UVOD U JAVNO ZDRASTVO (definicije i područje proučavanja, povijesni

pregled) (AR)

U ovom predavanju cilje je polaznika upoznati sa osnovnim pojmovima iz područja javnog

zdravlja i javnog zdravstva. 

Javno zdravlje je skup strategija kojima se nastoji spriječiti bolesti, produžiti život i promicati
zdravlje u društvu, a jedno je od opravdanja nacionalnih mjera koje ometaju slobodu
kretanja između država članica dopustivo isključivo u slučaju mogućih epidemija, kako su
utvrđene u mjerodavnim dokumentima Svjetske zdravstvene organizacije, te drugih zaraznih
bolesti čiji su uzročnici paraziti ako protiv tih bolesti država članica domaćin donosi mjere za
zaštitu svojih državljana. U širemu smislu javno zdravlje u EU-u obuhvaćeno je programom
Zdravlje za rast koji traje od 2014. do 2020. godine. ( engleski: public
health; njemački: öffentliche Gesundheit; francuski: santé publique) 

Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita bavi se opasnostima za opće zdravlje zajednice na

temelju zdravstvenih analiza stanovništva. Mnoge organizacije definiraju zdravlje i
promicanje zdravlja na razne načine. Svjetska zdravstvena organizacija, tijelo UN-a koje
postavlja standarde i vrši svjetsko nadziranje bolesti, definira zdravlje kao "stanje potpunog
tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne samo sloboda
od bolesti ili invalidnosti".Cilj rada je omogućiti jasno i učinkovito prepoznavanje aktualnih
javnozdravstvenih potreba populacije i anticipaciju budućih trendova te osigurati preduvjete
za učinkovito upravljanje istima, s osnovnim ciljem da se očuva i unaprijedi zdravlje
populacije.

Aktualnost misli A. Štampara (AR & ZŠ)

Naša ideologija - djelo akademika Andrije Štampara 

Akademik dr. Andrija Štampar rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu.
Medicinu je diplomirao u Beču 1911. godine nakon čega je radio kao općinski liječnik u
Novoj Gradiški, a potom kao zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga
vijeća u Zagrebu. Od 1919. do 1930. godine djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja
pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu i u tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu
službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski
zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz
domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i
antitrahomskih ambulanti i dr.). Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane
socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim
slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj. Nakon uvođenja
šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930. godine, a sljedeće godine umirovljen. Od
tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama
i SAD-u.  Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu
službu. Iako je 1931. bio izabran za profesora soc. medicine zagrebačkoga Medicinskoga
fakulteta, nadležna tijela vlasti nisu htjela potvrditi njegov izbor sve do 1939. godine. Za
dekana toga fakulteta bio je izabran 1940. godine, a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je
Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača. Nakon II. svjetskog rata dr. Štampar bio je
ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu, dekan Medicinskoga fakulteta, rektor
Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik JAZU (1947. – 1958.) i osnivač Instituta za higijenu rada.
Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te
za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske
zdravstvene organizacije obavljala dužnost te organizacije. Predsjedao je prvoj Svjetskoj
zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi 1948. godine, nakon čega
je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu,
Egiptu, Sudanu i Etiopiji.

 Principi dr. Andrije Štampara koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne
medicine:

1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.

2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim
pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti
svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam). 
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se
obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
Modeli financiranja zdravstvene zaštite (AR)

Modeli financiranja zdravstvene zaštite – predavanje i materijal za samostalni rad

U ovom predavanju upoznat ćete se sa različitim modelima financiranja zdravstvene zaštite.

Prezentacija uz predavanje prati povijesni pregled razvoja pojedinim modela, njegpve
prednosti i nedostatke, te se posebno usmjerava pažnja na hrvatski model .

Obaveze studenta su da pažljivo pročitaju uvodni opis predavanja koji je ispod teksta, zatim
da pregledaju PPT prezentaciju, te kroz samostalni rad se upoznaju sa proširenjem teme kroz
tri dodatna materijala ( dva stručna članka i jedan priručnik) koji su dostupni na poveznici uz
ovo predavanje.

Svrha sustava zdravstvene zaštite unaprjeđenje je zdravlja ljudi osiguravanjem

zdravstvenih usluga stanovništvu kako moderne, tako i tradicijske medicine na učinkovit
način, a koje su u isto vrijeme dostupne i prihvatljive korisnicima.

Oblici organizacije i financiranja danas su u teoriji i praksi poznati kao: Beveridgeov model

(zdravstvo financira država iz državnog proračuna a sredstva se prikupljaju općim
oporezivanjem građana), Bismarckov model (obvezno socijalno zdravstveno osiguranje;
Fondovi zdravstvenog osiguranja prikupljaju sredstva i plaćaju usluge), tržišni model
(privatno financiranje zdravstvene zaštite), Semaškov model (Kuba, bivše socijalističke države,
osim bivše Jugoslavije, SSSR) te mješoviti model.

Beveridgeov model

Prednosti: opća pristupačnost zdravstvenih usluga; visok stupanj pravednosti; relativno

lagano upravljanje; učinkovit (omogućava izravnu kontrolu proračunskih troškova državnoj
administraciji). Primjeri: skandinavske zemlje, Italija, Grčka, Portugal, Španjolska, Kanada,
Velika Britanija, Irska, Island.

Nedostatci: o sredstvima odlučuju političari pri donošenju proračuna, načelno jednom

godišnje; zdravstvo je često nedovoljno politički moćno da se izbori za potrebna sredstva –
iznos sredstava često ovisi o odnosu političke moći ministra zdravstva i ministra financija;
izloženost stalnom pritisku za privatnim financiranjem.

 Bismarckov model

Prednosti: znatno veća samostalnost odlučivanja u sustavu; transparentniji od

Beveridgeovog modela u količini prikupljenih namjenskih sredstava; veća resorna
autonomnost u odnosu na Ministarstvo financija, odnosno transparentnost namjenskog
trošenja zdravstvenog novca; isključivo financiranje zdravstvene usluge, a ne
parazdravstvenih potreba (rodiljne naknade i naknade za bolovanje); relativno visoka razina
usluga. S obzirom da se financiranje u sustavu socijalnog zdravstvenog osiguranja temelji na
plaćanju doprinosa proporcionalno prihodima, sustav omogućava ostvarivanje pravednosti u
financiranju po principu financiranja prema mogućnostima.

Nedostaci: Problemi se u financiranju putem socijalnog zdravstvenog osiguranja mogu javiti

u situaciji porasta broja nezaposlenih i drugih skupina od kojih se ne mogu naplatiti
doprinosi; “moralna opasnost” (pretjerano i nepotrebno korištenje zdravstvene zaštite
uvjetovano samim postojanjem zdravstvenog osiguranja); pretjerana ponuda i pretjerano
korištenje usluga uzrok je prevelike zdravstvene potrošnje; kako bi se platili troškovi
prekomjernog korištenja usluga, dolazi do stalnog povećanja doprinosa i makro-
neefikasnosti sustava, stalnog porasta udjela zdravstvene potrošnje u BDP-u; porast izravnog
sudjelovanja građana u plaćanju zdravstvene zaštite (participacija) u sustav socijalnog
zdravstvenog osiguranja dovodi do nepravednosti u financiranju jer izravno plaćanje u većoj
mjeri opterećuje skupine s nižim prohodima nego one s višim prihodima.

Primjeri: Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Austrija, Švicarska, Luxemburg.

 Tržišni model

Prednosti modela privatnoga zdravstvenoga osiguranja (primjenjuju se izvan Europe, tipični

su za SAD): Poticanje kvalitete i učinkovitosti; sloboda izbora za pacijente.

Nedostatci: Visok stupanj nepravednosti; upitna kvaliteta.

Smatra se da Beveridgeov model relativno najbolje korelira sa solidarnošću, postulatom koji

suvremeno zdravstveno osiguranje treba obuhvatiti i jamči zdravstvenu zaštitu svima, uz rizik
eventualno niže kvalitete. Bismarckov model jamči kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, ali ne
pokriva cjelokupnu populaciju. Preporuka je u najboljoj mogućoj kombinacija sustava koja
omogućuje dostupnost kvalitete zdravstvene zaštite u okviru sigurnih i stabilnih financijskih
izvora.

 Hrvatski zdravstveni sustav

Hrvatski zdravstveni sustav ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već
je kombinacija Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju odnosno
doprinosima koje građani izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na
proračunskim prihodima, a sve zbog manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridgeovog
modela financiranja.
Proračun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sastoji se od doprinosa koje je
uplatilo radno aktivno stanovništvo. Ranjive skupine stanovništva poput starijih umirovljenika
i osoba s niskim prihodima oslobođeni su plaćanja doprinosa.

Izvor uvodnog teksta: Sarkotić, G. (2019) https://narod.hr/hrvatska/modeli-zdravstvenih-

sustava-prednosti-i-nedostaci 

Organizacija i financiranje zdravstvene zaštite (AR)

Na osnovi odredaba članka 24. Zakona o zdravstvenoj zaštiti zdravstvena djelatnost obavlja
se na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini zdravstvenih zavoda.

Zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja na primarnoj razini osigurane

osobe Zavoda ostvaruju na osnovi slobodnog izbora doktora medicine i doktora
stomatologije, u pravilu, prema mjestu stanovanja, a prema odredbama općih akata Zavoda.

Zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja na sekundarnoj i tercijarnoj razini

osigurane osobe Zavoda ostvaruju osnovom uputnice izabranog ugovornog doktora
primarne zdravstvene zaštite.

Zdravstvena zaštita iz obveznog zdravstvenog osiguranja na razini zdravstvenih zavoda

provodi se na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, te putem
posebnih programa.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti:

 opću/obiteljsku medicinu
 zdravstvenu zaštitu predškolske djece
 zdravstvenu zaštitu žena
 patronažnu zdravstvenu zaštitu
 zdravstvenu njegu u kući bolesnika
 stomatološku zdravstvenu zaštitu (polivalentnu)
 higijensko-epidemiološku zdravstvenu zaštitu
 preventivno-odgojne mjere za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata
 laboratorijsku dijagnostiku
 ljekarništvo
 hitnu medicinsku pomoć.
Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini obuhvaća specijalističko-konzilijarnu
zdravstvenu zaštitu i bolničku zdravstvenu zaštitu.

Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini obuhvaća obavljanje najsloženijih oblika

zdravstvene zaštite iz specijalističko-konzilijarnih i bolničkih djelatnosti.

Cilj financiranja sustava zdravstva jest da se prvenstveno osiguraju sredstva za zdravstvenu

zaštitu kako bi osigurane osobe imale odgovarajuć pristup individualnoj zdravstvenoj usluzi.

Zdravstveni sustav RH ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je

kombinacija Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju, odnosno
doprinosima koje građani izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na
proračunskim prihodima, a sve zbog manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridge-ovog
modela financiranja.

Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje obvezni su za sve zaposlene osobe i

poslodavce. Ovisni članovi obitelji osigurani su putem svojih članova kućanstva koji ostvaruju
prava iz redovnog radnog odnosa. Samozaposleni građani osobno uplaćuju doprinose za
obvezno zdravstveno osiguranje. Osjetljve skupine stanovništva poput starijih umirovljenika i
osoba s niskim prihodima, oslobođene su plaćanja doprinosa. Proračun HZZO-a sastoji se od
doprinosa koji su uplaćeni od strane radno aktivnog stanovništva. Određeni dio stanovništva
svoje osnovno osiguranje dopunjava uplatom dodatnog zdravstvenog osiguranja kod
komercijalnih osiguratelja, koje nije u ponudi HZZO-a. HZZO kao dodatno pokriće nudi
opciju dopunskog zdravstvenog osiguranja za fiksni iznos mjesečne naknade od 70 kuna,
neovisno o prihodovnom razredu u kojem se građanin osiguranik nalazi.

HZZO pokriva troškove zdravstvenih rizika u razini od 80% u okviru ''košarice usluga''
obuhvaćene obveznim zdravstvenim osiguranjem, a koja podrazumijeva pravo na primarnu
zdravstvenu zaštitu, specijalističko- konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, bolničku zdravstvenu
zaštitu, uporabu lijekova koji su na listi HZZO-a, korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu,
stomatološko-protetske usluge, nadomjeske, te ortopedska i druga pomagala.  Ostatak
troška usluga (20%)  obavezan je platiti osiguranik, a ta svota koju snosi osobno osiguranik
ne smije prijeći više od 2.000 kuna po bolničkom računu.

Ugovaranje zdravstvene zaštite, koju provodi Zavod, postupak je u kojem se  izravno
povezuju sredstva uložena u pružanje zdravstvene zaštite s očekivanim rezultatom. Osnovni
instrumenti kojima se, putem ugovaranja, postižu željeni učinci su način financiranja
(plaćanja) zdravstvenih usluga i mehanizmi kontrole pružanja zdravstvenih usluga. Načinom
financiranja zdravstvene zaštite utječemo na motivaciju pružatelja zdravstvene zaštite i
obrasce  njihova ponašanja jer kod svih načina plaćanja postoji  tendencija povećanju
jedinica plaćanja, a smanjenju  troška po jedinici plaćanja. U ovom trenutku u Republici
Hrvatskoj postoji više  načina financiranja zdravstvene zaštite, ovisno o razini  zdravstvene
zaštite i djelatnosti. Primarna zdravstvena zaštita plaća se putem iznosa po osiguranoj
osobi/stanovniku, putem standardnog tima i dijagnostičko-terapijskih postupaka, a u općoj
obiteljskoj medicini i dentalnoj zdravstvenoj zaštiti  mogu se ostvariti i dodatna sredstva,
sudjelovanjem u radu centra opće/dentalne medicine i kroz provedbu preventivnih
programa ugovorenih s domom zdravlja. Izvanbolnička specijalističko-konzilijarna
zdravstvena zaštita plaća se na osnovi Popisa dijagnostičkih i terapijskih  postupaka u
zdravstvenim djelatnostima (Plava knjiga) i dijagnostičko-terapijskih postupaka (DTP).
Bolnička zdravstvena zaštita plaća se osnovom dijagnostičko-terapijskih skupina (DTS) i
putem cijene dana bolničkog liječenja (DBL) za stacionarno liječenje, a osnovom Popisa
dijagnostičkih i terapijskih postupaka  u zdravstvenim djelatnostima (Plava knjiga) i
dijagnostičko-terapijskih postupaka (DTP) za specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu.

Obvezno osiguranje

Obvezno zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Obveznim zdravstvenim osiguranjem svim se osiguranim osobama osiguravaju prava i

obveze iz obveznog zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i
jednakosti.
Na obvezno zdravstveno osiguranje, prema jednoj od osnova osiguranja utvrđenih Zakonom
o obveznom zdravstvenom osiguranju, obvezne su se osigurati sve osobe s prebivalištem u
Hrvatskoj te stranci s odobrenim stalnim boravkom u Hrvatskoj, ako međunarodnim
ugovorom odnosno posebnim zakonom nije drugačije određeno.

 Prava iz obveznog osiguranja

Prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja su pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na

novčane naknade.

 Pravo na zdravstvenu zaštitu obuhvaća:

 pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu

 pravo na specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu
 pravo na bolničku zdravstvenu zaštitu
 pravo na lijekove koji su utvrđeni osnovnom i dopunskom listom lijekova HZZO-a
 pravo na dentalna pomagala koja su utvrđena osnovnom i dodatnom listom
dentalnih pomagala HZZO-a
 pravo na ortopedska i druga pomagala koja su utvrđena osnovnom i dodatnom
listom ortopedskih i drugih pomagala HZZO-a
 pravo na zdravstvenu zaštitu u drugim državama članicama i trećim državama

Pravo na novčane naknade obuhvaća:

  naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za
rad
 novčanu naknadu zbog nemogućnosti obavljanja poslova na temelju kojih se
ostvaruju drugi primici od kojih se utvrđuju drugi dohotci, sukladno propisima o
doprinosima za obvezna osiguranja
 naknadu troškova prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog
zdravstvenog osiguranja
 nakada za troškove smještaja uz dijete za vrijeme bolničkog liječenja dijeteta
 naknada za troškove pogreba u slučaju smrti koja je neposredna posljedica
priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti

 Izbor doktora primarne zdravstvene zaštite

Kao osigurana osoba HZZO-a imate pravo na slobodan izbor doktora medicine (ginekolog,
pedijatar, opća/obiteljska medicina) i dentalne medicine. Osigurana osoba doktora primarne
zdravstvene zaštite bira za razdoblje od najmanje godinu dana, u pravilu, prema mjestu
svoga prebivališta odnosno boravišta u najbližoj ugovornoj zdravstvenoj ustanovi ili
ordinaciji ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse. Nakon proteka razdoblja od
godine dana osigurana osoba ima pravo promijeniti prethodno izabranog doktora.
Doktora pedijatra bira roditelj ili skrbnik djeteta mlađeg od 7 godina, a doktora ginekologa
za žensko dijete od navršenih 12 godina. 

Milenijski razvojni ciljevi i Ciljevi održivog razvoja (AR)

Milenijski razvojni ciljevi i Ciljevi održivog razvoja

Milenijski razvojni ciljevi vežu se uz rujan 2000. godine kada su državnici 189 zemalja članica
Ujedinjenih naroda usvojili Milenijsku deklaraciju, politički dokument UN-a za 21. stoljeće,
koji je utvrdio ciljeve u pojedinim područjima od interesa za sve članice, kao i međunarodnu
zajednicu u cjelini te aktivnosti koje trebaju doprinijeti njenom ostvarenju. Države članice
UN-a obvezale su se da će do 2015. godine učiniti maksimum u ispunjavanju osam ključnih
razvojnih ciljeva u zadanim rokovima ili se barem značajno približiti njihovom postizanju.

Republika Hrvatska bila je preuzela svih osam ciljeva kao svoje nacionalne ciljeve pridodajući
im 31 podcilj koji odgovaraju specifičnim razvojnim okolnostima i uvjetima u našoj zemlji.
Njihovo ostvarivanje pratio je i o tome izvještavao Projektni ured Programa za razvoj
Ujedinjenih naroda (UNDP) u Hrvatskoj.

Praćenje pomaka ostvarenih provedbom milenijskih razvojnih ciljeva pokazalo je kako se

zalaganjem za postizanja željenih učinaka na prioritetnim područjima zajedničkog djelovanja
može pridonijeti ostvarenju napretka širom svijeta te postići dobre rezultate. Punih 15
godina ti su ciljevi pokazivali osnovne smjerove koje trebaju slijediti razvojne politike.

Ciljevi održivog razvoja (COR) logičan su nastavak Milenijskih razvojnih ciljeva iz 2000.
godine s kojima se djelomično preklapaju i na koje se nadovezuju. COR je skup ciljeva
koji se odnose na budući međunarodni razvoj. Kreirala ih je organizacija Ujedinjenih naroda i
promovirala pod imenom Globalni ciljevi za održivi razvoj. Zamijenili su Milenijske razvojne
ciljeve koji istječu krajem 2015 godine.Trajat će od 2015. do 2030. godine. Sačinjava ih 17
globalnih ciljeva i 169 pridruženih podciljeva.  Dok su milenijski razvojni ciljevi bili usmjereni
na zemlje u razvoju, Program 2030. prvi je globalni sporazum u povijesti kojim se utvrđuje
univerzalni, sveobuhvatni program za djelovanje kojim će se utjecati na sve zemlje,
uključujući nacionalne politike. U okviru 17 novih ciljeva održivog razvoja i 169 povezanih
ciljeva uravnotežene su tri dimenzije održivog razvoja (ekološka, društvena i gospodarska
dimenzija) u područjima kao što su siromaštvo, nejednakost, sigurnost opskrbe hranom,
zdravlje, održiva potrošnja i proizvodnja, rast, zaposlenost, infrastruktura, održivo upravljanje
prirodnim resursima, klimatske promjene, kao i rodna jednakost, mirna i uključiva društva,
pristup pravosuđu i odgovorne institucije. O COR se detaljnije predaje u sklopu kolegija
Menadžment održivog razvoja. 

Analiza slučaja - bacanje hrane kao javnozdravstveni problem (AR)

Što je zapravo „bacanje“ hrane?  To su gubitci koji nastaju u svim fazama kroz koje prolazi
hrana koja je namijenjena za ljudsku upotrebu. To je hrana koja se kvari zbog problema u
uzgoju, skladištenju, pakiranju i transportu, ili se odstranjuje iz nekog drugog razloga (npr.
neprihvatljiv izgled, slabija kvaliteta, ekonomska neisplativost, legalni razlozi, rok trajanja,
kruti zahtjevi veleprodaje i drugo). Najviše se hrane baca u domaćinstvima (53 %) i
procesima prerade hrane (19 %), što čini 72 % ukupno bačene hrane.

Ako bi se bacanje hrane smanjilo samo za jednu četvrtinu, u svijetu ne bi bilo gladi.
Iako ne postoji točan podatak za RH, procijenjeno je da se baci oko 400.000 tona hrane
godišnje vrijednosti oko 3 milijarde kuna, odnosno godišnje svaka osoba u prosjeku baci
hranu u iznosu od gotovo 1.000 kuna; Gotovo polovicu ukupne količine bačene hrane u
Hrvatskoj, točnije 46 posto, čini voće i povrće. Slijede nejestivi dijelovi hrane, poput ljuski
jaja, listova čaja i kave s 12 posto, zatim kruh i peciva s devet posto, krumpir s osam i meso
sa sedam posto, pokazala su navedena istraživanja. Najmanje se baca tjestenina i riža te
mlijeko i mliječni proizvodi, svako po četiri posto, riba i pripremljena jela po tri posto, te
kolači, keksi i prerađeno voće i povrće po dva posto. Kućanstva s više djece bacaju više
tjestenine i riže te mlijeka i mliječnih proizvoda, a kućanstva s većim brojem članova više
mesa, krumpira, kruha i peciva, te tjestenine i riže. Na svjetskoj razini godišnje se baci gotovo
trećina hrane, oko 1,3 milijarde tona, dok istovremeno svakog dana umire 20.000 djece
mlađe od 5 godina od gladi; U Europi se godišnje po stanovniku baci od 100 [1] do 200-250
kilograma hrane što je oko 89 milijuna tona hrane;  neka istraživanja pokazuju da bi se ta
brojka mogla popeti na 126 milijuna tona u narednim godinama tako da je EK dala smjernice
za smanjenje bacanje hrane.: u bacanju prednjače Velika Britanija sa 14,3 milijuna tona,
Njemačka sa 10,3 milijuna tona, Nizozemska sa 9,4 milijuna tona, Poljska sa 8,9 milijuna tona
i Francuska sa 7 milijuna tona. 

Osim gospodarskog troška, bacanje hrane je i trošak povezan s okolišem. Gospodarski

trošak ne uključuje samo trošak povezan s vrijednošću samog proizvoda, nego i troškove
povezane s proizvodnjom, prijevozom i skladištenjem nepotrebno bačenih proizvoda te
troškove njihove obrade. Kad je riječ o okolišu, nepotrebnim bacanjem hrane se troše resursi
uloženi tijekom životnog ciklusa proizvoda, primjerice zemljište, voda, energija i ostali, te se
posljedično povećavaju emisije stakleničkih plinova.

Preventivni javnozdravstveni programi (IJČ & AR)

Rak dojke najčešće je sijelo raka u žena u RH od kojeg obolijeva četvrtina žena novooboljelih
od raka. Prema posljednjim podacima Registra za rak u Hrvatskoj u 2017. godini zabilježene
su 2767 novooboljele žene  (stopa 129,7/100.000), a od ove zloćudne bolesti umrle su u
2019. godini 752 žene (stopa 35,9/100.000). Redovitim pregledom koji uključuje
samopregled, mamografiju te ultrazvučni pregled rak dojke se može otkriti u ranom stadiju
kada su šanse za izlječenje i preživljenje puno veće. Rak dojke se najčešće javlja u dobi iznad
50 godina, ali se može javiti i kod mladih žena.

Prepoznavši veličinu ovog javno zdravstvenog problema, a sukladno preporukama

Međunarodne agencije za istraživanje raka i Vijeća Europe te  uzimajući u obzir i rezultate
provedbe probira pojedinih zemalja Europske unije poput Finske, Švedske ili Nizozemske,
Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 29. lipnja 2006. godine usvojila Nacionalni program
ranog otkrivanja raka dojke.
 Ciljevi programa su smanjiti mortalitet od raka dojke za 15-25%, otkriti rak dojke u
početnom stadiju u što većem postotku  te poboljšati kvalitetu življenja bolesnica s rakom
dojke.  Osnovna metoda probira je mamografija – rentgenski pregled dojki kojom se mogu
otkriti promjene na dojci prosječno oko dvije godine ranije od običnog kliničkog pregleda.
Svake dvije godine u okviru programa probira na mamografski pregled  pozivaju se  žene u
dobi 50-69 godina. Više od 90% bolesnica s rakom dojke može se izliječiti ako se dijagnoza
postavi u početnom stadiju i ispravno liječi. Petogodišnje preživljenje je u tom slučaju 96%.

Do sada su završena pet ciklusa pozivanja žena, a šesti je u tijeku. U okviru prvog ciklusa
pozvano je na mamografski pregled  721.000 žena, učinjeno je 331.609 mamografskih
pregleda, otkriveno 2081 karcinom dojke te je ukupni odaziv iznosio 63%. U okviru drugog
ciklusa pozvano je na mamografski pregled  680.642 žena, učinjeno je 295.605
mamografskih pregleda, otkriveno  1349 karcinoma dojki te je ukupni odaziv iznosio 57%.

U trećem ciklusu pozvano je na mamografski pregled 610.280 žena, učinjeno je 262.910

mamografskih pregleda, otkriveno je 1269 karcinoma dojke te je ukupni odaziv bio   60%. U
četvrtom ciklusu pozvano je na mamografski  pregled 622.353 žene, učinjeno je 249.740
mamografskih pregleda, otkriveno 723 karcinoma dojke te je ukupni odaziv iznosio 59%. U
petom ciklusu pozvano je na mamografski pregled 667.373 žena, a odaziv je prosječno za
RH 60%.

Raspon odaziva prema županijama kreće se između 45 i 80%, a najveći odaziv imaju
Međimurska, Bjelovarsko bilogorska, Brodsko posavska i Požeško slavonska županija, i to  u
rasponu 70-80%. U veljači 2019. započeo je šesti ciklus pozivanja žena na mamografski
pregled, a uključuje godišta 1950.-1969.

Uvođenjem mamografskog probira vidi se povećanje udjela slučajeva raka dojke koji su
otkriveni u ranom, lokaliziranom stadiju te smanjenje onih koji su otkriveni s regionalnim i
udaljenim metastazama. To je svakako jedan od razloga pada mortaliteta od raka dojke u RH
uz sve bolju dijagnostiku i oblike  liječenja raka dojke.

Rak debelog i završnog crijeva jedan je od dva najčešća sijela raka i zahvaća više od milijun
ljudi godišnje. U Hrvatskoj je drugi uzrok smrtnosti od zloćudnih bolesti oba spola (u
muškarca iza raka pluća, a u žena iza raka dojke). U ukupnom broju novooboljelih od raka,
oko 15% muškaraca i 13% žena oboli upravo od raka debelog crijeva. Godišnje se otkrije oko
3000 novooboljelih, a u više od polovine njih bolest se već proširila. Otkrivanjem raka
debelog crijeva u ranoj fazi bolesti mogu se spasiti mnogi životi. Znanstvena istraživanja, pri
kojima je testiranje na krv u stolici provedeno na velikom broju stanovnika, pokazala su da je
moguće smanjiti smrtnost od raka debelog crijeva. Bolest se može otkriti u početnom stadiju
kada su izgledi za izlječenje veliki. Štoviše, otkrivanjem i uklanjanjem sitnih izraslina (polipa)
iz crijeva može se spriječiti nastanak bolesti. Kao i u drugim europskim zemljama, program je
namijenjen osobama od 50. do navršene 74. godine života.
Ovo sijelo raka je drugo po pojavnosti i po smrtnosti od zloćudnih novotvorina u oba spola.
Od raka debelog i završnog crijeva u Republici Hrvatskoj obolijeva godišnje prosječno oko
3000 osoba oba spola, a oko 2000 ih umire, što je stabilni trend u posljednjih nekoliko
godina. U 2015. rak debelog crijeva je otkriven u 3229 osoba, a u 2017. godini od te bolesti
umrlo je 2037 osoba, te je to peti uzrok smrti u Hrvatskoj.
Odlukom vlade RH krajem 2007. godine usvojen je Nacionalni program ranog otkrivanja
raka debelog crijeva. Svake dvije godine pismom se pozivaju sve žene i muškarci u dobi od
50. do navršene 74. godine da naprave kartični gvajakov test na nevidljivu krv u stolici.
Osobe s pozitivnim nalazom upućuju se na probirnu kolonoskopiju. Dobni raspon i način
provedbe programa je u skladu s preporukama Europske komisije.
Prvi pozivni ciklus počeo je 2008. godine i do sada su obavljena 3 ciklusa pozivanja, a
započeo je četvrti. Prvi ciklus je zbog mnogobrojnih provedbenih problema trajao znatno
dulje (pet godina). Procjena odaziva prethodnog ciklusa je 25-46% ovisno o županiji i
godištu, a veći je u starijoj dobnoj skupini. U nekoliko županija postignut je značajan porast
broja odazvanih osoba što je rezultat trajnog prosvjećivanja građana kao i rada patronažnih
sestara na terenu. Procjena udjela testiranih osoba unutar programa je 21%. Osobita
vrijednost programa je visok udio osoba u kojih su otkriveni i uklonjeni polipi što predstavlja
najbolju prevenciju raka debelog crijeva. Naime, osobe s uklonjenim polipima srednjeg i
visokog rizika trebaju biti pod nadzorom nakon probira i to prema smjernicama usvojenima
na razini EU. (izvor https://www.hzjz.hr/tag/nacionalni-preventivni-programi/) 

Rak pluća jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema u Hrvatskoj. Godišnje se otkrije

više od 3000 novih slučajeva.
Nažalost, gotovo isti broj bolesnika umire svake godine od ove smrtonosne bolesti. Cilj
Nacionalnog programa za probir i rano otkrivanje raka pluća je  ‘uloviti’ zloćudnu bolest prije
metastaza, što znači da bi barem 80 posto oboljelih preživjelo dulje od pet godina. Danas, na
žalost, oni koji se liječe od raka pluća, dolaze s uznapredovalom bolešću, kad je veličina
tumora veća od dva pa i od deset centimetara i najčešće s metastazama. Njihovo je
preživljavanje u 80 posto slučajeva godinu do dvije, unatoč liječenju. Probirom, niskodoznim
CT-om, otkrivat će se mali tumori koji su operabilni, a time i uspješno liječeni operacijama.
Budući da su gotovo 90 posto svih bolesnika s karcinomom pluća pušači ili bivši pušači,
ciljana skupina za probir su pušači u dobi od 50 do 75 godina ili oni koji su prestali pušiti
prije petnaestak godina, a pušili su godišnje tridesetak i više kutija cigareta.
Dio Nacionalnog programa je i edukacija građana o štetnosti pušenja, što će uključivati i
škole nepušenja, budući da još uvijek u Hrvatskoj puši više do 30 posto odraslih.
izvor: https://zdravstvo.gov.hr/nacionalni-preventivni-programi/1760  
Javno zdravstveni aspekt nezaraznih bolesti (IJČ)

Nezarazna bolest (engl. NCD, Non – Communicable disease) je medicinsko stanje

ili bolest koja se definira kao neinfektivna i neprenosiva među ljudima. Nezarazne bolesti
mogu biti kronične bolesti dugog trajanja i sporog napredovanja ili mogu završiti brzom
smrću, npr. nekim vrstama iznenadnih moždanih udara. Uključuju autoimune bolesti, bolesti
srca, moždani udar, razne vrste raka, astmu, dijabetes, kronične bubrežne bolesti,
osteoporozu, Alzheimerovu bolest, mrenu i mnoge druge. Iako se često za nezarazne bolesti
(nepravilno) koristi sinonim „kronične bolesti“, nezarazne bolesti su karakteristične samo po
svojoj neprenosivosti, a ne nužno po trajanju. Neke kronične bolesti, kao što je HIV/AIDS,
također traju dugo, ali su uzrokovane prijenosom infekcije, dakle zarazne su. To zahtijeva
profesionalnu brigu za zaražene HIV – om, kao i za sve kronično oboljele upravo zbog
dugotrajnosti i sporog napredovanja takvog stanja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)
izvještava da su neprenosive bolesti vodeći uzrok smrtnosti u svijetu, tj. uzrokuju više od
60 % svih smrti. Od 35 milijuna ljudi koji su umrli od neprenosivih bolesti 2005. godine,
polovica je bila ispod 70 i polovica su bile žene. Od 75 milijuna smrti u svijetu 2008. godine,
36 milijuna je uzrokovano nezaraznim bolestima. To je približno 63 % svih smrti u svijetu.
Rizični faktori kao što su čovjekovo podrijetlo (nasljedni faktori), način života i utjecaj okoline
u kojoj živi, mogu povećati vjerojatnost oboljenja od određene nezarazne bolesti. Svake
godine, barem 5 milijuna ljudi umire zbog konzumiranja cigareta, a oko 2.8 milijuna umire
zbog prekomjerne tjelesne težine. Visok kolesterol uzrokuje oko 2.6 milijuna smrtnih
slučajeva, a 7.5 milijuna smrtnih slučajeva uzrokuje visok krvni tlak. Očekuje se da će se do
2030. godine broj smrtnih slučajeva uzokovanih kroničnim nezraznim bolestima povećati na
52 milijuna umrlih godišnje, dok će se, tijekom istog perioda, broj umrlih od zaraznih bolesti,
urođenih anomalija i neishranjenosti ili prehrambenih nedostataka, smanjiti na 7 milijuna
godišnje.Rizični faktori kao što su čovjekovo naslijeđe, način života i utjecaj okoline u kojoj
živi, povećavaju vjerojatnost oboljenja od određene nezarazne bolesti. Ovise o dobi, spolu,
genetici, izloženosti onečišćenom zraku te štetnim navikama kao što su pušenje, nezdrava
prehrana i tjelesna neaktivnost, što može dovesti do hipertenzije i pretilosti te povećanog
rizika od oboljenja nezaraznom bolesti. Za većina nezaraznih bolesti se smatra da se mogu
prevenirati jer su uzrokovane rizičnim čimbenicima na koje je moguće utjecati, tj. koje je
moguće izbjeći tako da se promijeni način života.

S obzirom na naziv bolest „stila života“ i preventabilnost svih ovih bolesti, najčešći uzroci
nezaraznih bolesti su pušenje cigareta, konzumacija alkohola, siromašne djete (visoka
konzumacija šećera, soli, zasićenih masti i trans masnih kiselina) i fizička neaktivnost.
Trenutno, nezarazne bolesti ubijaju 36 milijuna ljudi godišnje, a prema nekim procjenama, taj
broj će porasti za 17 – 24 % u idućih 10 godina. Povijesno, mnoge nezarazne bolesti su bile
povezane s ekonomskim razvojem i nazvane su „bolesti bogatih“. Međutim, procijenjenih
80 % četiriju osnovnih vrsta nezaraznih bolesti – kardiovaskularne bolesti, razne vrste raka,
kronične dišne bolesti i dijabetes – sada se pojavljuju i u državama niskog i srednjeg
dohotka, a dvije trećine ljudi koji boluju od dijabetesa borave u državama u razvoju, stoga
nezarazne bolesti ne mogu više biti smatrane problemom koji pogađa samo bogatija
društva.

Kao što je prethodno navedeno, samo u 2008., nezarazne bolesti bile su uzrokom 63 % smrti
širom svijeta; to je broj za koji se smatra da će znatno porasti u bliskoj budućnosti ako se
mjere ne poduzmu. Ako se sadašnji trendovi rasta budu održavali, nezaraznim bolestima će
se pripisati 7 od 10 smrtnih slučajeva u zemljama u razvoju, što je 52 milijuna godišnje u
svijetu do 2030. godine. Sa statističkim podacima kao što su ovi, nije iznenađenje da su
organizacije poput Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske banke o društvenom
mrežnom razvoju identificirali prevenciju i kontrolu nezaraznih bolesti kao izrazito važnu
točku dnevnog reda za raspravu o globalnom zdravlju.

Dakle, trebaju se kreatori politike i zajednice mobilizirati i „učiniti prevenciju i usmjereno

liječenje ovih bolesti prioritetom,“ a održive mjere mogu biti provedene za stagnaciju (i
eventualni preokret) ove globalne prijetnje zdravlju. Potencijalne mjere koje su trenutno bile
razmatrane od Svjetske zdravstvene organizacije – Organizacije za hranu i poljoprivredu
uključuju reduciranje količine soli u hrani, ograničavanje neprimjerenog marketinga nezdrave
hrane i bezalkoholnih pića za djecu, nametanje kontrole na štetnu uporabu alkohola,
povećanje poreza na duhan i spriječavanje pušenja na javnim mjestima.

Prije su kronične nezarazne bolesti smatrane problemom ograničenim uglavnom na zemlje s

visokim dohotkom, dok se činilo da su zarazne bolesti češće u zemljama s niskim
prihodima.Teret bolesti pripisan nezaraznim bolestima procijenjen je na 85 % u razvijenim
zemljama, 70 % u zemljama srednjeg dohotka, a skoro 50 % u zemljama s najnižim
nacionalnim primanjima. 2008. godine, kronične nezarazne bolesti bile su uzrokom više od
60 % (više od 35 milijuna) od ukupnih 57 milijuna smrtnih slučajeva diljem svijeta. S obzirom
na globalnu distribuciju stanovništva, gotovo 80 % umrlih od kroničnih nezaraznih bolesti u
svijetu danas se nalaze u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, dok se samo 20 % javlja u
zemljama s visokim dohotkom. Nacionalna gospodarstva navodno trpe značajne gubitke
zbog prerane smrti ili nesposobnosti za rad onih ljudi koji imaju srčanu bolest, dijabetes ili su
pak imali moždani udar. 

Oralno zdravlje ( IJČ)

Oralno zdravlje je sastavni dio općeg zdravlja i važan čimbenik ukupne kvalitete života.
Oboljenja usta i zuba, kao što su karijes i parodontopatije, važna su za individualno zdravlje,
ali i zdravlje društva u cjelini te imaju veliki  javnozdravstveni značaj. 
Svjetska zdravstvena organizacija je 1965. godine definirala oralno zdravlje kao stanje
zdravih i za funkciju sposobnih zuba i njihovih potpornih tkiva, uključujući zdravlje svih
dijelova usne šupljine koji sudjeluju u žvakanju.

Oralno zdravlje je važno za funkciju žvakanja i govora, ali i estetiku, tako da osobe
narušenog oralnog zdravlja osim funkcionalnih, imaju i različita sociološka ograničenja koja
se najviše očituju u problemima komunikacije te nedostatku samopouzdanja.

Zubni karijes, bolest modernog društva, najraširenija je bolest današnjice i veliki

javnozdravstveni problem. Procjenjuje se da 95% pučanstva do 35. godine ima barem jedno
„karijes iskustvo“, odnosno da je imalo problema vezanih uz zubni karijes.

To je bolest kroničnog karaktera koja sporo napreduje, a simptomi se teško otkrivaju. Pojava
prvih simptoma može nastupiti i godinu dana od početka samog procesa. Očituje se
truljenjem zubnih supstancija: cakline (vanjski, prvi sloj zuba), dentina (sloj ispod cakline) i
korijena zuba. Spontanog izlječenja i zacijeljenja zubnog karijesa nema. Etiološki glavni
uzročnik nastanka zubnog karijesa je, uz prisustvo povećanog broja bakterija, zubni plak.
Bakterije koje se nalaze u zubnom plaku hrane se šećerima koje unosimo prehranom.
Proizvode različite kemijske spojeve, od kojih su za razvoj karijesa najvažnije kiseline. Kada su
prisutne u dovoljnoj količini, kiseline uzrokuju demineralizaciju zubne cakline.
Demineralizacija je proces u kojem pod utjecajem kiselina dolazi do gubitka mineralnih
sastojaka iz tvrdih zubnih tkiva pri čemu ona postupno postaju slabija i manje otporna.
Proces demineralizacije se normalno i svakodnevno odvija na površini zuba i sam po sebi ne
uzrokuje bolest zuba. Demineralizacija se događa uvijek kada zub dođe u kontakt s
kiselinama, bilo da su one unesene hranom ili napicima (coca-cola, voćni sokovi, ocat), ili su
proizvod bakterija. Dakle, zub u kontaktu s kiselinama uvijek gubi određenu malu količinu
minerala, ali ovaj gubitak se nadomjesti mineralima iz sline u procesu koji se naziva
remineralizacija. U normalnim uvjetima na površini svakog zuba izmjenjuju se procesi
demineralizacije i remineralizacije. Ako su oni u ravnoteži ne nastaje oštećenje zuba. Ako
bakterije plaka proizvode previše kiseline, tako da se ravnoteža poremeti u korist
demineralizacije, dolazi do postupnog slabljenja cakline i nastanka karijesa.

Zbog složene etiologije karijesa postoji više objašnjenja različite učestalosti karijesa u
pojedinim zemljama i regijama. Razlike se uglavnom pripisuju načinu prehrane, osobito
smanjenom uzimanju rafiniranih ugljikohidrata, poboljšanoj oralnoj higijeni, fluoridaciji vode,
ekološkim promjenama okoline, smanjenju virulencije oralne mikroflore (slina, plak) te
aktiviranju oralnih mehanizama, posebice imunog sustava.

Važnost karijesa kao bolesti navela je epidemiologe da izaberu zub kao mjernu jedinicu. Tri
obilježja, zubni kvar (K), ispuna (P) i izvađen (ekstrahiran) zub (E) čine osnovu klasičnih
indeksa zubnog kvara, gdje je zub jedinica ispitivanja.
KEP-indeks (zbroj brojeva karioznih, ekstrahiranih i plombiranih zuba) pokazao se kao vrlo
dobar pokazatelj oralnog zdravlja. U većini Europskih zemalja taj broj je ispod 3, u većini
zemalja EU-e kreće se između 0,5 i 1,5.

U Hrvatskoj vrijednosti KEP-indeksa kontinuirano rastu (1991. godine iznosio je 2,6; 1999.
godine 3,5). Prema istraživanju provedenom 2007. godine, za trajne zube iznosio je 9,5 te za
mliječne zube u populaciji šestogodišnjaka i dvanaestogodišnjaka 2,0. Ovaj porast KEP
indeksa nastao je najvjerojatnije kao posljedica reforme primarne zdravstvene zaštite u kojoj
se izgubila sustavna preventivna stomatološka zaštita djece i mladeži u vrtićima i školama, a
nije izgrađen novi sustav.

Brigu za oralno zdravlje treba započeti već od najranije dobi te djecu poticati na redovito
održavanje oralne higijene uz svakodnevno pranje zubi i izbjegavanje prevelike konzumacije
slatkiša, gaziranih i ostalih slatkih pića koja mogu dugoročno utjecati na oštećenje zubi. Već
od samog početka razvoja zubi djecu treba redovito voditi i na preglede doktoru dentalne
medicine. U održavanju zdravlja zubi ne treba se zaboraviti na zdravu hranu bogatu
bjelančevinama, vitaminima, mineralima, integralnim žitaricama i općenito hranu koja se ne
lijepi za zube i koju treba duže žvakati poput voća i povrća. Također je potrebno potaknuti
sve koji su uključeni u zdravstveno-edukativni odgoj da unapređuju oralno zdravlje te
educiraju djecu, ali i roditelje kako bi povećali svijest o važnosti očuvanja oralnog zdravlja,
odnosno zdravlja općenito.

Važnost i značaj međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca

Važnost i značaj međunarodnog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca 

Od 1948. godine se 8. svibnja, na inicijativu Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog

polumjeseca, rođendan idejnog utemeljitelja ove organizacije, Jeana-Henrija Dunanta,
obilježava kao Svjetski dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. U namjeri da sklopi
poslovni sporazum s onodobnim francuskim carem, Napoleonom III, Dunant se slučajno
našao na poprištu bitke kod Solferina i San Martina u sjevernoj Italiji 24. lipnja 1859. godine.
Po završetku borbi, na samome bojištu je zatekao desetke tisuća ranjenih i umirućih vojnika,
kojima nitko u tom trenutku nije pružao pomoć niti brigu. Ganut njihovim patnjama, uz
pomoć mještana okolnih sela spontano je u obližnjim crkvama i kućama organizirao skrb
ranjenicima, bez obzira na stranu kojoj su vojnici u sukobu pripadali. Usto je njegovim
zalaganjem iz francuskog zarobljeništva pušten veliki broj austrijskih liječnika, koji su žrtvama
bitke pružili potrebnu medicinsku pomoć. Taj je događaj u potpunosti promijenio Dunantov
život. U knjizi pod nazivom “Sjećanje na Solferino” objavljenoj 1862. godine istaknuo je
potrebu osnivanja društava za pomoć te sklapanja međunarodnih ugovora kojima bi se
zajamčila neutralnost i regulirao rad sanitetskog osoblja i društava za pomoć. Prva
organizacija u sklopu ovoga pokreta, Međunarodni pokret Crvenog križa, osnovana je 1863.
godine, a 1864. godine je veći broj europskih zemalja potpisao prvu Ženevsku konvenciju
kao jedan od temeljnih dokumenata međunarodnog humanitarnog prava. Godine 1901. je
Dunantu i francuskom pacifistu, Frédéricu Passyu, dodijeljena prva Nobelova nagrada za mir.
Novac od Nobelove nagrade Dunant nije zadržao za sebe, već ga je najvećim dijelom
darovao humanitarnim organizacijama za pomoć sirotinji.

Hrvatski Crveni križ osnovan je 1878. godine i djeluje na teritoriju Republike Hrvatske kao
neprofitna organizacija angažirana u rješavanju humanitarnih pitanja, organiziranju
zdravstvenih i socijalnih programa, pripremanju stanovništva za djelovanje u izvanrednim
okolnostima i smanjivanju i uklanjanju posljedica masovnih nesreća i katastrofa. Svojim
doprinosom Hrvatski Crveni križ pomaže unapređenju i zaštiti zdravlja, prevenciji bolesti,
podizanju zdravstvene i ekološke kulture građana i zaštiti žrtava ratnih sukoba neovisno o
njihovom podrijetlu.