ILIRSKI JEZIK

Osim imena, ništa od njega nije preživjelo. Ilirski jezik igrao je vidnu ulogu u nekoliko teorija
u pogledu širenja indo-europskih jezika u Europu. U ranom dvadesetom stoljeću pouzdano se
smatralo da je ilirski jezik glavni temelj indoeuropskog, iz kojega su se kasnije razvile cijele
obitelji europskih jezika.1

podnaslov može biti tipa- granice ilirske zemlje

Može biti korisno povući granice ilirske zemlje onako kako su označene onomastičkim
dokazima, to jest imenima osoba, ljudi i mjesta zabilježenim u grčkim i rimskim izvorima.
Južna granica počinje na obali središnje Albanije i prolazi na kopno u bivšu Jugoslaviju da bi
uključila Jezersko područje, skopski bazen i predio Kosovo- Metohija. Zatim ona okreće
prema sjeveru, da bi slijedila crtu zapadno od rijeke Morave do blizine Beograda na Dunavu.
Na sjeveru obuhvaćene su doline Save i Drave te predjeli sjeverno od Drave koji se šire u
pravcu jezera Balaton u zapadnoj MaĎarskoj. Odatle crta prolazi prema jugozapadu,
zaobilazeći jugoistočne Alpe, da bi se srela s Jadranom u Istri. Naposljetku obuhvaćene su
antičke regije Kalabrije i Apulije u jugoistočnoj Italiji.2

---------------

Antički pisci ne govore nam gotovo ništa o ilirskom jeziku, iako nema sumnje da se on
nastavio govoriti dobrano u rimskom razdoblju. Oni navode nekoliko autentičnih ilirskih
riječi, osobito „ rhinos― za maglu , „sabauis― domaća verzija piva i „sybina― za lovačko
koplje. Proučavanja ilirskog jezika moraju i dalje ovisiti o velikom broju atributivnih imena,
plemenskih, osobnih i zemljopisnih, sačuvanima u antičkim književnim i epigrafskih
izvorima.

Novija proučavanja ilirskih imena započela su stvaranjem kataloga zemljopisnih i osobnih

imena koja je sakupio H. Krahe, a prema modelu rječnika keltskih imena što ga je sastavio A.
Holder. Možda su najznačajniji doprinos dala djela Radoslava Katičića. Katičić je odredio
dvije „onomastičke provincije― meĎu Ilirima. Južna provincija obuhvaća antičku Illyris u
srednjoj i južnoj Albaniji, središte ilirskog kraljevstva oko Skadarskog jezera i jadransku
obalu sa zaleĎem do i iza doline Neretve. Srednja dalmatinsko-panonska provincija leži dalje

1
Wilkes, J., Iliri, Split, Laus 2001., str. 80.
2
str.81.
prema sjeveru i dosta je veća po površini. Na sjeverozapadu leži venetska provincija,
obuhvaćajući Liburne, istarski poluotok i predio Ljubljane u Sloveniji iza Julijskih Alpi.

Dvije ilirske onomastičke provincije odreĎene su gotovo isključivo raspostranjenošću osobnih

imena. MeĎu južnim „ pravim― Ilirima javljaju se imena: Epikad, Temus, Gnecije… Srednja
dalmatinsko-panonska provincija pokazuje veću raznolikost imena, od kojih ona
3
karakteristična za to područje jesu: Andes, Panes, Vendo.

Imena mjesta u ilirskim krajevima malo pridonose našem poznavanju ilirskog jezika. Sufiks –
ona, na primjer Aenona ( Nin), Emona ( Ljubljana) samo označavaju da su ilirska imena
mjesta slijedila osnovnu indoeuropsku konfiguraciju.4

Značajan dodatak riznici ilirskih imena došao je sa nekropole u blizini grčke kolonije Dirahij (
Drač). Mnogo stotina grobova imalo je svoje nadgrobne spomenike s ispisanimimenima.
MeĎu imenima dosad poznatim nalaze se: Adena, Batina, Dazos, Epikad, Koreta, Lydra, Syra,
Tadus… S takvom velikom riznicom ilirskih imena moguće je razmatrati etimologije i veze s
drugim indoeuropskim jezicima od kojih ima više podataka.5

podnaslov—uklapanje u porodicu indoeuropskih jezika

Dok se neki znanstvenici s mukom trude u smještanju ilirskog u ovu ili onu grupu, postoje
naznake da su neka neslaganja meĎu tim dvjema indoeuropskim grupama, koja su se nekada
smatrala konačnim, nastala ustvari u mnogo kasnijoj fazi razvoja jezika. Na kraju, najjači
dokaz da povezanost izmeĎu ilirskog i albanskog mora biti nekoliko direktnih podudarnosti u
rječničkom blagu, koja se često navode.6

ILIRSKA IMENA

Geza Alfoldy odredio je pet glavnih grupa Ilira: 1. „pravi― Iliri južno od rijeke Neretve i
proširujući se južno od provincijske granice s Makedonijom na rijeci Drimu da bi uključili
sjeverne i središnje djelove Albanije; 2. brojni Delmati, po kojima je ta provincija dobila ime,

3
str. 82.
4
str. 84.
5
str.85.
6
str. 86.
koji su nastanjivali srednju jadransku obalu izmeĎu „ pravih― Ilira i Liburna; 3. venetski
Liburni na sjeverozapadnom Jadranu; 4. Japodi, koji su stanovali sjeverno od Delmata i iza
Liburna , gdje imena otkrivaju mješavinu venetskih, keltskih i ilirskih elemenata; i 5.
panonske narode na sjeveru provincije, u Bosni, sjevernoj C. Gori i zapadnoj Srbiji.

tipična imena meĎu (1) „pravim― Ilirima prema Alfoldyu su: Epikad, Pines, Tatta, Temeia,
Zanatis… Druga imena, manje poznata, ali koja takoĎer potječu, po svojoj prilici, iz toga
područja su: Boria, Glavus, Laedio, Madena, Zorata…7

Delmati imaju sličnu karakterističnu grupu imena. Njihov kraj izuzetno je bogat u
onomastičkim dokazima, sa stotinama domaćih imena zabilježenih u Rideru. Karakteristična
imena uključuju: Alpis, Mesor, Paio, Seio, T irus… MeĎu Delmatima pojavljuju se i druga
imena čije podrijetlo leži izvan njhova područja.

MeĎu južnim Ilirima prisutna su imena: Boria, Loiscus, Pines i Tato, meĎu Japodima Diteio i
Vendo. U zapadnim predjelima Delmata proširila se formula s dva imena u ista područja u
kojima su naĎena liburnska imena. Najučestaliji oblik je osobno ime s porodičnim imenom i
patronimikom, na primjer, Plator Carvius Batonis ili Aplis Lunnicus Triti.8

Dovoljno je tog jezika i riječi preživjelo da bi se utvrdilo kako je venetski sjeverozapadni

indoeuropski dijalekt u nekoliko točaka podudaran s latinskim. Područje rasprostranjenosti
venetskih natpisa nalazi se u zapadnom dijelu, gdje su venetska imena učestala na natpisima
iz rimskog razdoblja. Taj prostor obuhvaća Istru, predio Enone (Ljubljana) i liburnsku obalu i
otoke južno od rijeke Titus (Krka).9

Odvojeni identitet Liburna označen je takoĎer imenom formulom. Jedno ime uz patronimik,
uobičajeno meĎu Ilirima, meĎu Liburnima je rijetko.

Japodi su živjeli iza Liburna u brdima i šumama južne Hrvatske i zapadne Bosne. Njihovi
onomastički dokazi su miješavina s nekim tipično ilirskim imenima.: Ditius, Ditus, Plato,
Sestus, Tueuda i Vendes.10

Panonski narodi zauzimali su velik dio predjela sjeverno od Delmata, šireći se preko rimskih
provincija Dalmacije i Panonije, obuhvaćajući bosanske doline, dijelove dolina Save i Drave i

7
isto. 87.
8
isto. 89.
9
isto. 89.
10
isto. 91
od Japoda na sjeverozapadu do Makedonije na jugoistoku. Tipična imena panonskih Ilira
česta su i meĎu Delmatima: Bato, Dasas, Liccaius…11

Katičić odbacuje odvajanje panonske onomastičke provincije od provincije Delmatae. Prema

Katičiću, učestalost keltskih osobnih imena u tim područjima posljedica je seoba u rimsko
doba povezanim s vojnom službom i postupcima romanizacije.12

-------------------------

Svi koji se bave proučavanjem Jadrana u starini moraju voditi računa o etničkim i jezičnim
odnosima koji su postojali izmeĎu njegovih dviju obala. Takvih je odnosa bilo u svako doba.
Bili su obostrani. Ali dok je naseljavanje gradskih središta istočne obale obiteljima italskog
podrijetla teklo u punom povijesnom svijetlu, pa je stoga dobro poznato, manje ih je koji
znaju da su hrvatska i albanska etnička skupina danas u južnoj Italiji samo posljednji val u
selidbenoj struci kojoj se počeci gube u prapovijesnim tminama.13

Pokušaji da se interpretiraju antroponimijski podaci, te vrlo raznolika i nimalo oštra slika

mnogoslojnih odnosa što se pri tome pokazuje, upozorenje su da se tu treba kloniti previše
općenitih konstatacija i prenagljenih zaključaka.14

Upravo ta vrlo zapletena slika, na kojoj jedva da se razabiru čvršći obrisi, mora nam biti
opomena da se klonimo svakoga užurbanog i nategnutog uopćavanja. Prekomorske
antroponimijske veze koje su se uspostavljale u davnini s jedne strane Jadrana na drugu treba
proučavati vrlo temeljito uz podrobnu analizu vrela. Pri tome valja razlikovati razne slojeve
onomastičkoga rasprostranjivanja, konkretne smjerove migracijskih kretanja i kulturnoga
zračenja iz utvrdivih središta.15

Antroponimijske činjenice više sugeriraju neke odnose nego što ih osvjetljuju. Ipak svjedoče
o nekom rasporedu etničkih i kulturnih bliskosti, rasporedu stvorenom pretpovijesnim i
protopovijesnim kretanjima, a odslikanim jednom za uvijek na epigrafičkoj površini
rimskoga svijeta. Kroz tu površinu razabiru se te bliskosti i njihov raspored kao u polumraku

11
isto. 92.
12
str. 87.
13
Katičid, R., Illiricum mythologicum, Zagreb, Ab biblioteka, 1995.,str.199
14
isto, str. 208.
15
Isto, str., 209.
i moramo se pitati u kojoj mjeri odražavaju protohistorijske migracije o kojima svjedoče
vijesti književnih vrela.

---

za početak mozemo nesto o ilirima, čisto da imamo više str. :D

sve dolje što slijedi je s wikipedije

Iliri je zbirno ime nadjenuto heterogenoj skupini plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske
grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od
Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Starije mišljenje Gustava
Kossinne je bilo da su podrijetlom iz Lužice u Njemačkoj odakle bi došli na balkansko
područje i izazvali seobu Grka oko 1300. pr. Kr. Taj proces njihova doseljenja je značio kraj
za brončanodobne zajednice koje su prije njih živjele na tim prostorima (koje na području
Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, čime su uglavnom
diskreditirali prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju,
željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a povremene
seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno širenja La Tenske kulture popularno poznate kao
Kelti u 4.-3. stoljeću pr. Kr.) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva
koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskim
osvajanjima dolazi do selektivne globalizacije domorodaca i djelomičnog prihvaćanja
zajedničkoga mediteranskog identiteta koji se vidi kroz djelomičnu romanizaciju autohtone
populacije. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerojatno bi se samo u planinskim krajevima
sačuvalo stanovništvo izvornoga ilirskog iskona (što ne potvrĎuje nova biogenetika koja
pokazuje baš obratno). Ilirska plemena su počela uspostavljati kompleksnije proto-državne
tvorevine pod mediteranskim (pretežno helenskim) utjecajima tek u kasno željezno doba. Iliri
nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama, a jedini izuzetak je
razdoblje od 250. pr. Kr. - 167. pr. Kr., kroz koji period je postojalo Ilirsko kraljevstvo.
Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta.

Najraniji starogrčki pomorci do polovice 1. tisućljeća pr. Kr., pri plovidbi duž
istočnojadranske obale zapisali su imena desetak najstarijih prapovijesnih plemena iz
brončanog doba (Prediliri ili ranoilirska plemena), koja su u meĎuvremenu izumrla ili bila
asimilirana meĎu klasične Ilire, pa kasnije u doba rimskih osvajanja tu više nisu živjela:
Fecusses, Rundictes, Hythmites, Bullini, Mannii, Hylaei, Ismenoi, itd.

Općenito, prvi povijesni podatci koje imamo o Ilirima su od starogrčkih zemljopisaca, koji su
prvi put s njima došli u kontakt u 6. st. pr. Kr..[1]

Ime Ilira znaci u prijevodu slobodan, a dovodi se u vezu i sa zmijom, što prvi opaža Otto
Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se meĎu Enhelejce i oženio se Harmonijom
koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po roĎenju obavila zmija i prenijela mu svoju
magičnu snagu, pa će on postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se
pak u vezu s hetitskom zmijom Ilurjankom (Hilluryankas), prikazanom na reljefima u Maloj
Aziji. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu i u
religioznom životu Ilira. Značajno je napomenuti da su ime "Iliri" (Illyrioi) koristili Heleni da
bi opisali svoje nehelenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti) no tijekom II. i
napose I. stoljeća pr. Kr. i posl. Kr. ilirsko ime su Rimljani postupno proširili i na ostale:
(Liburni, Japodi, Panoni), što približno odgovara teritoriju Rimske provincije Ilirik
(Illyricum). Na osnovu svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz
rimskoga doba i arheoloških kultura željeznoga doba danas se razlikuju posebne šire etničke
zajednice Ilira: Histri, Japodi, Liburni, Dalmati, Panoni.

ezik

Podrobniji članak o temi: Ilirski jezik

Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim
jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili
jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima«. Iz doba prije romanizacije na cijelom
području Ilirika nije pronaĎen ni jedan natpis na nekom autohtonom jeziku. Natpis na prstenu
iz mjesta Kalaja Delmaçës u Albaniji, za koji se dugo vjerovalo da predstavlja jedini tekst
na »ilirskom« jeziku, zapravo je na bizantskom grčkome. Jedini jezični ostatci iz
predrimskoga doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i
ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim natpisima iz rimskoga
doba, a njihovi su nositelji bili romanizirani stanovnici Ilirika koji su zadržali nerimska imena.
Osim toga, sačuvano je i nekoliko glosa, riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi
da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.

Znanstveno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku počelo je krajem XIX. i

početkom XX. stoljeća, osobito u radovima bečkih indoeuropeista Paula Kretschmera i Hansa
Krahea. Na njihova se proučavanja nadovezuje i hrvatski lingvist Anton Mayer, čije je
sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču (1957.–1959.). Prvi je naraštaj ilirologa
utvrdio da su neki jezični ostatci u Iliriku nedvojbeno indoeuropskog podrijetla, pa su stoga
pretpostavili da je »ilirski« bio indoeuropski jezik (premda je ostalo nejasno treba li ga
smatrati centumskim, poput latinskoga, ili satemskim, poput albanskoga). MeĎutim, nekritički
su »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga (u sjeveroistočnoj Italiji) i
mesapskoga (u Apuliji), a predlagali su i »ilirske« etimologije toponima na širokome području
istočne Europe sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki operativni
lingvistički smisao.

Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960-ih u radovima

Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar
Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatinsko-
sjevernoalbanskoga. Imensko je područje odreĎeno distribucijom antroponima i tvorbenih
oblika karakterističnih za nj, koji se pojavljuju gotovo isključivo u danom području. Tri se
imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su
ondje živjela u antičko doba (Liburni, Delmati i tzv. Illyrii proprie dicti: »Iliri u pravom
smislu«). U kasnijim je istraživanjima utvrĎeno da se, u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga
imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno potpodručje, a jedinstvenost
dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su
mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a
samim time ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili prije
romanizacije.

Literatura

 Enver Imamović: "Antički kultni i votivni spomenici na prostoru Bosne i

Hercegovine", Kulturno naslijeĎe, Sarajevo 1977.
  Aleksandar Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb, 1989.
 Duje Rendić Miočević: Iliri i antički svijet, Književni krug, Split, 1989.
 A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3,
XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
 B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
 M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije.
Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
 J. Wilkies: Iliri. Laus Izvori 3, Split 2001.

ovo je predoooobrooo :D
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ilirski_jezik

lirski jezik

Ilirski jezik

Države predrimsko doba bez

govorenja: država/Antički Rim

Regije od Panonske nizine do

govorenja: obala Jadranskog mora,
južne Italije i Epira

Etnicitet {{{etnicitet}}}

Broj izumrli jezik

govornika:
 Rang:

Razredba: indoeuropski

ilirski jezici

Jezični kôd

ISO 639-1: -

ISO 639-2: -

ISO 639-3: xil

Vidi takoĎer: Jezik | Jezične porodice i

jezici | Popis jezika po kodnim nazivima
|Dodatak: Popis jezika

Ilirski jezik (ili ilirski jezici) izumrli je jezik Ilira, heterogene skupine plemena i plemenskih
saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku
na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira.

Područje na kojem su živjeli Iliri

Sadržaj

 1 Izvori o ilirskome jeziku

 2 Jedan ili više jezika
  3 Srodni jezici
 4 Izvori

Izvori o ilirskome jeziku

Dok je povijest Ilira kao naroda dobro dokumentirana (postoji velik broj arheoloških
artefakata), nije ostao sačuvan niti jedan jedini pisani dokument napisan na ilirskome jeziku.[1]
Stoga se o ovome jeziku pouzdano zna jako malo:

 znaju se neke riječi, koliko je za vjerovati starim grčkim izvorima da su te riječi vjerno
sačuvali.[2]
 sva ostala zapažanja predmet su povijesno-poredbene analize i svih njenih nedostataka
u situaciji gdje odgovarajućih izvora nema.

Jedan ili više jezika

Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim
jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili
jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima«. Iz doba prije romanizacije na cijelom
području Ilirika nije pronaĎen ni jedan natpis na nekom autohtonom jeziku. Natpis na prstenu
iz mjesta Kalaja Delmaçës u Albaniji, za koji se dugo vjerovalo da predstavlja jedini tekst
na »ilirskom« jeziku, zapravo je na bizantskom grčkome. Jedini jezični ostatci iz
predrimskoga doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i
ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim natpisima iz rimskoga
doba, a njihovi su nositelji bili romanizirani stanovnici Ilirika koji su zadržali nerimska imena.
Osim toga, sačuvano je i nekoliko glosa, riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi
da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.

Znanstveno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku počelo je krajem XIX. i

početkom XX. stoljeća, osobito u radovima bečkih indoeuropeista Paula Kretschmera i Hansa
Krahea. Na njihova se proučavanja nadovezuje i hrvatski lingvist Anton Mayer, čije je
sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču (1957.–1959.). Prvi je naraštaj ilirologa
utvrdio da su neki jezični ostatci u Iliriku nedvojbeno indoeuropskog podrijetla, pa su stoga
pretpostavili da je »ilirski« bio indoeuropski jezik (premda je ostalo nejasno treba li ga
smatrati centumskim, poput latinskoga, ili satemskim, poput albanskoga). MeĎutim, nekritički
su »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga (u sjeveroistočnoj Italiji) i
mesapskoga (u Apuliji), a predlagali su i »ilirske« etimologije toponima na širokome području
istočne Europe sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki operativni
lingvistički smisao.

Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960-ih u radovima

Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar
Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatinsko-
sjevernoalbanskoga. Imensko je područje odreĎeno distribucijom antroponima i tvorbenih
oblika karakterističnih za nj, koji se pojavljuju gotovo isključivo u danom području. Tri se
imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su
ondje živjela u antičko doba (Liburni, Delmati i tzv. Illyrii proprie dicti: »Iliri u pravom
smislu«). U kasnijim je istraživanjima utvrĎeno da se, u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga
imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno potpodručje, a jedinstvenost
dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su
mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a
samim time ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili prije
romanizacije.