Vremenske (temporalne) rečenice

Pokazuju vreme radnje glavne rečenice.

Radnja u zavisnoj rečenici može se događati istovremeno sa radnjom glavne rečenice, pre ili
posle nje.

U zavisnoj rečenici mogu da stoje indikativ i konjuktiv.

Vremenske rečenice u indikativu

Vremenske rečenice u indikativu počinju veznicima :

cum (temporale) – kad

cum (iterativum) – kad god ( ukoliko se radnja ponavlja)

cum (inversum) – kad eto, kadli

cum (explicativum) – kad, time što

U glavnoj rečenici često stoje izrazi :

tum, tunc – tada

nunc – sada

eo tempore – u to vreme

Cum vos considero, milites, et cum facta vestra aestimo, magna me spes victoriae tenet.
Kada vas posmatram, vojnici, i kada procenjujem vaša dela, imam veliku nadu u pobedu.

Cum caelum serenum est, ambulo. Kad god je vedro, šetam se. (radnja se ponavlja – cum
iterativum)

Sedebam et scribebam, cum amicus intravit. Sedeo sam i pisao, kad uđe prijatelj.

Glavna rečenica ,,..pisao sam...” pokazuje vreme dešavanja zavisne ,,uđe prijatelj” – otuda cum
inversum.

Cum discis, scis. Kad učiš, znaš. Time što učiš, znaš. (cum explicativum)

Osim cum, veznici koji idu uz indikativ u vremenskoj rečenici su:

ut, ut primum, ubi, ubi primun, cum primum, simul, simulac, simulatque- čim, kako, kad;

dum, dones – dok;

antequam, priusquam – pre nego što;

postquam – pošto;

Uz ove veznike, ako označvaju radnju koja s dogodila jednom u prošlosti, stoji perfekat i u
glavnoj i u zavisnoj rečenici, jer se smatra da su se obe radnja dogodile istovremeno:

Caesar, postquam in Morinos pervenit, Britanniam oppugnare instituit. Cezar pošto je

došao na teritoriju Morina, odlučio je da napadne Britaniju.

Ukoliko se radnja događa jednom u budućnosti, u zavisnoj rečenici stajaće futur II.

Ubi primum luxerit, domo abibo. Čim bude svanulo (čim svane), otićiću iz kuće.

Veznici dum, donec (dok, dok god) uvode rečenicu s indikativom i u tom slučaju pokazuju
vreme dešavanja glavne rečenice. U vremenskoj rečenici može stajati prezent, iako je u glavnoj
prošlo vreme:

Dum haec loquimur, ad macellum advenimus. Dok smo to pričali, stigosmo do pijace.

Dum haec geruntur, Caesari de Gallorum motu nuntiatum est. Dok se to događalo, Cezaru
je javljeno ( da je došlo) do pokreta Gala.

Dum spiro, spero. Dok dišem (sve dok sam živ), nadam se. – Radnje teku paralelno.

Dum radeo, hunc librum lege! Čitaj ovu knjigu dok se ne vratim. – Radnja zavisne rečenice
prekida radnju glavne.

U rečenici sa dum i donec može stajati i konjuktiv; takva rečenica izražava nameru ili
očekivanje subjekta glavne rečenice u kojoj najčešće stoji glagol iščekivanja:

Caesar, dum reliquae naves eo convenirent, in ancoris exspectavit. Cezar je usidren sačekao da
preostale lađe stignu onamo.

Vremeneske rečenice u konjuktivu

Vremenske rečenice u konjuktivu počinju veznkom cum historicum, koji se upotrebljava pri
pričanju prošlih događaja. U glavnoj rečenici uvek je istorijsko vreme, a u zavisnoj rečenici stoji
konjuktiv imperfekt ili pluskvamperfekta, prema consecutio temporum. Konjuktiv imperfekta
prevodi se nesvršenim , a konjuktiv pluskvamperfekta svršenim glagolima.

Cum essem in castris, reditae sunt mihi a te duae epistulae. Dok sam bio u logoru, uručena su
mi tvoja pisma.
Cum Caesar Anconam occupavisset, urbem reliquimus. Kad je Cezar zauzeo Ankonu, napustili
smo grad.