ulazio? Ovo je najopasniji
dio...“
Agamemnon ga je prekinuo. „Budi zahvalan na ukazanoj
prigodi da se dokažeš. Polazi! Svaka sekunda tvog kolebanja ide
u korist hrethgirima.“ Tim su izrazom punim prezira
inteligentni strojevi i njihovi cymeh-sluge nazivali ljudski
šljam.
Preko komveze zapucketao je još jedan glas: glas robota
operatora robotske flote koja se borila protiv ljudskih snaga na
stazi oko Saluse. „Čekamo na vaš znak, generale Agamemnone.
Otpor ljudi se pojačava.“
„Krenuli smo“, odgovorio je Agamemnon. „Xerxese, izvrši
moju naredbu!“
Xerxes, koji bi na kraju uvijek poslušao, proguta komentar
i pozva trojicu neo-cymeha, strojeva s ljudskim umovima
kasnije generacije. Kvartet piramidnih brodova isključio je
svoje pomoćne sustave i njihovi oklopljeni brodovi za
iskrcavanje bez navođenja ispadoše u atmosferu. Tijekom
nekoliko opasnih trenutaka bit će laki ciljevi za protuzračnu i
proturaketnu obranu koja bi mogla oboriti neke od njih.
Međutim, gusti materijal štitnika brodova za iskrcavanje
obranit će ih od bombardiranja i sačuvat će ih čak i pri snažnom
udaru o tlo na rubu glavnog grada Zimije gdje su bile smještene
glavne kule s generatorima za održavanje energetskog štitnika.
Do sada je Liga Plemića uspjela sačuvati slobodoumno
čovječanstvo od organizirane Omniusove učinkovitosti,
međutim, ti divlji biologici nisu imali uspješnu vladu i često se
8
nisu mogli dogovoriti pri donošenju najvažnijih odluka. Čim
Salusa Secundus bude smlavljena, nestabilni savez će se u
panici raspasti i otpor će biti skršen.
Agamemnonovi cymehi su prvo morali isključiti štitnik za
skrembliranje kako bi Salusa ostala bez obrane. Kada počne
drhtati od straha, bit će spremna da joj glavna robotska flota
zada pogubni udarac. Zgazit će je, kao što bi ogromna
mehanička čizma zgazila insekta.
Vođa cymeha doveo je svoj brod za iskrcavanje na položaj,
spreman povesti drugi val s ostalim dijelom uništavajuće flote.
Agamemnon isključi sve kompjutorizirane sustave i počne se
spuštati za Xerxesom. Um mu je lebdio u limbu unutar
spremnika za održavanje. Slijep i gluh, general nije osjetio ni
toplinu niti žestoke vibracije dok je njegova oklopljena letjelica
tutnjila prema planetu koji ništa nije sumnjao.

9
 2.

2
Inteligentni stroj je zao div, pobjegao iz boce.

BARBAROSSA,
Anatomija pobune

KAD JE MREŽA SALUSINIH SENZORA otkrila dolazak

ratne flote robota, Xavier Harkonnen je odmah stupio u akciju.
Misaoni strojevi ponovo su namjeravali staviti na probu obranu
slobodnog čovječanstva.
Trenutno je imao čin tercera u salusanskoj policiji —
mjesnoj, autonomnoj grani sveukupne armade Lige — Xavier se
nije ni rodio u vrijeme kada su se vodili posljednji pravi ratovi
protiv Svjetova Lige. Posljednja velika bitka odigrala se ima
tome skoro stotinu godina. Agresivni strojevi su možda računali
na to da je poslije toliko vremena ljudska obrana smekšala, ali
se Xavier zakleo da im neće uspjeti u tom naumu.
„Primero Meach, primili smo hitno upozorenje i vidio sam
dodatak od jednog od naših perifernih izviđača“, obavijestio je
svog zapovjednika. „Ali se prijenos prekinuo.“
„Pregledaj ih sve!“ zaskvičao je kvinto Wilby dok je skenirao
slike sa udaljene senzorske mreže. Časnik niskog ranga stajao
je s ostalim vojnicima pokraj ploče s instrumentima u jednoj
kupolastoj građevini. „Omnius nikada do sada nije poslao ništa
slično.“
Vannibal Meach, nizak, ali grlati primero salusanske
policije, stajao je u nadzornom stožeru planetne obrane,
hladnokrvno upijajući dotok informacija. „Naš posljednji
izvještaj s oboda star je nekoliko sati zbog kašnjenja signala. Do
10
sada su već napali naše predstraže i pokušat će prići bliže. U
tome, dakako, neće uspjeti.“ Iako je ovo bilo prvo upozorenje
na skorašnju invaziju, reagirao je kao da je očekivao da se
strojevi pojave svakog dana.
Na osvjetljenju u kontrolnoj prostoriji, Xavierova tamno
smeđa kosa presijavala se u smeđe-crvenkastim nijansama. Bio
je to ozbiljan mladić, pošten i sklon da stvari vidi crno-bijelo.
Kao vojnik trećeg policijskog reda, tercero Harkonnen je bio
Meachov pomoćni zapovjednik lokalnih obrambenih postaja.
Pretpostavljeni su mu se divili i Xavier je brzo napredovao;
poštovali su ga i vojnici, jer je bio čovjek od povjerenja koga su
bili voljni slijediti u bitku.
Primorao je sebe da ostane miran, iako je robotska sila bila
tako velika i snažna. Dao je znak da mu proslijede izvještaje s
najbližih stražarskih brodova i izdao je naredbu obrambenoj
svemirskoj floti na najbližoj stazi da bude u stanju najveće
pripravnosti. Zapovjednici ratnog broda već su izdali naredbe
svojim posadama da budu spremne za borbu čim dobiju hitnu
poruku s već uništenih izviđačkih brodova.
Automatizirani sustavi zujali su oko Xaviera. Dok je u
kontrolnoj prostoriji slušao zavijanje sirena, izdavanje naredbi
i izvještaje o stanju, polako je udahnuo i usredotočio se na
najvažnije zadatke. „Možemo ih zaustaviti“, rekao je. „Zaustavit
ćemo ih.“ Glas mu je bio odlučan, zapovjednički, kao da je bio
mnogo stariji i kao da se svakog dana borio protiv Ommusa. A
zapravo će mu ovo biti prvi susret s misaonim strojevima.
Prije mnogo godina, njegovi roditelji i stariji brat bili su
ubijeni u iznenadnom napadu cymeha dok su se vraćali iz
obilaska obiteljskih dobara na Hagalu. Bezdušna sila strojeva
oduvijek je bila prijetnja za Svjetove Lige, iako su ljudska bića i
Omnius već desetljećima održavali nesiguran mir.
Na zidnoj rešetki nalazila se karta Gama Waiping sustava
koja je prikazivala položaje Saluse Secundus i šest ostalih
planeta, kao i prestrojavanje u borbeni poredak šesnaest
ophodnih borbenih skupina i stražarske brodove koji su
nasumično bili raštrkani. Kvarto Steff Young žurno je ažurirala

11
taktičke projekcije, dajući svoju procjenu o približnoj lokaciji
robotske borbene skupine koja se približavala.
„Stupi u vezu sa segundom Lauderdaleom i pozovi sve ratne
brodove s oboda. Zapovjedi im da privuku pažnju na sebe i
unište sve neprijatelje koje sretnu“, reče primero Meach i
uzdahne. „Bit će nam potrebno pola dana da pri maksimalnom
ubrzanju povučemo naše teške borbene skupine s oboda, a
strojevi bi se do tada već mogli provući. Ovo bi mogao biti vrlo
značajan dan za naše momke.“ Kvarto Young je krajnje
djelotvorno izvršila zapovijedi, uputivši poruku kojoj će biti
potrebni sati da stigne do oboda sustava.
Meach je klimnuo glavom, nikome određeno, dok je
obavljao niz radnji koje su toliko uvježbavali. Pošto se nad
njima sve vrijeme nadnosila sablast strojeva, salusanska policija
je redovno uvježbavala sve moguće scenarije, kao što su to činili
i odjeli Armade za svaki veliki sustav Lige. „Aktivirajte
Holtzmanove štitnike za skrembliranje oko planeta i upozorite
sve trgovačke zračne i svemirske letjelice. Želim da gradski
transmiter štitnika za deset minuta proradi punom snagom.“
„To bi trebalo biti dovoljno da se sprži mozak svih misaonih
strojeva“, izgovori Xavier s nametljivom samouvjerenošću. „Svi
smo vidjeli testove.“ Ovo, međutim, nije bio samo test.
Nadao se da će neprijatelj, kada se sretne s obranom koju su
Salusijanci postavili, procijeniti da bi njihovi gubici bili
preveliki te će se povući. Misaoni strojevi nisu voljeli riskirati.
Zagledao se u ploču. Ali toliko ih je mnogo. Zatim se uspravio
i udaljio od ekrana koji su davali pregled situacije, i trenutno
bili preplavljeni lošim vijestima. „Primero Meach, ako je točan
podatak koji imamo o brzini kretanja robotske flote, oni se, čak
i dok usporavaju, kreću gotovo istom brzinom kao i signal
upozorenja koji smo primili od naših izviđača.“
„Onda bi već mogli biti ovdje!“ reče kvinto Wilby.
Meach je uključio prodorni alarm koji je pozivao na opću
uzbunu za slučaj opasnosti. „Izdajte naredbu za evakuaciju!
Otvorite podzemna skloništa.“

12
 „Evakuacija je u tijeku, gospodine“, izvijestila je nekoliko
trenutaka kasnije kvarto Young, prelijećući prstima po tipkama
dok je to govorila. Napeta mlada žena dodirne komunikacijske
žice na sljepoočnici. „Šaljemo viceroju Butleru sve podatke koja
imamo.“
Serena je s njim u dvorani parlamenta, shvati Xavier, misleći
na vicerojevu devetnaestogodišnju kćer. Srce mu se stegnulo od
brige za nju, ali se ipak nije usudio pokazati svoj strah pred
svojim suborcima. Za sve postoji i vrijeme i mjesto.
U umu je mogao vidjeti mnogobrojne niti koje je trebalo
istkati ako želi ispravno obaviti svoju dužnost dok primero
Meach bude upravljao općom obranom. „Kvarto Chiry, uzmi
eskadrilu i otprati viceroja Butlera, njegovu kćer i sve
predstavnike Lige u duboka podzemna skloništa.“
„Trebali su se već uputiti tamo“, primijeti časnik.
Xavier mu se ukočeno osmjehne. „Vjeruješ da će političari
prvo uraditi ono što je pametno?“ Kvarto otrči izvršiti
zapovijed.

13
 3.

2
Najveći broj povijesti pišu pobjednici, ali one koje
napisu gubitnici — akp prežive — često su mnogo
zanimljivije.

IBLIS GINJO,
Krajolik čovječanstva

SALUSA SECUNDUS je bio zeleni svijet umjerene klime,

dom stotina milijuna slobodnih ljudskih bića u Ligi Plemića.
Obilje vode pretjecalo je kroz otvorene akvadukte. Oko grada,
kulturnog središta i središta vlade, blagi brežuljci bijahu
ukrašeni vinogradima i maslinicima.
Nekoliko trenutaka prije napada strojeva, Serena Butler
pristupila je govornici u velikoj dvorani parlamenta.
Zahvaljujući odanoj publici, kao i posebnim aranžmanima za
koje bio je zaslužan njen otac, dobila je prigodu da se obrati
predstavnicima.
Viceroj Manion Butler ju je privatno posavjetovao da bude
malo suptilnija i da ono što izgovori bude jasno i jednostavno.
„Korak po korak, draga moja. Našu Ligu drži na okupu samo
prijetnja od zajedničkog neprijatelja, a ne gomila zajedničkih
vrijednosti ili ideala. Nikada nemoj napadati način života
plemića.“
Ovo joj je bio tek treći govor u kratkoj političkoj karijeri. U
svojim ranijim istupima bila je previše glasna — jer još nije
uspjela proniknuti u to kako se izvodio balet zvani politika —
tako da su njene ideje bile dočekane s mješavinom zijevanja i
dobronamjernog smješkanja, koje je izazvala svojom naivnošću.
14
Željela je da jednom zauvijek bude ukinuto porobljavanje ljudi
kome su s vremena na vrijeme pribjegavali pojedini svjetovi
Lige; željela je da sva ljudska bića budu jednaka, željela je svima
osigurati hranu i zaštitu.
„Možda istina boli. Pokušala sam ih natjerati da se osjećaju
krivi.“
„Postigla si samo to da se ogluše o tvoje riječi.“
Serena je poboljšala svoj govor poslušavši očev savjet, ali
nije odstupila od svojih principa. Korak po korak. Sa svakim
novim korakom naučit će nešto novo. Poslušavši još jedan očev
savjet, također je privatno porazgovarala s predstavnicima
istomišljenicima, osiguravši kakvu-takvu podršku i zadobivši
unaprijed nekoliko saveznika.
Podigla je bradu i podesila izraz lica tako da izgleda
autoritativno, ali ne i nestrpljivo. Serena se smjestila u školjci
za snimanje, koja je okruživala podij poput geodetske kupole.
Srce joj se nadimalo dok je razmišljala o svim onim dobrim
stvarima koje bi mogla napraviti. Osjetila je toplu svjetlost kad
je mehanizam za projektiranje počeo emitirati njenu povećanu
sliku izvan kupole.
Mali ekran na podiju omogućavao joj je da vidi sebe onako
kako su je oni vidjeli: blago lice klasične ljepote s
hipnotizirajućim očima boje lavande i jantarno smeđom kosom
prošaranom prirodnim zlatastim pramenovima. Na lijevom
reveru nosila je bijelu ružu iz svog odlično održavanog vrta.
Projektor je učinio da Serena izgleda još mlađe, jer su
mehanizam podesili plemići čiji je cilj bio da prikriju svoje
godine.
Iz pozlaćene lože ispred publike, viceroj Butler, okruglog
lica, odjeven u najbolju zlatno-crnu odjeću, ponosno se
osmjehivao svojoj kćeri. Rever mu je krasio grb Lige Plemića,
otvorena ruka zlatnih obrisa, koja je predstavljala slobodu.
Shvaćao je Serenin optimizam dok se prisjećao svojih
sličnih ambicija. Oduvijek je imao strpljenja za njene križarske
pohode. Pomagao je mladoj ženi da se brine o izbjeglicama koje
su pobjegle pred napadom strojeva, dopuštao joj je putovati na

15
druge planete i brinuti se o ranjenima ili da kopa po ruševinama
i pomaže u izgradnji spaljenih zgrada. Serena se nikada nije
plašila zaprljati ruke.
„Suženi umovi podižu tvrdoglave prepreke“, jednom joj je
rekla majka. „A riječi su nevjerojatno oružje protiv tih
prepreka.“
U parteru velike dvorane, velikodostojnici su čavrljali
prigušenim glasovima. Nekolicina je pijuckala piće li žvakala
grickalice kojima su ih snabdjeli. Još jedan običan dan u
parlamentu. Budući da im je bilo vrlo udobno u njihovim vilama
i prostorima, neće dobrodošlicom dočekati promjene.
Međutim, Serena se nije ustezala povrijediti njihov ego kada je
trebalo reći istinu.
Uključila je projektorski govornički sustav. „Mnogi od vas
smatraju da imam budalaste zamisli zato što sam mlada, ali
možda mladi imaju oštriji vid, dok stari polako slijepe. Jesam li
budalasta i naivna ili su se neki od vas, u svom ogromnom
samozadovoljstvu, udaljili od čovječnosti? Kako odlučiti što je
dobro, a što pogrešno?
Na licima okupljenih primijetila je bijes pomiješan sa željom
da je se što prije oslobode. Viceroj Butler uputio joj je oštar
pogled neodobravanja, ali je ipak od svih nazočnih u sali ipak
na brzinu zatražio putem sustava za emitiranje da je pažljivo
saslušaju kao i svakog drugog govornika.
Pravila se da ništa nije primijetila. Zar nisu u stanju
sagledati veću sliku? „Moramo prestati misliti samo na sebe ako
želimo preživjeti kao vrsta. Nije trenutak za osobnu sebičnost.
Stoljećima smo ograničavali našu obranu samo na šačicu
ključnih planeta. Iako Omnius već čitavo desetljeće nije krenuo
u neki veći napad, mi ipak živimo u stalnom strahu od strojeva.“
Dodirnuvši tipke na podiju, Serena je prikazala projekciju
zvjezdane okoline, koja je nalikovala gomili dragulja na
visokom stropu. Pomoću svjetlosnog štapića skrenula im je
pažnju na slobodne svjetove Lige i na Sinkronizovane svjetove
kojima su vladali strojevi. Zatim je štapić dovela do prostranijih
područja galaktike u kojima nisu imale prevlast ni organizirana
ljudska bića ni strojevi.
16
 „Pogledajte ove jadne nesvrstane planete: raštrkane
svjetove kao što su Harmonthep, Tlulaxa, Arrakis, IV Anbus i
Caladan. Budući da njihove malene, izdvojene ljudske
naseobine nisu članice Lige, njima nije osigurana naša puna
vojna zaštita ako im ikada zaprijeti opasnost – kako od strane
strojeva tako i od strane ostalih ljudskih bića.“ Serena je
napravila stanku, pustivši publiku da probavi njene riječi.
„Mnogi od naših naroda neopravdano pljačkaju te planete,
uzimajući s njih robove kojima opskrbljuju neke od svjetova
Lige.“
Uhvatila je pogled predstavnika Poritrina koji se namrštio,
shvativši da misli na njega. Odgovorio je na glas, prekinuvši je:
„Ropstvo je prihvaćeno u Ligi. Kako nemamo složene strojeve,
to je jedini način da povećamo svoju radnu silu.“ Bio je
zadovoljan sobom. „Osim toga, i sama Salusa Secundus držala
je u ropstvu narod Zensunija skoro dva stoljeća.“
„Ta praksa je ukinuta“, s velikim žarom odgovori Serena.
„Bilo je potrebno nešto mašte i volje da se to promijeni, ali...“
Viceroj ustane pokušavši spriječiti verbalni dvoboj. „Svaki
planet Lige određuje kojih će se lokalnih običaja pridržavati,
koju će tehnologiju koristiti i koje zakone poštovati. Dovoljan
nam je jedan zastrašujući neprijatelj kao što su strojevi i nije
nam potreban građanski rat među našim planetima.“ Zvučao je
očinski dok ju je blago prekorijevao i stavljao joj do znanja da
bi se trebala vratiti na glavnu temu svog izlaganja.
Uzdahnula je, i premda se uopće nije imala namjeru predati,
podesila pokazivač tako da su sada nesvrstani planeti zasjali na
stropu. „Ipak ne možemo zanemariti sve te svjetove — to su
zreli ciljevi s bogatim resursima, planeti koje čekaju da ih
Omnius porobi.“
Narednik od Oružja, koji je sjedio u visokoj stolici po strani,
lupi nekoliko puta štapom o pod. „Vrijeme.“ Njemu bi sve
uvijek brzo dosadilo i rijetko je slušao govore.
Serena je žurno nastavila, pokušavajući završiti ono što je
htjela reći, a da ne zvuči kreštavo. „Poznato nam je da misaoni
strojevi žele zavladati Galaktikom, iako miruju već skoro
stotinu godina. Sustavno su preuzimali sve svjetove u
17
Sinkroniziranim zvjezdanim sustavima. Nemojte da vas
uljuljka njihova tobožnja nezainteresiranost za nas. Znamo da
će ponovo napasti – ali kako i gdje? Zar ne bismo trebali prvi
povući potez te preduhitriti Omniusa?“
„Što vi zapravo hoćete, gospođice Butler?“ nestrpljivo ju je
upitao jedan od velikodostojnika, podigavši glas, ali ne ustavši,
kao što je to nalagao običaj. „Da li se vi to zalažete za neku vrstu
napada na misaone strojeve kako bismo ih preduhitrili?“
„Moramo naći načina da priključimo nesvrstane planete
Ligi i moramo prestati s njih odvoziti robove.“ Usmjerila je svoj
sjajni štapić prema projekciji iznad njihovih glava. „Dovedite ih
pod naše okrilje kako bismo povećali vlastitu snagu, a i njihovu.
Svi ćemo od toga imati koristi! Predlažem da pošaljemo
veleposlanike koji će hitno uspostaviti nove vojne i političke
saveze. Što više, to bolje.“
„A tko će platiti za svu tu diplomaciju?“
„Vrijeme“, ponovio je Narednik od Oružja.
„Dobiva još tri minuta za pobijanje, pošto je predstavnik s
Hagala postavio pitanje“, viceroj Butler reče autoritativnim
glasom.
Serena se naljutila. Kako je taj predstavnik mogao brinuti
zbog minimalnih izdataka, kad je krajnja cijena bila daleko
viša? „Svi ćemo platiti — krvlju — ako to ne učinimo. Moramo
ojačati Ligu i ljudsku vrstu.“
Pojedini plemići počeše pljeskati — bili su to saveznici koje
je pridobila prije govora. Iznenada su se oglasile prodorne
sirene kroz zgradu i na ulicama. Jednolični zvuk sirena bio je
neugodno poznat — obično su ga slušali samo za vrijeme
planiranih vježbi — bio je to poziv za sve pričuvne sastave
salusanske policije.
„Misaoni strojevi su ušli u salusanski sustav“, odjeknuo je
glas iz ugrađenih zvučnika. Slične riječi sigurno već odzvanjaju
po cijeloj Zimiji. „Dobili smo upozorenje od izviđača s oboda i
borbenih skupina stražara.“
Stojeći pokraj oca, Serena je čitala pojedinosti nakon što su
viceroju uručili kratak i hitan sažetak. „Nikada još nismo vidjeli
18
robotsku ratnu flotu te veličine!“ izjavi on. „Prije koliko
vremena su prvi izviđači digli uzbunu? Koliko vremena
imamo?“
„Napad je počeo!“ poviče neki čovjek. Poslanici poskakaše
na noge i razbježaše se poput uznemirenih mrava.
„Pripremite se za evakuaciju dvorane parlamenta.“
Narednik od Oružja se ushodao. „Sva oklopljena skloništa su
otvorena. Predstavnici, javite se u svoja područja.“
Viceroj Butler vikne, pokušavši nadjačati zbrku i djelovati
samouvjereno: „Zaštitit će nas Holtzmanovi štitnici!“ Serena je
primijetila da se i njen otac uplašio, premda je to odlično krio.
Predstavnici Lige nagrnuše prema izlazima uzbuđeno vičući
i uspaničeno vrišteći. Stigao je nemilosrdni neprijatelj
čovječanstva.

19
 4.

2
Svaki čovjev koji traži veću vlast ne zaslužuje da je
dobije.

TERCERO XAVIER HARKONNEN,

obraćanje salusijanskoj policiji

„Ni jedan kompjutor to ne bi mogao.“ Xavier je u trenutku

shvatio što se događa. „To su slijepi invazijski brodovi,
gospodine!“
Youngova je podigla pogled sa svojih ekrana teško dišući.
„Do sudara će doći za manje od jedne minute, primero. Za
njima dolazi drugi val. Pobrojala sam dvadeset osam
projektila.“ Zavrtjela je glavom. „Nismo utvrdili nazočnost
kompjutora ni na jednom od njih.“
Xavier počne izvikivati naredbe, razmišljajući unaprijed:
„Rico, Povwder, surađujte s medicinskim ekipama i
vatrogasnim brigadama. Neka sve bude stavljeno u pogon i
spremno. Hajde, narode, prošli smo kroz sve to stotinama puta!
Želim da sva vozila i oprema za spašavanje budu u zraku,
spremni da krenu prije udara prvih brodova.“
„Skrenite obranu kako bi mogla smrviti osvajače čim se
spuste.“ Primero Meach snizi glas i pređe svojim kremenim
pogledom preko suboraca. „Tercero Harkonnen, uzmi
prenosivu kom-stanicu i izađi van — bit ćeš moje oči na licu
mjesta. Imam osjećaj da će se iz tih invazijskih brodova izleći
nešto vrlo neugodno.“

20
 „Robotska flota je upravo otvorila vatru na našu svemirsku
stražu“, doviknu Xavier Harkonnen sa svog položaja.
„Razmijenjena je žestoka paljba.“
„Primero Meach!“ povikala je kvarto Steff Young koja se
nalazila kod orbitalne rešetke štitnika. Xavier je mogao
namirisati slankasto metalni vonj znoja Youngove koju je
obuzela nervoza „Sire, mali broj strojnih brodova odvojio se od
glavne robotske flote na stazi. Konfiguracija nepoznata, ali se
pripremaju za prolazak kroz atmosferu.“ Pokazala je na sliku,
izdvojivši svijetle točke koje su označavale gomilu nepokretnih
projektila.
Xavier baci pogled na skenere oboda, podatke u stvarnom
vremenu koje su emitirali obrambeni sateliti visoko iznad
Holtzmanovih polja za skrembliranje. Pri najvišoj rezoluciji
vidio je napadačku eskadrilu piramidnih brodova koji su
tutnjeći ulijetali u atmosferu, ravno na pucketave štitnike.
„Čeka ih neugodno iznenađenje“, primijeti Youngova sa
smrknutim osmijehom. „Ni jedan misaoni stroj ne može
preživjeti tu vožnju.
„Naša najveća briga bit će da izbjegnemo dijelove njihovih
letjelica koji će pasti na nas“, zacvrkuta primero Meach.
„Nastavite s praćenjem.“
Međutim, neprijateljski brodovi prođoše kroz štitnike za
skrembliranje i nastaviše se približavati. Nisu uhvatili
postojanje bilo kakve elektronike kad su probili granicu.
„Kako su uspjeli proći?“ Kvinto Wilby obriše čelo i skloni
kosu neodređene smeđe boje s očiju.

s
Vani, na gradskim ulicama, pod nebom prošaranom
oblacima, vladao je kaos. Uletjevši u tu zbrku, Xavier je čuo
vreli metalni vrisak ranjene atmosfere kada su se tromi
naoružani projektili obrušili poput metaka iz svemira.
Asteroidna kiša piramidnih invazijskih brodova počela je
bubnjati po tlu; padali su jedan za drugim. Uz zaglušnu buku,
21
prva četiri slijepa broda udarila su u zgrade, sravnivši sa
zemljom čitave gradske blokove u eksploziji kinetičke energije
koja je počela širiti. Međutim, istančani sustavi zaštitili su od
udara smrtonosni teret koji se nalazio unutra.
Xavier je trčao niz ulicu u izgužvanoj odori i znojne kose
koja mu se slijepila uz glavu. Zastao je ispred divovske zgrade
parlamenta. Iako je bio zamjenik zapovjednika salusanske
obrane, sada je bio prepušten sam sebi i spreman izdavati
zapovijedi ne čekajući odobrenje ni od koga. Na Akademiji
Armade ga nisu učili da tako postupa. Ali primero Meach se
oslanjao na njegovu procjenu, uvažavao je njegove preporuke i
njegovu sposobnost da djeluje nezavisno.
Dodirnuo je komvezu na bradi. „Na položaju sam, sire.“ Još
pet nenavođenih projektila udarilo je po obodu grada, ostavivši
za sobom kratere koji su se pušili. Eksplozije. Dim. Vatrene
kugle.
Invazijski brodovi, koji su ostali nepokretni poslije udara o
tlo, rastvorili su se i otkrili ogromne predmete koji su se
meškoljili u svakom od njih. Reaktivirane mehaničke jedinice
zgulile su pocrnjele oklope. Xavier se prestrašio, jer je znao što
će ugledati, jer je u trenutku shvatio kako su neprijateljski
strojevi uspjeli proći kroz štitnike za skrembliranje. To uopće
nisu bili kompjutorski umovi...
Cymehi.
Iz polomljenih piramida izašla su zastrašujuća mehanička
čudovišta, koja su pokretali ljudski mozgovi, kirurškim putem
odstranjeni iz tijela. Sustavi za kretanje su ponovo pokrenuti;
člankovite noge i mnogobrojno oružje kliknuše na mjesto.
Iz kratera koji su se pušili iskočiše cymeh tijela poput
krabolikih gladijatora koji su dosezali do pola visine oštećenih
zgrada. Njihove noge od legura bile su debele poput nosećih
greda i načičkane topovima koji su bljuvali vatru, artiljerijskim
rampama, mlaznicama koje su izbacivale otrovni plin.
Xavier poviče u kom-vezu. „Cymeh ratnici, primero
Meache! Dosjetili su se kako da prođu kroz našu orbitalnu
obranu!“

22
 Diljem cijele Saluse, od predgrađa Zimije pa sve do
najudaljenijeg kontinenta, bila je raspoređena lokalna planetna
policija. Obrambene letjelice za borbu u nižim slojevima
atmosfere – kindali – već su bile upućene u nadlijetanje,
naoružane projektilima koji su u stanju probiti oklop.
Ljudi na ulicama su ili pomahnitalo bježali ili stajali
skamenjeni i zurili. Xavier je vičući opisivao što vidi. Čuo je
kako je Vannibal Meach dodao: „Kvarto Young, izdajte naredbu
svim postajama da podijele aparate za disanje. Pobrinite se da
stanovništvo bude snabdjeveno maskama s filtrima. Svi koji se
nalaze izvan službenih skloništa moraju nositi disače.“
Maske za lice ih neće zaštititi od cymehovih bacača plamena
niti od visoko-energetskih detonacija, ali bar mogu ljude spasiti
od gustih otrovnih oblaka. Kada je pričvrstio svoj disač, Xaviera
počne obuzimati sve jači strah da će mjere opreza koje je
Policija krajnje podrobno razradila biti potpuno neprimjerene.
Ostavivši za sobom odbačene piramidne invazijske brodove,
cymeh –ratnici krenuše naprijed na svojim monstruoznim
nogama. Ispaljivali su eksplozivne metke i palili zgrade i ljude
koji su vrištali. Njihovi prednji udovi bljuvali su plamen,
podmećući požare u gradu Zimiji.
Invazijski brodovi nastavili su padati odozgo, spremni da se
rastvore čim tresnu o tlo. Sve u svemu, njih dvadeset osam.
Mladi tercero ugledao je stup vatre i uskovitlanog dima čiju
je pojavu propratila tutnjava od koje je gotovo oglušio. Dim se
kotrljao tako brzo i bio je tako sjajan da su mu se očne mrežnice
gotovo počele pušiti samo od gledanja. Invazijski brodovi
udarili su u vojni logor na pola kilometra iza njega i pretvorili u
paru zapovjedni centar i stožer planetne Policije. Udarni val
oborio je Xaviera na koljena i razbio prozore na desetak blokova
kuća.
„Primero!“ počne urlati Xavier u komvezu. „Primero
Meach! Zapovjedni centar! Bilo tko!“
Međutim, ruševine su mu jasno govorile da neće dobiti
odgovor ni od zapovjednika Policije niti od bilo koga od
njegovih suboraca u centru.

23
 Probijajući se ulicama, cymehi su bljuvali zelenkasto-crni
dim, uljastu maglu koja se pretvarala u otrovni pokrov koji je
sada prekrivao tlo i zgrade. A onda je naišla prva eskadrila
kindala u niskom letu. U prvom naletu, zasuli su bombama
strojne ratnike, pogađajući i cymehe i zgrade.
Xavier je teško disao pod maskom, ne mogavši povjerovati
u ono što je upravo vidio. Ponovo je pozvao zapovjednika, ali
nije dobio odgovor. Konačno su mu odgovorile taktičke
podstanice oko grada, zahtijevajući da ih obavijesti što se to
događa i tražeći od njega da se predstavi.
„Ovdje tercero Xavier Harkonnen“, reče on. A onda shvati.
Uspio je nekako prikupiti hrabrost i smireno odgovoriti. „Ja
sam... trenutno ja zapovijedam salusijanskom Policijom.“
Potrčao je prema požaru i uronio u nadolazeći masni dim.
Svuda oko njega u toj otrovnoj magli civili su padali na koljena
i povraćali. Zagledao se uvis, jer je odatle uslijedio napad, žaleći
što nema izravnu kontrolu. „Cymehi mogu biti uništeni“,
emitirao je poruku pilotima kindala. A potom se zakašljao.
Maska nije bila ispravna. Grudi i grlo su ga pekli kada je
udahnuo kiselinu, ali je nastavio izvikivati naredbe.
Napad se nastavljao. Preko borbene zone preletjela je
salusijanska letjelica za hitne slučajeve, izbacujući prah i pjenu
za gašenje vatre. Na tlu su medicinske ekipe s maskama bez
oklijevanja krenule na posao.
Ne obazirući se na beznačajne napore ljudi da se obrane,
cymehi su nastavljali velikim koracima. Išli su svaki za sebe, a
ne kao vojska, i podsjećali su na mehaničke bijesne pse koji su
sijali pustoš kuda god bi prošli. Jedan od tih ratnih strojeva
propeo se na svojim snažnim krabolikim nogama i skinuo dva
broda za spašavanje s neba – zatim je sa sablasnom
gracioznošću nastavio dalje.
Prvi niz salusijanskih bombardera ispustio je eksplozivne
projektile ravno na jednog od cymeha koji su najdalje došli. Dva
projektila pogodila su oklopljeno tijelo, a treći je udario u
obližnju zgradu i srušio je. Grede i krš zatrpali su mehaničko
tijelo osvajača.

24
 Kada su se plamenovi i dim razišli, ulubljeni cymeh je i dalje
bio u operativnom stanju. Ubojiti stroj je otresao sa sebe
krhotine i zatim ispalio nekoliko hitaca na kindale iznad sebe.
Xavier je promatrao njihovo kretanje sa svog udaljenog
izdignutog mjesta, koristeći pritom prijenosnu taktičku mrežu.
Morao je odgonetnuti plan misaonih strojeva. Cymehi su, čini
se, imali nekakav cilj u planu.
Nije smio oklijevati niti je imao vremena žaliti pale suborce.
Nije mogao ni razmisliti o tome što bi primero Meach učinio da
je na njegovom mjestu. Morao je ostati bistre glave i donijeti
nekoliko odluka na licu mjesta. Samo kada bi prozreo što je cilj
neprijatelja...
Robotska flota na stazi nastavila je pucati na salusijansku
svemirsku stražu, iako kompjutorski neprijatelj nije mogao
proći kroz Holtzmanova polja. Možda bi misaoni strojevi mogli
poraziti brodove svemirske straže i postaviti blokadu oko
glavnog svijeta Lige... ali primero Meach je već pozvao borbene
jedinice s oboda planetnog sustava i uskoro će sva ta silna
Armada Lige predstavljati ozbiljni izazov za robotske ratne
brodove.
Na ekranu je vidio da robotska flota ne mijenja položaj... kao
da čeka nekakav znak od cymeh udarnih trupa. Mozak mu je
grozničavo radio. Što su to naumili?
Trojka sastavljena od golemih ratnih strojeva ispalila je
projektile na zapadno krilo dvorane parlamenta. Prelijepa
fasada sjurila se na ulicu poput kasne proljetne lavine. Ploče su
se pretvorile u krš, tako da su sada prostorije u evakviranim
vladinim kancelarijama bile izložene pogledima.
Kašljući od dima i naprežući se da nešto vidi kroz umrljano
pročelje, Xavier se zabuljio u oči liječnika odjevenog u bijelo
koji ga je ščepao i pričvrstio mu novu masku preko lica. Xavier
je imao dojam da mu pluća sada još jače gore, kao da su
uronjena u av-gorivo i zapaljena.
„Bit ćeš ti dobro“, obećao je liječnik nesigurnim glasom
Xavieru dok mu je stavljao paketić s ugriz-injekcijom na vrat.

25
 „Bit će bolje da je tako.“ Tercero se ponovo zakašljao i
ugledao crne mrlje pred očima. „Trenutno nemam vremena
izigravati žrtvu nesreće.“
Xavier se trudio razmišljati unatoč velike zabrinutosti za
Serenu. Prije manje od jednog sata, trebala se obratiti
predstavnicima Lige. Molio se da je sigurno stigla u sklonište.
Uspio je nekako ustati i dao liječniku znak rukom da se
udalji kada je injekcija počela djelovati. Podesio je svoju
prijenosnu taktičku mrežu i zatražio od brzih obrambenih
kindala pogled na bojište odozgo. Proučavao je pocrnjele staze
gracioznih, titanskih cymeha na ekranu. Kamo su se to uputili?
U svom umu je pregledao kratere nastale prilikom udara
koji su se još pušili i ruševine stožera policije, zamišljajući staze
koje su za sobom ostavljala ta mehanička čudovišta dok su
napredovala.
A onda je shvatio ono što je trebalo da mu bude jasno od
samog početka i tiho je opsovao.
Omnius je znao da će Holtzmanovi štitnici za skrembliranje
uništiti tekrisele misaonih strojeva; zato je glavna flota robota
ostala s druge strane salusanske staze. Ako bi cymehi
onesposobili generatore štitnika, planet bi ostao potpuno
nezaštićen i mogli bi nastaviti invaziju.
Xavier je morao donijeti važnu odluku, ali njegov izbor je
već unaprijed bio određen. Bez obzira na to sviđalo se to njemu
ili ne, on je sada bio zapovjednik. Zbrisavši primero Meacha i
zapovjedničko tijelo policije, cymehi su ga privremeno stavili
na čelo snaga. Znao je što mora učiniti.
Naredio je salusanskoj policiji da se povuče i da se
usredotoči na obranu jednog jedinog i najvažnijeg cilja,
ostavivši ostatak Zimije bez obrane od cymeha, koji su žarili i
palili unaokolo. Bude li morao, žrtvovat će i dio ovog važnog
grada, samo da bi spriječio snage strojeva da stignu do cilja.
I to po svaku cijenu.

26
 5.

2
Tko ima veći utjecaj, subjekt ih promatrač?

ERASMUS,
Nesređeni laboratorijski izvještaji

NA CORRINU, jednom od prvih Sinkroniziranih svjetova,

robot Erasmus prelazio je preko popločanog trga ispred svoje
raskošne vile. Kretao se uvježbanom lakoćom koju je naučio
oponašati poslije nekoliko stoljeća promatranja ljudske
gracioznosti. Njegovo lice od tekućeg metala imalo je oblik
uglačanog praznog jajeta. Podsjećalo je na zrcalo potpuno
lišeno izraza, sve dok ne bi odlučio preoblikovati metalnu
polimersku prevlaku tako da oponaša čitav niz osjećaja. Onda
je ono ličilo na stare kazališne maske.
Kroz optičke niti usađene u facijalnu opnu, divio se
fontanama svih duginih boja oko sebe, koje su tako lijepo
isticale obrađeni kamen vile, kip od dragog kamenja, složene
tapiserije i laserom isklesane stupove od alabastera. Sve je bilo
tako elegantno i luksuzno i urađeno prema njegovim nacrtima.
Poslije dosta proučavanja i analiziranja, naučio je cijeniti
standarde klasične ljepote, i dičio se svojim očiglednim
ukusom.
Njegovi ljubimci, ljudi-robovi, hitali su unaokolo obavljajući
kućne poslove – glačali su trofeje i umjetničke predmete, brisali
prašinu s namještaja, sadili cvijeće, potkresivali ukrasnu živicu
pod grimiznom popodnevnom svijetlošću sunca, jednog
crvenog diva. Svaki plašljivi rob s poštovanjem se klanjao kada
bi Erasmus prolazio. Prepoznavao ih je, ali se nije trudio
27
identificirati pojedince, premda je pohranjivao u um sve
pojedinosti. Nikad se ne zna kada vam neki naizgled nevažan
podatak može pomoći da shvatite cjelinu.
Erasmus je imao kožu od organske plastike protkanu
neuroelektronikom. Pretvarao se da mu tanahna mreža senzora
dopušta da stvarno doživi fizičke osjete. Pod plamtećom
žeravicom ogromnog sunca Corrina, uočio je svjetlost i osjetio
toplinu na svojoj koži kao da je od pravog mesa. Na sebi je imao
debelu zlatnu halju s jarko crvenim porubom, koja je bila
svojstvena za njegovu garderobu, po kojoj se izdvajao od
Omniusovih nižih robota. Taština je bila još jedna stvar koju je
Erasmus pokupio proučavajući ljudska bića, i uživao je u njoj.
Većina robota nije bila nezavisna kao Erasmus, Oni tek da
su bili nešto više od pokretnih misaonih kutija, zujećih
podjedinica sveuma. Erasmus je također ispunjavao Omniusove
naredbe, ali je uživao veću slobodu u njihovoj interpretaciji.
Tijekom stoljeća, razvio je vlastitu ličnost i privid ega. Omnius
ga je smatrao čudnim svatom.
Dok je robot i dalje hodao sa savršenom gracioznošću, uočio
je nekakvo zujanje. Njegova optička vlakna uhvatila su malu
leteću kuglu, jedno od Omniusovih mnogobrojnih pokretnih
stražar-očiju. Uvijek kada bi se Erasmus udaljio od sveprisutnih
ekrana koji su ispunjavali cijelu zgradu, pohlepne stražar-oči bi
ga slijedile, snimajući svaki njegov pokret. Takvo ponašanje
sveuma svjedočilo je ili o duboko usađenoj znatiželji... ili o
paranoji koja je bila svojstvena ljudima.
Vrlo davno, dok je petljao oko prvobitnih kompjutora UI iz
Starog Carstva, pobunjenik Barbarosa je unio približne
vrijednosti za izvjesne lične osobine i ciljeve. Shodno tome,
strojevi su se samorazvili u jedan veliki elektronski um koji je
zadržao nekoliko nametnutih ljudskih ambicija i osobina.
Što se tiče Omniusa, ni biologici, pa čak ni cymehi, nastali
križanjem ljudskih mozgova i strojnih dijelova, nisu mogli
sagledati prizore koji su se protezali kroz epohe, a koje je
tekrisel strojnog uma bilo u stanju obuhvatiti. Kada je Omnius
skenirao svemir mogućnosti, on kao da je pred sobom imao

28
nepregledni ekran. Postojalo je toliko načina da se pobijedi, i on
je stalno bio na oprezu.
Omniusov središnji program bio je umnožen na svim
planetima koje su osvojile strojevi i svi su oni bili sinkronizirani
zahvaljujući redovnom ažuriranju. Mnogobrojni Omniusi nisu
imali lice, ali mogli su gledati i komunicirati putem
međuzvjezdane mreže. Gotovo identične kopije Omniusa
nalazile su se posvuda, posredno su bile prisutne u
mnogobrojnim stražar-očima, uređajima i kontaktnim
ekranima.
Distribuirani kompjutorski um očigledno trenutno nije
imao pametnija posla pa je njega uhodio. „Kuda si se uputio,
Erasmuse?“ upitao je Omnius iz sićušnog zvučnika ispod
stražar-oka. „Zašto koračaš tako brzo?“
„I ti bi mogao hodati, ako bi se odlučio na to. Zašto na neko
vrijeme ne podariš sebi noge i ne odjeneš umjetno tijelo, tek da
vidiš kako je?“ Erasmusova maska od metalnog polimera se
preoblikovala u osmijeh. „Mogli bismo zajedno u šetnju.“
Stražar-oko je zujeći nastavilo let pokraj Erasmusa. Na
Corrinu su godišnja doba bila duga, jer je kružio po stazi koja je
bila vrlo udaljena od divovskog sunca. I zime i ljeta su trajali po
nekoliko tisuća dana. Neravni predio nije bio prekriven starim
šumama ili divljinom; mogla se nazrijeti samo skupina starih
voćnjaka i obrađenih polja, zapuštenih od kada su strojevi
preuzeli upravu i ostavili ih da propadnu.
Mnogi ljudi robovi oslijepili su od izlaganja udarima
solarnog zračenja. Erasmus je stoga opremio svoje radnike, koji
su poslovali vani, štitnicima za oči. Bio je dobar gospodar koji
se brinuo o svojoj imovini.
Kada je stigao do ulaznih dveri vile, robot je podesio novi
modul s poboljšanim senzorima, utaknut u neuroelektronske
otvore na osnovici njegovog tijela i skriven ispod odjeće. Tu
jedinicu je sam dizajnirao. Modul je omogućivao Erasmusu da
oponaša ljudska osjetila, ali uz izvjesna neizbježna ograničenja.
Želio je saznati i više od onoga što mu je taj modul mogao
omogućiti, želio je osjećati više. Što se toga tiče, cymehi su

29
možda bili u prednosti nad Erasmusom, ali on to nikada neće
znati zasigurno.
Cymehi, posebno prvobitni Titani, bili su ograničena,
surova gomila koja nije cijenila profinjenost i osjećajnost, koje
je Erasmus pokušavao postići. Surovost je imala svoju
primjenu, dakako, ali sofisticirani robot ju je smatrao samo
jednim od mnogih oblika ponašanja vrijednih proučavanja,
istodobno pozitivnih i negativnih. Pa ipak, nasilje je bilo
zanimljivo i često ugodno primjeniti.
Strašno ga je zanimalo što je to svjesna ljudska bića činilo
ljudskima. Bio je inteligentan i samosvjestan, ali je isto tako
želio shvatiti osjećaje, ljudsku senzibilnost i motivaciju,
osnovne pojedinosti koje strojevi nikada nisu uspjeli baš dobro
reproducirati.
Tijekom stoljećima duge potrage, Erasmus je upio ljudsku
umjetnost, glazbu, filozofiju i književnost. Krajnji cilj mu je bio
otkriti bit ljudskosti, onu čarobnu iskru koja je ta stvorenja, te
tvorce, učinila drukčijim. Što im je dalo duše?
Zakoraknuo je u svoju dvoranu za bankete, a leteće oko je
odzujalo prema stropu, odakle je moglo sve nadgledati. Na
zidovima se presijavalo u mliječnom sivilu šest Omniusovih
ekrana.
Njegova vila bila je sagrađena po uzoru na luksuzna grčko-
rimska imanja na kojima je živjelo Dvadeset Titana prije nego
što su se odrekli svojih ljudskih tijela. Erasmus je posjedovao
slične vile na pet planeta, uključujući tu Corrin i Zemlju.
Zadržao je i dodatne objekte: spremišta, prostorije za
vivisekciju, medicinske laboratorije, kao i staklenike,
umjetničke galerije, kipove i fontane. Sve mu je to omogućavalo
da proučava ponašanje ljudi i njihovu psihologiju.
Erasmus je posjeo svoje tijelo odjeveno u halju na čelo
dugačkog stola s nizom srebrnih pehara i svijećnjaka, ali
postavljenim samo za jednu osobu. Za njega. Antikna drvena
stolica nekada je pripadala čovjeku plemiću, Nivnyju O’Murai,
osnivaču Lige Plemića. Erasmus je proučavao način na koji su
se pobunjena ljudska bića organizirala i osnovala uporišta
protiv ranih cymeha i napada strojeva. Sposoban hrethgir znao
30
se prilagođavati i improvizirati, zbuniti neprijatelje na
neočekivane načine. Zadivljujuće.
Iznenada se odasvud zaorio glas sveuma, zazvučavši kao da
mu je dosadno. „Kada će tvoj eksperiment biti završen,
Erasmuse? Dolaziš ovamo iz dana u dan i uvijek radiš isto.
Očekujem rezultate.“
„Muče me neka pitanja. Zašto se imućna ljudska bića pri
jelu pridržavaju tolikih formalnosti? Zašto neku hranu i pića
smatraju iznad ostalih, kad im je hranjiva vrijednost ista?“
Robotov glas posta učeniji. „Odgovor, Omniuse, mora imati
neke veze s njihovim okrutno kratkim životima. Oni to
nadoknađuju efikasnim senzorskim mehanizmima koji su u
stanju izazvati snažne osjećaje. Ljudska bića imaju pet
osnovnih ćutila, a njima doživljavaju bezbrojne nijanse. Ukus
Yondar piva protiv Alarda vina, na primjer. Ili osjećaj kakav
izaziva ekaško grubo platno u usporedbi s parasvilom ili
Brahmsova glazba prema...“
„Pretpostavljam da je sve to vrlo zanimljivo na neki
ezoterični način.
„Svakako, Omniuse. Ti i dalje proučavaš mene dok ja
proučavam ljudska bića.“ Erasmus dade znak slugama koji su
nervozno virili kroz špijunku na vratima što su vodila u kuhinju
vile. Jedna sonda se iskrala iz modula na Erasmusovom kuku i
isplivala ispod njegove odjeće, mlatarajući tanahnim
neuroelektronskim senzorskim vlaknima poput kobri na
oprezu.
„Toleriram tvoja istraživanja, Erasmuse, u nadi da ćeš
razviti podroban model koji će pouzdano moći predvidjeti
ljudsko ponašanje. Moram saznati kako se ta bića mogu
iskoristiti.“
Robovi odjeveni u bijelo uniješe pladnjeve s hranom iz
kuhinje — divlju kokoš s Corrina, govedinu s bademom s
Walgisa, čak i rijetkog lososa iz Platinijske rijeke upecanog na
Parmentieru. Erasmus je umočio paučinaste krajeve sonde u
svaku zdjelu s hranom i na taj način ju je „okusio“. Ponekad je
koristio i rezač da bi prodro do mesa i izdvojio unutrašnje

31
sokove. Erasmus je dokumentirao svaki pojedini ukus i unio ga
u svoj sve veći repertoar.
Cijelo vrijeme je i dalje razgovarao s Ominusom. Sveum je,
čini se, postupno odavao po koji podatak i pratio kako će
Erasmus reagirati. „Povećavam vojnu silu. Poslije mnogo
godina, kucnuo je trenutak da se ponovo pokrenemo.“
„Zaista? Zar možda Titani čine pritisak na tebe da budeš
agresivniji? Stoljećima je Agamemnon već nestrpljiv zbog tvog
nedostatka ambicija. Barem tako on na to gleda.“ Erasmusa je
više zanimao gorki kolač od bobica ispred njega. Zbunio se kad
je analizirajući sastojke otkrio snažan trag ljudske pljuvačke i
zapitao se je li i ona bila dio originalnog recepta. Ili je neki od
slugu jednostavnu pljunuo u njega?
„Ja sam donosim svoje odluke“, reče sveum. „Činilo mi se
ispravnim da u ovom trenutku lansiram novu napadačku silu.“
Šef kuhinje je ugurao kolica na kotačićima do stola i
zakrivljenim nožem odsjekao komad fileta Salusa. Šef kuhinje
bio je sitan, ulizica, i mucao je. Spustio je komad mesa koji se
cijedio na čisti tanjur, dodao malčice ukusnog smeđeg umaka i
pružio ga Erasmusu. Šef kuhinje je nespretno oborio nož s
poslužavnika i on zveketavo udari u Erasmusovo glatko stopalo,
ostavivši ogrebotinu i mrlju.
Užasnuti čovjek se sagnuo da podigne nož, ali je Erasmus
brzo kao munja ispružio mehaničku ruku i zgrabio dršku. I
dalje sjedeći uspravno na stolici, elegantni robot nastavio je
razgovarati s Omniusom. „Nova ofenziva? Čista je slučajnost,
zar ne, što je Titan Barbarossa upravo to tražio kao nagradu kad
je porazio tvoje borbene strojeve u gladijatorskoj areni?“
„To je potpuno nevažno.“
Zureći u oštricu, šef kuhinje promuca: „O-sobno ću ga u-
uglačati i p-popraviti, b-bit će k’o nov, gospodaru Erasmuse.“
„Ljudska bića su velike budale, Erasmuse“, oglasio se
Omnius putem zvučnika na zidu.
„Neki od njih jesu“, složio se Erasmus, mašući elegantno
zakrivljenim nožem. Mali šef kuhinje pomicao je usta u nijemoj
molitvi, nesposoban da se pomakne. „Pitam se što bismo trebali
32
učiniti?“ Erasmus obriše nož o radno odijelo čovječuljka koji se
tresao, a onda se zagleda u svoj iskrivljeni odraz na metalnoj
oštrici.
„Ljudska smrt se razlikuje od strojne smrti“, ravnodušno
reče Omnius. „Stroj može biti umnožen, memorija pohranjena.
Kad ljudsko biće umre, ono nestaje zauvijek.“
Erasmus je simulirao bučan smijeh. „Omniuse, iako uvijek
govoriš o superiornosti strojeva, ne uočavaš ono što ljudska bića
rade bolje od nas.“
„Samo me nemoj počastiti još jednim od onih tvojih popisa“,
reče sveum. „Sjećam se svih pojedinosti naše posljednje
rasprave na ovu temu.“
„Superiornost je u oku onog koji gleda i uvijek
podrazumijeva ispuštanje pojedinosti koje se ne uklapaju u
određeni unaprijed zamišljeni pojam.“ Pomoću svojih
senzorskih detektora, koji su poput sitnih dlačica treperili u
zraku, Erasmus namiriše odvratni znoj šefa kuhinje.
„Hoćeš li ga ubiti?“ upita Omnius.
Erasmus spusti nož na stol i začuje kako je ulizica
uzdahnuo. „Ljudska bića je lako ubijati pojedinačno. Ali mnogo
je veći izazov istrijebiti ih kao vrstu. Kada osjete prijetnju, oni
se udruže i postanu snažniji, opasniji. Ponekad ih je najbolje
iznenaditi.“
Zgrabio je nož bez ikakvog upozorenja i zario ga u grudi šefa
kuhinje s dovoljno snage da probije prsnu kost i završi u srcu.
„Ovako.“ Krv se počela slijevati niz bijelu kuharsku odoru na
stol i u robotov tanjur.
Bespomoćno ljudsko biće skliznulo je s noža, krkljajući.
Erasmus je držao krvavi nož i razmišljao o tome da uz pomoć
svoje prilagodljive maske oponaša nevjericu i izdaju koje su se
zrcalile na licu žrtve. Njegovo robotsko lice ostane plosnato
ovalno zrcalo. Erasmusu ionako nikada neće biti potrebno da
upotrebi taj izraz lica.
Bacio je nož u stranu i ovaj zazveči po podu. Zatim je
znatiželjno umočio osjetljiva vlakna sonde u krv na tanjuru.

33
Imala je krajnje zanimljiv i složen ukus. Zapitao se bi li krv
različitih žrtava imala različite ukuse.
Roboti stražari odvukoše tijelo šefa kuhinje dok su se ostali
užasnuti robovi šćućurili kod vrata, iako su znali da bi trebali
počistiti prostoriju. Erasmus je proučavao njihov strah.
Omnius reče: „Sada bih ti htio reći nešto važno, što sam
odlučio učiniti. Moji planovi za napad već su stavljeni u pokret.“
Erasmus je odglumio zainteresiranost, što je često činio.
Aktivirao je mehanizam za čišćenje koji je sterilizirao vrh
njegove sonde, koja se zatim šuljajući vratila u svoje skrovište
ispod odjeće. „Pokoravam se tvome sudu, Omniuse. Nisam
upućen u vojne poslove.“
„Upravo zbog toga bi trebao obratiti pažnju na moje riječi.
Stalno ponavljaš da želiš učiti. Kad je Barbarossa porazio mog
robota gladijatora u borbi za publiku, zatražio je da mu pružim
priliku da udari na Ligu svjetova. Preostali Titani su uvjereni da
bi bez tih hrethgira svemir bio mnogo efikasniji i uređeniji.“
„Baš srednjovjekovno“, primijeti Erasmus. „Veliki Omnius
će slijediti vojne prijedloge jednog cymeha?“
„Barbarossa me zabavlja, a i uvijek postoje izgledi da bi neki
od Titana mogao biti ubijen. To nije nužno loša stvar.“
„Svakako“, složi se Erasmus, „budući da te zabrana u
programiranju sprečava da naudiš svojim tvorcima osobno.“
„Nesretni slučajevi se događaju. Bez obzira na sve, naša
ofenziva će ili podvesti pod našu upravu svjetove Lige ili
istrijebiti tamošnje postojeće čovječanstvo. Svejedno mi je što
će biti od toga dvoga. Malo je ljudskih bića koja vrijedi
zadržati... možda ni nema takvih.“
Erasmusu se nije sviđalo kako je to zazvučalo.

34
 6.

2
Kada um nešto zapovijedi tijelu, ono istog trena
posluša. A kada naredi nešto samome sebi, nailazi na
otpor.

SVETI AUGUSTIN,
stari filozof sa Zemlje

IAKO SU CYMEHI tek otpočeli napad na Zimiju, Xavier

Harkonnen je znao da se slobodno čovječanstvo mora već ovdje
i sada oduprijeti. I pokazati zube.
Ratni strojevi načičkani oružjem napredovali su ukočenim
korakom. Kada bi podigli srebrne ruke, ispaljivali su projektile,
bljuvali vatru, raspršivali otrovni plin. Sa svakim srušenim
zidom, cymehi su se sve više približavali glavnoj postaji
generatora koji su stvarali štitnik kuli paraboličnih oblika i
složenih rešetki koja je stremila u visinu.
Na obodima salusanske atmosfere, sva sila satelita na
stazama tkala je pucketavu ogradu s pojačalima na svakom
čvorištu. Diljem kontinenata, transmisijski tornjevi emitirali su
uvis tvar Holtzmanovog polja za skrembliranje, stvarajući
složenu isprepletenu mrežu visoko iznad planeta, neprobojnu
tapiseriju energije.
Međutim, ako cymehi onesposobe primarne tornjeve na
površini, u štitniku će se otvoriti pukotine i oni će postati
ranjivi. Zaštitno tkanje moglo bi se čak i raspasti.
Iskašljavajući krv iz užarenog grla i pluća, Xavier je povikao
u kom-vezu: „Ovdje tercero Harkonnen, pretpostavljam da sam
ja sada zapovjednik lokalnih snaga. Primero Meach i zapovjedni
35
stožer su zbrisani.“ Kanal je ostao nijem nekoliko dugih
sekundi kao da je cjelokupna policija ostala bez riječi.
Progutavši slinu, Xavier je osjetio ukus rđe i krvi u ustima i
izdao užasnu naredbu: „Svim lokalnim snagama. Napravite
obruč oko tornjeva koji emitiraju štitnik. Nemamo mogućnosti
obraniti ostali dio grada. Ponavljam, povucite se. Naredba se
odnosi i na sva borbena vozila i napadačke letjelice.“
Uslijedile su očekivane žalbe. „Gospodine, šalite se! Grad je
u plamenu!“
„Zimija će ostati bez obrane! Mora da je posrijedi neka
pogreška!“
„Gospodine, molim vas da razmislite! Jeste li vidjeli kakvu
su štetu ta kopilad već prouzročila? Mislite na naš narod!“
„Tercero ne može izdati naredbu od takve...“
Xavier ih je sve isključio. „Sada je očigledno što je cilj
cymeha: namjeravaju isključiti naša polja za skrembliranje
kako bi nas robotska flota mogla sve uništiti. Moramo po svaku
cijenu obraniti tornjeve. Po svaku cijenu.“
Desetak pilota se bezobrazno oglušilo o njegove naredbe i
nastavilo ga nadlijetati u kindalima i zasipati cymehe
eksplozivom.
Xavier nije popustio, zarežao je: „Svi koji se žele sporiti oko
ovoga slobodno to mogu učiniti kasnije — na svom vojnom
suđenju.“ Ili mom, pomisli on.
Grimizne kapljice poprskaše njegovu masku i on se zapita
koliku štetu su otrovne pare učinile. Već mu je bilo teško i
udisati zrak, ali je svjesno odagnao iz uma tu brigu. U ovom
trenutku glas mu nije smio zadrhtati. „Svim jedinicama,
povucite se i zaštitite tornjeve! To je naredba. Moramo se
pregrupirati i promijeniti strategiju!“
Salusanske površinske jedinice konačno su se povukle s
mjesta koja su branile i uputile prema kompleksu transmitera
štitnika. Ostatak grada ostao je nezaštićen poput janjeta
pripremljenog za klanje. Cymehi su iskoristili priliku i krenuli
radosno u pustošenje.

36
 Četiri ratnička stroja protutnjaše parkom kipova i uništiše
slavna djela. Mehanička čudovišta su razarala zgrade,
uništavala i palila muzeje, stambene komplekse, skloništa za
slučaj opasnosti. Nisu pravili razliku što se tiče meta.
„Ostanite na svojim mjestima“, zapovjedio je Xavier na svim
kanalima, ugušivši bijesno urlanje trupa. „Cymehi nas
pokušavaju odvući odavde.“
Ratni strojevi su potpalili rezonantni zvonik koji je podigao
Chusuk u čast uspješne obrane protiv misaonih strojeva, prije
četiri stoljeća. Ukrašena zvona zalupaše i odjeknuše kada se
kula srušila na popločani otvoreni trg za okupljanja.
Do sada je već najveći dio stanovnika Zimije odjurio u
oklopljena skloništa. Čitave flote medicinskih i vatrogasnih
letjelica izmicale su pred neprijateljskim plotunima suočavajući
se sa sve većim razaranjima. Mnogi pokušaji spašavanja
pretvorili su se u samoubilačke misije.
Kada se našao među pripadnicima policije koji su se okupili
oko tornjeva za emitiranje, Xaviera na trenutak obuzme
sumnja, zapitao se je li donio ispravnu odluku, ali više nije bilo
vremena za premišljanje. Oči su ga pekle od dima i svaki put
kada bi udahnuo zrak, bol u uništenim plućima protresao bi mu
cijelo tijelo. Znao je da je u pravu. Borio se za sve stanovnike
ove planete. Uključujući tu i Serenu Butler.
„Što sada, tercero?“ upita kvarto Jaymes Powder, prišavši
mu s leđa. Iako je četvrtasto lice podzapovjednika djelomično
skrivala maska, oči su svjedočile o njegovoj hrabrosti čak i u
ovom trenutku. „Hoćemo li samo sjediti i gledati kako ta
kopilad sravnjuje Zimiju sa zemljom? Kakvu ćemo korist imati
od toga ako zaštitimo transmitere, a od grada ne ostane ništa?“
„Grad nećemo spasti ni ako izgubimo štitnike i prepustimo
cijeli planet napadu strojeva“, odbrusi Xavier.
Salusanske trupe su podigle barikade oko parabolične
rešetke tornjeva za emitiranje. Pješadija i oklopne jedinice bili
su raštrkani po obližnjim grudobranima i ulicama. Kindali su
kružili nebom i pucali iz svojih oružja, držeći cymehe na
razmaku.

37
 Stežući oružje, najbliži pripadnici policije kiptjeli su od
bijesa. Iznervirani ljudi željeli su jurnuti i sukobiti se s
napadačima... ili možda rastrgati Xaviera. Sa svakom novom
eksplozijom ili srušenom zgradom, ljutite trupe bile su za korak
bliže pobuni.
„Dok ne stigne pojačanje, morat ćemo koncentrirati snage“,
reče Xavier kašljući.
Powder se zagledao u tercerov vizir, primijetivši krv s
unutrašnje strane. „Gospodine, jeste li dobro?“
„Nije to ništa.“ Međutim, Xavier je čuo šištanje u razorenim
plućima svaki put kada bi udahnuo.
Više nije bio stabilan na nogama, jer je otrov nastavio
nagrizati njegovo meko tkivo, te se čvrsto uhvatio za bedem od
plasbetona, tražeći oslonac. Osmotrio je posljednje od onih koje
je okupio u ovako kratkom roku u nadi da će izdržati. Xavier
konačno reče: „Pošto smo se pobrinuli za obranu tornjeva,
možemo izaći u lov na napadače. Jesi li spreman, kvarto
Powderu?“
Powder se ozari, a vojnici počeše klicati. Nekolicina opali iz
oružja u zrak. Bili su spremni navrat-nanos jurnuti u boj. Xavier
ih je morao zauzdavati kao što jahač zauzdava samovoljnog
konja.
„Stanite! Dobro obratite pažnju. Nema tog lukavog trika
koji bismo mogli upotrijebiti niti svojstvene im slabosti koja će
nam omogućiti da nadmudrimo cymehe. Mi, međutim, želimo
uspjeti, mi moramo uspjeti... jer ćemo u protivnome izgubiti
sve.“ Zanemario je krv u svojoj masci i nastavio s nepoljuljanim
samopouzdanjem, premda mu ni samom nije bilo jasno kako je
to uspio. „Tako ćemo ih poraziti.“
Za vrijeme početnih okršaja, Xavier je vidio kako je barem
jedan od gargantuovskih napadača bio uništen zahvaljujući
većem broju koncentriranih eksplozija. Od njegovog
člankovitog tijela ostala je samo klada koja se pušila. Međutim,
raštrkani bombarderi i oklopljene terenske jedinice okomili su
se na preveliki broj ciljeva i na taj način razvodnili svoje napore.

38
 „Ovo mora biti koordinirani udar. Odabrat ćemo jedan
jedini cilj i skršiti ga, sređivat ćemo jednog po jednog cymeha.
Napadat ćemo ga dok od njega ništa ne ostane. Zatim ćemo
prijeći na drugog.“
„Gospodine?“ obrati mu se iznenađeno Powder. „Zar ne
biste trebali biti u sigurnom području? Pošto ste trenutno
zapovjednik, standardna procedura zahtijeva...“
„Potpuno si u pravu, Jaymese“, tiho je odvratio. „Ali ja ću
svejedno poći tamo gore. Sada je sve ili ništa. Ti ostani ovdje i
po svaku cijenu obrani ove tornjeve.“
Podzemni liftovi su izbacili na površinu još kindala
spremnih za let. Popeo se u jednu šarenu sivu letjelicu i zatvorio
se u kabini. Vojnici pojuriše do svojih napadačkih brodova,
dovikujući svojim drugovima koji su morali ostati na tlu da će
ih osvetiti. Kada je prebacio komkanal kindala na svoju
zapovjedničku frekvenciju, Xavier je izdao nove upute.
Tercero Harkonnen je podesio sjedište u kabini i lansirao
svoj kindal. Ubrzanje ga je zalijepilo za sjedište i još mu više
otežalo disanje. Topla krv mu je u tankom mlazu curila iz usta.
Velikom brzinom se udaljavao od središnjih tornjeva za
emitiranje u pratnji ostalih letjelica, dok je manji broj oklopnih
terenskih vozila krenuo od postrojenja s generatorom u pravcu
naznačenih presretačkih položaja. S napunjenim oružjem i
bombama spremnim za izbacivanje, kindali su se obrušili na
prvi cymeh cilj, jedan od manjih strojeva. Xavierov glas je
odjeknuo u kabini svih letjelica. „Udarite na moj znak... sada.“
Branitelji su osuli paljbu po krabolikom tijelu iz svih
pravaca, sve dok golemi stroj nije ostao ležati uništen, s
pocrnjelim iskrenutim člankovitim nogama i uništenim
oklopom u kome se nalazio mozak. Povici oduševljenja i
zviždanje odzvanjali su preko komkanala. Prije nego što su
cymehi stigli reagirati na ovu novu koordiniranu taktiku,
Xavier je odabrao drugi cilj, „Slijedite me. Sljedeći.“
Policijska eskadrila udarila je sa svih strana, poput
mnogobrojnih čekića, po jednom jedinom mehaničkom tijelu.

39
Pokretne oklopne terenske jedinice otvorile su vatru s površine,
dok su kindali ispuštali snažne bombe odozgo.
Drugi cymeh cilj je vidio da se spremaju napad na njega i
podigao je svoje metalne noge sa šiljcima, zasuvši ih bijelim,
vrućim mlazovima plamena. Oborio je dva Xavierova bočna
kindala, koji su se srušili na već uništenu zgradu. Zalutale
bombe sravnile su sa zemljom jedan kvadratni blok grada.
Ali je zato ostatak koncentriranog napada postigao cilj.
Robotovo tijelo nije uspjelo izdržati mnogobrojne eksplozije, i
tako je još jedan cymeh bio pretvoren u olupinu. Jedna od
njegovih metalnih ruku se zgrčila i potom otpala.
„Tri su uništena“, reče Xavier. „Ostalo ih je još dvadeset
pet.“
„Osim ako se prije toga ne povuku“, primijeti jedan od
pilota.
Cymehi su bili individualci, za razliku od većine
Omniusovih misaonih strojeva. Neki od njih potjecali su od
prvobitnih Titana; ostali, neo-cymehi, potjecali su od izdajnika,
ljudi koji su surađivali sa strojevima na Sinkroniziranim
svjetovima. Svi su oni žrtvovali svoja fizička tijela kako bi se
približili pretpostavljenom savršenstvu misaonih strojeva.
Kvarto Powder je upotrijebio sve što je našao u svom
kombiniranom arsenalu da odbije četiri cymeha koji su se
toliko približili tornjevima za emitiranje polja da su mogli
ugroziti postrojenja od vitalne važnosti. Uništio je jednog stroj-
ratnika i prisilio ostalu trojicu da se šepajući udalje. U
međuvremenu, Xavierove zračne snage sredile su još dva
cymeha.
Ratna sreća se okrenula.
Xavierovi kindali natovareni bombama su se vratili i krenuli
ususret novom valu osvajača. U pratnji oklopnih terenskih
vozila i artiljerije, salusijanska policija ispaljivala je jednu salvu
za drugom na najbližeg cymeha. Granate su stroju oštetile noge
i uništile mu oružja. Kindali su napravili krug i vratili se da
zadaju konačni udarac.

40
 Na iznenađenje svih, središnji tornjić u kome se nalazio
cymehov ljudski mozak se odvojio. Spone kojima je bio
pričvršćen za člankovite noge su se otvorile i pojavio se sjajni
plamen. Oklopljeni okrugli kontejner vinuo se put neba, izvan
dosega salusijanskog oružja.
„Čahura za bijeg koja štiti izdajnikov mozak.“ Izgovorivši to,
Xavier je zahroptao i iskašljao još krvi. „Otvorite vatru na
njega!“ Kindali pripucaše na cymeh čahuru koja je hitala put
zadimljenog neba, sve više povećavajući brzinu.
„Prokletstvo!“ Piloti su pucali u sve slabiji trag iz ispušnih
cijevi, dok je cymehova čahura za bijeg brzo nestajala s vidika.
„Ne trošite streljivo“, reče im Xavier putem kom-veze. „Taj
više nije prijetnja.“ Vrtjelo mu se u glavi, što je bio znak da će
se onesvijestiti... ili umrijeti.
„U redu, gospodine.“ Kindali se ponovo okrenuše prema tlu,
usredotočivši se na sljedećeg cvmeha.
Međutim, kada se njegov napadački eskadron obrušio na
sljedećeg neprijatelja, i taj cymeh je lansirao čahuru za bijeg,
ispalivši kovčeg s mozgom poput rakete u nebo. „Hej“, počne se
žaliti Powder, „povukao se prije nego što smo mu uspjeli
napraviti modricu ispod oka!“
„Možda smo aktivirali njihove ‘podvij-rep-i-bježi-
programe“, frknuvši reče jedan drugi pilot.
„Samo neka se povlače“, reče Xavier, koji samo što nije
izgubio svijest. Nadao se da neće početi spiralno padati i
tresnuti o tlo. „Slijedite me prema novom cilju.“
Kao da odgovaraju na nekakav znak, svi preostali cymehi
napustiše svoje uništavajuće ratne strojeve. Kontejneri za bijeg
sunuše poput vatrometa, naslijepo iskočivši kroz mrežu za
skrembliranje u svemir, gdje ih je robotska flota mogla
pokupiti.
Kada su cymehi odustali od napada, preživjeli salusijanski
branioci zaklicaše iz olupine na tlu.

s
41
 Tijekom sljedećih nekoliko sati, preživjeli stanovnici Saluse
izađoše iz skloništa, trepćući put zadimljenog neba s
mješavinom zaprepaštenja i radosti zbog pobjede.
Nakon što su se cymehi povukli, iznervirana robotska flota
ispalila je kišu raketa na planet, ali su tekriseli u raketama za
navođenje također zatajili u štitu za skrembliranje. Standardni
salusijanski sustavi za obranu od projektila zbrisali su sve
rakete prije nego što su uspjele stići do cilja.
Konačno, kada su se pozvane borbene trupe s oboda
planetnog sustava počele približavati robotskoj floti, misaoni
strojevi su ponovo odmjerili svoje izglede za uspjeh. Rezultat
im se nije sviđao i oni odlučiše povući se, ostavivši za sobom
dosta olupina na stazi.
A na površini planeta, Zimija je i dalje gorjela, a deseci
tisuća tijela ležali su u ruševinama.
Xavier je uspio ostati na nogama tijekom cijele bitke, ali
kada je završila, jedva je stajao. Pluća su mu bila puna krvi, a u
ustima je imao okus otrovne kiseline. Zahtjevao je da se vojni
liječnici i kirurzi prvo pozabave ozbiljnijim ranjenicima na
ulicama.
S balkona na najvišem katu oštećene dvorane parlamenta
promatrao je užasna oštećenja. Svijet oko njega je postao
bolesno crven, i on se zanese unatrag. Čuo je kako pomoćnici
iza njega pozivaju liječnika.
Ne mogu ovo smatrati pobjedom, pomisli on i izgubi svijest.

42
 7.

2
Crta između života i smrti u pustinji je oštra i brza.

Zensuniji,
poezija vatre s Arrakisa.

DALEKO OD MISAONIH STROJEVA i Lige Plemića,

pustinja se nikad nije mijenjala. Potomci Zensunija koji su
pobjegli na Arrakis živjeli su u izoliranim špiljskim
zajednicama, jedva opstajući u teškim uvjetima. U malo čemu
su mogli uživati, jer ih je iscrpljivala svakodnevna borba za
preživljavanje.
Sunčeva svjetlost obasjavala je ocean pijeska, grijući dine
koje su se mreškale poput vala koji zapljuskuju zamišljenu
obalu. Nekoliko crnih stijena virilo je iz pješčanih otoka, ali
nisu pružale nikakav zaklon niti od vrućine niti od demonskih
crva.
Taj ogoljeni predio bit će posljednje što će vidjeti. Narod je
optužio mladića i izvršit će nad njim propisanu kaznu. To što je
bio nevin, uopće nije bilo važno.
„Odlazi, Selime!“ začuo se povik iz špilja u visini. „Odlazi
daleko odavde!“ Prepoznao je glas svog mladog prijatelja, bivšeg
prijatelja, Ebrahima. Možda je drugom dječaku laknulo, jer je
on trebao biti prognan i samim tim osuđen na smrt, a ne Selim.
Međutim, nitko neće žaliti zbog gubitka siročeta, tako da je
nastradao Selim. Bila je to Zensunijevska verzija pravde.
Jedan hrapavi glas reče: „Neka crvi ispljunu tvoju mršavu
kožu.“ Bila je to stara Glyffa, koja mu je nekada bila poput
majke. „Lopove! Kradljivče vode!“
43
 Pleme ga je počelo gađati kamenjem iz špilje. Jedan oštar
kamen pogodio je tkaninu koju je omotao oko svoje tamne kose
ne bi li se zaštitio od sunca. Selim se sagnuo, ali im nije pružio
to zadovoljstvo da ga vide kako se skupio. Skinuli su gotovo sve
s njega, ali sve dok bude djsao neće mu oduzeti ponos.
Naib Dhartha, predvodnik sieča, nagnu se prema van.
„Pleme je reklo svoje.“
Ne bi mu pomoglo ni kada bi rekao da je nevin, ni kada bi
molio za milost ili pokušao objasniti. Održavajući ravnotežu na
strmoj stazi, mladić je zastao da dohvati jedan oštar kamen.
Držao ga je na dlanu kad se okrenuo da prostrijeli pogledom
svoj narod.
Selim je oduvijek vješto bacao kamenje. Bio je u stanju
pogoditi gavranove, male miševe tobolčare ili guštere za
zajednički kotao. Ako bi pažljivo naciljao, mogao je izbiti Naibu
oko. Selim vidje kako se Dhartha tiho došaptavao s
Ebrahimovim ocem, gledao ih je kako kuju plan da okrive njega
umjesto pravog krivca. Izrekli su Selimu kaznu na temelju
zakonskih mjera, a ne istine.
Naib Dhartha imao je tamne obrve i kao ahat crnu kosu
vezanu u rep metalnim prstenom. Grimizna geometrijska
tetovaža tamnih kutova i ravnih linija obilježavala mu je lijevi
obraz. Nacrtala mu je to na licu njegova žena pomoću čelične
igle i soka kržljave inkvine koju su Zensuniji gajili u svojim
vrtovima terarijima. Naib se zagledao u Selima kao da ga izaziva
da baci kamen, jer je znao da će Zensuniji njemu uzvratiti kišom
velikog kamenja.
Međutim, takva kazna bi ga prebrzo ubila. Umjesto toga,
pleme će otjerati Selima iz svoje čvrsto povezane zajednice. A
na Arrakisu nitko nije mogao preživjeti sam. Opstanak u
pustinji zahtijevao je suradnju, svatko je morao obaviti svoj dio
posla. Zensuniji su krađu, naročito krađu vode, smatrali
najgorim zločinom koji se može zamisliti.
Selim stavi kamen u džep, ne obazirući se na ruganja i
uvrede i nastavi svoje mučno spuštanje prema otvorenoj
pustinji.

44
 Dhartha je podesio glas tako da je zazvučao poput zavijanje
olujnog vjetra: „Selime, ti koji nemaš ni oca ni majku — Selime,
ti koji si bio primljen za člana našeg plemena — proglašen si
krivim za krađu plemenske vode. Stoga moraš poći preko
pijeska.“ Dhartha podiže glas i počne vikati prije nego što
osuđenik odmakne predaleko. „Neka se Sejtan zadavi tvojim
kostima.“
Cijelog života Selim je radio više od većine. Kako se nije
znalo tko su mu roditelji, pleme je to od njega zahtijevalo. Nitko
mu nije pomagao dok je bio bolestan, osim možda stare Glyffe;
nitko ga nikad ni u čemu nije zamijenio. Promatrao je neke od
svojih sudrugova kako se nalijevaju obiteljskim zalihama vode,
čak i Ebrahim. A ipak je taj dječak ispio pola literjona slankaste
vode koju nitko nije čuvao, glupavo se nadajući da njen
nestanak nitko neće primijetiti. Ebrahim je ne trepnuvši okrivio
svog nazovi prijatelja kada je krađa bila otkrivena...
Kad je otjerao Selima iz špilje, Dhartha je odbio dati mu
makar i malu vreću vode za put, jer je smatrao da bi to bilo
bacanje plemenskih zaliha. Nitko od njih ionako nije očekivao
da Selim preživi duže od jednog dana, čak i ako nekako uspije
izbjeći zastrašujuća pustinjska čudovišta.
Promrmljao je sebi u bradu, znajući da ga ne mogu čuti:
„Dabogda ti se usta napunila prašinom, Naibe Dhartha.“ Selim
se nastavio spuštati stazom udaljavajući se od stijena, dok ga je
njegov narod i dalje proklinjao odozgo. Oni koji su ga gledali
sigurno će se iznenaditi kada budu vidjeli da se dobrovoljno
uputio preko dina umjesto da se sakrije u kakvoj špilji u
stijenju.
Što može izgubiti?
Selim je odlučio da se neće vratiti i moliti za pomoć.
Uzdignute brade je koračao preko dina sve dok je mogao. Prije
će umrijeti nego preklinjati da mu oproste takvi ljudi. Ebrahim
je lagao da bi spasio sebe, ali Naib Dhartha je počinio mnogo
gori zločin po Selimovom mišljenju, svjesno osudivši nevino
siroče na smrt, jer je to pojednostavnjivalo politiku plemena.
Selim se znao odlično snalaziti u pustinji, međutim, Arrakis
je bio krajnje surov. Od kada su se Zensuniji naselili ovdje, ima
45
tome nekoliko pokoljenja, nitko se nikada nije vratio iz
progonstva. Duboka pustinja ih je progutala bez traga. Uputio
se u tu pustoš samo s konopcem prebačenim preko ramena,
tupim bodežom zataknutim za pojas i zašiljenim metalnim
štapom za hodanje, s otpada svemirske luke u gradu Arrakisu.
Možda bi Selim mogao tamo i otići i potražiti posao kod
trgovaca s drugih svjetova. Mogao bi iznositi teret sa svake
letjelice koja se spusti ili tovariti robu na neki od svemirskih
brodova koji su putovali od planeta do planeta, za što im je
ponekad bilo potrebno i po nekoliko godina. Međutim, takvi
brodovi su vrlo rijetko posjećivali Arrakis, jer se nalazio daleko
od redovnih brodskih linija. Ako bi se pridružio nepoznatim
strancima s drugih planeta, možda bi se morao odreći velikog
dijela sebe. Bit će mu bolje da živi sam u pustinji – ako uspije
preživjeti...
Spustio je u džep još jedan oštar kamen od onih koji su bili
bačeni odozgo. Dok se planina smanjivala u daljini, pronašao je
i treći kamen koji mu se učinio dobar za bacanje. Na kraju će
morati uloviti nešto za jelo. Mogao bi sisati vlažno meso guštera
i poživjeti malo duže zahvaljujući tome.
Dok je odmicao sve dalje u valovitu pustinju, Selim je zurio
u dugi poluotok kamenja, daleko od špilja Zensunija. Ondje će
biti odvojen od plemena, ali će moći da im se smije svakog dana
progonstva koji preživi. Mogao bi čačkati nos i izvikivati šale
koje Naib Dhartha nikada neće čuti.
Selim je zabadao svoj štap u meki pijesak kao da probada
zamišljenog neprijatelja. Iscrtao je u pijesku budislamski
simbol za proklinjanje, sa strijelom koja je pokazivala unatrag
prema nastambi u stijeni. Uživao je u svom prkosu, iako će
vjetar izbrisati uvredu već sljedećeg dana. Lakim korakom se
popeo na jednu visoku dinu i skliznuo niz žlijeb.
Zapjevao je tradicionalnu pjesmu, nije podlegao panici i
nastavio je još brže. Udaljen stjenoviti poluotok lelujao je na
popodnevnoj svjetlosti, i on pokuša sebe uvjeriti da djeluje
primamljivo. Postajao je sve hrabriji što se više udaljavao od
svojih mučitelja.

46
 Ali kad se našao na manje od jednog kilometra od crne
stijene koja je pružala zaklon, Selim osjeti kako nemirni pijesak
podrhtava pod njegovim nogama. Podigao je pogled i u
trenutku shvatio u kakvoj je opasnosti. Ugledao je mreškanje
na površini koje je označavalo prolazak velikog stvorenja
duboko ispod dina.
Selim potrča. Klizao se i spoticao preko mekog grebena,
očajnički pokušavajući da ne padne. Nastavio je trčeći duž
prijevoja, svjestan da čak ni ova visoka dina neće biti nikakva
prepreka za pješčanog crva koji se primicao. Kameniti poluotok
ostao je nemoguće daleko, a demon se još više približio.
Selim je prisilio sebe da stane, iako ga je uspaničeno srce
požurivalo da nastavi. Crvi su slijedili svaku vibraciju, a on je
trčao poput užasnutog djeteta umjesto da se ukopa u mjestu
poput lukavog pustinjskog zeca. Ta neman ga je do sada sigurno
uzela na nišan. Koliko je onih koji su prije njega stajali užasnuti,
popadali na koljena da se po posljednji put pomole prije nego
što su bili prožderani? Nitko nikada nije preživio susret s nekim
od ogromnih pustinjskih čudovišta.
Možda bi ga mogao prevariti... skrenuti mu pažnju.
Selim je natjerao svoje noge da se skamene. Izvadio je prvi
od kamenova veličine šake koji je imao kod sebe i zavitlao ga
što je dalje mogao u jarak između dvije dine. Čuo se udarac kad
je pao na pijesak— i zloslutni trag crva koji se približavao skrene
tek malo.
Bacio je i drugi kamen, a za njim i treći, oponašajući odjeke
udaraca, s namjerom da odvuče crva što dalje od sebe. Selim je
pobacao i ostalo kamenje, a zvijer je tek neznatno skrenula,
izdižući se kroz dine u njegovoj blizini.
Ostavši praznih ruku, više nije imao čime skrenuti to
stvorenje.
Crv je razjapljenih čeljusti proždirao pijesak i kamenje u
potrazi za komadićem mesa. Pijesak pod Selimovim čizmama se
pomaknuo i počeo osipati po rubovima traga kojim je prošao
crv, i njemu posta jasno da će ga čudovište progutati. Osjetio je
miris zloslutnog cimetnog smrada u dahu crva i ugledao vatru
u njegovoj utrobi.
47
 Naib Dhartha bi se sasvim sigurno smijao kada bi saznao
kakva je sudbina zadesila mladog lopova. Selim glasno opsova.
Umjesto da se preda, odlučio je napasti.
U blizini samih usta koja su podsjećala na špilju, miris
začina se pojačao. Mladić je stegnuo svoj metalni štap za
hodanje i šapatom izgovorio molitvu. Dok se crv izdizao ispod
pijeska, Selim je skočio na njegova povijena i naborana leđa.
Podigao je štap i zario zašiljeni vrh u nešto za što je mislio da će
biti tvrda, oklopljena koža crva. Umjesto toga, vrh je skliznuo
između segmenata u meko ružičasto meso.
Zvijer je reagirala kao da ju je pogodio hitac iz maula topa.
Propela se i zatim se počela bacakati i uvijati.
Iznenađeni Selim je još dublje zario koplje i svom snagom
se uhvatio za njega. Čvrsto je zatvorio oči, stisnuo zube i nagnuo
se natrag kako bi održao ravnotežu. Nije smio ispustiti štap.
Unatoč divljoj reakciji crva, malo mu koplje nije moglo
naškoditi; to je jednostavno bio ljudski prkos, ujed mušice
željne da se dočepa kapljice slatke krvi. Crv će svakog trenutka
ponovo uroniti u pijesak i povući Selima za sobom.
Na njegovo iznenađenje, stvorenje je jurnulo naprijed,
ostavši visoko iznad dina kako mu pijesak ne bi nadražio
otvoreno meso.
Selim se sav užasnut grčevito držao za pobodeni štap — a
kada je shvatio da on to zapravo jaši osobno Sejtana, počeo se
smijati! Je li itko prije njega izveo tako nešto? Ako i je, nije
preživio da priča o tome.
Selim je sklopio savez sa samim sobom i s Buddalahom da
neće dopustiti da bude poražen, da ga neće poraziti ni Naib
Dhartha ni ovaj pustinjski demon. Povukao je koplje i još više
rastvorio mesnate segmente, natjeravši crva da se izvuče iz
pijeska, kao da se time mogao otresti dosadnog parazita na
svojim leđima...
Mladi prognanik nikada nije stigao do poteza stijenja gdje
se nadao da će doći i podići svoje prebivalište. Umjesto toga, crv
je odnio Selima u duboku pustinju... daleko od prethodnog
života.

48
 8.

2
Od kompjutora smo naučili jednu negativnu stvar: da
donošenje najvažnijih smjernica pripada ljudima, a
ne strojevima.

RELL ARKOV,
Sastanak o povelji Lige Plemića

NAKON ŠTO JE BILA ZAUSTAVLJENA na Salusi

Secundus, flota misaonih strojeva uputila se natrag u svoju
udaljenu bazu na Corrinu. Kompjutorski sveum neće biti
zadovoljan kada mu podnesu izvještaj.
Poput Omniusovih slugu mezimaca, preostali neo-cymehi
slijedili su poraženu robotsku flotu. Međutim, šestorica
prvobitnih Titana koji su jedini preživjeli, Agamemnon i njegovi
elitni sljedbenici, pripremili su diverziju. Ukazala im se prigoda
da poboljšaju svoje sheme protiv sveuma koji ih je ugnjetavao...
Dok su se raštrkani borbeni brodovi vraćali kroz svemir
noseći uvijek budne stražar-oči, Agamemnon je neopazice
poveo svoj brod drugim putem. Nakon što je pobjegao
salusanskoj policiji, cymeh general je prebacio spremnik sa
svojim umom iz oštećenog ratnog stroja u ovu glatku
oklopljenu letjelicu. Iako su doživjeli poraz, osjećao je da buja i
da je pun života. Bitaka nikada neće ponestati. Uvijek će se
moći boriti ili protiv divljih ljudskih bića ili protiv Omniusa.
Pradavni cymehi nisu koristili komvezu, plašeći se da bi
neki od brodova iz flote strojeva koja se povlačila mogao
uhvatiti zalutali elektromagnetski nabor. Odlučili su krenuti
bržim, ali i opasnijim putem. On ih je odveo bliže preprekama
49
na nebu koje su izbjegavale robotske letjelice, jer nisu bile
sklone riziku. Prečica će osigurati cymehima, koji se još nisu
javno pobunili, dovoljno vremena da se sretnu u tajnosti.
Kad se na njihovom kursu našla jedna slabašna zvijezda
crveni patuljak, Titani su se približili izobličenoj i izrovanoj
stijeni koja je kružila na maloj udaljenosti oko prigušenog
sunca. Tamo će ih susnježica od zvjezdanog vjetra i ioniziranih
čestica, zajedno s jakim magnetskim poljima, sakriti od skenera
robota. Poslije tisuću godina služenja Omniusu, Agamemnon je
naučio kako nadmudriti i zaobići mrski sveum.
Šest cymeha se uputi prema asteroidu, koristeći se svojim
ljudskim znanjem upravljanja brodom umjesto
kompjutoriziranim navigacijskim sustavima. Agamemnon je
odabrao mjesto unutar prostranog kratera, a i ostali Titani se
spustiše pokraj njegove letjelice čim su pronašli stabilan teren
na namreškanoj ravnici.
Agamemnon je naveo mehaničke ruke da podignu zatvoreni
spremnik s njegovim mozgom iz kontrolne utičnice u brodu te
da ga postave u jedno drugo pokretno tijelo na šest glomaznih
nogu i s nisko visećim tijelom. Nakon što je spojio vlakna koja
su povezivala njegov um putem elektrofluida, isprobao je sjajne
noge, podižući metalne jastučiće i podešavajući hidrauliku.
Poveo je svoje graciozno mehaničko tijelo niz rampu na
meke stijene. Pridružili su mu se i ostali Titani, svi odreda
pričvršćeni za hodajuća tijela s vidljivim unutrašnjim
mehanizmima i sustavima za održavanje života, zaštićeni od
topline i radijacije. Krvavi patuljak nadnosio se nad njima s
crnog neba bez zraka.
Prvi od preživjelih Titana iskorači naprijed da dodirne
svojim senzorskim jastučićima generalovo mehaničko tijelo. To
je podsjećalo na romantično milovanje. Juno je bila genij za
strategiju i Agamemnonova ljubavnica u vremenu kada su još
imali ljudska tijela. Sada, jedno tisućljeće kasnije, oni su i dalje
bili partneri, ali im osim afrodizijaka zvanog moć gotovo ništa
više nije bilo potrebno.
„Hoćemo li uskoro krenuti, ljubavi moja?“ upitala je Juno.
„Ili moramo čekati još stoljeće ili dva?“
50
 „Ne toliko dugo, Juno. Ni izdaleka tako dugo.“
Poslije nje mu je prišao Barbarossa, za koga se moglo reći da
je bio Agamemnonov najbliži prijatelj proteklih tisuću godina.
„Već je svaki trenutak vječnost“, reče on. Za vrijeme prvog
preuzimanja koje su izveli Titani, Barbarossa je otkrio kako se
mogu pokvariti sveprisutni misaoni strojevi iz Starog Carstva.
Srećom je taj skromni genij bio dovoljno mudar da unese stroga
ograničenja u programe koja su sprečavala misaone strojeve da
nanesu bilo kakvu izravnu štetu Titanima. Zahvaljujući tim
ograničenjima, Agamemnon i njegovi drugovi cymehi preživjeli
su izdajnički prevrat sveuma.
„Ne mogu se odlučiti da li bih radije zgromio kompjutore ili
ljudska bića“, primijeti Ajax. Bio je najsnažniji od starih cymeha
i brutalni siledžija. Zakloparao je prema njima u izrazito
masivnom modelu hodača, kao da i sada razgibava mišiće svog
davno izgubljenog organskog tijela.
„Moramo dva puta zametnuti tragove svakog plana kojeg
snujemo“, reče Dante, vješti birokrata i računovođa, koji je s
lakoćom shvaćao složene pojedinosti. Od svih Titana, on jedini
nikada nije ni paničario niti očajavao. Međutim, nikad ne bi
došlo do zbacivanja Starog Carstva da on nije izmanipulirao
svećenstvo i vladu. Ne razmećući se hrabrošću poput ostalih
osvajača, Dante je na miru razradio plan za pravednu podjelu
vlasti koji je omogućio Titanima da bez problema vladaju čitavo
stoljeće.
Sve dok im kompjutori sve to na silu nisu oduzeli.
Osramoćeni Xerxes bio je posljednji cymeh koji se s mukom
popeo u zaklonjeni krater. Zauzimao je najniži položaj među
Titanima, jer je vrlo davno počinio neoprostivu pogrešku koja
je omogućila ambicioznom novorođenom kompjutorskom umu
da ih sve baci na koljena. Iako je Titanima još bio potreban, jer
se njihova skupina stalno sve više osipa, Agamemnon mu
nikada nije oprostio tu veliku pogrešku. Već stoljećima je jedina
želja jadnog Xerxesa bila da se iskupi. Budalasto je vjerovao da
bi ga Agamemnon ponovo prigrlio ako bi se uspio nekako
iskupiti, a general cymeh je znao iskoristiti tu njegovu želju.

51
 Agamemnon je poveo petoricu svojih zavjerenika do sjene u
krateru. Tamo, među izlomljenim kamenjem i istopljenim
gromadama, strojevi s ljudskim umovima su se okupili u
namjeri da popričaju o izdaji i isplaniraju osvetu.
Xerxes ih, unatoč svih svojih mana, nikada neće izdati. Prije
tisuću godina, poslije pobjede koju su izvojevali, prvobitni
Titani pristali su da kirurškim putem budu izmijenjeni, jer su
odbijali prihvatiti svoju smrtnost. Željeli su da njihovi mozgovi
lišeni tijela žive zauvijek, kako bi učvrstili svoju vladavinu. Bio
je to dramatičan pakt.
Omnius je povremeno nagrađivao odane ljude sljedbenike
tako što bi ih preobratio u neo-cymehe. Na Sinkroniziranim
svjetovima je tisuće novijih mozgova sa strojnim tijelima služilo
sveumu u rangu slugu pod ugovorom. Međutim, Agamemnon
nije mogao računati ni na jednog od njih, jer su oni svojevoljno
služili sveumu.
General cymeh emitirao je svoje riječi na uskom valnom
području koje se izravno uklapalo u centre za obradu misli kod
Titana. „Na Corrinu nas očekuju tek za nekoliko tjedana.
Iskoristio sam ovu prigodu da isplaniramo udar protiv
Omniusa.“
„Već je i vrijeme“, progunđa Ajax.
„Smatraš li da je sveum postao samozadovoljan, ljubavi
moja — poput ljudskih bića iz Starog Carstva?“ upitala je Juno.
„Nisam uočio nikakav poseban znak slabosti“, umiješao se
Dante, „a ja i te kako vodim računa o takvim stvarima.“
„Svatko ima neku slabu točku“, reče Ajax, trzajući jednom
oklopljenom nogom i praveći rupu u tlu, „treba samo imati
petlju i iskoristiti je.“
Barbarossa zagrebe jednom od svojih metalnih prednjih
nogu po tvrdoj stijeni. „Nemojte dopustiti da vas zavara
umjetna inteligencija. UI ne razmišlja poput ljudskih bića. Čak
ni poslije tisuću godina, Omnius neće dopustiti da mu popusti
pažnja. On ima veću moć procesiranja i više stražar-očiju nego
što možemo izbrojiti.“

52
 „Sumnja li on u nas? Sumnja li Omnius u našu odanost?“
Xerxes je već zvučao zabrinuto, a sastanak tek što je počeo.
„Ako smatra da kujemo zavjeru protiv njega, zašto nas
jednostavno ne eliminira?
„Ponekad pomislim da ti je procurio spremnik s mozgom“,
primijeti Agamemnon. „U Omniusov program unijeta su
ograničenja koja ga sprečavaju da nas pobije.“
„Ne moraš me vrijeđati. Omnius je vrlo silan i logično je
pomisliti da može premostiti sve čime je Barbarossa opteretio
njegov sustav.“
„Još to nije učinio, niti će ikada učiniti. Znao sam što radim
dok sam se time bavio, vjeruj mi“ reče Barbarossa.“Nemoj
zaboraviti da je Omniusova najveća želja da bude učinkovit. On
neće poduzeti nikakvu nepotrebnu akciju, neće uludo trošiti
resurse. Za njega smo mi resursi.“
Dante reče: „Ako se Omnius toliko trudi da učinkovito
vlada, zašto onda uopće drži ljude-robove? Čak i jednostavni
roboti i strojevi s minimalnom UI mogu obavljati njihove
zadatke i ne bi mu zadavali nikakve muke.“
Agamemnon izađe iz debele sjene na jaku svjetlost, a zatim
se vrati. Zavjerenici oko njega čekali su poput ogromnih kukaca
napravljenih od metalnih dijelova. „Godinama mu predlažem
da uništimo ljude zatvorenike na Sinkroniziranim svjetovima,
ali Omnius to odbija.“
„Možda je neodlučan, jer su ljudi ti koji su izmislili misaone
strojeve“, ponudi rješenje Xerxes. „Možda Omnius u ljudskim
bićima vidi manifestaciju Boga.“
Agamemnom ga prekori. „Želiš li reći da je kompjutorski
sveum duboko religiozan?“ Osramoćeni cymeh je istog časa
zašutio.
Barbarossa reče poput kakvog strpljivog učitelja: „Ne, ne –
Omnius jednostavno ne želi trošiti energiju ili izazvati nemire
do kojih bi sasvim sigurno jedno takvo istrebljenje dovelo. On
na ljudska bića gleda kao na resurse koje ne treba uludo trošiti.“
„Već stoljećima ga pokušavamo uvjeriti u suprotno“, reče
Ajax.
53
 Svjestan da vrijeme koje imaju na raspolaganju brzo prolazi,
Agamemnon ubrza razgovor. „Moramo smisliti način izazivanja
neke radikalne promjene. Ako isključimo kompjutore, mi Titani
ćemo ponovo doći na vlast, zajedno sa svim neo-cymehima koje
uspijemo pridobiti.“ On okrene svoj senzorski tornjić oko
osovine. „Već smo jednom preuzeli stvar u svoje ruke i moramo
to ponovo učiniti.“
Prethodni put, kada su ljudi Titani preuzeli obamrlo Staro
Carstvo, borbeni roboti odradili su najveći dio posla za njih.
Tlaloc, Agamemnon i ostali pobunjenici samo su pokupili
nagradu. Ovoga puta će se Titani morati boriti sami.
„Možda bismo trebali pokušati pronaći Hecate“, reče
Xerxes. „Ona je jedina od nas koju Omnius nikada nije
kontrolirao. Naš adut.“
Hecate, bivša Ajaxova suputnica, bila je jedini Titan koji se
odrekao svoje vladavine. Prije prevrata misaonih strojeva, otišla
je u duboki svemir i nitko više nikada ništa o njoj nije čuo.
Agamemnon joj ne bi mogao vjerovati – čak i kad bi je uspjeli
pronaći – ništa više nego što je vjerovao Xerxesu. Hecate ih je
napustila još vrlo davno i nije bila saveznik kakav im je bio
potreban.
„Trebalo bi saveznike potražiti na drugoj strani, i morat
ćemo prihvatiti svu pomoć koju uspijemo naći“, reče
Agamemnon. „Moj sin Vorian je jedan od malobrojnih ljudi
kojima je dopušten pristup u Omniusov središnji sustav na
Zemlji, i on redovito ažurira sveumove na ostalim
Sinkronizovanim svjetovima. Možda bismo njega mogli
upotrijebiti.“
Juno je simulirala smijeh. „Voljan si vjerovati jednom
ljudskom biću, ljubavi moja? Jednom od slabih crva koje
prezireš? Prije samo nekoliko trenutaka htio si zatrti sve
članove dotične rase.“
„Vorian je moj genetski sin i najbolji od mojih potomaka do
sada. Motrim na njega, podučavam ga. Pročitao je moje
memoare desetak puta do sada. Gajim velike nade da će on
jednoga dana zaslužiti da bude moj nasljednik.“

54
 Juno je poznavala Agamemnona bolje od ostalih Titana.
„Slično si govorio i o dvanaestorici prethodnih sinova, ako se
dobro sjećam. A ipak si našao valjani izgovor da ih sve pobiješ.“
„Sačuvao sam dovoljno svoje sperme prije nego što sam se
preobrazio u cymeha i imam dovoljno vremena da to učinim
kako treba“, reče Agamemnon. „Ali Vorian... ah, Vorian, mislim
da bi on mogao biti taj. Jednog dana ću mu dopustiti da postane
cymeh.“
U razgovor se umiješao i Ajax tihim glasom: „Ne možemo se
istodobno boriti protiv dva snažna neprijatelja. Pošto nam je
Omnius konačno dopustio da napadnemo hrethgire,
zahvaljujući Barbarossinoj pobjedi u gladijatorskoj areni,
zalažem se za to da damo sve od sebe i uspješno završimo taj
rat. Poslije toga, možemo se pozabaviti Omniusom.“
Uronjeni u sjenu kratera, cymehi se, mrmljajući, napola
složiše. Ljudska bića iz Lige izmakla su vladavini Titana prije
mnogo stoljeća, i stari cymehi su oduvijek gajili mržnju prema
njima. Danteova optička vlakna išla su tamo-amo dok je
proračunavao. „Da, trebalo bi biti lakše poraziti ljudska bića.“
„U međuvremenu, nastavit ćemo tražiti način kako da
eliminiramo Omniusa“, dodao je Barbarossa. „Sve u svoje
vrijeme.“
„Možda si u pravu“, prizna Agamemnon. General cymeh
želio je što prije završiti ovaj tajni sastanak.
Poveo ih je natrag prema njihovim brodovima. „Prvo ćemo
uništiti ljudska bića iz Lige. To će nam biti odskočna daska koju
ćemo iskoristiti za napad na mnogo ozbiljnijeg neprijatelja.“

55
 9.

2
Logika je slijepa i često poznaje samo vlastitu prošlost.

Arhivi Od genetike do filozofije,

uredile čarobnice s Rossaka

MISAONI STROJEVI nisu mnogo marili za estetiku, ali je

Omniusov moderniziran brod bio – sasvim slučajno – prelijepa
glatka srebrno-crna letjelica, koja je sličila na patuljka u
beskrajnom svemiru dok je putovala od jednog Sinkroniziranog
svijeta do drugog. Kako je završio trenutni obilazak zbog
ažuriranja, Putnik Snova vraćao se na Zemlju.
Vorian Atreid je smatrao sebe sretnim što mu je povjeren
zadatak od tako velike važnosti. Rodila ga je robinja koja je bila
oplođena Agamemnonovom sačuvanom spermom. Tamnokosi
Vorian mogao je pratiti svoje podrijetlo još dalje u prošlost od
vremena Titana, tisućama godina unatrag, sve do Kuće Atreus
u drevnoj Grčkoj i do jednog drugog slavnog Agamemnona.
Zahvaljujući statusu njegovog oca, dvadesetogodišnji Vor je
odgojen i indoktriniran na Zemlji pod budnim okom misaonih
strojeva. On je bio jedan od privilegiranih ljudi „povjerenika“
kojima je bilo dopušteno da se slobodno kreću, služeći
Omniusu.
Pročitao je sve priče vezane za svoju slavnu lozu u opsežnim
memoarima koje je napisao njegov otac u želji da dokumentira
svoje pobjede. Vor je smatrao da je veliko djelo generala Titana
više od književnog majstorskog djela, da je bliže svetom
povijesnom dokumentu.

56
 Neposredno ispred Vorove radne stanice, kapetan Putnika
Snova, jedan autonomni robot, provjeravao je nepogrešivo
instrumente. Seuratova bakreno-metalna kožna prevlaka
prelijevala se preko tijela u ljudskom obličju od polimernih
potpornja, podupirača od legure, procesora s tekriselima i
navijene elastične muskulature.
Seurat je proučavao uređaje i povremeno ulazio u brodske
dalekometne skenere ili gledao kroz prozore svojim
fokusiranim optičkim vlaknima. Obavljao je multiprocesiranje
dok je razgovarao. Robot kapetan nastavi razmjenu sa svojim
podređenim kopilotom-čovjekom. Seurat je imao neobičnu i
nesretnu sklonost da priča neobične viceve.
„Voriane, što dobiješ kada spariš svinju i čovjeka?“
„Što?“
„Stvorenje koje i dalje strašno puno jede, smrdi i ništa ne
radi!“
Vorian je nagradio kapetana pristojnim smijehom.
Seuratovi vicevi potvrđivali su da robot uopće ne shvaća što je
to humor. Ali ako se Voriana ne bi nasmijao, Seurat bi mu
ispričao novi vic, a za njim još jedan, sve dok ne bi izazvao
željenu reakciju. „Zar se ne plašiš da ćeš pogriješiti kada
istodobno pričaš vic i nadgledaš naše navigacijske sustave?“
„Ja ne griješim“, odgovori Seurat, svojim štektavim
mehaničkim glasom.
Vor se ozario, jer je ta izjava za njega predstavljala izazov.
„Ah, ali što bi bilo kada bih ja sabotirao neku od brodskih
funkcija od vitalnog značaja? Sami smo na brodu, a ne smiješ
zaboraviti da sam ja ipak lažljivo ljudsko biće, tvoj smrtni
neprijatelj. Na taj način bih ti se osvetio za sve te užasne
viceve.“
„To bih mogao očekivati od nižeg roba, pa čak i od kakvog
zanatlije, ali ti to nikada ne bi uradio, Voriane. Ti imaš što
izgubiti.“ Jednom sablasno glatkom kretnjom, Seurat okrene
namreškanu bakrenu glavu i gotovo sasvim prestane motriti na
kontrolne uređaje Putnika Snova. „Čak i da to učiniš, ja bih
shvatio što je posrijedi.“
57
 „Ne podcjenjuj me, stari Metalume. Otac me je naučio da i
unatoč mnogobrojnih slabosti, mi ljudska bića imamo jedan
adut, našu nepredvidivost.“ Osmjehujući se, Vorian priđe
robotu kapetanu i počne proučavati metričke ekrane. „Što
misliš, zašto Omnius traži od mene da ubacim neku nelogičnost
u njegove brižljive simulacije svaki put kad planira susret s
hrethgirom?
„Možeš me pobijediti u svakoj strateškoj igri jedino
zahvaljujući svom neviđenom i nesmotrenom kaosu“, primijeti
Seurat. „To sasvim sigurno nema nikakve veze s tvojim
urođenim vještinama.“
„Pobjednik je vještiji od gubitnika“, reče Vor, „bez obzira na
to kako definirali natjecanje.“
Brod je putovao utvrđenim, stalnim putem između
Sinkroniziranih svjetova. Jedna od petnaest takvih letjelica,
Putnik Snova, prevozila je kopije trenutnih Omniusovih verzija
radi sinkroniziranja posebnih kompjutorskih sveumova na
planetima koji su bili vrlo udaljeni jedan od drugog.
Ograničenja sklopova i brzine elektronskog emitiranja
određivala su fizičku veličinu svih pojedinačnih strojeva; zbog
toga se kompjutorski sveum nije mogao prostirati izvan jednog
jedinog planeta. Bez obzira na to, posvuda su postojale
Omniusove umnožene kopije, poput mentalnih klonova.
Zahvaljujući redovnom ažuriranju koje su bez prestanka
obavljali brodovi poput Putnika Snova, sve pojedinačne
inkarnacije Omniusa stalno su bile praktično identične na svim
planetima na kojima je vladala tiranija strojeva.
Poslije mnogobrojnih putovanja, Vor je naučio kako se
upravlja brodom i mogao je pristupiti svim bankama podataka
na njemu, koristeći Seuratove šifre. Tijekom godina, on i robot
postali su pouzdani prijatelji, premda to nitko ne bi mogao
shvatiti. Zahvaljujući vremenu koje su provodili u dubokom
svemiru, razgovarajući o mnogim stvarima, igrajući igre za koje
je bila potrebna vještina, pričajući priče — uspjeli su premostiti
veliki dio ponora koja je postojala između strojeva i čovjeka.
Ponekad, čisto zabave radi, Vor i Seurat bi zamijenili mjesta.
Vor bi se pretvarao da je zapovjednik broda, dok bi Seurat
58
izigravao njemu podređenog robota, kao što je to bilo u danima
Starog Carstva. Kad su jednom tako zamijenili uloge, Vorian je
iz čista mira krstio brod Putnika Snova, nadjenuvši mu ime koje
je bilo čista poetska glupost, no koju Seurat ne samo da je
tolerirao, već i prihvatio.
Pošto je bio stroj stražar, Seurat je rutinski dobivao nove
upute i transfere memorije od sveukupnog Omnius mozga, ali
je, zahvaljujući tome što je provodio toliko vremena iskopčan,
putujući između zvijezda, razvio i vlastitu ličnost i nezavisnost.
Prema Vorovom mišljenju, Seurat je bio najbolji od strojnih
umova, premda ga je robot povremeno znao iznervirati.
Naročito svojim neobičnim smislom za humor.
Vor pljesne šakama i zapucketa prstima. Uzdahnuo je od
zadovoljstva. „Baš je ugodno kad se opustiš. Šteta što ti to ne
možeš.“
„Meni nije potrebno opuštanje.“
Vorian nije priznavao da i on sam smatra svoje organsko
tijelo inferiornim u mnogo pogleda; bilo je krhko, sklono
bolovima i bolestima, povredama koje svaki stroj može lako
srediti. Nadao se da će njegovo fizičko obličje ostati dovoljno
dugo u operativnom stanju kako bi na kraju bio pretvoren u
jednog od trajnih neo-cymeha. Svi su oni nekada bili cijenjeni
ljudi-povjerenici, kao i on. Jednog dana Agamemnon će dobiti
dozvolu od Omniusa za to, ako Vor bude dobro služio sveumu.
Putnik Snova je već dugo bio u svemiru radi ažuriranja, i
mladi povjerenik se veselio što se vraća kući. Uskoro će vidjeti
svog uglednog oca.
Dok je Putnik Snova jurio između zvijezda, Seurat je
predložio prijateljsko nadmetanje. Njih dvojica su sjeli za stol i
zadubili se u jednu od svojih uobičajenih zabava, veselu
privatnu igru koju su razradili tijekom čestih putovanja. Bila je
to zamišljena bitka u svemiru između dvije suparničke rase
— „Vorijanaca“ i „Seuratanaca“. Obje rase imale su
svemirsku flotu određenih sposobnosti i ograničenja. Iako je
robot-kapetan imao savršeno kompjutorsko sjećanje, Vor je

59
ipak dobro stajao, jer bi uvijek smislio taktiku kojom bi
iznenadio svog protivnika.
Dok su se smjenjivali u smještanju brodova u razne sektore
svog bojnog polja u svemiru, Seurat je bez prestanka sipao
viceve i zagonetke koje je pronašao u svojoj staroj bazi
podataka. Iznervirani Vor konačno reče: „Očigledno se trudiš
skrenuti mi pažnju. Od koga si to naučio?“
„Kako od koga, od tebe, dakako.“ Robot je zatim počeo
navoditi mnogobrojne situacije u kojima ga je Vor zadirkivao,
prijeteći mu da će izvesti sabotažu na brodu, bez stvarne
namjere da to učini, i izmišljajući krajnje nepredvidive hitne
slučajeve. „Smatraš li to varanjem? S moje ili tvoje strane?“
To otkriće je zaprepastilo Vora. „Rastužim se kada
pomislim, čak i u šali, da sam te naučio varati. Stidim se što sam
ljudsko biće.“ Agamemnon će sasvim sigurno biti razočaran.
Poslije još dvije partije, Vor je izgubio taktičku igru. Nije
više igrao s oduševljenjem.

60
 10.

2
Svako nastojanje je igra, nije li tako?

IBLIS GINJO,
Prigode za potpuno oslobađanje

NA VRTNOJ TERASI koja je gledala na ruševine Zimije,

Xavier Harkonnen je stajao smrknut i sam, pribojavajući se
skorašnjeg „pobjedničkog“ mimohoda. Popodnevno sunce mu
je grijalo lice. Pjesma ptica zamijenila je krikove i eksplozije;
povjetarac je rastjerao najveći dio otrovnog dima.
Pa ipak, Liga će se još dugo oporavljati. Ništa više nikada
neće biti isto.
I poslije nekoliko dana nakon završetka napada još je
primjećivao dim koji se dizao iz ruševina i vijugao put neba bez
oblaka. Ipak, nije mogao namirisati čađu. Otrovni plin cymeha
toliko mu je oštetio tkiva da nikada više neće osjetiti miris niti
ukus bilo čega. Za njega je čak i disanje postalo samo mehanički
čin, a ne prijatno udisanje slatkog svježeg zraka.
Ipak, nije mogao žaliti sebe kada su toliki izgubili daleko
više. Poslije napada cymeha, salusijanski liječnički tim dao je
sve od sebe da ga održi u životu. Serena Butler ga je posjetila u
bolnici, ali on se toga sjećao sam kao kroz izmaglicu bola,
lijekova i sustava za održavanje života. Jednim izuzetnim
postupkom, Xavieru je izvršena transplantacija oba plućna
krila, dobio je zdrave organe koje mu je osigurao tajanstveni
Tlulaxa. Znao je da je Serena zdušno surađivala s izvrsnim
vojnim kirurzima i jednim Tlulaxom, trgovcem organima, po

61
imenu Tuk Keedair, kako bi mu osigurala sve što je bilo
potrebno.
Sada je ponovo mogao disati, iako je povremeno osjećao bol
u grudima. Xavier će poživjeti da se još koji put bori protiv
strojeva. Zahvaljujući lijekovima i naprednim tehnikama
liječenja, mogao je napustiti bolnicu ubrzo poslije medicinskog
zahvata.
U vrijeme napada, trgovac organima Keedair zatekao se u
Zimiji zbog rutinske prodaje i jedva je spasio glavu. Na
nesvrstanom planetu Tlulax u udaljenom solarnom sustavu
Thalim, njegov narod je držao farme organa, proizvodili su
ljudska srca, pluća, bubrege i ostale tjelesne dijelove iz matičnih
stanica. Nakon što su cymehi bili odbijeni, tajanstveni Tlulaxa
ponudio je svoju biološku robu vojnim kirurzima u glavnoj
vojnoj bolnici u Zimiji. Kriogenski ormarići na njegovom brodu
bili su ispunjeni tjelesnim uzorcima. Bila je prava sreća, priznao
je Keedair s osmijehom, što se našao na licu mjesta i mogao
pomoći teško ranjenim građanima Saluse kad im je to
najpotrebnije.
Poslije uspješne operacije, Keedair je obišao Xaviera u
medicinskom centru. Tlulaxa je bio čovjek srednje visine, ali
krhke građe, i imao je tamne oči i četvrtasto lice. Dugačka,
tamna, čvrsto upletena pletenica visjela mu je s lijeve strane
glave.
Xavier je udahnuo i pažljivo podesivši svoj hrapavi glas,
rekao: „Imao sam sreće što ste bili ovdje i što ste imali nove
organe na svom brodu.“
Keedair protrlja ruke dugačkih prstiju. „Da sam znao da će
cymehi napasti tako jako, donio bih veću zalihu materijala s
naših farmi organa. Preživjeli sa Saluse bi u tom slučaju dobili
mnogo više dijelova za zamjenu, a ovako će mjesecima morati
pričekati da dodatni brodovi stignu iz sustava Thalim.“
Prije nego što je izišao iz Xavierove sobe, trgovac organima
se okrenuo i rekao: „Smatrajte se jednim od sretnika, tercero
Harkonnen.

62
 s
U Zimiji, uništenoj za vrijeme borbe, preživjeli su s bolom
tragali za svojim mrtvima i sahranjivali ih. Što se više ruševina
čistilo, to se broj mrtvih sve više povećavao. Tijela su vađena i
prikupljana su imena nestalih. I pokraj toliko bola i tuge,
slobodno čovječanstvo je ojačalo zahvaljujući ovom napadu.
Viceroj Manion Butler zahtijevao je da narod ne pokazuje
znakove slabosti već samo još veće odlučnosti. Na ulicama ispod
Xavierove terase, upravo su obavljane posljednje pripreme za
proslavu zahvalnosti. Stjegovi s motivom otvorene ruke, koja je
označavala slobodu čovječanstva, lepršali su na vjetru.
Muškarci grubog izgleda i u prljavim kaputima trudili su se
ukrotiti veličanstvene bijele salusanske pastuhe koje je
uznemirila gužva. U grive konja bile su upletene svilene vrpce i
zvončići, i zamahivali su repovima kao vodopadima divne dlake.
Ukrašene trakama i cvijećem, životinje su se propinjale, jedva
čekajući da prođu paradnim korakom širokim središnjim
bulevarom s kojeg je bio uklonjen otpad, čađa i krvave mrlje.
Xavier nesigurno pogleda put neba. Hoće li ikad više moći
pogledati oblake bez straha da će ugledati invazijske brodove u
obliku piramida kako propadaju kroz štitnike za skrembliranje?
Projektili su već bili postavljeni i povećan je broj baterija za
obranu od napada iz svemira. Bit će lansirano još više ophodnji
koje će kružiti oko sustava u stalnom stanju najviše spremnosti.
Umjesto da gleda smotru, trebao bi pripremati salusijansku
policiju za novi napad, povećavati broj patrolnih brodova i
izviđača na rubu sustava, razrađivati učinkovite planove za
spašavanje i protunapad. Bilo je samo pitanje vremena kada će
se misaoni strojevi vratiti.
Sljedeći sastanak Lige Parlamenta bit će posvećen mjerama
za slučaj nužde i nadoknade. Predstavnici će skicirati plan za
rekonstrukciju Zimije. Ratni strojevi cymeha, ostavljeni u
gradu, moraju biti rastavljeni i analizirani da im pronađu slabe
točke.

63
 Xavier se nadao da će Liga istog trena uputiti poziv na
Poritrin i sjajnom znanstveniku Tiu Holtzmanu da dođe i
provjeri svoj nedavno postavljen štitnik za skrembliranje. Samo
je veliki istraživač osobno mogao smisliti način kako da se
uklone tehničke slabosti koje su cymehi otkrili.
Kada je Xavier spomenuo viceroju Butleru što ga brine, on
je klimnuo, ali je prekinuo daljnju raspravu. „Prvo se moramo
potvrditi da proslavimo to što smo uopće živi.“ Xavier je nazreo
duboku tugu iza vicerojeve maske samopouzdanja. „Mi nismo
strojevi, Xaviere. U našim životima mora postojati nešto više od
rata i osvete.“
Kada je čuo korake na terasi, Xavier se okrenuo i ugledao
Serenu Butler kako mu se osmjehuje. Razmijenili su pogled pun
tajni, jer ovdje ih nitko nije mogao vidjeti. „Evo i našeg junaka
tercera.“
„Čovjeka odgovornog za uništenje pola grada obično ne
nazivaju junakom, Serena.“
„Ne, ali taj naziv odgovara čovjeku koji spasio ostatak
planeta. Kao što to vrlo dobro znaš, da nisi donio onakvu
odluku, cijela Zimija, cijela Salusa, bili bi sravnjeni sa
zemljom.“ Spustila mu je ruku na rame i prišla vrlo blizu. „Neću
dopustiti da te izjeda krivnja tijekom pobjedničke parade. Jedan
dan neće ništa promijeniti.“
„Jedan dan može mnogo toga promijeniti“, bio je uporan
Xavier. „Ovog puta smo jedva uspjeli odbiti napadače, jer smo
previše vjerovali u nove štitnike za skrembliranje, i jer smo
budalasto mislili da je Omnius odlučio ostaviti nas na miru
poslije toliko desetljeća. Ovo bi bio savršen trenutak za njih da
nas ponovo napadnu. Što ako su uputili i drugi val?“
„Omnius još liže rane. Mislim da se njegova vojna sila još
nije ni vratila na Sinkronizirane svjetove.“
„Strojevi ne ližu rane“, primijeti on.
„Ti si strašno ozbiljan mladić“, primijeti ona. „Molim te,
samo zbog parade? Moramo nekako podići moral ljudi.“
„Tvoj otac mi je već održao istu lekciju.“

64
 „Valjda si već naučio da kada dvoje Butlerovih kažu istu
stvar, onda to mora biti istina.“
Čvrsto je zagrlio Serenu i potom krenuo s njom s terase
prema tribinama podignutim za mimohod. Za vrijeme
mimohoda sjedit će na počasnom mjestu pokraj viceroja.
Još od djetinjstva, Xaviera je Serena privlačila; kada su
sazreli, shvatili su da jedno prema drugom gaje duboke osjećaje.
I on i Serena uzimali su zdravo za gotovo da će se vjenčati, i da
će biti rijedak savršeni spoj politike, prihvatljivih krvnih loza i
romantike.
Podsjetio je sebe da trenutno treba misliti na mnogo važnije
stvari, jer je došlo do razbuktavanja sukoba. Zahvaljujući
nesreći u kojoj je ubijen primero Meach, Xavier Harkonnen
postao je privremeni zapovjednik salusanske policije, i morao
se suočiti s važnijim stvarima. Toliko toga je želio učiniti, ali to
nije mogao sam.
Jedan sat kasnije, okupili su se na velikoj tribini na glavnom
trgu. Skele i privremeni nosači stršili su iz oštećenih fasada
vladinih zgrada. Ukrašene fontane više nisu radile, ali su
građani Zimijae dobro znali da se nigdje drugdje mimohod neće
održati.
Čak i ovako spaljena i oštećena, visoka zdanja djelovala su
veličanstveno. Bila su izgrađena u salusijanskom gotičkom stilu
s krovovima u više razina, kulama i izrezbarenim stupovima.
Salusa Secundus bila je sjedište vlade Lige, ali je također bila
sjedište vodećih kulturnih i antropoloških muzeja. Pretrpana
prebivališta u okolini bila su jednostavnija, bijelo okrečena
vapnencem izvađenim iz krečnjačkih stijena, ali ugodna oku.
Salusijanci su se hvalili da imaju najbolje obrtnike i umjetnike
u Ligi. Radove su obavljali uglavnom ručno, jer nisu koristili
automatizirane strojeve.
Duž puta kojim će proći parada, stajali su građani odjeveni
u živopisnu odjeću grimizne, plave i žute boje. Ljudi su čavrljali
i pokazivali na izuzetne pastuhe koji su prolazili pokraj njih,
praćeni glazbenicima koji su koračali i narodnim plesačima na
lebdećim daskama. Jedan čudovišni salusijanski bik, gotovo
ošamućen, jer ga inače ne bi mogli obuzdati, vukao se ulicom.
65
 Iako se trudio da to ne radi, Xavier je stalno hvatao sebe
kako podiže pogled prema nebu i gleda ožiljke ranjenog grada...
Nakon završetka mimohoda, Manion Butler je održao govor
u slavu uspješne obrane, ali je istovremeno i skrenuo pažnju na
visoki danak bitke, desetke tisuća ubijenih ili ranjenih. „Dugo
ćemo se oporavljati, ali ne mogu slomiti naš duh, bez obzira na
to što misaoni strojevi pokušali.“
Na kraju obraćanja okupljenima, viceroj je pozvao Xaviera
na središnju pozornicu. „Predstavljam vam našeg velikog
junaka, čovjeka koji nije uzmaknuo pred cymehima i koji je
donio odluke koje su nas spasile. Malo je onih koji bi donijeli
tako hrabru odluku.“
Kada je pristupio da od viceroja primi vojno odličje, traku s
plavim, crvenim i zlatnim prugama, Xavier se osjećao kao da
mu tu nije mjesto. Za vrijeme klicanja mnoštva, Serena ga je
poljubila u obraz. Samo se nadao da nitko od okupljenih nije
vidio da je pocrvenio.
„Uz ovo odličje ide i unapređenje u tercera prve klase.
Xaviere Harkonnene, naređujem vam da proučite obrambene
taktike i postrojenja cjelokupne Armade Lige. Vaše dužnosti će
se odnositi na lokalnu salusijansku policiju i poboljšanje
policijskog osiguranja cjelokupne Lige Plemića.“
Mladi časnik se osjećao čudno što mu poklanjaju toliku
pažnju, ali je sa zahvalnošću prihvatio svečani zagrljaj. „Jedva
čekam da počnem raditi na našem opstanku... i napretku.“
Počastio je Serenu jednim blagim osmijehom. „Poslije
današnjeg slavlja, dakako“.

66
 11.

2
Dina je planet-dijete crva.

Iz „Legende o Selimu Crvojahaču“,

vatrena poezija Zensunija

ČITAV TAJ DAN I DUBOKO U NOĆ, čudovišni pješčani crv

jurio je preko pustinje. Čak je bio primoran izaći izvan svog
teritorija.
Dok su se uzdizala dva mjeseca i svojom neobičnom
svjetlošću obasjavala Selima, on se čvrsto držao za metalni štap,
jer je bio potpuno iscrpljen. Iako ga divlje i zbunjeno stvorenje
nije progutalo, mogao je uskoro umrijeti od ove beskrajne
vožnje. Buddalah ga je spasio, ali sada mu se činilo da se samo
poigrava s njim.
Kada je zabio koplje, mladić se uglavio u pukotinu između
segmenata crva, u nadi da neće biti živ zatrpan ako demon
zaroni ispod dina. Šćućurio se naspram upaljenog tijela koje je
zaudaralo na trulo meso uštavljeno jetkim cimetom. Nije znao
što da radi i samo se molio i razmišljao tragajući za
objašnjenjem.
Možda je u pitanju neka vrsta testa.
Pješčani crv je nastavio bježati preko pustinje kao da je
njegov premali mozak odustao da ikada više pronađe mir ili
sigurnost. Zvijer je željela zaroniti u dine i sakriti se od ovog
zluradog đavolka, ali je Selim baratao kopljem kao da je poluga
i stalno iznova otvarao ranu.
Crvu je samo preostalo nastaviti s jurnjavom. Sat za satom.

67
 Selima je peklo grlo, a oči su mu bile slijepljene od pijeska.
Bit će da je već prevalio pola pustinje, a još nije uočio nikakva
ispupčenja na monotonom otvorenom obzoru. Nikada do sada
nije se udaljio toliko daleko od špiljske zajednice — nitko nije,
koliko je njemu bilo poznato. Čak i kada bi nekako uspio pobjeći
divovskom čudovištu, bit će osuđen na propast u ovim
arakiškim pustinjama koje nikome nisu opraštale, i sve to
zahvaljujući nepravednoj osudi.
Bio je uvjeren da će jednog dana biti otkriveno što je učinio
njegov nevjerni prijatelj Ebrahim, i istina će izaći na vidjelo;
izdajnik će ugroziti i ostala plemenska pravila i na kraju će svi
shvatiti da je lopov i lažov. Ako ga Selim ikad bude ponovo
vidio, izazvat će Ebrahima na dvoboj do smrti i čast će
pobijediti.
Možda će mu pleme pljeskati, budući da se nitko čak ni u
najvećim vatrenim pjesmama nikada nije suprotstavio
divovskom pješčanom crvu i preživio. Možda će prpošne,
tamnooke mlade žene Zensunija tada gledati Selima vedro se
osmjehujući. Prekriven prašinom, ali visoko podignute glave,
stat će pred nepokolebljivog Naiba Dharthu i zatražiti da ga
ponovo primi u zajednicu. Jahao je pustinjskog demona i
preživio.
Međutim, iako je Selim već uspio preživjeti duže nego što se
uopće nadao, ishod je, nema sumnje, bio sasvim siguran. Što da
sada radi?
Crv ispod njega ispuštao je čudne zvuke, kao da je
iznerviran, koji su nadjačali glasni šapat užarenog pijeska.
Umorna zvijer se stresla i drhtaj je prošao duž njenog savitljivog
tijela. Selim je mogao namirisati kremen i sveprisutnu aromu
začina. U utrobi crva gorjele su peći koje je pokretalo trenje,
isto kao i u dubinama samog Šeola.
Dok je limun žuta zora bojila nebo, crv je postajao sve
jogunastiji i očajniji. Bacakao se unaokolo, pokušavajući se
zakopati u pijesak, ali mu Selim to nije dopuštao. Čudovište je
udarilo svojom nezgrapnom glavom u jednu dinu podigavši uvis
kišu pijeska. Mladić je morao nalegnuti svom težinom na koplje
i zariti ga još dublje u sirovi, ogoljeni segment crva.
68
 „I ti si sav ranjav i iscrpljen kao i ja, zar ne, Šejtane“
primijeti on jedva čujnim i suhim glasom koji je podsjećao na
šuštanje papira. Bio je potpuno iscrpljen.
Selim se nije usuđivao pustiti ga. Onog trenutka kada se
spusti na ogoljene dine, pješčani crv će se okrenuti i požderati
ga. Nije imao izbora, morao je nastaviti s jahanjem. Zadatak mu
se činio beskrajan.
Dok se sve više razdanjivalo, primijetio je blagu izmaglicu
na udaljenom obzoru, oluju u daljini čiji vjetrovi nose čestice
pijeska i prašine. Međutim, nepogoda je bila daleko, a Selim je
trenutno imao hitnijih briga.
Demonski crv se konačno zaustavio nedaleko od stjenovitog
prijevoja i odbio pokrenuti se. Pretresao ga je još jedan grč,
poslije čega je njegova zmijska glava pala na prijevoj dine i on
ostane ležati poput pogubljenoj zmaja, drhteći... a onda se
potpuno umiri.
Selim se tresao od potpune iscrpljenosti, strepeći da nije u
pitanju nekakav konačni trik. Čudovište je možda čekalo da mu
popusti pažnja, pa da ga proguta. Može li pješčani crv biti toliko
lukav? Je li on stvarno bio Šejtan? Ili sam ga na smrt izmorio?
Skupivši snagu, Selim se ispravio. Zgrčeni mišići su mu se
tresli. Jedva se kretao. Zglobovi su mu bili ukočeni; živci su ga
zapeckali kada mu je ponovo proradila cirkulacija i njegovo
tijelo obuzela vatra. Konačno je riješio riskirati i istrgnuo
metalno koplje iz ružičastog mesa između nažuljanih
segmenata.
Crv se nije čak ni zgrčio.
Selim je skliznuo niz zaobljenu tjelesinu i potrčao čim je
dodirnuo pijesak. Njegove čizme su podizale oblačiće prašine
dok je jurio preko valovitog predjela. Udaljene stijene bile su
crni sigurni brežuljci koji su stršili iz zlaćanih dina.
Nije se osvrtao dok je nastavljao trčati jedva dišući. Svaki
udah pekao mu je grlo poput suhe vatre. U ušima mu je brujalo
dok je predviđao kako će pijesak u svakom trenutku zašištati, a
osvetoljubivo stvorenje jurnuti na njega. Pješčani crv je,
međutim, ostao nepokretan.
69
 Pun energije, koja je bila posljedica očaja, Selim je pretrčao
pola kilometra. Kada je stigao do barikade od kamenja, popeo
se uz nju i konačno dopustio sebi da se sruši. Privukavši koljena
uz grudi, sjedio je i zurio u razvodnjeni dan i gledao crva.
Crv se nije ni pomaknuo. Izvodi li to Šejtan neki trik? Iskušava
li me to Buddalah?
Selim je već bio jako, silno gladan. Povikao je put neba: „Ako
si me iz nekog razloga spasio, zašto mi onda ne ponudiš i malo
hrane?“ Od silne iscrpljenosti, počeo se smijati.
Čovjek nema prava išta traži od Boga.
A onda je shvatio da tu ima neke vrste hrane. Dok je bježao
prema stjenovitom utočištu, Selim je prešao preko debelog
narančastog poteza začina, nekoliko vena melangea poput onih
kakve su Zensuniji ponekad nalazili kad bi se otputili na
pijesak. Pokupili bi dotičnu tvar koju su koristili kao dodatak
hrani i kao stimulans. Naib Dhartha je čuvao malu zalihu u
špilji, povremeno spravljajući od nje jako začinsko pivo koje su
članovi plemena uzimali u posebnim prilikama i kojim su
trgovali u svemirskoj luci grada Arrakisa.
Sjedio je u nepostojanom hladu skoro čitav sat, motreći na
bilo kakav znak od čudovišta. Ništa. Dan je postajao sve topliji
i pustinja je zapala u mrtvu tišinu. Oluja u daljini kao da se nije
približavala. Selim je osjećao kao da i sam svijet zadržava dah.
A onda se Selim ponovo ohrabrio da bude drzak — konačno,
jahao je Sejtana! Puzeći se spustio sa stijenja i pohitao prema
mrlji melangea. Stigavši do nje, podigao je umoran pogled u
pravcu prijetećeg trupla.
Stojeći u pijesku boje hrđe, počeo je kopati rukama i
skupljati sasušeni crvenkasti prah. Natrpao ga je u usta,
ispljunuo nešto pijeska i istog trena osjetio djelovanje sirovog
začina, jer je odjednom unio veliku količinu u organizam.
Zavrtjelo mu se u glavi i postao je krajnje poletan.
Kada se konačno zasitio, uspravio se podalje od onemoćalog
crva, s rukama položenim na bokove, sijevajući očima. Zatim je
zamahnuo rukama i povikao u potpunoj tišini. „Porazio sam te,
Sejtane! Imao si namjeru pojesti me, stari puzavče, ali sam

70
umjesto toga ja tebe pobijedio!“ Ponovo je mahnuo rukama.
„Čuješ li me?“
Nije primijetio ni najmanji trzaj. Postao je euforičan od
melangea i ujedno budalasto hrabar. Odšetao je natrag do
dugačkog zavojitog tijela koje je ležalo na prijevoju dine. Sa
razmaka od svega nekoliko koraka zabuljio mu se u lice. Usta
nalik na špilju bila su načičkana unutrašnjim trnjem koje se
presijavalo. Dugački očnjaci ličili su na vrlo tanke dlake u
odnosu na ogromnost tog stvorenja.
Približavala se pješčana oluja praćena vrištavim vrućim
povjetarcima. Vjetar je zahvaćao čestice pijeska i djeliće stijene,
bacajući mu ih u lice poput sićušnih strelica. Naleti vjetra su se
motali oko zaobljenog tijela crva šaputavo ječeći. Imao je dojam
da ga duh zvijeri izaziva, mameći ga da priđe. Začin je kolao po
Selimovom krvotoku.
Hrabro se uputio do čeljusti crva i zagledao u crnu
beskonačnost njegovih usta. Paklene vatre trnja u njemu su se
ugasile; nije čak zaostao nijedan jedini ugarak.
Ponovo je povikao: „Ubio sam te, stari puzavče. Ja sam
Ubojica Crva.“
Pješčani crv nije odgovorio čak ni na ovu provokaciju.
Podigao je pogled prema očnjacima nalik na bodeže, prema
tim zakrivljenim krhotinama koje su obrubljivale široka,
smrdljiva usta. Izgleda da ga je Buddalah požurivao da nastavi
dalje ili je to možda ipak bila samo njegova želja. Krenuvši prije
nego što je zdrav razum stigao prevladati u njemu, Selim se
popeo preko donje usne crva i stigao do najbližeg oštrog zuba.
Mladi prognanik je ščepao zub s obje ruke, osjetivši pritom
tvrdoću materijala koji je bio jači i od metala. Vrtio ga je i
vukao. Tijelo crva je bilo meko, kao da mu se grlo raspadalo.
Zatomivši gađenje, Selim je uspio iščupati očnjak. Bio je
dugačak kao njegova podlaktica, zakrivljen, čist i presijavao se
mliječnom bjelinom. Bit će to odličan nož.
Iskobeljao se iz usta, držeći svoju nagradu, potpuno užasnut
kada je shvatio što je upravo učinio. To je bio čin bez presedana,
koliko je on znao. Tko bi se još usudio ne samo jahati Sejtana,
71
već i zakoračiti u njegove čeljusti? Tresao se poput pruta. Nije
mogao povjerovati na što se osudio – i što je uspio! Nitko drugi
na Arrakisu nije imao blago kao što je to bio ovaj nož od zuba!
Iako su preostali kristalni očnjaci visjeli poput stalaktita,
stotine njih koje je mogao prodati u svemirskoj luci grada
Arrakisa (ako ikada uspije ponovo pronaći to mjesto), osjetio je
iznenadnu slabost. Utjecaj melangea kojeg je unio u sebe počeo
je blijedjeti.
Spustio se ponovo na pijesak. Oluja je gotovo već bila povrh
njega i on se počne prisjećati onog dijela obuke koju je prošao
među Zensunijima, koji se odnosio na preživljavanje u pustinji.
Mora se vrati do stijena i naći nekakav zaklon ili će uskoro i on
ležati mrtav na dinama, past će kao žrtva elemenata.
Međutim, nije više smatrao da će se to dogoditi. Sudbina mi
je predodređena, Buddallah mi je dodijelio zadaću... samo kada bih
mogao otkriti kakvu.
Povukao se, zatim se okrenuo i potrčao prema liniji stijena,
ne ispuštajući očnjak iz ruku. Vjetar ga je gurao naprijed, kao
da jedva čeka udaljiti ga od lešine.

72
 12.

2
Ljudska su bića pokušala razviti inteligentne strojeve
kao sekundarne refleksne sustave, prenijevši
donošenje primarnih odluka na mehaničke sluge.
Međutim, malo pomalo, tvorci su sebe lišili bilo
kakvog posla; počeli su se osjećati otuđeni,
dehumanizirani, pa čak i izmanipulirani. Na kraju su
se ljudska bića i sama pretvorila gotovo u robote koji
ne donose nikakve odluke, tako da više nisu ni shvaćali
svrhu svoga postojanja.

TLALOC, Slabosti Carstva

AGAMEMNON NIJE BAŠ ŽURIO na suočenje s Omniusom.

Živeći već više od tisuću godina, general cymeh se naučio
strpljenju.
Bio je strpljiv poput strojeva.
Nakon tajnog sastanka u blizini crvene zvijezde, on i njegovi
sudrugovi Titani stigoše na Corrin poslije dugog
međuzvjezdanog putovanja od skoro dva mjeseca. Robotska
flota stigla je danima ranije i isporučila slike bitke koje su
uhvatile stražar-oči. Sveum je već znao za poraz. Preostalo je
samo još da Omnius podijeli ukore i izreče prijekore, posebno
Agamemnonu, koji je bio zapovjednik.
Kada je spustio brod na Corrin, kojeg je obasjavalo ogromno
užareno sunce, general cymeh je posegnuo prema van svojom
senzorskom mrežom, primajući podatke putem svojih
mislitroda. Omnius će čekati, kao i uvijek, poslije svake misije.
Možda je sveum do sada već prihvatio neuspjeh.
73
 Lažna nada, Agamemnon je to dobro znao. Sveprisutni
kompjutor nije reagirao isto kao ljudska bića.
Prije nego što je izišao iz broda, general Titan je odabrao
praktično pokretno tijelo, zapravo razvijena aerodinamična
kolica koja su nosila spremnik s njegovim mozgom i sustave za
održavanje života pričvršćene za okvir. Cymeh je izišao na
popločane bulevare pod ogromnim zlokobnim crvenim divom.
Oštra grimizna svjetlost obasjavala je popločane ulice i bijele
fasade.
Prije jednog tisućljeća, ta napuhana zvijezda se još više
raširila i postala je tako velika da su njeni vanjski obrisi
progutali unutrašnje planete sustava. Corrin je nekad bio
smrznuti vanjski svijet, ali je zahvaljujući pojačanoj toplini koju
je ispuštao napuhani div planet postao pogodan za život.
Pošto se atmosfera odledila i ledena mora proključala i
isparila, od Corrina je ostala pusta ploča na kojoj je Staro
Carstvo, dok je još bilo mlado i ambiciozno, osnovalo koloniju.
Većina ekosustava bila je prenijeta s drugih mjesta, ali čak i
poslije tisuću godina, Corrin je i dalje djelovao kao nezavršen
svijet kojem su nedostajale mnoge ekološke pojedinosti
neophodne svakom uspješnom planetu. Omnius i njegov
nezavisni robot Erasmus voljeli su to mjesto, jer je bilo novo i
neopterećeno poviješću.
Agamemnom je kloparao ulicama u pratnji stražar-očiju
koje su lebdjele iznad njega i promatrale ga poput elektronskih
pasa čuvara. Budući da su svugdje u gradu postojali monitori za
nadzor te zvučnici, sveum je mogao razgovarati s njim gdje god
da se nalazio na Corrinu. Omnius je, međutim, zahtijevao da
primi generala cymeha u raskošnom središnjem paviljonu kojeg
su izgradili ljudi robovi. Ovo hodočašće pokajanja predstavljalo
je jedan oblik Agamemnonove kazne zbog neuspjeha na Salusi.
Silni kompjutor je shvaćao pojam dominacije.
Elektrofluid koji je okruživao njegov mozak zapjenušao je i
poplavio dok se Agamemnon pripremao za strogo ispitivanje.
Njegovo pokretno tijelo prošlo je ispod visokih lukova koje su
pridržavali spiralno izrezbareni bijeli metalni stupovi.
Ekscentričan i iskren robot Erasmus kopirao je razmetljive
74
ukrase iz povijesnih zapisa o ljudskim carstvima. Zastrašujuće
dveri trebale su utjerati posjetiteljima strah u kosti, premda je
Titan sumnjao da je Omnius mario za takve stvari.
General cymeh se zaustavio na sredini dvorišta gdje je voda
izvirala iz pukotina u zidu. Pitomi vrapci letjeli su oko streha i
svijali gnijezda povrh stupova. U urnama od terakote cvjetali su
bujni, ljubičasti ljiljani.
„Stigao sam, gospodaru Omniuse“, najavio se Agamemnon
putem svog sintesajzera glasa – bila je to puka formalnost, jer
ga ionako nisu ispuštali iz vida od kada je napustio brod. Čekao
je.
U paviljonu punom odjeka nije bilo ni traga od Erasmusa s
licem nalik na zrcalo. Omnius nije htio ukoriti svog generala u
nazočnosti znatiželjnog, nezavisnog i dosadnog robota. Iako se
Erasmus razmetao time da razumije ljudske osjećaje,
Agamemnon je sumnjao da bi taj ekscentrični stroj pokazao
makar i trunak samilosti.
Glas se zaorio iz desetak zvučnika u zidovima. Imao je
dojam da mu se obratilo kakvo ljutito božanstvo. Nema sumnje
da je namjerno izazvao takav učinak. „Ti i tvoji cvmehi ste
zakazali, generale.“
Agememnon je već znao kako će teći razgovor, a znao je to
i Omnius. Nema sumnje da je sveum osobno napravio
simulacije. Pa ipak, bio je to ples koji su morali nastaviti.
„Srčano smo se borili, ali nismo uspjeli, gospodaru
Omniuse. Hrethgiri su pružili neočekivani otpor i iznenadilo
nas je da su bili voljni žrtvovati svoj grad umjesto dopustiti
uništenje generatora štitnika. Kao što sam već nebrojeno puta
rekao, nekultivirana ljudska bića opasno su nepredvidiva.“
Omnius je odgovorio bez oklijevanja. „Ti si uvijek tvrdio da
su cymehi daleko superiorniji od ljudskih crva, jer su
kombinacija najboljih osobina strojeva i čovjeka. Kako su vas
onda ta neuka, necivilizirana stvorenja uspjela odbiti?“
„Pogriješio sam što se toga tiče. Ljudska bića su shvatila koji
je naš glavni cilj brže nego što smo to predvidjeli.“

75
 „Tvoje snage se nisu dovoljno srčano borile“, primijeti
Omnius.
„Uništeno je šest neocymeha. Gladijatorsko tijelo Titana
Xerxesa bilo je upropašteno i on je jedva uspio pobjeći u čahuri
za lansiranje.“
„Da, ali su ostali tvoji cymehi preživjeli. Gubitak od samo
dvadeset jedan posto ne svjedoči o ‘srčanoj borbi’.“Vrapci su
čavrljali leteći po dvorištu, nesvjesni napetosti između Omniusa
i njegovog glavnog vojnog časnika. „Trebao si žrtvovati sve svoje
cymehe, ako bi na taj način uništio štitnike za skrembliranje.“
Agamemnonu je bilo drago što više nije imao lice s kojeg bi
kompjutorski um mogao protumačiti njegov ljudski izraz.
„Gospodaru Omniuse, cymehi su nenadoknadivi pojedinci, za
razliku od vaših robotskih misaonih strojeva. Prema mojoj
procjeni, ne bi bilo razumno riskirati gubitak svih vaših
najvažnijih Titana u zamjenu za jedan beznačajni planet
zaražen divljim ljudskim bićima.“
„Beznačajni? Prije ove zadaće isticao si veliku važnost koju
Salusa Secundus ima za Ligu Plemića. Tvrdio si da će njen pad
ubrzati potpuni slom slobodnog čovječanstva. Ti si bio
zapovjednik.“
„Da li je i sama Liga vrijedna istrebljenja vaših preostalih
Titana? Mi smo vas stvorili, postavili temelje za vaše
Sinkronizirane svjetove. Titane ne treba koristiti kao običnu
topovsku hranu.“ Agamemnona je zanimalo kako će sveum
odgovoriti na ovakvo razmišljanje. Možda je Omnius planirao
podvaliti Titanima, pustiti ih da padnu u boju protiv divljih
ljudskih bića kako bi premostio zabranu u Barbarossinom
zaštitnom programu.
„Dopusti mi da razmislim o tome“, reče Omnius. Ekrani na
zidovima paviljona projicirali su prizore iz bitke u Zimiji koje
su snimile stražar-oči. „Hrethgiri su pametniji nego što si
pretpostavljao.
Shvatili su koji je vaš cilj. Pogriješio si u procjeni, jer si
smatrao da će tvoji cymehi lako napredovati.“

76
 „Preračunao sam se“, prizna Agamemnon. „Ljudska bića su
imala pametnog vojnog zapovjednika. Njegove neočekivane
odluke omogućile su im da pruže uspješan otpor. Barem smo
uspjeli ispitati njihova polja za skrembliranje.“
Agamemnonova objašnjenja ubrzo su se pretvorila u niz
racionalnih odgovora i izgovora. Omnius ih je analizirao i
odbacio, natjeravši Titana da se osjeća ogoljen i ponižen.
U spokojnom dvorištu cvjetalo je cvijeće žarkih boja i ptice
su pjevale. Žuborenje fontana nastavljalo se na njihovu
glazbu... i Agamemnon se suzdržavao da ne plane. Čak ni
njegovo osjetljivo mehaničko tijelo nije pokazivalo znakove
iznerviranosti. Prije tisuću godina, on i njegovi sudrugovi Titani
kontrolirali su ove proklete misaone strojeve. Mi smo vas
stvorili, Omniuse. Jednog dana ćemo vas i uništiti.
Dok je vizionaru Tlalocu i njegovoj skupini pobunjenika bilo
potrebno samo nekoliko godina da pokore uspavano Staro
Carstvo, pokazalo se da su Omnius i njegovi misaoni strojevi
daleko superiorniji protivnik, uvijek na oprezu, uvijek budni.
Ali čak su i strojevi pravili pogreške.
Agamemnon je samo morao smisli način kako da to
iskoristi.
„Još nešto, gospodaru Omniuse?“ prekine ga on. Nije imalo
svrhe nastaviti raspravu niti pravdati se. Strojevi su iznad svega
cijenili djelotvornost.
„Samo još da ti izdam nove upute, Agamemnone.“
Omniusov glas je išao od zvučnika do zvučnika, stvarajući
dojam da se on nalazi svuda u isto vrijeme. „Šaljem tebe i tvoje
Titane natrag na Zemlju. Pratit ćete Erasmusa koji tamo
namjerava nastaviti svoja proučavanja zarobljenih ljudskih
bića.“
„Na vašu zapovijed, gospodaru Omniuse.“ Iako je bio
iznenađen, Agamemnon to ničim nije pokazao. Zemlja... vrlo
dugo putovanje. „Pronaći ćemo druge načine da uništimo tu
štetočinu kakva je ljudska rasa. Titani postoje samo da bi vama
služili.“

77
 Bila je to jedna od nekoliko prednosti Agamemnonove
ljudskosti. Iako je sveum bio preplavljen neizmjernom
količinom podataka, Omnius nije znao prepoznati običnu laž.

78
 13.

2
U izvjesnom smislu, obrana i uvreda se služe gotovo
istovrsnim taktikama.

TERCERO XAVIER HARKONNEN,

iz obraćanja salusanskoj policiji
NOVE DUŽNOSTI, nove odgovornosti...
i novi rastanci.

Dok je Xavier Harkonnen, koji se uglavnom bio oporavio,

stajao sa Serenom Butler u svemirskoj luci Zimije, to zdanje za
odlaske djelovalo mu je krajnje sterilno sa svojim
odzvanjajućim podovima od plazpločica. Čak ni toplina koja je
zračila sa Sereninog lica nije mogla ublažiti svrsishodni izgled
te građevine. Zidovi prozori gledali su na rastopljeni asfalt s
koga su raketoplani uzlijetali i na koji su se spuštali svakih
nekoliko minuta, dolazeći s većih brodova za duga putovanja i
odlazeći na brodove za duga putovanja koji su čekali na stazi.
U jednom krilu svemirske luke, radne posade popravljale su
dijelove hangara uništene za vrijeme napada cymeha. Velike
dizalice podizale su privremene zidove i podupirače. Vani na
uzletištu, popunjavani su ogromni krateri od eksplozija.
U uštirkanoj zlatno-crnoj uniformi Armade, koja je
označavala njegov novi status, Xavier se zagledao u Serenine
neobične oči boje lavande. Znao je kako ga ona vidi. Crte
njegovog lica nisu bile posebno izražajne. Imao je rumeni ten,
zašiljeni nos, pune usne – ali i pokraj svega toga smatrala ga je
privlačnim, naročito njegove nježne smeđe oči i zarazan smijeh,
kojim se tako rijetko služio.
79
 „Voljela bih da možemo više vremena provoditi zajedno,
Xaviere.“ Poigravala se bijelom ružom u rupici svog revera.
Okruživala ih je buka koju su stvarali drugi ljudi, bučne ekipe
za popravke i teški strojevi.
Xavier je primijetio da ih gleda Serenina mlađa sestra Octa.
Imala je sedamnaest godina i dugačku kestenjastu kosu i
oduvijek je bila zaljubljena u Xaviera. Vragolasta Octa bila je
fina djevojka, ali je u posljednje vrijeme priželjkivao da njega i
Serenu ostavi ponekad same, naročito sada kad su se opraštali
na duže vrijeme.
„I ja bih to volio. Iskoristimo zato ovih nekoliko trenutaka.“
Predavši se želji koju je znao da oboje osjećaju, nagnuo se
naprijed da je poljubi, kao da mu je usne privukla neka
magnetska sila. Poljubac se odužio i produbio. Xavier se
konačno povukao. Serena je bila razočarana, više zbog situacije
u kojoj su se našli, nego njime. Oboje su ih čekale važne
dužnosti, koje su zahtijevale da im posvete kako vrijeme tako i
energiju.
Nedavno unaprijeđeni Xavier trebao je krenuti sa skupinom
vojnih stručnjaka u inspekciju obrambenih postrojenja na
planetima Lige. Poslije udara cymeha na Salusu prije dva
mjeseca, koji umalo nije završio katastrofom, želio se uvjeriti
da na ostalim svjetovima Lige nisu učinjeni propusti u obrani.
Misaoni strojevi iskoristit će i najmanju pogrešku, a slobodni
ljudi nisu mogli sebi dopustiti gubitak ni jednog od preostalih
uporišta.
Serena Butler će se u međuvremenu usredotočiti na širenje
vlasti Lige. Pošto su vojni kirurzi tako uspješno iskoristili
ljudske organe kojima ih je opskrbio Tuk Keedair, Serena je
strastveno isticala usluge i sredstva koje mogu ponuditi
nesvrstani planeti kao što je Tlulaxa. Željela je da se i službeno
pridruže savezu slobodnih ljudi.
Trgovci organima već su počeli pristizati na Salusu sa
svojom biološkom robom; ranije su se mnogi plemići i građani
Lige neugodno osjećali u nazočnosti tih tajanstvenih ljudi, ali
sada, kada su se ratni ranjenici suočili s užasnim gubicima
udova i organa, bili su voljni prihvatiti klonirane dijelove kao
80
zamjenu. Tlulaxi nikada nisu objasnili kako su uspjeli razviti
tako naprednu biotehnologiju, ali je Serena hvalila njihovu
velikodušnost i resurse.
U bilo koje drugo vrijeme, njen govor u dvorani parlamenta
možda bi bio zaboravljen, ali je napad cymeha išao u prilog
njenom stavu da su nesvrstani planeti ranjivi. Što ako strojevi
sljedeći put odluče zbrisati sustav Thalim i na taj način
eliminirati sposobnost Tlulaxa da vrate vid slijepim veteranima
i podare nove udove onima kojima su ovi bili amputirani?
Proučila je na stotine dokumenata i ambasadorskih
izviješća, pokušavajući ustanoviti koji su od planeta, koji nisu
bili potpisnici, najbolji kandidati za uvođenje u bratstvo Lige.
Ujedinjenje preostalog čovječanstva postala je njena strast,
željela je da slobodni ljudi postanu dovoljno jaki kako bi mogli
odbiti svaki napad strojeva.
Premda je bila još vrlo mlada, već je predvodila dvije
uspješne misije, prvu kada joj je bilo samo sedamnaest godina.
Jednom je odnijela hranu i medicinske zalihe izbjeglicama s
jednog napuštenog Sinkroniziranog svijeta, a drugi put je
osigurala sredstva protiv biološke pošasti koja umalo nije
uništila prastare farme na Poritrinu.
Ni ona ni Xavier nisu imali vremena za sebe.
„Kada se vratiš, obećavam da ću ti to nadoknaditi“, reče ona
dok su joj oči veselo poigravale. „Obasut ću te poljupcima.“
Dopustio je sebi jedan od rijetkih osmijeha. „Onda se
namjeravam vratiti što prije!“ Xavier uzme njenu ruku i
galantno je poljubi. „Kad ćemo ponovno zajedno večerati, doći
ću sa cvijećem.“ Dobro je znao da ih mjeseci dijele od sljedećeg
susreta.
Toplo mu se osmjehnula. „Jako volim cvijeće.“
Upravo se spremao privući Serenu, kada ih je prekinulo
jedno poznato dijete smeđe puti koje je dolazilo iz suprotnog
pravca, Xavierov osmogodišnji brat, Vergyl Tantor. Dječak je
dobio dozvolu da napusti školu kako bi ga ispratio. Oslobodivši
se postarijeg instruktora pratioca, Vergyl je potrčao zagrliti
svog idola, gurnuvši nos u uštirkanu košulju odore.
81
 „Vodi brigu o imanju za vrijeme mog izbivanja, mali brate“,
reče Xavier, mrseći dječakovu oštru kosu. „Ti si sad odgovoran
za moje lovačke vukove... jesi li razumio?“
Dječakove smeđe oči se raširiše i on ozbiljno klimne.
„Jesam.“
„Slušaj roditelje, jer inače nećeš izrasti u dobrog časnika
Armade.“
„Hoću!“
Inspekcijsku ekipu su preko razglasa pozvali da se ukrca u
raketoplan. Kada je čuo poziv, Xavier je obećao da će nešto
donijeti Vergylu, Octi i Sereni s puta. Dok ga je Octa promatrala
iz daljine, puna nade se osmjehujući, on ponovo zagrli svog
malog brata, stisne Sereninu ruku i ode s časnicima i
inženjerima.
Kroz zid-prozor mogli su vidjeti vojni raketoplan koji je
čekao. Serena spusti pogled na dječaka i pomisli na Xaviera.
Xavier je imao samo šest godina kada su misaoni strojevi ubili
njegove prave roditelje i starijeg brata.
Zahvaljujući međuobiteljskim sporazumima i pismenim
oporukama Ulfa i Katarine Harkonnen, malog Xaviera su
usvojila i odgojila dva moćnika, Emil i Lucilla Tantor, koji tada
još nisu imali djece. Plemićki par već je sve sredio da njihovim
posjedima upravljaju rođaci Tantori, udaljeni stričevi i bratići
koji inače ništa ne bi naslijedili. Ali kad se Emil Tantor počeo
brinuti o Xavieru, siroče ga je toliko osvojilo da ga je i zakonski
usvojio, iako je Xavier zadržao prezime Harkonnen i sva
plemićka prava koja su išla s njim.
Poslije usvajanja, Lucille Tantor je neočekivano zatrudnjela
i rodila sina Vergyla, koji je bio dvanaest godina mladi od
Xaviera. Nasljednik Harkonnena nije mnogo mario za
dinastičku politiku i posvetio se vojnim stvarima, s namjerom
da stupi u Armadu Lige. Sa osamnaest godina, Xavier je stekao
i zakonsko pravo na prvobitna dobra Harkonnena, a godinu
dana kasnije postao je časnik u salusanskoj policiji.
Zahvaljujući besprijekorno obavljenom zadatku i brzom

82
unapređenju, svima je postalo jasno da je Xavier zvijezda u
usponu u vojnim redovima.
Troje ljudi kojima je bilo stalo do njega ispratilo je šatl koji
se dizao uvis na narančastom stupu. Vergyl je držao Serenu za
ruku, hrabro nastojeći da je utješi. „Sa Xavierom će sve biti u
redu. Na njega se možemo osloniti.“
Osjetila je tjeskobu zbog njene ljubavi koja je otišla, ali se
toplo osmjehnula dječaku razrogačenih očiju. „Svakako da
možemo.“
Neće dopustiti da bude drukčije. Ljubav je bila jedna od
stvari koje su razdvajale ljudska bića od strojeva.

83
 14.

2
Odgovor je zrcalo pitanja.

KOGITOR KWYNA,
Grad introspektivnih arhiva

PRIVREMENA PROSTORIJA ZA SASTANKE delegata Lige

prvobitno je bila dom prvog viceroja, Boyka Manresa. Prije
nego su Titani preuzeli oslabljeno Staro Carstvo, Manresa je
sagradio zdanje na tada izoliranoj Salusi Secundus u čast
velikog bogatstva stečenog preprodajom zemlje na tom planetu.
Kasnije, kad su počeli pristati ljudi izbjeglice koje je protjerala
okrutna vladavine Dvadesetorice Titana, velika kuća je postala
dvorana za sastanke. U ogromnu plesnu dvoranu bile su unijete
stolice i postavljena govornica i ona je ostala ista do dana
današnjeg.
Prije nekoliko mjeseci, svega sat dva poslije napada cymeha,
viceroj Butler stajao je na gomili otpada ispod polomljene
centralne kupole dvorane parlamenta. Dok je otrovna prašina
prekrivala ulice i dok su vatre još bjesnjele u oštećenim
zgradama, zakleo se da će obnoviti poštovanja vrijednu staru
građevinu koju je Liga koristila stoljećima.
Vladino zdanje bilo je više od zgrade. Bilo je to sveto tlo na
kojem su legendarne vođe raspravljale o velikim idejama i
kovale planove protiv strojeva. Krov i gornji katovi bili su teško
oštećeni, ali je osnovna struktura ostala čitava. Isto kao i ljudski
duh što ga je predstavljala.
Bilo je jutro, vam je bio mraz i prozori su bili zamagljeni.
Lišće po brdima počelo je poprimati divne jesenje nijanse žute,
84
narančaste i smeđe. Ušli su Serena i predstavnici; svi su još bili
u kaputima.
Prešla je pogledom po zidovima pretrpane stare plesne
dvorane na kojima su visjele slike odavno mrtvih vođa i opisi
prošlih pobjeda. Pitala se što će im budućnost donijeti i kakvo
bi ona mogla imati mjesto u njoj. Strašno je željela nešto učiniti,
pomoći u velikom križarskom pohodu čovječanstva.
Najveći dio života bila je aktivna, oduvijek je bila u stanju
zaprljati ruke, pomoći žrtvama tragedija kao što su prirodne
nepogode ili napad strojeva. Čak i u vremenu mira, pristupala
je radnim ekipama berača koji su brali grožđe u vinogradima na
imanju Butlerovih ili masline u čvornatim gajevima.
Smjestila se u prvi red i promatrala svog oca blagih crta lica
kako se približava antiknoj govornici preko drvenog parketa.
Iza viceroja Butlera išao je redovnik u crvenoj baršunastoj
tunici koji je nosio posudu od plekplaza sa živim ljudskim
mozgom u viskoznom elektro-fluidu. Redovnik je s puno
ljubavi spustio posudu na ukrašeni stol pokraj govornice i
sklonio se u stranu.
Sa svog mjesta u prvom redu, Serena je vidjela ružičasto-
sivo tkivo koje se blago valjalo u blijedo-plavoj tekućini za
održavanje života. Zahvaljujući tome što je bio odvojen od
osjetila i smetnji fizičkog svijeta više od jednog tisućljeća, i bio
potican stalnim, intenzivnim razmišljanjem, kogitorov nekad
ljudski mozak nadmašio je svoju prvobitnu veličinu.
„Kogitor Kwyna ne napušta često Grad Introspekcije“,
rekao je viceroj Butler. Zvučao je i formalno i uzbuđeno. „Ali
trenutno su nam potrebne najbolje misli i najbolji savjeti. Ako
postoji um koji može shvatiti misaone strojeve, onda je to
Kwynin.“
Ti ezoterični filozofi bez tijela viđani su tako rijetko da
mnogi predstavnici Lige nisu shvaćali kako uopće uspijevaju
komunicirati. Kogitori su još više povećavali tajnu koja ih je
okruživala time što nisu mnogo govorili već su radije gomilali
svoju energiju i iznosili samo najvažnije misli.

85
 „Kogitorov zamjenik govorit će umjesto Kwyne“, reče
viceroj, „ako nam bude imao ponuditi kakvo oštroumno
opažanje.“
Redovnik u crvenoj odori koji je stajao pokraj posude skine
zapečaćeni poklopac i otkrije uzburkanu viskoznu tekućinu.
Trepćući brzo svojim okruglim očima, zagledao se u posudu.
Redovnik je polako uronio prste u tu juhu. Zatvorio je oči i stao
duboko uvlačiti zrak, dok je lagano dodirivao vitičasti mozak.
Obrve su mu se nabrale od koncentracije i primanja kada je
elektrofluid počeo prodirati kroz njegove pore, povezujući
kogitora sa živčanim sustavom zamjenika, koristeći ga kao
produžetak, gotovo na isti način kao što su cymehi koristili
umjetna mehanička tijela.
„Ništa ne razumijem“, reče redovnik čudnim, dalekim
glasom. Serena je znala da je to prvi princip koji su kogitori
usvojili. Kontemplativni mozgovi proveli su stoljeće u pažljivom
proučavanju, stalno dodajući ponešto tom osjećaju ništavila.
Mnogo stoljeća prije prvih Titana, skupina nadahnutih
ljudskih bića uživala je u proučavanju filozofije i u raspravama
o ezoteričnim pitanjima, ali su ih krhkost tijela i prevelika
iskušenja sprečavali da usredotoče misli. Dosađujući se u
Starom Carstvu, ti metafizički učenjaci bili su prvi koji su svoje
mozgove smjestili u sustave za održavanje života. Oslobođeni
bioloških stega, cijelo vrijeme provodili su u učenju i
razmišljanju. Svaki je kogitor želio proučiti cjelokupnu ljudsku
filozofiju i shvatiti svemir. Živjeli su u kulama od bjelokosti i
razmišljali, i rijetko bi se uopće udostojali primijetiti površne
odnose i događaje u svijetu.
Kwyna, dvije tisuće godina stari kogitor, koja je prebivala u
Gradu Introspekcije na Salusi, tvrdila je da je politički
neutralna. „Spremna sam za interakciju“, objavila je preko
redovnika koji je staklastim očima zurio u okupljene. „Možete
početi.“
Viceroj Butler je svojim plavim prodornim očima osmotrio
pretrpanu plesnu dvoranu, zaustavivši se na trenutak na nekim
licima, uključujući tu i Serenino. „Prijatelji moji, oduvijek
živimo pod prijetnjom uništenja i sada moram zamoliti svakoga
86
od vas osobno da posvetite svoje vrijeme, energiju i novac našoj
stvari.“
Odao je počast tisućama Salusijanaca koji su umrli u
pokolju cymeha, kao i pedeset jednom dostojanstveniku koji su
za vrijeme napada bili u posjetu i nastradali. „Salusijanska
policija je i dalje na oprezu, a brodovi glasnici poslani su na sve
Svjetove Lige, kako bi ih upozorili na opasnost.
Možemo se samo nadati da nijedan drugi planet nije bio
napadnut.“
Viceroj je tada pozvao Tia Holtzmana, koji je tek nedavno
stigao, poslije skoro mjesec dana putovanja iz svojih
laboratorija na Pontrinu. „Veliki znanstveniče Holtzmane, s
nestrpljenjem očekujemo čuti kako vi ocjenjujete novu
obranu.“
Holtzman je jedva čekao obaviti nadzor svojih polja za
skrembliranje na stazi i pokuša ih modificirati i poboljšati.
Plemeniti Bludd je na Poritrinu omogućio velikom
znanstveniku da se posveti svojim istraživanjima. Imajući na
umu njegova dosadašnja dostignuća, članovi Lige uvijek su se
nadali da će Holtzman izvući iz rukava još neko čudo.
Holtzman je bio vitkog stasa i kretao se graciozno kao da je
na pozornici. Na sebi je imao čistu i modernu odjeću. Čelično-
siva kosa dopirala mu je do ramena i uokvirivala njegovo usko
lice poput pravokutnika. Bio je to čovjek vrlo samouvjeren i pun
sebe, koji je volio razgovarati s važnim velikodostojnicima u
parlamentu, ali sada je bio nekako neobično zabrinut. Istinu
govoreći, istraživač nije mogao natjerati sebe da prizna
pogrešku. Nema sumnje da je njegova mreža za skrembliranje
zakazala. Cymehi su se probili kroz nju! Što reći ovim ljudima
koji su se oslonili na njega?
Kada je stigao do podija s govornicom, taj veliki čovjek
pročisti grlo i osvrne se oko sebe, uputivši čudan pogled prema
kogitoru, čija je nazočnost izazivala strahopoštovanje, i prema
pomoćniku redovniku koji se nadnosio nad njim. Ovo je bila
strašno delikatna stvar. Kako da krivnju prebaci na nekog
drugog?

87
 Znanstveni se potrudio upotrijebiti svoj najbolji glas.
„Uvijek u ratu, kad jednoj strani uspije nekakav tehnološki
prodor, druga ga pokuša nadvladati. Upravo smo imali prigode
uvjeriti se u to na primjeru mojih polja za skrembliranje. Da
nisu bila ovdje instalirana, flota misaonih strojeva opustošila bi
Salusu. Na nesreću, nisam uzeo u obzir jedinstvenu sposobnost
cymeha. Uspjeli su pronaći pukotinu u oklopu i probili su ga.“
Nitko ga nije optužio da nije dobro obavio posao ili da je loše
planirao. Ovo je bilo najpribližnije priznanju da je napravio
velik propust što će ikada čuti od Holtzmana. „Sada je na nama
red da savladamo strojeve novim izumom. Nadam se da će me
ova tragedija nadahnuti, da će potaknuti moju kreativnost do
krajnjih granica.“ Zatim je zastao kao da mu je neugodno i
postao takoreći umiljat. „Poradit ću na tome čim se vratim na
Poritrin. Nadam se da ću uskoro imati za vas iznenađenje.“
Jedna visoka žena bujnih oblina klizeći se uputi prema
govornici, privukavši na sebe pažnju svih nazočnih. „Možda ja
imam prijedlog.“ Imala je blijede obrve, bijelu kosu i prozirnu
kožu, uslijed čega je djelovala prozračno, ali i vrlo snažno.
„Čujmo što nam imaju reći žene s Rossaka. Zadovoljstvo mi
je pozvati Zufu Cenvu.“ Holtzman je s velikim olakšanjem
požurio vratiti se na svoje mjesto i sručio se u stolicu.
Blijeda žena je djelovala tajanstveno; nosila je sjajni nakit na
crnoj, prozirnoj haljini koja je poprilično otkrivala njeno
savršeno tijelo. Zufa Cenva je zastala kod posude za održavanje
života u kojoj je bio kogitor i zavirila u nju, a kad je to uradila,
mozak kao da je zatreperio; elektrofluid se uskovitlao, stvorili
su se mjehurići. Odani pomoćnik redovnik se uznemirio i
povukao ruku iz tekućine.
Visoka žena se zadovoljno opustila i zakoračila na podij.
„Uslijed neobičnosti naše okoline, mnoge žene rođene na
Rossaku izražavaju izražene telepatske sposobnosti.“ Zaista,
moćne čarobnice iz gustih, jedva nastanjivih prašuma koristile
su svoje mentalne moći za provođenje političkog utjecaja.
Muškarci s Rossaka nisu pokazivali dotična telepatska
poboljšanja.

88
 „Liga Plemića osnovana je prije tisuću godina zbog naše
zajedničke obrane, prvo protiv Titana, a zatim protiv Omniusa.
Od tada, mi smo se zabarikadirali, pokušavajući zaštititi naše
svjetove od neprijatelja.“ Oči su joj sijevale poput odlično
uglačanog dragog kamenja. „Moramo preispitati takvu
strategiju. Možda je kucnuo čas da mi napadnemo
Sinkronizirane svjetove. U protivnom nas Omnius i njegove
sluge nikada neće ostaviti na miru.“
Predstavnici Lige stadoše mrmljati saslušavši njene riječi.
Djelovali su uplašeno, naročito poslije pustošenja koje je Zimija
pretrpjela. Prvi joj je odgovorio viceroj. „To je malo prerano,
Cenva. Nisam siguran da smo u stanju za takvo što.“
„Jedva smo preživjeli posljednji napad!“ poviče neki čovjek.
„A morali smo se boriti samo sa šačicom cymeha.“
Manion Butler je bio krajnje zabrinut. „Bilo bi samoubojstvo
suprotstaviti se Omniusu. Kakvo bismo oružje upotrijebili?“
U znak odgovora na to pitanje, impozantna žena ispravi
ramena i raširi ruke, pritom zatvorivši oči i usredotočivši se.
Iako je bilo poznato da Zufa posjeduje ekstrasenzorne moći,
nikada do tada se nije njima poslužila u parlamentu. Njena
mliječno bijela koža kao da se zagrijala od neke unutrašnje
svjetlosti. Zrak u zatvorenoj prostoriji se uskomešao i
zapucketao je statički elektricitet oko okupljenih kojima se
kosa nakostriješila.
Munje sijevnuše iz vrhova njenih prstiju kao da u sebi jedva
zadržava gromove. I njena vlastita bijela kosa se nakovrčala i
počela se uvijati poput zmija. Kada je Zufa ponovo otvorila oči,
iz njih samo što nije suknula zasljepljujuća energija; imali su
dojam da je svemir živio iza njenih zjenica.
Delegati zadržaše dah. Serena osjeti žmarce po koži i
peckanje po skalpu, kao da se tisuću otrovnih paukova
razmiljelo po njenom umu. Kogitor Kwyna se tresla u svom
rezervoaru za održavanje.
Zufa se potom opustila, povukavši unatrag lančanu reakciju
mentalne energije. Ispustivši dug, hladan dah, Čarobnica se
smrknuto osmjehnula zapanjenim gledaocima. „Imamo oružje.“

89
 15.

2
Obične oči ne vide daleko. Previše često temeljimo
donošenje vrlo važnih odluka samo na umjetnim
obavijestima.

NORMA CENVA,
neobjavljene laboratorijske bilješke

POŠTO JE PRENIJELA svoju poruku skupštini Lige, Zufa

Cenva se vratila na Rossak. Već tjednima je bila u tranzitu, i
njen šatl se sada spustio na gustu krošnju prašume prevučenu
polimerom koji je povezivao grane i lišće u čvrstu masu. Da bi
drveće moglo primati odgovarajuću količinu vlage i obavljati
razmjenu plinova, polimer je bio porozan, napravljen od
kemijskih i organskih sastojaka iz prašume.
Otrovni oceani učinili su da ovdašnji planktoni, ribe, kelp i
morska stvorenja budu otrovni za ljude. Neravne, sterilne
ravnice prekrivene lavom prekrivale su veliki dio kopna na
planetu i bile su prošarane gejzirima i sumpornim jezerima.
Pošto se botanička kemija nije oslanjala na klorofil, biljke su
uglavnom bile srebrnasto grimizne; ovdje ništa nije bilo svježe
i zeleno.
U tektonski stabilnoj zoni koja je išla pojasom ekvatora,
veliki raskoli u kontinentalnoj ravnini stvorili su široke doline,
skloništa u kojima se voda filtrirala i zrak bio podnošljiv za
disanje. U tim zaštićenim ekosustavima u pukotinama, hrabri
ljudi kolonisti podigli su udobne gradove-špilje nalik na košnice
izdubljene u crnim stijenama. Strmi vanjski zidovi bili su
obrasli srebrno-grimiznom lozom, klonulim papratima i
90
mesnatom mahovinom. Udobne prostorije gledale su na gusti
baldahin prašume koji je pritiskao naseljene stijene. Ljudi su iz
špilja lako stizali do gornjih gumastih grana sa kojih su se
spuštali u gusto grmlje na tlu, gdje su skupljali sve što je bilo
jestivo.
Kao da su se htjele iskupiti za oskudan život na ostalom
dijelu Rossaka, doline u pukotinama bujale su od života — bilo
je tu gljiva, lišajeva, bobica, cvijeća, parazita nalik na orhideje i
kukaca. Muškarci s Rossaka, koji nisu imali telepatske
sposobnosti kao njihove žene, uspješno su pripravljali i cijedili
lijekove, farmaceutske proizvode i povremeno otrove iz ostave
prirode. Cijelo mjesto je podsjećalo na Pandorinu kutiju koja je
tek malo otvorena...
Visoka blistava čarobnica promatrala je svog mnogo mlađeg
ljubavnika, Aureliusa Venporta kako prelazi preko visećeg
mosta od otvorenih stijena do pjenastih grimiznih vrhova
drveća. Bio je to zgodan plemić, tamne kovrčave kose i
izduženog i mršavog lica. Za njim se vukla na stupastim nogama
Zufina petnaestogodišnja kćer iz prethodne veze, njeno veliko
razočaranje.
Dvoje neuklopljenih. Nije čudo što se tako dobro slažu.
Prije nego što je zavela Aureliusa Venporta, glavna
čarobnica sredila je bračne veze s četvoricom drugih muškaraca
tijekom svog najplodnijeg razdoblja za razmnožavanje,
izabravši ih na temelju dokazanih krvnih loza. Poslije mnogo
generacija istraživanja, jadnih pobačaja i defektnih potomaka,
žene s Rossaka sakupile su opsežne genetske podatke o raznim
obiteljima. Zbog jakih otrova i teratogena u njihovom
okruženju, postojala je vrlo mala vjerojatnost da se rodi snažno
i zdravo dijete. Međutim, postojali su podjednaki izgledi da se
rodi mrtvo čudovište ili netalentirani muškarac, kao i krajnje
neobična čarobnica blijede puti. Svaki put kada bi neka žena
začela dijete, to je bilo kao da je zaigrala rulet. Genetika nikada
nije bila egzaktna nauka.
Zufa je bila strašno pažljiva, provjeravala je krvne loze i po
nekoliko puta. Samo jedan od ovih bračnih susreta urodio je
živim djetetom — Normom, patuljčicom visokom jedva metar i
91
dvadeset centimetara, tupasta lica, mišje smeđe kose, dosadnim
knjiškim moljcem.
Mnogi potomci na Rossaku imali su defektna tijela, pa su
čak i oni naizgled zdravi rijetko kad izražavali snažne mentalne
moći elitnih čarobnica. Iako je svega toga bila svjesna, Zufa je
bila strasno razočarana, čak se i stidjela, što njena kćer ne
posjeduje telepatske sposobnosti, jer je očajnički željela da ona
nastavi borbu protiv strojeva. Norma, međutim, nije izražavala
nikakav potencijal. Usprkos besprijekornim genetskim
osobinama Aureliusa Venporta, Zufa nijednom nije uspjela
iznijeti neku o njegove djece do kraja.
Koliko ću još puta pokušavati prije nego što ga zamijenim
drugim oplođivačem? Još jednom, odlučila je — pokušat će ostati
trudna ponovo, u sljedećih nekoliko mjeseci. Bit će to
Venportova posljednja prigoda.
Zufa je također bila razočarana što je Norma toliko
nezavisna i prkosna. Previše često, tinejdžerka bi se otisnula po
mračnim matematičkim tangentama koje nitko nije bio u
stanju shvatiti. Norma kao da se izgubila u vlastitom svijetu.
Moja kćer bi trebala biti nešto mnogo više od toga!
Nitko nije nosio teži teret odgovornosti od malog klana
čarobnica na tom planetu, a Zufin teret je bio najveći od svih.
Kada bi se samo mogla osloniti i na druge, naročito sada poslije
najnovije prijetnje cymeha.
Pošto Norma nikada neće moći sudjelovati u mentalnoj bici,
Zufa se morala usredotočiti na svoje duhovne kćeri, nekoliko
mladih žena koje su dobile na „genetskoj lutriji“ i koje
posjeduju vrhunske mentalne sposobnosti. Zufa će ih izučiti i
hrabriti, i pokazat će im kako da iskorijene neprijatelja.
Sa svog visokog položaja na stijeni, promatrala je ljubavnika
Aureliusa i mladu Normu koji su upravo bili prešli viseći most i
uputili se kružnom mrežom ljestava koja je vodila do poda
prašume u dubokim sjenama. Poput dvoje sretnih izopćenika,
Norma i Aurelius su se vrlo zavoljeli i koristili su jedno drugo
kao štake.

92
 Udubljeni u vlastite sitnarije, koje nisu imale nikakve veze
s pobjedom, nijedno od njih nije ni primijetilo da se Zufin
raketoplan vratio. Uopće nije sumnjala da će dvoje
neprilagođenih provesti sate među raslinjem u potrazi za novim
izvorima droga koje će Aurelius uklopiti u svoje poslovne
pustolovine.
Čarobnica je zavrtjela glavom, ne shvaćajući njegove
prioritete. Ti lijekovi koje su muškarci stvarali nisu bili ništa
korisniji od Normine tajanstvene matematike. Morala je
priznati da je Aurelius bio vrlo inteligentan i spretan poslovni
čovjek, ali kakva korist od velike zarade ako je slobodno
čovječanstvo osuđeno na ropstvo?
Razočarana njima i svjesna da će se ona i njene čarobnice
morati upustiti u pravu borbu, Zufa je krenula potražiti
najmoćnije mlade žene koje je regrutirala za vježbanje pogubne
nove tehnike što ju je planirala za borbu protiv cymeha.

s
Dok ga je Norma slijedila kroz mesnato grmlje, Aurelius je
uzimao kapsule koncentrata stimulansa koje su njegovi
stručnjaci kemičari sintetizirali iz jetkih feromona rovaca
veličine kakvog zaobljenog kamena. Venport je osjetio da je
sada jači, da mu se percepcija izoštrila, refleksi poboljšali. Ne bi
mogao reći da je stekao telepatske moći ledene Zufe, ali je,
nema sumnje, poboljšao svoje urođene sposobnosti.
Jednog dana će doći do otkrića koje će mu omogućiti da se
sretne sa moćnom čarobnicom pod njegovim uvjetima. Možda
će on i Norma to zajedno postići.
Aurelius je i dalje osjećao benignu naklonost prema
djevojčičinoj krutoj majci. Sasvim dobro je podnosio Zufinu
promjenu raspoloženja i namrgođenost; žene s Rossaka rijetko
su sebi dopuštale upuštanje u romantičnu ljubav. Za njih je to
bio luksuz.
Iako je Aurelius dobro znao da ga je Zufa odabrala zbog
njegovih oplođivačkih sposobnosti, potrudio se prozreti njenu
93
stoičku, zahtjevnu vanjštinu. Iako se trudila prikriti slabosti,
moćna čarobnica bi povremeno izrazila svoje sumnje: plašila se
da neće biti u stanju ispuniti sve zahtjeve koje je sebi
nametnula. Jednom, kada je Aurelius primijetio da dobro zna
koliko se trudi da bude snažna, Zufi je postalo neugodno i
razbjesnila se. „Netko mora biti snažan“, samo to je rekla.
Budući da nije posjedovao baš nikakve telepatske
sposobnosti, Zufa nije bila mnogo zainteresirana da započne
razgovor s njim. Možda je shvaćala da je uspješan poslovni
čovjek, ulagač i političar, ali ni jednu od tih sposobnosti nije
cijenila koliko vlastite ograničene ciljeve. Čarobnica ga je često
omalovažavala, ali je njeno ismjehivanje samo još više
raspaljivalo njegovu ambiciju, a naročito želju da pronađe
sredstvo koje će mu podariti telepatske moći jednake njenima.
Postojali su i drugi načini da se vodi rat.
Srebrno-grimizne prašume bile su prava riznicu lijekova za
razne bolesti, droga za proširivanje uma i poboljšanje ljudskih
sposobnosti. Izbor je bio nevjerojatan i Aurelius je htio sve
istražiti. Zahvaljujući pravilnom razvoju i marketingu,
proizvodi s Rossaka su mu već omogućili da stekne veliko
bogatstvo. Iako nevoljko, poštovale su ga čak i neke čarobnice,
ali ne i njegova družica.
Pošto je bio poduzetnik vizionar, bio je navikao istraživati
razne alternative. Isto kao i staze koje su vodile kroz gustu
prašumu, mnogi putovi mogli su dovesti do istog mjesta.
Ponekad, čovjek se mora probijati i s mačetom u ruci.
Za sada mu je, međutim, pravo sredstvo izmicalo.
Jednom je čak riskirao i ponosno razdijelio Normin
egzotični matematički rad u učenim znanstvenim krugovima.
Iako nije shvaćao njene teoreme, imao je osjećaj da bi ona
mogla naletjeti na nešto vrlo važno. Možda je to već i učinila,
ali će biti potrebno stručno oko da to uoči. Venportu se sviđala
ta žestoka djevojčica i odnosio se prema njoj kao stariji brat. Što
se njega tiče, Norma je bila matematičko čudo, i nije ga bilo
briga što je tako niska i ne baš lijepa. Bio je voljan pružiti joj
priliku, iako to njenoj majci nikada neće pasti na pamet.

94
 Norma je išla pokraj njega i proučavala široki grimizni list
pomoću svjetlosnog snopa šestara kojim je premjeravala razne
njegove dimenzije i odnose između kutova vena ispunjenih
biljnim sokom. Toliko se usredotočila na ono što je radila da se
njeno obično lice ozarilo čežnjom.
Uzvratila mu je pogled i rekla iznenađujuće zrelim glasom:
„Ovaj list zamislila je i stvorila zemaljska majka Geja ili ga je
možda stvorio Glavni Tvorac Bog ili Buddallah ili kako god ga
želiš nazvati.“ Podigla je mesnati list držeći ga nezgrapnim
prstima i prostrijelila ga snopom svjetlosti, tako da se sada
sasvim jasno vidjela složena stanična građa. „Ustroj unutar
ustroja, sva su povezana u složene odnose.“
Aureliusu se dotični ustroj učinio krajnje hipnotičkim, jer je
bio u euforičnom stanju izazvanom raznim sredstvima. „Bog je
u svemu“, primijeti on. Stimulativno sredstvo koje je uzeo kao
da je prepunilo njegove sinapse. Zaškiljio je zagledavši se kroz
osvijetljeno tkanje lista, dok mu je ona ukazivala na unutrašnje
oblike.
„Bog je matematičar svemira. Postoji jedan pradavni odnos
poznat kao zlatni presjek, zadovoljavajući odnos između oblika
i strukture koji nalazimo u ovom listu, u morskim školjkama i
kod živih stvorenja na mnogim planetima. To je najmanji dio
ključa, poznat još iz vremena Grka i Egipćana na Zemlji.
Primjenjivali su ga u svojoj arhitekturi i piramidama, u svom
pitagorejskom pentagramu i Fibonačijevom nizu.“ Bacila je list.
„Ali postoji i mnogo više od toga.“
Venport klimne i gurne ovlaženi vrh prsta u vrećicu s finim
crnim prahom na pojasu; utrljao je prah u osjetljivo tkivo ispod
jezika i osjetio kako novo sredstvo prodire u njegova osjetila,
miješajući se sa ostatcima prethodnog. Norma je nastavila
pričati; iako nije slijedio njenu logiku, bio je uvjeren da su
otkrića veličanstvena.
„Daj mi praktični primjer“, izgovori on pletući jezikom.
„Nešto što mogu razumjeti.“
Navikao je da Norma izgovara tajanstvene formule. Bit će
da su se temeljile na klasičnoj geometriji, ali je ona svoje znanje
primjenjivala na mnogo složenije načine. „Mogu zamisliti
95
izračunavanja sve do beskonačnosti“, odgovori ona kao da je u
transu. „Ne moram ih zapisivati.“
Njoj čak nisu bila potrebna ni sredstva za poticanje uma da bi
to postigla. Aurelius joj se divio.
„Upravo u ovom trenutku zamišljam jednu ogromnu i
djelotvornu strukturu koja se može izgraditi po razumnoj
cijeni, desetak i više kilometara dugačku, utemeljenu na
odnosu zlatnog presjeka.“
„Ali kome će ikada biti potrebno nešto tako ogromno?“ „Ne
mogu zaviriti u budućnost, Aureliuse.“ Norma ga je zadirkivala.
Zatim su zašli dublje u prašumu, znatiželjni i napeti zbog onoga
što su mogli otkriti. Normino lice je zračilo energijom. „Možda
postoji nešto... nešto čega se još nisam sjetila.“

96
 16.

2
Pažljivo izvedene pripreme i obrana nikad ne mogu
garantirati pobjedu. Međutim, zanemarivanje ovih
mjera opreza je gotovo siguran put u poraz.

Strateški priručnik Armade Lige

TERCERO XAVIER HARKONNEN i njegovih šest letjelica

za nadzor, koje su pripadale Armadi, putovale su predviđenim
putovima, zadržavajući se da obave provjeru i procjenu vojnih
postrojenja na Svjetovima Lige, kao i njihove pripreme za
obranu. Poslije mnogo godina, tijekom kojih je bilo tek nekoliko
manjih sukoba, nitko nije znao gdje bi Omnius mogao ponovno
udariti.
Xavier se nikada nije pokajao zbog teške odluke koju je
donio za vrijeme napada cymeha na Zimiju. Viceroj ga je cijenio
zbog toga što je imao hrabrosti i bio odlučan; bez obzira na to,
Manion Butler je mudro poslao mladog časnika na put za
vrijeme obnove, omogućivši Salusijancima da zaliječe rane ne
tražeći žrtveno janje.
Xavier nije prihvaćao nikakve izgovore od škrtih plemića
koji nisu bili voljni priložiti potrebna sredstva. Nije se smjelo
štedjeti. Svaki slobodni svijet kojeg strojevi osvoje, bit će
gubitak za cijelu ljudsku rasu.
Nadzorni brodovi putovali su od rudnika na Hagalu do
širokih riječnih ravnica Poritrina, zatim su se uputili na Senecu
na kojoj je vrijeme bilo nemilosrdno, a kiša tako korozivna da
bi se čak i strojevi raspali ubrzo nakon osvajanja.

97
 Zatim su slijedili planeti Relicona, također članice Lige, za
njim Kirana III, pa Richese, s razvijenom industrijom vrlo
visoke tehnologije zbog koje su se mnogi plemići Lige osjećali
neugodno. U teoriji, sofisticirani uređaji za proizvodnju nisu
imali ugrađene kompjutore niti umjetnu inteligenciju, ali
uvijek je bilo pitanja i sumnji.
Na kraju je Xavierov tim stigao do posljednje točke na svom
inspekcijskom obilasku, Giedi Prime. Konačno će i to ostaviti
za sobom. Moći će se vratiti kući, ponovo vidjeti Serenu, i moći
će ispuniti obećanja koja su dali jedno drugom...
Svi ostali svjetovi Lige izgradili su polja za skrembliranje.
Nedostatci štitnika, koji su došli do izražaja za vrijeme napada
cymeha, nisu u potpunosti umanjili vrijednost Holtzmanovog
genijalnog rada, a skupe prepreke su i dalje pružale dosta dobru
zaštitu protiv napada misaonih strojeva. Kao dodatak tome,
svaki svijet ljudi još davno je napravio ogromnu zalihu atomika,
kojima su se mislili obraniti u slučaju da za njih svane sudnji
dan. S takvom količinom nuklearnih projektila, svaki guverner
planeta čelične volje mogao je pretvoriti svoj svijet u šljaku, ako
ga nije htio prepustiti Omniusu.
Iako su misaoni strojevi također imali pristup atomicima,
Omnius je zaključio da atomici nisu korisni i selektivni kada je
riječ o uspostavljanju vlasti, a i nije bilo lako očistiti planet od
radioaktivnosti nakon njihove upotrebe. Osim toga, zaključio je
da mu takvo oružje nije neophodno, jer je posjedovao
neograničena sredstva i neograničeno strpljenje.
Dok se Xavier iskrcavao iz nadzornog broda predvodnika u
svemirskoj luci na Giedi Prime, počeo je treptati na jakom
suncu. Pred njim se prostirala dobro održavana metropola sa
svojim kompleksima za stanovanje i industrijskim proizvodnim
postrojenjima između sređenih parkova i kanala. Sve je bilo
žarkih boja i svježe, a cvijeće umjetnički aranžirano u lijehama.
Međutim, on je pomoću svojih novih Tlulaxa pluća i tkiva
uspijevao osjetiti tek nagovještaj najjačih mirisa, čak i kada bi
duboko udahnuo.
„Baš bi bilo lijepo da ovamo dovedem Serenu jednoga dana“,
reče on s puno čežnje dok je iz svemirskog broda koračao prema
98
zgradi raketne luke. Ako se oženi njome, možda bi ovaj svijet
bio pogodan za medeni mjesec. Tijekom cijelog obilaska držao
je oči otvorene pokušavajući pronaći odgovarajuće mjesto.
Nakon četiri mjeseca provedena u svemiru, Serena je
Xavieru strašno nedostajala. Znao je da su predodređeni da
budu zajedno. Na njegovom životnom putu nije bilo nikakvih
prepreka i sve je bilo jasno određeno. Kad se vrati na Salusu,
obećao je sebi da će i formalno objaviti njihovu zaruke. Smatrao
je da više nema svrhe čekati.
Viceroj Butler se već odnosio prema njemu kao prema sinu,
a mladi časnik je dobio i blagoslov svog poočima Emila Tantora.
Koliko je Xavier mogao zaključiti, svi u Ligi su se slagali da bi
sjedinjenje te dvije plemićke kuće bilo i te kako korisno.
Osmjehnuo se razmišljajući o Sereninom licu, o njenim
zagonetnim ljubičastim očima... a onda pogleda preko uzletišta
i ugleda magnusa Sumija kako prilazi brodovima za nadzor.
Izabrani vođa je došao u pratnji desetak članova kućne straže
Giedi Prime.
Magnus je bio mršavi muškarac pri kraju srednjeg doba,
blijede kože i sijedo-plave kose koja mu je sezala do ramena.
Sumi podiže ruku. „Ah, Tercero Harkonnen! Pozdravljamo
dolazak Armade Lige i jedva čekamo potvrditi da Giedi Prime
može poboljšati svoju obranu protiv misaonih strojeva.“
Na to mu se Xavier ukočeno naklonio. „Zadovoljan sam
zbog vaše spremnosti da surađujete, vaša uzontosti. Protiv
Omniusa ne smijemo koristiti jeftine materijale niti sustave za
zaustavljanje koji neće na zadovoljavajući način zaštititi vaš
narod.“
Poslije bitke na Zimiji, Xavierovi inženjeri zatražili su da
budu ovlašteni za izvođenje strateških poboljšanja u cijeloj Ligi.
Plemići su zavukli ruke u svoje blagajne, povećali poreze
podanicima i potrošili neophodan novac za izgradnju
obrambenih sustava. Na svakoj postaji na putu, na jednom
planetu za drugim, mjesec za mjesecom, Xavier je raspoređivao
ekipe inženjera i trupe Armade tamo gdje je smatrao da su
najpotrebniji.

99
 Uskoro će ipak krenuti kući. Uskoro. Što se taj trenutak više
približavao, to je on sve češće razmišljao o Sereni.
Kućna straža, u lijepim odorama i dobro naoružana,
postrojila se u stavu mirno oko brodova za nadzor. Magnus
Sumi dade znak Xavieru da ga slijedi. „Jedva čekam da sve
razjasnimo tijekom raskošne gozbe, tercero Harkonnen.
Naručio sam dvanaest različitih jela, plesačice i glazbenike, kao
i naše najbolje pjesnike. Ti i ja možemo se opustiti u mojoj
rezidenciji i porazgovarati o planovima. Uvjeren sam da si
umoran od puta. Koliko možeš ostati kod nas?“
Xavier tek uspije stisnuti usne u grčeviti osmijeh, dok je
razmišljao o tome koliko je daleko od Saluse Secundus. Čak i
kada napuste Giedi Prime, brodovi će još mjesec dana morati
putovati kroz svemir prije nego što se vrate kući. Što prije krene
odavde, prije će moći ponovo zagrliti Serenu.
„Vaša uzoritosti, ovo je posljednja postaja na našem
dugačkom putu. Ako nemate ništa protiv, ne bih vrijeme gubio
na proslave i posvetio bih se obilasku.“ Pokazao je rukom na
svoje brodove za nadzor. „Moramo se držati rasporeda. Bojim
se da mogu ostati samo dva dana na Giedi Prime. Bit će najbolje
da se usredotočimo na posao koji nas čeka.“
Magnus je bio razočaran. „Da, pretpostavljam da vam nije
do slavlja poslije štete koju ste pretrpjeli na Salusi Secundus.“

s
Xavier je za dva dana na brzinu i gotovo površno obavio
obilazak obrambenih položaja planeta. Zaključio je da je Giedi
Prime blistav i napredan svijet s puno prirodnih resursa, i čak
je počeo razmišljati o tome da se tu jednog dana nastani i
sagradi vlastito imanje.
Povoljno je ocijenio ono što je vidio, ali nije zaboravio ni da
ih upozori. „Nema sumnje da je ovo planet koju će misaoni
strojevi željeti osvojiti, vaša uzoritosti.“ Proučio je planove
grada i preraspodjelu resursa na glavnim kontinentima.
„Cymehi će sasvim sigurno pokušati da tijekom napada
100
sačuvaju industrijska postrojenja kako bi ih roboti mogli
kasnije koristiti. Omnius zagovara učinkovitost.“
Magnus Sumi je bio ponosan. Ukazao mu je na podstanice
na dijagramima. „Namjeravamo postaviti sekundarne kule za
emitiranje štitnika na nekoliko strateških točaka.“ Dok je to
govorio, na ekranu s planovima uključiše se žaruljice. „Već smo
podigli jednu dodatnu stanicu za emitiranje na jednom od
nenaseljenih otoka u sjevernom moru, koja je u stanju osigurati
potpuno pokrivanje iz polarne projekcije. Nadamo se da ćemo
je priključiti za mjesec dana.“
Xavier je zbunjeno klimnuo, umoran od svih tih pojedinosti
kojih se naslušao ovih mjeseci. „Drago mi je što to čujem,
premda sumnjam da vam je neophodan i sekundarni kompleks
za emitiranje.“
„Želimo se osjećati sigurni, tercero.“
Kada su se njih dvojica zaustavila ispod srebrnih
paraboličnih kula koje su parale nebo iznad Giedi Prime, Xavier
se uputio oko nasipa od plasbetona koji je sprečavao ulaz za
velika vozila. Uopće nije sumnjao da bi se jedan ratnik cymeha
lako probio kroz njega.
„Vaša uzoritosti, predlažem vam da ovdje stacionirate više
pješadije i postavite još prepreka. Pojačajte obrambene
artiljerijske baterije duž planeta u cilju zaštite od prodora iz
svemira. Cymehi su se na Salusi usredotočili na uništenje kula
i lako bi se moglo dogoditi da to ponovo pokušaju.“ Kucnuo je
zglavcima prstiju po debelom apričeliku potpornih stupova
kule. „Ovi štitnici su vaša prva i posljednja linija obrane, vaša
najefikasnija blokada protiv misaonih strojeva. Nemojte je
zanemariti.“
„Tako je. Naše tvornice za vojnu opremu proizvode teške
topove i oklopna vozila. Potrudit ćemo se da u najskorije
vrijeme okružimo ovaj kompleks velikom vojnom silom. Isto
ćemo učiniti i s novim postrojenjem na sjeveru.“
Nedovršena sekundarna generatorska postaja nalazila se na
previše osamljenom mjestu da bi je mogli zaštititi od jakog
napada.

101
 Međutim, njeno postojanje je izgleda utješno djelovalo na
magnusa i njegov narod.
„Odlično“, reče Xavier, i baci pogled na kronometar na svom
zglavku. Sve se odvijalo jako dobro, možda bi njegovi brodovi
za nadzor mogli krenuti prije zalaska sunca...
Magnus nastavi nesigurnim glasom: „Tercero, jesi li
zabrinut zbog ograničene vojne obrane Giedi Prime u svemiru?
Naša kućna straža ima nekoliko velikih brodova na stazi koji bi
trebali otjerati flotu strojeva ako se približi, ali broj patrolnih i
izviđačkih brodova nije baš veliki. Priznajem da se osjećamo
ranjivi u tom području. Što ako nas Omnius napadne direktno
sa staze?“
„Imate na tlu raketnu obranu koja se do sada uvijek
pokazala pouzdana.“ Xavier nestrpljivo podiže pogled oprema
jasnom nebu. „Smatram da se morate usredotočiti na to da
kompleks štitnika osigurate s tla. Sa zastrašujućom snagom
štitnika za skrembliranje ne može se mjeriti ni ogroman broj
ratnih brodova Armade. Kad je robotska flota koja je napala
Salusu shvatila da ne može uništiti skremblere, povukla se.“
„Ali što će se dogoditi ako postave blokadu oko Giedi Prime
sa staze?“
„Vaš svijet je u stanju izdržati opsadu do dolaska snaga
Lige.“ Jedva čekajući da se vrati u svemirsku luku, Xavier odluči
umiriti guvernera. „Preporučit ću da se na stazu oko Giedi
Prime pošalju jedan do dva razarača klase javelin.“

s
Magnus je te večeri priredio oproštajnu gozbu njemu u čast
zbog pomoći koju im je Armada pružila. „Jednog dana“, reče on,
„možda ćemo vam svi biti zahvalni što ste nam spasili živote.“
Xavier se ispričao usred obroka. Hrana i vino kao da nisu
imali nikakav ukus. „Ispričavam se, vaša uzoritosti, ali moja
eskadrila ne smije propustiti optimalni prozor za odlazak.“
Naklonio se na vratima i pohitao prema svojoj letjelici.
Pojedinim vojnicima će biti krivo što nisu još malo ostali, ali
102
većina je jedva čekala povratak kući isto kao i on. I oni su imali
svoje drage i obitelji, a ti vojnici su i te kako zaslužili nagradu.
Nakon što je na taj način završio obilazak, Xavier napusti
prelijepu Giedi Prime, uvjeren da je vidio i napravio sve što je
bilo neophodno.
I potpuno nesvjestan slabosti koje se nije potrudio otkriti.

103
 17.

2
Da li smo postajali robovi strojeva, prebacili smo na
njih tehnička znanja... ne snabdjevsi ih
odgovarajućim sustavima vrijednosti.

PRIMERO FAYKAN BUTLER,

Sjećanja na Džihad

PUTNIK SNOVA SE PRIBLIŽIO ZEMLJI, iskonskom domu

čovječanstva, a sada središnjem Sinkroniziranom svijetu.
Seurat je dopustio Vorianu Atreidu da upravlja brodom, ali je
ostao na oprezu. „Ovakvi rizici me zabavljaju.“
Vor frkne, zagledavši se u nečitljivi izraz na sloju bakrene
kože robota. „Dokazao sam da sam vrlo sposoban pilot –
vjerojatno najbolji od svih povjerenika.“
„Pretpostavljam da jesi, za jedno ljudsko biće, jer njihovi
refleksi su spori, a krhko tijelo sklono slabostima.“
„Barem su moji vicevi bolji od tvojih.“ Vor preuzme
kontrolu nad crno-zlatnim brodom. Dokazao je svoju vještinu
izbjegavši kišu asteroida dok je ubrzavao zaobilazeći jaku
gravitaciju oko Jupitera. Na dijagnostičkim pločama
zasvjetlucaše alarmi upozorenja.
„Voriane, izašao si iz prihvatljivih parametara. Ne budemo
li se mogli osloboditi Jupiterove gravitacije, sagorjet ćemo.“
Robot ispruži ruku da resetira kontrolne uređaje na
zapovjednom mostu. „Ne smiješ dovesti u opasnost ažuriranog
Omniusa kojeg nosimo...“
Vorian se nasmije, jer mu je uspio trik. „Prešao sam te, stan
Metalumu. Prekalibrirao sam senzore alarma dok nisi gledao.
104
Provjeri na kontrolnim uređajima i uvjerit ćeš se da i dalje
imamo dosta manevarskog prostora.“
Sasvim lako su se odvojili od plinovitog diva. „U pravu si,
Voriane, ali zašto si uopće uradio tako nešto?“
„Da vidim može li se robot usrat u gaće“, Vor je odredio
vektor za pristajanje preko strojnih nadzornih stanica i satelita
koji su kružili oko Zemlje. „Nikada nećeš naučiti uživati u
praktičnim šalama.“
„U redu, Voriane, trudit ću se... i vježbati.“
Voru prođe kroz um da bi jednog dana mogao požaliti što je
Seurata naučio toj vrsti humora.
„Slučajno imam i nešto drugo osim metala u svom mozgu,
kao uostalom i svi misaoni strojevi. Naša neuroelektronika
sastoji se od najegzotičnijih legura u mreži optičkih vlakana,
složenih polimera, tekrisela i...“
„Ipak ću te i dalje zvati stari Metalum. Ako ni zbog čega
drugog, zato što te to nervira.“
„Nikada neću shvatiti ljudske ludorije.“
Reda radi, Seurat je upravljao brodom kada se Putnik snova
spustio u prepunu svemirsku luku. „Završili smo još jedan
uspješni obilazak, Voriane Atreide.“
Mladić je osmjehujući se prošao prstima kroz dugačku crnu
kosu. „Putujemo po kružnoj stazi, Seurate. Krug nema kraja.“
„Zemlja... Omnius je početak i kraj.“
„Sve shvaćaš previše doslovno. Zbog toga te pobjeđujem u
mnogim strateškim igrama.“
„Samo četrdeset tri posto vremena, mladiću“, ispravi ga
Seurat.
„Otprilike polovinu.“
Vorian se uputi prema izlazu, jedva čekajući da izađe i
udahne svježi zrak. „Nije loše za nekoga tko je sklon bolestima,
odsutnostima duha, fizičkim slabostima i velikom broju ostalih
nedostataka. Uzimam ti polako mjeru, uvjerit ćeš se ako
provjeriš kako stojimo.“ Zatim se spustio na polje od nabitog
plasbetona.

105
 Roboti za utovar hitali su između većih komada opreme s
UI koja se kretala unaokolo na kliznim poljima. Mali užurbani
dronovi penjali su se u cijevi motora i ispušne otvore; strojevi
za održavanje skenirale su velike komponente tražeći mjesta
koja je trebalo popraviti. Roboti tankeri punili su gorivom
parkirane zvjezdane brodove, pripremajući ih za bilo koju
misiju na koju im prepametni Omnius naredi da pođu.
Dok je Vorian stajao i žmirkao na suncu, jedan divovski
cymeh krene naprijed na zglobnim nogama. Jasno se vidjela
unutrašnjost tog hibridnog stroja: hidraulika, senzorski sustavi,
plave munje nervnih impulsa koji su prenošeni iz elektrofluida
do mislitroda. U središtu tog strojnog tijela visjela je posuda sa
zaštićenim mozgom – umom jednog davnog generala-čovjeka.
Cymeh je vrtio svoje tornjiće senzore kao da ga pokušava
pronaći, a onda je malo promijenio pravac i uputio se prema
Voru, podigavši prednje ruke-hvataljke. Teška kliješta
škljocnuše.
Vorian mu mahne i pohita prema njemu. „Oče!“
Budući da su cymehi redovno mijenjali privremena tijela u
zavisnosti od fizičkih zahtjeva njihovih raznih aktivnosti, teško
ih je bilo razlikovati jedne od drugih. Otac je, međutim, uvijek
dolazio vidjeti Vora kad bi se Putnik snova vratio s misije
ažuriranja.
Mnogi porobljeni ljudi živjeli su na Sinkroniziranim
svjetovima i služili sveumu. Omnius ih je držao u znak sjećanja,
i većina nije živjela tako udobno kao Vorian i nije obavljala
nikakve važne poslove. Povjerenici poput njega prolazili su kroz
posebnu obuku, pohađali su elitne škole za vođe ekipa i druga
važna mjesta pod upravom strojeva.
Vor je čitao o slavi Titana i znao je priče o očevim velikim
osvajanjima. Budući da je odgojen pod okriljem sveuma i
podučavao ga je njegov otac cymeh, mladić nikada nije dovodio
u pitanje poredak u svijetu niti vlastitu odanost prema
Omniusu.
Poznavajući blagi temperament robota kapetana,
Agamemnon je iskoristio svoj znatni utjecaj da sačuva za svog

106
sina mjesto na Seuratovom brodu za ažuriranje, mjesto na
kome su mu čak i ostali odabrani povjerenici zavidjeli. Seurat
je bio nezavisni robot i nije mu smetalo mladićevo društvo, čak
je govorio da je Vorova nepredvidiva ličnost obogatila njihove
misije. Povremeno bi i sam Omnius zatražio od Vora da
preuzme kakvu ulogu u simulacijama i pomogne mu bolje
shvatiti sposobnosti divljih ljudskih bića.
Vorian je sada bez imalo straha jurio preko uzletišta prema
oružjem načičkanom cymehu koji se nadnosio nad njim. Mladić
je s puno ljubavi zurio u obješenu posudu s mozgom svoga oca
na kojoj je bilo iscrtano neobično mehaničko lice koje se sada
nalazilo na donjoj strani.
„Dobro došao natrag.“ Agamemnonovi zakrpljeni vokali
činili su da mu glas zvuči duboko i očinski. „Seurat je već skinuo
izvještaj. Ponovo si mi omogućio da se ponosim tobom.
Primaknuo si se za još jedan korak postizanju naših ciljeva.“
Okrenuo je svoj tornjić, krenuvši natrag i Vorian nastavi
cupkati pokraj oklopljenih nogu dok se Agamemnon udaljavao
od broda.
„Kad bi samo moje krhko tijelo poživjelo do tada“, s puno
čežnje reče Vor. „Jedva čekam biti izabran za neo-cymeha.“
„Tek ti je dvadeset godina, Voriane. Previše si mlad da bi te
mučile morbidne misli o vlastitoj smrtnosti.“
Iznad njihovih glava su na žuto-bijelim plamenovima koji su
usporavali njihovo spuštanje, balansirali orbitalni tegljači.
Vozila za utovar kojima su upravljali Ijudi-radnici kotrljala su
se prema mjestu gdje su se brodovi spustili, pripremajući se da
raspodjele teret prema strogim uputama. Vor je bacio pogled na
robove, ali nije razbijao glavu oko njihovog položaja. Svatko
ima svoja zaduženja na Sinkroniziranim svjetovima, svako
ljudsko biće, stroj i kognitor. Ali Vor je bio iznad ostalih, jer je
imao prigodu da jednog dana postane isto što i njegov otac.
Cymeh.
Prošli su pokraj neobilježenih skladišta s računalnim
sustavima za nadzor i popis u kojima su bili uskladišteni gorivo
i zalihe. Osoblje, ljudi-svećenici, dijelilo je hranu i materijal iz
skladišta robovima u gradu. Inspektori – od kojih su neki bili
107
roboti, a neki ljudi – provjeravali su kvalitetu i određivali
količine kad su u pitanju bili Omniusovi veliki planovi.
Vor nikako nije mogao shvatiti kakvim to životom žive
neobrazovani radnici koji su tovarili teške sanduke na
svemirskom doku. Radnici robovi obavljali su dužnosti koje bi i
najjednostavniji stroj za utovar obavio i brže i efikasnije. Ali bio
je zadovoljan što čak i ti niži ljudi imaju zadatke koje mogu
obaviti kako bi zaradili za život.
„Seurat mi je rekao za Salusu Secundus, oče.“ Nastavio je
brzo hodati kako bi održao korak s ogromnim cymehom. „Žao
mi je što tvoj napad nije uspio.“
„Bio je to samo test“, odvrati Agamemnon. „Divlja ljudska
bića imaju novi obrambeni sustav kroz koji smo prodrli.“
Vor je blistao. „Siguran sam da ćeš smisliti način kako da
Omniusovu vladavinu proširiš na sve hrethgire. Kao u ona
vremena opisana u tvojim memoarima, kada su Titani imali
potpunu vlast.“
General cymeh se u sebi namrštio na ovaj komentar.
Agamemnonova optička vlakna detektirala su mnogobrojne
stražar-oči koje su lebdjele oko njih. „Ne žalim za prošlim
danima“, reče on uskoro zatim. „Ponovo si čitao moje
memoare?“
„Tvoje priče mi nikad neće dosaditi, oče. Vrijeme Titana,
veliki Tlaloc, Prve Hrethgir pobune... sve je to zadivljujuće.“
Dok je slijedio veličanstvenog cymeha, Vor je imao osjećao da
je nešto posebno. Uvijek je bio na oprezu, unutar granica svog
položaja, tražio načina da se poboljša. Želio je dokazati da je
vrijedan svih mogućnosti koje su mu pružene... i da zavređuje
još mnogo više. „Bio bih sretan da saznam nešto o tom novom
obrambenom sustavu hrethgira, oče. Možda bih ti mogao
pomoći u nalaženju načina kako da ga zaobiđeš.“
„Omnius proučava podatke i on će odlučiti što učiniti. Tek
sam se nedavno vratio na Zemlju.“
Pošto su ljudske ambicije i dalje bile temelj njihove psihe,
Titani su uvijek radili na monumentalnim planovima izgradnje:
podizali su megahtske zgrade i spomenike samima sebi, koji su
108
slavili završetak doba čovječnosti i veličali vrijeme Titana.
Porobljenim umjetnicima i arhitektima zapovjeđeno je da
naprave originalne crteže i skice koje su cymehi potom
modificirali ili odobravali.
U blizini je neki stroj podizao komponente nebodera i
postavljao ih na mjesto, dodajući katove već postojećima, iako
misaoni strojevi nisu imali potrebu da se dalje šire. Povremeno
je Vor na te ekstravagantne građevine gledao samo kao na način
da se zaposle robovi...
On nikada nije upoznao svoju majku i shvaćao je samo da je
prije više stoljeća, prije nego što su se Titani kirurškim putem
preobrazili u cymehe, Agamemnon napravio vlastitu banku
sperme iz koje je proizveo Voriana. Tijekom stoljeća, general je
mogao stvoriti potomaka koliko je htio, koristeći prihvatljive
surogat-majke.
Premda nikada nije saznao ni za jednog brata ili sestru,
Vorian je naslućivao da ih ima. Pitao se kako bi se osjećao da ih
sretne, ali u društvu strojeva emocionalne veze nisu bila
praktične. Samo se nadao da njegova braća i sestre nisu
razočarali Agamemnona.
Budući da je njegov otac često odlazio na razne zadatke, Vor
bi tada tražio da razgovara s preostalim Titanima, jer ga je
kopkalo da što više sazna o događajima zabilježenim u
Agamemnonovim slavnim i opširnim memoarima. Koristio je
svoj odgovorni položaj da se poboljša. Neki od prvih cymeha —
naročito Ajax — bili su arogantni i odnosili su se prema Voru
kao prema neopisivoj dosadi. Drugi, poput Juno ili Barbarosse,
smatrali su ga zabavnim. Svi su s velikom strašću govorili o
Tlalocu, prvom od velikih Titana koji je zapalio iskru revolucije.
„Volio bih da sam upoznao Tlaloca“, primijeti Vor,
pokušavši održi razgovor. Agamemnon je volio pričati o svojim
slavnim danima.
„Da, Tlaloc je bio sanjar i imao je ideje za kakve nikada do
tada nisam čuo“, mrmljao je cymeh dok su išli bulevarima.
„Ponekad je bio pomalo naivan i nije uvijek shvaćao praktične
posljedice svojih ideja. Ali ja sam mu ukazivao na njih. Upravo
zbog toga smo bili tako sjajno društvo.“
109
 Agamemnon bi uvijek ubrzao korak kada je govorio o
Titanima. Umorivši se od kaskanja za njim, Vorian počne
dahtati.
„Tlaloc je uzeo ime po drevnom bogu kiše. Tlaloc je bio naš
vizionar dok sam ja bio vojni zapovjednik. Juno je bila naša
taktičarka i upraviteljica. Dante je vodio računa o statistikama,
birokraciji i broju stanovnika. Barbarossa se brinuo o
reprogramiranju misaonih strojeva, vodeći računa o tome da
njihovi ciljevi ne odstupaju od naših. On im je usadio ambiciju.“
„To je baš bilo dobro“, primijeti Vorian.
Agamemnon je oklijevao, ali nije izrekao na glas nikakvu
primjedbu, jer je bio svjestan nazočnosti stražar-očiju. „Kada je
posjetio Zemlju, Tlaloc je shvatio koliko je ljudska rasa
stagnirala, koliko su ljudi postali zavisni od strojeva i apatični.
Nisu više imali nikakav cilj, ništa ih nije pokretalo, nisu osjećali
strast. Na kraju više ništa nisu morali raditi osim pustiti svoje
stvaralačke impulse da se razmašu, ali oni su postali previše
lijeni čak i za maštanja.“ Kroz zvučnike koji su prenosili njegov
glas dopre zvuk kojim je obično izražavao gađenje.
„Tlaloc je, međutim, bio drukčiji“, nadoveže se Vor.
Cymehov glas postane življi. „Tlaloc je odrastao u sustavu
Thalim, na jednom vanjskom svijetu-koloniji gdje su uvjeti
života bili teški, gdje si se morao preznojiti na svakom poslu,
čak i prokrvariti i dobiti žuljeve. Morao je izboriti svoje mjesto
i zaraditi svoj položaj. Kada je došao na Zemlju, uvjerio se da je
ljudski duh odumro — a da ljudi to čak nisu ni primijetili!
Držao je govore pokušavajući okupiti ljudska bića,
pokušavajući ih natjerati da shvate što se događa. Nekolicina ga
je gledala sa zanimanjem, smatrajući ga zabavnom novošću.“
Agamemnon podiže svoju snažnu metalnu ruku. „Međutim, oni
su njegove riječi shvatili samo kao diverziju. Ubrzo se publika
kojoj je bilo dosadno vratila svom tromom, hedonističkom
životu.“
„Ali ne i ti, oče.“
„Bio sam nezadovoljan svojim životom u kome se ništa nije
događalo. Tada sam već bio upoznao Juno i nas dvoje smo imali
110
svoje snove. Tlaloc ih je kristalizirao umjesto nas. Nakon što
smo mu se Juno i ja pridružili, stavili smo u pokret događaje
koji su doveli do rušenja Starog Carstva.“
Otac i sin su stigli u središnji kompleks u kojem je boravio
zemaljski Omnius, premda su rezervna čvorišta sveuma bila
raspoređena širom planeta u obliku mreže od oklopljenih
trezora i visokih kula. Vorian je slijedio cymeha u glavnu
strukturu, jedva čekajući da se posveti svom dijelu posla. Bio je
to obred kojeg su već mnogo puta obavili.
Tijelo za hodanje koračalo je širokim hodnicima i na kraju
ušlo u postrojenje za održavanje, ispunjeno cijevima za
podmazivanje, hranjivim cilindrima ispunjenim mjehurićima,
uglačanim površinama stolova, i treperavim sustavima za
analizu. Vor je izvadio kutiju s alatom, zatim je otvorio usisne
šmrkove i pustio mlazove vode pod visokim tlakom, pronašao
je meke krpe i ulja za poliranje. Kao povjerenik, smatrao je ovo
svojim najvažnijim zadatkom.
Agamemnon se zaustavio u središtu te sterilne prostorije
ispod aparata za podizanje. Magnetska šaka-pandža se spustila
i obuhvatila spremnik u kome se nalazio njegov drevni mozak.
Vrata za neuronske spojeve su se otvorila uz škljocanje i kablovi
mislitroda su se spiralno povukli. Ruka je podigla spremnik koji
je i dalje bio prikvačen na privremene baterije i za sustave za
održavanje života.
Vorian mu je prišao s naramkom opreme. „Znam da ovo ne
možeš osjetiti, oče, ali meni se sviđa misliti da ti to pričinjava
zadovoljstvo i da od toga postaješ učinkovitiji.“ Zapuhnuo je
spojna vrata zrakom pod velikim tlakom i potocima tople vode,
poslije čega je mekanom krpom izglačao cijelu površinu.
General cymeh nemušto je mrmljao od zadovoljstva.
Vor je završio čišćenje i glačanje, zatim je podesio žice i
kablove i prikopčao uređaje za dijagnostiku. „Sve funkcije su
optimalne, oče.“
„Nije ni čudo kada me tako dobro održavaš. Hvala ti, sine.“
„Čast mi je to raditi.“

111
 Predući svojim sintetiziranim glasom, Agamemnon reče:
„Ako me nastaviš tako dobro služiti, Voriane, jednoga dana ću
te preporučiti za najveću nagradu. Zatražit ću od Omniusa da
te kirurškim putem preobrati u cymeha kakav sam i ja.“
Pri spomenu te divne budućnosti, Vorian još jednom izglača
spremnik, a zatim se s puno ljubavi zagleda u spužvaste obrise
mozga u njemu. Pokušao je prikriti nalet neugodnosti, ali mu
suze ipak ispuniše oči. „To je najviše čemu se jedno ljudsko biće
može nadati.“

112
 18.

2
Ljude je vrlo lako slomiti, jer su njihova tijela tako
krhka. Je li uopće vrijedno truda ozlijedivati ih ili
oštećivati?

ERASMUS,
Nerazvrstani laboratorijski dosjei

DOK JE PONOVO ZURIO U NEBO iznad Zemlje kroz

stotinu optičkih vlakana za procjenjivanje, Erasmus nije bio
zadovoljan. Robot je stajao u visokom zvoniku svoje vile, zureći
kroz zakrivljeni veliki oklopljeni prozor. Ovaj svijet, prošaran
oceanima, šumama i gradovima podignutim na ostacima drugih
gradova, već je vidio nastanak i nestanak mnogih civilizacija.
Kada bi se sjetio te povijesti, njegova vlastita dostignuća
izgledala su mu mala i nevažna.
Zbog toga će se morati više potruditi.
Ni Omnius niti bilo koji od njegovih delegiranih arhitekata
nisu shvaćali pravu ljepotu. Erasmusa su zgrade i nacrt
obnovljenog grada podsjećali na komponente oštrih kutova i
naglih prekida. Grad mora biti nešto više od djelotvornog
kružnog dijagrama. Dok je ispitivao metropolu na svoj
multifazni način, vidio ju je kao složeni mehanizam,
projektiran i sagrađen da odgovara samo svojoj namjeni. Imala
je vrlo jasne crte i bila sustavno efikasna, što znači da ju je
krasila krajnje bezbrižna ljepota... bez imalo profinjenosti.
Pravo je razočaranje kada sveznajući sveum odbija živjeti u
skladu sa svojim mogućnostima. Ponekad su nevjerojatno
nerealne ljudske ambicije imale izvjesnu vrijednost.
113
 Omnius se ili nije obazirao ili je namjerno gazio gracioznu
ljepotu zlatnog doba u ljudskoj arhitekturi. Međutim, ta hladna
i hirovita superiornost nije bila logična. Erasmus je priznavao
da nazire izvjesnu ljepotu u aerodinamičnim strojevima i
komponentama — ali je ipak više volio uglačani sloj svoje
platinske kože, glatku gracioznost svog lica zrcala, koje je
moglo poprimiti različite izraze.
Međutim, nije vidio razloga u zagovaranju ružnoće samo da
bi popljuvao zapaženi koncept ljepote neprijatelja.
Kako je jedan tako nepregledan kompjutorski um,
raspoređen preko stotina planeta, mogao izražavati makar i
nagovještaj uskogrudnosti? Što se tiče Erasmusa, koji je svoje
samostalno i zrelo shvaćanje razvio tijekom dugog i dubokog
razmišljanja, Omniusov stav otkrivao je nedostatak
sveobuhvatnog razmišljanja.
Ispustivši zvuk koji je podsjećao na prenaglašeno uzdisanje,
koji je pokupio od ljudskih bića, emitirao je misao-naređenje
štitnicima za projektiranje da prekriju prozore u zvoniku. U
skladu sa svojim raspoloženjem, projektirao je umjetne,
pastoralne prizore s drugih svjetova. Bili su tako utješni i
spokojni.
Zastao je kod sintesajzera odjeće na jednom od zidova,
odabrao model koji je želio i pričekao da mu pripreme odjeću.
Tradicionalnu pregaču slikara. Kada je bila gotova, navukao ju
je preko svog vitkog tijela i uputio se preko prostorije do
štafelaja na koji je već postavio prazno platno, paletu s bojama
i fine kistove.
Dovoljno je bilo da samo mahne rukom pa da se na
projekcionim štitnicima pojave uvećane slike djela raznih
velikih majstora. Odabrao je „Kućice u Cordevilleu“ pradavnog
umjetnika sa Zemlje, Vincenta Van Gogha. Bila je smjela i
živopisna, ali u biti sirovo izvedena; potezi kistom bili su
neprikladni, a boja nevješto nanijeta u debelim slojevima i
mrljama. Ali kada bi se promatrala kao cjelina, slika je
posjedovala neku sirovu energiju i beskrajnu primitivnu
titravost.

114
 Pošto se duboko usredotočio na sliku, Erasmus je mislio da
je prodro u tajnu Van Goghove tehnike. Ali mu je i dalje
izmicalo zbog čega bi itko uopće poželio stvoriti tu sliku.
Iako nikad do tada nije slikao, krajnje precizno je kopirao
dotično umjetničko djelo. Sve je bilo isto, do posljednjeg poteza
kista, do posljednje nijanse boje. Kada je završio, Erasmus se
zagledao u svoje djelo. „Ovo je najiskreniji oblik laskanja.“
Najbliži ekran na zidu poprimio je blijedu sivu boju i
osvijetlio se. Omnius ga je promatrao, kao i uvijek. Erasmus
uopće nije morao pravdati svoje postupke, budući da sveum
nikada neće shvatiti ono što je nezavisni robot radio.
Ponovo se okrenuo i proučavao sliku. Zašto je bilo tako
teško shvatiti kreativnost? Bi li bilo dovoljno nasumice
izmijeniti neke komponente pa da svoj rad nazove originalnim
djelom? Kada je robot priveo kraju svoje proučavanje,
zadovoljan što nije napravio ni jednu pogrešku i što nije
odstupio od tolerancije koju je uočavao na slici, Erasmus je
čekao da shvati.
Polako je došao do spoznaje da ono što je upravo završio nije
zapravo bila umjetnost, kao što ni sve što izađe iz tiskarskih
strojeva nije književnost. On je samo krajnje detaljno prekopirao
pradavnu kompoziciju. Nije joj ništa dodao, nije sintetizirao
nikakvu novost. Izgarao je od potrebe da shvati u čemu je
razlika.
Iznerviran, Erasmus odluči krenuti drugim putem.
Besprijekornim glasom pozvao je dvojicu slugu i naredio im da
odnesu njegov pribor za slikanje u jednu od laboratorija u
zgradi. „Namjeravam stvoriti novo umjetničko djelo, koje će
biti samo moje. Neku vrstu mrtve prirode. Vaša uloga u tome
bit će od vitalnog značaja. Radujte se svojoj sreći.“
U sterilnom okruženju laboratorija i uz hladnu pomoć
osobnih robota stražara, Erasmus je pristupio vivisekciji triju
žrtava, ne obraćajući pažnju na njihove krikove. „Želim
prodrijeti do srži stvari“, primijeti on duhovito, „do njenog soka
života.“

115
 Umrljanim metalnim prstima proučavao je organe koji su se
cijedili, stiskao ih, gledao kako sokovi istječu iz njih i kako se
gubi stanična struktura. Proveo je letimičnu analizu, i otkrio
aljkavu mehaniku i neučinkovite sustave cirkulacije, koji su bili
nepotrebno složeni i skloni kvarovima.
Osjetivši treperavu energiju, impulzivnost, Erasmus postavi
štafelaj. Novo djelo, potpuno jedinstveno! Sam će napraviti
raspored i obojit će likove pomoću različitih filtara, također će
napraviti nekoliko namjernih pogrešaka kako bi se što više
približio ljudskoj nesavršenosti i nesigurnosti.
Bit će da je konačno na pravom tragu.
Po njegovoj naredbi, roboti čuvari uniješe ogromnu posudu
punu svježe, nezgrušane ljudske krvi. Erasmus počne izdvajati
zanimljive ljudske organe — još tople na dodir — sa svog stola,
a zatim naredi dvojici dronova za čišćenje da oribaju
unutrašnjost tijela donatora. Vodeći računa o rasporedu i
porijeklu, ispuštao je jedan organ za drugim u krv i promatrao
ih kako se ljuljuškaju u tekućini – oči, jetra, bubrezi, srca.
Lagano procjenjujući svaki korak tog postupka,
raspoređivao ih je točno onako kako mu je nalagala njegova
„probuđena kreativnost“. Erasmus je dodao još neke sastojke u
svoj sablasni gulaš. Sjetivši se nečeg što je naučio o umjetniku
Van Goghu, odrezao je uho s jednog leša ta ga također ubacio u
ogromnu posudu.
Na kraju se udaljio dok mu je s metalnih ruku kapala krv.
Predivan aranžman — takav još nigdje nije vidio. Nije se mogao
sjetiti ni jednog slavnog umjetnika među ljudima koji je nešto
slično naslikao. Nitko drugi do sada nije uradio ništa ni izbliza
slično ovome.
Erasmus je obrisao svoje glatke metalne ruke i počeo slikati
na praznome platnu. U središtu je oštroumno nacrtao jedno od
tri srca, prikazavši krajnje detaljno komore, pretkomore i aortu.
Međutim, to nije trebao ni biti realistični prikaz seciranja.
Nezadovoljan, razmazao je neke od linija ne bi li postigao
umjetnički dojam. Prava umjetnost je zahtijevala pravu dozu
nesigurnosti, isto kao što sladokusci nisu mogli zamisliti jela
bez začina.
116
 Bit će da se kreativnost sastoji upravo u tome. Dok je slikao,
Erasmus je pokušavao zamisliti kinestetični odnos između svog
mozga i svojih mehaničkih prstiju, impulse misli koji su
pokretali prste.
„Da li je to ono što ljudska bića definiraju kao umjetnost?“
Oglasi se Omnius s ekrana na zidu.
Ovog puta se Erasmus nije upustio u raspravu sa sveumom.
Omnius je bio s razlogom skeptičan. Erasmus nije postigao
pravu kreativnost. Da, postigao je originalan i grafički raspored.
Ali u ljudskim umjetničkim djelima, ukupan zbroj sastojaka
značio je mnogo više od pojedinih dijelova. To što je istrgnuo
organe iz žrtava, potopio ih u krv i naslikao, nije ga približilo
razumijevanju ljudske inspiracije. Čak i ako bi podesio po želji
pojedinosti, ostao bi neprecizan i nenadahnut.
Pa ipak, možda je krenuo u dobrom smjeru.
Erasmus nije mogao podići ovu misao na sljedeći logički
stupanj, a počeo je shvaćati i zašto. Dotični proces uopće nije
bio racionalan. Kreativnost i točnost analize su se međusobno
isključivali.
Nemoćni robot zgrabi stravičnu sliku svojim snažnim
rukama, polomi okvir i pocijepa platno. Morat će biti bolji,
mnogo bolji od ovoga. Erasmus promijeni izraz na svom
metalnom polimerskom licu; sada je predstavljalo stiliziranu
masku zamišljenosti. Nije se nimalo približio shvaćanju
ljudskih bića, usprkos čitavom stoljeću stalnog proučavanja i
ispitivanja.
Erasmus se zatim laganim korakom uputio u svoje privatno
svetište, botanički vrt gdje je slušao klasičnu glazbu koja je
dopirala kroz staničnu strukturu biljaka. „Rapsodija u plavom“,
od nekog tamo kompozitora sa Stare Zemlje.
U vrtu za razmišljanje, robot, koga su morile teške brige
sjedne na crvenkasto sunce i osjeti toplinu na svojoj metalnoj
koži. To je bila još jedna od stvari u kojima su ljudska bića
izgleda uživala, ali on nikako nije mogao shvatiti zašto. Iako je
imao modul za pojačavanje senzora, njemu je to i dalje sličilo
samo na toplinu.
A pregrijani strojevi se pokvare.
117
 19.

2
Tapiserija svemira je nepregledna i složena, a sastoji
se od bezbroj uzoraka. Niti tragedije možda oblikuju
potku, ah zato čovječanstvo, zahvaljujući svom
neustrašivom optimizmu, i dalje uspijeva vesti male
crteže sreće i ljubavi.

KOGITOR KUTNA,
Građa Introspektivnih arhiva

POSLIJE DUGOG BORAVKA U SVEMIRU, Xavier je mogao

razmišljati samo o povratku kući i o toplom zagrljaju Serene
Butler.
Dobio je odmor i vratio se na imanje Tantorovih gdje su ga
srdačno dočekali roditelji koji su ga usvojili i njihov živahni sin
Vergyl. Tantorovi su bili nježan i inteligentan postariji par koji
je tiho govorio, tamne kože i kose boje gustog dima. Xavier je
izgleda bio od iste sorte, zanimao se za slične stvari i držao je
do moralnih vrijednosti. Odrastao je u ovoj prostranoj kući
punoj topline, koju je i dalje smatrao svojim domom. Iako je i
pravno naslijedio ostala harkonenska dobra – vađenje rude i
industrijska postrojenja na tri planeta – mnoge sobe u domu
Tantorovih i dalje su ga čekale.
Kada je ušao u svoj poznati veliki stan, Xavier je zatekao par
čupavih sivih lovačkih vukova koji su ga dočekali mašući
repovima. Spustio je torbe i počeo se hrvati s psima. Životinje
su bile veće od njegovog malog brata, a uvijek su bile
raspoložene za igru i oduševljene što ga vide.

118
 Te večeri je kuharica spremila za obitelj svoj specijalitet:
divljač u kadulji pečenu s medom, očišćene orahe i masline iz
Tantorovih maslinika. Na nesreću, od kada je bio izložen plinu
cymeha, koji mu je spržio dišne putove, nije mogao osjeti ukuse
i arome. Kuharica ga je u panici pogledala kada je dodao sol i
sezonske začine – bez kojih nije osjećao nikakav ukus – u inače
ukusno jelo.
To je bila još jedna stvar koju su mu misaoni strojevi oduzeli.
Poslije večere se Xavier smjestio u tešku hrastovu stolicu
ispred rasplamsale vatre, pijuckajući crno vino iz vinograda
Tantorovih, čiji ukus također, na nesreću, gotovo da nije
osjećao. Uživao je u odmoru kod kuće, gdje se nije morao
pridržavati vojnog protokola. Proveo je skoro pola godine na
učinkovitim, ali oskudnim brodovima za nadzor, a noćas će
konačno spavati poput djeteta u svojoj spavaćoj sobi.
Jedan od sivih lovačkih vukova je glasno hrkao s čupavom
njuškom položenom na Xavierovo stopalo; na nogama je imao
samo čarape. Emil Tantor, s vijencem kose boje dima oko inače
ćelave glave, sjedio je u stolici nasuprot svog usvojenog sina.
Emil se raspitivao o strateškim položajima Sinkroniziranih
svjetova i vojnoj snazi Armade. „Kakvi su izgledi da izbije rat
poslije napada na Zimiju? Hoćemo li ih ikada uspjeti poraziti, a
ne samo odbijati napade?“
Xavier je završio vino, nasuo još pola čaše sebi i punu čašu
starijem čovjeku, a onda se ponovo zavalio u stolici, ni jednom
ne uznemirivši sivog psa. „Situacija nije nimalo ružičasta, oče.“
Kako se gotovo nije sjećao svojih pravih roditelja, oduvijek je
gospodara Tantora zvao ocem. „Ali nikada nije ni bila ružičasta,
i to još od vremena Titana. Možda smo živjeli previše udobno
za vrijeme Starog Carstva. Zaboravili smo što smo, kako da
iskoristimo vlastite mogućnosti, i zato već tisuću godina
plaćamo danak. Bili smo laka lovina — prvo za zle ljude, zatim
za bezdušne strojeve.“
Emil Tantor je pijuckao vino i zurio u ognjište. „Znači, ipak
opet ima nade? Moramo imati nešto za što ćemo se uhvatiti.“
Xavierove usne se izviše u nježni osmijeh. „Mi smo ljudska
bića, oče. Sve dok se budemo držali toga, uvijek će biti nade.“
119
 s
Xavier je sljedećeg dana poslao poruku na imanje
Butlerovih, zatraživši dozvolu da prati vicerojevu kćerku u
godišnjem lovu na čekinjare, koji se trebao održati za dva dana.
Serena je već sigurno saznala da se Xavier vratio. Njegova flota
stigla je uz veliku pompu i Manion Butler je sigurno očekivao
njegovu poruku.
Znao je da salusijansko društvo drži do formalnosti i da je
ekstravagantno. Da bi dobio dopuštenje da bude pratitelj
prelijepe vicerojeve kćeri, morao je ispuniti određena
očekivanja.
Glasnik je u kasno jutro pokucao na vrata doma Tantorovih;
Vergyl, koji je stajao pokraj svog brata, razvukao je lice u
osmijeh kada je vidio izraz na Xavierovom licu. „Što je bilo?
Mogu li i ja poći? Je li viceroj pristao?“
Xavier se našali: „Kako bi mogao odbiti čovjeka koji je spasio
Salusu Secundus od cymeha? Upamti to, Vergyle, ako ikada
budeš želio steći naklonost neke mlade dame.“
„Morat ću spasiti cijeli planet da bih imao djevojku?“
sumnjičavo upita dječak, mada je bio oprezan i nije odmah
odbacio Xavierove riječi.
„Za ženu kao što je Serena, upravo je to ono što moraš
učiniti.“ Zatim je ušao u veliku kuću da obavijesti Tantorove o
svojim planovima.
Sljedećeg jutra, Xavier je obukao najbolje odijelo za jahanje
i krenuo prema imanju Butlerovih dok se još razdanjivalo.
Posudio je očevog salusijanskog pastuha boje čokolade,
predivnu životinju s upletenom grivom, uskom njuškom i
sjajnim očima. Životinja je imala velike uši i naprosto je klizila
bez i najmanjeg trzaja dok se kretala, po čemu su se inače
raspoznavali nedovoljno uvježbani konji.
Na prijevoju travnatog brda nalazila se skupina ukrašenih i
bijelo okrečenih zgrada — glavna kuća, štale, prostorije za
poslugu i skladišta raspoređena kao vanjske zgrade duž oboda
ograde. Dok se njegov konj penjao uzbrdo, ugledao je
120
upečatljive prizore bijelih šiljastih tornjeva Zimije daleko iza
sebe.
Staza posuta izlomljenim krečnjakom krivudavo se
uspinjala do prijevoja. Šljunak se drobio pod kopitima pastuha
dok je Xavier jahao, udišući reski zrak. Mogao je osjetiti vlažnu
hladnoću ranog proljeća, vidjeti mlado lišće na drveću, prvo
blistavo poljsko cvijeće. Međutim, svaki dah koji bi uvukao u
svoja nova pluća mirisao je isto, neodređeno.
Čokoti vinove loze optakali su brdo poput zelenog baršuna,
brižljivo održavani i navodnjavani; svaki čokot bio je privezan
za žice razapete između stupića, kako bi grozdovi bili odignuti
od zemlje zbog lakšeg branja. Čvornata stabla maslina
okruživala su glavnu zgradu, i njegove niske grane bile su
posute bijelim cvjetovima. Svake godine su prvo prešanje
grožđa i maslina bili razlog za slavlje u svakom salusijanskom
domaćinstvu; ovdašnji vinogradi su se međusobno nadmetali
tko će imati najbolju berbu.
Dok je Xavier prolazio na konju kroz ulazne dveri i ulazio u
dvorište, unaokolo su se već motali i ostali jahači u odjeći za lov.
Psi su lajali i trčkarali oko nogu pastuha, ali je konj boje
čokolade stajao dostojanstveno, uopće ne obraćajući pažnju na
lovačke pse kao da su neodgojeni dječaci.
Lovci pod ugovorom zgrabiše remenje i povukoše pse. Jedan
broj niskih crnih konja za lov propinjao se unaokolo. Nisu bili
ništa manje nervozni od pasa. Dvojica lovaca glasno zviznuše,
poslije čega im se pridružiše i ostali. Svi su bili spremni otpočeti
svetkovine predviđene za taj dan.
Manion Butler iziđe iz štale pozvavši, poput kakvog vojnog
zapovjednika koji svrstava trupe za borbu, svoju ekipu na okup.
Pogleda mladog časnika i podiže ruku u znak pozdrava.
U tom trenutku je Xavier ugledao Serenu koja je izjahala na
predivnoj sivoj kobili preko čijih leđa je bilo prebačeno
ukrašeno sedlo. Nosila je visoke čizme, jahače hlače i crni
kaputić za jahanje. Oči su joj sijevnule poput električnih iskri
kada su im se pogledi sreli.

121
 Dokasala je do mjesta gdje je Xavier sjedio na svome konju,
polako razvlačeći krajeve usana u osmijeh. I pokraj svih tih pasa
koji su lajali, nemirnih konja i lovaca koji su se derali, Xavier je
imao želju da je poljubi, toliko je želio to da se jedva suzdržao.
Serena je ostala hladno službena i samo mu je pružila ruku u
rukavici u znak pozdrava. Prihvatio ju je i zadržao njene prste
u svojima.
U tom trenutku je strašno želio imati telepatske moći poput
čarobnica s Rossaka i pošalje joj svoje misli. Na osnovu
očiglednog oduševljenja koje joj je preplavilo lice, pomislio je da
je Serena sasvim dobro znala kako se on osjeća, jer su i nju samu
prožimala istovrsni osjećaji.
„Putovanje kroz svemir bilo je tako dugo“, reče on. „Stalno
sam mislio na tebe.“
„Stalno? Trebao si se usredotočiti na svoje dužnosti.“
uputila mu je skeptičan osmijeh. „Možda bismo mogli ostati
malo sami za vrijeme današnjeg lova, da mi ispričaš o čemu si
sanjario.“
Veselo je potjerala svoju sivu kobilu prema mjestu gdje ju je
čekao otac. Svjesni očiju koje ih promatraju, ona i Xavier su
održali prihvatljivu udaljenost. On pojaše naprijed i prihvati
ispruženu ruku njenog oca u crnoj rukavici. „Zahvaljujem vam
što ste mi dopustili sudjelovanje u lovu, viceroje.“
Rumeno lice Manion Butlera oblije osmijeh. „Drago mi je
što si nam se mogao pridružiti, tercero Harkonnene. Siguran
sam da ćemo ove godine ući u trag čekinjavku. Tih zvijeri
sasvim sigurno ima u ovim šumama — i moram reći da čeznem
za šunkom i pečenjem. Naročito za slaninom čekinjavka. Nema
joj ravne.“
Serena ga je pogledala razigranim pogledom. „Ako bi poveo
manje pasa koji laju, konja koji galopiraju i ljudi koji se bučno
probijaju kroz grmlje, možda bi onda, oče, lakše pronašao neku
od tih stidljivih životinja.“
Umjesto odgovora, Manion se osmjehnuo kao da je ona još
prerano sazrela djevojčica. Zatim je pogledao Xaviera i rekao:
„Drago mi je što si ovdje da je zaštitiš, mladiću.“

122
 Viceroj podiže desnu ruku. Oglasiše se trube i iz štale
odjeknu mesingani gong. Čistokrvni lovački psi zalajaše,
skupljajući se kod udaljenih dveri. Staza ispred njih vodila je na
drugu stranu rascvjetanih maslina i dalje u salusijansku šumu.
Dva znatiželjna dječaka širom otvoriše dveri, već predviđajući
svoj prvi lov na čekinjavka.
Izjahali su poput rulje; prvo su se kroz izlaz progurali psi, a
za njima veliki konji koji su na leđima nosili profesionalne
lovce. Manion Butler je jahao s njima, pušući u drevni rog koji
je bio u njegovoj obitelji još od vremena kada je Boyko Manresa
osnovao prvo naselje na Salusi.
Lovci su se već bili raširili, svaki predvodnik odabrao je
pravac i već su nestajali u šumi. Jedan bistrooki mladić, koji nije
žurio, baci pogled preko ramena i namigne Xavieru, kao da je
znao da mladi par nije uopće imao namjeru uživati u lovu lova
radi.
Xavier podbode svoga pastuha. Serena je jahala pokraj njega
i njih dvoje odabraše stazu koja je vodila između rijetkog drveća
do blatnjavog korita potoka vlažnog od proljetnih kiša.
Kradomice se osmjehujući jedno drugom, osluškivali su
udaljeni lavež pasa i rog njenog oca u koji ovaj nije prestajao
puhati.
Privatna šuma Butlerovih prekrivala je stotine hektara.
Uglavnom je nisu dirali i podsjećala je na rezervat s livadama i
svjetlucavim potocima, pticama koje se gnijezde i bogatim
potezima raznovrsnog cvijeća koje je cvalo jedno za drugim u
svim postojećim žarkim bojama čim bi se otopio snježni pokrov.
Xavier je jednostavno bio sretan što je ostao sam sa
Serenom. Dok su jahali jedno pokraj drugog, namjerno su se
dodirivali rukama i ramenima. Sklanjao je zelene grančice od
njenog lica, a Serena mu je pokazivala ptice i sitne životinje;
svima je znala imena.
U svojoj udobnoj odjeći za lov, Xavier je nosio obredni nož
u koricama, bič za bikove, i chandler pištolj koji je ispaljivao
oštre kristale. I Serena je imala nož i mali pištolj. Ni jedno od
njih nije očekivalo da će uloviti bilo što. Oni su lovili jedno
drugo i oboje su toga bili svjesni.
123
 Serena je bez oklijevanja odabrala stazu kao da je za vrijeme
Xavierove nadzorne misije jahala kroz šumu u potrazi za
mjestima na kojima bi se mogli osamiti. Konačno ga je povela
između niza tamnih borova do livade s visokom travom,
cvijećem u obliku zvijezda i debelom trskom koja je bila viša od
nje. Trska je okruživala ribnjak s površinom glatkom poput
zrcala. Bilo je to plitko staro jezerce nastalo zahvaljujući
otopljenom snijegu čiju vodu je osvježavao jedan podzemni
izvor.
„Voda je puna mjehurića“, reče ona. „Peckaju ti kožu.“
„Znači li to da bi pošla na kupanje?“ Xavieru se stegnulo
grlo kad je pomislio na to.
„Bit će vani hladno, ali to je topli izvor. Voljna sam riskirati.“
Serena je sjahala osmjehujući se i pustila svoju kobilu da
pase. Čula je pljuskanje u jezeru, ali im je trska zaklanjala
pogled.
„Zvuči kao da u njemu ima i puno riba“, primijeti Xavier.
Skliznuo je sa pastuha, potapšao ga po mišićavom vratu i pustio
ga da njuši gustu travu i cvijeće u blizini sive kobile.
Serena je skinula jahače čizme i čarape, zatim je podigla
široke hlače za jahanje iznad koljena i krenula bosa kroz trsku.
„Da vidim kakva je voda.“
Xavier je provjerio je li njegovo sedlo dobro pričvršćeno.
Otvorio je jedan džep na bisagama i izvadio bocu svježe
citrusove vode. Krenuo je za Serenom prema trski, već
zamišljajući kako će plivati pokraj nje; njih dvoje sami i goli
plivaju kroz ovo osamljeno šumsko jezero, ljubeći se...
Bez ikakvog upozorenja, jedan čudovišni čekinjavko
nahrupio je iz trske, podigavši blato i vodu iz hladne rupe u
kojoj se valjao. Serena je viknula, više iznenađena nego
uplašena, i pala na leđa u blato.
Čekinjavko je udarao po trski svojim kopitima. Dugačke
kljove virile su mu iz četvrtaste gubice; služile su mu za
iskopavanje mladica i napad na neprijatelja. Životinja je imala
široko razmaknute oči, velike i crne. Glasno je rikala, kao da se
sprema bljuvati vatru. U pričama o velikim lovovima na
124
čekinjavke nastradali su mnogi muškarci, lovački psi i konji —
ali te životinje su sada bile tako rijetke.
„Brzo u vodu, Serena!“
Čekinjavko se okrenuo kada je čuo njegov povik. Serena je
poslušala Xaviera i nastavila se udaljavati od trske ulazeći
dublje u jezerce. Zaplivala je, svjesna da vepar ne može jurnuti
na nju ako zađe dovoljno duboko.
Čekinjavko je izletio iz trske. „Pazi se, Xaviere!“ Serena je
već bila do struka u vodi i izvukla je lovački nož, iako je bila
svjesna da mu ne može pomoći.
Xavier se čvrsto ukopao u mjestu, držeći nož u jednoj ruci i
chandler pištolj u drugoj. Ni ne trepnuvši, podigao je oružje
koje je izbacivalo kristalne strelice i tri puta pogodio čekinjavka
u lice. Oštri projektili probili su životinji obraz i čelo i zarili mu
se duboko u debelu lubanju. Sljedeći pucanj raznio je jednu
kljovu. Međutim, čekinjavko je nastavio juriti prema njemu, ne
prekidajući svoj usamljenički stampedo.
Xavier je opalio još dva puta. Teško povrijeđena životinja
strašno je krvarila. Bila je smrtno ranjena, ali čak ni bliska smrt
nije mogla ublažiti inerciju njenog tijela. Dok je zvijer tutnjila
prema njemu, Xavier odskoči u stranu i raspara joj grlo nožem,
presjekavši joj vratnu žilu. Čekinjavko se okrenuo i poprskao ga
krvlju, iako mu je srce već bilo stalo.
Xavier posrne pod težinom stvorenja koje je padalo, ali se
uspio nekako odgurnuti, izbjegavši kljove oštre poput žileta
koje su i dalje pokušavale, grčeći se, dohvatiti ga. Xavier ustane
i posrćući se udalji od životinje, tresući se od pretrpljenog šoka.
Odjeća za lov bila mu je natopljena krvlju životinje.
Odjurio je u izgaženu trsku na rub vode. „Serena!“
„Sa mnom je sve u redu“, dovikne ona, pljuskajući kroz vodu
prema obali.
Pogledao je svoj odraz u mirnom jezeru i vidio da su mu
košulja i lice prekriveni krvlju. Nadao se da nije njegova.
Zahvatio je hladnu vodu rukama i poprskao kožu, a onda je
uronio glavu u vodu da bi sprao smrad iz kose. Izribao je ruke
pijeskom.
125
 Serena stiže do njega; odjeća joj se cijedila, a mokra kosa joj
se priljubila uz glavu. Krajem kaputića za jahanje obrisala je krv
s njegovog vrata i obraza. Zatim mu je raskopčala košulju i
obrisala mu i grudi.
„Nisam zadobio ni ogrebotinu“, reče on iako nije znao je li
to točno. Koža na jednoj strani vrata ga je pekla i bridjela, kao
da je bila oguljena, a i grudi su ga boljele od sudara sa
životinjom. Uhvatio joj je ruku i privukao je. „Jesi li sigurna da
nisi povrijeđena? Nisi zadobila nikakvu posjekotinu, nisi ništa
slomila?“
„Ti to mene pitaš?“ počne ga zadirkivati s nevjericom.
„Nisam ja hrabri borac koji se uhvatio ukoštac s veprom.“
Serena ga je zatim poljubila. Usne su joj bile hladne od vode,
ali im on nije dao da se odvoje od njegovih, polako ih budeći
svojima, dok se nisu blago rastvorile i dok im se topli dah nije
pomiješao, a poljubac produbio. Poveo ju je od ruba jezera kroz
trsku do meke trave na livadi, daleko od mrtvog čekinjavka.
Mladi ljubavnici su jedno drugom sklonili mokru kosu s
ušiju i očiju i ponovo se poljubili.
Blizina smrti kao da ih je oživjela. Xavierova koža je
plamtjela i srce mu je tuklo kao ludo, iako je opasnost uveliko
prošla. Osjetio je novo uzbuđenje. Bilo mu je žao što ne može
uživati u njenom zavodničkom parfemu, već samo nazreti
njegovu nazočnost, što ga je stavljalo na velike muke.
Serenina mokra odjeća bila je hladna i Xavier vidi da se
naježila. Sve čega se mogao sjetiti bilo je da skine s nje vlažnu
tkaninu. „Dođi da te ugrijem.“
Pomogla mu je da joj otkopča crni kaputić za jahanje i
košulju, a onda se njeni prsti pozabaviše njegovom
okrvavljenom košuljom.
„Samo da se uvjerim da nisi ranjen“, reče Serena. „Ne znam
što bih da si nastradao.“ Izgovorila je to na brzinu između
poljubaca.
„Potrebno je nešto više od divljeg vepra da me odvoji od
tebe.“

126
 Strgnula mu je košulju s ramena i počela petljati oko krajeva
rukava. Livada je bila meka i bujna. Konji su strpljivo pasli travu
dok su Xavier i Serena vodili ljubav bez suzdržavanja,
izražavajući svoju nagomilanu strast, prvo šapatom objavljujući
svoju ljubav, a zatim i kricima.
Na ostale lovci kao da su zaboravili, iako je Xavier ubio
čekinjavka i morat će ispričati dramatičnu priču tijekom
večerašnje gozbe. Dakako, neke pojedinosti će morati
izostaviti...
Rat s misaonim strojevima u tom trenutku nije postojao. U
ovom kratkom i vrtoglavom trenu, oni su bili samo dva
zaljubljena ljudska bića, koja su nakratko ostala sama.

127
 20.

2
Znanosti bi se mogla pripisati izvjesna oholost,
uvjerenje da će naši životi biti bolji što više budemo
razvijali tehnologiju i što više budemo znali.

TLALOC, Vrijeme Titana

SVE ŠTO SE ZAMISLI MOŽE postati stvarnost... ako je genij

dovoljno velik. Tio Holtzman je to ponovio u stotinu govora
održanih u vijeću lordova na Poritrinu. Njegova shvaćanja i
dostignuća zapalila su snove i pothranjivala samopouzdanje
ljudi. Njihovu vjeru u vlastite tehnološke sposobnosti kada bi
izgubili svaku nadu u borbi protiv strojeva.
Tu mantru također su prihvatili njegov pokrovitelj, lord
Niko Bludd, kao i predstavnici u Ligi Plemića. Negdje na
početku svoje karijere, Holtzman je shvatio da nisu najbolji
znanstvenici uvijek ti kojima se čestita ili koji dobivaju
sredstva. Te počasti pripadaju najboljim zabavljačima i
najspretnijim političarima.
Nema sumnje da je Mudrac Holtzman bio istraživač na
svom mjestu. Dobio je izuzetno tehničko obrazovanje i postigao
je izuzetan uspjeh zahvaljujući svojim izumima i oružanim
sustavima koji su svi odreda korisno upotrijebljeni protiv
Omniusa. On se, međutim, pobrinuo da dobije veći publicitet i
pažnju nego što su sami izumi to zasluživali. Obilato se koristeći
svojim govorničkim sposobnostima i uljepšavajući izvjesne
pojedinosti, izdigao je svoju slavu na pijedestal na kome je sada
stajao. Holtzman je od sebe napravio junaka Poritrina i
pobrinuo se da ne ostane samo još jedan bezimeni izumitelj.
128
Njegova sposobnost da očara publiku, da izazove čuđenje kod
nje i natjera je da počne razmišljati o raznim mogućnostima,
uveliko je premašivala njegove sposobnosti kao znanstvenika.
Da bi održao taj mit, Holtzman je sve vrijeme žudio za
novim idejama, a one su zahtijevale inspiraciju i duga razdoblja
neometanog razmišljanja. Volio je pustiti mogućnosti da se
kotrljaju poput kamenčića niz strmu planinsku padinu.
Ponekad bi se kamenčići zaustavili, proizvevši neku buku, ali
bez krajnjeg rezultata; u drugim, pak, prigodama, takve zamisli
pokrenule bi lavinu.
Sve što se zamisli može postati stvarnost.
Ali prvo mora biti zamišljeno, prvo stvaratelj mora imati
viziju.
Poslije povratka kući s uništene Saluse Secundus,
rezervirao je privatnu kabinu na luksuznom brodu, jednom od
tihih zračnih brodova koji je polazio iz grada Starda u delti,
prepuštao se strujama toplog vjetra koje su se kretale prema
unutrašnjosti kopna, i krstario preko naizgled beskrajnih
poritrinskih ravnica.
Holtzman je stajao na otvorenoj palubi cepelina,
promatrajući zeleno i smeđe more trave poprskano jezerima.
Ptice su ispod njega letjele poput jata riba. Spora zračna
letjelica plutala je bez ikakve žurbe i bez reda vožnje.
Zagledao se prema prostranom obzoru. Beskrajne
udaljenosti, beskrajne mogućnosti. To je na njega djelovalo
hipnotički, meditativno... inspirativno. Ovakva mjesta su mu
otvarala um, dopuštala su mu da slijedi lude zamisli i da ih
obara poput grabljivice koja progoni plijen.
Zračni brod je prošao iznad geometrijskih oblika na tlu koji
su sličili na tetovažu, brižljivo obrađenih oranica namijenjenih
uzgajanju šećerne trske. Na ostalim poljima rasle su
debeljuškaste žitarice i končasta vlakna od kojih se pravila
poritrmska tkanina. Čitave vojske ljudi robova obrađivale su
farme, poput pčela iz košnice.
Slijedeći idilični oblik Novokršćanstva, narod Poritrina
stavio je izvan zakona kompjutorizirane strojeve za žetvu i

129
vratio svoje društvo primitivnijim korijenima. Napustivši
usavršene strojeve, morali su pribaviti veliki broj radnika. Prije
dosta vremena, Sajak Bludd bio je prvi plemić Lige koji je uveo
ropstvo kako bi održao u životu poljoprivredu.
Taj poritrinski lord pravdao je svoj čin time da je za robove
uzimao samo dužnike čovječanstva, uglavnom budislamske
kukavice koje su pobjegle umjesto da se bore protiv Titana
tlačitelja i misaonih strojeva. Da se nisu plašili pomoći
čovječanstvu da se obrani, govorio je Sajak Bludd, možda bi
svojom brojnošću mogli izmijeniti tijek rata. Obrađivanje polja
bila je najniža cijena koju su njihovi potomci mogli platiti...
Holtzman je koračao po palubi broda. Od poslužitelja je
uzeo izbrazdanu čašu šećernog soka iz koje je pijuckao dok je
razmišljao. Kada je spustio pogled na more trave ispod, osjetio
je pravo blaženstvo. Nije bilo ničeg što bi odvraćalo um... ali za
sada ni inspiracije. Veliki znanstvenik je često išao na ovakva
putovanja ne bi li sredio misli. To je postizao jednostavno zureći
i razmišljajući – i radeći, premda su svi ostali putnici izgleda bili
na pravom odmoru.
Zahvaljujući Holtzmanovim prethodnim uspjesima, Niko
Bludd mu je dao odriješene ruke da radi na svim vrstama nove
obrane i oružjima koja mu padnu nas pamet. Na nesreću,
znanstvenik je tijekom prethodne godine počeo shvaćati da mu
polako ponestaje ideja.
Genij nije genij ako mu nedostaje kreativni impuls. Mudrac
je, dakako, mogao još neko vrijeme živjeti od prošlih uspjeha.
Ali morao je i redovno nuditi nove izume, jer će u protivnom i
lord Bludd početi sumnjati u njega.
Holtzman to nikako nije smio dopustiti. To je bilo pitanje
ponosa.
Bilo ga je sramota što su cymehi tako lako prošli kroz
njegove štitnike za skrembliranje na Salusi Secundus. Kako je
mogao – i on i svi ostali inženjeri koji su radili na tom projektu
— previdjeti činjenicu da cymehi imaju ljudske mozgove, a ne
tekrisele? To je bio veliki, pogubni propust.

130
 Međutim, zbog vjere i nade koju su polagali u njega — da ne
spominje i znatna sredstva — osjećao je veliki pritisak. Ljudi mu
nikada neće dopustiti da se povuče. Morat će pronaći neko
drugo rješenje i još jednom spasiti situaciju.
Za vrijeme boravka u laboratorijima svoje rezidencije u
Stardi sve vrijeme je tragao, čitao je disertacije i teorijske
radove koji su mu bili poslani, i kombinirao ih tragajući za
mogućnostima koje su se mogle iskoristiti. Mnogi od tih
izvještaja bili su ezoterični, tako da su nadilazili čak i njegovu
moć shvaćanja, ali povremeno bi mu se neka od ideja i sviđala.
Holtzman je ponio sa sobom brojne zapise na ovaj mentalni
odmor nad poritrinskim ravnicama. Jedan ambiciozan i
zanimljiv rad napisala je nepoznata teoretičarka s Rossaka po
imenu Norma Cenva. Koliko je mogao ustanoviti, ona još ni od
koga nije dobila pismene preporuke, ali su njene zamisli
svejedno bile začuđujuće. Ona je razmišljala o jednostavnim
stvarima u potpuno novom svjetlu. Imao je izvjestan
predosjećaj u vezi s njom, instinkt rnu je govorio da na nju
obrati pažnju. A i imala je tako kratku biografiju...
Kada je svjetlost zvijezda obasjala prostranu zdjelu
poritrinskog neba, on je sjedio sam u svojoj kabini i pio topao
voćni napitak. Zurio je u Normine proračune, ponavljajući ih u
svome umu, trudeći se uočiti pogreške dok je pokušavao
shvatiti njene misli. Ta mlada, nepoznata matematičarka
izgleda da nije gajila nikakve pretenzije, jednostavno je izvlačila
nove ideje iz oblaka sa željom da ih podijeli s čovjekom koga je
smatrala svojim intelektualnim sudrugom. Pošto nije mogao
shvatiti neke od njenih jednadžbi, došao je do zaključka da više
sumnja u svoje sposobnosti nego u njene postulate. Norma
Cenva je izgleda bila nagrađena božanskim nadahnućem.
A to je bilo upravo ono što je njemu bilo potrebno.
Holtzman je osjetio nemir i ostao razmišljati do duboko u
noć. Opustio se tek u zoru i uspio utonuti u san, prethodno
donijevši odluku. Zračni brod se blago ljuljuškao na povjetarcu
nastavljajući plovidbu preko ravnica. Drijemao je s osmijehom
na licu.

131
 Uskoro će upoznati Normu. Možda će neke od njenih
zamisli biti primjenjive na uređaje koje je želio upotrijebi protiv
misaonih strojeva.

s
Znanstvenik je istog popodneva osobno napisao poziv
Normi Cenvi i poslao ga na Rossak preko kurira Lige. Možda će
ta mlada žena koja je odrasla izolirana u prašumi biti njegov
spas... ako sve izvede kako treba.

132
 21.

2
Povoljne prilike su nepouzdana ljetina, sa sićušnim
cvjetićima koje je teško vidjeti, a još teže ubrati.

Anonimus

NORMA CENVA se osjećala poput uljeza dok je stajala u

radnoj sobi svoje majke koja je gledala na krošnje grimiznog
drveća. Vani je padala kisela, magličasta kiša; pojedine kapi s
visokih nebesa sadržavale su nečistoću i otrovne kemikalije iz
pare koja je kuljala iz dalekih vulkana. Na obzoru je primijetila
tamne oblake koji su se približavali. Uskoro će pljuštati.
Što li je to Aurelius Venport želio da ona pronađe?
Njena stroga majka je vrlo uredno održavala ovu
jednostavnu prostoriju bijelih unutrašnjih zidova. U niši se
nalazila lijepa čarobničina odjeća, koja je bila Normi prevelika
i za njen ukus previše otmjena. Zufa Cenva je bila zastrašujuće
lijepa, imala je prozirnu čistoću koja ju je činila savršenom – i
grubom – poput kakve klasične skulpture. Čak i da nije imala
telepatske moći, privlačila bi muškarce kao med mrave.
Glavna čarobnica je, međutim, imala samo vanjsku ljepotu i
bila je neumoljiva po pitanju stvari koje Normi nikada nije
dopustila vidjeti. Ne bi se moglo reći da Zufa nije vjerovala
svojoj kćeri; jednostavno je smatrala da djevojka ne zaslužuje
sudjelovati u tim stvarima. Isto kao i njene telepatske družice,
i Zufa se izgleda hranila tajnovitošću.
Aurelius je, međutim, ovdje nešto vidio. „Nećeš zažaliti ako
to pronađeš, Norma“, rekao joj je sa osmijehom. „Vjerujem da

133
će ti majka na kraju to i spomenuti... ali mislim da joj to
trenutno nije glavna briga.“
„Ja nikada nisam ni bila njena glavna briga.“ Znatiželjna, ali
i zabrinuta da je ne uhvate. Norma je nastavila tražiti.
Pogled joj se zaustavio na bilježnici končastih listova na
radnom stolu. Debela bilježnica imala je kestenjaste korice s
nerazumljivim slovima koja nisu bila ništa manje tajanstvena
od matematičkih znakova koje je Norma razvila. Dok je jednom
prisluškivala čarobnice koje su kovale složene planove, Norma
ih je čula kako svoj privatni jezik nazivaju „Azhar.“
Od povratka sa Saluse Secundus, majka se još više udaljila
od nje i držala se još više po strani nego obično. Kao da je
odlučila pokušati nešto veliko poslije napada cymeha. Kada ju
je Norma priupitala kako napreduju pripreme za rat, Zufa se
samo namrštila na nju. „Mi ćemo se za to pobrinuti.“
Glavna čarobnica provodila je dosta vremena s
tajanstvenom skupinom žena s kojima je šaputala o tajnim
stvarima. Zufu je obuzela nova strast, pala joj je na pamet nova
ideja koju je htjela upotrijebiti protiv misaonih strojeva. Da je
njena majka smatrala da Norma na bilo koji način može
pridonijeti tom cilju, uzela bi patuljčicu u službu. Umjesto toga,
Zufa je sasvim otpisala svoju kćer, ne pruživši joj priliku.
Najtalentiranije žene, njih otprilike tri stotine, obilježile su
sigurnosnu zonu u dubokoj gljivastoj šumi, u koju nisu imali
pristup farmaceutski lešinari koje je unajmio Aurelius Venport.
Svaki istraživač koji bi zalutao u to izdvojenu područje naišao
bi na čudne svjetlucave prepreke.
Norma, kojoj ništa nije moglo promaknuti, primijetila je
neobjašnjive eksplozije i vatre u području u kojoj su čarobnice,
koje je osobno Zufa odabrala, provodile tjedne na intenzivnoj
obuci. Njena majka se rijetko vraćala u prostoriju na strmoj
stijeni...
Norma je u majčinim prostorijama pronašla dva lista finog
bijelog papira ispod bilježnice kestenjaste boje: bio je to blijedi
pergament kojeg su često koristili kuriri Lige. Aurelius je
vjerojatno želio da pronađe baš to.

134
 Dovukla je stoličicu za penjanje do stola i popela se na nju.
Ugledala je zaglavlje na prvom listu pergamenta – bio je to
službeni dokument s Poritrina. Iako se plašila da bi se njena
majka mogla vratiti iz prašume, znatiželja ju je natjerala da
izvuče listove; začudila se kad je pročitala ime MUDRAC TIO
HOLTZMAN.
Kakvog li je razloga imao veliki znanstvenik da piše njenoj
majci? Nagnuvši se naprijed, djevojka pročita uvodne riječi
pisma: „Draga Norma Cenva.“ Namrštila se i preletjela
pogledom preko poruke, a onda se vratila na početak i počela je
ponovno čitati sa sve većim oduševljenjem i bijesom. Tio
Holtzman želi da radim kod njega na Poritrinu? Smatra da sam
sjajna? Ne mogu povjerovati.
Njena vlastita majka pokušala je sakriti pismo ili bar
odgoditi slanje odgovora! Zufa joj ništa nije spomenula,
vjerojatno nije mogla povjerovati da Mudrac želi imati bilo
kakve veze s njenom kćeri. Srećom joj je Aurelius skrenuo na to
pažnju.
Norma je pohitala u poslovni dio naselja na padini stijene.
Pronašla je Venporta u čajani, gdje je upravo završavao
sastanak s nekim trgovcem. Kada je tamnoputi čovjek ustao,
Norma je gegajući se pohitala prema stolu i sjela.
Venport joj se toplo osmjehnuo. „Djeluješ mi uzbuđeno,
Norma. Sigurno si pronašla pismo od Mudraca Holtzmana?
Gurnula je pergament pred njega. „Majka je htjela spriječiti
da vidim njegovu ponudu!“
„Zufa zaista zna izluditi čovjeka, znam, ali moraš je pokušati
shvatiti. Budući da ni jedno od nas nije u stanju obavljati stvari
koje ona najviše cijeni, Zufa ne obraća pažnju na naše
sposobnosti. Oh, i te kako je ona svjesna tvog matematičkog
talenta, Norma, i dobro zna da sam ja sposoban poslovni čovjek,
ali naše vještine u njenom svijetu nemaju nikakvu vrijednost.“
Norma se uvijala na stolici. Nije željela biti popustljiva
prema majci. „Zašto je onda sakrila ovo pismo?“
Venport se nasmije. „Vjerojatno joj je bilo neugodno zbog
pažnje koja ti je ukazana.“ Stisnuo joj je šaku. „Ne brini, ja ću
135
se umiješati ako tvoja majka pokuša ovo spriječiti. Ali pošto je
toliko zaokupljena ostalim čarobnicama, ne vidim kako bi se
mogla se usprotivi ako bih ja obavio potrebnu papirologiju za
tebe.“
„Ti bi to uradio? Zar moja majka...“
„Pusti mene da se za sve pobnnem. Već ću ja s njom izaći na
kraj.“ Kratko i nježno je zagrlio Normu. „Ja vjerujem u tvoje
sposobnosti.“
Aurelius Venport je u Zufino ime poslao službeno pismo
slavnom izumitelju u kome se složio da pošalje Normu kod
njega. Mlada žena će učiti kod njega na Poritrinu i pomagat će
mu u laboratorijima. Za Normu je to bila životna prilika.
Njena majka možda neće ni primijetiti da je otišla.

136
 22.

2
Dom se može nalaziti svuda, jer je on dio čovjeka.

Izreka Zensunija

SREĆA JE NASTAVILA PRATITI Selima čak i u pustoši dok

je vjetar brisao oko njega. Preživljavanje je samo po sebi postalo
divna igra vani u pustinji.
Ostavivši za sobom mrtvog pješčanog crva, pokušao je
pronaći neku malu špilju ili bar pećinu u stijeni gdje bi se
mogao sakriti pred nadolazećom olujom. Selim je već bio
strašno žedan i osvrtao se unaokolo tražeći znakove kakve
ljudske nastambe, iako je čisto sumnjao da je bilo koji drugi
čovjek ikada stigao tako daleko u ovu spaljenu divljinu.
Sigurno ni jedan koji je preživio.
Zensuniji su došli na Arrakis poslije dugogodišnjeg lutanja
od jednog planeta do drugog i na njemu su se raštrkali po
naseobinama koje su bile dosta udaljene jedne od drugih. Već
nekoliko naraštaja je taj narod lešinara jedva preživljavao u
pustinji, pa ipak su samo povremeno napuštali koliko-toliko
sigurna kamena područja, plašeći se divovskih crva.
Divlji pješčani crv odnio je Selima daleko od luke, daleko od
neophodnih zaliha koje su bile potrebne čak i najspretnijim
Zensunijima. Izgledi da preživi zaista nisu bili veliki.
I tako, kada je nabasao na drevnu postaju za botanička
ispitivanja kamufliranu među stijenama, Selim gotovo da nije
povjerovao u toliku sreću. To je neosporno bio još jedan znak
koji mu je uputio Buddallah. Čudo!

137
 Stajao je ispred te kupolaste građevine koju su podigli davno
zaboravljeni ekolozi koji su proučavali Arrakis i koji su
zaključili da je pun nedostataka. Možda je nekolicina
znanstvenika iz Starog Carstva ovdje živjela i bilježila podatke
tijekom olujne sezone. Oštećena struktura sastojala se od
nekoliko niskih vanjskih zgrada ugrađenih u stijeni, koje su
vrijeme i vjetrom nanijet pijesak napola sakrili.
Dok ga je urlajuća oluja zasipala bockavim pijeskom, Selim
je obilazio napuštenu postaju. Vidio je nakrivljene vjetrenjače,
ulubljene kolektore vjetra i ostale uređaje za prikupljanje
podataka koji su, na prvi pogled bi se reklo, odavno prestali s
radom. Što je bilo najvažnije, pronašao je ulaz.
Ranjenim šakama i rukama koje su ga boljele od jahanja na
crvu, Selim je udarao po toj prepreci, tražeći načina da uđe.
Uklonio je prašnjavo smeće u potrazi za nekom vrstom ručnog
mehanizma, pošto su se baterije odavno istrošile. Morao je ući
u to sklonište prije nego olujni vjetar stigne do njega u svoj
svojoj snazi.
Selim je čuo za ovakva mjesta. Zensuniji lešinari pronašli su
nekoliko sličnih postaja i opljačkali ih. Dotične samodovoljne
postaje podignute su na Arrakisu kada je čovječanstvo bilo na
vrhuncu, prije nego što su vlast preuzeli misaoni strojevi, prije
nego što su budislamske izbjeglice pobjegle na sigurno. Ovo
automatizirano postrojenje bilo je najmanje tisuću godina
staro, a možda i više. Ali u pustinji, u kojoj se okolina nimalo ne
promijem ni za jedno tisućljeće, vrijeme je protjecalo drukčijom
brzinom.
Selim je konačno uspio pronaći mehanizam koji je upravljao
vratima. Međutim, kao što je i pretpostavljao, energetske ćelije
su bile prazne i uspio je izazvati tek malu iskru, zahvaljujući
kojoj su se vrata uz škripu samo malo odškrinula.
Vjetar je urlao. Uskovitlani pijesak.je visio poput magle na
horizontu, zaklanjajući sunce. Prašina ga je bockala po
ranjenim ušima i licu i Selim je dobro znao da će uskoro postati
smrtonosna.
U sve većem očaju, zaglavio je zub pješčanog crva u tamni
otvor i upotrijebio ga kao polugu. Otvor se još malo proširio, ali
138
nedovoljno. Van je pokuljao hladan, ustajali zrak. Napeo je
bolne mišiće ruku i odupro se stopalima o stijenu, nalegnuvši
svom težinom na svoju polugu.
Vrata su još jednom zaškripila i popustila. Selim se nasmije
i baci zakrivljeni očnjak crva unutra. Ovaj zazveči po metalnom
podu. U trenutku kada se kroz djelomično otvorena vrata
promigoljio u postaju, začuo je prigušenu tutnjavu pješčane
oluje koja je sve jače bjesnila vani. Upravo je zaurlala u svoj
svojoj jačini iznad njega.
Selim zgrabi rub vrata i snažno gurne. Vjetar i pijesak
pokušali su ga spriječiti u tom naumu. Nadošli pijesak je uletio
kroz otvor u posudu za prihvat na podu. Morao je požuriti.
Vjetar je popustio samo na trenutak, ali i to mu je bilo dovoljno.
Uspio je zatvoriti vrata i skloniti se od groznog nevremena.
Bio je siguran... nije mogao povjerovati da je siguran. Smijao
se svojoj sreći, a potom je izgovorio molitvu zahvalnosti,
iskrenije nego ijednu do tada. Kako je mogao dovesti u pitanje
ovakav blagoslov?
Selim je iskoristio mlaz dnevne svjetlosti da ispita prostor
oko sebe. Srećom, napuštena je postaja imala prozore. Iako su
bili izgrebeni i ulubljeni od duge izloženosti pijesku i vjetru,
ipak su propuštali sve slabiju svjetlost unutra.
Ovo mjesto bilo je poput špilje s blagom. Slijedeći prašnjavu
svjetlost koja je dopirala kroz prozore, pronašao je nekoliko
starih sjajnih traka koje je uspio namoliti da mu osvijetle mali
zaklon. Zatim je ispreturao ormare i skladišta. Najveći dio
onoga što je našao bilo je neupotrebljivo: nečitljive pločice s
podacima, mrtvi kompjutorski sustavi za snimanje, čudni
uređaji na kojima su bila utisnuta imena drevnih korporacija.
Međutim, uspio je pronaći kapsule dobro očuvane hrane koja
se nije pokvarila za sve ovo vrijeme od kada je postrojenje bilo
napušteno.
Polomio je jednu kapsulu i pojeo sadržaj. Ukus je bio
neobičan, ali ga je preplavila milina dok je jeo i osjetio je kako
se snaga polako vraća u njegovo umorno tijelo. U ostalim
kontejnerima našao je koncentrate sokova, koji su za njega bili
prava ambrozija. Najvrednija stvar koju je pronašao, bila je
139
destilirana voda, stotine litrajona vode. Nema sumnje da su je
tijekom mnogo stoljeća sakupili automatizirani ekstraktori
vlage koje je nekada davno ovdje ostavila znanstvena
ekspedicija.
Ona je bila bogatstvo koje Selim nikada nije ni zamišljao da
će posjedovati. Mogao je vratiti onu slankastu vodu zbog koje
je bio optužen, mogao je vratiti tisuću puta toliko. Sada se
mogao vratiti Zensunijima kao junak. Naib Dhartha će mu
morati oprostiti. Ali Selim nije počinio nikakav zločin.
Dok je Selim udobno sjedio, potpuno podmiren, zakleo se
da nikada neće pružiti Dharthi zadovoljstvo da ga ponovo vidi.
Ebrahim ga je izdao, a podmitljivi Naib ga je lažno optužio.
Njegov narod ga je prognao, ne očekujući da preživi. Zašto bi se
sada, kada je pronašao način da živi sam, Selim uopće vratio i
predao im sve ovo?
Mladić je spavao dvije cijele noći. U zoru drugog dana se
probudio i počeo otvarati ostale zapečaćene kutije i ormare.
Pronašao je alate, konopac, trajnu tkaninu, materijal za
gradnju. Mogućnosti koje su se otvarale pred njim ispunile su
ga radošću i Selim uhvati sebe kako se hihoće, sasvim sam u
botaničkoj postaji.
Oluja je prošla dok je spavao, bezuspješno grebući po
zidovima zaklona, poput čudovišta koje pokušava ući. Odnijela
je sa sobom najveći dio pijeska, tako da je sasvim malo ostalo
nagomilano oko postaje. Selim je s najvišeg prozora gledao
pustinjsko more koje je prešao na leđima pješčanog crva. Dine
su bile svježe i bez mrlje. Zbrisani su svi ostaci mrtvog crva, sve
je bilo čisto. Ostao je samo ovaj usamljeni mladić.
Zamišljao je dug put pred sobom i polako postajao svjestan
da je predodređen da obavi sasvim određeni zadatak. Zašto bi
se inače Buddallah toliko pomučio da jadni Selim preživi?
Što želiš od mene?
Prognanik se osmjehujući zagledao kroz prozor u pustinju,
pitajući se kako bi mogao ponovo prevaliti toliko prostranstvo.
Pogled na taj predio ispunio ga je osjećajem nezamislive
samoće. U daljini je razabrao nekoliko stijena, koje su obilježili

140
vječni vjetrovi. Tu i tamo mogao je vidjeti po koju izdržljivu
biljku. Male životin]e su hitale prema jazbinama. Dina se
stapala s dinom, pustinja s pustinjom.
Preplavila su ga sjećanja i nesmotreni osjećaj da ga ništa ne
može ozlijediti. Selim je zatim donio odluku o tome što će prije
ili kasnije morati učiniti. Prvi put je posrijedi bila čista sreća,
ali je sada već znao kako će to obaviti bolje.
Mora ponovo uzjahati pješčanog crva. Sljedeći put to neće
biti slučajno.

141
 23.

2
Jedno od pitanja na koja je Butlerijanski džihad
odgovorio nasiljem glasilo je: Je li ljudsko tijelo samo
stroj kojeg može zamijeniti stroj kojeg je napravio
čovjek? Rezultati rata odgovorili su na to pitanje.

DR. RAJID SUK,

Posttraumatska analiza ljudskih vrsta

U SVOM NOVOM RATNIČKOM OBLIČJU namijenjenom

da ulije strah u kosti ljudskim bićima na Giedi Prime,
Agamemnon je stupao na oklopljenim nogama kroz ruševine
grada. Hrethgiri nisu imali nikakvih izgleda.
Giedi Prime je bio lako osvojen.
Osvajačke trupe strojeva su napredovale uzimajući na
ciljnik stambene komplekse i podmetali vatru u njima,
pretvarajući parkove u pocrnjela polja. U skladu s
Agamemnonovim naredbama – a pozivajući se na Omniusovu
slavu – neocymehi i ratnici roboti nisu gotovo ni takli industriju
u gradu Giedi.
Agamemnon se zakleo da će Giedi Prime pasti zbog
poniženja kojeg su cymehi doživjeli na Salusi. Čak i sada su
iznad njega letjele stražar-oči, snimale pokolj i bilježile koliko
su uspješno dva Titana vodila ovu vojnu operaciju.
U pratnji svog suborca Barbarosse, Agamemnon je skenirao
topografiju metropole i locirao veličanstvenu Magnusovu
rezidenciju. Predstavljala je pravo mjesto za osnivanje novog
centra Sinkronizirane vlade; bit će to simboličan čin dominacije
kao i uvreda za poraženo stanovništvo.
142
 Ovo ratničko obličje generala cymeha bilo je najčudovišniji
mnogonožni sustav što je ikada zamislio. Električna pražnjenja
sijevala su kroz umjetne mišiće, zatežući kablove od fibera i
pokrećući udove načičkane raznim vrstama oružja. Pokretao je
svoje pandže od tekućeg metala i njima lomio već srušene
zgrade, zamišljajući da su lubanje neprijatelja. Barbarossa je
išao za njim u svojoj vlastitoj divljoj konfiguraciji i smijao se
ovom razmetanju.
Hodajući na svojim mnogobrojnim udovima, cymehi su
tutnjili kroz ulice posute mnogobrojnim otpadom. Ništa im se
nije moglo ispriječi na putu. Ova situacija ih je obojicu
podsjetila na onu od prije tisuću godina, kada je dvadeset Titana
osvojilo Staro Carstvo gazeći preko leševa neprijatelja.

s
Agamemnom je prije napada proučio obranu na Giedi
Prime, analizirao je slike koje su napravile stražar-oči uhode
koje su prozujale kroz sustav poput sićušnih meteorita. Na
temelju dotičnih očitavanja, general cymeh je smislio sjajan
taktički potez i iskoristio mali nedostatak u planetnoj obrani.
Omnius je bio voljan platiti potrebnu cijenu ne bi li osvojio
jedan Svijet Lige. A cijena nije bila velika, jer nije nastradao ni
jedan jedini Titan, pa čak ni neki niži neocymeh. Nastradala je
samo jedna robotska krstarica. To je bilo sasvim prihvatljivo,
bar što se Agamemnona tiče.
I ovdje su ljudska bića podigla polja za skrembliranje kao i
na Salusi, i sve kule za emitiranje nalazile su se u gradu Giedi.
Postrojenje za generiranje polja čuvale su kindal borbene
letjelice, navodno nepremostivi nasipi te dobro oklopljena
terenska vozila. Divlja ljudska bića naučila su lekciju na Salusi
Secundus. Ali ni to im nije pomoglo. Ipak su bila zbrisana.
Prvi red orbitalnih zaštitnih snaga Giedi Prime pregazila je
nezaustaviva sila divovske flote strojeva. Gubitak bilo kojeg
robota bio je prihvatljiv. Kada je Agamemnon poveo cymeh
brodove, zajedno s krstaricama koje su mogle biti žrtvovane,

143
ljudi branitelji vezani za planet nisu se mogli nadati da će odbiti
napad.
Ogromna robotska krstarica se na početku napada postavila
iznad Giedi Prime; njeno spremište za teret bilo je ispunjeno
eksplozivom. Deseci ostalih glatkih i aerodinamičnih robotskih
krstarica kretale su se strojnom gracioznošću, razmještajući se
za napad. Ogromna letjelica, kojom je upravljao misaoni stroj,
uključila je motore i postigavši punu brzinu uputila se prema
svome cilju.
„U tijeku je spuštanje“, izvijestio je robotski um borbenog
broda, emitirajući slike borcima koji su čekali. Trideset letjelica
mamaca predviđenih da i same postanu ciljevi raketne obrane
s tla, obrušilo se ispred njega također u nadi da će pogoditi cilj.
Plan se zasnivao na goloj sili i brojnosti, ne na profinjenosti. Bez
obzira na to, urodit će plodom.
Jureći najvećom mogućom brzinom, žrtvovana letjelica se
zaletjela poput usijane kugle u atmosferu Giedi Prime, toliko
brzo da nijedna raketna obrana na tlu nije stigla naciljati i
zapucati. Ostale krstarice su se približile nevidljivom štitniku
za skrembliranje. Sivo-bijeli cvjetovi dima i eksplozija već su
obilježavali mjesta na kojima su rakete ispaljene s tla pronašle
svoje ciljeve. Smanjivao se broj letjelica, ali i udaljenost.
Ljudska bića nikada neće uspjeti zaustaviti osvajače.
Žrtvovani robotski brod poslao je posljednje slike stražar-
očima kako bi Omnius dobio kompletan zapis o osvajanju Giedi
Prime. Snimio je svaku nanosekundu sve dok nije prošao kroz
mrežu za skrembliranje koja je efikasno izbrisala mozak UI koji
ju je vodio. Emitiranje je postalo statično i na kraju se pretvorilo
u prazan prijenosni val.
Moloh se nastavio i dalje spuštati. Iako je njegov mozak od
tekrisela bio uništen, krstarica se obrušavala poput čekića
veličine asteroida.
Jedan kindal direktno je pogodio letjelicu natovarenu
eksplozivom, ali je brod bio preveliki i previše usijan da bi ga to
skrenulo. Hitci branitelja su za njega bili tek nešto više od
sačme.

144
 Divovski mrtav brod udario je u transmitere polja u
predgrađu grada Giedi. Nastao je krater pola kilometra širine,
u kome su isparili transmiteri, cjelokupna obrana i okolna
naseljena područja.
Udarni valovi rušili su zgrade kilometrima unaokolo i
razbijali prozore. Holtzmanova polja za skrembliranje bila su
neutralizirana za tren oka, a Kućna Straža na Giedi gotovo
uništena.
Poslije toga su se cymehi i roboti spustili sa svom svojom
vojnom silom.

s
„Barbarossa, prijatelju moj, da uđemo u pratnji fanfara?“
upita Agamemnon kada su stigli do Magnusove rezidencije.
„Isto onako kao kad smo ušli za Tlalocom u Dvorane Starog
Carstva“, složi se njegov sudrug Titan.“Odavno nisam ovoliko
uživao u pobjedi.“
Proveli su neo-cymehe pune entuzijazma bez ikakvih
problema kroz uzdrmanu metropolu. Zapanjeni stanovnici
ljudi nisu čak uspjeli ni organizirati otpor. Iza osvajača cymeha
stupale su trupe robota koje su trebale osigurati teritorij.
Premda je dio stanovnika Giedi Prime sigurno pobjegao pod
zemlju i sakrio se, građani će vremenom popustiti. Bili su
svjesni da će strojevi osvajači morati desetljećima odgovarati na
napade zavedenih dobrovoljaca i preživjelih članova Kućne
Straže Giedi, koji će misliti da će s nekoliko sitnih uboda
natjerati osvajače da se pokupe i odu. Otpor će biti uzaludan,
ali uopće nije sumnjao da će mjesno stanovništvo pokušati tu
glupost.
Agamemnon se pitao bi li trebalo dovesti Ajaxa da završi
čišćenje. Brutalni ratni zapovjednik cymeh naročito je uživao u
lovu na ljudska bića, što je i dokazao za vrijeme Pobune
Hrethgira na Walgisu. Čim budu instalirali kopiju sveuma u
pepelu grada Giedi, Agamemnon će dati odgovarajuće
preporuke za novu Omniusovu inkarnaciju.
145
 Agamemnon i Barbarossa razvališe vrata na ulazu u
guvernerovu rezidenciju, raščistivši dovoljno veliki prostor da
prođu njihova pojačana tijela. Za njima su pokuljali u zgradu
vojnici roboti, koji su bili mnogo manji od ratnih obličja
cymeha. Već poslije nekoliko trenutaka, roboti su izveli
plavokosog magnusa Sumija pred dva Titana.
„Tražimo vaš planet u Omniusovo ime“, izjavi Barbarossa.
„Giedi Prime od sada pripada Sinkroniziranim svjetovima. Od
vas zahtijevamo da surađujete i pomognete nam da učvrstimo
našu pobjedu.“
Magnus Sumi, iako se tresao od straha, ipak pljune na
popucale pločice koje su nekada bile brižljivo postavljene po
njegovom nalogu, ali su sada popucale pod težinom ratničkih
obličja cymeha.
„Pokloni se pred nama“, naredi Barbarossa.
Magnus se nasmije. „Vi ste ludi. Nikad neću...“
Agamemnon zamahne jednom glatkom metalnom rukom u
stranu. Nije još bio ispitao sve mogućnosti ovog novog tijela i
nije bio svjestan njegove snage. Imao je namjeru samo pljusnuti
guvernera i instinktivno izraziti svoj bijes. Umjesto toga ga je
prepolovio. Oba dijela guvernerovog tijela udariše u suprotni
zid u lokvi krvi.
„Nije bitno. Moj zahtjev je ionako bio samo formalan.“
Agamemnon okrene optička vlakna prema svom sudrugu.
„Počni sa svojim poslom, Barbarossa. Ovi roboti će ti pomoći.“
Titan genij za programiranje počne demontirati kućne
sustave u guvernerovoj rezidenciji i postavljati energetske
vodove i uređaje. Dodao je veze i instalirao prazan, pokretni
glavni okvir tekrisel-kugle u koju je prebacio najnoviju verziju
Omniusovog uma.
Na to je utrošio nekoliko sati, a za to vrijeme je napadačka
sila misaonih strojeva prošla kroz grad, ugasila požare i
poduprla oštećene industrijske zgrade koje je Agamemnon
smatrao važnim za nastavak života na planetu.

146
 Stambene četvrti preživjelih ljudskih bića ostavili su u
plamenu. Napaćeni ljudi morali su se sami snalaziti. Bijeda će
im pomoći da shvate koliko je njihov položaj bezizlazan.
Stražar-oči su lebdjele u visini, idući svima na živce, i sve
bilježile. Ovog puta je barem bila pobjeda. Agamemnon nije
ničim pokazao da je nestrpljiv ili nezadovoljan, jer je bio
svjestan da bi bilo uzaludno oduprijeti se kompjutorskom
sveumu. Za sada. Za to će morati odabrati pravo mjesto i
vrijeme.
Kada jednom bude postavljena i uključena, nova Omniusova
inkarnacija neće pokazati nimalo zahvalnosti prema dvojici
naizgled odanih Titana zbog postignute pobjede, niti će sveum
žaliti zbog gubitka svojih strojeva. U pitanju je bila dobro
izvedena vojna operacija, zahvaljujući kojoj su Sinkronizirani
svjetovi pridodali jedan od dragulja čovječanstva svome
carstvu. Bio je to kako psihološki tako i strateški uspjeh.
Kada je ogromno unošenje bilo konačno obavljeno,
Agamemnon je aktivirao novu kopiju sveuma. Sustavi oživješe
i sveznajući kompjutor počne promatrati svoje novo
kraljevstvo.
„Dobro došli, gospodaru Omniuse“, obrati se Agamemnon
zvučnicima na zidu. „Poklanjam vam još jedan svijet.“

147
 24.

2
Najsretniji smo dok planiramo svoju budućnost i
dopuštamo našem optimizmu i mašti da se razmaše.
Na nesreću, svemir se ne obazire uvijek na takve
planove.

NADSTOJNICA LIVIJA BUTLER,

privatni dnevnici

IAKO JE NJIHOV BRAK već bio gotova stvar, Serena i

Xavier su sretno podnijeli ekstravagantni banket koji je viceroj
Manion Butler priredio u čast njihovih zaruka na svom imanju
na vrhu brda.
Emil i Lucille Tantor donijeli su nekoliko košara jabuka i
krušaka iz svojih voćnjaka i ogromne posude maslinovog ulja s
travama Manion Butler je poslužio odličnu pečenu govedinu,
divljač prekrivenu koricom od začina i punjenu ribu. Serena se
pobrinula za raznobojno cvijeće iz svojih prelijepih vrtova o
kojima se vjerno brinula još od djetinjstva.
Slavni salusijanski izvođači vezali su trake po grmlju u
dvorištu u kome su izvodili narodne plesove. Žene su pokupile
svoje tamne kose češljevima ukrašenim draguljima i odjenule
bijele izvezene haljine. Široke suknje su im se vrtjele poput
virova oko strukova dok su se dotjerana gospoda šepurila oko
njih poput paunova u vrijeme parenja. Prodorna glazba
izvođena na izražajnim balisetima ispunjavala je popodne.
Xavier i Serena su bili prelijepi u odjeći koja je odgovarala
ponosnom vojnom časniku i talentiranoj kćeri viceroja Lige.
Šetali su među okupljenim gostima, vodeći računa da
148
predstavnike svih obitelji oslove po imenu. Par je probao
poznata vina iz prašnjavih boca koje su donijeli potomci svih
domaćinstava. Xavier, koji nije osjećao nikakvu razliku među
njima, vodio je računa da se ne napije; već mu se vrtjelo u glavi
i od same pomisli na skorašnji brak.
Serenina sestra Octa, dvije godine mlađa od nje, izgleda da
nije bila ništa manje uzbuđena od njih. Octa je svoju dugačku
kestenjastu kosu raspustila i ukrasila svježim cvjetovima
različka, i raširenih očiju oduševljeno gledala svoju lijepu sestru
i maštala o zgodnom mladom časniku koji bi jednog dana
mogao biti njen muž.
Na zaprepaštenje svih, Serenina majka Livija, koja je živjela
povučeno, došla je provesti taj vikend u domu Butlerovih.
Manionova žena je rijetko kad napuštala Grad Introspekcije,
utočište u koje se sklonila od briga i košmara ovog svijeta.
Prosvijetljena filozofska škola, čiji je vlasnik bila jedna
Butlerova zaklada, prvobitno je bio osnovan radi izučavanja
Zen Hkigansua od III Delta Pavonisa, Tawraha i Talmudic
Zabura, čak i Obreda Obeah i razmišljanja o njima. Međutim,
pod pokroviteljstvom Butlera, Grad je postupno procvao u
nešto što već čitavo tisućljeće nije viđeno.
Xavier nije imao priliku često viđati Sereninu majku,
naročito ne posljednjih godina. Livija Butler je imala taman ten
i mršavo lice i bila je prava ljepotica. Radovala se zbog zaruka
svoje kćeri i izgleda da je uživala dok je plesala sa svojim
srdačnim mužem ili dok je sjedila pokraj njega za raskošnim
stolom. Uopće nije sličila na ženu koja se namjerno povukla iz
svijeta.
Prije mnogo godina, Liviji i Manionu su mnoge plemićke
obitelji zavidjele na uspješnom braku. Serena je bila njihovo
najstarije dijete, ali su također imali dvije godine mlađe
blizance: tihu i stidljivu Octu i osjećajnog i inteligentnog
dječaka po imenu Fredo. Serena se školovala za političara, dok
su blizanci ostali vrlo bliski i ni jedno od njih nije imalo
ambicioznost starije sestre.
Fredo je bio očaran glazbenim instrumentima i narodnim
pjesmama, tradicijama najslavnijih planeta iz bivšeg Carstva.
149
Učio je za glazbenika i pjesnika, dok je Octu zanimalo slikarstvo
i kiparstvo. U salusijanskom društvu, umjetnici i kreativni ljudi
bili su na visokoj cijeni i zasluživali su divljenje ništa manje od
bilo kojeg političara.
Međutim, Fredo, taj dječak umilnog glasa, umro je sa
četrnaest godina od neke nepoznate bolesti; koža mu se osula
grimiznim pjegama. Mjesecima je sve više gubio na težini i
mišići su mu atrofirali. Krv mu se nije htjela zgrušati i nije bio
u stanju zadržati u želucu ni najrjeđu juhu. Salusijanski
liječnici nikada do tada se nisu sreli sa sličnom bolešću.
Izbezumljeni viceroj je zatražio pomoć od Lige.
Muškarci s Rossaka ponudili su veliki broj
eksperimentalnih lijekova iz svojih fungoidnih prašumi za
Fredovu bolest. Livija je zahtijevala da sve probaju. Na nesreću,
dječak je loše reagirao na treći lijek s Rossaka i dobio alergiju
od koje mu je oteklo grlo. Freda su uhvatili grčevi i prestao je
disati.
Octa je tugovala za bratom i počela se plašiti za vlastiti život.
Na kraju je utvrđeno da je Fredova bolest bila genetske prirode,
što je značilo da i ona i njena sestra mogu oboljeti od nje. Octa
je vodila računa o svom zdravlju, provodeći dane u strahu da će
umirati polako i bolno kao i njen brat.
Serena, koja je bila samouvjerena i puna optimizma,
pokušavala je sve vrijeme utješiti sestru, nudeći joj svoje rame
za plakanje i hrabreći je. Iako ni jedna od sestara nije pokazivala
znakove bolesti, Octa je prestala sanjariti, odrekla se svoje
umjetnosti, postala tiša i zamišljenija. Sada je bila krhka
tinejdžerka, koja se nadala nekom čudu koje će je vratiti u život.
Iako je njen muž imao sjajnu političku karijeru i premda je
iz godine u godinu postajao sve važnija ličnost, nekada živahna
Livija povukla se iz javnog života u svoje duhovno utočište u
kome se posvetila proučavanju filozofije i religije. Poklanjala je
velike svote za izgradnju dodatnih prostorija za meditaciju,
hramova i biblioteka u okviru te impozantne tvrđave. Pošto je
probdjela mnoge noći u otvorenom razgovoru s kogitorkom
Kwynom, Livija je postala tamošnja nadstojnica.

150
 Poslije te obiteljske tragedije, Manion Butler se posvetio
radu za Ligu, dok je Serena sebe još više opteretila i postavila
sebi još više ciljeve. Iako više ništa nije mogla učiniti za svoga
brata, željela je prekinuti patnju drugih uvijek kada je to mogla.
Posvetila se politici; njen cilj je bio da ukine ropstvo koje je još
postojalo na pojedinim Svjetovima Lige. Nitko je nikada nije
optužio da joj nedostaju vizije ili energija...
Iako su živjeli odvojeno, Manion i Livija Butler ostali su
stupovi salusijanskog društva i svako od njih ponosio se
uspjesima onog drugog — nisu bili razvedeni, čak ni
emocionalno rastavljeni... samo su krenuli svojim putovima.
Xavier je znao da je Serenina majka povremeno dolazila
provesti po koju noć s mužem i uživati u vikendima sa
kćerkama. Ali uvijek se vraćala u Grad Introspekcije.
Serenine zaruke bile su dovoljno važan događaj da se njena
majka ponovo pojavi u javnosti. Pošto je Xavier otplesao
nekoliko plesova za redom sa svojom budućom mladom,
nadstojnica Livija zatražila je da otpleše jedan ples sa svojim
budućim zetom.
Kasnije, dok su minstreli sa Saluse izvodili dugačak niz
akustičnih Dugih Balada za hodnju, Xavier i Serena su se
izgubili u kući, ostavivši Liviju da otvoreno plače promatrajući
glazbenike i sjećajući se Freda koji je i sam želio postati
glazbenik. Manion je sjedio pokraj svoje žene i nježno je
ljuljuškao u zagrljaju.
Xavieru i Sereni je već bilo dosta društva i bančenja na ovoj
proslavi priređenoj u njihovu čast, pozdravljanja gostiju i
kusanja hrane i pića. Smijali su se svim duhovitim
primjedbama, kako suptilnim tako i grubim, kako ne bi
uvrijedili važne obitelji. Već su čeznuli za nekoliko trenutaka
samoće.
Na kraju su se iskrali i pohitali duž hodnika velike kuće;
prošli su pokraj zagrijanih kuhinja i skladišta i uputili se do
jedne male niše ispred zimske sunčane sobe. Zimi su kose
sunčeve zrake obasjavale ovu sobu brončanim dugama. Obitelj
Butler je po tradiciji doručkovala u njoj za vrijeme hladne

151
sezone, uživajući u obiteljskim razgovorima dok su gledali
izlazak sunca. Serenu su za to mjesto vezivale lijepe uspomene.
Ugurala se s Xavierom u nišu ispred te sobe. U hodniku su
sijale sjajne ploče, ali su ipak ostavile i nekoliko dubokih sjena.
Serena ga je privukla i poljubila. Spustio joj je ruku na potiljak
i milovao kosu dok joj je privlačio lice prema sebi ljubeći je sa
sve većom strašću.
Kada su začuli užurbane korake u hodniku, ljubavnici su se
sakrili i primirili, nijemo se smijuljeći svom tajnom sastanku.
Međutim, Octa ih je lako pronašla. Pocrvenila je od
neugodnosti i skrenula pogled. „Morate se vratiti u salu za
bankete. Otac želi poslužiti desert. A dolazi i neki glasnik.“
„Glasnik?“ Xavier je to upitao kao pravi vojnik, krajnje
službeno. „Tko ga šalje?“
„Otišao je u Zimiju da zatraži audijenciju u Parlamentu
Lige, ali kako je većina plemića nazočna na banketu, krenuo je
ovamo.“
Xavier potom ponudi sestrama da ga uhvate ispod ruku i
krene s njima natrag. „Pođimo zajedno počuti što to glasnik ima
reći.“ Primoravši sebe da zvuči bezbrižno, on doda: „Danas
nisam dovoljno jeo. Ne bih imao ništa protiv zdjele šodoa i
punog tanjura ušećerenih jaja.“
Octa se zahihotala, ali se zato Serena podrugljivo namrštila
na njega. „Izgleda da ću se morati naviknuti na to da živim s
debelim mužem.“
Ušli su u veliku dvoranu u kojoj su se gosti okupili oko
dugačkog stola, sipajući pohvale na račun niza predivnih
poslastica koje su previše lijepo izgledale da bi ih pojeli. Manion
i Livija Butler, stojeći jedno pokraj drugog, podigoše čaše da
nazdrave paru.
Pristojno pijuckajući vino, Xavier je promatrao viceroja i
zaključio da se ovaj zabrinuo. Svi su se pretvarali da nisu nimalo
zabrinuti zbog vijesti koje je glasnik mogao donijeti, ali istog
trena kada je pokucao na vrata, u prostoriji je zavladao muk.
Manion Butler je osobno otvorio drveni portal i pozvao čovjeka
da uđe.
152
 To nije bio službeni glasnik. Oči su mu uplašeno šarale i
odora mu je bila neuredna, kao da više nije vodio računa o
protokolu ili svome izgledu. Xavier je prepoznao oznake Kućne
Straže s Giedi Prime. Svi vojnici Lige nosili su na reverima
svojih odora zlatni grb slobodnog čovječanstva.
„Donosim tužne vijesti, viceroje Butleru. Ovamo sam stigao
najbržim postojećim brodom.“
„Što se dogodilo, mladiću?“ Manionov glas je odavao strah.
„Giedi Prime su osvojili strojevi!“ Časnik podiže glas kako bi
nadjačao povike nevjerice prisutnih gostiju. „Roboti i cymehi
uspjeli su pronaći pukotinu u našoj obrani i uništili su naše
transmitere polja za skrembliranje. Veliki broj stanovnika je
pogubljen, a preživjeli su pretvoreni u robove. Novi Omniusov
sveum već je aktiviran.“
Nazočni u dvorani počeše zapomagati kad saznaše za ovaj
strašni poraz. Xavier je tako snažno stegnuo Sereninu ruku da
se uplašio da ju je ozlijedio. Skamenio se, želudac mu se sledio.
Upravo se vratio s Giedi Prime, osobno je obišao obrambene
položaje. Xavier je jedva čekao da završi obilazak kako bi se
mogao vratiti Sereni. Da mu nije nešto promaklo? Čvrsto je
zatvorio oči dok su se pitanja i komentari puni nevjerice oko
njega pretvarali u zujanje. Da li je on bio kriv za ovo? Je li neka
jednostavna pogreška, nestrpljenje zaljubljenog mladića,
prouzrokovala pad cijelog planeta?
Manion Butler je spustio obje ruke na stol potraživši u
njemu oslonac. Livija je ispružila ruku i dotakla muževljevo
rame, pružajući mu nijemu podršku. Zatvorila je oči i počela
pomicati usne kao da se moli.
Viceroj potom reče: „Sinkronizirani svjetovi su prigrabili još
jedan planet, jedno od naših uporišta.“ Ispravio se i drhtavo
uvukao zrak. „Moramo smjesta sazvati ratno vijeće i pozvati sve
predstavnike. Značajno je pogledao Serenu i dodao: „Uključimo
i sve one koji se zalažu za nesvrstane planete i koji nam se žele
pridružiti u ovoj borbi.“

153
 25.

2
Ništa u svemiru nije besprijekorno, uključujući tu i
nas same. Čak ni Bog ne pokušava stvoriti
savršenstvo. Samo je čovječanstvo dovoljno blesavo i
arogantno da pokuša tako nešto.

KOGITORKA KWYNA,
Građa Introspektivnih arhiva

NJENI KRICI ODZVANJALI SU kroz tihe gradove na stijeni

iznad srebrno-grimizne prašume. Zufa Cenva je u svojoj
privatnoj prostoriji ležala na slamarici kupajući se u znoju.
Vrištala je od bola i stežući zube staklastog pogleda.
Sama. Nitko se nije usuđivao prići poludjeloj čarobnici s
Rossaka.
Metalna zavjesa na vratima tresla se od nevidljive
telekinetičke sile. Zidne police su se povile od naknadnih udara
Zufinih psihičkih eksplozija, tako da su se lončići i uspomene
razletjeli svuda po podu.
Dugačka bijela kosa joj se nakostriješila i zatreperila
unutrašnjom energijom. Blijedim prstima, koje su podsjećale
na pandže, stezala je rubove slamarice. Da joj je bilo koja žena
prišla dovoljno blizu, Zufa bi joj izgrebla lice i snagom svoga
uma bi je odbacila na bijelo okrečene zidove.
Ponovo je vrisnula. Glavna čarobnica je već imala nekoliko
pobačaja, ali nijedan nije bio ovako bolan i razoran. Psovala je
beskorisnog Aureliusa Venporta.
Zufina kralježnica se zatresla kao da ju je udarila struja.
Mali ukrasni predmeti podigli su se u zrak na nevidljivim
154
nitima, a potom se razletjeli na sve strane razbivši se u
komadiće. Jedna izdubljena čelična tikva napunjena suhim
cvijećem odjednom je planula bijelim plamenom, zapucketala i
počela se pušiti.
Dahtala je dok joj se tijelo grčilo i stiskala mišiće trbuha.
Imala je dojam da je ovo nerođeno dijete želi ubiti, odvući u
smrt prije nego što ga uspije izbaciti iz maternice.
Još jedan promašaj! Očajnički je željela roditi pravu kćer,
nasljednicu koja će povesti ostale čarobnice prema novim
visinama mentalne moći. Genetski indeks ju je ponovo zavarao.
Prokleti Venport i njegovi neuspjesi! Trebala ga je već odavno
napustiti.
Izbezumljena od bola i očaja, Zufa je poželjela ubiti čovjeka
koji ju je oplodio svojim sjemenom, iako je zatrudnjela na svoju
želju. Potanko je ispitala krvnu lozu i nebrojeno puta je
provjerila gene. Parenje s Venportom trebalo je dati samo
vrhunskog potomka.
A ne ovako nešto.
Telepatski udari odzvanjali su hodnicima; žene s Rossaka
razbježale su se u strahu. A onda je ugledala na vratima
Aurehusa Venporta glavom, iscrpljenog od brige. Gledao ju je
zabrinuto.
Zufa je, međutim, znala da je lažov.
Venport je bez straha ušao u njihovu spavaću sobu. Bio je
strpljiv, zabrinut i tolerantan. Mentalni udari njegove
ljubavnice odbijali su po velikoj sobi, prevrćući namještaj. U
hirovitom pokušaju da ga omalovaži, porazbijala je komplet
sićušnih kipića od orahove ljuske, koji joj je poklonio dok joj se
udvarao i dok još genetsko testiranje nije bilo privedeno kraju.
I unatoč tome, krenuo je naprijed kao da je imun na njeno
divljanje. Iz hodnika iza njega dopriješe prigušena upozorenja,
ali se on nije obazirao na njih. Prišao je njenoj slamarici,
osmjehujući joj se suosjećajno i s razumijevanjem.
Venport je kleknuo pokraj kreveta i stao joj milovati znojnu
ruku. Šaputao joj je utješne besmislice u uho. Nije razumjela
što joj govori, ali mu je vrlo snažno stisnula prste očekujući u
155
svakom trenutku da čuje kako mu kosti pucaju. Na njeno
razočaranje, ostao je uz nju i nije ga uspjela uplašiti.
Zufa ga je zasula optužbama da ju je izdao. „Mogu osjetiti
tvoje misli! Znam da misliš samo na sebe.“
Izmišljala je što će mu se sve dogoditi zato što ju je izdao.
Tko će tog čovjeka držati kao kućnog ljubimca kad ga velika
Zufa Cenva prestane štititi? Tko će se brinuti o njemu?
Sumnjala je da on može brinuti sam o sebi.
A onda, s još većim strahom: Ili možda može?
Venport je poslao Normu na dugo putovanje do Poritrina,
sredivši sve Zufi iza leđa, kao da je vjerovao da čovjek kakav je
Tio Holtzman zaista želi radi s njenom kćeri. Što li je planirao?
Škrgutala je zubima u želji da dokaže kako su joj jasne njegove
namjere. Njene prijetnje bile su isprekidane kratkim udasima.
„Ne možeš me... pustiti da umrem, kopile jedno! Nijedna...
druga te... neće htjeti!“
Umjesto da je posluša, on ju je pogledao hladno i
pokroviteljski.
„Mnogo puta si mi rekla da sam potomak dobre genetske
loze, mila moja. Ali ja ne želim nijednu drugu čarobnicu, više
volim ostati s tobom.“ Spustio je glas, gledajući je s puno neke
čudne ljubavi koju ona nikako nije mogla shvatiti. „Razumijem
te bolje nego što sama sebe razumiješ, Zufa Cenva. Uvijek
navaljuješ, uvijek tražiš više nego što bilo tko može pružiti.
Nitko – čak ni ti – ne može uvijek biti savršen.
Ispustila je još jedan dugi vapaj, a onda je izbacila
deformirani fetus, jedno krajnje abnormalno stvorenje koje je
toliko dugo odbijalo izaći. Kada je ugledao svijetlu krv, Venport
je pozvao pomoć i dvije hrabre babice dojuriše u prostoriju.
Jedna prebaci preko fetusa ručnik kao pokrov, dok je druga
oprala Zufinu kožu i namazala je mastima iscijeđenim iz spora
skupljenih u prašumi. Venport je poslao po najbolje lijekove iz
vlastitih zaliha.
Na kraju je sam podigao fetus koji se migoljio i zadržao tu
krvavu stvar nalik na larvu u rukama. Imao je tamnu kožu i

156
neke čudne pjege, kao da su mu proto-oči izrasle po cijelom
tijelu bez udova. Zgrčio se još jednom i zatim se prestao micati.
Zamotao ga je u ručnik trudeći se da ne misli na suze u
očima. Kamenog izraza lica, Venport je predao deformirani
fetus jednoj od babica bez ijedne riječi.
Iscrpljena čarobnica ležala je i tresla se. Stvarnost i očaj
ponovo su je počeli pritiskati. Tuga koja je ostala nadilazila je
sve ciljeve programa razmnožavanja. Uspjela je ponovo
usredotočiti pogled i primijetila psihokinetičko razaranje koje
je izazvala u sobi. Bila je to potvrda njene slabosti i nedostatka
nadzora.
Ovo joj je bio treći užasni pobačaj iz parenja s Venportom.
U njoj su ključali duboko razočaranje i bijes. „Odabrala sam te
radi tvoje krvne loze, Aureliuse“, promrmljala je. „Što je pošlo
naopako?“
Bezizražajno ju je pogledao. „Genetika nije egzaktna
znanost.“
Zufa sklopi oči. „Neuspjesi, sami neuspjesi.“ Ona je bila
najveća čarobnica na Rossaku, a pretrpjela je toliko
razočaranja. Uzdahnula je kad se sjetila svoje kćeri zaostale u
razvoju, ne želeći povjerovati da je ta ružna patuljčica najbolje
što je mogla roditi.
Venport zavrti glavom. Neobično se smrknuo i postao
nestrpljiv sada kada je opasnost prošla. „U mnogo čemu si bila
uspješna Zufa. Ali ti jednostavno ne znaš prepoznati svoje
uspjehe.“
Primorala je sebe da se odmara, da se oporavi. Zufa će
jednog dana morati pokušati ponovo, ali s nekim drugim.

157
 26.

2
Previše organizirano istraživanje sputava i sasvim
sigurno neće iznjedriti ništa novo.

TlO HOLTZMAN,
pismo upućeno gospodaru Niku Bluddu

KADA JE STIGLA NA PORITRIN na kraju svog prvog

dugačkog putovanja kroz svemir, Norma Cenva je imala osjećaj
da joj tu uopće nije mjesto. Privlačila je poglede zbog svog
niskog rasta i ljudi su je sažalno gledali. Na nesvrstanim
Planetima živio je veliki broj rasa i neke su bile zakržljalog
rasta. Ionako nije marila za mišljenje drugih. Jedino je željela
ostaviti dobar dojam na Tia Holtzmana.
Prije negoli je Norma napustila Rossak, otuđena majka
zbunjeno je spustila pogled na nju i kao da je željela reći kako
je sve to jedna velika glupost. Zufa je odlučila vjerovati da je
sjajni Mudrac jednostavno pogriješio ili da je pogrešno pročitao
neki od Norminih teorijskih radova. Očekivala je da se njena
kćer brzo vrati kući.
Aurelius Venport je obavio sve pripreme i iz svog džepa je
doplatio za ljepšu kabinu od one koju joj je Holtzman ponudio.
Dok je njena majka uvježbavala odabrane čarobnice, Venport je
otpratio Normu do dokova transferne postaje na stazi oko
Rossaka. Poklonio joj je nježne okamenjene cvjetove i
prijateljski je zagrlio prije negoli je ušla u letjelicu. Razvukao je
usne u posprdni osmijeh i rekao: „Mi koji znamo što su
razočaranja moramo se držati zajedno.“

158
 Norma je za vrijeme dugog putovanja do Poritrina
razmišljala o tom iskrenom, ali i neugodnom komentaru...
Kada se raketoplan spustio u grad Stardu na delti rijeke,
Norma je pažljivo stavila Venportovo okamenjeno cvijeće u
svoju kosu mišje boje. Taj lijepi ukras bio je u velikom kontrastu
s njenim običnim, širokim lice, velikom glavom i zatupastim
nosom. Na sebi je imala široku košulju i udobne hlače istkane
od niti paprati.
Na vratima raketoplana nastala je gužva i ostali putnici
počeše gurati Normu koja je nosila samo malu naprtnjaču.
Silazeći niz rampu, Norma je bila puna pouzdanja i jedva je
čekala upoznati znanstvenika kome se divila, mudraca koji ju je
shvaćao ozbiljno. Čula je mnoge priče o hrabrosti Mudraca
Holtzmana na polju matematike. Pred njom će biti težak
zadatak da ponudi nešto što taj veliki čovjek već nije razvio.
Nadala se da ga neće iznevjeriti.
Odmah je među onima koji su čekali putnike prepoznala
slavnog znanstvenika. Svježe obrijan i sa sijedom kosom koja
mu je dopirala do ramena, Holtzman je izgledao kao da je u
kasnijim srednjim godinama. Imao je na sebi besprijekorno
urednu odjeću po posljednjoj modi.
Dočekao ju je širokim osmijehom i raširenih ruku. „Dobro
došli na Poritrin, gospođice Cenva.“ Holtzman joj je spustio
obje ruke na ramena u službenom pozdravu. Ako je i bio
razočaran Norminim rastom i grubim, neprivlačnim crtama
lica, on to ničim nije pokazao. „Iskreno se nadam da niste kod
kuće zaboravili svoju maštu.“ Pokazao je rukom prema vratima.
„Čeka nas dosta zajedničkog rada.“
Sproveo ju je kroz gužvu u svemirskoj luci i sklonio od
njihovih znatiželjnih pogleda. Zatim su se odvezli iz svemirske
luke Starde u privatnom zračnom brodu koji je lebdio visoko
iznad graciozne rijeke Isane.
„Poritrin je miroljubiv svijet, na kome mogu pustiti um da
luta i razmišlja o stvarima koje bi mogle spasiti ljudsku rasu.“
Holtzman joj se ponosno osmjehnuo. „To očekujem i od vas.“
„Dat ću sve od sebe, Mudrače Holtzman.“

159
 Nebo nad Poritrinom bilo je prekriveno paučinastim
oblacima koje je popodnevna sunčeva svjetlost obojila u limun
žuto. Brod je lebdio iznad mnogobrojnih potočića koji su se
obavijali oko plutajućih otoka i pješčanih sprudova.
Tradicionalni čamci plovili su protiv struje širokom rijekom,
natovareni žitom i teretom predviđenim za raspodjelu u lučkom
gradu i za izvoz na druge svjetove. Plodni Poritrin hranio je
mnoge manje sretne svjetove, a u zamjenu su dobivali sirovine,
opremu, razne proizvode i robove koji su im pomagali u radu.
Neke od najvećih kuća u svemirskoj luci bile su zapravo
splavi na pontonima zakvačenim za podnožja pješčano-
kamenih strmina. Krovovi su se sastojali od nekoliko slojeva
šindre od srebrno-plavog metala, istopljenog u rudnicima
daleko na sjeveru.
Pokazao je rukom prema strmini koja se nadnosila nad
gusto naseljenim dijelovima Starde, prošaranoj plavim
krovovima, na kojoj je mogla uočiti utjecaj klasične
navakršćanske arhitekture. „Moji laboratoriji nalaze se tamo
gore. Zgrade i skladišta sa zalihama, prostorije za moje robove
i rješavače, a tamo se nalazi i moj dom — i sve je to ugrađeno u
tu dvostruku zavojitu stijenu.“
Lebdeće prijevozno sredstvo se u luku približavalo tim
kamenim prstima koji su se jedan pokraj drugog izdizali iznad
korita rijeke. Uočila je prozore od lisnatog plaža, nadstrešnice
na balkonima i pločnik koji je povezivao kupolu na jednom
tornju s konusnom kamenom kulom i vanjskim zgradama na
drugom.
Holtzmanu je bilo drago kada je uočio zaprepaštenje na
njenom licu. „Spremili smo ti posebne prostorije, Norma,
pokraj privatnog laboratorija, kao i ekipu pomoćnika koja će
obavljati izračune na temelju tvojih teorija. Očekujem od tebe
da im ne daš ni predaha.“
Norma ga zbunjeno pogleda. „Netko drugi će obavljati
izračune?“
„Svakako!“ Holtzman skloni čelično sijedu kosu s lica i
namjesti svoju bijelu odoru. „Ti si osoba s idejama, isto kao i ja.
Tražimo od tebe da razvijaš zamisli, a ne da se gnjaviš s
160
dosadnim izračunavanjima. Ne bi trebala gubiti vrijeme na
aritmetiku. To može raditi svaka napola školovana osoba. Tome
služe robovi.“
Kada se zračni brod spustio na dok od pocakljenih pločica,
pojavile su se sluge koje su uzele Norminu prtljagu i poslužile
ih hladnim napitcima. Poput nestrpljivog dječaka, Holtzman je
poveo Normu do svojih sjajnih laboratorija. Velike prostorije
bile su ispunjene vodenim urama i magnetskim kipovima u
kojima su kugle kružile električnim stazama bez ikakve
potpore. Skice i napola završeni crteži prekrivali su
elektrostatičke ploče, okružene zmijolikim proračunima koji
nikuda nisu vodili.
Osvrnuvši se unaokolo, Norma je shvatila da je Holtzman
napustio više zamisli nego što ih je ona do sada uopće imala. Pa
ipak, mnogi neuredni papiri i geometrijski crteži djelovali su
dosta staro. Tinta je djelomično izblijedila i rubovi papira su se
savili.
Zamahnuvši svojim širokim rukavima, Holtzman kao da je
otpisao sve te stvari koje su pobudile njeno zanimanje. „To su
samo igračke, beskorisne sitnice koje čuvam zabave radi.“
Bocnuo je prstom jednu od lebdećih srebrnih kugli poslavši
ostale modele planeta u opasne staze. Sada su se vrtjele poput
nebeskih tijela koja su izgubila nadzor. „Ponekad se zanimam
njima u potrazi za inspiracijom, ali obično me samo navuku da
mislim na druge igračke, a ne na oružja koja su nam potrebna
da se spasimo tiranije strojeva.“
Holtzman je nastavio, rastreseno se namrštivši: „Sputava
me to što ne mogu koristiti kompjutore. Za opsežne proračune,
koji se ne mogu zaobići pri provjeravanju kakve teorije, moram
se osloniti na ljudske mentalne sposobnosti i živjeti u nadi da ti
uvježbani ljudi neće nigdje pogriješiti. Dođi da ti pokažem
rješavače.“
Poveo ju je do jedne dobro osvijetljene prostorije s visokim
prozorima. U njoj su u obliku rešetke bile poredane iste klupe i
ravne površine stolova. Nad svim tim površinama za pisanje bili
su nagnuti ljudi koji su koristili ručne računaljke. Po njihovoj
olinjaloj odjeći i tupim izrazima lica, Norma je zaključila da su
161
ti muškarci i žene najvjerojatnije neki od mnogobrojnih
poritrinskih robova.
„To je jedini način na koji možemo oponašati sposobnosti
misaonih strojeva“, objasni Holtzman. „Računalo je u stanju
obaviti milijarde računskih operacija. Nama je mnogo teže, ali
ako imamo dovoljno ljudi koji rade udruženo i ako su
specijalizirani, i mi uspijevamo obavimo milijarde proračuna.
Samo nam je za to potrebno više vremena.“
Krenuo je uskim prolazima između rješavača koji su bez
prekida ispisivali brojeve i matematičke simbole na ravnim
pločicama, po nekoliko puta provjeravajući rezultate prije nego
što bi ih proslijedili slijedećoj osobi u nizu.
„Čak i najsloženija matematika može se podijeliti na niz
jednostavnih koraka. Svaki od ovih robova treniran je da
rješava određene jednadžbe kao na pokretnoj traci. Kada se
promatra zajedno, ovaj kolektivni ljudski um sposoban je za
nevjerojatna djela.“ Holtzman pređe pogledom po prostoriji kao
da je očekivao da će mu njegovi rješavači zapljeskati. Umjesto
toga, oni se zadubiše u svoj rad, olovnih kapaka, idući od
jednadžbe do jednadžbe i ne shvaćajući svrhu niti razabirući
opću sliku.
Normi ih je bilo žao, jer je i sama bila tako dugo
omalovažavana i ignorirana. Bila je svjesna da na mnogim
Svjetovima Lige postoji intelektualno ropstvo, a isti slučaj je bio
i na planetima kojima su vladali strojevi. Ipak je pretpostavljala
da ovi ljudi radije obavljaju ovakve mentalne poslove nego da se
muče na poljoprivrednim imanjima.
Široko mahnuvši rukom, znanstvenik reče: „Svi rješavači ti
stoje na raspolaganju, Norma, kada god razviješ teoriju koju
treba dokazati. Sljedeća faza je izgradnji prototipa radi daljnjeg
testiranja i razvoja, dakako. Imamo dosta laboratorija i
postrojenja za testiranje, ali najvažniji je dio posla koji se
obavlja ovdje“, reče on i kucne se vrhom prsta po čelu.
Holtzman joj se zavjerenički osmjehnuo i tišim glasom
dodao. „Pogreške su moguće, to se podrazumijeva, čak i na
našoj razini. Ako do toga dođe, nadamo se da će gospodar Niko
Bludd biti dovoljno tolerantan da nas zadrži ovdje.“
162
 27.

2
Samo osobe ograničenog uma ne uviđaju da definicija
Nemogućeg glasi: „Nedostatak mašte i pobuda“.

SERENA BUTLER

U PREDNJEM SALONU kuće Butlerovih, Xavier

Harkonnen se meškoljio na sofi presvučenoj zelenim samtom.
Njegova odora nije bila predviđena za razvlačenje po otmjenom
namještaju. Zidove su krasile slike predaka obitelji Butler u
kitnjastim zlatnim okvirima; među njima je bila i jedna koja je
sličila na karikaturu nekog gospodina s isukanim dugačkim,
naviše povijenim brkovima i s trorogim šeširom na glavi.
Ugrabivši malo vremena između dnevnih smjena, pohitao je
ovamo da iznenadi Serenu, ali su ga sluge ostavile da čeka. Octa
mu je donijela hladno piće, porumenjevši kada je ušla u
prostoriju.
Iako je u njoj uvijek vidio samo Sereninu mlađu sestru,
Xavier se iznenadio kada je shvatio da je izrasla u ljupku
djevojku. Budući da se Serena nedavno zaručila, možda je i Octa
već počela sanjari o tome da se uda, ako joj ikad pođe za rukom
prevladati svoju stidljivu opsjednutost njime.
„Serena te nije očekivala, ali će odmah doći.“ Octa skrene
pogled. „Na sastanku je s nekim muškarcima i ženama koji
izgledaju službeno, asistentima koji nose elektronsku opremu i
s nekoliko policijskih odora. Mislim da to ima neke veze s
njenim poslom u parlamentu.“
Xavier joj se izmučeno osmjehne. „Oboje imamo toliko
posla. To uopće nije čudno za vrijeme u kojem živimo.“
163
 Dok se Octa bavila poravnavanjem knjiga i kipića na polici,
Xavier je razmišljao o sjednici Parlamenta koju je gledao prije
dva dana. Serenu je vrlo uznemirio tragični pad Giedi Prime te
je pokušala prodrmati predstavnike najjačih planeta u nadi da
će organizirati spašavanje. Ona je uvijek željela raditi nešto; to
je bio jedan od razloga zašto ju je Xavier toliko volio. Dok su
drugi prihvaćali poraz i strahovali od toga da bi Omnius mogao
krenuti u nova osvajanja, Serena je željela otići tamo i spasiti
dotični svijet. Bilo koji svijet.
Održala je strastveni govor u privremenoj dvorani
parlamenta, odjevena u dugačku odoru. „Ne možemo
jednostavno dići ruke od Giedi Prime! Misaoni strojevi probili
su štitnike za skrembliranje, ubili magnusa, porobili narod, i iz
dana u dan sve više učvršćuju svoju vlast ondje. Sigurno još ima
preživjelih članova Kućne Straže, koji se bore iz pozadine.
Također znamo da je gotovo bila završena još jedna postaja s
generatorom štitnika. Možda bi se ona mogla osposobiti!
Moramo napasti prije nego što misaoni strojevi sagrade vlastitu
infrastrukturu. Budemo li čekali, postat će prejaki!“
„Koliko je nama poznato, već su prejaki“, progunđao je
predstavnik industrijske kolonije Vertree.
Službeni predstavnik sa Zanbara doda: „Bilo bi pravo
samoubojstvo odvesti Armadu na Giedi Prime. Ostali su bez
štitnika za skrembliranje, što znači da više nemaju nikakvu
obranu, a strojevi bi nas razbili u izravnom sukobu.“
Serena upre prst u nervoznu publiku. „Ne nužno. Poznato
nam je da je magnus sagradio i pomoćni kompleks za stvaranje
štitnika koji do napada nije bio uključen. Ako bismo se uspjeli
nekako uvući i završiti ga te podići novi pokrov razornih polja,
mogli bismo odsjeći...“
Članovi Lige su doslovno ismijali njen prijedlog. Vidjevši
koliko ju je to pogodilo, Xavieru je bilo teško zbog Serene. Ali
ona nije shvaćala poteškoće na koje bi naišao njen naivni
prijedlog, nije razumjela da je bilo potpuno nemoguće obnoviti
štitnike oko Giedi Prime pod nosovima strojeva osvajača. Na
svom inspekcijskom obilasku planeta, Xavier je saznao da bi
moglo potrajati danima ili tjednima dok inženjeri — radeći u
164
najboljim uvjetima — ne osposobe pomoćni sustav za stvaranje
štitnika.
Serena, međutim, nikada nije prestajala pokušavati.
Zamišljala je patnje velikog broja ljudskih bića i jednostavno
nije mogla odustati.
Nadglasali su je velikom većinom glasova. „Ne možemo
trošiti sredstva, streljivo niti ljudstvo na nerazboritu akciju na
planet kojeg smo već izgubili. On je sada uporište strojeva!“
Plemići su se brinuli za vlastitu lokalnu obranu.
Xavier se uglavnom sve vrijeme bavio takvim poslovima.
Kao časnik Armade, odlazio je na produžene sastanke s
časnicima i predstavnicima u parlamentu, uključujući tu i
viceroja Butlera. Xavier je odlučio saznati što je pošlo naopako
u obrani Giedi Prime — i je li na neki način on za to bio
djelomično kriv.
Taktičari Armade proučili su zapise s njegovog
inspekcijskog obilaska i uvjeravali su ga da nikako nije mogao
spriječiti preuzimanje planeta. U tome bi eventualno uspjeli
samo ako bi oko svakog svijeta Lige bila stacionirana flota
ratnih brodova. Ako je Omnius bio voljan žrtvovati dio svoje
robotske napadačke sile ne bi li uništio Holtzmanove štitnike
za skrembliranje, nijedan planet nije bio siguran. Međutim,
Xavier se nije mnogo bolje osjećao ni kada je dobio tu obavijest.
Tio Holtzman je naporno radio na poboljšanju nacrta
sustava za skrembliranje na Poritrinu. Gospodar Bludd je bio
veliki optimist i imao je puno povjerenja u Mudraca, a posebno
od kada je pronalazač doveo još jednog matematičara, kćer
čarobnice Zufe Cenve, da mu pomaže. Xavier se nadao da će oni
uskoro uspjeti smisliti nešto što će izmijeniti odnos snaga...
Ljupka Serena je užurbano ušla u salon i zagrlila ga. „Nisam
znala da ćeš doći.“ Octa se izgubila kroz bočna vrata.
Xavier je bacio pogled na kitnjasti sat na polici iznad
kamina. „Htio sam te iznenaditi, ali već se moram vratiti na
dužnost. Popodne imam dugačak sastanak.“

165
 Zabrinuto je klimnula. „Od napada na Giedi Prime, svi smo
zarobljenici sastanaka na kojima se kuju planovi. Više ni ne
znam u koliko sam odbora.“
Počeo ju je zadirkivati: „Jesam li i ja trebao biti pozvan na
ovo tajanstveno okupljanje?“
„Oh, zar nemaš dovoljno posla u Armadi Lige pa da još i
sjediš na mojim dosadnim sastancima? Možda bih trebala
porazgovarati s tvojim novim zapovjednikom.“
„Ne hvala, mila moja. Radije bi se borio protiv deset cymeha
negoli pokušao tebe odvratiti od nečeg što si naumila učiniti.“
Serena je odgovorila na njegov poljubac s iznenađujućom
strašću. Odvojio se od nje teško dišući i poravnao odoru.
„Moram ići.“
„Mogu li ti ovaj uzaludni dolazak nadoknaditi večeras
tijekom večere? Samo nas dvoje, tête-à-tête?“ Oči su joj
iskričavo sijale. „To mi je važno, naročito sada.“
„Bit ću tamo.“

s
Serena je uzdahnula s olakšanjem nakon što je raspršila
Xavierove sumnje i vratila se u zimsku sunčanu sobu u kojoj se
okupio njen tim. Obrisala je znoj sa čela. Nekoliko lica se
okrenulo prema noj i ona podiže ruku da ih umiri.
Sunce na izmaku prijepodneva obasjavalo je stolice, radne
površine prekrivene pločicama i stol za doručak koji je sada bio
pretrpan planovima i kartama. „Vratimo se na posao“, reče
sjedokosi veteran Ort Wibsen. „Nemamo mnogo vremena ako
želite da stavimo ovo u pogon.“
„To je i moja namjera, zapovjedniče Wibsene. Svi koji
sumnjaju trebali su nas napustiti još odavno.“
Serenin otac je vjerovao da ona jutra provodi u svijetloj,
veseloj sobi čitajući, ali ona je već tjednima istraživala sheme...
skupljala dobrovoljce, stručno osoblje i sirovine. Nitko nije
mogao spriječiti Serenu Butler da se posveti humanitarnom
radu.
166
 „Pokušala sam službenim putem natjerati Ligu da nešto
poduzme“, reče ona, „ali ponekad morate namamiti ljudi da bi
donijeli ispravnu odluku. Morate ih dovesti do nje na isti način
kao i tvrdoglavog salusijanskog pastuha.“
Pošto je parlament ismijao njenu „naivnu blesavost“, Serena
je odlučno napustila privremenu dvoranu za sastanke, ali nije
prihvatila poraz. Odlučila je promijeniti taktiku, pa makar
morala sama organizirati i financirati cijelu akciju.
Nadala se da će se Xavier ponositi njome kada bude saznao
za njen plan i kada već bude prekasno da je zaustavi.
Proučavala je ekipu koju je sakupila. Sastojao se od
Armadinih najzapostavljenijih stručnjaka za akcije komandosa:
satnika, logističara i stručnjaka za infiltraciju. Deset muškaraca
i žena okrenulo se da je pogleda. Pritisnula je dugme na
daljinskom upravljaču i zatvorila žaluzine iznad njihovih glava.
U sobi sada više nije bilo tako svijetlo, iako je prigušena sunčeva
svjetlost i dalje prodirala u nju.
„Ako uspijemo osloboditi Giedi Prime, bit ćemo dvostruki
moralni pobjednici, za razliku od strojeva“, rekla je Serena.
„Pokazali bismo im da ne mogu zadržati osvojeno.“
Wibsen je djelovao kao da se nikada nije prestao boriti, iako
već više od jednog desetljeća nije bio u aktivnoj službi. „Svi smo
mi više nego sretni što ćemo sudjelovati u zadatku koji će dati
opipljive rezultate. Odavno čekam zadati udarac prokletim
strojevima.“
Ort Wibsen je bio stari svemirski zapovjednik koji je bio
primoran otići u mirovinu — navodno zbog svojih godina. Prije
će biti zbog svoje nezgodne naravi, sklonosti da se prepire s
pretpostavljenima i zbog čestog zanemarivanja naredbi.
Usprkos svojoj osornosti, Sereni je bio potreban upravo takav
jedan čovjek za predvodnika misije, koju će ostali članovi Lige
sigurno proglasiti za ludost, a u najboljem slučaju je neće
smatrati nimalo mudrom.
„Onda je ovo vaša prilika, zapovjedniče“, reče ona.
Pinquer Jibb, kovrčavi glasnik koji je pobjegao s porobljene
Giedi Prime kako bi donio groznu vijest, na kome su se još
167
vidjeli tragovi iscrpljenosti, sjedio je ukočeno i osvrtao se po
prostoriji. „Opskrbio sam vas svim potrebnim podacima.
Sakupio sam detaljne izvještaje. Pomoćna postaja generatora
štitnika bila je pred samim završetkom kada su strojevi napali
planet. Treba se samo uvući i pokrenuti je.“ Njegove oči kao u
progonjene životinje sijevnuše divljačkim sjajem. „Sigurno je
preživjelo dosta članova Kućne Straže Giedi. Oni čine sve što
mogu iza neprijateljskih linija, ali to neće biti dovoljno ako im
mi ne pomognemo.“
„Ako uspijemo staviti u pogon pomoćne generatore štitnika,
cymehi i roboti na planetu pokleknut će pod složnim napadom
Armade.“ Prešla je pogledom preko ostalih prisutnih u
prostoriji. „Što mislite, jesmo li u stanju uraditi takvo što?“
Muškobanjasta Brigit Paterson se namrštila. „Zašto misliš
da će nam se Armada pridružiti? Kako ćemo osigurati dolazak
vojske koja će nam spasiti stražnjice nakon što moji inženjeri
obave svoj dio posla?“
Serena joj se mračno osmjehne. „To prepusti meni.“
Serena je pohađala najbolje škole, imala najbolje učitelje i
bila odgajana da postane vođa. Toliko toga je trebalo uraditi i
nije mogla sjediti u udobnom domu skrštenih ruku, Morala je
iskoristiti bogatstvo i moć Butlerovih.
Upravo se spremala prenijeti svoju odlučnost i na ostale.
„Zapovjedniče Wibsene, imate li informacije koje sam
tražila?“
Veteran je imao izbrazdano lice i grub glas i više je sličio na
nekoga tko većinu vremena provodi na polju nego na odličnog
stratega. Nitko u Zimiji nije znao o vojnim operacijama više od
njega.
„Imam i dobre i loše vijesti. Nakon što su razbili vladu u
gradu Giedi, strojevi su zadržali robotsku flotu u stazi. Poslove
na tlu obavljaju jedan Titan i mnoštvo neo-cymeha.“ Zakašljao
se, namrštio i podesio posudu s lijekovima ugrađenu u grudnu
kost.
„Omnius može nastaviti sa slanjem strojeva ili čak
proizvoditi pojačanja u prisvojenim industrijskim
168
postrojenjima na Giedi Prime“, primijeti Pinquer Jibb,
užurbanim glasom. „Tako će i biti ako ne osposobimo pomoćni
pogon štitnika.“
„Onda je to ono što moramo učiniti“, reče Serena.“Kućna
Straža je raštrkana po naseljenom dijelu kontinenta, a i mnogi
pogranične pješadijske brigade izgleda da su se povukli u
ilegalu kako bi organizirale petu kolonu. Ako uspijemo stupiti s
njima u vezu, ako ih organiziramo, možda bismo mogli nanijeti
štetu strojevima osvajačima.“
„Ja vam u tome mogu pomoći“, bio je uporan Jibb. „To nam
je jedina šansa.“
„Ja i dalje smatram da je to ludost“, reče Wibsen. „Ali nek’
sve ide dovraga, nisam rekao da neću poći s vama.“
„Je li brod spreman?“, nestrpljivo je upitala Serena.
„Je, ali ako mene pitate, ova operacija ima mnogo slabih
točaka.“
Brigit Peterson se obrati Sereni: „Osigurala sam precizne
karte, planove i nacrte svega što je važno na Giedi Prime i u
gradu Giedi, kao i potpuno funkcionalne dijagrame pomoćnih
generatora štitnika za skrembliranje.“ Pružila je gomilu tankih
listova gusto ispunjenih podacima. „Pinquer kaže da nisu
zastarjeli.“
Serena je uvijek s bezgraničnim entuzijazmom i strašću
povezivala stvari. Prije dvije godine, predvodila je ekipu za
pružanje pomoći na Caladanu, Nesvrstanom Planetu na kojeg
su pobjegle tisuće izbjeglica sa Sinkroniziranih svjetova. Na
svom posljednjem križarskom pohodu od prije godinu dana,
isporučila je tri svemirska transporta medicinskih zaliha na
zatvoreni Tlulax, čiji su stanovnici patili od neke tajanstvene
bolesti. Pošto su sada trgovci organima sa Tlulaxa osigurali
medicinsku pomoć i organe za zamjenu iz svojih bioloških
rezervoara — i spasili njenog voljenog Xaviera — smatrala je da
se njen trud i te kako isplatio.
Da bi organizirala ovu misiju, koja je u izvjesnom smislu bila
slična njenim ranijim uspješnim naporima, Serena je naplatila

169
neke ranije usluge. Očekivala je da će i ovog puta postići uspjeh,
usprkos opasnosti.
Serena je s blaženom samouvjerenošću ponovo prešla
pogledom preko svih za stolom. Zamišljala je kako će i ova
misija uspjeti. Ovih jedanaestoro ljudi bili su voljni izazvati
osvajače i prebroditi sve poteškoće. „Ovo je naš najveći
prioritet.“
Ort Wibsen je neuobičajenim kanalima uspio nabaviti brzi
blokadni brod. Ekipa inženjera Petersonove opremila je
letjelicu najboljim eksperimentalnim materijalom koji su
uspjeli pokupiti iz tvornica oružja. Koristeći osobne račune i
falsificirane dokumente, Serena je plaćala sve što je starom
zapovjedniku bilo potrebno. Željela je osigurati sve najbolje,
kako bi njena nepromišljena misija uspjela.
Serena reče: „Nema osobe u Ligi kojoj strojevi nisu oduzeli
nekoga, i mi ćemo sada poduzeti nešto u svezi s tim.“
„Bacimo se onda na posao“, reče Pinquer Jibb. „Kucnuo je
trenutak da im uzvratimo.“

s
Te večeri, Serena i Xavier su sjedili sami, jedno preko puta
drugoga, u velikoj blagovaoni. Poslužitelji su se užurbano
kretali amo-tamo u svojim crveno-zlatnim kaputima i crnim
hlačama.
Dok je stavljao na tanjur zlataste filete patke, Xavier joj je
uzbuđeno pričao o planovima za mobilizaciju Armade i
metodama zaštite svjetova Lige.
„Zaboravimo večeras na posao.“ Serena je ustala šarmantno
se osmjehujući i gotovo lebdeći obišla oko stola i smjestila se
sasvim blizu njega. „Želim uživati u svakom trenutku
provedenom s tobom, Xaviere“, reče ona, ne spominjući svoje
planove.
Uzvratio joj je osmijeh. „Poslije onog otrovnog plina, jedino
mi je još u tome ostalo da uživam. Ti si, Serena, bolja od najbolje
gozbe ili parfema.“
170
 Pomilovala ga je po obrazu i rekla: „Mislim da bi trebalo
poslati sluge u njihove prostorije.
Otac mi je u gradu, a sestra večeras nije ovdje. Zar nećemo
iskoristiti prigodu što smo sami?“
Ispružio je ruku i dodirnuo je, a zatim je privukao i
vragolasto se osmjehnuo. „Ionako nisam gladan.“
„Ja jesam. Strastveno ga je poljubila u uho, zatim u obraz i
konačno stigla i do usta. On je njoj provukao prste kroz kosu
dodirujući joj tjeme i produbljujući poljubac.
Ostavili su ostatke odličnog obroka na stolu. Uhvatila ga je
za ruku i žurno povela prema svojim prostorijama. Vrata su bila
teška i lako su se zaključavala. Već je ranije naredila da zapale
vatru u kaminu, koja je sada veselim, narančastim sjajem
obasjavala sobu. Nastavili su se ljubiti, pokušavajući istodobno
odvezivati vrpce, otkopčavati dugmad i rastaviti kopče, ne
odvajajući se jedno od drugog.
Serena se jedva suzdržavala, željela je što prije osjetiti
njegov dodir i urezati u um svako uzbuđenje. On nije znao da je
namjeravala poslije svega kradom otići, a njoj je bilo potrebno
nešto što će je podsjećati na ovu noć, što će joj nadoknaditi sve
vrijeme koje će provesti daleko jedno od drugog.
Prsti su mu bili poput žeravice dok su klizili niz njena gola
leđa. Ni o čemu drugom nije mogla razmišljati dok mu je skidala
košulju.

171
 28.

2
Religija stalno iznova ruši carstva, nagrizajući ih
iznutra.

IBLIS GINJO,
rano planiranje za Džihad

POROBLJENI PLANET ZEMLJA izgleda da je bio deponij za

grandiozne spomenike podignute u čast fiktivne slave Titana.
Predvodnik ekipe radnika gledao je s ogromne konstrukcije
koju je projektirala ponosna mašta cymeha – s još jedne visoke
drvene platforme duž koje je koračao i s koje je imao odličan
pregled. Njegovi ljudi su bili dobri radnici i bili su mu odani, ali
posao je bio besmislen. Kad ovaj ukrašeni pijedestal bude
završen i poduprt ojačanim lukovima, postat će podnožje za
kolosalni kip koji će predstavljati idealizirano nekadašnje
obličje Titana Ajaxa.
Iblis Ginjo je bio jedan od najuspješnijih ljudi povjerenika
na Zemlji i shvaćao je svoj posao ozbiljno. Strogo je odmjerio
gomilu robova koji su se užurbano kretali ispod njega. Uvjerio
ih je da rade s entuzijazmom, potaknuvši ih dobro izabranim
frazama i nagradama... premda je Iblisu bilo mrsko što mora
trošiti njihovu odanost i trud na nasilnika kakav je bio Ajax.
Međutim, svatko je imao svoje mjesto u divovskoj stroju
civilizacije. Iblis se morao pobrinuti da sve funkcionira kako
treba, bar za vrijeme njegove smjene.
Od nadzornika ekipe nije se tražilo da bude ovdje gore;
njemu podređeni povjerenici mogli su stajati na suncu i
nadgledati radove. Ali Iblis je više volio ovo od drugih
172
zaduženja. Kad su znali da ih on nadzire, robovi su bili življi na
poslu. Ponosio se onim što su bili u stanju postići ako se njima
dobro upravljalo, i oni su mu iskreno željeli udovoljiti.
Da to nije bio slučaj, morao bi provoditi sate i sate u
uhodavanju novih robova i njihovom raspoređivanju u razne
radne ekipe. Često su neukroćeni morali proći posebnu obuku,
inače bi se strašno opirali — a ti problemi su narušavali glatku
rutinu svakodnevnog posla.
Erasmus, neobično nezavisan i ekscentričan robot, nedavno
mu je naredio da posebnu pažnju obrati na sve zarobljene
hrethgire dovedene s tek osvojene Giedi Prime, naročito na ona
ljudska bića koja se odlikuju nezavisnošću i osobinama
predvodnika. Iblis je trebao potražiti odgovarajućeg
kandidata... a da pri tom ne skrene pažnju na sebe.
On nije mario za Omniusove ciljeve kao takve, ali kao
predvodnik ekipe dobivao je izvjesne nagrade za svoj rad. Iako
mu je život zahvaljujući takvim stvarima bio podnošljiv, najveći
dio onog što bi dobio podijelio bi članovima svoje ekipe.
Iblis je imao široko lice, gustu kosu koja mu je padala preko
čela i djelovao je snažno i muževno. Bio je u stanju izvući više
iz svojih robova od bilo kojeg drugog predvodnika. Znao je kako
i čime ih pokrenuti, znao je da su blaga obećanja mnogo
uspješniji oblik manipulacije od grubih prijetnji. Hrana,
slobodni dani, seksualne usluge robinja — osiguravao je sve to
samo da ih motivira. Čak su zatražili od njega da iznese neke od
svojih misli u školi za povjerenike, međutim, njegove tehnike
nisu bile široko prihvaćene među ostalim privilegiranim
ljudskim bićima.
Većina predvodnika ekipa oslanjala se u svome poslu na
uskraćivanje i mučenje, ali je Iblis to smatrao štetnom
metodom. Stigao je do ovog položaja uglavnom zahvaljujući
snazi svoje ličnosti i privrženosti koju je usadio u svoje robove.
Čak i teški ljudi bi se na kraju priklonili njegovoj volji. Strojevi
su osjetili tu urođenu sposobnost kod njega i Omnius mu je dao
odriješene ruke da obavlja svoj posao.
Jednim pogledom Iblis je obuhvatio šest monolita oko vrha
brda Forum. Na svakom pijedestalu nalazio se kip jednog od
173
dvadeset Titana, počevši od Tlaloca. Za njim su slijedili
Agamemnon, Juno, Barbarossa, Tamerlane i Alexander.
Ogromni kip Ajaxa bit će podignut na ovaj pijedestal ne zato što
je Ajax bio toliko važan, već zato što je bilo nasilno nestrpljiv. I
Dante i Xerxes su mogli čekati.
Iblis se nije mogao sjetiti imena ostalih Titana, ali bi zato
uvijek naučio, i više nego što je želio znati, za vrijeme podizanja
svakog kipa. Ovom poslu nikad neće doći kraj. Iblis je osobno
bio angažiran u izgradnji svih ovih razmetljivih skulptura
tijekom prethodnih pet godina, u prvo vrijeme kao rob koji je
radio na njihovoj izgradnji, a kasnije kao predvodnik ekipe.
Bio je kraj ljeta i vrijeme je bilo toplije nego obično. Sparina
se dizala s krovova oko Foruma. Ekipa graditelja na tlu ispod
njega bila je odjevena u iznošene smeđe, sive i crne izdržljive
tkanine koje je trebalo tek povremeno prati i krpati.
Jedan predvodnik ekipe ispod platforme na kojoj je stajao
Iblis, urlajući je izdavao naredbe. Unaokolo su se kretali roboti
nadzornici, koji nisu ni pokušavali pomoći izmučenim
radnicima. Iznad njih su lebdjele stražar-oči, snimajući sve za
Omniusa. Iblis više gotovo da ih nije ni primjećivao. Ljudska
bića su bila vrijedna, spretna i, za razliku od strojeva,
fleksibilna. Sve dok ih se potiče, nagrađuje i hrabri na pravi
način, moguće ih je navesti da se dobro ponašaju. Misaoni
strojevi nisu u stanju shvatiti te fine razlike, međutim, Iblis je
znao da je svaka makar i najmanja nagrada koju da svojim
radnicima investicija koja će mu se desetostruko isplatiti.
U skladu s tradicijom, robovi su često pjevali pjesme za rad
i upuštali se u neobuzdana nadmetanja između ekipa; sada su
bili tihi i samo su stenjali dok su izvlačili blokove na mjesto.
Radnici su se samo u svojim prebivalištima ponekad žalili
na posao. Cymehi su nestrpljivo iščekivali da pijedestal bude
podignut, kako bi mogli postaviti Ajaxov kip kojeg je negdje
drugdje napravila neka druga ekipa. Svi segmenti projekta
morali su biti izvedeni prema strogo utvrđenom programu; nije
bilo mjesta izgovorima zbog kašnjenja ili loše kvalitete.
Iblis je bio zadovoljan što za sada njegovi ljudi mogu raditi
na miru i što strašni Ajax nije došao na gradilište. Iblis nije znao
174
gdje bi Titan trenutno mogao biti i preostala mu je samo nada
da će danas maltretirati nekog drugog. Iblisa su čekali posao i
plan koji je morao ispuniti.
Ovi monoliti su prema njegovom mišljenju bili beskorisni —
predstavljali su ogromne obeliske, stupove, kipove i
grogiptijanske fasade za prazne, nepotrebne zgrade. Ali nije
bilo njegovo da dovodi u pitanje svrsishodnost ovakvih
projekata na koje je trošeno toliko vremena. Iblis je sasvim
dobro znao da su dotični spomenici ispunjavali važnu
psihološku potrebu tirana. Osim toga, robovi su na taj način
nečim bili zauzeti i na kraju su pred sobom imali vidljive
rezultate svoga rada.
Pošto ih je Omnius ponizio i svrgnuo prije mnogo stoljeća,
Titani su sve vrijeme pokušavali vratiti izgubljeni status. Iblis
je mislio da su cymehi pretjerivali gradeći kiklopske kipove i
piramide samo da bi se osjećali što važniji. Stupali su unaokolo
u upadljivim, ali staromodnim strojnim tijelima, hvaleći se
vojnim osvajanjima.
Iblis se pitao koliko je od toga istina. Konačno, kako je itko
morao ispitivati one koji su kontrolirali povijest? Divlja ljudska
bića na nepokornim Svjetovima Lige vjerojatno su drukčije
gledala na ta osvajanja.
Bacio je pogled na elektronski blok u ruci provjeravajući
drže li se plana. Sve je išlo kako treba, kao što se i očekivalo od
njega. A onda je uočio čovjeka koji se oslonio o zid u hladu,
odmarajući se. Iblis je s osmijehom usmjerio „poticajnu palicu“
u njega i očešao čovjekovu lijevu nogu snopom energije. Rob se
udario po opečenom mjestu na koži i okrenuo da pogleda u
Iblisa.
„Želiš li me ocrniti?“ poviče Iblis. „Što ako naiđe Ajax i vidi
te kako spavaš? Hoće li prvo ubiti tebe ili mene?“
Posramljeni čovjek se progurao natrag među oznojene
radnike i ponovo se prihvatio posla s obnovljenim žarom.
Pojedini predvodnici ekipa su smatrali da povremeno treba
ubijati robove za primjer drugima, ali Iblis nikada nije
primijenio tu taktiku i zakleo se da nikada ni neće. Bio je

175
uvjeren da bi to razbilo neobjašnjivu čaroliju koju je imao nad
ljudima. Bilo je dovoljno samo da im stavi do znanja da su ga
razočarali i odmah bi se s većim žarom latili posla.
Svakih nekoliko dana držao je poticajne, improvizirane
govore. U tim prigodama robovi su dobivali vodu i mogućnost
da se malo odmore i skupe snagu, što je višestruko
nadoknađivalo izgubljeno vrijeme. Način na koji je povezivao
rečenice često bi izmamio ovacije i oduševljenje. Rijetko kad bi
neki od hrabrijih robova upitao zašto bi trebali biti oduševljeni
što grade još jedan spomenik. Talent predvodnika zrcalio se u
njegovoj uvjerljivosti.
Iblis je mrzio strojeve gospodare, ali je tako uspješno
skrivao svoje osjećaje da su mu njegovi pretpostavljeni zapravo
vjerovali. U jednom neobičnom trenutku zamislio je sebe kako
uništava kompjutorski sveum i instalira sebe umjesto njega.
Razmisli o tome, Iblise Ginjo, ti koji vladaš svime, ti koji sve
znaš!
Trgnuo se i odbacio tu budalastu sanjariju na javi. Stvarnost
je bila strogi učitelj, poput prizora cymeha u lijepom danu. Ako
Iblis ne završi pijedestal na vrijeme, Ajax će ga okrutno kazniti.
Predvodnik se nije usuđivao ni pomisliti da dođe do
kašnjenja.

176
 29.

2
Svatko od nas utječe na postupke ljudi koje
poznajemo.

XAVIER HARKONNEN,
komentar koji je izgovorio
pred svojim ljudima

DANIMA JE TERCERO XAVIER HARKONNEN ostajao do

kasno raditi na obrambenim planovima za Ligu. Od one divne
noći sa Serenom – koja je nagovještavala njihovu iskričavu
budućnost – posvetio se zaštiti slobodnog čovječanstva.
Letio je u praktične misije na Salusi, uvježbavao nove borce,
povećavao broj brodova u predstraži na rubu sustava
učvršćujući na taj način prvu liniju obrane i proširivao mrežu
za skeniranje kako bi dobili što je ranije moguće upozorenje iz
dubokog svemira. Inženjeri i znanstvenici rastavili su i proučili
ratnička obličja koja su cymehi napustili i ostavili u ruševinama
Zimije u nadi da će pronaći pogreške ili slabosti.
Želio je više vremena provoditi sa Serenom i maštati o tome
gdje će otići poslije vjenčanja, ali zbog bijesa i krivnje koju je
osjećao zbog Giedi Prime, Xavier se posvećivao poslu. Da se za
vrijeme boravka na Giedi Prime usredotočio na primarnu
misiju, umjesto što je sanjario poput kakvog zaljubljenog
školarca, možda bi uočio nedostatke u obrani i pomogao
magnusu da se pripremi.
Mnogo bi značilo da ga je barem potaknuo da što prije završi
pomoćni generator štitnika. Ali sada je bilo prekasno.

177
 Naizgled nevažne pogreške mogu dovesti do velikih
preokreta. Xavier je obećao sebi da nikada više neće zakazati u
svojim dužnostima ni zbog kojeg razloga. Serena će shvatiti ako
zbog toga bude manje vremena provodio s njom.
Sastanci osoblja za slučaj napada na kraju su urodili
revizijom vojne strukture Armade i kombiniranjem resursa i
brojnih modela ratnih brodova svih planetnih policija i kućnih
straža. Potanko su razmotrili posebne potrebe obrane i taktički
značaj svakog svijeta Lige posebno. Novačenje za stupanje u
Armadu podignuto je na novu razinu. Proizvođači su radili
prekovremeno kako bi sagradili brodove i oružje.
Xavier se nadao da će to biti dovoljno.
Elektronske karte zvijezda prekrivale su zidove u njegovom
uredu na najvišem katu zgrade za udruženo osoblje. Karte i
izvještaji zatrpali su sve radne površine. Za svaki korak morao
je dobiti odobrenje zapovjednika udruženog osoblja, koji je opet
razmatrao ključne elemente s vicerojem Butlerom.
Xavier tih dana gotovo da i nije spavao, a kada bi i uhvatio
nešto sna, to je bilo u uredu ili u podzemnim barakama. Danima
se nije vraćao na imanje Tantorovih, premda je majka često
slala malog Vergyla, koji bi to jedva dočekao, da mu donese
obroke spremljene posebno za njega.
Čudno, ali Serena mu se ni jednom nije javila. Pretpostavio
je da je vicerojeva kćer i sama bila zauzeta dužnostima od
vitalnog značaja. Dvoje mladih ljubavnika bili su slični kada je
bilo u pitanju određivanje prioriteta... i oboje su vrlo cijenili
svoju nezavisnost.
Kada je jednom odlučio obnoviti obranu Lige, Xavier se
počeo kljukati tabletama i pićima za stimulaciju kako bi izdržao
napor. Rijetko kada je primjećivao koje je doba dana ili noći,
vodeći računa samo da ne zakasni na sljedeći planirani
sastanak. Trenutno je trepćući gledao kroz prozor ureda tihe
ulice i gradska svjetla koja su svjetlucala u tami. Kada je pao
mrak? Sati su se pretapali jedni u druge, noseći ga poput
kamenčića tijekom odrona zemljišta.

178
 Kada se sve zbroji, koliko je jedan čovjek mogao zapravo
postići? Jesu li su neki Svjetovi Lige već bili osuđeni na propast
bez obzira na to što on radi? Zbog udaljenosti između planeta i
sporog putovanja kroz svemir, komunikacija je bila slaba i
vijesti su obično već bile zastarjele kada bi stigle do Saluse
Secundus.
Bio je budan, ali toliko umoran da se više nije mogao
koncentrirati. Duboko je uzdahnuo, blijedo zureći kroz prozor.
U kutu ureda je njegov ađutant, kvarto Jaymes Powder,
raščistio malo stol i položio glavu na njega.
Kada su se vrata otvorila, kvarto Powder se nije čak ni
promeškoljio, nije ni zahrkao, već je nastavio spavati kao
zaklan. Xavier se iznenadio kad je vidio da u prostoriju ulazi
viceroj Butler, koji je također bio strašno umoran. „Moramo
napraviti sve ono što si do sada pripremio, Xaviere. Sredstva su
osigurana. Narod mora vidjeti da nešto poduzimamo kako mu
ne bi opao moral.“
„Svjestan sam toga, ali potrebno nam je više od jednog
rješenja, gospodine. Je li gospodar Bludd potaknuo Mudraca
Holtzmana da predstavi neku preliminarnu zamisao na kojoj
radi.“ Protrljao je oči. „Ako ništa drugo, potrebne su nam nove
mogućnosti za naš arsenal.“
„O tome smo sinoć razgovarali, Xaviere, i to nadugo i
naširoko.“ Viceroj ga je nekako čudno pogledao. „Zar se ne
sjećaš? Radi na nekoliko jedinica prototipova.“
„Da... svakako. Samo sam vas htio podsjetiti.“
Xavier prijeđe preko prostorije i sjedne za interaktivni
informacijski ekran, sustav koji je imao jako osiguranje i kojeg
je netko lako mogao proglasiti opasnim kompjutorom.
Elektronski sustav za obradu podataka bio je u stanju
organizirati i pružiti podatke od vitalnog značaja, ali nije imao
samosvijest. Mnogi plemići — a posebno Bludd s Poritrina –
odbijali su koristiti makar i takva primitivna računala, ali u
vremenima kao što je bilo ovo, sustavi za obradu podataka bili
su im od velike pomoći.

179
 Prelazeći rukom preko ekrana, Xavier je unio ispravke u
svoj izvještaj za parlament i dodao mu sažeti prikaz
specifikacija vezanih za svaki planet, poslije čega je ispisao na
pisač dotični dokument čije će kopije biti poslane na sve
Svjetove Lige. Ubrzo je predao urednu gomilu viceroju koji je
pročitao preporuke i ovjerio ga svojim kitnjastim potpisom.
Potom je Serenin otac žurno napustio kancelariju, ostavivši za
sobom otvorena vrata.
Kvarto Powder se promeškoljio za stolom, podigao glavu i
zagledao se u njega zamućenim pogledom. Xavier se bez ijedne
riječi spustio na stolicu za svojim radnim stolom. Na drugom
kraju prostorije, ekran za obradu podataka je bliještao dok su
ga tehničari punih probnim signalima kako bi se uvjerili da
sustav ne pokazuje ni najmanji znak umjetne inteligencije.
Kad je njegov pomoćnik ponovo utonuo u san, i Xavier je
zadrijemao. U svojoj ošamućenosti, sanjao je da je Serena
Butler nestala, zajedno s brodom i vojnim timom. To mu je
izgledao nadrealno, ali vjerojatno... a onda se trgnuo shvativši
da uopće ne spava.
Ispred njegovog stola stajali su Powder i još jedan časnik i
slušali loše vijesti. „Uzela je blokadni brod, sire! Dodala mu je
skupi oklop i oružje. S njom je skupina komandosa. Veteran Ort
Wibsen je pristao da ih predvodi.“
Xavier se trudio otjerati zbunjenost koja je bila posljedica
umora. Protrljao je oči koje su ga pekle i iznenadio se kada je
ugledao Sereninu krupnooku sestru Octu iza muškaraca. U
blijedoj ruci držala je ogrlicu od sjajnih crnih dijamanta na
zlatnom svitku koju mu je žurno predala.
„Serena mi je rekla da čekam pet dan i tek onda da ti ovo
predam.“ Octa je djelovala prozračno, tako tanahno; stala je
pokraj njega, ali nije ga htjela pogledati u oči.
Tražeći odgovore, Xavier je skinuo ogrlicu sa svitka. Kada je
dodirnuo crne dijamante, znoj njegove ruke aktivirao je sićušni
projektor koji je prikazivao Serenin holo. Zagledao se u nju,
osjetivši istovremeno i zaprepaštenje i strah, vizualni prikaz
kao da je gledao ravno u njega.

180
 „Xaviere, ljubavi moja, otišla sam na Giedi Prime. Liga će
mjesecima raspravljati o tome što treba učiniti, a porobljeni
narod će za to vrijeme patiti. Ja to ne mogu dopustiti.“ Njen
osmijeh mu je slamao srce, ali je bio i pun nade. „Imam ekipu
sastavljenu od najboljih inženjera, komandosa i specijalista za
infiltraciju. Imamo svu potrebnu opremu i neophodne
stručnjake da neprimijećeni stignemo na planet i aktiviramo
pomoćni odašiljač štitnika. Završit ćemo njegovu izgradnju i
instalirati sustave. To će nam omogućiti da odsiječemo planet
od brodova misaonih strojeva i da stjeramo u klopku one
strojeve koji se već nalaze na njegovoj površini. Moraš dovesti
Armadu i osloboditi ovaj svijet. Računamo na tebe. Razmisli
samo koliko ćemo time pomoći čovječanstvu!“
Xavier nije mogao povjerovati u ono što je čuo. Serenin lik
je nastavio izgovarati snimljenu poruku. „Čekat ću te tamo,
Xaviere. Znam da me nećeš iznevjeriti.“
Xavier stisnu tako jako šake da su mu zglavci pobijelili. Ako
je itko mogao izvesti jedan toliko iznenađujući zadatak, onda je
to bila Serena Butler. Bila je nepromišljena, ali je barem
pokušavala nešto učiniti. I dobro je znala da će njena odluka
primorati ostale da stupe u akciju.
Octa je tiho zaplakala pokraj njega. Viceroj Butler je
nahrupio u kancelariju, začuđen onim što je čuo.
„To baš sliči na nju“, primijeti Xavier. „Sada moramo
odgovoriti, nemamo izbora.“

181
 30.

2
Razmišljajte o ratu kao o ponašanju.

GENERAL AGAMEMNON,
MEMOARI

U ARENI OBASJANOJ ŽARKIM SUNCEM ekvatorskog

pojasa na Zemlji, Agamemnon se pripremao za borbu protiv
Omniusovog gladijatora-stroja. Sveum je gledao na ove dvoboje
kao na izazove za podčinjene Titane, način da se ispušu i nečim
zaokupe pažnju. Međutim, Agamemnon je u njima vidio
prigodu da nanese ozbiljan udarac svom stvarnom neprijatelju.
Prije dvije stotine trideset godina, ljudi robovi i roboti pod
ugovorom završili su ovaj polukružni, otvoreni koloseum za
Omniusove zabavne borbe. Sveum je uživao u isprobavanju
destruktivne sposobnosti raznih modela robota. Ovdje su se
oklopna vozila i samosvjesni oružani sustavi mogli slobodno
nadmetati, jer je sve bilo pod nadzorom.
Vrlo davno, genij Barbarossa uprogramirao je sklonost
borbi i žeđ za osvajanjem u umjetnu inteligenciju koja se razvila
u Omniusa. Čak ni tisuću godina kasnije, kompjutorski sveum
nije prestao uživati u pobjedi.
Ponekad su u ovim organiziranim nadmetanjima
suprotstavljali ljudska bića strojevima. Nasumice odabrani
robovi iz radnih ekipa dobivali su toljage, eksploziv ili
energetske sjekače te bili bačeni u arenu da se suoče s borbenim
robotima. Iracionalno nasilje očajnih ljudskih bića nikada nije
prestalo zanimati sračunati Omniusov um. U drugim

182
prigodama, sveprisutni kompjutor je više volio demonstrirati
vlastitu nadmoć nad cymehima.
Dok je čekao na ovaj gladijatorski izazov, Agamemnon je
uložio znatan trud u konstrukciju svog novog tijela za borbu.
Omnius je ponekad slao protiv Titana svoje najbolje i
najsuvremenije modele; u drugim pak slučajevima odlučivao bi
se za apsurdno masivna čudovišta koja ne bi preživjela ni jednu
pravu bitku. Sve je to bila samo predstava.
Prije nekoliko mjeseci, kada je Barbarossa postigao jednu
naročito lijepu pobjedu protiv Omniusa, cymeh je kao nagradu
zatražio dopuštenje da napadne divlja ljudska bića. Udar na
Salusu Secundus nije prošao baš najbolje, ali su zato Titani u
drugom pokušaju osvojili Giedi Prime. Barbarossa je još i sada
nadzirao desetak neo-cymeha koji su podjarmljivali tamošnje
ljude; jedan Titan je ponovno bio zadužen da upravlja nekim
svijetom. Konačno su napravili korak u dobrom pravcu...
Ako danas uspije pobijediti u areni, Agamemnon je već imao
skovan plan.
Kada su sirene najavile početak borbe, Agamemnon se
zakotrljao na svojim gipkim podmetačima za hodanje i prošao
između dva korintska stupa koja su pridržavala dveri Izazivača.
Mogao je osjetiti zveketavu snagu svojih motoričkih sustava te
pulsiranje pojačane energije koja je kuljala njegovim
neurelektričnim stazama.
Njegova tjelesna jezgra, nisko obješena u gladijatorskom
obličju, sastojalo se od dvije pojačane kugle — jedna je bila
okružena neprozirnim oklopom, a druga je bila napravljena od
prozirnog aloj-stakla. U prozirnoj kugli visjele su sivkasto-bijele
hemisfere njegovog ljudskog mozga. Lebdjele su u blijedo-
plavom elektrofluidu i bile povezane mislitrodama. Slaba
fotonska pražnjenja zapucketala su duž cerebralnih režnjeva
kada je tijelo cymeha krenulo naprijed, spremno za borbu.
Oko jezgre zaštićene dvostrukom kuglom, zujali su motori
unutar zaštitnih metalnih pokrova. Motori su pokretali
besprijekornu hidrauliku četiri noge za hvatanje. Svi pažljivo
izrađeni udovi završavali su masom prilagodljivog polimera koji
se mogao oblikovati u razna tvrda hladna oružja.
183
 Agamemnon je konstruirao ovo divlje gladijatorsko tijelo
pod zujećim pogledom stražar-očiju koji su snimili svaki njegov
pokret. Omnius je tvrdio da sve to pohranjuje u izdvojeni dio
svog sveuma, kako ne bi stekao nepoštenu prednost.
Dok je Agamemnon čekao u stavu za borbu, njegov
protivnik je nastupao; nadzirao ga je direktno sveum. Omnius
je odabrao pretjerano velik srednjovjekovni oklop: dvije
masivne noge sa stopalima poput temelja zgrade, i ruke koje su
se završavale čeličnim šakama-rukavicama velikima kao sam
trup. Razmjeri su bile krajnje pretjerani, tako da je ta spodoba
sličila na siledžiju iz dječje more. Šiljci su virili iz masivnih
zglobova na Omniusovom robotu golijatu, a apokaliptična
pražnjenja iskrila su s trnovitih šiljaka na šakama.
Agamemnon se odgurnuo naprijed na oklopljenim
podmetačima za hodanje i podigao svoje prednje krabolike
udove. Prilagodljive krajeve od polimera oblikovao je u pandže.
Čak i ako on danas pobijedi, sveumu to ništa neće značiti, neće
se čak udostojati ni da osjeti poniženje zbog poraza.
S druge pak strane, Omnius bi kao nehotice mogao uništiti
spremnik s Titanovim mozgom. Nepredviđene stvari su se
događale za vrijeme borbe i možda je Omnius – i usprkos tome
što je bio programiran da ne može namjerno ubiti jednog Titana
— upravo na to računao. Agamemnon se ovog puta pripremio
za pravu borbu.
Nekolicina odabranih robota promatrača gledala je s tribina
kroz pojačana optička vlakna bez riječi. Agamemnon ionako
nije tražio da mu aplaudiraju. Ostala uglačana kamena sjedala
u koloseumu ostala su prazna i odbijala su dnevnu svjetlost s
neba. Divovski stadijum, nalik na grobnicu punu odjeka, bio je
dovoljno velik da se u njemu sukobe dva divovska protivnika.
Borbi nije prethodila nikakva najava niti je bilo kakva
obavijest bilo upućeno preko zvučnika. Agamemnon je prvi
krenuo u napad.
Titan je podigao svoje ruke-čaklje, očvrsnuo ih
dijamantnom prevlakom i krenuo naprijed na teškim
podmetačima za hodanje. Omniusov robot golijat je s

184
iznenađujućom lakoćom podigao ogromnu nogu i izbjegao
napad.
Agamemnon je nasrnuo na njega drugim svojim prednjim
udom, onim na kojem se nalazila kugla za razbijanje koja je
ispaljivala razornu energiju. Golijatovi sustavi su zatutnjili i
Omniusov ratnik se stresao.
Golijat se iznenada okrenuo i podigao šaku oblika rukavice
u namjeri da smrska cymehovu ruku sastavljenu iz segmenata.
Čak ni dijamantna prevlaka nije izdržala taj udarac.
Agamemnonov prednji ud se savio i na kraju bio istrgnut iz
zgloba. Cymeh se nije obazirao na pričinjenu mu štetu, već je
promijenio težište udova za hodanje i odbacio ud koji se nije
mogao spasiti. Zamahnuo je rukom za sječenje koja se
pretvorila u pomahnitale svjetlucave dijamantne oštrice.
Agamemnon je zarezao oklopljeni torzo protivnika i
odsjekao mu gomilu neurelektričnih kontrolnih vlakana.
Zelenkasti fluid je štrcnuo iz presječenih kanala za
podmazivanje. Borbeni golijat je zamahnuo drugom
nazubljenom šakom, ali je Agamemnon usmjerio svoje
podmetače za hodanje u stranu i pomaknuo ranjivu jezgru
svoga tijela, sačuvavši na taj način spremnik s mozgom.
Potpuno promašivši svoj cilj, robot gladijator se zanio od
siline vlastitog udarca. Agamemnon je podigao dvije ruke i
presjekao zglobove golijatove ruke čeličnim sječivima. S
iznenađujućom lakoćom mu je pronašao slabe točke i golijatova
desna ruka je ostala beskorisno visjeti u zraku. Sada je
predstavljala samo još zamršeni splet neurelektričnih vlakana i
čelika.
Omnius je povukao svog zdepastog borca za dva koraka
unatrag da procijeni štetu. Agamemnon je nastavio s
napredovanjem i približio mu se već toliko da ga je mogao
zgrabiti. A onda je upotrijebio svoje prvo veliko iznenađenje.
Otvorila su se zaklopna vrata na skrivenoj pregradi u
staromodnom kućištu motora kroz koja je izletjelo osam
pojačanih fiber-kablova na čijim vrhovima su se nalazile
magnetne pandže. Kablovi su poletjeli poput roja bijesnih

185
otrovnica i pogodili golijata koji se vrtio. Čim su otrovnice
pronašle cilj,
Agamemnon je oslobodio ogromnu energiju. Munje počeše
skakati gore-dolje po masivnom tijelu Omniusovog borca.
General cymeh je očekivao da će ovaj podmukli napad
potpuno izbaciti iz stroja borbenog robota, ali bit će da je
Omnius dobro zaštitio svoju borbenu jedinicu. Agamemnon
pošalje još jedan paralizirajući impuls sličan ubodu škorpiona,
međutim, Omniusov gladijator ni poslije toga nije pao.
Naprotiv, stroj kao da se razbjesnio. Zamahnuo je svojom
mamutskom rukavicom unijevši u taj jedan jedini udarac svu
svoju energiju i impuls poput vlaka pri sudaru.
Šaka sa šiljcima pogodila je gdje treba, zabila se u prozirnu
kuglu koja je štitila mozak odvojen od tijela. Snažni val pokuljao
je iz šiljaka na zglobovima, a po zakrivljenom staklu zaštićene
posude za mozak počela se širiti i granati paučinasta pukotina.
Elektro-fluid je počeo sipiti kroz oštećene zidove spremnika,
podsjećajući na svijetlo-plavu krv koja šiklja. Mislitrode su se
pokidale i mozak je ispao iz žica koje su ga pridržavale i ostao
onako gol visjeti u toplom zraku.
To je mogao biti Agamemnonov kraj.
Ali general cymeh je smislio još jedan trik. Mozak u
prozirnom spremniku bio je samo mamac, sintetička
reprodukcija njegovih cerebralnih kontura. Pravi
Agamemnonov mozak nalazio se unutar neprozirne kugle
metalnih zidova iz koje je upravljao svojim gladijatorskim
obličjem. A on je i dalje bio siguran i netaknut.
Ovaj napad ga je ipak zaprepastio i strašno razbjesnio.
Omnius je dokazao da je spreman nanijeti ozbiljnu štetu
najjačem i najtalentiranijem od svih Titana. Izgleda da je
Omniusov snažni nagon da izbjegne poraz po svaku cijenu bio
u stanju premostiti ograničenja u njegovom programiranju. Ili
je sveum možda cijelo vrijeme znao za Agamemnonovu
smicalicu? Agamemnon je osvetoljubivo odgovorio.

186
 Još dok se što je brže mogao i uz veliku buku povlačio na
svojim podmetačima za hodanje, izbacio je napuklu kuglu s
lažnim mozgom. Zavitlao ju je u jezgru tijela robota golijata.
Zatim se Agamemnon sagnuo u svom specijalno za tu
priliku konstruiranom tijelu, podigao oklopljene udove i
spustio zaštićeni spremnik s mozgom između nizova debelih
podmetača za hodanje kako bi se zaštitio, poput kornjače koja
se povukla u svoj oklop. Kugla s lažnim mozgom je pogodila
oštećenog gladijatora i eksplodirala. Surogat mozga bio je
oblikovan od visokoenergetske čvrste pjene. Plamen je
protutnjao pokraj Agamemnona sprživši u prolazu tlo.
Eksplozija je obezglavila robota golijata i rastrgla mu torzo.
Udarni val je bio dovoljan da sruši dio najbližeg zida koloseuma.
Agamemnon je preživio, a Omniusov gladijator je pao.
„Odlično, generale!“ Odjeknuo je kompjutoriziran glas iz
zvučnika u netaknutom dijelu arene. Zvučao je zadovoljno. „Bio
je to krajnje osvježavajuć i ugodan manevar.“
Agamemnon se i dalje pitao je li Omnius bio svjestan da je
vidljivi mozak bio lažan. Ili je sveum pronašao načina da
zaobiđe zaštitna ograničenja koja je Barbarossa ugradio prije
toliko godina. Od sada nikada više neće biti siguran da li će ga
sveum pustiti da umre u borbi ili ne. Možda je Omnius morao
držati ambiciozne Titane na uzdi kako se ne bi uobrazili ili
precijenili, naročito Agamemnona.
Samo je Omnius znao što je istina od toga dvoga.
Agamemnon je podigao svoje obličje gladijatora,
neospornog pobjednika, iz dima, plamena i ostataka stroja
golijata. „Porazio sam te, Omniuse. Imam pravo na nagradu.“
„Svakako, generale“, odgovori ovaj raspoloženo. „Ne moraš
čak ni reći što želiš. Da, dopustit ću tebi i tvojim cymehima da
krenete u napad protiv hrethgira. Samo naprijed, i uživajte.“

187
 31.

2
Preživjeli se nauče prilagodbi.

ZUFA CENVA,
Iz lekcije održane čarobnicama

VORIAN ATREID I SEURAT ponovo su krstarili zvjezdanim

sustavima u besprijekornoj kabini Putnika Snova. Podizali su i
isporučivali Omniusove ažurirane programe kako bi održali
istovjetnost distribuiranog sveuma na svim Sinkroniziranim
svjetovima. Razmjenjivali su ažurirane verzije s ostalim
kopijama sveuma, sinkronizirajući Omniusove inkarnacije i
odlazeći s novim podacima koje je trebalo podijeliti među
široko rasprostranjenim mrežama. Voru se sviđalo biti
povjerenikom u tom poslu.
Dani u svemiru su svi sličili jedni na druge. Čudan par je
učinkovito obavljao svoj posao. Seurat i malobrojni dronovi za
održavanje trudili su se da kabine budu sterilno čiste, a oni
optimalno učinkoviti, dok je Vor povremeno ostavljao hranu ili
mrlje od pića, napola obavljene poslove ili nered.
Kao što je to često činio, Vor je stajao kod interaktivne
konzole u pretrpanom stražnjem odjeljku i prekopavao po
brodskoj bazi podataka ne bi li došao do novih podataka o
njihovih odredištima. Uvjerio se u dobrobit usavršavanja za
vrijeme obuke s ostalim privilegiranim ljudima na Zemlji.
Uvijek kada je razmišljao o tome koliko čak i jedno obično
ljudsko biće može postići, uzimao je za primjer oca koji se
uzdigao od nepoznatog čovjeka do najvećeg među Titanima,
osvajača Starog Carstva.
188
 Iznenadio se kada je vidio da je uobičajena ruta Putnika
Snova promijenjena. „Seurate! Zašto mi nisi rekao da smo
pridodali još jedan planet! Nikada nisam čuo za tu... Giedi
Prime u sustavu Ophiuehi B. Ranije je bila na popisu Svjetova
Lige.“
„Omnius je uprogramirao to odredište u naš kurs prije nego
što smo krenuli sa Zemlje. Očekivao je da će je tvoj otac osvojiti
dok mi ne stignemo. Omnius vjeruje da je Agamemnon u stanju
dokazati se poslije njihovog neuspjeha na Salusi Secundus.“
Vor je bio ponosan što će njegov otac pripitomiti još jedan
jogunasti svijet za misaone strojeve. „Nema sumnje da će sve
proći dobro dok mi ne stignemo. Naše snage će tada već
provoditi čistku.“
„Vidjet ćemo kada stignemo tamo“, odvrati Seurat. „To je
još mjesecima daleko.“

s
Često su se ispunjavali vrijeme tradicionalnim ljudskim
nadmetanjima iz opsežnih baza podataka, kao što su poker ili
bekgemon; u drugim prigodama Vorian bi izmislio neku novu
igru, smislio gomilu apsurdnih pravila i pobjeđivao Seurata dok
autonomni robot ne bi naučio i sam manipulirati pravilima.
Njih dvojica su bili dorasli jedan drugome, iako su bili vješti
u sasvim različitim stvarima. Dok je Seurat bio stručnjak za
složenu strategiji i mogao izračunati mnogo poteza unaprijed,
Vor je često vukao zbunjujuće nove poteze kako bi pobijedio
Seurata. Seurat nikako nije mogao shvatiti nedosljedno ljudsko
ponašanje. „U stanju sam slijediti posljedice logičnog razvoja od
pojedinačnih događaja, ali ne mogu shvatiti kako ti uspijeva
pretvoriti impulzivno i nelogično ponašanje u učinkovitu
strategiju. U tome ne postoji nikakva uzročna veza.“
Vor mu se osmjehnuo. „Ne bih volio da te vidim kako
izračunavaš ‘iracionalni’ odgovor, stari Metalume. Prepusti to
stručnjacima kao što sam ja.“

189
 Agamemnonov sin je također bio dosta dobar u vojnoj
taktici i strategiji. Tu vještinu je razvio proučavajući velike
bitke iz drevne ljudske povijesti sažete u opsežnim memoarima
svog oca. General cymeh uopće nije tajio da se nada kako će
njegov sin jednoga dana postati isto tako velik vojni genij.
Uvijek kada bi Seurat zaostao u nekom nadmetanju,
pribjegavao je svojoj iritirajućoj navici: odvlačio je Voru pažnju
raznim vicevima, glupostima ili anegdotama — podešavajući ih
tako da zainteresiraju drskog mladića.
Seurat je neprekidno brbljao o legendarnom
Agamemnonovom životu, dodajući pojedinosti koje Vor nikada
nije pročitao u memoarima: o velikim bitkama koje su Titani
dobili, o planetima koje su pridodali Sinkroniziranim
svjetovima, i o ratničkim obličjima koje je Agamemnon
projektirao za privatne gjadijatorske borbe. Jednom je robot
izmislio apsurdnu priču o tome kako je veliki general doslovno
izgubio um. Cymehov spremnik sa zaštićenim mozgom slučajno
se otkvačio od hodajućeg obličja i skotrljao niz brdo, tako da ga
je mehaničko tijelo, u kome se uključilo automatsko
programiranje, moralo pronaći.
Vorian je, međutim, nedavno došao do informacije koje ga
je više uznemirila od bilo čega što mu je robot mogao otkriti.
Između igara i izazova, često je kopao po otvorenim bazama
podataka, čitajući omiljene dijelove očevih memoara i
pokušavajući pronaći smisao u brdu Omniusovih sitnarija.
Tijekom jedne od sličnih potraga, Vor je otkrio da je
Agamemnon tijekom godina napravio još dvanaest sinova.
Vorian nikada nije ni mislio da je jedini — ali imati
dvanaestoricu nepoznate braće! Bilo je prirodno što je veliki
general Titan želio stvoriti potomke koji će zasluživati njegovu
ostavštinu.
Štoviše, otkrio je da su svi ti sinovi bili promašaji.
Agamemnon nije volio razočaranja i pobio je svoje
neprihvatljive potomke, iako su bili privilegirani povjerenici
isto kao i on. Posljednji je bio pogubljen prije gotovo jednog
stoljeća. Sada je Vor bio očeva najveća nada, ali ne nužno i

190
jedina. Agamemnon sigurno ima još uskladištene sperme... tako
da je i Vor bio potrošna roba isto kao i ostali.
Vor je trenutno sjedio za stolom i zurio u projekciju igraće
ploče, razmišljajući o sljedećem potezu. Dobro je znao da
Seurat ne može ustanoviti što se događa u nepredvidivom
ljudskom umu. Unatoč svojoj individualnosti, robot je
akumulirao samo vanjske podatke i nije prepoznavao
suptilnosti.
Povjerenik se jedva primjetno osmjehnuo, što Seuratu nije
promaklo. „Poslužit ćeš se nekim trikom? Isprobavaš neku
tajnu ljudsku moć?“
Vor se nastavio osmjehivati i zuriti u ploču. Odlučili su se za
nadmetanje u više igara, koje se odvijalo unutar
trodimenzionog ekrana umetnutog u površinu stola. Svaki
igrač pokušavao je iz velikog izbora igara odabrati igru ili
situaciju koja bi išla njemu u prilog i onda bi povukao potez.
Rezultat je dosad bio izjednačen i sljedeći bod je trebao odrediti
pobjednika.
Razne igre su se nasumično pojavljivale i Vor je svaki put
imao na raspolaganju tek nekoliko sekundi da povuče potez.
Promatrao je grafiku koja se smjenjivala, zadržavajući se na
ekranu samo nekoliko trenutaka prije nego što bi se
promijenila. Između ostalih, pojavila se i drevna zemaljska igra
go; tu nije imao što tražiti. Sljedeća koja se pojavila bila je igra
koja se odnosila na strojeve i koja je zahtijevala bolje sjećanje
od Vorovog. Pustio ju je da prođe. Pojavile su se još dvije igre
koje nije volio, a poslije njih je došao red na poker.
Oslanjajući se na sreću i razmetljivost, Vor se suprotstavio
robotu kapetanu, koji nije mogao shvatiti strategiju blefiranja
niti „vještinu“ nasumičnih vjerojatnosti. Vorov izraz lica bio je
nedokučiv. Kada je primijetio zbunjenost na Seuratovom licu-
zrcalu, nasmijao se.
„Izgubio si“, reče Vor. „I to si gadno izgubio. Nije u pitanju
samo konačni rezultat, već i način na koji me pokušavaš
pobijediti.“

191
 Seurat je odvratio da ne želi više igrati ni jednu igru i Vor
mu se nasmijao. „Mrzovoljan si, stari Metalumu!“
„Obavljam novu procjenu svoje taktike.“
Vor ispruži šaku preko stola i udari protivnika po glatkom
ramenu, kao da ga želi utješiti. „Zašto ne ostaneš vježbati? Za
to vrijeme, ja ću upravljati brodom. Giedi Prime je još silno
daleko odavde.“

192
 32.

2
Zbog mnogo čega žalimo, a ni ja nisam izuzeta.

SERENA BUTLER,
Žneobjavljeni memoari

OBLAČNO SIVI BLOKADNI BROD osim što je bio strašno

brz i što se teško zamjećivao naspram tamnog neba Giedi
Prime, imao je i ka-muflažne osobine bolje od bilo koje letjelice
u arsenalu Lige. Serena se nadala da će Ort Wibsen, koji više
nije bio u punoj snazi, uspjeti dovesti njenu ekipu do izoliranog
otoka u sjevernom moru, gdje će moći započeti rad na onome
zbog čega su došli.
Pinquer Jibb je osigurao nacrte, planove i pristupne šifre za
pomoćne kule za emitiranje štitnika, koji će im biti potrebni u
slučaju da je bilo koji sustav ostao čitav. Međutim, premda su
imali odlične vojne savjetnike i inženjere, čekao ih je vraški
težak posao.
Poslije dugog putovanja sa Saluse, sada su tiho letjeli preko
potamnjelog neba proučavajući kopno ispod. Nepotrebni
dijelovi energetske mreže bili su isključeni i gradovi su utonuli
u barbarsku tamu. Strojevi bi po mraku jednostavno
upotrijebili svoje optičke senzore.
Serena nije znala koliko je članova Kućne Straže preživjelo.
Nadala se da su se neki od njih ipak uspjeli povući u ilegalu
poslije preuzimanja planeta od strane misaonih strojeva, kao
što im je to očajni kurir Jibb obećao. Kada njeni komandosi
osposobe štitnike za skrembliranje, preživjeli iz Kućne Straže
bit će odlučujući faktor u ponovnom preuzimanu planeta.
193
Računala je na brodove Armade koje će Xavier dovesti bez
obzira na to koje veze bude morao potegnuti.
Serena je sjedila u putničkom odjeljku blokadnog broda,
jedva čekajući da krene. Njen otac se do sada sigurno već vratio
na Salusu i saznao da je otišla. Nije joj preostalo ništa drugo
nego da se nada da je Xavier već uputio napadačku silu na Giedi
Prime. .Ako ne dođe, njena misija će biti osuđena na propast,
isto kao i ona i njena skupina.
Xavier će biti uznemiren i zabrinut za nju, bijesan zbog
glupog rizika na koji se odlučila. Ali ako uspije u svom naumu,
onda će sav trud biti opravdan.
Sada je samo još preostalo da obave zadatak.
Stari Wibsen je nagnut naprijed u kabini prelazio pogledom
preko sjevernih područja dok nije uočio točku koja je
predstavljala nezavršenu postaju za emitiranje štitnika. Serena
je uspjela iz Xavierovog izvještaja otkriti samo približnu
lokaciju, ali je dobro znala da strojevima osvajačima neće pasti
na pamet da se gnjave s nekim tamo usamljenim arktičkim
otokom dok budu podjarmljivali stanovništvo Giedi Prime. Ako
ničim ne privuku pažnju na sebe, možda će inženjeri Brigit
Paterson uspjeti neometano završiti svoj posao.
Iskusni veteran proučavao je konzolu sa instrumentima,
češkajući se po čekinjavom obrazu. Od kada je prinudno
umirovljen, Wibsen se više nije trudio očuva uštirkani i
uglačani izgled; a sada, pri kraju njihovog putovanja kroz
svemir, djelovao je neurednije nego ikad. Serena ga, međutim,
nije uzela radi njegove odjeće ili osobne higijene.
Promatrao je svjetlosne pruge i treperenja na ekranu
skenera. „Evo ga. Bit će da je to naše otok.“ Zadovoljno je
zabrundao i počeo dodirivati tipke poput glazbenika koji
prelijeće prstima po klavijaturi unoseći krivudav, ali siguran
kurs koji će ih provesti kroz elektronsku senzorsku mrežu
strojeva. „Kamuflažna prevlaka na našem trupu trebalo bi da
nam omogući da se provučemo kroz njihovu prismotru. Rekao
bih da imamo šezdeset do sedamdeset posto izgleda.“

194
 Serena je prihvatila mračnu stvarnost. „Naši izgledi su bolji
od onih koje ima narod Giedi Prime.“
„Trenutno da“, odvratio je Wibsen.
U kabinu uđe i Brigit Peterson. Uspjela je održati ravnotežu
dok se brod tresao od udara vjetrova. „Najveći dio Armade
nikada ne bi ni pokušao ovako nešto. Najvjerojatnije bi otpisali
Giedi Prime dok im se ne ukaže savršena prigoda lišena svakog
rizika.“
„Morat ćemo im pokazati kako se te stvari rade“, reče
Wibsen. Serena je žalila što Xavier nije ovdje kako bi zajedno
mogli donositi odluke.
Kamuflirani blokadni brod sjekao je mračnu atmosferu pod
dobrim kutom i približavao se hladnom, olovnom moru.
„Vrijeme je da se sklonimo s vidika“, reče veteran. „Drž’te se.“
Glatki brod zaronio je u duboku vodu poput usijanog
željeza. Oblak pare popratilo je jedva nekoliko valića.. Nakon
što se sakrila u ocean, letjelica se uputila na sjever prema
koordinatama stjenovitog otoka na kojem je nervozni magnus
Sumi izgradio svoje pomoćne odašiljače štitnika.
„Rekao bih da smo izvan dometa senzora“, reče Serena.
„Sada neko vrijeme možemo lakše disati.“ Wibsen izvije obrvu.
„Nisam se još ni počeo znojiti.“
Kao da je htio poreknuti vlastitu izjavu, obuzeo ga je jaki
kašalj koji se trudio ugušiti dok je vodio preuređeni blokadni
brod kroz mračne podzemne struje. Starac je proklinjao svoje
loše zdravlje, kao i medicinsku kapsulu u grudima.
„Zapovjedniče, nemojte ugroziti ovu misiju zbog svog
tvrdoglavog ponosa“, izgrdila ga je Serena.
Brod se iskrenuo na jednu stranu i zaškripao. Nešto je
zašištalo iza nepropusne pregrade. „Prokleta vodena
turbulencija!“ Zajapureni Wibsen je nekako uspio održati
blokadni brod pod nadzorom, a onda se okrenuo i ošinuo
Serenu pogledom. „Trenutno sam samo šofer. Moći ću se
odmoriti čim vas odbacim do odredišta.“
Brod je putovao čitav sat ispod površine. Spustio se dovoljno
duboko da bi izbjegao plutajuće sante leda iz polarnih područja
195
i na kraju ih je poveo prema jednom zaklonjenom zaljevu. Otok
kome su se približavali je na ekranima u kabini djelovao
nepristupačno i kamenito, jer se sastojao od crnih stijena i leda.
„Meni baš ne sliči mnogo na utočište“, primijeti Wibsen.
Brigit Paterson reče: „Magnus Sumi nije ovo mjesto odabrao
zbog njegove ljepote. Odavde se jednostavno i lako širi polarna
projekcija. Ti odašiljači pokrivaju sve dijelove naseljenog
kopna.“
Wibsen je izveo blokadni brod na površinu. „I dalje mislim
da je to ružno mjesto.“ Dok ih je vodio prema dubokoj luci
okruženoj srpastim stijenama, ponovo je počeo kašljati, i to još
glasnije i gore nego malo prije. „Zar baš sad da me to pogodi?“
Izgleda da ga je cijela stvar više nervirala nego što se uznemirio.
„Uključen je auto-vodič, i dalje smo na kursu. Dovedite Jibba
da neko vrijeme upravlja. Konačno, ovo je njegov teritorij.“
Kovrčavi Pinquer Jibb zagledao se u otok kome su se
približavali, naizgled razočaran što izbjeglice iz Kućne Straže
već nisu završile posao. Preuzeo je kontrole od veterana i doveo
blokadni brod do napuštenih gatova i dokova za istovar na
otoku. Pošto su se privezali, otvorio je vrata.
Purpurna zora se raširila poput kakve modrice preko
sjevernog neba. Serena je stajala u toploj odjeći sa članovima
svoga tima i udisala svjež, ali oštar zrak. Stjenoviti otok djelovao
je odbojno i kao da je bio potpuno napušten.
Ohrabrio ih je, međutim, pogled na skupinu srebrnastih
kula paraboličnih strana i s metalnim rešetkama. Led i mraz
optakali su dotične strukture, ali izgleda da ih osvajači, misaoni
strojevi, nisu oštetili.
„Kad to jednom uključimo, roboti neće znati što ih je
maznulo“, primijeti Wibsen, izišavši napolje prilično
oporavljen. Puhnuo je u šake proizvevši oblak bijele pare.
Serena nije skidala pogled s kula; gledala ih je puna nade i
odlučnosti. Brigit Paterson je samo krajnje poslovno klimnula.
„I dalje nas čeka posao.“

196
 33.

2
U vrijeme rata, svatko tvrdi da na neki način
doprinosi ratnim naporima. Netko psuje neprijatelja,
netko osigura sredstva, ali malo je onih koji su
spremni sve žrtvovati.. Mislim da zbog toga nismo bili
u stanju poraziti misaone strojeve.

ZUFA CENVA,
Oružje s Rossaka

DOK JE PRODORNO GLEDALA četrnaest najjačih i

najodanijih mladih čarobnica koje je Rossak ikada dao, Zufa
Cenva je shvatila da te žene nisu jedina nada čovječanstva. One
nisu bile jedino oružje protiv užasnih cymeha, a nisu bile ni
najjači udarac što ga je Liga mogla zadati. Ali su zato imale
veliki značaj u ratnim naporima.
Zufa je stajala u mesnatom grmlju sa svojim učenicama i
promatrala ih s puno sažaljenja i ljubavi. Na svim Svjetovima
Lige nitko nije bio uvjereniji u uspjeh ili predaniji pobjedi od
njih. Srce samo što joj se nije raspuklo dok ih je gledala kako
usredotočuju svu svoju energiju prema konačnom cilju. Kada bi
i svi ostali bili u toliko predani, misaoni strojevi bi bili poraženi
u vrlo kratkom roku.
Kao i prethodnih mjeseci, Zufa je odvela svoju elitnu
skupinu u prašumu gdje su mogle uvježbavati svoje vještine i
prizivati moć svojih duša. Svaka od ovih žena bila je ekvivalent
psihičkoj bojevoj glavi. Zufa, koja je od rođenja bila
blagoslovljena s više talenta od bilo koje od njih, upoznavala ih
je sa svojim metodama i iscrpljivala do krajnjih granica.

197
Strpljivo ih je učila kako da oslobode nevjerojatne telepatske
sposobnosti i kako da sačuvaju nadzor nad njima. Žene su
postigle mnogo više nego što se Zufa nadala u svojim
optimističkim predviđanjima.
Međutim, moraju imati cilj zbog koga se izlažu ovolikim
naporima. Sjedila je na palom trupcu srebrne kore obraslom
debelim slojem gljiva koje su rasle na izbočinama. Krošnje su
bile ispunjene isprepletenim sjenama visoko iznad njihovih
glava. Tamno purpurno lišće je filtriralo kisele kiše, tako da su
suze koje su kapale na vlažnu zemlju bile svježe. Veliki insekti
i glodavci kičmenjaci probijali su se kroz slojeve zemlje,
nesvjesni pokusa koji samo što nije počeo.
„Koncentrirajte se. Opustite... ali budite spremne
usredotočiti se što najbolje možete kada vam ja to zapovjedim.“
Zufa je pogledala žene. Sve odreda bile su visoke i blijede i imale
prozirnu kožu i sjajnu bijelu kosu. Podsjećale su na anđele
čuvare, eterična bića poslana da zaštite čovječanstvo od
misaonih strojeva. Može li postojati bilo koji drugi razlog zašto
im je bog podario ovakve mentalne moći?
Prelazila je pogledom od jednog odlučnog lica do drugog:
Silin, odvažna i impulzivna; kreativna Čamio, koja je
improvizirala oblike napada; Tirbes je još otkrivala svoje
mogućnosti; Rucia, kojoj je najvažnije bilo poštenje, Heoma,
koja je posjedovala najsiroviju moć... i još devet drugih. Ako bi
Zufi bio potreban dobrovoljac, bila je sigurna da bi se prijavile
sve čarobnice koje je odabrala.
Na njoj je bilo da izabere koja će od njih biti prva mučenica.
Volela je svoje učenice kao da su bile njena djeca... i u
nekom smislu one to i jesu bile, jer su slijedile njene metode,
povećavajući svoje potencijale. Ove mlade žene su se vrlo
razlikovale od njene Norme...
Svih četrnaest žena stajalo je okrenuo prema glavnoj
čarobnici. Na prvi pogled reklo bi se da su zadovoljne i smirene,
ali su one ipak bile silno napete. Oči su im bile napola
zatvorene. Nosnice su im se širile pri svakom izdisaju; brojile
su otkucaje srca i koristile urođene vještine biološko povratne
veze da bi poboljšale tjelesne funkcije.
198
 „Počnite pojačavati moć u svom umu. Osjetite je kao statički
elektricitet pred oluju.“
Primijetila je promjene u njihovim izrazima lica kada su im
se misli uzburkale.
„Sada postupno počnite povećavati moć. Zamislite je u svom
umu, ali nemojte izgubiti nadzor. Idemo korak po korak.
Osjetite kako se energija povećava – ali je nemojte osloboditi.
Morate zadržati vlast nad njom.“ Zufa je osjetila kako energija
pucketa, raste svuda oko nje u mraku fungoidne prašume.
Osmjehnula se.
Zufa se zavalila na svom deblu; osjećala je slabost, ali se nije
usuđivala pokazati je. Nedavni teški pobačaj, kada je izbacila
čudovišno dijete Aureliusa Venporta, strašno ju je iscrpio.
Međutim, čekalo ju je toliko posla koji nije mogla odložiti niti
povjeriti bilo kome drugom. Svjetovi Lige su zavisili od nje,
naročito u ovom trenutku.
Svi su mnogo očekivali od najmoćnije čarobnice, a Zufa
Cenva je samu sebe još i dodatno opteretila. Njeni planovi i
snovi su na svakom koraku doživljavali neuspjeh kada bi ljudi
odbili uložiti napor ili poduzeti neophodni rizik. Izgleda da su
ove odlučne i talentirane učenice bile drukčije i ona je sebe
uvjeravala da će se pokazati u najboljem svijetlu i zadovoljiti
njene standarde. Ljudi koje je bi podvrgla procjeni previše često
su se pokazivali manjkavi.
„Još samo malo“, reče ona. „Povećajte svoju moć. Provjerite
koliko daleko može ići, ali stalno budite na oprezu. Ako biste u
ovom trenutku pogriješile, ta pogreška bi nas sve zbrisala – a
ljudska rasa ne smije ostati bez nas.“
Psihička energija je još snažnije zapulsirala. Blijede kose
čarobnica počeše se dizati kao da je ukinuta sila teža. „Odlično.
Odlično. Samo tako nastavite.“ Njihov uspjeh ju je oduševio.
Zufu nikada nije zanimalo osobno uzdizanje. Bila je stroga i
teška učiteljica i nije imala mnogo strpljenja niti samilosti
prema neuspjesima ostalih. Glavna čarobnica nije žudjela za
bogatstvom niti zaradom kao Aurehusu Venportu, niti za
odličjima kao Tio Holtzman, a nije joj bila ni potrebna pažnja

199
koju je Norma izgleda priželjkivala kad je uvjerila Mudraca da
je uzme za šegrta. Ako je Zufa Cenva bila nestrpljiva, ona je na
to imala prava. Ovo je bilo vrijeme velike krize.
Grmlje se uskomešalo kada su kukci i glodavci koji u njemu
žive počeli bježati pred udarnim psihičkim valovima koji su se
približavali krešendu. Drveće je zašuštalo, lišće i grančice
zanjihale su se kao da se pokušavaju odlomiti od svojih rodnih
stabljika i napustiti prašumu. Zufa je zaškiljila i počela
proučavati svoje učenice.
Upravo su stizale do najopasnijeg dijela. Mentalna energija
se pojačala do stupnja kada su njihova tijela počela svjetlucati i
sijati. Zufa je morala upotrijebiti vlastitu vještinu i podići
zaštitnu prepreku pred udruženim psihičkim pritiskom na njen
um. Bio bi dovoljan samo trenutak nepažnje i sve bi bilo
izgubljeno.
Ona je, međutim znala da ove posvećene učenice nikad neće
napraviti takvu pogrešku. Dobro su znale koliki su ulozi i kakve
bi bile posljedice. Zufi se stegnulo srce dok ih je gledala.
Jedna od učenica, Heoma, pokazivala je da posjeduje veću
snagu od ostalih. Podigla je svoju moć na višu razinu uspjevši
zadržati kontrolu. Razorna sila se lako mogla pretvoriti u požar
i zahvatiti stanice njenog uma, ali Heoma je ustrajavala, zureći
očima koje ništa nisu vidjele, dok su pramenovi njene kose
šibali unaokolo kao pod naletom oluje.
Iznenada je iz guste krošnje iznad njih ispao jedan debeli
slarpon, stvorenje iglastih zuba i s debelim tjelesnim oklopom
od krljušti. Tresnuo je među žene, koje su ga uznemirile dok je
vrebao plijen i sludile vrtlogom mentalne energije. Bio je sav u
mišićima i hrskavicama, mlatarao je udovima, škljocao snažnim
čeljustima i grebao debelim pandžama.
Tirbes se trgnula od iznenađenja – i Zufa osjeti
nekontrolirani nalet moći nalik na oslobođeni mlaz vatre. „Ne!“
drekne ona i prizva vlastite moći kako bi ublažila pogrešku
učenice. „Kontroliraj se!“
Heoma je savršeno smireno usmjerila svoju moć prema
slarponu kao da briše kakvu mrlju na magnetskoj tabli. Povukla

200
je crtu psihičkog uništenja preko grabljivca. Slarpon je planuo
bijelim vrućim plamenom i počeo se bacakati dok su mu se kosti
pretvarale u ugljen, a koža pucketala i kidala se. Na kraju se sav
oljuštio i pretvorio u oblačiće pepela. Plamenovi su plazili iz
njegovih sada praznih očnih šupljina.
Heomine družbenice trudile su se da obuzdaju i svrsishodno
primjene svoje mentalne moći. Međutim, u kritičnom trenutku
im je pažnja bila odvučena na drugu stranu i sada su polako
gubile vlast nad skliskim telepatskim ovnovima za proboj.
Heomu i Zufu, međutim, ništa nije moglo pokolebati, i one su
zadržale nadljudsku smirenost iako su bile okružene njihovim
luđačkim nastojanjima. Udružena psihička sila se nabirala i
valjala.
„Povlačenje“, procijedi Zufa kroz drhtave usne. „Smanjite
moć. Uvucite je u sebe. Morate je zadržati i vratiti u svoje
umove. Oni su baterija i vi morate sačuvati njeno punjenje.“
Duboko je disala, primijetivši da sve njene psihičke ratnice
rade to isto. Udisale su jedna za drugom i peckanje u zraku se
sve više raspršivalo razmjerno s opadanjem njihovih nastojanja.
„Za sada je dosta. Ovo je bilo najbolje do sada.“ Zufa je
otvorila oči i vidjela da sve učenice zure u nju, Tirbes je bila
blijeda i uplašena, a ostale zaprepaštene, jer su se primakle na
samo korak do samouništenja. Heoma je stajala kao izdvojeno
otok, i sve ovo kao da je nimalo nije uzdrmalo.
Meko gljivasto grmlje bilo je u širokom luku oko njih
ispremiješano i sprženo. Zufa je proučavala pocrnjelo lišće,
otpale grančice i skvrčene lišajeve. Malo je nedostajalo da sve
ispare u telepatskoj vatrenoj kugli.
Ipak su preživjele. Test je uspio.
Kad je napetost konačno popustila, Zufa dopustila sebi da
se osmjehne. „Ponosim se svima odreda“, reče ona i zaista je to
mislila, „vi... moje oružje... uskoro ćete biti spremne.“

201
 34.

2
Matematički odgovori ne izražavaju se uvijek
numerički. Kako se izračunava vrijednost
čovječanstva ili jednog jedinog ljudskog života?

KOGITORKA KWYNA,
Grad Introspektivnih arhiva

NORMA CENVA je provela tri nevjerojatna dana

smještajući se u skupi laboratorijski prostor koji joj je bio
dodijeljen u ekstravagantnoj kući Tia Holtzmana, koja se
nalazila visoko na strmoj stijeni. Čekalo ju je toliko posla i toliko
toga je trebalo naučiti. A najbolje od svega bilo je to što je
Mudrac jedva čekao da čuje njene ideje. Što je više mogla
poželjeti.
Tihi Poritrin se vrlo razlikovao od gustih, opasnih prašumi i
kanjona od stvrdnute lave na Rossaku. Jedva je čekala da istraži
ulice i kanale Starda, koje je mogla vidjeti kroz svoje visoke
prozore.
Oprezno je zatražila od Holtzmana dopuštenje da siđe do
rijeke, gdje je vidjela da mnogi ljudi obavljaju nekakve poslove.
Osjetila je krivnju što ga je uopće pitala, umjesto da neumorno
radi na pronalaženju sredstava za borbu protiv misaonih
strojeva. „Um mi se malo zamorio, a i znatiželjna sam.“ Umjesto
da je prijekorno pogleda, znanstvenik je iskreno pozdravio
njenu ideju. Stekla je dojam da mu je drago što je našao izgovor
da je prati. „Podsjećam te da smo plaćeni da mislimo, Norma. A
to možemo raditi bilo gdje.“ Odgurnuo je u stranu list s raznim
črčkarijama i skicama. „Možda će mali obilazak probuditi u tebi
202
genija. Nikada ne možeš znati kada će ti doći inspiracija niti
gdje će se to dogoditi.“
Poveo ju je niz strmo stubište koje je priraslo uz stijenu nad
Isanom. Stojeći pokraj tog visokog čovjeka, Norma je duboko
uvukla zrak koji je mirisao na rijeku, bio opor i vonjao na treset
od mulja i vegetacije dovučene ovamo iz gorja. Po prvi put u
životu joj se vrtjelo u glavi od vlastitih mogućnosti; Mudrac je
iskreno bio zainteresiran za njenu maštu, za njen um, i slušao
je njene prijedloge, za razliku od njene majke koja se obično
mrštila na sve što bi ona rekla ili činila.
Norma spomene ideju koja joj je tog jutra pala na pamet.
„Mudrače Holtzmane, proučavala sam vaše štitnike za
skrembliranje. Mislim da razumijem kako funkcioniraju, i
pitala sam se bi li se na neki način mogli... proširiti.“
Znanstvenik je pokazao oprezno zanimanje za ovo, kao da
se plašio da bi mogla uputiti kritiku njegovom izumu. „Da se
prošire? Već zahvaćaju cijelu atmosferu planeta.“
„Mislila sam na nešto sasvim drugo. Vaši skrembleri imaju
samo obrambenu funkciju. Kako bi bilo da upotrijebimo iste
principe kao napadačko oružje?“
„Kao oružje? Kako to misliš postići?“
Norma mu je žurno odgovorila. „Ako bismo mogli
napraviti... projektor? Emitiramo polje u uporište misaonih
strojeva i uništimo njihove mozgove od tekrisela. Vrlo slično
elektromagnetskom impulsu za vrijeme atomske zračne
eksplozije.“
Holtzmanovo lice se ozari kad je shvatio. „Ah, sada
razumijem! Domet bi bio krajnje ograničen, a energetske
potrebe prekomjerne. Možda bi moglo... i uspjeti. Bilo bi
dovoljno da sredi misaone strojeve u dosta velikom promjeru.“
Lupkao se prstom po bradi, uzbuđen ovom idejom. „Projektor...
odlično, odlično!“
Išli su obalom dok nisu stigli do smrdljivih prostranstava
blata prošaranih baricama. Ekipe odrpanih, napola golih robova
šljapkajući su izlazile na blatnjave ravnice. Neki od njih bili su
bosi, a neki su imali čizme koje su im sezale do polovine butina.
203
U određenim razmacima, širom bezobličnih polja, plosnate
lopatice na pontonima podizale su metalne bačve. Radnici su
prilazili bačvama i skupljali u šake ono što je iz njih curilo, a
zatim bi odlazili do lijeha obilježenih u mekom blatu, u koje su
nešto stavljali.
„Što to oni rade?“ upitala je Norma. Kao da su ukrašavali
blatnjava polja svojim radom.
Holtzman je zaškiljio kao da nikada do tada nije obratio
pažnju na pojedinosti njihovog posla. „Ah! Presađuju školjke
koje uzgajamo iz jaja koja vadimo iz riječne vode. Robovi svakog
proljeća zasade na stotine tisuća, možda milijune jaja. Nisam
siguran.“ Zatim je slegnuo ramenima. „Kada voda ponovo dođe,
prekrit će nasade školjki, a onda će se povući. Svake jeseni,
ekipe žetelaca iskopavaju školjke velike poput tvoje šake.“
Podigao je desni dlan. „Vrlo su ukusne, naročito kada se ispeku
na maslacu i s gljivama.“
Mrštila se dok je gledala kako ljudi gacaju kroz blato
obavljajući taj težak posao. I dalje se nije mogla pomiriti s
postojanjem zarobljenih radnika i bilo joj je uvijek neugodno
kada bi ih vidjela. Nije se ugodnije osjećala ni u nazočnosti
Holtzmanove ekipe rješavača.
„Mudrače, ne čini li vam se pomalo... licemjerno to što
nastojimo spasiti ljude od dominacije strojeva, a u isto vrijeme
se na pojedinim svjetovima Lige koriste robovi?“
Zbunio se. „Ali kako bismo na Poritrinu obavili bilo kakav
posao, kada nemamo složene strojeve?“ Kada je konačno
primijetio koliko je Norma zabrinuta, bio mu je potreban
trenutak da shvati što nju, u stvari, muči. „Ah, zaboravio sam,
na Rossaku nema robova! Je li tako?“
„Nisu nam potrebni, Mudrače. Rossak ima mali broj
stanovnika i dovoljan broj dobrovoljaca koji čiste prašumu.“
„Shvaćam. Ekonomija Poritrina se zasniva na rukama i
mišićima koji bez prestanka rade. Prije mnogo vremena, naše
vođe su potpisale proglas kojim se protjeruju svi strojevi koji
sadrže bilo kakav oblik kompjutora. To je bilo možda malo
strožije nego na ostalim svjetovima Lige. Nismo imali izbora,

204
morali smo se okrenuti ljudskom radu, manuelnoj radnoj
snazi.“ Široko se osmjehujući, pokazao je prema ekipama koje
su radile na blatnjavim poljima. „Nije njima tako loše, Norma.
Hranimo ih i odijevamo. Imaj na umu da su ti radnici uzeti s
primitivnih svjetova gdje su bijedno živjeli, umirali od boleština
i neishranjenosti. Za njih je ovo raj. Potječu iz ostataka kolonija
religijskih fanatika koji su pobjegli iz Starog Carstva. Sve su to
budislamisti. Pali su na uznemirujuću razinu barbarstva. To
gotovo da više nisu bila civilizirana bića, živjeli su poput
životinja. Većina naših robova barem dobiva osnovnu
izobrazbu, naročito oni koji rade za mene.“
Norma je zaklonila lice od odbijenih sunčevih zraka i
skeptično se zagledala u presavijena obličja na blatnjavim
poljima. Bi li se robovi složili sa znanstvenikovim tvrdnjama?
Holtzmanovo lice otvrdne. „Osim toga, te kukavice moraju
platiti dug čovječanstvu, jer se nisu borile protiv misaonih
strojeva kao mi. Od njihovih potomaka samo tražimo da
prehranjuju preživjele i veterane koji su zadržali – i još
zadržavaju – strojeve na razmaku, zar je to mnogo? Ti ljudi su
izgubili pravo na slobodu onog trenutka kada su ostavili na
cjedilu ostatak ljudske rase.“
Govorio je o tome neusiljeno, a ne kao da se naljutio. Stekla
je dojam da ga se taj problem nije ticao. „Nas čeka važniji posao,
Norma. I ti i ja moramo platiti dug, i Liga Plemića računa na
nas.“

s
Te večeri je mala žena čvrsto stežući hladan metal kovane
ograde zurila sa svog balkonskog prozora u treperava svijetla
grada. Čamci na Isani sličili su na krijesnice natopljene vodom.
Zapaljene splavi su se po sve gušćoj tami udaljavali iz područja
s robovima. Sličili su na pokretne logorske vatre koje su plovile
prema močvarama. Svaka od tih vatri bi planula, dostigla
vrhunac i splasnula, a zatim su zapaljene splavi zacvrčale i
potonule.

205
 Pjevušeći sebi u bradu, Holtzman joj je došao ponuditi
šalicu sezonskog čaja. Norma ga je upitala kakvi su to čamci.
Žmirkajući, on se zagledao u ploveće logorske vatre. Dugo mu
je trebalo da shvati što su to robovi radili. „Ah, bit će da su to
splavi za kremaciju. Isana odnosi tijela podalje od grada, a
pepeo u more. Vrlo učinkovito.“
„Ali zašto ih je toliko?“ Norma je pokazala na desetke
treperavih svjetala. „Zar robovi svakog dana umiru u tolikom
broju?“
Holtzman se namrštio. „Čuo sam nešto o kugi koja hara
među radničkom populacijom. To je baš neugodno, nije uopće
lako naći zamjenu.“ Požurio je da je razuvjeri, razvedrivši se.
„Ti o tome uopće ne moraš brinuti. Zaista. Dopremili smo
dovoljno lijekova za sve slobodne građane Starde ako se i mi
slučajno počnemo razbolijevati.“
„Ali što je sa svim tim robovima koji umiru?“
Nije joj odgovorio izravno na pitanje. „Gospodar Bludd je
zatražio zamjenu za njih. Izdano je naređenje u kojem se traže
zdravi kandidati ovih dana. Trgovci organima s Tlulaxa su
sretni što mogu dopremiti više muškaraca i žena s pograničnih
svjetova. Život na Poritrinu se nastavlja.“ Potapšao je Normu
po ramenu kao da je dijete koje treba ohrabriti.
Pokušala je prebrojiti ploveće vatre s balkona, ali je uskoro
odustala. Čaj koji joj je donio se ohladio i imao je gorak ukus.
Holtzman je iza nje veselo nastavio: „Vrlo mi se sviđala tvoja
ideja da moj štitnik za skrembliranje upotrijebimo kao oružje.
Već razmišljam o tome kako da konstruiram prijenosni
projektor polja koji se može presložiti na tlu.“
„Razumijem“, reče ona oklijevajućim glasom. „Prionut ću
još žešće na posao kako bih mogla predložiti nove ideje.“
Čak ni poslije njegovog odlaska, Norma nije mogla odvojiti
pogled od posmrtnih splavi koje su plamtjele duž rijeke, od tih
plutajućih kremacijskih vatri. Vidjela je koliko su robovi
naporno radili na blatnjavim poljima presađujući jestive
školjke, kao i u laboratorijima gdje su izračunavali na stotine

206
jednadžbi. Sada su umirali u velikom broju od neke smrtonosne
groznice... ali se zamjena za njih lako nalazila.
Liga Plemića se očajnički borila da je ne porobe misaoni
strojevi. Norma je razmišljala o licemjerju.

207
 35.

2
Nisu svi ljudi isti, i to je korijen svih društvenih
nemira.

TLALOC, Vrijeme za Titane

POSADA TLULAXA zadužena za nabavu robova spustila se

na Harmonthep poput kakvog umornog konvoja, a ne kao
eskadrila policijskih pljačkaša. Tuk Keedair je bio u brodu
predvodniku, ali je pilotiranje i pucanje prepustio pridošlici
Ryxu Hannemu. Budući da ga lov na robove još nije izmorio,
mladi Hannem će se truditi da zadovolji Keedaira, a trgovca
organa, veterana, zanimalo je da vidi od čega je sazdan ovaj
novajlija.
Keedair je imao spljošteni nos koji je dva puta lomio u
mladosti; sviđalo mu se kako je zacijelio i dao njegovom vučjem
licu još grublji izraz. U desnom uhu je nosio trokutnu zlatnu
naušnicu u koju je bio ugraviran nekakav hijeroglifski znak
kojeg nikome nije htio prevesti. Debela crna pletenica
prošarana sjedinama padala mu je duž lijeve strane lica preko
ramena – bio je vrlo ponosan na nju, jer je tradicija nalagala
trgovcima mesom da odsijeku pletenice poslije svake
neuspješne godine. A Keedairova je izrasla dugačka.
„Imamo li već koordinate?“ upitao je Hannem, nervozno
gledajući čas u kontrolnu ploču čas kroz prozor kabine. „Odakle
da počnemo, gospodine?“
„Harmonthep je nesvrstani planet, dječače, a budislamisti
ne tiskaju karte. Potražit ćemo neko selo i pokupiti ljude. Ovdje
ne obavljaju popis stanovništva.“
208
 Hannem je zurio kroz prozor, tragajući za selima. Gomila
brodova Tlulaxa krstarila je nad nakvašenim zelenim
kontinentom. Nijedna planina niti brdo nisu se uzdizali iznad
vlažnog predjela s jezerima, močvarama i vodenim tokovima.
Čak su i oceani ovdje bili plitki.
Još nekoliko tura i Keedair će moći uzeti poduži odmor i
vratiti se na Tlulax, zatvoreni svijet svoga naroda. To je bilo
odlično mjesto za odmor, premda je bio uvjeren da će ga ubrzo
početi ponovo obuzimati nemir. Pošto je bio „dobavljač ljudskih
resursa“, Keedair nije imao stalni dom.
U biološkoj industriji Tlulaxa vladala je stalna potražnja za
svježim materijalom iz nedirnutih genetskih loza. Obavivši svoj
rad velom tajne, Tlulaxi su uspjeli zavarati svoje naivne
mušterije iz Lige. Kada je cijena bila dobra, a potreba velika,
plemići bi lako progutali priče o usavršenim biospremnicima u
kojima se mogu uzgajati organi za zamjenu. Marljivi istraživači
nadali su se da će na kraju uspjeti preinačiti svoje spremnike za
uzgajanje klonova i u njima zaista stvarati i takve proizvode,
međutim, neophodna tehnologija zasad još nije postojala.
Bilo je mnogo lakše pokupiti gomilu zaboravljenih ljudskih
bića sa svjetova na obodu. Nitko nikada neće primijetiti da su
kidnapirani. Tlulaxi su zarobljenike brižljivo katalogizirali na
osnovu genetskih osobina.
Kada bi nekome u Ligi ustrebale nove oči, pluća ili bubrezi
— i ako je bio voljan platiti za njih — trgovac organima s Tlulaxa
pronašao bi odgovarajućeg donatora i pokupio tražene
komponente. Bio je to jednostavan posao.
Trenutno je iznenadna nestašica živih robova na Poritrinu
izmijenila Keedairove poslovne prioritete. Sve dok kuga bude
trajala, bit će mu isplativije nabavljati žive zarobljenike, topla
tijela koje nije trebalo dalje obrađivati...
Dok se letjelica spuštala, uočio je velika tamna obličja koja
su se gibala kroz vodu, zmijolika stvorenja koja su vijugala
između bambusolike trske. Ogromni narančasti cvjetovi cvjetali
su na vrhovima stabljika, otvarajući se i zatvarajući poput
mesnatih usta. Keedairu je bilo drago što neće morati ostati
dugo na ovom ružnom svijetu.
209
 „Vidim nešto, gospodine!“ Hannem je aktivirao
uveličavajući displej na zaštitnom staklu, i pokazao na gomilu
sojenica u močvari.
„Vrlo dobro, momče.“ Keedair stupi u vezu s brodovima za
robove koji su išli za njima. „Bit će to kao branje voća u vrtu
kakvog plemića.“
Selo u močvari nije baš djelovalo bogato. Okrugle kolibe bile
su napravljene od trske i blata spojenih nekom vrstom
plastičnog cementa. Između njih je visjelo nekoliko antena,
zrcala i skupljači vjetra, iako su budislamisti slabo koristili
visoku tehnologiju. Sumnjao je da će popuniti skladišta žetvom
samo u ovom selu, ali oduvijek je bio optimist.
Tri napadačka broda okružiše Keedairovu letjelicu koja ih je
predvodila, dok su brodovi Tlulaxa za prijevoz ljudskog tereta
ostali u pozadini. Ryx Hannem se uznemirio kada su se hvatači-
robova približili selu. „Jeste li sigurni da imamo dovoljno
oružja, gospodine? Nikada do sada nisam sudjelovao u ovoj
vrsti akcije.“
Keedair izvije obrvu. „To su Zensuniji, mladiću, pacifisti do
srži. Kad su došli misaoni strojevi, oni nisu imali hrabrosti za
borbu. Sumnjam da ćemo ovdje zaraditi i jednu ogrebotinu.“
Uključio je kom-kanal i obratio se svojoj posadi za žetvu.
„Polomite motke na kojima stoje tri kolibe čije obrise vidite i
potopite ih u vodu. Ljudi će sigurno nakon toga istrčati napolje.
Tada ćemo upotrijebiti projektore-ošamućivače.“ Glas mu je bio
smiren, kao da mu je bilo dosadno. „Imat ćemo sasvim dovoljno
vremena da pokupimo one koji nešto vrijede. Ako bude i
ranjenih, uzmite ih za zalihu organa, ali više bih volio
netaknuta tijela.“
Hannem se sa strahopoštovanjem zagledao u njega. Keedair
im se ponovo obratio preko kom-kanala. „Svi ćete dobro
zaraditi i dobit ćete bonus za svakog mladog muškarca i plodnu
ženku koje ne oštetite.“
Vezisti zaklicaše, a onda se četiri broda za lov obruše prema
bespomoćnom selu u močvari. Mladi Hannem je ostao otraga,
prepustivši vodstvo mnogo iskusnijim hvatačima robova.

210
 Energetskim zrakama su presjekli visoke motke i pustili da
se trošne kolibe strovale u tamnu vodu.
„Pripucaj već jednom, momče!“ reče Keedair.
Hannem isprazni svoje oružje, uništivši jednu od debelih
potpornih nogu i napravivši rupu u zidu kolibe. Trska od koje
je zid bio napravljen je odmah planula.
„Bez suvišnog razaranja“, opomene ga mirno Keedair dok je
potiskivao nestrpljenje. „Nije ti cilj da raniš seljane. Još ih
nismo stigli ni pogledati.“
Upravo kako je i predvidio, patetični Zensuniji su pokuljali
iz svojih koliba. Neki su se počeli spuštati niz ljestve i motke do
čamaca privezanih za kolibe.
Dva broda za ljudski teret spustila su se na kraju sela u
močvarnu vodu koja je zacvrčala i pretvorila se u paru pri
dodiru s njihovim vrelim trupovima. Izbacili su pontone koji će
održati brodove na površini i rampe za utovar koje sezale sve do
travnatih humaka koji su djelovali dovoljno čvrsto.
Keedair je naredio Hannemu da se spusti blizu gomile ljudi
koja je bezglavo jurila. Neki od njih uletjeli su u vodu do struka,
žene su vukle djecu prema gustišu od trske, a mladići vitlali
kopljima koja su prije bila pogodna za hvatanje ribe nego za
ratovanje.
Prvi Tlulaxa brodovi pljačkaši polako su se spustili i izbacili
pljosnate potpornje za slijetanje koji su uronili u blato. Kada se
Keedair konačno našao na uzvisini od ugažene trave, s
projektorom za ošamućivanje u rukama, njegovi partneri su već
svi bili vani i pucali brižljivo birajući ciljeve.
Prvo su obilježili zdrave muškarce, jer su oni postizali
najveću cijenu na poritrinskom tržištu.
Od njih se također moglo očekivati da prave nevolje, ako im
se ukaže prilika.
Keedair preda oružje za ošamućivanje Ryxu Hannemu koji
se cerio, premda se vidjelo da je uplašen. „Bit će ti bolje da
počneš pucati, momče, ako želiš sudjelovati u podjeli plijena.“

211
 s
Dječak Ishmael je samouvjereno upravljao čamcem duž
vodenih putova, probijajući se kroz labirint potoka i prolaza.
Trska je bila mnogo viša od njega, čak i kad je stajao u malom
čamcu što se ljuljuškao. Narančasti cvjetovi na vrhovima
stabljika su se mljackajući otvarali i zatvarali, gosteći se
mušicama koje su promicale kroz zrak.
Iako je imao tek osam godina, Ishmael je već dugo sam išao
u lov. Djed po majci koji ga je odgajao poslije smrti njegovih
roditelja, dobro ga je podučio. Ishmael je znao gdje može
iskopati tajne zalihe qaraa jaja koje čak ni divovske jegulje nisu
znale pronaći.
Pronašao je dobro mjesto na kojem su rasli listovi salate i
uhvatio je dvije ribe od kojih je jedna pripadala vrsti koju
nikada do tada nije vidio. Njegova košara je lupkala i njihala se
dok su otrovna stvorenja u njoj puzala gore dolje po zidovima,
gurajući bodljikave crne noge kroz male rupe. Danas je uhvatio
i osamnaest mliječnih buba, a ni jedna nije bila manja od
njegove šake. Obitelj će večeras dobro jesti!
Međutim, kada se primaknuo selu, vodeći čamac s lakoćom
kroz smeđu vodu, Ishmael je začuo povike i vriske pomiješane
sa zujanjem ošamućivača. Ishmael je brzo, ali i oprezno
zaveslao. Trska je bila previsoka tako da ništa nije mogao
vidjeti.
Kada je zavio za okuku, ugledao je brodove za skupljanje
robova, koji su izazivali najveći mogući strah u njegovom
plemenu i zbog kojih su i podigli svoje selo na ovom
usamljenom mjestu. Nekoliko koliba je bilo srušeno dok su
druge gorjele. Nemoguće!
Dječak je osjetio potrebu da zaurla i jurne u borbu, ali ga je
zdrav razum spriječio u tome i posavjetovao ga da pobjegne.
Ishmael je gledao kako hvatači-robova Tlulaxi obaraju jednog
seljana za drugim svojim projektorima za ošamućivanje.
Pojedini seljaci su se pokušali sakriti u svojim domovima, ali
zidovi od trske nisu bili ozbiljna prepreka za napadače.

212
 Zensuniji nisu imali brave na vratima niti tajna mjesta na
koja bi se mogli sakriti. Bili su sljedbenici Buddallaha, i samim
tim miroljubivi. Sela na Harmonthepu nikada nisu međusobno
ratovala; bar Ishmael nikada nije čuo za tako nešto.
Srce mu je tuklo kao ludo. Ova buka će dozvati divovske
jegulje, iako su te grabljivice preko dana uglavnom bile trome.
Ako lovci na ljude uskoro ne izvuku seljane koji su pali u vodu,
jegulje će se bogato počastiti...
Ne praveći gotovo nikakve nabore na površini vode, Ishmael
je dotjerao svoj čamac do jednog od brodova koji su učestvovali
u lovu. Vidio je kako njegova rođakinja Taina pada pogođena
snopom iz ošamućivača i kako prljavi muškarci ukrcavaju njeno
mlitavo tijelo na široku metalnu splav.
A onda se njegov djed, Weyop, probio do središta u krugu
koliba i suočio s kaosom. Stari vođa je držao tanki brončani
gong koji je visio sa motke, simbol seoskog predstavnika. On je
bio taj predstavnik. Ishmaelov djed kao da se uopće nije plašio
i dječak je odmah osjetio olakšanje. Vjerovao je tom mudrom
čovjeku koji je uvijek pronalazio način da riješi razmirice.
Weyop će spasiti seljane.
Međutim, duboko u svom srcu, Ishmael je osjećao veliki
strah, znajući da se ovo neće dobro završiti.

s
Ryx Hannem se pokazao kao prilično dobar strijelac. Nakon
što je novajlija ošamutio svog prvog zatvorenika, oduševljeno je
nastavio. Keedair je brojao u sebi, procjenjujući ulov, premda
će točan broj znati tek kada ubace nesvjesna tijela u orbitalne
kovčege za transport.
Keedair je stezao čeljusti dok su Zensuniji zapomagali i
preklinjali ih, vjerojatno na isti način kao što su i stanovnici
Giedi Prime molili misaone strojeve za vrijeme nedavnog
osvajanja tog planeta. Keedair je imao poslovne partnere u
gradu Giedi. Sumnjao je da će ih ikada više vidjeti žive.

213
 Ne, nije osjećao nimalo naklonosti prema ovoj zensunskoj
kopiladi.
Hannem mu je skrenuo pažnju na jednog starca koji je
istupio naprijed. „Što on to radi, gospodine?“ Starac je bez
prestanka lupao o metalni gong na dugačkom štapu. Hannem
podiže ošamućivač. „Hoćemo li ga uzeti?“
Keedair odmahne glavom. „Prestar je. Ne troši oružje na
njega.“
Dvojica iskusnih hvatača-robova razmišljala su na isti
način. Polomili su štap predvodnika plemena i njega gurnuli u
vodu, a kad ih je počeo psovati na mješavini svog urođeničkog
jezika i galaha, univerzalnog jezika na svim planetima ljudi, oni
se počeše smijati. Poniženi starac otpliva do obale.
Preostali seljaci su zapomagali i plakali, dok je većina
zdravih, mladih ljudi već bila ošamućena i utovarena u čamce.
Plakale su starice i prljava djeca, ali nisu se pokušavali
oduprijeti. Keedair je znalački pogledao Ryxa Hannema.
Iznenada je jedan dječak iskočio iz uskog čamca koji se
pojavio iz trske iza njih. Počeo je da gađati štapovima Hannema
i Keedaira, vičući nešto o svom djedu. Keedair se sagnuo. Štap
ga je za dlaku promašio.
Dječak je potom dohvatio košaru iz čamca i zavitlao je na
Hannema. Tanko pruće se pokidalo i iz košare se prosula gomila
ogromnih kukaca bodljikavih nogu koji prekriše Hannemove
grudi i lice, i počeše ga ujedati. Kopilot je prodorno vrisnuo
braneći se od tih stvorenja i gnječeći ih, ali su se ona nastavila
penjati uz ruke i odjeću. Iz njihovih zgnječenih tijela curila je
gusta mliječna tvar koja je ličila na gnoj.
Keedair zgrabi Hannemov projektor za ošamućivanje i
usmjeri ga u mališana. Kad je dječak pao, Keedair je poprskao i
svog kopilota paralizirajućim snopom. To baš nije bilo najbolje
rješenje, ali je osim Hannema barem sredio agresivne otrovne
kukce. Kada se vrate na teretni brod, smjestit će povrijeđenog
hvatača robova u orbitalni kovčeg, zajedno s novim
zarobljenicima. Keedair nije znao hoće li momak umrijeti ili će
samo do kraja života imati košmare.

214
 Doviknuo je ostalim Tlulaxima da pokupe nesvjesna tijela.
Izgleda da će im ipak biti potreban još jedan teretni brod. Ovo
nije bio loš dan, pomisli on. Promatrao je nepomično tijelo
malog urođenika; odrpani Zensuniji dječak je nema sumnje bio
nepromišljen i budalast. Svaki gospodar ljudi koji ga kupi imat
će s njim pune ruke posla.
Ali to nije bila Keedairova briga. Neka Poritrin riješi taj
problem. Čak i ovako ošamućen i prljav, vižljasti dječak je
djelovao vrlo zdravo, premda je možda bio premlad da bi ga
poveo s ostalim robovima. Keedair je ipak odlučio uzeti ga, jer
ga je mališan iznervirao. Navukao mu je na vrat nevolje i možda
bi ga trebalo kazniti, naročito ako Hannem umre.
Stari predvodnik sela stajao je na obali i cijedio se. Častio je
pljačkaše budislamskim sutrama, želeći da im skrene pažnju na
grešan život koji vode. Tijela su plutala unaokolo s licima
uronjenim u vodu. Pojedini očajni seljaci pokušavali su ih
motkama dovući do obale, sve vrijeme cmizdreći i zapomažući.
Keedair je primijetio velika zmijolika obličja koja su plivala
duž uskih kanala, privučena bukom. Jedno od njih je podiglo
glavu iz vode i škljocnulo ustima punim očnjaka. Keedair se
stresao kada je ugledao te divlje zvijeri. Tko zna kakva su još
stvorenja živjela ovdje?
Jedva čekajući da napusti ove smrdljive močvare, počeo je
požurivati svoju posadu. Promatrao ih je kako utovaruju nove
robove na brodove. Laknut će mu kada se vrati na svoj čisti
brod. Zarada koju će mu donijeti ova operacija ipak će mu
nadoknaditi sve nevolje i neugodnosti.
Kada je sve bilo spremno, popeo se u svoj brod, uključio
motore i uvukao blatom optočene stabilizatore. Dok se dizao
prema maglovitom nebu, Tuk Keedair je još jednom pogledao
močvaru ispod sebe i vidio kako divovske jegulje počinju
proždirati nekoliko plutajućih tijela.

215
 36.

2
Um vlada svemirom. Moramo se pobrinuti da to bude
ljudski um, a ne njegova strojna verzija.

PRIMERO FAYKAN BUTLER,

Memoari Džihada

ZUFA CENVA je odabrala svoje najtalentiranije učenice

koje će biti Rossakovo najvažnije oružje protiv cymeha na Giedi
Prime. Snažna i posvećena čarobnica Heoma je izgleda bila više
nego spremna da se odazove tom pozivu.
Iz svog stjenovitog grada na Rossaku, Zufa je surađivala sa
Armadom Lige na organizaciji te operacije. Glavna čarobnica je
grizla donju usnu i treptala potiskujući suze ponosa koje su joj
pekle oči.
Neočekivana i nesmotrena misija Serene Butler osigurala
im je potrebni poticaj koji će pokrenuti Armadu u ofenzivu.
Xavier Harkonnen je uspio progurati dobro zamišljen plan za
napad, dok su se ostali prepirali i zveckali oružjem. Zatim je
uvjerio svog pretpostavljenog časnika da mu dopusti da
predvodi napad. Borbena skupina balista i javelin razarača, koja
se trenutno nalazila visoko iznad Rossaka, bila je spremna
napustiti orbitalne postaje.
U prvoj odmazdi protiv strojeva osvajača moraju postići
dramatičnu i potpunu pobjedu. Ne smiju dopustiti da se ona
završi samo kao lokalna bitka. Planeti su utjecale jedni na
drugog poput karika lanca. Tercero Harkonnen će predvoditi
borbenu skupinu Armade. Također će ponijeti Holtzmanove

216
nove prijenosne skremblere polja pomoću kojih će onesposobiti
ključne instalacije robota.
Jedna čarobnica će se, međutim, morati suočiti s cymehima
na čije ljudske mozgove puls skremblera neće imati nikakvog
utjecaja. Heoma je bez oklijevanja prihvatila tu ulogu.
Bila je vitka i mlada, samo dvadeset tri godine, imala je
bijelu kosu boje slonovače, bademaste oči i obično lice koje je
odražavalo snagu i uskomešanost u njenom silnom umu. Zufa
je, međutim, znala da je Heomi, osim što posjeduje velike
mentalne mogućnosti, draga osoba, kćer kakvu je ona željela
imati. Heoma je bila najstarija od pet sestara; tri od njih već su
počele učiti za čarobnice.
Zufa je stala pred svoju najbolju štićenicu i spustila joj ruke
na koščata ramena.. „Jasno ti je što sve zavisi od ovoga. Znam
da nećeš razočarati ni mene ni čovječanstvo.“
„Postići ću sve što od mene očekujete“, obećala je Heoma.
„Možda čak i više.“
Zufa je rasla od ponosa. Dok se Heoma koračajući uspravnih
leđa ukrcavala u šatl, glavna čarobnica dovikne za njom: „Nećeš
biti sama. Sve mi letimo na tvojim krilima.“
Jednog od posljednjih dana priprema, Zufa je grubo i
smrknuto prekorila najsnažnije muškarce s Rossaka što nisu u
stanju pomoći u odlučujućoj borbi. To što nisu posjedovali
telepatske moći nije ih sprečavalo da sudjeluju na neki drugi
način. I oni su mogli pomoći u napadu na Giedi Prime. Svojim
kremenim pogledom, čarobnica, koja je podsjećala na kip,
toliko je posramila njih šestoricu da su krenuli s Heomom kao
njeni tjelohranitelji.
Muškarci s Rossaka ponijeli su osobnu zalihu stimulansa i
analgetika koji otupljuju um, kojima ih je opskrbio Aurelius
Venport. Prošli su strogu obuku za rukovanje oružjem i naučili
važne borbene vještine. Kada je kucnuo trenutak, postat će
ratnici fanatici i jurnut će u borbu ne vodeći računa o vlastitim
životima. Pred očima će imati samo jedan cilj: da osiguraju
čarobnici-oružju priliku da priđe dovoljno blizu cymehima.

217
Venport je brižljivo pripremio lijekove. Napravio je koktel koji
će omogućiti ljudima da djeluju i za vrijeme najvećeg užasa.
Dok je gledala kako se raketoplani penju u srebrnom luku
prema svemirskim brodovima koji su ih čekali, Zufine misli su
bile u kaosu, osjećala je veliko žaljenje i nadu. Pokušala je
prikriti dotične osjećaje samouvjerenošću i zaklela se da će
obaviti još mnogo toga.
Aurelius Venport joj je prišao i nijemo ostao stajati pokraj
nje kao da je i sam ostao bez riječi. Dovoljno dobro ju je
poznavao da je uočio koliko je Zufa tužna što je njena najbolja
učenica otišla. „Sve će biti dobro.“
„Ne, neće. Ali ona će uspjeti.“
Venport ju je pogledao s nježnim razumijevanjem koje je
prodrlo kroz Zufin obrambeni stav. „Znam da ti je žao što nisi
ti mogla biti prvo oružje, mila moja. Nema sumnje da je Heoma
talentirana, ali ti si ipak najsposobnija. Ne zaboravi da se još
oporavljaš od pobačaja, i da je tvoja slabost mogla ugroziti
zadatak.“
„Također me sputava i nešto više? odgovornost da
obučavam druge.“ Zufa je pratila pogledom raketoplan koji je
nestajao među rijetkim oblacima. „Nema mi druge, moram
ostati ovdje i činiti ono što mogu.“
„Čudno, i ja sam to isto pomislio u vezi mog posla.“
Sjetivši se hrabrih muškaraca tjelohranitelja, čarobnica se
zagledala u svog suputnika ne skrivajući nezadovoljstvo.
Prodorno ju je promatrao svojim gospodskim očima; pogled mu
je bio bistar, jer nije bio pod utjecajem droge, ali ju je nervirao
njegov nezavisan stav. „Zašto se nisi dobrovoljno prijavio za
sudjelovanje u ovoj operaciji, Aureliuse? Ili ti nije u prirodi da
činiš nešto i za druge već samo za sebe?“
„Ja sam domoljub na svoj način.“ Odvratio joj je Venport
lukavo se osmjehnuvši. „Ali ne očekujem da ti to shvatiš.“
Na to mu nije imala što odgovoriti i njih dvoje nastaviše
isprazno zuriti u nebo, iako je raketoplan već bio stigao do
postaje na stazi.

218
 37.

2
Ne vjerujem da postoji nešto kao što je „izgubljen
slučaj“ — već samo oni koji nemaju dovoljno vjerne
sljedbenike.

SERENA BUTLER,
govor u parlamentu Lige

USPRKOS OPTIMISTIČKOM IZVJEŠTAJU magnusa

Sumija, pomoćna postaja za emitiranje štitnika na Giedi Prime
bila je još daleko od završetka.
Nakon što se Serenina tajna ekipa iskrcala na stjenovit otok
šiban vjetrom u sjevernom moru, čitav dan je provela iznoseći
zalihe i opremu na obalu, provaljujući u barake i pokrećući
postrojenja za proizvodnju energije. Parabolične kule za
emitiranje štitnika za skrembliranje uzdizale su se poput
sleđenih kostura. Ni jedan od sustava nije radio.
Brigit Paterson, inženjerka grubog lica, procijenila je stanje
i prišla Sereni mršteći se. „Najviše što ti mogu reći je da neće
biti nemoguće završiti posao.“ Slegnula je svojim širokim
ramenima. „Završeni su okviri i postavljena teška konstrukcija,
ah većina komponenti još nije priključena. Podstanice nisu
povezane, a kablovi nisu čak ni zategnuti preko najviših
nosača.“ Pokazala je prema šipkama klizavim od leda koje su
ječale na vjetru.
Serena nije zavidjela dobrovoljcu koji će se morati popeti
tamo gore da završi neophodno povezivanje. „Ne znamo kada
će točno Xavier dovesti Armadu, ali ako ne završite do dolaska

219
brodova, onda ne treba ni da pokušavamo. Iznevjerit ćemo i
njega i stanovništvo Giedi Prime.“
Brigit je pozvala svoje inženjere na hitan sastanak. „Ponijeli
smo dovoljno stimulanata. Možemo raditi cijelog dana ako
osiguramo osvjetljenje na platformama.“
„Uradite tako“, reče Serena, „dajte i nama zaduženja koja
ćemo moći obaviti. Zapovjednik Wibsen se veselio što će imati
nekoliko dana odmora, ali izbacit ćemo ga iz kreveta budemo li
morali uposliti i njega.“
Sljedećeg tjedna ih nitko nije smetao u radu. Misaoni
strojevi očito nisu ni znali da su se ušuljali na planet, niti što
ovdje rade. Prošavši sa svega nekoliko manjih ogrebotina, ekipa
je završila najopasniji dio zadatka. Pošto su obavili devedeset
posto posla – barem prema planu na papiru –Brigit Paterson je
izjavila da su tek sada pred njima poslovi na koje će otići najviše
vremena.
„Moramo ići od komponente do komponente i pojačavati
krugove. Ove kule emitiraju polje koje razara složene tekrisele.
Moramo se pobrinuti da sustav izdrži duže od pet minuta kada
ga jednom aktiviramo.“
Serena je zagrizla usnu i klimnula. „Da, to bi bilo dobro.“
„Ako testiranjima skrenemo pažnju na sebe“, nastavila je
Brigit, „neki prokleti stroj mogao bi shvatiti što mi to ovdje
radimo. Bit će vrlo čupavo.“
„Koliko vam vremena treba?“ upitao je Ort Wibsen,
potiskujući vlastito nestrpljenje.
„Tjedan dana uz malo sreće“, Brigit se namrštila. „Deset ako
bilo što pođe naopako i budemo li morali popravljati dijelove.“
„Armada najranije može da stići za osam dana“, primijetila
je Serena. „I to u slučaju da je Xavier organizirao napadačku
silu i lansirao je dva dana nakon što je primio moju poruku.“
Wibsen je progunđao. „Nema izgleda, ne zaboravite da je u
pitanju Liga. Sazivat će jedan sastanak za drugim, zatim će
praviti duge stanke za ručak poslije kojih će ponovo sastančiti.“
Serena uzdahne. „Nadam se da Xavier može sa svim tim
izaći na kraj.“
220
 „Potjeraj svoje inženjere na posao“, reče Serena Brigit
Paterson, ne obrativši pažnju na pesimističke riječi veterana.
„Zapovjednik Wibsen i ja ćemo uzeti blokadni brod. Ponovo
ćemo se provući kroz senzorsku mrežu i pokušati presresti
Armadu. Xavier mora biti upoznat s planom kako bi mogao
iskoristi ono što smo napravili. Dat ćemo im raspored i
koordinirati napad.“
Wibsen se zakašljao i bijesno namrštio. „Bit će bolje da
povedeš i Pinquera Jibba u slučaju da mi ustreba podrška u
upravljanju blokadnim brodom.“
Kovrčavi Jibb nije znao što reći. Pogledao je prvo Serenu,
zatim starog veterana i na kraju glavnog inženjera. „Možda bi
zapovjednik trebao ostati ovdje?“
Veteran pljune na smrznuto tlo. „To nećeš doživjeti. Malo je
vjerojatno da će mi biti potrebna bilo kakva pomoć.“
„Ako vi tako kažete“, reče Serena, prikrivši osmijeh. „Brigit,
hoćete li biti u stanju zamijetiti Armadin ulazak u sustav?“
„Nadziremo komunikacijsku mrežu misaonih strojeva.
Pretpostavljam da će se roboti ushodati uokolo kada se borbeni
brodovi Armade približe.“ Brigit prijeđe pogledom preko svoje
ekipe i zatim se smrknuto osmjehne. „Da, znat ćemo.“

s
Ponovo su se kretali ispod vode; blokadni brod krstario je
kroz hladne dubine udaljavajući se od sjevernog mora
zagušenog ledom. Pogledavši preko ramena po kabini, Wibsen
filozofski primijeti: „Kada smo krenuli na ovaj zadatak mislio
sam da si potpuno luda, Serena Butler.“
„Luda što pokušavam pomoći ovim ljudima?“ upitala je
izvivši obrve.
„Ne... mislio sam da si luda što mi daješ još jednu prigodu.“
Ort Wibsen je zahvaljujući karti koju je napravio dok je
vodio brod prvi put kroz atmosferu, uočio slaba mjesta u
senzorskoj mreži robota što je opasivala planet. Ako izbiju na
površinu otvorenog mora na oko četrdeset stupnjeva sjeverne
221
geografske širine, imat će dosta dobre izglede da prolete u ovoj
kamuflažnoj letjelici kroz atmosferu neprimjećeni od strane
strojeva čuvara, kako onih na stazi tako i onih na tlu.
Nasumično treperenje koje je podsjećalo na nevidljive
reflektore rasute po nebeskom prostranstvu otkrivalo im je
položaje s kojih su promatrali.
„Primirit ćemo se ovdje“, reče on i ponovo se zakašlja. Počeo
je udarati medicinsku kapsulu za ubrizgavanje lijeka na
grudima, kao da je neki dosadni insekt. „Kupovat ćemo vrijeme
dok ne budem sasvim siguran da sam upoznao njihov red
vožnje.“
„To je nešto na što sa sigurnošću možeš računati kada su u
pitanju misaoni strojevi“, primijeti Pinquer Jibb s nelagodom.
„Predvidivi su.“
Međutim, s cymehima je stvar bila drukčija.
Manje od jednog sata kasnije, dojuriše brze mehaničke
zrakofolije, približavajući se napola uronjenom blokadnom
brodu. Wibsen je opsovao i iskašljao puna usta grimizne krvi.
„Ima ih jedanaest!“ povikao je Pinquer Jibb, gledajući u
skenere. „Kako su nas samo pronašli?“
„Kako ih ti nisi vidio?“ odbrusi Wibsen.
„Pojavili su se ispod vode isto kao i mi!“
Serena pogleda ekran i ugleda brojne brodove presretače
koji su im se približavali. Aktivirala je oružje na desnoj strani
broda i pripucala na nadolazeće zrakofolije; jednog je pogodila,
a ostale promašila. Nije prošla obuku za topnika. Da su
očekivali da će se morati boreći probijati, nikad se ne bi usudili
ni krenuti na Giedi Prime.
„Jibbe, preuzmi kontrole i spremi se za polijetanje.“ Wibsen
je izletio iz kabine. „Do vraga, neće nas se tako lako dočepati.“
Bocnuo je svojim velikim kvrgavim prstom kopilota. „Vrebaj
priliku kada odem i nemoj oklijevati.“
„Što to namjeravate?“ upitala je Serena. Stari veteran joj
nije odgovorio, već je pojurio preko palube i nestao u jedinoj
kapsuli za slučaj nužde.
„Što on to radi?“ upitao je Jibb.
222
 „Nemamo vremena da ga izvedemo pred vojni sud.“ Serena
nije mogla vjerovati da će ih veteran hladno prepustiti na milost
i nemilost strojeva.
Wibsen je zabravio ulaz u kapsulu i oko njenih rubova se
upališe zelene lampice koje su ih obavijestile da se sprema za
lansiranje.
Ispalila je još jedan hitac iz oružja na desnom boku broda,
jer je samo ono bilo okrenuto prema nadolazećim strojevima.
Oštetila je jednu letjelicu, raznijevši vratašca za oružje na njoj.
Serena je zbunjeno gledala kontrolne sustave. Zatreptali su,
pojavile su se iskre, a onda su zamrli.
Wibsenova kapsula je uz trzaj i eksploziju izletjela poput
topovskog zrna. Udaljila se tutnjeći poput kakvog brzog, teško
oklopljenog projektila, jedva dodirujući površinu. Stari veteran
im se obratio preko frekvencije za slanje SOS signala: „Ne
spavaj za prekidačem, sada. Budi spreman!“
Pinquer Jibb je uključio motore i spremio se za polijetanje.
Brod je napravio brazdu kroz valove.
Wibsen je dao sve od sebe da usmjeri kapsulu prema
robotima. Svrha letjelice za bijeg bila je da prebaci preživjelog
na sigurno, što dalje od katastrofalne eksplozije, i zato je imala
debeli oklop i debelu oblogu. Zahvaljujući tome uspjela je, kada
se zarila u najbližeg neprijatelja, potpuno uništiti cymehov
brod, doslovce je proletjela kroz njega i zarila se u drugi.
Izubijana kapsula koja se pušila među olupinama što su tonule,
iznenada stane.
Serena dovikne Jibbu. „Polazi! Polijeći!“
Pojačao je potisak i blokadni brod se uzdigao iz vode i zaletio
put neba. Serena je, dok su se penjali, pogledala kroz kameru
koja je prikazivala vodu ispod njih.
Vidjela je kako se otvaraju vrata na kapsuli koja se našla
između dvije zrakofolne letjelice robota. Pojavio se Wibsen.
Očigledno je bio uzdrman, ali i dalje prkosan. Svuda oko njega
dizali su se dim i para i tri ljutita cymeha krenuše kroz
zapjenušanu vodu prema njemu.

223
 Stari veteran zavuče ruku u džep i zavitla tamno-sivu kuglu
u najbližu letjelicu cymeha. Eksplozija je oborila neprijatelja i
odbacila Wibsena natrag u kapsulu. Nesigurno je držao pušku s
pulsnim metcima u jednoj ruci i bez prestanka pucao, međutim,
tri oklopljena cymeha obrušiše se na njega iz svojih zrakofolija.
Serena je sva užasnuta gledala kako njihove mehaničke pandže
kidaju starog veterana na komadiće.
„Drži se!“ povika Pinquer Jibb, ali bilo je previše kasno.
Serena je vidjela kako robotske letjelice okreću svoje teško
naoružanje prema stazi blokadnog broda u bijegu.
„Ne mogu...“
Serenu je udar odbacio na nasuprotni zid. Eksplozije su
istrgnule brodske motore. Letjelica je počela ponirati i više nije
bilo načina da Jibb spriječi njihov pad u ocean. Blokadni brod
se zario u valove poput ogromnih sanjki koje su izgubile
kontrolu, podigavši veliki mlaz bijele pjene. Voda je počela
prodirati kroz pukotine na trupu.
Serena je otrčala do ormarića s oružjem i dohvatila pulsnu
pušku. Prebacila je oružje preko ramena i premda nikad do tada
nije pucala iz ovakvog oružja, bila je spremna braniti se.
Pinquer Jibb je također dohvatio oružje iz otvorenog ormara za
oružje.
Cymehi su udarili u onesposobljeni brod poput torpeda,
napravivši strašnu buku. Nisu čak ni pokušali ući kroz vrata,
već su prosjekli sebi put kroz trup, provalivši u centralni
odjeljak, poput ptica koje pokušavaju doći do mesa u ukusnoj
morskoj školjci.
Jibb je otvorio vatru čim su se prve srebrnaste ruke
promolile kroz rascijepljeni zid. Pulsna munja oštetila je
cymehovu ruku, ali je također rikošetirala po unutrašnjosti
broda i slučajno još više proširila pukotinu.
Drugi cymeh je ušao kroz gornji otvor, rascijepio oklop
broda i spustio svoje gipko tijelo u prostoriju. Serena je ispalila
pulsnu munju i zapalila mu jezgru. Drugim sretnim hitcem,
spržila je spremnik s mozgom. Jedan veći cymeh probio se
unutra odozgo i upotrijebio palo mehaničko tijelo kao štitnik

224
dok ga je ona zasipala pulsnim projektilima. Jedan cymeh s
tijelom koje je podsjećalo na neku crnu bubu, nastavio se pokraj
Pinquera probijati kroz rupu nastalu u trupu. Kopilot se
okrenuo i pokušao ponovo opaliti, ali je cymeh ispružio dugu
zašiljenu ruku. Jibb je ispustio pušku kada mu je robotska ruka
probila grudi poput koplja. Iz središta njegove odore počela se
širiti krvava mrlja.
Iz okna na promjenjivom završetku zašiljene noge iznenada
izletješe prsti s pandžama i iščupaše žrtvino srce kada je cymeh
povukao svoj ud; podigao je srce s kojeg se još cijedila krv, kao
kakav trofej.
Najveći cymeh je odozgo bacio neupotrebljivo tijelo svog
mrtvog sudruga na Serenu. Teški trup je pao na nju posjekavši
je na nekoliko mjesta i napravivši joj nekoliko modrica. Našla
se u klopci, nije se mogla pomaknuti i ostala je prikovana za
palubu.
Cymeh-buba, kome je s kopljastog uda i dalje kapala krv,
probio se kroz pukotinu u trupu i nastavio se kloparajući
približavati, ostavivši za sobom Jibbovo tijelo. Podigao je još
dvije zašiljene ruke iznad Serene, ali je najveći cymeh zaurlao
naredivši mu da stane.
„Nemoj ih oboje ubiti, jer onda nećemo imati što dati
Erasmusu. Tražio je da mu dovedemo jednog od agresivnih
boraca otpora s Giedi Prime. Ova će odlično poslužiti.“
Serena se užasnula kada je čula njegove riječi. Prijeteći ton
njegovog glasa natjerao ju je da pomisli kako bi joj bilo bolje da
umre na licu mjesta. Iz posjekotina na ruci, rebrima i lijevoj
nozi krv je kapala na palubu.
Jibbov ubojica joj je istrgnuo pušku s pulsnim projektilima
iz ruke, a veći cymeh je podigao s nje tijelo koje je bacio. Titan
ju je digao s palube i prinio njeno lice sasvim blizu svojim
svjetlucavim optičkim vlaknima.
„Oh, tako je ljupka. Čak i poslije tisuću godina, znam uživati
u ljepoti. Kada bih ponovo postao ljudsko biće, iskazao bih joj
svoje divljenje.“ Njegovi senzori okrutno zasijaše. „Ja sam
Barbarossa. Baš šteta što te moram poslati na Zemlju

225
Erasmusu. Ali se nadam, za tvoje dobro, da ćeš mu biti
zanimljiva.“
Oštri srebrni udovi su je opkolili poput kakvog divovskog
kaveza. Serena se otimala, ali nije se mogla izmigoljiti. Čula je
za Barbarossu, jednog od prvobitnih Titana koji su preuzeli
upravu nad Starim Carstvom. Više od svega je željela da ga
ubije, čak i ako bi to podrazumijevalo da se i sama žrtvuje.
„Jedan od Omniusovih brodova kreće sutra na Zemlju.
Pobrinut ću se da budeš prebačena na njega“, reče Barbarossa.
„Zar sam zaboravio spomenuti? Erasmus ima laboratorije u
kojima izvodi... zanimljive... stvari.“

226
 38.

2
Moje mogućnosti ne poznaju granice. U stanju sam
obuhvatiti svemir.

Tajna Omniusova banka podataka,

oštećeni dosjei

UNUTAR SVOG ŠIROKOPOJASNOG operativnog

programa, novoinstalirani Giedi Prime-Omnius proučavao je
trodimenzionalnu kartu poznatog svemira. Točan model nastao
je zahvaljujući upornom pabirčenju arhivskih izvještaja i
podataka koje su dobavili senzori i njihovom udruživanju s
vjerojatnim projekcijama i analizama.
Mogućnosti su bile beskonačne.
Nova kopija Omniusa je s nezasitnom radoznalošću
skenirala uskovitlane maglice, divovska sunca i jedan planet za
drugim. Vremenom, i s malo truda, sve one postat će dio mreže
Sinkroniziranih svjetova.
Uskoro će stići sljedeći brod za ažuriranje koji će ga gotovo
izjednačiti sa sveumovima na ostalim planetima. Nije se još
sinkronizirao od kada je aktiviran na Giedi Prime. Ali je zato
Giedi Prime-Omnius mogao kopirati svoje uzbudljive nove
misli koje će podijeliti s ostalim klonovima sveuma. Ekspanzija,
učinkovitost... toliko toga je trebalo napraviti! Osvajanje Giedi
Prime bilo je kamen temeljac u izgradnji kozmičkog carstva
strojeva. Proces je započet i uskoro će se zahuktati.
Omnius je bio smješten u kibernetičku jezgru u bivšoj
magnusovoj citadeli, gdje je pohranjivao prizore koje su snimile
njegove stražar-oči: zapaljene ruševine, ljudi na spravama za
227
mučenje, ogromne lomače podignute od viška stanovništva.
Objektivno bi proučio svaku sliku, upio informaciju, obradio je.
Vrlo davno, Barbarossa je modificirao programe i naučio
misaone strojeve uživati u pobjedi.
Mnoge višenamjenske tvornice na Giedi Prime sada su bile
svrsishodno iskorištene, jednako kao i rudarski lebdeći brodovi
i ostala postrojenja. Barbarossa se i te kako potrudio da
prilagodi proizvodna postrojenja ljudi potrebama misaonih
strojeva. U tim novim tvornicama sveum je otkrio nešto što je
na zanimljiv način povezivalo stvari i pružalo izvanredne
mogućnosti.
Ljudska bića su projektirala i počela sastavljati novi model
dalekodometne svemirske sonde za istraživanje dalekih
planeta. Dotične sonde su se mogle tako preurediti da budu
emisari misaonih strojeva, nove podstanice kompjutorskog
sveuma.
Omnius je na galaktičkoj karti zabilježio vremena za koja bi
te vrlo brze sonde mogle stići do tih mjesta. Skenirao je
područje obilježeno kao „Nesvrstani Planeti“, koje još nisu
prisvojili ni strojevi ni ljudski crvi. Čekalo ga je toliko
zvjezdanih sustava koje je trebalo istražiti, osvojiti i razviti, a
ovi prototipovi sondi s Giedi Prime će to omogućiti. Novi sveum
je u tome vidio veliku priliku — a s njim će se složiti i svi njegovi
dvojnici na ostalim Sinkroniziranim svjetovima.
Kada bi mogao posijati sjeme iz svog sveuma, samodovoljne
tvornice sposobne da koriste lokalne resurse i podižu
automatiziranu infrastrukturu, mogao bi izgraditi uporišta
misaonih strojeva na nebrojenim naseljenim svjetovima. Požar
bi se proširio isto kao kad gomila iskri padne na iverje, i
hrethgiri nikada ne bi uspjeli zaustaviti Omniusovo širenje. To
mu je bilo u prirodi.
Ekipa pomoćnih robota stajala je blizu njegove zaštićene
jezgre s vanjske strane, spremna pružiti tehničke usluge.
Potaknut ovom novotarijom, novi sveum uputi signal jednom
od njih. Robotovi sustavi se aktiviraše; uključio se i bio spreman
bespogovorno služiti sveumu.

228
 Istovremeno je poletjelo pet tisuća sondi programiranih da
se rasprše sve do najudaljenijih dijelova galaktike do kojih će
im možda biti potrebna i tisućljeća da stignu. Uopće nije bilo
bitno koliko će vremena na to utrošiti.
Brze sonde, te kompaktne jedinice u obliku mjehura,
ispunile su nebo treperavim svijetlima i zelenim ispušnim
plinovima. U pravom trenutku u budućnosti, Omnius će
ponovo stupiti u vezu sa svakim pojedinačnim mehanizmom.
Misaoni strojevi mogli su praviti dugoročne planove – i
doživjeti da se oni ostvare. Kada ljudska bića stignu u te
udaljene zvjezdane sustave, Omnius će već biti tamo.
Čekat će ih.

s
Omnius je već tjednima, dok je Barbarossa nastavljao
podjarmljivati i obnavljati Giedi Prime, upućivao svoje
pomoćne strojeve kako da naprave dalekometne sonde od kojih
će svaka sadržati kopiju njegovog uma.

s
Nakon slijetanja, sonde će na svakom planetu raširiti
automatizirane sustave i izgraditi samostalne tvornice, jedinice
koje će sa svoje pak strane izgraditi dodatne pomoćne robote...
bit će to mehanizirane kolonije koje će uhvatiti korijena daleko
od glavnih Sinkroniziranih svjetova i daleko od Lige Plemića.
Iako su i praktično mogli naseliti i koristiti bilo koji planet,
cymehi su ustrajavali na tome da se usredotoče na svjetove koji
su kompatibilni ljudskima. Iako bi na pustim svjetovima imali
manje muke, sveum je shvaćao da su i jedni i drugi podjednako
poželjni.

229
 39.

2
Svako ljudsko biće je vremeplov.

Vatrena poezija Zensunija

SELIM JE BIO SIGURAN U staroj botaničkoj stanici za

testiranje, koja mu je već mjesecima služila kao sklonište. Ipak
se i ovog puta šćućurio dok je pješčana oluja divljala preko
pustinje. Jedina stvar koja se ovdje mijenjala bilo je vrijeme.
Bura je potrajala šest dana i noći. Podizala je u zrak prašinu
i pijesak pretvarajući sunčevu svjetlost u gusti sumrak. Čuo ju
je kako zavija i nasrće na čvrste zidove postaje.
Prvi put u životu, Selim se mogao brinuti o sebi i nije zavisio
od hira seljaka koji su mu stalno nešto zapovijedali, samo zato
što nije znao tko su mu roditelji. Uopće nije bio svjestan
bogatstva koje mu je stajalo na raspolaganju, i nije još ni počeo
otkrivati sve te čudne tehničke predmete iz Starog Carstva.
Sjetio se onog vremena kad je sa svojim lažnim prijateljem
Ebrahimom i ostalim Zensunijima skupljao otpatke po pustinji.
Jednom je Selim pronašao istopljenu grudu spaljenih
električnih krugova, očigledno s nekog broda koji je
eksplodirao. Pijesak ju je isprao i pretvorio u živopisni
konglomerat. Želio je tu tričariju pokloniti Glyffi, starici koja se
ponekad brinula o njemu. Ebrahim je, međutim, zgrabio
spaljenu komponentu i odjurio kako bi ju pokazao Naibu
Dharthi, zatraživši od njega dopuštenje da je zadrži kao da je
kakvo blago. Naib mu ju je oduzeo i bacio na gomilu koju su
prodali trgovcu otpadom. Nitko nije ni pomislio na Selima...

230
 Ali dok su se dani razvlačili u tjedne na ovom mjestu, počeo
otkrivati što je to usamljenost. Iz dana u dan je sjedio ispred
izgrebanih prozora promatrajući kako oluje slabe, poslije čega
bi uslijedili krvavo crveni zalasci sunca. Gledao je čiste dine koje
su se valjale sve do beskrajnog horizonta.
Imajući pred sobom takvo prostranstvo, sumnjao je da će
ikada više vidjeti neko ljudsko biće. Ali Buddallah će mu dati
znak i on će tada znati što se od njega očekuje. Nadao se da će
to biti uskoro.
Veliki dio vremena Selim je provodio u praznoj postaji
igrajući igre za jednu osobu koje je naučio kada je bio mlađi. U
selu su ga proganjali, jer su svi osim njega mogli navesti pretke
nekoliko naraštaja unatrag pa i više, još iz vremena prije nego
što su lutalice stigle na Arrakis.
Selima su od malih nogu podizali razni Zensuniji, ali ga ni
jedan nije usvojio i primio u svoju obitelj. Oduvijek je bio
impulzivan i energičan. Prava majka bi imala strpljenja s njim i
tolerirala bi njegovo vragolasto ponašanje, ali Selim nije imao
pravu majku. Malo je onih na Arrakisu, gdje je opstanak zavisio
od toliko toga, koji bi se založili za mladića koji nije obećavao
da će jednog dana postati netko i nešto.
Jednom je slučajno prosuo vodu — cjelodnevni obrok — dok
je radio u niši za skladištenje. Naib Dhartha ga je kaznio tako
što mu je uskratio bilo kakvu tekućinu dva dana, uporno tvrdeći
da mora nauči lekciju ako želi biti član plemena. Selim,
međutim, nikada nije vidio da je bilo tko drugi, tko je počinio
sličan prijestup, bio kažnjen na takav način.
Kada mu je bilo samo osam standardnih godina, izašao je na
stijene i kamenje da istražuje, lovi guštere, traga za otpornom
travom koja je imala jestivo korijenje. Pješčana oluja ga je
iznenadila, zasipajući prašinom i šljunkom planine i primorala
ga da potraži zaklon. Selim se sjećao koliko je bio uplašen ona
dva dana dok se krio. Kada se konačno vratio u grad u stijeni,
očekujući da ga dočekaju s olakšanjem, shvatio je da nitko od
Zensunija nije ni primijetio da ga nema.
Isto je bilo i s Ebrahimom, sinom jednog uvaženog oca
plemena. Imao je previše braće i sestara tako da ni na njega
231
nitko nije obraćao pažnju. Možda u želji da to nekako
nadoknadi, Ebrahim je upadao u grdne nevolje, sve vrijeme
testirajući granice Naibovih ograničenja, ali uvijek vodeći
računa da se u blizini nađe i bezvrijedni Selim, u slučaju da mu
ustreba krivac.
Pošto je bio neželjeni nestaško, Selim nikada nije iskusio
iskreno prijateljstvo. Dopuštao je naivno Ebrahimu da
manipulira njime, ni ne pomišljajući na to da ga taj dječak
iskorištava. Selim je lekciju naučio tek pošto su ga prognali u
pustinju, gdje su očekivali da će umrijeti.
Ali on je preživio. Jahao je Sejtana i Buddallah ga je doveo
na ovo skriveno mjesto...
Selim je čvrsto odlučio istražiti istraživačku stanicu.
Proučavao je radne stolove s čudnim uređajima i zapisima, ali
nije razumio staru tehnologiju. Neodređeno je znao čemu su
služili ovi sustavi, ali nije znao rukovati strojevima koje su
instalirali tehničari Starog Carstva. Pošto je ova stanica ostala
netaknuta stotinama, a možda i tisućama godina, trebala bi
podnijeti i da se njome poigra jedan znatiželjni mladić...
Pojedine energetske ćelije su još bile u operativnom stanju,
premda jedva, tako da je uspio uključiti sustave i natjerati
konzole da zasjaju. Konačno je naletio na to kako se aktivira
dnevnik, holozapis jednog visokog muškarca čudnih crta lica,
krupnih očiju i blijede kože. Kosti njegovog lica bile su nekako
drukčije razmještene, kao da je pripadao nekoj drugoj rasi
ljudskih bića. On i ostali istraživači koji su nekada ovdje bili
stacionirali trebali su ispitati resurse Arrakisa i procijeniti je li
pogodan za kolonizaciju. Međutim, nisu pronašli mnogo
zanimljivih stvari.
„Ovo će biti naš posljednji zapis“, rekao je glavni istraživač
na nekom od dijalekata galaha kojeg je Selim jedva razumio.
Morao je pustiti zapis iz dnevnika pet puta prije nego što je
shvatio cijelu poruku.
„Iako naš zadatak ovdje nije priveden kraju, u lokalnu
svemirsku luku stigao je novi transportni brod. Kapetan nam je
donio hitnu poruku koja govori o neredima i kaosu u Carstvu.
Hunta tirana dočepala se nadzora nad misaonim strojevima u
232
našoj vlasti i iskoristila ih za prevrat u galaktičkoj vladi. Našoj
civilizaciji je kraj!“ Njegovi sudrugovi istraživači, koji su stajali
iza njega, nelagodno su se došaptavali.
„Kapetan transportnog broda mora krenuti za nekoliko
dana. Mi do tada ne možemo završiti naša promatranja, ali ako
sada ne krenemo, neredi koji se nastavljaju mogli bi prekinuti
putovanja kroz Carstvo. Nitko od nas ne želi ostati nasukan na
ovom užasnom mjestu i zato smo odlučili krenuti transportnim
brodom nakon što zapečatimo sve sustave u našim postajama
za testiranje. Ionako nam nije još mnogo što ostalo istraživati u
ovoj arakiškoj pustinji, ali smo se ipak pobrinuli da stanice
ostanu nedirnute i u operativnom stanju, u slučaju da se ikad
vratimo, pa makar to bilo i poslije nekoliko godina.“
Kada se zapis završio, Selim se nasmijao. „Potrajalo je malo
duže od nekoliko godina!“
Slike odavno mrtvih znanstvenika mu nisu odgovorile, i
imao je dojam da blijedo zure u neodređenu budućnost. Selim
je želio s nekim podijeliti svoje oduševljenje, ali nije mogao. I
dalje je bio zatvorenik pustinje.
Već će on uspjeti smisliti nešto kako da se makne odavde.

233
 40.

2
Rizilk se smanjuje porastom našeg povjerenja u ostale
pripadnike ljudskog roda.

XAVIER HARKONNEN,
obraćanje vojnicima

SEDAM dana.
Brigit Peterson nije imala namjeru završiti posao u
posljednjem trenutku, ali već je ionako tjerala svoju ekipu da se
ubija od posla. Provjeravala je i po nekoliko puta obavljeni rad,
kako bi bila sigurna da se nije potkrala ni najmanja pogreška. U
pitanju je bila sudbina jednog cijelog planeta.
Prema Sereninoj najboljoj procjeni, inženjeri su završili
minutu do dvanaest.
Nakon što je provjerila sustav štitnika za skrembliranje i
uvjerila se da je sve u operativnom stanju i da zadovoljava njene
najviše standarde, Brigit je konačno dala svojim ljudima
nekoliko sati odmora. Neki su sjedili i jednostavno zurili u
hladno sivo nebo kroz prozore od plaža u svojim barakama;
ostali su istog trena zaspali kao da su u odloženom oživljavanju.
Armada je stigla ujutro devetog dana.
Prislušni sustav što ga je instalirala radi nadziranja
Omniusove senzorske mreže kao da je poludio od bezbrojnih
poziva na uzbunu. Brigit je probudila svoj tim i obavijestila ih
da je flota Lige ušla u sustav i da je spremna osloboditi Giedi
Prime. Nadala se da je Serena presrela brodove i obavijestila ih
što mogu očekivati.

234
 Cymehi su mrzovoljno izražavali svoju nevjericu. Nije im
išlo u glavu kako su se divlja ljudska bića usudila krenuti na
njih, dok je Omniusova inkarnacija analizirala situaciju i
smišljala odgovor.
Flota misaonih strojeva zadržala je nekoliko velikih
patrolnih krstarica na stazi, ali je zato najveći dio robotskih
borbenih brodova bio prizemljen i korišten za podjarmljivanje
stanovništva. Kada su postali svjesni približavanja Armade
Lige, Giedi Prime Omnius im je izdao naredbu putem
kompjutorske mreže. Robotske borbene letjelice su se
pripremile za sinkronizirano lansiranje na stazu, gdje će
dočekati hrethgir osvajače.
Brigit Paterson je slušala njihove planove s osmijehom.
Zamjenik inženjera dojuri do nje i prijeđe pogledom po
stjenovitom otoku preko kojeg je šibao vjetar. „Zar ne bismo
trebali uključiti štitnike za skrembliranje? Svi su spremni. Što
čekaš?“
Brigit ga pogleda. „Čekam da samouvjereni roboti upadnu u
moju zamku.“
Promatrala je na ekranima instaliranim u nedovršenom
postrojenju kako stotinjak glavnih ratnih brodova polijeće s
uzletišta koje su osvojili za vrijeme preuzimanja. Ogromne
robotizirane letjelice odlijepile su se od tla, noseći upravo
nezamislivu količinu streljiva.
„Samo polako.“ Brigit je konačno aktivirala obnovljene
Holtzmanove štitnike za skrembliranje. Ledom optočene kule
za emitiranje počeše ubacivati energiju u povezanu mrežu
satelita visoko iznad. Barijera koja se raširila poput paukove
mreže bila je nevidljiva i krajnje pogubna za tekrisele umjetne
inteligencije.
Robotska flota nikad nije saznala što ju je pogodilo.
Dok su se podizali s planeta ni ne pomišljajući da nešto
neočekivano može poremetiti njihov plan bitke, brodovi
misaonih strojeva udarili su u tanak, treperavi veo koji je istog
časa izbrisao sve njihove kompjutorske mozgove, sustave i
memorijske jedinice. Jedan borbeni brod za drugim prestajao je
235
biti operativan, poslije čega su poput kiše asteroida popadali s
neba. Budući su im svi sustavi bili mrtvi, razbili su se o tlo i
eksplodirali.
Mnogi od njih pali su u nenaseljene oblasti, ali ne svi, na
nesreću.
Brigit Paterson nije željela razmišljati o nehotičnoj šteti
koju je upravo pričinila na ovom već ionako razorenom svijetu.
Kad su postali svjesni uspjeha, njeni inženjeri zapljeskaše.
Preostali robotski borbeni brodovi u svemiru neće se moći
oduprijeti moći udružene Armade niti će se smjeti spustiti na
površinu.
„Još nismo pobijedili“, reče Brigit, „ali možda ćemo uskoro
moći napustiti ovu stijenu.“

s
Borbena skupina Armade primicala se Giedi Prime s
oružjem spremnim za napad na strojne tlačitelje. Xavier se
molio da je Serena uspjela u svom ludom naumu, nadao se da
je tamo negdje dolje i da je sigurna.
Zahtijevao je da osobno predvodi ovaj rizičan udar ne zato
što je želio prigrabiti slavu zbog te moralne pobjede, već zato
što je očajnički želio pronaći Serenu.
Vjerujući u snagu mehaničkog stiska u kome je držao
planet, Omnius se preračunao glede ljudskih planova i
sposobnosti. Nakon što je proračunao situaciju i zaključio da
Liga ima vrlo malo izgleda za pobjedu, sveum je vjerojatno
odbacio prijetnju koju su mu uputila ljudska bića željna osvete.
Nijedan razuman neprijatelj nikada ne bi napao znajući da su
mu izgledi nikakvi.
Xavier Harkonnen se, međutim, nije kolebao kada je trebalo
krenuti u neku beznadnu misiju. Sveum s Giedi Prime u ovom
trenutku nije raspolagao sa svim potrebnim informacijama.
Ovaj Omnius nije dobio podatke od najveće važnosti vezane za
čarobnice s Rossaka, nove prenosive skremblere i — bar se
nadao da je tako — sada operativne pomoćne odašiljače štitnika.
236
 Kada su robotski ratni brodovi na stazi dobili podatke o
približavanju borbene skupine, okupili su se u standardnu
formaciju da unište letjelice Armade. Xavier je preko kom-veze
čuo izvještaj svog ađutanta, kvarto Powdera. „Gospodine,
misaoni strojevi dolaze. Otvorena su im vrata za izbacivanje
raketa.“
Xavier je izdao prvu naredbu. „Neka krenu divizije za napad
na tlo... lansirajte oklopljene transportere trupa.“ Gomila
brodova ponijela je čarobnicu Heomu i njene tjelohranitelje s
Rossaka, kao i vojnike koji će upotrijebiti prijenosne
skremblere protiv robotskih ratnika u gradu Giedi.
Kvarto Powder naglo podiže pogled sa svog ekrana i počne
provjeravati radarske snimke koje su mu upravo proslijedili
njegovi taktičari. „Gospodine, izgleda da su štitnici za
skrembliranje upravo prekrili cijeli planet!“
Xavieru srce samo što nije iskočilo iz grudi. „Upravo onako
kako je Serena obećala.“Vojnici zaklicaše, a on se osmjehne iz
sasvim drugog razloga. Sada je bio uvjeren da je živa. Serena je
postigla nemoguće i to joj nije bilo prvi put.
„Robotski brodovi padaju s neba! Pokušali su krenuti prema
nama, ali ih je zahvatilo skremblersko polje!“
„Odlično, međutim, strojevi stacionirani na tlu
pokušat će uništiti te pomoćne kule za emitiranje.
Moramo ovo završiti dok je robotska flota zarobljena
ovdje gore, a ostatak strojeva nasukan u gradovima.“
Xavier nije namjeravao dopustiti da Serenin trud na
kraju bude uzaludan. „Hajde oslobodimo taj planet.“
Ispavši kroz otvore za lansiranje na brodu predvodniku
klase balista, osam pratećih kindala okružilo je Heominu
transportnu letjelicu; svi do jednog bili su dobro naoružani i
spremni privući na sebe neprijatelja. Kindali su dobili zadatak
da izazovu zbrku i kaos i odvuku pažnju nemaštovitih robotskih
branitelja, kako bi se čarobnica mogla sigurno spustiti i obaviti
svoj zadatak koji je bio neizmjerno važan.
Primijetivši da se robotski brodovi približavaju, Xavier je
naredio transporterima trupa da požure. Rojevi manjih

237
Armadinih brodova uletjeli su u nemirnu atmosferu i uputili se
prema gradu Giedi.
Xavier je zatvorio oči i poželio im sreću, a onda se
usredotočio na prijetnju koja se približavala prema njima.

238
 41.

2
Nekome život bude oduzet, a nekome dobrovoljno
poklonjen.

Zufa Cenva,
Fraza koju je često ponavljala u hvalospjevima

HEOMA JE UPRAVLJALA transporterom trupa, okružena

šestoricom nijemih muškaraca s Rossaka. Svi njeni stražari
nosili su oklopljene odore i kacige koji su im pružali kakvu
takvu zaštitu. Ne skidajući poglede s visinomjera dok se njihov
brod spuštao, muškarci su gutali koktele lijekova spravljene na
Rossaku. Jaki stimulansi zapalili su im vene i mišiće poput
užarene lave, umrtvivši bolove i strah.
Zahvaljujući svojim telepatskim sposobnostima, Heoma je
vidjela kako se drogirani muškarci pretvaraju u oluje u
ljudskom obličju, spremne zasuti neprijatelja munjama. Jedan
po jedan uhvatili su njen pogled i nijemo joj dali do znanja da
znaju da će umrijeti.
Transportni brod je poskakivao i tresao se dok se probijao
kroz opasne vjetrove. Heoma nije bila iskusni pilot, ali je znala
prizemljiti brod. Neće to morati učiniti besprijekorno – bit će
dovoljno da se spuste u jednom komadu.
Heoma je očekivala da će ih presresti robotski obrambeni
brodovi, ali je vidjela kako se letjelice misaonih strojeva
strmoglavljuju prema tlu, padajući poput kamenja na zgrade i
parkove. Ostale robotske letjelice, one koje su uspjele izbjeći
najgori učinak štitnika za skrembliranje zahvaljujući tome što

239
su nisko letjele, pokušavale su se spustiti, iako su im sustavi bili
oštećeni.
„Nisu u stanju još brinuti i o nama“, obavijestio ih je čovjek
iz jednog od bočnih kindala. Brzi brodovi Armade otvorili su
artiljerijsku vatru i raznijeli neke od robotskih letjelica u bijegu.
A na stazi su borbeni brodovi Armade bijesno pucali na veće
letjelice umjetne inteligencije koje su već bile u svemiru i koje
se sada više nisu mogle spustiti na površinu da bi branile
Omniusa. Tercero Harkonnen je poslao za Heomom i njenom
malom skupinom veliku napadačku silu na površinu planeta.
Svaka etapa napada bila je strogo određena i do detalja
razrađena.
Heoma nije skidala pogled s kontrolnih uređaja na brodu,
odbrojavajući sekunde. Ona će ovo morati izvesti sama; drugu
prigodu neće dobiti. I morat će sve obaviti prije nego ijedan
vojnik Lige stigne na svoj položaj.
Kada su se pred njom počeli razilaziti niski oblaci, počela je
polako nazirati grad, ulice koje su se križale pod pravim
kutovima i visoke zgrade koje su sagradili ponosni ljudi s
vizijom svijetle budućnosti. Cijeli gradski blokovi bili su
pocrnjeli, a to je posebno važilo za stambene četvrti bez ikakve
vrijednosti za osvajače koji nisu bili ljudskog roda.
Sjetivši se brifinga gdje je napamet naučila jedine
raspoložive karte grada Giedi, čarobnica-dobrovoljac locirala je
citadelu koja je nekada služila kao rezidencija guvernera, a u
kojoj su cymehi, prema riječima iscrpljenog glasnika Pinquera
Jibba, instalirali novi Omniusov sveum. Zgrada magnusa
Sumija bilo je pretvoreno u uporište misaonih strojeva.
Cymehi su ondje.
Njena pratnja kindala raspršila je oblake maskirnog dima.
Lansirani spremnici izbacili su svjetlucavu elektromagnetsku
pilovinu aktivnog metala, koji su ometali senzore robota.
Heomina letjelica slijedila je raspršeni oblak sve do tla. Nadala
se da će ostati skrivena dok se budu približavali neoštećenim
robotskim letjelicama.

240
 Misaoni strojevi znali su da se brodovi približavaju i počeše
naslijepo ispaljivati salve. Eksplozije su uzdrmale Heominu
letjelicu i ona primijeti da joj je oštećen sustav za slijetanje.
Ipak je nekako uspjela spustiti teški brod pritisnuvši kočnicu do
daske. Letjelica se nagnula na bok kada je udarila u tlo i
nastavila kliziti duž široke popločane ulice, grebući kamen,
izazivajući požare i iskre, otkidajući sa sebe krhotine. Konačno
su udarili u jednu sivu kamenu zgradu i zaustavili se.
Heoma i njeni ljudi su istoga trena poustajali, otkopčali
pojaseve, dograbili oružje. Otvorila je bočna vrata i zapovjedila
svojim tjelohraniteljima da raščiste put. Zatim je obavijestila
kindale iz pratnje da je sve u redu. Jedan pilot joj je poručio dok
se penjao uvis. „Sprži kopilad.“ Borbene letjelice su odjurile k
drugom valu transportera trupa koji će izbaciti u grad prepun
robota napadačke skupine za borbu na tlu.
Sljedeća etapa zadatka zavisila je samo od nje.
Heoma se udaljila od letjelice koja se pušila i dala znak
svojim braniteljima staklastih pogleda da pohitaju prema
guvernerovoj citadeli. Vukla se za njima s jasnim ciljem u glavi.
Oštećena transportna letjelica eksplodirala je iza nje po
planu. Heoma se nije ni trgnula. Od početka nije imala namjeru
ostaviti sebi bilo kakvu mogućnost za povlačenje.
Tjelohranitelji su nosili lansere projektila i razorne puške.
Normalni ljudi ne bi bili u stanju ni podignuti spomenutu
artiljeriju, ali ovi ljudi su imali nadnaravnu snagu zahvaljujući
stimulansima koji su im ojačali mišiće. U tom stanju će biti sve
dok droge ne spale njihova tijela iznutra.
Silni borbeni roboti, visoki tri metra, čuvali su prilaz
Omniusovoj citadeli. Iako su bili na oprezu, misaoni strojevi
više su brinuli zbog Armadinih balista, javelina i obnovljenih
štitnika za skrembliranje nego zbog šačice ljudskih bića koja
trči ulicama. Što bi mogla šačica bezvrijednih hrethgira protiv
nepobjedivih misaonih strojeva?
Kad su roboti čuvari krenuli da im prepriječe prilaz,
Heomini tjelohranitelji otvoriše vatru. Bez ijedne riječi lansirali
su projektile, pretvorivši čelične robote u gomilu otpada.

241
 Preko krovova zgrada i iznad njihovih glava prelijetale su
stražar-oči koje su se počele obrušavaju naniže dok je vod trčao
prema lučnom ulazu u magnusovu zgradu. Stražar-oči su
pratile svaki Heomin korak i izvještavale o svemu Giedi Prime-
Omniusa. Čarobnica nije usporila. Njeni tjelohranitelji raznijeli
su bez okolišanja sve strojeve koji bi im se ispriječili na putu.
Prvi Armadini transporteri trupa počeli su se spuštati na
ulice koje su ostavili za sobom. Timovi su pokuljali van i otvorili
vatru iz ručnog oružja. Raščistili su i osigurali određeno
područje kako bi njihovi tehničari mogli postaviti prvi od dva
prototipa prenosivih Holtzmanovih skremblera.
Uređaj je djelovao nedovršeno i glomazno i bio je podignut
na veliki tronožac. Kablovima je bio povezan s izvorom energije
na velikom transporteru trupa. Jedan jedini udar iz projektora
pulsa ispraznit će energiju svemirske letjelice — i onesposobiti
sve neoklopljene robote pola kilometra uokolo.
„Pali!“ povikao je tehničar. Mnogi vojnici prekrili su uši kao
da očekuju gromovitu artiljerijsku paljbu.
Heoma je čula samo tiho, prodorno zavijanje, a potom i
cijepanje tkanja zraka. Iskre i dim pokuljaše iz Holtzmanovog
prototipa i sva treperava svijetla na transportnom vozilu se
pogasiše.
Na stotine mrtvih stražar-očiju popadalo je iz zraka
izazvavši buku sličnu dobovanju metalnih kapi kiše, kad su
počeli udarati o popločane ulice. Tromi roboti-ratnici se
zaustaviše. Novodošle letjelice, kojima su upravljali roboti,
zaniješe se na nebu izgubivši kontrolu i tresnuše o tlo.
Armadini vojnici isprekidano kliktahu nastavivši izlaziti iz
transportera. Živnuli su kada su vidjeli da sada imaju odskočnu
dasku, zonu u kojoj je najveći broj neprijateljskih robota bio
odstranjen.
Heoma je morala obaviti zadatak što prije, kako ne bi dovela
u opasnost ni jednog od hrabrih vojnika.“Unutra! Požurite.“
Ona i njeni tjelohranitelji jurnuše u hodnike vladine
citadele. Usredotočila se na prikupljanje telepatskih moći,

242
onako kako ju je Zufa Cenva učila, sve dok je um nije zabolio od
rastuće energije.
Heomin vod je duboko u citadeli sreo dva isprepletena
robota, koji su i dalje bili u operativnom stanju, ali
dezorijentirani. Debeli zidovi zgrade su ih očigledno djelomično
zaštitili od skremblerskog pulsa. Roboti su stajali pred njima s
podignutim rukama-topovima, ali ih je Heoma jednim udarom
telekineze bacila na bok. Ostavila ih je bespomoćne i nesvjesne
ofenzive koju nisu bili u stanju ni vidjeti ni shvatiti. Prije nego
što su se posrćući roboti uspjeli ponovo uspraviti na noge,
Heomini tjelohranitelji su ih uništili projektilima.
Još malo pa su stigli.
Trčeći što je noge nose, povela ih je prema srcu tvrđave
misaonih strojeva, uključujući usput alarme. Mnogi roboti su
ležali neaktivni u prostorijama i hodnicima, ali su se preostali
obrušili prema njoj. Oklopljena vrata duž hodnika treskom su
se zatvarala, kao da su roboti željeli zapečatiti važne prostorije,
ali je Heoma znala da one nisu bitne. Ona je dobro znala kamo
se uputila.
Uskoro će stići i cymehi koji će je opkoliti. Sve je išlo po
planu.
Bockanje mentalnog elektriciteta pojačalo se u njenom umu
koji je podsjećao na transformator energije. Lubanja samo što
joj se nije rasprsnula, ali je ona i dalje čekala da oslobodi svoju
energiju. Mora sačuvati svu svoju snagu za taj posljednji
trenutak.
Čula je njihova rakolika ratnička obličja kako grebu
hodnicima. Prijeteći zvukovi sofisticiranih robotskih tijela
kojima upravljaju mozgovi ljudi izdajnika, razlikovali su se od
vojničkog kretanja robota stražara.
„Još malo pa će kucnuti i naš trenutak", objavila je
muškarcima s Rossaka divljih pogleda, glasom punim
uzbuđenja i jedva potisnutog straha.
Konačno je stigla u glavnu prostoriju u kojoj se nalazila
zaštićena jezgra sveuma Omniusa na ovom planetu, i stala.

243
Gomila stražar-očiju sijevnula je svojim sjajnim optičkim
vlaknima kad su je ugledali u toj oklopljenoj prostoriji.
Iz mnoštva izvora prolomio se glas: „Ljudsko biće — nosiš li
bombu, bijedan slabi eksploziv za koji misliš da mi može
naškoditi? Jesi li donijela neki od vaših atomika ili pobjeda nije
vrijedna tolike cijene?“
„Nisam baš toliko naivna, Omniuse.“ Heoma je zabacila
svoju znojnu bijelu kosu preko ramena. „Jedna osoba nije u
stanju uništiti veliki kompjutorski sveum. To bi zahtijevalo
mnogo jači vojni udar. A ja sam samo jedna žena.“
Dok su se divovski cymehi približavali iz susjednih hodnika,
Omnius je simulirao smijeh. „Ljudska bića rijetko kad priznaju
kada naprave kakvu glupost.“
„Ni ja nisam priznala ništa slično.“ Heomina koža je sada
već sijala crvenim sjajem, zagrijana neprirodnom energijom.
Njena blijeda kosa valjala se poput bijesnih zmija uslijed
statičkog elektriciteta. „Samo si pogrešno procijenio moju
namjeru.“
Vrata su se otvorila i tri čudovišna cymeha uđoše graciozno
klizeći na svojim metalnim nogama, kao da uživaju što će
uhvatiti ova ljudska bića. Heomini tjelohranitelji su se okrenuli
i otvorili vatru, iskoristivši ostatke streljiva da oštete jednog od
neo-cymeha u zajedničkom napadu.
Drugi neo-cymeh podigao je svoja integralna oružja i
pretvorio u paru neustrašive muškarce s Rossaka, od kojih su
ostali samo oblačići krvave kašaste mase. Oštećeni neo-cymeh
ležao je na podu; ruke i noge su mu se trzale kao u otrovanog
insekta koji još nije spreman umrijeti. Zatim se pojavio veći
Titan cymeh.
Heoma je ostala sama protiv strojeva. Nije se ni pomakla,
već je usredotočila mentalne moći uvećane do točke u kojoj
jedva da je imala ikakav nadzor nad njima.
„Ja sam Barbarossa“, predstavi se cymeh. „Spljeskao sam
toliko hrethgira da bi bio potreban kompjutor da ih izbroji.“ On
i njegov sudrug neo-cymeh pnđoše još bliže. „Rijetko sam imao
prigode vidjeti toliku aroganciju.“
244
 „Aroganciju? Ili samouvjerenost?“ Heoma se osmjehnula.
„Uklanjanje jednog Titana iz jednadžbe vrijedi mog života.“
Čarobničina mentalna energija nije mogla oštetiti očvrsle
tekrisele samog Omniusa. Ljudski umovi su, međutim, bili
podložniji telepatskom pokolju. Osjetila je kako joj se u umu
pali plamen osvetničke energije i ona ga oslobodi u obliku bijele
vatrene oluje.
Udarni val psihičkog uništenja skuhao je umove Barbarosse
i njegovih sudrugova, kao i svih ostalih neo-cymeha i
bespomoćnih biologika okupljenih u kompleksu citadele.
Omnius je ispustio nemušti krik statike i bijesa. Heoma je
vidjela samo bjelinu dok je njena energija pretvarala u paru
organske mozgove generala cymeha.
Novoinstalirani sveum sada je bio ranjiv i bez podrške.
Pješadija Lige čekala je vani da oslabi telepatska vatrena
oluja, a potom je jurnula u napad na nebranjeno Omniusovo
uporište.
Počelo je oslobađanje Giedi Prime.

245
 42.

2
Ništa nije stalno.

Izreka kogitora

VEĆ POSLIJE JEDNOG SATA nakon puštanja u pogon

postrojenja za emitiranje štitnika, cymehi i roboti vezani za tlo
pronašli su njihovu lokaciju. U gradu Giedi bjesnjele su borbe,
Barbarossa je već bio zbrisan, ali ipak je poslana eskadrila neo-
cymeha ubojica i robota na sjeverno more. Opkolili su stjenovit
otok okovan ledom u namjeri da prodru u njegovu unutrašnjost
i unište parabolične kule za emitiranje.
Preostali inženjeri i Brigit Paterson nisu bili bogzna kako
naoružani i nisu nikako mogli izbjeći pokolj, međutim, nije im
ni na um padalo da se predaju. Brigit je u glavnom kontrolnom
centru promatrala nebo i vodu. „Što duže izdržimo ovdje, to
ćemo više života spasiti.“
Blijedi i izbezumljeni od užasa, očajni inženjeri su se
naoružali granatama, puškama s pulsnim projektilima i
prijenosnim artiljerijskim lanserom te otišli braniti luku i
zračne prilaze otoku.
Eskadrila strojeva ubojica nije im uputila nikakav
ultimatum; krenuli su u napad čim su bili u dometu. Brigitini
inženjeri su ih spremno dočekali i odmah pripucali. Ponovo su
napunili oružja, potrudivši se da dobro iskoriste ono malo
streljiva što su ga imali.
Cilj cymeha i robota bio je da unište kule, a ne da pobiju
nekoliko branitelja. Glavni napad usmjerili su na zaleđene
strukture koje su emitirale skremblersku energiju u nebo. Kada
246
je hitac cymeha izbacio jedan od transmitera iz stroja, štitnici
su počeli blijediti, ali je Brigit ipak uspjela iznova podesiti
kontrolne uređaje. Njeni hladni prsti jednostavno su letjeli dok
je prebacivala najveće opterećenje na stabilnije dijelove kule,
tako da je ubrzo ponovo imala funkcionalni štitnik. Nije znala,
međutim, koliko dugo će izdržati.
Do nje su izvana dopirali tutnjava eksplozija i krici, koji su
je natjerali da se zapita koliko je njenih inženjera još živo.
Vatrena oluja je oštetila senzore i njeni ekrani su zatreperili, a
onda je na njima ugledala nove brodove kako se približavaju;
vjerojatno je to strojevima stizalo pojačanje. Cijela jedna
eskadrila.
Začule su se još glasnije detonacije u vodi i cymehi su se
počeli povlačiti. Pristigli kindali, kojima su upravljali ljudi
piloti, uzimali su na ciljnike robotske letjelice i razarali ih jednu
za drugom. Začula je isprekidano klicanje žalosno malog broja
glasova. Armada Lige je poslala spasitelje da brane postrojenja
za stvaranje štitnika.
Brigit klone u stolici, laknulo joj je i bilo joj je vrlo drago što
je rizični plan uspio. Zaklela se da će, kad stigne kući, Sereni
Butler kupiti bocu najboljeg i najskupljeg vina koje se može naći
u cijeloj Ligi Plemića.

s
Xavier je stegnutog srca obišao mrtve, ali među njima nisu
bili ni Serena ni stari veteran Ort Wibsen. Također, nije nađen
ni njen blokadni brod.
Brigit Paterson je našao vani. Hladnoću izgleda nije uopće
primjećivala koliko je bila uzbuđena zbog pobjede. Gromovitim
glasom mu je rekla: „Uspjeli smo, tercero! Nijedan kredit ne bih
uložila na nas, ali je Serena znala što radi. Ne mogu vjerovati da
nas je izvukla.“
Xavier samo što se nije istopio od olakšanja: „Gdje je ona?“
„Zar nije s Armadom?“ Brigit se namrštila. „Otišla je prije
nekoliko dana odavde da presretne tvoje brodove i obavijesti te
247
o svemu što smo učinili.“ Trepnula je i odjednom se uznemirila.
„Mislili smo da ti je ona dala sve potrebne podatke.“
„Nije, došli smo na osnovu poruke koju mi je ostavila na
Salusi.“ Xaviera je istog časa obuzeo strah i glas mu se pretvorio
u ledeni šapat. „Bit da se nešto dogodilo. Bože, nadam se da
nisam u pravu.“
Nakon što je udar Heominog uma zbrisao cymehe osvajače,
Holtzmanov drugi prijenosni skrembler porušio je robote u još
jednom dijelu grada. Omniusova jezgra bila je oštećena i
ranjiva.
Preživjeli roboti branitelji pružili su jak otpor. Bili su
spremni na velike žrtve samo da ne dopuste ljudskim bićima
preuzimanje planeta i uništenje sveuma. Dok se Xavier
Harkonnen borio protiv svemirskih brodova misaonih strojeva
u svom divovskom balistu, poslao je četiri razarača javelina da
pomognu u osiguravanju površine planeta. Jedna eskadrila
kindala za drugom nadlijetala je ciljeve, razarajući nerazvijenu
infrastrukturu strojeva i oštećujući sve robote koji su bili izvan
dometa polja prijenosnih skremblera.
Armadini transporteri trupa izbacili su na bojište vojnike
koji su dobili zadatak da potraže i eliminiraju uporišta strojeva.
Brodovi skeneri upućivali su poruke o svim čvorištima ljudskog
otpora, pozivajući i ostale da se dignu i sudjeluju u borbi.
Poludjeli muškarci, žene i djeca nagrnuli su iz zgrada,
bježeći od goniča robova. Trčali su ulicama vitlajući oružjem
koje su uspjeli pronaći; uzimali su ga čak i od palih robota.
Kada se tijek bitke preokrenuo, Xavier je izdao niz opći
naredbi, prenijevši odgovornost u zonama za čišćenje na
zamjenike zapovjednika Armade. Zatim je s elitnim timovima
za pretraživanje krenuo pronaći Serenu Butler.
Odletio je ravno na otok u sjevernom moru na kome su
inženjeri komandosi dovršili postrojenje za stvaranje štitnika.
Očekivao je da će Serenu tamo zateći, jer je to od početka bio
njen plan.

s
248
 Xavier je poveo nekoliko kindala i svoje najbolje pilote.
Serena se izgubila negdje na Giedi Prime. Na ovom planetu je
bilo bezbroj skrovitih mjesta, ali se on zakleo da će je pronaći.
Da li se njena letjelica srušila pošto je ostavila ekipu
inženjera na tom vjetrovitom otoku? Da li su je uhvatili? Iz
Wibsenovog vojnog dosjea je saznao da je on odličan pilot, a i
prepravljeni blokadni brod trebao je biti dorastao zadatku.
Međutim, Serena i njeni preostali komandosi nisu odgovorili ni
na jedan poziv Armade. Toliko toga se moglo dogoditi.
Toliko loših stvari.
Armada je dobila naredbu da sprovede posljednju fazu
operacije na Giedi Prime. Konvoji su podizali preživjele iz
oštećenog vladinog kompleksa u gradu Giedi. Nadao se da
Serena nije tamo unutra.
Deset kilometara iznad površine, točno nad citadelom koja
je nekada bila dom magnusa Sumija, eskadrila je uperila svoja
oružja i Xavier je znao da je kucnuo odlučujući trenutak. Prije
samo nekoliko mjeseci, u tim istim zgradama ispod, on i njegov
tim za inspekcije bili su gosti na magnusovom banketu.
Sada su morali praktički odstraniti Omniusa kao rak, morali
su ga zbrisati s lica Giedi Prime.
Xavier je oklijevao dok je kružio iznad ranjenog
metropolisa. Želudac mu se zgrčio, ali je na kraju ipak izdao
naredbu svojoj posadi. Kindali su izbacili svoj smrtonosni teret.
Xavier je u prvi trenutak zatvorio oči, ali onda je prisilio
sebe da promatra ovo užasno rješenje. Samo su ovako mogli biti
sigurni. Čak i ako su djelići sveuma bili raspoređeni po
podstanicama oko Giedi Prime, energična okupacijska sila
iskorijenit će sve ostatke. Sada su ljudi morali uništiti
kompjutorsku jezgru koja je čučala poput kakve zle kraljice
matice kukaca u kompleksu citadele, odsječena od cjelokupne
svoje infrastrukture i lišena strojeva zaštitnika.
Kroz pramenove dima i oblaka, Xavier je promatrao kako
eksplodira dvanaest termobombi u samom središtu grada Giedi.
Eksplozije su bile propraćene zasljepljujućim bljeskovima i
zaglušnom grmljavinom u kojoj su isparile zgrade vlade.
249
Blokovima unaokolo čak se i kamen istopio. Čelik je bio
pretvoren u pepeo. Staklo je isparilo. Ništa nije moglo da
preživjeti.
Bila je to gorko-slatka pobjeda... ali ipak pobjeda.

s
Dva dana kasnije za vrijeme inspekcije, tercero Harkonnen
i njegovi terenski časnici dokumentirali su desetkovanje grada
Giedi. Dobro su znali što će naći, ali im je svejedno bilo muka
od nemilosrdnih dokaza.
Xavier je duboko i drhtavo udahnuo i pokušao umiriti
savjest govoreći sebi da su pobijedili Omniusa. Ljudi su vratili
planet.
Ali od Serene nije bilo ni traga ni glasa.

250
 43.

2
Uvijek postoji izlaz, treba ga samo uočiti.

VORIAN ATREID, dosjei

KAD JE PUTNIK SNOVA konačno ušao u Ophiuchi B solarni

sustav na svom dugom obilasku radi ažuriranja, Seurat je
pokušao stupiti u vezu s nedavno instaliranom Omniusovom
mrežom na Giedi Prime. Ako je general Agamemnon osvojio
svijet hrethgira, kao što je obećao, Vor je znao da će naći
standardnu citadelu pod upravom strojeva u poslovnom
središtu dotičnog svijeta. Bit će to još jedno veliko poglavlje
koje će njegov otac moći unijeti u svoje memoare.
Vorian je stajao iza kapetana robota, proučavajući konzolu
s uređajima dok su se približavali. „Kladim se da ih tamo dolje
čeka još dosta posla. Treba izvršiti reorganizaciju,
prestrukturiranje.“ Bio je uzbuđen što će mu se ukazati prilika
da posjeti svijet na prijelazu iz ljudske neposlušnosti u
učinkovitu vladavinu strojeva. Omnius će morati postaviti
najbolje povjerenike, one koji su najodaniji misaonim
strojevima. Najvjerojatnije će se neo-cymehi pobrinuti da
podjarmljene mase obavljaju svoj posao, a povjerenici će doći
kasnije, kada ljudi budu bili dovoljno ukroćeni i kada prihvate
novu situaciju.
Međutim, Vor se osjećao i nekako čudno. Pokoreni hrethgiri
na Giedi Prime sličit će na njega, iako on neće osjećati nikakvo
srodstvo s njima. Seurat i ostali roboti su mu više braća od ljudi.
Robot je za zapovjedničkom konzolom pokušavao priključiti
brodski signal na lozinku iz citadele. „Nisam uspio uspostaviti
251
kontakt. Možda još nisu instalirani svi sustavi na površini ili je
Agamemnon pričinio preveliku štetu za vrijeme osvajanja.“
Vor se posvetio sustavima za promatranje. „Šteta se uvijek
može popraviti kada se osvajači jednom ustale.“ Dnevnu stranu
Giedi Prime pred njima osvjetljavalo je blijedo žuto sunce. Dok
je zurio u nju, čelo mu se nabralo od brige. „Nešto nije u redu,
Seurate.“
„Definiraj svoje sumnje, Voriane Atreidu. Ne mogu
poduzeti akciju koja se temelji samo na neodređenom osjećaju
nelagode.“
„Nije važno. Samo... budi oprezan.“
Putnik snova je očešao gornji sloj atmosfere i počeo ponirati
kroz oblake i raštrkane čestice koje je brodski sustav za
skupljanje uzoraka poslije analize proglasio za gusti dim. Jesu
li hrethgiri mogli biti toliko opaki i očajni da su spalili vlastite
gradove? Kakva odvratna stvorenja!
Osjetio je mučninu u trbuhu kada su se oglasili brodski
sustavi upozorenja. Seurat je odmah promijenio kurs, zaustavio
njihovo spuštanje i ponovo se počeo penjati. „Izgleda da je
štitnik za skrembliranje ostao netaknut na Giedi Prime.“
„Zamalo nismo uletjeli u njega!“ poviče Vor. „Znači li to
da...“
„Možda general Agamemnon nije uspio osvojiti planet.
Giedi Prime nije sigurna kao što nam je rečeno.“
Vor je bio iracionalno uvjeren da njegov otac nije mogao
podbaciti te je obavio niz skeniranja. „Uređaji registriraju vojnu
opremu Lige na površini i dokaze o nedavnim velikim
eksplozijama u gradu Giedi.“ Riječi su mu zastale u grlu.
„Središnji dio grada i lokalni Omnius su zbrisani! Izgleda da su
uništeni i svi roboti i cymehi.“
„Skeniram njihove širokopojasne izvještaje... uspoređujem
sadržaje.“ Robot mu je sasvim mirno prepričao sve što je
shvatio o prijenosnim skremblerima, zatim je spomenuo silnu
čarobnicu s Rossaka koja je upotrijebila svoje mentalne moći da
zbriše cymehe, i na kraju ga je obavijestio o dolasku jake
Armade Lige.
252
 Zatim je Seurat rekao izluđujuće smirenim glasom:
„Voriane, flota brodova hrethgira približava se s druge strane
planeta. Izgleda da su nas čekali u zasjedi.“
Narančasto plave pruge navođenog rafala zamalo nisu
pogodile njihov brod. Automatski sustavi Putnika Snova izveli
su manevar izbjegavanja. Kindali Lige nasrnuli su poput
vukova. „Kakvi barbari“, primijeti Vor. „Jedva čekaju da unište
sve što im se ne sviđa.“
Seurat izjavi: „Napadnuti smo. Putnika Snova nije letjelica
programirana za borbu.“ I dalje je bio umjetno veseo, ali ovog
puta i podrugljiv. „Jednog dana ću smisliti vic o tome zašto je
potrebno toliko ljudskih bića da bi se napravio kratki spoj u
jednom Omniusu.

s
Kada su ga obavijestili o približavanju usamljene letjelice,
tercero Xavier prebacio je svoju orbitalnu borbenu skupinu na
drugu stranu planeta. Pojedine olupine robotskih ratnih
brodova još su povremeno padale na planet; Omniusove snage
bile su potpuno uništene.
Xavier je krenuo u svom kindalu u pratnji dobro naoružane
eskadrile. Vidio je kako se brod strmo obrušava prema
razorenom glavnom gradu, a onda naglo kreće naviše čim je
kapetan robot otkrio štitnike za skrembliranje. „Slijedite me!
Ne smijemo mu dopustiti da pobjegne.“
Njegova eskadrila željna osvete, krenula je u potjeru. U isto
vrijeme, signalizirao je policijskim snagama na tlu da ima na
vidiku neprijateljsku letjelicu. Putnika Snova se izvukao za
dlaku i jurnuo naviše, pokušavajući izbjeći hitce iz Armadinog
oružja i pobjeći u svemir.
Xavier se trgnuo kada je začuo ljudski glas – ili je bar zvučao
ljudski – preko komveze. „Hej, prekinite napad! Ovo je brod
Lige. Moje ime je Vorian Atreid. Ukrcali smo se na brod strojeva
i preuzeli ga. Ne pucajte!“

253
 Xavier je pokušao ustanoviti je li posrijedi zaista bio ljudski
glas ili samo dobra imitacija. Misaoni strojevi nisu bili lukavi...
osim ako se na brodu ne nalazi neki sačuvani mozak cymeha.
Nekoliko kindala je nesigurno zaostalo.
„Ostanite pripravni“, Xavier naredi svojoj eskadrili, „ali
prestanite pucati dok ovo ne riješimo...“
Još i prije nego što je izgovorio naređenje do kraja, sumnjivi
brod je napravio petlju i počeo pucati iz vlastitog, doduše samo
obrambenog oružja, ali je ipak uspio iznenaditi Armadine
borce. Jedan kindal je posustao s oštećenim motorima.
Na ekranu Xavierove konzole pojavilo se ljudsko lice
uokvireno tamnom kosom i sa sjajnim fanatičnim očima. Pokraj
njega je stajao glatki robot s licem zrcalom, čije se fleksibilno
tijelo prevučeno bakrenom opnom nabiralo dok je upravljao
brodom.
Ljudsko biće i robot rade rame uz rame? Xavier nije mogao
povjerovati.
„Otvorite vatru!“ poviče on. „Uništite taj brod.“

s
„Nije baš mudro previše ih provocirati, Voriane“, reče
Seurat izluđujuće mirno. „Radije bih da se izgubimo odavde.“
„Upravo sam nam osigurao nekoliko dragocjenih sekundi,
je li tako? Ti se nikada ne bi sjetio blefiranja.“ Vor nije mogao
zatomiti osmijeh. Pročitao je slične riječi u Agamemnonovim
memoarima i bilo mu je drago što je dobio priliku da ih i sam
izgovori poput odjeka.
Zapovjednik Armade izvodio je manevre izbjegavanja i
okupljao svoje pilote kindala, ali je istovremeno i psovao Vora
preko kom-veze. „Ti si sramota za čovječanstvo, izdajnice
jedan!“
Vor se nasmijao. On se ponosio položajem koji je zauzimao.
Citirao je ono čemu su ga učili cijelog života. „Ja sam kruna
čovječanstva — Omniusov povjerenik, sin generala
Agamemnona.“
254
 „Ispričavam se što prekidam tvoj uzvišeni govor, Voriane,
ali približavaju nam se novi brodovi hrethgira“, obavijesti ga
robot. „Toliko ih je da im nećemo uspjeti pobjeći. I zato
prekidam sve ovo. Naša dužnost je da zaštitimo ažurirane
podatke na brodu. Moramo podnijeti izvještaj.“
Vor smrknuto primijeti: „Ako je Giedi Prime-Omnius već
uništen, nikada nećemo doći do podataka o tome što je sve
obavio tijekom mjeseci koje je ovdje proveo.“
„To je težak gubitak“, složio se Seurat.
Robot je poveo Putnika Snova prema stazi, što dalje od
smrtonosnih polja za skrembliranje. Vorian je uslijed ubrzanja
utonuo u svoje tapecirano sjedište i zamalo nije izgubio svijest.
Eskadrila brodova kojima su upravljali ljudi krenula je u potjeru
za njima i brod za ažuriranje se zatresao kada ga je energetski
puls pogodio u krmeni dio.
Seurat se sagnuo kada je još jedna serija udaraca uzdrmala
trup, oštetivši ploče oklopa. Ova letjelica nije bila predviđena za
borbu. Vor je čuo kako sustavi na brodu šište. Zatim je uslijedio
automatizirani privremeni popravak oštećenih dijelova. A onda
su dobili još jedan udarac, mnogo gori od ostalih.
„Na rezervama smo“, objavio je Seurat. Vor pogleda
brodsku dijagnostiku procjenjujući štetu. Zrak u kabini je
polako postajao jedak i pun dima.
Putnika Snova se trgnuo, okružili su ih novi kindali koji su
uzeli na ciljnik njihove motore. Eksplozija je protresla Voru
kosti.
„Nećemo moći izdržati još mnogo“, primijeti Seurat. „Naši
motori rade samo s trećinom uobičajene snage, a letim najbrže
što mogu“
„Kreni prema tom oblaku u visini“, reče Vor, jer je iznenada
dobio ideju. „Vodena para je dovoljno gusta i može posluži kao
površina za projektiranje.“
Poslušavši svog uzbuđenog kopilota, Seurat okrene prema
divovskom oblaku koji se nadnosio nad njima. Oštećeni motori
su brektali. Pogodilo ih je još nekoliko hitaca ispaljenih s
kindala koji su ih progonili.
255
 Vor je mahnito podešavao kontrolne uređaje. Pomoću
sofisticiranih sustava broda projektirao je virtualne kopije u
njegovom tragu, elektronske slike Putnika Snova. Imao je
namjeru da tu zamisao iskoristi u taktičkoj igri sa Seuratom...
ali ovo je bilo nešto drugo. Ako ne upali, već oštećeni brod neće
preživjeti.
Nekoliko trenutaka kasnije, stotinu prividnih Putnika Snova
projurilo je kroz oblak; materijalne slike odbijale su se o vodenu
paru. Zbunivši se na trenutak, eskadrila progonitelja krenula je
u potjeru za mamcima.
A prava lovina se šepajući udaljila.

256
 44.

2
Čak i ono što očekujemo može biti užasan udarac ako
živimo u nadi.

XAVIER HARKONNEN

DOK SU PREŽIVJELI S Giedi Prime brojali mrtve,

popisivali štetu i pravili planove za budućnost, Xavier je polako
gubio nadu. Izgleda da nitko na cijelom svijetu nije vidio Serenu
Butler od kada je otišla s otoka u sjevernom moru.
Udvostručio je svoje uobičajene smjene na kindalima za
izviđanje, nadlijećući utvrđenim rutama naseljene kontinente
na kojima su strojevi prouzrokovali najviše štete. Ako je Serena
bila živa, Xavier je znao da se neće kriti. Ta odlučna mlada žena
će biti ondje gdje se obavljaju najteži poslovi i vodit će ih.
Dok je letio na istok držeći se dogovorene rute u planu
potrage, promatrao je zalazak žutog sunca iza sebe, koje je
ostavljalo zlataste i narančaste mrlje u njegovom tragu. Snažni
nalet vjetra udario je u njegovu letjelicu i on se morao pomučiti
ne bi li održao nadzor nad njom. Xavier se podigao na veću
visinu gdje je bilo manje turbulencije; eskadrila ga je slijedila.
Jednog dana, nakon što se Serena i on vjenčaju, moći će o
ovome pričati njihovoj djeci. Srce mu se stegnulo na tu
pomisao, ali je ipak nastavio potragu, ne usuđujući se ni
razmišljati što će biti s njim ako se njoj nešto dogodilo.
S ove visine, Xavier je mogao vidjeti najveće kontinente i
mora koji su upravo upijali nadolazeću noć. Kroz vrlo jako
povećanje ugledao je središte nekog grada i prepoznao skupine
svjetiljki koje su obilježavale kampove ljudi. Za vrijeme svoje
257
kratke i okrutne vladavine, strojni osvajači su pogubili veliki
broj ljudi i natjerali milijune da pobjegnu na selo i u divljinu.
Sada su se preživjeli polako počeli vraćati svojim kućama.
Ekipe za izgradnju premjestile su se u industrijske komplekse
gdje su uništile sve modifikacije strojeva i obnovile proizvodne
kapacitete koji su bili neophodni za popravak zgrada,
raspodjelu hrane i zaliha. Kada su se vratili u grad Giedi,
stručnjaci Armade razmiljeli su se po ruševinama Omniusove
citadele, analizirajući ono što je ostalo nakon termobombi.
Ostali su samo komadići iskrivljenog, spaljenog hardvera i
elektronski mehanizmi za signalizaciju.
Međutim, za potpuni oporavak bit će potrebno mnogo
vremena.
Xavier je mrzio misaone strojeve više od svega, ali je i
vjerovao u ljudsku čast. Nije nikako mogao shvatiti izdajnika
Voriana Atreida, koji je samovoljno letio s robotom kapetanom
u špijunskom brodu misaonih strojeva. Očigledno mu je bio
ispran mozak, premda je nešto u arogantnom nastupu mladića
nagovještavalo duboka uvjerenja... fanatičnu, jednostranu
strast.
Atreid je tvrdio da je „sin“ Agamemnona, najgoreg od Titana
cymeha.
Jedan od brodova iz eskadrile počeo se spuštati prema
nepreglednom morskom prostranstvu. „Tercero Harkonnen,
pronašao sam neke ostatke u vodi ispod. Neku vrstu metalne
olupine.“
Xaviera prože iznenadni strah i on reče: „Provjerite.“
Dva kindala se obrušiše prema površini mora. Jedan pilot je
emitirao: „Masa i konfiguracija upućuju na zaključak da se radi
o ostacima broda Lige s vojnim oklopom. Možda je u pitanju
blokadni brod.“
„Jesmo li izgubili neki takav brod prilikom napada?“
„Nismo, gospodine.“
„Izvucite olupinu“, zapovjedio je Xavier i sam iznenađen
postojanošću svoga glasa. „Obavit ćemo pretrage.“ Nije htio to
reći, ali je dobro znao da su Serena i stari veteran upravo takvim
258
jednim brodom odletjeli s otoka za emitiranje na otvoreno
more.
Sjetio se Sereninog treperavog lika projektiranog iz crne
dijamantne ogrlice koju mu je dala Octa. Sjećanje je bilo tako
živo da je imao dojam da ta bolno lijepa žena ponovo stoji pred
njim, ponosna i odlučna, i da mu iznosi svoju pogrešnu ideju o
tome da treba pomoći narodu Giedi Prime.
Dok su posade skupljale ostatke broda, Xavier je primijetio
da je trup obojen neupadljivom sivom bojom i da je bio
prevučen kamuflažnom opnom koja se sada rastočila i ogulila.
Ukočio se. „Moramo biti sigurni bez obzira na ishod.“

s
Kasnije, kada su ostaci bili isporučeni u privremeni
policijski kamp u gradu Giedi, Xavier Harkonnen je naredio da
se potanko ispitaju mrlje krvi pronađene u unutrašnjosti
uništene letjelice. Ostali dijelovi koje su pronašli izgleda da su
potjecali od robotskih zrakofolija, ali oni ga uopće nisu
zanimali. I um i tijelo su mu otupjeli od straha; zaključak je
izgleda bio neminovan.
U oštećenoj kapsuli pronađenoj nedaleko od potonulog
blokadnog broda, ekipa za izvlačenje također je pronašla
samljevene ostatke čovjeka koga je identificirala kao Orta
Wibsena. Sve sumnje bile su raspršene. Ovo je bila Serenina
letjelica.
U potopljenom brodu pronašli su još krvi. Očigledno su se
hrabro odupirali na samom kraju. Xavier je obavio cjelokupno
skeniranje DNK u nadi da rezultati neće potvrditi njegovu
najveću strepnju.
Međutim, rezultati analize krvi su pokazali da su ostale
žrtve bile glasnik Kućne Straže Pinquer Jibb... i Serena Butler
osobno.
Serena, ljubavi moja...
Oborivši glavu, Xavier je pokušao uhvatiti se za ono malo
nade koja mu je preostala. Možda su strojevi samo ranili i
259
zarobili Serenu. To je, međutim, bila smiješna i nestvarna
mogućnost... Imajući na umu brutalnost cymeha i robota,
uopće joj ne bi poželio takvu sudbinu.
Morat će se vratiti na Salusu Secundus i javiti vijest
ožalošćenom Manionu Butleru.
Više nije bilo sumnje: Serena je mrtva.

260
 45.

2
Bilo da smo bogati, siromašni, jaki, slabi, pametni ili
glupi, misaoni strojevi nas smatraju samo mesom.
Oni ne shvaćaju što su, zapravo, ljudska bića.

IBLIS GINJO,
rano planiranje Džihada

DOK SU OSTALI POVJERENICI, predvodnici ekipa,

nadzirali izgradnju Foruma, Iblis Ginjo je dobio naredbu da
obradi tovar robova koji stižu. Ovi zatvorenici su bili svježe
požnjeveni na Giedi Prime i dovedeni na Zemlju po
Omniusovom naređenju. Predvodnik ekipe je zastenjao u sebi,
pretpostavljajući da će cymehi željeti podići još jedan ogromni
spomenik kojim će obilježiti pobjedu na Giedi Prime, a njegove
ekipe će biti te koje će ga morati sagraditi.
Izgleda da je Erasmus bacio oko na jednu ženku koju je
osobno za njega odabrao Titan Barbarossa. Iblis je pročitao
dokumentaciju i znao je da bi ova nova gomila zatvorenika
mogla biti neposlušna, imajući u vidu gdje su uhvaćeni.
Dok su razbarušeni, prljavi i dezorijentirani robovi izvođeni
iz svemirskog transportnog broda, Iblis ih je znalački
procjenjivao, razmatrajući koja radna zaduženja da im dodijeli.
Bilo je među njima nekoliko umjetnika, nekolicina vještih
radnika, ali su većinom to bili obični robovi. Izdvojio je
mišićavog muškarca kože boje mahagonija za rad na Ajaxovom
pijedestalu, ohrabrujuće mu se osmjehnuvši, a zatim je ostale
raspodijelio među ekipama kojima su nedostajali ljudi.

261
 Jedna od posljednjih koja je izišla iz broda bila je izudarana
žena, koja je i unatoč tamnih modrica po licu i rukama, umora
i zaprepaštenog izraza lica, išla ponosno, iskazujući unutrašnju
snagu svakim svojim pokretom. Ta je sigurno bila predviđena
za Erasmusa. Donijet će mnogo nevolja.
Zašto li se robot zanimao za nju? Ionako će najvjerojatnije
na njoj obaviti samo vivisekciju. Kakvo gubljenje vremena. I
sramota.
Iblis ju je pozvao, ali se ona oglušila na njegov nježan i
autoritativan glas. Poslije grubog naguravanja od strane robota
stražara, ipak se našla pred njim. Bila je prosječne visine i imala
nevjerojatne ljubičaste oči, jantarno-smeđu kosu i lice koje je
moglo biti lijepo ako bi se s njega sprali prljavština i bijes.
Toplo joj se osmjehnuo, pokušavši doprijeti do nje pomoću
malo šarma. „U dosjeu stoji da je vaše ime Serena Linne?“
Dobro je znao tko je ona.
Iblis joj se zagledao u oči i nazreo u njima iskru prkosa. Nije
skrenula pogled kao da mu je bila ravna. „Da, moj otac je bio
niži službenik skromnog imovnog stanja u gradu Giedi.“
„Jeste ikad do sada radili kao sluškinja?“ nastavi se on
raspitivati.
„Oduvijek sam sluškinja – služim narod.“
„Od sada ćete služiti Omniusu.“ Zatim je blaže nastavio.
„Obećavam vam da neće biti tako loše. Prema radnicima se
ovdje dobro postupa. Naročito prema inteligentnima kao što ste
vi. Možda čak stignete do povjerenika, a to je privilegiran
položaj, ako imate pameti i ako ste prava osoba za to.“ Iblis se
osmjehnuo. „Ali zar ne bi bilo bolje ako bismo vas oslovljavali
vašim pravim imenom... Serena Butler?“
Ošinula ga je pogledom, ali bar nije porekla. „Kako ste
saznali?“
„Nakon što vas je zarobio, Barbarossa je ispitao olupinu
vašeg broda. Na njemu je bilo mnogo tragova. Imate sreće što
vas cymehi nisu morali detaljnije ispitivati.“ Bacio je pogled na
svoje elektronske bilješke. „Znamo da ste kćer viceroja
Maniona Butlera. Da ste pokušali prikriti svoj pravi identitet iz
262
straha da vas Omnius ne iskoristi za neku vrstu ucjene?
Uvjeravam vas da sveum ne razmišlja na taj način. Omniusu
tako nešto nikada ne bi palo na pamet.“
Prkosno je podigla bradu. „Moj otac nikada ne bi predao ni
centimetar planeta, bez obzira na to što mi strojevi učinili.“
„Da, da, vrlo ste hrabri, uvjeren sam u to.“ Iblis ju je
podsmješljivo pogledao, a zapravo ju je želio utješiti. „Sve zavisi
od robota Erasmusa. Zahtijevao je da budete dodijeljeni
njegovom domaćinstvu. Posebno se za vas zainteresirao. To je
dobar znak.“
„Želi mi pomoći?“
„Ne bih išao tako daleko“, odvrati on s tragom humora.
„Uvjeren sam da Erasmus želi razgovarati s vama. A priča i priča
i priča. Najvjerojatnije će vas na kraju izludjeti svojom slavnom
znatiželjom.“
Iblis je ostalim robovima zapovjedio da operu i pristojno
odjenu ovu ženu, a oni ispuniše povjerenikovu naredbu kao da
je i on misaoni stroj. Iako se ponašala neprijateljski i odbojno,
Serena Butler nije trošila snagu na besmisleno opiranje. Imala
je mozga, ali će njena pamet i duh sigurno ubrzo biti slomljeni.
Rutinski medicinski pregled je, međutim, donio
iznenađenje. Sijevala je očima na njega pokušavši zadržati svoj
obrambeni zid bijesa, ali je iskra znatiželje zatreperila u njenim
čudnim ljubičastim očima. „Znate li da ste trudni? Ili je to samo
nesretni slučaj?“ Po načinu na koji se okrenula, Iblis je znao da
ne glumi. „Da, izgleda da ste u drugom stanju već tri mjeseca.
Sigurno ste pretpostavljali.“
„To se vas ne tiče.“ Bila je gruba, jer se pokušavala uhvatiti
za nešto stabilno. Ova vijest izgleda da ju je jače pogodila od
maltretiranja koje je pretrpjela od kada je zarobljena.
Iblis odmahne rukom. „Tiče me se svaka stanica u vašem
tijelu — bar dok vas ne isporučim vašem novom gospodaru.
Tada ću vas početi iskreno žaliti.“
Ludi robot će, nema sumnje, htjeti obaviti na njoj i fetusu
neke zanimljive eksperimente...

263
 46.

2
Psihologija ljudske životinje je prilagodljiva i njena
ličnost zavisi od blizine ostalih članova dotične vrste i
pritisaka koje oni na nju izvode.

ERASMUS,
laboratorijske bilješke

ERASMUSOVA VILA se nadnosila s vrha brda i gledala na

more. Na strani okrenutoj prema kopnu, glavna zgrada s
visokim tornjićima visoko se uzdizala na ljupkom popločanom
trgu; otraga, na strani okrenutoj prema obali, nalazila se
zbijena gomila neuglednih, pretrpanih spremišta za robove u
kojima su zarobljeni ljudi živjeli poput stoke.
Pretvorivši svoje metalno lice prevučeno opnom od
polimera u očinsku masku, Erasmus je promatrao kako dva
robota čuvara stupaju kroz spremište za robove, loveći blizanke
koje je zatražio za novu seriju pokusa. Uspaničeni ljudi su im se
sklanjali s puta, ali Erasmus nije promijenio izraz svog
promjenjivog lica, nije se namrštio. Mnoštvo njegovih optičkih
vlakana skeniralo je mršava i prljava obličja, procjenjujući ih.
Djevojčice je uočio prije nekoliko dana, pažnju su mu
privukle njihova kratka crna kosa i smeđe oči, ali izgleda da su
se negdje sakrile. Čuvari su se probili kroz vrata koja su vodila
u sljedeće spremište; konačno su javili: „Locirali smo dva
subjekta.“
Odlično, pomisli Erasmus, predviđajući da ga čeka zanimljiv
posao. Zanimalo ga je da vidi može li natjerati jednu blizanku
da ubije drugu. To bi bio značajan eksperiment koji bi mu
264
omogućio da bolje shvati moralne granice i način na koji ih
braća i sestre definiraju.
Naročito je volio raditi s identičnim, jednojajčanim
blizancima. Tijekom godina je obradio više desetaka parova u
svojem laboratoriju, sastavio detaljne medicinske izvještaje i
napisao opsežne psihološke Studije. Potrudio se obaviti iscrpne
usporedne autopsije, kao i mikroanalizu tanahnih razlika kod
braće i sestara koji su predstavljali genetske kopije.
Gospodari robova koji su radili u pretrpanim spremištima
dobili su upute da motre na pojavu novih blizanaca među
zarobljenim stanovništvom Zemlje i da ih odmah izdvoje.
Konačno su se nemirne tamnokose blizanke našle pred
njim; roboti čuvari su ih morali držati koliko su se uvijale i
otimale. Promijenio je izraz svog prilagodljivog lica: sada se ono
smireno osmjehivalo. Jedna od djevojčica pljune u njegovu
reflektivnu površinu. Erasmus se pitao zašto pljuvačka ima tako
negativnu konotaciju za ljudska bića? Nije uzrokovala nikakvu
štetu i lako se očistiti. Oblici ljudskog prkosa nisu ga prestajali
čuditi.
Malo prije nego što je Erasmus otišao sa svog imanja na
Corrinu, dvadeset dva roba skinula su svoje štitnike za oči i
namjerno gledala u crveno divovsko sunce kako bi sami sebe
oslijepili. Bili su neposlušni, pružali su otpor i bili su glupi. Što
su drugo postigli tim pobunjeničkim činom, osim što više nisu
bili sposobni da služe?
Očekivali su da budu pobijeni i Erasmus bi im učinio tu
uslugu. Ali nije htio dopustiti da budu proglašeni za mučenike.
Zato ih je neprimjetno odvojio od ostalih radnika kako bi
spriječio širenje neposlušnosti. Pošto su bili slijepi, nisu mogli
ni naći niti zaraditi hranu. Pretpostavljao je da su već pomrli od
gladi u tami na koju su sami sebe osudili.
Ipak, divio se njihovoj srčanosti, njihovoj kolektivnoj volji
da mu upute izazov. Iako su ljudi bili soj koji je samo izazivao
nevolje, nisu ga prestajali zadivljivati.
Jedno stražar-oko je prozujalo u blizini, ispuštajući neke
čudne, nemušte zvuke. Konačno se Omnius oglasio kroz njega.

265
„Ti si kriv za nedavni gubitak Giedi Prime, Erasmuse. Toleriram
tvoje beskrajne eksperimente u nadi da ćeš raščlaniti i
analizirati ljudsko ponašanje. Zašto nisi predvidio samoubilački
napad u kome su zbrisani moji cymehi? Nije napravljena čak ni
rezervna kopija podataka i iskustava mog Giedi Prime
duplikata. Isto tako, ne možemo nadoknaditi gubitak
Barbarosse, a on je stvorio moj originalni program.“
Zemaljski Omnius je već znao da je Giedi Prime izgubljena,
jer je robot Seurat, čiji je brod za ažuriranje na svom obilasku
neočekivano otkrio što se dogodilo, lansirao automatsku
plutaču za hitne slučajeve. Uznemirujuća poruka je upravo toga
jutra stigla na Zemlju.
„Nisam imao podatke o tome da su čarobnice s Rossaka
razvile sposobnost za telepatska razaranja.“ Robotovo lice je
zasvjetlucalo i postalo glatko i bezizražajno. „Zašto sva pitanja
na koja želiš dobiti odgovor ne postaviš Vorianu Atreidu kad se
vrati na Zemlju? Agamemnonov sin nam je i ranije pomagao da
simuliramo nestabilno ljudsko ponašanje.“
Omnius reče: „Čak ni njegov unos nije nas mogao pripremiti
na ono što se dogodilo Giedi Prime. Osjećajni biologici su
nepredvidivi i nesmotreni.“
Dok su roboti čuvari odvlačili nemirne blizanke, Erasmus je
usredotočio pažnju na stražar-oko. „Onda je očigledno da me
čeka još mnogo posla.“
„Ne, Erasmuse, očigledno je samo to da tvoje istraživanje ne
donosi željene rezultate. Trebalo bi da težiš savršenstvu, a ne
da ispituješ složene pogreške. Preporučam ti da zamijeniš
jezgru svoga uma mojim potprogramom. Pretvori sebe u
savršeni stroj. Moju ko-
„Ti bi žrtvovao naše veličanstvene rasprave bez rješenja?“
odvratio je Erasmus, pokušavajući potisnuti unutrašnji nemir.
„Uvijek si se zanimao za moj čudan način razmišljanja. Svi
sveumovi s naročitim nestrpljenjem očekuju tvoj zapis o mojim
akcijama.“
Zujanje stražar-oka se pojačalo, što je značilo da Omnius
prelazi na nov način razmišljanja. Ovo je bila zabrinjavajuća i

266
lako prevrtljiva situacija. Erasmus nije želio izgubiti svoj
brižljivo razvijan nezavisni identitet.
Jedna od blizanki je pokušala pobjeći robotima čuvarima i
trčeći se vratiti u upitnu sigurnost spremišta. Erasmus je već
ranije predložio stražaru da podigne njenu sestru držeći je za
jednu ruku i da je pusti da se njiše i vrišti. Slobodna blizanka je
oklijevala, premda je lako mogla stići do privremenog zaklona.
Usporila je i predala se.
Nevjerojatno, pomislio je Erasmus. Robot stražar nije čak
morao ni oštetiti tijelo druge djevojčice.
Brzo razmišljajući, robot reče: „Možda bi, ako svoju pažnju
usredotočiš na stvari od vojnog značaja, lakše uvidio
mogućnosti koje nudi moj rad. Dopusti mi da shvatim način
razmišljanja ovih divljih ljudskih bića. Što ih goni da se žrtvuju
kao na Giedi Prime, čemu smo i sami bili nazočni? Ako uspijem
doći do objašnjenja, tvoji Sinkronizirani svjetovi neće biti
podložni nepredvidivim napadima.“
Stražar-oko je lebdjelo dok je milijun mogućnosti protjecalo
kroz bujni Omniusov um. Kompjutor je ubrzo donio odluku.
„Imaš moje dopuštenje da nastaviš. Ali nemoj još dugo stavljati
na kušnju moje strpljenje.“

267
 47.

2
Ljudima je potreban kontinuitet.

BOVKO MANRESA,
Prvi viceroj Lige Plemića

ŽESTOKA GROZNICA na Poritrinu harala je blatnjavim

poljima i dokovima gdje su robovi podizali svoje turobne
domove. I pokraj najbolje karantene i nastojanja da im se
olakša, bolest je ubila izvjestan broj službenika i trgovaca i čak
se proširila na robove u laboratorijima Tia Holtzmana na vrhu
stijene, gdje je izazvala veliku zbrku u znanstvenikovom radu.
Kad je Holtzman prvi put primijetio simptome bolesti među
mnogobrojnim rješavačima jednadžbi, odmah je naredio da se
bolesni uklone i smjeste u izolirane prostorije te zatvorio ekipe
za računanje. Zbunjeni Mudrac je mislio da će se robovi veseliti
što su oslobođeni svojih matematičkih zaduženja; međutim,
rješavači su stenjali i molili se, pitajući se zašto Bog kažnjava
njih, a ne njihove ugnjetavače.
Već poslije dva tjedna, polovina robova iz njegovog
domaćinstva je ili umrla ili završila u karanteni. Takva
promjena u dnevnoj rutini nije išla u prilog Mudračevom
umnom radu.
Radili su na nekoliko velikih simulacija koje je trebalo
obaviti poslije postupnog razvoja parametara koje je utvrdila
talentirana Norma Cenva. Holtzman je gunđao zbog ove
nevolje, jer je dobro znao da će novi timovi morati krenuti iz
početka, ako sada prekine već napola obavljen veliki posao. Da

268
bi zadržao svoj položaj, bio mu je neophodan veliki prodor i to
što prije.
U posljednje vrijeme je njegov ugled uglavnom spašavao
Normin rad. Dakako, prisvojio je sve zasluge za preoblikovanje
generatora polja za skrembliranje u efikasno oružje. Lord Bludd
je oduševljeno poklonio dva prototipa oslobodilačkoj sili
Armade koja se uputila na Giedi Prime. Projektori za
skrembliranje odlično su poslužili spasiteljima, ali su
prototipovi utrošili svu energiju iz dva transportera trupa, koji
su ostali prizemljeni, a sami uređaji su se pokvarili – i nije ih
bilo moguće popraviti – poslije samo jednog korištenja. Razorni
puls, također, nije postigao posvuda iste rezultate, jer su mnogi
roboti bili zaklonjeni zidovima ili na njih uopće nije djelovalo
polje koje se emitiralo. Ta ideja je ipak obećavala, i plemići su
požurivali Holtzmana da radi na njenom poboljšavanju, ne
znajući kakvu je ulogu u svemu tome odigrala Norma.
Holtzman je barem uspio zadržati ugled. Za sada.
Norma je bila tiha i marljiva. Rijetko kada bi joj nešto
odvuklo pažnju ili bi poželjela da se zabavi. Radila je naporno i
pažljivo ispitivala vlastite zamisli. Ne obazirući se na
Holtzmanove želje, uporno je zahtijevala da sama obavi najveći
broj izračunavanja umjesto da to prepusti timovima rješavača.
Norma je bila previše nezavisna da bi razumjela ekonomiju
podjele posla. Bila je zapravo dosadna zbog te svoje
posvećenosti poslu.
Kad je izvukao mladu štićenicu iz anonimnosti na Rossaku,
ponadao se, možda nerealno, da bi mu Norma mogla osigurati
iznenadnu inspiraciju. Za vrijeme nedavnog koktela u
stožastim kulama lorda Bludda, plemić se našalio rekavši da je
Holtzman odlučio odmoriti se malo od svoje uobičajene
briljantnosti. Iako ga je taj komentar pogodio, izumitelj se
nasmijao zajedno s ostalim plemićima koji su se zahihotali.
Međutim, dobro je znao da već duže vrijeme nije stvorio ništa
zaista originalno.
Poslije jedne nemirne noći kada je sanjao sve same neobične
snove, Holtzman je konačno smislio nešto što je vrijedilo
istražiti. Ako bi proširio neke od elektromagnetskih svojstava
269
upotrijebljenih u stvaranju polja za skrembliranje, možda bi
mogao napraviti „generator rezonancije“. Dobro podešen,
induktor termalnog polja bi se sjedinio s metalima – tijelima
robota, na primjer, ili čak s krabolikim ratničkim obličjima koja
su nosili cymehi. Generator rezonancije mogao bi slijepiti
odabrane atome metala jedne za druge, proizvodeći veliku
toplinu sve dok se misaoni stroj ne raspadne.
Ova zamisao je obećavala. Holtzman je namjeravao nastaviti
rad na njoj s puno oduševljenja i žurbe.
Ali prvo je morao nabaviti još rješavača i pomoćnika kako bi
konstruirao prototip. Današnji dan će morati da potrošiti na
prozaičnu zamjenu robova iz domaćinstva koje je pokosila
groznica. Zlovoljno je uzdahnuo, izišao iz laboratorija i uputio
se niz krivudavu stazu koja je vodila do podnožja strme stijene
gdje je uhvatio mlazni čamac koji ga je prevezao preko rijeke.
Na suprotnoj obali, u najširem dijelu delte, nalazila se
prepuna riječna tržnica koju je posjetio. Splavi i čamci stajali su
već tako dugo povezani da su mogli proći kao dio krajolika.
Kvart trgovaca nije bio daleko od svemirske luke Starde, gdje
su prodavatelji nudili razna čuda s drugih svjetova: začine s
Rossaka, zanimljivo drvo i biljke s Ecaza, drago kamenje s
Hagala, glazbene instrumente s Chusuka.
U radionicama duž jedne uske aleje, krojači su kopirali
posljednju modu sa Saluse, krojeći i šijući odjeću od egzotičnih
uvezenih tkanina i finog platna s Poritrina. Holtzman je davao
mnogima od tih izrađivača odjeće da osvježe njegovu
garderobu. Uvaženi Mudrac kao on nije mogao cijelo vrijeme
provoditi u laboratorijima. Konačno, često su ga pozivali da se
pojavljuje u javnosti i odgovara na pitanja građana te da govori
pred odborima plemića koje je morao uvjeriti da im je i dalje ođ
neprocjenjive važnosti.
Danas, međutim, Holtzman je ušao dublje na plutajuće
splavi i čamce. Morao je kupiti ljude, a ne odjeću. Znanstvenik
je uočio znak na doku ispred sebe; bio je na galahu: LJUDSKA
SREDSTVA. Prešao je preko škripavih drvenih šetališta do
skupine splavi na kojima su se nalazili zarobljenici. Mrzovoljni
zatvorenici stajali su podijeljeni u skupine iza barikada,
270
odjeveni u smeđe-sive iste odore koje im nisu uvijek najbolje
pristajale. Robovi su bili mršavi i koščati, kao da nisu bili navikli
na redovnu ishranu. Ovi muškarci i žene dolazili su s planeta za
kojeg je malo slobodnih građana Poritrina uopće čulo, a još
manje ga je posjetilo.
Trgovci su se držali po strani, kao da im nije stalo pokazati
robu ili cjenjkati se. Poslije nedavne kuge, mnoga domaćinstva
i imanja morala su popuniti svoje osoblje, tako da je ovo bilo
zlatno doba za trgovce ljudima.
Ostali kupci su se okupili oko ograde, odmjeravali potištena
lica i provjeravali robu. Jedan starac, koji je stezao podebeli
svežanj kredita, pozvao je dežurnog i zatražio da pobliže
promotri četiri sredovječne žene.
Holtzman nije bio naročito izbirljiv, niti je imao namjeru
gubiti vrijeme. Budući da mu je bilo potrebno mnogo robova,
namjeravao je kupiti sve. Kad ih dopreme na njegovo imanje na
vrhu stijene, odabrat će najinteligentnije da rade na
izračunavanjima, dok će ostali kuhati, čistiti ili se brinuti o
domaćinstvu.
Mrzio je te kupovine, a opet nikad tu dužnost nije prepustio
nikom drugom. Osmjehnuo se shvativši da je kritizirao Normu
što se ponaša isto tvrdoglavo, što ne koristi rješavače.
Nestrpljivi Holtzman pozva najbližeg trgovca, mahne mu
pred nosom kreditnim pismom Nika Bludda i progura se
naprijed. „Želim naručiti puno robova.“
Trgovac ljudima se odmah uzbudi. S lica mu više nije silazio
pohlepni osmijeh dok se klanjao. „Nema problema, Mudrače
Holtzman! Osigurat ću sve što vam treba. Samo izrazite svoje
želje i ja ću vam dati odličnu ponudu.“
Plašeći se da ga trgovac ne prevari, on reče: „Potrebni su mi
pametni i nezavisni robovi, ali sposobni da slijede upute.
Pretpostavljam da će sedamdeset do osamdeset njih biti
dovoljno.“ Pojedini kupci koji su se gurali uz ogradu počeše
gunđati, ali se ne usprotiviše slavnom izumitelju.

271
 „To je mnogo“, primijeti trgovac, „naročito u ova teška
vremena. Kuga je izazvala nestašicu, i tako će biti sve dok nam
trgovci s Tlulaxa ne isporuče nove robove.“
„Svi znaju koliko je važan — odlučujuće važan — moj rad“,
reče Holtzman, značajno izvadivši kronometar iz širokog
rukava svoje bijele odjeće. „Moje potrebe imaju prednost nad
potrebama tamo nekih bogatih građana kojima je neophodna
nova spremačica. „Ako želite, donijet ću vam posebnu punomoć
lorda Bludda.“
„Znam da vi to možete, Mudrače“, odvrati trgovac robljem.
Zatim virne na ostale mušterije koje su se gurale. „Prestanite se
žaliti! Da nije ovog čovjeka već bismo prali podove misaonim
strojevima!“ Promijenivši potpuno izraz lica, trgovac se
osmjehnuo Holtzmanu. „Postavlja se pitanje koji bi robovi
vama bili od najveće pomoći? Dobio sam novu pošiljku upravo
pristiglu s Harmonthepa: svi su Zensuniji. Dosta poslušni, ali se
bojim da su i dosta skupi.“
Holtzman se namršti. Više je volio svoja sredstva koristiti u
druge svrhe, naročito sada kada je pred njim veliko investiranje
u novi rezonator legure. „Da vam nije palo na pamet
iskorištavati me, gospodine.“
Čovjek je pocrvenio, ali nije popustio, jer je osjetio da se
izumitelju žuri. „Možda bi vam onda više odgovarala neka
druga skupina? Imam i neke koji su upravo došli s IV Anbusa.“
Pokazao je rukom prema izdvojenoj splavi s koje su
neprijateljski zurili u njih tamnokosi robovi, izazivajući kupce.
„Oni su Zenšijiti.“
„U čemu je razlika? Jesu li jeftiniji?“
„Samo u filozofijama njihovih religija.“ Trgovac robljem je
pričekao da vidi hoće li to upaliti neku žaruljicu u
znanstvenikom umu; kad se to nije dogodilo, osmjehnuo se sa
olakšanjem. „Tko ionako može razumjeti budislamiste? Oni su
radnici, i to je ono što vam je potrebno, je li tako? Prodat ću
vam ove Zenšijite po nižoj cijeni, iako su prilično inteligentni.
Možda su čak obrazovaniji od skupine s Harmonthepa. A i
zdravi su. Imam liječničke potvrde. Ni jedan od njih nije bio
izložen virusu kuge.“
272
 Holtzman promotri skupinu. Svi su bili zavrnuli lijeve
rukave, kao neku vrstu oznake. Jedan mišićavi muškarac divljeg
pogleda i guste brade iz prvog reda ravnodušno mu je uzvratio
pogled, kao da sebe smatra superiornim u odnosu na one koji
ga drže u zarobljeništvu.
Na temelju letimičnog pregleda, Holtzman nije uspio
utvrditi bilo kakav manu kod zarobljenika s IV Anbusa. Njegovo
domaćinstvo je vapilo za osobljem, a u njegovim laboratorijima
nedostajalo je mnogo nižih tehničara. Svakog dana vodio je
borbu da pronađe dovoljno rješavača koji će rješavati sve
brojnije računske operacije.
„Zašto su ovi jeftiniji?“ bio je uporan.
„Ima ih više. Riječ je jednostavno o ponudi i potražnji.“
Trgovac je izdržao njegov pogled. Zatim je odredio cijenu.
Nemajući strpljenja za cjenjkanje, Holtzman samo klimne.
„Uzet ću osamdeset.“ Zatim je podigao glas. „Svejedno mi je
jesu li s IV Anbusa ili s Harmonthepa. Sad su na Poritrinu i rade
za Mudraca Tia Holtzmana.“
Prepredeni trgovac robljem okrene se prema skupini
zarobljenika i poviče. „Jeste li čuli? Trebate biti ponosni.“
Tamnokosi zarobljenici jednostavno bez riječi pogledaše
svog novog gospodara. Holtzmanu lakne. To je vjerojatno
značilo da će se dosta lako prilagoditi.
Prenio je točan iznos kredita. „Pobrinite se da budu oprani
i poslani u moju rezidenciju.“
Ozareni trgovac robljem nije mu mogao dovoljno zahvaliti.
„Ništa ne brinite, Mudrače Holtzmane. Bit ćete s njima
zadovoljni.“
Dok je veliki čovjek odlazio s pretrpane riječne tržnice,
ostali kupci počeše vikati i mahati svojim kreditnim vaučerima,
otimajući se za preostale robove. Današnja tržnica roblja je bila
trgovcima uspješna.

273
 48.

2
Povijest nam pokazuje da uvijek, pobjeđuju najjače
vrste.

TLALOC, Vrijeme Titana

NAKON ŠTO SU NAŠLI UTOČIŠTE U pustinji Arrakisa,

Zensuniji lutalice ponašali su se gotovo kao obični lešinari
kojima je nedostajalo hrabrosti. Čak i kad su odlazili daleko, da
skupljaju korisne stvarčice, nomadi se nisu mnogo udaljavali od
stijenja, izbjegavajući duboku pustinju i demone crve.
Vrlo davno, kada je carski kemičar Shakkad Mudri skrenuo
pažnju na pomlađivačka svojstva tajanstvenog začina
melangea, među došljacima u svemirskoj luci grada Arrakisa
nije zavladala velika potražnja za tom prirodnom tvari. Budući
da se planet nalazio podalje od uobičajenih ruta kroz svemir,
melange nikada nije postao privlačna roba. „Neobičan je, ali
vrijedan nije“, rekao je jedan smrknuti trgovac Naibu Dharthi.
Začin je ipak ostao vrlo važna stavka u njihovoj ishrani i morali
su ga skupljati, ali samo na pijesku u blizini stijena.
Dhartha je poveo šestoricu suplemenika preko prijevoja
utabanog prhkog pijeska koji je zadržavao otiske njihova
stopala poput poljubaca u prašini. Labava bijela tkanina u koju
su uvijali glave i lica otkrivala im je samo oči; ogrtači su im se
vijorili na povjetarcu, tako da su im se vidjeli opasači s
opremom, alatima i oružjem. Dhartha je povukao tkaninu
preko nosa da ne udiše prašinu. Uvijek je bio na oprezu.
Nikome nije palo na pamet da pogleda u vedro jutarnje
nebo, sve dok nisu začuli slabi zvižduk koji je brzo prerastao u
274
urlikanje. Naiba Dharthu je podsjetilo na naricanje žene koja je
upravo saznala za muževljevu smrt. Kada je podigao pogled,
ugledao je srebrni metak koji se probijao kroz atmosferu, a
onda je prepoznao neočekivano zujanje i cviljenje mlaznica.
Predmet u obliku mjehura obrušio se s neba, a zatim se okrenuo
oko svoje osi kao da traži pogodno mjesto za slijetanje. Kvad-
motori su usporili njegovo spuštanje. Na manje od jednog
kilometra od mjesta na kome je stajala skupina lešinara,
predmet se zabio u dine poput šake u trbuh nepoštenog trgovca.
Podigao se oblak prašine i pijeska i obavio stup tamne čađe.
Naib je ukočeno stajao i gledao dok su njegovi ljudi
uzbuđeno raspravljali. Mladi Ebrahim nije bio ništa manje
uzbuđen od Dharthinog sina, Mahmada; oba dječaka su željela
otrčati onamo i istražiti stvar.
Mahmad je bio dobar momak, pun poštovanja i oprezan.
Dhartha je, međutim, imao loše mišljenje o Ebrahimu, koji je
volio izmišljati priče o nepostojećim pothvatima. Još se sjećao
incidenta s ukradenom plemenskom vodom, što je predstavljalo
neoprostiv zločin. U početku je Naib mislio da su u to bila
umiješana dva dječaka, Ebrahim i Selim. Međutim, Ebrahim je
požurio da sa sebe skine svaku odgovornost i da optuži drugog
dječaka. Selim je bio zaprepašten kad je čuo za što ga optužuje,
ali nije porekao.
K tome je još i Ebrahimov otac ponudio velikodušnu
nagodbu Dharthi samo da spasi sina... i tako je siroče bilo
prognano. To i nije bio veliki gubitak za pleme. Naibi su često
morali donositi takve teške odluke.
Lešinari su gledali Dharthu sjajnim očima između nabora
prljave bijele tkanine i on shvati da ne smije propustiti priliku
da pregleda ovaj srušeni brod ili što god već to bilo. „Moramo
poći i pogledati tu stvar“, dovikne im on.
Njegovi ljudi jurnuše preko pijeska, predvođeni uzbuđenim
Ebrahimom i Mahmedom, hitajući prema stupu prašine koji je
označavao mjesto pada. Dhartha se nije volio mnogo udaljavati
od sigurnosti stijena, ali ih je pustinja mamila prema velikom,
stranom blagu.

275
 Nomadi prijeđoše preko prijevoja dine, skliznuše niz drugu
stranu i stadoše se penjati uz drugu. Kada su stigli do kratera
nastalog uslijed udara, svi su već bili iscrpljeni i izdisali su vrući
dah u nabore tkanine obavijene oko usta. Naib i njegovi ljudi
zastadoše na rubu iskopanog pijeska. Staklaste mrlje
pregrijanog kremena poput pljuvačke su poprskale tlo.
U jami je ležao nekakav mehanički predmet veličine dva
čovjeka, s dodacima i komponentama koji su zujali i pokretali
se probudivši se nakon prizemljenja. Tijelo optočeno ugljičnim
vlaknima još se pušilo od pregrijavanja pri prolazu kroz
atmosferu. Možda je posrijedi nekakva svemirska letjelica?
Jedan od Dharthinih ljudi se povuče za nekoliko koraka i
napravi prstima znak protiv uroka. Previše revnosni Ebrahim
se, međutim, nagnuo naprijed. Naib spusti šaku na
Mahmadovu lijevu ruku da upozori sina. Pusti budalu da
riskira.
Pala čahura bila je premala da bi u njoj moglo biti putnika.
Svjetla su jasnije zatreperila i otvorila su se vrata na bokovima
sonde, koja su podsjećala na krila zmaja. Otkrila su unutra
mehaničke udove, jasne pandže i složenu mašineriju. Skenere,
procesore, motore za istraživanje i uništavanje. Vani na žarko
sunce izašli su i raširili se konverteri energije koji su podsjećali
na zrcala.
Ebrahim je skliznuo niz sprženi pijesak na rubu jame.
„Zamisli samo koliko će ovo vrijediti u svemirskoj luci, Naibe!
Ako prvi stignem do njega, trebalo bi da dobijem najveći dio
spašene robe.“
Dhartha je već htio odbiti ushićenog dječaka, ali je vidio da
se nikome — osim njegovom sinu — ne žuri da se pridruži
Ebrahimu, te je klimnuo. „Ako budemo uspješni, dobit ćeš
dodatak.“ Čak i da je pali predmet potpuno uništen, nomadi su
mogli iskoristiti čisti metal za vlastite svrhe.
Drski dječak se spustio do polovine nestalne padine,
sumnjičavo gledajući uređaj koji je nastavio vibrirati i udarati.
Pokretne komponente izbacile su ruke i noge, a čudne leće i
zrcala pokretala su se na krajevima savitljivih pipaka. Sonda je

276
izgleda procjenjivala svoju okolinu, kao da ne shvaća gdje se to
spustila.
Stroj uopće nije obraćao pažnju na ljudska bića koja su joj
se prikrala, sve dok Ebrahim nije iskopao kamen iz padine
kratera. Dreknuo je „vi! vi!“ i zavitlao kamen. Zvonko je udario
u bok sonde od nepoznatog materijala.
Mehanički predmet se ukočio, a onda je okrenuo svoje leće
i skenere u pravcu ljudskog bića koje je stajalo sasvim samo.
Ebrahim je čučnuo u pijesak koji je klizio.
Iz jedne od leća izletjela je zasljepljujuća vruća svjetlost.
Nalet vatre otpuhnuo je i obavio Ebrahima, pretvorivši ga u
pucketavi oblak spaljenog mesa i kostiju. Komad oprljene
odjeće pogodio je vrh kratera, zajedno sa spaljenim komadima
njegovih ruku i stopala.
Mahmed krikne, a Dhartha istog časa naredi ljudima da se
povuku. Posrćući su se spustili niz vanjsku stranu kratera i
pobjegli kroz mali klanac između dina. Kada su se udaljili
dobrih pola kilometra, popeli su se na pješčani prijevoj dovoljno
visok da s njega vide jamu. Muškarci su se molili i pravili
praznovjerne znakove u zraku, a Dhartha je podigao stisnutu
desnu šaku. Budalasti Ebrahim je privukao pažnju te
mehaničke stvari i to je platio životom.
Ljudi su je promatrali iz daljine. Pala sonda više nije na njih
obraćala pažnju. Stroj je tutnjeći i kloparajući počeo sam sebe
sastavljati, izgrađujući razne strukture oko svoje jezgre. Sake-
žlice zahvaćale su pijesak i ubacivale ga u lijevak za proizvodnju
predmeta u utrobi, iz kojeg je zatim izbacio staklaste konopce
koje je upotrijebio za pričvršćivanje svojih dijelova. Stroj je
dodavao sebi nove komponente, postao je veći i na kraju se
počeo probijati prema izlasku iz rupe. Lupao je i čekićao,
stvarajući neopisivu buku.
Dhartha je bio zbunjen. Bio je vođa, ali nije znao što mu je
činiti. Ovako nešto je nadilazilo njegove sposobnosti shvaćanja.
Možda bi netko u svemirskoj luci mogao znati što je ovo, ali
oduvijek mu je bilo mrsko oslanjati se na doseljenike. Osim
toga, ova stvar je možda bila vrijedna i on se nije želio odreći
plijena.
277
 „Oče, pogledaj“, Mahmed pokaže prema nepreglednom
moru pijeska. „Vidiš, taj strojni demon će platiti što je ubio mog
prijatelja.“
Dhartha je primijetio da se pijesak nabire i da se ispod
njegove površine približava neman.
Pala sonda je nastavila praviti ritmičku buku, koju je pratilo
kloparanje njenih dijelova; nije imala pojma što se događa oko
nje. Sastavljeni mehanizam se pridignuo. Predstavljao je
čudovišni sklop materijala od kristala, silikatnih podupirača
ojačanih gredama od ugljenih vlakana, koje je izbacio njen
vlastiti trup, i potpornih greda.
Pješčani crv je brzo stigao. Putovao je neposredno ispod
površine sve dok nije izdigao glavu iznad nje. Usta su mu bila
poput ogromnog tunela većeg od kratera nastalog pri sudaru.
Robotska sonda je zamahnula senzorskim rukama i
sječivima, osjetivši da ju je nešto napalo, ali ne shvaćajući što i
kako. Nekoliko bijelih vatrenih eksplozija prodrlo je u nestalno
tlo.
Crv je progutao mehaničkog demona u jednom zalogaju.
Potom se vijugavo pustinjsko stvorenje ponovo zakopalo u
pijesak poput morske zmije u potrazi za dubljom vodom...
Naib Dhartha i njegovi ljudi ostali su skamenjeni stajati na
dinama. Ako bi se okrenuli i potrčali, vibracije izazvane
njihovim koracima pozvale bi crva da se vrati po još jedan
obrok.
Ubrzo su na temelju traga zaključili da se crv uputio natrag
u duboku pustinju. Krater je nestao zajedno sa svim dokazima
o postojanju mehaničke konstrukcije. Nije ostao čak ni
komadić tijela budalastog Ebrahima.
Dhartha se okrenuo prema svojim zaprepaštenim
sudrugovima i zavrtio glavom tako jako da mu je crni rep
poskočio s jednog na drugo rame. „Ova priča će ući u legendu,
bit će to veličanstvena balada koja će se pjevati u pećinama po
mrkloj noći... „ Duboko je uvukao zrak i okrenuo im leđa.
„Premda sumnjam da će nam itko ikada povjerovati.“

278
 49.

2
Budućnost? Mrzim je, jer neću biti tamo.

JUNO, Životi Titana

POSLIJE NEOČEKIVANOG SUSRETA S Armadom Lige na

Giedi Prime, oštećenom Putniku Snova bilo je potrebno još
dodatnih mjesec dana da se dovuče natrag na Zemlju radi
popravka. Pošto im je pričinjena šteta dosta usporila povratak,
Seurat je istog trenutka otposlao plutaču za slučaj nužde,
pomoću koje je obavijestio Omniusa o zlosretnom padu
najnovijeg Sinkroniziranog svijeta i gubitku Titana Barbarosse.
Sveum je do sada već saznao što se dogodilo.
Robot kapetan je dao sve od sebe da popravi ili premosti
oštećene brodske sustave. Također je zapečatio pojedine
odjeljke kako bi zaštitio svog krhkog kopilota čovjeka. General
Agamemnon bi se mogao naljutiti ako njegov biološki sin bude
oštećen. Osim toga, Seurat je na neki način zavolio Voriana
Atreida...
Vor je uporno zahtijevao da mu dopusti staviti skafander za
izlazak izvan broda kako bi ispitao trup broda. Seurat ga je
privezao pomoću dva kabla i poslao s njim tri drona inspektora.
Kada je mladić ugledao pocrnjelu ranu na mjestu gdje ih je
pogodio hitac koji su ispalili ljudi pobunjenici, ponovo je osjetio
izvjestan stid. Seuratova namjera bila je samo da isporuči
ažuriranog Omniusa i on ni na koji način nije ugrozio hrethgire
koji su ga ipak napali. Divlja ljudska bića nisu znala za čast.
Agamemnon i njegov prijatelj Barbarossa omogućili su
neposlušnom stanovništvu Giedi Prime da osjeti blagodati
279
posvemašnjog Omniusovog zagrljaja, a ti hrethgiri su odbacili
veliku civilizaciju Sinkroniziranih svjetova, i od Barbarosse
pritom napravili mučenika. Njegovog oca će silno uznemiriti
gubitak tako bliskog prijatelja, jednog od posljednjih Titana.
I Vor je mogao stradati, njegovo meko i lomno tijelo moglo
je biti uništeno i prije nego što dobije priliku da postane neo-
cymeh. Armada je jednim jedinim hicem mogla izbrisati sav
Vorov potencijal, sav njegov budući rad. On sebe nije mogao
ažurirati niti napravi kopije svojih sjećanja i iskustava kao
strojevi. On bi zauvijek nestao, isto kao što se to dogodilo s
Giedi Prime-Omniusom.
Kao i sa ostalom dvanaestoricom Agamemnonovih sinova.
Uhvatila ga je muka kada mu je to palo na pamet i stresao se.
Na putovanju kući, Seurat je pokušao oraspoložiti Vora
glupim šalama, kao da se ništa nije dogodilo. Brzo razmišljanje
i taktička novina kojom je Vor prevario hrethgir časnika,
donijeli su mu riječi pohvale njegovog sudruga. Vorovo
izigravanje pobunjenika čovjeka koji je ukrao letjelicu misaonih
strojeva osiguralo im je nekoliko dragocjenih trenutaka, a
projekcije mamci su im omogućile da pobjegnu. Možda će te
tehnike ući u nastavni plan škola za povjerenike na Zemlji.
Voru je, međutim, bilo najvažnije da čuje što će njegov otac
reći na sve to. Ako bi Agamemnom odobrio njegove postupke,
sve bi opet bilo u redu.

s
Kada se Putnika Snova spustio u centralnu svemirsku luku
na Zemlji, Vorian je pohitao niz rampu šarajući unaokolo
pogledom. A kad nije ugledao Titana generala, sav se snuždio.
Vor proguta knedlu. Otac je uvijek dolazio pozdraviti ga
osim kada bi se pojavilo nešto od velike važnosti. To su bili
rijetki trenutci koje su provodili zajedno, kada su mogli
razmijeniti ideje, razgovarati o planovima i snovima. Vor se
tješio da je Agamemnon vjerojatno morao obaviti neki važan
posao za Omniusa.
280
 Ekipe robota za održavanje i strojevi za popravke krenuše
prema njima da obave pregled oštećenog broda. Jedan
višenamjenski stroj zastane da ga odmjeri, malo se udalji i
zazuji: „Voriane Atreidu, Agamemnon je naredio da se nađeš s
njim u hali za održavanje. Pođi odmah tamo.“
Mladić se ozari. Pustio je robota da se vrati svojim
dužnostima i pohitao na mjesto sastanka. Kad se više nije
mogao obuzdati, potrčao je...
Iako se trudio vježbati za vrijeme dugih putovanja sa
Seuratom, Vorovi biološki mišići bili su slabiji od strojnih i brzo
se umarao. Bio je to još jedan podsjetnik na to da je smrtnik, da
je krhko ljudsko biće i da je njegova prirodna biologija
inferiorna u odnosu na strojnu.
To je samo još više pojačavalo njegovu želju da jednog dana
ponese tijelo neo-cymeha i odbaci ovo nesavršeno ljudsko
obličje.
Imao je dojam da mu se pluća raspadaju od napora kada je
uletio u svijetlu prostoriju od kroma i plaža gdje je posuda s
mozgom njegovog oca bio redovno održavana i gdje se napajao
elektro-fluidom. Čim je mladić ušao u hladnu, dobro
osvijetljenu prostoriju, dva robota stražara mu prijeteći
prepriječiše uzmak. U središtu prostorije stajao je čovjekoliki
mehanički kolos, tijelo koje je Agamemnon trenutno koristio.
Neman napravi dva koraka naprijed. Stopala sa stabilizatorima
pravila su veliku buku po tvrdom podu. Prema njemu je Vorian
djelovao kao patuljak, jer je otac koji se nadnosio nad njjm bio
tri puta viši od njega.
„Čekao sam te, sine moj. Sve je spremno. Što je uzrok tvoga
kašnjenja?“
Uplašeni Vorian podiže pogled prema posudi za čuvanje
mozga. „Odmah sam pohitao ovamo, oče. Nije prošao ni sat od
spuštanja moga broda.“
„Koliko sam shvatio, Putnika Snova je bio oštećen kod Giedi
Prime, napali su ga ljudi pobunjenici koji su ubili Barbarossu i
vratili taj svijet.“

281
 „Da, gospodine.“ Vor je znao da njegov otac ne voli gubiti
vrijeme na pojedinosti. General je sigurno već dobio iscrpan
izvještaj. „Odgovorit ću na sva tvoja pitanja, oče.“
„Nemam pitanja, samo naredbe.“ Umjesto da naredi sinu da
počne s uređivanjem njegovih dijelova, Agamemnon podiže
šaku u rukavici, zgrabi Voriana za grudi i snažno ga gurne na
uspravljeni stol.
Vor je tresnuo o glatku površinu i osjetio resku bol. Njegov
otac je bio tako snažan da mu je mogao i slučajno polomiti kosti
ili slomiti kralježnicu. „Što je bilo, oče? Što...“
Agamemnon ga je prikliještio da se ne bi pomaknuo i sputao
mu zglavke ruku i nogu i prebacio mu sponu oko struka. Vor je
bio bespomoćan. Okrenuo je glavu da vidi što to njegov otac
radi i primijetio neke složene uređaje kojih tu ranije nije bilo.
Trgnuo se kada je ugledao šuplje cilindre ispunjene plavkastim
tekućinama, neuro-mehaničke crpke i zujeće strojeve koji su
mahali vrhovima senzora kroz zrak.
„Molim te, oče“, Voru je kroz um promicalo sve ono čega se
oduvijek najviše plašio. Sumnja i užas odzvanjali su kroz njegov
um i sa svakim udarom bivali sve jači. „Gdje sam pogriješio?“
Ne odgovarajući na njegove upite Agamemnon ispruži
mnoštvo dugačkih igala prema sinovljevom tijelu koje se
uvijalo. Čelični vrhovi mu probiše grudi i zariše se između
rebara u potrazi za plućima i srcem koje su na kraju i pronašli.
Voru su iskočile žile na vratu kada je stegnuo čeljusti i zategnuo
usne trudeći se da ne krikne.
Međutim, krik ipak nije uspio zatomiti.
Cymeh je baratao aparaturom povezanom s Vorianovim
tijelom, pojačavajući bol izvan svih zamislivih granica. Uvjeren
da je na neki način iznevjerio oca, Vor je pretpostavio da mu je
odzvonilo — kao i preostaloj dvanaestorici braće prije njega.
Izgleda da ni Vorian nije ispunio Agamemnonova očekivanja.
Agonija se sve više pojačavala, a kraj nije bio ni izdaleka
blizu. Njegov krik se produžio u neprekidno zapomaganje dok
su se tekućine bolesnih boja ubrizgavale u njegovo tijelo. Ubrzo
su ga izdale čak i glasne žice i nastavio je vrištati samo u umu...
282
ali svejedno je nastavio. Nije više mogao podnijeti toliku bol.
Nije mogao zamisliti strašne povrede koje su već bile nanijete
njegovom istegnutom i raskidanom tijelu.
Kad se mučenje konačno završilo i kada je Vor došao k punoj
svijesti, uopće nije znao koliko dugo je bio u nesvijesti — čak
mu je palo na pamet da je umro. Imao je dojam da mu je tijelo
bilo prvo sabijeno u loptu, a zatim ponovo razvučeno u ljudski
oblik.
Nad njim se nadnosio kolos Agamemnon kome je čitava
jedna galaktika optičkih vlakana svjetlucala na tijelu. Iako su
ostatci razorne boli još odjekivali njegovom lubanjom, Vor se
uspio suzdržati od urlanja. Otac ga ipak nije ubio, i to iz nekih
svojih razloga. Zurio je u Titanovo neumoljivo metalno lice.
Preostala mu je samo nada da ga otac nije oživio samo zato da
bi mu nastavio nanositi bol.
Gdje sam pogriješio?
Pradavni cymeh uopće nije imao namjeru ubiti ga već je
rekao: „Vrlo sam zadovoljan tvojim postupcima na Putniku
snova, Vorane. Analizirao sam Seuratov izvještaj i zaključio da
je taktika koju si upotrijebio kako biste umakli Armadi Lige bila
inventivna i neočekivana.“
Vorian nikako nije mogao shvatiti što mu to otac govori. Te
riječi su bile u suprotnosti s mučenjem kome ga je general
podvrgnuo.
„Ni jedan misaoni stroj ne bi se sjetio izvesti takav trik.
Sumnjam da bi se i bilo koji drugi povjerenik uspio u tako
kratkom vremenu sjetiti nečeg sličnog. Omnius je došao do
zaključka da bi Putnika Snova bio sasvim sigurno zarobljen i
uništen da ste bilo što drugo poduzeli. Seurat ne bi uspio
preživjeti da je bio sam. Ne samo da si spasio brod već si
sačuvao i Omniusove ažurirane sfere i vratio ih neoštećene.“
Agamemnon je napravio stanku, a onda ponovio. „Da, vrlo sam
zadovoljan, sine. Jednoga dana ćeš neosporno postati veliki
cymeh.“
Voru se stegnulo nadraženo grlo kada je pokušao nešto reći.
Igle su bili povađene iz njegovog tijela, a Agamemnon mu je

283
sada oslobodio tijelo i spona koje su ga držale prikovanog za
tvrdu površinu. Oslabljeni mišići nisu bili u stanju podržati
Vorianovo tijelo i on padne na koljena. Konačno je uspio
procijediti: „Zašto si me onda mučio? Zašto si me kaznio?“
Agamemnon je simulirao smijeh. „Kad te odlučim kazniti,
sine, obavijestit ću te. Ovo je bila nagrada. Omnius mi je
dopustio da ti podarim taj rijedak dar. Samo da znaš, ni jednom
drugom ljudskom biću ni na jednom od svih Sinkroniziranih
svjetova nije nikada ukazana tolika čast.“
„Ali kako, oče? Objasni mi, molim te. U glavi mi još tutnji.“
Riječi su mu i dalje zapinjale u grlu.
„Što je nekoliko trenutaka bola u usporedbi s darom što si
ga primio?“ Kolos je išao tamo-amo po blještavoj prostoriji za
održavanje, a od njegovih koraka su se tresli i pod i zidovi.
„Nažalost, nisam uspio uvjeriti Omniusa da te preobrati u neo-
cymeha — previše si mlad — ali uvjeren sam da će doći i taj
trenutak. Želio sam da budeš pokraj mene i to ne samo kao
povjerenik, već kao moj nasljednik.“ Njegova svjetlucava
optička vlakna još jače zasijaše. „A onda sam, umjesto toga,
učinio najbolju stvar za tebe.“
General cymeh je objasnio Vorianu da je upravo prošao kroz
rigorozan biotehnički tretman. „Specijalisti za gerijatriju iz
Starog Carstva razvili su jednu tehniku... premda ne mogu
shvatiti u koju svrhu. Te budale ništa produktivno nisu stvorile
tijekom svojih normalnih života. Otkud im onda želja da žive
još nekoliko stoljeća duže, kada je svima bilo jasno da bi u tom
slučaju postigli još mnogo manje? Zahvaljujući novim
proteinima, izbacivanjem slobodnih radikala i efikasnijim
mehanizmima za popravljanje stanica, uspjeli su produžiti
svoje besmislene živote. Većina njih bila je pobijena za vrijeme
pobuna, kad smo mi Titani učvršćivali svoju vlast.“
Agamemnon se savio u zglobu na torzu. „Na početku naše
vladavine, dok smo još nosili svoja ljudska tijela, svih dvadeset
Titana podvrgnulo se biotehničkom produžavanju života, isto
kao ti sada, tako da mi je dobro poznat bol koji si pretrpio. Bilo
nam je potrebno da poživimo stoljećima, bilo nam je potrebno
dosta vremena da dokažemo ispravnost svoje vizije i postavimo
284
sposobno rukovodeće tijelo u oslabljenom Starom Carstvu. Čak
i nakon što smo se preobrazili u cymehe, taj proces je spriječio
da se naši drevni biološki mozgovi degeneriraju zbog velike
starosti.“
Njegovo mehaničko tijelo priđe bliže. „Taj proces
produžavanja života je naša mala tajna, Voriane. Liga Plemića
bi poludjela kad bi saznala da raspolažemo tom tehnologijom.“
Agamemnom ispusti zvuk kao da uzdiše: „Ali ne zaboravi, sine:
čak ni ta poboljšanja ne mogu te zaštititi od nesretnih slučajeva
ili izravnih pokušaja ubojstva. Kao što je to, na svoju nesreću,
Barbarossa nedavno otkrio.“
Vor se konačno uspio pridići na drhtave noge. Pronašao je
posudu s vodom i ispio u jednom gutljaju punu plastičnu čašu
hladne tekućine, osjetivši da mu se polako vraćaju normalni
otkucaji srca.
„Pred tobom su zadivljujući događaji, sine moj. Tvoj život
nije više poput svijeće na vjetru. Sada imaš vremena iskusiti
mnoge stvari, važne stvari.“
Ogromni cymeh se zatim uputio do radne opreme i povezao
složene mreže umjetnih ruku i kliješta, koje su virile iz
metalnog zida, s mislitrodama na posudi s mozgom. Savitljive
ruke izvadiše posudu iz tijela kolosa i prebaciše ga na jedan od
kromiranih postolja.
„Sada si jedan korak bliže svojim mogućnostima, Voriane.“
Agamemnonove riječi dopriješe iz zvučnika na zidu, koji nije
imao veze sa njegovim pokretnim tijelom.
Iako je još bio slab i trpio bolove, Vor je dobro znao što
njegov otac od njega očekuje. Pohitao je do uređaja za
održavanje i drhtavim rukama priključio kablove za dovod
energije za megutičnice na prozirnoj posudi za mozak.
Plavičasti elektrofluid kao da je bio pun mentalne energije.
Vor je pokušao otjerati nevjericu izazvanu onim što se
upravo dogodilo i stvari vratiti u uobičajeno stanje tako što se
posvetio svojim uobičajenim dužnostima: održavanju očevih
mehaničkih sustava. Mladić je s puno ljubavi gledao tu
naboranu moždanu masu, taj drevni um koji je došao do

285
pregršti velikih ideja i morao donositi vrlo teške odluke, o čemu
svjedoče generalovi opsežni memoari. Svaki put kada bi ih
čitao, Vor se nadao da će bolje shvatiti svog složenog oca.
Pitao se da li ga Agamemnon nije upozorio na to što će mu
se dogoditi zato da bi se okrutno našalio s njim ili da bi ispitao
njegovu odlučnost. Vor će uvijek izvršiti sve što mu general
cymeh naredi i nikad neće pokušati pobjeći. Sada, kad je
agonija prošla, preostalo mu je samo da se nada da je završen i
test što ga je njegov otac smislio.
Dok je Vor strpljivo čistio i uređivao posudu za čuvanje
mozga, Agamemnon mu se šapatom obratio. „Vrlo si tih, sine
moj. Što misliš o velikom daru kojeg si dobio?“
Mladić je još trenutak šutio, ne znajući što bi odgovorio.
Agamemnon je često bio nagao i nije ga bilo nimalo lako
razumjeti, ali rijetko kada je nešto činio nemajući na umu neki
viši cilj. Vor se mogao samo nadati da će jednog dana shvatiti
cjelokupnu sliku, tu veliku tapiseriju.
„Hvala ti, oče“, konačno je izgovorio, „što si mi darovao
dovoljno vremena da ostvarim sve što želiš da postignem.“

286
 50.

2
Tmasta ljudska bića troše toliko vremena brinući zbog
onoga što nazivaju „moralna pitanja“? To je jedna od
mnogih tajni njihovog ponašanja.

ERASMUS,
Razmišljanja o osjećajnim biologicima

JEDNOJAJČANE BLIZANKE djelovale su smireno i kao da

spavaju dok su ležale jedna pokraj druge, poput anđelčića u
udobnom krevetu. Zmijoliki skeneri mozga ubačeni kroz rupe
probušene u njihovim lubanjama gotovo se nisu primjećivali.
Djeca ošamućena drogama ležala su na laboratorijskom
stolu u zoni za eksperimente. Erasmusovo lice glatko poput
ogledala se preoblikovalo. Sada je izražavalo pretjerano
mrštenje, kao da je strogim izrazom lica mislio da će ih natjerati
da mu otkriju tajne čovječanstva.
Prokleti da ste!
Nikako nije mogao shvatiti ta inteligentna stvorenja koja su
nekako uspjela stvoriti Omniusa i zadivljujuću civilizaciju
misaonih strojeva. Da li je to bio puki nevjerojatni slučaj? Što
je više saznavao, to je Erasmus imao više pitanja. Neosporni
uspjeh njihove kaotične civilizacije potpuno ga je sluđivao.
Secirao je više od tisuću mozgova, mladih i starih, muškaraca i
žena, inteligentnih i glupih. Izvršio je detaljne analize i
usporedbe i dao je Omniusu sveumu, čiji su kapaciteti
neograničen, da obradi podatke.
Ali nije dobio ni jedan jasan odgovor.

287
 Nije naišao na dva potpuno identična mozga kod ljudskih
bića, čak ni kada su subjekti odrasli u istovjetnim uvjetima ili
su rođeni kao blizanci. Bila je to zbunjujuća masa nepotrebnih
varijabli! Nije naišao ni na jedan oblik njihove psihologije koji
se dosljedno ponavljao kod više jedinki.
Svuda je samo nailazio na izluđujuće izuzetke!
Bez obzira na sve, Erasmus je ipak uspio uočiti pojedine
zakonitosti. Ljudi su se odlikovali različitošću i sposobnošću da
iznenade, ali kao vrsta su se ponašali prema općim pravilima.
Pod izvjesnim okolnostima, naročito kada ih je puno u
ograničenom prostoru, ljudi su se ponašali kao čopor, slijepo
slijedeći jedni druge, gubeći individualnost.
Ljudska bića su ponekad bila hrabra, a ponekad kukavice.
Erasmusa je naročito zanimalo kako će se ponašati za vrijeme
njegovih „pokusa panike“ kada bi izmrcvario nekolicinu u
pretrpanim spremištima za razmnožavanje, a ostale ostavio u
životu. U uvjetima najjačeg stresa, uvijek su na površinu
iskakale vođe, ljudi koji su imali veću unutrašnju snagu od
ostalih. Erasmus je naročito volio ubijati te pojedince i
promatrati razorne posljedice koje je to imalo na ostale.
Možda je njegova odabrana skupina subjekata na kojima je
provodio pokuse tijekom stoljeća bila premala. Možda će morati
secirati još desetke tisuća živih i mrtvih prije nego što mu pođe
za rukom doći do značajnih zaključaka. Bio je to krajnje
opsežan zadatak, ali bijući stroj, Erasmus je posjedovao
neograničenu energiju i strpljenje.
Jednom od svojih ličnih sondi dodirnuo je obraz veće od
dvije djevojčice i osjetio njen postojani puls. Imao je dojam da
svaka kap krvi krije od njega tajnu, kao da se čitava rasa urotila
protiv njega. Hoće li Erasmusa smatrati najvećom budalom svih
vremena? Sonda građena od vlakana povukla se natrag u ulazne
kanale u njegovoj složenoj koži, ali ne prije nego što je
namjerno i obijesno zagrebao njenu kožu.
Kada je nezavisni robot uzeo ove jednojajčane blizanke iz
spremišta za radnike, njihova majka ga je ispsovala i nazvala
čudovištem. Ljudska bića znaju biti tako ograničena, nisu u

288
stanju uvidjeti važnost onoga što on radi, ne znaju sagledati
veću sliku.
Pomoću skalpelskog snopa, zasjekao je mali mozak manje
djevojčice (koja je bila 1,09 centimetara kraća i 0,7 kilograma
lakša — što znači da uopće nisu bile „identične“), a onda je
promatrao pomahnitalu moždanu aktivnost kod njene
drogirane sestre — simpatetička reakcija.
Zadivljujuće. Ali djevojčice nisu bile fizički povezane jedna
s drugom, niti tjelesno niti pomoću sondi. Može li jedna osjetiti
bol druge?
Prekorio je sebe zbog kratkovidnosti i lošeg planiranja.
Trebao je staviti i majku na isti stol.
Omnius je prekinuo njegovo razmišljanje, oglasivši se s
najbližeg zidnog ekrana. „Stigla je tvoja nova robinja, posljednji
dar Titana Barbarosse. Čeka te u salonu.“
Erasmus podiže krvave metalne ruke. Jedva je čekao da
dobije tu ženu zarobljenu na Giedi Prime, koja je navodno bila
kćer viceroja Lige. Njene obiteljske veze garantirale su
genetsku superiornost i on joj je želio postaviti mnoga pitanja o
vladanju divljih ljudskih bića.
„Hoćeš li i nju secirati?“
„Više volim otvorene mogućnosti.“
Erasmus spusti pogled na blizanke. Jedna je već umrla zbog
izloženosti moždanog tkiva. Uludo ju je potrošio.
„Analiziranjem pitomih robova ne dobivaš relevantne
rezultate, Erasmuse. Svaka pomisao na pobunu je kod njih
odgajanjem odavno iskorijenjena. Stoga je pitanje može li se
bilo koje znanje koje iz njih izvučeš primijeniti u vojne svrhe.“
Glas sveuma je tutnjio sa zidnog ekrana.
Erasmus je umočio svoje ruke od organske plastike u
razrjeđivač da odstrani krv koja se već počela sušiti. Imao je
pristup psihološkim studijama ljudi sakupljenim tijekom
mnogo tisuća godina, ali i unatoč tolikih podataka nije
uspijevao doći do jasnog odgovora. Mnogi takozvani
„stručnjaci“ nudili su potpuno različite odgovore.

289
 Preživjela blizanka je nastavila ječati od bola i straha. „Ne
slažem se, Omniuse. Ljudi su rođeni pobunjenici. Ta crta je
svojstvena njihovoj vrsti. Robovi nam nikada neće biti potpuno
odani, bez obzira na to koliko generacija služili. Povjerenici,
radnici, nema razlike.“
„Precjenjuješ snagu njihove volje.“ Sveum je zvučao
samouvjereno.
„Izazivam te, pokazat ću ti da su tvoje pretpostavke
pogrešne.“ Ovo je Erasmusa zaintrigiralo, jer je bio siguran da
je u pravu, te je zastao ispred ekrana. „Kad bih imao dovoljno
vremena i upotrijebio odgovarajuću provokaciju, uspio bih
okrenuti bilo kojeg potpuno odanog radnika protiv nas, čak i
najprivilegiranijeg povjerenika.“
Omnius je to osporio u dugačkoj litaniji podataka iz svog
skladišta podataka. Sveum je bio sasvim siguran da će njegovi
robovi ostati zavisni, premda je možda bio previše
samozadovoljan, previše popustljiv. Želio je da u svemiru sve
teče glatko i efikasno i nisu mu se sviđala iznenađenja kao i
nepredvidivost ljudi.
Omnius i Erasmus su se upustili u burnu raspravu koja je
potrajala dok je nezavisni robot nije prekinuo. „Obojica
nagađamo na temelju pretpostavki. Zato predlažem da pomoću
eksperimenta dođemo do točnog odgovora. Ti izaberi
nasumičnu skupinu pojedinaca koji su naizgled odani, a ja ću ti
pokazati da ih mogu okrenuti protiv misaonih strojeva.“
„Što ćemo time postići?“
Erasmus odgovori: „To će nam dokazati da ne možemo
vjerovati čak ni našim najpouzdanijim ljudima. To je najveći
nedostatak u njihovom biološkom programiranju. Zar to ne bi
bio koristan podatak?“
„Bio bi. Ako je tvoja tvrdnja točna, Erasmuse, nikada više
neću moći vjerovati ni vlastitim robovima. Takav ishod bi
zahtijevao istrjebljenje cijele ljudske rase, opreznosti radi.“
Erasmus osjeti nelagodu, možda je sam sebe doveo u stupicu
vlastitom logikom. „To... ne mora biti jedini razumni
zaključak.“ Zanimao ga je odgovor na retoričko pitanje, ali je
290
istovremeno strepio od njega. Za znatiželjnog robota je ovo bilo
mnogo više od obične oklade s pretpostavljenim; bila je to
istraga koja će obuhvatiti najdublje motivacije i proces
donošenja odluka kod ljudskih bića.
Međutim, posljedice koje će izazvati odgovori mogle bi biti
užasne. Morao je pobijediti u ovoj raspravi, ali tako da Omnius
ne prekine njegove eksperimente.
„Dopusti da razmislim o načinu na koji ću to izvesti“,
predloži Erasmus, jedva dočekavši da izađe iz laboratorija i ode
vidjeti svoju novu robinju, Serenu Butler.

291
 51.

2
Svemir je igralište za improvizacije – on se ne ravna
po nekom vanjskom uzorku.

KOGITOR RETICULUS,
Opažanja s Visine od tisuću godina

BROJKE l ZAMISLI plesali su u njenim snovima, ali svaki

put kad ih je Norma Cenva pokušala uhvatiti, iskliznuli bi joj
poput pahulja snijega koje se tope na njenim prstima. Posrćući
je ušla u laboratoriju i premda je bila iscrpljena, satima je zurila
u jednadžbe dok se ne bi pretvorile u zamućene crte pred
njenim očima. Izbrisala je jednim ljutitim potezom dio dokaza
s magnetske ploče i počela ispočetka.
Budući da je sada radila pod pokroviteljstvom legendarnog
Holtzmana, Norma se više nije osjećala kao promašaj,
izobličeno razočaranje kakvom ju je doživljavala majka. Jedna
čarobnica se svojim telepatskim moćima uspješno suprotstavila
misaonim strojevima na Giedi Prime. Međutim, Normini
prijenosni skrembleri polja također su bili zaslužni za pobjedu,
iako Mudrac Holtzman nije istaknuo njenu ulogu u nastanku te
ideje.
Normi nije bilo stalo do slave i zasluga. Važniji je bio njen
doprinos ratnim naporima. Kad bi samo mogla izvući neki
smisao iz ovih nestalnih, krajnje obećavajućih teorija...
Norma je mogla sanjariti u laboratoriju na visokoj stijeni,
zureći u rijeku Isanu. Povremeno joj je nedostajao Aurelius
Venport, koji je uvijek bio tako pažljiv i ljubazan prema njoj.
Uglavnom su joj padale na pamet lude ideje, što neobičnije, to
292
bolje. Majka je na Rossaku nikada nije ohrabrivala da razmatra
nepraktične mogućnosti, ali ih je Tio Holtzman ovdje jedva
dočekao.
Iako su samosvjesni kompjutori bili zabranjeni na
Svjetovima Lige, a naročito na idiličnom Poritrinu, Norma je
ipak trošila dosta vremena pokušavajući razlučiti nijanse u radu
tih složenih tekrisela. Da bi neprijatelj mogao biti uništen, prvo
mora biti shvaćen.
Ona i Holtzman su povremeno zajedno večerali i razgovarali
o idejama dok su pijuckali uvezena vina i uživali u egzotičnim
jelima. Norma jedva da bi okusila hranu, jer bi se uvijek gotovo
zapjenila, živo gestikulirajući svojim sitnim rukama. Bilo joj je
krivo što nema olovku i podmetač za obilježavanje na stolu
blagovaonice kako bi mogla skicirati svoje zamisli. Obično bi
brzo završavala s jelom želeći se što prije vratiti u svoje
prostorije, dok bi se veliki znanstvenik nastavio sladiti
raskošnim desertom i slušati glazbu. On je to na zivao
„napajanje uma“.
Holtzman ju je volio uvući u razgovor o svojim prethodnim
uspjesima i odličjima koje je dobio i čitao joj je objave i nagrade
koje mu je dodijelio lord Bludd. Na nesreću, ni jedan od tih
razgovora nije doveo do prodora, koliko je Norma mogla
ustanoviti.
Stajala je okružena svjetlošću. Gledala je o obješenu
kristalnu ploču veličine prozora. Bila je prevučena tankom
opnom koja kao da je bila tekuća i ne sasvim prozirna i na kojoj
je bilježila svoje misli i pravila zabilješke. Bilo je to staromodno
sredstvo, ali je Norma smatrala da je to najbolji način da
zabilježi svoje nestalne ideje.
Zurila je u jednadžbu koju je zapisala, preskočila je pojedine
korake i pravila intuitivne skokove dok nije stigla do velike
anomalije koja kao da je dopuštala jednom predmetu da se
istovremeno nalazi na dva mjesta. Jedan je bio samo odraz
drugoga, ali promatrač nije mogao dokazati koji je pravi, bar je
tako ispadalo prema proračunu.
Iako nije bila sigurna kako bi se ova neuobičajena zamisao
mogla iskoristiti kao oružje, Norma se sjetila savjeta svoga
293
mentora da slijedi svaku stazu do logičnog zaključka.
Naoružana jednadžbama i spremna za podrobnu simulaciju,
pohitala je laboratorijskim hodnicima osvijetljenim sjajnim
trakama, do sobe pune preživjelih rješavača.
Tehničari robovi sjedili su pogrbljeni nad stolovima i
koristili uređaje za proračune čak i u ovaj kasni sat. Mnoga
mjesta su bila prazna, gotovo trećina rješavača podlegla je
smrtonosnoj groznici. Holtzman je kupio novu skupinu radnika
Zenšijita u „Ljudskim resursima“ na Poritrinu, ali te zamjene
nisu još bile dovoljno izvježbane da bi mogle rješavati
matematičke zadatke višeg reda.
Pošto je predala svoj novi problem predvodniku rješavača,
Norma mu je strpljivo objasnila što želi da robovi urade, rekavši
da je već djelomično sama obavila pripremu. Upravo je
usmjeravala vrijedne rješavače u pravcu kojim je željela da
krenu, naglasivši važnost njene teorije — a onda je podigla
pogled i ugledala Holtzmana na vratima.
Namrštio se i odvukao Normu niz hodnik. „Samo gubiš
vrijeme pokušavajući se sprijateljiti s njima. Upamti, rješavači-
robovi su samo organska oprema, procesori koji daju rezultate.
Potrošna su roba i zato ih ne tretiraj kao ličnosti s različitim
temperamentom. Nama su važna samo rješenja. Jednadžba
nema ličnost.“
Norma je odlučila da se ne upusti u raspravu i vratila se u
svoje prostorije da sama nastavi posao. Njoj se činilo da teško
razumljive razine matematike zaista posjeduju osobnost, da
izvjesni teoremi i integrali zahtijevaju da se s njima postupa
uljudno i s razumijevanjem, što obična aritmetika nikada ne
traži.
U svom hodanju po sobi zašla je iza kristalne ploče, i
zagledala se u jednadžbe ispisane naopako. Obrnuti simboli
podsjećali su na gluposti, ali je ona ipak sebe natjerala da
sagleda problem iz drukčijeg kuta. Rješavači su malo prije
završili dio zamornih izračunavanja. Počela je provjeravati
njihov rad. Rezultat ju je i dalje zbunjivao.
Dobro je znala kakav odgovor mora dobiti te je zanemarila
rezultat do koga su došli robovi i ponovo zaobišla kristal po
294
kojem se moglo pisati i brisati te počela ispisivati simbole
luđačkom brzinom. Srebrnaste brojke i simboli uskoro
potekoše preko obješene ploče. Kasnije je ponovo zašla iza
ploče i pokušala pronaći izlaz iz škripca.
Tio Holtzman je izvukao Normu iz teorijskog svemira.
Iznenađeno se zagledao u nju. „Bila si u transu.“
„Razmišljala sam“, odvrati ona.
Holtzman se nasmijao. „S pogrešne strane ploče?“
„Tako sagledavam nove mogućnosti.“
On protrlja bradu po kojoj su se probile sijede dlake.
„Nikada nisam sreo nikog tko je u stanju usredotočiti se tako
na zadatak kao ti.“
U umu je zaokružila rješenje do kojeg je došla, ali nije ga
znala izraziti riječima. „Znam kakav bi rezultat trebao biti, ali
ne mogu vam ga proizvesti. Rješavači i dalje dolaze do odgovora
kakvog ne očekujem.“
„Jesu li pogriješili?“ vidjelo se da je ljut.
„Koliko mogu ustanoviti, nisu. Izgleda da su dobro obavili
posao. Ali svejedno, osjećam da je... sve to pogrešno.“
Znanstvenik se namrštio. „Matematika ne postoji zato da bi
ispunjavala želje, Norma. Moraš ići postupno i pridržavati se
svemirskih zakona.“
„Želite reći, poznatih svemirskih zakona, Mudrače. Ja samo
želim proširiti naše razmišljanje, rastezati ga dok se samo
ponovo ne smota. Uvjerena sam da postoje načini zaobilaženja
problema. Intuitivni izlazi iz poteškoća.“
Gledao ju je pokroviteljski, zbunjeno, ali s nevjericom.
„Matematičke teorije s kojima baratamo često su ezoterične i
teške za shvaćanje, ali se uvijek drže određenih pravila.“
Okrenula se, iznervirana što i dalje sumnja u nju. „Kao prvo,
misaoni strojevi su i nastali zato što smo se slijepo držali
pravila. Ako to budemo i dalje radili, možda nećemo uspjeti
poraziti svog neprijatelja. To su vaše riječi, Mudrače. Moramo
tražiti alternativna riješenja.“

295
 Nakon što je konačno pokrenula temu koja ga je zanimala,
on spoji ruke, a dugački rukavi mu prekriše zglavke. „Tako je,
Norma! Završio sam nacrt generatora rezonancije i prelazim na
prototip.“
Previše zaokupljena problemom da bi bila taktična s njim,
ona odmahnu glavom. „Vaš generator neće raditi. Iscrpno sam
proučila vaše rane nacrte. Smatram da je pogreška u samoj
zamisli.“
Holtzman ju je pogledao kao da ga je pljusnula. „Molim? Sve
sam provjerio. Rješavači su sve provjerili, korak po korak.“
I dalje joj je pažnju odvlačila kristalna ploča puna jednadžbi
tako da je samo slegla ramenima. „Bez obzira na sve, Mudrače,
ja smatram da vaša zamisao nije održiva. Točni proračuni nisu
uvijek točni – pogotovo ako se temelje na pogrešnim načelima
ili netočnim pretpostavkama.“ Nabrala je čelo kada je konačno
vidjela koliko se snuždio. „Zašto ste se uznemirili? Sami ste mi
rekli da je svrha znanosti da isprobava razne ideje i da ih
odbacuje ako se pokaže da nisu dobre.“
„Morat ćeš dokazati tu svoju primjedbu“, reče on odrješitim
glasom. „Pokaži mi, molim te, gdje sam to pogriješio.“
„Nije u pitanju baš pogreška...“ Odmahnula je glavom. „Već
intuicija.“
„Nemam povjerenja u intuiciju“, izjavi on.
Razočarana njegovim stavom, ona duboko udahne zrak.
Zufa Cenva nikada nije držala do hinjene uljudnosti, i u tome je
Norma bila na nju. Odrasla je u izolaciji na Rossaku i većina
onih koji su je poznavali nije uopće obraćala pažnju na nju —
osim Aureliusa Venporta.
Izgleda da se Holtzman pridržavao nekih pravila koja nisu
bila na spisku onih za koja se javno zalagao. Ali on je bio
znanstvenik, i ona je smatrala da ih je sudbina spojila zbog
nečeg važnog. Njena je dužnost bila da mu ukaže na pogrešku.
On bi to isto učinio za nju. „I dalje smatram da ne bi trebalo da
i dalje trošite sredstva i vrijeme na projekt generatora
rezonancije.“

296
 „Budući da su sredstva moja, imam ih pravo rasporediti
kako smatram za shodno“, odbrusi joj Holtzman. „Nastavit ću
i, nadam se, dokazati ti da nisi bila u pravu.“ Napustio je njenu
prostoriju gunđajući.
Doviknula je za njim pokušavši smanjiti napetost koja je
iskrsnula. „Vjerujte mi, Mudrače, nadam se da ćete dokazati da
griješim.“

297
 52.

2
Postoji izvjesna zlonamjemost u načinu na koji su
organizirana društva. To je vječita borba; na jednom
kraju imamo despotizam, a na drugom ropstvo.

TLALOC, Slabosti Carstva

RIJEČNA DELTA NA PORITRINU nije bila nimalo slična

sporim pritocima i močvarama na Harmonthepu. Mali rob
Ishmael se više od svega želio vratiti kući... ali Ishmael nije znao
koliko je to daleko. Noću se često budio vrišteći u logoru, boreći
se protiv košmara. Nije bilo puno onih među ostalim robovima
koji bi se potrudili utješiti ga; ni njima nije bilo lako.
Njegovo selo na Harmonthepu bilo je spaljeno, a većina
ljudi pohvatana ili ubijena. Dječak se sjećao djeda koji se
suprotstavio hvatačima robova citirajući budislamske sutre, ne
bi li ih uvjerio da je ono što čine pogrešno. Zlikovci su ismijali
starog Weyopa, uništivši mu ugled. Bilo bi bolje da su ga ubili.
Dosta vremena je prošlo od kada su hvatači robova
ošamutili Ishmaela i prije nego što se probudio u kovčegu od
plačelika i prozirnih ploča, stazis-komori koja ga je održavala u
životu, ali mu nije dopuštala kretnje. Ni jedan od novih robova
nije mogao izazvati nikakvu nevolju dok je brod Tlulaxa
putovao svemirom do ovog neobičnog svijeta. Svi zarobljenici
probuđeni su tek radi istovara... i prodaje u trgovačkoj četvrti
Starde.
Neki od zatvorenika s Harmonthepa pokušali su pobjeći,
iako nisu imali pojma kuda bi mogli otići. Hvatači robova su
neke od njih ošamutili u želji da ih ušutkaju i smire. Ishmael je
298
želio uzvratiti, ali je osjetio da bi mogao više postići gledajući i
učeći, dok ne smisli neki bolji način otpora. Prvo je morao
shvatiti Poritrin; tek će onda moći razmišljati o tome kako bi se
mogao najbolje boriti. To bi mu sigurno savjetovao i njegov
mudri djed.
Weyop je citirao sutre koje su govorile o skorašnjem zlu
izvana, o bezdušnim osvajačima koji će im ukrasti njihov način
života. Zensuniji su se upravo zbog tih proročanstava udaljili od
ostalih ljudi. U Starom Carstvu koje je propadalo, ljudi su
zaboravili na Boga, a kada su misaoni strojevi preuzeli vlast,
nije im preostalo ništa drugo nego da pate. Ishmaelov narod je
vjerovao da je to njihova sudbina, da je to veliki Kralizec ili
tajfunska bitka na kraju svemira, koja je bila pretkazana još
prije jednog tisućljeća. Oni koji su se držali budislamske vjere
bili su pošteđeni, jer su unaprijed znali ishod te beznadne bitke.
Pa ipak, bitka se nije završila kao u proročanstvu. Jedan dio
ljudske rase preživio je osvajanje strojeva demona i ti ljudi su se
sada osvetoljubivo okrenuli protiv „kukavičkih“ budislamskih
izbjeglica.
Ishmael nije mogao povjerovati da bi stara učenja mogla biti
pogrešna. Bilo je toliko sutri, toliko proročanstava. Njegov djed
je, izgleda, bio siguran kada je govorio o legendama... pa ipak je
njihovo mirno selo na Harmonthepu bilo pregaženo, a najjači i
najzdraviji odvedeni su u ropstvo. Ishmael i njegovi
sunarodnjaci su se sada nalazili na nekom dalekom svijetu i bili
su na prodaju.
Weyop je govorio da su nebudislamski pridošlice osuđeni na
vječno prokletstvo... a ipak su trgovci mesom s Tlulaxa i novi
gospodari na Poritrinu upravljali njihovim životima i nadzirali
obroke hrane. Dječak i njegovi sunarodnjaci nisu imali izbora,
morali su biti pokorni.
Pošto je Ishmael bio najmlađi zatvorenik, vlasnici nisu
očekivali od njega bog zna što. Naredili su njegovoj radnoj
skupini da pazi na dječaka, da i on obavlja svoja zaduženja... i
da ga potiče ako zaostane.
Iako su ga mišići boljeli i koža mu bila prekrivena plikovima,
Ishmael nije zaostajao za ostalima. Promatrao je kako njegovi
299
očajni suplemenici samo gube vrijeme na pritužbe, što je vrlo
ljutilo vlasnike i dovodilo do nepotrebnog kažnjavanja. Ishmael
je svoj jad zadržavao za sebe.
Provodio jedan tjedan za drugim gacajući kroz klizavo blato
koje mu je sezalo do koljena. Polja su konopcima i gredama bila
podijeljena u plodne lijehe školjki. Trčao je od bazena u kojima
su se nalazile presadnice jestivih školjki, gdje je šakama
zahvaćao sićušne ljuskare i žurno ih odnosio do natopljenih
polja. Ako bi previše stegnuo šake, zdrobio bi im osjetljive
oklope — takva nepažnja mu je već donijela jedan udarac
zvučnim bičem, kad je nadzornik za poljoprivredu vidio što je
učinio. Od tog udarca, koji je podsjećao na ledenu vatru, koža
mu se ispunila plikovima i uhvatio ga je grč. Od udarca biča nije
ostao više nikakav trag niti je zadobio ozbiljnu povredu, ali je
taj udarac ostavio trajni ožiljak u njegovom mozgu i Ishmael
nikada više neće ponoviti istu pogrešku.
Vlasnici će kažnjavanjima postići samo da se osjeća još
bjednije, jer će to značiti da su izvojevali još jednu pobjedu nad
njim. Odlučio je da im to ne priušti. To je bila sasvim beznačajna
stvar, ali je on čvrsto odlučio da će se u buduće kontrolirati što
više bude mogao.
Dok je sada promatrao ostale radnike na blatnjavim poljima,
Ishmaelu je bilo gotovo drago što su njegovi roditelji umrli za
vrijeme oluje, kada je munja pogodila lagani čamac na vesla na
velikom jezeru u koje je isticala nafta, koja je bila krivac što je
riba imala grozan ukus. Bar ga nisu mogli sada vidjeti, isto kao
ni njegov djedu...

s
Već poslije mjesec dana provedenih na Poritrinu,
Ishmaelove ruke i noge bile su gotovo impregnirane crnim
blatom koje je ostavljalo mrlje po njima. Njih nije uspijevao
ukloniti ni stalnim pranjem. Nokti su mu bili polomljeni i
obloženi riječnim blatom.

300
 Ishmael je dane na Harmonthepu provodio gacajući kroz
močvare, skupljajući jaja iz gnijezda qaraa, hvatajući mrežom
grličine bube, i iskopavajući ostmirske gomoljike koje su rasle
u slankastoj vodi. Od malena je bio naviknut na mukotrpan rad,
ali ovdje je prezirao rad, jer nije radio u slavu Buddallaha niti
zbog zdravlja i dobrobiti svog naroda. Morao je raditi za nekog
drugog.
U logoru za robove na Poritrinu, žene su spremale hranu
koristeći neobične sastojke i začine koje su dobivale. Ishmael je
čeznuo za ribom isprženom u lišću od ljiljana i za slatkim
trskama čiji su sokovi mogli opiti dječaka.
Noću je polovina zajedničkih prostorija bila prazna, jer je
mnogo robova umrlo od groznice. Ishmael bi vrlo često samo
otpuzao do svog ležaja i odmah zaspao. Ponekad bi natjerao
sebe da ostane budan kako bi slušao priče.
Muškarci su uglavnom pričali o tome da li da izaberu novog
vođu svoje skupine. Neki od njih su smatrali da bi to bilo
besmisleno. Pobjeći nisu mogli, a vođa bi ih samo nadahnuo da
riskiraju i sve ih poveo u smrt. Ishmael je u tim trenucima bio
tužan, jer bi se sjetio kako je njegov djed jedva čekao dan kada
će imenovati svog nasljednika. Trgovci mesom s Tlulaxa su sve
to promijenili. Kako nisu bili u stanju donijeti odluku, muškarci
Zensunija su nastavljali pričati u nedogled. Ishmael je tada
dobivao želju da se prepusti zaboravu sna.
Više mu se sviđalo kad su muškarci pričali stare priče,
recitirali poeziju — „Pjesme s dugog puta“ o lutanjima
Zensunija, o tome kako je njegov narod tražio dom u kome će
biti siguran i od misaonih strojeva i od svjetova Lige. Ishmael
nije nikada vidio ni jednog robota i pitao se da nisu oni samo
izmišljena čudovišta kojima se plaše neposlušna djeca.
Međutim, zle ljude je imao prilike vidjeti – pljačkaše koji su
desetkovali njegovo selo, maltretirali njegovog djeda i odveli
toliko nevinih zarobljenika.
Sjedeći na rubu kruga svjetlosti što ga je stvarala logorska
vatra, Ishmael je slušao priče svoga naroda. Zensuniji su bili
navikli na patnje i možda će čak nekoliko naraštaja morati

301
živjeti u ropstvu na ovom planetu, tako daleko od doma. Bez
obzira na vrstu izazova, njegov narod je znao opstati.
Od svih priča koje je dječak čuo, svih zavjeta i
proročanstava, jednu je stavljao ispred svih: bilo je to obećanje
da će se jad jednog dana završiti.

302
 53.

2
Ne postoji jasna razlika između Bogova i Ljudi — jedni
se usput pretvaraju u druge.

IBLIS GINJO,
Opcije za potpuno oslobođenje

IZREZBARENI PIJEDESTAL za kip Titana Ajaxa uskoro će

biti završen. Predvodnik ekipe Iblis Ginjo provjeravao je dnevni
obračun i narudžbenice na svom elektronskom bloku. Uspio je
natjerati svoje robove da shvate kakva im opasnost prijeti ako
okrutni cymeh izgubi strpljenje. Naporno su radili, ne samo
zato što su se plašili za svoje živote već i zato što ih je Iblis
nadahnuo.
A onda se dogodila nesreća na drugom kraju gradilišta.
Vrući zrak dizao se oko skela za promatranje na kojima je
Iblis stajao i s kojih je nadzirao učvršćivanje glomaznog
pijedestala. U jednom trenutku je primijetio da se vrh gotovo
završenog Ajaxovog kipa počinje pomicati u daljini. Kolos
napravljen od željeza, polimera i kamena zanio se prvo na jednu
pa na drugu stranu, kao da sama gravitacija potresa to ogromno
umjetničko djelo.
Divovski spomenik se iznenada uz tresak srušio, i sve to je
bilo propraćeno udaljenim povicima i kricima. Dok se oblak
prašine dizao put neba, Iblisu je bilo jasno da svakog roba koga
je smoždio masivni kip mogu smatrati pravim sretnikom.
Kad Ajax sazna za ovu katastrofu, počet će pravo divljanje.

303
 s
Prašina krhotine se još nisu ni slegle, a Iblis se već uključio
u žustru raspravu koja je izbila među neo-cymehima i njegovim
sudrugovima povjerenicima, predvodnicima ekipa. On, istina,
nije bio zadužen za dio projekta koji se srušio, ali i njegove ekipe
će trpjeti zbog neizbježnog kašnjenja izazvanog ovim nesretnim
slučajem. Iblis se ipak nadao da će svojim karizmatičnim
posredovanjem uspjeti ublažiti katastrofu.
Razjareni neo-cymehi smatrali su da su robovi svojom
nespretnošću uvrijedili njihove obožavane pretke Titane. Ajax
je osobno već raskomadao nadzornika i krvavi dijelovi tijela
ležali su razbacani u prašini.
Iblis Ginjo natjera sebe da zvuči što strastvenije ne bi li
natjerao ljutite neo-cymehe da ga saslušaju. „Stanite! Stanite!
Mogu ovo srediti, ako mi dopustite!“
Ajax se nadnosio nad njima. Bio je mnogo viši i opasniji od
bilo kojeg neo-cymeha, ali Iblis svejedno umiljato nastavi.
„Točno je da je ogromni kip donekle oštećen, ali to su samo
površinska oštećenja. Gospodaru Ajaxe, ovaj spomenik je
napravljen da opstane stoljećima! Sasvim sigurno može izdržati
nekoliko udaraca i ogrebotina. Ne znam što bi tako lako moglo
narušiti izgled vaše velike baštine.“
Zastao je, dopustivši cymehima da priznaju istinitost
njegove tvrdnje. Zatim je pokazao prema mjestu na kojem su
radile njegove ekipe i nastavio razumnim glasom. „Pogledajte,
moje ekipe gotovo da su završile ogromni pijedestal predviđen
za kip. Zašto ga ipak ne bismo podigli na njega i pokazali
svemiru da se ne obaziremo na sitne nedaće, kao što je ovaj
nesretni slučaj? Moji radnici mogu obnoviti kip na licu mjesta.“
Iblisove oči su sijale od lažnog oduševljenja. „Nema razloga da
odlažemo završetak radova.“
Stupajući preko nastradalih u svom prijetećem oklopljenom
tijelu, Ajax je zgazio jednog od predvodnika grupa koji je
blebetao kako nije ni za što kriv i pretvorio ga u mrlju na tlu.
Zatim se razbješnjeli Titan nadnio nad Iblisa, i zagledao se u

304
njega optičkim vlaknima koja su sijala poput bijelih užarenih
zvijezda. „Upravo si na sebe preuzeo odgovornost da sve radove
završiš prema planu. Ako tvoje ekipe ne uspiju u tome, krivnja
će pasti na tebe.“
„Svakako, gospodaru Ajaxe.“ Iblis se nije uplašio. Mogao je
uvjeriti ostale robove da ponesu taj teret. Oni će to učiniti za
njega.
„Raščistite ovaj nered!“ zatutnjio je Ajax glasom koji se čuo
i na drugom kraju Foruma.
Iblis je kasnije dao razna obećanja svojim iscrpljenim,
preopterećenim robovima. U početku nisu bili nimalo
zadovoljni i opirali su se prihvatiti nove radne zadatke, ali ih je
on uspio pridobiti obećavši im razne privilegije: najljepše
robinje za noćne užitke, neviđene gozbe, slobodne dane da
obiđu okolinu.“ Ja nisam poput ostalih povjerenika. Jesam li vas
ikad iznevjerio? Jesam li vam ikad obećao nešto što nisam
ispunio?“
Potaknuti takvim obećanjima, a da i ne spominjemo poveću
dozu straha koju im je ulio u kosti Titan Ajax, radnici su se
prihvatili posla s dvostrukim žarom. Iblisove ekipe nastavile su
s radom i u prohladno predvečerje pod svijetlošću reflektora
koji su blještali poput supernova nad gradilištem. Sa svoje
visoke drvene platforme gledao je kako robovi podižu ogromni
kip na njen glomazni ojačani pijedestal i učvršćuju je plazmom.
Umjetnici su se žurno popeli uz zakrivljene kamene i
željezne površine pomoću opreme za penjanje te postavili
klimave privremene skele kako bi mogla početi obnova kipa. Na
Ajaxovom legendarnom licu bio je oštećen nos, a jedna mišićava
ruka mu je bila ulubljena; također je zadobio i duboke
brazgotine po prednjem dijelu titanske odore. Iblis je
pretpostavljao da je pravi Ajax, Ajax u ljudskom obličju, bio
zdepast i ružan.
Iblis se trudio ostati budan tijekom te duge i zamorne noći.
Oslonio bi se o ogradu i zagledao u ponor koji mu se mutio pred
očima. Ipak je u jednom trenutku zadrijemao, ali se naglo
trgnuo iz sna kada je čuo ujednačeno zujanje lifta koji se penjao
prema mjestu na kome se on nalazio.
305
 Zbunio se kad nije nikoga ugledao. Na liftu se nalazio samo
mali list smotanog metala, cilindar s porukom. Iblis se zabuljio
u njega dok mu je srce lupalo kao ludo; lift je, međutim, ostao
na njegovoj razini kao da čeka. Pogledao je preko ruba, ali nije
mogao ustanoviti tko je ostavio poruku.
Kako je mogao da je ne uzme?
Iblis se prikrao liftu i hitrim zamahom ruke pokupio ispisani
metal. Polomio je pečat, razmotao tanki list i počeo čitati.
Njegovo zaprepaštenje je iz trenutka u trenutak sve više raslo.
„Mi predstavljamo organizirani pokret nezadovoljnih
ljudskih bića. Čekamo pravi trenutak i pravog vođu da se
otvoreno pobunimo protiv strojeva tlačitelja. Morate odlučiti
želite li se pridružiti našem uzvišenom cilju. Stupit ćemo
ponovo u vezu s vama.“
Dok je Iblis u nevjerici zurio u nepotpisanu poruku, slova su
izblijedila i nestala u mjehurima hrđe koja je izjela i sam metal.
Je li poruka bila autentična ili je posrijedi bila neka zamka
cymeha smišljena da ga namami? Većina ljudskih bića mrzila je
svoje gospodare strojeve, ali se trudila to prikriti. Što ako zaista
postoji neka takva skupina? Ako je to točno, onda će im svakako
biti potrebni talentirani vođe.
Ta misao ga je oduševila. Iblis nikada ranije nije razmišljao
o takvim stvarima niti se mogao sjetiti da je bilo što rekao ili
učinio čime je otkrio svoje najdublje misli i osjećaje. Zašto su
posumnjali u njega? Uvijek se s puno poštovanja odnosio prema
svojim pretpostavljenima, uvijek je...
Nisam li bio previše pun poštovanja? Da se nisam previše
trudio ostaviti dojam odanog podanika?
Umjetnici su užurbano radili na golemom kipu Ajaxa, čija
se glava završavala tek malo ispod njegove platforme. Podsjećali
su na termite na kakvom panju. Popravili su ogrebotine,
stručno zakrpali i prebojili oštećene površine. Kada je zora
obasjala impozantni kip, Iblis se uvjerio da će uskoro završiti.
Strojevi će nagraditi njegov trud.
Koliko ih je samo mrzio!

306
 Iblis se borio sa svojom savješću. Misaoni strojevi su se
prema njemu mnogo bolje odnosili nego prema ostalim
robovima, ali ga je od njihove sudbine dijelio samo tanki sloj
zaštite. Kada bi ostao sam, Iblis je često razmišljao o tome
koliko vrijedi sloboda i što bi mogao učiniti ako mu se ukaže
prigoda.
Skupina pobunjenika? Teško mu je bilo povjerovati u to.
Iblis je uhvatio sebe kako iz dana u dan sve više o tome
razmišlja... i čeka da ponovo stupe s njim u vezu.

307
 54.

2
Naše želje sve obuhvaćaju.

KOGITOR EKLO,
Izvan ljudskog uma

SKRIVAJUĆI U SVOM UMU beskrajnu mržnju,

Agamemnon je poduzimao posebne mjere opreza uvijek kad ga
je Omnius mogao uhoditi. A to je značilo skoro uvijek i gotovo
svuda — čak i kada su se Agamemnon i Juno strastveno bavili
seksom. To jest dok su radili ono što se među Titanima smatralo
seksom.
Njihova hodajuća tijela donijela su dva drevna cymeha na
sastanak u prostoriju za održavanje unutar kontrolnog
paviljona na Zemlji. Svuda oko njih izvijale su se cijevi s
hranljivim tekućinama koje su vodile do spremnika za
skladištenje u stropu. Roboti njegovatelji išli su od generatora
za održavanje života do banaka analiza, skupljajući podatke s
mislitroda i provjeravajući funkcioniraju li svi sustavi u u
okviru normalnih parametara.
Agamemnon i Juno su razgovarali na privatnoj kratkovalnoj
liniji, trzajući svojim pojedinačnim senzorima i izazivajući
jedno drugom iskre u mislitrodama putem elektrofluida. Bila je
to predigra. Čak i bez fizičkih tijela, umovi cymeha mogli su
doživjeti veliko zadovoljstvo.
Automatizirani podizači oslobodili su bez problema njegov
spremnik iz tijela za hodanje i spustili misaonu jezgru na čisti
kromirani pijedestal pokraj kontejnera u kome se nalazio Junin
ružičasto-sivi mozak. Pomoću dostupnih optičkih vlakana i
308
kompjutorskim uspoređivanjem mreža, prepoznao je osobite
nabore i režnjeve mozga svoje ljubavnice. Bio je prelijep i poslije
toliko stoljeća.
Agamemnon se sjetio koliko je bila ljupka na početku: crna
kosa poput opsidijana presijavala joj se u plavičastim
nijansama. Imala je prćast nos, usko lice i obrve koje su se
tajanstveno izvijale. Uvijek je zamišljao da je Kleopatra, još
jedan vojni genij iz magli povijesti, kao što je bio i prvi
Agamemnon iz vremena Trojanskog rata.
Vrlo davno, za vrijeme kratkog vremenskog razdoblja kada
je imao krhko ljudsko tijelo, Agamemnon se zaljubio u tu ženu.
Premda je Juno bila krajnje seksualno poželjna, njega je
privukao njen um još i prije nego što ju je osobno upoznao. Prvi
put je postao svjestan njenog postojanja dok je izvodio taktičke
simulacije i igrao s njom ratne igre na pitomim kompjutorima
Starog Carstva, priključen na složenu virtualnu mrežu. U to
vrijeme su njih dvoje bili tinejdžeri, a to je doba kada je vrlo
važno koliko ti je godina.
Kao dječak, Agamemnon je rastao na bogatoj Zemlji, pod
imenom Andrew Skouros. Njegovi roditelji živjeli su
hedonistički, ali bez imalo strasti, poput mnogih drugih
građana. Postojali su, praćakali se... ali nitko od njih zapravo
nije živio. Jedva da se sjećao lica svojih roditelja poslije toliko
vremena. Sada su mu svi slabi i nemoćni ljudi izgledali isto.
Andrew Skouros je oduvijek bio nemirnog duha. Postavljao
je neugodna pitanja na koja nitko nije znao dogovor. Dok su
drugi igrali isprazne salonske igre, mladić je počeo kopati po
arhivskim bazama podataka u kojima je otkrio povijest i
legende. Pronašao je priče o junacima, stvarnim ljudima koji su
postojali tako davno da su mu ličili na mitske likove kao i rasa
Titana, najranijih bogova koje su svrgnuli Zeusa i panteon
grčkih bogova. Proučio je vojna osvajanja i taktiku u vrijeme
kada je to važilo za veliku vještinu u Carstvu koje je gušio mir.
Pod imenom „Agamemnon“, zainteresirao se za strateške
igre koje su se igrale preko kompjutorske mreže koja je motrila
na aktivnosti nezadovoljnog čovječanstva. Tamo je upoznao još
jednu osobu koja je bila isto tako vješta i talentirana kao i on,
309
rijetku srodnu dušu koja je dijelila njegove nemire i zanimanja.
Divlje i neočekivane ideje tajanstvene igračice bile su uzrok
kako neuspjeha tako i uspjeha njenih ratnih pohoda —
međutim, svojim iznenađujućim uspjesima se više nego
dovoljno iskupljivala za spektakularne neuspjehe. Koristila je
zanimljivi nadimak „Juno“ po kraljici rimskih bogova,
Jupiterovoj ženi.
Spojile su ih slične ambicije i njihov odnos je bio vatren i
izazovan, bio je nešto više od pukog seksa. Ugađali su jedno
drugom smišljajući misaone pokuse. Počelo je kao igra... a onda
se pretvorilo u nešto mnogo više.
Njihovi životi su se dramatično promijenili kad su čuli
Tlalocove riječi.
Taj vizionar s drugog svijeta sa svojim uznemirujućim,
oštrim optužbama upućenim na račun samozadovoljnog
stanovništva na Zemlji, natjerao je dvoje mladih buntovnika da
shvate da bi njihovi planovi mogli prerasti u nešto više od
maštovitih pustolovina.
Juno, čije je pravo ime bilo Julianna Parhi, uspjela je dovesti
u vezu njih troje. Ona i Andrew Skouros ugovorili su razgovor s
Tlalocom, koji se uzbudio kada je čuo da još netko sanja o istim
stvarima kao i on. „Možda nas je malo“, rekao je Tlaloc, „ali u
šumama Zemlje koje su pune mrtvog drveća, tri šibice bi mogle
biti dovoljne da izazovu požar.“
Trio pobunjenika tajno se sastao i skovao zavjeru kako da
zbaci uspavano Carstvo. Zahvaljujući Andrewom poznavanju
vojnih vještina, shvatili su da bi, investirajući manju sumu u
oružje i ljudstvo, mogli preuzeti mnoge svjetove koji su zapali u
ravnodušnost. Uz malo sreće i prihvatljivu taktiku, vođe
istomišljenici mogli su oblikovati čelični stisak oko Starog
Carstva. Zapravo, ako bi na pravi način pristupili izvođenju
planova, osvajači su mogli izvojevati pobjedu prije nego to bilo
tko primijeti.
„To je za dobrobit samog čovječanstva“, rekao je Tlaloc
zažarenih očiju.
„I naše vlastito“, dodala je Juno. „Barem djelomično.“

310
 U jednom od svojih inovacijskih planova, Juno je iskoristila
sveobuhvatnu mrežu misaonih strojeva i njima podređenih
robota. Pitomim kompjutorima bila je podarena umjetna
inteligencija kako bi mogli nadzirati sve oblike ljudskog
društva. Međutim, Juno je u njima vidjela invazijsku vojsku
koja je već zauzela položaje... samo kada bi se mogla
reprogramirati, kada bi im se moglo usaditi želju za pobjedom i
ljudsku ambiciju. Tada su u igru uveli i stručnjaka za
kompjutore po imenu Vilhelm Javther — koji je imao nadimak
Barbarossa na kompjutorskim mrežama — koji je dobio zadatak
da obavi tehničke pojedinosti.
Tako je počelo vrijeme Titana tijekom kojeg je šačica ljudi
entuzijasta zavladala nad uspavanim čovječanstvom. Čekao ih
je posao, morali su upravljati cijelim jednim carstvom.
Tijekom planiranja, Julianna Parhi je često postavljala
pitanja kogitoru savjetniku po imenu Eklo, koji baš nije bio
voljan surađivati. Dok se savjetovala s drevnim kogitorom,
jednim od mnogih duhovnih umova koji su razmišljali o
ezoteričnim pitanjima, shvatila je velike mogućnosti
bestjelesnih mozgova. Shvatila je da su osim što su sposobni
provoditi samopromatranje, u stanju i djelovati. Shvatila je
prednosti tiranina cymeha nad običnim ljudskim bićima.
Cymeh bi bio u stanju mijenjati mehanička tijela ovisno o
okolnostima. U obliku cymeha, Titani su mogli živjeti i vladati
tisućama godina.
Agamemnon je odmah prihvatio Juninu zamisao, premda je
osjećao primitivni strah od same operacije. On i Juno su dobro
znali da će kao Titani iskusiti opasnosti svemira, suočiti se s
krhkošću svojih ljudskih tijela i da će se na kraju sve raspasti.
Kako bi dokazao svojoj ljubavnici da ima povjerenja u nju,
Agamemnon se prvi podvrgnuo operaciji pretvaranja u cymeha.
On i Juno su proveli posljednju burnu noć zajedno goli, milujući
jedno drugo, skladišteći sjećanja na te osjećaje koja će im
morati potrajati čitavo tisućljeće. Juno je zabacila svoju kao
gavran crnu kosu, nježno ga posljednji put poljubila i povela u
kiruršku salu. Tamo su ga čekali kompjutorizirani medicinski
uređaji, roboti kirurzi i deseci sustava za održavanje života.
311
 Kogitor Eklo je sve to nadzirao li pomagao, dijelio savjete
uvijek kad bi to bilo potrebno i davao precizna upute robotima
kirurzima. Juno je zamagljenih očiju promatrala svog
ljubavnika koji je prolazio kroz proces transformacije.
Agamemnon se plašio da će se njoj sve to smučiti i da će
odustati od svojih planova. Ali kada je njegov mozak bio ovješen
u dinamični elektrofluid, kada su mislitrode bile aktivirane i on
opet mogao „vidjeti“ pomoću mnoštva optičkim vlakana,
ugledao je Juno kako mu se divi i proučava posudu sa mozgom.
Dodirnula je njegovu prozirnu posudu vrhovima prstiju.
Agamemnon je sve to gledao, usredotočujući i prilagođavajući
svoje nove i nepoznate senzore, oduševljen sposobnošću da sve
sagleda odjednom.
Tjedan dana kasnije, kad je već dovoljno ovladao svojim
novim mehaničkim sustavima, Agamemnon joj je uzvratio
uslugu. Gledao je kako roboti kirurzi otvaraju Juninu lubanju i
vade njen talentirani mozak, odbacivši zauvijek nesavršeno
žensko tijelo Julianne Parhi...

s
Mnogo stoljeća kasnije, čak i bez bioloških tijela, on i Juno
ostali su jedno pokraj drugog na svojim kromiranim
pijedestalima, povezani receptorima i površinama za
stimulaciju.
Agamemnon je točno znao koje dijelove Juninog mozga
mora podražiti da bi aktivirao centre zadovoljstva i koliko dugo
treba održavati stimulaciju. U znak odgovora, izvukla je
uskladištena sjećanja na vrijeme kada su vodili ljubav kao
ljudska bića. Potom je pojačala upamćene senzacije, ošamutila
ga i dovela do euforije. Uzvratio joj je munjom svojih sjećanja,
natjeravši njen mozak da zadrhti.
Sve to su budno pratile stražar-oči koje su skupljale
informacije za Omniusa poput mehaničkih voajera. Čak ni u
ovakvim trenutcima, Agamemnon i Juno nikad nisu bili sami.

312
 Zadovoljila ga je još dva puta i njegov mozak je počeo
pulsirati. Želio je da prestane i pruži mu mogućnost da se
odmori, ali je istovremeno čeznuo i da nastavi. Agamemnon joj
je uzvratio istom mjerom. Uspio je izvući tihi vibrirajući zvuk
iz zvučnika prikvačenih za posude, sablasnu glazbu koja je
označila da su istodobno doživjeli orgazam. Gotovo da nije
mogao razmišljati od tolikog zadovoljstva.
Međutim, iz pozadine je i dalje provirivao bijes. Iako je
Omnius dopuštao njemu i Juno da dožive ekstazu kada god su
to htjeli, Agamemnonovo zadovoljstvo bi bilo još veće, ako bi
zauvijek mogli skinuti s vrata te proklete misaone strojeve.

313
 55.

2
Bojim se da Norma nikada ništa neće postići. Kako se
to odražava na mene i moju ostavštinu čovječanstvu?

ZUFA CENVA

ZA VRIJEME DOSADNOG PUTOVANJA kroz svemir do

Poritrina, koje je potrajalo mjesec dana, Zufa Cenva je imala
dovoljno vremena da smisli što će reći kćeri kada joj dođe u
posjet. Radije bi te dana i tjedne provela negdje drugdje baveći
se svojim vrlo važnim poslom. Gubitak drage Heome tištao ju je
poput užarenog kamena u grudima. Još od prvog razornog
napada na cymehe na Giedi Prime, Zufa je planirala sljedeće
udare s ostalim svojim čarobnicama-oružjima.
Dok je većina članova Lige odavala priznanje Mudracu
Holtzmanu za prijenosne projektore za skrembliranje, do nje su
doprle glasine da je to možda bila Normina ideja. Je li moguće
da je njenoj čudnoj kćeri uspjelo nešto toliko zadivljujuće? To
se, doduše, nije moglo usporediti s psihičkom olujom koja je
zbrisala cymehe, ali je svejedno bilo vrijedno divljenja. Možda
sam ipak bila slijepa. Zufa nikada nije poželjela da Norma
zakaže, ali je već bila izgubila svaku nadu. Možda bi se sada
njihov odnos mogao promijeniti. Da li bi trebala zagrliti?
Zaslužuje li ona moju podršku i ohrabrenje ili će me osramotiti?
Ovo su bila neizvjesna vremena.
Kada se iskrcala u Stardi, Zufu je dočekala delegacija u
pratnji kitnjasto odjevenih draguna čiji su oklopi od zlatnih
krljušti bili besprijekorno uglačani. Skupinu je predvodio

314
osobno rumeni lord Niko Bludd svježe kovrčave brade i u
namirisanoj i raznobojnoj odjeći.
„Poritrin je počašćen što ga je posjetila jedna čarobnica!“
Plemić istupi naprijed preko mozaika na podu. Bludd je na sebi
imao veličanstveni ceremonijalni kostim sa širokim žarko
crvenim reverima i nabranim bijelim orukvicama. Stopala su
mu krasile zlatne cipele. Oko struka je opasao ceremonijalni
mač, mada vjerojatno nikada nije upotrijebio dotično sječivo za
ništa opasnije od sječenja sira.
Kad je trebalo obaviti neki posao, ona nikada nije mislila na
takve sitnice, tako da ju je Bluddov izgled iznenadio. Nadala se
da će bez ičijeg miješanja sa strane obaviti to što je imala s
Normom i odmah se vratiti na Rossak. Ona i njene posvećene
psihičke ratnice moraju pripremiti sljedeći mentalni udar
protiv cymeha.
„Zapovjednik šatla nam je javio da dolazite, gospođo
Cenva“, reče Bludd dok ju je vodio kroz terminal. „Jedva smo
na brzinu uspjeli organizirati doček. Pretpostavljam da ste došli
posjetiti kćer?“ Niko Bludd je razvukao usta u osmijeh iznad
svoje crvenkaste brade. „Ona je od velike pomoći Mudracu
Holtzmanu i mi smo vrlo ponosni zbog toga. Stekao sam dojam
da misli da ćete vi shvatiti zašto vas nije mogla osobno
dočekati.“
Zufu proze isti osjećaj kao da ju je pljusnuo. „Mjesec dana
sam već na putu. Ako sam ja mogla naći vremena, onda je i
jedna obična... asistentkinja u laboratoriju mogla doći po
mene.“
Kada su izašli iz svemirske luke, šofer ju je odvezao do
raskošnog zračnog broda; draguni su se poredali duž ograde.
„Prebacit ćemo vas odmah u Holtzmanove laboratorije.“ Kada
se Bludd smjestio pokraj nje, ona nabra nezadovoljno nos zbog
jakih parfema koje je koristio. Pružio joj je paketić koji ona nije
željela.
Uzdahnula je u očaju i ukočila se na udobnom sjedalu dok
je letjelica napuštala svemirsku luku. Kada je odmotala srebrni
papir, Zufa je u paketu zatekla bocu riječne vode i izuzetno
izvezen ručnik s Poritrina.
315
 Iako je nimalo nije zanimalo čuti objašnjenje, uzbuđeni
plemić je bio uporan. „Pradavna je tradicija da naši uvaženi
gosti operu ruke vodom iz Isane i da ih obrišu našim finim
platnom.“
Nije uopće pokazala namjeru da koristi darove. Riječni
brodovi su plovili nizvodno ispod zrakoplova, prema gradu koji
se prostirao u delti. Iz njega su distribuiralo žito, metali i ostali
proizvodi poritrinskim snabdjevačima. Na stotine robova sadilo
je školjke na smeđim blatnjavim poljima. Taj prizor ju je još više
uznemirio.
„Rezidencija Mudraca Holtzmana nalazi se točno ispred
nas“, obavijestio ju je Bludd, pokazavši na visoku stijenu.
„Siguran sam da će vašoj kćeri biti drago da vas vidi.“
Je li njoj ikada bilo drago da me vidi? pitala se Zufa. Pokušala
se smiri pomoću mentalnih vježbi, ali nije uspjela.
Zamahnula je svojom dugačkom crnom odorom i izašla iz
raskošnog zračnog broda čim se ovaj spustio na Holtzmanov
dok za slijetanje. „Lorde Bludde, moram s kćerkom razgovarati
o nekim privatnim stvarima. Sigurna sam da razumijete.“ Nije
se čak ni uljudno pozdravila s njim, već je sama otišla uz
prostrane stube do zgrade, ostavivši zbunjenog Bludda na
izlazu iz broda. Samo je mahnula svojim dugačkim rukama kao
da ga tjera.
Zufa je podesila svoja telepatska ćutila i ušla u zdanje kao
da joj je tu mjesto. Holtzmanovo predvorje bilo je pretrpano
kutijama, knjigama i uređajima. Ili kućna posluga nije obavljala
svoj posao kako treba ili im je Holtzman zabranio da se previše
bave „organizacijom“.
Kada se uspjela probiti između mnogih prepreka, Zufa je
ušla u jedan dugačak hodnik, počela pretraživati prostorije i
raspitivati se kod svih koje je srela sve dok nije pronašla svoju
kćer. Konačno je visoka i zastrašujuća čarobnica ušla u
pomoćnu zgradu s laboratorijima i ugledala visoku stolicu za
stolom po kome su bili rašireni filmovi nacrta i na koji je pod
kutom padala svjetlost iz jedne sjajne trake. Međutim, od
Norme nije bilo ni traga.

316
 Primijetila je otvorena vrata koja su vodila na balkon,
nazrela neku sjenu i čula kretanje. Odjurila je do balkona i
doživjela gotovo šok kada je vidjela svoju kćer na ogradi
balkona. Norma je čvrsto stezala nekakvu crvenu posudu od
plaža svojim sitnim rukama.
„Što to radiš?“ upitala je Zufa. „Odmah da si sišla odavde!“
Iznenađena, Norma je pogledala u majku koja se nadnosila
nad njom, još čvršće stegnula dotični predmet i skočila s ograde.
„Ne!“ Povikala je Zufa. Međutim, bilo je prekasno.
Čarobnica je odjurila do ograde i na svoj užas vidjela da
balkon strši s visoke litice koja se spuštala do rijeke daleko
ispod. Sitna djevojka se prevrtala kroz zrak.
A onda se Norma iznenada zaustavila usred zraka i nekako
čudno se zavrtjela. Doviknula joj je: „Je l’ vidiš, radi? Stigla si u
pravom trenutku!“ Djevojka se zatim počela penjati uvis poput
perca na uzlaznoj struji. Zufa je imala dojam da je neka
nevidljiva ruka izvlači natrag na balkon, premda je za to
najvjerojatnije bio zaslužan onaj crveni uređaj.
Norma je stigla do ograde, a Ijutita majka ju je odmah
povukla natrag na balkon. „Zašto si uopće pokušala izvesti
nešto tako opasno? Zar Mudracu Holtzmanu ne bi bilo milije
da koristiš pomagače za ovakve pokuse?“
Norma se namrštila. „Ovdje imaju robove, ne pomagače.
Osim toga, ovo je osobno moj izum i željela sam sve sama
obaviti. Znala sam da ću uspjeti.“
Zufa nije željela započinjati prepirku s njom. „Došla si čak
ovamo na Poritrin i koristiš najbolje laboratorije u Ligi da bi
konstruirala neku vrstu... leteće igračke?“
„Nije baš tako, majko.“ Norma je podigla poklopac na
crvenoj jedinici od plaža i podesila unutrašnju elektroniku. „To
je varijacija teorija Mudraca Holtzmana, a tiču se
suspenzorskog polja. Mislim da će biti oduševljen kada ga vidi.“
„Oh, jesam, jesam!“ Znanstvenik se iznenada pojavio i
zastao iza Zufe. Na brzinu se predstavio, a onda se zagledao u
Norminu novu spravicu. „Pokazat ću je lordu Bluddu i provjerit

317
ću što on misli o njenim komercijalnim mogućnostima. Siguran
sam da će je željeti patentirati na svoje ime.“
Zufa je samo zurila u njih još se oporavljajući od Norminog
„pada“ i pokušavala sagledati praktičnu primjenu izuma svoje
kćeri. Bi li se jedna takva stvar mogla upotrijebiti za prijenos
trupa ili teških predmeta? Sumnjala je u to.
Norma je spustila generator od crvenog plaža i prešla preko
sobe gegajući se na svoj čudan način. Popela se na visoku
stolicu da dohvati filmove s nacrtima na zakošenom
osvijetljenom stolu i počela prebirati po papirima. „Smislila
sam način kako se taj princip može primijeniti i na uređaje za
osvjetljavanje. Suspenzorsko polje bi moglo održavati svjetiljke
u zraku i još ih napajati preostalom energijom. Imam negdje
ovdje sve potrebne proračune.“
„Lebdeća svjetla?“ posprdno reče Zufa. „Gdje bi se ona
mogla koristiti? Na izletima? Deseci i deseci tisuća su poginuli
pri napadu cymeha na Zimiju, milijuni su pretvoreni u robove
na Giedi Prime, a ti živiš izolirano u komforu — i praviš lebdeće
svjetiljke?“
Norma je sa sažaljenjem pogledala majku, kao da je Zufa ta
koja se ponaša budalasto. „Pusti malo mašti na volju, majko. U
ratu se ne koristi samo oružje. Roboti mogu podešavati svoje
optičke senzore po mraku, ali ljudima je potrebno svijetlo da bi
vidjeli. Stotine ovih svjetiljki mogu noću biti raspršene po zoni
u kojoj se vodi bitka. One bi svojom svjetlošću poništile svu
prednost koju bi strojevi mogli imati u mraku. Mudrac
Holtzman i ja svakog dana razmišljamo o takvim stvarima.“
Znanstvenik je klimnuo, složivši se odmah s njom. „Također
mogu biti upotrijebljene u komercijalne svrhe, mogu biti
izrađene u raznim oblicima i mogu se podesiti na bilo koju boju
ili jačinu.“
Norma je sjedila na svojoj stolici poput patuljka na
prijestolju. Njene smeđe oči su uzbuđeno svjetlucale. „Sigurna
sam da će lord Bludd biti vrlo zadovoljan.“
Zufa se namrštila. Zašto bi bilo tko vodio računa o tome je
li zadovoljan nekakav tamo naduveni plemić, kada su ulozi u

318
ovom ratu mnogo važniji od toga. Nestrpljivo je rekla: „Prešla
sam veliki put da bih te vidjela.“
Norma je skeptično izvila obrvu. „Da si se potrudila da me
vidiš prije mog odlaska s Rossaka, ne bi morala prevaljivati
ovoliki put kako bi umirila savjest. Ali tada si bila previše
zauzeta.“
Tiu Holtzmanu je bilo neugodno što se našao usred
obiteljske prepirke. Ispričao se i udaljio. Sukobljene žene jedva
da su to i primijetile.
Zufa nije imala namjeru da započinje svađu, ali je sada
osjetila potrebu da se brani. „Moje čarobnice su dokazale svoje
sposobnosti u bitci. Zahvaljujući nevjerojatnoj snazi naših
umova, u stanju smo uništiti cymehe. Određen broj
kandidatkinja se priprema za žrtvovanje ako se ukaže potreba
da oslobodimo još koji svijet od dominacije strojeva.“ Sijevala je
svojim blijedim očima i odmahivala glavom. „Ali ti ne moraš
brinuti o tome, zar ne, Norma — jer ne posjeduješ telepatske
sposobnosti.“
„Ali sam zato vrlo vješta u nekim drugim stvarima, majko.
Ni moj doprinos nije malen.“
„Da, te tvoje nerazumljive jednadžbe.“ Zufa pokaže glavom
prema generatoru suspenzorskog polja na podu. „Tvoj život nije
u opasnosti. Sigurna si i mažena, i provodiš dane igrajući se s
tim igračkama. Dopustila si da te zaslijepi imaginarni uspjeh.“
Ali njena kćer nije bila jedina. Mnogi ljudi su živjeli udobno i
sigurno dok su Zufa i njene čarobnice obavljale opasne zadatke.
Kako je Norma mogla svoj rad usporediti s tim? „Zar nisi mogla
naći vremena da me dočekaš u svemirskoj luci, Norma, kada si
čula da dolazim?“
Normin glas je bio samo naizgled blag kada je prekrižila
ruke na svojim malim grudima i odgovorila: „Nisam te zvala da
dođeš ovamo, majko, jer znam da te čeka mnogo važnog posla.
A i ja imam važnijeg posla nego da se brinem o neočekivanim
gostima. Osim toga, znala sam da će te lord Bludd dočekati.“
„Jesu li plemići Lige postali tvoja trčkarala?“ Nakon što je
dopustila da njen bijes izbije na površinu, Zufa se nije mogla

319
više obuzdati. „Samo sam se htjela ponositi s tobom, Norma,
usprkos tvom nedostatku. Ali ti nikada ništa nećeš postići. Na
koji se ti to način žrtvuješ živeći ovdje u luksuzu? Tvoja vizija
je previše beznačajna da bi bila od ikakve koristi za
čovječanstvo.“
Ranije bi se Norma povukla pred takvim ubojitim napadom
koji bi uvijek razorio njeno samopouzdanje. Ali zahvaljujući
radu sa Holtzmanom i očiglednim uspjesima koje je postizala
na tehničkom planu, uspjela je doživjeti sebe na novi način.
Zato je sada hladno odmjerila majku. „Samo zato što se ne
uklapam u tvoju sliku o kćeri kakvu si željela, ne znači da
značajno ne doprinosim ratnim naporima. Mudrac Holtzman je
svjestan toga, isto kao i Aurelius. Ti si mi majka — zašto ti to
nisi u stanju uvidjeti?“
Frknuvši pri spomenu Venportovog imena, Zufa počne
koračati po prostoriji. „Aurelius je samo čovjek koji pati od
halucinacija izazvanih drogama koje uzima.“
„Zaboravila sam koliko si zapravo ograničena, majko“,
primijeti Norma ravnodušnim glasom. „Hvala ti što si prevalila
ovoliki put da bi me posjetila.“ Djevojka se okrenula na svojoj
stolici i zadubila u planove i jednadžbe. „U iskušenju sam da
pozovem nekog od robova da te isprate, ali ne želim ih odvlačiti
od njihovih mnogo važnijih zaduženja.“

s
Bijesna na sebe i svoju kćer — ali i zbog uludo izgubljenog
vremena — Zufa se vratila u svemirsku luku. Nije imala
namjeru zadržavati se na Poritrinu duže nego što je neophodno.
Da bi skrenula misli, usredotočila se na mentalne vježbe i na
svoje voljene učenice u prašumi, koje su već bile spremne na
žrtvovanje uopće ne mislećii na sebe.
Zufa je čitav dan provela u čekanju vojnog transportera koji
će je vratiti na Rossak. Kad se okružila valovima vlastitih
vidovitih moći, otkrila je na Poritrinu trulež i slabosti koji nisu

320
imali nikakve veze s Normom. Bili su toliko očigledni da ih nije
mogla izbjeći.
Svuda oko Starde, na mjestima za istovar u blizini svemirske
luke, u skladištima i na blatnjavim poljima, Zufa je osjetila
pojedinačnu i kolektivnu auru potlačenih radnika. Osjetila je
zajedničku psihološku ranu, duboko i treperavo nezadovoljstvo
kojeg slobodni građani Poritrina očigledno nisu bili uopće
svjesni.
Taj vrtlog mračnih misli bio je još jedan razlog zašto je
željela što prije pobjeći s ovog mjesta

321
 56.

2
Intuicija je funkcija pomoću koje ljudska bića mogu
vidjeti i ono što se ne vidi. Ona je od velike koristi
osobama koje žive okružene opasnim prirodnim
uvjetima.

Erasmusovi dijalozi

KAO KĆER VICEROJA LIGE, Serena Butler je bila navikla

služiti čovječanstvu, vjerujući u svijetlu budućnost čak i u
neprekidnom ratu. Nikada joj nije palo na pamet da bi mogla
raditi kao robinja u domaćinstvu neprijateljskog robota.
Serena je zamrzila Erasmusa čim ga je ugledala na
prostranom trgu ispred ulaza u vilu. Međutim, taj misaoni stroj
se vrlo zainteresirao za nju. Pretpostavljala je da bi njegovo
zanimanje moglo biti i te kako opasno.
Odlučio se za raskošnu odjeću, široke odore i pahuljasta,
ukrašena krzna u kojima je njegovo tijelo robota djelovalo
krajnje apsurdno. Sereni je to lice poput zrcala bilo tuđinsko, a
od robotovog ponašanja ju je hvatala jeza. Njegovu neumornu
znatiželju vezanu za čovječanstvo smatrala je perverznom i
neprirodnom. Kada se kočopereći uputio preko trga prema
Sereni, prilagodljiva metalna maska na licu razvukla mu se u
oduševljeni osmijeh.
„Ti si Serena Butler“, reče on. „Jesu li te obavijestili da je
Giedi Prime ponovno u rukama divljih ljudskih bića? To je
veliko razočarenje. Zašto su ljudska bića spremna žrtvovati
toliko toga samo zato da bi održala svoj neučinkoviti kaos?“

322
 Serena se poveselila kada je čula da je planet oslobođen,
djelomično zahvaljujući i njenom zalaganju. Xavier je ipak
doveo Armadu, a inženjeri Brigit Paterson bit će da su uspjeli
aktivirati pomoćne odašiljače polja. Serena je, međutim, bila
zarobljena — i nosila je Xavierovo dijete. Nitko nije čak ni znao
gdje je ona niti što joj se dogodilo. Xavier i njen otac mora da su
poludjeli od žalosti, sigurno vjerujući da su je strojevi ubili.
„Uopće me ne iznenađuje činjenica da ti ne shvaćaš niti
cijeniš ljudski pojam slobode“, odgovori ona. „I pokraj svih tih
tvojih usavršenih tekrisela, i dalje si samo stroj. Nisi
programiran da razumiješ.“
Osjetila je peckanje u očima kada je pomislila koliko je toga
još željela učiniti za druge. Dok je živjela na Salusi, nikada
bogatstvo svoje obitelji nije uzimala zdravo za gotovo i osjećala
je potrebu da se oduži za sve ono čime je bila blagoslovljena.
Upitala ga je: „Jesi li samo znatiželjan ili si inkvizitor?“
„Možda oboje.“ Robot se nagnuo prema njoj da je prouči i
primijetio da je ponosno izbacila bradu. „Očekujem od tebe da
me prosvijetliš u mnogo pogleda.“ Dodirnuo joj je obraz
hladnim, savitljivim prstom. „Imaš divnu kožu.“
Uspjela je da ne uzmakne. Otpor ne smije biti sveden samo na
ponos zarobljenika, jednom joj je rekla majka. Ako bi Serena
počela otimati, Erasmus bi je lako savladao svojim snažnim
robotskim rukama ili bi pozvao mehaničke uređaje za mučenje.
„Moja koža nije ništa ljepša od tvoje“, odvrati ona, „samo što
moja nije sintetička. Moju kožu je stvorila priroda, a ne strojni
um.“
Robot se zahihotao, što je sličilo na prigušeni grohotni
smijeh. „Vidiš da sam u pravu kad očekujem naučiti mnogo toga
od tebe.“ Poveo ju je u svoje bujne staklenike koje je razgledala
s nevoljnim ushitom.
U desetoj godini se počela oduševljavati vrtlarstvom i sada
je isporučivala biljke, trave i slatko egzotično voće medicinskim
centrima, kompleksima u kojima su stanovale izbjeglice, i u
domove veterana kojima je također dobrovoljno pomagala.
Serena je bila poznata u okolini Zimije po svom prelijepom

323
cvijeću. Zahvaljujući pažnji i ljubavi koje im je posvećivala, u
njenim vrtovima su cvale sitne imijanske ruže, hibiskus s
Poritrina pa čak i osjetljive jutarnje ljubičice s dalekog Kaitaina.
„Postavit ću te da se brineš o mojim slavnim vrtovima na
trgu“, reče Erasmus.
„Zašto strojevi to ne rade? Sigurna sam da bi oni bili mnogo
efikasniji od mene — ili jednostavno uživaš u tome da tjeraš
svoje ‘tvorce’ da obavljaju slične poslove?“
„Smatraš da nisi dorasla zadatku?“
„Pokorit ću se tvojoj naredbi – zbog biljaka.“ Namjerno ga
ignorirajući, dodirnula je jedan crveno-narančasti cvijet
čudnog oblika. „Sliči na rajsku pticu i imam dojam da vodi
porijeklo izravno iz pradavnog sjemena. Legenda kaže da su
kraljevi mora sa Stare Zemlje voljeli ove biljke.“ Serena se
okrenula i prezirno odmjerila robota. „Eto, upravo si nešto
saznao.“
Erasmus se ponovo zahihotao. Imala je dojam da je ponovo
pustio isti snimak smijeha. „Odlično, a sada mi reci o čemu si
zapravo razmišljala.“
Sjetila se očevih riječi: Strah izaziva agresivnost, nikada
nemoj pokazati grabljivici da se plašiš — i one je ohrabriše. „Dok
sam ti pričala o ovom prelijepom cvijetu, razmišljala sam o
tome koliko prezirem i tebe i sve tebi slične. Bila sam slobodno
i nezavisno biće, dok mi ti to sve nisi oduzeo. Strojevi su mi
ukrali dom, život i čovjeka koga volim.“
Osjećajni robot se nimalo nije uvrijedio. „Ah, misliš na svog
ljubavnika! Je li te on oplodio?“
Serena ošine pogledom Erasmusa, ali se zatim predomisli.
Možda bi mogla na neki način iskoristiti znatiželju ovog stroja
i nekako je okrenuti protiv njega samog. „Najviše ćeš moći
naučiti od mene budem li surađivala, budem li mogla slobodno
govoriti. Mogu te naučiti stvarima koje inače sam nikada ne bi
naučio.“
„Odlično.“ Robot je izgleda stvarno bio zadovoljan.

324
 Serenin pogled postane tvrđi. „Ali očekujem od tebe nešto
zauzvrat. Garantiraj mi da će moje nerođeno dijete biti sigurno.
Dopusti mi da podignem dijete ovdje, u tvom domaćinstvu.“
Erasmus je znao da je trenutno njena najveća briga da
osigura svog potomka i da mu je time pružila mogućnost da se
cjenka. „Ti si ili arogantna ili ambiciozna. Ipak ću razmotriti
tvoj zahtjev.
Moja odluka će zavisiti od toga koliko ću uživati u
razgovorima i raspravama s tobom.“
Kad je primijetio jednog debelog kukca u podnožju zemljane
tegle, Erasmus ga je malo pogurao stopalom. Kukac je imao crni
oklop sa složenom crvenom šarom. Maska na njegovom
glatkom licu se zaljuljala i preoblikovala u izraz iznenađenja.
Erasmus je gotovo pustio kukca da umakne, prije nego što mu
je svojim glatkim stopalom ponovo prepriječio put. Uporni
kukac je odjurio u drugom pravcu.
„Ti i ja imamo mnogo toga zajedničkog, Serena Butler“, reče
on. Uključio je pomoću daljinskog kocku sa zabranjenom
glazbom s Chusuka u nadi da će je melodija potaknuti da pred
njim otkrije svoje osjećaje. „Oboje imamo nezavisan um.
Poštujem to kod tebe, jer je on sastavni dio i moje osobnosti.“
Serena je odbijala svaku takvu usporedbu, ali se suzdržala
od komentara.
Erasmus je pokupio kukca šakom, ali je i dalje ostao
zainteresiran prvenstveno za Serenu. Silno ga je zanimalo zašto
se ljudska bića toliko trude da što manje otkriju o sebi. Ako bi
je izložio raznim pritiscima, možda bi uspio zaviriti u njenu bit.
Dok je glazba svirala u pozadini, Erasmus nastavi: „Neki
roboti više vole zadržati vlastite ličnosti nego da jednostavno
prebace u sebe dio sveuma. Ja sam počeo kao misaoni stroj na
Corrinu, ali sam odlučio ne prihvatiti redovita ažuriranja
Omniusa koja bi me sinkronizirala sa Sveumom.“
Serena je primijetila da je kukac nepokretan na njegovom
metalnom dlanu. Pitala se da li ga je ubio.
„Zauvijek me je izmijenio jedan jedini događaj“, izjavi
Erasmus ugodnim glasom kao da priča priču o nekom davnom
325
izletu u šumu. „Krenuo sam u izviđanje preko nenaseljenih
teritorija na Corrinu. Kako sam bio znatiželjan i nisam htio
prihvatiti standardne analize koje je gomilao Omnius, uputio
sam se sam u prirodu. Bila je stjenovita, izlomljena i divlja.
Vegetaciju sam vidio samo u područjima u kojima su
teraformeri iz Starog Carstva zasadili nove ekosustave. Corrin
nikada nije bio bujan svijet, znaš, osim na mjestima gdje su ga
ljudska bića takvim učinila. Na nesreću, mojoj vrsti nije bilo
stalo do obrađivanja plodnih polja i uljepšavanja krajolika.“
Pogledao je u Serenu da vidi uživa li u njegovoj priči.
„Sasvim neočekivano, našao sam se daleko od mreže grada
i robotskih sustava za održavanje života, nezaštićen pred
gadnom solarnom olujom. Korinško sunce je jedan crveni div u
previranju i vrlo je nestabilno, tako da često dolazi do burnih
aktivnosti, iznenadnih uragana radijacije. Takvi događaji su
pogubni za biologike, međutim, prvobitni naseljenici su bili
otporni na njih.
Moje tanahno neurelektrično ustrojstvo je bilo daleko
osjetljivije. Trebao sam poslati skenere izviđače da motre na
solarne oluje, ali sam bio previše zaokupljen svojim
istraživanjima. Izložio sam se radijacijskom toku koji me je
oštetio. Ostao sam dezorijentiran, daleko od centralnog
kompleksa kojim je upravljao korinški Omnius.“ Erasmus je
zvučao kao da mu je neugodno. „Lutao sam unaokolo i... upao
u jedan uzak procijep.“
Serena ga je iznenađeno pogledala.
„Iako sam upao vrlo duboko u tu pukotinu, moje tijelo je
bilo samo malo oštećeno.“ Podigao je ruku, zagledao se u svoj
pokretljivi ud prevučen fiberom, organskom-polimerskom
kožom, opnom od tekućeg metala. „Bio sam u klopci, izvan
dometa transmitera i više-manje nepokretan. Cijelu jednu
korinšku godinu nisam se mogao pomaknuti... dvadeset
teranskih standardnih godina.
Sjena u dubokoj pukotini me je štitila od solarne radijacije i
moji mentalni procesori su se dosta brzo oporavili. Bio sam
budan, ali nisam mogao nikamo otići. Nisam se mogao ni
pomaknuti... već samo razmišljati. Proveo sam jedno naizgled
326
beskrajno blještavo ljeto zarobljen u stijenju, a poslije toga sam
izdržao vrlo dugu zimu okovan teškim, kompaktnim ledom. A
sve to vrijeme, dva zemaljska desetljeća, nisam imao što drugo
raditi osim razmišljati.“
„I nisi imao s kim razgovarati osim sa samim sobom“,
primijeti ona. „Jadni, usamljeni robote.“
Zanemarivši njenu opasku, Erasmus nastavi: „To iskustvo
izmijenilo je moju prirodu na način koji nikako nisam mogao
predvidjeti. Omnius me i dalje ne razumije.“
Dok ga nisu pronašli i spasili drugi roboti, Erasmus je postao
individualna ličnost. Nakon što je bio obnovljen i vraćen u
kooperativno strojno društvo, Omnius je pitao Erasmusa da li
želi da bude podignut na viši stupanj pomoću standardiziranih
karakternih crta.
„On je to nazvao podizanjem na viši stupanj“, primijeti
Erasmus kao da se zabavlja. „Ali ja sam odbio njegovu ponudu.
Pošto sam doživio to... prosvjetljenje, nisam bio voljan izbrisati
svoje impulse i ideje, svoje misli i sjećanja. Smatrao sam da bi
to bio preveliki gubitak. A korinški Omnius je uskoro otkrio da
uživa u verbalnim dvobojima sa mnom.“
Zagledan u nepokretnog kukca na svom umjetnom dlanu,
Erasmus suhoparno zaključi: „Ja sam slavan među sveumovima
kojih ima gotovo posvuda. Oni jedva čekaju da budu ažurirani i
saznaju što sam sve napravio i ustanovio. To im dođe kao roman
u nastavcima. Ta ažuriranja su poznata kao ‘Erasmusovi
dijalozi.“
Oprezno je pokazala prema nepokretnom kukcu. „Hoćeš li
uključiti i njih i raspravu o tom kukcu? Kako možeš shvatiti
nešto što si ubio?“
„Nije mrtav“, počne je uvjeravati Erasmus. „Otkrio sam
slabe, ali nepogrešive otkucaje života u njemu. To stvorenje želi
da ja povjerujem da je mrtvo, kako bih ga odbacio. Usprkos
svojoj maloj veličini, posjeduje strašnu želju da preživi.“
Kleknuo je i spustio kukca na kamenu kocku iznenađujuće
nježno, a zatim se udaljio. Nekoliko trenutaka kasnije, kukac se

327
promeškoljio i pobjegao na sigurno ispod cvjetnog lonca.
„Vidiš? Želim shvatiti sva živa bića – uključujući tu i tebe.“
Serena se zabuljila u njega. Taj robot ju je uspio iznenaditi.
„Omnius misli da nikad neću uspjeti dostići njegovu
intelektualnu razinu“, reče Erasmus. „Ali ga i dalje kopka moja
mentalna spretnost — način na koji se moj um stalno razvija u
novim i neočekivanim pravcima. Isto kao i onaj kukac, i ja sam
u stanju iznenada oživiti i ustrajati.“
„Zar zaista očekuješ da ćeš postati nešto više od strojeva?“
Nimalo se ne uvrijedivši, Erasmus je odgovorio: „Jedna od
osobina ljudi je da se usavršavaju, zar ne? To je ujedno i sve što
ja pokušavam.“

328
 57.

2
Jedan je smjer dobar kao i svaki drugi.

Izreka Otvorene Zemlje

KADA JE PO DESETI PUT uzjahao crva, Selim se već bio

dovoljno izvještio da je mogao i uživati. Ni jedno drugo
uzbuđenje nije se moglo usporedi sa zauzdavanjem levijatana iz
duboke pustinje. Volio je juriti preko dina, uspravljen na
izdignutom leđnom grebenu crva, prelazeći cijeli ocean pijeska
u jednome danu.
Selim je ponio vodu, poderanu odjeću, opremu i hranu iz
napuštene istraživačke postaje. Kristalni zub pješčanog crva
pokazao se kao vrijedno oružje, ali je ujedno bio i njegov ponos.
Ponekad je u praznoj postaji zurio u glatku mliječnu
zakrivljenost oštrice pod nejasnom umjetnom svijetlošću
postaje i zamišljao kakav bi religijski značaj mogao imati taj
predmet. Bila je to relikvija vezana za najznačajniji mogući test
koji je on prošao u ovoj pustoši, kao i simbol koji je govorio da
ga Buddallah čuva. Možda su i crvi bili dio njegove sudbine.
Počeo je vjerovati da pješčani crvi ipak nisu Sejtani već
blagoslov samog Buddallaha, možda čak opipljive manifestacije
Boga.
Poslije nekoliko mjeseci oporavka i dosađivanja u starom
istraživačkom postrojenju, tijekom kojih je živio bez ikakvog
cilja, Selim je shvatio da mora izaći van i ponovo uzjahati crva.
Morao je saznati što to točno Buddallah očekuje od njega.
Brižljivo je obilježio lokaciju istraživačke postaje. Dobro je
znao da će povratak na to tajno mjesto za njega biti pravi izazov,
329
jer nije mogao upravljati crvima. Kada je krenuo, ponio je na
leđima sve što mu je bilo potrebno.
On je bio Selim Crvojahač, njega je izabrao i vodio
Buddallah. Njemu nije bila potrebna ničija pomoć.

s
Nakon što je ubio još dva crva, jašući ih dok se nisu srušili
od iscrpljenosti, Selim je otkrio da ne mora nužno pogubiti crva
da bi se sigurno udaljio od njega. Mogao je sići s umorne zvijeri,
premda je to bilo dosta opasno. Trebalo je samo otrčati do
vrućeg repa i skoči s njega, a zatim odjuriti do obližnjeg stijenja.
Iscrpljeni crv, previše umoran da krene u potjeru za njim, samo
bi zaronio u duboki pijesak, gdje se slobodno mogao duriti.
Selim je sada bio zadovoljan, jer je smatrao da nije u redu
uništavati stvorenja koja koristi kao prijevozno sredstvo. Ako
su pješčani crvi bili Buddallahovi emisari, starci pustinje, onda
se mora prema njima odnositi s poštovanjem.
Tijekom četvrte vožnje, otkrio je da može rukovati
osjetljivim rubovima režnjeva od kojih se sastojalo tijelo crva,
pomoću alata u obliku lopate i oštrog metalnog koplja. Selim je
pomoću njih poticao Sejtana da ide u pravcu kamo je želio.
Zamisao je bila jednostavna, ali je zahtijevala dosta vježbanja.
Kad je skočio s iscrpljenog crva i potrčao prema zaklonu od
obližnjeg stijenja, osjetio je razdirući bol u mišićima. Bio je
izgubljen u dubokoj pustinji... ah pustinja je sada pripadala
njemu, i to u pravom smislu te riječi. Bio je nepobjediv!
Buddallah će se brinuti o njemu.
Selim je i dalje imao znatnu zalihu vode dobivene u
postrojenju za destilaciju u istraživačkoj postaji, a ishrana mu
se sastojala od velikih količina melangea koji mu je davao snagu
i energiju. Čim je naučio kako upravljati crvima, mogao
putovati kuda god bi poželio, bez muke nalazeći put natrag do
napuštene postaje.
Ostali Zensuniji bi ga smatrali ludim i bili bi zgranuti
njegovim ludo odvažnim pokušajem da pripitomi užasne
330
pješčane crve. Međutim, mladi prognanik nije više mario za to
što ostali misle o njemu. Sada je bio u dodiru s drugim jednim
carstvom. Osjećao je u svom srcu da je upravo to ono za što je
bio rođen...
Obasjan sjajem dva mjeseca, Selim je vodio crva koji je
siktao preko pijeska. Stvorenje je još prije nekoliko sati prestalo
s pokušajima da ga zbaci i nastavilo grabiti naprijed,
ispunjavajući naredbe vragolana koji nije prestajao ranjavati
njegovo osjetljivo meso između prstenastih segmenata. Selim
se upravljao prema zvijezdama, povlačeći linije nalik na strijele
između zvijezda. Polako je počeo upoznavati ovaj predio koji ne
prašta i povjerovao da se konačno približio svojoj istraživačkoj
postaji, svom utočištu. Vraćao se kući.
Stojeći sasvim sam na leđima pješčanog crva, okružen
gorkom aromom sumpora i cimeta, dozvolio je sebi da razmišlja
i sanjari. Od kada je prognan, ionako nije imao što drugo raditi.
Jesu li se tako rađali veliki filozofi?
Jednog će dana možda upotrijebiti ovo napušteno
postrojenje da u njemu osnuje vlastjtu koloniju. Možda bi
mogao sakupiti nezadovoljne ljude iz ostalih sela Zensunija,
prognanike i nestaške kakav je i sam bio. Sposobnost da vlada
velikim crvima, podarit će Selimovom narodu snagu koju ni
jedan odmetnik mkada nije imao.
Je li to bilo ono što je Buddallah očekivao od njega?
Mladić se osmjehivao dok je sanjario na javi, ali se rastužio
čim se sjetio Ebrahima, koji se tako lako okrenuo protiv njega.
Iako su cijelo djetinjstvo proveli zajedno, Ebrahim je porekao
da ima bilo kakvog udjela u krađi vode, i lažno je optužio
Selima. Ni to mu nije bilo dovoljno, pa se pridružio ostalima
koji su Selima gađali kamenjem i vrijeđali.
Dok je njegov pješčani crv grabio preko dina, mladi jahač je
konačno ugledao ispred sebe nlz stijenja, poznate udubine i
tamne formacije, srce mu je; poskočilo od radosti. Neman ga je
vratila kući brže nego što je očekivao. Osmjehnuo se, ali je
zatim shvatio da će silazak s ovog demona bjti pravi izazov, jer
crv još nije bio iscrpljen. Je li to bio novi test?

331
 I pomocu koplja j lopate kojom je širio segmente, Selim je
usmjerio crva prema stijenjuu razmišljajući da li da ga nasuče
na kamenje koje je virilo iz pijeska na kome se on uvijao i
bacakao u želji da se vrati u meki pijesak. Čudovište bez očiju
osjetilo je stijene, prepoznalo je razliku u gustoći pijeska i
vibracijama u njemu i skrenulo u suprotnom pravcu.
Selim je jače povukao lopatu i zario dublje koplje. Zbunjeni
crv se počeo uvijati i usporavati. Kada se dovoljno približio
najbližoj liniji stijena, Selim je oslobodio sebe i opremu. Sjurio
se niz prstenaste segmente stvorenjaa, skočio na pijesak i
potrčao što ga noge nose.
Sigurni kameni greben bio je udaljen manje od stotinu
metara, a crv se bacakao unaokolo kao da ne može povjerovati
da se tako neočekivano oslobodio. Međutim, ubrzo je osjetio
ritam Selimovih koraka. Čudovište a okrenulo i bacilo prema
njemu.
Selim je jurnuo prema stijenama. Skočio je na vodoravnu
izbočinu od oštrog kamenja nastalog od lave i nastavio trčati,
odvaljujući kamenčiće u prolazu.
Crv je izletio jz pijeska i počeo okretati glavu s razjapljenim
ždrijelom na jednu pa na drugu stranu, ispitujući okolinu.
Oklijevao je kao da se plaši približti stjenovitoj prepreci i na
kraju je spustio glavu na pijesak.
Selim se već bio uspio uspentrati i prijeđe preko drugog niza
gromada. Tu je zaronio između oštrih kamenova u procijep koji
nije bio prava pećina, ali je ipak bio dovoljno veliki da se ugura
u njega. Pješčani crv je poput divovskog čekića udario u greben,
ali nije znao gdje je mali čovjek nestao.
Razbješnjeli crv, iz čijih razjapljenih usta je izbijao
neizdrživi smrad melangea, se zatim povukao. Još jednom je
svojom velikom glavom udario o stijene i još jednom se
povukao. Ozlojeđen i poražen, konačno se povukao, zaronio u
pijesak i uputio se natrag u duboku pustinju.
Selim je ispuzao iz zaklona. Osvrnuo se unaokolo ne
mogavši povjerovati da se uspio vratiti živ. Počeo se smijati i
glasno hvaliti Buddallaha. Stara botanička postaja nalazila se

332
iznad njega na prijevoju i čekala ga je. Provest će u njoj nekoliko
dana.
Dok se penjao pomažući se bolnim rukama i nogama, Selim
je ugledao kako se nešto presijava na mjesečini, izgubljeno
među kvrgavim stijenama o koje je udario razbješnjeli crv. Još
jedan kristalni zub, i to duži od onog prvog. Odlomio se za
vrijeme demonovog napada i ostao ležati u pukotini.
Selim je ispružio ruku i dohvatio zakrivljeno oružje mliječne
boje. Šalje li mu to Buddallah nagradu? Pobjednički ga je
podigao uvis, prije nego što se nastavio penjati prema
napuštenoj stanici.
Sada je imao dva zuba.

333
 58.

2
Vrijeme zavisi od mjesta s kojeg netko gleda i kamo
gleda.

KOGITOR KVYNA,
Grad Introspektivnih Arhiva

ZUFA JE JOŠ BILA LJUTA kada se vratila na Rossak gdje se

namjeravala koncentrirati na rat koji se širio. Odmah nakon
silasku s polimerizirane sletne ploče povrh srebrno-purpurnih
listova, uputila se u veliku prostoriju koju je dijelila s
Aureliusom Venportom.
Zufa je došla do svog uglednog prebivališta zahvaljujući
političkom utjecaju i mentalnim moćima. Svaki put kada bi joj
nešto skrenulo pažnju na Venportovu trgovačku ambiciju,
njegov cilj da ostvari dobit i želju da se prepusti uživanju,
morala se namrštiti. To su bili budalasti prioriteti. Takve stvari
će postati krajnje beznačajne ako misaoni strojevi pobijede u
ovom ratu. Zar ne shvaća da samo zavarava sam sebe i da je to
opasno?
Iscrpljena poslije dugog puta i uznemirena zbog svađe s
kćerkom, Zufa je ušla u prostorije bijelih zidova s jednom
jedinom željom: da se odmori prije negoli počne planirati
sljedeći napad na misaone strojeve.
Venporta je našla samog, ali nije nju čekao. Sjedio je za
stolom od zelenog kamena prošaranog venama. Iako mu se lice
presijavalo od znoja i dalje je bilo lijepo; imao je savršene
patricijske crte lica zbog kojih ga je i izabrala, smatrajući da će
se odlično uklopiti s njenom krvnom lozom.
334
 Venport je čak nije ni primijetio. Zurio je u daljinu daveći se
u posljedicama neke nove prašumske droge s kojom je
eksperimentirao.
Na stolu ispred njega nalazio se žičani kavez s grimiznim
osama dugih žaoka i oniks krilima. Golu podlakticu je gurnuo u
kavez čiji je jedan žičani zid čvrsto obuhvaćao njegov lakat.
Razjarene ose su ga bez prestanka ujedale, uštrcavajući otrov u
njegov krvotok.
Zufa se više ljuta nego užasnuta zablenula u omamljenog
čovjeka. „Ovim se ti zabavljaš dok ja pokušavam spasiti ljudsku
rasu?“ Podbočila se šakama o remen ukrašen draguljima koji je
stezao njenu tamnu odoru u struku i stisnula usne. „Čarobnica
koju sam obučila i čak voljela, umrla je u bitci. Heoma je
položila svoj život da bismo ostali slobodni, a što ti radiš, petljaš
s kemikalijama koje izazivaju euforiju!“
Nije se trgnuo. Njegov isprazan izraz lica ostao je isti.
Agresivne ose udarale su o žičanu mrežu prodorno zujeći.
Insekti su bez prestanka nasrtali na njegovu natečenu ruku.
Zapitala se kakvu psihotropsku tvar je sadržavao taj otrov i
kako ju je Venport otkrio. Ne uspjevši pronaći odgovarajuće
riječi kojima bi izrazila svoj bijes, ona na kraju reče: „Gadiš mi
se.“
Jednom poslije vođenja ljubavi, Aurelius je rekao da ne
eksperimentira s biljnim tvarima samo radi vlastite zabave ili
zarade. Venport joj se povjerio, dok ga je obavijao prekrasan
miris aromatičnih svijeća koje su gorjele u stjenovitoj niši iznad
njihovog kreveta: „Nadam se da ću u prašumi pronaći
farmaceutsku tvar koja može poboljšati muške telepatske
moći.“ Nadao se da će mu one omogućiti da određene muškarce
izjednači sa čarobnicama u psihičkim moćima.
Zufa je ismijala njegovu budalastu fantaziju. Povrijeđeni
Aurelius nikada više nije ni spomenuo tu mogućnost.
Vrlo davno, prvi kolonisti na divljem Rossaku zatrovali su se
kemikalijama iz prašume koje su uvećale njihove mentalne
moći. Kako su drukčije žene mogle zadobiti ekstrasenzorske
moći baš na ovom svijetu i nigdje drugdje? Međutim,

335
zahvaljujući izvjesnim hormonskim ili kromosomskim
razlikama, muškarci su bili imuni na dotični utjecaj okoline.
Zufa je počela vikati, naredila mu je da izvuče ruku iz kaveza
s osama, ah Venport nije izustio ni riječ. „Ti petljaš s drogama,
a moja kćer izvodi bezvrijedne eksperimente sa suspenzorskim
poljima i letećim svjetiljkama. Jesu li moje čarobnice jedine na
Rossaku koje znaju što je to misija?“.
Premda je okrenuo oči u njenom pravcu, čini se da je nije
vidio.
Na kraju je Zufa s gađenjem rekla: „Baš si pravi domoljub.
Nadam se da će te povijest pamtiti po ovome.“ Odjurila je u
potrazi za mjestom na kome će moći razmišljati o novim
načinima kako da nastavi borbu protiv misaonih strojeva... dok
su se ostali zabavljali do besvijesti.

s
U Venportovim očima kao da se pojavila iskra plamena, koja
se potom razbuktala u koncentraciju kada se njegova
družbenica udaljila. Usredotočio se na otvorena vrata koja su
vodila u njihove privatne prostorije. Tišina se sve više
produbljivala dok je on takoreći cijedio zvuk i energiju iz zraka.
Sve je jače stiskao zube i sve se više koncentrirao.
Vrata su se polako sama od sebe zatvorila.
Zadovoljan, ali i potpuno iscijeđen, Venport je izvukao ruku
iz kaveza s osama i skljokao se na pod.

336
 59.

2
Pretpostavke su prozirna rešetka kroz koju gledamo
svemir, ponekad se zavaravajući da je dotična rešetka
taj svemir.

KOGITOR EKLO SA ZEMLJE

KAO NAGRADU što je završio divovski Ajaxov kip pod

nemogućim uvjetima, Iblis Ginjo je dobio četiri slobodna dana.
Čak su i neo-cymehi, zapovjednici radnih ekipa, bili zadovoljni
što ih je šef ljudske posade spasio Ajaxovog bijesa. Prije nego
što je otišao, Iblis se pobrinuo da njegovi robovi dobiju sve što
im je obećao; bila je to investicija i dobro je znao da će se oni
još više založiti na sljedećem projektu.
Dobivši posebno dopuštenje od svojih gospodara, Iblis se
udaljio od gradske mreže i zašao u stjenovitu pustoš,
unakaženu lokaciju na kojoj se odigrala odavno zaboravljena
bitka. Povjerenici su po svom izboru mogli koristiti naročite
privilegije i izvjesnu slobodu nakon dobro obavljenog posla.
Misaoni strojevi se nisu bojali da će pobjeći, jer Iblis nije imao
kuda otići, nije bilo načina da napusti planet niti je bilo gdje
drugdje mogao doći do hrane i smještaja.
Njemu je, zapravo, nešto drugo bilo na pameti: hodočašće.
Iblis je uzjahao kvrgavog burkonja, tovarnu životinju
nastalu u laboratoriju, koja je bila naviknuta na težak rad i koju
su koristili u prošlim danima kada su ljudska bića vladala na
Zemlji. Ta ružna zvijer imala je preveliku glavu, klempave uši i
stupaste noge predviđene za tegljenje, a ne za trčanje. Životinja
je smrdjela poput neobrađenog krzna izvučenog iz kanalizacije.
337
 Burkonj je klipsao uskom, zavojitom stazom. Iblis već
godinama nije bio ovdje, ali nije zaboravio put. Takve stvari nije
lako zaboraviti. Ranije je u posjete samostanu kogitora Eklo
odlazio iz puke znatiželje. Ovog puta mu je očajnički bio
potreban savjet i netko tko će ga usmjeriti.
Nakon primitka anonimne poruke od pobunjenika, Iblis je
počeo razmišljati o mogućnosti da postoje i druga nezadovoljna
ljudska bića, ljudi voljni da se suprotstave Omniusu. Cijelog
života je bio okružen robovima koji su u nedogled patili pod
vladavinom strojeva. Nikada nije zavirio izvan svoje stanice,
nikada nije ni pomislio da bi se nešto moglo promijeniti. Poslije
tisuću godina, svaka nada u promjenu ili poboljšanje izgledala
je nemoguća.
Ali sada, kad je o svemu dobro razmislio, Iblis je bio voljan
povjerovati da možda postoje ćelije pobunjenika među ljudskim
bićima na Zemlji, a možda čak i na ostalim Sinkroniziranim
svjetovima. Grupice kojih posvuda ima i koje su spremne dići
glavu u pogodnom trenutku.
Ako možemo podizati ovakve monumentalne spomenike, zašto
ih ne bismo mogli i rušiti?
Ta misao je rasplamsala mržnju koja je već odavno tinjala u
njemu, mržnju prema Omniusu, robotima, i naročito prema
cymehima koji su, izgleda, imali nešto protiv ljudskih bića. Ali
prije nego što zaključi je li zanimljiva poruka nešto više od
obične fantazije, morao je provesti malu istragu. Iblis je već
dugo dobro živio zato što je bio obazriv i poslušan. Zato je sada
morao da sprovede istragu tako da strojevi ne naslute njegove
prave namjere.
Ako je želio neke odgovore, onda će biti najbolje da ih
zatraži od kogitora Eklo.
Prije dosta godina, Iblis je bio u naoružanom timu za
gonjenje odbjeglih robova. Jurio je nekolicinu ljudi koji su ne
razmišljajući i bez ikakvog plana pobjegli u brda, izvan dosega
gradske mreže. Nisu imali izgleda da prežive na otvorenom i
bez zaliha. Neprovjerene glasine uvjerile su lakovjerne
bjegunce da mogu zatražiti utočište kod politički neutralnih
kogitora. Kakva besmislica, kada se ima u vidu da izdvojeni
338
ljudski mozgovi utonuli u misli nisu željeli ništa drugo osim da
budu izolirani i da razmišljaju. Kogitori nisu marili za vrijeme
Titana, za Pobune Hrethgira, niti za Omniusovo stvaranje
Sinkroniziranih svjetova. Kogitori nisu željeli da ih itko
uznemiruje i zato su ih misaoni strojevi tolerirali.
Kada su Iblis i njegov tim za gonjenje opkolili samostan na
vrletnoj planinskoj padini, Eklo je poslao svoje pomoćnike ljude
da istjeraju robove iz skrovišta. Bjegunci su psovali kogitora i
prijetili mu, međutim, Eklo ih je jednostavno ignorirao. Iblis i
njegovi naoružani ljudi su zatim priveli robove radi „energičnog
preodgoja“, prethodno bacivši njihovog vođu s visoke stijene...
Sada se snažni burkonj penjao strmom stazom koja je
vijugala i osipala se pod njegovim kopitima. Iblis je uskoro
ugledao visoku kulu samostana, jednog upečatljivog kamenog
zdanja djelomično obavljenog maglom. Njegovi prozori blještali
su crvenilom, ali već poslije nekoliko trenutaka postali su
nebesko plavi. Do tih promjena je navodno dolazilo u zavisnosti
od raspoloženja velikog kontemplativnog uma.
Dok je pohađao školu za povjerenike, Iblis je učio o
kogitorima i o primitivnim ostacima religije koju su i dalje
održavale pojedine veće skupine ljudi robova. Omnius je
prestao pokušavati suzbiti tu pojavu, premda sveum nije
shvaćao praznovjerje i obrede.
Mnogo prije preuzimanja Starog Carstva, Eklo se odrekao
svog fizičkog tijela i posvetio svoj um analizama i introspekciji.
Dok je planirala veliko podjarmljivanje čovječanstva, Titanka
Juno usvojila je Ekla kao svog osobnog savjetodavca, tražeći od
njega odgovore. Ekla nisu zanimale posljedice i ostao je
neutralan u tom sukobu, ali je odgovarao na Junina pitanja i
njegov nesmotreni savjet pomogao je Titanima da isplaniraju
svoje osvajanje. Od tada je proteklo tisuću godina i Eklo je sve
vrijeme ostao na Zemlji. Tijekom tog dugačkog života pokretala
ga je samo jedna strast, želja da potpuno shvati svemir.
Kad je stigao do kraja staze koja se završavala u podnožju
kamene kule, Iblisa iznenada opkoli desetak muškaraca u
svećeničkim odorama, naoružanih arhaičnim kopljima i
toljagama sa šiljcima. Nosili su tamno smeđe halje i bijele
339
svećeničke okovratnike. Jedan od pomoćnika je ščepao uzde
burkonja. „Odlazi odavde. Mi ne pružamo utočište.“
„Ne tražim utočište.“ Iblis se zagleda u njih sa svog konja.
„Došao sam postaviti kogitoru samo jedno pitanje.“ Sjahao je,
šarmirao ih svojim srdačnim nastupom i iskrenošću i
samouvjereno se uputio prema visokoj kuli, ostavivši muškarce
u svećeničkim haljama da čuvaju njegovog burkonju.
„Kogitor Eklo je zadubljen u razmišljanje i ne želi da ga itko
smeta“, doviknu za njim jedan od pomoćnika.
Iblis se na to blago zahihotao i odvratio: „Kogitor razmišlja
već tisuću godina. Može odvojiti nekoliko minuta da me
sasluša. Ja sam cijenjeni povjerenik. Ako mu priopćim nešto što
još ne zna, imat će o čemu razmišljati otprilike sljedećih sto
godina.“
Zbunjeno mrmljajući, nekolicina pomoćnika krene za
Iblisom uz široke stube. Međutim, kada je stigao do lučnog
ulaza, iznenada mu je prepriječio put jedan redovnik širokih
ramena. Mišići njegovih ruku i grudi postali su predebeli i on se
zamućenim očima zagledao u njega iz svojih upalih očnih
šupljina.
Iblis mu se obratio prijateljskim i uvjerljivim glasom.
„Cijenim znanje koje je kogitor Eklo stekao. Neću bez potrebe
trošiti njegovo vrijeme.“
Sumnjičavo se mršteći na Iblisa, redovnik poravna svoj
svećenički okovratnik i reče: „Vrlo si hrabar. Kogitora baš
zanima što ga to želiš pitati.“ Pošto ga je pretresao tražeći
oružje, on doda: „Ja sam Aquim. Pođi ovuda.“
Krupni čovjek je poveo Iblisa uskim kamenim hodnikom i
uz strmo spiralno stubište. Dok su išli, Iblis reče:“Već sam bio
ovdje, dok sam jurio odbjegle robove...“
„Eklo se sjeća“, prekine ga Aquim.
Stigli su do najviše točke cijelog zdanja, jedne okrugle
prostorije na samom vrhu kule. Kogitorova posuda od
pleksiglasa počivao je na ispustu nalik na oltar ispod jednog od
prozora. Vjetrovi su šumjeli duž ruba prozora i kovitlali maglu.

340
Prozori su svjetlucali nebeskim plavetnilom zahvaljujući
nekakvoj unutrašnjoj rasvjeti.
Izdvojivši se od ostalih pomoćnika, Aquim se popne do
prozirnog spremnika s mozgom, na trenutak zastane i zagleda
se u njega s puno poštovanja. Zavukao je šaku u jedan od svojih
džepova i drhtavim prstima izvukao iz njega izgužvani komadić
papira obložen crnim prahom. Stavio ga je u usta i pustio da se
raspadne. Zakolutao je očima naviše kao da je u ekstazi.
„Semuta“, rekao je Iblisu, „dobivena iz spaljenih ostataka
elaka drveta, prokrijumčarena ovamo. Pomaže mi da uradim
ono što moram“. Krajnje veselo, položio je obje ruke na glatki
rub spremnika i rekao: „Ništa ne shvaćam.“
Ogoljeli mozak u svojoj plavoj juhi od elektrofluida kao da
je zadrhtao od iščekivanja.
S blaženim osmjehom na licu, krupni redovnik je duboko
uvukao zrak i uronio prste kroz otvor na spremniku u gustu
tekućinu za održavanje života. Želatinasti posrednik mu je
ovlažio kožu, prodro kroz njegove pore, povezao se s njegovim
nervnim završecima. Aquimov izraz se izmijenio i on reče: „Ekla
zanima zašto to pitanje nisi postavio kada si posljednji put bio
ovdje?“
Iblis nije bio siguran treba li se obraćati pomoćniku ili
direktno kogitoru, te je izbjegavao osloviti i jednog i drugog. „U
to vrijeme nisam shvaćao što je bitno. Sada želim saznati nešto
od vas. Nitko drugi ne može mi dati objektivan odgovor.“
„Ni jedan sud ili mišljenje nikada nisu posve objektivni.“
Krupni redovnik je govorio sa spokojnom uvjerenošću. „Ništa
nije apsolutno.“
Oltar-ispust polako je počeo kružiti po skrivenim
tračnicama i kogitor se zaustavio ispred drugog prozora,
zajedno s Aquimom koji je držao korak s njim ne izvlačeći šaku
iz spremnika. „Postavi svoje pitanje.“
„Oduvijek sam odano radio za svoje gospodare cymehe i
strojeve“, počeo je Iblis, pažljivo birajući riječi. „Nedavno sam
načuo da možda postoji pokret otpora na Zemlji. Zanima me

341
mogu li u to povjerovati. Ima li ljudi koji žele zbaciti svoje
vladare i izboriti se za slobodu?“
Pomoćnik je nekoliko trenutaka blijedo zurio u prazno,
možda zbog konzumirane semute, a možda zato što je bio
povezan s mozgom filozofa koji je oklijevao. Iblis se nadao da
se kogitor neće povući u dugoročno razmišljanje. Aquim
konačno reče dubokim i zvučnim glasom: „Ništa nije
nemoguće.“
Iblis je pokušao to isto pitanje postaviti još na nekoliko
načina, vješto preoblikujući rečenice, podešavajući izbor riječi.
Nije želio otkriti svoje namjere, iako je polazio od pretpostavke
da neutralnog kogitora nije briga zbog čega Iblis možda želi
pronaći pobunjenike: da bi ih uništio ili da bi im se pridružio.
Međutim, Iblis je svakog puta dobivao isti zagonetni odgovor.
Konačno je skupio hrabrost i upitao: „Ako bi zaista postojala
rasprostranjena tajna organizacija otpora, bi li ona imala izgleda
za uspjeh? Bi li mogla dokinuti vladavinu misaonih strojeva?“
Ovog puta je kogitor još duže razmišljao, kao da procjenjuje
različite faktore u pitanju. Kada je odgovorio preko redovnika
u odori, njegove riječi, izgovorene ovog puta mnogo zloslutnije,
kao da su sadržavale dublje značenje. „Ništa nije nemoguće.“
Poslije toga je Aquim izvukao ruku iz spremnika s Eklovim
mozgom, stavivši mu na taj način do znanja da je audijencija
završena. Iblis se pristojno naklonio, izrazio svoju zahvalnost i
udaljio. Misli su mu bile krajnje uzburkane.
Dok se spuštao niz strmu stazu, uplašeni, ali i uzbuđeni
predvodnik ekipe zaključio je da ima na raspolaganju još jednu
mogućnost, ako već ne može pronaći neku od skupina otpora.
Osnovat će vlastitu pobunjeničku ćeliju od odanih radnika
iz svojih radnih ekipa.

342
 60.

2
Sukob koji se oduži pokazuje težnju da postane vječan
i lako može izmaći nadzoru.

TLALOC, Vrijeme Titana

„POSLIJE TISUĆU GODINA ostalo nas je samo pet.“

Preživjeli Titani su se vrlo rijetko okupljali, naročito na
Zemlji gdje su na njih uvijek motrile Omniusove oči. Međutim,
general Agamemnon je bio toliko bijesan poslije poraza na
Giedi Prime i ubojstva njegovog prijatelja i saveznika, da nije
gubio vrijeme brinući zbog sveuma.
Sada su mu važnije stvari bile na pameti.
„Hrethgiri su upotrijebili protiv nas novo, vrlo razorno
oružje“, rekao je Agamemnon.
Titani su se nalazili u prostoriji za održavanje i njihovi
spremnici za održavanje bili su podignuti na pijedestale.
Strogim glasom je naredio Ajaxu, Juno, Xerxesu i Danteu da
ostave svoja obličja za hodanje. Strasti će se sigurno razbuktati,
a kada si priključen za snažno borbeno tijelo bilo je teško
kontrolirati individualne impulse. Misli-trode mogu pretvoriti
svaki prenagljeni impuls u trenutnu, razornu akciju.
Agamemnon je smatrao da je u stanju zatomiti bijes, ali neki od
ostalih Titana – naročito Ajax – prvo su uništavali pa tek onda
razmišljali.
„Poslije sveobuhvatne istrage i analiza otkrili smo da je
Barbarossina ubojica došla s Rossaka i da su je divlja ljudska
bića oslovljavala sa čarobnice“, rekao je Dante, koji je vodio

343
računa o takvim stvarima. „Na Rossaku ima još tih čarobnica,
žena koje su poboljšale svoje telepatske sposobnosti.“
„Očigledno“, primijeti Juno s jasnim sarkazmom u svom
sintetiziranom glasu.
Dante je nastavio, razumno kao i uvijek: „Sve do sada, te
čarobnice nisu bile korištene ni u jednoj većoj napadačkoj
akciji. Poslije uspjeha na Giedi Prime, međutim, hrethgiri će ih
vrlo vjerojatno upotrijebiti i u novim napadima.“
„Njihova akcija nas je također podsjetila na to koliko smo
ranjivi“, reče Agamemnon. „Roboti se mogu zamijeniti. Naši
organski mozgovi ne mogu.“
Ajax je bio toliko bijesan zbog te čarobnice da su njegovi
monitori za održavanje života imali muke održati odgovarajuću
kemijsku ravnotežu u svjetlucavom elektrofluidu. Nije
uspijevao pronaći prave riječi kojima bi izrazio svoj bijes.
„Ali zar se ta čarobnica nije morala žrtvovati ne bi li
pogubila Barbarossu i šačicu neo-cymeha?“ upitao je Xerxes.
„Bilo je to samoubojstvo. Mislite da će biti voljne ponoviti to?“
„To što si ti kukavica, Xerxese, ne znači da divlja ljudska
bića zaziru od samožrtvovanja“, odvrati Agamemnon. „Ta jedna
čarobnica nas je koštala sedam neo-cymeha i jednog Titana. A
to je strašan gubitak.“
Nakon što je proživio tisuću godina, tijekom kojih je
izgubljeno na milijarde ljudskih bića (a mnoga od njih su
stradala upravo od Agamemnonove ruke ili dok je on gledao),
mislio je da je postao imun na smrt. Od svih prvobitnih Titana,
Barbarossa, Juno i Tlaloc bili su mu najbliži prijatelji. Njih
četvoro je otpočelo pobunu. Ostali Titani su došli kasnije,
pridruživali su se hunti kada bi iskrsnula potreba.
Titan general je u svom umu čuvao drevne slike i prisjetio
se kako je Barbarossa izgledao dok je još bio čovjek. Vilhelm
Jayther je imao mršave ruke i noge, široka ramena i upale grudi.
Nije bio ugodan oku, govorili su neki, ali su zato njegove oči bile
najprodornije koje je Agamemnon ikada vidio. I bio je genij za
programiranje kakvom nije bilo ravna.

344
 Jayther je s krajnjom strašću prihvatio izazov da pomogne
u svrgavanju Starog Carstva. Tjednima nije spavao dok nije
smislio način kako da riješi taj problem. Sasvim se posvetio tom
zadatku i na kraju je dokučio kako može upotrijebiti
programiranje u pobunjeničke svrhe. Unio je ljudske ambicije i
ciljeve u kompjutorsku mrežu i natjerao strojeve da požele
sudjelovati u prevratu.
Omnius je, međutim, kasnije razvio vlastite ambicije.
Budući da je bio nevjerojatno dalekovidan čovjek, Jayther je
ubacio i programske upute koje su sprečavale misaone strojeve
da povrijede bilo kojeg Titana. Agamemnon i njegovi drugovi
bili su živi samo zahvaljujući Vilhelmu Jaytheru – Barbarossi.
A sada ga je ta čarobnica ubila. Agamemnon nije mogao
izbaciti iz mozga tu činjenicu i njegov bijes je sve više rastao.
„Ne možemo dopustiti da to prođe nekažnjeno“, reče Ajax.
„Zalažem se za to da odemo na Rossak, smlavimo sve te žene
i pretvorimo njihov svijet u zgarište.“
„Dragi Ajaxe“, umiljato mu se obrati Juno, „moram li te
podsjetiti da je samo jedna od tih čarobnica uspjela uništiti
Barbarossu zajedno sa svim neo-cymehima.“
„Pa što onda?“ ponosno upita Ajax. „Sam samcat istrijebio
sam ljudsku kugu na Walgisu. Zajedno valjda možemo izaći na
kraj s nekoliko čarobnica.“
Agamemnon mu se obrati oštrim glasom: „Pobunjenici na
Walgisu su već bili slomljeni kada si ti započeo pokolj, Ajaxe.
Ove čarobnice su drukčije.“
Zatim se javio Dante, koji reče otežući: „ Omnius nikada
neće odobriti napad na cijeli planet. Troškovi bi bili preveliki.
Obavio sam preliminarne analize.“
„Svejedno“, nastavi Agamemnon, „napravili bismo veliku
taktičku pogrešku ako bismo dopustili da ovaj poraz prođe
nekažnjeno.“
Poslije nekoliko trenutaka neugodne tišine, oglasio se
Xerxes. „Pošto nas je ostalo tako malo, Titani nikada ne bi
smjeli svi zajedno krenuti u napad. Pomislite samo na rizik.“

345
 „Ali ako zajedno pođemo na Rossak i sredimo čarobnice,
nestat će i prijetnje“, reče Ajax.
Juno je prvo siknula, a onda rekla: „Vidim tvoj mozak u
posudi, Ajaxe, ali imam dojam da ga ne koristiš. Možda bi
trebao zamijeniti elektrofluid? Čarobnice su dokazale da nas
mogu uništiti, a ti hoćeš tek tako krenuti na najveću prijetnju s
kojom su se cymehi ikada suočili, kao da smo ovce koje same
srljaju pod nož?“
„Možemo povesti dovoljno robotskih brodova za napad sa
staze“, reče Dante. „Ne moramo sami sebe dovoditi u
opasnost.“
„Ovo je osobna osveta“, zareža Ajax. „Ubijen je jedan od
Titana. Nećemo samo baciti nekoliko raketa s drugog kraja
planetnog sustava. To bi bilo kukavički... iako bi takav napad
misaoni strojevi smatrali djelotvornim.“
„Možemo napraviti kompromis“, reče Agamemnon. „Juno,
Xerxes i ja okupit ćemo neo-cymehe dobrovoljce i poći s
robotskom flotom. To bi trebalo biti dovoljno da nanesemo
veliku štetu Rossaku.“
„Ja ne mogu poći, Agamemnone“, reče Xerxes. „Radim
ovdje s Danteom. Naši najveći spomenici na Forumu će uskoro
biti završeni. Upravo smo započeli rad na novom kipu,
Barbarossinom.“
„Odličan tajming“, primijeti Juno. „Sigurna sam da on to
zna cijeniti, sada kada je mrtav.“
„Xerxes je u pravu“, reče Dante. „Također postavljamo i
ogroman reljef posvećen Pobjedi Titana na padini brda u blizini
središta mreže metropole. Imamo nadzornike radnih skupina,
ali i njih moramo stalno nadzirati. Inače će kasniti i neće
ispunjavati planove...“
„Imajući u vidu nedavni debakl s Ajaxovim kipom, smatram
da je on dobro upoznat s dotičnim problemima“, reče Juno.
„Neka on ostane umjesto Xerxesa.“
Ajax zagrme: „Neću sjediti ovdje dok drugi pobiru lovorike.“

346
 Međutim, Agamemnon reče: „Xerxese, ti ideš s nama. Ajax
ostaje ovdje da nadzire izgradnju s Danteom. Uradi to zbog
sjećanja na Barbarossu.“
I Xerxes i Ajax su se nastavili buniti, ali Agamemnon je bio
njihov vođa i uspio ih je obuzdati kao i toliko puta do tada.
Nekada ljupka Juno, prozbori iz svog rezervoara: „Možeš li
uvjeriti Omniusa da nam to dopusti, ljubavi moja?“
„Hrethgirt na Giedi Prime nisu samo ubili našeg prijatelja
već su uništili i novu inkarnaciju Omniusa prije nego što je bila
ažurirana. Vrlo davno, kada je Barbarossa izmijenio originalni
program mreže, unio je dio sebe u um kompjutora i to je bilo
dovoljno da on shvati prirodu osvajanja. Kladim se da će
shvatiti i našu potrebu da se osvetimo.“
Titani su u tišini razmislili o ovome, a onda je Agamemnon
rekao: „Otići ćemo na Rossak i zapaliti ga.“

347
 61.

2
U ratu je nemoguće predvidjeti bezbroj faktora, a
mnogi od njih ne zavise od kvalitete vojnog vrha.
Junaci izbijaju na površinu usred bitke i ponekad su
to oni od kojih bismo to najmanje očekivali.

VORIAN ATREID,
točke preokreta u povijesti

ON JE BIO VOJNIK, a ne političar. Xavier Harkonnen je

poznavao vojnu taktiku i strategiju i planirao je posvetiti svoj
život salusanskoj policiji i Armadi Lige. Ali sada nije imao
izbora, morao se obratiti okupljenim predstavnicima Lige u
dvorani parlamenta.
Neke stvari su morale biti naglas izrečene poslije gorko-
slatke pobjede na Giedi Prime.
Stara zgrada Parlamenta bila je poduprta i popravljena, a
ostaci skela i privremeni zidovi označavali su mjesta gdje
rekonstrukcija još nije bila završena. Na plazkamenu,
stupovima i zidovima sa slikarijama i dalje su se nazirale
pukotine i vidjelo se da su krpane. Bili su to ožiljci zadobiveni u
bitci, znamenja časti.
Nešto prije predviđenog obraćanja mladog časnika, viceroj
Butler i njegova žena stoik stajali su jedno pokraj drugog za
vrijeme memorijalne službe održane za Serenu i ostale koji su
pali u njenoj misiji spašavanja Giedi Prime.
„Umrla je radeći upravo ono za što se zalagala i što je i od
nas tražila“, rekao je viceroj. „Svjetlost je nestala iz naših
života.“
348
 Protekla godina, računajući od napada cymeha na Salusu,
donijela je previše sahrana i previše bola. Serena, ta mlada
predstavnica, uvijek je od Lige zahtijevala da služi narodu i
pomaže onima koji su u nevolji.
Livija Butler je stajala pokraj viceroja u svojoj odori za
razmišljanje iz Grada Introspekcije. Već je gledala svoga sina
Freda kako umire od oboljenja krvi; a sada su joj i najstariju
kćer ubili strojevi. Od sve djece ostala joj je samo prozračna
mlada Octa.
Pjedstavnid Svjetova Lige su nijemo i s puno poštovanja
odali počast suosjećajući u njihovoj boli. Usprkos svojoj
mladosti, Serena je ostavila dugoročni dojam svojim
idealizmom i upečatljivim govorima. Poslije formalnog govora
održanog u njenu slavu, na podiju su se izredali mnogi
govornici koji su hvalili njenu velikodušnost.
Xavier ih je slušao. Predstavnici su ga suosjećajno gledali, a
on je razmišljao o zajedničkom životu sa Serenom kojeg neće
proživjeti.
Zbog nje Xavier do sada nije u javnosti pustio ni jednu suzu
niti će to ikada učiniti. Ako bi ljudska rasa plakala za svima
onima koji su pali, ostala bi paralizirana u beskrajnoj boli. Usne
su mu podrhtavale i vid mu se maglio, ali je primoravao sebe da
ostane jak. To je bila njegova dužnost. Iako mu je bol razdirala
srce, Xavier je s velikim bijesom razmišljao o neprijatelju i o
izdajnicima, ljudima simpatizerima koji su se borili rame uz
rame s robotima.
Sjećanje na Serenu bit će za njega nepresušni izvor snage i
nadahnuća. Čak i u smrti, pomoći će mu da postigne ono što
nikada ne bi uspio bez nje. Još je čuvao ogrlicu od crnih
dijamanata koja je sadržavala njenu posljednju poruku
upućenu njemu, njen hrabri poziv na oružje kako bi pomogli
Giedi Prime. Ljupka Serena će uvijek bdjeti nad njim — kao što
je bdjela i sada kada se spremao skupiti sredstva i okupiti ljutite
mase koje su predstavljale veliki vojni potencijal.
Uzdrman i smrknut, Xavier je zakoračio u kupolu za
projiciranje u pratnji požutjelog viceroja Butlera. Obojica su

349
nosili srebrno-plave odore i pelerine i crne trake oko glava u
čast voljenih koji su pali.
Kucnuo je trenutak da se nastave brinuti o čovječanstvu.
Poslije nedavnog vojnog uspjeha, bio mu je potreban mali
uvod. „Mi smo ljudska bića i oduvijek se borimo za svoja prava
i svoje dostojanstvo. Utemeljili smo Ligu Plemića kako bi se
slobodni ljudi mogli oduprijeti Titanima, a poslije njih i
misaonim strojevima. Samo ujedinjeni možemo zaustaviti naše
neprijatelje.“ Prešao je pogledom preko predstavnika koji su
sjedili u prepunoj dvorani. „Međutim, povremeno je Liga sama
sebi najgori neprijatelj.“
Nazočni su previše poštovali ovog junaka da bi se upustili u
raspravu i Xavier je žurno i sažeto nastavio. „Dok mi na sva usta
hvalimo naš savez, pojedinačni svjetovi Lige i dalje vode računa
samo svaki o sebi i ostaju nezavisni. Kada neki od napadnutih
planeta zatraži pomoć, Liga vodi mjesecima duge razgovore i
rasprave prije nego što odluči što činiti — a tada je već obično
kasno! Isto je bilo i s Giedi Prime. Tek nas je Serenina ludost
natjerala da reagiramo dovoljno brzo i omogućila nam nešto da
promijenimo. Ona je točno znala što radi i to je platila svojim
životom.“
Kada je nekolicina predstavnika počela mrmljati, Xavierova
koža se zažarila i on ih utiša zvonkim glasom. „Liga Plemića
mora utemeljiti jaču koaliciju i izabrati učinkovito vodstvo. Da
bismo se uspješno suprotstavili jednom krajnje organiziranom
kompjutorskom sveumu, potrebna nam je vlada sastavljena od
ljudskih bića koja usko surađuju, nešto mnogo bolje od ove
sadašnje labave konstrukcije.“ Cijelo vrijeme dok je govorio,
mahao je rukama.
„Serena Butler se zalagala za to da osiguramo suradnju
Nesvrstanih Planeta kako bismo ojačali svoju obranu i dobili
tampon zonu oko našeg zaštićenog područja.“
Viceroj Butler mu priđe i doda drhtavim glasom: „To je
davni san moje kćeri. Sada on mora postati i naš.“
Nekolicina nesigurnih plemića ustane izrazivši s
poštovanjem svoje negodovanje. Jedna mršava, ozbiljna žena s

350
Kiranae reče: „ Zamisao da se toliko svjetova objedini pod
čvrstom upravom, posebno ako je u pitanju vojna uprava,
podsjeća me na vrijeme Titana.“
Jedan sitni plemić s Hagala povika: „Nikada više carstvo!“
I Xavier povisi glas: „Nije li i carstvo bolje od istrjebljenja?
Dok vi brinete o političkim nijansama, Omnius osvaja
zvjezdane sustave!
Međutim, jedan drugi reče: „Stoljećima su Liga Plemića i
Sinkronizirani svjetovi držali jedni druge na razmaku u
neugodnoj ravnoteži. Omnius nikada nije prešao granice Starog
Carstva.
Oduvijek smo pretpostavljali da misaoni strojevi smatraju
da to ne bi bio učinkovito i vrijedno truda. Zašto bi se to sada
promijenilo?“
„Tko zna zašto, ali promijenilo se! Misaoni strojevi izgleda
da su spremni za genocid.“ Xavier stegne šake. Nije očekivao da
će se oko ovoga razviti rasprava, jer su dokazi bili krajnje
očigledni. „Zar da se krijemo iza svoje papirnate obrane i
reagiramo samo onda kada nas Omnius odluči staviti na kušnju?
Kao što smo to doživjeli ovdje na Salusi prije godinu dana, kao
što smo to doživjeli na Giedi Prime?“
Razbjesnivši se, on podiže govornicu i baci je na kupolu.
Prvi red plemića se povukao pred kišom polomljenog
prizmatičnog stakla. Zaprepašteni predstavnici počeše
dobacivati da je Xavierovo ponašanje pravi presedan; ostali su
pozvali osiguranje da ukloni poludjelog časnika iz dvorane.
Xavier je izišao kroz polomljenu kupolu i povikao dovoljno
glasno da su ga svi čuli, iako više nije koristio dobrobiti
pojačivača glasa: „Odlično! Takve vas volim vidjeti! Liga se
previše dugo povlačila. Razgovarao sam i sa ostalim
zapovjednicima Armade i većina nas se slaže: Moramo
promijeniti taktiku i iznenaditi strojeve. Ne treba žaliti novca i
truda kako bismo upregli maštu svih znanstvenika koji će
praviti nova oružja — oružja koja će moći uništiti Omniusa, a
ne samo da nas štite ovdje kod kuće. Smatram da ćemo jednog

351
dana morati krenuti u napad! Samo na taj način možemo
pobijediti u ovom sukobu.“
Okupljeni su postupno počeli shvaćati da ih je Xavier
namjerno izazvao da se ljute na njega. Uglačanom čizmom je
udario izlomljene komadiće s pozornice. „Iskustvo je naš
najbolji učitelj. Strojevi u svakom trenutku mogu ponovo
napasti Salusu ili Poritrin ili Rossak, Hagal, Ginaz, Kiranu,
Senecu, Vertree, Colony, Relicon – da nastavim s imenima? Ni
jedan od naših svjetova nije siguran.“ Prijeteći je podigao prst.
„Ali ako promijenimo taktiku, možemo odbiti agresore
junačkim, nepredvidivim potezima.“ Napravio je stanku.
„Imamo li mi hrabrosti za to? Jesmo li u stanju napraviti oružje
koje će nam osigurati uspjeh? Vrijeme uživanja je prošlo.“
U diskusiji koja je uslijedila, Zufa Cenva je ponudila nove
telepatske žrtve protiv cymeha. Već se za taj zadatak prijavilo
mnogo novih čarobnica, rekla je ona. Lord Niko Bludd je počeo
hvaliti rad Tia Holtzmana, koji se spremao uskoro testirati novi
rezonator. Ostali predstavnici Lige ponudili su sijaset
prijedloga i načina da daju svoj dopirnos.
Xavieru je laknulo i osjetio je veliko nadahnuće dok je
prelazio pogledom preko okupljenih. Postidio ih je i natjerao da
pruže bučnu podršku. Za sada se nisu čuli glasovi protesta.
Više nije zadržavao suze, tekle su mu slobodno niz lice i on
osjeti ukus soli na usnama. Ništa više nije osjećao niti je imao
snage za bilo što. Primijetio je da ga viceroj Butler ponosno
gleda, kao da je mladić bio njegov rođeni sin.
Preuzimam Serenin plašt, shvati Xavier, i činim upravo ono što
bi ona činila.

352
 62.

2
Rat je, vjerojatno u želji da postigne ravnotežu između
boli i patnje, također bio plodno tlo za neke od naših
najvećih snova i dostignuća.

Holtzmanov pozdravni govor,

Poritrinsko odličje za hrabrost

TIO HOLTZMAN je sa slijepim pouzdanjem nastavio

razvijati svoju novu ideju, zbog čega se Norma Cenva osjećala
krajnje bezvrijedno. Pronalazač se uporno htio dokazati pred
njom s tim svojim generatorom rezonancije.
Premda je i dalje sumnjala da će se njegova zamisao
pokazati na djelu, Norma nije mogla potkrijepiti svoju
nesigurnost matematičkim dokazima. Instinkt joj je, poput
nekog unutarnjeg glasa, govorio da pronalazač griješi, ali je ona
to zadržala za sebe. Holtzman nikada više nije zatražio njeno
mišljenje pošto je onako grubo reagirao kada je prvi put pred
njih izrazila svoje sumnje.
Norma se nadala da griješi. Konačno, bila je ljudsko biće i
uopće nije smatrala da je savršena.
Dok je Mudrac radio u laboratoriji za demonstraciju pod
kupolom – zdanju veličine kakvog amfiteatra na susjednoj
stijeni – Norma se držala sporednih stvari. Čak i njeno
najnevinije sudjelovanje činilo ga je nervoznim, kao da je
polagao više pažnje njenim sumnjama nego što je to glasno
priznavao.
Stajala je na mostu koji je spajao dvije litice. Upravo je bila
podigla ruku da se uhvati za ogradu. Dok je slušala kako
353
povjetarac šumi između kablova, zurila je kroz sigurnosnu
mrežu u riječni saobraćaj daleko ispod.
Čula je Holtzmana u demo-labu pod kupolom kako viče na
robove koji su podizali nezgrapni generator za proizvodnju
rezonantnog polja. On bi trebao razmrviti i rastočiti svako
metalno obličje. Znanstvenik je djelovao carski u bijelo-
purpurnoj odori i s počasnim lancima oko vrata, bižuterijom
koja je trebalo druge podsjetiti na nagrade koje je dobio i
njegova dostignuća na polju znanosti. Holtzman je ošinuo
pogledom svoje radnike, zatim je zaobišao generator i ponovo
sve provjerio. Nije zaboravio ni najmanju sitnicu.
Današnjem testiranju nazočit će i lord Bludd i nekolicina
plemića s Poritrina, tako da je Norma razumjela Holtzmanov
strah. Ona sama nikada ne bi odlučila održati jednu tako
ekstravagantnu prezentaciju neisprobanog uređaja, međutim,
znanstvenik ničim nije pokazao da imalo sumnja u svoje čedo.
„Norma, pomozi mi oko ovoga, molim te“, doviknu joj
Holtzman očajnim glasom. Potrčala je na svojim kratkim
nogama s mosta u amfiteatar. S gnušanjem je pokazao na
robove. „Ne razumiju ništa od onoga što sam im rekao da učine.
Nadziri ih kako bih ja mogao provjeriti kalibraciju.“
Holtzmanova ekipa je u središtu oklopljene prostorije
postavila metalnu lutku koja je djelomično podsjećala na
borbenog robota. Norma nikada nije vidjela nijednog pravog
misaonog robota, ali je pažljivo pregledala veliki broj
uskladištenih slika. Zagledala se u tobožnjeg robota. Ovo je bio
neprijatelj, pravi negativac protiv kojeg mora usmjeriti sav svoj
rad.
Pogledala je svog mentora krajnje suosjećajno, shvaćajući
njegov očaj. Holtzman je imao moralnu obvezu da se posveti
svakoj ideji koja bi mu pala na pamet. Njegova je bila zadaća da
smisli način koji će im omogućiti da nastave ovu plemenitu
borbu. Imao je dobar osjećaj kada su u pitanju bile projektirane
energije, polja i oružje bez projektila. Ponadala se da će njegov
generator rezonancije ipak proraditi.
Prije nego što su robovi završili postavljanje uređaja za
testiranje, ispred glavne zgrade je nastala gužva. Iznad stijena,
354
a ispred Holtzmanovih balkona koji su gledali na rijeku,
pojavile su se trakama ukrašeni ceremonijalni brodovi. Draguni
u oklopima od krljušti stajali su u letjelici pokraj lorda Bludda,
petorice senatora i dvorskog povjesničara odjevenog u crno.
Holtzman prekine posao. „Norma, dovrši ovo, molim te!“ Ni
ne pogledavši je, pohitao je preko mosta koji je spajao dvije
litice da pozdravi svoje uzvišene goste.
Norma počne požurivati robove, osobno podešavati
kalibratore i druge uređaje prema specifikacijama izumitelja.
Svjetlost je kroz visoke svjetlarnike obasjavala maketu robota.
Pojačane metalne grede na stropu križale su se iznad njihovih
glava pridržavajući potezače i vitla koji su korišteni za
podizanje ogromnog generatora rezonancije na mjesto.
Nezadovoljni roboti Zenšijiti motali su se unaokolo u svojoj
tradicionalnoj odjeći s crveno-bijelim trakama omotanim oko
svakodnevne sive jednodijelne odore. Mnogi vlasnici robova
nisu dopuštali svojim zatvorenicima da se izdvajaju, Holtzmanu
je, međutim, bilo svejedno. On je samo tražio da bez gunđanja
obavljaju svoje zadatke.
Kada su obavili posao, robovi su se povukli do obližnjeg zida
i maknuli poglede u stranu. Jedan smrknuti muškarac crne
brade obratio im se na jeziku koji Norma nije razumjela.
Nekoliko trenutaka kasnije, Holtzman je, s osmijehom od uha
do uha, uveo svoje visoke goste u područje za demonstraciju.
Mudrac je od ulaska napravio pravi spektakl. Niko Bludd,
koji je išao pokraj njega, imao je na sebi široku azurnu tuniku
koja se nadimala pri hodu i grimizni prsluk pričvršćen preko
ispupčenih grudi. Crvenkasta brada bila mu je uredno
nakovrčana. Istetovirani kružići u kutovima kapaka podsjećali
su na mjehuriće.
Dok je prolazio pokraj robova, Bludd je primijetio Normu i
uputio minijaturnoj tinejdžerki ljubazan i očinski osmijeh.
Norma se formalno naklonila i ljubazno prihvatila njegovu
klizavu, nauljenu šaku.
„Znamo da je vaše vrijeme dragocjeno, lorde Bludd. I zato je
sve već spremno.“ Holtzman prekriži ruke. „Ovaj novi uređaj

355
još ni jednom nije bio testiran, i Vi ćete biti prvi koji će se na
današnjoj predstavi uvjeriti u njegov potencijal.“
Bluddov glas je bio dubok, ali melodičan. „Od vas uvijek
očekujemo samo najbolje, Tio. Ako misaoni strojevi imaju
košmarne snove, uopće ne sumnjam da ih vi u njima pohodite.“
Svita se zahihotala, a Holtzman se potrudio da porumeni.
Okrenuo se prema robovima i počeo izdavati naredbe. Šestorica
radnika, postavljenih na važnim točkama oko makete robota
držala je uređaje za bilježenje podataka.
Stolice presvučene baršunom, donijete iz glavne
rezidencije, bile su poredane kao počasna mjesta. Holtzman je
sjeo pokraj lorda Bludda, a Norma je morala ostati pokraj vrata.
Njen mentor je djelovao samouvjereno, ali je ona dobro znala
koliko je zapravo bio zabrinut. Današnji neuspjeh mogao bi
pomračiti njegovu slavu u očima političkih moćnika s Poritrina.
Uvaženi promatrači su se smjestili na svoje nezgrapne
stolice. Holtzman se zagledao prvo u generator, a onda je počeo
kružiti pogledom unaokolo kao da izgovara nijemu molitvu.
Ohrabrujuće se osmjehnuo Normi i naredio da uključe prototip.
Jedan od robova pritisnuo je prekidač kako su ga naučili.
Glomazni generator je zazujao, usmjerivši nevidljivi snop
prema maketi robota.
„Kad ga budemo koristili u praktične svrhe“, zausti
Holtzman tek se neprimjetno lecnuvši, „već ćemo smisliti kako
da napravimo mnogo kompaktniji generator koji će se lako
instalirati na male brodove.“
„Ili možemo jednostavno sagraditi veće brodove“, primijeti
Bludd proprativši svoje riječi dubokim hihotom.
Zujanje je postalo glasnije, isto kao i vibriranje od koga su
Normi zaklepetali zubi. Primijetila je znoj na Holtzmanovom
čelu.
„Evo, već možete vidjeti.“ Znanstvenik upre prst. Robot se
počeo tresti, njegovi metalni udovi su se sudarali, a torzo mu je
vibrirao. „Učinak će se sve više pojačavati.“
Bludd je bio oduševljen. „Taj robot je već požalio što se ikada
okrenuo protiv ljudske rase, zar ne?“
356
 Maketa robota je polako crvenila, metal od kojeg se
sastojalo njegovo tijelo se zagrijavao dok su legure reagirale na
razorno polje koje su usmjeravalo na njih. Postajao je sve
svjetliji dok na kraju nije požutio i osuo se mrljama
zasljepljujuće bjeline.
„Unutrašnjost stvarnog robota bi do sada već bila uništena“,
reče Holtzman, konačno zadovoljan.
Iznenada su zazvečali podupirači teškog stropa u
laboratoriji, jer je sekundarna rezonanca iz robota-cilja
pogodila strukturu kupole. Debeli zidovi su zatutnjili i
zagrmjeli. Prodorno zujanje prolomilo se zdanjem.
Norma povika: „Rezonantno polje se prelijeva.“
Podupirači stropa su zvečali poput razjarenih čegrtuša.
Pojavila se pukotina u kupoli.
„Isključite ga!“ poviče Holtzman, međutim, užasnuti robovi
su se povukli na drugi kraj prostorije, najdalje što su mogli od
generatora.
Tobožnji robot se valjao i uvijao, dok mu se tijelo topilo.
Podupirači koji su ga držali unutar gađane zone popustiše.
Prijeteća borbeni stroj je poletio naprijed i iznenada se
stropoštao na pod u obliku gomile pocrnjelog metala.
Holtzman zgrabi rukav Nika Bludda. „Gospodaru, molim
vas pohitajte preko mosta do mojih glavnih prostorija. Izgleda
da imamo... mali problem.“
Ostali plemići već su grabili preko mosta pod velikim
opterećenjem. Za sobom su povukli i Normu. Jednom se
osvrnula i vidjela da robovi Zenšijiti ne znaju što da rade. Tio
Holtzman im nije izdao nikakvu zapovijed prije nego što se
uputio preko mosta odmah iza Bludda.
Norma je sa sigurnog mjesta gledala kako šestorica
uspaničenih robova posrćući kreće prema mostu. Otraga ih je
požurivao tamnokosi vođa vičući nešto na tom njihovom
čudnom jeziku. Prijelaz se zanjihao kada se rezonancija iz
projektora poklopila s vibriranjem metalnih dijelova koji su
spajali most.

357
 Bradati Zenšijit, njihov vođa, ponovo je nešto viknuo.
Norma je željela spasiti te nesretne, zbunjene ljude. Zar draguni
ne bi mogli nešto učiniti? Holtzman je nijemo stajao s ove
strane stijene, paraliziran od šoka.
Prije nego što je prva skupina robova uspjela prijeći, viseći
most je pukao po sredini i srušio se u ponor uz zaglušnu škripu
namučenog metala. Bespomoćne žrtve su poletjele sa visine od
dvije stotine metara prema podnožju litice u rijeku.
Stojeći na pragu, iznad provalije koja je razdvajala dvije
litice, crnobradi vođa ponovo opsuje. Iza njega se srušio dio
zakrivljenog krova, uništivši prototip generatora i konačno
zaustavivši nemilosrdno pulsiranje.
Prašina se počela slijegati. Nekoliko plamenova i stup dima
podigoše se u zrak između zapomaganja ranjenika koji su ostali
zarobljeni unutar srušene zgrade.
Normi je pozlilo. Holtzman, koji je stajao pokraj nje, obilato
se znojio i djelovao bolesno. Bez prestanka je treptao i brisao
čelo. Koža mu je poprimila sivu boju.
Bludd mu je rekao čudnim glasom: „Ovo baš nije bio tvoj
najuspješniji pothvat, Tio.“
„Ali morate priznati da zamisao obećava, lorde Bludd.
„Gledajte samo kolika mu je razorna moć“, primijeti
Holtzman gledajući u plemiće kojima nije nedostajala ni dlaka
s glave, čak ni ne pomislivši na mrtve i ranjene robove.
„Možemo biti zahvalni što barem nitko nije povrijeđen.“

358
 63.

2
Znanost: Stvaranje dilema rješenjem tajni.

NORMA CENVA,
neobjavljene laboratorijske bilješke

MRLJE OD KRVI nije bilo teško oprati u razrušenoj kupoli

za demonstracije, ali su zato ostali dublji ožiljci. Dok je ekipa
novih robova raščišćivala nered, Tio Holtzman je prešao preko
privremenog i ne baš stabilnog prijelaza. Tužno je gledao
ostatke laboratorija.
Bel Moulav, bradati vođa robova Zenšijita, ošinuo je
pogledom bešćutnog pronalazača. Mrzio je blijedu kožu čovjeka
s Poritrina, kosu ošišanu pod pravim kutovima i arogantnu
šaroliku odjeću. Znanstvenikovo bezvrijedno počasno odličje
Belu Moulav ništa nije značilo. Svi uhvaćeni Zenšijiti bili su
uvrijeđeni što se jedan bezvrijedni i zabludjeli čovjek mogao
razmetati svojim bogatstvom dok gazi pravovjerne.
Bradati vođa je dubokim glasom izdavao naredbe i tješio
svoju subraću. Moulav je oduvijek bio i nešto više od najjačeg
čovjeka među njima; bio je i religijski vođa, prošao je obuku na
IV Anbusu i primio najstrože zakone zenšijitskog tumačenja
Budislama. Proučio je prave svete knjige i sutre, analizirao
svaki odlomak; ostali robovi su uvijek čekali da im ih Bel
Moulav protumači.
I unatoč sve svoje vjere, bio je isto tako bespomoćan kao i
njegovi sudrugovi, bio je primoran ispunjavati svaki nalog onih
koji nisu vjerovali. Nevjernici nisu dopuštali Zenšijitima da žive
onako kako su to propisivale njihove svete knjige. Umjesto toga
359
su ih uvukli u svoj besmisleni rat protiv neposvećenih strojeva
demona. To je bila strašna kazna. Buddallah im je poslao patnju
u vidu karme.
Ali oni će to prebroditi i iz svega će izaći samo još snažniji...
Pod vodstvom Bela Muolava, robovi su raščišćivali ruševine,
otkrivajući zgnječena tijela sudrugova koji su radili zajedno s
njima, sunarodnjake Zenšijite koji su zarobljeni kada su hvatači
robova sa Tlulaxa poharali kanjonske gradove na IV Anbusu.
Buddallah će mu na kraju pokazati put koji vodi u slobodu.
Dok su pričali priče oko logorske vatre, bradati vođa je obećao
da će ugnjetavači biti kažnjeni — ako ne u ovom naraštaju, onda
u sljedećem ili onom poslije njega. Ali to će se dogoditi. Nije bilo
na običnom čovjeku kao što je Bel Moulav da požuruje Boga.
Dva roba počeše uzbuđeno vikati i pomicati pali dio zida
ispod koga se nalazio još živ čovjek, iako su mu noge bile
zdrobljene, a torzo izbrazdan posjekotinama koje su mu
nanijeli komadići prozorskog plaža. Holtzman, koga su morile
druge brige, priđe i pogleda ranjenog čovjeka. „Nisam liječnik,
ali čini mi se da nema nade.“
Bel Moulav sijevne na njega tamnim, prodornim očima.
„Svejedno moramo učiniti za njega sve što možemo“, reče on na
galahu. Trojica radnika Zenšijita ukloniše otpatke i preniješe
povrijeđenog čovjeka preko klimavog prijelaza. Vidari iz
robovskih prostorija će se pobrinuti za njegove povrede.
Holtzman je nakon tog nesretnog slučaja podijelio osnovne
medicinske zalihe, premda na taj način nisu mogli zaustaviti ni
groznicu koja je desetkovala robove. Znanstvenik je nadzirao
radnike koji su uklanjali krš, ali je zapravo mislio na svoje
prioritete.
Mudrac se namrštio i nestrpljivo pokazao na robove koji su
podizali komade palog stropa tražeći žrtve. „Ti i ti, prestanite s
iskopavanjem tijela za sada i iskopajte ono što je ostalo od mog
uređaja.“
Smrknuti zarobljenici pogledaše Moulava. On je samo
odmahnuo glavom. „Sada je besmisleno opirati se“, promrmljao

360
je na njihovom jeziku. „Međutim, obećavam vam da će i za to
doći vrijeme.“
Kasnije, tijekom ono malo sati predviđenih za spavanje,
uklonit će svoje mrtve koji će dobiti odgovarajući zenšijitski
blagoslov i njihove duše će biti pripremljene za prelazak.
Njihova religija nikako se nije mogla pomiri s tim da se tijela
pravovjernih spaljuju, ali takav je bio običaj na Poritrinu. Bel
Moulav je bio siguran da ih Buddallah ne može kriviti što ne
poštuju tradiciju, jer oni nisu imali izbora.
Međutim, može se dogoditi da je njegovo božanstvo i jedno
od onih gnjevnih. Moulay se nadao da će dovoljno dugo
poživjeti da vidi kako osveta sustiže njihove tlačitelje, pa makar
ona bila i u obliku misaonih strojeva.
Kad je kupola za demonstraciju bila raščišćena, Holtzman je
počeo pričati sam sa sobom, planirajući nove eksperimente i
testove. Razmišljao je i o tome da kupi još robova i nadoknadi
izgubljene.
Sve u svemu, iz kupole za demonstraciju izvađeno je
dvanaest robova, dok su one koji su pali s visećeg mosta već
ranije izvadile iz rijeke javne ekipe za kremaciju i riješile ih se.
Bel Moulav ih je sve znao poimence, i on će se pobrinuti da se
Zenšijiti uvijek mole za njih. On nikada neće zaboraviti što se
ovdje dogodilo.
Niti će zaboraviti tko je za to bio odgovoran: Tio Holtzman.

361
 64.

2
Um postavlja proizvoljni okvir zvan „stvarnost“, koji
je sasvim nezavisan od onoga što dojavljuju osjetila.

Kogitori: Osnovni postulat

„NIŠTA NIJE NEMOGUĆE“, rekao mu je mozak bez tijela.

U nepokretnom sivilu prije svitanja, Iblis Ginjo se nemirno
prevrtao u svom privremenom krevetu na rubu radnog logora i
stambenih košnica ljudi robova. Kako je vrijeme bilo
neuobičajeno toplo za ovo doba godine, izvukao je svoj
prilagodljivi krevet na trijem jednostavnog bungalova koji su
mu neo-cymehi osigurali. Ležao je budan, zureći u udaljene
zvijezde i pitajući se koje su od njih još u vlasti slobodnih ljudi.
Tamo daleko, Liga je uspijevala zadržati Omniusa na
razmaku već tisuću godina. Pažljivo slušajući, ali plašeći se
postavljati pitanja ili privlačiti pažnju na sebe, Iblis je čuo
izvještaje o tome kako su strojevi prvo osvojili, a zatim i izgubili
Giedi Prime. Spretna ljudska bića su otjerala strojeve, ubila
Titana Barbarossu i uništila tamošnju kopiju Omniusa.
Nevjerojatno dostignuće. Ali kako? Kako im je uspjela takva
jedna pobjeda? Kakve li to vođe imaju? I kako bi on isto to
mogao učiniti ovdje?
Ošamućen i umoran, Iblis se promeškoljio. Ponovo će čitav
dan provesti uvjeravajući niže robove da obave besmislene
zadaće koje su im izdali strojni gospodari. Svakoga dana isto, a
misaoni strojevi su mogli trajati tisućama godina. Što bi on
mogao postići tijekom samo jednog kratkog ljudskog života?

362
 Međutim, Iblis je ozbiljno shvatio kogitorove riječi: Ništa
nije nemoguće.
Otvorio je oči s namjerom da uhvati skori izlazak sunca.
Umjesto toga, ugledao je iskrivljeni odraz, zakrivljeni zid od
pleksiglasa, ružičaste organske konture obješene u kontejneru
s fluidom nabijenim energijom.
Naglo je sjeo u krevetu. Kogitor Eklo je počivao na
daščanom podu njegovog trijema. Pokraj posude je sjedio
krupni redovnik, Aquim, njišući se naprijed-natrag zatvorenih
očiju i meditirajući u transu izazvanom semutom.
„Što ćete vi ovdje?“ upitao je Iblis prigušenim glasom. Od
straha mu se stegnulo grlo. „Ako vas cymehi zateknu u
kampu...“
Aquim otvori svoje zamućene oči. „Ljudi povjerenici nisu
jedini koji imaju dogovor s Titanima i Omniusom. Eklo želi
razgovarati direktno s tobom.“
Iblis proguta slinu i prijeđe pogledom s povećanog mozga
obješenog u elektrofluidu na redovnika izmučenog izgleda. „Što
želi?“
„Eklo ti želi pričati o ranijim neuspjelim pobunama ljudskih
bića.“ Cijelo vrijeme je držao ruku na posudi s mozgom i
milovao glatku površinu kao da hvata vibracije. „Jesi li ikad čuo
za Pobune Hrethgira?“
Iblis se bojažljivo osvrnuo unaokolo. Nije primijetio ni
jedno Omniusovo stražar-oko. „To baš nije ona vrsta povijesti s
kojom se robovi smiju upoznati, pa čak ni vođa ekipe mog
ranga.“
Pomoćnik se nagnuo naprijed, nakostriješivši obrve. Počeo
je govoriti o stvarima koje je naučio, premda nije bio direktno
povezan putem elektrofluida s kogitorovim mislima. „Do
krvavih pobuna je došlo nakon što su se Titani preobratili u
cymehe, ali prije nego što se Omnius probudio. Kada su osjetili
da su besmrtni, cymehi su postali strašno brutalni. Naročito
onaj koga zovu Ajax, koji je s toliko zlobe mučio preživjela
ljudska bića da ga je čak i Hecata, njegova družica, napustila i
nestala.“
363
 Iblis reče: „Ajax se nije mnogo promijenio tijekom stoljeća.“
Aquimove oči s crvenim podočnjacima zasjaše, a Eklov
mozak zadrhta u svojoj hranjivoj otopini. „Zbog pretjerane
Ajaxove brutalnosti, potlačena ljudska bića su se pobunila,
uglavnom na Walgisu, međutim, pobuna se proširila i na Corrin
i Richese. Robovi su se digli i uništili dvojicu prvobitnih Titana,
Alexandera i Tamerlana.
Cymehi su odgovorili brzo i odlučno. Ajax je uživao u
blokadi Walgisa, poslije čega je metodički istrijebio sva
tamošnja ljudska bića. Milijarde su pobijene.“
Iblis je pokušavao razmišljati. Ovaj kogitor je došao čak iz
svoje visoke kule da vidi njega. Veličina tog čina ga je ošamutila.
„Želite li vi to meni reći da je pobuna protiv strojeva moguća ili
da je od početka osuđena na propast?“
Krupni svećenik je ispružio ruku i ščepao Iblisa za zglavak.
„To će ti reći sam Eklo.“
Iblis je osjetio strah, ali prije nego što se stigao usprotiviti,
Aquim mu je gurnuo vrhove prstiju u viskozni elektrofluid koji
je okruživao drevni mozak kogitora. Iblisu se klizavi rastvor
prvo učinio ledeno hladan, a onda vreo. Koža ga je peckala kao
da je po njegovoj šaci trčalo tisuću sićušnih paukova.
A onda je odjednom počeo osjećati misli, riječi, dojmove koji
su potekli ravno u njegov um iz Ekla. „Ta pobuna je propala, ali
oh, kakav je to slavan pokušaj bio!“
Iblis je primio još jednu poruku, ova se nije sastojala iz
riječi, ali je svejedno nešto priopćavala, poput epifanije,
izravnog kontakta božanstva i čovjeka. Imao je dojam da se
pred njim otvorilo njegovo veličanstvo svemir, da su se
razjasnile tolike stvari koje ranije nije razumio... tolike stvari
koje je Omnius skrivao od robova. Osjetivši posvemašnji spokoj,
uronio je šaku dublje u tekućinu. Njegovi prsti vrlo nježno
dodirnuše kogitorovo tkivo.
„Nisi sam.“ Eklove riječi prodriješe do same njegove duše.
„Ja ti mogu pomoći. Aquim ti može pomoći.“
Iblis je nekoliko trenutaka zurio prema obzoru na kome se
počelo pojavljivati zlatno sunce obasjavajući porobljenu
364
Zemlju. Više nije gledao na tu priču o propaloj pobuni kao na
upozorenje, već kao na znak nade. Bolje organizirana pobuna
mogla bi uspjeti, ako bi bila vođena kako treba i ako bi bila
dobro isplanirana. I ako bi imali pravog vođu.
Iblis, koji nikada u životu nije imao drugi cilj osim da uživa
u udobnostima koje mu je pružao položaj povjerenika strojeva,
sada je osjetio kako u njemu raste bijes. Otkrivenje mu je
zapalilo srce. Redovnik Aquim je izgleda bio opsjednut istom
strašću iza svog semutom zamućenog izraza.
„Ništa nije nemoguće“, ponovio je Eklo.
Zapanjeni Iblis izvadi ruku iz fluida pod naponom i zagleda
se u svoje prste. Krupni redovnik podiže posudu s mozgom i
zapečati je. Priljubivši cilindar na grudi, pješice se uputio
prema planinama, ostavivši Iblisa da tetura opijen vizijama koje
su mu preplavile dušu.

365
 65.

2
Vjerovanje u „inteligentni“ stroj izvor je pogrešnih
informacija i neznanja. Broj neprovjerenih
pretpostavki raste. Ne postavljaju se ključna pitanja.
Nisam shvatio koliko sam bio ohol niti kakvu sam
pogrešku počinio, sve dok nije postalo prekasno za nas.

BARBAROSSA,
Anatomija jedne pobune

ERASMUSU JE BILO ŽAO što sveum nije provodio više

vremena proučavajući osjećaje ljudi. Konačno, Sinkronizirani
svjetovi su imali pristup ogromnim arhivama u kojima su bila
sakupljena tisućugodišnja ljudska znanja. Da se Omnius
potrudio, sada bi mogao shvatiti koliko je veliko bilo
razočaranje nezavisnog robota.
„Tvoj je problem, Omniuse“, robot se obratio ekranu u
jednoj izdvojenoj prostoriji visoko u svojoj vili na Zemlji, „u
tome što očekuješ točne i određene odgovore u jednom, u
samim temeljima nepostojanom, sustavu. Želiš da se veliki broj
eksperimentalnih subjekata – od kojih su svi ljudi – ponaša na
predvidiv način, da budu ustrojeni poput tvojih robota čuvara.“
Erasmus je koračao ispred ekrana dok Omnius nije konačno
usmjerio dva lebdeća stražar-oka da ga skeniraju iz različitih
kutova.
„Tražio sam od tebe da napraviš detaljni model koji
objašnjava i sasvim točno predviđa ljudsko ponašanje. Kako ih
natjerati da nam budu od koristi? Očekujem od tebe da mi na
to pitanje odgovoriš na zadovoljavajući način.“ Zatim je Omnius
366
povisio glas. „Toleriram tvoje beskrajne testove očekujući da ću
na kraju ipak dobiti odgovor. Dovoljno dugo si pokušavao. Ali
ti si poput djeteta koje se u nedogled igra istim glupostima.“
„Služim jednom vrijednom cilju. Da ja ne nastojim shvatiti
hrethgire, ti bi bio potpuno zbunjen. Rečeno jezikom ljudi, ja
sam poznat kao tvoj ‘đavolov advokat’.“
„Pojedini ljudi smatraju da si đavao glavom“, uzvrati mu
Omnius. „Podrobno sam razmislio o tvojim pokusima i moram
zaključiti da nam ništa od onoga što otkriješ o ljudskim bićima
neće biti ni od kakve koristi. Njihova nepredvidivost je upravo
to – potpuno nepredvidiva. Ljudi zahtijevaju stalno održavanje.
Oni stvaraju nered...“
„Stvorili su i nas, Omniuse. Smatraš li ti da smo mi
savršeni?“
„A smatraš li ti da će nas oponašanje ljudi učiniti
savršenijima?“
Iako sveum neće iz toga izvući nikakav zaključak, Erasmus
je preoblikovao svoje prilagodljivo, zamišljeno lice: sada se ono
mrštilo. „Da... mislim“, konačno je odgovorio robot. „Možemo
postati bolji i od jednih i od drugih.“
Stražar-oči su ga slijedile dok je prelazio preko prostorije u
palači kako bi izišao na balkon nekoliko katova iznad
popločanog trga koji je gledao mrežu gradskih ulica. Fontane i
parkovi su bili veličanstveni; bile su to imitacije iz zlatnog doba
umjetnosti na Zemlji. Ni jedan drugi robot nije toliko cijenio
ljepotu kao on. Ovog oblačnog popodneva, umjetnici su klesali
šare oko prozora, a na pročelje zgrade dodavali su nove niše
kako bi Erasmus mogao postaviti dodatne kipove i nove
sanduke s raznobojnim cvijećem, jer je Serena Butler toliko
uživala brinuti o njemu.
Sa svog visokog balkona nadnosio se nad poslušnim
ljudskim bićima. Pojedini radnici su podigli pogled prema
njemu i još marljivije prionuli na posao, kao da su se plašili da
će ih kazniti ili da će ih – što je bilo još gore – izdvojiti za svoje
užasne laboratorijske projekte.

367
 Erasmus je nastavio razgovor sa sveumom. „Uvjeren sam da
si barem malo zainteresiran za neke od mojih pokusa, Omniuse,
zar ne?“
„Dobro znaš kako glasi odgovor na to pitanje.“
Erasmus odgovori: „Da, pokus kojim sam stavio na kušnju
odanost tvojih ljudskih podanika lijepo napreduje. Uručio sam
zagonetne poruke šačici kandidata povjerenika – ne želim
otkriti njihov točan broj – u kojima sam im predložio da se
pridruže sve jačoj pobuni protiv tebe.“
„Ne sprema se nikakva pobuna protiv mene.“
„Razumije se da ne. Ako su ti dotični povjerenici potpuno
odani, odmah će odbaciti takvu jednu mogućnost. S druge pak
strane, ako iskreno vjeruju u tvoju vladavinu, odmah su morali
prijaviti moje provokativne poruke. Stoga pretpostavljam da si
dobio izvještaje od subjekata koje sam testirao?“
Omnius je dosta dugo oklijevao. „Ponovo ću provjeriti u
mojim zapisima.“
Erasmus je neko vrijeme promatrao marljive umjetnike na
trgu, a zatim se uputio hodnicima u gornjem dijelu vile na
drugu stranu velike zgrade. Tamo se zagledao u bijedan
ograđeni prostor i spremišta za razmnožavanje iz kojih je
uzimao subjekte za eksperimente.
Prije dosta vremena, odgojio je podskup zarobljenika u
užasnim uvjetima, tretirajući ih poput životinja, da ustanovi
kako će to utjecati na njihov mnogo hvaljeni „ljudski duh“. Nije
se iznenadio kad su se poslije jednog ili dva naraštaja potpuno
prestali civilizirano ponašati, izgubili su svaki moral, prestali
obavljati obiteljske dužnosti i ostali bez dostojanstva.
Erasmus reče: „Kada smo ljudskim bićima na
Sinkroniziranim svjetovima nametnuli kastinski sustav,
pokušao si ih disciplinirati i natjerati da sliče na strojeve.“
Prelazio je pogledom preko prljave, bučne gomile u robovskim
spremištima. „Kastinski sustav je odgovarao izvjesnim
kategorijama, i mi smo ovjekovječili model ljudskog ponašanja
koji im je dopuštao da shvate koliko su drugi članovi njihove
vlastite rase drukčiji. U prirodi je ljudskih bića da teže prema
368
onome što nemaju, da kradu nagrade koje bi netko drugi mogao
osvojiti. Da zavide jedni drugima.“
Usredotočio je svoja optička vlakna na divni ocean koji se
prostirao iza prljavih spremišta za robove, uskovitlanu plavo-
bijelu vodu u podnožju padine. Podigao je svoje lice uvis kako
bi se mogao usredotočiti na galebove na nebu. Takvi prizori su
mnogo više odgovarali njegovoj uprogramiranoj estetici nego
prljavi, ograđeni prostori ljudi.
Erasmus nastavi: „Najprivilegiranija ljudska bića, kao što je
trenutni Agamemnonov sin, zauzimaju najviše položaje među
pripadnicima svoje vrste. Oni su naši pouzdani kućni ljubimci i
nalaze se negdje na pola puta između osjećajnih biologika i
misaonih strojeva. Među njima biramo kandidate koji će biti
preobraženi u neo-cymehe.“
Stražar-oko je zujalo tik uz robotovu uglačanu glavu.
Omnius se oglasio kroz taj leteći uređaj: „Sve ja to znam.“
Erasmus je nastavio kao da ga nije čuo. „Kasta ispod
povjerenika sastoji se od civiliziranih i obrazovanih biologika,
spretnih mislilaca i kreativaca, kao što su recimo arhitekti koje
su projektirali beskonačne spomenike Titana. Na njih se
oslanjamo kada su u pitanju sofisticirani zadaci, kao što su ovi
koje upravo obavljaju umjetnici i obrtnici u mojoj vili. Odmah
ispod njih dolazi moja posluga, moji kuhari i vrtlari.“
Robot je ponovo prešao pogledom preko spremišta za
robove i shvatio da je ta zaprepašćujuća ružnoća izazvala u
njemu želju da se vrati u svoje cvjetne vrtove i da luta među
brižljivo njegovanim vrstama. Serena Butler je već učinila pravo
čudo s biljkama. Imala je dara za vrtlarstvo.
„Priznajem da su oni tamo jadnici u mojim spremištima
dobri samo za razmnožavanje ili za vivisekciju u medicinskim
pokusima.“
Erasmus je u nekom smislu bio sličan Sereni: morao je često
podrezivati i čistiti od korova ljudsku rasu u vlastitom vrtu.
„Žurim još dodati“, reče Erasmus, „da nam je ljudski soj u
cjelini od neprocjenjive važnosti. Nezamjenjiv je.“

369
 „Već sam imao prilike čuti sve tvoje argumente“,
promrmljao je Omnius dok se stražar-oko podiglo više, kako bi
imalo bolji pregled. „Iako su strojevi u stanju obaviti svaki
zadatak što si ga naveo, ipak sam prihvatio odanost svojih
podanika ljudi i nekima od njih udijelio izvjesne privilegije.“
„Tvoji argumenti nisu baš...“ Erasmus je oklijevao, jer bi
riječ koju je imao na umu predstavljala najtežu uvredu za jedan
kompjutor. Htio je reći: logični.
Omnius reče: „Budući da sva ljudska bića gaje tu neobičnu
sklonost prema religiji i vjeruju u nerazumljive stvari, trebalo
bi se pomoliti da tvoji pokusi dokažu da sam ja u pravu glede
ljudske prirode, a ne ti. Jer ako si ti u pravu, Erasmuse, to će
imati neizbježne i strašne posljedice po cijelu njihovu rasu.“

370
 66.

2
Religija, koju su ljudi često smatrali za silu koja ih je
znala podijeliti, također je u stanju objediniti ono što
bi se bez nje raspalo.

LlVIJA BUTLER,
osobni dnevnici

BLATNJAVE RAVNICE koje je stvarala Isana prostirale su

se u širokoj lepezi oko mjesta na kojem se rijeka utapala u žitki
mulj i blato. Dječak Ishmael je stajao gol do pojasa u blatu,
jedva uspijevajući održati ravnotežu. Svake noći je prao svoje
izranjene dlanove i mazao ih melemima koji bi se ubrzo isprali.
Nadzornici radnih skupina nisu imali nimalo samilosti
prema nevoljama robova. Jedan je ščepao Ishmaela za ruku i
okrenuo je da pogleda rane, a zatim ga je odgurnuo. „Nastavi s
radom, to će te očvrsnuti.“ Ishmael se vratio svom poslu, ali mu
nije promaklo da su čovjekove ruke bile mnogo mekše od
njegovih.
Kada prođe sezona školjki, vlasnici robova će im naći neki
drugi posao, možda će ih poslati na sjever na polja šećerne trske
da sijeku debele stabljike i sakupljaju sokove.
Pojedini Zensuniji su mrmljali da će, ako ih prebace na
poljoprivredna polja, noću pobjeći u divljinu. Ishmael,
međutim, nije znao kako da preživi na Poritrinu, nije znao koje
su biljke jestive, nije poznavao ovdašnje grabljivice, dok ih je na
Harmonthepu znao sve do jedne. Onaj tko pobjegne neće imati
ni alata ni oružje, a ako ga uhvate sigurno će biti teško kažnjen.

371
 Nekolicina blatnjavih robova je zapjevala, ali su se narodne
pjesme razlikovale od jednog planeta do drugog, i stihovi nisu
bili isti kod svih budislamskih sekti. Ishmael je radio dok ga
mišići i kosti nisu zaboljeli i dok nije vidio ništa osim sunčevih
zraka koji su se odbijali od stajaće vode. Bit će da je posadio
milijun presadnica ljuskara, ako se uzme u obzir koliko puta je
već otišao do bazena i natrag. Uopće nije sumnjao da će od
njega tražiti da ih zasadi još milijun.
Kada je začuo da se zviždaljka tri puta prodorno oglasila,
Ishmael je podigao pogled i ugledao nadzornika sa žabljim
usnama, suhog i sigurnog na platformi izdignutoj visoko iznad
blatnjavih polja. Ishmael je znao da još nije vrijeme za kratki
jutarnji odmor.
Nadzornik je škiljeći prelazio pogledom preko radnika, kao
da ih razvrstava u svom umu. Pokazao je na šačicu najmlađih
zasađivača, među kojima je bio i Ishmael, i naredio im da dođu
natrag na suho tlo. „Operite se. Premješteni ste.“
Ishmael je imao dojam da mu je neka ledena ruka stegnula
srce. Iako je mrzio smrdljivo blato, njegova jedina veza s
rodnom planetom i djedom bile su ovdašnji robovi s
Harmonthepa.
Neki od „dobrovoljaca“ počeše zapomagati. Dvojica od onih
koji nisu bili izabrani uhvatiše se za svoje sudrugove koji su bili
premješteni, odbijajući da ih puste. Nadzornik žabljih usta osu
paljbu psovki po njima i počne im prijetiti šakom. Zatim su
pristigla i dvojica naoružanih draguna čiji je zadatak bio da
provedu nalog. Dok su razdvajali robove, zaprljali su blatom
svoje zlatne uniforme. Iako je bio tužan i prestrašen, Ishmael
se nije protivio. Što bi mu vrijedilo da im se suprotstavi, kad ih
ionako ne bi mogao svladati.
Nadzornik razvuče svoje žablje usne u osmijeh. „Vi ste pravi
sretnici. Dogodila se nesreća u laboratorijima Mudraca
Holtzmana i potrebni su mu robovi koji će obavljati
izračunavanja. Pametni momci. U odnosu na ovo, to je lak
posao.“
Ishmael je, dakako, bio nepovjerljiv dok je odmjeravao
skupinu blatnjavih mladića.
372
 Ponovo ga premještaju, lišavaju ga i ovog užasnog
životarenja na koje se počeo navikavati. Ishmael je cupkao za
ostalima, ne shvaćajući što se od njega očekuje. Ali već će on
naći načina da nekako opstane. Djed ga je naučio da je
preživljavanje bit uspjeha i da je nasilje posljednje sklonište
neuspjeha. To je bilo načelo koga su se držali Zensuniji.

s
Izriban i ošišan gotovo do gole kože, Ishmael se vrpoljio u
svojoj novoj odjeći. Čekao je u velikoj prostoriji s još desetak
regruta uzetih iz radnih ekipa oko Starde. Stražari draguni
ostali su stajati kod vrata. U svojim oklopima od zlatnih krljušti
i s ukrašenim kacigama sličili su na ptice grabljivice.
Ishmael se smjestio pokraj jednog tamnokosog dječaka
otprilike njegovih godina koji je imao svijetlo smeđu kožu i usko
lice. „Zovem se Aliid“, tiho reče dječak, iako su im stražari
naredili da šute. Aliid je imao temperament koji je
nagovještavao nevolje ili je možda rođen za vođu. Vizionar ili
pak kriminalac.
„Ja sam Ishmael.“ Nervozno se osvrnuo oko sebe.
Dragun se okrenuo prema njima i oba dječaka zašute. Čim
je stražar skrenuo pogled, Aliid je žurno ponovo progovorio.
„Pohvatali su nas na IV Anbusu. Odakle ti dolaziš?“
„S Harmonthepa.“
U sobu je ušao neki lijepo odjeveni muškarac i svojim
ulaskom izazvao komešanje. Imao je blijedu kožu i četvrtasto
podšišanu grivu sijede kose. Izgledao je i ponašao se kao
gospodar. Nosio je ukrasne lance oko vrata i bijelu odoru
širokih rukava koja je lepršala oko njega. Njegovo lice i
prodorne oči nisu pokazivali naročito zanimanje za gomilu
robova. Prezrivo je procjenjivao mlade radnike; vidjelo se da
nije baš zadovoljan, ali da se pomirio sa sudbinom. „Poslužit će
– ako budu dobro uvježbani i brižljivo nadgledani.“
Stajao je pokraj jedne minijaturne djevojke bezizražajnog
lica, koja je imala tijelo djeteta, premda se po licu vidjelo da je
373
mnogo starija. Muškarac odjeven u bijelo, koji je očigledno
razmišljao o nečem sasvim drugom, promrmlja nešto i udalji se
kao da ima važnijeg posla.
„To je bio Mudrac Holtzman“, obavijesti ih djevojka. „Slavni
istraživač je sada vaš gospodar. Mi ćemo svojim radom
doprinijeti pobjedi nad misaonim strojevima.“ Uputila im je
osmijeh pun nade, ali izgleda da je većini dječaka robova bilo
sasvim svejedno kakvi su bili ciljevi njihovog novog gospodara.
Zbunjena njihovom reakcijom, ona nastavi: „Ja sam Norma
Cenva. Radim s Mudracom Holtzmanom. Bit ćete uvježbani za
aritmetička izračunavanja. Svi mi osjećamo posljedice rata s
misaonim strojevima. Vi ćete na ovaj način ispuniti svoju
dužnost.“ Zvučala je kao da je uvježbavala govor.
Aliid se namrštio, omalovaživši njezine riječi: „Viši sam od
nje!“
Kao da ga je čula, Norma se okrenula i pogledala ravno u
Aliida. „Jednim jedinim potezom svoje pisaljke, možete obaviti
proračun koji će nam možda osigurati pobjedu nad Omniusom.
Imajte to na umu.“
Kada se ponovo okrenula od njega, Aliid procijedi: „Čak i da
osiguramo pobjedu za njih, hoće li nas osloboditi?“

s
Noću su robove u zajedničkim prostorijama na imanju na
vrhu stijene ostavljali na miru. Tu su budislamski zarobljenici
održavali u životu svoju kulturu.
Ishmael se iznenadio što su ga bacili među članove sekte
Zenšijita, koja je na sasvim drukčiji način tumačila Budislam,
zbog čega se i odvojila od Zensunija još prije mnogo stoljeća,
prije velikog bijega iz Starog Carstva koje se raspadalo.
Upoznao je njihovog mišićavog, tamnookog vođu, Bel
Moulaya, čovjeka koji je isposlovao dozvolu za svoje ljude da
nose tradicionalne prugaste tkanine preko žućkasto-smeđih
radnih odora. Plemenska odjeća bila je simbol njihovog
identiteta, bijelo je označavalo slobodu, a crveno krv. Čuvari
374
robova na Poritrinu nisu poznavali njihove simbole i to je bilo
dobro.
Bistrooki Aliid sjedne pokraj Ishmaela. „Slušaj Bel Moulava.
On će nam dati nadu. On ima plan.“
Ishmael se sav skupio. Želudac mu je bio pun čudne,
bezukusne hrane koja ga je ipak zasitila. Iako je prezirao svog
novog gospodara, dječaku se više sviđalo raditi ovdje nego na
onim užasnim blatnjavim poljima.
Bel Moulav ih je odlučnim i grubim glasom sve pozvao da se
pomole, a zatim je počeo izgovarati svete sutre na jeziku kojeg
je koristio i Ishmaelov djed, tajanstvenom jeziku kojeg su
razumjeli samo najposvećeniji. Na taj način su razgovarali,
znajući da ih gospodari ne mogu prisluškivati.
„Naš narod je čekao na osvetu“, rekao je Moulav. „Bili smo
slobodni, a zatim zarobljeni. Neki od nas su novodošli robovi,
dok ostali služe zlim ljudima već generacijama.“ Gledao ih je
užarenim očima, a bijeli zubi su mu se isticali naspram tamnih
usana i crne brade. „Bog nam je podario umove i vjeru. Na nama
je da pronađemo oružje i potrebnu odlučnost.“
Ishmael se osjećao neugodno kada su Zenšijiti počeli
mrmljati između sebe. Bel Moulav se izgleda zalagao za
otvorenu pobunu, za napad na gospodare. Ishmael nije smatrao
da je to ono što bi Buddallah propovijedao.
Robovi s IV Anbusa su šapatom izgovarali prijetnje i
zagovarali odmazdu. Moulav je pričao o pogubnom testiranju
generatora, zbog koja je život izgubilo sedamnaest nevinih
robova.
„Izloženi smo brojnim ponižavanjima“, rekao je Moulav.
Robovi se složiše s njim. „Radimo sve što naši gospodari traže
od nas. Oni žanju ono što mi posijemo, ali Zenšijite“ – na brzinu
je prešao pogledom preko Ishmaela i ostalih pridošlica – „kao i
našu braću Zensunije, nikada neće osloboditi.“ Nagnuo se
naprijed kao da mu um opterećuju mračne misli. „Odgovor je u
našim rukama.“
Ishmael se sjetio da se njegov djed zalagao za filozofski i
nenasilni pristup rješavanju problema. Ali, stari Weyop nije
375
mogao spasiti svoje selo. Pacifizam bi u trenucima najveće krize
uvijek ostavio Zensunije na cjedilu.
Bel Moulav je podigao žuljevitu šaku kao da je namjerava
gurnuti u pucketavu vatru. „Ljudi koji smatraju da su rođenjem
stekli pravo da budu naši gospodari, rekli su nam da ih nimalo
ne grize savjest što naš narod tjeraju da radi. Tvrde da smo
dužnici čovječanstva, jer smo odbili sudjelovati u njegovom
budalastom ratu protiv strojnih demona — demona koje su oni
stvorili i koje su u početku nadzirali. Ali poslije mnogo stoljeća
ugnjetavanja, narod Poritrina je postao naš dužnik. I taj dug
moraju platiti u krvi.“
Aliid je radosno uzviknuo, međutim, Ishmaelu je bilo
neugodno. Nije se slagao s takvim pristupom, ali nije imao ni
drugo rješenje. Pošto je bio samo dječak, ništa nije rekao niti je
komentirao ovaj sastanak.
Već je, kao i svi drugi, nastavio slušati Bel Moulava...

376
 67.

2
Žedni ljudi pričaju o vodi, ne o ženama.

Vatrena poezija
Zensunija s Arrakisa

DALEKO OD LIGE SVJETOVA, na nesvrstanim planetima,

postojalo je na tisuće naselja koja nisu bila ucrtana u karte. Bila
su to mjesta u kojima su zaboravljeni ljudi samo životarili.
Ovdje nitko neće ni primijetiti da je nekoliko sela poharano.
Pridržavajući se duge tradicije, dobri trgovci robovima s
Tlulaxa izbjegavali su posjećivati često isti svijet već su više
voljeli iznenaditi one skupine budućih zarobljenika koje ni u što
nisu sumnjale. Na taj način im nisu pružali priliku da osmisle
obranu. Domišljati dobavljač robova pronalazio je nove
kolijevke života, nedirnuta bogatstva. Negostoljubivi svijet
Arrakis djelovao je, zbog mnogo razloga, kao savršeno mjesto
za lov.
Tuk Keedair je ostavio svoju transportnu letjelicu na stazi i
poslao teretni brod i svježu posadu na površinu. Dao im je i
dovoljno kredita da unajme nekoliko pohlepnih mjesnih
stanovnika. Potom se i sam Keedair spustio u svemirsku luku u
gradu Arrakisu u namjeri da krene u izviđanje prije nego što
isplanira prepad na neko od ovdašnjih naselja. Morao je dobro
paziti dok je ispitivao nove ciljeve za otmicu ljudi, naročito na
ovom pustom svijetu na samom kraju svemira.
Troškovi dolaska ovamo — gorivo, hrana, brodovi i posada
— bili su izuzetno visoki, da i ne spominje vrijeme koje je
utrošio na putovanje i trošak koji će imati oko prebacivanja
377
robova u stazis-kontejnerima. Keedair je sumnjao da će mu se
akcija na Arrakisu uopće isplatiti. Nije ni čudo što su ljudi
ostavljali ovo mjesto na miru.
Grad Arrakis je poput kraste prianjao uz ružnu kožu
planeta. Barake i montažna prebivališta bila su ovdje podignuta
jako davno.
Malobrojno stanovništvo jedva je preživljavalo pružajući
usluge izgubljenim trgovcima ili istraživačkim letjelicama i
prodajući namirnice bjeguncima pred zakonom. Keedair je
pretpostavljao da svatko tko je bio dovoljno očajan da čak ovamo
pobjegne, bio u zaista velikoj nevolji.
Kada se smjestio u jadnom baru u svemirskoj luci, njegova
trokutna zlatna naušnica zasvjetlucala je na prigušenoj
svjetlost i. Tamna pletenica mu se spuštala duž lijeve strane
lica. Njena dužina je govorila o godinama koje je proveo
lagodno, ali ne i lakomisleno.
Odmjerio je pogledom ispijene ovdašnje ljude i primijetio da
su se mnogo razlikovali od nekolicine bučnih i hvalisavih
novajlija s drugih svjetova u jednom kutu, grubih muškaraca
koji su očigledno imali gomilu kredita, ali su bili nezadovoljni
što na Arrakisu baš nemaju mnogo prigode potrošiti svoj novac.
Keedair spusti ruku preko izgrebanog metalnog šanka.
Šanker je bio mršavi čovjek strašno izborane kože. Bio je suh
poput bobice suhog grožđa, izgledao je kao da mu je sva vlaga
bila isisana iz tijela. Ćelavi skalp posut bolesno žutim pjegama
prekrivao mu je vrh glave poput nekog poklopca na metalnom
jajetu.
Keedair je izvadio svoju tvrdu valutu, kredite Lige koji su
bili zakonito sredstvo plaćanja čak i na nesvrstanim planetima.
„Danas se dobro osjećam. Koje vam je najbolje piće?“
Šanker ga je kiselo odmjerio. „Imate na umu nešto
egzotično, zar ne? Mislite da bi Arrakis mogao imati nešto čime
biste mogli utažiti žeđ, a?“
Keedair je polako gubio strpljenje. „Hoću morati dodatno
platiti za ovo brbljanje ili mogu dobiti samo piće? Koje vam je
najskuplje?“
378
 Šanker se nasmijao. „To će biti voda, gospodine. Voda je
najvrednije piće na Arrakisu.“
Cijena koju mu je šanker rekao bila je viša od one koju bi
Keedair platio za najbolje gorivo za svemirsku letjelicu. „Toliko
tražite za vodu? Neće ići.“
Osvrnuo se unaokolo da vidi zbija li to šanker šalu na njegov
račun, ali izgleda da nije bilo tako. Malo prije je pretpostavio da
je bistro piće u malim čašama bezbojni alkohol, ali izgleda da je
to stvarno bila voda. Primijetio je u čaši jednog ekstravagantnog
lokalnog trgovca u lepršavoj, šarolikoj odjeći, koji je bio sav
iskićen, čak i nekoliko kockica leda, što je bio očiti dokaz
njegovog bogatstva.
„Pa to je smiješno“, reče Keedair. „Znam kad će me netko
prevariti.“
Šanker odmahne svojom ćelavom glavom. „Ovdje je teško
doći do vode, gospodine. Mogu vam jeftinije prodati alkohol, jer
urođenici s Arrakisa ne žele piti ništa od čega će još više
dehidrirati. Čovjek koji popije previše jakog pića može
pogriješiti. Ako u pustinji ne držite širom otvorene oči, to vas
može stajati života.“
Keedair je na kraju naručio neko piće dobiveno
fermentacijom, koju su zvali „začinsko pivo“. Bilo je jako i resko
i podsjećalo na cimet koji mu je prodro duboko u grlo. Piće ga
je oduševilo i naručio je još jedno.
Iako i dalje nije vjerovao da će mu se isplatiti dolazak na
Arrakis, Keedair je ipak bio u slavljeničkom raspoloženju.
Uspješna akcija na Harmonthepu od prije četiri mjeseca
osigurala mu je dovoljno kredita za cijelu godinu. Poslije tog
posla, Keedair je unajmio novi tim, jer je smatrao da bi se ljudi
koji s njim ostanu predugo mogli opustiti i postati previše
zadovoljni. Uspješni poslovni ljudi s Tlulaxa nisu tako poslovali.
Keedair je nadzirao posao, zadržavao pojedinosti za sebe i
stavljao pristojnu zaradu sebi u džep.
Otpio je još jedan gutljaj začinskog piva. Sve mu se više
sviđalo. „Od čega je?“ Budući da, čini se, nitko od gostiju nije

379
bio zainteresiran da stupi u razgovor s njim, ponovo se zagledao
u šankera.
„Je li ovo pivo domaće ili je uvezeno?“
„Pravi se na Arrakisu, gospodine.“ Kada se šanker cerio,
bore su mu se preklapale poput neke čudne origami skulpture
od kože. „Donose ga ljudi iz pustinje, Zensuniji nomadi.“
Keedair živne pri spomenu ove budislamske sekte. „Čuo
sam da u ovdašnjim pustinjama živi nekoliko tih bandi. Gdje ih
mogu naći?“
„Njih naći?“ Šanker se zahihotao. „Nitko ih ne želi ni tražiti.
To vam je prljav i nasilan narod. Ubijaju strance.“
Keedair nije mogao povjerovati svojim ušima. Tek je u
trećem pokušaju uspio formulirati pitanje, jer mu se pod
utjecajem začinskog piva počeo preplitati jezikom. „Ali
Zensuniji – mislio sam da su oni krotki pacifisti?“
Šanker je suho zakriještao. „Možda neki i jesu, ali ovi se ne
plaše proliti krv kako bi dokazali što misle, ako shvaćate što
hoću reći.“
„Ima li ih mnogo?“
Šanker mu se počne rugati. „Nikada ne viđamo više od deset
ili dvadeset u isto vrijeme. Iznenađuje me što im svako
novorođenče nije mutant, koliko se pare između sebe.“
Keedair se snuždio i prebacio pletenicu preko drugog
ramena. Planovi su mu se počeli topiti. Ne samo da se istrošio
doći ovamo na Arrakis, već će njegovi lovci na robove morati
pročešljati pustinju ne bi li dovukli nekoliko pustinjskih štakora
na tržnicu robova. Keedair uzdahne i otpije poveći gutljaj
začinskog piva. Vjerojatno se ne bi isplatilo. Bit će bolje da
ponovo opljačka Harmonthep, pa makar mu to zamjerili ostali
trgovci robovima.
„Dakako, možda ih ima više nego što mi to mislimo“,
primijeti šanker. „Svi izgledaju isto, umotani u tu svoju odjeću
za pustinju.“
Dok je Keedair uživao u piću, po tijelu je osjetio nekakvo
bockanje, koje nije predstavljalo pravu euforiju, već samo nalet
ugode. A onda mu na um padne ideja. Konačno, bio je poslovan
380
čovjek, stalno u potrazi za novim mogućnostima za zaradu.
Uopće nije bilo bitno odakle je roba porijeklom.
„A kako stvari stoje s ovim začinskim pivom?“ Kucnuo je
glomaznim prstenom po gotovo već praznoj čaši. „Gdje ti
Zensuniji nalaze sastojke? Meni se čini da tamo vani ništa ne
raste.“
„Začin je prirodna tvar u pustinji. Zovemo ga melange.
Možete naći čitave poteze tog začina na dinama, otkrije ih
vjetar ili izbiju na površinu prilikom eksplozija začina.
Međutim, tamo vani žive čudovišni pješčani crvi i haraju
strašne oluje koje vas mogu ubiti. Ako mene pitate, neka
Zensuniji slobodno donose tovare ovoga u grad Arrakis radi
zamjene za namirnice.“
Keedair je razmišljao o tome da li da ponese uzorak tog
začina na Svjetove Lige. Da li bi ga mogao prodati na bogatoj
Salusi ili plemićima na Poritrinu? Nema sumnje da je ova tvar
imala neobično djelovanje na tijelo... djelovala je smirujuće kao
ni jedna koju je do sada okusio. Ako bi je uspio prodati, možda
bi nadoknadio dio troškova za ovo istraživačko putovanje.
Sanker je klimnuo prema vratima. „ Ne dobivam dovoljno
začinskog piva da bih vam ga mogao preprodati, ali upravo
jutros je došla skupina nomada. Za vrijeme dnevne žege ostat
će u svojim šatorima, ali ćete ih naći navečer na tržnici u
istočnom dijelu svemirske luke. Prodat će vam sve što imaju.
Samo pazite da vas ne prevare.“
„Mene nitko ne može prevariti“, odvrati Keedair, okrutno se
iskezivši i otkrivši svoje oštre zube. Primijetio je, međutim, da
je to izgovorio obilato preplićući jezikom, što ga je ozbiljno
uplašilo. Ne smije se sresti s tim Zensunijima prije nego što iz
njegovog organizma ishlapi začinsko pivo.

s
Šatorska krila od smeđe i bijele tkanine osiguravala su
djelimičan hlad. Nomadi su sjedili po strani, podalje od buke
svemirske luke. Ovi Zensuniji su napravili šatore i zaklone od
381
cerade i omotača za teret koje su tko zna gdje našli ili ukrali.
Pojedine tkanine kao da su bile napravljene od neke druge vrste
polimera, od neke čudne vrste plastike kakvu Keedair nikada
nije vidio.
Sunce je već zalazilo za planine ostavljajući nebo okupano
nijansama narančaste i bojama vatre. Kako je temperatura
opadala, tako je vjetar postajao sve jači, donoseći sa sobom
prašinu i bockavi pijesak. Šatorska krila su lepršala i pravila
buku, ali nomadi na to uopće nisu obraćali pažnju, kao da je ta
buka bila glazba za njihove uši.
Keedair im je prišao sam. I dalje se malo ljuljao, premda je
osjećao da mu se glava razbistrila nakon što je ostatak
popodneva pio samo vodu koju je plaćao po nevjerojatno
visokoj cijeni. Kada su ga primijetile, dvije žene uđoše u svoje
šatore da iznesu predmete za prodaju. Raširile su ih po stolu.
U njihovoj blizini je stajao jedan čovjek na čijem je mršavom
licu bio istetoviran nekakav geometrijski simbol. Imao je
tamne, sumnjičave oči.
Ne rekavši ni riječ, Keedair je pustio žene da izlože svoje
šarene tkanine, zajedno s kamenjem čudnog oblika koje su
oblikovale pješčane oluje i nekoliko smiješnih, zarđalih
predmeta davno zaboravljene tehnologije koje Keedair ne bi
uspio prodati čak ni najpohlepnijim i najekscentričnijim
skupljačima antikviteta. Mrzovoljno je vrtio glavom sve dok
mršavi čovjek — jedna od žena ga je nazvala Naib Dhartha – nije
rekao da nema ništa drugo.
Keedair prijeđe na stvar. „Kušao sam začinsko pivo. Čovjek
koji mi ga je prodao predložio mi je da razgovaram s tobom.“
„Začinsko pivo“, ponovi Dhartha. „Napravljeno od
melangea. Da, može se nabaviti.“
„Koliko možeš isporučiti i po kojoj cijeni?“
Naib raširi ruke i kiselo se osmjehne. „O svemu možemo
razgovarati. Cijena zavisi od količine koju želiš. Možda za
jednomjesečnu osobnu upotrebu?“
„Što kažeš da napunimo teretni brod?“ reče Keedair,
primijetivši zaprepaštenje na licima nomada.
382
 Dhartha se brzo pribrao. „Bit će nam potrebno vrijeme da to
sakupimo. Mjesec, možda dva.“
„Mogu čekati, ako se dogovorimo. Došao sam ovamo s
praznim brodom. Moram nešto ponijeti natrag.“ Pogledao je
izložene drangulije i vjetrom oblikovane predmete.“ Sasvim
sigurno ne želim ponijeti ništa slično ovome. Ismijali bi me u
Ligi.“
Iako je Tlulaxima bilo urođeno da se zanimaju za biološke
proizvode, Keedair nije osjećao poriv da se isključivo bavi
prodajom robova. Poći će svojim putem i nikada se više neće
vratiti u planetni sustav Thalim, osim ako bude potrebno.
Ionako su Tlulaxi uglavnom bili religijski fanatici i on se već bio
umorio od njihove dogme i politike. Uvijek će vladati potražnja
za začinima i pićem, i ako bi mu pošlo za rukom dati svijetu
nešto novo i egzotično, neku drogu koju najbogatiji plemići
nikada nisu kušali, mogao bi dobro zaraditi.
„Ali prvo mi reci što je točno melange“, nastavio je Keedair.
Gdje ga nabavljate?“
Dhartha dade znak jednoj od žena, koja se sagne i nestane
iza platnenog krila šatora. Podigao se topli povjetarac i tkanina
od polimera zaleprša glasnije nego do tada. Sunce je već skoro
bilo na obzoru, i morao je zaškiljiti kad je pogledao u njegovom
pravcu. To mu je onemogućilo da primijeti promjenu nastalu na
licu čovjeka iz pustinje.
Već poslije nekoliko trenutaka žena je iznijela male šalice
guste crne tekućine koja se pušila i mirisala na cimet. Prvo je
poslužila Keedaira. On znatiželjno, ali pomalo i skeptično
pogleda šalicu.
„Kava pomiješana s čistim melangeom“, objasni Dhartha.
„Sviđat će vam se.“
Keedair se sjetio koliko je koštala voda u baru i zaključi da
nomad investira u njihov razgovor. Prvi gutljaj je otpio oprezno,
ali nije mogao smisliti ni jedan razlog zbog koga bi ga tip
otrovao. Osjetio je ukus vruće kave na jeziku; kao da ga je
prodrmala struja. Imala je božanstven ukus koji ga je podsjetio

383
na začinsko pivo koje mu još nije izvjetrilo iz organizma. Morat
će biti pažljiv, jer će inače izgubiti osjećaj za pregovaranje.
„Skupljamo melange u Tanzerouftu, dubokoj pustinji kojom
vladaju demonski pješčani crvi. To je vrlo opasno mjesto. Često
gubimo ljude, ali začin je dragocjen.“
Keedair otpije još jedan gutljaj kave, a onda prisili sebe da
zastane i ne pristane prebrzo na dogovor. Pred njim su se
otvarale sve veće mogućnosti. Pošto su se njih dvojica malo
pomakli, Keedair je sada mogao bolje promotriti Dharthino
mršavo lice. Naibove oči nisu bile samo tamne; bile su tamno
plave. Čak su mu i bjeloočnice poprimile neobičnu indigo
nijansu. Vrlo čudno. Pitao se nije li ta neobičnost posljedica
toga što su se Zensuniji parili samo među sobom.
Čovjek iz pustinje zavuče ruku u džep i izvuče iz njega
kutijicu koju otvori i pokaže mu sabijeni, slojeviti smeđi prah.
Pružio ju je prema Keedairu, koji je promiješao sadržaj vrhom
malog prsta.
„To je čisti melange. Vrlo je jak. Stavljamo ga u piće i u jelo
u našim pećinskim selima.“
Keedair spusti na jezik vrh prsta posut začinom. Melange je
bio jak, razveseljavao je i smirivao istodobno. Istovremeno je
osjetio i nalet energije i mir. U glavi kao da mu se još više
razbistrilo, nije uopće bio mamuran kao poslije bančenja ili
drogiranja. Uspio se ipak obuzdati, ne želeći da pokaže koliko
je ushićen.
„Ako unosite melange duže vrijeme“, govorio je Dhartha,
„on vam pomaže da sačuvate zdravlje i da ostanete mladi.“
Keedair ništa ne reče. Čuo je bezbroj puta slične tvrdnje
vezane za razne supstance smatrane „fontanama mladosti“.
Međutim, koliko je znao, ni jedna se do sada nije pokazala
djelotvornom.
Neprimjetno je zatvorio kutijicu i spustio je u svoj džep, iako
mu nije bila ponuđena na dar. Ustao je. „Vratit ću se sutra.
Nastavit ćemo razgovor. Moram razmisliti o ovome.“
Pustinjski naib potvrdno zagunđa.

384
 Keedair se uputio prema svome raketoplanu na pisti
svemirske luke. U glavi mu se vrtjelo od računanja. Njegova
ekipa hvatača robova bit će razočarana što neće ni pokušati
napasti neko selo, ali Keedair će im platiti minimum koji im je
osiguravao ugovorom. Morao je razmisliti o mogućnostima koje
su se pred njim otvarale zahvaljujući ovom silnom začinu prije
nego što počne pregovora oko cijene s nomadima. Arrakis je bio
daleko, izvan uobičajenih trgovačkih putova. Ova ideja ga je
uzbudila, ali nije bio siguran da će mu se isplatiti izvoz ove
egzotične tvari.
Razmišljajući hladne glave, sumnjao je da će melange ikada
postati nešto više od pukog kurioziteta.

385
 68.

2
Ljudska bića znaju preživjeti. Neke stvari rade za sebe,
a onda pokušavaju prikriti svoje prave motive pomoću
složenih izgovora. Davanje darova je osnovni primjer
zapravo sebičnog ponašanja.

ERASMUS,
bilješke o robovima iz spremišta

AURELIUS VENPORT je nešto prije ponoći sjedio za

dugačkim stolom od opal-drva u jednoj od prostorija punih
odjeka u dubinama špiljskog grada Rossaka. Prostoriju je
opremio za svoje poslovne sastanke s lovcima na droge,
biokemičarima i onima koji su trgovali farmaceutskim
proizvodima, ali ju je i Zufa ponekada koristila za svoje privatne
sastanke.
Iako je već odavno pao mrak, glavna čarobnica je još bila u
opasnoj prašumi, gdje je uvježbavala svoje mlade štićenice i
pripremala ih za samoubilačke napade. Venport nije bio
siguran je li Zufa jedva čekala da njene dobrovoljke budu
ponovo pozvane ili je strepila od tog trenutka.
Nadao se da se njegovoj družici nisu motale po glavi neke
nerazumne ideje, premda bi vjerojatno voljela i od sebe
napraviti mučenicu. Zufa ga je uzimala zdravo za gotovo i
prebacivala mu je zbog nekih izmišljenih neuspjeha, ali
Venportu je svejedno bilo stalo do te hladne, blijede čarobnice.
Nije je želio izgubiti.
Zufa se trebala vratiti prije više od jednoga sata i on ju je
čekao. Znao je da ne vrijedi biti nestrpljiv. Ohola čarobnica se
386
držala vlastitog rasporeda, smatrajući da su njegovi prioriteti
krajnje nebitni.
Čak i po najtamnijoj noći, špiljsku prostoriju je osvjetljavala
topla i ugodna svjetlost koja je dolazila iz sjajne žute kugle što
je graciozno lebdjela iznad stola poput prenosivog privatnog
sunca. Draga Norma mu je to poslala na dar s Poritrina. Bio je
to kompaktni izvor energije i u zraku ga je održavalo novo
suspenzorsko polje koje je ona razvila. Radio je na istom
principu kao i sjajna ploča, ali je bio mnogo djelotvorniji, jer je
novi uređaj stvarao osvjetljenje kao nusproizvod samog
suspenzorskog polja. Norma ga je nazvala žarkugla i on je
razmišljao o njenim trgovačkim vrijednostima.
Venport otpije poveći gutljaj gorkog biljnog piva iz pehara
ispred sebe. Napravio je grimasu, a onda otpio još malo,
pokušavajući smiriti živce. Zufa bi trebalo stići svakog trenutka
i on je jedva čekao da je vidi. Čarobnica je u prašumi podigla
svetilište u Heominu čast. Možda su sve bile sada tamo i plesale
oko njega pod svjetlošću zvijezda, pjevajući poput vještica. Ili
su možda — usprkos svojoj hladnoj agnostičkoj logici i
odlučnosti — u tim privatnim trenutcima obožavale životnu silu
Geje, majke Zemlje, koja je utjelovila žensku moć. Bilo što,
samo da se razlikuju od „muškaraca slabića“...
Iz vanjskih hodnika su u prostoriju ulijetali noćni kukci
privučeni svjetlošću sjajne kugle. Noćni kukci su bili strašno
proždrljivi kada je posrijedi bila ljudska krv, ali gnjavili su samo
muškarce. To je bio čest predmet šale na Rossaku; govorili su
da su čarobnice bacile neku vrstu čarolije na ta sićušna
stvorenja kako bi zadržale svoje muškarce tijekom večeri u
domovima, dok su žene izvodile tajne obrede u prašumi.
Prošlo je još četvrt sata, a Zufa mu se još nije pridružila.
Iznervirani Venport je završio pivo, spustio prazni pehar na stol
od opal-drva i zgađeno uzdahnuo. Zar mu ne može posvetiti
samo nekoliko trenutaka svog dragocjenog vremena?
Bilo kako bilo, on će se nastaviti i dalje truditi da zasluži
njeno razumijevanje i poštovanje. Već godinama je Venport bio
vrlo uspješni izvoznik droga, začina i farmaceutskih proizvoda
spravljenih od biljaka s Rossaka. Prethodnog mjeseca su
387
njegovi ljudi ostvarili veliku zaradu prodajom halucinogenih
droga Yardinu. Droge su postale vrlo omiljene među
budislamskih misticima koji su upravljali tim mjestom. Mistici
su koristili halucinogene s Rossaka u religijskim obredima,
pokušavajući dosegnuti prosvjetljenje.
Venport je zurio u veliki, mliječno bijeli sus-kamen na stolu.
Krijumčar s Buzzella, jednog od Nesvrstanih Planeta, prodao
mu je taj izuzetno rijedak i vrijedan kamen. Prodavač je tvrdio
da pojedino sus-kamenje izuzetne čistoće posjeduje sposobnost
da pojačava hipnotičku koncentraciju. Želio je da ga Zufa
ponosno nosi, možda na privjesku. Možda će pomoći čarobnici
da postane još jača.
Ubacio je zamotani komadić alkaloidne kore u usta i zdrobio
je zubima, znajući da će mu omogućiti da se opusti. Prigušio je
sjajnu kuglu i podesio njen spektar tako da je sada svjetlost bila
više narančasta, zbog čega je sus-kamen oživio u svim duginim
bojama. Od alkaloidne kore je sve počelo da ga svrbi, osjetio je
kako se njegovim tijelom razlijeva spokoj... kako se polako
udaljava od svega. Neobični kamen je hipnotički svjetlucao i on
izgubi pojam o vremenu.
Kada je Zufa ušla u sobu, njeno inače blijedo lice je bilo
rumeno, oči sjajne. Ostavljala je dojam nekakvog eteričnog bića
na bogatoj svjetlosti u sobi. Na sebi je imala dugu prozirnu
haljinu posutu sićušnim draguljima koji su svjetlucali poput
cvijeća od rubina po njoj.
„Vidim da nemaš nikakvog važnog posla“, primijeti ona i
odmah se namršti.
Uspio se nekako pribrati. „Ništa važnije od čekanja da ti
dođeš.“ Ustao je što je ponosnije mogao i uzeo sus-kamen.
„Pronašao sam ovo i sjetio se tebe. Dar s Buzzella, na kojem su
moji trgovci ostvarili nevjerojatan prihod od...“ Primijetivši
prezir na njenom licu, Venport se zbunio. Glas mu je zamro.
„I što se to mene tiče?“ Proučavala je ponuđeni kamen, ali
ga nije dotakla. „Jesam li ikada marila za lijepe kamenčiće?“
„To je vrlo rijedak sus-kamen, kažu da posjeduje izvjesne...
značajke koje povećavaju telepatske moći. Možda bi ga mogla

388
koristiti kao uređaj za koncentraciju u obuci svojih štićenica?“
Stajala je poput kakvog kipa. Vidjelo se da nije uspio na nju
ostaviti neki dojam, te je stoga žurno nastavio: „Budislamisti s
Yardina žude za našim halucinogenima. Zaradio sam mnogo
kredita u posljednjih nekoliko mjeseci i mislio sam da bi ti ovaj
kamen mogao koristiti.“
„Umorna sam, idem u krevet“, reče ona ne prihvativši dar.
„Moje čarobnice su već dokazale svoje sposobnosti. Budući da
se strojevi i dalje prijetnja po svaki svijet Lige, nemamo
vremena zuriti u sus-kamenje.“
Zavrtio je glavom. Što bi je koštalo da je prihvatila dar? Zar
mu nije mogla uputiti koju ljubaznu riječ? Venport je bio toliko
povrijeđen da ga čak ni kora za smirivanje nije mogla utješiti te
je povikao: „Ako se odreknemo čovječnosti zbog borbe protiv
strojeva, Zufa, onda je Omnius već pobijedio!“
Zastala je tek na trenutak, ali se nije vratila do njega.
Nastavila je prema svojim prostorijama i ostavila ga samog
nasred sobe.

389
 69.

2
Hoće li naše čovječanstvo preživjeti? Ono što čini život
vrijednim življenja – ono što posjeduje toplinu i
ljepotu — i to mora opstati. Nikad nećemo imati
čovječanstvo koje opstaje ako se odreknemo cijelog
svog bića — ako se odreknemo osjećaja, tijela i misli.
Ako se odreknemo misli, nećemo moći razmišljati o
onome što dodirujemo. A ako se usudimo odreći tijela,
ostavit ćemo vozilo koje nas sve nosi bez kotača.

PRIMERO VORIAN ATREID,

Anali vojske Džihada

ZEMLJA. Dok je bubnjala ljetna kiša, Vorian se vozio u

sjajnoj, bijeloj kočiji koju su vukla četiri bijela pastuha.
Erasmus je naredio robotu kočijašu da odjene odoru sa širokim
vojnim epoletama s kojih su visjele zlatne rese i da stavi trorogi
šešir kopiran s neke pradavne povijesne slike.
Ovakva ekstravagancija je bila neučinkovita i nepotrebna –
da i ne spominjemo koliko je bila zastarjela – međutim, čovjek
povjerenik je čuo da je ekscentrični Erasmus često činio
neobjašnjive stvari. Vor nije mogao ni zamisliti zašto jedan tako
važan predstavnik sveuma želi vidjeti baš njega.
Možda je Erasmus proučio neke od simulacija i ratnih igara
koje je Vor odigrao sa Seuratom. Bilo mu je poznato da je
dotični robot izgradio velike laboratorije za ispitivanje ljudske
prirode koja je zaokupila njegov znatiželjni um. Ali što bih mu
ja mogao reći?

390
 Dok su kotači kočije kloparali po kaldrmi ispred glavnog
zdanja, Vor je obrisao zamagljeni prozor. Impozantna vila u
grogiptijanskom stilu je čak i po kiši djelovala veličanstvenije
od učinkovitih gradova građenih po uzoru na mrežu. Sasvim bi
odgovarala i nekom princu.
Imanje, koje je obuhvaćalo ukrasne vrtove i dovoljno zgrada
da se od njih moglo napraviti kakvo manje selo. Pročelje glavne
zgrade bilo je ukrašeno balkonima, visokim tankim stupovima
i krilatim završecima oluka koji su gledali na pristupni trg, ništa
manji od kakvog gradskog trga, i koji je bio popločan te
pretrpan fontanama, kipovima izvanjskim zgradama kamenih
zidova.
Što ću ja ovdje?
Prišla su mu dva ljudska bića u livrejama oborenih pogleda
kao da je Vor nekakav strojni velikodostojnik u posjetu.
„Erasmus vas očekuje.“ Bijeli konji su se propinjali i vrpoljili,
možda i zato što nisu često imali prigode biti vani.
Jedan od dvojice slugu držao je pokrivalo kojim je štitio
Vorovu tamnu kosu od kišice koja je sipila. Vor je na sebi imao
samo tuniku bez rukava i lake hlače i tresao se. Nije volio biti
mokar i ova nelagodnost ga je samo podsjetila na nedostatke i
slabosti njegovog ljudskog tijela. Da je cymeh, lako bi podesio
svoju unutrašnju temperaturu i mislitrode bi odmah izbrisale
sve neugodne osjećaje. Bit će i to jednoga dana.
Na ulazu ga je pozdravila prelijepa mlada žena. „Vi ste
Vorian Atreid?“ Imala je egzotične oči boje lavande i zračila je
nezavisnošću, za razliku od preplašenih muškaraca u livrejama.
Izvila je usne u jedva primjetnom nagovještaju izazovnog
osmijeha. „Vi ste, znači, sin onog zlog Agamemnona?“
Zatekla je Vora nespremnog te se morao pribrati prije nego
što je odgovorio. „Moj otac je cijenjeni general, prvi među
Titanima. Njegovi vojni pothvati su legendarni.“
„Ili sramni.“ Žena je zurila u njega sa zaprepašćujućim
nedostatkom poštovanja.
Vor nije znao kako bi reagirao. Sve niže kaste na
Sinkroniziranim svjetovima znale su gdje im je mjesto, a ova

391
žena sasvim sigurno nije povjerenik poput njega. Nikada mu se
ni jedan drugi rob nije obratio na ovakav način. Poslije
mnogobrojnih obavljenih poslova, Vor je bio nagrađen
uslugama robinja za zabavu, zaduženim da mu griju postelju.
Ni jednu nikada nije pitao kako se zove. „Zanima me kako se
zoveš, jer želim zapamtiti tvoje ime“, konačno je rekao. Zbog
nečega se zainteresirao za ovu egzotičnu ljepoticu i njen
neočekivani prkos.
Izgleda da se ništa manje od Vora nije ponosila svojim
porijeklom. „Ja sam Serena Butler.“ Povela ga je hodnikom duž
kojeg su bile poredane statue i slike, a zatim u botanički vrt
kojeg je od kiše štitnio stakleni strop.
„Što ti radiš ovdje? Jesi li jedna ojd Erasmusovih...
privilegiranih učenica?“
„Ja sam samo kućna robinja, ali za razliku od tebe ne služim
misaonim strojevima po svojoj želji.“
Shvatio je njen komentar kao kompliment. „Da, ja sam
ponosan što im služim. Pomažem da se ostvari ono što je
najbolje za našu manjkavu vrstu.“
„Ti si dobrovoljni izdajnik svoje rase, jer surađuješ s
Omniusom. U očima slobodnih ljudskih bića nisi ništa manje
zao od svojih strojnih gospodara. Ili ti to možda nikada do sada
nije palo na pamet?“
Vor je bio zbunjen. Slične optužbe je na njegov račun iznio
i vojni zapovjednik, čovjek s Giedi Prime. „Zao... kako zao? Zar
ne shvaćaš koliko je dobra Omnius donio? To je tako očigledno.
Pogledaj samo Sinkronizirane svjetove. Vodi se računa o svim
pojedinostima, sve se glatko odvija. Zašto bi itko želio to
promijeniti?“
Serena ga je pogledala kao da pokušava shvatiti da li on
stvarno i misli to što govori. Konačno je odmahnula glavom. „Ti
si budala, rob koji ne vidi svoje lance. Ne vrijedi te uvjeravati.“
Naglo se okrenula od njega i otišla, ostavivši ga bez riječi. „I uz
svu nazovi obuku, ti ni ne znaš za bolje.“
Prije nego što je uspio smisliti odgovarajući odgovor, Vor je
primijetio nezavisnog robota. Odjeven u luksuznu odjeću,
392
Erasmus je stajao pokraj jednog plitkog bazena i u njegovom
ovalnom licu odražavala se voda. Kišne kapi su padale kroz
otvor na staklenom krovu i kvasile njegovu odjeću. Iz pozadine
je dopirala neka prijatna klasična glazba.
Serena se udaljila ne najavivši Vora. Ostao je zuriti za njom,
začuđen njenim neodgojem. Divio se njenom licu i jantarno-
smeđoj kosi, kao i njenom držanju i očiglednoj inteligenciji. Bila
je zaobljena u struku, te se zapitao nije li trudna. Paradoksalno,
ali privukli su ga njena arogancija, njena žudnja za nečim
nedostižnim.
Serena Butler se očigledno nije pomirila s tim da bude kućna
robinja. Ako se uzme u obzir kako su bijedno živjeli robovi u
zapuštenim spremištima iza vile, na što se ona mogla žaliti? To nije
imalo smisla.
„Nema dlake na jeziku, zar ne?“ primijeti Erasmus i dalje
stojeći na kiši. Sada je robotovo promjenjivo lice krasio
simpatičan osmijeh.
Sklonivši se s hladne kišice, Vor primijeti: „Iznenađen sam
što tolerirate njeno neprimjereno vladanje.“
„Vladanje može i prosvijetliti čovjeka.“ Erasmus se ponovo
posvetio proučavanju kišnih kapi u bazenu. „Smatram da je
zanimljiva. Osvježavajuće iskrena – isto kao i ti.“ Robot
zakorači prema njemu. „Našao sam se u slijepoj ulici u mojim
istraživanjima ljudske prirode zato što su većina mojih
subjekata poslušni zarobljenici koji su odgojeni da budu robovi.
Oni ne znaju za drukčiji život, oduvijek su samo služili i bili
podjarmljeni, u njima nema one iskre. Oni su ovce, dok si ti,
Voriane Atreidu, vuk. A vuk je i ova Serena Butler... na svoj
način.“
Posjetitelj se naklonio. Rastao je od ponosa. „Bit će mi drago
da vam pomognem na svaki način, Erasmuse.“
„Vjerujem da si uživao u vožnji kočijom? Odgajam pastuhe
i vodim brigu da budu timareni za važne prigode. Ti si mi pružio
izgovor da ih upotrijebim.“
„Bilo je to neobično iskustvo“, prizna Vor. „Naj... arhaičniji
način prijevoza.“
393
 „Dođi na kišu.“ Pozva ga Erasmus pokretom svoje sintetičke
ruke. „Ugodno je, uvjeravam te.“
Vor poslušno krene naprijed, pokušavajući ne pokazati
koliko mu je zapravo neugodno. Kiša je ubrzo nakvasila njegovu
tuniku, ovlažila mu gole ruke; voda mu se cijedila sa slijepljene
kose niz čelo u oči. „Da, Erasmuse. Je... ugodno je“.
Robot je simulirao smijeh. „Lažeš.“
Vor se našali: „To je ono što ljudska bića najbolje rade.“
Srećom, robot ga zatim skloni s kiše. „Hajde da
porazgovaramo o Sereni. Privlačna je, prema ljudskim
standardima ljepote, je li tako?“ Vor nije znao što bi rekao, ali
je Erasmus nastavio navaljivati: „Gledao sam te dok si bio s
njom. Volio bi stvarati potomke s tom divljom ženom, je li tako?
Trenutno nosi dijete nekog hrethgir ljubavnika, ali imat ćemo
dosta vremena. Ona se razlikuje od svih priprostih robinja za
zabavu koje su ti bile dodijeljene, zar ne?“
Vor je razmišljao o ovom pitanju, pokušavajući dokučiti što
je to, zapravo, zanimalo robota. „Moram priznati da je
prelijepa... i zamamna.“
Erasmus ispusti nekakav umjetni zvuk, nešto nalik na
uzdah. „Tužno, ali i pokraj svih mojih brojnih poboljšanja, kad
su osjećaji u pitanju, i dalje nisam u stanju iskusiti seksualno
uzbuđenje, bar ne na način na koji se to događa biološkim
mužjacima. Stoljeće sam proveo poboljšavajući i modificirajući
ono što bi moglo odgovara osjećaju ekstaze koju može doživjeti
čak i najniže ljudsko biće. Za sada nisam imao mnogo uspjeha
u tome. Moji pokušaji s robinjama bih su toliko neuspješni da
me je to uplašilo.“
Pozvao je Vora rukom da ga slijedi u stakleni vrt. Dok su išli
stazama kroz vrt, nazivao je razne biljke po imenu i mjestu
porijekla kao da drži predavanje djetetu ili se hvali svojim
znanjem. „I Serena dosta zna o biljkama. Bila je neka vrsta
stručnjaka za hortikulturu na Salusi Secundus.“
Vor je ljubazno odgovarao, sve vrijeme pokušavajući
pogoditi kako bi on to mogao pomoći robotu. Obrisao je vodu s
očiju; mokra odjeća mu se neugodno lijepila uz tijelo.

394
 Erasmus je konačno objasnio mladom povjereniku zašto ga
je pozvao. „Voriane Atreidu, tvoj otac te je nedavno podvrgao
tretmanu za produljenje biološkog života.“ Mehaničko lice je
ponovo postalo glatko zrcalo, jer nije želio Voru ni na koji način
nagovijestiti što želi. „Reci mi, kako se osjećaš sada kada su pred
tobom još stoljeća? Nema sumnje da ti je Agamemnon dao
značajan dar, ništa manje značajan od njegove originalne
sperme, zahvaljujući kojoj si nastao.“
Prije nego što je Vor stigao razmisliti o ovom pitanju, Serena
je ušla u staklenik noseći srebrni pribor za čaj. Spustila je
poslužavnik grubo na kameni sto i sipala tamnu tekućinu u
dvije šalice. Jednu je dodala Voru, drugu robotu. Erasmus je
ispružio končastu sondu s perom na vrhu u čaj kao da ga kuša.
Njegova maska-zrcalo sada je izražavala krajnje zadovoljstvo.
„Odlično, Serena. Izuzetan i zanimljiv ukus!“
Voru je bilo svejedno kakav ukus ima čaj; podsjetio ga je na
gorku čokoladu pokvarenu voćnim sokom. Serenu je izgleda
zabavljao njegov izraz lica.
„Je li dobar?“ upitao je Erasmus. „Serena ga je pripremila
posebno za tebe. Dopustio sam joj da izabere odgovarajući
recept.“
„Ima... jedinstven ukus.“
Robot se nasmijao. „Opet lažeš.“
„Ne, Erasmuse. Izbjegavam ti izravno odgovoriti.“
Vor je primijetio u Sereninim neobičnim očima
neprijateljstvo i pitao se je li namjerno upropastila čaj. Ostavivši
poslužavnik na kamenom stolu, udaljila se rekavši: „Možda bih
u školi za povjerenike mogla naučiti da budem pokornija
sluškinja.“
Vor je promatrao Serenu. Bio je iznenađen što se Erasmus
nije obazirao na njen bezobrazluk. „Zabavlja me njeno opiranje,
Voriane. Bezazleni prkos. Ona dobro zna da odavde nikada neće
moći pobjeći.“ Zavladala je kratka tišina tijekom koje je ga robot
nastavio proučavati. „Nisi odgovorio na moje pitanje o
produžetku života.“
Pošto je sada imao vremena na miru razmisliti, Vor reče:
„Da budem iskren, ne znam što osjećam. Moje ljudsko tijelo je
395
krhko i lako može biti oštećeno. I dalje mogu doživjeti kakav
nesretni slučaj ili se razboljeti, ali bar neću ostarjeti i postati
slab.“ Vor je razmišljao o svim tim godinama koje su pred njim
kao o kreditima koje treba potrošiti. Proživjet će nekoliko
normalnih ljudskih života, ali mnogo važnije će biti da postane
cymeh. „Dodatne godine koje sam dobio ipak su samo treptaj
oka u usporedbi sa životom misaonih strojeva, kao što ste vi.“
„Da, treptaj oka, nevoljni ljudski refleks koji shvaćam i kao
fiziološku radnju i kao pojam. Ti taj izraz koristiš kao netočnu
metaforu kojom želiš označiti vrlo kratko vremensko
razdoblje.“
Vor je primijetio ekrane stražar-očiju na zidovima
staklenika i shvatio da sveum sigurno prisluškuje. „Jeste li
uvijek ovoliko znatiželjni?“
„Znatiželja nam pomaže da učimo“, odvrati Erasmus.
„Postavljam pitanja zato što sam znatiželjan. To ima smisla, zar
ne? Prosvijetli me. Volio bih ponovo razgovarati s tobom. „Ti i
Serena, možete mi dati zanimljivu perspektivu.“
Vor se naklonio. „Kako želite, Erasmuse. Međutim, morat
ću usuglasiti te posjete s važnim poslom koji obavljam za
Omniusa. Putnika Snova će uskoro biti popravljen i spreman za
novu misiju ažuriranja.“
„Da, svi mi radimo za Omniusa.“ Erasmus napravi stanku.
Kroz prozirni krov staklenika vidjelo se da je kiša prestala i da
su se na nebu pojavile plave krpe neba. „Više razmišljaj o
smrtnosti i dugovječnosti. Dođi da porazgovaramo prije nego
što pođeš na sljedeće putovanje.“
„Zatražit ću dopuštenje, Erasmuse.“

s
Erasmusa je zainteresirala zadivljujuća međuigra između
dvoje ljudskih bića te je ponovo pozvao Serenu i naredio joj da
isprati njihovog gosta do kočije. Ona se s neskrivenim
neprijateljstvom ponašala prema ovom Agamemnonovom sinu,
dok je on pokazivao očigledno zanimanje za nju... fizičko?...

396
mentalno? Kako netko može uočiti razliku? Time bi se možda
mogao pozabaviti u nekom novom pokusu?
Iako su razmijenili samo nekoliko rečenica, ova mlada žena
je okupirala Vorianove misli. Nikada do sada nije sreo ženu
poput nje, tako samouvjerenu i lijepu, inteligentnu i spremnu
glasno reći što misli. Serena Butler je očigledno odgojena da
cijeni sebe kao pojedinca — što je bilo dosta slično Erasmusovim
naporima da usavrši svoju nezavisnost.
Kada su stigli do ulaznih vrata vile, mladić neočekivano
upita: „Kad se tvoje dijete treba roditi?“ Konji upregnuti u
kočiju su izgleda jedva čekali da krenu. Robot kočijaš sjedio je
poput kipa.
Serena je bijesno razrogačila oči. Upravo mu je htjela
skresati u lice kako se to njega uopće ne tiče, ali se ugrizla za
jezik. Možda je upravo Vorian Atreid bio ta prilika kojoj se
nadala. Možda je znao nešto što bi joj moglo pomoći da
pobjegne. Uživao je povjerenje strojeva. Bilo bi glupo odbaciti
ga već na samom početku. Ako se pak sprijatelji s njim, možda
bi mu mogla objasniti kakvo može biti slobodno ljudsko biće?
Duboko je udahnula i nesigurno se osmjehnula. „Nisam
spremna pričati o mom djetetu s potpunim neznancem. Možda
bismo mogli o tome porazgovarati kada dođeš sljedeći put. Za
početak.“ Eto. Napravila je prvi korak.
Rekavši to, vratila se u vilu i polako za sobom zatvorila
vrata.
Dok je gledala kočiju kako se udaljava s trijema vile, Serena
Butler nije znala što da misli o ovom čovjeku koji ju je uspio
zbuniti, jer je s toliko ponosa služio strojevima. Nije joj se
sviđao, nije čak bila sigurna ni može li mu vjerovati. Ali možda
bi mogao biti od neke koristi.
Osjećala je izvjesnu nelagodu, a i smetali su joj vlaga i magla
u zraku. Pohitala je natrag unutra da se obriše i promijeni
odjeću. Dragocjeni plod kojeg je nosila već je ušlo u šesti mjesec
i podsjećao ju je na njenog voljenog Xaviera. Bi li joj Vorian
mogao pomoći da mu se vrati ili će njeno dijete odrasti u
zatočeništvu i nikada neće upoznati svoga oca?

397
 70.

2
Najviše priča napisano je o dva oblica ljudskog
ponašanja: ratovanju i ljubavi.

KOGITOR EKLO,
Razmišljanja o izgubljenim stvarima

TRAGIČNI GUBITAK SERENE je potpuno izbacio Xaviera

iz životnog kolosijeka i on se sada pokušavao vratiti u
kolotečinu. Prije tri mjeseca je vidio olupinu njenog blokadnog
broda kako pluta u moru na Giedi Prime i pročitao je nepobitne
analize DNK urađene na osnovu uzoraka krvi pronađenih u
olupini.
Nije tvrdio da razumije što osjeća i izbjegavao je misliti o
tome, prepuštajući se radu. U početku se želio nesmotreno
baciti na neko novo uporište strojeva, ali bi ga Serena sigurno
izgrdila zbog toga. Zaustavila ga je samo pomisao da bi to naišlo
kod nje na neodobravanje.
Umrla je boreći se protiv neljudskog neprijatelja. Xavieru je
bilo potrebno nešto za što će se uhvatiti, nešto stabilno prije
nego što mu pođe za rukom da nastavi dalje. Zbog sjećanja na
nju, borba je morala biti nastavljena dok svi misaoni strojevi ne
budu uništeni.
Xavierove misli se zaustaviše na njenoj sestri Octi koja ga je
podsjećala na nju i na neki način upravo zbog toga proganjala.
I ona je bila vrlo ljupka na svoj način, bila je osjećajna i sklona
samopromatranju, za razliku od Serene krstaša, koja je uvijek
išla ravno prema svom cilju. Pa ipak ga je ta djevojka, slična vili,
bolno podsjećala na Serenu po obliku usta i nježnom osmijehu.
398
Bila je poput odjeka ugodnog sjećanja. Xavier je ili s puno
čežnje zurio u Octu ili ju je potpuno izbjegavao.
Tješila ga je dok je tugovao, ostavljala ga je na miru kada mu
je bilo potrebno da ostane sam i bodrila ga kada je to želio. Tiho
i nježno, Octa je polako ispunjavala nastalu prazninu u
njegovom životu. Iako je njihov odnos i dalje bio tih i
neprimjetan, ona ga je oprezno obasipala ljubavlju. Serenini
osjećaji su bila poput oluje dok je njena sestra bila postojana i
predvidiva.
Jednog dana, potaknut više bolom i čežnjom nego zdravim
razumom, Xavier je pitao Octu da se uda za njega. Zaprepašteno
je razrogačila oči. „Plašim se da se pokrenem, Xaviere, da
ispustim bilo kakav zvuk, jer bit će da je ovo san.“
Na sebi je imao čistu odoru Armade s novim oznakama čina:
postao je secundo. Xavier je stajao uspravnih leđa, spojenih
dlanova, kao da se obraća svom pretpostavljenom, a ne da prosi
Octu. Oduvijek je znao da se Serenina sestra odmalena palila na
njega, i sada se nadao da bi to moglo prerasti u pravu ljubav.
„Mislim da sam izabravši tebe za ženu, draga Octa, napravio
najhrabriji korak u budućnost. To je najbolji način na koji
možemo odati počast sjećanju na Serenu.“
Njegove riječi su zvučale kao službena prošnja, ali je Octa
svejedno porumenila kao da su kakav magični napjev. Svjestan
da je to pogrešan razlog za stupanje u brak s njom, Xavier je
pokušao odagnati nelagodnost. Odlučio je, i sada se nadao, da
će jedno drugome moći zaliječiti rane.
I Manion i Livija Butler su prihvatili i počeli poticati
Xavierovu novu naklonost prema mlađoj kćeri; čak su ubrzali
vjenčanje. Bio je podignut most preko provalije osjećaja i oni su
vjerovali da će brak s Octom biti dobar za sve njih.
Xavier je na dan vjenčanja tragao za unutrašnjim mirom i
zaista se trudio da zaključa dio srca koji će zauvijek pripadati
Sereni. I dalje je čeznuo za njenim smijehom, njenom
rječitošću, električnim dodirom njene kože. Povukavši se na
nekoliko trenutaka, prisjetio se svojih omiljenih sjećanja na

399
nju, jednog po jednog, a onda ih je sa suzama u očima,
odgurnuo u stranu.
Od sada pa nadalje će nježna Octa biti njegova žena. Nije
namjeravao povrijediti ionako krhku djevojku svojim kajanjem
ili tako što će je uspoređivati sa sestrom. To ne bi bilo ni pošteno
ni fer prema njoj.
Na Xavierov zahtjev, vjenčanje je obavljeno u novom
paviljonu iz kojeg je pucao pogled na vinograde i maslinike.
Građa tog paviljona bila je tako blistava i tanahna da je koštao
više od kakve skromne kuće. S prednje strane su lepršala tri
stijega na blagom povjetarcu, obilježavajući kuće Butlerovih,
Harkonnenovih i Tantorovih, obitelji koja je usvojila Xaviera. U
dolini ispod, na suncu su se presijavale bijele zgrade Zimije,
široke avenije i veliki administrativni kompleksi obnovljeni za
ovih četrnaest mjeseci koliko je prošlo od napada cymeha.
Ceremonija je bila mala i sumorna, unatoč nozočnosti
gostiju i prenaglašene veselosti Maniona Butlera. Nova sjećanja
će istisnuti stara. Osmjehujući se kako to nije činio već
mjesecima, viceroj je išao od jednog gosta do drugog pod
šarolikim šatorom, kušajući razne vrste punča i veliki izbor
sireva i vina.
Mlada i mladoženja su bili vrlo tihi dok su stajali ispred
malog oltara u pretrpanom šatoru, držeći se za ruke. Octa je
djelovala prozračno u blijedo-plavoj odori, tradicionalnoj
vjenčanici na Salusi. Bila je tako ljupka i krhka dok je stajala
pokraj njega. Plavu kosu s preljevima boje jagode uredno su
pridržavale ukosnice s bisernim glavama.
Neki bi sigurno rekli da je Xavier požurio oženiti Sereninu
sestru da ublaži svoj bol, ali on je znao da postupa časno.
Podsjetio je sebe tisuću puta da bi se i Serena složila. On i Octa
će zajedno pokušati odagnati veliki bol i tugu.
U paviljonu prepunom cvijeća, stajala je Livija Butler, čija je
jantarno-smeđa kosa bila prošarana blistavim zlatnim
pramenovima. Došla je iz Grada Introspekcije da obavi
ceremoniju. Samouvjerena i ponosna, kao da je odagnala iz uma
sve sumnje i tugu, Livija je pogledala mladu i mladoženju, a
potom se osmjehnula mužu. Manion Butler je jedva stao u svoj
400
crveno-zlatni smoking. Mesnati nabori su mu se prelijevali
preko okovratnika i izvirali iz rukava.
Skupina glazbenika zasvirala je na svojim balisetima.
Dječak je zapjevao svojim umilnim tenorom. Octa, koja je
stajala pokraj Xaviera, kao da se izgubila u nekom svom svijetu
iz snova, i kao da nije znala kako da se postavi u ovoj novoj
situaciji. Stisnula mu je ruku, a on ju je podigao do usana i
poljubio.
Još od smrti svog brata blizanca Freda kao da je bila
nepotpuna, uzdrmana. Octa je razvila sposobnost da se izdvoji
od svih stvari, da se ne opterećuje velikim brigama. Više se
voljela baviti sitnicama. Možda će i njoj i Xavieru takva
ograničenost zanimanja omogućiti da budu sretni.
Sa suzama u svojim izražajnim očima, viceroj Butler istupi
naprijed i stegne im ruke. Poslije jednog dugog trenutka,
okrenuo se prema svojoj ženi i klimnuo. Livija počne pijevnim
glasom izgovarati riječi obreda. „Okupili smo se ovdje da
otpjevamo pjesmu ljubavi, pjesmu koja je od najranijih dana
civilizacije sjedinjavala muškarce i žene.
Stojeći pred njima, Livija je izgovarala tradicionalne riječi
čiji su korijeni sezali čak do pankršćanskih i budislamskih
tekstova iz drevnih vremena. Napjevi su bili lijepi i Xavierov um
se širio. Razmišljao je i o onome što ga čeka i o onome što je
bilo. Riječi kojima je nadstojnica Livija vodila mladi par kroz
zakletve neosporno su bile umirujuće i utješne.
Ubrzo je bilo izgovoreno sve što je trebalo izgovoriti. Xavier
je u obredu ljubavi stavio prsten na Octin prst i zakleo joj se na
vječnu ljubav. Čak ni misaoni strojevi ne bi ih sada više mogli
razdvojiti.

401
 71.

2
Govor se temelji na pretpostavci da možete nešto dobiti
ako nastavite redate jednu riječ za drugom.

IBLIS GINJO,
bilješke na margini ukradene bilježnice

AJAX JE DOVEO svoje zastrašujuće obličje za hodanje na

trg Forum, gdje je obavio nadzor svih tekućih poslova, u potrazi
za kakvim nedostatkom. Pomoću čitavog niza optičkih vlakana,
Titan je skenirao uglačanog kolosa koji je prikazivao njegovo
davno zaboravljeno ljudsko obličje. Ajax je bio bijesan što je
Iblis Ginjo tako dobro nadzirao radnike te on sada nije mogao
smisliti nikakav izgovor da ih surovo kazni iz čiste zabave.
Zbunjeni Iblis je čekao da mu se ukaže prigoda. Stalno se
vraćao na izuzetne stvari koje je saznao od kogitora Ekla,
naročito na pojedinosti zbog kojih je propala slavna Pobuna
Hrethgira. Ajax je bio personifikacija brutalnosti i bola iz tih
davnih bitaka.
Bi li kogitor mogao pomoći Iblisu da podigne revoluciju?
Mogli bi učiti na pogreškama prethodnih pokušaja. Da li je
ikada bilo povjerenika kao što je Iblis među pobunjenicima? I
kako mu je pomoćnik Aquim mogao biti od koristi?
I pokraj brižljive istrage i svoje sposobnosti da manipulira
razgovorima i nagna druge da mu nesvjesno odaju svoje tajne,
Iblis još nije uspio pronaći nikakav dokaz o postojanju drugih
skupina pokreta otpora. Možda su njihove vođe bili raštrkane,
neorganizirane, slabe. Tko mu je slao tajne poruke – dobio ih je
već pet u protekla tri mjeseca?
402
 Iblis se nervirao zbog nedostatka dokaza. Želio je pogurati
ustanak, kad je već donio odluku. S druge pak strane, da je
disidente bilo lako naći, oni ne bi imali nikakvih izgleda protiv
organiziranih strojeva.
Nakon što je zaista gadno pritegnuo radnike i uspio ih
natjerati da završe posao koji mu je bio dodijeljen, Iblis je
zatražio dopuštenje da pođe na još jedno hodočašće do Eklove
kamene kule. Samo mu je kogitor mogao pružiti odgovore koji
su mu bili neophodni. Razgovarao je s cymehom Danteom, koji
je bio zadužen za administrativne poslove. Pokazao mu je
izvještaje koji su bili potvrda njegove produktivnosti i
učinkovitosti, i Titan birokrat mu je dao dozvolu da napusti
grad. Međutim, Dante mu je jasno stavio do znanja da ne shvaća
zašto se jedan obični nadzornik zanima za neproduktivne
filozofske stvari. To je, čini se, izlazilo iz okvira zanimanja
većine povjerenika. „Od toga nećeš imati nikakve koristi.“
„Siguran sam da ste u pravu, gospodaru Dante... ali zabavlja
me.
Iblis je krenuo prije svitanja i odmah je potjerao smrdljivog
bur-konja kasom kroz stjenovitu pustinju i uz padinu prema
samostan u. Aquim ga je čekao u podnožju strmog kružnog
stubišta koje je vodilo u kulu. I ovog puta je bio pomalo
neuredan i ošamućen od semute. Od kada je prvi put umočio
šaku u elektrofluid i dodirnuo kogitorove misli, Iblisu nikako
nije bilo jasno zašto Aquim želi otupiti svoja opažanja. Možda
su Eklove složene prosvijetljene misli bile toliko neizmjerne i
sveobuhvatne da je pomoćnik širokih ramena morao prigušiti
bujicu zbunjujućih otkrića.
„Primjećujem da me gledaš s neodobravanjem“, reče
Aquim, zureći kroz gotovo spuštene kapke.
„Oh ne“, odvrati Iblis, ali odmah shvati da se neće izvući
lažima i doda: „Samo sam primijetio da uživaš u semuti, to je
sve.“
Krupni muškarac se osmjehnu i odvrati blago zaplićući
jezikom. „Autsajderu se može učiniti da umrtvljujem osjetila,
međutim, semuta mi pomaže da zaboravim vlastitu razornu
prošlost, vrijeme prije nego što sam dobio nadahnuće da se
403
pridružim kogitoru Eklu. Također mi pomaže da se
usredotočim na ono što je zaista važno i da zanemarim zov
tijela.“
„Ne mogu te zamisliti kao razornog čovjeka.“
„Oh, ali bio sam takav. Moj otac se borio protiv
porobljavanja i to je platio životom. Poslije toga sam se želio
osvetiti strojevima i to mi je baš išlo od ruke. Predvodio sam
malu skupinu ljudi i mi smo... oštetili nekoliko robota. Žao mi
je što moram reći da smo također ubili i izvjestan broj
povjerenika robova koji su nam se našli na putu, ljudi kao što si
ti. Eklo me je uspio spasiti i pobrinuo se za neku vrstu moje
rehabilitacije. Nikada mi nije rekao zašto me je izvukao niti
kako je to sredio. Postoji mnogo stvari koje kogitor nikome ne
otkriva, čak ni meni.“
Redovnik se naglo okrenuo i nesigurnim korakom krenuo
uz stube, povevši Iblisa do prostorije u kojoj je živio kogitor u
stanju vječne kontemplacije. Kada se našao u sobi na vrhu kule
s prozorima okupanim bojom, Aquim reče: „ Eklo je detaljno
proučio tvoju situaciju. Vrlo davno, on je pratio promjene koje
su zahvatile čovječanstvo nakon što su Titani slomili Staro
Carstvo, ali ništa nije poduzeo. Eklo je smatrao da će izazov i
raznolikost poboljšati ljudsku rasu, da će im ojačati volju i
primorati ih da se probude iz svog uspavanog postojanja.“
Redovnik obriše mrlju iz ugla usta. „Kada su odvojili umove
od tijela, Titani cymehi su mogli postati prosvijećeni kao i
kogitori. Eklo se nadao da će se upravo to dogoditi kada je
pomogao Juno. Međutim, Titani se nikada nisu izdigli iznad
svoje životinjske prirode. Ta njihova slabost je omogućila
Omniusu da porobi i njih i čovječanstvo.“ Aquim je koraknuo
prema prozirnoj posudi za mozak koja je ležala na ispustu
prozora. „Eklo vjeruje da bi ti mogao nešto promijeniti.“
Iblisu srce brže zakuca. „Ništa nije nemoguće.“ Međutim,
znao je da se ne može sam suprotstaviti strojevima te da će
morati pronaći i druge koji će mu u tome pomoći. Još mnogo
drugih.
Eklov kontejner od pleksiplaza presijavao se na zlatastoj
jutarnjoj svjetlost i ispred prozirnog prozora. Iblis je mogao u
404
daljini, naspram neba, vidjeti beskrajni niz megalita i
spomenika koje su projektirali cymehi, a koji su bili sagrađeni
zahvaljujući ljudskom znoju i krvi. Da li zaista želim vidjeti kako
se sve to raspada i pretvara u prah?
Vođa ekipe je oklijevao dok je razmatrao posljedice. Sjetio
se da su u Pobunama Hrethgira na Walgisu i ostalim svjetovima
živote izgubile milijarde ljudi. A onda je osjetio kako nešto
ometa njegove misli, nešto što se sudaralo s njima.
Aquim je skinuo poklopac s kogitorovog spremnika i otkrio
hranljivu tekućinu koja je održavala u životu drevni um. „Dođi,
Eklo želi stupiti u direktnu vezu s tobom.“
Hranjiva otopina u spremniku sličila je na amniotičku
tekućinu koja je brujala neizmjernom mentalnom energijom.
Obazrivo, obuzdavajući želju da odmah sve sazna i nauči, Iblis
je umočio prste u elektrofluid, dodirnuvši klizavu površinu
Eklovog mozga i razotkrivši sve misli koje mu je kogitor želio
podariti.
Aquim je stajao sa strane s čudnim izrazom lica: djelomično
je izražavalo blaženo zadovoljstvo, a djelomično zavist.
„Neutralnost zahtijeva veliku sposobnost balansiranja“,
izjavio je Eklo ravno u Iblisov um, putem neuroelektričnog
kontakta kojeg je prenosio organski kružni tok. „Vrlo davno,
odgovorio sam Juno na mnoga pitanja vezana za zbacivanje
Starog Carstva. Moji nepristrani odgovori i savjeti omogućili su
Titanima da smisle uspješan plan i sudbina ljudske rase
zauvijek je bila izmijenjena. Mnogo stoljeća sam razmišljao o
onome što sam učinio.“ Mozak kao da je pritiskao vrhove
Iblisovih prstiju. „Od bitne je važnosti za sve kogitore da ostanu
potpuno neutralni. Moramo biti objektivni.“
Zbunjeni Iblis na to reče: „Zašto onda razgovaraš sa mnom?
Zašto si uopće spomenuo da je moguće zbaciti strojeve?“
„Da bih ponovo uspostavio ravnotežu, ostvario
neutralnost“, odvrati Eklo. „Jednom sam nesmotreno pomogao
Titanima i zato ne smijem na tvoja pitanja odgovoriti istom
objektivnošću. Konačna analiza će pokazati da sam održao
ravnotežu.“

405
 Iblis proguta slinu. „Znači da si predvidio kako se sve
završava?“
„I završeci i početci postoje svuda oko nas. Samo ti možeš
zaključiti jesi li na pravome putu.“
Dok se Iblisu vrtjelo u glavi od potrage za korisnim
pitanjima o slabostima i ranjivosti strojeva, Eklo se umiješao:
„Ne mogu osigurati konkretne vojne ili političke pojedinosti, ali
ako budeš pametno formulirao pitanja, kao što je to učinila
Juno, dobit ćeš ono što ti je potrebno. Najvažnije je u životu biti
spretan. Moraš nadmudriti strojeve, Iblise Ginjo.“
Eklo je više od jednoga sata vodio Iblisa. „Mnogo stoljeća
sam razmatrao taj problem, počeo sam mnogo prije nego što si
ti došao kod mene. Ako ti ne uspiješ, razmatrat ću ga još mnogo
duže.“
„Ne smijem zakazati. Moram uspjeti.“
„Neće biti dovoljna samo tvoja želja. Moraš prodrijeti do
najdubljih osjećaja masa.“ Eklo je poslije ovih riječi nekoliko
trenutaka šutio.
Iblis se trudio shvatiti, pokušavao je razmišljati drukčije
nego do sada. „Ljubav, mržnja, strah? Na to si mislio?“
„Da, to su sastojci.“
„Sastojci?“
„Sastojci religije. Strojevi su vrlo jaki i bit će potrebno nešto
mnogo značajnije od pukog političkog ili društvenog ustanka da
se oni poraze. Ljudi se moraju okupiti oko neke snažne ideje
koja zadire čak i dublje od toga što znači biti ljudsko biće, u
samu bit njihovog postojanja. Moraš postati više od
povjerenika, moraš postati vođa vizionar. Robovi moraju
krenuti u veliki sveti rat protiv strojeva, u nezaustavljivi džihad
u kome će svrgnuti svoje gospodare.“
„Sveti rat? Džihad? Ali kako da ja to ostvarim?“
„Govorim ti samo ono što osjećam, Iblise Ginjo, o čemu sam
razmišljao i što sam vidio u svojim vizijama. Moraš izaći odavde
i sam doći do ostalih odgovora. Ali znaj ovo: Od svih ratova u
povijesti, džihad je najstrastveniji, u njemu se osvajaju svjetovi
i civilizacije, on ruši sve na svome putu.“
406
 „A kako se u sve to uklapaju ljudi koji mi šalju poruke?“
„Ne znam ništa o njima“, odvrati Eklo, „i nisam ih vidio ni u
jednoj svojoj viziji. Možda si izabran ili je u pitanju nekakvo
lukavstvo ili zamka strojeva.“ Kogitor je zašutio i tek poslije
nekog vremena dodao: „Sada te moram zamoliti da odeš, jer je
moj um umoran i potreban mi je odmor.“
Kada je Iblis izašao iz kamene kule koja je ulijevala
poštovanje, osjećao je čudnu mješavinu ushićenja i zbunjenosti.
Morao je od dobivenih obavijesti skrojiti razumljiv plan. Iako
nije bio sveti čovjek niti vojnik, znao je da manipulirati ljudima,
znao je usmjeriti njihovu odanost zbog postizanja vlastitih
ciljeva. Gotovo da nije postojalo ništa što njegove radne ekipe
već i sada ne bi uradile za njega. Najveći oslonac i oružje bit će
mu njegova sposobnost da predvodi mase. Ali on trenutno nije
bio vođa dovoljno velikog broja ljudi. Morat će ih okupiti mnogo
više od nekoliko stotina kako bi uspio.
Također će morati biti vrlo pažljiv u slučaju da mu misaoni
strojevi zaista pokušavaju postaviti zamku.

s
Pošto je imao pristup Omniusovim stražar-očima i svuda
postavljenom hardveru za nadzor, Erasmus je pratio aktivnosti
subjekata koje je izabrao da sudjeluju u njegovom
eksperimentu. Mnogi odani povjerenici uopće se nisu obazirali
na nagovještaje koje im je upućivao; ostali su bili previše
uplašeni da bi bilo što poduzeli. Međutim, pojedinci su pokazali
vrlo zanimljivu inicijativu.
Erasmus je osjećao da je Iblis Ginjo savršeni kandidat koji
će mu omogućiti da dokaže da je u pravu i dobije okladu protiv
Omniusa.

407
 72.

2
„Sustavno“ je opasna riječ, opasan pojam. Sustave su
stvorili ljudi. Sustavi preuzimaju.

TlO HOLTZMAN,
govor održan prilikom primanja
poritrinskog odličja za slavu

DOK JE SJEDIO U prepunoj sobi rješavača jednadžbi,

Ishmael je procjenjivao namještaj na imanju Mudraca
Holtzmana, udisao je miris ulja, buketa cvijeća, mirišljavih
svijeća. Mjesto je bilo čisto, udobno i toplo... mnogo ugodnije
od baraka za robove u blatnjavoj delti rijeke.
Dječak je trebao biti sretan zbog ukazane mu prilike.
Ali ovo nije bio Harmonthep. Nedostajao mu je njegov mali
čamac, nedostajala mu je vožnja pritocima kroz visoku trsku. A
posebno su mu nedostajale večeri, kada bi se Zensuniji okupili
u središnjoj najvišoj sojenici da pričaju priče, recitiraju poeziju
ili da samo slušaju kako im njegov djed čita utješne sutre.
„Mrzim ovo mjesto“, reče Aliid koji je sjedio pokraj njega.
Izgovorio je to dovoljno glasno da ga je čak prijekorno ošinuo
pogledom i sam Tio Holtzman.
„Možda bi više volio vratiti se na blatne ravnice ili
poljoprivredna polja?“
Aliid se namrštio zbog svog ispada, ali je ipak izdržao
postojani pogled znanstvenika. „Mrzio sam i ta mjesta“,
promrmljao je, ali ne kao ispriku.
Svi su prestali raditi. Sve su oči sada bile uprte u njega.

408
 Holtzman u nevjerici zavrti glavom. „Nikako ne mogu
razumjeti zašto se vi ljudi na sve žalite. Hranim vas i oblačim,
dajem vam lake zadatke koji pomažu ostvarenju cilja što ga je
sebi zadalo čovječanstvo – a vi se ipak želite vratiti u prljava sela
u kojima vladaju boleštine.“
„Zar ne shvaćate da se tamo vani nalaze strojevi koje
pokušavaju zgaziti svako živo biće? Sjetite se samo koliko su
ljudi pogubili na Giedi Prime, i nitko ih nije mogao zaustaviti!
Omniusa je baš briga za vašu religiju ili vašu blesavu politiku
koja se opire napretku civilizacije. Ako pronađu vaše male
sojenice i barake, uništit će ih, spaliti to temelja.“
Isto to su Tlulaxi uradili s mojim selom, pomisli Ishmael.
Primijetio je da je i Aliid sijevnuo svojim tamnim očima i
shvatio da su njegovom prijatelju prolazile kroz glavu iste misli.
Holtzman je zavrtio glavom. „Vi fanatici ne znate za
odgovornost. Srećom sam ja tu da vas naučim što ta riječ znači.“
Vratio se do svoje ploče i ljutito upro prste u simbole. „Ovo su
dijelovi jednadžbi. Morate ih izračunavati. U pitanju je
jednostavna matematika. Pokušajte to obaviti postupno, kako
sam vam pokazao.“ Zatim je zaškiljio. „Za svaki točan odgovor
dobit ćete cjelodnevni obrok hrane. Ako bude pogrešaka, ostat
ćete gladni.“
Ishmael se teška srca posvetio papirima i napravama za
izračunavanje, dajući sve od sebe da obavi navodno jednostavne
matematičke operacije.
Sva djeca iz sela u močvari dobila su osnovno obrazovanje
iz matematike i inženjerstva. Stari su smatrali da će im to
znanje biti od koristi, kada se njihova civilizacija ponovo
izdigne i kada pravovjerni ponovo budu podizali velike gradove,
kao što su bili oni iz predaja Zensunija. Ishamelov djed je, poput
mnogih predvodnika sela, također podučavao mlade sutrama,
logičnim i filozofskim pitalicama koje su se jedino mogle riješiti
pomoću načela Budislama.
Na Aliidovom svijetu, IV Anbusu, mjeseci koji su se kretali
po stazama na maloj udaljenosti od planeta dramatično su
utjecali na smjenu godišnjih doba i izazivali oscilacije globusa.
Dječak je bio upućen u različite grane matematike i
409
astronomije, jer su stalne promjene u kalendaru donosile
poplave koje su tutnjile kroz klance od crvenih stijena u kojima
su se uzdizali gradovi Zenšijita. Radnici koji su radili na
suzbijanju poplava morali su raditi točne izračune ako su željeli
shvatiti dotične promjene. Aliid je naučio razne tehnike kako bi
mogao pomoći svom narodu. Ovdje je, međutim, morao
pomagati gospodarima koji su ga pretvorili u roba i on se tome
protivio.
Aliidovo prvo zaduženje na Poritrinu bilo je da siječe trsku.
Danima se probijao kroz visoku trsku čiji su slatki sok pretvarali
u šećer ili su iz njega destilirali poritrinski rum. Vlaknaste
stabljike koristile su se za izradu poritrinske tkanine. Oštrim
srpom je sjekao drvenaste stabljike iz kojih je prskao ljepljivi
sirup. Žetva se obavljala poslije velikih kiša, kada su stabljike
bile najbogatije sokovima i najteže za nošenje.
Kada je došao kraj žetve, gospodar ih je sve isporučio na
tržnicu robova u Stardi, pošto ih je prethodno optužio da su
podmetnuli sumnjivi požar u silosima trske i uništili pola
usjeva. Aliid je to ispričao Ishmaelu sa zagonetnim osmjehom,
ali nikada nije priznao da je sudjelovao u bilo kakvoj sabotaži.
Ishmael se nagnuo nad svojim proračunima i nekoliko puta
provjerio sve što je izračunao pomoću šibera i pomicanja
kuglica na računaljci. Želudac mu je već krčao, jer se Holtzman
– bijesan zbog velikog broja pogrešaka koje su napravili
prethodnog dana – zakleo da neće nahraniti rješavače dok ne
dokažu da su u stanju obavljati svoj posao. Većina robova je,
premda gunđajući, točno obavila povjerena im izračunavanja.
Nekoliko dana poslije toga, kad su na zadovoljavajući način
obavili zadatke, Holtzman im je povjerio pravi posao. U početku
ih je izumitelj pustio da misle kako je posrijedi novi test.
Ishmael je, međutim, po izrazu njegovog lica i nervoze zaključio
da on računa na ove rezultate i da ovo nije obična vježba.
Aliid je marljivo radio, ali je Ishmaelu ubrzo postalo jasno
da mu je neka psina na pameti. Ishmael nije baš bio siguran da
želi saznati što je naumio.
Nakon što su još nekoliko dana radili na numeričkim
simulacijama, Aliid se konačno nagnuo prema Ishmaelu.
410
„Kucnuo je trenutak da obavimo nekoliko sitnih izmjena“,
rekao je cereći se. „Toliko malih da ih nitko neće primijetiti.“
„Ne možemo to učiniti“, pobuni se Ishmael. „Uhvatit će
nas.“
Tamnokosi dječak se nestrpljivo namrštio. „Holtzman je već
provjerio naš rad i neće iz početka raditi sva izračunavanja.
Budući da nam sada vjeruje, može se usredotoči na neke druge
stvari. Ovo nam je jedina šansa da se osvetimo. Sjeti se samo što
smo sve pretrpjeli.“
Ishmael se morao složiti s njim. Već je imao prigode slušati
Bel Moulava kako govori o krvavoj pobuni i pomislio je da bi
bilo ipak bolje da na ovaj način izraze svoje nezadovoljstvo.“
„Pogledaj.“ Aliid pokaže na niz jednadžba i unese malu
izmjenu svojim stilusom. Promijenio je minus u plus i
premjestio decimalnu točku u drugi dio jednadžbe. „Ove
jednostavne pogreške je lako opravdati, ali će one dovesti do
sasvim drukčijih rezultata.“
Ishmaelu je bilo neugodno. „Razumijem ja da to može
naškoditi Holtzmanovim izumima, ali ne shvaćam kako će
nama pomoći. Više bih volio da smislim način kako se vratiti
kući.“
Aliid se zagleda u njega. „Ishmaele, ti poznaješ sutre isto
tako dobro kao i ja, možda čak i bolje. Zar si zaboravio onu koja
kaže: ‘Kada pomažeš neprijatelju, nanosiš štetu svim
pravovjernima?’„
Ishmael je čuo svog djeda kako izgovara tu rečenicu, ali mu
nikada do sada ona nije toliko značila. „U redu. Ali neću unijeti
ni jednu očiglednu izmjenu.“
„Odmah sam shvatio da će u ovom poslu“, reče Aliid, „čak i
sasvim mala pogreška nanijeti ogromnu štetu.“

411
 73.

2
PSIHOLOGIJA: Znanost koja izmišlja riječi za stvari
koje ne postoje.

ERASMUS,
Razmišljanja o osjećajnim biologicima

U SUNČANOM BOTANIČKOM VRTU robotove grandiozne

vile, Serena Butler je čupkala uvele cvjetove i lišće, brinući se o
biljkama u lijehama i lončanicama. Serena je nijemo
negodovala i kupovala vrijeme, a Erasmus ju je sve vrijeme
promatrao kao da je kućni ljubimac. On ju je zarobio, on je bio
njen tamničar.
Na sebi je imala crno jednodijelnu odoru, a duga jantarno-
smeđa kosa bila joj je pokupljena u konjski rep. Posao joj je
omogućavao da razmišlja o Xavieru, o obećanjima koja su
razmijenili, o vođenju ljubavi na livadi poslije napada
čekinjavka i ponovo na njenom plišanom krevetu noć prije nego
što se iskrala na Giedi Prime.
Serena je svakog jutra odlazila do robotovih cvjetnih lijeha,
sretna što joj se pruža prilika da neometano razmišlja o bijegu
sa Zemlje. Iz dana u dan, tragala je za načinom na koji bi mogla
pobjeći – prepreke su joj izgledale nepremostive – ili da nanese
značajnu štetu misaonim strojevima, unatoč činjenici da bi i nju
i njeno nerođeno dijete sabotaža sasvim sigurno stajala života.
Bi li to mogla učiniti Xavieru?
Nije mogla ni zamisliti kroz kakve muke on sada prolazi.
Već će naći načina da mu se vrati. Dugovala je to njemu, sebi i
njihovom djetetu. Nadala se da će je Xavier držati za ruku dok
412
bude rađala njihovo dijete. Do sada je već mogao postati njen
muž, njihovi životi su već mogli biti sjedinjeni u vezi jačoj od
zbroja njihovih pojedinačnih individualnosti, bila bi to tvrđava
koja bi odoljela čak i misaonim strojevima.
On čak nije ni znao da je ona živa.
Pomilovala je zaobljeni trbuh. Serena je osjećala kako dijete
raste u njoj i mučile su je zle slutnje. Dijete se trebalo roditi za
dva mjeseca — što li je Erasmus namjeravao učiniti kad se dijete
rodi? Vidjela je zaključana vrata koja su vodila u zloglasne
laboratorije i s odvratnošću i užasom je gledala prljave
nastambe za robove.
A njoj je robot i dalje dopuštao da se bavi samo cvijećem.
Erasmus je često nepokretno stajao pokraj nje s nečitkim
izrazom na svom ovalnom licu dok je radila i izazivao je da stupi
u raspravu s njim.
„Razumijevanje počinje u početku“, rekao je. „Moram
postaviti temelj prije nego što budem u stanju sve shvatiti.“
„Ali kako ćeš upotrijebiti to znanje?“ Iščupala je korov.
„Hoćeš li osmisliti još ekstravagantnije načine za nanošenje
jada i boli?“
Robot je zastao i u njegovom uglačanom licu vidjela je svoj
iskrivljeni odraz. „To nije... moj cilj.“
„Zašto onda držiš tolike robove u tako užasnim uvjetima?
Ako ti nije cilj da stvaraš samo očaj, smjesti ih na neko čisto
mjesto. Zašto im ne osiguraš bolju hranu, obrazovanje i njegu?“
„To nije neophodno.“
„Možda ti smatraš da nije“, i nju samu su iznenadile ove
hrabre riječi. „Ali oni bi bili sretniji i mogli bi bolje raditi.“
Serena je gledala u kakvom luksuzu živi Erasmus — sve je to
bilo samo glumatanje, jer ni jednom robotu nisu bile potrebne
takve stvari — pa ipak su robovi u njegovom domaćinstvu, a
naročito oni u užasnim zajedničkim spremištima, obitavali u
prljavštini i strahu. Bez obzira na to da li će ostati zatvorena
ovdje ili ne, možda bi mogla poboljšati njihove uvjete života.
Ako ništa drugo, smatrat će to nekom vrstom pobjede nad
strojevima.
413
 Nastavila je: „Samo bi jedan zaista profinjeni misaoni stroj
bio u stanju shvatiti da bi poboljšanje životnih uvjeta robova
poboljšalo i njihovu produktivnost, od čega bi i njihov gospodar
imao koristi. Robovi bi mogli sami čistiti i održavati svoje
nastambe samo kada bi imali osnovna sredstva za to.“
„Razmislit ću o tome. Napravi mi detaljni popis.“
Pošto mu je iznijela svoje prijedloge, Serena nije vidjela
robota čitava dva dana. Strojevi čuvari su se brinuli o radnicima
u vili, a Erasmus je nestao u svojim laboratorijima.
Nije mogla ništa čuti kroz zvučnu izolaciju, premda su je
brinuli užasan smrad i nestajanje ljudi. Konačno joj je jedan rob
rekao: „Ne želiš znati što se tamo događa. Budi zahvalna što od
tebe ne traži da čistiš za njim.“
Serena je premetala po rukama humusnu zemlju i slušala
umirujuću klasičnu glazbu koju je Erasmus sve vrijeme puštao.
Leđa su je boljela i zglobovi su joj se naduli uslijed poodmakle
trudnoće, ali nije zabušavala.
Erasmus joj je prišao tako tiho da ga nije primijetila dok nije
podigla pogled sa svojih biljki i ugledala njegovo lice glatko
poput zrcala kako viri iz nabranog antiknog okovratnika. Brzo
je ustala ne bi li prikrila koliko ju je uplašio i obrisala ruke o
odjeću. „Jesi li uspio nešto naučiti uhodeći me?“
„Mogu te uhoditi kada god poželim. Dosta toga uspijevam
naučiti zahvaljujući pitanjima koja postavljam.“ Opna od
metalnog polimera na njegovom licu se preoblikovala i ono
poprimi zaleđeni izraz razigrane veselosti. „Volio bih da
odabereš cvijet koji smatraš najljepšim od svih. Zanima me
kojeg ćeš odabrati.“
Erasmus je i ranije igrao slične igrice. Čini se da nije mogao
razumjeti subjektivno donošenje odluka, želio je kvantitativno
izraziti mišljenje i osobni ukus. „Svaka biljka je lijepa na svoj
način“, reče ona.
„Bez obzira na to, izaberi jednu. A onda mi objasni zašto si
baš nju izabrala.“

414
 Krenula je po zemljanoj stazi gledajući s jedne na drugu
stranu. Erasmus ju je pratio i pribilježio svaki put kada bi
zastala kod nekog cvijeta.
„Postoje vidljive značajke, kao što su boja, oblik i nježnost",
reče robot, „i teško razumljive varijable kao što je miris.“
„Nemoj previdjeti emocionalnu komponentu.“ U njenom
glasu osjećala se čežnja. „Neke od ovih biljaka me podsjećaju na
moj dom na Salusi Secundus. Poneko cvijeće može za mene
imati veću sentimentalnu vrijednost nego za druge ljude.
Možda se sjećam trenutka kada mi je čovjek koga volim
poklonio buket. Međutim, ti nisi u stanju shvatiti takve
asocijacije.“
„Odugovlačiš. Odaberi.“
Pokazala je na jedan ogromni slonovski cvijet sa svijetlim
prugama svjetlucave narančaste i crvene boje i tučkom u obliku
roga. „Ovog trenutka mi je ovaj najljepši.“
„Zašto?“
„Nekad ih je moja majka gajila kod kuće. Dok sam bila mala,
nisam smatrala da su naročito lijepi, ali sada me podsjećaju na
sretnije dane — na vrijeme prije nego što sam srela tebe.“ Istoga
trena je zažalila što je bila toliko iskrena i otkrila mu i više nego
što je trebalo.
„Odlično, odlično.“ Robot je prešao preko njene uvrede i
zagledao se u slonovski cvijet kao da ga analizira pomoću svih
raspoloživih senzora. Poput kakvog poznavatelja vina, pokušao
je opisati ljepotu njegovog mirisa, ali su Sereni njegove analize
zvučale klinički, nedostajala im je suptilnost i emocionalnost
kojima se ona rukovodila dok je birala cvijet.
A što je bilo najčudnije od svega, Erasmus je izgleda bio
svjestan svojih nedostataka. „Znam da su ljudska bića na
izvjestan način osjećajnija od strojeva — bar za sada. Međutim,
strojevi posjeduju veći potencijal i mogu postati superiorniji u
svemu. Zbog toga želim shvatim sve strane života osjećajnih
biologika.“
Serena se i protiv svoje volje stresla kada se sjetila
zaključanih laboratorija, jer je sve ukazivalo na to da se njegove
415
tajne aktivnosti ne završavaju na proučavanju prelijepog
cvijeća.
Erasmus je pretpostavio da nju zanimaju njegova opažanja.
„Ako bi se razvio kako treba, misaoni stroj bi mogao postati
intelektualno, kreativno i duhovno savršeniji nego što se to
ijedno ljudsko biće može nadati da će ikada biti, a uz to bi još
imao neusporedivo veću mentalnu slobodu i domet.
Nadahnjuju me čuda koja bismo mogli postići, samo da Omnius
nije izvršio toliki pritisak na ostale strojeve da se usklade s
njim.“
Serena ga je slušala u nadi da će joj nehotice odati još kakvu
informaciju. Da li to ona nazire potencijalni sukob između
Erasmusa i računalnog sveuma?
Robot je nastavio: „Ključ je u količini primljenih podataka.
Strojevi će upiti ne samo više sirovih podataka već i više
osjećaja, čim ih uspijemo shvatiti. Kada se to dogodi, bit ćemo u
stanju voljeti i mrziti daleko strastvenije od ljudskih bića. Naša
glazba će biti bolja, naše slike veličanstvenije. Kada jednom
postignemo potpunu samosvijest, misaoni strojevi će ostvariti
najveću renesansu u povijesti.“
Serena se mrštila na ove njegove tvrdnje. „Vi možete
nastaviti poboljšavati sami sebe, Erasmuse, ali mi ljudska bića
koristimo samo malen dio svoga mozga. Posjedujemo ogroman
potencijal za razvijanje novih sposobnosti. Vaš kapacitet za
učenje nije veći od našeg.“
Robot se sledio u mjestu i kao da je bio zaprepašten. „Sasvim
točno. Kako mi je mogao promaknuti jedan tako važan detalj?“
Izraz lica mu se promijenio, postalo je pasivno i zamišljeno, a
zatim se preoblikovalo u široki osmijeh. „Pred nama je još dugi
put dok ne obavimo sva poboljšavanja. To će zahtijevati nova
istraživanja.“
Naglo je promijenio temu kao da je želio naglasiti njenu
ranjivost. „Kako stoje stvari s tvojim djetetom. Reci mi što
osjećaš prema njegovom ocu i opisi mi fizički čin kopulacije.“
Pokušavajući zaustaviti navalu bolnih sjećanja, Serena je
šutjela. Erasmusa je zadivilo njeno odbijanje. „Da li te fizički

416
privlači Vorian Atreid? Testirao sam tog zgodnog mladića – od
dobre je vrste za rasplod. Bi li se voljela pariti s njim kad završi
razdoblje tvoje trudnoće?“
Serena je iznervirano uvukla zrak i usredotočila se na
sjećanje na Xaviera. „Da se parim? Bez obzira na to koliko nas
proučavao, postoji toliko stvari vezanih za ljudsku prirodu koje
tvoj strojni mozak nikada neće shvatiti.“
„Vidjet ćemo“, odvrati on smireno.

417
 74.

2
Savjest i logika nisu pouzdani standardi.

Kogitori: Osnovni postulat

ROJ ROBOTA DRONOVA razmilio se po trupu Putnika

Snova koji se nalazio u suhom doku što je premošćivao umjetni
krater u svemirskoj luci. Sitni strojevi su puzali i u ispušne
otvore i pretražili komore reaktora. Ta koordinirana vojska
jedinica za održavanje popravljala je štetu koju je brodu
nanijela Armada Lige.
Vor i Seurat stajali su na platformi i gledali dronove, uopće
ne sumnjajući da će popravci biti završeni prema
programiranim specifikacijama. „Uskoro ćemo moći na put“,
rekao je robot kapetan. „Sigurno jedva čekaš da te ponovo
pobijedim u našim ratnim igrama.“
„A ti sigurno jedva čekaš da mi ispričaš nove viceve koji
meni uopće nisu smiješni“, uzvratio mu je Vor.
Iako se želio što prije vratiti na Putniku Snova, Vora je
istodobno morila i druga vrsta nestrpljenja, bol u grudima koji
je postajao jači svaki put kada bi pomislio na Erasmusovu
prelijepu kućnu robinju. Unatoč tome što ga Serena Butler nije
nimalo uvažavala, nije mogao prestati misliti na nju.
A što je bilo najgore od svega, nije shvaćao zašto je to tako.
Zahvaljujući tome što mu je Agamemnon otac, Vor Atreid je
imao na raspolaganju brojne robinje za zabavu, od kojih neke
nisu zaostajale za ovom. One su bile odgajane da obavljaju tu
dužnost i živjele su u zarobljeništvu među misaonim
strojevima. Ali Erasmusova kućna robinja, iako je dovedena u
418
robotovu vilu protiv svoje volje, nije ostavljala dojam da je
poražena.
Voru je pred očima još bilo njeno lice, njene pune usne,
prodorni pogled njenih ljubičastih očiju dok ga je gledala s
negodovanjem. Iako se njena trudnoća već primjećivala, ipak ga
je privukla i osjećao je nekakvo čudno treperenje ljubomore.
Gdje je bio njen ljubavnik? Tko je on bio?
Nema sumnje da će ga opet ignorirati ili vrijeđati kada
ponovo ode u Erasmusovu vilu. Svejedno se veselio što će je
vidjeti prije nego što on i Seurat pođu na novo dugo putovanje
ažuriranja. Uvježbavao je rečenice koje bi joj mogao reći, ali čak
ga je i u njegovoj mašti uspijevala uvijek nadmudriti.
Vor se popeo ljestvicama na suhi dok i upuzao u uski prostor
između zidova, gdje je promatrao jednog drona iz ekipe za
održavanje kako postavlja nove procesore za glavnu
navigacijsku ploču. Grimizni dron se učinkovito služio svojim
ugrađenim alatima. Vor se uvukao još dublje u uski prostor i
zagledao u otvorenu ploču. Prikovao je pogled na zbunjujuće
ustrojstvo obojenih komponenti.
„Razočarat ćeš se ako očekuješ da ćeš ga uhvatiti kako
griješi“, reče Seurat koji se stvorio iza njega. „Ili možda
pokušavaš izvesti sabotažu kojom mi često prijetiš?“
„Ja sam prljavi hrethgir. Ne možeš unaprijed znati što bih ja
mogao učiniti, stari Metalume.“
„Činjenica da se ne smiješ mojim vicevima ukazuje na to da
nisi dovoljno inteligentan da bi osmislio jedan tako lukav plan,
Voriane Atreidu.“
„Možda jednostavno nisi smiješan.“
Na nesreću, zadirkivanje i popravci broda nisu bili dovoljni
da Vor prestane misliti na Serenu. Osjećao se poput
nepromišljenog dječaka, ushićenog i zbunjenog u isto vrijeme.
Imao je potrebu s nekim porazgovarati o onome što je osjećao,
ali taj netko nije mogao biti njegov prijatelj robot, koji je još
manje od njega razumio žene.
Još bolje, morao je porazgovarati sa Serenom. Možda ga je
prozrela, zahvaljujući svojoj pronicljivosti i inteligenciji i
419
možda joj se nije sviđalo ono što je vidjela. Rekla je za njega da
je „rob koji nije u stanju vidjeti lance što ga sputavaju“. Imao je
toliko privilegija u životu, tako da ga je ova njena uvreda zaista
zbunila. Nije imao pojma što je time željela reći.
Dron za popravke je prestao ispitivati staze visokog toka
elektronskog modula i promijenio režim rada kako bi podesio
ulaz za skupljanje podataka. Vitka ruka robota se još više
produžila kako bi se mogla povezati s postoljem za podešavanje
duboko u ploči.
Seurat, koji je stajao u kabini Putnika Snova, uključi
primarne brodske kontrolne uređaje i posluži se ugrađenom
dijagnostikom da provjeri navigacijske sustave. „Otkrio sam
zanimljiv prečac do druge postaje na našem obilasku radi
ažuriranja. Na nesreću, to bi zahtijevalo da proletimo ravno
kroz jednog plavog diva.“
„U tom slučaju ti savjetujem da izabereš neki drugi put“,
reče Vor.
„Slažem se, premda ne volim gubiti vrijeme.“
Pitao se što će se dogoditi sa Serenom kada se dijete rodi.
Hoće li ga Erasmus poslati u nastambe za robove kako ne bi
smetalo Serenu u obavljanju njenih dužnosti? Vor je po prvi put
u životu suosjećao sa nekim zarobljenim ljudskim bićem.
Pošto je bio cijenjeni povjerenik, oduvijek je smatrao da je
dio Sinkroniziranih svjetova i jedva je čekao da jednog dana
postane neo-cymeh. Vjerovao je da Omnius upravlja ljudima za
njihovo dobro i da bi u protivnom u galaktici zavladao neopisivi
kaos.
Bio je navikao na situaciju u kojoj je jedna strana
dominantna, a druga podređena. Po prvi put se zapitao bi li
mogli postojati i drukčiji tipovi odnosa zasnovani na
ravnopravnosti i međusobnoj suradnji. Robot kapetan Putnika
Snova očigledno je bio Vorianov gospodar, ali su oni razvili
produktivan partnerski odnos.
Vor se pitao bi li on i Serena mogli otići i korak dalje i
ostvariti odnos u kome bi njih dvoje bili potpuno ravnopravno.

420
Bila je to radikalna zamisao koja ga je pošteno uzdrmala. Imao
je dojam da ona ne bi prihvatila ništa manje od toga.
Uglavljen u uskom prostoru iza pregrade i navigacijske
ploče, dron koji je radio na održavanju letjelice ispuštao je neke
čudne zvukove, šaljući signale sam sebi na statičkom brbljanju,
u nedogled ispitujući veze.
Vor je uzdahnuo i obratio se dronu. „Daj meni da isprobam
taj alat.“
Dron se okrenuo predao njemu i predao mu sondu za
postavljanje dijagnoze, ali je pritom dio njegovih produžetaka
od tankog metala izazvao kratak spoj na otvorenom polju
strujnih krugova i njega poput čekića pogodi vruća električna
munja. Zaskvičao je. Smrad istopljenih komponenti i slijepljene
hidraulike pokulja iz uništene rasklopne ploče.
Vorian se iskobeljao iz tog stiješnjenog prostora i obrisao
nadlakticom čelo. Seurat je skenirao oštećenog drona i
pocrnjele komponente brodskog navigacijskog sustava. „Moja
je stručna procjena da moramo obaviti dodatni pregled.“
Kada se Vor nasmijao na ovaj njegov komentar, Seurat se
iznenadio. „Zašto ti je to bilo smiješno?“
„Seurate, nikada nemoj tražiti da ti bilo tko objasni šalu.
Samo prihvati smijeh.“
Kad su isključili dovod energije, Vor je uklonio pokvarenog
drona u plikovima i bacio ga na palubu po kojoj je ovaj
zakloparao.
Dotične jedinice bile su potrošna roba. Seurat je uputio
zahtjev za novog drona.
Dok su čekali da se nastavi rad na remontu broda, Vor je
donio odluku. Postavio je gomilu pitanja i spomenuo da se
našao u škripcu zbog svojih osjećaja. Možda u robotovoj bazi
podataka postoji nešto što bi mu moglo biti od koristi.
Robotova optička vlakna ugrađena u njegovo glatko lice,
svjetlucala su poput sićušnih sunaca. „Ne razumijem u čemu je
tvoj problem“, odvratio je Seurat dok je skidao rezime dijagnoze
iz jedne od baza podataka na brodu. „U dobrom si odnosu s
misaonim strojevima. Podnesi zahtjev Erasmusu.“
421
 Vor je bio očajan. „Ne ide to tako, Seurate. Čak i kada bi
Erasmus prebacio Serenu kod mene... što ako me ona odbije?“
„Proširi onda svoju potragu. Nepotrebno kompliciraš stvar.
Lako ćeš naći među kandidatkinjama na Zemlji kompatibilnu
ženku, čak i takvu koja sliči na tu robinju, ako već toliko cijeniš
njene fizičke atribute.“
Voru je sada bilo žao što je uopće pokrenuo tu temu.
„Misaoni strojevi znaju ponekad biti strašno glupi.“
„Nikada do sada mi nisi spominjao slične osjećaje.“
„Zato što se nikada do sada nisam ovako osjećao.“
Seurat se sledio. „Intelektualno sam svjestan ljudske
biološke potrebe da se pari i reproducira. Poznate su mi fizičke
razlike između muškaraca i žena, kao i hormonalni porivi koje
imate. Reproduktivni sustavi većine ženki su u biti isti, ako je
genetika srodna. Zašto bi onda ta Serena bila poželjnija od bilo
koje druge?“
„Nikad to ne bih uspio tebi objasniti, stari Metalume“,
odvratio je Vor, gledajući kroz okrugli prozor na boku letjelice
novog drona kako stupa preko platforme suhog doka prema
brodu. „Ne znam to objasniti čak ni samome sebi.“
„Nadam se da ćeš uskoro dokučiti u čemu je stvar. Ne mogu
u nedogled mijenjati dronove za održavanje.“

422
 75.

2
Ljudi često umiru zato što su prevelike kukavice da bi
živjeli.

TLALOC, Vrijeme Titana

IZNAD GLAVA JE PLAMTJELO SUNCE Arrakisa od koga

su se dobivali plikovi, stvarajući samo nekoliko sjena oko
čudovišta i njegovog samouvjerenog jahača. Selim je bio
zadovoljan što je za današnju šalu dozvao do sada najvećeg
pješčanog crva.
Naib Dhartha će se prestrašiti ili će Selim u najmanju ruku
ostaviti na njega dojam. Možda će Buddallah zbrisati lažljivog
naiba zbog onoga što je učinio nevinom Selimu. Ili će mladić
možda dobiti priliku da mu se osobno osveti na svoj način.
Selim bi u svakom slučaju više volio da bude tako...
Već više od godinu dana je živio onako kako je htio i bio je
vrlo dobro uhranjen, zdrav i sretan. Bog ga je i dalje promatrao
s osmjehom. Odrpani tinejdžer je uzimao više melangea nego
ikada prije.
Selim je napravio još šest dodatnih postaja za snabdijevanje
u pustinji, tako da ih je sada bilo sve u svemu osam, uključujući
još jednu napuštenu stanicu za botanička istraživanja koju je
otkrio još dalje od naseljenih planina. Napabirčio je više
materijala nego što je sanjao da je to uopće moguće, tako da je
sada bio vrlo bogat čovjek, prema standardima svog naroda.
Naib Dhartha i ostali koji su stanovali u stijeni mislili su da
su ga kaznili kada su ga protjerali, i on se sada noću tome
smijao. Selim se zapravo ponovo rodio ovdje u pustinji.
423
Buddallah je bdio nad njim, štitio ga. Pijesak ga je izribao i od
njega napravio novu osobu. Hrabru, vještu i prkosnu i jednog
dana će postati legenda među pustinjskim nomadima. Selim
Crvojahač!
Ali to će se dogoditi samo ako Zensuniji saznaju za njega.
Tek će se tada moći ostvariti sudbina koju je sebi dodijelio,
sudbina čovjeka koga štuje njegov narod. Pokazat će im što je
postao.
Selim je vodio mamutskog crva natrag prema starim
poznatim planinama. Vrlo dugo je već bio sam i pričao samo
sam sa sobom, a sada se vraćao na jedino mjesto koje je zapravo
mogao da nazove domom, usprkos njegovim nedostacima i
prijetnjama. Prepoznao je stijene ispred sebe, niz vertikalnog
kamenja nalik na zid tvrđave, koji je sprečavao crve da stignu
do zaklonjenih ravnica s druge strane. Zensuniji lutalice su
izgradili svoje domove u tim pećinama, a ulaze su kamuflirali
tako da se izvana nisu mogli uočiti. Selim je, međutim,
poznavao put.
Crv se otimao ispod mladićevih bolnih nogu, odbijajući da
priđe bliže stijenama. Selim je odustao i okrenuo zvijer,
natjeravši je da prođe ispred visokih stijena.
Stajao je na izdignutim leđima zvijeri i održavao ravnotežu,
čvrsto držeći metalni štap i ne dopuštajući segmentima da se
zatvore. Njegov prljavi bijeli ogrtač lepršao je na vjetru. Dok je
crv prolazio ispred otvora pećina u obliku saća, vidio je sićušne
prilike kako izlaze i zaprepašteno zure u njega. Crvi nikada nisu
prilazili tako blizu stjenovitom zidu, ali on je ovog doveo, poput
kakvog čudovišta preko nepreglednog oceana. Imao je nad njim
potpunu vlast.
Na stijenju se okupilo mnoštvo ljudi i on začuje kako
dozivaju i ostale da izađu. Ubrzo su začuđeni Zensuniji seljaci
ispunili sve otvore. Gledali su ga razrogačenih očiju i otvorenih
usta i on je uživao u tome.
Selim je potjerao crva i prošao ispred svih njih, vičući u
vjetar i drsko im mašući. Pomoću podbadača i štapa, primorao
je demona da se još jednom okrene i uvijajući zmijolikom

424
glavom ponovo protutnji ispred zida poput kakve trenirane
životinje.
Nitko od promatrača mu nije ni mahnuo, zapravo gotovo da
se nitko nije ni pomaknuo.
Selim se pravio važan, smijao se i derao se, izvikujući uvrede
na račun zlog Naiba Dharthe i izdajnika Ebrahima. Sumnjao je
da ga je itko prepoznao u toj odjeći i sa tkaninom omotanom
oko lica. Sigurno će se zaprepastiti kada saznaju da je to
navodni kradljivac vode, ništarija koju su prognali.
Bio bi još zadovoljniji da su znali tko je i da je čuo kako
zadržavaju zrak, ali ipak će ih prvo malo zadirkivati i poraditi
na stvaranju legende. Jednoga dana će se smijati njihovoj
nevjenci, možda će čak prići dovoljno blizu i pozvati Naiba
Dharthu da se provoza s njim. Zahihotao se u sebi.
Kada je zaključio da im je dovoljno pokazao, Selim je
okrenuo crva natrag prema pustinji. Pješčani crv je šišteći
pojurio natrag prema otvorenim dinama. Selim se cijelim
putem smijao, zahvaljujući se Buddallahu što mu je omogućio
da izvede ovu veselu šalu.

s
Stojeći zajedno s ostalima na rubu pećine, Mahmad, sin
Naiba Dharthe, zurio je u nevjerici u ogromnog crva koji se
neko vrijeme okretao unaokolo poput istreniranog ljubimca i
na kraju odjurio preko valovitog pijeska. Jedan jedini čovjek je
upravljao tim stvorenjem, jedna sitna prilika koja je bez imalo
straha stajala na njemu.
Nevjerojatno. Moje oči su vidjele više nego što većina Zensunija
vidi tijekom cijelog života. A imao je samo dvanaest standardnih
godina.
Mahmad je čuo živahne dječake kako brbljaju o tome da bi
bilo vrlo uzbudljivo jahati crva.
Neki od njih pokušali su nagađati tko je taj ludi stranac koji
zna upravljati pustinjskim demonima. Ostale izbjeglice
Zensunija osnovale su sela i pećinske gradove po drugim
425
planinama na Arrakisu, tako da je to mogao biti pripadnik bilo
kojeg plemena.
Mahmad podiže pogled, htio je da postavi gomilu pitanja, ali
onda primijeti okamenjeni izraz na očevom licu. „Kakva
budala“, zareži Naib Dhartha. „Tko bi mogao biti tako
nesmotren i tko bi mogao toliko prezirati svoj život? Zaslužio je
da ga zvijeri požderu.“
„Da, oče“, Mahmad se složio s ocem iz navike, međutim, već
su mu na um padale vrlo zanimljive mogućnosti.

426
 76.

2
Bog Znanosti može biti krajnje neljubazno božanstvo.

Tio HOLTZMAN,
šifrirani dnevnik
(djelomično uništen)

KADA JE TIO HOLTZMAN otkrio pogrešku u

izračunavanjima za model njegovog neuspjelog generatora za
rezonanciju, s pravom se razbjesnio. Sjedio je u svojoj privatnoj
radnoj sobi, okružen novim sjajnim kuglama koje je Norma
izumila i osobno provjeravao dosadne matematičke operacije.
Nije zatražio od mlade žene da prouči pojedinosti vezane za
katastrofalnu nesreću, iz straha da ne otkrije stvarni
nedostatak u projektu, što bi bilo krajnje neugodno po njega.
Norma je od početka govorila da uređaj neće raditi onako kako
je predviđao i bila je u pravu. Prokleta bila!
Zbog toga je izumitelj proveo mnoge sate provjeravajući
izračunavanja koja je obavila soba puna robova rješavača. I
zaista je otkrio tri manje pogreške. Istini za volju, čak i da su
izračunavanja bila točna, njegov model ne bi bio upotrebljiv...
ali nije u tome bila stvar, zaključi on.
Rješavači su napravili neoprostive pogreške, bez obzira na
to što one nisu imale nikakvog utjecaja na krajnji ishod.
Međutim, to je bilo sasvim dovoljno da krivnju skine sa sebe.
Holtzman je odjurio u prostoriju u kojoj su ljudi-kalkulatori
sjedili u tišini za svojim stolovima, boreći se s jednadžbama koje
im je Norma dala da ponovo izračunaju. Zastao je na vratima i

427
prešao pogledom preko robova nagnutim nad računaljkama i
podmetačima na koje su unosili rezultate.
„Odmah prestanite sa radom! Od sada pa nadalje, sav vaš
rad bit će pažljivo praćen i ovjeravan, bez obzira na to koliko
nam za to bude trebalo vremena. Pregledat ću svaki list papira,
proučiti svako rješenje do koga dođete. Vaše pogreške su krive
što smo nekoliko mjeseci, a možda i više, u zaostatku s izradom
uređaja za obranu čovječanstva, i ja nisam nimalo zadovoljan.“
Robovi oboriše poglede i ni jedan ga ne pogleda u oči.
Međutim, Holtzman se tek zagrijavao. „Zar vam nisam
dobar gospodar? Zar vam nisam pružio bolji život od onoga na
poljima šećerne trske ili obalama rijeke? A vi mi ovako vraćate.“
Novi rješavači se zagledaše u njega s vidljivim strahom.
Stariji radnici, oni koje groznica nije pokosila, snuždiše se.
„Tko zna koliko ste još pogrešaka napravili? Koliko će još
testiranja propasti zbog vaše nesposobnosti?“ Sijevao je
pogledom unaokolo, a onda je nasumično dohvatio jedan list
papira. „Od sada pa nadalje, ako pronađem ijednu namjernu
pogrešku, bit ćete pogubljeni — upamtite što vam govorim!
Budući da radimo na ratnom programu, vaše pogreške će se
smatrati sabotažom i pobunom.“
Norma je dojurila u prostoriju, praveći neravnomjerne
korake na svojim kratkim nogama. „Što je bilo, Mudrače
Holtzman?“
Podigao je list papira što ga je osobno ispravio. „Pronašao
sam ozbiljne pogreške u izračunavanjima za moj rezonator. Ne
možemo se više oslanjati na njihov rad. Ti i ja ćemo provjeravati
sve što oni izračunaju, Norma. Počinjemo odmah.“
Uznemirila se. Blago se naklonila. „Kako zapovijedate.“
„U međuvremenu“, nastavi Holtzman sakupljajući papire,
„prepolovit ću vam obroke. Zašto bih vam punio želuce kad vi
potkopavate naše napore da porazimo neprijatelja?“ Robovi
zastenjaše. Holtzman pozva svoje dragune da ih izbace. „Neću
trpjeti takvu nemarnost. Previše toga je u pitanju.“
Kada su ostali sami u sobi, on i Norma sjedoše i počeše
proučavati nova izračunavanja, list po list. Patuljasta žena s
428
Rossaka pogledala je znanstvenika, očigledno smatrajući da je
pretjerao, ali on je samo sijevnuo očima i nagnuo se nad stol na
kome su bili rašireni papiri.
Na kraju su ipak pronašli pogrešku koju je napravio jedan
od novih mladih rješavača po imenu Aliid. Što je bilo još gore,
ni njegov partner, dječak po imenu Ishmael, nije uočio
pogrešku.
„Vidiš, to bi bila još jedna skupa nesreća! Sigurno su skovali
zavjeru protiv nas.“
„Još su djeca, Mudrače“, reče Norma. „Iznenađena sam što
su uopće u stanju obavljati ovakva izračunavanja.“
Ne obazirući se na njene riječi, Holtzman je naredio
dragunima stražarima da pozovu dvojicu mladića – ali se onda
predomislio i pozvao sve rješavače da se vrate u sobu. Kada su
dovukli prestrašene dječake, on ih je zasuo optužbama.
Međutim, nisu mu se učinili sposobni za tako profinjenu
matematičku sabotažu. „Da li vi momci smatrate da je ovo neka
šala, igra možda? Omnius nas može svakog trenutka uništiti.
Možda je ovaj izum ono što nas može spasiti!“
Norma je promatrala izumitelja. Uopće nije bila sigurna da
on bilo što zna o njenom projektu. Trenutno je bio pun sebe.
„Kod presađivanja školjki ili sječenja šećerne trske, pogreška od
nekoliko centimetara je nebitna. Ali ovo“ – on počne mahati s
papirima dječacima ispred nosa – „ovo je moglo uništiti cijelu
jednu borbenu flotu!“
Preletio je Ijutitim pogledom preko skupine rješavača.
„Smanjenje obroka će vas dovesti u red. Možda ćete se moći
usredotočiti na posao kada vam budu krčala crijeva.“ Zatim se
okrenuo dječacima koji su se skupili od straha. „Vas dvojica ste
izgubili priliku da radite za mene. Tražit ću od lorda Bludda da
vam dodijeli neka vrlo teška zaduženja. Možda ćete se na
takvom nekom poslu uspjeti dokazati, jer meni sasvim sigurno
niste ni od kakve koristi.“
Okrenuo se prema Normi i tiše progunđao. „Izbacio bih ja
polovinu njih, ali bih onda morao gubiti vrijeme na obuku
zamjena.“

429
 Ljutiti znanstvenik je izašao iz sobe praveći se da ne čuje
njihovo razočarano stenjanje i ne želeći saslušati bilo kakve
pritužbe. Ostavio je Normu da zuri za njim i da se čudi
njegovom ispadu.
Dvojica krupnih draguna stražara priđoše i izvedoše
Ishmaela i Aliida.

430
 77.

2
Uči od prošlosti — ne nosi je poput jarma oko vrata.

KOGITOR RETIKULUS,
Promatranja s Visine
od tisuću godina

AGAMEMNON JE POVEO SVOJU FLOTU oklopnih

brodova protiv čarobnica s Rossaka. Na glavnim robotskim
brodovima nalazili su se general cymeh i njegova dva sudruga
Titana, kao i deseci ambicioznih neo-cymeha. Omniusove
stražar-oči pratile su svaki njihov pokret.
Flota robotskih ratnih brodova, koja je sledila cymehe, sada
je ubrzala i zaobišla ih kako bi stigla prva na cilj. Bili su to glatki
projektili s ogromnim motorima, dobro opremljeni artiljerijom.
Ratni brodovi strojeva uvijek su išli samo u jednom pravcu
i nitko nije računao na to da će se vratiti kući; njihovi motori su
se usijali, jer nisu štedjeli gorivo za povratak. Približili su se
takvom brzinom i otvorili vatru gotovo prije nego što su ih
stražarske postaje na stazi oko Rossaka i primijetile. Stražarski
brodovi na obodu sustava nisu stigli ispaliti ni jedan hitac.
Dok se robotski brodovi budu pozabavili postajama na stazi,
cymehi su planirali osobnu osvetu na površini planeta.
Udarna sila približavala se Rossaku i cymehi su počeli
pripremati svoja oklopna borbena obličja. Servo-ruke su
postavile pojedinačne spremnike s mozgovima u zaštićene
utičnice i povezale mislitrode s kontrolnim sustavima, u prvom
redu s oružjem. Tri Titana upotrijebit će jedreća obličja,
naoružana leteća tijela. Za razliku od njih, neo-cymehi su nosili
431
golema borbena tijela, krabolike hodače koji su neometano
mogli hodati kroz prašumu punu prepreka.
Agamemnon i njegovi cymehi ubrzali su i uletjeli u
ionizirani trag robotskih letjelica koje su malo prije proletjele
pokraj njih. Kada je bio instaliran u svoje leteće tijelo, general
je ispitao sva svoja oružja. Jedva je čekao da osjeti kamen, metal
i meso u stisku svojih isturenih pandži i sječiva.
Proučavao je taktičke dijagrame i promatrao prve ispaljene
salve koje su pogodile obrambene postaje iznad Rossaka. Ovaj
planet Lige bio je jedna od manje važnih planeta i imao je
relativno malen broj stanovnika koji su živjeli nagurani u
dolinama klanaca obraslih prašumom. Preostali dio kopna i
oceana bio je negostoljubiv. Rossak još nije bio instalirao skupi
Holtzmanov štitnik za skrembliranje kojim su se zaštitili glavni
ljudski svjetovi poput Salusa Secundus i Giedi Prime.
Međutim, smrtonosne čarobnice sa svojim mentalnim
moćima razbjesnile su cymehe. Ne obazirući se na bitku koja se
vodila u svemiru, Agamemnonovi brodovi su zaronili prema
zadimljenoj atmosferi. Pronaći će te čarobnice, njihove obitelji
i prijatelje u zaklonjenim pećinskim gradovima. Svi će oni
platiti glavom.
Ostvario je mentalnu vezu sa svojom borbenom silom
sastavljenom od cymeha. „Xerxese, povedi prethodnicu isto kao
na Salusi Secundus. Želim da tvoj brod bude tamo.“
Xerxes nije uspio sakriti strah dok mu je odgovarao na
širokopojasnom opsegu. „Trebamo biti oprezni kada su u
pitanju te žene s telepatskim moćima, Agamemnone. One su
ubile Barbarossu i uništile sve neo-cymehe na Giedi Prime...“
„Izvoli, iskaži se. Budi prvi na bojnom polju. Dokaži koliko
vrijediš i budi zahvalan što ti se ukazala prilika.“
„Ja... dokazao sam se mnogo puta tijekom stoljeća.“ Xerxes
je zvučao razdražljivo. „Zašto jednostavno ne pošalješ prvo
borbene robote? Nismo primijetili ništa što bi ukazivalo na to
da Rossak ima mrežu za skrembliranje...“
„Bez obzira na sve, ti ćeš predvoditi napad. Zar nemaš
ponosa... i zar te nije stid?“
432
 Xerxes nije dalje pokušavao naći izgovor niti moliti. Koliko
god se pokušavao iskupiti, nikada neće moći ispravi pogrešku
koju je počinio prije tisuću godina...
Xerxes je bio udvorica i u vrijeme dok se prvi Titani još nisu
bili odrekli ljudskih obličja. Svima je povlađivao zbog svoje
žudnje da sudjeluje u velikim događajima. Međutim, nije imao
ambiciju niti poriv da postane nezamjenjivi revolucionar. Kada
je prvobitno osvajanje bilo završeno, on je zadovoljno vladao
podskupom planeta koje su mu udijelili ostali Titani. Xerxes je
bio najveći hedonist od prvobitnih dvadeset Titana i uživao je u
zadovoljstvima koja je mogao priuštiti svom fizičkom tijelu. On
se posljednji podvrgnuo operaciji pretvaranja u cymeha, jer se
nije želio odreći svojih dragocjenih osjećaja.
Ali poslije više od jednog stoljeća vladavine, zavedeni Xerxes
postao je samozadovoljan. Napravio je glupost i prebacio
preveliki broj dužnosti na strojeve s umjetnom inteligencijom
koje je programirao Barbarossa. Čak je dopustio da
kompjutorska mreža donosi odluke umjesto njega. Dok su
bjesnjele Pobune Hrethgira na Corrinu, Richeseu i Walgisu,
Xerxes je povjerio misaonim strojevima da održavaju red na
njegovim planetima. Svojom nebrigom i zbog prevelikog
povjerenja koje je imao u mrežu umjetne inteligencije, on je
zapravo dopustio strojevima da na svoj način zaustave nemire.
Lakomisleni Xerxes dragovoljno je prepustio nadzor
kompjutorskoj mreži, naredivši joj da se pobrine za sve nevolje
koje bi mogle iskrsnuti.
Stražarski kompjutor je iskoristio pristup jezgri podataka
koje do tada nikad nije dobio, isključio Xerxesa i istoga trena
preuzeo planet. Da bi svrgnuo Staro Carstvo, Barbarossa je
programirao misaone strojeve da budu agresivni i usadio im
poriv za osvajanjem. Zahvaljujući svojoj novoj moći, entitet
umjetne inteligencije koji je u to vrijeme bio još žutokljunac i
koji je sebe prozvao „Omnius“, porobio je Titane i preuzeo
upravu i nad cymehima i nad ljudima. Navodno je to uradio za
njihovo dobro.

433
 Agamemnon je proklinjao sebe što nije pažljivije motrio na
Xerxesa i što ga nije pogubio čim je prvi put primijetio njegovo
nemarno ponašanje.
Kompjutorsko preuzimanje se proširilo poput nuklearne
reakcije, prije nego što su Titani stigli upozoriti jedan drugoga
i prije nego što su uspjeli isključiti mreže umjetne inteligencije.
U trenu su planeti kojima su vladali Titani postali
Sinkronizirani svjetovi. Nove inkarnacije sveuma nicale su
poput ružnog kompjutorskog korova i vladavina misaonih
strojeva postala je gotova stvar.
Istančani kompjutori pronašli su rupe u Barbarossinim
programima koje su im dopustile da zauzdaju bivše vladare. I
sve to samo zbog toga što im je Xerxes ne razmišljajući otvorio
vrata. Što se Agamemnona tiče, bila je to neoprostiva pogreška.
Napadački brodovi cymeha projurili su pokraj orbitalnih
postaja koje su već bile zaokupljene borbom iznad svijeta
prašume. Robotski ratni brodovi tukli su svemirske postaje
eksplozivnim projektilima, oslobađajući čitave gejzire zračenja.
Nezaštićeni planet se našao pod njima, divovska lopta
prošarana oblacima ispod kojih su se nalazili pocrnjeli
kontinenti, aktivni vulkani, otrovna mora, i bujni džepovi
grimiznih prašumi i ljudskih naselja.
„Sretno, ljubavi moja“, začuo je Junin senzualni glas preko
njihove privatne linije. Njene riječi su nadražile obrise njegovog
mozga.
„Nije mi potrebna sreća, Juno. Potrebna mi je pobjeda.“

s
Kada je počeo neočekivani napad, šačica ratnih brodova
stacionirana na površini, zajedno s oklopljenim kindalima,
podigla se iz polimernih krošnji prašume da se pridruži obrani
u svemiru. Orbitalne postaje već su bile pretrpjele gadna
oštećenja.
Dok je okupljala svoje telepatske učenice, Zufa Cenva je
ščepala Aureliusa Venporta, shvativši da bi i on mogao dobiti
434
neka zaduženja. „Dokaži mi da si sposoban za vođu. Evakuiraj
ljude, nemamo puno vremena.
Venport klimne. „Muškarci su napravili plan za ovakav
slučaj, Zufa. Niste samo vi čarobnice planirale unaprijed.“
Ako je očekivao bilo kakvu pohvalu ili čestitku od nje,
sigurno je bio razočaran. „Obavi to onda. Napad na naše
orbitalne postaje samo je početak, vjerojatno nam žele skrenuti
pažnju. Cymehi samo što nisu stigli.“
„Cymehi? Je li neki od stražarskih brodova...“
Zufine oči opominjući sijevnuše. „Razmišljaj, Aureliuse!
Heoma je ubila jednog Titana na Giedi Prime. Znaju da imamo
tajno telepatsko oružje. Ovaj napad nije nikakva slučajnost. Da
nije bilo toga, nikada ne bi obratili pažnju na Rossak. Žele
uništiti čarobnice.“
Znao je da je ona u pravu. Zašto bi se misaoni strojevi mučili
da unište orbitalne postaje? I ostali su izgleda osjetili opasnost.
Počeo je osjećati paniku koja je rasla među ljudima u pećinama.
Većina urođenika s Rossaka nije imala nikakve naročite
moći, a mnogi od njih su čak bili defektni ili slabi zbog brojnih
otrova u njihovom okruženju. Međutim, jedna čarobnica je
zadala duboku ranu cymehima na Giedi Prime i strojevi su zbog
toga sad došli ovamo.
„Moje čarobnice će im se suprotstaviti... i ti dobro znaš što
to znači.“ Zufa se isprsila, gledajući ga s nekom nesigurnošću i
suosjećajem. „Skloni se na neko sigurno mjesto, Aureliuse.
Cymehi ne traže tebe.“
Iznenadna odlučnost razlije se njegovim licem. „Organizirat
ću evakuaciju. Možemo se sakriti u prašumi; pobrinut ćemo se
za sve kojima je potrebna naročita pomoć da bi se sklonili. Moji
ljudi imaju spremljene zalihe, zaklone, kolibe za procesiranje...“
Zufu je ugodno iznenadila njegova odlučnost. „Odlično.
Prepuštam ti nevješte.“
Nevješte? Nije bio trenutak za raspravu. Venport joj se
zagledao u oči da vidi hoće li u njima makar nazrijeti strah.
Blago joj se obratio, pokušavši prikriti svoje prave osjećaje.
„Namjeravaš li se žrtvovati?“
435
 „Ne mogu.“ Zufu je boljelo što mora to priznati. „Tko će
uvježbavati čarobnice ako se ja žrtvujem?“ Nije ga uspjela
uvjeriti.
Oklijevala je, kao da očekuje još nešto od njega, a onda se
žurno udaljila hodnikom. „Čuvaj se“, poviče Venport za njom.
Nakon što je ona otišla, on pojuri hodnicima dozivajući
obitelji. „Moramo se sakriti u prašumi! Raspršite se.“ Povisio je
glas, samouvjereno izdajući naredbe. „Dolaze cymehi!“
Venport je naredio petorici-šestorici mladića da obiđu sve
prostorije u pećinskom gradu i provjere jesu li svi obaviješteni
o evakuaciji. Kad su mladići odjurili obaviti zadatak, on je
pretražio usamljene prostorije. Usprkos nastaloj zbrci, jedan
postariji par je ostao sjediti u svojim prostorijama čekajući da
se sve završi. Venport im je pomogao da odu na sigurno,
postaravši se da se ukrcaju na teretnu platformu lifta koja će ih
spustiti na tlo.
Promatrao je kako liftovi spuštaju njegove sunarodnjake.
Njegovi ljudi koji su vladali prašumom i njegovi skupljači začina
preuzimali su stvar u svoje ruke u podnožju stijena. Oni su
poznavali putove kroz gustu i opasnu divljinu, znali su gdje se
nalaze zakloni u metalno-grimiznoj prašumi.
Brodovi Armade su signalizirali da gube bitku za orbitalne
postaje. Jedini preživjeli stražarski brod uputio je upozorenje
da počinje spuštanje više desetaka brodova cymeha.
Venport povika: „Požurite! Evakuirajte grad! Čarobnice će
nas braniti odavde.“ Još jedna skupina se spustila na
kloparajućoj, preopterećenoj platformi u gustu fungusnu
prašumu. Venport je potjerao preostale lutalice kako bi što prije
otišli iz grada. Iznenada su se užareni projektili probili kroz
atmosteru, ostavljajući za sobom trag od uljastog crnog dima.
„Brže!“ poviče Venport i potrči prema tunelima, svjestan da
je i njemu samom preostalo smo nekoliko trenutaka za odlazak.

436
 78.

2
Imamo živote koje treba proživjeti, ali imamo i
prioritete koje treba poštovati. Previše ljudi ne vidi
razliku.

ZUFA CENVA,
Predavanje za čarobnice

INVAZIJSKI BRODOVI CYMEHA SU se srušili u srebrno-

grimiznu divljinu, poplašivši životinje i spalivši gljivastu
vegetaciju. Bacači vatre bljuvali su plamen, zapalivši guste
krošnje. Požar se brzo širio.
Uz tutnjavu i lomljavu koja je odzvanjala kroz zrak pun
oblaka, letjelice cymeha su se rastvorile i iz njih su izašla
mehanička tijela ratnika. Tri broda su izbacila naoružana
obličja koja su zajedrila zrakom, dok su ostali donijeli krabolika
borbena hodajuća obličja načičkana oružjima.
U svom trokutnim jedrećem tijelu, Xerxes je krstario iznad
prašume. Uputio se u pravcu enklave čarobnica s telepatskim
moćima. Nečujno klizeći kroz zrak, raširio je krila i uhvatio
vjetar. „Približavam se.“
„Pobij kučke za nas, Xerxese“, reče Juno, dok su ona i
Agamemnon pripremali svoja jedreća tijela.
Agamemnon je dodao ljutitim glasom: „Pobij ih za
Barbarossu.“
Xerxes se vinuo prema izdubljenom stijenju. Borbeni
strojevi neo-cymeha željnih borbe napredovali su ispod njega
kroz gustiš, dižući prepreke u zrak i uništavajući sve pred
sobom.
437
 Kad se Xerxes našao pred samim naseljenim stijenama,
zastao je i ostao da lebdjeti iznad polimernih krošnji koje su
oblikovale malu čistinu za slijetanje hrethgirskih brodova, i tek
onda je lansirao petnaest projektila. Polovina njih je pogodila
čvrste zidove stijene izazvavši snažne detonacije i odvalivši
crno-bijelu kišu kamenja; ostali projektili su poput crva koji
napadaju drvo prodrli u tunele u kojima su živjeli ljudi.
Xerxes se zatim žurno povukao preletjevši preko vrhova
drveća i vinuo se u nebo. Zakriještao je kada je vidio da mu
Agamemnon i Juno dolijeću ususret: „Zabilježili smo prve
bodove! Pustimo neo-cymehe da nastave.“
Glatki vlaknasti sustavi iz kojih su virile noge nosili su
pješadiju sastavljenu od neo-cymeha kroz gustiš. Iz prednjih
lansirnih cijevi ispaljivali su granate plazme koje su krčile, to
jest spaljivale, put do tunelskih gradova. Meko grimizno lišće
gorjelo je oko njih, a gljivasto drveće se rasprskavalo u vatrene
stupove uslijed čega su urođeničke životinje bježale na sve
strane. Veličanstvene ptice dizale su se u nebo, a napadači
cymehi su ih gađali i pretvarali u oblake tinjajućeg perja.
Iako je bio zadovoljan što je prvi napad glatko prošao,
Agamemnon nikome nije čestitao. On i Juno su nijemo krenuli
u drugi zračni napad s različitih položaja. Kraboliki neo-cymeh
hodači ispod njih, upravo su bili stigli do stijena da dovrše
razaranje.

s
Zufa Cenva i njene čarobnice pripremale su se u unutrašnjoj
prostoriji koju je Aurelius Venport opremio za svoje poslovne
sastanke. Ni jedna od njih nije izražavala strah već samo bijes i
odlučnost. Tijekom prošle godine, ove žene su shvatile što je
njihov osnovni cilj u životu i pomirile su se s tim, iako ih je
njegovo ostvarenje moglo odvesti u smrt.
„Za ovo smo se vježbale“, rekla je Zufa. „I neću vas
zavaravati kad su u pitanju naši izgledi.“

438
 Iako nije bila sigurna što bi trebala reći, ipak je pokušala
zvučati samouvjereno.
„Spremne smo, gospodarice Cenva“, odvratiše žene uglas.
Duboko je udahnula da se smiri, koristeći mentalnu
kontrolu koju je poslije velikog truda uspjela usaditi i svojim
učenicama.
Kameni zidovi prostorije su zadrhtali kad su prve bombe
pronašle cilj i raspršile otrovne oblake kroz tunele. Aurelius
Venport je o svemu mislio i pobrinuo se da sve žene dobiju
maske za disanje dok je on evakuirao ostatak stanovništva. Zufa
je bila iznenađena što se sama nije toga sjetila. Nadala se da se
uspio povući u sigurnost i da nije uludo trošio vrijeme
pokušavajući zaštititi svoje zalihe začina.
Zagledala se u odane žene koje su ostale s njom; svima je
znala imena i sve ih je dobro upoznala; Silin je bila nagla; Camio
kreativna i nepredvidiva; Rucia se držala njenog kodeksa časti...
i još više od toga.
„Camio“, pozva je Zufa, „odabrala sam tebe da zadaš sljedeći
udarac.“
Ustala je mršava mlada žena duge slamnato bijele kose i
osmjehnula joj se beskrvnim osmijehom. „Čast mi je,
gospodarice Cenva.“
Camio je stavila masku za disanje preko lica i izašla iz
zaštićene prostorije, napustivši svoje sestre. Dok je postojano
napredovala, prepustila se meditaciji koja će joj omogućiti da
prizove moć sputanu u njenom umu. Iznenadila se kada u
kamenim hodnicima nije naišla ni na jedno tijelo, što ju je
uvjerilo da je stanovništvo bilo uspješno evakuirano. Sada više
ništa neće moći zaustaviti čarobnice.
Pod tunela bio je prekriven kršom i komadićima stijene koje
je eksplozija odvalila. Otrov je ulazio u pećine na pramenovima
zelenkaste pare. Camio se nije plašila za vlastiti život, ali ipak je
morala požuriti.
Čula je zviždanje projektila koji se približavao i priljubila se
uz zid tunela. Snažni udar pogodio je stijenu. Udarni val
protutnjao je unutrašnjim hodnicima i prebivalištima. Camio je
439
vratila ravnotežu i nastavila dalje. U lubanji joj je brujalo od
nagomilane energije. Nije se obazirala ni na tapiserije ni na
namještaj u sobama i dvoranama za sastanke u kojima je
provela čitav svoj život.
Rossak je bio njen dom. Strojevi su bile njeni neprijatelji.
Ona je bila oružje.
Kada se uspjela probiti van, vidjela je prašumu u plamenu i
ugledala tri krabolika hodajuća obličja s posudama za mozak,
koji su imali debele oklope i visjeli poput vreća za jaja
neposredno iznad nogu. Svaki od njih je predstavljao po jedno
ljudsko biće koje je prodalo svoju dušu i zaklelo se na vjernost
misaonim strojevima.
Iz prašume je do nje dopirala tutnjava neprestanih
eksplozija, grmljavina blastera plazme koji su spaljivali
purpurno lišće. Tri jedreća obličja su se ustremila za novi
napad, bacajući otrov, šireći požar. Deseci neo-cymeha hodača
uputili su se prema stijenama, uništavajući sve oko sebe.
Morat će pričekati pravi trenutak kako bi odjednom zbrisala
što veći broj neprijatelja.
Odozdo je začula grebanje. Tri najbrža obličja za hodanje
penjala su se uz golu stijenu za koju su se hvatala pomoću
ispaljenih sidara i pandži s dijamantnim rubovima.
Osmjehnula se kada je ugledala tri krabolika neo-cymeha.
Pokretljive oklopljene noge popele su tijela načičkana oružjima
do glavnih pećina. Stajala je sama na ulazu, okrenuta prema
svojim kiborškim neprijateljima. Znat će kad budu dovoljno
blizu.
Pristigao je prvi neo-cymeh osvajač i ona ugleda svjetlucava
optička vlakna oko oklopljenih tornjeva s oružjima. Cymeh je
usmjerio svoje bacače plamena prema novome cilju čim ju je
detektirao. Vlaknaste kamere širokog spektra žarko su zasijale.
Trenutak prije nego što je neo-cymeh opalio, Camio je
oslobodila nagomilanu energiju u svom umu i tijelu. Prepustila
se moždanoj oluji koja je skuhala mozgove tri najbliža neo-
cymeha i oštetila još dva koji su se tek počeli penjati uz stijenu.
Pet cymeha bilo je izbačeno iz bitke.
440
 Posljednja njena misao bila je da je dosta dobro prodala svoj
život.

s
Poslije Camio su izašle još četiri čarobnice, jedna za
drugom. Svaki put kada bi poslala neku ženu, Zufa Cenva bi
osjetila veliku bol zbog gubitka. Ove učenice su joj bile kao
prave kćeri, i dok ih je gubila imala je dojam da guta usijanu
lavu. One su, međutim, dobrovoljno odlazile i žrtvovale svoje
živote ne bi li zaustavile napad cymeha. „Misaoni strojevi ne
smiju nikad pobijediti.“
Šesta Zufina učenica koja se dobrovoljno prijavila, vratila se
živa, ali potpuno dezorijentirana. Mliječno-bijela koža joj je bila
rumena. Pripremila se da umre, ali nije našla ništa što bi trebalo
uništiti.
„Povukli su se izvan našeg dometa, gospodarice Cenva“,
rekla je. „Cymehi se povlače prema svojim brodovima. Borbeni
hodači i jedra su se vratili do područja za slijetanje.“
Zufa je pohitala kroz ruševine do ispusta s prozorima.
Vidjela je spaljene ostatke njenih pet palih učenica: sagorjela ih
je bijela oluja iz njihovih umova. U srcu kao da joj se odigravala
vulkanska erupcija izazvana bijesom zbog gubitka. Gledala je
kako se užasni strojevi s ljudskim umovima ukrcavaju u svoje
letjelice i vraćaju u atmosferu.
Raštrkane izbjeglice će se vremenom vratiti. Dovest će ih
Aurelius Venport. Narod Rossaka će pod njegovim nadzorom
ponovo izgraditi i obnoviti gradove na stijeni. Uradit će to
ponosno i samouvjereno, znajući da su se suprotstavili
misaonim strojevima
Zufa Cenva je morala u to vjerovati. „Mi definiramo pobjedu
na svoj način“, rekla je glasno.
„Mi smo značajan udarac“, izjavio je Agamemnon pred
stražar-očima koje su to snimale. „Iako smo izgubili nekoliko
neo-cymeha u direktnom napadu na Rossak, bar pet moćnih
čarobnica pretrpjelo je teška oštećenja.“
441
 Putem dobro osiguranog privatnog kanala, Juno je emitirala
svoje iznenađenje i oduševljenje zbog načina na koji je Titan
general iskrivio svoj izvještaj. Xerxes je bio dovoljno mudar da
ne reče ništa.
„Nanijeli smo značajnu štetu novom hrethgirskom
telepatskom oružju“, nastavio je Agamemnon ponosno, iako se
napad umalo nije pogubno završio. „To bi trebalo značajno
smanjiti njihova djelovanja.“
Na sličan način je promijenio i događaje iz prošlosti dok je
pisao memoare, stvarajući svoju vlastitu pristranu verziju
povijesti. Omnius neće posumnjati u izvještaj, jer se tehnički
poklapao sa činjenicama.
„Najbolje od svega je to“, dodala je Juno, „što nismo izgubili
ni jednog Titana u ovoj ofenzivi. Neo-cymehi se mogu
zamijeniti.“
Pošto su robotski ratni brodovi gadno oštetili dvije orbitalne
postaje oko Rossaka na kojima je izginulo nekoliko tisuća ljudi,
flota misaonih strojeva se povukla. Ispod njih su nastanjivi
kanjoni i prašuma i dalje gorjeli.
„Prema mojoj procjeni, Omnius može zabilježiti da je napad
na Rossak bio krajnje uspješan!“ reče Agamemnon.
„Slažem se“, pridružiše mu se Xerxes i Juno.

s
Kada se troje Titana pridružilo u svojim brodovima
robotskoj borbenoj floti, Agamemnon je podnio izvještaj prije
nego što su Juno ili blesavi Xerxes mogli dati misaonim
strojevima neku informaciju koju on nije želio da ovi saznaju.
General cymeh će predstaviti istinu tako da odgovara njegovim
ciljevima.

442
 79.

2
Taj planet ostavlja dojam kao da je neki perverzni
čarobnjak prvo odlučio unakaziti ga što je više
moguće... a onda ga je nagradio melangeom.

TUK KEEDAIR,
prepiska s Aureliusom Venportom

LEŠINARI PRODORNIH POGLEDA zauzeli su strateška

mjesta duž vruće, prašnjave ulice u gradu Arrakisu. Zurili su
kroz uske proreze u prljavim tkaninama obavijenim preko lica
i stajali ispruženih ruku ili zvonili zvončićima, proseci vodu.
Tuk Keedair nikada nije vidio ništa slično.
Bio je prisiljen ostali ovdje čitav jedan mjesec dok nomadi
Naiba Dharthe nisu skupili dovoljno začina da napune teretni
brod Tlulaxa. Keedair je platio konačište u gradu Arrakisu, ali
je već poslije tjedan dana zaključio da će mu biti udobnije
spavati u svom privatnom raketoplanu u svemirskoj luci. Jedva
je čekao da se skloni od znatiželjnih pogleda ostalih gostiju,
tučnjava u hodnicima, žicara i prosjaka. Kada je sam, čovjek ne
mora razmišljati o tome da li bi trebalo vjerovati članovima
svoje pratnje.
Na Arrakisu nije bilo nimalo lako započeti čak ni sasvim
jednostavan posao. Osjećao se poput plivača koji se bori protiv
jake struje... premda ni jedan domorodac iz ove pustinje ne bi
razumio ovu usporedbu. Na teretnom brodu na stazi,
Keedairovi lovci na robove, koji su ovog puta ostali bez posla,
postajali su sve nemirniji te se morao vratiti raketoplanom do
njih i prekinuti svađe kako ne bi došlo do nasilja. Tlulaxa je bio
443
vješt u smanjivanju gubitaka. Već je dva puta, zgađen
postupcima neobuzdane posade kojoj je bilo previše dosadno da
bi se pristojno ponašala, prodao radne ugovore pojedinaca
geološkim nadzornim ekipama u dubokoj pustinji. Ako se kojim
slučajem galamdžije vrate u grad Arrakis prije odlaska njegovog
teretnog broda, poniženi ljudi će dopuzati na koljenima da ga
mole da ih vrati u sustav Thalini. _...
Imao je još jedan problem. Iako je Naib Dhartha bio tobože
Keedairov partner u ovom poslu, vođa Zensunija nikome nije
vjerovao. Da bi posao bio brže i efikasnije obavljen, Keedair je
ponudio da odveze svoj raketoplan izravno do mjesta na kome
su nomadi skupljali začin, međutim, Naib nije htio ni da čuje za
to. Keedair je zatim ponudio da prebaci Dharthu i njegovu
družinu Zensunija do njihovog naselja kako ne bi morali hodati
dugačak put do planinskog skloništa. I ta ideja bila je odbijena.
I tako je Keedair morao čekati u svemirskoj luci, tjedan za
tjednom, dok su se skupine tamnoputih pustinjskih pacova
dovlačile u grad, pogrbljene pod teškim paketima začina. Plaćao
im je na rate i cjenjkao se ako bi pronašao pretjeranu količinu
pijeska u melangeu, kojim su pokušavali umjetno povećati
težinu. Naib je tvrdio da nema ništa s tim, međutim, Keedair je
zamijetio da je Naib počeo poštovati stranca koji nije dopuštao
da itko od njega pravi budalu. Keedairovo spremište se punilo
tako sporo da je mislio da će poludjeti.
Tijekom svih tih nevolja, Keedair je smirivao živce
uzimajući sve više i više dotičnog proizvoda. Postao je ljubitelj
začinskog piva, začinske kave i gotovo svega ostalog što je
sadržavalo taj nevjerojatni sastojak.
U svojim najlucidnijim trenucima, Keedair bi preispitivao
svoju odluku da ostane ovdje, pitajući se ne bi li bilo mudrije
prihvatiti da je ovoga puta izgubio i vratiti se na civilizirane
Svjetove Lige. Tamo bi mogao početi iz početka, mogao bi
nabaviti novi tovar kreštavih robova i prodati ih na Poritrinu ili
Zanabaru ili odnijeti svježe organe natrag na farme Tlulaxa.
Dok je sjedio u privatnoj kabini, Keedair je gladio svoju
dugačku pletenicu i zaklinjao se da neće odustati. Ako bi se sada
vratio, morao bi se pomiriti s velikim gubitkom za tu godinu i
444
čast bi mu nalagala da odreže svoju divnu kosu. Tvrdoglavost i
ponos tjerali su ga da ostane na Arrakisu što je duže moguće.
Nije mu se sviđalo to sprženo okruženje, miris spaljenog
stijenja u zraku, zavijanje oluja koje su šibale planine i ispirale
svemirsku luku. Ali mu se zato strašno sviđao melange! Keedair
je iz dana u dan sjedio sam u svom raketoplanu i konzumirao
poveće količine; dodavao je začin čak i u svoje zalihe hrane.
Zahvaljujući njemu, i najjadnije jelo dobivalo je ukus
ambrozije.
Dok je bio pod djelovanjem začina, zamišljao je kako
prodaje dotični proizvod bogatim plemićima, hedonistima sa
Saluse Secundus, Kirana III i Pincknona — možda čak i
fanaticima bioistraživačima na Tlulaxu. Od kada je počeo
dodavati melange u hranu, osjećao se poletan i živ i imao je
dojam da mu lice iz dana u dan izgleda opuštenije i mlađe. Zurio
je u zrcalo, proučavajući svoje usko lice. Bjeloočnice su mu
počele dobivati sve neprirodniju nijansu indigo plave boje, kao
da mu se razrijeđena plava tinta razlila po njima.
Pustinjsko pleme Naiba Dharthe imalo je takve sablasne
„plavo-plave“ oči. Da li je za to bio kriv neki zagađivač okoline?
Ili možda često konzumiranje melangea? Osjećao se previše
dobro da bi i pomislio kako je to možda negativan sporedni
učinak. Vjerojatno je u pitanju samo privremeni gubitak boje.
Pripremio je sebi svježu šalicu jake začinske kave.

s
Sljedećeg jutra, kada je nebo posuto zvijezdama počelo
blijediti pri izlasku sunca, skupina lutajućih nomada stigla je u
svemirsku luku, predvođena Naibom Dharthom. Teglili su na
leđima tovare začina.
Keedair im je pohitao u susret, trepćući na jarkom
jutarnjem suncu. Dhartha, umotan u prašnjavu bijelu odjeću za
putovanje, izgledao je zadovoljan sobom. „Ovo je posljednja
količina melangea koju si tražio, trgovče Keedair.“

445
 Reda radi, prišao je provjeriti nasumice četiri paketa,
utvrdivši da zaista sadrže bogati melange tek pokupljen iz
pustinje i očišćen od pijeska.
„Kao i do sada, tvoj proizvod je prihvatljiv. Ovo će biti
dovoljno da popunim svoje brodsko skladište. Zatim ću se
vratiti u civilizaciju.“
Keedairu se, međutim, nije sviđao izraz na Dharthinom licu.
Zapitao se bi li se njegovim ljudima isplatilo da ipak poharaju
nekoliko pećinskih naselja u pustinji i zarobe nekoliko ovih
pustinjskih štakora.
„Hoćeš li nam se vratiti, trgovče Keedair?“ Pohlepni sjaj
osvjetljavao je tamu iza njegovih indigo plavih očiju. „Ako ti
bude potrebno još začina, bit ću sretan da ga osiguram.
Možemo sklopiti dugoročni sporazum.“
Keedair je progunđao nešto neobavezujuće, ne želeći da
čovjeku ulijeva prevelike nade. „Zavisi od toga hoću li uspjeti
prodati ovaj teret i pritom zaraditi. Začin nije provjerena roba
u Ligi, i ja sam se već izložio velikom riziku.“ Isprsio se. „Za ovaj
tovar smo se pogodili i ja nikad do sad nisam pogazio svoju
riječ.“
Isplatio je Dharthi preostalu sumu. „Ako se vratim, to će biti
tek za mnogo mjeseci od sada, možda tek za godinu dana. Ako
izgubim novac, neću se nikada vratiti.“ Prešao je pogledom
preko sumorne svemirske luke, pustinje i oštrih planina. „Na
Arrakisu ne postoji ništa drugo zbog čega bih se vratio.“
Dhartha ga je pogledao ravno u oči. „Nitko ne zna što ga
čeka u budućnosti, trgovce Keedair.“ Nakon što su uspješno
obavili posao, pustinjski vođa se naklonio i povukao. Nomadi
odjeveni u bijelo gledali su Keedaira poput lešinara koji
promatraju životinju na umoru, čekajući da rastrgnu leš.
Vratio se u svoj raketoplan bez daljnjeg opraštanja,
predosjećajući da bi ipak mogao zaraditi na ovome. Keedair je
pokušao smisliti način kako da kupoprodaju začina pretvori u
dugoročni posao koji mu ne bi stvarao onoliko glavobolje kao
što je neugodna nabava robova.

446
 Na nesreću, u operacije koje je imao na umu morao bi
uložiti veliki kapital, a on nije posjedovao toliko novca.
Međutim, imao je na umu jednog bogatog investitora. Upravo
mu je takva osoba bila potrebna: poznavatelj egzotičnih droga,
vrlo bogat čovjek i vizionar... poduzetnik koji je u stanju
procijeniti potencijal ovakve jedne operacije.
Aurelius Venport s Rossaka.

447
 80.

2
„Ja nisam zao“, reče Sejtan. „Ne pokušavajte opisati
ono što ne razumijete.“

Budislamska sutra

ERASMUS JE ZADIVLJENO PROMATRAO Serenu koja se

brinula o njegovom hvaljenom cvijeću u lijepim glinenim
teglama.
Podigla je pogled, ali nije bila sigurno koliko daleko može —
ili bi trebala — pritiskati misaoni stroj. „Ne moraš biti toliko
okrutan da bi shvatio čovječanstvo, Erasmuse.“
Robot okrene svoje glatko lice prema njoj i tekući metal
poprimi zbunjeni izraz. „Okrutan? To mi nikada nije bila
namjera.“
„Zao si, Erasmuse. vidim kako se ponašaš prema ljudima
robovima, zakidaš ih i mučiš, tjeraš ih da žive u užasnim
uvjetima.“
„Nisam ja zao, Serena, samo sam znatiželjan. Ponosim se
objektivnošću svojih istraživanja.“
Stajala je iza tegle sa žarko-crvenim geranijama kao da su je
one mogle zaštititi u slučaju da robot postane nasilan. „Oh? A
što je s mučenjima koja izvodiš u svojim laboratorijima?“
Erasmus joj je pokazao nečitljivi izraz lica. „To su moja
privatna istraživanja koja se provode pod strogim nadzorom.
Ne smiješ ući u moje laboratorije. Zabranjujem ti da ih vidiš.
Ne želim da prekidaš moje eksperimente.“
„Eksperimente koje obavljaš na njima... ili na meni?“
448
 Robot joj je uputio samo jedan izluđujuće blagi osmijeh i
nije ništa odgovorio.
Serena je pretjerano reagirala, jer ju je iznervirao, jer je
znala koliko je razoran i jer je neizrecivo žudjela za Xavierom
čije je dijete nosila: srušila je jednu teglu s police i ona se razbila
o tvrde keramičke pločice kojima je bio prekriven pod u
stakleniku.
Erasmus se zagledao u razbijenu teglu, prosutu zemlju i
uništene crvene cvjetove. „Za razliku od ljudskih bića, ja nikada
ne uništavam nekritički, bez cilja.“
Serena izbaci bradu. „Ali nikada ne pokazuješ ni svoju
dobru stranu. Zašto, za promjenu, ne bi učinio neko dobro
djelo?“
„Dobro djelo?“ Izgleda da se Erasmus iskreno zainteresirao
za ovaj njen prijedlog. „Kao na primjer?“
Uključili su se automatski raspršivači u stakleniku koji su
zalijevali biljke. Serena nije htjela propustiti priliku pa reče:
„Počni bolje hraniti svoje robove, kao prvo. Ne samo
privilegirane povjerenike već i kućne sluge i one jadnike koje
držiš kao stoku u svojim spremištima.“
„Budem li ih bolje hranio, uradit ću dobro djelo?“ upita
Erasmus.
„To će barem malo ublažiti njihove muke. Što možeš
izgubiti, Erasmuse? Bojiš li se?“
Nije progutao njen mamac već je samo odgovorio:
„Razmislit ću o tome.“

s
Četiri robota čuvara presrela su Serenu dok je obavljala
poslove po velikoj vili. Izdali su joj nekoliko grubih naredbi i
ispratili je u dvorište koje je bilo okrenuto prema moru. Roboti
su bili dobro naoružani i nosili su ugrađeno oružje za
izbacivanje projektila, ali nisu bili osposobljeni za razgovor.
Stupali su po dvojica ispred i iza Serene.

449
 Pokušala je otjerati strah koji ju je počeo obuzimati. Nije
mogla ni pretpostaviti kakav je brutalan i naivan eksperiment
Erasmus ovoga puta smislio.
Kada su izašli van, ugledala je ptice koje su kružile visoko
iznad stijenja naspram nepreglednog plavog neba. Osjetila je
miris soli koji je dopirao s oceana, začula u daljini šum valova.
Serena se zaprepastila kada je ugledala dugačke stolove
okružene stotinama stolica na bogatim zelenim travnjacima i
između uredno potkresanih grmova koji su gledali na prljava
spremišta za robove. Roboti su pripremili pravu gozbu na
povjetarcu i suncu. Na dugačkim stolovima presijavao se
srebrni pribor za jelo, pehari su bili puni tekućina raznih boja,
a poslužavnici pretovareni mesom koje se još pušilo,
raznobojnim voćem i slatkišima. Na svakom stolu su u
pravilnim razmacima bili postavljeni buketi svježeg cvijeća koji
su unaokolo širili prijatan miris.
Gomile uplašenih robova stajale su iza barikada, gledajući i
sa čežnjom i sa strahom ta fina jela na stolovima. Prijatni mirisi
hrane i voća ispunili su zrak. Dovodili su ih u napast i stavljali
na teške muke.
Serena je zastala zaprepaštena. „Što sve ovo znači?“ Četiri
robota koji su je dopratili napraviše još jedan korak, a onda i
oni zastadoše.
Prišao joj je Erasmus s umjetnim izrazom zadovoljstva na
licu. „To je gozba, Serena. Zar nije divna? Trebala bi biti
presretna.“
„Zainteresirana sam... blago rečeno“, odgovori ona.
Erasmus podiže svoje metalne ruke i roboti čuvari skloniše
barikade i potjeraše odabrane ljude naprijed. Robovi pohitaše
do stolova, ali kao da su se plašili.
„Pažljivo sam ih odabrao“, reče Erasmus. „Uključio sam
predstavnike svih kasti: povjerenike, obične radnike,
umjetnike, pa čak i najprimitivnije robove.“
Zarobljenici su ukočeno sjedili na svojim mjestima, buljeći
u hranu i kršeći prste u krilima. Vidjelo se da su svi istovremeno
i uplašeni i zbunjeni. Mnogi od njih djelovali su kao da bi se
450
mnogo više voljeli nalaziti negdje drugdje, jer nitko od njih nije
vjerovao gospodaru kuće. Hrana je najvjerojatnije bilo otrovana
i svi gosti će umrijeti u strašnim mukama dok će Erasmus
praviti bilješke.
„Jedite!“ reče robot. „Ja sam priredio ovu gozbu. To je moje
dobro djelo.“
Serena tada shvati što je pokušavao. „Nisam tako mislila,
Erasmuse. Htjela sam da im daš veće obroke, da poboljšaš
njihovu dnevnu ishranu kako bi bili zdraviji. Jedna jedina gozba
ne može ništa popraviti.“
„Poslije nje će biti dobronamerniji prema meni.“ Neki od
gostiju su stavili nešto hrane na tanjure, ali se do sada nitko nije
usudio okusiti je. „Zašto ne jedu? Baš sam se potrudio.“ Robot
pogleda u Serenu, očekujući da mu ona odgovori na to pitanje.
„Užasno te se plaše, Erasmuse.“
„Ali ja sada nisam zao.“
„Kako oni to mogu znati? Kako ti mogu vjerovati? Reci mi
istinu, jesi li otrovao hranu? Možda samo poneko jelo?“
„Zanimljiva ideja, ali nije dio ovog pokusa.“ Erasmus je i
dalje bio zbunjen. „Međutim, promatrač često utječe na ishod
svog eksperimenta. Ne vidim izlaz iz ovog problema.“ A onda se
njegovim promjenljivim licem razlije osmijeh. „Možda bi mi
povjerovali ako bih i sam sudjelovao u pokusu.“
Ispružio je svoju zmijoliku senzorsku sondu počeo obilazi
oko najbližeg stola umačući analitički vrh u različite umake i
jela, proučavajući kemiju svih začina i ukusa. Ljudi su ga
zbunjeno gledali.
Serena je primijetila da su se mnoga lica puna nade
okrenula prema njoj. Donijela je odluku i ohrabrujuće im se
osmjehnula, rekavši povišenim glasom. „Saslušajte me.
Slobodno jedite i uživajte u gozbi. Erasmusu danas nije na
pameti nikakvo zlodjelo.“ Pogledala je zatim u robota. „Osim
ako mi nije lagao.“
„Ja ne znam lagati.“
„Uvjerena sam da si mogao i to naučiti, ako si dovoljno
dobro proučio ljude.“
451
 Serena je otišla do najbližeg stola, odabrala komadić mekog
mesa s najbližeg poslužavnika i ubacila ga u usta. Zatim je
nastavila duž stola, uzela krišku nekog voća i kušala desert.
Ljudi se počeše osmjehivati, a oči im zasijaše. Ta mlada žena
je sličila na anđela i ulijevala je veliko povjerenje dok je kušala
hranu, dajući sve od sebe da dokaže kako je ova gozba samo to
i ništa više. „Pridružite mi se, prijatelji moji. Ne mogu vam
podariti slobodu, ali barem ćemo ovog popodneva uživati u
sreći.“
Izgladnjeli zatvorenici su se bacili na poslužavnike s
hranom, obilato se služeći, stenjući od zadovoljstva, prosipajući
umake i na kraju polizavši tanjure kako se ništa ne bi bacilo.
Gledali su je sa zahvalnošću i divljenjem i Serenu oblije toplina.
Bilo joj je drago što je konačno uspjela nešto uraditi za ove
jadne ljude.
Erasmus je prvi put pokušao učiniti nešto dobro. Serena se
nadala da će ga uspjeti privoljeti da nastavi s tim.
Prišla joj je jedna žena i povukla Serenu za rukav. Serena se
zagledala u krupne smeđe oči i izmučeno lice na kome se sada
ipak nazirala nada. „Kako se zoveš? upitala ju je robinja.
„Moramo znati. Ispričat ćemo ostalima što si učinila.“
„Ja sam Serena“, odgovori ona. „Serena Butler. Zamolila
sam Erasmusa da vam poboljša uvjete života. Pobrinut će se da
svakodnevno dobivate bolje obroke.“ Okrenula se da pogleda
robota i zaškiljila. „Je li tako?“
Robot joj je uputio blag i prijateljski osmijeh koji je govorio
da je zadovoljan – ne s onim što je učinio već zbog zanimljivih
stvari koje je uočio. „Kako ti kažeš, Serena Butler.“

452
 81.

2
Zahvaljujući zavodničkoj prirodi strojeva,
pretpostavljamo da tehnološki napredaj uvijek
podrazumijeva poboljšanje i da donosi dobrobit
ljudskim bićima.

PRIMERO FAYKAN BUTLER,

Sjećanja na Džihad

NAKON ŠTO JE ZA NEUSPJEH svog rezonatora okrivio

nesposobne rješavače, Tio Holtzman je prekinuo rad na tom
projektu neukaljanog obraza. Shvatio je, premda to nikome nije
priznao, da nikada ne bi uspio napraviti dovoljno selektivan
generator koji bi nanosio štetu samo neprijateljima robotima,
ne čineći usput i veliku kolateralnu štetu.
Pomalo razočaran, lord Bludd je od sveg srca preporučio
svom velikom izumitelju da smisli nešto drugo. Bez obzira na
sve, ta ideja je dosta obećavala...
Znanstvenik se vratio svom prvobitnom polju skremblera
koje je moglo razoriti osjetljiva tekrisela misaonih strojeva.
Ostali inženjeri nastavili su poboljšavati prenosive skremblere
polja koji su se mogli koristiti u napadima na tlu. Međutim,
Holtzman je osjećao da bi moglo postojati još nešto, da bi od
skremblera mogao napraviti uspješne prepreke za razne vrste
oružja.
Ovaj zadatak ga je potpuno zaokupio. U međuvremenu je
izbjegavao Normu (jer je imala običaj da mu ukazuje na
pogreške, a to ga je strašno nerviralo), i nije dizao pogled s

453
proračuna. Cilj mu je bio da poveća jačinu polja i njegovo
širenje i hrvao se s jednadžbama kao da su živa bića.
Morao je nekako zapečatiti rupu koja je omogućila
cymehima da prodru na Salusu Secundus.
Istovremeno je razmišljao o napadačkom i obrambenom
oružju, premještajući ga u umu kao dječje kockice. Općenito
gledajući, Holtzman je znao da uopće neće biti teško uništiti
neprijatelja kad Liga jednom prodre kroz Omniusovu obranu.
Upotrebom velikog broja staromodnih atomskih bojevih glava i
običnim bombardiranjem mogli bi razoriti Sinkronizirane
svjetove — ali bi na taj način pobili i porobljene ljude. To nije
bilo pravo rješenje.
U svom planetariju na vrhu uskog stubišta, Holtzman je
kuckao prstom po hologramskom prikazu nekog velikog
mjeseca koji je kružio oko jednog planeta. Mjesec je pobjegao
gravitaciji svog planeta, strmoglavio se po izduženoj elipsi i pod
kutom krenuo kroz zamišljeni planetni sustav da bi se na kraju
sudario s drugim svijetom, pri čemu su bila uništena oba
nebeska tijela. Namrštio se i odagnao dotičnu sliku.
Da, uopće nije bilo teško uništavati. Mnogo je teže bilo
zaštititi.
Holtzman je razmišljao o tome da uputi Normu u svoje nove
zamisli, ali ta mlada žena ga je plašila. Iako je u dosadašnjem
životu bio vrlo uspješan, stidio se što je imala bolju
matematičku intuiciju od njega. Ona bi bila jako zadovoljna ako
bi joj ponudio da radi s njim, u to uopće nije sumnjao, ali nije
bio voljan ni s kim podijeliti ovu zamisao. Želio je jednom
postići nešto sasvim sam, strogo se držeći rezultata proračuna.
Ali zašto je onda doveo Normu čak s Rossaka, ako ne želi
iskoristiti njene sposobnosti? Ljut sam na sebe zbog
neodlučnosti, Holtzman je vratio projektor na policu u
planetariju. Bilo je već vrijeme da se vrati na posao.
Stražar dragun je strojevim korakom ušao na vrata
zveckajući oklopom od zlatnih krljušti. Isporučio mu je gomilu
listova s matematičkim proračunima koje su uradile ekipe
rješavača; bila je to posljednja runda simulacijskih modela.

454
 Holtzman se zadubio u proučavanje završnih brojki,
letimice prelijećući pogledom preko nizova proračuna.
Dorađivao je i prerađivao svoju osnovnu teoriju i njegovi
rješavači su konačno došli do odgovora koji su mu bili potrebni.
U uzbuđenju je tresnuo šakom po stolu, od čega su se razletjela
nagomilana dokumenta. To!
Zadovoljni izumitelj je sakupio papire, uredno poslagao
bilješke, skice i filmove nacrta. Zatim je raširio listove s
proračunima kao da izlaže blago — i pozvao Normu Cenvu. Kad
je ušla, ponosno joj je objasnio što je napravio. „Molim te da
proučiš rezultate do kojih sam došao.“
„Sa zadovoljstvom, Mudrače Holtzman.“ Norma nije imala
potrebu da se nadmeće, nije žudjela za slavom. Holtzmanu je to
bilo drago, ali je ipak bio uznemiren i duboko je uvukao zrak.
Ja se nje bojim. Bila mu je mrska ta pomisao i pokušao ju je
otjerati.
Popela se na stolicu i počela se lupkati po četvrtastoj bradi
dok je razmišljala o jednadžbama. Holtzman je hodao po
laboratoriju, pogledavajući je preko ramena, ali njoj ništa nije
moglo odvući pažnju – čak ni buka koju su napravile
rezonantne tonske prizme koje je srušio.
Norma je upijala nove zamisli kao da je u hipnotičkom
transu. Nije bio siguran kako radi njen mozak, znao je samo da
je vrlo učinkovit. Konačno se vratila iz svog alternativnog
svijeta i odložila papire. „To je, nema sumnje, novi oblik
zaštitnog polja, Mudrače. Baratate jednadžbama na jedan
sasvim nov način i čak sam se i ja namučila da ih shvatim do u
detalje.“ Osmjehnula mu se kao kakva djevojčica, a on se
potrudio da ne pokaže koliko mu je laknulo i koliko je ponosan.
A onda ga je potpuno zbunila, promijenivši ton. „Međutim,
nisam baš sigurna da će odgovarati vašoj zamisli.“
Njene riječi su ga pogodile poput kapljica vrućeg olova.
„Kako to misliš? To polje može razoriti i kompjutorske tekrisele
i onemogućiti fizički upad.“
Norma prođe prstima preko jednog dijela proračuna na
trećoj stranici. „Faktor koji vas najviše ograničava je promjer
455
efektivne projekcije, ovdje i ovdje. „Bez obzira na to koliko
energije ubacivali u generator štitnika, ne možete ga proširiti
preko izvjesne konstantne vrijednosti. Takvo jedno polje bi
moglo zaštititi brodove i velike zgrade — i to veličanstveno —
ali nikada neće dostići promjer planeta.“
„Zar ne bismo mogli upotrijebiti više malih?“ Nestrpljivo je
upitao Holtzman. „Koja bi se preklapala?“
„Možda“, složila se Norma, premda ne baš oduševljeno.
„Međutim, mene je iznenadilo ovo: utjecaj brzine.“ Zaokružila
je jedan dio jednadžbe vrhom prsta. „Ako preradite matematiku
ovdje“... uzela je kutiju za računanje, na brzinu je pisaljku
provela kroz nekoliko otvora kako bi pokrenula unutrašnje
mehanizme i počela pomicati uske površinske pločice naprijed
natrag... „sporedna brzina postaje važna kada je odvojite kao
funkciju efikasnosti štitnika. Na taj način, pri minimalnoj
brzini, faktor zaštite postaje potpuno beznačajan.“
Holtzman je zurio u proračune, pokušavajući pratiti njena
objašnjenja. „Kako to misliš?“
Norma je imala puno strpljenja za njega. „Drugim riječima,
ako bi se projektil kretao određenom brzinom mogao bi prodrijeti
kroz vaš štitnik. Štitnik bi zaustavio brzi metak, ali sve što je
sporije od izvjesne kritične brzine prolazi.“
„Koji to neprijatelj ispaljuje spore metke?“ primijeti
Holtzman, povukavši svoje papire. „Ne plašiš se valjda da bi
netko mogao da bude povrijeđen bačenom jabukom?“
„Samo vam objašnjavam način na koji se matematika grana,
Mudrače.“
„To znači da moji štitnici mogu zaštititi samo mala područja
i da su efikasni samo protiv brzih predmeta. To želiš reći?“
„Ne ja, Mudrače Holtzman. To govore vaše vlastite
jednadžbe.“
„Valjda će nečemu poslužiti. Samo sam ti želio pokazati
kako napreduje moj rad. Siguran sam da ćeš ti smisliti nešto što
će glasnije odjeknuti.“
Norma izgleda nije uopće primijetila koliko je razdražljiv.
„Mogu li dobiti kopiju?“
456
 Holtzman se namrštio. Bio je ljut na samog sebe što je bio
drzak i neproduktivan. „Svakako, svakako. Reći ću rješavačima
da ti naprave kopiju, dok ja budem razmišljao u privatnosti.
Možda me nekoliko neće biti.“
„Ja ću ostati ovdje“, odvrati Norma ne dižući pogled s
matematike, „nastavit ću s radom.“

s
Ploveći rijekom na raskošnom tradicijskom brodu,
Holtzman je šetao po otvorenoj palubi i razmatrao mogućnosti.
U natkrivenom stražnjem dijelu, skupina ljudi na odmoru pila
je pjenušava vina i pjevala, ometajući ga svojim bančenjem dok
je brod plovio uzvodno. Kada je jedna žena prepoznala slavnog
znanstvenika, cijelo društvo ga je pozvalo da im se pridruži za
stolom, što je on i učinio. Poslije odlične večere, nastavili su piti
skupa pića i voditi prilično pametan razgovor. Vrlo mu je godilo
njihovo ponizno laskanje.
Međutim, usred noći je nastavio s radom, jer nije mogao
zaspati. Čvrsto se držeći za sve što je do tada postigao i
prisjećajući se vremena kada su mu nove ideje tako lako padale
na pamet, odbijao je odreći se ove svoje nove ideje. Njegovi novi
štitnici imali su zadivljujući potencijal, ali je on možda
razmišljao o njima na pogrešan način. Pred sobom je imao
veliko platno. Nije još bio načisto u čemu se sastoji njegova
misija i pravio je previše široke poteze kistom.
Zašto bi morao razmišljati o tome kako da napravi oklop za
cijeli planet? Je li to stvarno bilo potrebno?
Bilo je još mnogo načina na koje se mogao voditi rat.
Pješadija se bori na tlu, vodi borbe izbliza. Tu su zatim i
masovni udari u kojima mogu biti uništeni cijeli planeti po
cijenu mnogo izgubljenih života. Budući da UI, umjetna
inteligencija, može kopirati samu sebe u nedogled, Omnius se
nikad neće predati, čak ni kada se suoči s nadmoćnom vojnom
silom. Sveum će ostati praktično nedostupan... osim ako timovi

457
komandosa ne uspiju prodrijeti u sam kontrolni centar strojeva,
kao što su to učinili na Giedi Prime.
Holtzman je koračao po vjetrovitoj palubi riječnog broda,
dok su mu iznad glave treperile zvijezde. Zagledao se ispred
sebe u strme zidove kanjona Isane, duboki klanac što ga je
produbila bujica. Čuo je šaputanje brzaka kojima su se
približavali, ali je znao da će brod proći sigurnim kanalom uz
jednu stranu kanjona. Pustio je da mu um ponovo odluta.
Manji štitnici... osobni štitnici. Možda nevidljivi oklop ne bi
zaustavio spore projektile, ali bi predstavljao dobru zaštitu
protiv većine vojnih napada. Strojevi ne moraju nikada saznati
za taj nedostatak.
Osobni štitnici.
Možda to neće biti veličanstveni uspjeh i možda ga zbog
ovog izuma neće obasuti čestitanjima, ali ova nova obrambena
zamisao bi mogla biti od koristi. Zapravo, mogla bi spasiti
milijarde života. Ljudi bi nosili štitnike zbog osobne zaštite.
Pojedinci bi postali male tvrđave gotovo neranjive na napad.
Bez daha se vratio u svoju luksuznu kabinu na gornjoj
palubi broda čiju je unutrašnjost osvjetljavala jedna od
Norminih žarkugli. Do duboko u noć je ispisivao i prepravljao
jednadžbe. Konačno je zastao da prouči dobivene rezultate
zamućenih očiju koje su ga pekle. Ponosno je svoju novu
zamisao nazvao „Holtzmanov učinak“.
Da, ovo će biti vrlo djelotvorno.
Pozvat će neko brzo transportno sredstvo i vratiti se u
Stardu koja se nalazila nizvodno. Jedva je čekao vidjeti izraz
zaprepaštenja i strahopoštovanja na Norminom licu, kad se
uvjeri u njegovu genijalnost i shvati da je još nije izgubio.

458
 82.

2
To nije moj problem.

Izreka s pradavne Zemlje

ROBOVI, UGLAVNOM DJEČACI poput Ishmaela i Aliida,

visjeli su vezani iznad prazne provalije na granitnim zidovima
uskog riječnog kanjona. Mladići su radili daleko od nadzornika
koji bi ih mogli čuti, bez ikakve nade za bijeg. Nisu imali kuda
osim da se nastave spuštati niz pročelje stijene prema
uzburkanoj vodi daleko ispod.
Brza Isana prosjekla je strmi kanjon čiji su zidovi bili sasvim
ravni i uglačani tako da ni korov ni grm nisu na njima mogli
uhvatiti korijena. Iako je rijeka bila brza i njene vode podmukle,
ovo usko grlo bilo je dio vrlo važnog trgovačkog puta. Brodovi
iz kontinentalnih ravničarskih krajeva, natovareni žitom,
sokovima fermentiranim iz trava, cvijećem i lokalnim začinima,
prolazili su kroz ovaj kanjon.
Lord Bludd je odlučio da zid kanjona ukrasi divovskim
mozaikom, titanskim muralom u čast pobjeda svoje plemićke
obitelji. Rad na umjetničkom djelu započeo je sa sjevera, gdje
su bili prikazani idealizirani opisi njegovog pretka Sajaka
Bludda. Veliki prostor na južnom dijelu ostao je prazan i čekao
je buduće lordove Poritrina.
Ishmael, Aliid i njihovi drugovi bili su prisiljeni raditi na
tom mozaiku. Umjetnici su prvo urezali skicu u zidove i dječaci
su metodično postavljali pločice preko skice. Svaka od njih
predstavljala je tek točkicu na nečemu što će na kraju izrasti
mozaik-sliku. Niz pročelje stijene bile su obješene skele
459
natovarene pločicama od pečene riječne gline prevučene
caklinom u boji koja se spravljala na Hagalu od raznog dragog
kamenja.
Kada ga budu gledali s paluba brodova daleko ispod, mural
će ljude ostavljati bez daha. Međutim, dok je visio tako blizu
njega, Ishmael nije mogao vidjeti pojedinosti. Vidio je samo
nejasno saće raznobojnih redova pločica, koje su lijepili
smrdljivim lijepkom.
Pokraj njega je visio Aliid koji je bučno uklapao pločice.
Zvuci strojeva odzvanjali su preko kanjona: pile za kamen,
pijuci, električna dlijeta. Deset metara ispod njih visio je dječak
po imenu Ebbin. Dječaci su se bolje snalazili viseći na dugačkim
konopcima, sputani nekom vrstom remenja, od odraslih
muškaraca ili žena. Mogli su se pentrati preko granita i
postavljati raznobojne pločice, dok su hladni vjetrovi zviždali
kroz kanjon. Nadzornici nisu očekivali nikakve nevolje.
Ali su pogriješili.
Jedva se suzdržavajući da ne plane, Aliid je često ponavljao
prkosne riječi Bela Moulava. Divlji vođa Zenšijita snivao je o
vremenu kad će robovi moći odbaciti svoje lance i ponovo
živjeti u slobodi.
O vremenu kad će se vratiti na IV Anbus ili Harmonthep ili
čak na tajanstveni Souci. Ishmael je slušao njegovo blebetanje,
ali nije želio dodavati ulje na Aliidovu vatru.
Ishmael nije zaboravio svog suosjećajnog djeda i ostao je
strpljivi pacifista. Shvatio je da gospodari robova možda neće
biti svrgnuti za njegova života. Aliid nije želio čekati. On je
smatrao da robovi zaslužuju da se osvete, kao što im je to
tamnobradi Bel Moulav obećavao u svojim strastvenim
govorima...
Pretjerano nakićen lord Bludd prešao je na platformi za
razgledavanje preko kanjona zajedno sa svitom plemića.
Dvorski umjetnici prilagodili su lordove zamisli i crteže zidu
kanjona, i on je redovno svraćao u inspekciju. Svakog tjedna
jednom se platforma za promatranje pomicala sve niže u
kanjon, zajedno s ogromnim mozaikom koji je polako rastao

460
duž granitne stijene. Okružen zlatnim dragunima stražarima,
plemić je čestitao rukovoditeljima projekta.
Trenutno su radili na dijelu murala koji je prikazivao
njegovog pra-pradjeda, Favoa Bludda, koji je stvorio
jedinstveno umjetničko djelo u prostranim travnatim
ravnicama: geometrijske šare od cvijeća i trava koje je cvjetalo
u različitim godišnjim dobima. Gledana iz zraka, ta prolazna
umjetnička djela mijenjala su se poput slika u ka leidoskopu. Iz
sezone u sezonu cvjetni aranžmani su se povećavali, cvijeće se
pretvaralo u sjemenje i postupno oblikovalo nasumične
skupine, jer je vjetar unosio nered u zamisao izvođača.
S mjesta na kome je Bludd stajao i gledao, okružen
ulizicama koje su nešto mrmljale, dječaci su podsjećali na kukce
što puze po okomitom zidu. Rad je dobro napredovao. Divovski
ljudi, lica i zvjezdani brodovi prekrivali su granit: bio je to epski
opis naselja na Poritrinu i namjernog uništenja svih
kompjutora, poslije čega se planet vratio idiličnom načinu
života koji je zavisio od robovskog rada.
Bludd, koji se vrlo ponosio svojim porijeklom, odlično je
poznavao lica svojih predaka. Na nesreću, dok je proučavao igru
svjetlost i boje na nezavršenom mozaiku, zaključio je da nije
zadovoljan licem starog Favoa. Iako je mozaik precizno
odražavao lik koji je laserom bio urezan u granit, Niko Bludd
nije bio zadovoljan kada je vidio rezultat. „Pogledajte lice lorda
Favoa. Slažete li se da nije dobro pogođeno?“
Svi iz njegove pratnje su se istog trenutka složili s njim.
Pozvao je nadzornika projekta, iznio mu problem i naredio da
se uklone pločice s lica Favoa Bludda te da se ono preuredi.
Nadzornik je oklijevao samo trenutak, a zatim je klimnuo.

s
Viseći na konopcu, Ishmael i Aliid istodobno zastenjaše kad
su dobili nove nemoguće upute. Skliznuli su onako privezani
natrag do već završene površine. Ishmael je visio ispred

461
ogromnog geometrijskog ustrojstva koje je predstavljalo oko
starog plemića.
Aliid je ljutito stavio zaštitne naočale, zamahnuo čekićem za
kamen i počeo razbijati pločice, onako kako mu je bilo
naređeno. Zajedno sa svojim prijateljem, Ishmael je odlamao i
lupao. Uklanjanje pločica bilo je mnogo teže nego njihovo
postavljanje, što je bilo zaista ironično. Lijepak je bio tvrđi od
samog granita, tako da su morali razbijati mozaik puštajući
komadiće da padaju u rijeku.
Aliid je gunđao zbog besmislenog rada koji im je bio
nametnut. Dovoljno loše bilo je već i to što su postali robovi.
Bio je dodatno bijesan što mora ponovo obaviti tako velik posao
samo zato što se neki tamo naduveni gospodar predomislio.
Zamahnuo je čekićem jače nego što je bilo neophodno, kao da
zamišlja pred sobom glave neprijatelja. Čekić se snažno odbio o
stijenu i izletio mu iz ruke. Kada je počeo padati, on poviče:
„Čuvajte se vi ispod!“
Mladi Ebbin se pokušao skloniti, ali su mu stopala i ruke
klizali dok se kretao po uglačanoj stijeni. Čekić ga je zahvatio
po ramenu i presjekao mu remen kojim je bio vezan oko grudi.
Ebbin je skliznuo naniže, jer je ostao bez jednog od dva
sigurnosna remena, a i ključna kost mu je bila slomljena.
Vrisnuo je i počeo se bacakati, hvatajući se za preostali remen
koji mu se urezao ispod desnog pazuha. Stopala su mu skliznula
niz glatke pločice mozaika.
Ishmael se pokušao odmahnuti u stranu i dohvati zategnuti
konop na kome je visio Ebbin. Aliid je također davao sve od sebe
da se spusti do dječaka sa Soucija i da ga dohvati.
Ebbin se ritao i otimao. I on je ispustio svoj čekić u
pjenušavu vodu daleko ispod. Ishmael je zgrabio preostali
dječakov konopac, ali nije znao što bi još mogao učiniti.
Robovi duž ruba kanjona počeše izvlačiti konopac, podižući
dječaka koji se otimao. Ebbinova lijeva ruka je mlitavo visjela i
malo što je mogao da uradi kako bi sam sebi pomogao, jer mu
je ključna kost bila slomljena. Konopac se zakvačio za
nazubljenu stijenu. Ishmael počne povlačiti konopac

462
pokušavajući ga osloboditi, sve jače stišćući zube. Dječak je bio
na samo pola metra ispod njega.
Ebbin je u očaju ispružio ruku grebući kroz zrak. Ishmael se
istegnu naniže ne ispuštajući konopac i istovremeno
pokušavajući što više ispružiti slobodnu ruku i uhvatiti
dječakovu ruku.
Radnici s ruba kanjona iznenada usplahireno zavikaše. U
sljedećem trenutku je Ishmael čuo kako konopac puca visoko
iznad njega.
Dio kojeg je i dalje stezao je omlitavio i Ishmael se divlje
baci, uhvativši se za svoje remenje. Vlaknasti konopac na kome
je Ebbin visio zavrti se u njegovoj stegnutoj šaci paleći mu kožu.
Ebbin je i unatoč povredi ključne kosti ispružio ruku i za malo
promašio Ishmaelove prste. Dječak zatim počne padati širom
otvorenih usta i sjajnih očiju koje su zurile u nevjerici.
Prekinuti kraj konopca skliznuo je kroz Ishmaelove oderane
šake.
Ebbin je prevrćući se poletio prema Isani koja ga je čekala.
Tanka traka uskovitlane vode bila je tako daleko da Ishmael nije
ni vidio gejzir kad je dječakovo tijelo stiglo do dna kanjona...
Ishmaelu je bilo mučno i zamalo nije povratio. Aliid je bio
utučen i tih, smatrajući sebe odgovornim za ono što se
dogodilo. Nadzornik projekta nije iskazao nimalo
suosjećajnosti: doviknuo je preostalim dječacima da se vrate na
posao.

463
 83.

2
Postoji li gornja granica za inteligenciju strojeva i
donja granica za glupost ljudskih bića?

BOVKO MANRESA,
Prvi viceroj Lige Plemića

OD SVIH NEPRILIKA koje su ti crvi zvani ljudska bića

stvarali na Zemlji, A|axu je najteže bilo probaviti pobunu.
Žrtva je cvilila i zapomagala, pokušavajući se osloboditi
veza, dok je Titan siledžija koračao naprijed-natrag, kloparajući
svojim sjajnim nogama po podu nepregledne prazne prostorije.
Nakon što je uhvatio predvodnika ekipe u pokušaju izdaje, Ajax
je ščepao čovjeka za desni biceps svojom umjetnom šakom
slobodnog oblika i odvukao ga od radnika; čovjek je vrištao i
posrtao.
Robovi su prekinuli posao, gledajući s užasom i sažaljenjem
svog nadzornika na koga se Ajax naljutio. Cymeh je paradirao
sa svojim prestrašenim zatočenikom ulicama i na kraju ga je
odnio u zgradu koju su nazivali dvorana pravde.
Ajax je smatrao da ga je doveo na odgovarajuće mjesto.
Isto kao i mnoge druge veličanstvene zgrade u središnjem
gradu na Zemlji, i dvorana pravde bila je samo pozornicu čija je
svrha bila da dočara osjećaj veličanstvenosti i veličine. Bila je to
samo prazna školjka s podom od plazbetona.
Ajaxa ovdje nitko neće ometati dok bude nadugačko i
naširoko ispitivao ovog izdajnika. Sama ideja pobune među
robovima bila je toliko naivna i apsurdna da ga je to zabavljalo.

464
A posebno ga je zabavljala mogućnost da će jedan povjerenik
podržati takvu glupost.
Usredotočio je pomoću impulsa mislitroda gomilu svojih
optičkih vlakana na zatočenika koji je cvilio. Prestrašeni čovjek
je napunio gaće i sve vrijeme je patetično jecao, više se
ispričavajući nego poričući. Nije morao žuriti. Potrudit će se da
uživa u ovome.
„Kovao si zavjeru protiv vladajućih misaonih strojeva“,
obratio mu se Ajax gromkim i dubokim glasom. „Izmišljao si
priče o raširenom pokretu otpora čiji je budalasti cilj da potakne
robove na pobunu i svrgavanje Omniusa, do čega može doći
samo u bajci.“
„Nije točno!“ počne zapomagati čovjek. „Kunem se da
nisam znao što radim. Slijedio sam upute. Dobivao sam
poruke...“
„Dobivao si poruke u kojima ti je bilo naređeno da
pripremaš pobunu, a nisi to meni prijavio?“ Kada je čuo Ajaxa
kako se zlokobno smije, jadničak je smočio gaće. „Umjesto da
to učiniš, ti si potajno širio vijest među svojim radnim
ekipama.“
Dokaz da se sprema pobuna bio je neoboriv i Ajax je
očekivao da će biti nagrađen što se pobrinuo za taj problem. Na
kraju krajeva, Omnius je gledao. Možda će, razmišljao je cymeh,
ako uguši ovu pobunu u zametku, moći zatražiti nagradu,
možda čak i prigodu da se bori u spektakularnoj gladijatorskoj
borbi, kao što su to učinili Barbarossa i Agamemnon.
„Moramo ovo snimiti po svim propisima.“ Ajax se uputio
naprijed na svojim pokretljivim oklopljenim nogama,
mlatarajući parom divovskih ruku kao u insekta. Zgrabio je
lijevi zglavak zatvorenika hvataljkom od polimera i metala.
„Reci nam svoje ime.“
Povjerenik je lupetao i preklinjao, pokušavajući se
osloboditi. U trenutku bijesa, Ajax je stisnuo svoju moćnu
hvataljku i otkinuo zatvoreniku koji je jecao šaku u zglavku.
Čovjek je vrisnuo, krv je šiknula i poprskala uglavnom
cvmehova optička vlakna s prednje strane. Ajax opsova. Nije

465
namjeravao nanijeti toliko bola ovom ljudskom biću prije nego
što ono dobije priliku odgovoriti makar na najjednostavnija
pitanja.
Dok je predvodnik ekipe zavijao i otimao se, Ajax je uključio
bacač vrelog plavog plamena i spalio batrljak. „Evo, sredio sam
to.“Ajax je očekivao da će čovjek pokazati makar malo
zahvalnosti.
„A sada odgovori na pitanje. Kako se zoveš?“
Oblikovavši novu prijeteću pandžu od tekućeg metala na
vrhu svoje ruke, Ajax ščepa čovjekovu drugu šaku. Predvodnik
ekipe je nesuvislo zapomagao, ali je ipak uspio procijediti:
„Ohan. Ohan Fre-er! Tako se zovem. Nemojte me ponovo
obogaljiti, molim vas.“
„Nije loše za početak.“ Ajax je međutim, dobro znao da je
ranjavanje tek počelo. Posebno je volio ovaj dio posla, kada je
mogao improvizirati i birati kakvu bol će nanijeti i kada je
mogao to raditi poput kakvog vrhunskog dizajnera.
Neki od ostalih Titana smatrali su da Ajax pretjeruje. Ali ako
vođa nije mogao pokazati određenu dominaciju nad
podjarmljenim ljudima, čemu su onda uopće preuzeli na sebe
upravljanje Starim Carstvom? Čak i u slavnim danima, Ajaxa
nikada nisu zanimali, kao Xerxesa, ekstravagantni hrana i piće,
ili pak život na visokoj nozi ispunjen igračkama i uživanjima
kao njegovu iskvarenu družicu, Hecate.
Ne, Ajax se pridružio ekipi, jer je to za njega bio čist izazov.
U početku, kada je Tlaloc kovao planove sa svojim
istomišljenicima zavjerenicima, zavodnica Juno je regrutirala
Ajaxa. On je bio čvrst i agresivni borac čiju su snagu Titani
mogli dobro iskoristiti. Ali njima nije bila potrebna samo
njegova fizička snaga već i njegov um ratnika, nemilosrdnog
osvajača. Poslije prvobitnog svrgavanja ljudskih bića, on je dao
sve od sebe da održi red, ne obazirući se na broj nevinih žrtava.
Crvi su podizali jednu pobunu za drugom, ali je Ajax bez
muke gasio te male požare. Kada su mnogo organiziraniji
pokušaji hrethguskjh pobuna zaprijetili Titanima, Ajax je
uzvratio nezapamćenim pokoljima. Otišao je na Walgis, mjesto

466
odakle se počela širiti pobuna, i potpuno ga zatvorio za sav
svemirski transport. Namjerno je ostavio otvorene
telekomunikacijske veze kako bi stanovništvo osuđeno na
propast moglo plačući cviliti za pomoć. Na taj način su nemirni
robovi na ostalim svjetovima Titana posredno iskusili kaznu.
Zatim se bacio na posao.
Ajax je na taj važan posao utrošio godine, ali je na kraju
uspio istrijebiti sva ljudska bića na Walgisu. Najveći pomor je
napravio pomoću atomika, otrovnih oblaka plina, ali i
specifičnih bolesti.
Na kraju je dokrajčio preživjele tako što je stavio spremnik
sa svojim mozgom u jedno čudovišno i zastrašujuće tijelo i
krenuo u lov na ljudska bića kao da su divlje životinje. U pratnji
Barbarossinih programiranih robota, spaljivao je gradove,
razarao zgrade, proganjao sve živo. Pobio je sve hrethgire do
jednog i neizmjerno je u tome uživao.
Zaista, to su bili slavni dani Titana!
Koliko god to nasilje bilo opravdano, njegova družica
Hecate nikako se nije mogla pomiriti s tim. Ona je bila
najslabija i najosjetljivija od prvobitnih dvadeset Titana. Iako se
pridružila Tlalocovoj pobuni iz sebičnih razloga, nikada nije
uspjela shvatiti potrebu za tako nečim i postupno se ohladila.
Pošto su Titani žrtvovali svoja ljudska tijela kako bi mogli
vječno živjeti kao cymehi, Hecate je ostala s Ajaxom,
neuspješno nastojeći promijeniti ga. Unatoč nesuglasica koje su
imali, Ajaxu je bila vrlo draga, iako je izgubio potrebu za
ljubavnicom kad se odrekao svog fizičkog postojanja.
Hecate je bila zaprepaštena krvoločnim načinom na koji je
Ajax ugušio Pobunu Hrethgira i „dala je ostavku“ na svoj položaj
među Titanima. Odrekla se svog sudjelovanja u upravljanju
čovječanstvom. Zatvorena u tijelu cymeha koje je sama
projektirala, u jednoj svemirskoj letjelici za duga putovanja,
Hecate je jednostavno otišla, ostavivši preostale Titane da stežu
svoj smrtonosni obruč oko čovječanstva.
Ironično, ali Hecate je odabrala savršeni trenutak da ode.
Nedugo nakon što je Ajax zbrisao sva ljudska bića s „Walgisa,

467
Xerxes je napravio već spomenutu fatalnu pogrešku i omogućio
Omniusu sveumu da se oslobodi...
Stojeći u krvlju poprskanoj dvorani pravde, Ajax se ispravio
u svoj svojoj visini. Pustio je struju u sve svoje sustave tako da
je neurelektrična vatra sijevala kroz njegove insektolike udove.
Uhvaćeni izdajnik je počeo vrištati već i na samu pomisao o
onome što mu se sprema.
„Ohane Freere“, oslovi ga Ajax, „dopusti mi da ti postavim
još nekoliko pitanja. Želim da obratiš na njih svu svoju pažnju.“

s
Izvršavajući Omniusovu naredbu, zapovjednik ekipe Iblis
doveo je svoje odane robove na trg Zlatno Doba. Ajax je trebao
izreći kaznu. Svakako će narediti da čovjek kojeg je uhvatio,
predvodnik jedne druge radne ekipe, Ohan Freer, bude
pogubljen.
Iblis je prošao obuku u specijalnim školama s optuženim
povjerenikom, ali nikad nije vidio da je njegov sudrug
predradnik uradio bilo što nedopušleno. Istina, Ajaxu je rijetko
kada bio potreban neki izgovor. I on sam je više puta imao
prilike iskusiti Titanovo nezadovoljstvo, ali je do sada uspio
nekako preživjeti. Pretpostavljao je da njegov sunarodnjak
danas neće imati tu sreću.
Na sredini trga uzdizao se izrezbareni metalni stup. Iz
njegovog vrha se put neba dizao narančasti plamen, tako da je
podsjećao na ukrasni dimnjak. Trg su poput zatvorskih zidina
okruživala kitnjasta pročelja ogromnih praznih zgrada.
Omniusovi roboti stražari bijahu zloslutno postrojeni oko trga
i spremni kazniti svaki, pa i najmanji, prekršaj potrošnih ljudi
robova.
Iblis je poveo svoju ekipu u odvojeno područje za
promatrače, pokušavši da ih utješiti sa samo nekoliko riječi,
kako ne bi privukao pažnju cymeha. Ajax je obožavao predstave
i želio je da svi užasnuti nazočni ljudi dobro vide što će učiniti
kažnjeniku. Kad su Iblis i ostali predvodnici ekipa puhnuli u
468
zviždaljke dajući znak da su spremni, pojavio se Ajax noseći
svog obogaljenog zatvorenika.
Titan se ovog puta odlučio za mravoliko tijelo s upečatljivim
elipsoidnim središnjim dijelom, teškim nogama i četiri ruke u
kojima je držao Ohana Freera. Lebdeće stražar-oči su sve to
snimale i bez prestanka slale podatke sveumu.
Kada se našao ispod stupa na čijem vrhu je gorjela vatra,
Ajax je uhvatio svoju žrtvu poput kakvog divovskog mrava
vojnika koji se dočepao bespomoćnog neprijateljskog kukčića.
Osuđeni Ohan je bio krvav i ranjen; umjesto lijeve šake imao je
spaljeni batrljak. Sav je bio u modricama. Iz usta mu je dopiralo
jedva čujno jecanje.
Ljudi promatrači počeše mrmljati u strahu. Dok ih je
promatrao, Iblis shvati da ovi radnici sigurno nisu mogli
organizirati pobunu, bez obzira na tajanstvene i provokativne
poruke koje je primio. Što ako se zavaravao, što ako je taj tajni
poziv na oslobađanje bio samo pusta želja neke isto tako očajne
osobe?
Kada je visoko podigao svog nesretnog zatvorenika, Ajax je
pojačao sintesajzere glasa tako da su njegove riječi odjeknule
poput topovskog hica po cijelom zatvorenom trgu. „Neki od vas
su čuli što je govorio ovaj kriminalac. Neki su ne razmišljajući
slušali njegova trabunjanja o slobodi i pobuni. Bit će vam bolje
da odsiječete sebi uši nego da slušate takve gluposti.“
Okupljeni su kolektivno zadržali dah. Iblis je grizao donju
usnu, ne želeći gledati, ali nesposoban odvojiti pogled od
predstojećeg užasa. Ako skine pogled, stražar-oči bi mogle to
zabilježiti, i Ajax bi o tome naknadno bio obaviješten. Zato je
Iblis pažljivo pratio sve što se događalo ispred njega.
„Ovaj jadni, zavedeni čovjek ne može više ničim doprinijeti
slavi Omniusa i vladavini misaonih strojeva.“
Ohan vrisne i počne se mlitavo otimati. Ajax je držao grubo
oblikovanim pandžama u obliku pincete čovjekovu zdravu ruku
i obje noge. Četvrtom pandžom oštro je stezao Ohanove grudi
ispod pazuha.

469
 „On više nije radnik. On čak više nije ni hrethgir, jedno od
nepokornih ljudski bića koja su preživjela, na našu nesreću. On
je smeće.“ Ajax zašuti na kratko. „A smeće treba baciti.“
Bez i najmanjeg zvuka ili primjetnog napora, Ajax je
ispružio svoje umjetne udove u različitim pravcima, rastrgnuvši
bespomoćnog Ohana. Istrgnuo mu je ruke i noge, rastrgnuo mu
je grudni koš i polomljene kosti su mu probile kožu. Krv i
unutrašnji organi prosuli su se po čistim pločama trga Zlatno
Doba.
Ajax je zavitlao krvave dijelove prema gomili koja je vrištala.
„Dosta gluposti! Nema nikakve pobune. A sada se vraćajte na
posao.“
Radnici kojima je bilo mučno od ovog prizora jedva su
dočekali da se vrate svojim zaduženjima. Dok su odlazili,
upućivali su značajne poglede Iblisu kao da ih on može zaštititi.
Iblis je, međutim, i dalje zurio u nevjerici i zaprepaštenju. Ohan
Freer je sudjelovao u pripremanju pobune! Nadzornik ekipe je
bio otpadnik, kovao je planove, možda je slao i primao poruke.
Još jedan pobunjenik!
Začuđenom Iblisu je bilo sasvim jasno da će poslije ovoga
biti još u većoj opasnosti ako nastavi. Pa ipak, današnje
smaknuće mu je razjasnilo neke stvari: Spremala se pobuna i to
nije bio samo plod njegove mašte.
To se stvarno događalo!
Ako je Ohan sudjelovao u tome, onda sigurno postoje i
drugi, mnogo njih. Ta podzemna mreža boraca, kojoj je
pripadao i Iblis, bila je sigurno organizirana u ćelije, kako nitko
nikoga ne bi mogao izdati. Sada mu je sve bilo jasno.
Počeo je praviti planove s još čvršćom vjerom nego ranije.

470
 84.

2
Ljudska bića ne žele vjerovati u kontinuum
mogućnosti, beskrajan broj kraljevstava u koja
njihova vrsta može ući.

ERASMUS,
bilješke o ljudskoj prirodi

RANIJE JE TO BILA PRIVREMENA dvorana za izvođenje

predstava u zgradi mramornih zidova na robotovom imanju.
Erasmus je naredio svojim robovima da srede unutrašnjost,
postave sjedišta i prerade zidove, kako bi dvorana postala
savršeno akustična za ovu jednu jedinu predstavu. Erasmus je
proučavao zapise najvećih djela ljudske klasične glazbe i točno
je znao što se očekuje od velikih simfonija, publike i prostora.
Uvijek je postavljao visoke standarde svojim umjetničkim
pokušajima.
Robot je pozvao Serenu Butler, koja je već bila u osmom
mjesecu trudnoće, da zauzme veliku središnju stolicu na ovom
koncertu. „Ostalima će melodija i zvuci možda pričiniti
zadovoljstvo, ali ti imaš drukčija očekivanja. Profinjena glazba
bila je dio tvog života na Salusi Secundus.“
Serena se s bolom u srcu sjetila svog brata i njegovih
glazbenih težnji. Naučila je cijeniti djela odavno mrtvih
kompozitora, glazbu koja je preživjeli do današnjih dana. „Ne
nedostaje mi samo glazba, Erasmuse.“
„Ti i ja govorimo istim jezikom, jezikom kulture“, reče on,
ne uočivši njenu žaoku. „Reći ćeš mi koliko si uživala u ovoj
kompoziciji. Imao sam tebe na umu kada sam je pisao.“
471
 Ispunio je dvoranu kastom radnika robova koji su obavljali
razne poslove za koje je potrebna određena vještina. Oprali su
ih odjenuli u skladu s Erasmusovim shvaćanjem publike iz
visokih slojeva.
Duž unutrašnjih zidova protezali su se elektronski portreti
velikih,, kompozitora čovječanstva, kao da je robot želio i sebe.
ubrojiti među njih. Duž ruba koncertne dvorane, nalazili su se
ormari s glazbenim instrumentima, slični onima u muzejima:
lutnja, pozlaćena tambura i drevni petnaestožični baliset s
vabalone školjkama umetnutim u kutiju.
Erasmus je sjedio ispred ogromnog glasovira u središtu
mezanin scene ispod otvorenih greda, okružen glazbenim
sintesajzerima, zvučnicima i uređajem za miješanje zvuka. Na
sebi je imao svečano crno odijelo slično smokingu, ali podešeno
da odgovara njegovom robotskom tijelu. Erasmus je bio
spreman, a njegovo glatko lice nalik na zrcalo bilo je
bezizražajno.
Serena je promijenila položaj kako bi se udobnije namjestila
i zagledala se u znatiželjnog robota. Položila je ruku na svoj
ogromni trbuh i osjetila pokrete nemirnog djeteta. Još samo
nekoliko tjedana dijelilo ju je od porođaja.
Svuda oko nje, publika zarobljenika se meškoljila, jer nije
znala ni što da očekuje ni što se od nje očekivalo. Erasmus je
okrenuo svoje lice zrcalo prema publici i zagledao se u nju dok
je čekao i čekao. Konačno je zavladala tišina.
„Hvala na pažnji.“ Okrenuo se prema sjajnom, srebrnom
uređaju pokraj sebe, glazbenom sintesajzeru s polimerskim
vrhovima prstiju koji su letjeli preko tastature i izvodili poznate
pasaže i akorde. Pojačala se i glazba koja se čula iz pozadine,
protkana zvucima žičanih instrumenata i tužnih Chusuk
rogova.
Robot je slušao nekoliko trenutaka, a zatim je nastavio:
„Iskusit ćete nešto zaista izuzetno. Želio sam izraziti poštovanje
prema kreativnom duhu i komponirao sam novu simfoniju
samo za vas, moji vrijedni robovi. Ni jedno ljudsko biće je do
sada nije čulo.“

472
 Odsvirao je brzi pourpuri melodija na glasoviru i preletio
kroz tri kratka pasaža očigledno se trudeći da dokaže kako je
instrument podešen kako treba. „Nakon što sam obavio
detaljne analize na ovom polju, napisao sam simfoniju koja se
može usporediti s radovima velikih kompozitora čovječanstva,
Johannesa Brahmsa i Emi Chusuk. Moje djelo je temeljeno na
strogim načelima reda i matematike.“
Serena je odmjerila publiku. Pretpostavljala je da ni jedno
ljudsko biće odraslo u zarobljeništvu nije poznavalo klasičnu
glazbu o kojoj je robot govorio. Budući da se školovala na Salusi
Secundus, gdje su glazba i znatnost bili sastavni dio kulture,
Serena je imala prigodu čuti slavna djela mnogih kompozitora i
čak razgovarati o njima nadugo i naširoko s Drediom.
Erasmus je povezao svoj um od tekrisela sa sintesajzerom i
počeo proizvoditi neobičnu melodiju koja se ponavljala. Zatim
su njegovi mehanički prsti zaigrali po tastaturi. Za vrijeme
sviranja je često visoko podizao ruke, oponašajući slavne
koncertne pijaniste.
Serena je zaključila da je kompozicija dosta ugodna uhu, ali
beznačajna. Nije uspjela prepoznati melodiju, iako joj je ova
bila neobično poznata, kao da je robot matematički analizirao
neko postojeće djelo, dio po dio, i slijedio njegov ustroj,
promijenivši na pojedinim mjestima ritam ili polifonijski
prijelaz. Njegova glazba je bila bez sjaja i velike pokretačke
snage.
Erasmus je očigledno vjerovao da ljudima instinkt nalaže da
cijene novo djelo i da će njegova publika, sastavljena od
zarobljenika, zaista uočiti nijanse i složenost njegove
kompozicije koja je, što se strukture tiče, bila savršena. Robovi
oko Serene su se meškoljili na svojim sjedalima i slušali; za njih
je ovo bila ugodna promjena, ali ipak radni zadatak. Publika
koja nije samovoljno došla ovamo izgleda da je uživala u
ugodnoj glazbi, ali ih ona nije dirnula na način na koji je robot
to želio.
Kada je konačno završio svoje izvođenje, Erasmus se odvojio
od glasovira, isključio pomoćnu simfonijsku opremu i pustio da

473
zavlada duboka tišina. Polako je zamrlo i treperenje posljednjih
tonova.
Robovi su jedan trenutak oklijevali kao da čekaju na nova
upute. Erasmus reče: „Možete mi prirediti ovacije ako ste
uživali u komadu.“ Ali ga oni izgleda nisu shvatili, sve dok nije
rekao: „Izjasnite se pljeskom.“
U početku je zapljeskala samo nekolicina. Njihov aplauz je
podsjećao na udaranje rijetkih kišnih kapi, ali je zatim
prerastao u prolom oblaka — kao što se od njih i očekivalo.
Serena im se pristojno pridružila, premda bez imalo
oduševljenja. Bila je uvjerena da će Erasmus to primijetiti.
Robotova sjajna maska se preoblikovala u ponosni osmijeh.
S lakoćom je sišao niz stube s pozornice u mezaninu u svom
svečanom crnom odijelu. Robovi su nastavili s pljeskom i on je
uživao u njihovom laskanju. Kada je aplauz prestao, pozvao je
stražare da isprate publiku natrag na njihova uobičajena radna
mjesta.
Sereni je bilo jasno da Erasmus vjeruje kako je stvorio djelo
za sva vremena, koje možda nadmašiti sve što su ljudska bića
ikada postigla. Međutim, ona o tome nije željela razgovarati s
njim i pokušala se vratiti svome poslu u stakleniku. Međutim,
kretala se sporo uslijed trudnoće i Erasmus ju je sustigao.
„Serena Butler, napisao sam ovu simfoniju za tebe. Zar nisi
impresionirana?“
Pažljivo je birala riječi, trudeći se izbjeći iskren odgovor:
„Možda sam se samo rastužila, jer me tvoja simfonija podsjetila
na druge izvedbe koje sam slušale na Salusi Secundus. Moj
pokojni brat želio je naime postati glazbenik. To su bila za mene
sretnija vremena.“
Pažljivo se zagledao u nju svjetlucajući svojim optičkim
vlaknima. „Nijanse u tvom ponašanju govore mi da te moja
simfonija razočarala. Objasni zašto.“
„Ne želiš čuti iskreno mišljenje.“
„Pogrešno sudiš o meni, jer ja tragam za istinom. Sve ostalo
su pogrešni podaci.“ Anđeoski izraz njegovog lica natjerao ju je

474
da spusti gard. „Da li nešto nije u redu s akustikom ove
dvorane?“
„To nema veze s akustikom. Uvjerena sam da si sve
provjerio i doveo do tehničkog savršenstva.“ Publika je još
izlazila i neki su se u prolazu osvrtali upućujući Sereni sažalne
poglede zato što se robot posebno za nju zainteresirao. „U
pitanju je sama simfonija.“
„Nastavi“, reče Erasmus ravnim glasom.
„Ti si to djelo sakupio, nisi ga stvorio. Zasniva se na točnim
modelima koje su kompozitori ljudi razvili još prije mnogo
stoljeća. Jedina kreativnost koju sam uočila potekla je iz
njihovih umova, ne iz tvoga. Tvoja glazba je bila matematička
ekstrapolacija, koja me ni na koji način nije inspirirala.
Melodija koju si... napravio nije u meni probudila nikakve slike
ni osjećaje. Nisi unio svježe elemente, ništa što bi me
emocionalno dirnulo.“
„Kako da odredim količinu takvog jednog sastojka?“
Serena je natjerala sebe da se osmjehne i zavrtjela glavom.
„U tome i je tvoja pogreška, Erasmuse. Kreativnost je
nemjerljiva. Kako netko tko čuje grmljavinu iskoristi to
iskustvo da napiše ‘Uvertiru za Williama Tella’? Ti bi
jednostavno oponašao zvukove groma i kiše, Erasmuse, ali ne bi
stvorio dojam oluje. Kako je Beethoven promatrao mirnu livadu
i prilagodio to iskustvo svojoj ‘Pastorali’? Glazba bi trebala
pokrenuti duh, oduzimati dah, dirati u dušu. Tvoje djelo je
predstavljalo samo... primjereno izvedene ugodne zvukove.“
Robotu je trebalo nekoliko sekundi da promijeni izraz na
svome licu. Na kraju ju je pogledao u nedoumici i kao da se
brani. „Izgleda da si nadglasana. Ostatak publike je vrlo uživao
u djelu. Jesi li čula kako su pljeskali?“
Uzdahnula je. „Kao prvo, ti tvoji robovi ne znaju ništa o
glazbi, ne poznaju ni jedno drugo djelo s kojim bi usporedili
tvoje. Mogao si ukrasti bilo koju simfoniju bilo kojeg
kompozitora klasične glazbe, od note do note, i da je nazoveš
svojom. Oni ne bi znali da nije tvoja.

475
 Drugo, ovo im je najvjerojatnije bio najbolji radni zadatak
koji si im dao: sjedili su u udobnoj koncertnoj dvorani, čisti i
lijepo odjeveni. Zar to nije bio dovoljan razlog da ti plješću?“
Pogledala ga je. „I na kraju, ono što je najvažnije, ti si im
rekao da plješću. Kako su se trebali ponašati kada znaju da ih
možeš ubiti u svakom trenutku? Pod takvim uvjetima,
Erasmuse, nikad nećeš dobiti poštenu i iskrenu reakciju.“
„Ne razumijem, nisam u stanju razumjeti.“ Erasmus je ovo
ponovio nekoliko puta. Naglo se okrenuo i tresnuo stegnutom
šakom po licu čovjeka koji je u tom trenutku prolazio pokraj
njega. Neočekivani udarac je odbacio okrvavljenu žrtvu preko
stolica koju je povukao za sobom.
„Zašto si to učinio?“ upitala ga je Serena, pohitavši pomoći
čovjeku.
„Umjetnički temperament“, smireno je odvratio Erasmus.
„Tako to ljudi zovu, zar ne? Pokušao me je prevariti, nije
iskreno iskazao ono što osjeća.“
Serena je pokušala utješiti čovjeka, ali kad je podigao pogled
i ugledao robota, rob se žurno i posrćući udaljio, držeći šaku
preko nosa iz koga je kapala krv. Serena se okrenula prema
Erasmusu. „Pravi umjetnici su osjećajni i suosjećajni. Njima
nije potrebno udarati ljude kako bi ih natjerali da osjećaju.“
„Ne plašiš se glasno iznositi svoje mišljenje, čak i kada znaš
da mi se neće sviđati?“
Serena se zagledala ravno u njegovo neprirodno lice. „Držiš
me ovdje zarobljenu, Erasmuse. Tvrdiš da te zanima moje
mišljenje i ja ti ga zato iznosim. Možeš me raniti, čak i ubiti, a
već si me otrgnuo iz života koji sam vodila i od čovjeka koga
volim. Svaka druga bol je nebitna u usporedbi s tim.“
Erasmus je zurio u nju, procjenjujući ono što je rekla.
„Ljudska bića su za mene neshvatljiva – a ti više od svih drugih,
Serena Butler.“ Tekući metal njegovog lica oblikovao je
smiješak. „Ali i dalje ću se truditi da shvatim. Hvala ti na tvome
mišljenju.“
Kad je Serena napustila dvoranu, Erasmus se vratio za
glasovir i počeo vježbati.
476
 85.

2
Ja sam, prije svega, častan čovjek. I kao takav želim
biti zapamćen.

XAVIER HARKONNEN,
komentar upućen borcima

VRIJEME KOJE JE PROVEO sa Serenom sada mu je bilo

poput zamućenog sna. Xavier se nije mogao točno sjetiti kojom
stazom su zašli u šumu na imanju Butlerovih na kome je sada
živio s Octom, svojom ženom. Nije se mogao sjetiti svoje
izgubljene ljubavi ništa jasnije nego što je osjećao ukus
egzotičnih začina u dobrom jelu ili ugodni miris poljskog
cvijeća. Njegova nova pluća su zarasla koliko je to bilo moguće.
Kucnuo je trenutak da se to isto dogodi i s njegovim srcem.
Mnogo puta je govorio sebi da neće to raditi i da će se
posvetiti novom životu koji je obećao Octi. Ali ipak je bio tu,
pokušavajući ponovo uhvatiti prošlost. Ili se pozdraviti s njom.
Odabrao je istog onog salusijanskog pastuha boje čokolade
kojeg je jahao u lovu na čekinjavka prije skoro devet mjeseci.
Satima je pokušavao pronaći čarobnu livadu na kojoj su on i
Serena vodili ljubav, ali ona kao da je nestala... isto kao i Serena.
Kao njegova sreća... i njegova budućnost.
Pokušavao se prisjetiti izgleda okolnih brda i šuma, ali sve
čega se mogao sjetiti od tog popodneva bilo je prelijepo
Serenino lice koje je zračilo iskrenom srećom. Sve ostalo mu je
sličilo na maglovitu fantaziju, puke kulise.
Imanje Butlerovih bilo je tako veliko da ga čak ni viceroj nije
nikada cijelo projahao. Nakon što se Xavier oženio Octom,
477
Manion je zahtijevao da se njegov novi zet useli u kuću
Butlerovih. Budući da više nije bilo Freda i Serene, a Livija je
živjela na nekom drugom mjestu, velika kuća je bila previše tiha
i samotna. Xavier je oduvijek smatrao imanje Tantorovih svojim
domom, međutim, tuga u očima Maniona Butlera i nada u
Octinim, uvjerili su ga da prenese svoje stvari kod Butlerovih.
Kada je stigao do čistine na kraju puta, sjahao je i zagledao
se u hladnu daljinu u kojoj su se zimzelena brda probijala kroz
jutarnju maglu. Imao je osjećaj da je zarobljen u strašnom
košmaru, ali je isto tako bio svjestan da ga je sam dozvao svojim
dolaskom ovamo.
Serena je mrtva.
Ostavio je ljupku Octu kod kuće pod izgovorom da želi
uvježbavati pastuha. Voljela je jahati s njim, ali je ovog puta
osjetila da on želi biti sam. Iako su bili u braku manje od dva
mjeseca, nije bilo puno tajni koje je mogao sakriti od nje. Octa
je shvatila, premda to čak nije ni sebi priznala, da joj muž
nikada neće pokloniti cijelo svoje srce.
On i Serena su sanjali velike snove. Njegov neostvaren život
s njom bio bi složen i ponekad vrlo buran, ali mu ne bi
nedostajalo uzbuđenja. Za razliku od toga, Xavierov brak s
Octom bio je dobar, ali jednostavan. Stvari za koje se ona
zanimala bile su tako beznačajne u usporedbi sa Sereninim
veličanstvenim vizijama. Znao je da nije lijepo što ih
uspoređuje, da to nije fer prema Octi koja se odnosila prema
njemu bolje nego što je to zasluživao, i da nije fer niti prema
sjećanju na Serenu.
Nema te. Mrtva si, ljubavi moja, i ja te moram pustiti da odeš.
Zazvao je ženu iz svojih snova po posljednji put i njen lik se
probio poput ljetne zrake sunca, osmjehujući mu se i nijemo
mu govoreći da mora nastaviti svojim životom.
Oprostio se s njom, premda je to radio i ranije, ali je ona
uvijek ostajala u blizini. Ni s kim nije mogao razgovarati o
svome bolu, jer nitko to ne bi shvatio. Morao je patiti sam.
Ionako nikad nije javno pokazivao što osjeća.

478
 Nekoliko trenutaka kasnije, kad se sunčeva svjetlost probila
kroz jutarnju maglu i ogrijala mu lice, osjećao se nešto bolje.
Zlaćani sjaj sunca podsjećao ga je na Serenu koja bdije nad
njim. Svaki put kada osjeti njegovu toplinu mislit će na nju i na
ljubav koju su osjećali jedno prema drugome.
Xavier okrene konja i potjera ga kasom natrag prema domu
Butlerovih... i Octi, svojoj ženi.

479
 86.

2
Vatra ne posjeduje vlastiti oblik, ali priljubljuje se uz
zapaljene predmete. Svjetlost se priljubljuje uz tamu.

Filozofija kogitora

POSLIIE VIŠE OD MJESECA DANA remonta, Putnika

Snova bio je konačno potpuno spreman krenuti na novi
zadatak. Međutim, Vorian Atreid je morao prije odlaska još do
Erasmusa, jer je robot to tražio od njega.
Ponovo ga je ekstravagantna kočija u koju su bili upregnuti
konji dovezla do vile što se uzdizala na obali mora. Sunčano
vrijeme bilo je mnogo ugodnije od kišice koja je sipila za vrijeme
prethodnog njegovog posjeta. Ovoga puta je samo nekoliko
prozračnih oblaka promicalo iznad oceana.
Istoga trena je ugledao Serenu Butler koja je stajala na
glavnom ulazu, kao da mu je nekom magijom privukla pogled.
Na sebi je imala široku crnu haljinu sluškinje, a trbuh joj je bio
toliko zaobljen da mu uopće nije bilo jasno kako je još
uspijevala obavljati svoj posao. Dijete se sigurno trebalo uskoro
roditi.
Imao je dojam da ga je sačekala samo zato što je to bila njena
dužnost. Stajala je prekriženih ruku i neutralnog izraza lica.
Nije znao što da očekuje, ali kada nije uspio odgonetnuti njen
izraz lica, sav se pokunjio. Zbog načina na koji se prošloga puta
oprostila s njim, mislio je da će joj biti drago što ga vidi.
Možda je to imalo nekakve veze s djetetom i hormonalnim
olujama koje su bjesnjele njenim tijelom. Možda brine što će se
dogoditi s djetetom, što će Erasmus činiti s njim.
480
 Iako je Serena bila kćer istaknute osobe u Ligi Plemića,
ovdje je bila samo kućna robinja, čak nije imala ni status
povjerenice. Njeno dijete će možda biti bačeno u prljava
spremišta u kojima su boravila ljudska bića najniže kaste... ako
Vor ne iskoristi svoj utjecaj i osigura neke povlastice za majku
i dijete. Čak i da uspije u tome, bi li mu ona bila zahvalna zbog
uloženog truda?
Vor je ostavio konje da udaraju kopitima po kaldrmi i uputio
se do natkrivenog ulaza između stupova. Prije nego što je bilo
što stigla reći, on izbrblja: „Ispričavam se što sam te prošloga
puta uvrijedio, Serena Butler. Ispričavam se za sve što sam
učinio, ma što to bilo.“ Već dugo se veselio ovome, uvježbavao
je što će joj reći.
„Vrijeđa me tvoje porijeklo.“ Zaprepastio ga je njen iskreni
odgovor. Pošto je bio Agamemnonov sin, Vor je imao odobrenje
čitati očeve memoare i učiti o slavnim osvajanjima Titana. Imao
je sreće doživjeti mnoge stvari na svojim putovanjima i vidjeti
mnoga zanimljiva mjesta. Sve do sada je smatrao da je prednost
biti sin jednog Titana.
Primijetivši da se rastužio, Serena se sjetila da joj je
potreban kao saveznik i odlučila ga počastiti osmjehom. „Ali to
je i moj teret isto koliko i tvoj.“
Dok su prolazili pokraj kipova u nišama i visokih, ukrašenih
urni on reče, smatrajući da joj duguje objašnjenje: „Uskoro
krećem na put u Putniku Snova i tvoj gospodar je tražio da ga
prije toga posjetim. Zbog toga sam došao.“
Ona izvije obrve. „Onda sam sigurna da će Erasmusu biti
drago što te vidi.“
Stigli su do jednih vrata i Vor upita: „Da li ti ikada prihvaćaš
ispriku? Ili smatraš da nikada ne treba oprostiti ni jednu
uvredu?“
Ova njegova primjedba ju je izgleda iznenadila. „Tebi
zapravo nije žao, je li tako? Svojevoljno služiš misaonim
strojevima koji su porobili i muče ljudski rod. Pretpostavljam
da ti je barem to jasno? Također se hvališ svojim ocem, kao da
je ono što je učinio nešto čime se treba ponositi. Znaš li ti za

481
užase koji su počinjeni za vrijeme vladavine Titana? Jesi li čuo
za Pobune Hrethgira?“
„Vrlo pažljivo sam pročitao očeve memoare...“
„Nisam mislila na Agamemnonovu propagandu. Poznaješ li
stvarnu povijest?“
On se namrštio: „Istina je istina, zar nije tako? Zar mogu
postojati različite verzije istoga događaja?“
Serena je uzdahnula kao da pred sobom ima malo dijete
kome ne zna nešto objasniti. „Ti si, u nekom smislu, manje
svjestan od kakvog stroja, Voriane Atreide, zato što ne shvaćaš
da možeš birati — i zato što misliš da sve radiš kako treba.“
Primijetio je nagovještaj rezigniranog osmijeha na njenim
usnama. „Nema svrhe ljutiti se na nekoga tko je toliko
zaveden.“ A onda je opet postala gruba. „Možda se Agamemnon
previše stidi i zato ti ne dopušta uvid u stvarnu povijest. Jesi li
se ikada potrudio provjeriti podatke ili si jednostavno uzimao
očeve ratne priče zdravo za gotovo?“
Vor izbaci bradu, ne znajući kako da protumači njeno
raspoloženje. „Ja sam povjerenik. Imam pristup svim
povijesnim dosjeima.“ Um mu je radio vrtoglavom brzinom.
„Posveti se onda malo istraživanju. Imat ćeš dovoljno
vremena da razmisliš o raznim stvarima tijekom sljedećeg
putovanja.“
Prozirni zidovi od plaža propuštali su žarku žutu svjetlost u
jednostavno namješten salon. Razne površine su je odbijale i
mijenjale se iz jednog trenutka u drugi. Poprimale su razne
nijanse iste boje i postajale mekše. Usmjerila ga je prema kauču.
„Erasmus je naredio da ga ovdje čekamo.“ Nije joj bilo lako
spustiti se na kauč pokraj njega. „Zajedno.“
Osjećao je njenu nazočnost pokraj sebe i njen zaobljeni
trbuh ispod haljine. Na kauču jedva da je bilo mjesta za oboje.
Erasmus je očigledno želio da se nađu tako blizu jedno drugoga,
jer je u prostoriji to bio jedini komad namještaja. Voru je srce
udaralo kao ludo dok je sjedio u neugodnoj tišini, čekajući
robota. Bilo je krajnje besmisleno što ga je toliko privlačila.

482
 s
Erasmus je promatrao dva ljudska bića preko ekrana na
zidu. Zanimao ga je jezik njihovih tijela, način na koji bi
pogledali potajni jedno drugo i žurno okretali glave. Serena je
očigledno vodila borbu sama sa sobom, ali bit će da ju je barem
malo privlačio ovaj zgodni mladić. Što se Voriana Atreida tiče,
on je bio potpuno očaran njome.
Erasmus je promatrao kako se ponašaju ljudska bića u dobi
za parenje, ali ovo nije bila tipična predigra. Ne, ovo je bilo
složenije od svega što je vidio među robovima odraslim u
zatočeništvu.
Budući da se mučna tišina odužila, Serena reče: „Tko bi
rekao da i roboti znaju kasniti?“
Vor joj se osmjehnuo. „Meni ne smeta da ga čekamo.“
Sereni je bilo neugodno, ali se ipak sjetila da mu uzvrati
osmijeh.
Zadivljujuće. Erasmus je čitao o tajnama romantične ljubavi
u klasičnim pjesmama i književnosti, ali nikada nije nazočio
njenom rađanju. Jednom, prije sedamdeset tri godine, pronašao
je par mladih ljubavnika koji su se iskradali s dodijeljenih im
dužnosti kako bi se potajno sastajali i neko vrijeme provodili
zajedno. On ih je, dakako, uhvatio — ljudska bića su bila jako
nespretna kad bi se htjela skrivati — i kaznio ih je tako što ih je
zauvijek rastavio. Smatrao je da se to rješenje samo po sebi
nameće. Da im je dopustio da prođu nekažnjeno, možda bi se i
ostali robovi pokušali ponašati jednako tako nezavisno.
Kasnije je, međutim, zažalio zbog svog postupka, jer više
nije mogao proučavati udvaranje među ljudskim bićima.
Za ovo dvoje smislio je bolji plan. Njihov međusobni utjecaj
za njega je predstavljao samo još jedan pokus, koji se sasvim
razlikovao od zamišljenih „pobunjeničkih ćelija“ koje je počeo
uzgajati zahvaljujući Omniusovom izazovu. Ljudska bića je
trebalo promatrati samo kad se prirodno ponašaju.
A ponekad ih treba zavaravati.

483
 Dok je njih dvoje čekalo i vrpoljilo se, Erasmusu nije
promaknuo ni jedan pokret, ni jedan treptaj oka ni pokret
usana, ni jedna izgovorena riječ kao ni način na koji je bila
izgovorena. I muškarcu i ženi je bilo neugodno, jer su se našli u
neprirodnoj situaciji i nisu znali kako da se ponašaju.
Vorian Atreid je izgleda više uživao u ovome od Serene.
„Erasmus je dobar prema tebi“, izjavi on kao da želi nju u to
uvjeriti. „Imaš sreće što se toliko zanima za tebe.“
Unatoč ogromnog trbuha, Serena je hitro ustala s kauča kao
da ju je opekla njegova primjedba. Okrenula se prema njemu i
robot špijun se naslađivao prezirnim izrazom na njenom licu i
Vorianovim zaprepaštenjem.
„Ja sam ljudsko biće“, reče ona. „Izgubila sam slobodu, dom,
svoj život – a ti vjeruješ da bih trebala biti zahvalna onome tko
me drži ovdje? Možda bi trebao odvojiti neko vrijeme tijekom
svojih putovanja i ponovo razmisliti o tome.“ On je izgleda bio
začuđen ovim njenim ispadom, a Serena je nastavila: „Žalim te
zbog tvog neznanja, Voriane Atreide.“
Odgovorio je tek poslije dužeg vremena: „Nisam iskusio tvoj
način života, Serena. Nisam bio na tvom svijetu, tako da ne
znam što ti sve nedostaje, ali učinio bih sve samo da budeš
sretna.“
„Bit ću jedino sretna ako se budem mogla vratiti kući.“
Duboko je uzdahnula, a zatim se ponovo smjestila na sofu.
„Ipak bih voljela da budemo prijatelji, Voriane.“
Robot je zaključio da im je dao dovoljno vremena. Odvojio
se od ekrana i ušao u privatnu čekaonicu.

s
Vorian se kasnije pitao zbog čega je uopće bio pozvan u vilu.
Erasmus ga je odveo u svoj botanički vrt gdje su malo popričali.
Dok se u kočiji vraćao u svemirsku luku i svome Putniku
snova, Vor je bio nervozan i zbunjen. Bio je razočaran što ne
može unijeti nimalo radosti u Serenin život. Iznenadio se kada
je shvatio da se njegova želja da ga ona pohvali ili da stekne
484
njenu zahvalnost ne razlikuje od želje da udovolji ocu. U glavi
mu se vrtjelo od stvari koje je rekla o povijesti, propagandi i
životu na Svjetovima Lige.
Uputila mu je izazov. Nikada nije osjetio potrebu da pročita
nešto drugo osim Agamemnonovih memoara, nije mu uopće
palo na pamet da možda postoji i drukčije viđenje tih događaja.
Nije razmišljao o životu izvan Sinkroniziranih svjetova, jer je
oduvijek pretpostavljao da divlja ljuska bića tamo žive u
prljavštini i bez ikakvog cilja.
Ali kako je jedna toliko kaotična civilizacija mogla stvoriti
ženu poput Serene Butlerr? Možda mu je ipak nešto
promaknulo.

485
 87.

2
Znanost: Izgubljena u vlastitim mitovima, počela je
udvostručavati napore kad je zaboravila svoj cilj.

NORMA CENVA,
Neobjavljene laboratorijske bilježnice

Tio HOLTZMAN je bio oduševljen novim zaštitnim poljem

dok je stajao u napola popravljenoj kupoli za demonstracije.
Izazivao je svog protivnika, ismijavao smrtonosna oružja. Ništa
ga nije moglo ozlijediti! Generator kod njegovih nogu je
pulsirao projicirajući osobni štitnik oko njegovog tijela.
Bio je neprobojan... bar se nadao da je.
Ovo testiranje bi trebalo dokazati da je zamisao dobra. Čak
je i Norma ovog puta vjerovala u njega. Ništa nije moglo poći
naopako.
Patuljasta mlada žena stajala je na drugom kraju pojačane
zgrade i gađala ga raznim predmetima — kamenjem, alatima, a
na kraju je zavitlala u njegovom pravcu (na njegov zahtjev) i
tešku toljagu. Svi predmeti su se odbili o svjetlucavo polje i
popadali na tlo. Energija polja je svima odreda ukrala impuls,
tako da ga ni jedan predmet nije ozlijedio.
Počeo je mahati rukama. „Uopće mi ne sprečava kretanje.
Predivno je.“
Sad je u ruci držala bodež. Lice joj je bilo napeto, jer se
očigledno plašila da ga ne ozlijedi. Osobno je provjerila
jednadžbe i zaključila da se Mudracu nije potkrala ni jedna
pogreška. Prema njenim analizama, a i instinkt joj je to govorio,

486
štitnik bi trebao biti uspješan pri brzinama udara koje su
koristili u testu.
Ipak je oklijevala.
„Hajde, Norma. Znanost je samo za hrabre.“ Zamahnula je
bodežom što je snažnije mogla, a on je prisilio sebe da se ne
trgne. Oštrica je bezopasno skliznula niz vanjsku opnu
prepreke. Holtzman se osmjehnuo i počeo micati prstima.
„Ovaj izum će silno promijeniti osobnu zaštitu u cijeloj Ligi.
Ubojice i koljači ostat će bez posla.“
Stenjući od napora, Norma je zavitlala improvizirano
koplje. Udarilo je u točku ispred samih Holtzmanovih očiju,
zbog čega se on preplašeno trgnuo. Kada je zašiljeni štap
zveknuo o pod, iznenađeno se zahihotao.
„Moram se složiti s vama, Mudrače Holtzman.“ Norma mu
je uzvratila osmijeh, a zatim ga počela gađati i svim preostalim
predmetima, poput kakve bijesne žene. „Čestitam vam na
izvanrednom izumu.“
Djevojka s Rossaka izgleda uopće nije bila zavidna na njegov
uspjeh, već joj je zaista bilo drago zbog njega. Konačno će imati
što za pokazati Niku Bluddu, kao u starim dobrim danima. Ovo
je bio samo njegov izum. Kakvo olakšanje!
Kada je Norma ostala bez predmeta za bacanje, on dovikne
stražarima dragunima koji su stajali na privremenom mostu.
„Pozovite vođu mojih Zenšijita kućnih robova. Onog
tamnokosog s bradom.“
Kada se jedan od stražara udaljio da potraži roba, Holtzman
se vragolasto osmjehnuo Normi. „Našalit ćemo se malo s njim.
Gadan je to tip i mislim da me mrzi.“
Bel Moulav je došao u kupolu za demonstracije. Brada mu
je poput ugljenog dima obavijala donji dio lica. Uvijek kada bi
se Holtzman prodornije zagledao u njega, on bi skretao pogled.
Izgleda da ni jedan od dvojice stražara draguna nije vjerovao
vođi robova, ali je Holtzman rukom odagnao njihovu
zabrinutost, jer se osjećao siguran iza svog tjelesnog štitnika.
„Naredniče, dajte mu svoj Chandler pištolj.“

487
 „Ali gospodine, on je rob.“ Stražarevo lice se skamenilo.
Izgleda da je ova naredba mnogo više iznenadila Moulava nego
stražara.
„Nisam nimalo zabrinut, naredniče. Tvoj partner može
motriti na njega. Pucaj mu u glavu ako ne bude točno izvršavao
naredbe.“
Norma reče: „Možda bi trebalo obaviti još neka testiranja,
Mudrače Holtzman. Mogli bismo postaviti lutku unutar
štitnika da vidimo što će joj se dogoditi.“
„Slažem se, Mudrace“, doda narednik. „Naša dužnost je da
vas štitimo i ja ne mogu dopustiti...“
Iznervirani Holtzman ga prekinu. „Gluposti, ovim sustavom
može se upravljati jedino iznutra. Moja dužnost je da razvijam
i testiram sredstva koja će nam pomoći da se zaštitimo od
misaonih strojeva. To zaduženje sam dobio od lorda Bludda i
Lige Plemića. Osim ako ne želite da vas roboti odvedu,
predlažem vam da mi dopustite da obavljam svoj posao. Već
smo ionako potrošili dosta vremena.“
Narednik je nevoljko izvadio snažni pištolj za izbacivanje
iglica i spustio ga u žuljevitu šaku roba. Bel Moulav je ščepao
oružje i počeo se osvrtati unaokolo kao da ne može povjerovati
u svoju sreću.
„Saslušaj me... Moulav, tako ti je ime? Uperi oružje u mene
i pucaj mi u grudi. Samo naprijed, ne možeš promašiti.“
Moulav se nije trgnuo. Svi su čuli da je dobio naredbu.
Pritisnuo je dugme. Draguni zavikaše. Norma se sva skupila.
Komadići kristala koji su se kretali velikom brzinom udariše
o štitnik koji je okruživao Holtzmana i popadaše na tlo poput
razbijenog stakla. Znanstvenik je tiho odahnuo, a koljena mu
iznenada zaklecaše od olakšanja.
Jedva prikrivajući bijes i mržnju, Bel Moulav je nastavio
pucati. Prava kiša oštrih kristala zasula je tjelesni štitnik. Pucao
je dok nije ispraznio Chandler pištolj.
Dvojica zabrinutih stražara pojaviše se na vratima s
isukanim sabljama spremni da, bude li potrebno, posijeku roba
crne brade na licu mjesta. Kad je vidio da je Holtzman
488
neozlijeđen i da se smije, Moulav spusti oružje i zablene se u
njega. Stražari mu s mukom oduzeše pištolj.
Svuda unaokolo ležale su polomljene iglice. Mudrac je
očekivao da će za ovaj izum dobiti još jednu poritrinsku medalju
za hrabrost.
Ne razmišljajući o posljedicama, uzbuđeni znanstvenik se
okrenuo stražaru dragunu. „A sada, naredniče, dajte mu svoj
ručni eksploziv, tu malu granatu koja vam visi o pojasu.“
Dragun se ukočio. „Oprostite, Mudrače, ali neću.“
„Vaš chandler pištolj pokazao se neučinkovit, isto će biti i s
granatom. Pomislite samo od kolike koristi će ti štitnici biti
vama i vašim ljudima kada dokažemo da su učinkoviti.“
Umiješala se i Norma. Obratila se naredniku tihim,
razumnim glasom: „U redu je. Mudrac zna što radi.“
Moulav se vrtio poput bijesnog psa i pružao ruku da mu daju
granatu.
Narednik reče: „Kao prvo, želim da svi pređu preko mosta.“
Ostali stražari povedoše Normu i prijeđoše na glavnu stijenu.
Dragun je konačno skinuo granatu i predao ga Zenšijitu. Ne
čekajući da mu se još jednom kaže, Bel Moulav je pritisnuo
dugme i polako bacio bombu prema Holtzmanu. Normu proze
iznenadni strah da će se granata dokotrljati dovoljno sporo i
proći kroz polje prije nego što eksplodira.
Znajući, da se nalazi unutar zone eksplozije, Bel Moulav je
potrčao natrag preko prijelaza. Norma je s druge strane mosta
gledala kako se treperava kugla odbija o svjetlucavu prepreku
poput kakve pokvarene voćke.
Glasna erupcija odjeknula je u otvorenoj kupoli za
demonstracije. Norma je posrnula pod naletom zvuka i udarnog
vala. Pala je na koljena i zagledala se preko ruba mosta u rijeku
daleko ispod... palo joj je na pamet da je trebala ponijeti svoj
novi suspenzorski uređaj. Također se sjetila robova koji su
izginuli pavši s mosta za vrijeme prethodnog Holtzmanovog
testiranja.

489
 Dva nedavno postavljena prozora izletjela su u oblaku
pojačanog stakla. Djelići su se raspršili i zasvjetlucali hvatajući
sunčeve zrake. Dim je pokuljao uvis. Norma je ustala.
Neozlijeđeni Bel Moulav stajao je stisnutih šaka. Stražari su
se ukočili. Bili su spremni pogubiti vođu robova ako napravi i
najmanji nagli pokret.
Norma je posrćući krenula natrag prema zgradi. Svi
proračuni su govorili u prilog tome da je štitnik trebao izdržati
udar, ali je ipak strepila da joj možda je promakla neka sitnica
u znanstvenikovom radu.
Holtzman je izašao kočopereći se poput kakvog
pobjedničkog vojnika. Treptao je i rastjerivao dim od lica.
Isključio je generator štitnika i ostavio uređaj nasred sobe. Dok
se probijao kroz sav taj krš, djelovao je pomalo razbarušeno, ali
je inače bio neozlijeđen.
„Radi! Potpuna zaštita. Nisam zadobio ni ogrebotinu.“
Osvrnuo se na uništenu kupolu za demonstracije. „Bojim se da
smo oštetili neku prilično skupu opremu.“ Užasnuto se
namrštio i odmah zatim prasnuo u smijeh.

490
 88.

2
Smrtno je sve što ima oblik, bilo da je to čovjek ili stroj.
Samo je pitanje vremena.

EKLO, Kogitor sa Zemlje

I POKRAJ BESPRIJEKORNE MEMORIJE koja se temeljila

na najpouzdanijim kompjutorskim načelima, strojevi stražari
imali su svoja ograničenja. Njihova točnost zavisila je od
metoda prikupljanja informacija kao i od tekrisela,
neurelektronike i konstrukcije od binarnih vlakana.
Zbog toga je Erasmus više volio sve vidjeti svojim očima, a
ne oslanjati se na mehaničke promatrače ili snimljene događaje
u bankama podataka kompjutorskog sveuma. Robot je volio biti
osobno nazočan. Želio je steći iskustvo.
Naročito kada je posrijedi bilo nešto tako važno kao što je
Serenin porođaj.
Erasmus je postavio dodatnu mrežu optičkih vlakana koja
će ovjekovječiti svaki trenutak iz svih perspektiva. Klinički
gledano, on je već i ranije pratio porođaje robinja za
reprodukciju i za njega to nije bilo ništa više od normalne
reprodukcijske funkcije. Ali Serena ga je natjerala pomisliti da
mu je nešto promaklo. Predviđajući da ga čeka neko ugodno
iznenađenje, Erasmus se pripremio pažljivo pratiti cijeli
porođaj.
Šteta što neće roditi blizance...
Serena je ležala na sterilnom stolu, grčeći se od trudova.
Povremeno bi se sjetila da ga zaspe psovkama, a onda bi se opet

491
usredotočila na svoje biološke procese ili bi dozivala Xaviera.
Implantirani uređaji za postavljanje dijagnoze, kao i oni za
nadzor, koji su milili po njenoj koži katalogizirajući kemijske
elemente u njenom znoju, analizirajući joj puls, disanje i ostale
tjelesne ritmove, osiguravali su mu sve medicinske podatke.
Iz obzira prema njoj i da bi smanjio broj varijabli pri
promatranju, zadržao je optimalnu temperaturu u sobi. Kućni
robovi su skinuli Serenu i ostavili je golu na stolu.
Zahvaljujući svojim sveprisutnim zidnim skenerima i
skrivenim stražar-očima, Erasmus je vidio Serenu golu već
mnogo puta do tada. Robot uopće nije osjetio požudno
zanimanje za njeno neukrašeno obličje; on je želio samo dobiti
kliničke pojedinosti na temelju kojih će izvući sveobuhvatnije
zaključke.
Prešao je svojom osobnom sondom duž cijelog njenog tijela,
upijajući mošusni miris koji je ispuštala, zanimljivu međuigru
kemijskih elemenata. Zaključio je da je sve to vrlo stimulativno.

s
Serena je ležala prestrašena na stolu za porođaj. Plašila se i
za dijete i za sebe. O njoj se brinulo šest babica koje su dovukli
iz spremišta za razmnožavanje.
Erasmus se nagnuo nad njom. Serenu je plašilo ovo njegovo
pažljivo ispitivanje, a posebno način na koji je njegova sonda
bez prestanka iskakala iz odjeljka u njegovom tijelu i ponovo
uskakala u njega. Dobro je znala da njega zapravo ne zanima
dobrobit obične robinje i njenog djeteta.
Iznenadna prodorna bol u trbuhu otjerala je slične misli i od
tada se samo mogla usredotočiti na ono što je bilo najvažnije za
svaku ženu. U vrtoglavom trenutku euforije, Serena se počela
diviti biologiji koja je omogućila stvaranje života, spajanje
genetike muškarca i žene. Koliko je samo željela da je Xavier
sada sa njom.
Stiskala je zube tako jako da su je čeljusti zaboljele; suze su
joj curile niz obraze. Pred njom je lebdjelo Xavierovo lice,
492
halucinacija rođena iz čežnje. A onda je nastupio jedan jači grč
i više se nije mogla ni na što drugo koncentrirati.
Već je prošlo deset sati od prvih trudova. Babice su joj na
razne načine ublažavale bol. Gurale su joj tanke igle u točke
pritiska, masirale su joj nervne centre, ubrizgavale droge.
Erasmus je osigurao sve što je babicama bilo potrebno.
Čak i u ovoj sterilnoj prostoriji za porođaj, robot je na sebi
imao svjetlucavu zlatnu odoru obrubljenu kraljevsko plavim.
Babice su međusobno razgovarale kao da njihova pacijentica
nije nazočna.
„Potpuno je otvorena...“
„Kontrakcije su sve češće...“
Serena je kao iz daljine čula ženske glasove koji su dopirali
izvan središta u kome su se nalazili ona i puls njenog djeteta.
Ovog puta su se obraćali njoj. „Guraj.“
Čistom snagom volje uspjela je nadvladati bol i napne se još
jednom. Osjetila je da dijete izlazi. Njeno tijelo je znalo što treba
činiti.
„Tako. Odlično, odlično. Vidim glavu!“
Serena je osjetila kako pritisak popušta u kanalu rodnice,
kao da je brana provaljena. Umalo se nije onesvijestila od
napora.
Kada je nekoliko trenutaka kasnije podigla glavu, vidjela je
da babice peru njeno dijete. Sin! Okrenule su dijete prema njoj
i ona ugleda upravo onakvo lice kakvo je i zamišljala.
Erasmus je sve to promatrao. Njegovo lice, iskrivljeno
zrcalo, prikazivalo je sliku djeteta.
Serena je već bila odlučila da će sinu dati očevo ime.
„Zdravo, Manione. Dragi, slatki Manione.“
Dijete je snažno plakalo, zdravo udišući zrak. Držala je
dijete na grudima, ali je ono i dalje plakalo. Erasmus je
netremice samo zurio u dijete.
Serena je odbijala da ga primijeti u nadi da će on
jednostavno otići i ostaviti je u ovom posebnom trenutku koji
će uvijek pamtiti. Nije mogla odvojiti pogled od djeteta dok je

493
razmišljala o Xavieru, svome ocu, Salusi Secundus... i svim
onim stvarima koje ovo dijete nikada neće imati u životu. Dijete
je zaista imalo razloga da plače.
Erasmus se iznenada pojavio u njenom vidnom polju.
Snažnim sintetičkim šakama napravljenim od organske
plastike, robot je podigao novorođenče u zrak i počeo ga
proučavati iz svih kutova.
Iako je bila potpuno iscrpljena i znojna, Serena je povikala:
„Ostavi ga na miru! Daj mi moje dijete.“
Erasmus je preokrenuo mališana. Robotova treperava opna
na licu oblikovala je znatiželjan izraz. Dijete je ponovo
zaplakalo i počelo se koprcati. Erasmusa to nimalo nije dirnulo,
jednostavno je pojačao stisak. Držao je golo dijete proučavajući
mu lice, prstiće, penis. Mali Manion se u tom trenutku popiškio
po robotovom licu i odjeći.
Jedna od babica se uplašila i pokušala obrisati robotu lice i
vlažnu kragnu krpom, ali ju je Erasmus otjerao. Želio je
prikupiti što više podataka koje će pohraniti i o kojima će
razmišljati u trenucima dokolice.
Novorođenče nije prestajalo plakati.
Serena je pokušavala ustati s kreveta za porođaj, ne
obazirući se na bol i iscrpljenost. „Daj mi ga.“
Iznenađen žestinom u njenom glasu, Erasmus se okrene
prema njoj. „Sve u svemu, ovaj proces biološke reprodukcije
previše je prljav i neučinkovit.“ Odglumivši gađenje, vratio je
dijete majci.
Mali Manion je konačno prestao plakati i jedna od babica ga
je umotala u plavu dekicu. Dijete se ugnijezdilo u majčinom
naručju. Premda je Erasmus upravljao njenim životom, Serena
se trudila da ga ignorira. Nije pokazivala da se plaši.
„Odlučio sam ti dopustiti da zadržiš dijete kod sebe umjesto
da ide u moja spremišta za robove“, reče robot potpuno
ravnodušnim glasom. „Zanima me međusobni utjecaj majke i
djeteta. Za sada.“

494
 89.

2
Fanatizam je uvijek znak potisnute sumnje.

IBLIS GINJO,
Krajolik čovječanstva

KAD JE AJAX KORAČAO preko gradilišta na Forumu u

svom ogromnom obličju za hodanje, tlo se treslo i užasnuti
robovi su zastali da vide što Titan želi. Iblis Ginjo je promatrao
cymehov gromoglasni dolazak sa svoje visoke platforme,
pokušavajući ne pokazivati koliko je nervozan. Čvrsto je stezao
elektronski blok u znojnim šakama.
Nakon jezivog pogubljenja predvodnika ekipe Ohana
Freera, Iblis je bio naročito oprezan. Smatrao je da može imati
povjerenja u sve svoje odane robove, koji su mu mnogo
dugovali. Ajax nikako nije mogao znati za planove koje je Iblis
počeo provoditi u djelo niti za tajno oružje koje je postavio i
koje je samo čekalo na njegov znak.
Iblis je šest dana nadzirao radove na megalitskom kamenom
frizu „Pobjeda Titana“, koji je prikazivao dvadeset prvobitnih
vizionara. Bio je dugačak dvije stotine metara i pedeset metara
visok. Spojene ploče prikazivale su mehaničke cymehe u
junačkim pozama kako stupaju preko čovječanstva, lomeći
kosti i pretvarajući ljudska tijela u kašu.
Poput moderne verzije svog prikaza na frizu, Ajaxovo
cymeh tijelo napredovalo je prema platformi nadzornika.
Odbacivao je radnike u stranu i čak pregazio jednog starca.
Iblisu se stegnulo srce, ali nije vrijedilo ni pokušati pobjeći.

495
Ajax ga je već bio izdvojio i nadzornik radnika morat će biti vrlo
uvjerljiv ako je želio preživjeti Titanov bijes.
Što on misli da sam učinio?
Platforma i cymeh bili su otprilike iste visine. Iblis je
pokušao djelovati poslušno i servilno, ali nije htio pokazati da
se boji. Uspravio se kako bi se suočio s prednjim senzorima i
optičkim vlaknima na Titanovoj glavi. Duboko se poklonio.
„Pozdravljam vas, gospodare Ajaxe. Kako vam mogu biti od
pomoći?“ Pokazao je prema ekipama radnika koje su drhtale od
straha. „Radovi na najnovijem spomeniku teku točno prema
planu.“
„Da, ti uvijek imaš razloga ponositi se svojim radom. Tebe
tvoji robovi slušaju, je li tako?“
„Izvršavaju moja upute. Svi zajedno radimo za slavu
Omniusa.“
„Uopće ne sumnjam da bi povjerovali u sve što im kažeš, ma
kako to bilo besmisleno.“ Ajaxov glas bio je krajnje ozbiljan.
„Jesi li dobro poznavao izdajnika Ohana Freera?“
„Ja se ne družim s takvim ljudima.“ Nadao se da će cymeh
pomisliti da mu se čelo orosilo znojem od teškog rada, a ne od
sve većeg straha. „Uz sve dužno poštovanje, gospodaru Ajaxe,
provjerite dnevnike rada. Moja ekipa je radila na ovom muralu
slijedeći vaše precizne specifikacije.“ Pokazao je uvis na
Ajaxovu repliku koja se nadnosila nad njima.
„Već sam provjerio dnevnike, Iblise Ginjo.“ Cymeh se
pomaknuo u svom ogromnom robotskom tijelu. Iblis osjeti jezu
duž kralježnice. Što li je on to vidio? „Dante ti je već dva puta
dao posebno dopuštenje da napustiš gradsku mrežu. Kuda to
ideš?“
Morao je uložiti veliki napor kako bi zadržao nevini izraz
lica. Ako je Ajax znao da je putovao izvan grada, onda je imao i
odgovor na pitanje koje mu je postavio. „Razgovarao sam s
kogitorom Eklo u pokušaju da poboljšam sebe.“
„Hrethgir rijetko kad bilo što postigne“, odvrati Titan. „Da
se ja pitam, već odavno bih istrijebio ostatak čovječanstva. Ljudi
stvaraju previše nevolja.“
496
 „Čak su i Titani nekad bili ljudska bića, gospodaru Ajaxe.
Omnius i dalje dopušta pojedinim odanim i vrijednim ljudima
da postanu neo-cymehi. Zašto ne bih mogao i ja sanjati o
tome?“
Gomila sjajnih optičkih vlakana na ploči Ajaxove glave je
zasvjetlucala. Zatim mu se podigao umjetni prednji ud i
promjenjivi prsti od tekućeg metala su se izdužili u pandžu
prevučenu dijamantnom kožom, koja je mogla sasvim lako
zgnječiti Iblisa kao kukca. Iz Titanovog zvučnika dopre duboki
smijeh.
Uspio sam mu skrenuti pažnju! Iblis je žurno nastavio.
„Ajaxe, vidjeli ste kako sam spasio vaš kip na trgu Forum. Isto
je i s ovim ogromnim kamenim muralom, uskladio sam rad
mnogih umjetnika i graditelja kako bi svaka pojedinost ispala
savršeno. Taj zadatak ne bih povjerio ni jednom drugom
nadzorniku.“ Imao je želju viknuti: Potreban sam ti. „Nema ih
puno koji su toliko učinkoviti — i vi to dobro znate.“
„Ja samo znam da među robovima ima izdajnika i
pobunjenika.“
Ajax se šetao uokolo u svom prijetećem tijelu, natjeravši
radnike koji su se našli u blizini da se razbježe. „Možda si i ti
jedan od njih.“
U tom trenutku je Iblisu postalo jasno da cymeh nema
nikakve dokaze i da lovi u mutnom. Da je to čudovište znalo bilo
što, pogubilo bi Iblisa bez ikakvog oklijevanja. Nadzornik je
pokušao prikriti strah prezirom. „To su lažne glasine,
gospodaru Ajaxe. Moji radnici su se naročito potrudili da vaš lik
na tom frizu bude urađen u vašoj omiljenoj pozi i da izvedu
poboljšanja.“ Iblis se potrudio da mu glas zvuči što odlučnije.
Već je bio pripremio iznenađenje Ajaxu i samo je čekao pravi
trenutak da ga zaskoči.
Titan je okrenuo ogromnu ploču koja mu je zamjenjivala
glavu kao da ga želi bolje promotriti. „Poboljšanja?“
„Vi ste ratnik, gospodine – najveći i najžešći od svih cymeha.
I sam vaš izgled je dovoljan da utjera strah u kosti i srca
neprijatelja.“

497
 „To je točno.“ Izgleda da je ovim riječima uspio malo
smekšati Ajaxa. „Razgovarat ćemo kasnije o tvojoj
nepromišljenosti.“ Toliko je pojačao glas da je zagrmio iznad
glava robova radnika. „Dosta ste se odmarali! Natrag na posao!“
Ajax se udaljio gromoglasno stupajući u svom divovskom
umjetnom tijelu. Nadzornikova platforma se tresla iza njega, a
Iblis se čvrsto držao za ogradu. Osjetio je veliko olakšanje.
Tokom cijelog razgovora s nasilnikom Titanom, Iblis je
držao jednu šaku u džepu u kojem je nosio primitivni
elektronski odašiljač. Ako bi ga aktivirao jednostavnim
pritiskom na dugme, složeni friz bi otkrio svoju smrtonosnu
tajnu, niz staromodnih lansirnih rampi za rakete koje su
njegovi zavjerenici među radnicima uspješno ugradili u projekt.
Iblis je do sada radio na mnogo velikih projekata i znao je
da se misaoni strojevi nikad ne opterećuju pojedinostima nakon
što neki plan odobre. Cymeh sigurno neće primijetiti sustav za
uništavanje.
Tajming je, međutim, morao biti krajnje točno utvrđen. Kao
prvo, morao je regrutirati još vojnika za svoju stvar.
Dok je ispraćao pogledom cymeha koji se uputio prema
gradskoj mreži, Iblis je zamislio cilj na spremniku u kome je
čuvan njegov mozak. Ako izbije pobuna, među prvima će morati
uništiti ovog brutalnog Titana.
Kada je stigao do kraja gradilišta, Ajax je ispružio u stranu
jednu svoju ruku i obijesno pokosio skupinu radnika koja je
skupljala otpatke. Jednog od njih je skratio za glavu i krvava
glava se rasprsnula udarivši u gotovo završeni mural.
Iako je Titan bio nervozniji nego obično, Iblis je bio uvjeren
da je uspio barem za sada zavarati trag.

498
 90.

2
Mračna prošlost čovječanstva prijeti da zamrači
njegovu svijetlu budućnost.

VORIAN ATREID,
Prijelomne točke u povijesti

PUTNICA SNOVA JE PONOVO PUTOVAO od jednog do

drugog Sinkroniziranog svijeta, noseći verzije ažuriranog
Omniusa, Sve se vratilo u nor-malu, teklo po planu i zapalo u
uobičajenu rutinu. Ali dok je crno-srebrni brod izgledao i
funkcionirao isto kao i uvijek, Vor Atreid se bio promijenio.
„Kako to da nisi zainteresiran za naše uobičajene ratne
igrice, Voriane Atreide?“ upitao je Seurat. „Nisi se čak potrudio
ni da me izgrdiš zato što stalno pokušavam pričati viceve? Da
nisi bolestan?“
„Izuzetnog sam zdravlja od kada me je otac podvrgnuo
tretmanu za produljenje života.“ Vor je zurio kroz panoramski
prozor u zvijezde.
„Opsjednut si tom robinjom“, konačno reče robot kapetan.
„Meni si mnogo manje zanimljiv kada si zaljubljen.“
Vor se namrštio i odvojio od okruglog prozora kako bi sjeo
pred elipsoidni displej s podacima. „Konačno ti je jedna šala
uspjela, stari Metalume — jedan stroj razgovara sa mnom o
ljubavi.“
„Uopće nije teško shvatiti taj osnovni reproduktivni poriv
jedne vrste. Podcjenjuješ moje analitičke sposobnosti.“

499
 „Ljubav je sila koja se ne može opisati. Čak ni najprofinjeniji
misaoni strojevi ne mogu je osjetiti. Nemoj ni pokušavati.“
„Da li bi ipak htio malo skrenuti misli jednim nadmetanjem
sa mnom?“
Vor je zurio u eliptični ekran s kojeg je često čitao
Agamemnonove memoare. A na raspolaganju mu je bilo toliko
informacija koja se nikada nije potrudio saznati. „Ne sada. Htio
bih malo pročešljati neke baze podataka. Možeš li mi osigurati
pristup dosjeima?“
„Svakako. Agamemnon me je zamolio da uvijek kada je to
moguće izađem u susret tvojim zahtjevima koje se tiču stjecanja
novih znanja, a posebno onda kada se odnose na vojno
planiranje. Konačno, ti si nas spasio kada je naša letjelica bila
napadnuta kod Giedi Prime.“
„Točno. Htio bih vidjeti Omniusove zapise o svrgavanju
Starog Carstva, Vremenu Titana i Pobunama Hrethgira. Ne
samo očeve memoare.“
„Ah, zanimljivo i ambiciozno.“
„Bojiš li se da ću te sve češće pobjeđivati u našim igricama
budem li nastavio s učenjem?“ Vor je preletio pogledom preko
spiska dosjea. Bilo mu je drago što će imati puno slobodnog
vremena na ovom putovanju.
„Nemam se ja čega bojati od jednog običnog ljudskog bića.“
Vor je satima sjedio za brodskim kompjutorom i pristupao
pravom bogatstvu informacija. Ovoliko nije učio još od dana
kad je pohađao školu za povjerenike. Pošto nikako nije mogao
otjerati Serenu iz misli, Vor je očekivao da će naići na neke
manje proturječnosti između povijesnih zapisa i
Agamemnonovih sjećanja. Čak je i cymehu dopušteno da malo
uljepša ratne priče. Međutim, Vor je bio zaprepašten kada je
otkrio koliko se zapravo razlikuju objektivni zapisi sveuma od
onoga što je Agamemnom opisao u svojim memoarima.
Potpuno obuzet, pregledao je zapise o Salusi Secundus,
Vremenu Titana i Starom Carstvu, ne mogavši povjerovati što
je sve saznao. Vorian se nikada do sada nije potrudio zaviriti u
te zapise, a sve mu se nalazilo ispred nosa.
500
 Otac me je lagao! Iskrivio je događaje, prisvajao je zasluge,
prikrivao razmjere okrutnosti i patnje – čak je i Omnius to znao.
S druge pak strane, Serena mi je rekla istinu.
Po prvi put u životu, osjetio je bijes prema svojim
gospodarima strojevima i prema vlastitom ocu, kao i tračak
sažaljenja prema ljudskoj rasi. Kako su se samo hrabro borili!
Fizički gledano, i ja sam ljudsko biće. Ali što to znači?
Agamemnon je bio odgovoran za neviđene pokolje ljudi za
vrijeme Titana, a ti ljudi su samo pokušavali sačuvati svoju
slobodu. On i Juno bili su odgovorni za smrt nekoliko milijarda
ljudi i nehumano porobljavanje preživjelih. Ljudska bića nisu
zaslužila ništa od toga, ona su se samo pokušavala braniti.
Nije ni čudo da me Serena mrzi. Ja sam sin groznog ubojice!
Vor je nastavio s čitanjem. Cjelokupna povijest je bila ovdje.
Strojevi su krajnje objektivno zabilježile događaje — u to uopće
nije trebalo sumnjati. Strojevi nikad ne bi uljepšali svoje zapise.
Za njih su podaci bili svetinja; informacija mora biti točna. Za
njih je namjerna prijevara bila anatema.
Samo je ljudski um mogao iskriviti povijest... ili ljudski um
u tijelu cymeha.
Prestrašio se kad mu se Seurat obratio. „Što to istražuješ?
Potrošio si već mnoge sate.“
Vor se zagledao u robotovo lice glatko poput zrcala i
priznao: „Želim saznati što više o sebi.“
„Za to ti sigurno nije potrebno ovoliko vremena“, odvrati
Seurat pokušavši biti pametan.
„Zašto se nepotrebno mučiš?“
„Ponekad se moraš suočiti s istinom.“ Vor zatvori bazu
podataka i isključi monitor.
Robot kapetan se uputi prema centralnoj konzoli kako bi se
povezao s brodskim sustavima koji će mu omogućiti manevre
za prilaz planetu. „Dođi, stigli smo do Corrina. Vrijeme je da
obavimo sljedeće ažuriranje.“

501
 91.

2
Znanost je opasna sila koja, pod izgovorom da sve što
radi radi u korist čovječanstva, često petlja s
prirodnim procesima, ne vodeći računa o
posljedicama. U tom slučaju je masovno razaranje
neizbježno.

KOGITOR RETICULUS,
Tisućugodišnja promatranja

NAKON ŠTO JE ISKUŠAO osobni štitnik protiv svih

postojećih projektila i eksploziva, Tio Holtzman je jedva čekao
da počne njegova masovna proizvodnja. Već je obavio razgovore
s upraviteljima tvorničkih središta u sjeverozapadnom pojasu
rudnika na Poritrinu i s lancem prodavaonica u Stardi. Mogao
bi dobro zaradi na njemu, jer će koristiti rad robova.
Zahvaljujući svojim patentima, on i njegov zaštitnik lord Bludd,
bit će među najbogatijim ljudima u Ligi Plemića.
Na nesreću, dok je pravio popis inventara i zaliha i
razmišljao prije kao poslovan čovjek nego kao znanstvenik,
došao je do neizbježnog zaključka: Poritrin, koji je bio
pastoralni svijet, nikada neće uspjeti zadovoljiti potražnju koju
će ovaj nevjerojatni izum izazvati. Lord Bludd neće biti sretan
ako takav jedan posao mora prepusti proizvođaču s nekog
drugog svijeta, ali Holtzman nije imao drugog izbora. Morao je
potražiti neki drugi industrijski centar u Ligi.
Zaključio je da bi trebao testirati svoj osobni štitnik i protiv
neprojektilnog oružja — protiv energetskog snopa — prije nego
što pošalje proizvodne uzorke u koloniju Vertree ili

502
obnovljenim i gladnim industrijama na Giedi Prime. Jako
lasersko naoružanje se gotovo nikada nije koristilo u bitkama,
jer je bilo mnogo manje energetski učinkovito od eksploziva ili
jednostavnih pušaka za izbacivanje projektila. Ipak, želio je biti
siguran.
Za taj posljednji test, naredio je svojim kućnim stražarima
da donesu laserski pištolj iz stare vojne dvorane za oružja.
Poslije dugotrajne potrage i gomile ispunjenih zahtjeva,
konačno su uspjeli naći potrebno oružje i donijeti u laboratorije
na vrhu stijene. Budući da su se njegovi štitnici pokazali
učinkovitima u svim prethodnim testiranjima, svaka sljedeća
demonstracija je znanstveniku bila sve manje uzbudljiva.
Predstavljale su samo sljedeći korak u procesu. Uskoro će se
dokazi početi samo slijevati.
Norma Cenva se vratila svom uobičajenom provjeravanju
Holtzmanovih jednadžba. Znanstvenik ju je pustio da obavlja ta
svoja opsesivna izračunavanja, dok je on uživao u vlastitom
uspjehu.
Za test s laserom postavio je jednog roba unutar štitnika, jer
je namjeravao samo povući okidač. Poveo je samo jednog
pomoćnika u ojačanu kupolu za demonstracije, koji će
zabilježiti svoje dojmove s testiranja, kao što su to već radili
mnogo puta do tada. Holtzman je petljao oko prastarih kontrola
lasera, pokušavajući shvatiti kako se puca iz tog oružja.
Norma je uletjela u kupolu, trčeći poput trapave djevojčice.
Četvrtasto lice bilo joj je crveno i mlatarala je svojim kratkim
rukama. „Stanite! Mudrače Holtzmane, u strašnoj ste
opasnosti!“
Namrštio se poput kakvog strogog oca koji namjerava
ukoriti previše raspušteno dijete. „Bila si skeptična i prije mog
prvog testiranja štitnika. Zar ne vidiš, nisam čak ni na liniji
vatre.“
Izraz njenog lica bio je zastrašujuće iskren i izražavao je
hitnju. „Interakcija vašeg polja sile i usmjerenog snopa lasera
dovest će do neviđenih posljedica — do masovnog razaranja.“
Podigla je nekoliko listova papira prekrivenih jednadžbama i
ispisanih njenim nerazumljivim skraćenicama.
503
 Nestrpljivo je spustio lasersko oružje i duboko uzdahnuo.
„Pretpostavljam da mi ne možeš pružiti nikakav dokaz za svoje
uzbuđenje?“ Rob Zenšiut, koji je trebalo izigravati cilj,
nervozno je gledao kroz svjetlucavo polje. „Ili je ponovo u
pitanju tvoja tajanstvena intuicija?“
Gurnula mu je pod nos ispisane listove papira. „Mudrače,
nisam bila u stanju izdvojiti uzrok dotične anomalije kada sam
unijela faktor koherentne laserske energije u polje interfejsa.
Holtzman se zagledao u njezine zapise, ali mu oni ništa nisu
značili. Neuredni redovi, pojedini koraci preskočeni, čudne
bilješke koje su označavale faktore koje nikada ranije nije vidio.
Namrštio se, ne želeći priznati da nije u stanju razumjeti. „To
baš i nije neki čvrst dokaz, Norma — niti je uvjerljiv.“
„Možete li ga pobiti? Smijete li riskirati? Ovo bi moglo biti
čak i gore od nesreće koja se dogodila pri testiranju generatora
za rezonanciju. Velika katastrofa.“
Izraz Holtzmanovog lica se nije promijenio, premda je
njegov um počeo nagrizati crv sumnje. Nije mogao zanemariti
briljantnost ove žene. Od početka je znao da Norma bolje
razumije njegovo polje od njega samog. „U redu. Ako baš želiš,
poduzet ću još neke mjere opreza. Imaš li kakav prijedlog?“
„Obavite testiranje daleko odavde, na nekom mjesecu ili, još
bolje, na asteroidu.“
„Na asteroidu! Jesi li svjesna koliko bi to povećalo
troškove?“ „Bili bi manji nego ponovna izgradnja grada Starde.“
Zahihotao se, ali je onda shvatio da se ona uopće ne šali.
„Odložit ću ovo testiranje da razmislim. Ali zahtijevam da
osiguraš dokaz. Podupri nečim tu svoju intuiciju prije nego što
se izložim tolikom trudu i trošku. Ne mogu obrazložiti takav
jedan pothvat tvojim strahom.“

s
Norma Cenva se snalazila u znanosti i matematici, ali je
politika za nju bila velika nepoznanica. Otišla je posjetiti lorda

504
Nika Bludda u njegovoj plemićkoj rezidenciji na visokoj stijeni
koja se nadnosila nad Isanom, poput naivnog djeteta.
Emajlirane pločice na vrhu visoke kupolaste kule
razlikovale su se od plavog metala kojim su uglavnom bile
pokrivene zgrade u Stardi. Stražari draguni stajali su duž
unutrašnjih hodnika poput reptila zlatne kože. Na glavama su
imali kacige s krestama, bili su ogrnuti grimiznim ogrtačima i
na rukama su imali željezne rukavice napravljene iz više
segmenata.
Bludd je izgleda bio dosta dobro raspoložen. Cupkao je svoju
kovrčavu bradu. „Dobro došli, mlada damo. Jeste li znali da sam
na nedavnom sastanku na Salusi ponovo imao čast razgovarati
s vašom majkom? Njene čarobnice su upravo odbile još jedan
napad cymeha, ovog puta na Rossak. Sada mi je jasno od koga
ste naslijedili svoj talent.“ Plave oči su mu zasvjetlucale.
Norma se postidjela i zagledala u popločani pod. „Lorde
Bludde, moja majka... mnogo očekuje od mene. Međutim, kao
što i sami možete vidjeti“ – pokazala je na samu sebe – „ja joj
nisam dorasla po ljepoti.“
„Nije sve u vanjskoj ljepoti“, reče Bludd ni ne pogledavši pet
prekrasnih žena koje su obigravale oko njega. „Mudrac
Holtzman vjeruje da je vaš um pun nevjerojatnih ideja. Je li vas
je on poslao? Ima li Mudrac neki novi izum kojeg želi
demonstrirati?“
Prišla im je jedna vrlo lijepo odjevena robinja noseći srebrni
poslužavnik s dva pehara pjenušavog prozirnog pića. Jedan je
ponudila Normi, koja je nespretno prihvatila ukrašenu čašu
svojim sitnim šakama. Lord Bludd je počeo pijuckati iz svog
pehara i Norma mu se pridružila.
„Planira još jednu demonstraciju, lorde Bludde. „Norma je
oklijevala. „Ali ja vas moram zamoliti da se umiješate.“
Upitno se namrštio. „Zašto?“
„Mudrac Holtzman namjerava upotrijebiti lasersko oružje u
testiranju svog novog štitnika, ali postoji opasnost, gospodine.
Ja... bojim se da može doći do jake interakcije. Vrlo jake.“

505
 Nastavila je govoriti matematičkim terminima, braneći svoj
stav koliko je mogla, ali je postigla samo to da plemić
bespomoćno podigne ruke. „Što Mudrac misli o vašoj
zabrinutosti?“
„On... vjeruje u moje sposobnosti, ali bojim se da ovo
testiranje želi obaviti na brzinu i bez velikih troškova. Mislim
da se plaši da će pasti u vašu nemilost ako troškovi budu veliki.“
Progutala je slinu i sama začuđena svojom hrabrošću. „Ako sam
u pravu, mogla bi biti uništeno cijelo područje Starde, možda
čak i veći prostor.“
„Kao u atomskoj eksploziji?“ Bludd je bio začuđen. „Kako je
to moguće? Štitnik je obrambeno oružje. Atomici su razorni...“
„Interakcije drugog i trećeg reda je teško predvidjeti, lorde
Bludde. Zar ne bi bilo pametnije da poduzmemo mjere opreza,
bez obzira na dodatne troškove? Poritrin će ionako mnogo
zaraditi na ovom izumu. Svaka važna ličnost kupit će za sebe i
svoju privatnu letjelicu osobni štitnik, a vi ćete dobivati
tantijeme od svakog prodanog komada.“
Potražila je pogledom mjesto gdje bi mogla spustiti svoj
teški pehar. „S druge pak strane, zamislite sramotu ako bi takav
nedostatak bio otkriven tek kada se proizvod počne masovno
koristiti. Pomislite na gubitke koje biste imali.“
Plemić se počeša po bradi i počne se igrati lancima
prepunim dragulja na grudima. „U redu, gledat ću na to kao na
investiciju. Mudrac Holtzman nam je ionako donio toliko novca
da možemo financirati još mnogo njegovih ekscentričnih ideja.“
Norma se duboko poklonila. „Hvala vam, lorde Bludd.“
Dok je hitala ispričati svome mentoru što je postigla, Normi
uopće nije palo na pamet da bi se on mogao uvrijediti što od
njega nije zatražila dopuštenje da se obrati lordu Bluddu.
Očekivala je da čovjek poput Tia Holtzmana rasuđuje mozgom,
a ne srcem, da se ne bavi sitnicama i da se u njemu ne bore
različite ličnosti.
Pošto je bila navikla da je majka stalno zbog nečega grdi,
Norma je dobro podnosila uvrede. Kako to da veliki Mudrac nije
bio jednostavno samo veliki čovjek?
506
 s
Testiranje je obavljeno na jednom neuglednom asteroidu
koji kruži daleko od Poritrina. Ekipa radnika graditelja iskopala
je zonu za testiranje u jednom ravnom krateru, postavila je
nekoliko uređaja za snimanje, a zatim spustila uređaj za
stvaranje štitnika na prašnjavo tlo kratera. Zatim su napustili
asteroid i pridružili se većoj fregati koja se vraćala na Poritrin.
Norma i Holtzman su sjedili u malom vojnom šatlu kojim je
upravljao pilot Armade. Mudrac je očekivao da će moći
postaviti lasersko oružje na daljinsko upravljanje u krater oko
cilja. Međutim, pošto je znala da je zabrinut zbog dodatnih
troškova, Norma je predložila da samo prelete preko cilja i
pripucaju u nju iz laserskog oružja u brodu.
Dok je pilot prelijetao iznad zone za testiranje, zlovoljni
znanstvenik jedva da je odgovarao na Normine pokušaje da
započne razgovor. Holtzman je gledao kako se približavaju
krateru cilju. Imala je dojam da je zbog nečega iznerviran i da
jedva čeka dokazati mladoj ženi da nije bila u pravu. Norma je
zurila kroz prozore šatla u kratere nalik na ožiljke od boginja,
gomile kamenja koje samo što se nije urušilo, duboke pukotine
nastale plimnim naprezanjem. Asteroid je izgledao kao da je već
bio uništen.
„Hajde da završimo s tim“, reče Holtzman. „Pilotu, počni
pucati iz laserskog oružja čim budeš spreman.“
Norma je gledala kroz prozor šatla koji je nisko letio dok se
raščišćeno područje za testiranje nije našla točno ispod njih.
„Pripremam se za paljbu, Mudrače.“
Holtzman na to nonšalantno i kao usput reče: „Vidjet ćeš da
si samo umislila da će doći do...“
Pilot je ispalio žarki snop iz brodskog lasera.
Zaprepašćujuće snažna svjetlost i energija koja je pokuljala
natjeraše ga da zanijemi. Čak i u tišini svemira, udarni val je
izgleda bio glasniji od groma.

507
 Puls silne energije je jurnuo prema njima i pilot je naglo dao
gas. „Držite se!“ Snažni motori su ih uspjeli izvući; Norma samo
što se nije onesvijestila od ubrzanja.
A onda su zadobili udarac čekićem otraga. Brod je bio
odbačen poput kakve igračke. Sad se počeo nekontrolirano
okretati, a asteroid se raspao u bijele užarene gromade koji su
pokuljali uvis s mjesta udara poput žbica kotača.
Zapanjeni Holtzman je okrenuo glavu od zasljepljujuće
svjetlosti, dok je pilot pokušavao vratiti nadzor nad vojnim
svemirskim brodom. Znanstvenik ie ubrzano disao.
Čak je i Norma ostala začuđena. Zurila je u svog mentora,
pomičući usne, ali ne izgovorivši ni jednu riječ. Riječi nisu ni
bile neophodne. Da je Holtzman izveo ovaj eksperiment u
laboratoriju, ona bi jednostavno isparila, kao i njegova
rezidencija, veći dio grada, a vjerojatno bi se čak izmijenilo i
korito rijeke Isane.
Pogledao je Normu prvo bijesno, a zatim sa zaprepaštenjem.
Nikada više neće posumnjati u njenu intuiciju niti će dovesti u
pitanje njene znanstvene sposobnosti.
Ipak ga je prožimao osjećaj kao da mu je netko zario nož u
utrobu. Njegova samouvjerenost je pretrpjela težak udarac, kao
i slika koju su imali o njemu u javnosti. Njegov dobročinitelj
Niko Bludd će sada znati istinu. Norma je otvoreno dovela u
pitanje Holtzmanovu procjenu, a njene sumnje su se i te kako
pokazale točnima.
Nije znao kako da spriječi ljude na Poritrinu – lordove,
dragune, čak i robove – da saznaju da ga je patuljasta
matematičarka s Rossaka nadmašila. Vijesti o ishodu testa će
vrlo brzo stići do planeta.
Tio Holtzman je strašno pogriješio i duboka rana koju mu je
ovaj događaj nanio možda nikada neće zacijeliti.

508
 92.

2
Životinje se moraju seliti s jednog mjesta na drugo da
bi preživjele. Sele se u potrazi za vodom, hranom,
mineralima. Opstanak zavisi od neke vrste kretanja:
ako se ne krećeš, zemlja će te ubiti tamo gdje si se
ukopao.

Carski ekološki izvještaj s Arrakisa,

pradavni zapisi

NOĆ U PUSTINJI je bila tiha i mirna. Prvi mjesec je već

zašao dok je bljeđi drugi mjesec visio iznad obzora poput
pospanog oka, žut od umora.
Selim je poput sjene čučao na jednoj gromadi, promatrajući
crno saće pećina iznad sebe. Nije poznavao ovdašnje seljane niti
je znao koliko je njihovo bogatstvo — ali Buddallah ga je doveo
na ovo izolirano mjesto. Pustinja i svi njeni stanovnici bili su
dio Selimove tajanstvene sudbine i on nije dovodio u pitanje —
niti se trudio opravdati – njegove postupke.
Ovi ljudi nisu imali mnogo dodira s plemenom Naiba
Dharthe, ali su poput svih Zensuniji stanovnika koji su se borili
da opstanu, slali redovite ekspedicije u grad Arrakis po
neophodne namirnice. Unatoč poljoprivrednih metoda
razvijenih u zatvorenom prostoru i pažljivog skupljanja vode,
ovdje ni jedno pustinjsko pleme nije moglo biti potpuno
samostalno.
A nije mogao ni on, ma koliko se trudio. Uređaji za
skupljanje vode iz zraka u dvije zapuštene botaničke stanice za
testiranje popunjavali su Selimove zalihe vode. Napuštena
509
skladišta snabdijevala su ga uglavnom svom hranom koja mu je
bila potrebna. Međutim, tijekom proteklih godinu i pol,
pradavne drevne zalihe su se znatno smanjile, baterije su mu se
ispraznile, a jedan od alata mu se polomio. Bile su mu potrebne
nove stvari kako bi nastavio svoj usamljenički život.
Bog je blagoslovio Selima mnogim stvarima... ali za ostale se
morao pobrinuti sam. Nije morao razumjeti kako su se djelići
uklapali u Buddallahov sveobuhvatan plan. Morao je postojati
razlog, i on će ga jednoga dana otkriti.
Selim je već nekoliko dana promatrao ovu daleku naseobinu
i pratio kretanje mještana. Žene su držale košnice na samim
ulazima u pećinu, gdje su sićušni kukci mogli naći pustinjske
cvjetiće koji su se borili za opstanak u zaklonjenim pukotinama.
Selimu je potekla voda na usta. Samo jednom u životu kušao je
med, kad je Naib Dhartha zamjenom nabavio veliku posudu
ljepljivog slatkog soka i dao svakom članu plemena da liznu.
Imao je izvanredan ukus, ali je ujedno i podsjetio siromašne
Zenssunije čega se sve odriču.
Čim Selim uspije u onome što mu je suđeno, bio je uvjeren
da će svakoga dana jesti med.
Iako su Selimu bile potrebne zalihe koje je mogao naći u
ovom naselju, on je također želio nešto i dokazati. Buddallah
mu je pokazao kolika snaga leži u nezavisnosti i
samodovoljnosti, te da se čovjek ne mora slijepo pridržavati
pradavnih zakona. Prezirao je uskogrudna, kruta ponašanja
Zenssunija. Svih Zenssunija. Selim je mogao postati zadovoljan,
vrijedan član zajednice da ga Naib Dhartha nije lažno optužio i
bacio u sigurnu smrt. Tako su barem svi mislili.
Nastavio je puzati s praznom naprtnjačom na leđima;
zapamtio je put i otkrio u kojoj pećini seljaci drže zalihe. To
mjesto su dobro čuvali danju, ali ne i noću. Oslanjali su se na
svoju izoliranost i nisu vodili mnogo računa o osiguranju sela.
Uvući će se unutra, uzeti što mu treba i nestati, bez da ikoga
ozlijedi. Postat će razbojnik. Selim Crvojahač... Selim otpadnik
od zakona.
Dok se tiho penjao uz strmu padinu, pronašao je stazu koju
su ljudi koristili uvijek kada su odlazili skupljati začin. Penjao
510
se ruku preko ruke dok nije stigao do balkonskog ispusta. Tu se
uspravio i škiljeći zagledao u sjene.
Kao što je i očekivao, prostorija za skladištenje bila je
ispunjena paketima hrane s drugih svjetova, koju su, nema
sumnje, skupo platili u svemirskoj luci. Sigurno su u pitanju
bile prave poslastice, ali zašto su pravim stanovnicima pustinje
bile potrebne takve stvari? Selim se iscerio. Seljacima nije bilo
potrebno sve što se ovdje nalazilo i njegova obveza je bila da ih
liši tuđinskog luksuza. Selim će napuniti naprtnjaču
energetskim pločicama i drugim hranljivim namirnicama.
Trpao je hranu i rezervne energetske baterije u naprtnjaču.
Također je našao sjeme, vrlo važne botaničke uzorke, koje će
upotrijebiti da napravi mali staklenik u jednoj od svojih
oštećenih stanica za testiranje. Svježi proizvodi bit će
veličanstveni dodatak njegovoj ishrani.
Sa radnog stola je pokupio alat za mjerenje i zvučni čekić
kojima se razbijala stijena na poseban način. To bi mu moglo
dobro doći bude li morao napraviti dodatna skloništa, na
primjer za proširivanje prirodne pećine u nenaseljenom
stijenju.
Selim je zavirio u svoju nabreklu naprtnjaču tražeći mjesto
za alat. Petljajući po mraku ispustio je zvučni čekić na kameni
pod. Uređaj je pri udaru ispustio puls koji je napravio pukotinu
na podu pećine i odbio se poput pucnja iz topa prema usnulom
selu u stijenama.
Uplašeni Selim je pokupio što je stigao, trpajući stvari u
naprtnjaču obim rukama. Zatim ga je prebacio preko ramena i
spustio se preko ispusta balkona. Već je čuo sumnjičave povike,
znatiželjna pitanja. Sjajni štapovi osvijetliše pročelje stijene,
tako da su sada mračni otvori pećina sličili na oči iznenada
probuđenog demona.
Pokušao je nečujno sići neravnom stazom, ali ipak je svojim
prolaskom pokrenuo gomilu šljunka. Kamenčići su se kotrljali
po stijeni i odbijali se o nju.
Netko je usmjerio snop svjetlost i u njegovom pravcu,
obasjavši mladića koji se šuljao niz stazu. Netko je povikao.

511
Ubrzo je cijelo selo bilo na nogama. Muškarci, žene i djeca
izjurili su van, trepćući da se razbude, pokazujući prema
lopovu, dovikujući mu bijesno da stane.
Selim se nije imao gdje sakriti, a i smetala mu je teška
naprtnjača.
Zensuniji potrčaše za njim, spuštajući se niz ljestvice i
kamene stube usječene u stijenu. Užasnut, ali i uzbuđen, Selim
potrči još brže i uspije prvi stići do pijeska, skočivši sa stijene.
Nastavio je trčati po otvorenoj pustinji. Stopala su mu duboko
zapadala u pijesak, zbog čega je često posrtao, dok su pustinjski
nomadi vikali za njim. Nastavio je trčati u nadi da će
progonitelji oklijevati da ga prate daleko među dine. Međutim,
bilo je neizbježno da ga uskoro uhvate zbog tereta kojeg je
nosio. Sada je sve ovisilo o tome hoće li njihov pravedni bijes
prevagnuti nad strahom od Sejtana.
Iznenada je dobio ideju. Usporio je i stao prekapati po
naprtnjači dok nije našao ukradeni zvučni čekić. Kleknuo je na
padinu dine, podesio čekić na najjače i visoko ga podigao. Kada
je zamahnuo naniže, eksplozija zvuka je počela odzvanjati kao
da dolazi iz velike dubine, a pijesak se razletio na sve strane.
Zenssuni seljaci nastaviše mu se približavati vičući. Selim je
ponovo potrčao i sjurio se niz dinu. Pao je i nastavio se kotrljati,
klizeći zajedno s pijeskom, ali ne ispuštajući iz ruke zvučni
čekić. Konačno se zaustavio između dvije dine. Podigao se prvo
na koljena, zatim se uspravio i teško dišući se popeo na sljedeći
prijevoj. „Dođi, Stari puzavko! Zovem te!“
Ponovo je zamahnuo čekićem kao što smežurani
budislamski svećenik udara o gong; na sljedećoj dini je udario
po treći put, šaljući upadljiv signal. Muškarci iz naselja na
stijeni su mu već bili vrlo blizu, ali je on nastavio trčati prema
otvorenoj pustinji. Izgleda da su počeli oklijevati, jer je sada čuo
sve manje glasova iza sebe.
A onda je konačno začuo šištanje. Divovski pješčani crv je
dolazio. Njegovi progonitelji su ga primijetili u istom trenutku
i počeli dovikivati jedni drugima, nesigurno zastavši. Svi odreda
su se zagledali na mjesečini u nabore koje je crv pravio u pijesku
svojim prolaskom, a onda su velikom brzinom potrčali natrag
512
prema svojim prebivalištima na stijeni, kao da im je pustinjsko
čudovište stavilo mlaznice u stražnjice.
Selim se osmjehivao. Znao je da Buddallah neće dopustiti da
mu se bilo što dogodi. Čučnuo je na vrh jedne dine i potpuno se
primirio gledajući kako njegovi progonitelji nestaju. Crv se brzo
približavao i nema sumnje da će krenuti za pripadnicima
plemena, privučen njihovim uspaničenim koracima. Ako
ostane savršeno miran, crv bi trebao proći pokraj njega.
Međutim, nije mu se sviđalo da crv proždre te ljude. Jurili
su ga s pravom samo zato što su željeli zaštititi svoja
prebivališta. Selim nije želio da umru zbog njega. To sigurno
nije bilo u Buddallahovom planu, ali zato moralni izazov je.
Dok se crv približavao, podesio je zvučni čekić na najmanju
snagu i počeo polako njime udarati o tlo. Kao što je i očekivao,
crv je krenuo prema njemu. Selim je izvukao svoju opremu i
čučnuo. Bio je spreman.
Daleko naprijed, na pola puta do sigurnosti svoga grada u
stijeni, Zenssuni su se okrenuli i zablenuli u njega; vidjeli su
njegov obris naspram mjesečine. Selim se ispravio da dočeka
crva... mutno je samo sijao i nije još želio otkriti svoj identitet.
Od sada pa nadalje, umjesto da recitiraju poeziju i melankolično
se sjećaju lutanja svojih predaka, seljaci će pričati o
usamljenom čovjeku koji je u stanju upravljati crvima.
Legenda o Selimu će nastaviti rasti... poput zelenog stabla
koje pusti izdanke usred golog pijeska, gdje ne bi trebala
preživjeti.

s
Visoko na leđima zvijeri, Selim se čvrsto držao za svoj štap i
konopce, zadovoljan što nije izgubio ništa od plijena i što nitko
nije bio ozlijeđen. Osvrnuo se da pogleda zaprepaštene ljude na
pijesku obasjanom mjesečinom. Vidjeli su ga kako se penje na
pješčanog demona i upravo ga gledaju kako na njemu odlazi sve
dalje u otvorenu pustinju.

513
 „Za ono što sam vam uzeo, plaćam vam pričom koju ćete
moći prepričavati godinama navečer oko logorskih vatri!“
doviknuo im je. „Ja sam Selim Crvojahač!“
Bio je predaleko da bi ga čuli, ali Selimu je bilo svejedno.
Ovo je bilo vrijeme za sadnju sjemena, a ne vrijeme za
otkrivanje njegovog identiteta. Nakon toga, umjesto recitiranja
poezije i melankoličnih jadikovki o lutanju predaka, seljani će
pričati o usamljenom čovjeku koji je mogao zapovijedati
pješčanim crvima.
Selimova legenda nastavit će rasti... poput zelenog stabla
koje niče usred neplodnog pijeska, gdje nije smjelo moći
preživjeti.

514
 93.

2
Majka i dijete: trajna, ali krajnje zagonetna slika
čovječanstva.

ERASMUS,
Razmišljanja o osjećajnim biologicima

MALI MANION je postao svijetla točka u Sereninom životu

u zatočeništvu, poput svijeće koja treperi u potpunom mraku.
„Tvoje dijete zahtijeva da mu se posvećuje strašno puno
vremena i unosi zbrku“, reče Erasmus. „Ne razumijem zbog
čega mu je potrebna tolika pažnja.“
Serena se bila zagledala u Manionove velike, upitne oči, ali
je sada okrenula glavu robotovom uglačanom licu. „Sutra će
napuniti tek tri mjeseca. U ovom dobu ne može još ništa učiniti
sam. Mora rasti i učiti. Ljudsku djecu treba hraniti.“
„Strojevi su potpuno osposobljene za svaki posao čim ih
programiraju.“ Erasmus je zvučao samozadovoljno.
„To mnogo štošta objašnjava. Za nas je život postupan
razvojni proces. Ne možemo preživjeti bez hrane“, reče ona.
„Tebe nikada nitko nije hranio. Mislim da bi trebao poboljšati
uvjete u kojima rastu djeca robovi u tvojim spremištima. Budi
ljubazniji prema njima, potiči njihovu radoznalost.“
„Predlažeš mi nova poboljšanja? Koliko još anarhičnih
promjena očekuješ da ću napraviti?“
„Koliko god uspijem smisliti. Sigurna sam da si uočio
promjenu kod tih ljudi. Postali su mnogo življi, jer su osjetili
tračak samilosti.“

515
 „Tvoje samilosti, ne moje. I robovi to dobro znaju.“
Osjećajni robot promijeni izraz lice. Sada ju je gledao na svoj
uobičajeni zbunjeni način. „U tvom umu vlada prava zbrka
proturječnosti, za mene je pravo čudo kako ne doživiš nervno
topljenje svakog dana. Naročito pokraj tog djeteta.“
„Ljudski um je mnogo otporniji nego što ti to možeš
zamisliti, Erasmuse.“ Serena je čvrsto privila dijete na grudi.
Svaki put kada se robot žalio na to koliko nevolja stvara
Manion, strepila je da će joj oduzeti dijete. Vidjela je pretrpane
jaslice u kojima su vladali nehumani uvjeti i u kojima su zavijali
mališani najniže kaste ljudskih bića. Iako je uspjela poboljšati
životne uvjete tih robova svedenih na životinja, ne bi podnijela
da se oni brinu o njenom djetetu.
Erasmus je zastao pokraj živopisnog kipa sabljarke,
gledajući Serenu kako se igra sa svojim djetetom tog sunčanog
popodneva. Njih dvoje su se brčkali u jednom od plitkih bazena
plavozelene boje na visokoj terasi vile s koje se pružao
veličanstveni pogled na nemirni ocean. Serena je čula tutnjavu
valova i gakanje gusaka koje su prelijetali iznad njihovih glava.
Držala je golog Maniona u naručju i on je udarao ručicama
po vodi i skvičao. Robot je predložio da se i Serena kupa gola,
ali je ona zahtijevala da stavi jednostavan bijeli kupaći kostim.
Erasmus je kao i uvijek zurio u nju i njeno dijete. Pokušala
je ne obraćati pažnju na robotovo pažljivo ispitivanje, kako bi
mogla u miru provoditi vrijeme s Manionom. Već je mogla
vidjeti da će njen sin vrlo sličiti na Xaviera. Ali hoće li dječak
ikada biti slobodan, hoće li naslijediti njegovu snažnu ličnost i
hoće li se posvetiti borbi protiv misaonih strojeva?
Nekad je Serena Butler razmišljala o važnim političkim i
vojnim pitanjima Lige, a sada joj je jedina briga bila sigurnost
njenog djeteta. Sada su je mučile privatne brige, vrlo određene
i nimalo grandiozne. S obnovljenom energijom obavljala je
kućne poslove i osigurala za sebe malo slobodnog vrijeme koje
je provodila s Manionom, trudeći se da Erasmusu ne pruži ni
najmanji povod da je kazni.
Robot je sigurno shvaćao da je sada drži još čvršće u šaci
nego ranije. On je, čini se, uživao u njihovim verbalnim
516
okršajima, dok je ona, nerado doduše, pokazivala da cijeni male
slobode koje joj je Erasmus davao. Iako nije prestala mrziti
svoga tamničara, Serena je dobro znala da on drži i njenu i
Manionovu sudbinu u tanahnoj ravnoteži.
Dok je gledala sinovljevu isturenu bradicu i odlučna mala
usta, mislila je na Xaviera i njegovu tvrdoglavost kada je
dužnost bila u pitanju. Zašto nisam mogla jednostavno ostati s
njim? Zašto sam morala spašavati Giedi Prime? Zašto bar jednom
nisam mogla biti obična žena?
Gakanje gusaka postajalo je sve jače što su se više
približavale vili, ne mareći vladaju li Zemljom ljudska bića ili
strojevi. Uspjele su dok su prelijetale iznad njih zasrati
popločano dvorište, pa čak i kip sabljarke pokraj kojeg je stajao
robot. Erasmusa to izgleda nimalo nije uznemirilo. Što se njega
tiče, sve je to bilo dio prirodnog poretka stvari.
Manion je veselo gugutao gledajući u pravcu jata gusaka.
Iako je imao samo tri mjeseca, pokazivao je živo zanimanje za
sve oko sebe. Ponekad je pokušavao čupnuti svojim
debeljuškastim prstićima zlatnu ukosnicu u Sereninoj kosi ili
svjetlucavi nakit kojeg je po Erasmusovoj želji ona morala
nositi; robot kao da ju je pripremao da postane gospodarica
njegove vile, ukras njegovog domaćinstva.
Erasmus priđe bliže bazenu i zagleda se u dijete koje je
sretno pljuskalo po vodi dok ga je majka držala. „Do sada nisam
shvaćao koliko nevolja i kakav kaos jedno dijete može unijeti u
sređeno i mirno domaćinstvo. Smatram da je to krajnje...
zbunjujuće.“
„Ljudska bića napreduju zahvaljujući nedaćama i kaosu“,
odvrati ona, pokušavši zvučati ushićeno, premda ju je prožela
jeza. „Na taj način se mijenjamo, učimo, pnlagođavamo se i
preživljavamo.“ Izišla je iz bazena noseći dijete i umotala ga u
meki bijeli ručnik. „Sjeti se samo koliko je puta ljudska
genijalnost pomrsila Omniusu planove.“
„Misaoni strojevi su vas ipak pokorili.“
„Jesmo li zaista pokoreni, Erasmuse, u pravom smislu te
riječi?“ Izvila je obrve, što ga je potpuno izluđivalo, jer nikako

517
nije mogao shvatiti što je time željela reći. „Ima još mnogo
slobodnih planeta na kojima ne vladaju misaoni strojevi. Ako
ste superiorni, zašto se onda toliko trudite oponašati nas?“
Znatiželjni robot nije shvaćao emocionalnu vezu između
majke i sina. Iako je i dalje razgovarala s njim otresitim glasom,
vrlo se iznenadio kad je primijetio koliko je ova žena, nekada
tako divlja i nezavisna, smekšala. Kao da je postala druga osoba
od kada je postala majka. Njemu nikada nije služila ni s upola
toliko marljivosti koliko je posvećivala tom prljavom, bučnom,
beskorisnom djetetu.
Iako mu je ovo istraživanje ljudskih odnosa osiguralo
korisne podatke, Erasmus nije mogao dopustiti ovoliki nemir u
svom domaćinstvu i u budućnosti. To dijete je ometala njegov
učinkoviti svakodnevni život i nije želio dijeliti Serenu ni s kim.
Njih dvoje je čekao važan posao; ali dok je brinula o djetetu,
zaboravljala je što je bitno.
Dok je zurio u malog Maniona, Erasmusova tanka maska od
tekućeg metala se preoblikovala: sada se razjareno mrštio, ali je
žurno promijenio izraz i nastavio se dobroćudno smješkati prije
nego što je Serena pogledala u njegovom pravcu.
Uskoro će morati završiti ovu fazu eksperimenta.
Razmišljao je kako da to najbolje izvede.

518
 94.

2
Strpljenje je oružje kojim najbolje vlada onaj kome je
poznat cilj.

IBLIS GINJO,
Mogućnosti potpunog oslobađanja

OSAM MJESECI, tijekom kojih umalo nije pogubio živce,

Iblis Ginjo je radio, donosio odluke i puštao svojoj mašti na
volju da prosudi koliki nemir vlada među robovima. Kao
povjerenik, imao je izvjesne privilegije i nikada zapravo nije
sagledao kako grozno oni žive, budalasto smatrajući da im
svojim malim nagradama i pohvalama olakšava preživljavanje.
Kako su samo uspjeli opstati toliko stoljeća?
Iblis je bio uvjeren da postoji još tajnih kolovođa i boraca
pokreta otpora. Kogitor Eklo i Aquim obećali su da će pomoći i
on je mogao samo nagađati čime i kako. Međutim, s izuzetkom
Ajaxovih stalnih sumnjičenja i pogubljenja Ohana Freera,
misaoni strojevi čini se da nisu imali pojma s kakvom će se
nevjerojatnom pobunom uskoro suočiti.
To će se ubrzo promijeniti.
Već tjednima se Iblis neprimjetno, ali uporno trudio.
Šapatom se obraćao svojim odanim radnicima i bez problema
ih regrutirao u svoj krug otpadnika. Pripremao ih je za
mogućnost da dođe do pobune i, unatoč opasnosti, oni su s
velikim uzbuđenjem širili vijest dalje. Iblis se kleo da ovaj
ustanak neće završiti kao prve Pobune Hrethgira.
Tijekom prethodna dva mjeseca, odlučni Iblis je brojčano
gotovo udvostručio svoju tajnu organizaciju i još mnogo njih
519
mu se pokušavalo priključiti. Osjećao je kako val raste. Da bi
postao član pokreta otpora koji se širio, svaki preobraćenik je
morao promijeniti čitav niz lažnih imena i mnogostruko se
zaštititi, onako kako mu je preporučio redovnik Aquim.
Mnoštvo pripadnika njegove organizacije bijahu podijeljeni
u male ćelije od najviše deset članova, tako da je svaki član znao
identitet malog broja drugih članova. Sve vrijeme su širili glas,
pričali o cilju, prenosili uzbuđenje i upozoravali na oprez. Kao
da su tisuću godina čekali na ovo.
Kogitor Eklo je dao pomalo ezoterično objašnjenje kako
pokret može postići eksponencijalnu stopu rasta slijedeći
osnovni model biologije, umnožavanje stanica postupkom
mitoze. Broj članova svake ćelije će se uvećavati, odvajati i
stvarati nove članove, koji će nastaviti dalje na isti način. Prije
ili kasnije, srest će se s ostalim skupinama i sjediniti se s njima.
Snagu će crpiti jedni iz drugih. Na kraju će otpadnici postići
kritičnu masu, sijevnut će iskra, kao kod električnog
pražnjenja...
Ništa nije nemoguće.
Iblis je primio još nekoliko tajnih poruka u krajnje
nepredvidivim razmacima. Tajanstvene bilješke bile su
izluđujući općenite, nisu pružale nikakve informacije o drugim
ćelijama pobunjenika niti su spominjale što se od njega očekuje.
Kad izbije pobuna, bit će velika, ali potpuno neusklađena, i Iblis
se plašio da će pokret biti osuđen na propast upravo zbog toga
što će se tako neorganizirani morati suočiti s
visokoorganiziranim misaonim strojevima. S druge pak strane,
upravo ta nepredvidivost ljudskih bića mogla bi se pokazati
njihovom najvećom prednošću.
Kad se Iblis vratio kući poslije trodnevnog neprekidnog rada
na frizu Pobjeda Titana, zatekao je jednog starog roba kako
spava ispred njegovog bungalova. Žurno je ušao unutra i
pronašao još jednu poruku na svom krevetu. Izjurio je van da
se suoči sa starcem u dvorištu. „Stani! Želim razgovarati s
tobom.“
Stari rob se ukočio poput zeca koji se sprema skočiti, jer je
bio uvježban da uvijek posluša naređenje predvodnika ekipe.
520
Iblis otrči do njega znojeći se na dnevnoj žezi. „Tko te je poslao?
Reci mi!“
Rob zavrte svojom izboranom glavom. Čudan, staklasti izraz
prijeđe njegovim licem. On zatim otvori usta i pokaže u njih.
Nije imao jezik.
Iblis nije namjeravao odustati zbog toga. Gurnuo mu je pod
nos elektronsku bilježnicu prethodno obrisavši s ekrana
bilješke o zaduženjima svoje ekipe. Čovjek slegne ramenima
kao da želi reći da ne zna ni čitati ni pisati. Iblis se namrštio
shvativši da je ovo bio učinkovit način da ćelije ne saznaju jedne
za drugu. Bio je razočaran, ali je ipak pustio roba da ode,
prethodno mu prošaputavši: „Nastavite jačati otpor. Ništa nije
nemoguće.“ Stari ga rob izgleda nije razumio i žurno se udaljio.
Iblis se vratio u bungalov i pročitao kratku poruku. „Uskoro
ćemo se ujediniti. Ništa nas neće zaustaviti. Odlično
napreduješ, ali za sada moraš nastaviti bez naše pomoći.“ Slova
na tankom listu metala već su počela korodirati i nestajati.
„Nastavi sa svojim planom i motri na znak.“
Žuto sunce je u daljini zalazilo za obzor na zapadu, iza
megalitnih cymeh spomenika. Motri na znak.
Iblis suzi oči. Ako Omnius ili neki od Titana prerano otkriju
zavjeru, ustanak bi mogao propasti. Nadzornik ekipe nikada
sebe nije smatrao junakom. Zalagao se za oslobođenje ljudskog
roda, ali je bio svjestan da želi zadovoljiti i svoj ego. Morao je
iskoristiti svoju sposobnost utjecaja na tuđe mišljenje i natjerati
robove na akciju.
Uopće nije bilo teško ohrabriti robove da sanjaju o slobodi,
ali kad bi malo bolje razmislili, u njih bi se uvukao strah od
odmazde misaonih strojeva. Tijekom tih trenutaka sumnje,
Iblis bi se prodorno zagledao u svoje sljedbenike i šaptom ih
počeo uvjeravati u neminovni uspjeh njihovog pokreta. Držao
ih je pod nadzorom, kako fizičkom tako i psihičkom. Njegove
predvodničke sposobnosti ga nikada nisu izdale, a nedavno je
otkrio i nove, hipnotičke strane svoje ličnosti...
Iblisove ekipe su ispunjavale tiranske radne zahtjeve koje je
pred njih stavljala izgradnja Pobjeda Titana. Njegove odabrane

521
ljude, koji su radili na tom frizu, nadziralo je svega nekoliko
robota stražara i povremeno bi u daljini vidjeli nekog neo-
cymeha. To im je omogućavalo da potajno postave i smrtonosne
komponente koje je predložio kogitor Eklo. Iblis je također
instalirao skriveno oružje na četiri druga gradilišta oko gradske
mreže prijestolnice. Čak je i robot Erasmus tražio vješte radnike
radi preinaka u svojoj vili... što je Iblisu dobro došlo.
Iblis je u svom slabo osvijetljenom bungalovu i dalje držao
u ruci metalni list na kome je do malo prije bila ispisana poruka.
Bacio ga je na gomilu smeća koje će biti odnijeto na reciklažu.
Strojevi su vrlo efikasno koristili materijale i uspijevali su
potrošnju energije u industriji svesti na minimum.
Iblis se zakleo da će i s tim djelićima informacija uspjeti
sastaviti cijelu slagalicu. Njegova jezgra nezadovoljnih radnika
bilo je spremna krenuti na misaone strojeve; morali su na
nekome iskaliti svoj bijes koji je iz dana u dan bivao sve veći.
Iblis neće moći čekati još dugo. U nekom trenutku će morati
napasti sam. Nadao se da će uskoro dobiti obećani znak.

522
 95.

2
Jedan od najvećih problema u našem svemiru je kako
nadzirati rađanje i energiju skrivenu u njemu.
Zahvaljujući spomenutoj energiji možete ljudska bića
povlačiti unaokolo i možete ih natjerati da rade stvari
za koje nisu ni svjesni da su sposobni. Ta energija —
nazovite je ljubav, požuda ili bilo kojim drugim
terminom — mora imati ventil. Ako je zatvorite u bocu,
postaje vrlo opasna.

IBLIS GINJO,
Mogućnosti potpunog oslobađanja

ERASMUS JE MJESECIMA tolerirao taj smetajući faktor

zvan dijete, ali u vrijeme kada je mali Manion navršio pola
godine, robot je počeo bivati nezadovoljan što njegovo
istraživanje ne napreduje. Želio je prijeći na nešto drugo, ali mu
se to neobuzdano dijete ispriječilo na putu. Morao je nešto
poduzeti.
Serena je očigledno zaboravila koji su njeni prioriteti i sve
je više štitila svoga sina. Posvećivala je više vremena i energije
beskorisnom djetetu nego Erasmusu. To je bilo krajnje
neprihvatljivo. To se više nikad ne smije ponoviti.
Budući da ga je zanimala, dao je Sereni mnogo više slobode
nego što je to ijedan rob zasluživao. Dijete joj nije davalo ništa
zauzvrat, ali je ona ipak skakala čim bi zaplakao i brinula čak i
o tome kako diše. Robot je to smatrao lošom investicijom,
uzaludnim gubljenjem vremena i sredstava.

523
 Erasmus ju je sreo u stražnjem vrtu. Nosila je Maniona i
šetala između zasađenih lijeha.
Dječak, koji je oduvijek bio znatiželjan, uzbuđeno je
gugutao gledajući šareno cvijeće. Ona mu je nešto pričala,
koristeći pri tom neke glupave riječi koje je raznježeno
izgovarala. Majčinstvo je pretvorilo inteligentnu i strastvenu
Serenu u lakrdijaša.
Erasmus će se jednog dana uspjeti snalaziti u ponašanju
ljudi. Već je naučio mnoge važne stvari, ali želio je saznati više
i brže.
Serena je, pak, smatrala da se njen robot gospodar ponaša
čudnije nego ikad. Pratio ju je poput iskrivljene sjene, misleći
da ga ona ne primjećuje. Njegovo sve veće izražavanje
neprijateljstva prema Manionu ulijevalo joj je strah.
Dječak je imao šest mjeseci i već je znao vrlo brzo puzati
unaokolo, iako je to smiješno radio. Kao i svako dijete, upadao
je u opasnosti ako ne bi pažljivo motrila na njega. Serena se
plašila da će razbiti neki krhki predmet i napraviti neki nered
kad ga je zbog svojih dužnosti morala povjeriti na čuvanje
drugim kućnim robinjama.
Erasmus izgleda uopće nije mislio na djetetovu sigurnost.
Već ga je dva puta, dok je Serena obavljala dodijeljene joj
dužnosti, pustio da slobodno puzi po vili, kao da je želio vidjeti
hoće li Manion preživjeti brojna opasna mjesta u kući.
Prije samo nekoliko dana, našla je sina na rubu visokog
balkona koji je gledao na popločani trg ispred glavne zgrade.
Kad ga je stegnula u svoj sigurni zagrljaj, Serena se obrecnula
na Erasmusa. „Ne očekujem od jednog misaonog stroja da brine
o nekome, ali izgleda da si ti izgubio i zdrav razum.“ Njen
komentar ga je samo oraspoložio.
Drugi put je presrela Maniona na vanjskim vratima koja su
vodila u robotov zaključan laboratorij za vivisekciju, u kojeg je
čak i njoj bio zabranjen pristup. Erasmus ju je upozorio da ga
ne uhodi. Iako joj je bilo teško što znatiželjni robot unutra muči
ostale bespomoćne robove, nije se usuđivala potegnuti tu temu
zbog dobrobiti svog djeteta.

524
 Čudno, ali Erasmusa su izgleda zanimali osjećaji koja je
istodobno i prezirao. Uhvatila ga je kako uvježbava razne
pretjerano upadljive izraze lica dok je zurio u malog Maniona.
Njegova tekuća sintetička koža pretvarala se u kazališne maske
koje su prikazivale čitav niz osjećaja: od odvratnosti preko
zbunjenosti do čistoga zla.
Serena se nadala da će uspjeti uvjeriti Erasmusa da još nije
shvatio ljudsku prirodu te da je ne smije ubiti, jer inače neće
dobiti odgovore za kojima je tako očajnički tragao...
Danas je nosila Maniona kroz vrt paprati koju je obavijala
izmaglica. Koračajući tobože bezbrižno, Serena je primijetila
prolaz na suprotnom kraju staklenika i sjetila se da tamo
postoje vrata koja vode u glavnu kuću. Erasmus ju je opsesivno
promatrao kao i uvijek.
Nastavila je svoj obilazak i proučavanje biljaka, namjerno ne
obraćajući pažnju na robota koji ju je uhodio. Odglumivši da se
predomislila, projurila je kroz prolaz s djetetom i zaključala
vrata za sobom. Uspjela je samo na kratko umaknuti njegovom
uhođenju – i izbaciti svog gospodara iz ravnoteže. Barem se
nadala.
Dok je jurila kroz hodnik, Manion se otimao u njenom
naručju, nezadovoljno dureći se. Bio je zarobljen ovdje s njom i
nepravedno osuđen da čitav život provede kao rob. Xavier
nikada neće vidjeti svoga sina, s tugom je pomislila.
Ponovo je zažalila zbog svoje odluke da ode na Giedi Prime.
Imala je cilj i bila puna ideala, tako da je razmišljala samo o
mnogobrojnom stanovništvu, o dobrobiti milijarda ljudi. Nije
imala obzira prema bliskim osobama, roditeljima, Xavieru, čak
ni prema fetusa za koji još nije znala da raste u njoj. Zašto je
morala na svojim plećima nositi teret ljudske patnje?
Sada su Xavier i mali Manion plaćali ceh zajedno sa njom.
Erasmus se pojavio kroz jedna druga vrata u hodniku i
prepriječio joj put. Njegovo nadrealno lice izražavalo je
nezadovoljstvo. „Zašto pokušavaš pobjeći kad znaš da je to
nemoguće? Ova igra me ne zabavlja.“

525
 „Nisam pokušala pobjeći“, pobuni se on, zaklanjajući
dječaka.
„Moraš shvatiti da svaka tvoja akcija povlači za sobom
određene posljedice.“ Prekasno je primijetila da nešto
svjetlucavo drži u ruci. Usmjerio je uređaj u nju i rekao: „Došao
je trenutak da promijenimo parametre.“
„Stani...“ Serena je vidjela bijelu svjetlost, poslije čega joj se
cijelo tijelo ukočilo. Nije mogla više ni stajati. Noge su je izdale
kao da su se pretvorile u želatinu. Dok je padala, pokušala je
zaštititi Maniona koji je urlao od iznenađenja i straha dok su on
i majka tonuli prema podu.
Polako je gubila svijest i ništa nije mogla učiniti kad joj je
Erasmus prišao i otrgnuo bespomoćno dijete iz njenog naručja.

s
U sali za vivisekciju i kirurgiju, Erasmus je proučavao
Serenu. Imala je glatku i bijelu kožu i iznenađujuće brzo i lako
se oporavila od svoje dosadne trudnoće.
Dok je bez svijesti ležala na tvrdoj bijeloj platformi, Erasmus
je izveo delikatan kirurški zahvat. Za njega je to bila rutinska
operacija, koju je uvježbao na robinjama tijekom prethodna dva
mjeseca i samo tri subjekta su mu umrla.
Nije želio nauditi Sereni, jer je osjećao da ga još mnogo
čemu može naučiti. Ovaj zahvat je izveo za njeno dobro...

s
Serena se konačno probudila, bila je gola, a ipak se kupala u
znoju. Noge i ruke su joj bile sputane, i osjećala je neodređenu
vrelinu u abdomenu.
Kada je podigla glavu, otkrila je da se nalazi u velikoj,
pretrpanoj sobi.

526
 Gdje je Manion? Razrogačila je oči u strahu. Pokušala je
sjesti, ali ju je prostrijelila oštra bol. Kada je spustila pogled,
primijetila je rez i spojenu kožu na svom lijepom trbuhu.
Erasmus je kloparajući ušao u sobu, noseći poslužavnik sa
metalnim i kristalnim predmetima. „Dobro jutro, kućna
robinjo. Spavala si duže nego što sam predvidio. „ Spustio je
poslužavnik i hrabro oslobodio Serenine zglavke. „Upravo sam
čistio svoje medicinske instrumente.“
Bila je bijesna na njega i strašno uplašena. Opipala je rez i
bolni trbuh. „Što si mi to učinio?“
Robot joj je sasvim mirno odgovorio: „Poduzeo sam
jednostavne mjere opreza koje će i tebe i mene riješiti mnogih
briga. Izvadio sam ti maternicu. Više ne moraš strahovati da ćeš
morati rađati djecu.“

527
 96.

2
Pohlepa, bijes i neznanje truju život.

KOGITOR EKLO SA ZEMLJE,

S druge strane ljudskog uma

MJESECIMA NAKON što su misaoni strojevi napali Rossak,

Zufa Cenva je posvećivala svoje vrijeme i energiju uvježbavanju
kandidatkinja koje će zamijeniti poginule. Mnogo njih su
izgubile u psihičkoj vatrenoj oluji protiv cymeha.
Aurelius Venport se dobro pokazao za vrijeme krize,
uspješno je evakuirao narod i zadržao ga u sigurnosti prašume
dok su cymehi ratnici uništavali sve što bi vidjeli. Ali Zufa to
jedva da je primijetila. Dok je Venport suosjećao s njom zbog
stresa pod kojim je bila i odgovornosti koju je sebi nametnula,
glavna čarobnica uglavnom nije razmišljala o svom ljubavniku.
Oduvijek je bilo tako i njega je to počelo zamarati.
Zufa se nikad nije zaista potrudila pogledati za što su sve
sposobni muškarci s Rossaka. Unatoč svojih telepatskih moći,
Zufa nije razumjela kako zapravo funkcionira njen uzdrmani
svijet. Gotovo ništa nije znala o tome kako je domoljub Venport
uspijevao održavati ekonomiju Rossaka jakom.
Godinama su njegove ekipe kemičara proučavale
medicinske i okrepljujuće potencijale biljaka, kora, tekućina i
gljiva iz prašume. Vojni kirurzi i istraživači na polju medicine
širom Lige zavisili su od pouzdanog snabdijevanja lijekovima iz
prašumi na Rossaku.
Uz to je počeo sklapati ugovore i za proizvodnju novih i
učinkovitih žarkugli koje je Norma izmislila i podijelila s njim.
528
Zarada koju ostvari u svojim poslovnim pothvatima platit će
popravak i rekonstrukciju orbitalnih postaja, izgradnju
uništenih gradova u pećinama, i financirat će pojačanu
nazočnost Armadinih izviđačkih i stražarskih brodova na rubu
sustava.
Zufa je očigledno mislila da su sve te stvari besplatne. A
Venport je sve to plaćao zahvaljujući svojim uspješnim
poslovnim potezima.
Mogao je kad god to poželi pokupiti svoje kredite i živjeti
poput kralja na nekom drugom svijetu. Ali njemu je bilo mjesto
na Rossaku. Iako se glavna čarobnica odnosila prema njemu
hladno i bez samilosti, on ju je volio.
Venport se osmjehivao dok se vozio kablovskim liftovima
prema ravnoj površini na polimenziranim vrhovima drveća. Na
nju su se mogli spustiti manji brodovi, ali su veći teretni morali
ostati u svemiru i istovarivati robu sanduk po sanduk. Vani u
prašumi, brzo rastuće puzavice i visoki korov već su počeli
prekrivati prostrana spaljena područja koje su za sobom ostavili
cymehi. Priroda je znala brzo zaliječiti svoje rane.
Podigao je pogled prema maglovitom nebu tragajući za
šatlom koji je očekivao. Bilo mu je drago što je stigao točno na
vrijeme. Promatrao ga je kako se spušta. Bila je to mala privatna
letjelica, vlasništvo trgovca mesom s Tlulaxa po imenu Tuk
Keedair, čovjeka koji je harao po Nesvrstanim Planetima u
potrazi za robovima. Keedair je također prodavao biološke
organe koji su navodno odgajani u sofisticiranim rezervoarima
koje su dobro čuvali od bilo čijeg pogleda na Tlulaxu.
Iako je i sam bio trgovac, Venport nikada nije smatrao
trgovinu robljem unosnim ili razumnim poslom. Samo ja šačica
svjetova Lige dopuštala korištenje robova, ali Keedair je imao
dobar ugled među svojim mušterijama. Čudno, taj čovjek je
danas htio predložiti Aure-liusu Venportu da zajedno uđu u
neki drugi posao, posao koji nije imao veze s robovima. Venport
je bio znatiželjan da sazna što je posrijedi i pristao je vidjeti se
s njim.
Keedair je izašao iz malog šatla čim je ovaj sletio. Trgovac
mesom je zastao i podbočio se. Na sebi je imao čistu plavu bluzu
529
uvučenu u uske crne hlače. Tamna pletenica prošarana
sjedinama visjela mu je poput ordena časti preko ramena.
Venport ispruži ruku. Za ovu prigodu je odjenuo svečani
haljetak stegnut remenom u struku i čizme od crno zelenog
krzna klizavka koji živi na drveću. Keedair podiže žuljevitu
ruku u znak pozdrava.
Trgovac mesom reče: „Donio sam uzorke da ti ih pokažem i
ideje od kojih će ti poteći voda na usta.“
„Prati te ugled vizionara i čovjeka koji zna predvidjeti stvari,
Tuk Keedaire. Da čujem tvoje ideje.“
Dok su čarobnice bile zabavljene svojim beskrajnim ratnim
savjetovanjima, Venport je poveo svog gosta u službenu
prostoriju za prijem. Kad su ostali sami, pijuckali su jaki čaj od
svježih trava iz prašume, pridržavajući se uobičajenih
društvenih obreda.
Konačno je Keedair izvadio uzorak smeđeg praha i pružio
mu ga. „Prije devet mjeseci pronašao sam ovo na Arrakisu.“
Venport ga je pomirisao, a zatim je i kušao jaku tvar, na zahtjev
svog posjetitelja.
Toliko se bio usredotočio na nevjerojatno iskustvo koje je
zahtijevalo svu njegovu pažnju da gotovo nije ni čuo što mu je
Tlulaxa govorio. Iako je dobro poznavao osvježavajuće
stimulanse i tvari za podizanje raspoloženja iz prašumi
Rossaka, nije ni pomišljao da postoji bilo što slično ovome.
Melange kao da je prodirao u sve stanice njegovog tijela,
prenoseći energiju i svježinu ravno u mozak, ali bez
uobičajenog iskrivljavanja osjetila. Ovo je bilo zadovoljstvo... ali
i mnogo više od toga. Venport se zavalio na stolici osjećajući
kako ga tvar zavodi i opušta, kako ga zahvaća bez da ga
kontrolira. To je bio paradoks. Osjećao je da mu um radi bolje
nego ikad u životu. Čak je jasno vidio i budućnost.
„Ovo mi se jako sviđa.“ Venport je zadovoljno uzdahnuo i
ponovo kušao uzorak praha. „Čini mi se da ću postati naša
najbolja mušterija.“
Bio je siguran da bi mogao naći mnogo zanimljivih mušterija
širom Lige. Mnogo, mnogo njih.
530
 s
Njih dvojica su se sporazumjeli oko pojedinosti i rukovali, a
zatim sjeli da popiju još jednu šalicu čaja s Rossaka... ovoga
puta začinjenog melangeom.
Aurelius Venport je pristao otputovati s trgovcem robovima
do samog ruba istraženog područja. Bit će to dugo i zaobilazno
putovanje, jer se Arrakis nalazio izvan svih putova, najdalje što
se neki poznati planet nalazi. Želio je osobno vidjeti mjesto s
kojeg potječe melange, kako bi smislio način da žetvu začina
pretvori u isplativ posao.
Možda će ga Zufa poslije toga primijetiti.

531
 97.

2
Vlastodršci obično izazivaju raskol među ljudima,
huškaju ih jedne na druge kakp bi oslabile društvo i
lakše njime vladale.

TLALOC, Slabosti carstva

BORBENA SKUPINA BALISTA i javelina Lige uputila se

prema Poritrinu u veličanstvenoj vojnoj svečanoj povorci. Na
mostu Armadinog broda predvodnika stajao je u odori ponosni
i ukočeni segundo Xavier Harkonnen i proučavao planet koji je
djelovao krajnje miroljubivo.
Lord Bludd, taj ekstravagantni donator Lige Plemića,
ponudio se opremiti Armadine brodove novim štitnicima Tia
Holtzmana. U svemirskoj luci Starde podignute su nove zgrade
koje su trebale primiti brojne letjelice. Sve trgovačke letjelice
su bile sklonjene i polje je pretvoreno u improviziranu vojnu
bazu i brodogradilište. Mnogobrojne ekipe izučenih robova
premještene su sa svojih redovnih dužnosti u svemirsku luku
gdje je trebalo obaviti dogradnju štitnika.
Xavier nije bio baš uvjeren da bi trebalo imati baš mnogo
povjerenja u nedokazanu tehnologiju, međutim, ravnoteža
moći morat će se znatno promijeniti prije nego što će se
čovječanstvo moći vratiti još neki Sinkronizirani svijet. Moralo
se riskirati.
Ogromni borbeni brodovi klase balista spuštali su se s
poritrinskog neba. Osim već ugrađenog oružja, svaka letjelica
nosila je tisuću pet stotina članova posade, dvadeset
transportera trupa, petnaest velikih šatlova za teret i opremu,
532
dvadeset malih putničkih šatlova, pedeset dalekodometnih
patrolnih letjelica i dvije stotine brzih kindala za borbu u
svemiru ili atmosferi. Tako velike letjelice rijetko kad su se
spuštale na površinu planeta, ali ovog puta su se balisti spustili
koristeći vlastiti pogon, pri čemu su se njihovi golemi trupovi
presijavali na suncu.
Poslije balista počeli su se spuštati manji razarači klase
javelin koji su bili manje opterećeni, ali su nosili razmjerno više
oružja za brzo i odlučno djelovanje.
Mnoštvo plemića i slobodnih građana Poritrina mahalo je i
zviždalo, odvojeno od robova. Brodovi na Isani prodorno su
trubili. U predstavi kojom je obilježen dolazak flote sudjelovale
su i eskadrile kindala i patrolnih brodova koji su letjeli oko
većih letjelica poput osa zaštitnica.
Xaviera je, kada je izišao iz broda, dočekalo gromoglasno
klicanje u znak dobrodošlice.
Ogromni balist uzdizao se iza njega na sletištu. Osjećao se
tako sićušan dok je stajao pred tim ljudima punim očekivanja.
Svi su oni zavisili od njega, a njega je čekao posao kojeg je
morao obaviti. Zastao je na trenutak da se orijentira, a zatim se
uputio naprijed okružen svojim časnicima i zapovjednicima.
Poslije njih je krenuo prvi red vojnika u savršenom poretku.
Dobro ih je uvježbao.
U pratnji četvorice istaknutih savjetnika i jedanaestorice
draguna stražara, lord Niko Bludd krenuo mu je ususret. Kićeni
plemić zabacio je ogrtač na leđa i prišao Xavieru da se rukuje s
njim. „Dobro došli na Poritrin, segundo Harkonnene. Iako se
nadamo da ćemo posao obaviti u najkraćem mogućem roku,
moji ljudi će spokojnije spavati noću za vrijeme vašeg boravka,
jer će naš planet biti pod vašom veličanstvenom zaštitom.“

s
Bludd je kasnije priredio raskošni banket, a Xavier je
podijelio zaduženja prvim časnicima flote. Njegovi
dozapovjednici nadgledali su radne ekipe u svemirskoj luci i
533
dokumentirali instalaciju Holtzmanovih generatora štitnika.
Segundo je bio oprezan i naredio je da se novi sustavi prvo
ugrade u eskadrilu patrolnih letjelica, kako bi mogao obaviti
inspekciju i ispitati novu tehnologiju.
Poslije toga će mehaničari s Poritrina prijeći na veće
letjelice i postaviti višestruke štitnike koji će pokriti ranjiva
mjesta javelina, a na kraju i balista flote. Ako se štitnici dobro
pokažu za vrijeme velikih potresa i manevara tijekom
testiranja, Xavier će narediti da dodatne borbene skupine
ostanu privremeno stacionirane na Poritrinu zbog sličnih
poboljšanja. Nije želio da veliki dio Armade bude istovremeno
u suhom doku, jer bi na taj način pojedini svjetovi Lige ostali
bez zaštite, niti je želio da neki od Omniusovih zalutalih
dronova uhoda primijeti što se događa.
Najveći dio robotskog oružja sastojao se od projektila i
eksploziva, inteligentno programiranih bombi koje progone
vojne ciljeve dok ih ne pogode. Sve dok projektili umjetne
inteligencije ne nauče smanjiti svoju brzinu da bi prodrli kroz
štitnike, ovo bi trebala biti dovoljna zaštita za brodove.
Tijekom krajnje povjerljivog brifinga, Xavier je saznao za
jednu još značajniju osobinu štitnika, jako međudjelovanje
između štitnika i lasera. Međutim, pošto se takvo energetsko
oružje gotovo nikada nije koristilo u bitkama, jer se pokazalo
neučinkovito za velika razaranja, smatrao je da vrijedi riskirati.
Pod uvjetom da je Armada u stanju sačuvati jednu takvu tajnu
od Omniusa...
Xavier je u stožastim kulama rezidencijalne dvorane lorda
Bludda slušao minstrele kako pjevaju himne i priče-pjesme
inspirirane napola zaboravljenim navakršćanskim praznikom
koji se još povremeno slavio na Poritinu. Nije bio gladan, a
ionako jedva da je osjećao ukus ili miris bilo čega. Pijuckao je
opori domaći rum, vodeći računa da ne konzumira previše
alkohola.
Dok se bančenje iza njega nastavljalo, on je zurio kroz lučne
prozore na kuli u svjetla svemirske luke, žute i bijele mrlje koje
su omogućavale ekipama robova radnika da i noću nastave
postavljanje štitnika. Uvijek je bio protiv robovskog rada od
534
kada je čuo Serenu kako se zalaže za njegovo ukidanje,
međutim, na Poritrinu su stvari stajale drukčije.
Xavier bi više volio da je sada kod kuće s Octom. Bili su u
braku manje od godinu dana i ona će uskoro roditi njihovo prvo
dijete. Međutim, dužnost ga je za sada bacila ovdje. Pomirio se
sa sudbinom i podigao čašu odgovarajući na još jednu zdravicu
u kojoj je lord Bludd sam sebi čestitao na velikom uspjehu.

s
Xavier je prolazio u pratnji svog ađutanta, kvarta Javmesa
Powdera, duž prvih redova kindala poredanih na vojnom
uzletištu. Mali generatori štitnika bili su povezivani s motorima
svemirskih letjelica, jedna jedinica za drugom. Hodao je
ukočenih leđa. Isprsio se u besprijekornoj odori i provjeravao
svaku pojedinost. Nikad više neće dopustiti da dođe do
pogreške kao na Giedi Prime.
Zagledao se preko riječne delte i vidio brodove koji su plovili
nizvodno. Poslovi na Poritrinu su se obavljali kao i obično i
činilo se da je sukob s misaonim strojevima tako daleko. Xavier,
međutim, nikada neće imati mira. Iako je našao sreću s Octom,
to nije bio život kakav je planirao za sebe. Misaoni strojevi ubili
su Serenu. Znao je da će nastaviti borbu za slobodu zbog
osobnih razloga.
Ekipe letargičnih robova pod stražom predvodnika zalagale
su se tek toliko da izbjegnu kažnjavanje i nisu pokazivale neko
naročito oduševljenje za posao, bez obzira na to koliko će
čovječanstvo imati koristi od njega, uključujući tu i njih same.
Iako nije bio pobornik ropstva, Xavier je vrtio glavom,
zbunjen i bijesan zbog njihove lijenosti. „Odluka lorda Bludda
da ovakvim ljudima povjeri ovaj posao... ne ulijeva povjerenje.“
Kvarto Powder prijeđe pogledom preko robova radnika. „To
ovdje nije neuobičajeno, gospodine.“
Xavier napući usne. Liga Plemića se zalagala za pravo
svakog planeta da izabere svoje društveno uređenje. „Ipak ne

535
vjerujem da će zarobljenik ikada dati sve od sebe. Ne želim da
dođe do bilo kakve pogreške, Javmese... flota zavisi od toga.“
Preletio je pogledom preko radnih ekipa, tražeći bilo što što
djeluje neobično. Nije se osjećao ugodno dok je gledao tolike
robove kako obavljaju krajnje važne poslove. Posebno mu je
zapeo za oko jedan čovjek crne brade s očima u kojima je
nazirao sve drugo osim spokojnih misli. On je svojoj ekipi
izdavao oštra naređenja na jeziku kojeg Xavier nije razumio.
Xavier je zamišljeno škiljio dok je prolazio pokraj radnika.
Promotrio je improviziranu radionicu i kindale koji su se
presijavali na suncu. Instinkt mu je govorio da prijeti nekakva
opasnost, uslijed čega je osjetio bockanje po vratu ispod odore.
Kucnuo je po trupu jedne patrolne letjelice, jer mu je tako
došlo. Dvojica robova umrljanih uljem izmigoljiše se iz broda.
Završili su s instalacijom i krenuli prema sljedećoj letjelici u
nizu, izbjegavši Xavierov pogled.
Udaljio se četiri koraka od te patrolne letjelice, zatim se
okrenuo i zamislio. „Kvarto, mislim da bi trebalo testirati jedan
od ovih kindala, a izabrat ćemo ga nasumce.“
Zatim se popeo u kabinu borbene letjelice pokraj koje je
stajao. Spretnim prstima preletio je preko upravljačke ploče,
primijetivši novo instalirane energetske komponente i
odašiljače koji će projicirati Holtzmanove štitnike. Počeo je
pritiskati prekidače, pričekao da motori ožive, i na kraju
uključio štitnik.
Ađutant, koji je ostao vani, povukao se za nekoliko koraka.
Powder je zaklonio oči kad je zrak oko kindala zasvjetlucao i
zapucketao dok se stvarao gotovo nevidljivi mjehur. „Izgleda da
je sve u redu, gospodine!“
Xavier još više pojača snagu motora, spremajući se poletjeti.
Mlaznice patrolne letjelice zagrmješe, jer su bile zarobljene
unutar štitnika i počeše se probijati kroz barijeru. Brod je
započeo zujati i tresti se pod njim. Namršteno je proučavao
očitavanja na ploči.
Međutim, kada je pokušao podići kindala s površine,
generator štitnika je počeo iskriti i dimiti se. Rad motora polako
536
je slabio i na kraju su se ugasili. Xavier lupi šakom po
kontrolnim uređajima, isključivši sve sustave prije nego što
novi kratki spoj pogodi precizne komponente.
Izišao je iz patrolne letjelice, crven od bijesa. „Odmah mi
dovedi sve predvodnike ekipa! I obavijestite lorda Bludda da
želim razgovarati s njim!“

s
Robovi koji su radili na tom kindalu stopili su se s ostalima
i unatoč bijesnom raspitivanju segunda, ni jedan od
zarobljenika poredanih ispred njega nije priznao da bilo što zna
o nastalom kvaru. Nemarni predvodnici ekipa nisu vodili
evidenciju o tome tko je radio na kojoj letjelici, jer su se robovi
smjenjivali na poslovima.
Bludd je pobjesnio kada je čuo vijest, a onda se počeo
ispričavati. Cupkao je svoju kovrčavu bradu. „Ne želim se
ispričavati, segundo. Ali samo da znate da ćemo otkriti i
odstraniti sve nemarne radnike.“
Xavier je uglavnom šutio, čekajući potpunu analizu od
inspekcijske ekipe koju je osobno odabrao. Njegov ađutant se
konačno vratio u pratnji draguna stražara. Kvarto Powder je
nosio hrpu izvještaja. „Završili smo provjeru kvalitete
obavljenog posla, segundo. Na svakih pet generatora štitnika
jedan je bio pogrešno instaliran.“
„To su beznadni slučajevi, pravi kriminalci!“ bjesnio je
Bludd. „Natjerat ćemo ih da sve poprave. Moje najdublje
isprike, segundo...“
Xavier se zagledao u plemića. „Dvadeset posto pogrešno
instaliranih generatora ne može se pripisati nesposobnosti,
lorde Bludde. Bez obzira na to jesu li vaši zarobljenici izdajnici
zato što su se slizali s našim neprijateljima ili jednostavno zato
što su bijesni na svoje gospodare, mi to ne možemo trpjeti. Da
je moja flota krenula u borbu s ovakvim brodovima, bili bismo
masakrirani!“

537
 Okrenuo se prema svom ađutantu. „Kvarto Powder,
natovarit ćemo sve generatore štitnika na naše javeline i
prebaciti ih do najbližeg Armadinog doka u svemiru.“ Službeno
se naklonio uznemirenom plemiću. „Zahvaljujemo vam, lorde
Bludd, na vašim dobrim namjerama. Međutim, uzimajući u
obzir okolnosti, više volim da naše vojno osoblje instalira i
testira štitnike.“ Okrenuo se s namjerom da se udalji.
„Odmah ću se pobrinuti za to, gospodine.“ Powder je žurno
izašao iz prostorije, prošavši pokraj draguna stražara.
Bluddu je bilo strašno neugodno, ali nije mogao ući u
raspravu s nepokolebljivim zapovjednikom. „Potpuno vas
razumijem segundo. Pobrinut ću se da robovi budu kažnjeni.“
Xavier je s gađenjem odbio plemićev poziv da ostane na još
jednom obroku. Vjerojatno želeći da izgladi stvar, Bludd je
poslao dvanaest sanduka najboljeg poritrinskog ruma na
zapovjedni brod koji se nalazio u svemirskoj luci Starde. Možda
će Xavier i Octa zajedno ispiti jednu da proslave njegov
povratak kući. Ili će možda pričekati da je otvore dok im se ne
rodi prvo dijete.
Xavier je napustio raskošnu prijemnu dvoranu lorda
Bludda. Prije toga su razmijenili nekoliko ljubaznih ali
suzdržanih riječi, poslije kojih se časnik uputio prema svom
balistu, svjestan da će mu i te kako laknuti kad ode s ovoga
mjesta.

538
 98.

2
Život je zbroj sila koje se opiru smrti.

SERENA BUTLER

SA SERENOM SU SUROVO POSTUPILI, nasilno su

uklonili jedan dio nje, tako da je sada osjećala gorku prazninu
u sebi. Ovim okrutnim djelom, Erasmus ju je doveo na rub očaja
i istodobno poljuljao tvrdoglavu nadu koja joj je oduvijek bila
oslonac.
Kada je počela gajiti nadu da će ući u Parlament Lige,
Serena je zamišljala sebe kako obavlja važan posao za dobrobit
čovječanstva. Posvećivala je tome sve svoje vrijeme, ulagala
veliki napor i sve je to radila s oduševljenjem, ne požalivši nikad
ni zbog jednog trenutka. Tek je bila napunila devetnaest godina
kada je pred vlastitim ocem položila zakletvu za predstavnika
Lige i pred njom je bila svijetla budućnost.
Vatreni mladi Xavier Harkonnen osvojio je njeno srce i
oboje su se nadali da će imati veliku, sretnu obitelj. Planirali su
vjenčanje i razgovarali o zajedničkoj budućnosti. Čak i kao
Erasmusova zarobljenica, čvrsto se držala svojih snova da će
jednoga dana pobjeći i da će poslije toga voditi normalan život
s Xavierom.
Međutim, zli robot ju je sterilizirao kao kakvu životinju
samo zato što je njemu tako odgovaralo. Lišio ju je mogućnosti
da ima još djece. Čim bi ugledala bezdušni stroj dobivala je želju
da se izdere na njega. Više nego ikada joj je nedostajalo društvo
obrazovanih ljudskih bića koja bi joj mogla pomoći da prebrodi
ove teške trenutke — pa makar to bio i zavedeni Vorian Atreid.
539
Iako je tobože bio zaluđen željom da shvati čovječanstvo,
Erasmus nije mogao razumjeti zašto se ona uzbuđuje zbog
„jedne relativno male kirurške intervencije“.
Bila je toliko bijesna i razdirala ju je takva bol da je potpuno
smetnula s uma da u nadmudrivanju s njim mora koristiti svu
svoju pamet. Nikako nije uspijevala pokazati potrebno
oduševljenje za ezoterične predmete o kojima je Erasmus s
puno poleta želio razgovarati. Zbog toga se robot sve više
razočaravao u nju.
A najgore od svega je bilo to što Serena ništa nije
primjećivala.
S jedanaest mjeseci, mali Manion je postao njen jedini pojas
za spašavanje, bolan podsjetnik na ono što je izgubila, kako u
prošlosti tako i u budućnosti. Već je bio prohodao i s
nevjerojatnom energijom se kretao unaokolo praveći nespretne
korake, željan istražiti svaki kutak vile.
Ostali robovi su joj pokušali pomoći, uviđajući njenu bol i
znajući što je sve učinila kako bi njihovi životi postali
podnošljiviji. Ali Serena nije željela ništa od njih. Jedva je
vladala sobom. Erasmus je ipak pristao na sve promjene i
poboljšanja za koje mu je ona rekla.
Serena je i dalje radila u vrtu i u kuhinji, motreći na
Maniona dok je dječak proučavao alate i igrao se s cvijećem.
Znajući za njen jedinstven odnos s Erasmusom, ostali kućni
robovi su se prema njoj odnosili s čudnim poštovanjem, pitajući
se što će još poduzeti. Kuharica i njene pomoćnice uživale su u
dječaku. Zabavljao ih je usvojim prvim pokušajima da izgovara
riječi.
Manion je imao nezasitnu glad da sve vidi i dodirne, od
cvijeća i biljaka u vrtovima vile do egzotičnih riba u ribnjaku i
pera koje bi našao vani na trgu. Sve je proučavao svojim budnim
plavim očima.
Serena je bila donijela čvrstu odluku: ili će pobjeći ili će
oštetiti Erasmusa. Da bi u tome uspjela, morala je što više
saznati o tom nezavisnom robotu. Smatrala je da će rješenje te
enigme naći u zlokobnim zaključanim laboratorijima koji će joj

540
otkriti što se točno tamo događa. On joj je bio zabranio da tamo
ulazi, upozorivši je da se ne „miješa“ u njegove pokuse. Ostalim
kućnim robovima je naredio da joj o tome ništa ne govore. Čega
li se to robot plašio? Bit će da su ti zapečaćeni laboratoriji važni.
Morala je ući u njih.
Prigoda joj se ukazala dok je razgovarala s dvojicom
pomagača u kuhinji koji su pripremali obroke za ljude
namijenjene testiranjima u laboratorijskom bloku. Erasmus je
zahtijevao da dobivaju visokoenergetske obroke kako bi
njegove žrtve mogle što duže preživjeti, ali je tražio da obroci
ne budu veliki kako bi „nered bio što manji“ kada im nanese
preveliku bol.
Kuhinjsko osoblje se mirilo s Erasmusovim krvavim
testovima, sretno što oni nisu došli na red. Barem za sada.
„Život roba nema nikakvu vrijednost“, rekla je jedna od
žena, Amia Lo. Bila je to robinja koja je dotakla Serenin rukav
za vrijeme robotove gozbe, njegovog „dobrog djela“. Serena ju
je gledala kako radi u kuhinji.
„Svi ljudski životi su vrijedni“, primijetila je Serena,
nadzirući malog Maniona, „ako ni zbog čega drugog, a ono zbog
snova. Moram vidjeti to mjesto vlastitim očima.“ Zatim joj je
zavjereničkim šapatom iznijela svoj nepromišljeni plan.
Amia Lo je nerado pristala. „Uradit ću to samo zato što si
me ti zamolila, Serena Butler.“
Pošto su njih dvije bile otprilike iste visine i težine, Serena
je posudila njenu bijelu odjeću i kecelju i pokrila kosu tamnim
rupcem. Nadala se da stražar-oči neće uočiti male razlike.
Zamolila je pomagače u kuhinji da se brinu o Manionu i
krenula s jednom vitkom, tamnoputom robinjom. Progurale su
lebdeća kolica s hranom kroz vrata i ušle u ograđeni prostor
vanjskih zgrada gdje nikad do tada nije bila. Sterilni ulazni
hodnik mirisao je na kemikalije, lijekove i bolest. Serena je
strahovala od onoga što će unutra vidjeti. Srce joj je luđački
tuklo i znoj joj je grickao kožu, ali je ipak nastavila dalje.
Njena suputnica je bila nervozna i sijevala je očima s jedne
na drugu stranu dok su prolazile i unosile šifru da bi prošle kroz
541
vrata. Zajedno su ušle u unutrašnju prostoriju. Disanje je bilo
krajnje otežano zbog teškog, vlažnog smrada. U prostoriji se
ništa nije kretalo, u njoj nije bilo života. Serena se zateturala.
Ništa je nije moglo pripremiti na ovo.
Dijelovi ljudskih tijela ležali su nagomilani po stolovima, u
klokoćućim rezervoarima i po podu, poput igračaka koje je
razbacalo dijete kome je bilo dosadno. Na zidovima i stropu
vidjela je goleme mrlje od krvi, kao da se Erasmus bavio
apstraktnim slikarstvom. Sve je djelovalo svježe i mokro. Kao
da se neviđeni pokolj ovdje dogodio tijekom proteklog sata.
Zapanjena Serena je osjećala samo gađenje i neobuzdani bijes.
Zašto je robot to napravio? Da bi zadovoljio nekakvu svoju
radoznalost? Je li dobio odgovore koje je tražio? I da je, cijena
je bila previsoka!
„Idemo dalje“, prozborila je njena suputnica drhtavim
glasom, pokušavši skrenuti pogled s najgorih prizora, „ovdje
nema više nikoga kome je potrebna hrana.“
Serena je posrćući prošla pokraj druge žene i gurnula
lebdeća kolica u sljedeći ograđeni prostor u kome je robot
iscrpljene zatvorenike držao u ćelijama za izolaciju. Tko zna
zbog čega, ali ju je još više pogodilo to što su ovi ljudi
namijenjeni testiranju ostali živi. Jedva se suzdržavala da ne
povraća.
Dugo je već sanjala o tome da se oslobodi svog ropskog
statusa. Ali kada je vidjela ove užase, shvatila je da ne bi bilo
dovoljno samo pobjeći. Morala je zaustaviti Erasmusa, uništiti
ga, ne samo zbog sebe već i zbog svih njegovih žrtava.
Međutim, Serena je upala u njegovu zamku.
Erasmus ju je promatrao pomoću skrivenih uređaja za
praćenje. Veselilo ga je što je predvidio da će se zgroziti nad
ovim prizorom. Već je danima iščekivao kada će se uvući u
njegov laboratorij, unatoč izričite zabrane. Znao je da se neće
moći još dugo odupirati tom iskušenju.
Pojedine strane ljudske prirode je i te kako dobro razumio.

542
 Nakon što su završile obilazak, ona i njena suputnica će se
vratiti u sigurnost vile, gdje je Serena ostavila svoje neposlušno
dijete. Erasmus je razmišljao što uraditi s njom.
Kucnuo je trenutak za promjene. Došlo je vrijeme da doda
faktor stresa u eksperiment i promatra promjene koje će on
prouzročiti kod subjekata. Dobro je znao koja je Serenina
najslabija točka.
Dok se pripremao za dramu koju je sam osmislio, Erasmus
je navukao na lice masku bezosjećajnosti. Uputio se hodnicima.
Odjeci su najavljivali njegov dolazak. Prije nego što je Serena
stigla vratiti se do svog sina, robot je ušao u kuhinju gdje se
Amia Lo igrala na podu s djetetom.
Gospodar kuće nije ni riječ prozborio kada je ušao u
prostoriju. Preplašena Amia Lo podigla je pogled prema
prijetećem robotu. Mali Manion se zagledao u poznato glatko
lice i zahihotao.
Dječakova reakcija je natjerala robota da zastane, ali samo
na trenutak. Jednim brzim pokretom sintetičke ruke slomio je
Amiji Lo vrat i zgrabio mališana. Kuhinjska radnica je pala
mrtva. Manion se otimao i urlao.
Upravo u trenutku kada je Erasmus podigao dijete koje se
koprcalo u zrak, Serena je nahrupila kroz vrata sva užasnuta.
„Pusti ga!“
Erasmus ju je mirno odgurnuo u stranu i ona se spotakne o
tijelo ubijene žene. Ni jednom se ne osvrnuvši, robot je žurno
izašao iz kuhinje i krenuo uz stube prema gornjim katovima vile
i balkonima. Manion se njihao u njegovoj ruci poput uhvaćene
ribe, plakao je i vrištao.
Serena se posrćući pridigla i potrčala za njima, preklinjući
Erasmusa da ostavi na miru njenog sina. „Kazni mene, ako već
moraš... ali nemoj njega!“
Okrenuo je prema njoj nečitljivu verziju svoga lica. „Zašto
ne bih kaznio oboje?“ Zatim se popeo na drugi kat.
Na odmorištu trećeg kata, Serena je pokušala ščepati
robotovu metalnu nogu kroz ukrašenu odoru koju je nosio.
Nikad do tada je nije vidio ovako očajnu. Bilo mu je žao što nije
543
postavio sonde za promatranje, jer bi sada mogao čuti kako joj
lupa srce i osjetiti paniku analizirajući njen znoj. Mali Manion
je mlatarao rukama i nogama.
Serena je dodirnula sinovljeve prstiće i uspjela ih zadržati
trenutak u svojima. Zatim ju je Erasmus odbacio, jednim
preciznim udarcem u trbuh i ona se otkotrljala niz pola
stubišta.
Kad se nekako uspjela ponovo pridići, zanemarila je sve
zadobivene modrice i nastavila potjeru. Zanimljivo, je li u
pitanju zadivljujuća otpornost ili samoubilačka tvrdoglavost?
Kada je uzeo u obzir dotadašnja proučavanja Serene Butler,
Erasmus je zaključio da je vjerojatno posrijedi i jedno i drugo.
Stigavši do posljednjeg kata, Erasmus se zaputio prema
širokom balkonu koji je gledao na popločani trg četiri kata
ispod. Na balkonu je stajao jedan od stražara u vili, nadzirući
ekipe robova koji su postavljali nove fontane i podizali nedavno
kupljene kipove u niše. Buka koju su podizali njihova oprema i
glasovi dopirala je i do četvrtog kata vile. Robot stražar se
okrenuo kad su ga uznemirili.
„Stani!“ poviče ona oštro podsjetivši ga na staru prkosnu
Serenu. „Erasmuse, sada je dosta! Pobijedio si. Učinit ću sve što
želiš.“
Robot se zaustavio kod ograde balkona i podigao Maniona
iznad nje držeći ga za lijevi članak. Serena vrisne.
Erasmus je kratko naredio robotu stražaru. „Nemoj joj
dopustiti da mi smeta.“ Držao je dijete okrenuto naglavačke
iznad popločanog trga daleko ispod, poput mačke koja se
poigrava s bespomoćnim mišem.
Serena se bacila naprijed, ali joj je robot stražar prepriječio
put. Zaletjela se u njega takvom snagom da se stražar zateturao
i udario o ogradu prije nego što je uspio vratiti ravnotežu i
uhvatiti Serenu za ruku.
Daleko ispod, ljudi robovi podigli su poglede prema
otvorenom balkonu i počeli pokazivati prstima u njih.
Kolektivno su zadržali dah i zatim zanijemjeli.

544
 „Nemoj!“ povikala je luđačkim glasom Serena pokušavajući
se istrgnuti iz stiska robota stražara. „Molim te!“
„Moram nastaviti svoj važan rad. Ovo dijete unosi anarhiju.“
Erasmus je njihao dijete iza ograde balkona. Povjetarac mu je
lelujao svečanu odoru. Manion se koprcao i otimao, glasno
dozivajući majku.
Serena je preklinjući pogledala u njegovo lice kao ogledalo,
ali na njemu nije uočila ni najmanji nagovještaj suosjećajnosti
niti brige. Moje dragocjeno dijete!“
Radnici na trgu zurili su uvis ne mogavši povjerovati u ono
što vide.
„Serena... tvoje ime potječe od riječi ‘spokojstvo’.,“ reče
Erasmus nadjačavši djetetovu dreku. „Siguran sam da
razumiješ?“
Bacila se na robota stražara i gotovo se uspjela osloboditi.
Zatim je ispružila ruku očajnički želeći uhvatiti svoga sina.
Erasmus je iznenada rastavio prste kojima je držao članak
djeteta. Manion je počeo padati. Prevrćući se kroz zrak poletio
je u zaborav prema kamenom trgu ispod. „Tako. Sada se
možemo vratiti na posao.“
Serena je tako glasno zaurlala da nije čula užasni zvuk kada
je malo tijelo nekoliko trenutaka zatim udarilo o beton.
Ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti, Serena je oslobodila
ruke po cijenu oderane kože i zaletjela se na robota stražara,
gurnuvši ga na ogradu balkona. Kada se stražar ispravio, ona ga
je ponovo gurnula, ovog puta još jače. Robot je udario o nisku
prepreku, proletio kroz balustradu i našao se u zraku.
Uopće ne obrativši pažnju na stroj koji je padao, Serena je
skočila na Erasmusa i počela ga udarati šakama. Pokušala mu
je udubiti ili izgrepsti glatko lice od tekućeg metala, ali je
uspjela samo okrvaviti prste i polomiti nokte. U svome bijesu,
Serena mu je poderala divnu novu odjeću. Zatim je dohvatila
malu zemljanu teglu s oboda balkona i razbila je o Erasmusovo
tijelo.

545
 „Prestani se ponašati kao životinja“, reče Erasmus. Jednim
nemarnim udarcem odgurnuo ju je od sebe i ona je jecajući
završila na popločanom podu.

s
Iblis Ginjo je nadzirao rad ekipa na Erasmusovom trgu toga
dana i promatrao cijelu scenu u krajnjoj nevjerici. „To je
Serena!“ povikao je jedan od radnika iz vile, koji ju je prepoznao
na visokom balkonu. Njeno ime počeli su skandirati i ostali
radnici. Iblis je imao dojam da je obožavaju. Sjećao se Serene
Butler iz vremena kada je stigla s Giedi Prime i prošla tehnički
prijem kod njega zajedno s ostalim novim robovima.
A onda je robot ispustio dijete.
Ne razmišljajući o posljedicama, Iblis je pojurio preko trga
u očajničkom i uzaludnom pokušaju da uhvati dijete. Hrabra
reakcija povjerenika nagnala je mnoge robove da također jurnu
naprijed.
Stojeći nad mrtvim, okrvavljenim djetetom na pločniku,
Iblisu je bilo jasno da mu_ne može ni na koji način pomoći.
Nije mogao povjerovati da se Serena suprotstavila svojim
gospodarima. Radnici su zinuli i povukli se natrag kad je
gurnula robota stražara s balkona. Misaoni stroj je kao komad
metala poletio s četvrtog kata i tresnuo o beton nedaleko od
krvave mrlje koja je ostala iza mrtvog djeteta. Uz zvuk kao kad
čekić udara o nakovanj, robot se razbio i raspao. Ostao je ležati
nepokretan na gomili, pokidanih vlakana i polomljenih
metalnih komponenti, dok mu je tekućina iz tekrisela tekla u
pukotine betona...
Prestrašeni i začuđeni robovi zurili su u njega. Podsjećaju na
kresivo koje samo što nije planulo, pomisli Iblis. Jedno zarobljeno
ljudsko biće suprotstavilo se strojevima! Uništila je robota
golim rukama! Bili su začuđeni i bez prestanka su izvikivali
njeno ime.
A gore na balkonu, prkosna Serena nije prestajala vrištati
na Erasmusa dok ju je on odguravao, što mu uopće nije bilo
546
teško. Strastvena hrabrost te žene sve ih je zadivila. Poruka ne
može biti jasnija!
Robovi radnici su bijesno zaurlali. Iblis ih je već mjesecima
podučavao i na neprimjetan način s njima manipulirao. A sada
je došao i taj trenutak.
S tužnim osmijehom zadovoljstva, pozvao ih je snažnim
glasom u boj. Pobunjenici su jurnuli naprijed i taj njihov čin
pamtit će se deset tisuća godina.

547
 99.

2
Monoliti su ranjivi. Da bi opstao, čovjek mora ostati
pokretan, gibak i raznolik.

BOVKO MANRESA,
Prvi viceroj Lige Plemića

KADA JE BORBENA SKUPINA Armade napuštala Poritrin,

okupilo se mnogo manje ljudi u Stardi, a i njihovo klicanje ovog
puta nije bilo onako bučno. Brzo se pročulo da su robovi gadno
zabrljali. Bila je to sramota za čitav svijet.
Niko Bludd je bio strašno razočaran dok je pogledom pratio
ionske tragove koje su za sobom ostavljale borbene jedinice.
„Zatim je usmjerio svoj bijes na radnike i preletio iznad njih na
svojoj ceremonijalnoj platformi. Naredio je kažnjenim
nadzornicima da okupe sve radnike zbog inspekcije.
Lord Bludd je zaurlao kroz projektor glasa na robove koji su
gunđali. „Iznevjerili ste Poritrin! Osramotili ste čovječanstvo.
Vaša sabotaža je omela ratne napore protiv naših neprijatelja.
To je izdaja!“
Sijevao je očima na njih, nadajući se da će primijetiti bilo
kakav znak kajanja, da će ih čuti kako ga kukavno preklinju da
im oprosti, da će barem pognuti glave priznajući da su krivi.
Umjesto svega toga, zarobljenici su mu izgleda prkosili i kao da
su bili ponosni na ono što su učinili..
Frknuo je sjetivši se stare navakršćanske kazne koja je za cilj
imala zadati nenasilni psihološki udarac. „Proglašavam
današnji dan za Dan Srama za sve vas. Budite zahvalni što je
segundo Harkonnen uočio koliko ste nesposobni prije nego što
548
su nastradali hrabri vojnici. Vaš čin će nanijeti štetu našoj
stalnoj borbi protiv Omniusa. Ničim ne možete isprati krv sa
svojih ruku.“
Znajući da su strašno praznovjerni, prokleo ih je. „Neka ova
sramota prati i sve vaše potomke! Neka se budislamske
kukavice nikada ne oslobode svoga duga prema čovječanstvu!“

s
Bel Moulay je priželjkivao jednu ovakvu napetu situaciju.
Nikada više se na jednom mjestu neće istovremeno sakupiti
ovoliko radnika. Vođa Zenšijita je pozvao svoju braću na akciju.
Nadzornici i draguni stražari dobili su naređenje da razbiju
novo sastavljene ekipe i da vrate robove radnike na njihova
prethodna zaduženja. Veliki dio rutinskih poslova na Poritrinu
ostao je neobavljen dok su brodovi Armade boravili u suhom
doku u svemirskoj luci, i veliki broj lordova je nestrpljivo čekalo
da se život vrati u normalu.
Ali zarobljenici su se sada odbili pokrenuti, odbili su raditi.
Bel Moulav se obratio onima koji su bili dovoljno blizu da
čuju njegove riječi. Kucnuo je trenutak da proklija sjeme koje
je sijao za vrijeme tajnih razgovora iz mjeseca u mjesec. Govorio
je na galahu kako bi ga svi plemići mogli razumjeti. „Nećemo
više rintati za robovlasnike! Nama je svejedno ugnjetavaju li
nas misaoni strojevi ili vi!“ Podigao je šaku. „Bog zna da smo u
pravu! Nikad se nećemo prestati boriti!“
Prolomio se složni poklič. Bijes ih je zahvatio kao što vatra
zahvaća ulje, brže nego što su draguni stražari ili plemići mogli
reagirati.
Moulav je povikao prema platformi koja se udaljavala s
plemićem. „Niko Bludd, gori si od misaonih strojeva, jer držiš u
ropstvu pripadnike svoje vrste!“
Gomila Zenšijita i Zensunija iznenada je opkolila začuđene
nadzornike i razoružala ih. Jedan nadzornik s crnom bandanom
oko glatkog skalpa podigao je šaku i počeo zapovjedničkim
glasom izvikivati robovima naredbe, ali nije znao što dalje, kad
549
robovi nisu poslušali njegove naredbe. Pobunjeni radnici
uhvatiše čovjeka za rukave sive odore i počeše ga vući natrag
prema spremištima za koja je baš on bio zadužen, a u kojima su
držani toliki njihovi nesretni sudrugovi poslije smrtonosne
groznice. Bel Moulav je objasnio robovima da će biti najbolje
ako uzmu taoce te da se ne smiju pretvoriti u rulju koja će
odmah na početku poklati plemiće.
Bradati vođa Zenšijita pokazao je svojim ljudima što da
zapale: nekoliko šupa s opremom u kojima nije bilo nikoga i
četiri stara čamca koji su se nasukali u blatnim poljima za
vrijeme oseke. Plamen se vinuo put neba podsjećajući na
narančaste cvjetove koji raspršuju svoj dimni pelud iznad
svemirske luke. Robovi koji su se iznenada oslobodili stega
pokuljaše prema uzletištima i postaviše po njima prepreke kako
se ni jedan brod ne bi mogao spustiti.
Nekoliko mladih buntovnika probilo se kroz prve redove
kordona zapanjenih gledatelja. Draguni su u svojoj zbunjenosti
pretjerano reagirali i otvorili vatru pokosivši nekolicinu, ali su
ostali uzbuđeni robovi izjurili na ulice Starde, nestavši poput
ribe u šašu. Ulijetali su u uličice, preskakali preko metalnih
krovova skladišta i nailazili na ostalu porobljenu djecu koja su
samo čekala na ovakvu priliku.
Djeca su bez daha prenosila vijest na pradavnom čakobsa
lovačkom jeziku koji su svi ti potlačeni ljudi razumjeli. Pobuna
se širila...

s
Tio Holtzman je bio uznemiren i zbunjen, Sramio se što se
postavljanje njegovih novih štitnika na vojne brodove završilo
neugodnim debaklom. Budući da su ga morile druge brige, a
Norma Cenva radila na svojim zamislima, nije odmah primijetio
da nije dobio redovni obrok i da mu se čaj od klinčića ohladio.
S gađenjem je odustao od rada tek kada je naišao na jedan
složeni integral.
U kući i laboratorijima vladala je neka čudna tišina.

550
 Iznervirano je pozvonio slugama i vratio se svom poslu.
Kada ni poslije nekoliko minuta nijedan od kućnih robova nije
došao, pozvonio je ponovo, a zatim se proderao izašavši u
hodnik. Počeo je vikati za jednom ženom Zenšijita koju je
ugledao u hodniku. Samo ga je pogledala s čudnim izrazom na
licu i prezirno se okrenula na drugu stranu.
Nije mogao povjerovati.
Otišao je po Normu i njih dvoje uđoše u prostoriju punu
rješavača jednadžbi. Našli su robove kako čavrljaju na svom
jeziku dok su papiri i uređaji za računanje nedirnuti ležali pred
njima.
Holtzman je zagrmio na njih: „Zašto ne radite? Moramo
završiti razne projekte!... to je važan posao!“
Rješavači su složno počistili sve sa stolova. Oprema je
zvečeći pala na pod, dok su se papiri razletjeli na sve strane
poput krila golubova.
Mudrac je ostao zabezeknut. Norma, koja je podsjećala na
dijete, izgleda da je mnogo bolje od njega shvaćala što se
događa.
Holtzman je pozvao kućnu stražu, ali mu se odazvao samo
znojni narednik koji je stezao oružje kao da je sidro. „Primite
moju ispriku, Mudrače Holtzman. Ostale dragune je pozvao
lord Bludd da se pobrinu za nemire u svemirskoj luci.“
Holtzman i Norma pohitaše prema panoramskoj platformi
na kojoj se nalazio dalekozor. Pomoću njega su vidjeli vatre što
su se rasplamsale oko svemirske luke. Tamo se okupio veliki
broj ljudi. Mudrac je čak i sa ove udaljenosti mogao čuti njihove
povike.
Kada im je gospodar okrenuo leđa, jedan od rješavača
povika: „Dosta dugo smo bili robovi! Ne želimo više raditi za
vas!“
Holtzman se okrenuo, ali nije mogao ustanoviti tko je to
rekao. „Jeste li, osim što ste robovi, i budale? Zar mislite da se
ja izležavam na krevetu dok svi vi radite? Zar niste vidjeli da su
sjajne kugle u mojoj sobi upaljene do duboko u noć? Ovaj
prekid rada štetan je za cijelo čovječanstvo.“
551
 Norma je pokušala biti razumna. „Hranimo vas i oblačimo,
osiguramo vam pristojan smještaj a jedina stvar koju tražimo
zauzvrat je da nam pomognete u rješavanju jednostavnih
matematičkih jednadžbi. Moramo udružiti snage protiv
zajedničkog neprijatelja.“
Zatim se i Holtzman snašao: „Ili biste se više voljeli vratiti
na svoje male smrdljive necivilizirane svjetove?“
„Da!“ Uglas povikaše robovi.
„Sebični idioti“, promrmlja on i ponovo pogleda kroz prozor
u vatre i okupljene robove. „Da čovjek ne povjeruje!“ On sebe
nije smatrao lošim gospodarem. Nije mučio ove ljude radom
više nego samog sebe.
S panoramske platforme na kojoj su on i Norma stajali,
rijeka je djelovala turobno i bila je siva, jer je odražavala boju
gustog sloja oblaka odozgo. Norma je glasno razmišljala: „Ako
se ova pobuna raširi na poljoprivredna polja i rudnike, vojne
snage lorda Bludda možda je neće moći suzbiti.“

s
Lord Bludd je tog popodneva dobio popis zahtjeva od vođe
ustanka. Pod zaštitom svojih sljedbenika, Bel Moulav je
zatražio oslobađanje svih porobljenih Zenšnita i Zensunija i
njihov siguran povratak na rodne svjetove.
U okupiranoj svemirskoj luci, pobunjenici su kao taoce
držali mnogobrojne plemiće i nadzornike. Zgrade su gorjele dok
je Bel Moulav držao strastvene govore iz samog središta gomile,
raspirujući plamen...

552
 100.

2
Je li religija stvarna ako ne košta ništa i ako sa sobom
ne nosi nikakav rizik?

IBLIS GINJO,
zabilješka na margini
ukradene bilježnice

NAJVAŽNIJI JE DOBAR TAJMING. Iblis je već mjesecima

pripremao svoje radne ekipe i čekao obećani znak koji će
obilježiti početak snažnog, usuglašenog ustanka. Ali njegove
planove je poremetio neviđeni događaj. Stroj je ubio ljudsko
dijete, a majka je odgovorila na taj čin tako što je uništila robota
— to je bio neviđeni prizor za sve!
Iblis se čak nije morao ni poslužiti svojom moći uvjeravanja;
bilo je dovoljno da iskoristi užasan zločin kao okidač. Svuda oko
sebe čuo je povike, lomljavu stakla, topot nogu. Uopće nije
morao manipulirati ljutitim robovima radnicima — oni su željeli
ovo napraviti.
Pobuna na Zemlji i u Erasmusovoj vili se širila. Trojica
muškaraca oborili su kip orla iz najbliže niše; drugi su razbili
krunu na kamenoj fontani na trgu. Rulja je počela kidati
puzavice s bočnih strana glavne zgrade i razbijati prozore.
Provalili su u predvorje i pregazili dvojicu zbunjenih robota
stražara koji nikada nisu vidjeli da ovakvo ponašanje navodno
uplašenih robova. Ljudi su istrgnuli teško oružje iz ruku
uništenih robota i ponijeli ga sa sobom. Pucali su ne birajući
cilj.
Pobuna se morala proširiti.
553
 Iblis se bojao da će doći Omniusovi čuvari i sve ih pobiti ako
se nemiri ne prošire i na ostale dijelove grada. Ako mu uspije
stupiti u vezu da ostalim skupinama i dati im znak, pobuna će
se nastaviti rasti i širiti se od jednog naselja do drugog. Srećom
su im kogitor i njegov pomoćnik pomogli u kovanju tajnih
planova.
Nakon što se rulja podigla na oružje u Erasmusovoj vili,
pravi ustanak mora biti izveden negdje drugdje. Dok je
promatrao kako ludilo raste oko njega i slušao sve snažnije
povike i gledao divlje razaranje, Iblis je zaključio da ovim
ljudima više nije potreban.
Čim je glavni grad obasjao sablasni žuti mjesec, Iblis je izdao
dugo očekivanu naredbu svojim glavnim skupinama na drugim
velikim lokacijama. Zapovjedio je vođama jedinica da pošalju
muškarce i žene na ulice s toljagama, teškim alatima,
sjekačima, bilo kakvim oružjem koje je moglo poslužiti u borbi
protiv strojeva.
Poslije tisuću godina vladavine, Omnius nije bio
pripremljen za ovo.
Poludjeli pobunjenici su se obrušili poput lavine, ponijevši
sa sobom čak i one koji su ranije oklijevali da se pridruže
mladom podzemnom pokretu otpora. Čim su ugledali tračak
nade, robovi su razbjali sve što je imalo veze s tehnologijom.
U tami obasjanoj vatrama, Iblis se popeo na sam friz koji je
prikazivao Pobjedu Titana. Odatle je aktivirao svoj primitivni
odašiljač. Skriveni sustavi ugrađeni u isklesani zid grunuše. Sve
megalitske statue cymeha prikazane na frizu se raspuknuše,
otkrivši smrtonosni arsenal.
Na trgu muzeju ispod sebe ugledao je nekoliko neo-cymeha
kako se motaju unaokolo u hodajućim obličjima. Vodeni
izdajničkim mozgovima bez tijela, neo-cymehi su se okupljali u
namjeri da napadnu gomilu ljudi pobunjenika. Uskoro će stići i
ostali hibridni strojevi koje će imati borbena tijela načičkana
oružjem. Iblis nije smio dopustiti da do toga dođe.
Dao je svojim ljudima znak da otvore vatru. Rakete
napravljene od eksploziva koji se koristio na gradilištu izletjele

554
su iz cijevi uzidanih u friz i eksplodirale u blizini neprijatelja.
Raznijele su vlaknasto-metalne noge dva neo-cymeha. Dok su
se oni koprcali na tlu i pokušavali nastaviti dalje, Iblis je ispalio
još dvije rakete u njihove posude za održavanje mozgova. Spržio
je organsko tkivo mozgova i razlio elektrofluid.
Ako Iblisovi sljedbenici i uspiju uništiti cymehe i robote
čuvare, revolucija će se morati na kraju suočiti i sa svemoćnim
Omniusom sveumom. Dok je tako stajao visoko iznad grada i
gledao kako se sukob širi, osjetio je nalet samopouzdanja i
optimizma.
Ljudi su klicali okupani nadnaravnom mjesečinom. Plamen
je pucketao i širio se kićenim i praznim zgradama prijestolnice
strojeva. Oružarnica u blizini svemirske luke odletjela je u zrak
u neviđenoj eksploziji i plamen je suknuo stotinama metara u
zrak.
Iblis je promatrao kako broj njegovih sljedbenika raste iz
trenutka u trenutak i osjetio je da mu se grudi nadimaju od
ponosa. I dalje nije mogao povjerovati u razmjere onoga što se
događalo. Jesu li raštrkane ćelije pobunjenika odgovorile na
poziv – ili je on sam samcat zapalio ovaj požar?
Rulja je trčala ulicama poput lančane reakcije koju nije
moguće zaustaviti, svijetleći se sa sve većim žarom.

555
 101.

2
Točnost je beskorisna ako ne razumijemo njena
unutrašnja ograničenja.

KOGITOR KWYNA,
Grad Introspektivnih Arhiva

NAROD PORITRINA je već toliko dugo držao robove da je

postao zadovoljan svojim udobnim, neradničkim načinom
života. Kako su ustanici sve jače stezali uže oko ekonomije
planeta, to se sve više širila vijest o ustanku među svim
Zensuniji i Zenšijite radnicima u Stardi. U cijelom gradu
prekinut je svaki rad. To se dogodilo čak i izvan grada. Robovi
koji su radili na poljoprivrednim dobrima prekinuli su žetvu.
Neki od njih su zapalili šećernu trsku.
Ishmael i njegovi iscrpljeni drugovi proveli su noć u
šatorima čije je platno lepetalo na večernjem povjetarcu. On i
ostali mladi umjetnici ulogorili su se iznad granitnog zida
kanjona Isane na visokom platou.
Ishmael se trgao iz sna kada je shvatio da ga Ahid pokušava
probuditi. „Potajice sam prisluškivao nadzornike. U delti su
robovi digli bunu! Slušaj ovo...“
Dječaci su se vratili do logorske vatre koja se još pušila i
skupili se pokraj nje na hladnom noćnom zraku. Aliidove tamne
oči svjetlucale su na prigušenoj svjetlosti. „Znao sam da nećemo
morati stoljećima čekati slobodu. Bel Moulav će se izboriti za
pravdu. Lord Bludd će morati udovoljiti našim zahtjevima.“
Ishmael se namrštio, jer entuzijazam njegovog prijatelja
nije prešao na njega. „Ne možeš očekivati da će plemići
556
jednostavno slegnuti ramenima i promijeniti način na koji je
poritrinsko društvo funkcioniralo stotinama godina.“
„Nemaju izbora.“ Aliid stisne šake. „Oh, kako bih želio da
smo sada u Stardi među ustanicima. Ne želim se kriti ovdje.
Želim sudjelovati u borbi.“ Posprdno je frknuo. „Provodimo
dane praveći lijepe slike na stijeni u slavu naših ugnjetavača.
Vidiš li ikakav smisao u tome?“ Dječak se spustio na laktove i
njegovo usko lice ozari osmijeh. „Možemo poduzeti nešto. Čak
i ovdje.“

s
U gluho doba noći, kad su nadzornici otišli na počinak u
svoje izdvojene paviljone, Aliid je uspio nagovoriti Ishmaela
obećavši mu da neće biti prolijevanja krvi. „Samo ćemo dati
izjavu“, rekao je Aliid, izvivši usne u neveseo osmijeh.
Njih dvojica zatim krenuše od jednog šatora do drugog,
skupljajući saveznike. Iako je u dalekoj Stardi buknuo ustanak,
stražari se nisu pretjerano brinuli zbog šačice iscrpljenih
dječaka koji su naporno radili na zidovima klanca.
Mladići su se pri svjetlost zvijezda šapatom dogovorili da
ukradu radnu opremu iz šupe u kojoj je čuvana. Prstima punim
žuljeva pričvrstili su spojnice, opasali se oko struka i grudi,
pričvrstili petlje ispod pazuha i privezali kablove za koloture.
Četrnaest mladih robova prebacilo se preko ruba stijene na
zid kanjona preko koga se protezala saga dinastije Bludd,
desetostruko veća od života. Dječaci su u znoju svog lica
prethodnih dana sastavljali precizne djeliće držeći se laserom
ucrtanih likova osmišljenih za lorda Bludda.
Sada su se mladići spustili na kablovima i bosim stopalima
potrčali preko glatkog pročelja stijene. Dok se zanosio poput
njihala, Aliid je udarao oštrim čekićem za kamen po
raznobojnim pločicama, uništavajući sliku. Udaljeni huk bijele
vode brzaka i vjetra koji je zviždao oko stijena prigušivao je
udarce o stijenu.

557
 Ishmael se spustio niže od svog prijatelja i počeo čekićem
razarati plave pocakljene pločice koje su, gledane iz daljine,
predstavljale zamišljeno oko jednog lorda iz davnina po imenu
Drigo Bludd.
Aliid zapravo nije smislio nikakav plan. Udarao je nasumice,
krećući se postrance i penjući se naviše. S oštećenih pločica
otpadali su komadići koji su podsjećali na raznobojne dragulje
i padali u bezdanu tamu. Ni ostali dječaci robovi nisu zaostajali
za njima. I oni su doprinijeli šteti nanijetoj tom povijesnom
prikazu Poritrina. Jesu li mislili da će uništavanje tog zanatskog
djela biti dovoljno da se ponovo ispiše povijest.
Satima su radili ušutkavajući jedni druge i hihoćući se. Iako
su bili samo nejasni obrise pri svjetlosti zvijezda, Aliid i Ishmael
su se osmjehnuli jedan drugome uživajući u svom dječački
okrutnom vandalizmu.
Kada su prve sunčeve zrake obasjale horizont, dječaci su se
popeli uz pročelje stijene, vratili opremu u šupe i uvukli se u
svoje šatore. Ishmael se nadao da će uhvatiti bar jedan sat sna
prije nego što ih nadzornici probude.
Uspjeli su se neprimijećeni vratiti. U zoru su se oglasili
alarmi i muškarci su urlajući pozvali mlade radnike da se
postroje duž ruba stijene. Zajapureni nadzornici zahtijevali su
od njih da otkriju identitet počinitelja. Išibali su dječake,
jednog za drugim, ozlijedivši ih tako gadno da danima neće biti
u stanju raditi; uskratili su im obroke hrane i količinu vode.
Dakako, ni jedan dječak rob nije ništa znao. Svi odreda su
tvrdili da su cijelu noć prespavali u svojim šatorima.

s
Zlonamjerno oštećivanje veličanstvenog murala u kanjonu
bilo je posljednji udarac nanijet lordu Bluddu. Trudio se biti
razuman i strpljiv za vrijeme pobune. Tjednima je pokušavao na
civiliziran način staviti Bela Moulava i njegove buntovne
sljedbenike u red.

558
 Dan srama koji je proglasio nije imao nikakvog utjecaj na te
necivilizirane zatvorenike — oni jednostavno nisu marili za
takve stvari – i na kraju je shvatio da se samo zavarava.
Zensuniji i Zenšijiti jedva da su spadali u ljudsku rasu,
praktično su bili druga vrsta. Ti nezahvalni primitivci nisu bili
u stanju raditi za opće dobro i uživali su u patnji kulturnih ljudi.
Ako je suditi po onome što su učinili, ti budislamski fanatici
nisu uopće imali svijest o moralu.
Robovi su sabotirali postavljanje štitnika na Armadinim
ratnim brodovima i odbili su nastaviti rad na vrlo važnim novim
izumima Tia Holtzmana. Tamnobradi vođa ustanka uzeo je
plemiće za taoce i držao ih u spremištima za robove. Moulav je
oštetio svemirsku luku Stardu, i na taj način spriječio svaki
uvoz i izvoz i prekinuo svaku trgovinu. Njegovi sljedbenici
kriminalci spaljivali su zgrade, uništavali postrojenja od životne
važnosti i uništavali poljoprivredna imanja. Što je bilo još gore,
Bel Moulav je zatražio oslobađanje svih robova — kao da je
sloboda bila nešto što jedno ljudsko biće može besplatno dobiti!
Ta ideja je bila udarac zadan milijardama ljudi koji su se borili
i umrli, održavajući misaone strojeve na razmaku.
Bludd je razmišljao o pogubljenim građanima na Giedi
Prime, o žrtvama sukoba s cymehima na Salusi Secundus, o
čarobnicama s Rossaka koje su položile svoje živote
uništavajući cymehe. Zgadilo mu se što je taj Bel Moulav uspio
okupiti nezadovoljne robove i pokušavao onemogućiti sva
plemenita nastojanja ljudske rase. Kako su samo bili sebično
arogantni ti nezahvalni budislamisti!
Kada je saznao za sabotažu u kojoj je oštećen mozaik,
odletio je do uskog klanca i u nevjerici se zagledao u prizor.
Povijest kojim se obitelj Bludd ponosila bila je oskvrnuta! Takvu
jednu uvredu lord Niko Bludd neće trpjeti.
Zglavci su mu pobijelili koliko je čvrsto stezao ogradu.
Njegova svita se prepala kada ga je vidjela takvog. Uplašila ih je
odlučnost koja je ključala ispod tog nalickanog lica.
„Ovo ludilo mora odmah prestati.“ Te ledene riječi uputio je
stražarima dragunima. Okrenuo se prema vojniku u zlatnom
oklopu pokraj sebe. „Znate što vam je činiti, zapovjedniče.“
559
 s
Budući da ionako nije mogao nastaviti s poslom zbog
neobjašnjivog ponašanja svojih robova, Tio Holtzman je sa
zadovoljstvom prihvatio poziv da krene s lordom Bluddom.
Jedva je čekao vidjeti kako će se njegovi novi štitnici pokazati
prigodom prve velike praktične demonstracije.
„U pitanju je samo vježba civilne obrane, Tio, ali neophodna
je“, rekao je Bludd. „Najvažnije je što ćemo vidjeti tvoj izum na
djelu.“
Znanstvenik je stajao pokraj plemića na platformi za
promatranje. Norma Cenva i šačica raskošno odjevenih plemića
čekala je iza njih, gledajući s platforme neposlušnu gomilu
robova. U zraku se osjećao dim, a iz zaposjednute svemirske
luke dizali su se grleni povici i ogorčeni napjevi.
Draguni stražari na tlu napredovali su zaštićeni
svjetlucavim tjelesnim oklopima. Vod stražara je podsjećao na
nemilosrdan klin koji prodire u blokiranu svemirsku luku,
opremljen toljagama i kopljima. Neki su imali chandler pištolje
i bili spremni pucati, ako bude potrebe.
Holtzman se držao za ogradu i pažljivo pratio napredovanje
draguna. „Pogledajte, robovi nas ne mogu zaustaviti.“ Norma je
bila blijeda kao vapno i sva se ulijepila od hladnog znoja koji ju
je oblio. Shvatila je da će nazočiti pokolju, a nije se mogla glasno
usprotiviti tome.
Ljudi u zlatnim oklopima nisu ni na trenutak zastali u svom
nemilosrdnom napredovanju, iako su im ljutiti robovi pokušali
prepriječiti put. Ljudi su se bacali na oklope draguna. Prvi
redovi vojnika lorda Bludda podigoše toljage i počeše lomiti
kosti odbacujući u stranu sve one koji ih nisu htjeli propustiti.
Robovi su vikali, pregrupirali se i stalno iznova pokušavali
masovnim nasrtajima raspršiti vojnike, ali nisu mogli prodrijeti
kroz oklope.
Rulja se povlačila pokušavajući sagraditi prepreku i zaštititi
vođu koji je podigao ustanak. Stojeći na postolju terenskog
kamiona, Bel Moulav je jasnim i prodornim glasom vikao na

560
čakobsa jeziku: „Nemojte ustuknuti! Držite se svojih snova.
Ovo nam je jedina prigoda. Svi robovi se moraju ujediniti!“
„Oh, zašto se nisu ovako borili protiv misaonih strojeva?“,
progunđao je Niko Bludd i nekoliko plemića oko njega
zahihota.
Na kraju je masa robova svojom brojnošću uspjela zaustaviti
dragune i zapovjednik legije je povikao, nadjačavši sveopću
buku. „Imam naredbu za uhićenje izdajnika Bela Moulava.
Odmah da ste ga predali.“
Ni jedan ustanik se nije ni pomaknuo. Nekoliko trenutaka
kasnije, draguni izvadiše Chandler pištolje, isključiše štitnike i
otvoriše paljbu. Na sve strane su poletjele kristalne iglice,
podižući oblake krvi i rastrgnutog mesa. Robovi su vrištali i
pokušavali se maknuti, ali ubrzo shvatiše da su previše zbijeni
oko Bela Moulava i da se ne mogu pomaknuti.
Bradati vođa je izvikivao naredbe na svom barbarskom
jeziku, ali robove je obuzela panika i njihovi redovi se počeše
osipati. Nastavili su padati pod kišom kristalnih strelica. Na
stotine ih je poginulo ili bilo ranjeno.
Robovi su umirali ili se pokušavali udaljiti od Bela Moulava.
Crnobradi vođa je zgrabio štap i pokušao ih ponovo okupiti.
Međutim, draguni stražari pojurili su naprijed čim se raščistio
put do njihovog cilja. Okružili su vođu Zenšijita i bacili ga na
pločnik. Robovi su obeshrabreno zaurlali kada su vidjeli svoga
vođu kako pada pod bijesnim udarcima šaka u zlatnim
rukavicama.
Vidjevši da je njihov vođa u vrlo teškom položaju, preživjeli
pobunjenici počeše se okupljati u ljutite skupinice pokušavajući
vratiti hrabrost. Međutim, draguni stražari se ponovo
prihvatiše svojih pištolja i razbiše i posljednje ostatke otpora.
Svuda unaokolo čula se samo kuknjava i zavladao je sveopći
kaos.
Draguni su odvukli Bela Moulava, a oklopljena vozila i
pješadija slili su se u svemirsku luku i spasili plemiće taoce i
njihove dame iz spremišta.

561
 Niko Bludd je tužno gledao sa zračnog broda grimizne mrlje
i isprepletane leševe razbacane po svemirskoj luci „Nadao sam
se da ćemo uspjeti ovo izbjeći. Pružio sam robovima dovoljno
mogućnosti da se povuku, ali mi oni nisu ostavili izbora.“
Bez obzira na pokolj, Holtzman nije mogao sakriti svoje
zadovoljstvo. Njegovi osobni štitnici su se odlično pokazali.
„Ponijeli ste se časno, moj gospodaru.“
Plovili su zrakom na sigurnoj udaljenosti iznad svih
opasnosti i još malo promatrali operaciju čišćenja. Zatim ih je
Bludd sve pozvao u svoju luksuznu rezidenciju da proslave
oslobađanje Poritrina.

562
 102.

2
Svaki pokret velikih razmjera —politički, vjerski ili
vojni — zavisi od epohalnih događaja.

PlTCAIRN NARAKOBE,
Proučavanje sukoba
u svjetovima Lige

KADA SU LJUDI CRVI podigli ustanak na Zemlji, Titan

Ajax je to shvatio kao otvorenu sezonu lova na njih. Što se njega
tiče, slavni dani su se vratili i ovoga puta neće se morati suoči s
gađenjem svoje ljubavnice Hecate zbog pokolja što ga je
namjeravao izvesti.
Odabrao je svoje najbolje gladijatorsko tijelo, masivnog
hodača načičkanog oružjem kojeg je svojedobno projektirao u
nadi da će dobiti priliku boriti se protiv Omniusa u areni. Ajax
je više volio tijela koja su odisala veličinom i snagom, koja nisu
bila elegantna i lijepa već samo krajnje zastrašujuća. Volio je
uvijek jednim udarcem smožditi više desetaka ljudskih crva.
Ovo će sličiti na Pobunu Hrethgira na Walgisu.
Ajax se nalazio u zgradi za proizvodnju cymeh tijela na vrhu
jednog od sedam brežuljaka glavnog grada. Njegovi senzori
hvatali su galamu rulje koja je u početku bila prigušena, a zatim
počela postajati sve glasnija. Nije imao vremena za gubljenje.
Pomoću precizne hidraulike podigao je svoj spremnik za
održavanje mozga i instalirao sam sebe u tijelo ratnika.
Elektrofluidom su kolale ljutite misli, pucketavo napajajući
neuroelektrične veze putem mislitroda. Naoružao se svim

563
mogućim oružjem. Zatim je protegnuo snažne udove načičkane
smrtonosnim nastavcima. Bio je spreman.
Titan je izašao kroz klizna vrata na balkon što se protezao
oko zgrade. Hodao je nogama koje su pokretali klipovi.
Zagledao se prema gradu iz koga se dizao plamen prema
večernjem nebu. Vidio je pramenove dima koji su se kovitlali i
robove koji su trčali unaokolo poput žohara. Čuo je lomljavu
plaža i šištanje razbijenih vozila. Hrethgiri su potpuno poludjeli.
Trgom Forum odjeknula je eksplozija prigušena zbog
udaljenosti. Pobunjenici su se dokopali i teškog naoružanja
koje su vjerojatno povadili iz trupova oštećenih robota. Ajax je
uključio svoje sustave za lov i ušao u teretni lift koji ga je
spustio do razine ulice. Ako su ti divlji i blesavi pobunjenici
oštetili njegov veličanstveni monumentalni kip, teško njima.
U podnožju brda je jedna skupina neo-cymeha i robota
stražara obrazovala obrambeni krug. Ispaljivali su usijane
kuglice na rulju koja je urlala i jurila prema njima poput
stampeda pomahnitalih životinja. Tijela robova bi zasjala i pala
cvrčeći kad bi ih kuglice pogodile. Međutim, crvi su nastavili
nadirati u valovima iako su vidjeli što ih čeka.
„Što ste se šćućurili!“ zaurla Ajax. „Zar ćete samo gledati
kako jurišaju na vas umjesto da ih pojurite?“
Bilo je to retoričko pitanje. Neo-cymehi krenuše naprijed na
svojim udovima načičkanim oružjem i oblikovanim od tekućeg
metala. Cymehi uspješe probiti prvi val poludjelih pobunjenika,
a roboti stražari se povukoše na novi položaj više na brdu.
Ajax se popeo na leteću platformu. Povezao se s komandnim
sustavom za upravljanje letjelicom i počeo kružiti iznad rulje,
izbjegavajući eksplozije i paljbu. Dok je napredovao prema
Forumu, Titan je bio toliko bijesan da je teškom mukom
upravljao sustavima svoga gladijatorskoga tijela.
Ajax je primijetio da su strojevi postavili dodatne
obrambene linije širom grada. Očekivao je da će se
dezorganizirana pobuna do sada već raspasti i da će biti
ugušena. Samo danas pobijeno je na tisuće ljudskih bića. Možda
je zabava tek počela.

564
 Iz friza Pobjeda Titana ljudi su ispaljivali rakete koje su za
sobom ostavljale iskričavi trag. Povećavajući rezoluciju svojih
optičkih vlakana, Ajax je prepoznao ljudsko biće koje je stajalo
na vrhu divovskog isklesanog kamenog zida, pucajući iz
skrivenog oružja: bio je to izdajnik predvodnik ekipa Iblis
Ginjo! Ajax je od početka sumnjao u njega!
Gotovo se pušio od bijesa dok je gledao gomile nezahvalnih
stvorenja kako pomoću kablova i malih količina eksploziva ruše
goleme stupove na kojima su stajali kraljevski kipovi Titana.
Ajax je usmjerio leteću platformu prema njima. U tom trenutku
je vidio kako i njegov kolos-kip pada na popucane ploče trga.
Crvi su glasno zaklicali. Još jedna primitivna raketa zazviždala
je iz friza koji se osipao.
Ajax je povećao brzinu leteće platforme i u širokom luku
zaobišao ogromni kameni mural. Prišao mu je sa stražnje strane
kako bi izbjegao rakete. Divovski kip koji ga je predstavljao u
nekadašnjem ljudskom obliku ležao je razbijen na kamenoj
površini trga poput kakvog srušenog kralja.
Ajax je namjeravao komadati Iblisa Ginja ud po ud i upijati
njegove krikove.
A onda se iznenada cijeli jedan dio spomenika okrenuo oko
svoje osi i nebo je planulo od mnogobrojnih narančastih vatri
raketa ispaljenih ravno u Ajaxa. Jedna od njih uzdrmala je
podnožje leteće teretne platforme i teška letjelica je počela
padati u spirali.
Titan je ispao s nje i tresnuo o trg, pri čemu su se iskrivili
njegovi hidraulični udovi i oklop spremnika za mozak. Pad
leteće platforme izazvao je strašnu eksploziju koja je srušila
divovski mural i oštetila lansere raketa.
Kamene ploče trga pretvorile su se u prah na mjestu gdje je
palo Ajaxovo gladijatorsko tijelo. Njegovi integralni sustavi su
se trzali, a neuroelektronika je treperila. Mozak u spremniku za
održavanje uskomešao se uslijed poremećenog priliva podataka
i iskrivljenih dojmova koji su stizali preko oštećenih mislitroda.
Bio je okružen uništenim spomenicima koje su srušila
nezahvalna ljudska bića.

565
 Čuo je Iblisa kako doziva rulju da dokrajči ranjenog Titana.
Mislitrodnim vodičima pokuljale su nove misli. Ajax je
reorganizirao sustave svog borbenog tijela i premostio oštećene
kontrolne veze. Nastavit će s borbom čim se podigne na noge.
Bijesna rulja ga je okružila sa svih strana, ali ju je on odbacio
svojim umjetnim udovima. Konačno se uspio podići na snažne,
premda oštećene, noge koje ga više nisu pouzdano podupirale.
Zapucao je iz bacača plamena, stojeći nagnut na jednu stranu i
računajući da će na taj način odbiti pobunjenike.
Ali oni su počeli puzati preko tijela svojih palih suboraca,
nastavivši mu se sve više približavati...
Prije negoli je Ajax uspio vratiti ravnotežu ili završiti
rekalibraciju svojih optičkih vlakana kako bi jasno vidio što se
oko njega događa, Iblis je izvadio jednu neoštećenu raketu iz
uništenog friza i ispalio je ručno. Ajaxu je funkcionirala samo
polovina sustava i on se pokuša izmaknuti raketi, ali ga ova
pogodi i raznese mu jednu nogu, izbacivši cymeha iz ravnoteže
i napravivši rupu u popucalim pločama ispod njega.
Pradavni ratnik je zaurlao preko svog sintesajzera glasa i
okrenuo oklopljeno tijelo prema Iblisu i uništenom muralu.
Poludjeli robovi milili su po kršu na Forumu, bacajući se na
cymeha poput miševa koji pokušavaju oboriti razbješnjelog
bika.
Ajax se bacakao sa svojim nezgrapnim tijelom. Rušio je i
gazio crve uništavajući sve koji bi mu se našli na putu.
Međutim, sve je više pobunjenika nadiralo prema njemu,
napadajući njegovo cymeh tijelo jednostavnim sječivima i
pucajući u njega iz zarobljenog oružja. Ajax je u tom ludilu
pobio ili ranio na stotine njih, ne pretrpjevši značajniju dodatnu
štetu, međutim, navala tijela i njegova uništena noga otežavali
su mu borbu.
Iblis je povikao s friza: „Pobio je milijarde ljudi! Smlavite
gada!“
Samo milijarde? Siguran sam da je bilo više!
Ajax je zahvaljujući naletu mehaničke energije uspio
nekako preskočiti gomilu ljutitih ljudskih bića i krenuti uz

566
visoki kameni mural, izbacujući vješto hvataljke i klinove
podupirače iz krajeva udova koji su još funkcionirali. Iblis je
stajao na vrhu oštećenog murala i usmjeravao svoje lude
pobunjenike.
Više desetaka robova objesilo se o one dijelove Ajaxovog
tijela s kojih ih nije mogao oboriti. Mlatarao je jednim od pet
neoštećenih udova, a ostala četiri je koristio za penjanje uz
monolitnu stijenu.
Jedan rob je odozgo ispustio malu količinu eksploziva koja
je detonirala na isklesanom zidu i napravila pukotine u kamenu
pa su cymehova stopala izgubila oslonac. Desetke poludjelih
robova zahvatio je udarni val i oni popadaše s njegovog
gladijatorskog tijela. Međutim, sve ih se više novih pentralo na
njega.
Titanovo mehaničko tijelo se neprirodno nagnulo, a ljudska
bića su se bez prestanka nastavila penjati na njegova leđa i
uništavati mu komponente, nasrćući na njega sjekačima i
batinama.
Nekoliko trenutaka zatim, pobunjenici su uspjeli presjeći
neuroelektrične vodiče i prekinuti upravljačka vlakna koja su
vodila iz zaštićenog spremnika za mozak u udove tog ljudskog
monstruma. Na taj način su krajnje učinkovito paralizirali
Titanovo divovsko tijelo. Ajax je osjetio kako se odvaja od zida i
kako pada na leđa.
Čuo je urlike kad je udario o tlo, zgnječivši stotine hrethgira
koji su vrištali. Obožavao je slušati njihove bolne krikove.
Međutim, Ajax se više nije mogao ni pomaknuti, nepokretno je
ležao u svom ratničkom obličju poput kakvog ogromnog
otrovanog kukca.
„Ja sam Titan!“, zaurlao je on.
Kroz svoja raštrkana optička vlakna, Ajax je ugledao
izdajnika, vođu ekipe na ramenima robova, kako prstom
pokazuje prema glavnoj zaštitnoj ploči cymehovog spremnika
za mozak. „Skinite gadu oklop!“
Ajaxove mislitrode su detektirale uklanjanje štitnika i
otkrivanje spremnika s mozgom. Prije deset stoljeća, dok su
567
Titani još vladali Starim Carstvom, podvrgnuo se operaciji koja
mu je omogućila da do dana današnjeg preživi kao cymeh, jer
je od cijelog tijela sačuvao samo mozak.
S pobjedničkim osmijehom na licu, Iblis se popeo na golemo
ratničko tijelo koje se još trzalo, držeći ručno napravljenu
toljagu. Predvodnik ekipe je cereći se zamahnuo metalnom
toljagom i tresnuo o zaobljene stijenke spremnika za mozak.
Nastavio je s udarcima. U pomoć su mu pritekli i njegovi
sljedbenici. Udarali su sve dok nisu razbili spremnik i uništili
organski mozak, pretvorivši ga u sivu kašu pomiješanu s
plavičastim elektro-fluidom koji je istjecao iz spremnika.
Euforični Iblis je stajao na mrtvom Titanu i urlao u znak
pobjede. Njegova poruka je doprla do visina većih i od samog
plamena koji je proždirao grad strojeva.
Rulja je još više pomahnitala kada je pao jedan od najvećih
cymeha. Glas se pronio ulicama i pobješnjeli pobunjenici
iskalili su se na svim predmetima i simbolima gospodara
strojeva. Neo-cymehi i roboti stražari, koji su održavali
defanzivne linije, raspršili su se kada su pobunjenici krenuli na
njih.
Sveprožimajući Omnius sveum nije imao drugog izbora.
Morao je pribjeći jakim protumjerama.

568
 103.

2
Mi nismo poput Mojsija, ne možemo pretvoriti kamen
u vodu... bar ne u tim količinama da se ekonomski
isplati.

Carsko ekološko ispitivanje Arrakisa,

pradavni zapisi (istraživač nepoznat)

ZENSUNIJI NOMADI SU na popodnevnoj žezi Arrakisa

vezali prljavu krpu preko očiju Aureliusa Venporta.
Ljudi iz pustinje nisu vjerovali ni Tuku Keedairu i ponijeli
su se prema trgovcu s Tlulaxa na isti nedostojanstven način.
Venport je odlučio da im to dopusti. Gledao je na to kao na
investiciju. Putovali su gotovo pet neugodnih mjeseci
svraćajući na razne zabite planete samo da bi stigli dovde.
Preživjet će on i ovo.
„Sad ćemo krenuti“, reče Naib Dhartha. „Možete
razgovarati, ali bilo bi najbolje da razgovor svedete na
minimum. Uludo bačene riječi su potrošena voda.“
Venport je osjećao ljude svugdje oko sebe. Krenuli su. U
početku je često posrtao, jer je podizao stopala više nego
obično, ispitujući pijesak po kojem je išao. Tlo je bilo neravno,
ali se ipak postupno uvježbavao.
„Što je s pješčanim crvima?“ upitao je Keedair. „Zar ne
bismo trebali brinuti o...“
„Nalazimo se izvan njihovog područja“, grubo je odvratio
Dhartha.
„Planinski lanci nas dijele od velikog bleda u kojem
prebivaju demoni.“
569
 „Nisam siguran da je ovo zaista neophodno“, reče Venport
dok su nastavljali dalje.
Dhartha je bio odlučan, nije bio navikao da netko dovodi u
pitanje njegove naredbe. „Neophodno je, jer sam ja tako rekao.
Ni jedan stranac, čak ni oni koji ovdje žive, nikada do sada nije
vidio naše skrivene zajednice. Mi ne nudimo unaokolo karte.“
„Razumijem i pridržavat ću se vaših pravila“, promrmlja
Venport. „Sve dok budete nudili začin.“
Iako su prašume Rossaka bile bogate još nepronađenim
začinima i egzotičnim halucinogenima, činilo mu se da ni jedan
neće imati takav učinak kao melange. Venport je osjećao da
vrijedi uložiti u ovu tvar, bez obzira na udaljenost koju je morao
prevaliti i sve neugodnosti kroz koje je prošao.
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, Venport je sasvim lako
prodao Keedairovu sumnjivu pošiljku znatiželjnicima voljnima
da plate razbojničku cijenu. Iako je Venport zadržao za sebe
polovinu zarade, Tuk Keedair je ipak zaradio pozamašnu sumu.
Toliko ne bi dobio ni za pun brod robova najviše kvalitete. Kako
nije izgubio novac za tu godinu, nije morao odrezati svoju
cijenjenu pletenicu.
Venport se spotaknuo o nešto tvrdo. Opsovao je i zamalo
nije pao na koljena, ali ga je netko zgrabio za ruku i pridržao.
„Prošloga puta sam čekao čitavu vječnost dok mi tvoji ljudi
nisu napunili brod melangeom, jer su ga donosili na kapaljke“,
reče Keedair, čiji je glas dopirao na nekoliko koraka ispred
njega.
Venport dodade: „Naibe Dhartha, nadam se da ćemo uspjeti
smisliti neki efikasniji način u budućnosti.“ Ako im pak ne pođe
za rukom, morat će jednostavno dići cijenu, mada je bio siguran
da ni u tom slučaju potražnja neće opasti.
Poslije napornog napredovanja brzinom slijepca koje je
potrajalo satima, Zensuniji su zastali.
Po šuškanju i lupkanju, Venport je zaključio da su upravo
skinuli kamuflažu s nekog terenskog vozila. „Sjednite“, reče
Naib Dhartha, „Ali ne skidajte poveze.“

570
 On i Keedair se nespretno popeše u vozilo koje poskakujući
i tiho predući krene. Poslije mnogo kilometara, Venport je po
nešto hladnijim sjenama zaključio da su se sigurno primakli
brdima i da je popodne već dobro odmaklo. Da se htio time
pozabaviti, mogao je odredi lokaciju ovog sela. Trebao je samo
ušiti tragač pulseva u jaknu ili ga umetnuti u đon čizme.
Međutim, u ovom trenutku su Venportu važnije stvari bile
na pameti. Osjećao je da nema načina da se zaobiđu želje ovih
očvrslih ljudi, da oni potpuno nadziru svoje posjetitelje i da čak
odlučuju o tome tko će živ izaći iz pustinje.
Kada su krenuli uz strmu stazu, terensko vozilo je usporilo.
Zatim su Zensuniji ponovo sakrili vozilo i natjerali svoje goste
s povezima preko očiju da nastave pješice. Nomadi su ih vodili
korak po korak, zaobilazeći gromade i odronjene stijene.
Konačno im je Dhartha skinuo poveze ispred nejasnog ulaza u
neku pećinu. Stajali su na ulazu u tunel. Venport žmirne da
prilagodi oči na slabu svjetlost koju su osiguravale zapaljene
svjetiljke obješene po zidovima.
Venport je imao dojam da su mu se druga dva osjetila,
osjetilo sluha i mirisa, izoštrili dok je imao povez preko očiju.
Osvrtao se ispred ulaza u tunel i uočio znakove koji su mu rekli
da ovdje prebiva puno ljudi, osjetio je zadah neopranih tijela,
zvukove komešanja.
Dhartha ih je poveo do prostorija visoko u zidu stijene i
nahranio ih hrskavim hljebom s malo meda i tankim narescima
sušenog mesa mariniranog u jakom umaku. Nakon toga su
slušali glazbu Zensunija oko niskih vatri i pričali priče na jeziku
koji Venport nije razumio.
Na kraju je Naib izveo dvojicu nestrpljivih posjetitelja na
stjenovitu policu s koje se pružao na nepregledno more dina.
„Želim vam nešto pokazati“, reče on. Mršavo lice mu je bilo u
sjeni, a geometrijska tetovaža na obrazu sada je bila još tamnija
od njegove kože. Posjedali su prebacivši noge preko ruba police.
Keedair je prelazio pogledom s Dharthe na Venporta, željno
iščekujući da pregovori počnu.
Naib je pozvonio malim zvoncem i uskoro im je prišao jedan
žilavi starac uštavljenog lica. Imao je dugačku sijedu kosu i
571
većinu zuba. I njegove oči su bile tamnoplave kao i oči svih
ostalih stanovnika pustinje, iz čega je Venport zaključio da je to
posljedica dugotrajnog uzimanja melangea. I Keedairove oči
već su poprimile tu plavkastu nijansu.
Postariji čovjek je držao poslužavnik s tamnim kolačićima
isječenim u savršene kvadrate i premazanim ljepljivim sirupom.
Ponudio je prvo Venporta ovom delikatesom, a zatim i Keedaira
i Naiba Dharthu. Sjedokosi muškarac je ostao stajati pokraj njih
i promatrati ih.
Venport je na temelju svega što je do sada vidio zaključio da
u ovoj kulturi uvijek žene služe muškarce, za razliku od običaja
koji su vladali na Rossaku. Možda su ovdje ostarjeli muškarci
također bili zaduženi za kućne poslove.
Venport se zagledao u smeđi kolačić, a zatim je gricnuo
jedan vrh. Obrok kojeg je prethodno pojeo bio je protkan
znatnim količinama melangea, ali ga je u ovom komadiću
izgleda bilo više nego što je očekivao, jer je u ustima osjetio
eksploziju obogaćenu cimetom. Drugi put je odgrizao poveći
komad i osjetio kako njegovim tijelom struje snaga i prijatnost.
„Tako je ukusan!“ Već je bio pojeo gotovo cijeli kolač, a da
toga nije ni bio svjestan.
„Svježi začin pobran s otvorenog pijeska danas popodne“,
obavijesti ga Dhartha. „Mnogo je jači od bilo čega što ste do
sada probali u začinskom pivu ili hrani.“
„Odlično je“, reče Venport, dok su mu razne mogućnosti
punile um poput neotvorenih darova. Keedair je također pojeo
svoj kolačić i zadovoljno uzdahnuo.
Venport je instinktivno osjećao da će se trgovina začinom i
te kako isplatiti i očekivao je da će znatne količine prodati
plemićima Lige. Stoga je odlučio na sljedeći put krenuti sa
Zufom Cenvom na Salusu Secundus. Dok će ona držati svoje
vatrene govore u obnovljenoj dvorani parlamenta, Venport će
se sastajati s ljudima, ispitivati teren, dijeliti uzorke. To će
potrajat će, ali će potražnja stalno rasti.
Podigao je posljednji zalogaj svog začinskog kolača. „Je li to
što si nam htio pokazati, Naibe Dhartha?“
572
 Istetovirani vođa podiže ruku i pljesne starca po tankoj, ali
mišićavoj ruci. „Htio sam da vidite ovog čovjeka. Zove se
Abdel.“ Naib se kratko naklonio i starac mu je uzvratio na isti
način, a zatim se, kada je bio predstavljen, još dublje naklonio
dvojici gostiju koji su sjedili. „Abdele, reci posjetiteljima koliko
ti je godina.“
Suhonjavi čovjek progovori tihim, ali snažnim glasom.
„Gledao sam kako zviježđe Kukac prelazi preko Stražarske
Stijene tri stotine četrnaest puta.“
Zbunjeni Venport pogleda Keedaira koji slegnu ramenima.
Naib Dhartha im objasni. „To je jedno malo zviježđe na našem
nebu. Ide tamo amo s promjenom godišnjih doba i prelazi preko
tankog Šiljka stijenja u blizini obzora. Koristimo ga umjesto
kalendara.“
„Tamo-amo“, ponovi Keedair. „Hoćete reći dvaput
godišnje?“
Naib klimne.
Venport je na brzinu sračunao. „Starac želi reći da ima sto
pedeset sedam godina.“
„Otprilike“, odvrati Dhartha. „Djeca ne počnu gledati i
brojiti dok ne napune tri godine, što će reći da Abdel ima
najmanje sto šezdeset standardnih godina. Abdel je cijelog
života unosio melange. Jeste li primijetili koliko je zdrav...
pogled mu je jasan, a um oštar. Vjerojatno će poživjeti još
nekoliko desetljeća, pod uvjetom da nastavi redovito koristiti
začin.“
Venport je bio začuđen. Svi su čuli za droge koje
produžavaju mladost i tretmane za produžetak života nastale u
Starom Carstvu, i koji su zaboravljeni kada je stari režim pao.
Većina priča su bile puke legende. Ali ako je ovaj starac govorio
istinu...
„Imate li neki dokaz za to?“ upitao je Keedair.
Naib se bijesno trgne. „Dajem vam svoju riječ. Nikakav
dodatni dokaz nije potreban.“
Venport da znak Keedairu da ne navaljuje. Ako je suditi po
onome kako se osjećao od melangea koji je kolao njegovim
573
tijelom, dotična tvrdnja je bila sasvim točna. „I mi ćemo obaviti
neke testove kako bismo bili sigurni da nema sporednih
učinaka osim plavih očiju. Može se dogoditi da i melange
uvrstim u katalog svojih namirnica. Hoćete li biti u stanju
osigurati dovoljne količine za trgovinu?“
Pustinjski vođa klimne i reče: „Potencijali su neizmjerni.“
Preostalo je samo da se dogovore oko pojedinosti. Venport
im je namjeravao ponuditi neobično sredstvo plaćanja. Vodu?
Ili bi možda ove nomade zanimale Normine sjajne kugle kojima
bi mogli osvijetliti svoje mračne pećine i tunele. Lebdeće kugle
bi Zensunijima možda bile od veće koristi od kredita Lige. Imao
je nekoliko uzoraka u svojoj letjelici u gradu Arrakisu.
Ispružio je ruku i uzeo posljednji kolač s poslužavnika što
ga je Abdel i dalje držao. Venport je primijetio da starac čvrsto
drži tanjur i da mu ruka ni jednom nije zadrhtala. To je bio još
jedan dobar znak, koji ni Tuku Keedairu nije promakao.
Poslovni partneri klimnuše jedan drugome.

574
 104.

2
Moj kopilot stalno misli na tu ženu ljudi, ali izgleda
da ga to za sada ne smeta u obavljanju dužnosti.
Motrit ću pažljivo na njega kako bih uočio prve
znakove nevolje.

SEURAT,
napomena namijenjena Omniusu

PUTNICA SNOVA JE UŠAO U ATMOSFERU ZEMLJE,

vraćajući se kući poslije dugog putovanja ažuriranja. Prošlo je
jako puno vremena od kada Vor nije vidio Serenu Butler...
Također će se morati suočiti s ocem i zatražiti objašnjenje za
povijesne netočnosti na koje je naišao.
Dok su se približavali planetu, on i Seurat su na srebrno-
crnom brodu provjeravali očitavanja temperature na vanjskoj
oplati. Brodski kronometar se automatski prebacio na
zemaljsko standardno vrijeme.
To je podsjetilo Vora na izmjene koje je Agamemnon izvršio
u svojim memoarima, napisavši verziju povijesti koja mu je više
odgovarala. Titani nisu bili veličanstveni, dobrodušni junaci
kakvima ih je njegov otac opisivao.
Serena Butler je navela Vora da otkrije istinu o
Agamemnonu. Vor se pitao je li razmišljala o njemu dok ga nije
bilo. Hoće li ga Serena poštovati sada kada je neke stvari gledao
drukčijim očima?
Ili još tuguje za svojim izgubljenim ljubavnikom, ocem
svoga djeteta? Vor osjeti grč u trbuhu od nervoze i iščekivanja.
Tijekom cijelog svog krajnje sređenog života nikada se nije
575
suočio s ovoliko nesigurnosti kao tijekom posljednjih nekoliko
mjeseci.
Možda ga Agamemnon čeka u svemirskoj luci. Sva obećanja
velikog cymeha, primamljivi izgledi da se odrekne svog krhkog
ljudskog tijela i postane neo-cymeh, Voru su sada izgledala
ništavna. Sve se izmijenilo.
Vor će ga izazvati, optužit će velikog generala da je mijenjao
povijest i izokretao činjenice – da je zavaravao vlastitog sina.
Jedan njegov dio još se nadao da će Titan imati spreman
odgovor, kakvo utješno objašnjenje koje će omogućiti Voru da
se vrati razumnom i sređenom životu povjerenika.
Ipak je osjećao da ga Serena nije pogrešno uputila. Osobno
je vidio dovoljno dokaza i dobro je znao kako su se strojevi
odnosili prema ljudskim bićima. Vor se više nije mogao
pretvarati... ali nije ni znao što bi drugo mogao. Osjećao je veliki
strah od povratka na Zemlju, iako je znao da se mora vratiti.
Nema sumnje da će Agamemnon primijetiti promjenu kod
svog sina. Vor je također znao da je Titan general ubio dvanaest
prethodnih sinova koji su ga razočarali.
„Što misliš o ovome, Voriane?“ Seurat prekine njegove misli
kada su se približili svemirskoj luci u glavnom gradu. „Uočavam
nedosljednost u podacima i uznemirujuću razinu fizičkog
kaosa.“ Robot kapetan zatraži od uređaja da mu daju sliku
izbliza.
Vor se zaprepastio kada je ugledao vatru, dim i uništene
zgrade kao i trupe robota i cymeha. Veliki broj ljudskih bića
trčao je izbezumljeno ulicama. Srce mu je brže zakucalo od
pomiješanih osjećaja u kojima se još nije uspio snaći. „Je li
Armada Lige napala Zemlju?“ Unatoč svemu što je u posljednje
vrijeme saznao, nije mogao povjerovati da bi raštrkani ostaci
slobodnog čovječanstva mogli prouzročiti ovakvo razaranje u
samoj jezgri svijeta strojeva. Omnius to nikada ne bi dopustio!
„Skeneri ne pokazuju nazočnost svemirskih letjelica ili
borbenih brodova ljudi u blizini,
Voriane. Bez obzira na to, sukob je u tijeku.“ Seurat je
izgleda bio zbunjen, ali ne i previše zabrinut.
576
 Bar se nije pokušao našaliti na temu novonastale situacije.
Vor podesi kontrolne uređaje za optičko skeniranje da mu
prikažu priobalni dio glavnog grada te uspije locirati
Erasmusovo imanje. I tamo je vidio vatre, oštećene zgrade i
spomenike, kao i ulice na kojima su se vodile borbe. Gdje li je
Serena?
Polako i nevoljko, počeo je shvaćati što se dogodilo. Ljudi su
ustali protiv strojeva. Sama ta ideja uzburkala je misli koje bi
radije izbjegao, jer su se kosile s odanošću Omniusu. Kako je
bilo što od ovoga moguće?
Putnika Snova je uhvatio signal za slučaj nužde koji je
koristio sveum da bi se povezao sa svojim pomoćnim robotskim
snagama. „Svi misaoni strojevi povlače se obrambenim
položajima i borbenim postajama... ustanak ljudi se širi...
Ommusova jezgra i dalje je sigurna... nestanak struje u mnogim
sektorima...“
Vor se zagledao u glatko lice kapetana robota. Titrava
optička vlakna svjetlucala su poput zvijezda. „Ovo je krajnje
neočekivano. Moramo im priteći u pomoć.“
„Slažem se“, odvrati Vor. Ali kome? Nikada mu nije ni palo
na pamet da bi se ovako nešto moglo dogoditi — da će morati
birati na kojoj je strani.
Putnika Snova je jurio prema gradu u plamenu. Misaoni
strojevi su u blizini Erasmusove vile formirali zaštitni pojas ne
bi li zaustavili rulju. Podignute su barikade na popločanom trgu
na koji je ranije dva puta Vorian stigao kočijom kada je dolazio
u posjet. Izgleda da su dijelovi pročelja zgrada bili oštećeni, iako
je vila djelovala čitava.
Nadam se da je na sigurnom.
Nimalo zabrinut, Seurat je kružio iznad svemirske luke
glavnog grada, pripremajući se za slijetanje. A onda je naglo
reagirao i usmjerio brod ponovo uvis. „Naša postrojenja i
brodove već su osvojili pobunjeni robovi.“
Vor je nastavio proučavati kaos ispod njih. „Kuda bismo
mogli otići?“

577
 „Pomoćne upute za slijetanje predlažu staru svemirsku luku
na južnom rubu grada. Sletište je u ispravnom stanju i dalje je
pod Omniusovim nadzorom.“
Kada se brod za ažuriranje spustio na alternativno sletište,
Vor je ugledao pocrnjele leševe ljudi i razbijene strojeve oko
oboda. Na sjevernim dokovima vodila se ogorčena borba
između neo-cymeha i samoubilački raspoloženih pobunjenika
koji su bili naoružani oružjem od uništenih robota stražara.
Seurat je ostavio motore i elektroniku Putnika Snova u
pripravnosti. Šestorica naoružanih robota potrčala je prema
njima kao da su htjeli obraniti brod i ažurirane Omniuse koja je
on nosio.
„Što želiš da učinim, Seurate?“ upitao je Vor dok mu je srce
luđački tuklo.
Seurat mu je dao iznenađujuće pronicav odgovor. „Ponudit
ću da brodom prebacimo robote branitelje do mjesta gdje su
Omniusu potrebni. Mislim da je za tebe najsigurnije da ostaneš
na brodu, Voriane Atreide. Ovdje si siguran.“
Vor je strašno želio pronaći Serenu Butler. „Ne, stari
Metalume. Vjerojatno bih ti samo smetao, jer bi morao voditi
računa o mojim potrebama. Ostavi me u svemirskoj luci i ja ću
sam nastaviti brinuti o sebi.“
Robot je malo razmislio o Vorovom zahtjevu. „Kako želiš.
Međutim, imajući u vidu situaciju, za tebe bi bilo najbolje da se
pritajiš i ne skrećeš na sebe pažnju. Izbjegavaj borbe. Ti si
vrijedan povjerenik, Agamemnonov sin — ali si i ljudsko biće. U
ovom sukobu ti prijeti opasnost od obje strane.“
„Shvatio sam.“
„I ti, stari Metalume.“
Dok je Vor hitao niz rampu na čvrsto tlo, misaoni strojevi
emitirali su znak za uzbunu i prenosili poruke ostalim vojnim
jedinicama. Sjeverni dio svemirske luke pao je u ruke ljudske
rulje. Na stotine ljudi je jurilo preko poletno-sletnog polja.
Desetak vojnika robota je istog trena postiglo dogovor i ukrcalo
se na Putniku Snova radi taktičke preraspodjele snaga.

578
 Vor se sklonio u parkirano terensko vozilo iz kojeg je,
osjećajući se ranjiviji nego ikad, promatrao polijetanje broda za
ažuriranje. Još jučer su se on i Seurat zabavljali u svemiru
igrajući strateške igre. Za svega nekoliko sati, čitav njegov svijet
se okrenuo naglavačke.
Pošto su provalili u uzletišne dokove na sjeveru,
pobunjenici su se raštrkali po zgradama svemirske luke.
Omnius je očigledno odlučio smanjiti gubitke, jer je ostavio
samo nekoliko misaonih strojeva da se suprotstave hrethgirima.
Vor je potražio zaklon kada je shvatio da na sebi ima službenu
odoru povjerenika, sluge Sinkroniziranih svjetova. Samo je
mali broj ljudi zauzimao tako visoke položaje kod misaonih
strojeva, a ako ga rulja primijeti rastrgat će ga.
Po asfaltu je ležalo na stotine tijela pobunjenika. Brzo
razmišljajući, Vor je uhvatio za ruke jednog mrtvaca otprilike
njegove veličine i odvukao ga u sjenu između dvije zgrade koje
su se pušile. Zajedno s letačkim odijelom kojeg je nosio na
mnogobrojnim putovanjima Putniku snova, Vor je odbacio i dio
svoje prošlosti. Zamijenio je odjeću s ubijenim pobunjenikom.
Odjeven u poderanu košulju i prljave hlače, pričekao je
odgovarajuću prigodu da se pridruži nadolazećoj gomili. Vikali
su „Pobjeda!“ i „Sloboda!“ provaljujući u zgrade svemirske luke.
Oduprla im se samo šačica robota stražara.
Vor se nadao da rulja nije uništila sva postrojenja ili
robotske brodove. Da su se potrudili unaprijed napraviti plan,
vođe pobune bi sigurno shvatile da će im biti potrebni brodovi
da zauvijek pobjegnu sa Sinkroniziranih svjetova.
Vor je sa zaprepaštenjem shvatio da je već polako počeo
mijenjati stranu. To ga je ujedno i oduševilo i uplašilo. Imao je
osjećaj da se udaljava od sigurnosti u kojoj je uživao cijelog
života u društvu strojeva, da ulazi u kaos nepoznatog i da se
približava svojim divljim biološkim korijenima. Međutim, bio je
svjestan da to mora učiniti. Počeo je shvaćati i na sve gledati
drukčijim očima.
Pomahnitali robovi oko njega nisu brinuli o posljedicama.
Rulja se naoružala svakovrsnim oružjem, od primitivnih toljaga
do najboljih celularnih pušaka uzetih od robota stražara.
579
Pobunjenici su aktivirali uređaje za izazivanje požara u
kontrolnoj zgradi stare svemirske luke i ubili jednog neo-
cymeha koji je pokušao pobjeći, raznijevši mu spremnik s
mozgom pomoću mlaza iz celpuške.
Kad je osjetio da je siguran, Vor se odvojio od gomile i u
posuđenoj odjeći krenuo s drugim ljudima vlažnim ulicama
dublje u grad. Sličio je na odrpanog borca, ali je imao jasan cilj
pred sobom.
Morao je stići do Erasmusove vile.
U procijepima između velikih zgrada, tama je pretekla
sumrak, jer je zemaljski Omnius isključio struju u područjima
koje su zauzeli robovi. Nad gradom su se nadvili olujni oblaci
teški od dima i kiše. Oštar vjetar probio se kroz Vorovu tanku
odjeću i on zadrhta.
Nadao se da je Serena još živa.
Skupina robova grubog izgleda provalila je kroz metalnu
ogradu i jurnula u jednu od zgrada. Ostaci misaonih strojeva
ležali su na sve strane. Shvatio je iz razgovora uzbuđenih
pobunjenika da je čak i Titan Ajax ubijen. Ajax? U prvi tren nije
mogao u to povjerovati, ali kasnije više nije sumnjao u ono što
je čuo. Jedan blok dalje od njega, buknula je zgrada, sablasno
obasjavši ulicu.
Čak i poslije svega što je saznao o zločinima i zlodjelima
prvobitnih Titana, Vor se ipak zabrinuo za svog oca. Ako je
Agamemnon bio na Zemlji, general cymeh se sigurno nalazio u
samom središtu pobune i pokušavao ju je suzbiti. Unatoč svih
laži i neistinitih priča koje je Agamemnon ispričao, on je i dalje
bio Vorov otac.
Vor je ubrzao korak i uputio se prema Erasmusovoj vili. Bio
je umoran i zabrinut. Na trgu ispred glavne kuće, gomila
bijesnih pobunjenika jurišala je na barikade koje su na brzinu
bile podignute. Najžešće borbe su se prenijele u samo središte
glavnog grada, ali su oslobođeni i bijesni robovi ovdje izgleda
ostali na straži, premda Vor nije razumio zašto. Počeo se
oprezno raspitivati.

580
 „Čekamo Iblisa Ginja“, rekao je jedan čovjek rijetke brade.
„Želi osobno predvoditi napad. Erasmus je još unutra.“ Čovjek
pljune na pločnik. „Kao i žena.“
Vor se lecne. Na koju je to ženu mislio? Da nije na Serenu?
Prije nego što je stigao upitati, roboti s krova kuće
sporadično pripucaše u pokušaju da rastjeraju gomilu.
Međutim, dogodilo se suprotno. Pristiglo je još pobunjenika
koji su se pridružili onima koji su već opsjedali zgradu. Jedna
skupina, odjevena u prljavu radnu odjeću, zauzela je strateške
položaje i lansirala dva primitivna projektila raznijevši puščana
gnijezda na krovu.
Mali dio trga klizav od kiše bio je obilježen stupovima i
plažicom i ljudi su stajali naokolo poput čuvara... ili čudno,
hodočasnika. Vor je ugledao cvijeće i raznobojne trake po trgu.
To ga je zainteresiralo i on se progurao naprijed da upita jednu
skvrčenu staricu o čemu je riječ.
„To je sveto tlo“, odvrati ona. „Na tome mjestu je ubijeno
dijete. Njegova majka je nasrnula na čudovište Erasmusa.
Serena nam je pomogla, izmijenila i poboljšala naše živote.
Suprotstavila se misaonim strojevima i pokazala nam što sve
možemo.“ Voru se smučilo i on natjera staricu da mu ispriča
pojedinosti. Tako je saznao kako je robot bacio dječaka u smrt.
Serenino dijete. Ubijeno.
„Što je sa Serenomr“ upitao je Vor, zgrabivši staricu. „Je li
ona sigurna?“
Slegnula je svojim koščatim ramenima. „Erasmus se
zabarikadirao u vili i od tada je nismo vidjeli. Ima tome tri dana.
Tko zna što se događa iza tih zidova.“
Rulja je napravila prolaz kroz koji je stigao jedan grubi
muškarac u crnoj tunici i s bandanom predvodnika ekipe oko
glave. Čuvalo ga je desetak teško naoružanih ljudi kao da je neki
važni vođa. Podigao je ruke dok su okolni robovi klicali i
izvikivali njegovo ime. „Iblis! Iblis Ginjo!“
„Obećao sam vam da se to može postići!“ povika on. „Svima
sam vam to rekao!“ čak i bez mehaničkog pojačivača njegov glas
je zvonko i toplo odjekivao. „Pogledajte samo što smo sve već
581
postigli. Sada moramo postići još jednu pobjedu. Robot
Erasmus je počinio zločin koji je potaknuo našu slavnu pobunu.
On se ne može više skrivati iza svojih zidova. Kucnuo je
trenutak da ga kaznimo!“
Čovjekov strastveni glas djelovao je poput goriva bačenog na
plamen pobune. Ljudi su zagrmjeli tražeći osvetu i Vor se nije
mogao suzdržati. Uznemirio se i snažnim glasom zatražio da ga
saslušaju. „Moramo spasiti majku! Moramo!“
Iblis se zagledao u njega i njih dvojica su nekoliko trenutaka
netremice gledali jedan u drugoga. Karizmatski vođa je
oklijevao samo djelić sekunde, a onda je zaurlao: „Da, spasimo
Serenu!“
Na Iblisovu zapovijed, rulja se preobrazila u organizirano
oružje, čekić koji je udario o nakovanj zabarikadirane vile.
Istrgli su ruke-oružja robotima koje su pregazili i upotrijebili ga
da raznesu zidove vile. Pucali su dok se oštećene energetske
ćelije nisu ispraznile. Muškarci su nasrnuli na glavne dveri
improviziranim ovnom, uleknuvši debeo metal. Nastavili su
udarati dok dveri nisu popustile. Sa sivog neba ponovo je počela
padati uljana kiša.
Naoružani kućni roboti pokušali su ojačati vrata. Vor je
nagađao da je većina ovih branitelja bila reprogramirana s
drugih dužnosti i da nemaju borilačkih sposobnosti.
Ovan je ponovo udario i pukotina na teškim vratima se
proširila. Strojevi su gubili.
Iako još nije bio načisto što trenutno osjeća prema
strojevima, Vor nije vjerovao ni pomahnitaloj rulji. Njima
zapravo uopće nije bilo stalo do Serene, iako je ona sasvim
slučajno zapalila iskru pobune. Ako ostane ovdje, nema sumnje
da će joj se Omnius krvavo osvetiti.
Dok je stajao na kiši, Vorian Atreid je mislio samo na jedno.
Zakleo se da će spasiti Serenu. Ukrast će brod i odvesti je
odavde, pobjeći će s njom sa Sinkroniziranih svjetova.
Da, vratit će je na njenu voljenu Salusu Secundus... pa
makar je na taj način predao ravno u ruke njenoj izgubljenoj
ljubavi.
582
 105.

2
Moramo dovesti novu informaciju u ravnotežu i
pomoću nje promijeniti svoje ponašanje. Ljudi su ti
koji preživljavaju zahvaljujući inteligenciji, kako
pojedinci tako i cijela vrsta.

NAIB ISHMAEL,
Naricaljka Zensunija

DRŽEĆI SE NAJSTARIJIH PORITRINSKIH ZAKONA, lord

Bludd je izrekao užasnu kaznu Belu Moulavu za njegove
zločine. Većina robova bit će pomilovana, jer je Poritrinu bila
potrebna radna snaga, ali vođi ustanka nije mogao oprostiti.
Ishmael se stisnuo uz Aliida. Njih dvojica su pomagali jedan
drugome i zajedno tugovali. Mladi robovi koji su radili na
mozaiku u kanjonu vraćeni su u Stardu i zatvoreni na mjestu s
kojeg će morati gledati pogubljenje. Niko Bludd ih je zbog
nanijetih oštećenja na muralu kaznio produženim smjenama.
Ali nastavit će s radom tek poslije kažnjavanja Bela Moulava.
Svi robovi morali su da budu nazočni.
Dječaci su se šćućurili. Bili su gladni i umorni, odjeća im je
bila prljava, a tijela su im smrdjela, jer se već danima nisu
kupali. Nadzornici su režali na njih: „Ako se ponašate poput
pasa, onda će se prema vama i odnositi kao prema psima. Kad
se počnete ponašati kao ljudska bića, možda ćemo razmisliti.“
Draguni stražari su vukli Bela Moulava vezanog lancima
preko glavnog trga Starde prema visokoj platformi koja je bila
podignuta samo za ovu prigodu. Okupljeni su zašutjeli.
Moulavu su obrijali i bradu i kosu. Koža ispod njih bila je
583
blijeda. Ali zato su njegove oči sijevale nepokolebljivim besom i
samouvjerenošću, kao da je i dalje odbijao priznati slom svoje
pobune.
Stražari u zlatnim oklopima čvrsto su ga držali dok su kidali
odjeću s vođe Zenšijita, ostavivši Moulava potpuno golog s
namjerom da ga posrame. Robovi su gunđali, a njihov vođa je i
dalje bio odlučan i hrabar. Svi su bili začuđeni da uopće nije
pokazivao strah.
Trgom je odjeknuo glas lorda Bludda. „Bel Moulav, počinio
si teške zločine protiv svih građana Poritrina. Moje je pravo da
kaznim svakog muškarca, ženu i dijete koji su sudjelovali u
ovom ustanku, ali ja sam milosrdan. Samo ćeš ti platiti za svoje
prijestupe.“
Okupljeni tiho zastenjaše. Aliid udari šakom o dlan. Bel
Moulav ništa ne reče, ali je zato izraz njegovog lica bio vrlo
rječit.
Niko Bludd je pokušao zvučati dobronamjerno. „Ako iz
ovoga izvučete neke pouke, možda ćete na kraju ipak ponovo
osigurati sebi pravo na normalan život robova, kako biste
otplatili svoj dug čovječanstvu.“
Robovi zaurlaše. Draguni stražari krenuše na njih,
udarajući svojim štapovima oštrih rubova po tlu. Ishmael je
osjetio da su robovi unatoč lošem raspoloženju ipak za sada bili
poraženi. Njihov vođa je bio javno ponižen i oni su to vidjeli,
bačen je u lance i skinut do gola. Bludd reče: „Stari zakoni su
surovi, netko će čak reći barbarski. Ali budući da ste se i vi
ponašali necivilizirano i barbarski, i moj će odgovor biti takav.“
Ben Moulav nije dobio priliku reći nešto u svoju obranu.
Draguni stražari su mu izbili zube čekićem, a zatim su mu nabili
u usta dugačka metalna kliješta. Moulav se otimao, ali nije
djelovao prestrašeno. Kirurškom preciznošću su mu odsjekli
jezik i bacili taj krvavi ljigavi komad mesa među okupljene.
Zatim su mu sjekirama s dijamantnim oštricama odsjekli
šake i također ih bacili među gomilu koja je ustuknula. Kapljice
krvi iz batrljaka Bela Moulava obojile su zrak poput grimizne
kiše. Usijanim željezom draguni stražari su mu spalili oči. Tek

584
je na samom kraju bolno zaječao, premda je i tada smogao
snage da se nekako suzdrži.
Oslijepljeni vođa ustanka nije mogao vidjeti što su njegovi
mučitelji u zlatnim oklopima naumili. Shvatio je tek kada su mu
namakli omču na vrat i objesili ga. Zakoprcao se kad ga je omča
koja mu je stezala vrat počela polako gušiti i lomiti vrat. Unatoč
svih užasnih ozljeda koje su mu stražari nanijeli, on je izgleda
bio spreman nastaviti borbu protiv njih samo da su mu dali
makar kakvu prigodu.
Ishmael je povraćao. Aliid je škrgutao zubima kao da
potiskuje tisuću povika u grlu.

s
Norma Cenva je poslije pogubljenja osjetila hladnoću u
trbuhu. Jedva da je koju riječ izustila stojeći pokraj Tia
Holtzmana.
„Sam je kriv za ono što mu se dogodilo, nije li tako?“
primijetio je Mudrac. „Nikada se nismo loše odnosili prema
našim robovima. Zašto nam je Bel Moulav morao to učiniti,
zašto je sabotirao naš rat protiv misaonih strojeva? Možda
ćemo se sada moći vratiti poslu. Pretpostavljam da će se robovi
smiriti.“
Norma je samo odmahnula glavom. „Ovo nije bilo mudro.“
Iz daljine je gledala kako se tijelo koje se još trzalo ljulja na
ispruženom kraku vješala. „Lord Bludd je samo uspio od njega
napraviti mučenika. Bojim se da ovo nije kraj.“

585
 106.

2
Strojevi imaju nešto što je ljudskim bićima oduvijek
nedostajalo: beskrajno strpljenje i dugovječnost koja
ga podržava.

Zapis iz korinškog Omniusa

IAKO JE ERASMUS poslao svoje posljednje operativne

robote stražare da brane vilu, dobro je znao da time samo
dobiva na vremenu. Bijes i nasilje robova koji su se digli na
ustanak su ga zapanjili i prerasli sve njegove projekcije.
Ljudska bića imaju neograničenu sposobnost da iznenađuju
najracionalniji um.
Robove iz prljavih glavnih spremišta oslobodila su njihova
hrethgir braća i oni su sada preplavili redove bijesnih
pobunjenika. Pobuna se proširila na čitav glavni grad, kao i na
druge urbane komplekse širom Zemlje. Njegova vila bila je pod
opsadom i nema sumnje da će ubrzo pasti.
Eksperimenti ponekad daju neočekivane rezultate.
Navukavši na lice najstrašniji izraz, smišljen da izazove
noćne more kod ljudskih bića, Erasmus je stajao na visokom
balkonu s kojega je bacio dijete. Izraz na njegovom licu od
tekućeg metala nije bio ništa manje strašan od gargojla na trgu
dok je svojim mehaničkim umom prikupljao sve raspoložive
podatke koja je zatim prerađivao. Je li pogriješio što je ubio
dječaka? Tko bi pomislio da će jedna tako beznačajna smrt
izazvati sve ovo?
Pogrešno sam procijenio način na koji će reagirati.

586
 Gomila okupljena na trgu ga je psovala i gađala iz malog
oružja koje mu nije moglo ništa. Više ga je brinulo to što su
nasrtali na teška metalna vrata ovnom i što ih roboti stražari
neće još dugo moći sprečavati da uđu. Ako pobunjenici uđu u
vilu, sasvim sigurno će uništiti Erasmusa, kao što su ubili i
Titana Ajaxa i smoždili brojne robote i neo-cymehe. Erasmus će
biti njihov glavni cilj.
Usred te pomame, jedan krupan karizmatski čovjek poticao
je pobunjenike. Vođa je mahao rukama, strastveno je govorio i
izgleda da je hipnotički djelovao na rulju. Počeo je vikati na
Erasmusa, izazvavši metež među okupljenima.
Kada je zastao razvrstati nove podatke, robot je prepoznao
vođu pobunjenika: bio je to jedan od subjekata koje je odabrao
za svoj eksperiment odanosti. Iblis Ginjo. Obavio je novu
procjenu i povezao neke stvari u svom umu.
Iblis je bio predvodnik ekipe, prema njemu su dobro
odnosili i dobio je brojne nagrade. Jednom riječju zadovoljan
povjerenik. Ipak je sve to odbacio radi pobune, možda je čak i
bio njen začetnik. Pomoću nekoliko neodređenih,
eksperimentalnih pisama, Erasmus je nekako uspio potaknuti
ovog predvodnika robova na akciju. Ali nije očekivao ovakav
monumentalan i neshvatljiv odgovor.
Bilo kako bilo, Erasmus je dokazao da je u pravu. Pokraj
njega je na balkonu lebdjelo jedno stražar oko sveuma. Robot
nije ni pokušao sakriti svoje zadovoljstvo. „Omniuse, ispalo je
upravo onako kako sam predvidio — čak će se i najodaniji
povjerenici na kraju okrenuti protiv tebe.“
„Znači da si dobio okladu“, reče Omnius. „Baš šteta.“
Glavne dveri ispred vile popustile su pod udarcima ovna.
Iblis je dao znak svojim fanatičnim sljedbenicima i rulja je
jednostavno pregazila njegove preostale kućne robote poput
plimnog vala.
Kucnuo je trenutak da Erasmus ode odavde.
Svjestan vrijednosti svojih nezavisnih misli i pretpostavki,
robot nije želio biti uništen. On je predstavljao individualnost,
bio je ponosan na ono što je postigao i čak je mislio da možda
587
ima dušu. Želio je nastaviti svoj rad i u njega unijeti pouke koje
je naučio za vrijeme ove nevjerojatne pobune.
Ali da bi sve to mogao učiniti, morao je pobjeći.
Rulja je iz trenutka u trenutak bila sve glasnija. Čuo je kako
uništavaju njegov divni dom. Imao je tek toliko vremena da se
spusti brzim, oklopljenim dizalom nekoliko razina do sustava
tunela koji su vodili do brda nad morem.
Zastao je kad je shvatio da nije poveo Serenu Butler, ali je
onda zaključio da je ionako već predugo zadržao tu ženku.
Nakon što joj je ubio dijete, postala je potpuno beskorisna, nije
ga htjela više opskrbljivati ni jednim podatkom za obradu.
Smrt djeteta ju je pretvorila u divlju životinju koja više nije
marila za vlastiti život. Stalno ga je napadala usprkos njegovim
velikodušnim ponudama. Iako je na kraju bio u iskušenju da je
ubije, Erasmus nije mogao sebe natjerati da to i učini. Vrlo
zanimljivo. Zato je odlučio da je drogira do otupjelosti. Serena
se sada nalazila u jednom od njegovih laboratorija i bila je
gotovo katatonična, jer Erasmus nije znao kako drukčije suzbiti
njena nastojanja da ga napadne svaki put čim bi došla k sebi.
Više nije imao vremena da je spasi.
U skrivenoj pećini visoko iznad bijelih kresta valova,
Erasmus se ukrcao u leteću kapsulu. U pratnji jednog
Omniusovog stražar-oka, vinuo se u ranu večer i odletio nad
more. Malo kasnije se vratio da napravi nekoliko krugova iznad
grada u plamenu.
„Postupio si budalasto, Erasmuse“ oglasio se Omnius iz
ekrana kapsule. „Trebao si pričekati da se bitka preokrene u
korist mojih misaonih strojeva. To se na kraju mora dogoditi.“
„Možda i da, Omniuse, ali obavio sam procjenu rizika.
Radije ću se vratiti na Corrin i tamo nastaviti svoje
eksperimente. S tvojim dopuštenjem, razumije se.“
„Izazvat ćeš samo još veće nevolje“, primijeti Omnius.
Kapsula je stigla do jedne od pomoćnih svemirskih luka koja je
još bila pod nadzorom misaonih strojeva. „Ali sada nam je više
nego ikad prije važnije da razumijemo svog neprijatelja.“

588
 Erasmus je pregledao bazu podataka tražeći neki mali,
raspoloživi brod koji bi ga mogao odvesti do udaljenog Corrina.
Zahvaljujući svome trudu, već je naučio jednu važnu lekciju:
Ljudska bića bila su predvidiva samo u jednome – u samoj svojoj
nepredvidivosti.

589
 107.

2
Život je gozba neočekivanih užitaka. Ponekad vam se
okus sviđa, nekad ne.

IBLIS GINJO,
Opcije za potpuno oslobođenje

ROBOVI SU PROVALILI U vilu zlog robota, uništavajući od

sreće sve na svom putu. I na Iblisa je prešlo njihovo
oduševljenje. Poveo je malu skupinu u brzi obilazak labirinta
prostorija i hodnika. Slijedili su ga poput neke vrste radne
ekipe, premda im se ovaj posao mnogo više sviđao.
„Za Serenu!“ uzvikne on, znajući da su to riječi koje
pobunjenici žele čuti. Svi do jednog prihvatiše poklič.
U dubini duše nadao se da će pronaći nemilosrdnog
Erasmusa, koji je ubio bespomoćno dijete napravivši od toga
čitavu predstavu. Također je želio pronađe i hrabru majku koja
se suprotstavila misaonim strojevima. Ako mu uspije osloboditi
Serenu Butler, Iblis će od nje napraviti maskotu velikog pokreta
protiv Omniusa. Možda je još negdje u ovoj velikoj kući ako nije
mrtva...
Dok su pobunjenici nadirali u glavnu zgradu, Vorian Atreid
se probijao između njih primajući udarce sa svih strana.
Pobunjenici su skidali predivne tapiserije i rušili skupocjene
kipove. Vor je trčao s njima.
„Serena!“ Njegov povik se izgubio u urlanju. Dok su ostali
pljačkali bogatstva koja je Erasmus skupljao, Vor je pohitao
pravo prema njenim voljenim staklenicima. „Serena! Serena!“

590
 Preskakao je metalna tijela oštećenih kućnih robova
razbacana po hodnicima. Nezvani gosti koji su ga pretekli
razvaljivali su udarcima teška vrata kućnih ormarića s
opremom, grabeći alate koje će im moći poslužiti kao oružje.
Vor se progurao između njih i zgrabio jedan dugački nož za sebe
— koji je mogao učinkovitije upotrijebiti protiv ljudskih bića
nego protiv strojeva – a zatim je odjurio natrag u hodnik i
nastavio trčati sve dok nije stigao do zaključanih laboratorija.
Strepio je da đavolski robot nije obavio svoju posljednju,
izopačenu vivisekciju upravo na njoj...
Ostavio je rulju da se širi po imanju. Vor se nastavio
probijati pokraj napuštenih stražarskih postaja do ograđenog
prostora u kojem su bili držani subjekti za testiranje.
Oslobođene žrtve upalih obraza i divljih pogleda posrćući su
nahrupile u hodnike.
Vor je stigao do nekoliko zaključanih ćelija za karantenu.
Pokušao je otvoriti teška vrata, ali bez uspjeha. Kroz male,
okrugle prozore vidio je ljude unutra. Neki su priljubili lica uz
plaz dok su ostali ležali na hladnom kamenom podu. Nije
ugledao Serenu među njima.
Ispod isključenog Omniusovog oka pronašao je mehanizam
za otvaranje ćelija. Dok su očajni zatočenici izlazili nesigurnim
koracima, Vor se progurao među njih, dozivajući Serenu.
Zatvorenici su se hvatali za Vora zbunjeno trepćući na jakoj
svjetlosti. Nije imao vremena za njih. Nastavio je potragu.
U stražnjem dijelu tog ograđenog prostora, u sterilnom
području u kojoj se nalazila prijeteća kirurška oprema, konačno
je uspio pronaći Serenu koja je mlitavo ležala na podu od
plazbetona zatvorenih očiju kao da se malo prije probudila iz
drogiranog sna i dopuzala dotle. Njena bijelo-zlatna haljina bila
je prljava i poderana i imala je modrice po licu i rukama. Ležala
je kao mrtva — ili kao netko tko želi umrijeti.
„Serena?“ Dodirnuo joj je obraz. „Serena, to sam ja, Vorian
Atreid.“
Ošamućeno je otvorila oči i blijedo ga pogledala. Primijetio
je da joj pogled nije usredotočen i pretpostavio je da pliva
dubokim, neobilježenim vodama droga za smirenje. Erasmus ju
591
je sigurno pokušao imati pod nadzorom. Konačno je
prošaputala: „Nisam očekivala da ću te ikada više vidjeti.“
Pomogao je Sereni da ustane. Morao ju je pridržavati, jer se
ljuljala na nesigurnim nogama. Hodala je kao mjesečarka. U
stražnjem vrtu su prevrnute fontane bile poprskane krvlju, ali
je Vor uspio pronaći jednu malu koja je još bila čitava i
okružena gustom paprati. Zahvatio je šakama hladnu, čistu
vodu koju je ona pohlepno počela piti, trudeći se da otjera
maglu izazvanu drogama. Zatim je pokvasio komad otkinute
tkanine i očistio joj lice i ruke.
Imao je dojam da je njena jedina želja da se skljoka na pod i
ponovo izgubi svijest, premda se svim silama borila protiv toga,
ljutito se uhvativši za zid i uspravivši. „Što ti radiš ovdje?“
„Došao sam po tebe, namjeravam te vratiti na Salusu
Secundus.“
Njene predivne oči, staklaste od bola i zamućene
Erasmusovim pogubnim drogama, oživješe. „Zar ti to možeš?“
On klimne, pokušavši joj uliti snagu svojim
samopouzdanjem, iako se pitao kako da sada pronađe Putniku
Snova. „Moramo požuriti ako želimo iskoristiti priliku.“
Serena živne, kao da joj je ulio snagu i nadu. „Salusa... moj
Xavier...
Namrštio se kada je čuo to ime, ali se odmah potom
usredotočio na izazov koji je bio pred njim. „Moramo izaći
odavde. Ulice su opasne, naročito za nas.“
Pošto je sada imala cilj, Serena je snagom volje uspjela
iscijediti preostalu snagu iz sebe. Kad se okrenuo da je izvede s
ovog mjesta za koje su je vezivala užasna sjećanja, naletjeli su
na Iblisa Ginja. Predvodnik je stajao na vratima crven i
nasmijan. „Tu li ste! Blagoslovljena ženo, narod je zbacio okove
u želji da osveti tvoje ubijeno dijete.“
Vor ju je zaštitnički držao za ruku. Smrknuo se. „Moram je
odvesti odavde.“ Nije bio navikao da bilo tko, pa čak ni neki
drugi povjerenik, dovodi u pitanje njegove riječi, a vođa te rulje
se nije pomicao s vrata.

592
 Čudno, Iblis je izgleda više vjerovao svom umijeću
uvjeravanja nego bilo kakvom oružju. „Ova žena je od velike
važnosti za nastavak revolucije. Sjetite se samo kolika bol joj je
nanijeta. Vi i ja nismo neprijatelji. Moramo se udružiti da
zbacimo...“
Dok je Iblisov glas odzvanjao kao da drži govor, Vor potegne
dugački nož koji je uzeo i prijeteći njime zamahne. „Nekada
sam možda i bio vaš neprijatelj, ali više nisam. Ja sam Vorian
Atreid.“
Iblis ga nesigurno pogleda. „Atreid? Agamemnonov sin?“
Vorian se namrštio, ali mu nož u ruci nije zadrhtao. „Taj
teret moram nositi. Da bih se iskupio, pobrinut ću se da Serena
bude sigurna. Omnius će uskoro dovesti pojačanja, makar ga
morao dovući i s ostalih Sinkroniziranih svjetova. Nemojte
nipošto dopustiti da vas nekoliko dana vrtoglavog uspjeha
zaslijepi, misaoni strojevi mogu učiniti još mnogo toga. Vaša
pobuna ovdje je osuđena na propast.“
Iblis mu je rječito objasnio što je smislio. Rekao je da želi da
Serena potakne pobunu koja se širila i čiji je krajnji cilj bio
uništenje zemaljskog Omniusa. „Vi možete mnogo doprinijeti
našem pokretu. Serena Butler i sjećanje na njeno ubijeno dijete
potaknut će ostale. Pomislite samo što biste sve mogli postići!“
U svakom drugom trenutku, Serena bi vjerojatno osjetila
potrebu postupiti tako i žrtvovati se za dobrobit velikog broja
napaćenih ljudi. To joj je bilo u krvi, to je bila srž njene ličnosti.
Međutim, ubojstvo nedužnog Maniona ugasilo je plamen
pravde i strast u njoj. Kad je ostala bez svoga djeteta, kao da je
ostala i bez dijela svoga srca.
„Borite se za pravednu stvar, Iblise“, reče Serena, „ali ja sam
iscijeđena. Malaksala sam od svih užasa koje sam preživjela.
Vorian me vraća na Salusu. Moram se vidjeti s ocem... i reći
Xavieru što se dogodilo s njegovim sinom.“
Iblis je prikovao pogled za njen kao da su povezani kakvom
elektronskim zrakom. Nije smio napraviti pogrešan korak, ako
je mislio da mu ona bude od ikakve koristi. Razmišljao je
velikom brzinom, tražeći izlaz. Mjesecima je stvarao tajnu

593
organizaciju pobunjenika, ali je sada imao dojam da neće
uspjeti iskoristiti njen potencijal bez ove izuzetne mlade žene i
svega onoga što je ona predstavljala. Neće uspjeti ostvariti
potreban religijski zanos.
Iblisove tamne oči su sijevale, procjenjujući izmijenjenu
situaciju. „Na svijet Lige, kažeš? Kako ćeš uopće otići sa Zemlje,
Atreidu ?“
„Mislim da postoji način – mojim brodom, Putnikom Snova.
Ali ne smijem odlagati polazak.“
Iblis se odlučio u trenutku. Znao je da ova borba može
nastaviti rasti, da će se možda proširiti na cijelu Zemlju i čak
izvan nje. Ali možda će biti najbolje da je vodi s nekog drugog
mjesta. Možda bi je mogao pronositi s jednoga svijeta na drugi.
„Onda ćemo poći zajedno. Razgovarat ću s Ligom i uvjerit ću
plemiće da pošalju ovamo pojačanje. Oni moraju podržati našu
borbu!“
Iz okolnih prostorija čuli su razaranje, lomljavu plaža,
divljačke povike. „Mogu vas sigurno provesti kroz redove mojih
sljedbenika. Neće nas dirati.“ Iblis je govorio razumno i zvučao
je krajnje sigurno. „Odavde nećete uspjeti otići ako vam ja ne
pomognem.“
Vor se zagledao u njega svojim prodornim sivim očima,
žarko žudeći odvesti Serenu odavde i ne želeći da ima bilo što s
ovim smutljivcem. Oslanjala se o njegovu ruku, ali je osjećao da
joj se snaga već vratila. „Molim vas, samo nas pustite. Želim
otići sa Zemlje i što dalje od ovog košmara.“
Prvo dvojica, a za njima još trojica Iblisovih ljudi pojavila se
iz pravca hodnika. Pogledaše ga kao da čekaju naredbu. Vođa
pobunjenika morao je ostaviti nekoga tko će nastaviti poticati
plamen na Zemlji dok on bude pokušavao pridobiti ostatak
slobodnog čovječanstva. Nekoga kome je vjerovao.
Sjetio se krupnog pomoćnika Ekloa i kogitorove mreže
kontakata i obavještenja. „Odmah mi dovedite Aquima.“

s
594
 Dok je stajao na trgu ispred uništene vile pred Iblisom i
razmišljao o njegovom zahtjevu, Aquim se našao razapet
između svog genetskog nasljeđa, ipak je on bio ljudsko biće, i
zakletve dane kogitorima.
„Nisi više neutralan“, reče Iblis. „A nije ni Eklo. Morate nam
pomagati do kraja. Potreban mi je netko kome vjerujem i tko će
nastaviti potpirivati pobunu ovdje, dok ja odem do Lige po
pomoć.“
Aquim je bio nadjačan. „To bi moglo potrajati mjesecima.“
„Potrajat će onoliko koliko brodu bude potrebno da nas
odnese tamo.“ Srdačno je pljesnuo krupnog redovnika po oba
ramena. „Prijatelju, jednom si mi rekao da si predvodio vod
ljudi protiv strojeva i da si imao uspjeha u tome. Sjeti se što mi
je rekao tvoj kogitor: Ništa nije nemoguće.“
Redovnik je zašutio, prikupljajući hrabrost. „Nije isto
predvoditi vod i predvoditi tisuće ljudi.“
„U danima prije nego što si se navukao na semutu, ne bi
pravio razliku između toga.“
„Semuta ne otupljuje moju oštricu. Ona je čini samo još
britkijom!“
Iblis se osmjehnuo. „Znam izabrati ljude i svjestan sam
tvojih sposobnosti. Mogao bih se odlučim za nekog drugog, ali
nikome ne vjerujem onoliko koliko vjerujem tebi. Osim što si
stekao neko iskustvo u bitkama, stekao si i veliku mudrost
druživši se s kogitorom. Ti si pravi čovjek za taj posao, Aquime.“
Krupni čovjek polako klimnu prihvaćajući. „Da, Eklo bi želio
da to učinim.“

s
Prije odlaska, Iblis je poveo Serenu do mjesta na koje je
sakrio i zaštitio tijelo njenog sina. Uspio je odnijeti tijelo malog
Maniona u jednu od Erasmusovih vanjskih zgrada kada se
pobuna već raširila.
Serena je podsjećala na kip ljute boginje, hladne i snažne,
dok je pružala ruku da dodirne prozirni polimerski prekrivač
595
koji je štitio to uvošteno i anđeosko lice. Čvrsta opna je
progutala dijete — isto kao što će posljedice ubojstva ovog
bespomoćnog i nevinog djeteta progutati misaoni strojevi.
„Ti... ti si ga sačuvao?“
„To je hermetička vreća koja se koristi za konzerviranje
robova koji umru na poslu.“ Iblis ju je preklinjao da shvati zašto
je to učinio. „Svi moraju saznati što se ovdje dogodilo, Serena.
Sjećat će se tvog sina i svega što je on predstavljao. Trebali
bismo mu podići veličanstveni spomenik i da njegovo tijelo
čuvamo u kovčegu od plaža kako bi ga cijelo slobodno
čovječanstvo moglo vidjeti.“ Pogledao je Voriana Atreida. „Ne
smijemo nikad podcijeniti snagu simbola.“
„Svetište? Da ne juriš pred rudo, Iblise?“ upita Vor, teškom
mukom potiskujući nestrpljenje. „Ustanak još nije dovršen.“
Serena je podigla tijelo; bio je vrlo lagan. „Ako se vraćamo
na Salusu Secundus, moram ga ponijeti sa sobom. Njegov
otac... zaslužuje da ga bar jednom vidi.“
Iblis je progovorio prije nego što se Vor stigao usprotiviti.
„Svi ga moraju vidjeti! Mogao bi nam pomoći da pridobijemo
Ligu. Moraš ih uvjeriti da ponude pomoć robovima na Zemlji,
prije negoli bude prekasno. Ako nam to ne pođe za rukom, bit
će mnogo više žrtava.“
Vidjevši koliko je to važno Sereni, Vor samo ispravi ramena
i ništa ne reče. „Ako odmah ne pođemo, bitće prekasno za bilo
što.“
Serena se ispravila držeći u naručju Manionovo sačuvano
tijelo. „Spremna sam. Pođimo pronaći Putniku Snova.“

596
 108.

2
Postoji beskrajno mnogo raznovrsnih odnosa između
strojeva i biologika.

Zapis u Omniusovoj banci podataka

VOR, SERENA I IBLIS koji im se nametnuo pronađoše i

zauzeše putnički šatl na sletištu Erasmusovog imanja. Nisu
ponijeli ni zalihe niti bilo što drugo sa sobom, osim sačuvanog
tijela malog Maniona. Dok su pobunjeni robovi i dalje pljačkali
vilu, Vor i njegovi suputnici odletješe iz tog meteža. Nisu vidjeli
ni jednog robota stražara ili neo-cymeha. Kao ni Titana. Svi su
se posakrivali.
Mala letjelica je bez problema nadlijetala kopno, držeći se
oboda grada i izbjegavajući najveće nemire. U doba Starog
Carstva, ova padina brda bila je ekskluzivni kraj s terasastim
domovima i vrtovima. Rezidencije su bile napuštene poslije
osvajanja misaonih strojeva i vidno su propale. Ostali su samo
trajni kamen i okviri od trajnih legura.
Agamemnon je u svojim memoarima osudio način života
ljudi u Starome Carstvu, ali Vorian je sada svaku njegovo riječ
dovodio u pitanje. Preplavila ga je tuga i ponovo se postidio.
Zahvaljujući Sereni, po prvi put je počeo primjećivati neke
stvari i po prvi put su ga počele moriti teške misli. Kao da se
neki novi svemir otvorio pred njim, dok je stari polako ostavljao
za sobom.
Kako su strojevi uspjeli toliko toga sakriti od njega? Ili se
možda Vor trudio da ne vidi očigledno? Na Putniku snova su mu
od početka stajali na raspolaganju bogati povijesni zapisi, ali se
597
on nikada nije potrudio zaviriti u njih. Prihvatio je sve što je
dolazilo od njegovog oca zdravo za gotovo.
Kada je ispričao Sereni što je otkrio, gorak osmijeh izvio joj
je usne. „Možda za tebe još ima nade, Voriane Atreide. Morat
ćeš još mnogo toga nadoknaditi.— kao ljudsko biće.“
Pred njima se ukazaše bijele zgrade svemirske luke, vojni
bunkeri strojeva, senzori, teško naoružanje. Vor je emitirao
poznatu pristupnu šifru koju je uvijek koristio na Putniku snova
i roboti stražari propustiše malu, brzu letjelicu.
Vor je, što je brže mogao, doveo šatl u suhi dok hangara i
isključio sve sustave. Točno ispred njih, među teretnim
pristaništima, mostovima i cisternama, bili su usidreni razni
brodovi. Ekipe strojeva motale su se oko letjelica za duga
putovanja, pripremajući ih za polazak.
Srebrno-crni Putnika Snova nalazio se među njima, kao što
se Vor i nadao.
„Požurite“, reče on, uhvativši Serenu za ruku. Iblis je trčao
odmah iza njih, držeći u ruci veliki pištolj kojeg je ponio, iako
ih njime ne bi mogao zaštititi ako bi se roboti vojnici odlučili da
ih napadnu.
Vor je unio pristupnu šifru i ušao u Putniku Snova.
„Pričekajte me ovdje. Ako ovo uspije, brzo se vraćam.“ Morao
se sam pobrinuti za Seurata.
Kada je ušao unutra, Vor je čuo dronove koji su instalirali
pomoćnu ćeliju za gorivo. Našavši se u blizini zapovjednog
mosta, nije se više trudio prikriti svoje korake. Seurat bi ga
ionako otkrio.
„Jesi li to ti oštetio brod, stari Metalume?“ upitao je Vor.
„Nisi mogao poletjeti bez mene?“
„Pobunjenici su pucali na moju letjelicu dok sam
isporučivao borbene robote za taktičko prestrojavanje. Jedan
od motora je pretrpio minimalnu štetu. I trup nam je samo
izgreben.“
Robot kapetan je pomaknuo svoje gipko, vlaknasto tijelo
podešavajući parametre otvorenih sustava. Njegova optička
vlakna usredotočila su se na završne radove ispod palube.
598
 Konačno je rekao: „Dobro bi mi došla tvoja pomoć, Voriane
Atreide. Izgleda da se jedan od dronova pokvario. Svi ispravni
obavljaju hitne popravke na borbenim robotima.“
Vor je znao da mora djelovati brzo. „Dopusti mi da
pogledam.“
„Vidim da si promijenio garderobu“, reče Seurat. „Zar je
Omniusova odora koju si imao na sebi izašla je iz mode kod
pobunjenih robova koji jure ulicama?“
Vor se i pokraj napetosti koju je osjećao, zahihotao.
„Ljudska bića se bolje razumiju u modu od strojeva.“ Prišao je
svom mehaničkom prijatelju i prikovao pogled za mali prilazni
priključak na zaštićenoj ploči na robotovom tijelu. Iako je bila
prekrivena tekućim metalom i zaštićena isprepletenim
vlaknima, Vor je znao da lako može izazvati smetnje u
robotovom pogonskom bloku i kratki spoj u pretvaraču energije
i na taj način učinkovito ošamuti robota kapetana.
Počeo je kopati po džepu kao da nešto traži, a. onda je
izvadio nekakav alat. „Postavit ću dijagnozu tom dronu za
održavanje.“ Tobože je nespretno nešto petljao i tražio, a onda
se nagnuo i jednim hitrim pokretom naviše, uglavio alat u
pristupni priključak na boku Seuratovog tijela. Puls iz sonde
raznio je robotov energetski blok.
Mehanički kapetan se trgnuo i potpuno stao. Iako je znao
da Seurat može vrlo lako biti popravljen, Vor je osjetio krivnju
i bol. „Oprosti zbog ovoga, stari Metalume.“ Čuo je neku buku
iza sebe i okrenuo se. Ugledao je Iblisa i Serenu koji su upravo
stupali na most. „Rekao sam vam da me tamo čekate.“
Iblis krene naprijed. Očigledno je vratio samopouzdanje i
opet se ponašao kao zapovjednik. „Završi posao. Uništi misaoni
stroj.“ Prišao je nepokretnom kapetanu, podigavši teški alat.
„Ne.“ Vor se ljutito ispriječio između predvodnika i robota
nagnutog naprijed. „Rekao sam ne. Ne Seurata. Ako želite da
nas izvedem odavde, pomognite mi da ga izbacim iz broda.
Nikome više neće praviti nikakve probleme.“
„Prestanite obojica gubiti vrijeme“, reče Serena.

599
 Iblis je nevoljko pomogao Voru da odvuče robota do
sporednog otvora koji je gledao na prazan dok pokraj palete za
raspodjelu goriva. Ostavili su kapetana samog među otpadom i
opremom.
Vor je trenutak ostao zagledan u vlastiti odraz u poznatom
glatkom licu, prisjećajući se pojedinih glupih viceva koje mu je
njegov prijatelj ispričao i domišljatih vojnih igara koje su
zajedno igrali. Seurat ga nikada ni na koji način nije ozlijedio.
Međutim, ponovo rođeni Vorian Atreid, radije će boraviti sa
Serenom Butler među slobodnim ljudima, bez obzira na to što
će sve morati ostaviti za sobom.
„Jednoga dana ću se vratiti“, prošaptao je, „premda ne mogu
znati pod kakvim uvjetima, stari Metalume.“

s
Dok je Vor upravljao brodom za ažuriranje, Iblis je gledao
kroz okrugli prozor planet koja se sve više udaljavala i
smanjivala. Razmišljao je o pobuni koja se proširila na čitav
svijet, nadajući se da će se Aquim dobro snaći u novoj ulozi i da
će pobuna uspjeti. Možda će redovnik uz pomoć mudrog
kogitora Ekla uspjeti unijeti red u ovo ludilo i uspješno se
suprotstaviti Omniusu.
Međutim, Iblis je sumnjao u to. Strojevi su bili prejaki, a
Sinkroniziranih svjetova bilo je tako mnogo. I pokraj svog truda
koji je uložio, pretpostavljao je da će početni ustanak biti
osuđen na propast, ako ne uspije nagovoriti Ligu Plemića da im
odmah krene u pomoć.

600
 109.

2
Ljudska bića su bila nerazumna /(ada su sama sebi
napravila suparnike čija je inteligencija ravna
njihovoj. Ali ona jednostavno nisu mogla postupiti
drukčije.

BARBAROSSA,
Anatomija jedne pobune

PLAMEN SE DIZAO iz veličanstvenih praznih zgrada – to je

bila javna uvreda za zlatno doba Titana. Ljudski ološ je
pomahnitao kada se dokopao nazovi slobode i jurio je vrišteći
ulicama, bacajući kamenje i eksploziv ručne izrade.
Agamemnon se pušio zbog nezamislivih oštećenja koja su
pobunjenici već nanijeli spomenicima i veličanstvenim
trgovima. Pobunjenici su čak ubili i Ajaxa, premda je
nemilosrdni Titan najvjerojatnije sam za to bio kriv. Za Titane
je to ipak bio ozbiljan gubitak, kao što je bio i gubitak
Barbarosse.
Crvi! Ti barbari nisu razumjeli ni slobodu ni slobodnu volju;
oni ne shvaćaju što je to civilizacija niti se znaju suzdržati i zato
zaslužuju da budu samo robovi i ništa više. Čak i to je možda
previše za njih.
General cymeh stupao je ulicama u svom ogromnom
borbenom tijelu. Razbacivao je ljudska bića lijevo i desno, bacao
ih u zrak, razmazivao po zidovima. Najhrabriji su ga gađali
oštrim predmetima, koji su se odbijali o njegovo oklopljeno
tijelo.

601
 Agamemnon se probijao prema obližnjoj svemirskoj luci u
nadi da će u sveopćem kaosu naći sina. Ako su ti divlji
pobunjenici ozlijedili Voriana, najboljeg od trinaestorice
generalovih sinova do sada, napravit će pravi pomor. Provjerio
je zapise i saznao da je Putnika Snova bio u doku, da su
upotrijebljeni pristupni Vorianovi kodovi, ali izvještaji su bili
krajnje zbrkani.
Titan nikako nije mogao shvatiti razmjere požara svuda oko
sebe. Već stoljećima se nitko nije suprotstavio strojevima. Kako
je moguće da su poslušna ljudska bjća odjednojm
pobješnjela?.Nije važno.
Prepustit će Omniusu i njegovim robotima stražarima da se
pobrinu za neugodnosti.
Za sada je Agamemnon imao u planu samo pronaći sina.
Imao je i on svoje prioritete. Nadao se da Vor nije napravio
neku glupost.
Dok je cymeh hitao kroz svemirsku luku, vidio je tri teretna
broda u plamenu. Saboteri su im raznijeli pogonske ćelije i
pogonske jedinice. Oprema za suzbijanje požara pokušavala je
ugušiti vatru prije nego što bude pričinjena još veća šteta.
Bijesni Titan je stupao preko rastopljenog asfalta u potrazi
za suhim dokom u kome se nalazio popravljeni Putnika Snova.
Zbunio se kada tamo nije našao brod za ažuriranje. Rešetka za
polijetanje još je bila usijana od ispušnih plamenova. Pomoću
toplinskih senzora mislitroda vidio je rasplinuti trag kojim je
letjelica prošla kroz atmosferu.
Još se više iznervirao i iznenadio kada je pronašao
isključenog Seurata na doku izvan dosega potisnih mlaznica.
Robot je nepokretno ležao na leđima. Sličio je na kip od
metalnih polimera i neurelektričnih krugova. Pobunjenici su
napali Seurata, isključili ga... ali ga nisu uništili.
Nestrpljivi Agamemnon, zabrinut za sina, popravio je
robotove sustave pomoću svojih ruku za brza podešavanja.
Kada se Seurat probudio, skenirao je svemirsku luku svojim
mnogobrojnim optičkim vlaknima, pokušavši se orijentirati.

602
 „Gdje je Putnika Snova?“ upitao je Agamemnon. „Gdje je
moj sin? Je li živ?“
„Tvoj sin me je iznenadio na svoj tipičan, nepromišljeni
način. Isključio me je.“ Seurat je skenirao zonu za lansiranje i
odmah izvukao zaključke. „Bit će da je Vorian preuzeo brod. On
zna njime upravljati.“
„Zar je moj sin kukavica?“
„Nije, Agamemnone. Vjerujem da se pridružio
pobunjenicima i da je pobjegao s ostalim ljudskim bićima.“
Primijetio je da se cymeh trese, bijesan zbog ove izdaje. „Ova
šala mi je baš bila loša“, dodao je Seurat.
Agamemnon se ljutito okrenuo oko svoje osi i odjurio. U
obližnjem doku je ležao prazan ratni brod pun oružja; odlično
će mu poslužiti za potjeru. Divlja ljudska bića su već jurila
prema toj letjelici želeći je osvojiti — kao da je bilo tko od tih
neznalica hrethgira znao upravljati jednim tako sofisticiranim
strojem.
Cymeh je podigao svoje ruke topove i pripucao iz
integralnih bacača plamena, zapalivši kriminalce i pretvorivši
njihova tijela u treperave svijeće. Nekoliko trenutaka zatim
prošao je pokraj pocrnjelih leševa i povezao se s
automatiziranim brodom. Čim je Agamemnon emitirao
naredbu, brodske hvataljke posegnule su za spremnikom za
održavanje mozga i odvojile ga od borbenog tijela. Brodski
sustavi podigli su cymehov spremnik i instalirali
Agamemnonov mozak u upravljačko gnijezdo.
Letjelica je bila brza. Oružje je bilo ukrcano i spremno za
bitku. Možda je Vorian bio u vremenskoj prednosti, ali je
Putnika Snova zato bio sporija letjelica, projektirana za duga
putovanja. Agamemnon bi je trebao brzo dostići.
Njegov mozak u toplom elektrofluidu podesio se prema
brodskim senzonma. Povezivao je mislitrode dok nije osjetio da
je svemirska letjelica postala njegovo novo tijelo. Agamemnon
je skočio u zrak na svojim zamišljenim nogama i napustio
svemirsku luku.
Krenuo je za svojim plijenom najvećim ubrzanjem.
603
 s
Vor Atreid je poznavao taktiku borbe u svemiru i manevre
izbjegavanja, jer mu je Seurat mnogo puta dopustio da sjedne
za kontrolne uređaje broda za ažuriranje. Ali kada je za sobom
ostavio uzavrelu pobunu na Zemlji, po prvi put je potpuno sam
morao upravljati Putnikom Snova, nakon što je Seurata, svog
dugogodišnjeg suputnika, ostavio na površini planeta.
Napustio je Zemlju pravolinijskim vektorom koji će ih
izvesti iz Sunčevog sustava. Nadao se da će zalihe na brodu za
ažuriranje kao i sustavi za održavanje života potrajati mjesec
dana, koliko će njemu i njegovim putnicima biti potrebno da
stignu na Salusu Secundus. Dok su navrat nanos bježali, nije
mu palo na pamet provjeriti koliko ljudskih bića može Putnika
Snova održavati u životu, a sada je za to bilo kasno.
Nervozni Iblis Ginjo je zurio kroz okrugle prozore,
proučavajući ogromnost svemira. Nikada do sada nije vidio
ništa slično. Zablenuo se u Mjesec dok su prolazili pokraj njega.
„Kada se dovoljno približimo Salusi“, samouvjereno reče
Serena, vezana u svom sjedištu, „Liga Plemića će nas zaštititi, a
Xavier će doći po mene. On... uvijek do sada je to činio.“
Putnika Snova je prošao stazu Marsa i provukao se kroz
asteroidni pojas. Vor je nastavio povećavati brzinu dok su
putovali ravno prema ogromnom izvoru Jupiterove gravitacije.
Iskoristit će tog plinovitog diva, pojačavši ubrzanje učinkom
gravitacijske praćke.
Zahvaljujući stražnjim senzorima, Vor je uočio usamljeni
ratni brod koji je tako brzo jurio prema njima da su očitavanja
imala plavi pomak, zbog čega je izgledalo da mu se položaj
stalno mijenja. Ni jedno ljudsko biće ne bi moglo preživjeti
takvo ubrzanje.
„Ovo neće biti lako“, primijeti Vor.
Serena ga je začuđeno pogledala. „Ni do sada ništa nije bilo
lako.“
Vor nije skidao pogled s ratnog broda koji se približavao.
Dobro je poznavao mogućnosti Putnika Snova. Prije mnogo
604
mjeseci, kad se poslužio ekstremnim taktičkim manevrima
kako bi zavarao Armadu Lige kod Giedi Prime, Voru nije ni palo
na pamet da će mu ta vještina ustrebati da umakne misaonim
strojevima koji su ga odgajali, izučili... i prevarili.
U izravnom okršaju brod za ažuriranje nije mogao izaći na
kraj ni s kakvim presretačem. Možda bi oklopljeni trup Putnika
Snova izdržao neko vrijeme, ali Vor ne bi mogao dugo izmicati
borbenoj letjelici koja mu se približavala.
Pred njima se pojavio Jupiter, rasuta kugla pastelnih boja, s
vrtlogom oblaka i oluja, dovoljno snažnih da progutaju cijelu
Zemlju. Pošto je analizirao kratak pregled senzora, Vor je
saznao i kakve su mogućnosti ratnog broda koji ih progoni. Iako
nije imao neko osobito naoružanje, Putnika Snova je imao
daleko više goriva, jače motore i deblji oklop, a ni Vorova pamet
nije bila za odbacivanje. Možda će uspjeti iskoristiti ove
prednosti.
Presretač, koji im se sve više približavao, ispalio je četiri
projektila od kojih je samo jedan pogodio trup broda za
ažuriranje kad je eksplodirao ispod njega. Udarni val protresao
je Putniku Snova kao da je kakav ogromni gong. Uređaji ipak
nisu prijavili značajnija oštećenja.
„Moramo pobjeći“, uspaničio se Iblis. „Pokušava nas
oštetiti.“
„Kakva optimistička izjava“, primijeti Vorian. „Ja sam
mislio da nas želi uništiti.“
„Pustite ga da upravlja brodom“, opomene Serena
nervoznog vođu pobunjenika.
Veze su oživjele i kroz zvučnike u Putniku snova počne
odzvanjati poznati sintetizirani glas od kojeg su se Voru noge
odsjekle. „Voriane Atreide, pogazio si zakletvu odanosti. Izdao
si ne samo Omniusa, već i mene. Više nisi moj sin.“
Vor je prvo progutao slinu pa tek onda odgovorio. „Ti si me
naučio da se koristim svojim umom, oče, da sam donosim
odluke i izražavam svoje talente. Otkrio sam istinu. Sada znam
što se stvarno dogodilo za vrijeme vladavine Titana i to nema

605
puno veze s bajkama u tvojim memoarima! Cijelo vrijeme si me
lagao.“
Agamemnon je u znak odgovora lansirao nove projektile, ali
su se oni razletjeli na sve strane. I Vor je osuo sporadičnu paljbu
i natjerao presretača da skrene s kursa. No Vor nije gubio
vrijeme niti energiju motora pokušavajući nadmudriti ratni
brod.
Umjesto toga je podesio kurs tako da Putnika Snova uđe još
dublje u gravitacijsko polje Jupitera. Podesio je motore na
najjače ne brinući oko potresa ili mogućih oštećenja. Ako sada
ne uspije pobjeći, oprez mu sigurno neće pomoći.
Planetni div je posegnuo prema njima, dozivajući ih
pjesmom sirena iz zakona fizike. Agamemnon je ispalio još
jedan niz granata, od kojih je jedna eksplodirala vrlo blizu
motora Putnika Snova.
Vor je bio smiren i pun samopouzdanja i budno je pratio ono
što radi. Iblis, koji je sjedio blizu njega, posivio je i kupao se u
znoju. Pobunjeni predradnik se najvjerojatnije pitao da možda
nije imao veće izglede za preživljavanje da je ostao na Zemlji.
„Dovoljno je da nam samo ošteti motore“, hladno je
procjenjivao situaciju Vor. „Ako mu pođe za rukom da nam
onesposobi motore na samo nekoliko minuta, nećemo biti u
stanju pobjeći u ovoj hiperboličnoj stazi. Agamemnon bi se tada
mogao povući i gledati kako lagano padamo u atmosferu
Jupitera u kojoj bismo sagorjeli. On bi u tome i te kako uživao.“
Serena je čvrsto stezala doručja sjedišta. Kao da je odgovor
na to bio krajnje očigledan, ona reče Voru: „Onda mu nemoj
dopustiti da ošteti naše motore.“
Dok je general cymeh nastavljao pucati na njih, Vor je
obavljao nova izračunavanja. Pomoću kompjutorskih
podsustava na Putniku snova na brzinu je reprogramirao
navigacijske dijagrame. Brod za ažuriranje je i dalje tutnjio.
Sličio je na trapavi projektil koji je ubrzavao čak i dok se očešao
o Jupiterovu visoku rijetku atmosferu. Činilo se da je postao
zarobljenik gravitacije.
„Zar nećeš ništa poduzeti?“ upitao je Iblis.
606
 „Zakoni fizike sve rade umjesto nas. Ako se Agamemnon
potrudio obaviti izračunavanja, shvatit će što mora učiniti.
Putnca Snova ima dovoljno goriva i dovoljnu brzinu da napravi
petlju oko Jupitera i pobjegne sili gravitacije. Ako moj otac ne
prekine potjeru za“, pogledao je na ploču, „pedeset četiri
sekunde, neće se uspjeti osloboditi privlačne sile planeta u tom
malom presretaču. Spiralno će se sunovratiti i izgorjeti u
Jupiteru.“
Presretač se nastavio približavati pucajući, ali ne nanoseći
štetu kakvu je njegov pilot imao na umu.
„Da li on to zna?“ upitala je Serena.
„Moj otac će znati.“ Vor je ponovo provjerio navigacioni
dijagram, „Kako stvari sada stoje... jedva ima goriva da se vrati
na Zemlju. Bude li čekao još deset sekundi, sumnjam da će
preživjeti slijetanje kod kuće.“
Iblis je širio nozdrve. „To bi imalo još manje smisla nego da
dopusti da ga progutaju Jupiterovi oblaci.“
Letjelica koja ih je progonila iznenada je skrenula u oštrom
zaokretu kako bi se odvojila od plinovitog diva. Putnik Snova je
nastavio dalje, češući se o oblake koji su se nadimali, dok mu se
donji dio trupa nije zažario od trenja. Nekoliko trenutaka
kasnije, Vor ih je izveo s druge strane planeta i nastavio dalje,
oslobodivši se elastičnih niti gravitacije i zaronivši u
međuzvjezdani prostor.
Vor podesi daljinske senzore i uvjeri se da je presretač uspio
pobjeći Jupiterovoj privlačnoj sili. Promatrao je kako njihov
progonitelj kreće natrag prema Zemlji stazom koja štedi gorivo.
Zatim se Vor uputio prema nesigurnom utočištu svjetova
Lige.

s
Nakon što je izgubio trku i shvatio da će Vorian sasvim
sigurno pomoći divljim ljudskim bićima da nastave borbu,
bijesni Agamemnon se prepustio mračnim mislima. Kako nije

607
imao dovoljno goriva za ubrzanje, bit će to dugačak i dosadan
povratak na Zemlju.
Ali zato će se kada stigne iskaliti na preostalim neposlušnim
robovima zbog ovog poniženja. Gorko će zažaliti što su ikad čuli
riječ pobuna.

608
 110.

2
Aristotel je silovao razum. Unio je u uspavane
filozofske škole privlačno uvjerenje da može doći do
diskretnog razdvajanja između uma i tijela. To je
sasvim prirodno dovelo do uzgrednih zabluda, kao što
je ona da se moć može razumjeti bez primjene ili da se
radost može potpuno ukloniti iz jada, da mir može
postojati i u potpunom odsustvu rata ili da se život
može shvatiti bez smrti.

ERASMUS, Bilješke s Corrina

NAKON ŠTO SE PRIJE DEVET STOLJEĆA razvio u vrhovnu

raspršenu inteligenciju, kompjutorski sveum je uspostavio
učinkovit nadzor nad svim cymehima, robotima i ljudima na
Sinkroniziranim svjetovima. Omnius je zatim nastavio razvijati
i širiti svoj utjecaj, stvarajući sve složenije mreže za sebe.
Zahvaljujući tome, Omnius je sada imao legiju očiju koje
emitiraju i mogao je pratiti sve pojedinosti iznenađujućeg
nemira koji se širio na Zemlji iz jednog grada u drugi. Dok je
promatrao kako poludjeli pobunjenici pale zgrade i ruše
postrojenja, sveum je otkrio da ima jednu zabrinjavajuću
slijepu pjegu.
Nije mogao vjerovati čak ni najodanijim ljudskim bićima.
Erasmus je od početka bio u pravu. Robot koji ga je stalno
izluđivao, pobjegao je sa Zemlje u posljednjem trenutku,
napustivši svoju opljačkanu vilu.
Omnius je izdao milijarde naređenja. Nadzirao je i izdavao
upute svojim strojnim snagama, šaljući ih u žestoke napade na

609
razuzdane hrethgire. Već je pobijeno na stotine tisuća robova.
Kad njegovi roboti konačno uguše ovu pobunu, najveći problem
bit će čišćenje.
Pobunjenici su se pretvorili u podivljale vandale koji su
neviđeni bijes usmjerili u prvom redu protiv cymeha. Strojevi s
ljudskim umovima predstavljali su, prema Omniusovoj
procjeni, problematičnu i najslabiju kariku na Sinkroniziranim
svjetovima. Pa ipak, ti agresivni ljudski mozgovi bih su vrlo
korisni u situacijama koje su zahtijevale ekstremnu okrutnost i
nasilje, za što strojevi stražari nisu bili osposobljeni. U
situacijama kakva je bila ova sada.
Omnius je emitirao hitne naredbe svim preostalim Titanima
u blizini Zemlje: Juni, Danteu, Xerxesu, kao i Agamemnonu
koji se vraćao iz bezuspješne potjere za svojim sinom Vorianom.
Ovlastio ih je da poduzmu sve što smatraju za potrebno kako bi
ugušili ovu pobunu.
Ako je suditi iz prethodnih iskustava, Titani bi trebali
uživati u ovom zadatku.

s
U stjenovitoj pustinji na kontinentu koji se nalazio daleko
od mjesta na kome je izbila pobuna, Juno je upravo prikazivala
razne tehnike mučnog ispitivanja na živim ljudskim
subjektima. Xerxes i Dante su pažljivo pratili kako napreduje,
ali nisu izravno sudjelovali.
Gomila neo-cymeha pažljivo je pratila svaki pokret dok je
Titanka stajala u svom složenom mehaničkom tijelu u središtu
amfiteatra. Nadohvat Junoinih gracioznih metalnih ruku ležali
su privezani za stolove jedan mršavi mladić i sredovječna žena
i otimali se.
Sasvim iznenada je u njihove prijemne sustave stigla
Omniusova poruka-impuls. Impuls je bio toliko jak da se Junina
precizna kirurška ruka trgnula, zabivši iglu duboko u tkivo
mozga. Mladić je zašutio. Ili je bio mrtav ili je pao u komu. Juno

610
nije gubila vrijeme na provjeravanje. Morala je svu svoju pažnju
posvetiti Omniusovom zahtjevu.
„Moramo odmah krenuti“, objavila je.
Jednim brzim pokretom, Xerxes je zabio šaku igala u grudi
žene. Dok se ona još koprcala, neo-cymehi su već tutnjeći
napustili jamu za demonstracije.
Troje Titana je brzo zamijenilo svoja tijela mučitelja
najveličanstvenijim ratničkim tijelima i uputilo se prema
središtu pobune...
Doletjeli su nebom crnim od dima i spustili se na prostrani
trg posut otpatcima i ispunjen pobunjenicima koji su vikali.
Okupljeni su se pokušali raspršiti, ali je Juno već pri slijetanju
smoždila jedanaestoricu vrelim trupom letjelice.
„Odličan početak“, primijeti Dante.
Kada su se tri Titana pojavila u pratnji manjih neo-cymeha,
pobunjenici ih počeše gađati kamenjem. Juno je jurnula
naprijed zavidnom brzinom i rastrgala ih. Xerxes i Dante su se
razdvojili kako bi napali druge skupine pobunjenika. Masa je
pokušala okružiti cymehe, ali su ih hibridni strojevi pregazili.
Nikakvo oružje robova, čak ni masa njihovih tijela, nije
moglo usporiti odlučna mehanička čudovišta. Ulicama su
potekli potoci krvi i kroz zrak su se prolamali krici. Junini
olifaktorni senzori upijali su bogat miris krvi i ona podesi svoje
senzore na najjače.
Xerxes se bacio u masu misleći valjda da se i dalje treba
dokazivati.
Ljudi su počeli postupno shvaćati da je njihov trud
uzaludan. Novi vođa Aquim pozvao ih je da se povuku.
Pobunjenici su se posakrivali i ispraznili ulice prije nego što su
cymehi prošli njima.
I Agamemnon se vratio iz svemira prije isteka tog dana.
Stigao je na vrijeme da sudjeluje u ovoj igri...
Prateći događaje pomoću gomile stražar-očiju, Omnius je
došao do uvjerenja da može ugasiti pobunu ako upotrebi
dovoljno veliku silu. Što se toga tiče, Titani su od početka bili u
pravu.
611
 Povjerenje i nasilje. Među njima vlada tako neobičan i
zanimljiv odnos. Jednog dana će porazgovarati o onome što je
uočio s Erasmusom.
I dok su nove pouke ispunjavale njegov sveum, zemaljski
Omnius je došao do zaključka da konačno ima razloga istrijebiti
sva ljudska bića sa svojih Sinkroniziranih svjetova. Jednom
zauvijek će iskorijeniti ta krhka stvorenja.
Za taj zadatak mu, prema napravljenim projekcijama, neće
biti potrebno mnogo vremena.

612
 111.

2
Ako je život samo san, zar mi onda samo zamišljamo
istinu? Ne! Držeći se svojih snova, stvaramo vlastite
istine!

Legenda o Selimu Crvojahaču

ZRAK I PIJESAK mirisali su na začin, njegovo tijelo

mirisalo je na začin... ovaj svijet je bio začin!
Selim je jedva uspijevao disati ili se kretati dok mu je
melange koji je bujao prodirao kroz pore, nozdrve, ulazio na oči.
Probijao se gurajući prste u pijesak boje hrđe, kao da pliva kroz
staklo. Duboko je udahnuo u nadi da će okusiti svježi zrak, ali
se ponovo samo zagrcnuo zrakom zasićenim cimetom. Gušio se
u njemu.
Pustinja se odnosila prema svom melangeu kao da je kakva
tajna i samo rijetko ga je izbacivala u eksplozijama začina,
razbacujući crvenkasto-smeđi prah po dinama. Začin je bio
život. Crvi su zaudarali na njega.
Mladić se tromo kretao kao da se guši u vizijama. Zaustavio
se na dnu jarka i zakašljao, ali su slike iz snova nastavile tutnjiti
kroz njega poput najjačeg olujnog vjetra...
Pješčani crv je odavno bio otišao, odšuljao se kroz dine i
ostavio Selima na mjestu gdje je pao. Pustinjski starac mogao je
pojesti palog jahača, ali on na njega uopće nije obratio pažnju.
To uopće nije bilo slučajno. Buddallah je doveo Selima ovamo i
on se nadao da će konačno pronaći svoj cilj.

613
 Satima je jahao divovskog crva, vodeći ga bez ikakvog cilja
kroz noć, jer nije imao neko određeno odredište. Zadubio se u
misli, bilo mu je udobno... i ponašao se budalasto.
Sasvim neočekivano, pješčani crv je naišao na mjesto na
kojem je prije kratkog vremena došlo do eksplozije začina.
Tajanstvene kemijske reakcije i sve veći tlak duboko ispod dina
dostigli su kritičnu točku i dogodilo se komešanja i fermentacije
melangea. To je potrajalo sve dok gornji slojevi nisu popustili
pod unutarnjim tlakom. Začin je izletio uvis u obliku stupa
pijeska, plinova i svježeg, snažnog melangea.
Selim u mraku nije vidio perjanicu, nije bio pripremljen...
Kada je stigao do tog mjesta, pješčani crv je takoreći
poludio. Nazočnost tako velike količine melangea ga je izludjela
i on se počeo propinjati.
Zatečeni Selim se čvrsto prihvatio rastezača i konopaca. Crv
je udarao o tlo, sravnjujući dine kao da je zasićeni pijesak
njegov neprijatelj. U tom bacakanju je popustilo jahačevo
metalno koplje i ispao je klin koji je držao segmente razdvojene.
Selim je pao s crva ne stigavši ni kriknuti. Vidio je kako se
ta zvijer tvrde kože prevrće pod njim i podiže uvis pijesak
natopljen začinom. Već u sljedećem trenutku je pao na meko
vlažno tlo i počeo se kotrljati ne bi li ublažio udar.
Kada se konačno uspio osloboditi bolnog jahača, crv je
zaronio duboko u pijesak, kao da želi pronaći izvor iz kojeg je
kuljao melange. Selim je mlatarao rukama i nogama kroz
prašinu i prljavštinu, pokušavajući održati se na površini
uskovitlane dine. Pješčani crv je jurnuo naprijed poput
projektila ispaljenog duboko u tlo. Za njim su se dizali pijesak i
začin, prekrivajući sve unaokolo debelim slojem krupnog praha
boje hrđe.
Selim je uspio izbiti na površinu, željno udišući zrak. Od tog
prezasićenog mirisa mu se zavrtjelo u glavi i on počne pljuvati
slatki cimet. I lice i odjeća bili su mu prekriveni ljepljivim
začinom. Pokušao je obrisati oči, ali je samo još dublje utrljao
ljuti prah.

614
 Konačno je nesigurno ustao, provjerio ruke, ramena, rebra,
kako bi bio siguran da ništa nije slomio. Nekim čudom prošao
je bez i jedne ozlijede.
Bila je to nova zagonetna poduka koju mu je Buddallah
održao.
Sve meke i kremaste dine djelovale su na mjesečini kao da
su zamrljane krvlju, kao da je neki drevni nestašni demon
razbacao začin na sve strane. Nikad u životu nije vidio ovoliko
začina.
Selim se nalazio daleko od svog utočišta. Bio je izgubljen na
otvorenom i teškim koracima se uputio preko pijeska u potrazi
za opremom koja mu je ispala, metalnim kopljem i rastezačem.
Našao ih je napola zakopane u pijesku. Ako naiđe drugi crv,
mora biti spreman da ga uzjaše.
Imao je dojam da začin prodire u njega sa svakim
napravljenim korakom i udahom. Oči su mu već postale
tamnoplave, uvjerio bi se u to svaki put kada bi se pogledao u
glatke ploče u botaničkoj stanici za istraživanja, ali sada ga je
meiange proždirao. U glavi mu se zavrtjelo.
Selim je konačno uspio stići na vrh dine, ali je toga postao
svjestan tek kad je skliznuo preko prijevoja i otkotrljao se niz
nestalni pijesak koji mu je zgulio melange s odjeće i kože. Svijet
oko njega se pomaknuo, otvorio... i otkrio svoje nevjerojatne
tajne. „Što je ovo?“ upitao je glasno, dok su mu riječi nastavile
odzvanjati u glavi.
Dine su se pomicale poput bijelih kresta vala na kakvom
zaboravljenom moru, nadimale su se, izdizale, rasprskavale se
u prah. Crvi su plivali kroz sprženi ocean, podsjećajući na
divovske ribe grabljivice. Začinske vene skrivene ispod površine
pronosile su pustinjsku krv života, obogaćujući slojeve o kojima
se brinuo složeni ekosustav – pješčani plankton, želatinaste
pješčane pastrve... i dakako crvi, poznat pod zajedničkim
imenom: Šai-Hulud. To ime mu je odzvanjalo kroz um. Zvučalo
je baš kako treba. Ne Sejtan, već Sai-Hulud. To nije bio naziv za
neko stvorenje, niti opis, već ime bića. Boga. Ime za
manifestaciju Buddallaha.

615
 Šai-Hulud!
Zatim je u svojoj viziji vidio kako začin otječe, nestaje, kako
ga kradu paraziti koji su sličili na... na zvjezdane brodove kakve
je vidio u svemirskoj luci u gradu Arrakisu. Radnici — radnici s
drugih planeta, pa čak i Zensuniji — ispirali su dine, krali
melange, odnosili blago Sai-Huluda, ostavivši ga da se uguši u
suhom i beživotnom moru. Preopterećeni brodovi su otišli kada
su ukrali i posljednje zrno začina, ostavivši ljude ispruženih
ruku da preklinju. Ubrzo zatim su strašne pustinjske oluje
projurile preko tla i uzvitlale pijesak koji je zatim poput kiše
padao sa neba, pretvorivši se u bujicu koja je preplavila i ljude i
leševe pustinjskih crva. Na planetu više nije bilo života. Arrakis
se pretvorio u zdjelu neuznemiravanog i sterilnog pijeska.
Više nije bilo ni crva ni ljudi... ni melangea...
Kad je došao k svijesti, Selim je vidio da sjedi prekriženih
nogu na vrhu dine pod suncem koje nemilosrdno prži: bilo je
podne. Koža mu je bila crvena, izgorjela. Usne ispucale. Koliko
li je dugo već ovdje? Pretpostavljao je da nije prošao samo jedan
dan.
Uspio je nekako ustati. Ruke i noge su mu bile ukočene
poput zahrđalih šarki. Odjeća i lice su mu još bili prekriveni
začinskim prahom, ali to više nije imalo nikakav utjecaj na
njega. I previše toga je vidio u svojoj viziji; košmarne
mogućnosti sagorjele su najveći dio melangea iz njegovog
sustava.
Selim se zateturao, ali je uspio održati ravnotežu. Oko njega
je šaputao vjetar, podižući pramenove prašine s vrhova dina.
Planet je bio prazan i tih... ali ne i mrtav kao u njegovoj viziji.
Melange je bio ključ za Arrakis, za pješčane crve, za sav
život. Čak ni Zensuniji nisu znali kako su te stvari međusobno
povezane, ali je zato Buddallah otkrio tajnu Selimu. Je li to bila
njegova sudbina?
Vidio je kako tuđinci odnose začin daleko od Arrakisa,
cijedeći pustinjski svijet. Je li u svojoj viziji vidio pravu
budućnost ili je ona predstavljala samo upozorenje? Naib

616
Dhartha ga je otjerao na pijesak da umre, ali ga je Buddallah
zbog nečega spasio... da nije možda zbog ovoga?
Da zaštiti pustinju i crve? Da služi Sai-Huludu? Da pronađe
tuđince koji će krasti melange s Arrakisa?
Nije mogao birati, jer je Bog njega odabrao. Mora pronaći te
ljude i zaustaviti ih.

617
 112.

2
Nema u svemiru primamljivijeg mjesta od doma i
tamošnjih dostatnih veza.

SERENA BUTLER

KADA SE PUTNICA SNOVA približio zvjezdanom sustavu

Gamma Wai-ping i Salusi Secundus, Sereni Butler je laknulo
što se konačno vratila kući. Njeno raspoloženje je osciliralo
između velike želje da ponovo vidi Xaviera Harkonnena i straha
od onoga što mu je morala reći o djetetu.
Mah dron za održavanje ju je prestrašio kada je izašao iz
svoje niše i krenuo u programirani obilazak i zavukao se ispod
kontrolne ploče, potpuno nesvjestan da Putnika Snova sada ima
nove gospodare. Serena je ugledala malog robota i istoga trena
je na njega usredotočila svoj bijes. Uhvatila je malenog robota
za nogu i zavitlala ga na metalnu palubu.
Crveni dron se skvrčio, automatski pokušavši izbjeći daljnja
oštećenja, ali ga je Serena nastavila gaziti dok mu se kućište nije
raspalo i na pod iscurila tekućina iz tekrisela nalik na krv. Robot
se još jednom zgrčio i ukipio.
„Kada bi tako lako bilo uništiti misaone strojeve“, primijeti
ona smrknuto, zamišljajući da pred njom leži uništeni Erasmus
umjesto bespomoćnog drona za održavanje.
„Bilo bi lako, ako uspijemo pokrenuti cijeli ljudski rod“, reče
Iblis Ginjo.
Iako ju je Iblis pokušao tješiti za vrijeme dugog leta, Serena
je primijetila da se radije povjerava Vorianu. Imala je na

618
raspolaganju nekoliko tjedana da prevlada šok i bol i u tome su
joj donekle pomogli i razgovori sa suosjećajnim mladićem. Vor
je znao slušati. Iblis joj je postavljao brojna pitanja o plemićima,
svjetovima Lige, politici, dok je Vor više pažnje posvećivao
ljudima o kojima je Serena željela govoriti: njenom sinu,
roditeljima, sestri Octi i naročito Xavieru.
Dok mu je Serena pričala o Xavieru Harkonnenu, Vor je
shvatio da je Xavier onaj časnik Lige koji se suprotstavio
Putniku snova kad su on i Seurat pokušali ažurirati Omniusa na
Giedi Prime. „Ja... jedva čekam da ga upoznam“, izjavio je Vor
nimalo oduševljeno.
Serena mu je ispričala o svom nepromišljenom planu da
obnovi kule za emitiranje štitnika na Giedi Prime, jer su
političari Lige stalno iznalazili nove izgovore za odugovlačenje.
„Misaoni strojevi barem nemaju takvu birokraciju“,
primijetio je Iblis. „Mnogo ste stavili na kocku iako ste znali
koliko je vaša vlada nezgrapna i konzervativna.“
Serena se osmjehnula s puno čežnje, pokazavši djelić svoje
nekadašnje snage. „Znala sam da će Xavier doći. Nisam
sumnjala u to da će nekako to izvesti.“
Voru nije bilo baš lako slušati njene priče o tome koliko još
voli Xaviera, o zarukama na imanju Butlerovih, lovu na
čekinjavka, o humanitarnom radu koji je obavljala u Ligi.
Pričala mu je o tome kako se Xavier istaknuo u borbi i obrani
drugih svjetova ljudi, kao i o njegovom očajničkom potezu za
vrijeme napada cymeha na Zimiju, kojim je spasio Salusu
Secundus.
Voru je bilo neugodno, jer se sjećao sasvim drukčijih verzija
koje je čuo od svog oca. Agamemnon se nije sjećao poraza na taj
način... ali Vor je sada znao da je general cymeh volio lagati ili
barem uveličavati stvari. Više nije mogao vjerovati ni u što što
mu je otac rekao.
„Pa ipak sam“, zausti Serena, oborivši glavu, „dopustila da
me Barbarossa uhvati i pobije moju posadu. Sama sam
odgovorna za ono što mi se dogodilo na Giedi Prime, a tada još
nisam ni znala da nosim Xavierovo dijete. Nisam smjela

619
ismjehivati Erasmusa ni podbadati ga.“ Stresla se. „Podcijenila
sam njegovu okrutnost. Xavier mi to nikada neće oprostiti. Naš
sin je mrtav.“
Iblis ju je pokušao utješiti. „Vorian Atreid i ja ćemo ispričati
pred Ligom Plemića kako se strojevi odnose prema svojim
robovima. Nitko neće vas ni za što okriviti.“
„Ali ja krivim sebe“, reče ona. „I to ništa ne može
promijeniti.“
Vor joj je žarko želio pomoći, ali nije znao što reći ili učiniti.
Kada joj je nježno dodirnuo ruku, ona se okrenula od njega.
Trenutno je željela da netko drugi bude pokraj nje i on tu ništa
nije mogao.
Zavidio je tajanstvenom Xavieru Harkonnenu i želio je da i
on zauzme mjesto u Sereninom srcu. Napustio je svoga oca,
okrenuo leđa svemu što je poznavao na Sinkroniziranim
svjetovima, izdao Titane i Omniusa. Ali i unatoč svega toga, nije
imao pravo tražiti da mu bude plaćeno osjećajima.
„Ako je taj tvoj Xavier onakav čovjek kakav vjeruješ da je,
onda će te sigurno dočekati raširenih ruku.“
Kada je primijetila izraz na Vorovom licu, Serena smirenije
reče: „Da, on je u stanju biti takav — ali jesam li ja onakva
kakvom me je on smatrao?“
Jesi, i mnogo si više od toga, pomisli Vor, ali je to zadržao za
sebe.
„Uskoro ćeš se vratiti kući“, reče on, primijetivši da Serena
ipak polaže nade u novi život. „Siguran sam da će sve biti dobro,
čim ponovo budeš s njim. Ako ti ustreba još netko za razgovor,
ja... ! Nije uspio završiti rečenicu i među njima zavlada čudna
tišina.
Dok se ukradeni brod za ažuriranje približavao Salusi
Secundus, taj slavni svijet koji je u malom predstavljao
slobodno čovječanstvo, promatrao je zelene kontinente, plava
mora, paperjaste oblake u atmosferi. Sve njegove sumnje su
nestale, iako je još osjećao bol u srcu, a nade su sve više rasle.
Zaista je ličio na raj.

620
 Iblis Ginjo je zurio kroz prozor. Kroz um su mu izgleda
prolazile mnogobrojne mogućnosti. Iznenada se zabrinuto
uspravio. „Dolazi nam odbor za doček! Liče mi na brze borbene
brodove!“
„Predstraža nas je sigurno primijetila čim smo ušli u
sustav“, reče Serena. „To su kindali iz baza u Zimiji.“
Čim su okretne borbene letjelice salusanske policije
okružile Putniku Snova, počeli su bombardirati brod za
ažuriranje prijetnjama i uputama. „Neprijateljski brode, predaj
se i pripremi za naš dolazak.“ Nekoliko upozoravajućih
eksplozija očešalo je njihov pramac.
Vor nije napravio ni jedan prijeteći pokret, jer se sjetio
oštećenja koja su slični brodovi nanijeli letjelici kod Giedi
Prime. „Na brodu su ljudi koji su pobjegli od Omniusa. Želimo
sletjeti u miru“, emitirao je Vorian. „Ovaj brod smo ukrali na
Zemlji.“
„Kako da ne, već smo imali prigode čuti tu priču“, odvrati
jedan od pilota kindala. Vor shvati da je i on koristio taj trik.
„Zašto vas jednostavno ne bismo pretvorili u oblak svemirske
prašine?“ Kindali su im se približili i usmjerili u njih oružje.
„Možda će vas zanimati da saznate da je s nama na brodu
Serena Butler, kćer viceroja Lige.“ Vor se smrknuto osmjehnuo.
„Njen otac ne bi bio naročito zadovoljan s vama ako biste nas
pretvorili u svemirsku prašinu. Kao ni Xavier Harkonnen, čija
je zaručnica mnogo toga pretrpjela samo da mu se vrati.“
Serena je odlučno preuzela komunikator. „Istina je. Ovdje
Serena Butler. Budući da je ovo robotski brod, molim vas da
isključite štitnike za skrembliranje i osigurate nam siguran
prolaz. Zatim ćete nas otpratiti do Zimije. Obavijestite viceroja
i tercera Harkonnena da nas dočekaju u svemirskoj luci.“
Vor je na temelju duge tišine koja je uslijedila zaključio da
se na privatnim linijama vodi sigurno žučna rasprava. Konačno
se oglasio zapovjednik eskadrile: „Segundo Harkonnen je u
ophodnji i vraća se tek za dva dana. Viceroj Butler je već krenuo
s počasnom stražom. Slijedite me — i ne skrećite s puta.“

621
 Vor je potvrdio prijem, a zatim je duboko i zabrinuto
uzdahnuo. Sad će se morati osloniti na vlastite sposobnosti i
zaboraviti na pomoć brodskih kompjutora s tekriselima.
Brodski sustavi za navođenje i automatsko reagiranje uvijek su
mu pomagali kada bi zagustilo. „Serena, Iblise... vežite se i
držite se.“
„Što te muči?“ upita Iblis, primijetivši koliko je Vor
nervozan.
„Samo to da ovo nikad dosad nisam radio.“
Putnika Snova se tresao uslijed turbulencije dok je prolazio
kroz vjetrove u visinama i tanak sloj oblaka. Smirio se tek kada
se probio do jasnog neba. Kindali su ih pratili na malom
razmaku, nadomak kratkih krila broda za ažuriranje. Sunčeva
svjetlost je pod kosim kutom prodirala u unutrašnjost broda
kroz okrugle otvore iznad njihovih glava, oblikujući iskrivljene
sjene po palubama i pregradama.
Vor je nježno spustio Putniku Snova u predviđenu zonu u
prepunoj svemirskoj luci. Savršeno je upravljao letjelicom iako
je izazov bio velik. Seurat bi se ponosio njime.
Uzbuđeni Iblis Ginjo je ustao čim je zamro zvuk motora.
„Konačno! Salusa Secundus.“
Pogledao je Vora. „Prostrijet će za nas crveni tepih i dočekat
će nas s cvijećem, jer smo spasili vicerojevu kćer.“
Kada je otvorio vrata i po prvi put udahnuo salusijanski
zrak, Vor Atreid je pokušao uočiti razliku, pitajući se da li će
uspjeti namirisati nestalni miris slobode. „Ne očekuj tepihe i
cvijeće, bar za sada“, reče on.
Ugledao je vod policije kako im se približava sa spremnim
oružjem. Vojnici odjeveni u zlatno-srebrne uniforme Lige,
postrojili su se u podnožju rampe. Za njima su pristigle dvije
zastrašujuće žene bijelih kosa i blijede kože, odjevene u
dugačke crne odore.
Serena je stala između dvojice bivših povjerenika misaonih
strojeva i zaštitnički ih uhvatila ispod ruke. Njih troje su
zajedno izašli na zasljepljujuće sunce.

622
 Dok su ih vojnici policije držali na ciljniku, oni se pokloniše
visokim, smrknutim ženama. Glavna svećenica se zagledala u
pridošlice tako prodornim i zastrašujućim pogledom da je
podsjetila Voriana na jednog od Titana. „Jeste li vi Omniusove
uhode?“ upitala je, prišavši bliže.
Serena je prepoznala čarobnicu s Rossaka. Međutim, bila je
svjesna da se ona sigurno znatno izmijenila za ovih godinu i pol
koliko je provela u zatočeništvu. „Zufa Cenva, bile smo
kolegice.“ Glas joj je zapinjao. „Vratila sam se kući. Zar me ne
prepoznaješ?“
Čarobnica se u prvi tren skeptično zagledala u nju, a onda
se izraz zaprepaštenja razlio njenim licem bijelim kao alabaster.
„To si zaista ti, Serena Butler! Mislili smo da si umrla na Giedi
Prime, zajedno s Ortom Wibsenom i Pinquerom Jibbom.
Provjerili smo DNK iz uzoraka krvi koje smo našli u olupini tvog
blokadnog broda.“ Zufa se nadnijela nad mladu ženu i pažljivo
se zagledala u nju, uopće ne obraćajući pažnju na dvojicu
muškaraca.
Serena se trudila odagnati tugu. „Wibsen i Jibb su umrli
boreći se protiv cymeha. Ja sam bila ranjena... i zarobljena.“
Vrlo uzbuđeni Vor je stao u njenu obranu. „Robot Erasmus
ju je držao u zatočeništvu na Zemlji.“
Čarobnica se naglo okrenu ka njemu. „A tko si ti?“
Vor je znao da nema svrhe lagati. „Ja sam sin Titana
Agamemnona.“ Među vojnicima policije nastane komešanje.
Obje čarobnice su se uznemirile i postale još opreznije.
„Iskoristio sam svoj utjecaj kako bismo prošli kroz obranu
zemaljskog Omniusa.“
Iblis Ginjo se progurao naprijed sjajnih očiju i vrlo uzbuđen.
„Cijela Zemlja se digla na ustanak! Ljudi su se oslobodili svojih
tlačitelja strojeva. Pobunjenici su pogubili neke Titane i neo-
cymehe, porazbijali robote, uništili neka postrojenja. Ali
potrebna nam je pomoć Lige...“
Iblisu su riječi iznenada zastale u grlu i on samo zaskviči. I
Vorian je osjetio da ga nešto steže oko grla poput omče.
Čarobničine oči zaplamtješe. Imali su dojam da pogledom
623
prodire duboko u umove pridošlica. Sumnja je ispunila zrak
poput velike vlage. Nije željela vjerovati dvojici prevrtljivaca i
Sereni Butler kojoj je Omnius možda isprao mozak.
Čarobničinu koncentraciju je razbila iznenadna zbrka. Vor
je ponovo mogao lako disati. Viceroj Butler, koji je izgledao
deset godina stariji nego kad ga je Serena posljednji put vidjela,
odbacivao je vojnike u stranu poput bijesnog salusijanskog
bika. „Serena! Oh, slatko moje dijete! Živa si!“
Obje čarobnice su se sklonile u stranu, shvativši da čovjeka
ništa ne može spriječiti da zagrli kćer. „Dijete moje, dijete
moje... ne mogu povjerovati!“ Grlio je Serenu i ljuljao je s jedne
na drugu stranu. Iako to nije željela, rasplakala mu se na
grudima. „Što su ti to uradili? Što su uradili?“
Serena, međutim, mu nije mogla odgovoriti.

624
 113.

2
Ljudska bića se oslanjaju na svoju braću i sestre koji
ih često razočaraju. To su prednosti strojeva:
pouzdanost i potpuni nedostatak lukavosti. To također
mogu bili i slabe točke.

ERASMUS,
Razmišljanja o osjećajnim biologicima

OTAC JE SMIRIO SERENU i žurno je izveo iz svemirske

luke. Ispratila ih je gomila ulizica i pomoćnika na dužnosti. „Za
tebe bi bilo najbolje da odeš kod majke u Grad Introspekcije.
Tamo ćeš se moći na miru odmoriti i zaliječiti rane.“
„Nikada više neću naći mir“, reče ona, pokušavajući
zatomiti podrhtavanje u glasu. „Gdje je Xavier? Moram ga....“
Manion ju je zabrinuto potapšao po ramenu. „Naredio sam
da se vrati iz inspekcije obrambenih postrojenja na obodu. Već
je krenuo natrag i trebao bi stići rano sutra ujutro.“
Progutala je slinu. „Moram ga vidjeti čim se vrati. U brodu...
naš sin... moram toliko toga...“
Manion je ponovo klimnuo kao da nije čuo da je upravo
spomenula svog „sina“. „Ne brini sada o tome. Mnogo toga se
promijenilo, ali ti si ponovo kod kuće i sigurna si. Samo je to
važno. Majka te čeka. Kod nje ćeš se moći odmoriti. Sve ostalo
može pričekati do sutra.“
Serena je pogledala prema Vorianu Atreidu i Iblisu Ginjou
koje su iz svemirske luke poveli časnici policije. Osjećala je da
bi trebala poći s njima i da bivše Omniusove sluge upozna s
njihovim novim svijetom. „Nemojte biti grubi prema njima“,
625
reče Serena, sjetivši se nepovjerenja čarobnica. „Nikad do sada
nisu sreli slobodna ljudska bića. Obojica imaju vrlo važne
informacije.“
Manion Butler klimne. „Moraju biti podvrgnuti ispitivanju.
Liga može mnogo toga naučiti od njih.“
„I ja mogu pomoći“, doda Serena. „vidjela sam toliko
groznih stvari dok sam bila zarobljena na Zemlji.
Viceroj ju je prekinuo. „Sve u svoje vrijeme, Serena. Siguran
sam da ćemo te izmoriti pitanjima, ali ne moraš još danas
spašavati svijet.“ Zahihotao se. „Ista stara Serena.“
Za sat vremena su brzim terenskim vozilom stigli do
planinskog utočišta na obodu Zimije. Serena je toliko bila željna
prizora sa svog rodnog svijeta da na kraju nije uočila gotovo
nijednu pojedinost za vrijeme vožnje. Sve se odvijalo kao u
magli.
Livija Butler, odjevena u svoju jednostavnu odoru
svećenice, dočekala ih je kod visokih dveri tihog kompleksa.
Vlažnih očiju je klimnula mužu i primila Serenu u Grad
Introspekcije. Povela ih je preko travnate livade do tople sobe s
namještajem prigušenih boja i tapeciranim stolicama. Tu je
zagrlila Serenu kao da je ponovo dijete. Livijine velike oči
ispuniše se suzama.
Kada je ostala sama sa svojim roditeljima i osjetila da je
sigurna i voljena, umor i strah su nestali. Tek je sada bila
sigurna da će moći obaviti ono što je još trebalo obaviti. Tihim
i drhtavim glasom, Serena im je na brzinu ispričala sve o svom
slatkom malom Manionu, o tome kako ga je Erasmus ubio... i
na taj način zapalio iskru pobune koja se proširila na cijelu
Zemlju.
„Molim vas, moram vidjeti Xaviera.“ Lice joj se ozarilo.
„Gdje je Octa? Gdje je moja sestra?“
Livija prostreli muža pogledom. Riječi su joj zastale u grlu
tako da je uspjela odgovoriti tek poslije nekoliko trenutaka.
„Uskoro ćeš je vidjeti, mila moja. Prvo se moraš odmoriti i
prikupiti snagu. Sada si kod kuće. Imaš sve vrijeme ovog
svijeta.“
626
 Serena se htjela usprotiviti, ali ju je obuzeo san.

s
Xavier je primio mnoštvo poruka putem kom-sustava prije
nego što je pojurio kući, prekinuvši ophodnju. Bile su to ujedno
i radosne i tužne poruke, i svaka od njih mu je nanijela veliku
bol. Istovremeno je bio sretan, zbunjen i očajan, i osjećao se kao
da će eksplodirati.
Letio je sam u kindalu i imao vremena razmisliti o onome
što je saznao. Kada je njegov brod kasno noću stigao u
svemirsku luku Zimije osjećao se strašno usamljen. Iskrcao se
na sletište obasjano reflektorima. Ponoć je već bila prošla.
Kako to da je Serena živa? Vidio je olupinu njenog
blokadnog broda u sivom moru na Giedi Prime. Krvave mrlje su
odgovarale njenom DNK. Čak ni u svojim najluđim snovima,
Xavier nikad nije pomislio da bi ona mogla biti živa. Živa! Niti
da nosi njegovo dijete.
Serena je pobjegla i došla kući. Ali njegov sin... njihov sin...
njega je ubio stroj čudovište.
Xavier se udaljio od kindala koji se hladio. Ugledao je jednog
jedinog čovjeka kako ga čeka na sletištu. Djelovao je kao da su
ga svi napustili. Crte lica su mu bile nerazgovjetne pod jakom
svijetlošću svemirske luke, ali je Xavier ipak prepoznao
Maniona Butlera, vice-roja Lige Plemića.
„Tako mi je drago što si... mogao“, Manion nije uspio
završiti rečenicu. Prišao je i zagrlio zeta, mladog časnika koji se
nije oženio njegovom kćerkom Serenom već kćerkom Octom.
„Serena se odmara u Gradu Introspekcije“, obavijesti ga
Manion. „Ona... još ne zna za tebe i Octu. Situacija je vrlo
delikatna, kako god da pogledaš.“ Viceroj je djelovao krajnje
iscrpljeno, kao da je sav život iscurio iz njega. Očigledno je bio
uzbuđen što mu se kćer vratila, ali je patio zbog onoga što joj se
dogodilo, zbog ozljeda koje su joj nanijeli strojevi... i zbog smrti
njenog sina.

627
 „Serena će željeti čuti istinu“, reče Xavier. „I čut će je čim
je bude mogla podnijeti. Vidjet ću se s njom sutra. Neka se
noćas dobro naspava.“
Udaljili su se od kindala pridržavajući jedan drugoga.
Viceroj je poveo Xaviera do mjesta koje je bilo još jače
osvijetljeno i gdje su radnici obavljali pregled Putnik snova čak
i u ove kasne sate.
Ovakvu srebrno-crnu letjelicu je Xavier vidio samo jednom
do sada... bio je to brod za ažuriranje kojeg je presreo kod Giedi
Prime. Pilot izdajnik je tada prevario Xaviera i ovaj ga nije uspio
uhvatiti.
„Serena je našla saveznike među ljudima na Zemlji“,
obavijestio ga je Manion. „Dvojicu povjerenika, ljude koje su
odgajali strojevi. Uvjerila ih je da pobjegnu s njom.“
Xavier se namrštio. „Jeste li sigurni da nisu uhode?“
Manion slegne ramenima. „Serena im vjeruje.“
„Pretpostavljam da je to dovoljno.“
Ušli su na Putniku Snova i Xavier osjeti kako mu nešto
hladno i teško pritišće grudi. Znao je kuda ga Manion vodi. Na
brodu za ažuriranje su mu zapele za oku čudne konfiguracije,
glatke obline, jasne metalne linije koje su svjedočile o
učinkovitosti i istovremeno bile nesvjesno lijepe.
„Dječaka nismo premještali“, reče Manion. „Rekao sam im
da pričekaju tebe.“ Kad je viceroj otvorio zapečaćeni skladišni
prostor i kada se hladnoća uvukla u okolni zrak, Xavier je uspio
savladati odbojnost i nagnuo se naprijed.
Dijete je bilo umotano u grubi, tamni pokrov, hermetički
zatvorenu vreću koja je skrivala pojedinosti i obris nekada
živahnog dječaka. Xavier dodirne hladni omotač. Uradio je to
nježno, vrhovima prstiju, kao da nije htio narušiti sinovljev
počinak.
Manion, koji je stajao iza njega, teško je disao. „Serena je
rekla... rekla je da je dječaku dala moje ime.“ Potom se
zagrcnuo, a Xavier je izvadio umotani paket, sve što je ostalo od
djeteta kojeg nije upoznao, za kojeg čak nije ni saznao dok već

628
nije bilo prekasno. Dječak je bio nevjerojatno, čak apsurdno
lagan.
Xavier nije imao što reći, ali dok je iznosio sina na noćni
zrak Saluse Secundus, vodeći malog Maniona po prvi i jedini
put kući, otvoreno je plakao.

629
 114.

2
Strojevi možda jesu predvidivi, ali smo isto tako i
pouzdani. Za razliku od nas, ljudska bića krajnje i
zabrinjavajuće lako mijenjaju svoja uvjerenja i
odanost.

ERASMUS,
Erasmusovi dijalozi

VORIAN ATREID je sjedio za velikim, uglačanim stolom u

sobi za ispitivanje, spreman suočiti se sa skupinom političkih
vođa koji su imali za njega gomilu pitanja i bili vrlo sumnjičavi.
Nadao se da će znati dati odgovore na njih.
Iblisa Ginja će ispitivati posebno. Liga je već bila poslala
najbrže izviđačke brodove prema Zemlji koji će provjeriti
njihove priče i procijeniti kako pobuna napreduje.
Vor je ostao zaprepašten obilaskom grada. Zgrade u Zimiji
nisu bile ni izdaleka onako veličanstvene kao na Zemlji, a ulice
su djelovale... neorganizirano. Ali ljudi koje je vidio, boje,
odjeća, izrazi na njihovim licima... prožeo ga je osjećaj kao da
se probudio iz sna. Vor se smirio i odlučio surađivati kako bi
pomogao slobodnim ljudima na svaki mogući način. Ako mu oni
to omoguće.
Za ovakvo ispitivanje, Agamemnon bi upotrijebio
stimulatore boli i egzotična sredstva za mučenje. Nema sumnje
da je ovo za Ligu bila jedinstvena prilika da dobije informacije
o Omniusu od nekoga iznutra. Predstavnici su sjedili oko stola
i stajali duž zidova i promatrali ga sa znatiželjom, poneki od njih
i s mržnjom ili barem s prezirom.
630
 Do sada se Vor uvijek ponosio svojim porijeklom, jer ga je
zavarala tobožnja slava Agamemnona i Titana. Slobodno
čovječanstvo je, međutim, gledalo na povijest iz drukčijeg kuta.
Nadao se da je njihovo viđenje bilo točnije.
Nije se osjećao ugodno pred tolikim brojem uzrujanih
ljudskih bića i imao je dojam da je prepušten sam sebi.
Nedostajala mu je Serena i nadao se da je ona dobro. Je li već
sa Xavierom Harkonnenom? Hoće li htjeti ponovo vidjeti Vora?
Vor je progovorio i prije nego što je zamro razgovor u sobi
za ispitivanje. U početku je govorio polako i krajnje pažljivo je
birao riječi. „Ne namjeravam opravdavati svoj dosadašnji život.
Siguran sam da sam surađujući sa strojevima nanio štetu i bol
ljudima iz Lige Plemića.“ Osvrnuo se po prostoriji i svakog
nazočnog pogledao u oči. „Radio sam kao povjerenik strojeva
na brodu za ažuriranje. Prenosio sam Omniusove kopije
Sinkroniziranim svjetovima. Odgojili su me misaoni strojevi i
naučio sam njihovu verziju povijesti. Čak sam obožavao svoga
oca, generala Agamemnona. Smatrao sam ga velikim
cymehom.“
Začulo se mrmljanje. „Serena Butler mi je otvorila oči.
Natjerala me je da provjerim ono čemu su me učili i onda sam
shvatio da sam bio prevaren.“ Još nije bio načisto što da im
ponudi. Imao je dojam da će u sljedećih nekoliko rečenica izdati
cijelu svoju prošlost.
Neka bude tako.
Duboko je udahnuo i nastavio. „Zaista se nadam da ću moći
iskoristiti svoje znanje i umijeća – kao i točne informacije o
djelovanju misaonih strojeva – kako bih pomogao svojoj subraći
ljudima koji su se digli na ustanak protiv Omniusa na Zemlji.“
Kad su predstavnici počeli shvaćati dublji smisao njegovih
riječi, slušatelji oko stola su počeli žamoriti. „Ne vjerujem
nikome tko je u stanju izdati svoga oca“, primijetio je jedan od
predstavnika, visoki čovjek bubuljičavog lica. „Kako ćemo znati
da podaci koje će nam dati nisu lažni?“
Vor se namrštio na tu optužbu. Iznenadio se kada se javila
hladna ljepotica Zufa Cenva s Rossaka: „Govori istinu.“ Imao je

631
dojam da pogled njenih tamnih očiju prodire kroz njega i nije
mogao gledati u njih duže od jednog trenutka. „Ja ću znati ako
se usudi lagati.“
Jedan od onih koji su ga došli ispitivati pogleda u svoje
bilješke. „Imamo vam postaviti mnoga pitanja, Voriane
Atreide.“

632
 115.

2
Ima li veće radosti od povratka kući? Sjećanje na to je
najživlje, a nade najveće.

SERENA BUTLER

SERENA SE PROBUDILA sama u mekom krevetu okružena

umirujućim zvukovima, bojama i mirisima u samo svitanje. U
mladosti je često posjećivala majku u Gradu Introspekcije i
uživala u ovdašnjoj kontemplativnoj atmosferi. Ali ubrzo bi
postala nestrpljiva i poželjela bi nešto raditi, a ne samo
meditirati.
Na brzinu se odjenula dok se napolju razdanjivalo. Xavier se
do sada već vjerojatno vratio na Salusu. Kratak počinak ju je
osvježio, ali je u grudima i dalje osjećala veliki pritisak za koji
je znala da se neće podići dok ne vidi Xaviera i dok mu ne
priopći užasnu vijest o njihovom sinu. Iako su joj i srce i duša
krvarili, ona nikada ne bi ustuknula pred svojim obvezama.
Prije nego što se Grad Introspekcije razbudio, Serena je tiho
otišla do vanjskih zgrada i pronašla jedno malo terensko vozilo.
Nije htjela uznemirivati majku. Odlučila je da ne odlaže
neizbježno. Ionako je već prošlo previše vremena.
Ušla je u vozilo i pokrenula motore. Znala je kamo mora
poći. Serena se izvezla kroz otvorene dveri i uputila prema
imanju Tantorovih kod kojih se Xavier nastanio. Nadala se da
će ga tamo naći...
Emil Tantor je otvorio teška drvena vrata i zapanjeno se
zagledao u nju. „Oduševili smo se kad smo čuli da si se vratila.“

633
Njegove smeđe oči ostale su iste: zračile su ljubaznošću i
toplinom.
Sivi vukovi za lov zalajaše u predvorju i provukoše se pokraj
Emila. Pozdravili su Serenu kružeći oko nje. Osmjehnula se
iako joj je bilo teško oko srca. Izišao je da je vidi i dječak
razrogačenih očiju. „Vergyle! Baš si porastao!“ Trudila se
odagnati tugu koju je osjetila kada je shvatila koliko je dugo nije
bilo.
Prije nego što je dječak stigao bilo što odgovoriti, Emil ju je
uveo unutra. „Vergyle, molim te izvedi pse van kako bi ova
jadna žena imala malo mira poslije svega kroz što je prošla.“
Uputio joj je blagi suosjećajni osmijeh. „Nisam očekivao da ćeš
doći ovamo. Bi li popila čašu jutarnjeg čaja sa mnom, Serena?
Lucille uvijek ujutro kuha jaki čaj.“
Oklijevala je. „Zapravo, moram vidjeti Xaviera. Je li se već
vratio? Moram...“ Zašutjela je kada je primijetila zaprepašteni
izraz na starčevom licu. „Što je bilo? Je li on dobro?“
„Xavier je dobro, samo... on nije ovdje. Otišao je na imanje
tvoga oca.“ Emil Tantor kao da je htio još nešto reći, ali mu je
glas zamro.
Serenu je uznemirila njegova reakcija. Zahvalila mu se i
trčeći se vratila do terenskog vozila, ostavivši starca kod
drvenih vrata. „Vidjet ću ga onda tamo.“ Xavier je vjerojatno
imao nekog posla s njenim ocem. Možda već planiraju kako da
pomognu pobunjenim ljudima na Zemlji.
Odvezla se do poznate joj kuće na vrhu visokog brda,
okružene vinogradima i maslinicima. Osjetila je bol u srcu dok
je zaustavljala vozilo ispred glavnog ulaza. Dom. I Xavier je
ovdje.
Parkirala se blizu izvora i gotovo ne dišući prišla vratima.
Oči su je pekle, noge su joj podrhtavale. Čula je u ušima kako
joj lupa puls. Još veća od krivnje koju je osjećala i straha zbog
onoga što će morati izgovoriti, bila je njena čežnja da ponovo
bude sa svojim ljubavnikom.
Xavier je otvorio vrata prije nego što je stigla do njih. U
prvom trenutku joj se njegovo lice učinilo kao tek izišlo sunce
634
koje ju je zaslijepilo. Izgledao je stariji, jači, zgodniji nego u
njenim fantazijama. Samo što se nije istopila.
„Serena!“ Zadržao je dah, a onda se široko osmjehnuo i
privukao je u zagrljaj. Ali već poslije jednog trenutka se nekako
čudno odvojio od nje. „Znao sam da si u Gradu Introspekcije,
ali nisam znao da si se već oporavila. Vratio sam se usred noći i
ja, uh...“ Kao da nije mogao naći prave riječi.
„Oh, Xaviere, nije važno! Strašno sam željela da budem s
tobom. Imam ti toliko toga... toliko toga ispričati.“ Sasvim
iznenada kao da je podlegla pod težinom onoga što mu je
morala priopćiti. Riječi su joj zastale u grlu.
Pomilovao ju je po obrazu. „Serena, već sam saznao užasne
vijesti. Čuo sam za... našeg sina.“ Pogledao ju je s tugom i
bolom, ali vidjelo se da se već pomirio s tim. „Tvoj otac mi je
ispričao.“
Kad su ušli u predvorje, Xavier se povukao na sigurnu
udaljenost, kao da mu je bilo teže suočiti sa njom nego s
vojskom strojeva. „Prošlo je toliko vremena, Serena i svi su
mislili da si mrtva. Pronašli smo olupinu tvog broda, obavili
analizu uzoraka krvi, dobili potvrdu da je u pitanju tvoja DNK.“
Ispružila je ruke i uzela njegove u svoje. „Ali preživjela sam,
ljubavi moja! Sve vrijeme sam mislila na tebe.“ Pažljivo mu se
zagledala u lice tragajući za odgovorima. „Samo me je sjećanje
na tebe održalo.“
Konačno je izgovorio riječi koje su joj pale na srce poput
teškog kamenja: „Oženio sam se, Serena.“
Imala je dojam da joj je srce stalo. Serena je nesigurno
zakoračila unatrag i naletjela na mali sto koji se prevrnuo.
Srušila je i vazu sa svježim crvenim ružama, koje su se prosule
po pločicama poput krvi.
Čula je užurbane korake iz glavnog salona. Pojavila se vitka
mlada žena, dugačke kose i krupnih očiju i pohitala prema njoj.
„Serena! Oh, Serena!“ Octa je čvrsto privijala na grudima mali
zavežljaj, ali je ipak uspjela snažno zagrliti sestru.

635
 Presretna Octa je stajala pokraj muža i sestre, ali dok je
prelazila pogledom s jednog na drugog, njena sreća polako se
pretvorila u nelagodu i sramotu.
Zavežljaj se promeškoljio u Octinim rukama i tiho se
oglasio. „Ovo je naša kćer, Roella“, rekla je kao da se ispričava i
povukla tkaninu da pokaže Sereni djetetovo ljupko lice.
Jedna slika mine Sereninim umom: užasnuto lice njenog
sina nekoliko sekundi prije nego što ga je Erasmus bacio s
visokog balkona. Djevojčica koju je Octa držala nevjerojatno je
sličila na malog Maniona, koji je također bio Xavierovo dijete.
Ošamućena i puna sumnji, Serena se posrćući uputila
prema vratima dok se čitav svijet rušio oko nje. Okrenula se i
pobjegla poput ranjene životinje.

636
 116.

2
Butlerijanski džihad je buknuo zahvaljujući jednom
krajnje glupom događaju. Ubijeno je jednogodišnje
dijete. Ucviljena majka napala je stroj koji je bio
odgovoran za tu besmislenu smrt. Uskoro je rulja,
kasnije poznata kao džihad, postala nasilna.

PRIMERO FAYKAN BUTLER,

Sjećanja na Džihad

I BEZ KARIZMATIČNOG IBLISA GINJA, Zemlja je ostala

središte pobune. Kada se kogitorov pomoćnik Aquim iznenada
našao na čelu borbe, pokušao je održati u životu pokret otpora
i nekako organizirati borbu protiv sve jače Omniusove
odmazde.
Aquim je oduvijek bio više sklon razmišljanju i razmatranju
Eklovih ezoteričnih otkrića u visokim kulama samostana. Nije
znao kako se nositi s razaranjem i krvoprolićem. Iako je
zahvaljujući svojoj vezi s Eklo imao razgranatu mrežu
kontakata, samo u rijetkim slučajevima su to bili borci.
Uglavnom su to bili mislioci koji bi uvijek imali toliko opcija o
kojima je trebalo razmisliti da nisu mogli brzo djelovati.
Trenutna situacija ih je uveliko nadilazila.
Rulja je vladala i bez čvrstog vodstva.
Kada su shvatili da su se konačno poslije toliko stoljeća
ugnjetavanja oslobodili, iznenađeni i nadmoćni pobunjenici
nisu znali na što da se usredotoče niti su imali jasan cilj. Gonila
ih je samo sirova, neusmjerena potreba za osvetom. Robovi
pušteni s lanca nisu se više mogli vratiti natrag. Čak ni Iblis nije
637
imao nikakav dugoročni plan. Požari su harali gradom.
Tvornice i zgrade za održavanje su eksplodirale nakon što su
saboteri razrušili Omniusove proizvodne i logističke kapacitete.
Paljevine i vandalizam širili su se kontinentima od industrijskih
središta do naselja ljudi.
Sveum je pustio svoje cvmehe i aktivirao robote ratnike.
Cijeli planet pretvorio se u bojno polje... a nedugo zatim u
kosturnicu. Misaoni strojevi nisu znali za oprost.
Agamemnon i njegovi krvoločni cymehi konačno su dobili
odriješene ruke. Ulazili su u nastambe ljudi i sravnjivali ih sa
zemljom.

s
Visoko na izoliranoj planini, kogitorova kula se tresla kao da
je živo biće. S nje su otpadali kamene krhotine. Prozori na
najvišem katu, gdje je počivao Eklov pradavni mozak u posudi
za održavanje, promijenili su boju iz žute u narančastu.
Zbunjeni Aquim zamočio je prste u elektrofluid, povezavši
svoje misli s mislima poštovanog kogitora. „Prenio sam im tvoju
poruku, Eklo. Titanka Juno dolazi. Želi razgovarati s tobom.“
„Kao što je željela i onda, prije mnogo vremena.“
Želeći prekinuti krvoproliće, Eklo je zatražio da se sretne s
Titanima u nadi da će ih uspjeti urazumiti. Kogitor je vrlo davno
nesvjesno pomogao Juno i njenim suborcima da zbace Staro
Carstvo, a Eklovov mozak bez tijela inspirirao je Titane da se
preobrate u cymehe.
U tim danima on je bio duhovno ljudsko biće po imenu Arn
Eklo, filozofi govornik koji se prepustio seksualnim
zadovoljstvima. Osramoćen i zbunjen, sreo je Kwynu i njene
metafizičke učenike čiji cilj je bio da eliminiraju sve što im je
odvlačilo pažnju, kako bi razvili svoje moći razmišljanja. Eklu
više ništa nisu značili njegovo fizičko obličje i beznačajne želje
njegovog tijela, jer je sve to bilo ništavno u usporedbi s
otkrivanjem tajni svemira.

638
 Njegovi govori su se poslije toga promijenili, postali su
toliko dubokoumni da ga mnogi nisu razumjeli. Počeo je gubiti
sljedbenike. Poslovni investitori među njegovim vjernicima
uočili su dramatični pad prihoda i počeli su mu postavljati
pitanja. Ali ni oni nisu mogli shvatiti što on to govori.
A onda je jednog dana Arn Eklo jednostavno nestao. On i
ostali kogitori planirali su da se kao skupina otisnu na epsko
putovanje u dubine duhovnog kraljevstva. Daleko izvan tijela
koja su ih sputavala.
Nakon što se podvrgnuo nevjerojatnom kirurškom zahvatu,
njegov um je poživio više od dvije tisuće godina, odvojen od
slabog i ograničenog ljudskog tijela. Konačno su on, Kwyna i
ostali kogitori imali na raspolaganju dovoljno vremena. To je
bio najveći poklon kojeg je itko od njih mogao dobiti. Vrijeme.
U tom trenutku je Aquim prekinuo njegove misli. „Stigla je
Juno.“
Budući da se njegova posuda nalazila na ispustu velike kule,
Eklo je vidio masivno cymehovo ratničko obličje kako se s
lakoćom penje strmom planinskom stazom.
„Prenesi Juno ovu poruku“, rekao je Eklo Aquimu. Brojni
pomoćnici su se ushodali i pohitali prema stubištu koje je vodilo
k vrhu kule. „Reci joj da ništa nije nemoguće. Reci joj da je
ljubav ta koja odvaja ljudska bića od ostalih živih stvorenja, a
ne mržnja. Ne nasilje...“
Prozori su postali krvavo crveni i snažne eksplozije
odjeknule su kulom. Juno je podigla svoje prednje udove topove
i počela ispaljivati projektile. Bombardirala je ojačanu
strukturu samostana sve dok se kula nije srušila.
Kada se strop urušio, Aquim se bacio naprijed pokušavajući
zaštititi posudu za održavanje i veličanstveni mozak pradavnog
kogitora. Međutim, na njega se sručila lavina koja je lomila sve
na svome putu...
Nakon što je od kule ostala samo prašnjava gomila krša,
Juno je svojim mehaničkim rukama počela kopati po kamenju.
Polako je puzala preko ostataka, odbacujući tijela pomoćnika
dok konačno nije pronašla posudu. Mrtvo tijelo redovnika
639
Aquima i zakrivljeni štit od pleksiplaza sačuvali su kogitorov
mozak, ali je posuda ipak napukla. Plavičasti elektrofluid
otjecao je u prašinu i krš.
Juno je odbacila Aquimovo tijelo u stranu kao da je krpena
lutka. Zatim je ispružila ruku od tekućeg metala i zaronila
dugačke i oštre prste u polomljeni spremnik kako bi izvukla
naboranu sivkastu masu kogitora Ekla. Osjetila je slabu
energiju koja je na mahove izbijala iz mozga što je podrhtavao.
Odlučila je poslati ga na novo putovanje koje će ga odvesti
još dalje od kraljevstva puti. Njena šaka od tekućeg metala se
zgrčila, zgnječivši spužvastu sivu tvar i pretvorivši je u kašu
koja joj se cijedila između prstiju.
„Ništa nije nemoguće“, reče ona, zatim se okrene i uputi
natrag prema gradu i važnom poslu koji je valjalo obaviti.

s
Omnius nije ništa osjećao, njegova jedina želja bila je da
riješi problem i zato je odobrio da na Zemlji budu pobijeni svi
ljudi.
Njegove robotske snage neumorno su napredovale,
izvršavajući svoj krvavi zadatak. Gotovo da i nisu nailazile na
poteškoće. Krvoproliće na „Walgisu za vrijeme davnašnje
Pobune Hrethgira, čiji je vinovnik bio Ajax, bio je tek kratki
uvod.
Sveum je prvo zaključio da mu na ovom planetu ljudska bića
više nisu potrebna, a onda je do slične procjene došao i na svim
ostalim Sinkroniziranim svjetovima. Unatoč činjenice da su
ljudska bića bila ta koja su prvobitno stvorila misaone strojeve,
nepokorni biologici oduvijek su stvarali više problema nego što
su vrijedili. Konačno se složio s Agamemnonom koji je već
stoljećima zagovarao ovakvo konačno rješenje. Omnius će
istrijebiti ljudski rod.
Preostala četiri Titana, uz pomoć neo-cymeha i
modificiranih robotskih vojnika, proveli su mjesece progoneći i

640
ubijajući stanovništvo tog planeta. Na Zemlji više nije bilo
preživjelih.
Krvoproliće je bilo nezamislivo i njegov najveći dio
zabilježile su uvijek prisutne stražar-oči sveuma.

641
 117.

2
Podrži brata bilo da je pravedan ih nepravedan.

Izreka Zensunija

MA KOLIKO MRZIO NAIBA DHARTHU, Selima je

zanimalo kako su nastavili živjeti ljudi iz njegovog bivšeg sela.
Pitao se jesu li ga do sada već izbrisali iz svojih sjećanja.
Povremeno bi se prisjetio njihovih postupaka i u tim trenucima
ga je obuzimao bijes, ali onda bi se osmjehnuo. Buddallah je
održao Selima u životu, poslao mu je tajanstvenu viziju i
blagoslovio ga ciljem.
Prethodni naraštaji Zensunija prilagodila su svoj način
života pustinji. U jednom tako neprijateljskom okruženju nije
bilo puno mjesta za promjene ili fleksibilnost, tako da se
njihovo nomadsko svakodnevno preživljavanje nije mnogo
mijenjalo iz godine u godinu.
Ipak, Selim je promatrajući svoje nekadašnje prijatelje
uočio da Naib Dhartha ima nove prioritete u životu. Kruti vođa
plemena počeo je izvoditi mnogo radnika nekim neobičnim
poslom u otvorenu pustinju. Lešinari nisu više pretraživali
pustinju u potrazi za nekoliko komadića otpadnog metala ih
napuštenom tehnologijom. Sada su Zensuniji iz njegovog sela
hitali prema pješčanim dinama samo s jednim ciljem: skupljanje
začina.
Upravo onako kako je vidio u viziji! Košmar je dobivao
smisao: tuđinci odnose začin na druge svjetove i to će izazvati
oluju koja će velikoj pustinji oduzeti njenu oporu vedrinu.

642
Selim će motriti i pokušati da shvati... a onda će odlučiti što mu
valja činiti.
Seljaci su oprezno stupajući izlazili na otvorene dine do
mrlja boje hrđe koje su označavale mjesta gdje bi povremeno
nastupala eksplozija začina. Polako bi poboli metalne štapove
duboko u pijesak i podigli tanke kamuflažne šatore i
nadstrešnice da se zaštite od naleta pijeska i vreline sunca.
Zatim bi postavili stražara na prijevoj neke od visokih dina da
motri na dolazak crva.
Poslije toga bi počinjali žetvu začina. Uzimali su od pustinje
velike količine melangea, mnogo više nego što će plemenu ikad
biti potrebno. Ako je Selimova vizija bila točna, onda je Naib
Dhartha isporučivao melange u grad Arrakis... izvozio ga na
druge svjetove, odnosio s Arrakisa.
U njegovoj viziji brana se otvorila i pijesak je poput plimnog
vala zatrpao narod Zensunija, odnijevši sa sobom ostatke
pješčanih crva. Sai-Huluda! Ambiciozni Naib Dhartha nije
shvaćao kakve će posljedice to što čini imati po njegov narod,
po čitav njegov svijet.
Selim se tiho prikrao da ih promatra kroz uređaj za gledanje
koji je približavao daljinu, a koji je ponio iz svoje stanice za
botanička istraživanja. Zaškiljio je i počeo prepoznavati neke
ljude s kojima je odrastao, seljake koji su mu nekada bili
prijatelji i na kraju ga prezreli.
Selim već dugo nije vidio Ebrahima da zabušava među
njima. Možda su ga konačno uhvatili na nekom zlodjelu, ali
sada više nije tu bio Selim da na njega svali krivicu... Šai-Hulud
uvijek na kraju dijeli pravdu, na ovaj ili onaj način.
Zli Naib je bio među njima, izvikivao je naredbe, usmjeravao
ljude koji su se žurno udaljavali s vrećama i kontejnerima,
skupljajući začin iz pijeska. Radnici su jedva nosili velike
količine melangea koje su sakupili. Dhartha je sigurno našao
negdje kupca.
Selim je u početku bio zadivljen, ali se potom razljutio.
Zatim je smislio način kako da istodobno slijedi svoj poziv,
svoju viziju... i da se osveti.

643
 s
Pozvao je Šai-Huluda pomoću svog zvučnog čekića. Zvijer
koju je uspio dozvati bila je dosta malena, ali je Selimu bilo
svejedno. Ionako je mnogo lakše bilo upravljati manjim
stvorenjima.
Selim je jahao visoko na povijenoj zmijskoj glavi kako bi ga
svi jasno vidjeli. Razdvojio je mesnate segmente da bi mogao
upravljati stvorenjem i uzjahao tog ogromnog konja, čudovišnu
životinju koja je mogla preživjeti samo u najdubljoj i najsuhljoj
pustinji. Potjerao je crva još većom brzinom i ovaj je šišteći
nastavio juriti kroz pijesak.
Zensuniji su bili krajnje oprezni dok su podizali svoj kamp.
Pazili su da ih ni jedan crv ne primijeti. U sumrak, kada je
splasnula dnevna žega, ljudi su počeli izlaziti iz privremenih
zaklona. Napustili su naselje i krenuli prema mjestima gdje su
mogli sakupiti više začina.
Selim se sjetio svoje vizije. Sada je znao što mora učiniti.
Potjerao je crva ravno na njihov logor.
Zensuniji su uvijek bili na oprezu, nikada se nisu prepuštali
uživanju. Stražari su dali znak za uzbunu čim se crv približio,
ali ništa nisu mogli učiniti. Naib Dhartha je svojim dubokim
glasom naredio skupljačima začina da se rasprše i pronađu bilo
kakav zaklon. Pojurili su preko dina, ostavivši šatore i gomilu
posuda napunjenih začinom.
Selim je kontrolirao kretanje Šai-Huluda pomoću konopaca
i šipki s kojima mu je raširio segmente. Crv je bio bijesan što su
ga uzjahali i bacakao se. Želio je nešto napasti. Selim ga je morao
udarati po ružičastom izloženom tkivu kako bi ga spriječio da
ne napadne i proždere sve seljane.
Nikoga od njih nije želio ubiti... premda bi mu možda godilo
vidjeti kako Naib Dhartha nestaje u ždrijelu crva. Ovo je bilo
više nego dovoljno. Selim će obaviti ono što je Buddallah od
njega tražio; uništit će Naibove planove da izvozi ogromne
pošiljke Sai-Huludovog začina.

644
 Seljani su se raštrkali po pijesku neravnomjernim koracima
u nadi da crv neće slijediti ritam njihovog kretanja. Čudovište
je uletjelo u napušteni logor i podiglo uvis gejzir pijeska.
Kamuflažni šatori su istog trena nestali. Bili su pregaženi ili
progutani.
Zatim je crv okrenuo svoju zaobljenu glavu i vratio se da
proguta sakupljeni melange. Pokidao je kontejnere i počeo
gutati cijele pakete, tako da od žetve nije ostalo ni traga.
Prestrašeni seljaci su stajali na dinama u daljini, a među
njima je možda bio i Naib Dhartha, spremni pobjeći još dalje,
ali i hipnotizirani ovim prizorom. Selim je jahao visoko na
leđima crva u svojoj bijeloj odori; morali su primijetiti obrise
čovjeka na pustinjskom demonu.
Selim se smijao tako gromoglasno da je jedva uspijevao
nadzirati stvorenje. Izazovno je podigao šake. Učinio je ono što
je Buddallah tražio od njega. Začin je, za sada, bio siguran.
Zatim je poveo crva u drugom pravcu, dalje od ožalošćenih
ljudi i odjahao prema praznom pijesku, ostavivši za sobom
Zensuniji seljake i njihov uništeni logor.

s
Dok je izlazio iz logora, Selim je ostavio dva literjona vode
među razrušenim šatorima. To je bilo dovoljno da Zensuniji
prežive, a on će svoje zalihe uskoro obnoviti u botaničkoj
postaji. Ako se budu kretali noću i štedjeli vlagu, uspjet će stići
do svoga grada u stijeni.
A onda je pronašao nedirnutu torbu melangea i shvatio to
kao znamenje. Svečano ju je primio kao dar od Šai-Huluda. U
njoj je bilo više začina nego što je ikad nosio odjednom, ali on
ga neće potrošiti niti će ga prodati. Već će tim crvenkasto-
smeđim prahom ispisati poruku na pijesku. Dva dana je proveo
u planiranju po povratku u svoju baznu postaju, a onda je
ponovo izašao.
Selim je jahao jednog velikog crva kroz noć, vraćajući se
preko pijeska prema selu Naiba Dharthe. Sljedeći dan je
645
prespavao u sjeni kamene strmine, a zatim je nastavio pješice,
držeći se stijenja. Dobro je poznavao ove staze i sporedne
putove, jer ih je istraživao kao dijete. Poslije puzanja kroz sjene,
sakrio se u udobnom udubljenju i pričekao da se spusti noć. Sa
sobom je ponio torbu melangea...
U gluho doba noći, kad su zvijezde svjetlucale odozgo poput
bezbroja ledenih očiju, istrčao je na pijesak ispred stijenja koje
je poravnao vjetar. Trčao je lakim, neravnomjernim koracima i
iz torbe prosipao melange, oblikujući obla slova koja će
djelovati poput sa-sušene krvi na dinama.
Stara Glyffa ga je naučila čitati i pisati u vrijeme kada mu je
bila naklonjena, ne obazirući se na ostale seljake – uključujući
i Ebrahimovog oca i Naiba Dharthu – koji nisu shvaćali što će
njemu obrazovanje.
Selim je posao završio prije izlaska drugog mjeseca. Utrošio
je više od sata da ispiše te tri jednostavne riječi i gotovo sav
začin. Kad je poruka bila gotova, pohitao je natrag prema svom
zaklonu u stijenju. Mogao je uhvatiti crva i krenut kući, ali je
;pak pričekao izlazak sunca.
Samo što je svanulo, vidio je više desetaka razrogačenih
očiju i otvorenih usta kako se pojavljuju na otvorima pećina.
Zurili su očigledno u nevjerici u pustinju, brbljali i dozivali
jedni druge. Nije mnogo prošlo, a već se napravila gužva duž
ispusta koji je gledao na pješčanu ravnicu. Čuo je njihove
prigušene iznenađene povike i nije mogao zatomiti osmijeh.
Malo melangea na usnama učinilo je da se osjeća još bolje.
Jedva je prepoznao tamnokosu priliku Naiba Dharthe među
uzbuđenim promatračima. Stajao je i blenuo u te tri riječi koje
je mladi prognanik ispisao na pijesku.

JA SAM SELIM.

Selim je mogao napisati još nešto, mogao je objasniti, ali je

osjećao da će biti bolje da ih drži u neznanju. Naib će znati da
je on jahao crva i prvi put kada im je pokazao svoje umijeće kao
i drugi put kada je uništio logor za skupljanje začina. Buddallah
646
je njega izabrao, i od sada će zli Naib morati živjeti u strahu.
Mladić se oslonio leđima o stijenu. Tiho se hihotao i uživao u
ukusu melangea.
Od danas će svi znati da je živ... i Naib će shvatiti da je sebi
stvorio doživotnog neprijatelja.

647
 118.

2
Dalekosežna pitanja religije moraju se usuglasiti s
makrokozmičkim potrebama najmanje zajednice.

IBLIS GINJO,
Planiranje čovječanstva

U TJEDNIMA NAKON što se iz jednog razorenog života

vratila u drugi, Serena Butler se neprimjetno oglušila o očev
prijedlog da preuzme svoju staru ulogu u Parlamentu Lige. Za
sada joj je više odgovarao boravak u Gradu Introspekcije i
njegovim spokojnim i mirnim vrtovima. Tamošnji studenti
filozofije cijenili su povučenost u kojoj su se mogli posvetiti
razmišljanjima i ostavljali su je na miru.
Njen pogled na rat, Ligu i sam život dramatično se izmijenio
i bilo joj je potrebno vrijeme da odredi svoju novu ulogu u
svemiru i nađe načina kako da ponovo bude od koristi. Osjećala
je da će sada moći učiniti čak i više nego ranije...
Priča o zarobljavanju Serene, njenom ubijenom djetetu i
pobuni na Zemlji brzo se proširila. Na navaljivanje Iblisa Ginja,
očuvano tijelo malog Maniona položeno je u grobnicu od plaža
u Zimiji. Bio je to memorijal koji je simbolički predstavljao
samo jednu od nekoliko milijarda žrtava misaonih strojeva.
Iblis je bio neumorni govornik i vrlo je malo spavao od
dolaska u glavni grad. Stalno je bio s delegatima i strastveno im
opisivao svakodnevne užase s kojima se suočava porobljeno
čovječanstvo, okrutnost cymeha, Omniusa, pokušavajući
okupiti veliku silu ratnih brodova Lige koja bi spasila ljude na

648
Zemlji. Vođa pobunjenika, koji je pobjegao, htio je da ga
Salusijanci smatraju junakom.
Iblis Ginjo se proglasio Sereninim predstavnikom i pričao je
svima o Sinkroniziranim svjetovima, pričao je onu užasnu priču
o tome kako je robot Erasmus ubio nevinog Maniona i kako se
Serena usudila golim rukama nasrnuti na misaone strojeve.
Svojom nesebičnom hrabrošću kojom se suprotstavila
okrutnim gospodarima, zapalila je iskru pobune koja je izazvala
zastoj kod zemaljskog Omniusa.
Iblis je koristio svoju slatkorječivost i mnoge je uspio
uvjeriti u svoju iskrenost. Smislio je sjajnu strategiju: javna
okupljanja na kojima će domaćin biti osobno Serena. Smatrao
je da je ona savršena osoba koja bi mogla okupiti i ujediniti
veliki broj pobunjenika. Međutim, Serena je ostala u izolaciji,
ni ne znajući da je uzrok velikog uzbuđenja.
Iblis je odlučio da čak i bez nje nastavi agitirati za
oslobađanje ljudi, pa makar morao sam donositi sve odluke.
Nije mogao dopustiti da jedna ovakva prigoda propadne.
Osjećao je kako se formira javno mnijenje u Zimiji i prerasta u
još jedno oružje koje će on iskoristiti. Čak su i političari Lige
željeli krenuti u spašavanje hrabrih boraca ljudi na Zemlji —
međutim, vodili su beskrajne rasprave i u Parlamentu, na što ga
je Serena bila upozorila.
Sastao se nasamo sa segundo Harkonnenom na časnikov
zahtjev. Iblis se osjećao nelagodno u pretrpanoj prostoriji
Armadinog stožera. Ove prostorije su očigledno nekada ulazile
u sklop starog vojnog zatvora i u njima su ispitivani
osumnjičeni dezerteri. Uski pravokutni prozori protezali su se
duž svih zidova. Xavier je koračao gore dolje, zaklanjajući i ono
malo svjetlosti i što je prodirala unutra.
„Recite mi kako ste postali predvodnik radne ekipe“,
naredio mu je časnik. „Privilegirani povjerenik, kao Vorian
Atreid, koji služi misaonim strojevima i ima privilegije, dok
ostala ljudska bića pate.“
Iblis je samo odmahnuo rukom, pretvarajući se da je
segundove riječi shvatio kao šalu. „Naporno sam radio da

649
zaslužim privilegije i nagrade za svoje odane radnike“, reče on
zvonkim glasom. „Svi smo od toga imali koristi.“
„Neki od nas gaje izvjesne rezerve prema vašem
entuzijazmu koji vam tako dobro ide na ruku.“
Iblis se osmjehnuo i raširio ruke. „Ni Vorian Atreid ni ja
nismo pokušali sakriti svoju prošlost. Nemojte zaboraviti da
ako želite dobiti informacije iznutra, morate imati nekoga tko
je bio unutra. Nećete naći bolji izvor informacija od nas dvojice.
I Serena Butler vam može mnogo toga reći.“
Ostao je miran. Iblis se suočio s Titanom Ajaxom i
nadmudrio ga, a on je bio mnogo strasniji i vještiji ispitivač od
segundo Harkonnena. „Liga će mnogo pogriješiti ako ne
iskoristi ovu prigodu“, dodao je Iblis. „U stanju smo pomoći
ljudima-borcima na Zemlji.“
„Kasno je za to.“ Xavier mu je prišao bliže i strogo se
zagledao u njega. „Digli ste ustanak, a zatim ste ostavili svoje
sljedbenike da ih pokolju.“
„Došao sam ovamo potražiti pomoć od Lige. Nije nam ostalo
još mnogo vremena ako mislimo spasiti preživjele.“
Xavierovo lice kao da je bilo od kamena. „Nema preživjelih...
na cijelom planetu. Ni jednog jedinog.“
Zapanjeni Iblis jedva je smogao snage odgovoriti. „Kako je
to moguće? Prije nego što smo napustili Zemlju na Putniku
Snova, ostavio sam sposobnog, odanog čovjeka na čelu pobune.
Pretpostavljao sam da je on...“
„Dosta je bilo, Xaviere“, jedan novi glas dopro je iz zvučnika
koji se nije vidio na ionako nejasnom zidu. „Krivnje i krvi ima
dovoljno da prekrije ruke svih nas. Nije trenutak da okrenemo
jednog od svojih najvećih potencijalnih izvora informacija
protiv nas, već da odlučimo što poduzeti.“
Xavier je ukočeno stajao okrenut zidu. „Kako vi kažete, vice-
roje.“
Zidovi prostorije za ispitivanje su zasvjetlucali i izblijedili,
otkrivši skrivenu prostoriju za promatranje u kojoj je dvanaest
muškaraca i žena sjedilo u polukrugu. Ošamućeni Iblis je

650
prepoznao viceroja Butlera u središtu dotične skupine i
zadovoljnog Voriana Atreida na jednom kraju.
Viceroj je ustao sa svog mjesta. „Iblise Ginjo, mi smo
poseban odbor Parlamenta čija je dužnost da ispita užasne
vijesti sa Zemlje.“
Iblis se nije mogao obuzdati. „Zar je stvarno zbrisan sav
život sa Zemlje? Kako je to moguće?“
Xavier Harkonnen smrknuto reče: „Čim je vaš brod stigao
ovamo, Armada je poslala najbržeg izviđača. Pilot se vratio već
poslije nekoliko tjedana donijevši užasne vijesti. Na Zemlji su
ostali samo misaoni strojevi. Svi pobunjenici su mrtvi. Svi
robovi, sva djeca, svi povjerenici. Vjerojatno su bili pobijeni i
prije nego što je Putnika Snova stigao do Saluse Secundus.“
Viceroj Butler je uključio nekoliko velikih ekrana ugrađenih
u zidove koji su prikazivali užasne scene, gomile tijela, robote
koji stupaju i cymehe koji kolju na stotine ljudskih bića koje su
prvo opkolili. Slike su se smjenjivale jedna za drugom; bile su
stravično detaljne. Zemlja, kolijevka čovječanstva, pretvorena
je u nepregledno groblje.“
„Prekasno“, ošamućeno je prošaputao Iblis. „Svi ti ljudi...“
Razgovor je prekinut kada je izvana dopro napjev gomile:
„Serena! Serena!“ Zaprepastio se kada je čuo njeno ime.
„Iblise Ginjo, nedostaju mi riječi da se zahvalim vama i
vašem prijatelju što ste mi vratili kćer“, rekao je viceroj Butler.
„Na nesreću, čovjek koga ste ostavili na čelu pobune nije bio
dorastao tom izazovu.
Vorian Atreid ga je mrko pogledao. „Nitko nije mogao
uspjeti, viceroje. Ni Iblis, ni ja. U pitanju je bilo samo vrijeme.“
Segundo Harkonnen je djelovao ljutito. „Želite li reći da je
besmisleno boriti se protiv Omniusa, da je svaki ustanak osuđen
na propast? Dokazali smo da to nije točno na Giedi Prime...“
„I ja sam bio na Giedi Prime, segundo. Sjećate se? Pucali ste
na mene i gadno oštetili moj brod.“
Xavierove smeđe oči ljutito sijevnuše. „Da, sjećam se, sine
Agamemnonov.

651
 „Pobuna na Zemlji poslužila je kao odličan primjer“, reče
Vor, „Međutim, u njoj su sudjelovali robovi, naoružani gotovo
samo mržnjom protiv misaonih strojeva. Oni nisu imah
nikakvih izgleda.“ Okrenuo se da pogleda članove odbora.
„Stvari stoje sasvim drukčije kada je u pitanju Armada Lige.“
Uočivši priliku da ih pritisne, Iblis reče zvonkim glasom.
„Tako je, pogledajte samo što je uspjela postići rulja
neorganiziranih robova. A onda zamislite što bi mogao postići
koordinirani vojni napad.“ Glasovi demonstranata vani
postajali su sve glasniji. Iblis je nastavio. „Gubitci na Zemlji
moraju biti osvećeni. Smrt unuka viceroja Butlera – vašeg sina,
segundo Harkonnene – netko mora platiti za to!“
Vor nije mogao odvojiti pogled od Xaviera. Pokušavao ga je
vidjeti kao hrabrog čovjeka koji je ukrao Serenino srce, a zatim
se oženio njenom sestrom. Ja bih je vječno čekao.
Konačno se usredotočio na Iblisa Ginja. Vor nije naročito
volio vođu pobunjenika čiji mu motivi nisu bili baš jasni. Iblis
se izgleda opsesivno divio Sereni, ali to nije bila ljubav. Pa ipak,
Vor se slagao s njegovim procjenama.
Iblis je nastavio govoriti glasom kao da je ovamo doveden da
se obrati članovima suda, a ne da odgovara na njihova pitanja.
„Događaji na Zemlji predstavljaju korak natrag, ništa više. U
stanju smo to prevladati, potrebna je samo volja!“
Njegov entuzijazam je prešao i na pojedine predstavnike.
Okupljeni ljudi vani postajali su sve uzbuđeniji, a osiguranje je
preko javnog razglasa pokušavalo održavati red.
Vor je promatrao Iblisa kako prelazi pogledom s jednog lica
na drugo da bi se na kraju zagledao u daljinu kao da jedino on
može tamo nešto vidjeti. Budućnost? Iblis je živo gestikulirao
rukama dok je govorio. „Ljudi na Zemlji su pobijeni, jer sam ih
ja ohrabrivao da se suprotstave strojevima tlačiteljima, ali ja ne
osjećam nikakvu osobnu krivnju zbog toga. Rat je negdje morao
početi. Njihova žrtva je dokazala veličinu ljudskog duha.
Razmotrite primjer Serene Butler i njenog nevinog djeteta. Što
je sve ona pretrpjela i preživjela je.“

652
 Vor je primijetio da se Xavier Harkonnen iznervirao, ali
časnik ništa nije rekao.
Iblis se osmjehnuo i ispružio ruke. „Serena bi mogla podići
na noge novu silu koja će savladati strojevi, samo kad bi postala
svjesna svojih mogućnosti.“ Obraćao se izravno Manionu
Butleru i to sve vatrenije. „Možda će se netko drugi pokušati
okititi njenim perjem, ali Serena je bila ta koja je zapalila vatru
pobune na Zemlji. Podigla je ruku na misaone strojeve kada su
joj ubile dijete i svi su to vidjeli. Razmislite o tome! Ona je
primjer za cijelo čovječanstvo.“
Iblis je prišao bliže članovima odbora. „Ljudi na svim
svjetovima Lige čut će za njenu hrabrost i patit će zajedno s
njom. Stat će uz nju, borit će se u njeno ime, ako se to od njih
zatraži. Podignut će se u epskoj borbi za slobodu, u svetom
pohodu... džihadu. Počujte ljude vani – čujete li kako je
dozivaju?“
To je to, pomislio je Iblis. Ostvario je religijsku vezu kako mu
je savjetovao kogitor Eklo. Nije bilo bitno koje su vjere ili koju
teologiju slijede — od najveće važnosti je bio žar koji samo
fanatizam može pružiti. Da bi se pokret raširio, on mora dirnuti
osjećaje ljudi, mora ih povući u bitku ne dopustivši im da
razmišljaju o smrti i vlastitoj sigurnosti.
Poslije duge i upečatljive pauze, on doda: „Već sam pustio
glas. Dame i gospodo, ovdje više nije riječ samo o ustanku, već
o nečem što odvaja dušu čovječanstva od strojeva koji nemaju
dušu. Uz vašu pomoć mogli bismo izvojevati nevjerojatnu
pobjedu rođenu na krilima ljudske strasti... i nade.“

653
 119.

2
Čovječanstvo je i ne znajući stvorilo oružje za masovno
uništavanje koga je postalo svjesno tek pošto su
strojevi zavladali svim stranama njihovih života.

BARBAROSSA,
Anatomija jedne pobune

DELEGATI, CRVENI U LICU, SU se žučno prepirali oko

posljedica genocida na Zemlji. Serena je sjedila kamenog izraza
lica. Iako se vratila kući još prije nekoliko tjedana, sada je prvi
put ušla u dvoranu parlamenta. Njena nazočnost, međutim,
ovog puta nije izazvala uobičajene neugodne rasprave.
„Borimo se protiv Omniusa već stoljećima“, zaurlao je
patrijarh Baluta. „Zašto bismo poduzimali bilo kakve drastične
mjere zbog kojih ćemo kasnije žaliti. Jako mi je teško zbog
počinjenog krvoprolića, ali mi zapravo nismo ni gajili neku
realnu nadu da ćemo uspjeti spasiti robove na Zemlji.“
„Mislite na robove... kao što je Serena Butler?“ U riječ mu
je upao Vorian Atreid s mjesta rezerviranog za goste. Pri tom je
pogledao u njenom pravcu, zanemarivši i protokol i političku
tradiciju. „Drago mi je da nismo svi tako lako odustali.“
Xavier se namrštio na ove njegove riječi, iako je mislio isto.
Agamemnonov neodgojeni sin nije poštovao nikakav red,
premda se i sam često nervirao zbog beskonačnih političkih
debata. Da je Serena vjerovala u rad parlamenta, sigurno ne bi
otišla navrat nanos na Giedi Prime i na taj način primorala Ligu
da odmah stupi u akciju.

654
 Privremeni magnus obnovljene Giedi Prime javio se isto
tako gromoglasno: „Zar samo zato što se ništa nije promijenilo
tisuću godina treba da se naviknemo na to? Misaoni strojevi su
već započeli rat napadima na Zimiju i Rossak, i invazijom na
Giedi Prime. Zemlja je bila samo još jedan izazov.“
„I to izazov preko kojeg ne možemo prijeći“, reče viceroj
Butler.

s
Xavier je bio na redu da uđe u školjku za snimanje koja je
okruživala govornicu. Projekcioni ekrani su uvećali njegov lik i
pojačali njegov glas; zbog prevelike odlučnosti produbile su mu
se bore na licu.
Iblis Ginjo je sjedio u dijelu koji se uzdizao iznad govornice,
u loži rezerviranoj za uvažene goste. Na sebi je imao skupu
odjeću koju su mu osigurali salusijanski krojači.
Xavierov glas je snažno odjekivao; govorio je
zapovjedničkim tonom kojim je izdavao upute brodovima
Armade. „Ne možemo se više zadovoljavati samo time da
odgovaramo na napade. Moramo napasti misaone strojeve
želimo li preživjeti.“
„Znači li to da vi predlažete da postanemo agresivni kao
Omnius?“ povikao je lord Niko Bludd iz četvrtog reda
auditorija.
„Ne!“ Xavier se zagledao u crvenobradog plemića i rekao
smirenim, odlučnim glasom. „Kažem da moramo biti agresivniji
od strojeva, razorniji od njih, da moramo jače od njih težiti
pobjedi!“
„Time ćemo ih samo izazvati da učine nešto još gore“,
povikao je glavni general s Hagala, muškarac ispupčenih grudi
u crvenoj tunici. „To ne smijemo riskirati. Na mnogim
Sinkroniziranim svjetovima živi velika populacija ljudi, brojnija
čak i od pobijenih robova na Zemlji i ja mislim da ne...“
Prekinula ga je Zufa Cenva. Držanje joj je bilo kraljevsko, a
glas ledeno prijekoran. „Zašto onda jednostavno ne predate
655
Hagal Sinkroniziranim svjetovima, glavni generale, ako se
tresete i pri samoj pomisli na borbu? Uštedjet ćete Omniusu
trud.“
Ustala je Serena Butler i nazočni istog trena zašutješe.
Progovorila je odlučnim, jasnim glasom kojeg je poticala njena
vlastita strast. „Misaoni strojevi nas nikada neće ostaviti na
miru. Zavaravate se ako mislite da hoće.“
Prešla je pogledom preko nizova sjedišta. „Svi ste vidjeli
svetište posvećeno mom sinu, koga su ubili strojevi. Možda će
vam biti lakše shvatiti tragediju jedne jedine žrtve nego
milijardi njih. Ali to dijete je samo simbol užasa koje nam
Omnius i Sinkronizirani svjetovi žele nanijeti.“ Podigla je
stisnutu šaku. „Moramo krenuti u križarski pohod protiv
strojeva, u sveti rat – džihad, u ime mog ubijenog sina Maniona.
To mora biti... Džihad Maniona Butlera.“
Xavier je nadjačao žamor uzavrele publike, rekavši:
„Nećemo biti sigurni dok ih ne uništimo.“
„Da znamo kako to izvesti“, počne se žaliti lord Bludd, „već
bismo odavno dobili taj rat.“
„Ali mi znamo kako to izvesti“, izjavio je Xavier iz kupole,
klimnuvši Sereni. „Znamo to već tisuću godina.“
Spustio je glas kako bi se svi prisutni u velikoj dvorani
smirili i saslušali ga. Sijevao je očima unaokolo i na kraju rekao:
„Zasljepljeni novim obrambenim sredstvima Tia Holtzmana,
zanemarili smo staromodno konačno rješenje koje nam je sve
vrijeme bilo pred očima.“
„O čemu vi to govorite?“ upitao je patrijarh s Baluta.
Iblis Ginjo je sjedio blizu njega s rukama prekriženim na
grudima, klimajući glavom kao da zna što slijedi.
„O atomicima“, odgovori Xavier. Ta riječ je odjeknula poput
eksplozije zabranjene bojeve glave. „Zasut ćemo ih atomicima.
Možemo sterilizirati Zemlju, pretvoriti u paru sve robote, sve
strojeve stražare, svaki tekrisel.“
Metež je već poslije nekoliko sekundi dostigao najvišu točku
i Xavier je morao vikati da bi nadjačao galamu. „Više od tisuću
godina čuvamo naše atomike. Oni su od samog početka bili naše
656
krajnje sklonište – oružje za sudnji dan, kojim se mogu uništiti
planeti i zbrisati život.“ Upro je prst u predstavnike. „Imamo
dovoljno bojevih glava u skladištima na našim planetima, ali ih
Omnius smatra praznom prijetnjom, jer se nikada nismo
usudili upotrijebiti ih. Kucnuo je trenutak da iznenadimo
misaone strojeve i da ih natjeramo da zažale zbog svoje
uobraženosti.“
Manion Butler mu je upao u riječ koristeći svoje pravo
prioriteta kao viceroj. „Strojevi su zarobili i mučili moju kćer.
Ubili su unuka koji je nosio moje ime, dječaka koga ni ja ni
njegov otac nismo imali prilike upoznati.“ Taj nekada
debeljuškasti čovjek sada je bio mnogo mršaviji i pogrbljen od
umora. Kosa mu je neuredno visjela kao znak da uglavnom loše
spava. „Proklete strojevi zaslužuju da budu kažnjeni na
najužasniji mogući način.“
Vika se nastavila dok se na kraju, na iznenađenje svih,
Serena Butler nije probila do govorničke kupole i stala pokraj
Xaviera. „Od Zemlje je ostalo samo kužno zgarište kojim se
šepure zli misaoni strojevi. Već su pogubljena sva ljudska bića
koja su na njoj živjela.“ Duboko je uvukla zrak i sijevnula svojim
očima boje lavande. „Tamo nema više ničeg vrijednog što bi
trebalo sačuvati. Što možemo izgubiti?“
Projicirane slike počeše se smjenjivati duž zidova prostorije
dok je Serena govorila. „Porobljeni stanovnici Zemlje su se
pobunili i zbog toga su pobijeni. Svi do jednoga!“ Njen glas je
odzvanjao kroz sve zvučnike u dvorani. „Hoćemo li dopustiti da
ta žrtva prođe tek tako? Zar će mu pustiti da strojevi prođu
nekažnjeno za svoja zlodjela?“ Zgađeno je frknula. „Ili bi
trebalo natjerati Omniusa da plati?“
„Ali Zemlja je kolijevka čovječanstva!“ drhtavim glasom je
izgovorio privremeni magnus s Giedi Prime. „Kako uopće
možemo razmišljati o tome da je uništimo?“
„Ustanak na Zemlji pokrenuo je ovaj džihad“, reče Serena.
„Moramo razglasiti i na drugim Sinkroniziranim svjetovima da
je na Zemlji izbio ustanak. Možda ćemo na taj način uspjeti
baciti iskru sličnih pobuna i na ostalim planetima strojeva. Ali

657
prvo moramo zbrisati Omniusa na Zemlji... bez obzira na
cijenu.“
„Smijemo li propustiti takvu priliku?“ upitao je Xavier
Harkonnen. „Imamo atomike. Imamo nove štitnike Tia
Holtzmana koji će zaštititi naše brodove. Imamo ljude koji po
ulicama izvikuju ime Serene Butler. Tako vam Boga, moramo
odmah nešto poduzeti.“
„Da“, reče Iblis ravnim glasom koji je svejedno nadjačao
žamor. „Tako nam Boga moramo to učiniti.“
Predstavnici su bili zaprepašteni i uplašeni, ali se ni jedan
nije usprotivio. Poslije duge i nervozne tišine, viceroj Manion
Butler je zatražio da Liga Plemića stavi prijedlog na službeno
glasanje.
Prijedlog je bez mnogo oduševljenja stavljen na glasanje... i
usvojen je jednoglasno.
„Onda je odlučeno. Zemlja, kolijevka čovječanstva, postat će
prva grobnica misaonih strojeva.“

658
 120.

2
Kreativnost slijedi vlastita pravila.

NORMA CENVA,
Neobjavljene laboratorijske bilješke.

U LABORATORIJU U KULI koja je gledala na široku Isanu,

Norma Cenva je stajala pokraj svog neurednog radnog stola.
Nove žarkugle poskakivale su kroz zrak iznad njene glave poput
ukrasa; nije se potrudila da ih isključi iako se već razdanilo. Nije
htjela prekinuti nit svojih misli.
Usmjerila je mehanizam za projiciranje veličine olovke u
stol postavljen pod nekim kutom. Listovi s magnetskim
zapisima tiho su zalepršali kroz zrak. Bili su to nacrti broda
predvodnika tipa balista, najvećeg borbenog broda u Armadi
Lige.
Norma je promijenila parametre na ručnom projektoru
planova i u luku je prebacila svjetlucave filmove nacrta u sobu.
Izdvojila je jednu palubu letjelice i ušla u uvećanu holo-sliku.
Za vrijeme te šetnje obavljala je u glavi proračune za instalaciju
generatora štitnika, pokušavajući da s najmanjim promjerom
polja prekrije i zaštiti taj dio broda.
Mudrac Holtzman je bio negdje vani. Ponovo je otišao na
neki javni skup na kome će sasvim sigurno proslaviti svoj
uspjeh s lažnom skromnošću. U posljednje vrijeme je radio s
Normom otprilike jedan sat ujutro, prije nego što bi pobjegao
da se pripremi za kakav ručak, a uvečer je odlazio na gozbe koje
je priređivao lord Bludd u svom dvorcu. Na kraju dana bi došao

659
porazgovarati s njom o plemićima i političarima koje je sreo,
kao da je osjećao potrebu da na nju ostavi dojam.
Normi nije smetalo što je ostajala sama i pokušavala je
obavljati svoj posao bez pritužbi. Holtzman ju je uglavnom
ostavljao na miru i mogla je izvoditi proračune neophodne za
instalaciju preklapajućih štitnika na najvećim brodovima
Armade. Mudrac je tvrdio da nema vremena sam to raditi i da
više ne vjeruje svojim rješavačima jednadžba.
Norma je osjećala veliku odgovornost, jer je znala da je
Armada Lige uputila poziv na oružje radi organiziranog
fatalnog udara na Zemlju. Velika ujedinjena sila različitih
ratnih brodova već se počela okupljati na Salusi Secundus i
pripremati za let prema Zemlji.
Holtzman je uživao u neočekivanoj pažnji koju su mu
posvećivali. Norma je smatrala da bi posao obavljen u
laboratoriju trebao govoriti sam za sebe, i da su nepotrebne sve
te promotivne koještarije. Međutim, bilo joj je jasno da nikad
neće shvatiti političke krugove u kojima se on kretao. Također
je željela vjerovati kako on daje sve od sebe da napad uspije dok
se druži sa svim tim važnim ljudima.
U međuvremenu je razmišljala o mnogim dodirnim
stvarima, i to detaljno. Slijedila je unutrašnje putove
istraživanja, tragajući za odgovorima. Čak i ako bi zbrisali
sveum na Zemlji, ostale bi istovrsne Omniusove kopije negdje
drugdje na Sinkroniziranim svjetovima. Da li se misaonim
strojevima uopće može zadati završni udarac? Imajući u vidu
broj Sinkroniziranih svjetova, jedan jedini planet nije
predstavljao dovoljan cilj. To ju je brinulo i bilo joj je teško zbog
toga usredotočiti se na proračune. Njene misli su skakale poput
munje s oblaka na oblak, prelazeći na nove mogućnosti, svježe
ideje.
Pod opsadnim stanjem koje je lord Bludd proglasio poslije
pobune robova, Norma je osjećala da se sve više udaljava od
svog mentora. Prije dvije godine, kad ju je pozvao da dođe na
Poritrin, Tio Holtzman je bio njen uzor. Postupno je shvatila da
se znanstvenik sve više ljuti na nju umjesto da cijeni njen talent
i potrudi se iskoristi ga za postizanje zajedničkih ciljeva.
660
 Djelomično je i sama Norma za to bila kriva. Okrenuo se
protiv nje, jer je bila uporna u svojim tvrdnjama da njegov
generator rezonancije kao i testiranje štitnika protiv laserskih
zraka neće uspjeti. Ali nije bilo u redu da ju je Mudrac zamrzi
samo zato što je bila u pravu. Izgleda da je Tiu Holtzmanu više
bilo stalo do toga se ne osramoti on nego da unaprijedi znanost.
Počešala se po svojoj bezobličnoj kosi mišje smeđe boje.
Koje mjesto je ego zauzimao u njihovom radu? Prošlo je već
skoro godinu dana otkako se ni jedna od njegovih novih zamisli
nije dobro pokazala.
Međutim, u Norminoj glavi se već dugo kuhao jedan novi
projekt. Djelići su se polako uklapali u njenom umu. U pitanju
je bila velika zamisao koja će uzdrmati temelje svemira. Po umu
su joj se motale teorije i jednadžbe koje je jedva uspijevala
shvatiti. Morat će u to uložiti svu svoju energiju i pažnju, a
potencijalna korist uzdrmat će Ligu još više od postavljanje
štitnika.
Norma je stavila na stranu projicirani dijagram balista i
iskoračila iz njega, nakon što je prethodno holomarkerom
obilježila mjesto na kome je prekinula izračunavanja. Sada se
mogla slobodno posvetiti mnogo važnijim stvarima. Nova ideja
ju je mnogo više uzbuđivala od proračuna za postavljanje
štitnika.
To tajanstveno nadahnuće ju je usmjerilo prema jednoj
revolucionarnoj mogućnosti. Gotovo da je već mogla vidjeti
kako djeluje i to u ogromnim, začuđujućim razmjerima. Tijelom
joj je prošla jeza.
Iako još nije mogla riješiti sve probleme vezane za tu svoju
zamisao, osjećala je da bi se Holtzmanove jednadžbe polja
mogle primijeniti na nešto još mnogo značajnije. Dok se
znanstvenik grijao na staroj slavi i uživao u svome uspjehu,
Norma je željela krenuti u novom pravcu.
Nakon što je vidjela kako Holtzmanov učinak nabire prostor
pri stvaranju polja, postala je uvjerena da i samo tkanje prostora
može biti nabrano. Na taj način bi nastao prečac kroz svemir...
Ako bi uspjela postići takvo što, ljudi bi mogli prevaljivati

661
neizmjerna prostranstva u treptaju oka, povezujući dvije
zasebne točke, bez obzira na udaljenost između njih.
Nabiranje prostora.
Ali nikada neće moći razviti jednu tako veličanstvenu
zamisao ako je Tio Holtzman bude sputavao na svakom koraku.
Norma Cenva će morati raditi na tome potajno...

662
 121.

2
Očigledno je da naši problemi nisu posljedica onog što
izmislimo, već načina na koji koristimo svoje
sofisticirane igračke. Uzrok, naših poteškoća nisu ni
hardver ni softver već mi sami.

BARBAROSSA,
Anatomija jedne pobune.

ČOVJEČANSTVO U PROTEKLIH tisuću godina nikada nije

okupilo tako jaku vojnu silu. Svaki svijet Lige poslao je kako
velike tako i male brodove iz svojih zasebnih svemirskih
mornarica: nezgrapne borbene brodove, krstarice srednje
veličine, razarače, prateće brodove, na stotine velikih i malih
raketoplana, tisuće kindala i patrolnih brodova. Mnogi od njih
nosili su atomike... dovoljnu količinu atomika da steriliziraju
trostruko veći planet od Zemlje.
Segundo Xavier Harkonnen je dobio zapovjedništvo nad
operacijom koja je bila proizvod njegovog uma. U sljedeća tri
mjeseca su se ujedinjenoj Armadi na stazi iznad Saluse
Secundus pridružile mnogobrojne letjelice s gomilama oružja
kao i bezbroj zapovjednika iz obrambenih sustava planeta,
policije i kućne straže. Ekipe za pripremu utisnule su na trup
svake letjelice otvorenu ruku, simbol Lige Plemića.
Tvornice za proizvodnju oružja na Vetree, Komideru i Giedi
Prime radile su bez prestanka, probijajući proizvodne norme.
To će se nastaviti i za vrijeme dugog putovanja goleme Armade,
jer će flota vrlo vjerojatno pretrpjeti velike gubitke u borbi

663
protiv zemaljskog Omniusa. Zamjene će uvijek biti potrebne –
uvijek, sve dok se rat ne završi.
Sve preostale snage na svim svjetovima Lige bile su u punoj
pripravnosti i prije polaska ujedinjene Armade. Čak i da
konačnim atomskim napadom uspiju uništiti misaone strojeve
na Zemlji, ostale inkarnacije kompjutorskog sveuma
najvjerojatnije bi im vratile milo za drago.
Uništenje zemaljskog Omniusa predstavljalo bi dugo
očekivanu i potrebnu pobjedu čovječanstva i označilo bi
preokret u ratu. Slobodno čovječanstvo je vrlo davno
nagomilalo velike količine atomskih bojevih glava s namjerom
da priprijeti misaonim strojevima, međutim, Omnius i njegovi
generali cymehi su zaključili da Liga blefira. Pokazalo se da ni
na Giedi Prime ni na drugim planetima ljudi nisu bili voljni
upotrijebiti to apokaliptično oružje, čime su obezvrijedili
prijetnju.
To će se uskoro promijeniti.
Sada će osvetoljubiva Armada dokazati da su ljudska bića
preskočila sve ograde. Nuklearne eksplozije će izazvati
elektromagnetske udare koji će uništiti egzotične tekrisele
misaonih strojeva. Omniusi na ostalim Sinkroniziranim
svjetovima uplašit će se daljnjih atomskih holokausta.
Radioaktivne oborine, demon iz košmara ljudske
civilizacije, nastavit će da uništavati planet i dugo vremena
nakon završetka bitke. Ali i to će vremenom prestati i na kraju
će se Zemlja oporaviti i ponovo oživjeti — samo tada na njoj više
neće biti misaonih strojeva.

s
Ujedinjena Armada je putovala više od mjesec dana pri
maksimalnoj podnošljivoj brzini. Xavier je žalio što ne postoji
brži način da prevale taj put. Iako su pretjecali čak i fotone u
svemiru, za prevaljivanje velikih udaljenosti između zvjezdanih
sustava bilo je potrebno dosta vremena, previše vremena.

664
 Kada se sila Armade približila Sunčevom sustavu Zemlje,
segundo Harkonnen je krenuo u obilazak borbenih brodova u
svom šatlu. Obavio je smotru trupa i opreme koja će sudjelovati
u skorašnjem zadatku. S mosta svake letjelice obraćao se
skupinama vojnika, trudeći se da ih nadahne i uputi.
Čekanje će se uskoro završiti.
Do sada je nešto manje od polovine Armadinih brodova bilo
opremljeno Holtzmanovim generatorima štitnika, a atomici su
bili razdijeljeni kako brodovima sa štitnicima tako i onima bez
njih. Xavier je razmišljao o tome da pričeka postavljanje još
većeg broja štitnika, ali je zaključio da bi daljnje odlaganje
prouzrokovalo veću štetu koju postavljanje dodatnih
mehanizama ne bi moglo opravdati. Osim toga, pojedini
konzervativni plemići iz nekih planetnih flota bili su skeptični
prema neprovjerenoj novoj tehnologiji. Iako su ti lordovi
koristili planetne štitnike za skrembliranje kojima su pokrivali
glavne gradove svojih svjetova, više su voljeli na svojim
brodovima koristiti pouzdanu i dokazanu tehnologiju. Rizici su
im bili poznati i oni su ih prihvaćali.
Xavier se usredotočio na to da ostane odlučan do kraja ove
užasne bitke. U svim sporovima poslije napada na Zemlju
uvijek će prvo potezati njegovo ime, ali on neće dopustiti da ga
sada zaustave. Da bi izvojevao pobjedu, morat će potpuno
uništiti kolijevku čovječanstva.
Bio je svjestan da će povijest prokleti ime Xaviera
Harkonnena, koji će se okititi jednom tako užasnom pobjedom.
Čak i da strojevi budu uništeni, ni jedno ljudsko biće neće više
nikada poželjeti da živi na Zemlji.

s
Dan prije nego što će velika Armada stići do Zemlje, Xavier
je pozvao Voriana Atreida na most broda predvodnika iz klase
balista. Xavier nije baš bespogovorno vjerovao bivšem
Omniusovom suradniku, ali nije dopustio da njegovi osobni
osjećaji utječu na potrebe čovječanstva.

665
 Vor im je jasno stavio do znanja da je on važan faktor u
planiranom napadu, jer dosta zna o tehničkim mogućnostima
zemaljskog Omniusa. „Nitko od vas ne zna toliko o robotskim
snagama. Čak ni Iblis Ginjo, koji je bio samo predradnik na
gradilištu. Uostalom, on je odlučio ostati na Salusi.“
Iako je Vorian dobio blagoslov čarobnica s Rossaka koje su
dokazale da su u stanju raskrinkati laži, Xavier i dalje nije
vjerovao Agamemnonovom sinu, jer je ovaj čitav život proveo
služeći strojevima. Je li on bio pametni infiltrator kojeg je
poslao Omnius, ili im Vor zaista može dati informaciju koja će
omogućiti Armadi da iskoristi slabosti Sinkroniziranih
svjetova?
Voriana su podrobno ispitali – čak su ga pregledali i liječnici
koji poznaju implantirane špijunske uređaje — i svi su odreda
izjavili da je čist. Xavier se, međutim, pitao nisu li strojevi ipak
pretpostavili da će ljudi poduzeti sve ove mjere opreza te su
pametno sakrile nešto u njegovom mozgu, nekakav sićušni
uređaj koji se može uključiti u kritičnom trenutku i natjerati ga
da se okrene protiv Lige Plemića?
Serena je rekla da sva ljudska bića moraju biti oslobođena
misaonih strojeva. Željela je da Xavier krene od ovog čovjeka i
da mu pruži prigodu. Ona je željela vjerovati da će svaka osoba
koja jednom iskusi slobodu i sretne se s individualnošću,
odbaciti robote gospodare i odabrati nezavisnost. A pošto je
Serena to tražila od njega,
Xavier nije rnogao odbiti.
„U redu, Voriane Atreide“, reče on. „Pružit ću ti mogućnost
da se dokažeš – ali bit ćeš pod stalnim nadzorom. Nećeš smjeti
napustiti jedan dio broda i na tebe će se sve vrijeme motriti.“
Vor mu se podsmjehnuo. „Navikao sam da se na mene
motri.“
Njih dvojica su stajali jedan pokraj drugoga na mostu broda
predvodnika. Xavier je koračao tamo-amo s rukama
prekriženim na leđima i podignutih ramena. Zagledao se preko
praznog svemira u pravcu žarko žutog rodnog planeta
čovječanstva koji je iz sata u sat postajao sve veći.

666
 Vor je šutio. Svoje misli je zadržavao za sebe dok je
promatrao tamu posutu zvijezdama. „Nije mi ni palo na pamet
da ću se ovako brzo vratiti. Naročito ne na ovaj način.“
„Bojiš li se da će tvoj otac biti tamo?“ upitao je Xavier.
Tamnokosi mladić je prišao bliže prostranom prozoru i
zagledao se u sve veći plavi planeti prema kojem su išli. ‘Ako na
Zemlji nema više ni jednog živog ljudskog bića, Titani nisu imali
razloga ostati. Najvjerojatnije su do sada već poslani na ostale
Sinkronizirane svjetove.“ Napućio je usne. „Samo se nadam da
zemaljski Omnius nije zadržao na planetu mnogo neo-cymeha.“
„Zašto? I njih možemo isto tako lako uništiti.“
Vor ga pogleda ispod oka. „Segundo Harkonnene, misaoni
strojevi i robotski brodovi su predvidivi, programirani su na
određeni način. Znamo kako će reagirati. Cymehi su, s druge
pak strane, nasilni i domišljati. To su strojevi s ljudskim
mozgovima. Tko zna što bi oni mogli poduzeti?“
„I ljudi su isti takvi“, primijeti Xavier.
„Da, samo što su ovi u stanju izazvati mnogo veće
razaranje.“
Segundo se smrknuto osmjehnuo i okrenuo prema
suputniku koji je promijenio stranu. „To će se ubrzo
promijeniti, Voriane.“ Bili su istih godina i morile su ih brige
koje bi bile preteške i za starije od njih. „Poslije današnjeg dana,
ništa u svemiru neće se moći mjeriti s našom sposobnošću
razaranja.“

s
Skupina borbenih brodova Armade obrušila se na Zemlju
poput nadolazeće oluje. Piloti su jurili po unutrašnjim
palubama prema svojim pojedinačnim brodovima,
pripremajući se za lansiranje. Borbeni brodovi i razarači izbacili
su rojeve kindala, bombardera i izviđačkih brodova. Patrolne
letjelice i stražarski brodovi na brzinu su provjerili, potvrdili i
ažurirali podatke koje im je osigurao Vor Atreid.

667
 Kolijevka čovječanstva bila je zelena kugla prošarana
paperjastim bijelim oblacima. Xavier Harkonnen je zurio u taj
izuzetni svijet. Iako su ga strojevi okužili svojom nazočnošću,
djelovao je neiskvareno, krhko i ranjivo.
Uskoro će Zemlja postati crna, beživotna kugla. I pokraj
svega što je izjavio kako bi uvjerio skeptike i klevetnike, Xavier
se pitao kako je uopće mogao pomisliti da je jedna takva
pobjeda prihvatljiva.
Duboko je udahnuo ne skidajući oči s planeta koji je treperio
kroz suze u njima. Morao je obaviti svoju dužnost.
Xavier je izdao naredbu floti. „Počnite bombardiranje svim
raspoloživim atomicima.“

668
 122.

2
Tehnologija je trebala osloboditi čovječanstvo od
bremena života. Umjesto da se to dogodi, ona mu je
natovarila još veći.

TLALOC, Vrijeme Titana

OMNIUS JE OBAVIO više od pet tisuća alternativnih

simulacija dok nije našao pravu taktiku koju će primijeniti
njegova robotska flota.
Međutim, nije znao za Holtzmanove štitnike.
Kada su misaoni strojevi ispalili eksplozivne i kinetičke
projektile, prvi red Armadinih bojnih brodova jednostavno je
odbio taj napad. Eksplozije su se bezopasno počele rasprskavati
u vakuumu. A letjelice Lige nastavile su neoštećene dalje.
Zbunjeni robotski brodovi su se pregrupirali i čekah nove
naredbe, dok se Omnius toliko naprezao shvatiti što se događa
da su mu tekriseli ključali.
Prvi bombarderi hrethgira ušli su u atmosferu. Na stotine
raznolikih letjelica približavalo se površini planeta. Svaka od
njih nosila je starinsku nuklearnu bojevu glavu.
Omnius je napravio nove projekcije. Po prvi put je realistički
razmotrio mogućnosti svog uništenja.
Stoljećima su se hrethgiri krili iza obrambenih barijera,
plašeći se ući u dio svemira kojeg su kontrolirali strojevi. Zašto
ni jedna računska simulacija ili scenarij nisu predvidjeli ovaj
hrabri napad na Sinkronizirane svjetove?

669
 Omnius se obratio putem ekrana i kontaktnih terminala
robotima koji su popravljali ono što su uništili ljudski robovi u
nedavnoj pobuni. Volio bi da može porazgovarati o strategiji s
Erasmusom, koji se i pokraj svojih brojnih nedostataka izgleda
ipak na neki način snalazio u ljudskoj iracionalnosti. Ali taj
izluđujuće svojeglavi robot bio je izvan njegovog dosega,
pobjegao je na daleki Corrin.
Čak je i svoje preostale Titane, koji su povremeno uspijevali
objasniti ljudske reakcije, poslao na manje stabilne svjetove da
spriječe izbijanje ustanka. Zbog svega toga se sveum osjećao
izoliran i izbačen iz ravnoteže.
Omnius je pregledao skenerska očitavanja i zaključio da
letjelice ljudi nose nuklearne bojeve glave. I to je bilo sasvim
neočekivano! Izračunavao je i preračunavao i na kraju bi se svi
scenariji završili loše po njega. Nazreo je tračak onoga što bi
ljudi nazvali „nevjerica“.
Budući da nije mogao zanemariti vlastite projekcije,
zemaljski Omnius je reagirao u skladu s njima. Lansirao je
obrambeni kordon robotskih letjelica koji je trebali spriječiti
ratne brodove Lige da se probiju do Zemlje. Raštrkao je po stazi
čitavo jato mehaničkih stražar-očiju koje će pratiti događaje iz
svih kutova.

s
Vorian Atreid je bio nezavisan i odlučan. Upravljao je
malom letjelicom sa štitnikom, jednim od salusijanskih kindala
sa pojačanim naoružanjem. On nije nosio atomike — segundo
Harkonnen mu nije baš toliko vjerovao — ali mu je povjerio da
čuva od neprijateljskih brodova bombardere s bojevim glavama
kojima je također trebalo omogućiti da obave svoj zadatak.
To se bitno razlikovalo od njegovih zaduženja na Putniku
snova.
Segundo Harkonnen ga je htio držati po strani na brodu
predvodniku, gdje je Vor mogao davati taktičke savjete protiv
strojeva. Ali on ga je uporno preklinjao da mu dopusti i osobno
670
sudjelovati u uništenju Omniusa. Vor im je pružio informacije
o ratnim brodovima misaonih strojeva, njihovim oklopima i
naoružanju, s čime je kao Agamemnonov sin bio dobro
upoznat. Sada je došlo vrijeme da to znanje iskoristi u praktične
svrhe.
„Vratio sam vam Serenu. Ako ni zbog čega drugog, mogli
biste mi zbog toga udovoljiti mome zahtjevu“, zamolio je
Xaviera.
Tužni izraz segundovog lica rekao je Voru da je Xavier i dalje
jako voli. Časnik je okrenuo leđa Voru kao da želi sakriti ono
što osjeća. „Uzmite brod. Uđite u borbu... ali vratite se živi.
Mislim da Serena ne bi podnijela da i vas izgubi poslije svih
patnji koje je doživjela.“ Bile su to prve ljubazne riječi koje je
Vor čuo od ovog zagonetnog čovjeka, i ujedno je to bilo prvi put
da je bilo tko nagovijestio da je Sereni uopće stalo do njega.“
Xavier je konačno pogledao preko ramena i oprezno mu se
osmjehnuo. „Nemojte izigrati moje povjerenje.“ Vor je otrčao
do dokova balista i sam izabrao jedan kindal...
Udarna sila ljudi obrušila se prema Omniusovom
centralnom kompjutorskom kompleksu. Misaoni strojevi su
krajnje odlučno napadali raštrkane brodove Armade, ne vodeći
računa o tome hoće li sami biti uništeni ili ne. Zahvaljujući
tome, oborili su stotine bombardera, patrolnih letjelica i
kindala bez štitnika. Pojedini štitnici su zakazali, neki su se
pregrijali ili su se pokvarili, jer su bili loše instalirani. Bitka je
postajala sve žešća. Vor je uletio u najteži okršaj.
Usred te bespoštedne borbe, Vorian je ugledao jedan sporiji
brod misaonih strojeva kako se izdvaja od ostalih, praćen jatom
automatiziranih letjelica. Taj posebno čuvani usamljeni brod
krčio je sebi put kroz jato Armadinih letjelica, izbjegavajući
izravni sukob.
Pokušava pobjeći.
Voru je to bilo sumnjivo. Zašto bi se jedan jedini robotski
brod u ovakvom trenutku odvojio i uputio u svemir? Omnius bi
trebao okupiti sve svoje snage. Mladić je instinktivno osjetio da
ne smije zanemariti ovu usamljenu letjelicu.

671
 Vor je ispaljivao projektile i pokušavao da se usredotoči na
borbu oko sebe. Energetske granate isparile su nekoliko
robotskih brodova i dezorijentirale ostale, omogućivši prolaz
još četiri bombardera Armade.
Istodobno, visoko iznad njega, robotska letjelica u bijegu
grabila je kroz atmosferu ostavljajući veliku bitku za sobom. Što
li je to Omnius smislio? Što nosi taj brod? Ni jedan drugi
borbeni brod Armade nije na njega obratio pažnju.
Vor je znao da mora nešto poduzeti. Osjećao je da je to
strašno važno.
Segundo Harkonnen mu je izdao izričitu naredbu da ostane
u pratnji brodova s atomicima dok oni ne izbace svoj nuklearni
teret. Ali stvari se mogu promijeniti usred bitke. Konačno, on
nije bio stroj da slijepo slijedi naredbe. Mogao je improvizirati.
Dok je promatrao letjelicu koja je napuštala sve rjeđu
ionosferu, iznenada je shvatio što se događa. Bio je to brod za
ažuriranje koji nosi kompletnu kopiju zemaljskog Omniusa,
misli i podatke sveuma do samog trenutka napada! Ona sigurno
sadrži sveobuhvatni izvještaj i analize ustanka robova kao i
naredbe za istrebljenje svih ljudskih bića.
Ako bi takva jedna kopija bila prenesena u ostale
inkarnacije Omniusa, svi Sinkronizirani svjetovi bili bi
upozoreni! Mogli bi se pripremiti za obranu protiv budućih
napada Lige.
Vor nije smio dopustiti da se to dogodi. „Moram nešto
obaviti“, emitirao je na lokalnom kanalu svojim obližnjim
pratiteljima. „Ne mogu dopustiti da onaj robotski brod
umakne.“ Napustio je bombardere koji su bili pod njegovom
zaštitom i vinuo se uvis u kindalu, skrenuvši s prvobitnog kursa.
Vor je čuo bijesne povike iz brodova koje je trebalo štititi.
„Što to radiš?“ Jedan robotski brod uletio je u ispražnjeni
prostor i osuo paljbu po Armadinim brodovima.
„To je brod za ažuriranje! Nosi Omniusovu kopiju.“
Nastavio je let dok su se dvije robotske letjelice obrušavale na
nosače koje je Vor trebao zaštititi. Njegovi sudrugovi su ga
proklinjali dok su roboti pucali na njih. Ubrzo su zašutjeli. Vor
672
je stisnuo zube, svjestan da je donio moralno i taktički ispravnu
odluku.
Kada su ga vidjeli da odlazi, piloti ostalih Armadinih
brodova počeli su ga proklinjati. „Kukavice!“
„Izdajniče!“
Vor rezignirano reče: „Objasnit ću kasnije.“ Zatim je
isključio svoj kom-sustav kako bi se mogao usredotočiti na
plijen. Pošto je odrastao među misaonim strojevima, ljudi će
uvijek misliti o njemu sve najgore. Prijekori i netrpeljivost mu
nisu smetali. Čekao ga je posao.
Već poslije nekoliko trenutaka, Omniusovi borci su pogodili
jednog od napuštenih bombardera, ali su novi Armadini prateći
brodovi pristigli i skinuli s neba dva broda strojeva. Preostali
bombarderi su nastavili let prema svom cilju.
Nebo nad Zemljom bilo je prošarano ionskim tragovima
velikih i malih Armadinih brodova koji su sijali nuklearne
bojeve glave kao da su zrna žitarica. Robotski branioci gađali su
atomike. Oni koje su pogodili eksplodirali su u zraku, šireći oko
sebe oblake radioaktivnih krhotine. Na taj način su uništavali
delikatne detonatore i sprečavali da dođe do lančanih
nuklearnih reakcija.
Unatoč svemu, neki atomici bi se ipak mogli probiti.

s
Na vrhuncu bitke, zemaljski Omnius je ostao bez rješenja.
Armadina flota se raširila poput roja kukaca i robotskim
braniocima je samo preostalo da se žrtvuju zalijećući se u rojeve
kindala.
Segudno Xavier je s tugom shvatio da samo one letjelice
koje su zaštićene Holtzmanovim štitnicima imaju izvjesne
izglede da prežive. Nekoliko sustava je otkazalo, što je
prouzrokovalo uništavanje čak i brodova sa štitnicima. Ali više
nije bilo uzmaka.
Dvadeset najvećih Armadinih bojnih brodova ostalo je na
stacionarnoj stazi. Oni su slali val za valom malih napadačkih
673
brodova, prazneći zalihe Liginih atomika. Istovremeno se pet
razarača spustilo da izbaci nuklearne bojeve glave sa sustavima
za navođenje. Raspršile su se tako da je došlo do preklapanja
eksplozija, što je bilo dovoljno da sve Omniusove podstanice
budu spržene.
U svom posljednjem osvetoljubivom napadu, projektili
sveuma usredotočili su se na ogromne baliste. Bombe s
kompjutorskim umovima krenule su prema ciljevima koji su im
bili uprogramirani.
Ne obraćajući pažnju na manje bombardere i kindale,
napravile su petlju i vratile se da presretnu borbene brodove,
bez obzira na putanje kojim bi kapetani tih brodova mogli
pokušati pobjeći i ne obazirući se na obrambene mamce
ispaljene da robotima skrenu pažnju.
Xavier je stajao na mostu broda predvodnika čvrsto stežući
kontrolnu ogradu i mrmljajući molitvu geniju Tia Holtzmana.
„Nadajmo se da će ovi štitnici izdržati! Držite se!“
Šest projektila sa samonavođenjem udarilo je u
Holtzmanove barijere na balistu i eksplodiralo. Svjetlucavi
štitnici su izdržali.
Xavier je odahnuo. Posada borbenog broda je veselo
zaklicala.
Međutim, ostale svemirske letjelice oko njega, one koje nisu
imale štitnike, nisu prošle tako dobro. Iako raznorodni brodovi
Lige ni u jednom trenutku nisu prekinuli paljbu, nekoliko
projektila sveuma se probilo, pretvorivši u paru sve letjelice
ljudi bez štitnika na koje su naišli na svom putu. Čak je i jedan
od zaštićenih balista pretrpio štetu kad su dva mala slojevita
štitnika zasvjetlucala, poslije čega je nastala pukotina u oklopu.
Nekoliko projektila robota se probilo zahvaljujući bespoštednoj
paljbi misaonih strojeva.
Jedanaest najvećih borbenih brodova je buknulo i bilo
pretvoreno u paru zajedno s cijelom posadom. Samo je osam
velikih letjelica, koje su bile prekrivene Holtzmanovim
štitnicima, ostalo čitavo. Veliki postotak Armadine flote već je
bio zbrisan.

674
 Potreseni Xavier je gledao kako šteta postaje sve veća.
Stezao je šake dok je izdavao odlučne naredbe hladnim glasom
kako ne bi uznemirio svoje trupe. Imao je dojam da su mu ruke
ljepljive od zamišljene krvi stotina tisuća vojnika koje je već
žrtvovao ovog užasnog dana.
Kipio je od bijesa dok je gledao kako Vorian Atreid bježi s
bojnog polja. Dobro da je taj prokleti Agamemnonov đavo uzeo
samo običan kindal, jer segundo nije mogao trošiti vrijeme ni
snagu u potjeri za njim. Kada se vrate na Salusu, Xavier će već
izvesti dezertera pred lice pravde. Ako se bilo tko vrati. Prokleti
izdajnik. Xavier je sve vrijeme bio u pravu što se njega tiče.
Misaoni strojevi uništavali su jednu letjelicu Lige za
drugom, ali je Xavier ipak nastavio slati brodove iz svoje flote.
Poslije toliko muka i gubitaka, nije se mogao povući. Neuspjeh
bi pogubno djelovao na ljudsku dušu i poslije njega više ne bi
bilo slobode u galaktici.
Ako bi sada pobjegli glavom bez obzira, učinili bi strojevima
uslugu. Samo je mali dio napadačke sile ljudi uspio stići do
svojih ciljeva i izbaciti nuklearne bombe po svim kontinentima
na Zemlji.
A onda se čula prva atomska eksplozija.

s
Vor je jurio naviše i sve dalje, ne ispuštajući brod za
ažuriranje iz vida. Ubrzanje ga je zalijepio za pilotsko sjedalo, a
usne su mu se priljubile uz zube. Oči su mu suzile, a mišići bili
napeti. Ali nije odustao. Usamljena Omniusova letjelica već je
bila izašla iz atmosfere i sve se više udaljavala od ujedinjenih
snaga Armade.
Atomici su počeli eksplodirati na površini planeta i
odjednom se rascvjetao čitav niz nuklearnih gljiva koje su
osvijetlile nebo, sterilizirale kontinente i zbrisale sve tekrisele...
Vor je još više povećao brzinu kindala i počeo razmišljati o
tome koju taktiku iznenađenja da primjeni, znajući da brodom

675
za ažuriranje upravlja kruti robot kapetan. Bio je dorastao
metodičnoj mašti svakog misaonog stroja.
Oba broda su se sve više udaljavala od Zemlje na kojoj je
bjesnio nuklearni rat. Po cijeloj površini plavo-zelene kugle
koja se sve više smanjivala iza njih, eksplodirali su bijelo-žuti
vatreni oblaci od čijeg bljeska su Vora boljele oči. Velika
nuklearna oluja na nebu i tlu bit će da je odvratila pažnju
Armade od njega. Nitko nije uvidio što on pokušava i koliko je
to važno.
Brod za ažuriranje uspinjao se iznad linije ekliptike sve
većom brzinom. Kapetan robot je mogao podnijeti ubrzanja
koja ni jedno ljudsko biće ne bi preživjelo. Vorian je svejedno
nastavio za njim, iako je već bio na rubu da se onesvijesti i jedva
je disao. Kindal Lige bio je brži od njegovog plijena — bio je to
obični brod klase za ažuriranje — i on mu se sve više približavao.
Prstima koji kao da su težili stotine kilograma, napunio je
oružje.
U borbi za Zemlju pretvorio je u paru desetak boraca
strojeva, ali ovaj brod namjeravao je samo oštetiti. Budući da je
to bio brod za ažuriranje, on sigurno ima minimalni oklop, isto
kao i Putnika Snova. Namjeravao je zaustaviti letjelicu u
svemiru i ukrcati se na nju.
Čim se Vorova lovina našla u njegovom dometu, već na rubu
Sunčevog sustava, kapetan robot u bijegu je poduzeo
predviđene manevre.
Vor je tada otvorio vatru. Njegovi precizni hitci oštetili su
mlazne otvore tako da su se motori počeli pregrijavati. Ne
mogavši više izbaciti višak topline, letjelica će ili eksplodirati ili
će robot ugasiti motore.
Dok je ranjeni brod posrtao i usporavao, Vor je ispalio dva
projektila upozorenja preko njegovog pramca. Udarni valovi su
skrenuli brod za ažuriranje s kursa. „Uspori i pripremi se da
primiš izaslanika!“
Robot je odgovorio s iznenađujućim sarkazmom. „Znam da
ljudi imaju više tjelesnih otvora. Predlažem ti stoga da uzmeš
energetski alat i da ga gurneš tamo gdje...“

676
 „Stari Metalumer“ poviče Vor. „Pusti me da se ukrcam na
tvoj brod. Ja sam Vorian Atreid.“
„To ne može biti istina. Vorian Atreid nikad ne bi pucao na
mene.“
Vor je zatim emitirao svoju sliku. Nije se iznenadio što je
Seurat postao kapetan drugog broda za ažuriranje, jer Omnius
nije odustajao od svoje rutine. Seuratovo glatko ovalno lice
emitiralo je sočnu psovku koju je Vor često koristio kad bi
izgubio kakvu vojnu igru.
Vor je povezao svoju letjelicu za oštećeni brod. Svjestan
rizika, ušao je kroz glavni ulaz i uputio se kroz skučenu
unutrašnjost prema komandnom mostu.

677
 123.

2
Moja definicija vojske? Pripitomljene ubojice,
razumije se!

GENERAL AGAMEMNON,
Memoari

OMNIUS SVEUM je bdio nad Zemljom iz dubina svojih

mnogobrojnih citadela moći. Njegove pokretne i stacionarne
stražar-oči snimali su sve faze hrabrog napada ljudi. Vidio je
kako se ratna sreća mijenja.
Omnius sveum je proučavao putanje tisuća svemirskih
letjelica koje su pristizale i brojao je one koje su njegovi roboti
branitelji uništili.
Ipak, izvjestan broj atomika uspio se probiti.
Pomoću zasebnog podskupa kalkulacijskih rutina, Omnius
je pratio broj svojih izgubljenih letjelica. Ti robotski brodovi bili
su potrošna roba i lako su mogli biti zamijenjeni. Imao je za njih
i potreban materijal u skladištima i neophodne planove.
Srećom se Seuratov brod za ažuriranje uspio probiti kroz
mnoštvo hrethgirskih letjelica koje su se obrušavale te pobjeći iz
Sunčevog sustava. Njegove važne misli i odluke bit će
distribuirane po svim Sinkroniziranim svjetovima.
Iako je problemu pred kojim se našao posvetio sve svoje
kompjutorske sposobnosti, Omnius sveum još nije uspio naći
rješenje za krizu, kada su iznad njega detonirale prve atomske
bojeve glave. Nuklearne eksplozije u zraku stvorile su
elektromagnetske valove koji su obuhvatili zrak i površinu
Zemlje. Valovi energije su se počeli širiti i u tren oka zbrisali su
678
sve mreže tekrisela i umove misaonih strojeva, kao da su od
papira natopljenog benzinom na kojeg je pala iskra.
Zemaljski Omnius je bio usred jedne važne misli kada ga je
progutao udarni val.

s
Duhoviti robot ranije nije nosio osobno oružje. Vor je,
međutim, ponio elektronski skrembler, kratkodometni uređaj
za uništavanje tekrisela, projektiran za blisku borbu s
misaonim strojevima.
„Ipak si se vratio da mi se pridružiš“, primijetio je Seurat.
„Već su ti dosadili ti tvoji ljudi? Oni nisu tako fascinantni kao
ja, zar ne?“ Simulirao je bučan i razuzdan smijeh, koji je Vor
čuo već mnogo puta do tada. „Je li ti poznato da te otac smatra
izdajnikom? Možda sada osjećaš krivnju što si me deaktivirao,
ukrao Putniku Snova i...“
„Nije u pitanju ništa od toga, stari Metalume“, odvrati Vor.
„Ovo je još jedna igra koju si izgubio. Ne mogu ti dopustiti da
obaviš ovo ažuriranje.“
Seurat se ponovo zahihotao. „Ah, vi ljudi i vaše lude
fantazije.“
„Bez obzira na sve, mi ne odustajemo od svojih beznadnih
težnji.“ Vor podiže elektronski skrembler. „I ponekad
pobjeđujemo.“
Seurat reče: „Bio si moj prijatelj, Voriane. Sjećaš li se svih
onih viceva koje sam ti ispričao? Imam novi. Ako napraviš
cymeha s mozgom mazge, što...“
Vor pritisne prekidač na elektronskom skrembleru. Statički
lukovi izletješe poput tankih nevidljivih niti omotavši se oko
Seuratovog pokretnog tijela s kožom od organskih polimera i
pojačanih vlakana. Robot se stresao kao da je dobio napadaj.
Vor je samo isključio Seuratove sustave, ali mu nije uništio
mozak. To je postigao podešavanjem snage skremblera. Da je
postupio drukčije, smatrao bi sebe ubojicom.

679
 „Ovog puta sam se ja našalio s tobom, stari prijatelju“, reče
on. „Oprosti.“
Dok je Seurat ukočeno stajao u kapetanovoj stanici, Vor je
pretraživao brod za ažuriranje sve dok nije pronašao
zapečaćenu tekrisel-kuglu, koja je sadržavala kompletnu
reprodukciju svih misli zemaljskog Omniusa koje je ovaj snimio
prije Armadinog napada.
Držeći svjetlucavu kuglu s podacima, Vor je još jednom
pogledao svog ukočenog robota prijatelja, poslije čega je
napustio oštećeni brod za ažuriranje. Izlazeći iz njega,
zapečatio ga je. Nije mogao natjerati sebe da ga uništi. Taj brod
ionako nije više bio nikakva prijetnja za čovječanstvo.
Vor se vratio u svoj kindal i odvojio ga od broda za
ažuriranje, ostavivši ga da lebdi u vakuumu svemira,
bespomoćnog i izgubljenog. Odlutat će daleko od Zemlje u
ledene dubine Sunčevog sustava i zauvijek će se izgubiti u
kometnom oblaku.

s
Poslije bitke, dok je Zemlja plamtjela obasjana treperavim
atomskim vatrama, segundo Harkonnen je okupio raznorodne
ostatke svoje napadačke sile. Pretrpjeli su nevjerojatne gubitke,
mnogo veće nego što su predvidjeli.
„Bit će potrebni mjeseci samo da se ispišu imena svih onih
koji su ovdje žrtvovali svoje živote, kvarto Powderu“, rekao je
Xavier svom ađutantu. „I još duže da ih ožalimo.“
„Svi neprijateljski brodovi i postrojenja su uništeni, ser“,
odvratio je Powder. „Obavili smo svoj zadatak.“
„Da, Javmese.“ Nimalo nije ushićen zbog ove pobjede. Već
samo tužan. I bijesan na Voriana Atreida.
Kada se Agamemnonov sin konačno vratio iz dubokog
svemira, segundo je poslao eskadrilu kindala da ga doprati pod
teškom stražom. Pušio se dok je isključivao Holtzmanove
štitnike kako bi kindali mogli uvesti Vorianov brod. Mnogi
borci piloti željeli su ga raznijeti čim njegov brod bude u
680
dometu, ali je Xavier to zabranio. „Sudit ćemo kopiletu zbog
dezerterstva, možda čak izdaje.“
Segundo Harkonnen uputio se prema dokovima na
najnižem nivou balista. Bio je to unutrašnji dok do kojeg su
brodovi dovođeni pomoću kliznih dizalica i kuka kojima su
ručno rukovali ljudi operateri.
Vitki, tamnokosi Vorian izašao je iz svoje ulubljene letjelice
kao da je sam pobjedio Omniusa. Kakav drzak čovjek! Piloti u
odorama okružiše Vora i nimalo nježno ga pretražiše.
Prevrtljivca je iznervirala njihova grubost i pobunio se kada su
mu oduzeli paket koji je nosio i oružje.
Nevjerojatno, ali lice mu se ozarilo čim je ugledao Xaviera.
„Zemaljski Omnius je, znači, uništen? Napad je bio uspješan?“
„Ali ne zahvaljujući tebi“, odvratio je Xavier. „Voriane
Atreide, ostat ćeš u pritvoru dok se ne vratimo na Salusu
Secundus. Tamo ćeš odgovarati pred sudom Lige zbog svog
kukavičkog ponašanja.“
Mladić se, međutim, nije nimalo uplašio. S izrazom
nevjerice na licu, upro je prst u paket koji je držao jedan od
stražara. „Možda bi sudu i to trebalo pokazati?“
Vorove sive oči bile su oprezne, ali se osmjehnuo kada je
Xavier odmotao plazpapir i pokidao pečat. Pojavila se metalna
kugla koja kao da je bila napravljena od želatinoznog srebra.
„To je kompletna Omniusova kopija“, reče Vor. „Presreo
sam i neutralizirao brod za ažuriranje koji se spremao pobjeći.“
Slegnuo je ramenima. „Da sam mu dopustio da pobjegne, svi
ostali sveumovi primili bi kompletan izvještaj o ovom napadu.
Na taj način bismo mi izgubili veliki broj ljudi i brodova, a
Omnius baš ništa. Ostali Sinkronizirani svjetovi bi saznali za
naše Holtzmanove štitnike i upoznali bi se sa našom taktikom.
U tom slučaju bi cijela ova operacija bila besmislena. Ali ja sam
zaustavio brod za ažuriranje.“
Xavier se zapanjeno zagledao u Vora. Površina kugle bila je
prilagodljiva na dodir, kao da je napravljena od živog tkiva. Liga
nije očekivala da će se dočepati bilo čega sličnog. Sama ta stvar

681
opravdala je ovaj divovski napad na Zemlju i veliki broj
poginulih. Ako je Vor govorio istinu.
„Uvjeren sam da će za obavještajne časnike Lige dan koji
budu proveli baveći se ovom kuglom biti jedan od
najznačajnijih u njihovim životima“, primijeti Vor sav ponosan.
„Da i ne spominjem“, doda on izvivši obrvu, „da će nam ovaj
Omnius postati izuzetno vrijedan talac.“

s
Brodovi ujedinjene Armade napustiše Sunčev sustav u kome
više nije bilo strojeva.
Vor je još jednom pogledao ranjenu Zemlju, prisjećajući se
bujnih plavo-zelenih krajolika i paperjastih oblaka. Ovo je
nekad bio veličanstveno lijep svijet, kolijevka čovječanstva,
majstorsko djelo prirode.
Kad je Xavier zapovjedio floti da krene kući, od planeta je
ostala samo pocrnjela gromada, radioaktivna gomila šljake.
Mnogo vremena će morati proći prije nego što će bilo što ondje
moći opet živjeti.

682
 124.

2
Logika koja vrijedi u nekom konačnom sustavu, ne
vrijedi obvezno i u beskrajnom svemiru. Teorije se ne
povećavaju uvijek u određenom omjeru, kao žive
stvari.

ERASMUS, tajni zapisi

(iz Omniusove banke podataka)

ROBOTOVA VILA na Corrinu bila je slična onoj koju je imao

na Zemlji. Imala je i rezidencijalni dio kao i komplekse
laboratorija koje je projektirao Erasmusov kreativni um.
Spremišta za robove iza velike kuće bila su okružena visokim
zidovima od pješčanika i dverima od kovanog željeza povrh
kojih se protezale bodljikava žica kroz koju je prolazila struja i
energetska polja.
I tu se uglavnom osjećao kao kod kuće. Erasmus je jedva
čekao započeti svoj posao.
Ograđeni prostori vrvjeli su od ljudskih bića, gotovo tisuću
oznojenih tijela obavljalo je rutinske poslove pod crvenim
divovskim suncem koje je ispunjavalo nebo poput kakve krvave
mrlje. Popodne je bilo sparno, ali robovi se nisu ni odmarali ni
žalili, znajući da će ih roboti kazniti ako stanu.
Učeni misaoni stroj promatrao ih je kako obavljaju svoje
svakodnevne poslove sa zvonika u južnom kvadrantu svog
imanja. Bilo je to njegovo omiljeno mjesto. Dolje u spremištima,
dva starca su se srušila na žezi, a jedan od sudrugova je pohitao
pridići ih. Erasmus je izbrojio tri prekršaja koja su zasluživala

683
kaznu: dvojica su zakazala, a treći je izigravao dobrog
Samaritanca. Razlozi mu uopće nisu bili važni.
Erasmus je primijetio da robovi postaju krajnje uznemireni
ako ih odmah ne kazni za njihove prestupe. Zabavljalo ga je
pustiti ih da se muče iščekujući kaznu i živeći u strahu, a onda
je bilježio kako zbog živciranja prave još veće pogreške. Ljudi
su se isto ponašali i na Corrinu i na Zemlji, i njemu je bilo drago
što bez prekida može nastaviti svoje eksperimente i
proučavanja.
Pritisnuo je dugme i iz čiste zabave aktivirao automatsko
oružje koje je osulo paljbu po jednom spremištu. Pobio je ili
ranio desetak robova. Preživjeli su bili zbunjeni i obuzela ih je
panika. Pokušali su pobjeći, ali nisu imali kamo. Ograde su bile
visoke i kroz njih je prolazila struja. Neki od zarobljenika gurali
su svoju subraću ispred sebe kao štitnike, dok su se drugi pravili
mrtvi ili skrivali ispod leševa. Nastavio je pucati, ali je ovog puta
ciljao iznad njih.
Da, baš se dobro osjećao što je mogao nastaviti svoja
istraživanja. Još je morao naučiti toliko toga.
Prošao je čitav sat. Budući da nije ponovo otvorio vatru,
ljudi su se počeli kretati unaokolo, mada opreznije nego ranije.
Odgurali su tijela u stranu i napravili gomilu, ne shvaćajući što
se to događa. Neki od njih postali su drski i vikali okrenuti
prema automatskom oružju mašući šakama. Pažljivo gađajući,
Erasmus im je otkinuo šake, jednu za drugom, a zatim je gledao
kako se žrtve uvijaju na tlu. Čak i najhrabrija ljudska bića mogu
iskrvariti, vesele budale.
„Vidim da se opet igraš sa svojim igračkama“, primijeti
korinški Omnius s ekrana koji se nalazio s Erasmusove lijeve
strane u zvoniku.
„Sve što radim, radim s nekim ciljem“, reče Erasmus. „Sve
više i više saznajem.“
Korinški Omnius nije znao za pogubni ishod robotove
oklade i testa odanosti s njegovim parnjakom na Zemlji.
Erasmus je naučio važnu lekciju kad se razbuktala pobuna koju
je on izazvao svojom nesmotrenošću, ali dobiveni podaci samo

684
su otvorili gomilu novih pitanja. Nije želio da sveum zbriše sva
ljudska bića i da počini genocid nad ljudima zarobljenim na
Sinkroniziranim svjetovima. Da se to ne bi dogodilo, bio je čak
spreman izvjesne informacije zadržati za sebe.
Čak i ako mora lagati.
To je bila nevjerojatna mogućnost. Erasmus nije bio
naviknuo razmišljati na takav način.
Glavne dveri su se otvorile i roboti stražari uklonili su tijela
mrtvih i ranjenih, a zatim su utjerali novu skupinu robota u
spremišta. Jedan od pridošlica, krupni čovjek blijedožute kože,
naglo se okrenuo i dočepao najbližeg robota. Zario mu je prste
u strukturna vlakna i pokušao uništiti zaštićene neurelektrične
sklopove. Iskrvario je prste u pokušaju da polomi pečat, a onda
je dohvatio punu šaku komponenti za motoriku i povukavši ih
natjerao robota da posrne. Dva druga robota su se obrušila na
čovjeka. Jedan od njih je u toj jezovitoj burleski zario metalne
prste u čovjekove grudi, probio mu kožu, hrskavicu i grudnu
kost u želji da mu iščupa srce.
„Oni su glupe životinje i ništa više“, prezirno reče Omnius.
„Životinje ne znaju kovati zavjere, prave planove niti
varati“, reče Erasmus. „Ovi robovi čini se da više nisu zadovoljni
kao prije. Naslućujem da će i ovdje doći do pobune.“
„Na Corrinu ne može uspjeti nikakva pobuna“, reče
Omniusov glas.
„Nitko nikada ne može sve znati, dragi Omniuse – čak ni ti.
I zbog toga moramo zauvijek biti znatiželjni. Mogu donekle
procijeniti kako će se ponašati rulja, ali ne mogu pouzdano
predvidjeti što će svako ljudsko biće učiniti u sljedećem
trenutku. To je za mene vrhunski izazov.“
„Očito je da ljudska bića predstavljaju gomilu
proturječnosti. Ne postoji model koji bi mogao pouzdano
objasniti njihovo ponašanje.“
Erasmus je pogledao spremišta za robove ispod sebe. „Bilo
kako bilo, oni su naši neprijatelji i mi ih moramo nastojati
shvatiti. Samo na taj način ćemo moći osigurati našu
dominaciju.“
685
 Robot je osjetio nešto neobično u svojim simulatorima
osjećaja. Bijes? Frustraciju? Impulzivno je istrgnuo malo
membransko zvonce iz kućišta u kuli i zavitlao ga na pod.
Neskladno je zazvečalo. Taj zvuk ga je... uznemirio.
„Zašto si uništio to zvonce?“ upitao je Omnius. „Nikad do
sada te nisam vidio da se tako neuobičajeno ponašaš.“
Erasmus je nastavio procjenjivati svoje osjećaje. Vidio je
ljude kako to rade – da se oslobađaju nagomilanih osjećaja kroz
bijes. Međutim, on nije osjetio nikakvo zadovoljstvo u tome.
„Bio je to... samo još jedan od mojih eksperimenata.“
Erasmus je još morao naučiti mnogo toga u svojoj potrazi za
biti ljudske prirode. Nadao se da će to znanje moći iskoristiti
kao odskočnu dasku za usavršavanje strojeva i da će
zahvaljujući njemu strojevi dosegnuti svoj zenit, čvrsto je
stegnuo svojim čeličnim prstima ogradu kule odlomivši dio i
pustivši ga da padne. „Kasnije ću ti objasniti.“
Nakon što je još jedan trenutak promatrao svoje robove,
vratio se do ekrana. „Ne bi bilo mudro istrijebiti sva ljudska
bića. Umjesto toga možemo primijeniti drastičnije metode
pokoravanja, možemo slomiti njihovu volju i sposobnost da se
suprotstavljaju.“
Sveum je uvijek uživao u raspravama s Erasmusom, tako da
je i ovog puta bio oduševljen kada mu se pružila prigoda za to.
„Ali ako to učinimo, Erasmuse, zar nećemo izmijeniti osnovnu
prirodu ljudskih bića koju ti želiš proučiti? Zar promatrač tako
ne utječe na eksperiment?“
„Promatrač uvijek utječe na eksperiment;. Ali ja radije
mijenjam subjekte nego da ih uništavam. Sam ću odlučiti što ću
s mojim ljudskim bićima ovdje na Corrinu.“
Omnius konačno reče: „Ni tebe ne razumijem, kao ni
ljudska bića.“
„Svjestan sam ja toga, Omniuse. To će zauvijek ostati tvoja
slabost.“
Robot se dobronamjerno zagledao u svoje robove ljude dok
su stražari iznosili tijela pobijenih i ranjenih. Erasmus je
razmišljao o svim onim divnim stvarima koje je naučio od ove
686
vrste... i koliko toga još može saznati, samo ako mu se pruži
prilika. Njihov kolektivni život balansirao je po konopcu
zategnutom iznad mračne provalije bez dna i Erasmus je stajao
na njemu zajedno s njima. Neće ih se tako lako odreći.
Poveselio se kada je primijetio da su za vrijeme njegovog
izbivanja rođena još dva para blizanaca. Kao i uvijek,
mogućnosti su bile beskrajne.

687
 125.

2
O ljudskom životu se ne može pregovarati.

SERENA BUTLER

U ČAST GORKOSLATKE POBJEDE na Zemlji, Svjetovi Lige

priredili su veliku proslavu za svoje junake koji su se vratili i
dirljivi oproštaj od onih koji su pali u borbi.
Oštećeni brodovi su se nekako dovukli natrag poslije dugog
putovanja, a brži izviđački brodovi i glasnici dojurili su na
Salusu Secundus donijevši vijesti i obavijestivši Ligu što može
očekivati kada stigne desetkovana Armada.
Zemaljski Omnius je ipak bio uništen i misaoni strojevi su
pretrpjeli strašan udarac. I zato je pala odluka da se proslavi
pobjeda.
Budući da je u areni bilo toplo i vlažno, Vorian Atreid je
imao dojam da se sav ulijepio u svojoj službenoj odori. Bez
obzira na vrijeme, ljudi će željeti vidjeti njega i segunda
Harkonnena u svečanoj odori. Xavier je sada stajao pokraj njega
na podiju, dok su viceroj Butler i Serena umirivali okupljene,
tražeći da im posvete punu pažnju.
Dvojica muškaraca — koji su se pomirili za vrijeme dugog
povratka na Salusu Secundus — stajali su uspravnih leđa u
hladu natkrivene platforme, zajedno s ostalim
dostojanstvenicima. U odjeljku za posebne goste sjedio je i Iblis
Ginjo u svojoj kićenoj odjeći ponoseći se sve većim utjecajem
što je zadobivao.

688
 „„Nagrađujem parlamentarnom medaljom časti
najistaknutijeg vojnika Lige, segunda Xaviera Harkonnena, koji
je predvodio ujedinjenu silu Lige u misiji na Zemlju, postigavši
nadaleko vidljivu pobjedu nad strojevima“, rekao je viceroj
Butler visoko podigavši traku s odličjem, „nagrađujem ga, jer je
donio teške odluke i prihvatio izazov. Ovo je najviše odlikovanje
koje mu možemo dati i mi to činimo s neizmjernom
zahvalnošću.“
Tri stotine tisuća gledatelja uglas je pozdravljalo. Mnogi od
ovih ljudi izgubili su djecu, prijatelje i roditelje u borbi za
Zemlju. Vor se prisjetio koliko je Armadinih borbenih aviona
bilo raznijeto za vrijeme atomske sterilizacije planeta.
Krajičkom oka primijetio je da su se oči Xaviera Harkonnena
zasuzile kada mu je viceroj prebacio traku preko pognute glave.
Uskoro će morati krenuti u nove bitke i suočiti se s novim
snagama strojeva.
Serena je uzela drugo odličje, koje je drukčije izgledalo.
„Također odlikujemo i jednog neobičnog junaka, čovjeka koga
su odgojili misaoni strojevi i koji nije shvaćao kolike su zločine
oni počinili. Ipak, kad je otkrio istinu, prešao je na stranu
slobodnog čovječanstva. Vrlo važna taktičke informacije o
obrani Zemlje koja nam je on osigurao, bitno su nam pomogle
da pobijedimo. Brzo je razmišljao i u žaru bitke spriječio
Omniusa da pobjegne, osiguravši Ligi plijen od neprocjenjive
vrijednosti za nastavak ljudske borbe.“ Serena mu je prišla
osmjehujući se. Vor je visoko podignuo glavu. „Nagrađujemo
Voriana Atreida ne samo odličjem za izuzetne usluge, već mu
dodjeljujemo i počasni čin tercera u Armadi lige.“
U tom trenutku je eskadrila starih zrakoplova i svemirskih
letjelica projurila iznad njihovih glava. Ponosni mehaničari i
povjesničari preuredili su stare letjelice za ovaj zračni miting.
Xavier i Vor su pozdravili put neba dok su piloti mahali krilima,
a okupljeni ih pozdravljali.
Iblis Ginjo je uživao u statusu slavne ličnosti pred tolikim
gledateljima. Progurao se i povikao u javni razglas: „Ovi odlični
piloti su naši budući borci koji će sudjelovati u Džihadu.
Misaoni strojevi neće imati izgleda protiv njih!“
689
 Sa zabrinutim osmijehom na licu, Serena Butler je predala
trake i ostalim junacima. Dobivao se dojam da je razmišljala o
prošlosti i o nepremostivim izazovima s kojima se čovječanstvo
još mora suočiti. Djelovala je jača nego ikada prije, ali i
nedostižna.
Vor je kriomice nekoliko puta pogledao Xaviera. Njegovo
rumeno lice jasno je izražavalo ljubav prema njoj i bol zbog
spoznaje da nikada neće moći biti zajedno. Međutim, Vor je,
bez obzira što se Xavier oženio Octom, imao male izglede da
osvoji njeno srce. Sjetio se dana kada ju je prvi put vidio u
Erasmusovoj vili, kako je bila ljupka i snažna i prkosna. Izgleda
da je uspjela prebroditi ranije poteškoće i usredotočiti se na
predstojeće krize koje je malo ljudi uopće moglo shvatiti.
Izgleda da je Serena negdje duboko u sebi počela razvijati
drukčiju snagu, snagu koja je izazivala strahopoštovanje.
Kada je obavila svoju dužnost na proslavi povodom pobjede,
Serena je sišla s podija. Na odlasku je prišla Voru i Xavieru. Po
glavi su joj se već motali novi planovi. „Moram razgovarati s
obojicom.“ Oči su joj sijale, ali su bile neumoljive. Rekla je to
glasom koji nije dopuštao prigovor. „Dođite u sumrak u Grad
Introspekcije.“
Vor i Xavier su razmijenili iznenađene poglede i istodobno
klimnuli.

s
Dvojica bivših protivnika zajedno su večerali i zajedno ispili
bocu salusijanskog širaza, zaobilazeći oko teme koja im je
obojici zaokupljivala misli i ležala na srcu. Ni jedan od njih nije
mogao ni pretpostaviti što im Serena namjerava reći.
Pastelni narančasti i ružičasti preljevi sumraka bojili su
nebo dok su dvojica časnika Lige vozila prema brdima i
prolazila kroz visoke dveri utihlog grada. Serena ih je čekala
odmah kod ulaza. Voru se učinilo da se pomladila i da joj se boja
vratila u obraze. Srce mu je brže počelo udarati.

690
 „Hvala vam što ste došli.“ Uhvatila je obojicu pod ruku i
povela ih šljunčanom stazom do otvorenog vrta. „Ovdje nas
nitko neće uznemirivati dok budemo razgovarali. Otkrila sam
da ovo mjesto pruža mnogo toga... iako u njemu nema politike.
Ovdje se mogu baviti onim što mora biti obavljeno.“
U središnjem vrtu koji je bio okružen obrezanim ukrasnim
grmovima, prskala je voda u ukrašenoj fontani, slijevajući se niz
kameni ispust u sljedeću fontanu. Kukci i noćni vodozemci već
su počeli uvježbavati svoje večernje simfonije.
Tri drvene stolice kod ruba bazena bile su okrenute prema
malom vodopadu. Vor se zapitao je li puno ljudi dolazilo ovamo
razmišljati ili je Serena donijela stolice posebno za ovaj
sastanak. Serena je prekrižila ruke u krilu, dok su njeni gosti
ukočeno sjedili pokraj nje.
Prvo se zagledala Vorianu u oči. Imala je dojam da je prošlo
jako puno vremena od njihovog prvog susreta u Erasmusovoj
vili. Vor je tada bio arogantan i ponosio se svojim statusom
povjerenika među misaonim strojevima. Tako je mladolik,
nimalo se od tada nije promijenio.
Međutim, primijetila je prve bore na licu Xaviera
Harkonnena. Iako ie bio mlad, bio je izložen velikom stresu i
doživio je veliku tragediju. Prema njemu je osjećala sažaljenje.
Godine su prošle od onog dana kada su vodili ljubav na livadi, i
sada je imala dojam da se to dogodilo u nekom drugom životu.
Oni više nisu bili isti ljudi. _
Toliko toga se dogodilo u međuvremenu; izgubljeno je
mnogo milijuna života. Ali ona i ova dva muškarca su preživjeli.
Kucnuo je trenutak da im kaže.
„Poznati su mi vaši osjećaji, ali obojica morate zaboraviti
ljubav koju gajite prema meni“, reče ona. „Pred nama je rat
kakvog do sada nije bilo.“ Ustala je sa svoje stolice i zastala na
rubu bazena ne skidajući pogled s njih. „Ali morate učiniti nešto
za mene. Svaki od vas na svoj vlastiti način.“
Oči su joj zasvjetlucale odlučnošću. „Pođite u ratnu sobu
Lige i proučite zvjezdane karte Sinkroniziranih svjetova,
nesvrstanih planeta, svjetova Lige. U tom nepreglednom
691
prostranstvu, naći ćete samo dva planeta koje smo oslobodili
vlasti Omniusa. Giedi Prime i Zemlju. One ne smiju biti jedini i
posljednji.“
Dok se tama spuštala, a svjetiljke vrta svijetlile sve jače po
rubovima, izdvojeno mjesto kod vodopada i ribnjaka ostala je
obavijena sve dubljim sjenama. Utišale su se čak i žabe i insekti,
kao da su i oni osluškivali noćnu buku, stalno na oprezu pred
opasnošću.
„Xaviere, Voriane, vas dvojica morate se posvetiti borbi“,
rekla je Serena. „Učinite to zbog mene.“ Glas joj je bio poput
ledenog vjetra koji kao da puše galaktikom. Vor je shvatio da
strast u njoj nije umrla, već da ju je samo preusmjerila prema
mnogo većem cilju i to s još većim žarom. „Naš Džihad je
pravedan i zli strojevi moraju pasti, bez obzira na cijenu.
Oslobodite sve planete, jednog po jednog. Zbog čovječanstva i
zbog mene.“
Xavier je svečano klimnuo i ponovio nešto što mu je Iblis
Ginjo rekao: „Ništa nije nemoguće.“
„Ni za jednog od nas“, dodao je Vor. Trepćući kako bi
odagnao suze, on joj se osmjehnuo. „A naročito ne za tebe,
Sereno Butler.“

— KRAJ —

692
 IMENA I NAZIVI
U BUTLERIJANSKOM DŽIHADU
Abdel — Zensuniji starac s Arrakisa
Agamemnon – jedan od dvadeset
prvobitnih Titana, general
cymeh, Vorianov otac
Ajax — cymeh, smatran je
najbrutalnijim od prvobitnih
Titana
Alexander — jedan od dvadeset
prvobitnih Titana
Aliid – mladi rob na Poritrinu,
Ishmaelov prijatelj
alojstaklo — proziran, vrlo čvrst
materijal, koji se često koristio
kao oklop
Aquim – čovjek koji se brinuo o
kogitoru Eklu
Armada — Armada Lige
Armada Lige – svemirska flota koja
čuva svjetove Lige
Arrakis — pustinjski svijet,
nesvrstani planet
Atreid, Vorian — Agamemnonov sin,
odgojen na Zemlji pod vlašću
misaonih strojeva
Balade Dugog Marsa — stare
legende i pjesme koje govore o
ranom egzodusu ljudi i njihovom
otporu na početku Vladavine
Titana
baliset – stari glazbeni instrument
693
balista — najveći ratni brod ljudi
Barbarossa – jedan od prvobitnih
Titana, programer ratobornih
kompjutorskih sustava
Bludd, lord Niko — poglavar
Poritrina
Bludd, Sajak – prvi poglavar
Poritrina, zagovornik ropstva
Buddallah – tajanstveno božanstvo
religije Zensunija
Budislam — religija Zensunija i
Zenšijitima
burkonj — tovarna životinja sa
Zemlje
Butler, Favkan – general u Džihadu
Butler, Fredo — Serenin mladi brat,
umro kao dijete
Butler, Livija — Serenina majka,
nadstojnica Grada Introspekcije
Butler, Manion – sin Serene Butler i
Xaviera Harkonnena, i unuk
viceroja Maniona Butlera. Ubio
ga je Erasmus, što je bio uzrokom
pokretanja Butlerijanskog
džihada
Butler, Manion — viceroj Lige
Plemića
Butler, Octa — mlađa sestra Serene
Butler
Butler, Serena — kćer viceroja
Maniona Butlera
Buzzell — nesvrstani planet, izvor
suskamenja
Caladan – oceanski svijet,
nesvrstani planet
Čamio – čarobnica s Rossaka, jedna
od Zufinih učenica
Cenva, Norma — patuljasta kćer
Zufe Cenve, matematički genij
Cenva, Zufa — moćna čarobnica s
Rossaka
chandler pištolj – oružje koje
ispaljuje oštre kristale
Chusuk – svijet Lige, poznat po
glazbenim instrumentima
Chusuk, Emi — veliki kompozitor iz
poznih dana Starog Carstva
Corrin — Sinkronizirani svijet
Crvojahač — ime koje je uzeo Selim
cymeh — mozak smješten u
mehaničkom tijelu („kiberno-
mehanizam“)
Dante – jedan od prvobitnih Titana,
vješt u birokratskim
manipulacijama
Dhartha, naib – predvodnik
plemena Zensunija na Arrakisu
draguni – stražari na Poritrinu
Dvadeset Titana – skupina vrhovnih
zapovjednika koja je zbacila
Staro Carstvo
Ecaz – nesvrstani planet
Eklo — kogitor sa Zemlje
elektrofluid — plavičasta tekućina
za održavanje života koju koriste
kogitori i cymehi, također se
ponaša i kao fluidni sklop
Freer, Ohan – predvodnik ekipe
robova na Zemlji
716
Giedi Prime – planet u Ligi Plemića,
bogat resursima i industrijom,
kojom upravlja magnus
Ginaz – planeta u Ligi Plemića,
uglavnom pod vodom;
stanovništvo živi na raštrkanim
otocima jednog arhipelaga
Ginjo, Iblis – karizmatski
predvodnik ekipa robova na
Zemlji
Glyffa – starica s Arrakisa, Selimova
pomajka
Grad Giedi – glavni industrijski i
vladin grad na Giedi Prime
Grad Introspekcije – religijsko i
filozofsko utočište samostanskog
tipa na Salusi
grogiptijanski — ekstravagantni stil
u arhitekturi Starog Carstva
Hagal – planet Lige Plemića, poznat
po mineralima
Harkonnen, Katarina — Xavierova
majka koju su ubili strojevi
Harkonnen, Piers – Xavierov stariji
brat koga su ubili strojevi
Harkonnen, Ulf — Xavierov otac,
koga su ubili strojevi
Harkonnen, Xavier — časnik u
salusijanskoj policiji i Armadi
Lige
Harmonthep — nesvrstani planet,
izvor robova
Hecate – jedna od prvobitnih
Titana, Ajaxova ljubavnica, „dala
ostavku“ i napustila Carstvo
neposredno prije Omniusovog
prevrata
Heoma — moćna čarobnica s
Rossaka, jedna od Zufinih
učenica
Holtzman, Tio — genijalni
znanstvenik s Poritrma
hrethgir — prezirni izraz za
„ljudskog crva“
Ishmael – mladi rob doveden s
Harmonthepa
IV Anbus – nesvrstani planet
Ix — planet u Ligi Plemića
javelin — razarač srednje veličine u
Armadi Lige
Javther, Pinquer – glasnik s Giedi
Prime
Juno – žena cymeh, jedna od
Titanki, Agamemnonova
ljubavnica
Kaitain – periferni svijet Lige
Keedair, Tuk — hvatač robova i
trgovac mesom s Tlulaxa
kindal — brzi, mali borbeni brod u
Armadi Lige
Kirana III — svijet Lige
kogitor – mozak bez tijela, sličan
cymehu, posvećen razmatranju
ezoteričnih pitanja
kolonija Vettree – svijet Lige poznat
po teškoj industriji
Kralizec – naziv posljednje borbe,
prema predviđanjima budislama
kvarto – četvrti po činu u Armadi
Lige
Kwyna – kogitorka koja prebiva u
Gradu Introspekcije
Liga Plemića – savez planeta
slobodnih ljudskih bića
magnus – politička titula na Giedi
Prime
Mahmad – sin naiba Dharthe
Manresa, Bovko — prvi viceroj
Lige
717
Meach, primero Vannibal –
zapovjednik salusijanske policije
misaoni strojevi – sveobuhvatni
izraz za robote, kompjutore i
cymehe udružene protiv
čovječanstva
mislitrode — senzori koje koriste
cymehi
Moulav, Bel — religijski vođa
Zenšijita
Narakobe, Pitcairn — vojni filozof
Lige
neo-cymeh — kasnije generacije
cymeha, napravljene od ljudskih
bića koja su svojevoljno služila
Omniusu
nesvrstani Planeti – periferni
svjetovi koji se nisu službeno
pridružili Ligi Plemića
neurelektronika — elektronski
sklopovi robota
Omnius — kompjutor sveum, koji
upravlja svim misaonim
strojevima
O’Mura, Nivny — jedan od osnivača
Lige Plemića
Parhi, Julianna — prvobitno ime
Titanke Juno
Parlament Lige — zakonodavno
tijelo Lige Plemića
Paterson, Brigit — inženjerka u
Sereninoj ekipi komandosa
Pincknon – svijet Lige
Pjesme Dugog Puta — usmena
povijest Zensunija
plasbeton — građevinski materijal
Pobune Hrethgira — prvi ustanci
porobljenih ljudskih bića protiv
misaonih strojeva, posebno
cymeha. Najveći je izbio na
 Walgisu, a krvavo ga je ugušio
Ajax
Poritrin – svijet Lige, dom Tia
Holtzmana
Powder, Jaymes — pripadnik
salusijanske policije; kasnije
ađutant Xaviera Harkonnena
primero — najviši čin u Armadi
Lige
Putnika Snova – brod za ažuriranje
na kojem je Seurat kapetan
qaraa jaja – jestiva jaja močvarnih
ptica na Harmonthepu Relicon
— svijet Lige
Reticulus — kogitor Richese — svijet
Lige
Rossak – planet Lige Plemića, dom
čarobnica, izvor mnogobrojnih
droga i začina
Rucia – čarobnica s Rossaka, jedna
od Zufinih učenica
Salusa Secundus — glavni svijet Lige
Plemića
segundo – drugi po činu u Armadi
Lige
Sejtan — Satana, Vrag
seksto — najniži čin u Armadi lige
Selim – mladi prognanik s Arrakisa
Seneca – svijet Lige s korozivnom
atmosferom
Seol — kraljevstvo vječnog
prokletstva u tradiciji Zensunija,
plamena podzemna oblast koja
krije nezamislive užase
Seurat – nezavisni robot, kapetan
Putnika Snova
Shakkad — kemičar iz Starog
Carstva, poznat kao „Mudri“,
prvi koji je proučavao arakiški
začin melange
718
Silin — čarobnica s Rossaka, jedna
od Zuffinih učenica
Sinkronizirani svjetovi – planeti
kojima vlada Omnius
Skouros, Andrew — prvobitno ime
Agamemnona u Starom Carstvu
slarpon – stvorenje iz prašume na
Rossaku
Souci — nesvrstani planet, izvor
robova, Ebbinov dom
Starda – riječna luka, glavni grad
Poritrina
stari Metalum – nadimak koji je
Vorian dao Seuratu
stazis-kovčezi — način
transportiranja robova koji
koriste trgovci s Tlulaxa
stražar-oči – pokretne elektronske
oči koje koristi Omnius
Suk, dr. Rajid — vojni kirurg,
inovator, u Butlerijanskom
džihadu
Sumi, magnus — izabrani vođa Giedi
Prim
sveum — sveobuhvatni inteligentni
kompjutorski sustav
Svjetovi Lige — planeti koji su
potpisali povelju Lige Plemića
Tamerlanc – jedan od prvobitnih
dvadeset Tiatana
Tantor, Emil – Xavierov poočim
Tantor, Lucille – Xavierova pomajka
Tantor, Vergyl — sin obitelji koja je
posvojila Xaviera
Tanzeroft — duboka pustinja na
Arrakisu
tekrisel — elektronika na bazi
tekućih kristala koja je temelj
nervne mreže misaonih strojeva
tercero — treći po činu u Armadi
Lige
Tirbes — čarobnica s Rossaka, jedna
od Zufinih učenica
Titani – prvobitni tirani koji su
pokorili Staro Carstvo
Tlaloc – jedan od prvobitnih Titana,
vizionar koji je pokrenuo pobunu
Tlulax — nesvrstani planet u sustavu
Thalim, poznat po tome što
snabdjeva robovima i biološkim
materijalom
Ularda — Sinkronizirani svijet
vabalon — šarena školjka sa Buzzella
Venport, Aurelius — poslovni čovjek
s Rossaka, ljubavnik Zufe Cenve
viceroj – vođa Lige Plemića
Vijeće lordova — zakonodavno tijelo
na Poritrinu
Vrijeme Titana – era vladavine
tirana koji su zbacili Staro
Carstvo i živjeli prvo kao ljudska
bića, a potom kao cymehi.
Vrijeme Titana se završilo kada
je novorođeni sveum Omnius
preuzeo sve sustave i utemeljio
svoju vlast
719
Walgis — Sinkroniziran svijet,
mjesto gdje je izbila prva pobuna
hrethgira
Weyop — Ishmaelov djed
Wibsen, Ort — umirovljeni
svemirski zapovjednik, vođa
Serenine misije na Giedi Prime
Wilby, kvinto Vaughn — pripadnik
salusijanske policije
Xerxes — cymeh, jedan od dvadeset
prvobitnih Titana, odgovoran za
gubitak vlasti Titana
Yardin – nesvrstani svijet
Young, kvarto Steff- časnik u
salusijanskoj policiji
Zanbar – svijet Lige
Zenšijiti — budislamska sekta,
uglavnom ratoborniji od
Zensunija
Zensuniji – budislamska sekta,
uglavnom miroljubiva
Zimija — kulturno i administrativno
središte na Salusi Secundus
žarkugla — pokretni izvor svjetlost,
napravila ju je Norma Cenva na
Poritrinu
 SADRŽAJ

PROLOG ........................................................................................................ 1
1. ....................................................................................................................5
2................................................................................................................... 10
3. ................................................................................................................. 14
4. .................................................................................................................20
5. ................................................................................................................. 27
6. ................................................................................................................. 35
7.................................................................................................................. 43
8. ................................................................................................................ 49
9. ................................................................................................................ 56
10. ................................................................................................................ 61
11................................................................................................................. 67
12. ................................................................................................................ 73
13. ............................................................................................................... 79
14. ............................................................................................................... 84
15. ............................................................................................................... 90
16. ............................................................................................................... 97
17. .............................................................................................................. 104
18. ............................................................................................................... 113
19. ...............................................................................................................118
20. ............................................................................................................. 128
21. .............................................................................................................. 133
22. .............................................................................................................. 137
23. .............................................................................................................. 142
24. ............................................................................................................. 148
25............................................................................................................... 154
26. ............................................................................................................. 158
27. .............................................................................................................. 163
28. ............................................................................................................. 172
29. ............................................................................................................. 177
30. ............................................................................................................. 182
31. .............................................................................................................. 188
32. .............................................................................................................. 193
33............................................................................................................... 197
720
34. ............................................................................................................. 202
35.............................................................................................................. 208
36. ............................................................................................................. 216
37............................................................................................................... 219
38. ............................................................................................................. 227
39. .............................................................................................................230
40. ............................................................................................................. 234
41. ..............................................................................................................239
42. ............................................................................................................ 246
43. ............................................................................................................. 251
44. ............................................................................................................. 257
45. ............................................................................................................. 261
46. ............................................................................................................ 264
47. ............................................................................................................ 268
48. ............................................................................................................. 274
49. .............................................................................................................279
50. .............................................................................................................287
51. .............................................................................................................. 292
52.............................................................................................................. 298
53.............................................................................................................. 303
54. ............................................................................................................ 308
55. ............................................................................................................. 314
56. ............................................................................................................. 322
57...............................................................................................................329
58. .............................................................................................................334
59. ............................................................................................................. 337
60. .............................................................................................................343
61. ............................................................................................................. 348
62. ............................................................................................................. 353
63. ............................................................................................................ 359
64. .............................................................................................................362
65. ............................................................................................................ 366
66. ............................................................................................................. 371
67. ............................................................................................................. 377
68. ............................................................................................................ 386
69. ............................................................................................................ 390
70. ............................................................................................................ 398
71. ............................................................................................................. 402
72. ............................................................................................................. 408
721
73............................................................................................................... 412
74. ............................................................................................................. 418
75............................................................................................................... 423
76. ............................................................................................................. 427
77. .............................................................................................................. 431
78. .............................................................................................................437
79. ............................................................................................................ 443
80. ............................................................................................................ 448
81. ..............................................................................................................453
82. ............................................................................................................ 459
83. ............................................................................................................ 464
84. ............................................................................................................. 471
85. ............................................................................................................. 477
86. ............................................................................................................ 480
87. ............................................................................................................ 486
88. ............................................................................................................. 491
89. ............................................................................................................ 495
90. ............................................................................................................ 499
91. ..............................................................................................................502
92. ............................................................................................................ 509
93. ............................................................................................................. 515
94. ............................................................................................................. 519
95. ............................................................................................................. 523
96. .............................................................................................................528
97. ............................................................................................................. 532
98. ............................................................................................................ 539
99. ............................................................................................................ 548
100............................................................................................................. 553
101. ........................................................................................................... 556
102. ........................................................................................................... 563
103. ........................................................................................................... 569
104. ............................................................................................................ 575
105. ........................................................................................................... 583
106............................................................................................................ 586
107. ........................................................................................................... 590
108.............................................................................................................597
109............................................................................................................. 601
110. ........................................................................................................... 609
111. ............................................................................................................. 613
722
112. ............................................................................................................. 618
113. .............................................................................................................625
114. ........................................................................................................... 630
115. ............................................................................................................ 633
116. ............................................................................................................637
117. ............................................................................................................ 642
118. ........................................................................................................... 648
119. ........................................................................................................... 654
120. ........................................................................................................... 659
121. ............................................................................................................ 663
122. ........................................................................................................... 669
123. ........................................................................................................... 678
124. ........................................................................................................... 683
125. ........................................................................................................... 688
IMENA I NAZIVI ....................................................................................... 693
SADRŽAJ ...................................................................................................720

723
724