Pitanja za ponavljanje

1. Što je zdravstveni sustav?

Prema autoru Puljizu zdravstveni sustav je skup pravnih normi, financijskih i institucionalnih
aranžmana kojima se regulira osiguranje od rizika bolesti (Puljiz, 2007: str). Prema Smoliću (2016:
472) zdravstveni sustav predstavlja skup zdravstvenih jedinica ustrojenih i povezanih radi što boljega
ostvarivanja temeljne zadaće: poboljšanja zdravlja stanovništva i sprječavanja osiromašenja u slučaju
bolesti. Svrha sustava zdravstvene zaštite je unaprjeđenje zdravlja ljudi osiguravanjem zdravstvenih
usluga stanovništvu (kako moderne, tako i tradicijske medicine) na učinkovit način. Prema Svjetskoj
zdravstvenoj organizaciji (WTO) zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i društvenog
blagostanja i više od samog odsustva bolesti ili patnje (Smolić, 2016: 472). Zdravlje stanovništva ili
kvaliteta zdravstvene skrbi teško se može sveobuhvatno analizirati, međutim, u analizi mogu pomoći
neki mjerljivi i objektivni pokazatelji, poput očekivanog životnog vijeka pri rođenju, stope smrtnosti
dojenčadi i djece do 5 godina, standardizirane stope smrtnosti od karcinoma, bolesti srca i krvožilnog
sustava i slično, o čemu će više riječi biti na kraju ovog poglavlja.

2. Kako možemo klasificirati zdravstvene sustave prema tipu organizacije i načinu financiranja?
Pojasnite osnovnu razliku među njima.

MODELI ZDRAVSTVENIH SUSTAVA U SVIJETU

(prema načinu financiranja zdravstvene skrbi)
• Bismarckov model je sustav financiranja zdravstvenog sustava isključivo putem
doprinosa obveznoga/socijalnoga zdravstvenoga osiguranja.
• Beveridgeov model je sustav financiranja zdravstva isključivo iz poreznih prihoda
države.
• U tržišnom modelu prevladava privatno zdravstveno osiguranje, a
• Mješoviti modeli imaju elemente prva tri modela.
 3. Objasnite institucionalni okvir hrvatskog zdravstvenog sustava.

Na razini središnje vlasti, Ministarstvo zdravstva RH odgovorno je za

1) zdravstvenu politiku, planiranje i procjene i sastavljanje zakonskih prijedloga, reguliranje standarda

za zdrav. usluge i izobrazbu

2) programe javnog zdravstva, uključujući praćenje i nadzor stanja zdravlja, promicanje zdravlja,
ispravnost hrane i lijekova

3) operacije i ulaganja u kliničke bolnice i specijalizirane klinike koje su u vlasništvu države.

Ministarstvo financija odgovorno je za odobravanje transfera iz državnog proračuna HZZO-u

(Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje) i Ministarstvu zdravstva te prikupljanje

doprinosa za HZZO.

HZZO je javno tijelo odgovorno za upravljanje fondom zdravstvenog osiguranja i ugovaranje

usluga s pružateljima zdrav. usluga.

Lokalne vlasti posjeduju i upravljaju većinom javnih pružatelja zdravstvenih usluga na primarnoj i
sekundarnoj razini, uključujući opće bolnice, poliklinike, zavode za javno zdravstvo, lokalne
zdravstvene organizacije. Iako oni primaju sredstva za poslovne izdatke kroz svoje ugovore s HZZO-
om,lokalna vlast je odgovorna za održavanje infrastrukture , a sve više i za kapitalna ulaganja.

Privatni osiguravatelji pružaju uglavnom usluge iz primarne zaštite i specijalističke usluge, a mnogi od
njih ugovaraju usluge s HZZO-om.

4. Što je zdravstveno osiguranje i koje su njegove dvije osnovne vrste?

Zdravstvene sustave određuje oblik i opseg zdravstvenog osiguranja. Zdravstveno osiguranje, je jedan
od načina na koji se pojedinci mogu zaštiti od rizika bolesti (i/ili od gubitaka povezanih s
esposobnošću zbog bolesti).

Može biti privatno i javno.

5. Kako se financira zdravstvo u RH i kakva je njegova financijska stabilnost?

Koliko iznosi stopa doprinosa za zdravstveno osiguranje u RH.

Financiranje zdravstvenog sustava u RH

• Financiranje zdravstvenog sustava u RH u najvećoj se mjeri temelji na uplaćenim doprinosima

osiguranika, što Hrvatsku ubraja u krug zemalja koje pripadaju bismarckovom modelu.

• Stopa doprinosa obračunava se na plaću što znači da trošak osigurava poslodavac i iznosi od 1. 1.
2019. 16,5 %.
 6. Kakav je omjer privatnog i javnog financiranja zdravstvene potrošnje u RH?

Udio troškova zdravstvene zaštite, koji se pokriva iz javnih izvora, pao je svega za 2 – 3 %, s 85 (2000.)
na 83 %, dok je 2007. bio najveći i iznosio je 86 %. S druge strane, nešto malo je porastao udio iz
privatnih izvora. Proizlazi da je privatizacija zdravstva u Hrvatskoj još uvijek na samom početku iako je
bila ciljem gotovo svih dosadašnjih vlada. Privatizacijom bi se rasteretile ograničene mogućnosti
HZZO-a. U Hrvatskoj, naime, svega 1,3 milijuna osoba financira troškove liječenja za 4 milijuna
stanovnika.

7. Kako tumačite razlike u potrošnji i ishodima zdravstvenog sustava RH i ostalih EU zemalja?

Polazeći od standardiziranih stopa smrtnosti, rangirajte glavne uzroke smrtnosti u Hrvatskoj.

Zaključak koji proizlazi iz prikazanih pokazatelja je da bogatije zemlje više izdvajaju za zdravstvenu
zaštitu i potrošnju negoli manje razvijene zemlje, odnosno možemo reći kako stupanj zdravstvene
zaštite ide sa stupnjem ekonomskog razvoja zemlje. Zemlje s višim dohotkom po stanovniku imaju i
veću zdravstvenu potrošnju, primjerice, zemlje poput SAD-a, Luksemburga, Danske, Švedske itd.
Hrvatska je tu na samom začelju zemalja iz uzorka, odnosno manja izdvajanja po stanovniku imaju
samo Bugarska i Rumunjska. Stoga, s izdvajanjima od oko 1.000 USD po stanovniku Hrvatska se nalazi
u grupi s najslabije razvijenim zemljama EU-a. Nadalje, može se zaključiti, s obzirom na to da SAD ima
velik udio privatnog zdravstvenog osiguranja, kako je privatni zdravstveni sustav najskuplji (mjereno
po stanovniku). SAD ima daleko veće stope izdvajanja za zdravstvenu potrošnja po stanovniku u
odnosu na svijet i, posebice, zemlje EU-a (u kojima dominantno prevladava javni sustav zdravstvene
skrbi). Ukupna izdvajanja po stanovniku u SAD-u jesu 10.624 USD, u EU-u 3.525 USD, dok je svjetski
prosjek 1.111 USD. Ovdje je iznimno važno napomenuti kako je hrvatskih 1.014 USD po stanovniku
daleko ispod EU prosjeka (trećina EU prosjeka) te također ispod svjetskog prosjeka.

Ukoliko pogledamo standardizirane stope smrtnosti uzrokovane bolestima cirkulacijskog sustava,

vidimo da je smrtnost od ovih bolesti u Hrvatskoj 2 puta viša negoli na razini EU prosjeka. Od EU
zemalja najgore po tom pitanju stoje Rumunjska i Bugarska, dok su najbolje Francuska, Španjolska i
UK. Podatci o smrtnosti oboljelih od karcinoma pokazuju da Hrvatska, uz Mađarsku, ima najvišu opću
stopu smrtnosti od karcinoma (335,7 na 100 000) u EU-u (22 % iznad EU prosjeka). Pojedinačno,
Hrvatska ima najvišu stopu smrtnosti od karcinoma dojke (43,1/100 000) u EU-u, čak 14 % iznad EU
prosjeka. Prema autorima Stašević, Derk i Ropac (2019: 7) smrtnost od karcinoma dojke povećala se
u desetogodišnjem razdoblju za otprilike 1 %, dok se u EU-u smanjila za 10 %.

8. Zašto je demografsko starenje jedan od glavnih izazova za suvremene zdravstvene sustave?

Jedan od osnovnih problema zdravstvenog sustava odnosi se na održavanje financijske stabilnosti i

nedovoljne učinkovitosti sustava. Prema prikazanim pokazateljima u RH negdje oko 80 % (Kovač,
2013: 556) izvora za financiranje zdravstvene zaštite dolazi iz doprinosa, a ostatak iz državnog
proračuna i nešto iz privatnih izvora (prvenstveno kroz dobrovoljno osiguranje). Tom problemu
doprinosi i činjenica da svega 1,5 milijuna zaposlenih uplaćuje doprinose, a oni čine manje od jedne
trećine ukupnog broja stanovnika koji ostvaruju pravo na „besplatnu“ zdravstvenu zaštitu. Uz
prisutne trendove demografskog starenja, sa sve većim udjelom starijeg stanovništva koji su znatno
češći korisnici usluga zdravstvene zaštite te uz sve manji udio mlađeg stanovništva, koje je budući
izvor radne snage (osiguranici), ne može se očekivati znatniji doprinos održivosti financijske
stabilnosti.
9. S kojim se problemima i izazovima suočava hrvatski zdravstveni sustav?
Pojasnite smjer provedenih reformi hrvatskog zdravstvenog sustava.

Otvorena pitanja hrvatskoga zdravstva mogla bi se sažeti u nekoliko ključnih činjenica:

previsoki udio rashoda za zdravstvo u BDP-u (između 7 i 8 %), financijska nelikvidnost
Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nepostojanje ozbiljnije analize mreže potrebitih
bolničkih i ostalih kapaciteta, visoka otpisanost dugotrajne imovine (preko 80 %), nepovoljan
odnos postojećih i ugovorenih kapaciteta, nerazvidna podjela javnih i privatnih funkcija
zdravstvenih djelatnika, neravnomjerna koncentracija specijalističke medicine u velikim
gradovima, neracionalno korištenje zdravstvene zaštite: često se nepotrebno koriste skuplji i
viši oblici zdravstvene zaštite, velike razlike u dostupnosti zdravstvene zaštite u odnosu na
mjesto stanovanja i ekonomske mogućnosti građana (Barić i Čavrak, 2005: 23).