Statistika Ispit

Prigodni uzorak najbolje reprezentira populaciju- N
Koja vrsta uzorka od navedenih ne reprezentira populaciju- prigodni

Standardna devijacija je razlika između najviše i najniže vrijednosti na nekoj mjernoj skali- N
Distribucija frekvencija neke pojave dobiva se utvrđivanjem broja slučajeva koji imaju jednaka
obilježja ili jednaku veličinu promatrane pojave- T
Promatrajući neku pojavu koja ima normalnu raspodjelu približno koliko možemo očekivati u
rasponu od rezultata koji je za jednu standardnu devijaciju veći od aritmetičke sredine do
rezultata koji je za jednu standardnu devijaciju manji od aritmetičke sredine- približno 68%
Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standardnih z vrijednosti-0

T test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistički značajnost razlika između
aritmetičkih sredina- T
T test je postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlika između centralnih
vrijednosti- N
Ako je varijabilitet unutar grupe veći od varijabiliteta između grupa onda se radi o skupinama
koji su dio iste populacije- T
Hi kvadrat testom mogu se provjeravati razlike među postocima utvrđenim za neku pojavu kod
različitih skupina ispitanika- N
Podaci dobiveni na nominalnoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine- T
Podaci dobiveni na omjernoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine- N
U ciljeve znanosti se ne ubraja- vjerovanje
Koji ćemo statistički postupak upotrijebiti ako nas zanima postoji li razlika u doživljavanju jačine
boli nakon primjene fizioterapije kod pacijentica sa 3 različita odjela- T test za nezavisne
uzorke
Koji ćemo statistički postupak primijeniti ako nas zanima je li došlo do statistički značajnog
poboljšanja u stanju jedne skupine pacijentica nakon provedene fizioterapije- T test za
zavisne uzorke
Koeficjent koleracije nam govori da li postoji povezanost između dvaju varijabli- T

Spearmanov koeficijent rang koleracije računa se kada imamo 2 niza podataka i pri tome- oba
moraju biti rangovi
Kod Harvardskog sustava navođenja u tekstu rada izvor se označava brojkom stavljenom u
zagradu- N
Izvještaj o znanstvenom istraživanju, znanstveni ili stručni rad ne mora sadržavati- sadržaj
Umor kao prijetnja unutarnjoj valjanosti ubraja se u –osipanje ispitanika
Skala stupnjeva Celzijeva spada u koju mjernu skalu- intervalna mjerna skala
Što je standardna devijacija veća odgovarajuća mjera centralne tendencije … reprezentant

svojih rezultata- T
Pouzdanost nekog mjerenja utvrđuje da li zaista mjerimo ono što smatramo da mjerimo- N
Za neki mjerni instrument kažemo da je osjetljiv ako može registrirati i male razlike u mjernim
veličinama- T
T test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlike između
centralnih vrijednosti- N
Hi kvadrat test koristi se za testiranje značajnosti razlika na frekvencijama nekih pojava- T
Ako neki mjerni instrument može registrirati i male razlike u mjernim veličinama govorimo o-
osjetljivosti koji od navedenih nacrta je koleracijski nacrt- jednokratno istraživanje
određivanje stupnja slaganja različitih procjenjivača pri mjerenju iste pojave odnose se
na provjeru koje materijalne karakteristike- pouzdanosti
Hipoteze su mogući odgovori na zadani problem istraživanja- T
Pojam varijabla upotrebljava se za opis nečega što se mijenja za bilo koji način- T
Znanstveno istraživanje od neznanstvenog istraživanja saznavanja istine između ostalog
razlikuje se i po načinu prikupljanja podataka- T
Induktivno zaključivanje znači da poznavajuči opća pravila i osobine nekih pojava predviđeno
pojedinačno- N
Koja vrsta pitanja spada u skupinu zatvorenih pitanja- dinotomna

Među prednosti otvorenih pitanja kod primjene u prikupljanju informacija spada- lako ih je
sastaviti
U ciljeve znanosti se ne ubraja- vjerovanje
Podaci dobiveni na omjernoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine-N
Koji tip mjernih skala ima jednake intervale, ali ne posjeduje apsolutnu nulu- intervalna
Koji tip mjerne skale omogućava određivanje koliko puta je neki rezultat bolji od drugoga-
omjerna skala
U koju metrijsku karakteristiku spada utvrđivanje normi za neki mjerni istrument ili postupak-
baždarenost
Što od navedenog ne spada u obilježje istraživačkih problema- slučajnost
Sličnost između znanstvenog i prirodnog opažanja- uporaba svih osjetila
Što od navedenog ne spada u sastavne dijelove upitnika- podaci o objektivnosti
Među nedostatke zatvorenih pitanja spada- teško ih je sastaviti

Na kojoj od navedenih skala nije moguće računati centralnu vrijednost- nominalnoj skali
Koji tip mjernih skala omogućava određivanje koliko puta je neki rezultat bolji od drugog-
omjerna skala
U koju metrijsku karakteristiku spada utvrđivanje normi za neki mjerni instrument ili postupak-
baždarenost
Što od navedenog ne spada u obilježje istraživačkih problema- slučajnost
Sličnost između znanstvenog i prirodnog opažanja- uporaba svih osjetila
Što od navedenog ne spada u sastavne dijelove upitnika- podaci o objektivnosti i pouzdanosti

upitnika
Za određivanje položaja pojedinačnog rezultata u skupini služe nam- z vrijednosti

Opis ciljeva i problema u istraživačkom radu nalazi se- u sklopu uvoda
Kako se zove pitanje na koje istraživanjem nastojimo dati odgovor- problem
U intervalnu mjernu skalu spada- skala stupnjeva celzijusa
Koji tip mjerne skale ima jednake razmake duž cijele skale, ali ne posjeduje apsolutnu nulu-
intervalna skala
Koji se tip valjanosti odnosi na mogućnost generalizacije rezultata- vanjska valjanost
Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u nedostatke metoda opažanja- opažanje se može samo
cjelokupno ponašanje
Što od navedenog ne spada u prednosti i pitanja otvorenog tipa- daju veću objektivnost
prikupljenih podataka
U nedostatke intervju u odnosu na ostale metode prikupljanja podataka spada- stjecanje uvida
u način rješavanja zadataka pojedinog ispitanika
Promatrajući neku pojavu koja ima normalnu raspodjelu približno koliko slučajeva možemo
očekivati u granicama od aritmetičke sredine do 2 standardne devijacije ispod i iznad
aritmetičke sredine- približno 95% slučajeva
Uzorkovanje događaja prilikom sustavnog opažanja pogodno je za opažanje rijetkih pojava- T
Dominantna vrijednost nije osjetljiva na ekstremne rezultate- T
Koeficijent koleracije je statistički pokazatelj jačine uzročnog djelovanja jedne pojave na drugu-
T
Ako imamo podatke za dvije varijable na intervalnoj skali dobivene na istim subjektima možemo
izračunati koleraciju među tim varijablama- T
Ako ispitujemo postoji li razlika u određenim stavovima između ljudi različitog obrazovanja
koristit ćemo t test za zavisne uzorke- N
Skupina članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove istih
osobina zovemo uzorak- T
Podaci dobiveni na intervalnoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine- N
Kvotni uzorak najbolje reprezentira populaciju- N

Distribucijska frekvencija spada u grafički način sređivanja rezultata- N
T test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlika između
centralnih vrijednosti- N
Hi kvadrat test koristi se za testiranje značajnosti razlika na frekvencijama nekih pojava- T
Koeficjent koleracije nam govori da li postoji statistički značajna razlika između veličina dviju
varijabli- N
Pojam varijabla upotrebljava se za opis nečega što se mijenja na bilo koji način- T
Koji tip mjernih skala posjeduje apsolutnu nulu- omjerna

Koja vrsta uzorka od navedenih ne reprezentira populaciju- prigodni
Standardna pogreška aritmetičke sredine je mjera varijabiliteta aritmetičkih sredina prave
aritmetičke sredine- T
Distribucija frekvencija neke pojave dobiva se utvrđivanjem broja … imaju jednaka obilježja ili
jednaku veličinu promatrane pojave- T
Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standardnih z vrijednosti- 0
Testovi su posebna vrsta metoda prikupljanja podataka pomoću kojih između ostalog možemo
provjeravati i znanja, sposobnosti, vještine- T
Standardna devijacija je razlika između najniže i najviše vrijednosti na nekoj mjernoj skali-N
Pouzdanost nekog mjerenja se može odraditi kao odnos između podataka.. 2 uzastopna
mjerenja iste pojave na istim ispitanicima- T
Populacija je dio nekog uzorka- N
Hi kvadrat testom mogu se provjeravati razlike među postocima različitih skupina ispitanika- T
Grupa članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove istih
osobina zovemo uzorak- T
Koja mjera centralne tendencije ne predstavlja prikladno podatke koji se.. aritmetičkoj
raspodjeli- geometrijska sredina
Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u ograničenja Hi testa- najmanja teorijska frekvencija mora
biti 5
Pojavu čije promjene u nekom istraživanju opažamo ili mjerimo nazivamo- varijabla
Informaciju koju u nekom istraživanju dobivamo opažanjem ili mjerenjem- podatak
Nezavisna varijabla je ona koja se mijenja sama po sebi i čiji utjecaj na druge varijavle
istražujemo- T
Problem istraživanja je relevantan ako njegovo rješavanje daje odgovor koji je teorijsko
spoznajne prirode- T
Hipoteze su mogući odgovori na zadani problem istraživanja- T
Koja vrsta pitanja spada u skupinu zatvorenih pitanja- dihotomna
U ciljeve znanosti ne ubraja- vjerovanje

Podaci dobiveni na omjernoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine- T
Analiza varijacije se upotrebljava kada želimo utvrditi postoji li razlika između..-T
Prigodni uzorak najbolje reprezentira populaciju- N
Koji od navedenih nacrta je koleracijski- Solomonov nacrt s 4 skupine
Određivanje stupnja slaganja različitih procjenjivača pri mjerenju iste pojave odnose se na
provjeru koje materijalne karakteristike- objektivnosti
Na kojoj mjernoj skali o podacima znamo samo pripadnost određenoj kategoriji i broj-
ordinalnoj mjernoj skali
U koju mjernu skalu spada krvna grupa- nominalnu

Ispitivanje učinkovitosti novog programa za učenje filozofije pri čemu kao mjeru predtemelja
uzimamo ocjenu iz nekog drugog predmeta uz kontrolnu skupinu gdje tog programa
nema ubrajamo- predeksperimentalne nacrte
Induktivno zaključivanje ukazuje na proces kojim nakon niza pojedinačnog opažanja stvaramo
zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava koje imaju slična obilježja- T
Problem istraživanja je relevantan ako njegovo rješenje daje praktičnu korist- T
Što ne spada u temeljne pretpostavke znanosti- prirodne pojave se događaju slučajno
Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali z vrijednosti- 0
Standardna devijacija govori nam koliko centralnih vrijednosti dobro opisuje svoje rezultate- N
Ako je potpuno sigurno da se nešto neće dogoditi vjerojatnost tog događaja je p=0-T
Ako želimo znati da li je jedna skupina značajno bolja u odnosu na drugu u nekoj aktivnosti
dovoljno je usporediti njihove aritmetičke sredine- N
Histogram je točniji prikaz distibucije rezultata od poligona frekvencija-T
T test spada u neparametrijsku statistiku- N
Vanjska valjanost podrazumijeva dobru kontrolu u istraživanju i sigurnost u zaključivanju o

rezultatima istraživanja- N
Za ordinalne mjerne skale karakteristični su jednaki intervali između susjednih veličina na cijeloj
skali- N
Kod asimetričnih vrijednosti najprimjerenije je računati aritmetičku sredinu. N
Dominantna vrijednosti je rezultat koji se javlja najveći broj puta u nekom skupu rezultata. T
Jedina mjera centralne tendencije koja ne zahtjeva računske operacije nego samo određivanje
najfrekventnije vrijednosti u skupu podataka naziva se DOMINANTNA.
U distribuciji frekvencija dominantna vrijednost je ona s najvišom frekvencijom. T
U nizu brojeva 1 3 6 9 11 15 19 20 28 pozicija centralne vrijednosti iznosi: 5
U jednom nizu brojeva mogu biti max 2 dominantne vrijednosti, ako ih je više od 2 pišemo da
dom.vrijednosti nema. T
Dominantna vrijednost ovisi o broju rezultata. N
Napiši naziv mjere centralne tendencije koja predstavlja sredinu rezultata poredanih po veličini.
CENTRALNA VRIJEDNOST
Spoji mjeru cent.tendencije s pripadajućim pravilom. DOMINANTNA VRIJEDNOST NAJFREKVENTNIJA,

ARITMETIČKA SREDINA JEDINA UZIMA SVE VRIJEDNOSTI U OBZIR, CENTRALNA VRIJEDNOST NA NJU NE
UTJEČE VRIJEDNOST POJEDINOG REZULTATA VEĆ SAMO BROJ REZULTATA.
Osnovno pravilo pri izradi graf.prikaza je jednostavnost i preglednost. T
Kružni dijagram se ne koristi često u znanosti za prikaz dobivenih rezultata. T

Histogram je osobito prikladan grafi.prikaz podataka kada želimo na istoj slici istovremeno prikazati 2 ili
više distribucija. N
Svrha graf.prikaza je da zamjene tablični prikaz podataka. N
Kako se zove graf.prikaz rezultata u kojem iznad svake vrijednosti crtamo točku u visini koja odgovara
frekvenciji te vrijednosti i točke onda spojimo krivuljom. POLIGON FREKVENCIJA
Histogram je najtočniji prikaz distribucije frekvencija nekog skupa rezultata. T
Stupičasti dijagram koristimo kada imamo podatke na omjernoj mjernoj skali. N
Nazivi tablica pišu se ispod tablica. N
Svaka tablica kao i graf.prikaz treba imati svoj naziv i broj. T
Distribucija frekvencija je tablični prikaz podataka, T
Skala kod koje razvrstavamo subjekte u kvalitativno različite kategorije. NOMINALNA
Rangirati znači poredati po veličini, bez znanja za koliko je jedan rezultat veći od drugoga. T
Jednu varijablu moguće izmjeriti i na ordinalnoj i na omjernoj skali. T
Na skali ranga utvrđujemo samo što je manje, a što veće. T
Najniža mjerna skala je ordinalna. N
Omjerna mjerna skala naziva se još skala ranga. N
Omjerna mjerna skala je najpreciznija. T
Intervalna mjerna skala dozvoljava nam usporedbe za koliko je nešto manje ili veće. T
Ekvidistrantnost je obilježje ordinalne skale. N
Intervalna mjerna skala posjeduje apsolutnu nulu. N
Fizikalna mjerenja ujednačeno su zastupljena po svim mjernim skalama. N
Apsolutna nula označava potpunu odsutnost mjerene pojave. T
Skala koja ima jednake intervale ali ne posjeduje apsolutnu nulu. INTERVALNA.
Na intervalnoj mjernoj skali opravdano je raditi usporedbe 2 puta veće. N
Skala stupnjeva celzijusa spada u omjernu skalu jer posjeduje apsolutnu nulu. N
Vojni činovi. ORDINALNA
Razina obrazovanja. ORDINALNA
Mjerenje pulsa. OMJERNA
Mjerenje nadmorske visine. INTERVALNA
Politikče strane od lijevih do desni. ORDINALNA

Veličina stana u kvadr.metrima. OMJERNA
Prosjek plaće za odlazak u mirovinu. OMJERNA
Dio grada. NOMINALNA
Razvrstavanje sudionika prema dobi u 3 kategorije. ORDINALNA
Dob u godinama. OMJERNA
Datumi. ITERVALNA
Stupnjevi opeklina. ORDINALNA
Ph mokraće. INTERVALNA
Vrste leukemije. NOMINALNA
Krva grupa. NOMINALNA
Broj studenata na 1.godini fiziot. OMJERNA
Redanje restorana po našim referencama. ORDINALNA
Izvor predsjednika, konačan poredak kandidata. ORDINALNA
Izvor predsjednika, broj glasova. OMJERNA
Izvor predsjednika, popis kandidata. NOMINALNA
Ukupni iznos kn na bonu za mob. OMJERNA
Pin od kartice. NOMINALNA
Broj novina koje se dnevno prodaju. OMJERNA
Što je pitanje duže, veća je šansa da ispitanici krivo razumijeu. T
Standardizirani intervju podrazumijeva da ispitanik zapisuje svoje odgovore. N
Ako vodimo nestrukturirani intervju, plan vođenja intervjua nije nam potereban. N
Pitanje u upitniku trebaju se redati od lakših prema težima. T
Kod zatvorenih pitanja teža je usporedba odgovora različitih ispitanika na ista pitanja. N
Primjena upitnika od primjene intervjua. N
Kada postavljamo osjetljiva pitanja, bolje ih je staviti na početak upitnika nego na kraj. N
U opće informacije u upitniku spada ključ za bodovanje odgovora. N
Upotreba semantičkog diferencijala znači da imamo zatvorena pitanja. T
Lakše sastaviti zatvorena nego otvorena pitanja. N

Prednost upitnika u odnosu na intervju što kod upitnika imamo povratnu informaciju jeli ispitanik dobro
razumio pitanje. N
Ako ispitujemo mišljenje ljudi upitnici imaju prednost pred opažanjem. T
Prednost metoda opažanja u odnosu na upitnik je veća objektivnost. T
Upitnike je moguće primijeniti na više načina. T
Najbolji način da provjerimo upitnik prije primjene je preliminarno ispitivanje. T
Kod osjetljivih tema bolje je koristiti otvorena pitanja. N
Uputa za ispunjavanje nije nužni sastavni dio upitnike. N
Upitnik je vrijedniji ako koristimo stručne izraze. N
Intervju nam za razliku od upitnika omogućava proučavanje šireg opsega neke pojave. T
Prednost intervjua u odnosu na upitnik je mogućnost zapažanja neverbalne komunikacije. T
Što je slaganje procjena više procjenjivača manje objektivnost je bolja. N
Uzrokovanje vremena prilikom opažanja pogodno je za opažanje rijetkih događaja. N
Prednost metode opažanja u odnosu na ekperiment je veća prirodnost uvjeta. T
Što ne spada u odrednice opažanja kao znanstvene metode? OPAŽATI SE MOGU SAMO VANJSKE
MANIFESTACIJE POJAVA
Pogreška u opažanju koja se odnosi da u jednom trenu možemo zahvatiti samo ograničeni broj onfo
naziva se selektivnost.
Opažanje kao znan metoda može se primijeniti u svim znanostima. T
Znan.opažanje moeže se uspješno izvesti i bez podrobne pripeme. N
U današnje vrijeme korištenje tek uvelike reducira neke nedostatke opažanja. T
Ekstraspekcija – opažanje drugih osoba.
Različite skale procjene karakteristične su za strukturirano opažanje. T
Slično svakodnevnog i znan opažanja je unaprijed određen cilj opažanja. N
Kvaliteta života izražena kroz samoiskaz sudionika spada u apstraktno idealne varijable. T
U znan opažanju najprihvatljivije je da ljudi ne znaju da su opaženi jer inače mijenjaju svoje ponašanje.
N
Pojava promjene ponašanja kod osoba koje znaju da su opažene, REAKTIVNOST
Znan opažanje i znan promatranje su sinonimi. N
Nedostata molekularnog pristupa u opažanju je što se tako gubi prirodnost pojave koju opažamo. T
Ako je određena stručna vještina predmet našeg interesa opažanje pojedinca će nam dati točnu info u
odnosu na prijmjenu upitnika. T
Halo efekt je pogreška prilikom opažanja koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi na
specifična ponašanja. T
Slaganje procjena 2 ili više opažača govori nam o njihovoj objektivnosti. T
Moguće je u potpunosti suzbiti subjektivnost opažača u znan opažanju. N
Što ne znači znan istražiavanje? Donošenje zaključaka na temelju neverificiranih podataka.
U probablističke metode biranja uzorka ne spada: PRIGODNI UZORAK
Reprezentativnost uzorka neovisi o veličini populacije.
Predmet istraživanja je zavisna varijabla.
Što ne spada u etičke principe znan istraživanja? Istraživač je slobodan nanjeti psihofizičku štetu
sudioniku ukoliko je to nužno.
Koje od navedenih nije cilj znan? Pretpostavljanje
Što je od navedenog ograničenje znan istraživanja? Nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
Ako nas zanima utjecaj načina rukovođenja na zadovoljstvo djelatnika poslom zadovoljstvo djelatnika je
zavisna varijabla.
Što od navedenog ne spada u obilježja istraživačkih problema? Slučajnost.
Kako se zove pitanje na koje istraživanjem nastojimo dati odgovor? Istraživački problem
Pravilan redoslije znan rada uvod, metoda, rasprava, zaključak.
Eksperimentalna skupina pomae nam kontrolirati prijetnje unutarnjoj valjanosti. T
U eksperimentalnoj situaciji skupina koja dobiva placebo lijek naziva se eksperimentalna.
Što su ljudi stariji boljeg su financijskog stanja. POZITIVNA KONOTACIJA
Neparametrijska statistika podrazumijeva normalnu distribuciju rezultata. N
U znanstvene radove spada pregledni članak.
Varijabla strane svijeta spada pod nominalnu mjernu skalu.
Rezlutat udaljen 2 standarne devijacije od aritmetičke sredine spada u 95 posto rezultata.
Ako želimo ispitati broj oboljelih pušača u proteklih 7 godina. KOLERACIJSKI NACRT
Nedostatak dominantne vrijednosti je jak utjeacaj ekstremnog rezultata. N
Uzorak koji najlošije reprezentira populaciju. PRIGODNI

Jedno od ograničenja eksperimetnalnih nacrta je nemogućnost utvrđivanja uzročno posljedičnih veza
među varijablama. T
Što ne spada u glavni elemt ekperimetnalnog nacrta? Slučajni raspored ispitanika u skupine.
Redanje ljudi po visini spada u ORDINALNU MJERNU SKALU.
Ako nas zanima razlikuje se zadovoljstvo zdr.djelatnika sa 3 različita odjela sa zadovoljstvo poslom korstit
ćemo T TEST ZA NEZAVISNE VARIJABLE.
Kvalitativna istraživanja bave se pojedinačnim bićima događajima i pojavama. T

STANDARDNA ARITMETIČKA POGREŠKA
1. Koliko iznosi standardna pogreška aritmetičke sredine ako je M=80; SD=10, a N=500?
ODGOVOR: 0,45
2. Koliko iznosi standardna pogreška aritmetičke sredine ako je M=80; SD=5; N=500?
ODGOVOR: 0,22
ODGOVOR: 1
ODGOVOR: 0,5
5. Koliko iznose granice pouzdanosti uz rizik od 5% ako je M=80; SD=10; N=500.
ODGOVOR: 79,1-80,9 (treba dodati/oduzeti 2x pogreška)
ODGOVOR:79,34-80,66 (treba dodati/oduzeti od aritmetičke sredine 3xpogreška jer se radi o
1% rizika)
7. Koliko iznose granice pouzdanosti uz sigurnost od 99,7% ako je M=8; SD=10; N=50.
ODGOVOR: 3,77-12,23
T-TEST
1. Ako je dobiveni t=3,2, a df=30, reći ćemo da naš t-test..

ODGOVOR: statistički je značajan
2. Ako je naš dobiveni t=1,5, a df=50, reći ćemo da naš t-test…
ODGOVOR: nije statistički značajan
ODGOVOR: statistički značajan
4. Ako je naš dobiveni t=2,8, a df=87, reći ćemo da naš t-test…(gledamo za one stupnjeve
slobode koji su najbliži traženim)
6. Razmislite kako biste simbolima označili da je naš t-test statistički značajan na 5%
ODGOVOR: p<0,05
7. Razmislite kako biste simbolima označili da je t-test statistički značajan na 1%.
ODGOVOR: p<0,01
8. Razmislite kako biste simbolima označili da t-test nije statistički značajan na 5%
ODGOVOR: p>0,05
OPAŽANJA
1. Ako je određena stručna vještina predmet našeg interesa, opažanje pojedinaca će nam dati
točniju informaciju u odnosu na primjenu upitnika. - TOČNO
2. Prednost metode opažanja u odnosu na eksperiment jest veća prirodnost uvjeta - TOČNO
3. Moguće je u potpunosti suzbiti subjektivnost opažača u znanstvenom opažanju. – NETOČNO
4. Ekstraspekacija se odnosi na:
ODGOVOR: opažanje drugih osoba
5. Slaganje procjena dvaju ili više opažača govori nam o njihovoj objektivnosti. – TOČNO
6. Uzrokovanje vremena prilikom opažanja pogodno je za opažanje rijetkih događaja. –
NETOČNO
7. U današnje vrijeme korištenje tehnologije (snimanje kamerom) uvelike reducira neke
nedostatke opažanja (npr. reaktivnost, određivanje hoće li opažanje biti molarno ili
molekularno). – TOČNO
8. Znanstveno opažanje može se uspješno izvesti i bez podrobne pripreme. – NETOČNO
9. Što je slaganje procjena više procjenjivača manje, objektivnost je bolja. – NETOČNO
10. Sličnost svakodnevnog i znanstvenog opažanja je unaprijed odrediti cilj opažanja. – NETOČNO
11. Halo efekt je pogreška prilikom opažanja koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi
prenosi na specifična ponašanja. – TOČNO
12. ''Kvaliteta života'' izražena kroz samoiskaz sudionika spada u apstraktno-idealne varijable. –
TOČNO
13. Opažanje kao znanstvena metoda može se primijeniti u svim znanostima. – TOČNO
14. Različite skale procjene karakteristične su za strukturirano opažanje. – TOČNO
15. Pojava promjene ponašanja kod osoba koje znaju da su opažane naziva se…
ODGOVOR: REAKTIVNOST
16. Znanstveno opažanje i znanstveno promatranje su sinonimi. – NETOČNO
17. Što ne spada u odrednice opažanja kao znanstvene metode (po kojima se razlikuje od
svakodnevnog opažanja)?
ODGOVOR: Opažati se mogu samo vanjske manifestacije pojava.
18. Nedostatak molekularnog pristupa u opažanju je što se tako gubi prirodnost (složenost)
pojave koju opažamo. – TOČNO
19. U znanstvenom opažanju najprihvatljivije je da ljudi ne znaju da su opažani jer inače
mijenjaju svoje ponoašanje. – NETOČNO
20. NE VIDIM
MJERE CENTRALNE TENDENCIJE
1. U jednom nizu brojeva mogu biti maksimalno dvije dominantne vrijednosti. Ako ih je više od
dvije, pišemo da dominantne vrijednosti nema?
NETOČNO
2. Dominantna vrijednost ovisi o broju rezultata – TOČNO
3. U nizu brojeva 1 3 6 9 11 15 19 20 28, pozicija centralne vrijednosti iznosi:
ODGOVOR: 5
4. Jedina mjera centralne tendencije koja ne zahtjeva računske operacije nego samo
određivanje najfrekventnije vrijednosti u skupu podataka naziva se:
ODGOVOR: DOMINANTNA VRIJEDNOST
5. Mjera centralne tendencije je vrijednost oko koje se grupira većina rezultata u nekom
istraživanju. – TOČNO
6. Napišite naziv mjere centralne tendencije koja predstavlja sredinu rezultata poredanih po
veličini.
ODGOVOR: CENTRALNA VRIJEDNOST
7. U distribuciji frekvencija, dominantna vrijednost je ona s najvišom frekvencijom. – TOČNO
8. Spojite mjeru centralne tendencije s pripadajućim pravilom.
Centralna tendencija – na nju ne utječe vrijednost pojedinog rezultata već sam broj rezultata
Aritmetička sredin – jedina uzima sve vrijednosti u obzir
Dominantna vrijednost – najfrekvnetnija vrijednost
9. Dominantna vrijednost je rezultat koji se javlja najveći broj puta u nekom skupu rezultata. –
TOČNO
10. Kod asimetričnih virjednosti, najprimjerenije je računati aritmetičku sredinu. - NETOČNO
RAZUMIJEVANJE MJERNIH SKALA
1. Broj novina koje se dnevno prodaju na kiosku na Remizi je mjerenja na kojoj mjernoj skali?
OMJERNA
2. PIN od kartice
NOMINALNA MJERNA SKALA
3. Ukupni iznos kuna na bonu za mobitel
OMJERNA
4. Izbor predsjednika države – popis predsjedničkih kandidata na glasačkom listiću
NOMINALNA
5. Izbor predsjednika – broj glasova koje je pojedini kandidat dobio
OMJERNA
6. ____________________
ORDINALNA
7. Redanje restorana po našim preferencijama
ORDINALNA
8. Broj studenata na prvoj godini fizioterapije
OMJERNA
9. Krvna grupa
NOMINALNA
10. _____________
NOMINALNA
11. pH mokraće
INTERVALNA
12. Stupnjevi opeklina (I, II, III, IV)
ORDINALNA
13. Datumi
INTERVALNA
14. Dob u godinama
OMJERNA
15. Razvrstavanje sudionika prema dobi u tri kategorije (mlađi, srednji, stariji)
ORDINALNA
16. __________________
NOMINALNA
17. Prosjek plaća za odlazak u mirovinu
OMJERNA
18. Veličina stana u kvadratnim metrima
OMJERNA
19. Političke stranke od ekstremno lijevih do ekstremno desnih
ORDINALNA
20. Mjerenje nadmorske visine
INTERVALNA
MJERE VARIJABILITETA
1. Upari načela mjera varijabiliteta:

Prikazuje se kao postotak – KOEFICIJENT REALTIVNOG VARIJABILITETA
Računa se samo uz aritmetičku sredinu – STANDARDNA DEVIJACIJA
Najgrublja mjera varijabiliteta – TOTALNI RASPON
2. Koja mjera varijabiliteta stoji isključivo uz aritmetičku sredinu?
ODGOVOR: Standardna devijacija
3. Uz mjeru centralne tendencije ne mora uvijek stajati mjera varijabiliteta – NETOČNO
4. Na standardnu devijaciju utječe ekstremni rezultat – TOČNO
5. Koja mjera varijabiliteta uzima u obzir udaljenost svakog rezultata od aritmetičke sredine?
6. Totalni raspon daje nam vrlo precizan uvid u varijabilnost rezultata – NETOČNO
7. Mjera varijabiliteta koja nam služi kako bismo provjerili u kojem svojstvu neka grupa varira
više, a u kojem manje naziva se: KOEFICIJENT RELATIVNOG VARIJABILITETA
8. Totalni raspon ne ovisi o broju mjerenja – NETOČNO
9. Koliko iznosi varijabilitet ako su svi rezultati u skupu jednaki: NULA (pisati riječima, ne broj)
10. Koja mjera varijabiliteta ovisi o broju mjerenja: TOTALNI RASPON
SREĐIVANJE PODATAKA
1. Distribucija frekvencija je tablični prikaz podataka. – TOČNO

2. Svaka tablica, kao i grafički prikaz treba imati svoj naziv i broj. – TOČNO
3. Nazivi tablica pišu se ispod tablica. – NETOČNO
4. Stupčasti dijagram koristimo kada imamo podatke na omjernoj mjernoj skali. – NETOČNO
(koristi se kod grafičkog prikaza varijabli na nominalnoj mjernoj skali)
5. Histogram je najtočniji prikaz distribucije frekvencija nekog skupa rezultata. – TOČNO
6. Kako se zove grafički prikaz rezultata u kojem iznad svake vrijednosti/rezultata crtamo točku
u visini koja odgovara frekvenciji te vrijednosti i točke onda spojimo krivuljom?
ODGOVOR: POLIGON FREKVENCIJA
7. Svrha grafičkih prikaza je da zamijene tablični prikaz podataka. – NETOČNO
8. Histogram je osobito prikladan grafički prikaz podataka kada želimo na istoj crti istovremeno
prikazati dvije ili više distribucija. – NETOČNO
9. Kružni dijagram (torta dijagram) se ne koristi često u znanosti za prikaz dobivenih rezultata. –
TOČNO
10. Osnovno pravilo pri izradi grafičkih prikaza je jednostavnost i preglednost. – TOČNO
HI KVADRAT
1. Pri izračunu hi kvadrata moramo imati infromacije o:

ODGOVOR: Frekvencijama podataka
2. U koju vrstu statistike spada hi kvadrat?
ODGOVOR: NEPARAMETRIJSKU STATISTIKU
3. Što je ograničenje hi kvadrata?
ODGOVOR: Očekivane frekvencije moraju biti minimalno pet
4. U tablicu hi kvadrata mogu se uvrstiti i postotci. – NETOČNO
5. Koliko iznosi teorijska frekvencija ako imamo 132 osobe koje su na izborima morale zaokružiti
jednu od tri političke opcije?
ODGOVOR: 44
6. Ako imamo podatke o postocima, a ne frekvencijama, još uvijek možemo izračunati hi
kvadrat test. – TOČNO
7. Kako nazivamo test koji upotrebljavamo prilikom izračuna hi kvadrata na zavisnim uzorcima?
ODGOVOR: McNemarov test
8. Ukoliko nas zanima ima li statistički značajne razlike između naše dobivene raspodjele
studenata i studentica fizioterapije i raspodjele u populaciji, koju vrstu hi kvadrata moramo
upotrijebiti?
ODGOVOR: Hi kvadrat na jednom uzorku
9. Da bismo pristupili računanju hi kvadrata, moramo imati normalno distribuirane podatke –
NETOČNO
10. Hi kvadrat možemo računati i kada su teorijske frekvencije manje od 5. – NETOČNO
KORELACIJE
1. Spearmanov koeficijent korelacije računa se kada imamo:

ODGOVOR: obje varijable izražene kao rangove
2. Koeficijent korelacije nam govori postoji li statistički značajna razlika između veličina dviju
____ - NETOČNO
3. Korelacija je statistički podatak koji može odrediti jačinu uzročnog djelovanja jedne pojave na
drugu – NETOČNO
4. Koeficijent korelacije može se kretati u intervalu -2 do +2. – NETOČNO
5. Pearsonov koeficijent korelacije smije se računati samo kod linearnih povezanosti dviju
varijabli. – TOČNO
6. Najčešće se koriste sljedeći koeficijenti korelacije:
ODGOVOR: Pearsonov koeficijent i Spearmanov koeficijent
7. Najčešća pogreška pri interpretaciji jest kauzalno interpretiranje korelacije: interpretira se
kao da je jedna od v__ drugoj. – TOČNO
8. Koja od navedenih vrijednosti koeficijenta korelacije ukazuje na najvišu korelaciju između
mjernih pojava?
ODGOVOR: -0.8
9. Koeficijent korelacije r= -1 znači da između dvije varijable nema nikakve povezanosti. –
NETOČNO
10. Negativni predznak koeficijenta korelacije označava da se obje varijable kreću u istom smjeru
(ako raste jedna, raste i druga, ako pada jedna, pada i druga). - NETOČNO
STATISTIKA
1.Problem istraživanja je relevantan ako njegovo rješavanje daje odgovor koji je spoznajno-teorijske
prirode. TOČNO
2.Induktivno zaključivanje ukazuje na proces kojim nakon niza pojedinačnih opažanja stvaramo
zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava koje imaju slična obilježja. TOČNO
3.Pojam varijable upotrebljava se za opis nečeg što se mijenja na bilo koji način. TOČNO
4.Problem istraživanja je relevantan ako njegovo rješavanje daje praktičnu korist. TOČNO
5.Što ne spada u temeljne pretpostavke znanosti? PRIRODNE POJAVE SE DOGAĐAJU SLUČAJNO.
6.Pojavu čije promjene u nekom istraživanju opažamo ili mjerimo zovemo: VARIJABLA
7.Informacija koju u nekom istraživanju dobivamo opažanjem ili mjerenjem zovemo: PODATAK
8.Podaci dobiveni na nominalnoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine. TOČNO
9.Podaci dobiveni na omjernoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine. NETOČNO
10.Koja se osobina mjernog postupka provjerava pitanjem. Da li neki mjerni postupak zaista mjeri
ono što smatramo da mjeri? VALJANOST
11.Prigodni uzorak najbolje reprezentira populaciju. NETOČNO
12.Koja vsrta uzorka od navedenih ne reprezentira populaciju? PRIGODNI
( točno: sistematski,stratificirani,slučajni)
13.Distribucija frekvencija ( učestalost ) neke pojave dobiva se utvrđivanjem broja slučajeva koji
imaju jednaka obilježja ili jednaku veličinu promatrane pojave. TOČNO
14.Standardna pogreška aritmetičke sredine je mjera varijabiliteta aritmetičkih sredina uzoraka oko
prave aritmetičke sredine. NETOČNO
15.Promatrajući neku pojavu koja ima normalnu raspodjelu, približno koliko slučajeva možemo
očekivati u granicama od aritmetičke sredine do jedne standardne devijacije ispod aritmetičke
sredine? 34%
16.Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standardnih z-vrijednosti? 0
17.Ako je varijabilitet između grupa veći od varijabiliteta unutar grupa onda se radi o skupinama koje
pripadaju istoj populaciji? NETOČNO
18.T-test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlika između
centralnih vrijednosti. NETOČNO
19.Hi kvadrat testom mogu se provjeravati razlike među postocima utvrđenim za neku pojavu kod
različitih skupina ispitanika. NETOČNO ili TOČNO
20.Ako je varijabilitet unutar grupa veći od varijabiliteta između grupa onda se radi o skupinama koji
su dio iste populacije. TOČNO
21.Koji ćemo statistički postupak upotrijebiti ako nas zanima postoji li statistički značajna razlika u
doživljaju jačine boli nakon primjene fizioterapije kod pacijenata sa tri različita odjela?
T-TEST ZA NEZAVISNE UZORKE
22.Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u ograničenja Hi2 testa? PODACI TREBAJU BITI NORMALNO
DISTRIBUIRANI.
23.Koeficijent korelacije nam govori da li postoji statistički značajna razlika između veličina dviju
varijabli. TOČNO
24.Spearmanov koeficijent rang korelacije ( rho ) računa se kada imamo dva niza podataka i pri tome:
OBA MORAJU BITI RANGOVI
25.Kod Harvardskog sustava navođenja ( citiranja ) u tekstu rada izvor se označava brojkom
stavljenom u zagradu – npr. (24): NETOČNO
26.Izvještaj o rezultatima istraživanja – znanstveni ili stručni rad ne mora sadržavati: SADRŽAJ
27.Na kojoj mjernoj skali o podacima znamo samo pripadnost određenoj kategoriji i broj podataka
unutar neke kategorije? NOMINALNOJ MJERNOJ SKALI ili ORDINALNOJ
28.Koje mjerne skale imaju jednaku udaljenost između susjednih jedinica duž cijele skale (
ekvidistantnost) ? INTERVALNA I OMJERNA
29.Ako neki mjerni instrument može registrirati i male razlike u mjerenim veličinama govorimo o:
OSJETLJIVOSTI
30.Umor kao prijetnja unutarnjoj valjanosti ubraja se u: OSIPANJE ISPITANIKA ili SAZRIJEVANJE
31.Koji od navedenih nacrta je korelacijski nacrt? SOLOMONOV NACRT S ČETIRI SKUPINE
32.Kako se naziva pojava da krajnji rezultati izmjereni na bilo koji način teže u ponovljenim
mjerenjima vraćanju prema prosjeku? STATISTIČKA REGRESIJA
33.Ispitivanje učinkovitosti novog programa za učenje filozofije, pri čemu kao mjera predtestiranja
uzimamo ocjenu iz nekog drugog predmeta, uz kontrolnu skupinu gdje tog programa nema ubraja se
u: PREDEKSPERIMENTALNE
34.Određivanje stupnja slaganja različitih procjenjivača pri mjerenju iste pojave odnosi se na provjeru
koje materijske karakteristike: POUZDANOSTI ili OBJEKTIVNOSTI
35.Kako se zove pitanje na koje istraživanjem nastojimo dati odgovor: PROBLEM
36.U intervalnu mjernu skalu spada: SKALA STUPNJEVA CELZIJUSA
37.Koji tip mjerne skale ima jednake razmake duž cijele skale ali ne posjeduje apsolutnu nulu:
INTERVALNA SKALA
38.Koji se tip valjanosti odnosi na mogućnost generalizacije rezultata: VANJSKA VALJANOST
39.Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u nedostatke metoda opažanja: OPAŽATI SE MOŽE SAMO
CJELOKUPNO PONAŠANJE
40.Što od navedenog ne spada u prednosti pitanja otvorenog tipa: DAJU VEĆU OBJEKTIVNOST
PRIKUPLJENIH PODATAKA
41.U nedostatke intervjua u odnosu na ostale metode prikupljanja podataka spada:
STJECANJA UVIDA U NAČIN RJEŠAVANJA ZADATAKA POJEDINOG ISPITANIKA ili VREMENSKA

ZAHTJEVNOST
očekivati u granicama od aritmetičke sredine do dvije standardne devijacije ispod i iznad aritmetičke
sredine: 95% SLUČAJEVA
43.Na kojoj od navedenih skala nije moguće računati centralnu vrijednost? NOMINALNA SKALA
44.Koji tip mjerne skale omogućava određivanje koliko puta je neki rezultat bolji od drugog:
OMJERNA SKALA
45.U koju metrijsku karakteristiku spada utvrđivanje normi za neki mjerni instrument ili postupak:
BAŽDARENOST
46.Što od navedenog ne spada u obilježja istraživačkih problema: SLUČAJNOST
47.Sličnost između znanstvenog i prirodnog opažanja je: UPOTREBA SVIH OSJETILA
48.Što od navedenog ne spada u sastavne dijelove upitnika? PODACI O OBJEKTIVNOSTI I

POUZDANOSTI UPITNIKA
49.Među nedostatke zatvorenih pitanja spada: TEŠKO IH JE SASTAVITI
50.Za određivanje položaja pojedinačnog rezultata u skupini služe nam: Z-VRIJEDNOSTI
51.Opis ciljeva i/ili problema u istraživačkom radu nalazi se: U SKLOPU UVODA
53.Skupinu članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove istih
osobina zovemo populacija. NETOČNO
54.Standardna devijacija govori nam koliko centralna vrijednost dobro opisuje svoje rezultate.
TOČNO ILI NETOČNO
55.Ako je potpuno sigurno da se nešto neće dogoditi, vjerojatnost tog događaja je: P=0 TOČNO
56.Ako želimo znati da li je jedna skupina značajno bolja u odnosu na drugu u nekoj aktivnosti,
dovoljno je usporediti njihove aritmetičke sredine. NETOČNO
57.Histogram je točniji prikaz distribucije rezultata od poligona frekvencija. TOČNO
58.T-test spada u neparametrijsku statistiku. NETOČNO ( spada u HI kvadrat )
59.Vanjska valjanost podrazumijeva dobru kontrolu u istraživanju i sigurnost u zaključivanju o

rezultatima istraživanja. NETOČNO ( veću populaciju )
60.Za ordinalne mjerne skale karakteristični su jednaki intervali između susjednih veličina na cijeloj
skali. NETOČNO
61.U tablicu za hi-kvadrat smijemo uvrštavati samo frekvencije i postotke. NETOČNO
62.Uzorkovanje događaja prilikom sustavnog opažanja pogodno je za opažanje rijetkih pojava.

TOČNO
63.Dominantna vrijednost nije osjetljiva na ekstremne rezultate. TOČNO
64.Koeficijent korelacije je statistički pokazatlje jačine uzročnog djelovanja jedne pojave na drugu.
TOČNO
65.Ako imamo podatke za dvije varijable na intervalnoj skali dobivene na istim subjektima, možemo
izračunati korelaciju među tim varijablama. TOČNO
66. Ako ispitujemo postoji li razlika u određenim stavovima između ljudi različitog obrazovanja
koristiti ćemo T –test za zavisne uzorke. NETOČNO ( koristiti ćemo nezavisne )
osobina zovemo uzorak. TOČNO (ograničen broj članova)
68.Podaci dobiveni na intervalnoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine. NETOČNO
69.Kvotni uzorak najbolje reprezentira populaciju. NETOČNO
70.Distribucija frekvencija ( učestalosti ) spada u grafički način sređivanja rezultata.
NETOČNO ( spada u tablični )
71.Što je standardna devijacija veća odgovarajuća mjera centralne tendencije je lošiji reprezentat
svojih rezultata. TOČNO
72.Pouzdanost nekog mjerenja utvrđuje da li zaista mjerimo ono što smatramo da mjerimo.
NETOČNO
73.Za neki mjerni instrument kažemo da je osjetljiv ako može registrirati i male razlike u mjerenim
veličinama. TOČNO
centralnih vrijednosti. NETOČNO ( uspoređuju se aritmetičke sredine )
75. Hi kvadrat test koristi se za testiranje značajnosti razlika na frekvencijama nekih pojava. TOČNO
varijabli. NETOČNO
77.Pojam varijabla upotrebljava se za opis nečega što se mijenja na bilo koji način. TOČNO
78.Koji tip mjernih skala posjeduje apsolutnu nulu: OMJERNE SKALE
79. uzoraka od navedenih ne reprezentira populaciju? PRIGODNI
80.Standardna pogreška aritmetičke sredine je mjera varijabiliteta aritmetičkih sredina prave

aritmetičke sredine. TOČNO ili NETOČNO
81. Distribucija frekvencija ( učestalosti ) neke pojave dobiva se utvrđivanjem broja…imaju jednaka
obilježja ili jednaku veličinu promatrane pojave. TOČNO
82.Koja mjera centralne tendencije ne predstavlja prikladno podatke koji se d….asimetričnoj

raspodjeli? GEOMETRIJSKA SREDINA
83.T-test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlike između dva
uzorka, tj.između dvije aritmetičke sredine. TOČNO
84.Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u ograničenja Hi2 testa. PODATCI MORAJU BITI IZRAŽENI NA
INTERVALNOJ ILI OMJERNOJ SKALI.
85.Za pearsonov koeficijent korelacije ( r ) potrebno je imati dva niza podataka od kojih: OBA
MORAJU BITI RANGOVI
86.U koju mjernu skalu spada krvna grupa? NOMINALNA MJERNA SKALA
87.Informaciju koju u nekom istraživanju dobivamo opažanjem ili mjerenjem. PODATAK
88.Nezavisna varijabla je ona koja se mijenja sama po sebi i čiji utjecaj na druge varijable istražujemo:
TOČNO
89. Koja vrsta pitanja spada u skupinu zatvorenih pitanja? DIHOTOMNA
90.U ciljeve znanosti se ne ubraja? VJEROVANJE
91.Analiza varijacije se upotrebljava kada želimo utvrditi postoji razlika između ne…sredina. TOČNO
92.Testovi su posebna vrsta metoda prikupljanja podataka pomoću kojih između ostalog možemo
provjeravati i znanja, sposobnosti i vještine. TOČNO
93.P devijacija je razlika između najniže i najviše vrijednosti na nekoj mjernoj skali. NETOČNO
94.Pouzdanost nekog mjerenja ne može se odrediti kao odnos između podataka..dva uzastopna
mjerenja iste pojave na istim ispitanicima. TOČNO
95.Populacija je dio nekog uzorka. NETOČNO
96.Grupa članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove istih
osobina zovemo uzorak. TOČNO
97.Među prednosti otvorenih pitanja spada: LAKO IH JE SASTAVITI
98.Za uspješno provođenje intervjua od navedenog najvažnije je: STRPLJIVO I DOBROHOTNO SLUŠATI
očekivati u rasponu od rezultata koji je za jednu standardnu devijaciju veći od aritmetičke sredine do
rezultata koji je za jednu standardnu devijaciju manji od artimetičke sredine: 68 %
100.Grupu članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koje predstavlja sve ostale članove istih
101.Kako se zove pretpostavka o odnosu pojava ( varijabli ) koje sitražujemo? HIPOTEZA
102.Koji tip mjernih skala ima jednake intervale ( ekvidistantnost ) i iste razmake, ali ne posjeduje
apsolutnu nulu. INERVALNA
103.Kako možemo poboljšati objektivnost opažanja? TRENINGOM OPAŽAĆA ZA OPAŽANJE
104.U koju mjernu skupinu spada dob izražena u godinama. OMJERNA
105.Kada želimo utvrditi postoji li razlika između nekoliko ( većeg broja ) aritmetičkih sredina najbolje
je upotrijebiti t-test. TOČNO
106.Induktivno zaključivanje znači da poznavajući opća pravila i osobine nekih pojava predviđamo
pojedinačno ( konrektno ): NETOČNO
107.Koji ćemo statistički postupak upotrijebiti ako nas zanima je li došlo do statistički značajnog
poboljšanja u stanju jedne skupina pacijenata nakon provedene fizioth. T-TEST ZA ZAVISNE UZORKE
108.Znanstveno istraživanje od neznanstvenih postupaka saznavanja istine između ostalog razlikuju
se i po načinu prikupljanja podataka. TOČNO
109.Hipoteze su mogući odgovori na zadani problem istraživanja. TOČNO
110.Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standa? 0
111. Standardna devijacija je razlika između najniže i najviše vrijednosti na nekoj mjer… NETOČNO
112.
UVOD U ZNANSTVENI PRISTUP I OSNOVE ISTRAŽIVAČKOG
RADA
1. Kako se zove pitanje na koje istraživanjem nastojimo dati odgovor?

Odaberite jedan odgovor:
a) Hipoteza
b) Nezavisna varijabla
c) Istraživački problem
d) Zaključak
2. Što od navedenog ne spada u obilježja istraživačkihA problema?

a) Slučajnost
b) Povjerljivost
c) Specifičnost
d) Relevatnost
3. Ako nas zanima utjecaj načina rukovođenja na zadovoljstvo djelatnika
poslom , zadovoljstvo djelatnika je:
a) Nezavisna varijabla
b) Uzorak
c) Zavisna varijabla
d) Problem
4. Što je od navedenog ograničenje znanstvenih istraživanja:
a) Nemogućnost izbora prigodnog uzorka
b) Pravo na odustajanje ispitanika
c) Nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
d) Empirizam
5. Koji od navedenog nije cilj znanosti:
a) Opisivanje
b) Kontrola
c) Predviđanje
d) Pretpostavljanje
6. Što ne spada u etičke principe znanstvenih istraživanja?
a) Sudionik mora imati slobodu odlučivanja želi li ili ne želi sudjelovati u
istraživanju
b) Istraživač mora zaštititi sudionika od bilo kakve fizičke ili psihičke
povrede
c) Istraživač je Slobodan nanijeti psihofizičku štetu sudioniku
ukoliko je to nužno za provedbu istraživanja
d) Sve informacije dobivene od sudionika su povjerljive
7. Predmet istraživanja je:
a) Kategorijalna varijabla
b) Zavisna varijabla
c) Nezavisna varijabla
d) Diskretna varijabla
8. Reprezentativnost uzorka ne ovisi o:
a) Veličini populacije
b) Varijabilitetu mjerne pojave
c) Veličini uzorka
d) Načinu odabira sudionika iz populacije
9. U probabilističke metode biranja uzorka ne spada:
a) Sustavni/sistemski uzorak
b) Stratificirani uzorak
c) Prigodni uzorak
d) Jednostavni slučani uzorak
10. Što ne znači znanstveno istraživanje?
a) Sustavno prikupljanje podataka
b) Mogućnost generalizacije na slične situacije
c) Unaprijed predviđeni plan postupaka
d) Donošenje zaključaka na temelju neverificiranih podataka
UPITNICI I INTERVJU
1. Prednost intervjua u odnosu na upitnik jest mogućnost

zapažanja neverbalne komunikacije. Točno
2. Ako ispitujemo mišljenje ljudi, upitnici imaju prednost pred opažanjem.
TOČNO
3. Ako vodimo nestrukturirani intervju, plan vođenja intervjua nam nije
potreban. NETOČNO
4. Upitnik je vrjedniji ako koristimo stručne izraze. NETOČNO
5. Intervju nam, za razliku od upitnika, omogućava proučavanje
šireg opsega neke pojave. TOČNO
6. Kod zatvorenih pitanja u upitniku teža je usporedba odgovora
različitih ispitanika na ista pitanja. NETOČNO
7. U opće informacije o upitniku spada i ključ za bodovanje odgovora.
NETOČNO
8. Lakše je sastaviti zatvorena nego otvorena pitanja. NETOČNO
9. Upotreba semantičkog diferencijala znači da imamo zatvorena pitanja.
TOČNO
10. Uputa za ispunjavanje nije nužno sastavni dio upitnika. NETOČNO
11. Prednost upitnika u odnosu na intervju je što kod upitnika imamo
povratnu informaciju je li ispitanik dobro razumio pitanje. NETOČNO
12. Upitnik je moguće primijeniti na više načina (poštom, internetom,
osobno…). TOČNO
13. Standardizirani intervju podrazumijeva da ispitanik zapisuje svoje
odgovore. NETOČNO
14. Najbolji način da provjerimo upitnik prije primjene jest
preliminarno ispitivanje (pretest). TOČNO
15. Kod osjetljivih tema bolje je koristiti otvorena pitanja. NETOČNO
16. Što je pitanje duže, veća je šansa da ga ispitanici krivo razumiju.
TOČNO
17. Kada postavljamo osjetljiva pitanja (o osobnom dohotku, protuzakonitim
radnjama…), bolje ih je staviti na početak upitnika nego na kraj. NETOČNO
18. Primjena upitnika jeftinija je od primjene intervjua. TOČNO
19. Prednost metode opažanja u odnosu na upitnik jest veća objektivnost.
TOČNO
20. Pitanja u upitniku trebaju se redati od lakših prema težima. TOČNO
ODREĐIVANJE MJERNIH SKALA I RAZUMIJEVANJE MJERNIH SKALA
1. Broj novina koje se dnevno prodaju na kiosku na Remizi je mjerenja na

kojoj mjernoj skali? OMJERNA
2. PIN od kartice. NOMINALNA
3. Ukupni iznos kuna na bonu za mobitel. OMJERNA
4. Izbor predsjednika države - popis predsjedničkih kandidata na glasačkom
listiću. NOMINALNA
5. Izbor predsjednika - broj glasova koje je pojedini kandidat dobio.
OMJERNA
6. Izbor predsjednika - konačan poredak kandidata nakon izbora
(primjerice: prvi je B.L., drugi S.P., treći...) ORDINALNA
7. Redanje restorana po našim preferencijama. ORDINALNA
8. Broj studenata na prvoj godini fizioterapije OMJERNA
9. Krvna grupa NOMINALNA
10. Vrsta leukemije (akutna limfatična, akutna mijeloidna, akutna
nediferencirana, akutna miješana, kronična limfocitna, juvenilna
mijelomonocitna…) NOMINALNA
11. pH mokraće INTERVALNA
12. Stupnjevi opeklina (I, II, III, IV) ORDINALNA
13. Datumi INTERVALNA
14. Dob u godinama. OMJERNA
15. Razvrstavanje sudionika prema dobi u tri kategorije (mlađi, srednji,
stariji). ORDINALNA
16. Dio grada (kvart) NOMINALNA
17. Prosjek plaća za odlazak u mirovinu OMJERNA
18. Veličina stana u kvadratnim metrima. OMJERNA
ORDINALNA
20. Mjerenje nadmorske visine. OMJERNA,INTERVALNA
21. Mjerenje pulsa OMJERNA
22. Razina obrazovanja (O.Š.; Srednja škola, VŠS, VSS) ORDINALNA
23. Vojni činovi ORDINALNA
1. Fizikalna mjerenja ujednačeno su zastupljena po svim mjernim skalama.

NETOČNO
2. Omjerna mjerna skala je najpreciznija. TOČNO
3. Intervalna mjerna skala posjeduje apsolutnu nulu. NETOČNO
4. Skala stupnjeva Celzijusa spada na omjernu mjernu skalu jer
posjeduje apsolutnu nulu.
NETOČNO
5. Jednu varijablu moguće je izmjeriti i na ordinalnoj i na omjernoj mjernoj
skali (npr. uspjeh na ispitu). TOČNO
6. Skala koja ima jednake intervale, ali ne posjeduje apsolutnu nulu, naziva
se...INTERVALNA
7. Omjerna mjerna skala naziva se još skala ranga. NETOČNO
8. Apsolutna nula označava potpunu odsutnost mjerene pojave. TOČNO
9. Najniža mjerna skala je ordinalna. NETOČNO
10. Na skali ranga utvrđujemo samo što je manje, a što veće. TOČNO
11. Skala kod koje razvrstavamo subjekte u kvalitativno različite kategorije
naziva se... NOMINALNA
12. Na intervalnoj mjernoj skali opravdano je raditi usporedbe "2 puta veće".
NETOČNO
13. Intervalna mjerna skala dozvoljava nam usporedbe za koliko je
nešto manje ili veće. TOČNO
14.Ekvidistantnost je obilježje ordinalne mjerne skale. NETOČNO
15. Rangirati znači poredati po veličini, bez znanja za koliko je jedan
rezultat veći od drugoga. TOČNO
ODGOVOR: 0,45
ODGOVOR: 0,22
ODGOVOR: 1
ODGOVOR: 0,5
ODGOVOR:79,34-80,66 (treba dodati/oduzeti od aritmetičke sredine 3xpogreška jer se radi o
1% rizika)
ODGOVOR: 3,77-12,23
T-TEST

4. Ako je naš dobiveni t=2,8, a df=87, reći ćemo da naš t-test…(gledamo za one stupnjeve
slobode koji su najbliži traženim)
ODGOVOR: p<0,05
ODGOVOR: p<0,01
ODGOVOR: p>0,05
OPAŽANJA
1. Ako je određena stručna vještina predmet našeg interesa, opažanje pojedinaca će nam dati
točniju informaciju u odnosu na primjenu upitnika. - TOČNO
6. Uzrokovanje vremena prilikom opažanja pogodno je za opažanje rijetkih događaja. –
NETOČNO
7. U današnje vrijeme korištenje tehnologije (snimanje kamerom) uvelike reducira neke
nedostatke opažanja (npr. reaktivnost, određivanje hoće li opažanje biti molarno ili
molekularno). – TOČNO
11. Halo efekt je pogreška prilikom opažanja koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi
prenosi na specifična ponašanja. – TOČNO
TOČNO
18. Nedostatak molekularnog pristupa u opažanju je što se tako gubi prirodnost (složenost)
pojave koju opažamo. – TOČNO
19. U znanstvenom opažanju najprihvatljivije je da ljudi ne znaju da su opažani jer inače
mijenjaju svoje ponoašanje. – NETOČNO
20. NE VIDIM
1. U jednom nizu brojeva mogu biti maksimalno dvije dominantne vrijednosti. Ako ih je više od
dvije, pišemo da dominantne vrijednosti nema?
NETOČNO
ODGOVOR: 5
4. Jedina mjera centralne tendencije koja ne zahtjeva računske operacije nego samo
određivanje najfrekventnije vrijednosti u skupu podataka naziva se:
5. Mjera centralne tendencije je vrijednost oko koje se grupira većina rezultata u nekom
istraživanju. – TOČNO
6. Napišite naziv mjere centralne tendencije koja predstavlja sredinu rezultata poredanih po
veličini.
TOČNO
OMJERNA
2. PIN od kartice
OMJERNA
NOMINALNA
OMJERNA
6. ____________________
ORDINALNA
ORDINALNA
OMJERNA
9. Krvna grupa
NOMINALNA
10. _____________
NOMINALNA
11. pH mokraće
INTERVALNA
ORDINALNA
13. Datumi
INTERVALNA
14. Dob u godinama
OMJERNA
ORDINALNA
16. __________________
NOMINALNA
OMJERNA
OMJERNA
ORDINALNA
INTERVALNA

7. Mjera varijabiliteta koja nam služi kako bismo provjerili u kojem svojstvu neka grupa varira
više, a u kojem manje naziva se: KOEFICIJENT RELATIVNOG VARIJABILITETA

4. Stupčasti dijagram koristimo kada imamo podatke na omjernoj mjernoj skali. – NETOČNO
(koristi se kod grafičkog prikaza varijabli na nominalnoj mjernoj skali)
6. Kako se zove grafički prikaz rezultata u kojem iznad svake vrijednosti/rezultata crtamo točku
u visini koja odgovara frekvenciji te vrijednosti i točke onda spojimo krivuljom?
TOČNO
HI KVADRAT

ODGOVOR: 44
6. Ako imamo podatke o postocima, a ne frekvencijama, još uvijek možemo izračunati hi
kvadrat test. – TOČNO
8. Ukoliko nas zanima ima li statistički značajne razlike između naše dobivene raspodjele
studenata i studentica fizioterapije i raspodjele u populaciji, koju vrstu hi kvadrata moramo
upotrijebiti?
ODGOVOR: Hi kvadrat na jednom uzorku
NETOČNO
KORELACIJE

2. Koeficijent korelacije nam govori postoji li statistički značajna razlika između veličina dviju
____ - NETOČNO
drugu – NETOČNO
5. Pearsonov koeficijent korelacije smije se računati samo kod linearnih povezanosti dviju
varijabli. – TOČNO
7. Najčešća pogreška pri interpretaciji jest kauzalno interpretiranje korelacije: interpretira se
kao da je jedna od v__ drugoj. – TOČNO
8. Koja od navedenih vrijednosti koeficijenta korelacije ukazuje na najvišu korelaciju između
mjernih pojava?
ODGOVOR: -0.8
9. Koeficijent korelacije r= -1 znači da između dvije varijable nema nikakve povezanosti. –
NETOČNO
10. Negativni predznak koeficijenta korelacije označava da se obje varijable kreću u istom smjeru
(ako raste jedna, raste i druga, ako pada jedna, pada i druga). - NETOČNO
OSNOVE ISTRAŽIVAČKOG RADA, SVI ISPITI
• Kako se zove pitanje na koje istraživanjem nastojimo dati odgovor:

• nezavisna varijabla
• problem
• zaključak
• hipoteza
• U intervalnu mjernu skalu spada:
• skala stupnjeva celzijusa
• očitanje krvog tlaka
• broj dana bolovanja
• kalorijska vrijednost hrane
• Koji tip mjerne skale ima jednake razmake duž cijele skale ali ne posjeduje apsolutnu nulu:
• ordinalna skala
• nominalna skala
• omjerna skala
• intervalna skala
• Koji se tip valjanosti odnosi na mogućnost generalizacije rezultata:
• unutarnja valjanost
• vanjska valjanost
• statistička valjanosti
• konstruktivna valjanost
• Jedna od sljedećih tvrdnji ne spada u nedostatke metoda opažanja:
• opažati se može samo ono što postoji ili se zbiva u toku opažanja
• opažanjem se mogu zahvatiti samo vanjske manifestacije pojava ili procesa
• opažati se može samo cjelokupno ponašanje
• prisutnost opažača može djelovati na tijek pojava ili procesa koji se opažaju
• Što, od navedenog, ne spada u prednosti pitanja otvorenog tipa:
• lako ih je sastaviti
• mogu nositi više informacija nego zatvorena pitanja
• daju veću objektivnost prikupljenih podataka
• ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor
• U nedostatke intervjua u odnosu na ostale metode prikupljanja podataka spada:
• vremenska zahtjevnost
• stvaranje povjerljivog odnosa
• proučavanje subjektivnog svijeta pojedinaca
• stjecanja uvida u način riješavanja zadataka pojedinog ispitanika
• Promatrajući neku pojavu koja ima normalnu raspodjelu, približno koliko slučajeva možemo
očekivati u granicama od artmetičke sredine do dvije standardne devijacije ispod i iznad
artimetičke sredine:
• približno 99% slučajeva
• Na kojoj od navedenih skala nije moguće računati centralnu vrijednost:
• omjerna skala
• ordinalna skala
• nominalna skala
• Koji tip mjerne skale omogućava određivanje koliko puta je neki rezultat bolji od drugog:
• ordinalna skala
• nominalna skala
• omjerna skala
• U koju metrijsku karakteristiku spada utvrđivanje normi za neki mjerni instrument ili
postupak:
• objektivnost
• pouzdanost
• baždarenost
• valjanost
• Što od navedenog ne spada u obilježja istraživačkih problema:
• povjerljivost
• slučajnost
• relevantnost
• specifičnost
• Sličnost između znanstvenog i prirodnog opažanja je:
• postavljanje cilja i plana opažanja
• objektivnost opažanja
• upotreba svih osjetila
• predviđeno registriranje opažanja
• Što od navedenog ne spada u sastavne dijelove upitnika:
• uputa za ispitanika
• sociodemografski podaci o ispitaniku
• ključ za bodovanje odgovora
• podaci o objektivnosti i pouzdanosti upitnika
• Među nedostatke zatvorenih pitanja spada:
• teško ih je sastaviti
• osiguravaju objektivnost prikupljenih podataka
• lakša su za odgovaranje
• lakša je obrada prikupljenih informacija- podataka
• Za određivanje položaja pojedinačnog rezultata u skupini služe nam:
• koeficijenti varijabiliteta
• Z- vrijednosti
• granice pouzdanosti
• T-test
• Opis ciljeva i/ili problema u istraživačkom radu nalazi se:
• u sklopu uvoda
• u opisu metodologije
• zasebno
• u sklopu rasprave
• Kolika je veličina artimetičke sredine na skali standa?
• 1
• 0
• 100
• 3
• Izvještaj o rezultatima istraživanja- znanstveni ili stručni rad ne mora sadržavati:
• ciljeve i/ ili probleme
• sadržaj
• raspravu
• reference ili literaturu
• Skupinu članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove
istih osobina zovemo populacija
• točno
• netočno
• Standardna devijacija govori nam koliko centralna vrijednost dobro opisuje svoje rezultate
• točno
• netočno
• Ako je popuno sigurno da se nešto neće dogoditi, vjerojatnost tog događaja je p=0
• točno
• netočno
• Ako želimo znati da li je jedna skupina značajno bolja u odnosu na drugu u nekoj aktivnosti,
dovoljno je usporediti njihove aritmetičke sredine
• točno
• netočno
• Histogram je točniji prikaz distribucije rezultata od poligona frekvencija
• točno
• netočno
• T-test spada u neparametrijsku statistiku
• točno
• netočno
• Vanjska valjanost podrazumijeva dobru kontrolu u istraživanju i sigurnost u zaključivanju o
rezultatima istraživanja
• točno
• netočno
• Za ordinalne mjerne skale karakteristični su jednaki intervali između susjednih veličina na
cijeloj skali
• točno
• netočno
• U tablicu za hi- kvadrat smijemo uvrštatvati samo frekvencije i postotke
• točno
• netočno
• Uzorkovanje događaja prilikom sustavnog opažanja pogodno je za opažanje rijetkih pojava
• točno
• netočno
• Dominantna vrijednost nije osjetljiva na ekstremne rezultate
• točno
• netočno
• Koeficijent korelacije je statistički pokazatelj jačine uzročnog djelovanje jedne pojave na
drugu
• točno
• netočno
• Ako imamo podatke za dvije varijable na intervalnoj skali dobivene na istim subjektima,
možemo izračunati korelaciju među tim varijablama
• točno
• netočno
• Ako ispitujemo postoji li razlika u određenim stavovima između ljudi različitog obrazovanja
koristit ćemo T-test za zavisne uzorke
• točno
• netočno
• Skupinu članova na kojoj se provodi neko istraživanje i koja predstavlja sve ostale članove
istih osobina zovemo uzorak
• točno
• netočno
• Podaci dobiveni na intervalnoj skali ne dopuštaju računanje aritmetičke sredine
• točno
• netočno
• Kvotni uzorak najbolje reprezentira populaciju
• točno
• netočno
• Distribucija frekvencija (učestalosti) spada u grafički način sređivanja rezultata
• točno
• netočno
• Što je standardna devijacija veća, odgovarajuća mjera centralne tendencije je lošiji
reprezentant svojih rezultata
• točno
• netočno
• Pouzdanost nekog mjerenja utvrđuje da li zaista mjerimo ono što smatramo da mjerimo
• točno
• netočno
• Za neki mjerni instrument kažemo da je osjetljiv ako može registrirati i male razlike u
mjerenim veličinama
• točno
• netočno
• T- test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnost razlika
između centralnih vrijednosti
• točno
• netočno
• Hi kvadrat test koristi se za testiranje značajnosti razlika na frekvencijama nekih pojava
• točno
• netočno
• Koeficijent korelacije nam govori da li postoji statistički značajna razlika između veličina
dviju varijabli
• točno
• netočno
• Pojam varijabla upotrebljava se za opis nečega što se mijenja na bilo koji način
• točno
• netočno
• Koji tip mjernih skala posjeduje apsolutnu nulu:
• ordinalne skale
• omjerne skale
• intervalne skale
• nominalne skale
• Koja vrsta uzoraka od navedenih ne reprezentira populaciju?
• sistematski
• stratificirani
• prigodni
• slučajni
• Standardna pogreška aritmetičke sredine je mjera varijabiliteta aritmetičkih sredina prave
aritmetičke sredine.
• točno
• netočno
• Distribucija frekvencija (učestalosti) neke pojave dobiva se utvrđivanjem broja … imaju
jednaka obilježja ili jednaku veličinu promatrane pojave.
• točno
• netočno
• Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standardnih z- vrijednosti?
• 1
• 0
• 100
• 10
• Koja mjera centralne tendencije ne predstavlja prikladno podatke koji se d… asimetričnoj
raspodjeli?
• geometrijska sredina
• centralna vrijednost
• aritmetička sredina
• dominantna vrijednost
• T- test je statistički postupak kojim se može provjeravati statistička značajnosti razlike
između dva uzorka, tj. između dvije aritmetičke sredine.
• točno
• netočno
• Jedna od slijedećih tvrdnji ne spada u ograničenja Hi2 testa.
• podatci trebaju biti normalno distribuirani
• najmanja teorijska frekvencija mora biti 5
• podatci moraju biti izraženi na intervalnoj ili omjernoj skali
• moramo raspolagati frekvencijama podataka
• Koji ćemo statistički postupak upotrijebiti ako nas zanima postoji li statistički značajna
razlika u doživljavanju jačine boli nakon primjene fizioterapije kod pacijenata sa tri različita
odjela:
• T-test za nezavisne uzorke
• T- test za zavisne uzorke
• analizu varijance za nezavisne uzorke
• analizu varijance za zavisne uzorke
• Za Pearsonov koeficijent korelacije ( r ) potrebno je imati dva niza podataka od kojih:
• oba moraju biti rangovi
• oba moraju biti na intervalnoj ili omjernoj skali
• jedan niz ne smiju biti rangovi
• oba moraju biti frekvencije
• Kod Harvardskog sustava navođenja (citiranje) u tekstu izvor rada se označava brojkom sta…
u zagradu- npr (24.).
• točno
• netočno
• Skala stupnjeva Celzijusa spada u koju mjernu skalu:
• nominalna mjerna skala
• ordinalna mjerna skala
• intervalna mjerna skala
• omjerna mjerna skala
• Ako neki mjerni instrument može registrirati i male razlike u mjernim veličinama govorimo o:
• objektivnosti
• pouzdanosti
• osjetljivosti
• valjanosti
• Umor kao prijetnja unutarnjoj valjanosti ubraja se u:
• povijest
• osipanje ispitanika
• sazrijevanje
• imitaciju tretmana
• Koji od navedenih nacrta je korelacijski nacrt:
• nacrt ponovljenih tretmana
• Solomonov nacrt s četiri skupine
• nacrt s usporedbom različitih zavisnih varijabli
• jednokratno istraživanje- nacrt poprečnog presjeka
• Određivanje stupnja slaganja različitih procjenjivača pri mjerenju iste pojave odnose se na
provjeru koje materijske karakteristike:
• pouzdanosti
• valjanosti
• osjetljivosti
• objektivnosti
• Na kojoj mjernoj skali o podatcima znamo samo pripadnost određenoj kategoriji i broj
podataka unutar neke kategorije:
• nominalnoj mjernoj skali
• ordinalnoj mjernoj skali
• intervalnoj mjernoj skali
• omjernoj mjernoj skali
• U koju mjernu skalu spada krvna grupa:
• nominalna mjerna skala
• ordinalna mjerna skala
• intervalna mjerna skala
• omjerna mjerna skala
• Ispitivanje učinkovitosti novog programa za učenje filozofije, pri čemu kao mjeru predate …
uzimamo ocjenu iz nekog drugog predmeta, uz kontrolnu skupinu gdje tog programa nema
ubrajamo:
• eksperimentalne nacrte
• kvazieksperimentalne nacrte
• korelacijske nacrte
• predeksperimentalne nacrte
• Induktivno zaključivanje ukazuje na proces kojim nakon niza pojedinanih opažanja stvaramon
zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava koje imaju slična obilježja.
• točno
• netočno
• Problem istraživanja je relevantan ako njegovo rješavanje daje praktičnu korist
• točno
• netočno
• Što ne spada u temeljne predpostavke znanosti:
• prirodne pojave se događaju slučajno
• priroda je spoznatljiva
• znanje je nadmoćno neznanju
• sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke
• Pojavu čije promjene u nekom istraživanju opažamo ili mjerimo zovemo:
• hipoteza
• konstanta
• problem
• varijabla
• Informaciju koju u nekom istraživanju dobivamo opažanjem ili ……
• Nezavisna varijabla je ona koja se mijenja sama po sebi i čiji utjecaj na druge varijable
istražujemo:
• točno
• netočno
• Problem istraživanja je relevantan ako njegovo riješavanje daje odgovor koji je spoznajno-
teorijske prirode.
• točno
• netočno
• Hipoteze su mogući odgovori na zadani problem istraživanja.
• točno
• netočno
• Koja vrsta pitanja spada u skupinu zatvorenih pitanja:
• semantička
• dihotomna
• opisna
• učestala
• U ciljeve znanosti se ne ubraja:
• opisivanje
• predviđanje
• razumijevanje
• vjerovanje
• Podatci dobiveni na omjernoj skali ne dopuštaju računanje artmetičke sredine.
• točno
• netočno
• Podaci dobiveni na nominalnoj skali ne dopuštaju računanje artmetričke sredine.
• točno
• netočno
• Analiza varijacije se upotrebljava kada želimo utvrditi postoji razlika između ne… sredina.
• točno
• netočno
• Prigodni uzorak najbolje reprezentira populaciju
• točno
• netočno
• Testovi su posebna vrsta metoda prikupljanja podatakapomoću kojih između ostalog možemo
provjeravati i znanja, sposobnosti i vještine.
• točno
• netočno
• Standardna devijacija je razlika između najniže i najviše vrijednosti na nekoj mjer…
• točno
• netočno
• Pouzdanost nekog mjerenja ne može se odrediti kao odnos između podataka … dva uzastopna
mjerenja iste pojave na istim ispitanicima.
• točno
• netočno
• Populacija je dio nekog uzorka.
• točno
• netočno
• Hi kvadrat testom mogu se provjeravati razlike među postotcima … različitih skupina
ispitanika.
• točno
• netočno
STATISTIKA
prirode. TOČNO
sredine? 34%
DISTRIBUIRANI.
varijabli. TOČNO
OSJETLJIVOSTI
INTERVALNA SKALA

ZAHTJEVNOST
OMJERNA SKALA
BAŽDARENOST

TOČNO ILI NETOČNO

skali. NETOČNO

TOČNO

TOČNO
NETOČNO
veličinama. TOČNO
varijabli. NETOČNO


MORAJU BITI RANGOVI
TOČNO
112.
TEORIJA 20min
• Koji od navedenih nije cilj znanosti?
• Kontrola
• Predviđanje
• Opisivanje
• Pretpostavljanje
• Pojava promjene ponašanja kod osoba koje znaju da su opažane naziva se:
Odgovor: REAKTIVNOST
• Stupnjevi opeklina (I, II, III, IV)
• Nominalna
• Ordinalna
• Intervalna
• Omjerna
• Totalni raspon ne ovisi o broju mjerenja

• T
• N
• Ukoliko nas zanima ima li statističi značajne razlike između naše dobivene
raspodjelestudenata i studentica fizioterapije i raspodjele u populaciji, koju vrstu hi kvadrata
moramo upotrijebiti:
• Hi kvadrat za nezavisne uzorke

• Hi kvadrat na jednome uzorku
• Hi kvadrat za zavisne uzorke
• “Kvaliteta života” izražena kroz samoiskaz sudionika spada u apstraktno-idealne varijable:

• T
• N
• Predmet istraživanja je:
• Nezavisna varijabla
• Zavisna varijabla
• Diskretna varijabla
• Kategorijalna varijabla
• Pogreška u opažanju koja se odnosi da u jednom trenu možemo zahvatiti samo ograničen
broj...informacija...i samo prvu riječ tog naziva
Odgovor: Eidetsko ili fotografsko pamćenje???
Serial-position effect (efekt mjesta u seriji)????
• Koeficijent korelacije r = -1 znači da između dvije varijable nema nikakve povezanosti
• T
• N
• U distribuciji frekvencija dominantna vrijednost je ona s najvišom frekvencijom:

• T
• N
• Hi kvadrat test možemo računati kada su teorijske frekvencije manje od 5:

• T
• N
• Koja od navedenih vrijednosti koeficijenta korelacije ukazuje na najvišu korelaciju između
mjernih pojava:
• 0.1
• -0.8
• 0.7
• -0.3
• Kod osjetljivih tema bolje je koristiti otvorena pitanja:

• T
• N
• Distribucija frekvencija je tablični prikaz podataka:
• T
• N
• Kod zatvorenih pitanja u upitniku teža je usporedba odgovora različitih ispitanika:
• T
• N
• Ako imamo podatke u postocima a ne frekvencijama još uvijek možemo izračunati hi kvadrat
test:
• T
• N
• Znanstveno istraživanje može se uspiješno izvesti i bez podrobne pripreme:
• T
• N
• Što je od navedenog ograničenje znanstvenih istraživanja

• Nemogućnost izbora prirodnog uzorka
• Pravo na odustajanje ispitanika
• Nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
• Empirizam
• ?
• ?
_______________________________________________________________________________

ODGOVOR: 0,45
ODGOVOR: 0,22
ODGOVOR: 1
ODGOVOR: 0,5
ODGOVOR:79,34-80,66 (treba dodati/oduzeti od aritmetičke sredine 3xpogreška jer se radi o 1%
rizika)
ODGOVOR: 3,77-12,23
T-TEST
4. Ako je naš dobiveni t=2,8, a df=87, reći ćemo da naš t-test…(gledamo za one stupnjeve slobode
koji su najbliži traženim)
ODGOVOR: p<0,05
ODGOVOR: p<0,01
ODGOVOR: p>0,05
OPAŽANJA
1. Ako je određena stručna vještina predmet našeg interesa, opažanje pojedinaca će nam dati točniju
informaciju u odnosu na primjenu upitnika. - TOČNO
6. Uzrokovanje vremena prilikom opažanja pogodno je za opažanje rijetkih događaja. – NETOČNO
7. U današnje vrijeme korištenje tehnologije (snimanje kamerom) uvelike reducira neke nedostatke
opažanja (npr. reaktivnost, određivanje hoće li opažanje biti molarno ili molekularno). – TOČNO
11. Halo efekt je pogreška prilikom opažanja koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi
na specifična ponašanja. – TOČNO
TOČNO
18. Nedostatak molekularnog pristupa u opažanju je što se tako gubi prirodnost (složenost) pojave
koju opažamo. – TOČNO
19. U znanstvenom opažanju najprihvatljivije je da ljudi ne znaju da su opažani jer inače mijenjaju
svoje ponoašanje. – NETOČNO
20. NE VIDIM

1. U jednom nizu brojeva mogu biti maksimalno dvije dominantne vrijednosti. Ako ih je više od dvije,
pišemo da dominantne vrijednosti nema? NETOČNO
ODGOVOR: 5
4. Jedina mjera centralne tendencije koja ne zahtjeva računske operacije nego samo određivanje
najfrekventnije vrijednosti u skupu podataka naziva se:
5. Mjera centralne tendencije je vrijednost oko koje se grupira većina rezultata u nekom istraživanju. –
TOČNO
6. Napišite naziv mjere centralne tendencije koja predstavlja sredinu rezultata poredanih po veličini.
TOČNO

OMJERNA
2. PIN od kartice
OMJERNA
NOMINALNA
OMJERNA
6. ____________________
ORDINALNA
ORDINALNA
OMJERNA
9. Krvna grupa
NOMINALNA
10. _____________
NOMINALNA
11. pH mokraće
INTERVALNA
ORDINALNA
13. Datumi
INTERVALNA
14. Dob u godinama
OMJERNA
ORDINALNA
16. __________________
NOMINALNA
OMJERNA
OMJERNA
ORDINALNA
INTERVALNA
7. Mjera varijabiliteta koja nam služi kako bismo provjerili u kojem svojstvu neka grupa varira više, a
u kojem manje naziva se: KOEFICIJENT RELATIVNOG VARIJABILITETA
4. Stupčasti dijagram koristimo kada imamo podatke na omjernoj mjernoj skali. – NETOČNO (koristi
se kod grafičkog prikaza varijabli na nominalnoj mjernoj skali)
6. Kako se zove grafički prikaz rezultata u kojem iznad svake vrijednosti/rezultata crtamo točku u
visini koja odgovara frekvenciji te vrijednosti i točke onda spojimo krivuljom?
TOČNO
HI KVADRAT
ODGOVOR: 44
6. Ako imamo podatke o postocima, a ne frekvencijama, još uvijek možemo izračunati hi kvadrat test.
– TOČNO
8. Ukoliko nas zanima ima li statistički značajne razlike između naše dobivene raspodjele studenata i
studentica fizioterapije i raspodjele u populaciji, koju vrstu hi kvadrata moramo upotrijebiti?
ODGOVOR: Hi kvadrat na jednom uzorku ---> što nije na više nezavisnih uzoraka???
NETOČNO
KORELACIJE
2. Koeficijent korelacije nam govori postoji li statistički značajna razlika između veličina dviju ____ -
NETOČNO
drugu – NETOČNO
5. Pearsonov koeficijent korelacije smije se računati samo kod linearnih povezanosti dviju varijabli. –
TOČNO
7. Najčešća pogreška pri interpretaciji jest kauzalno interpretiranje korelacije: interpretira se kao da je
jedna od v__ drugoj. – TOČNO
8. Koja od navedenih vrijednosti koeficijenta korelacije ukazuje na najvišu korelaciju između mjernih
pojava?
ODGOVOR: -0.8 9. Koeficijent korelacije r= -1 znači da između dvije varijable nema nikakve
povezanosti. – NETOČNO
10. Negativni predznak koeficijenta korelacije označava da se obje varijable kreću u istom smjeru (ako
raste jedna, raste i druga, ako pada jedna, pada i druga). - NETOČNO
Znanstveno Istraživanje
1. Kako se zove pitanje na kojem istaživanjem nastojimo dati odgovor?
ISTAŽIVAČKI PROBLEM
2. Što od navedenog ne spada u obilježja istraživačkih problema?
SLUČAJNOST
3. Ako nas zanima utjecaj načina rukovođenja na zadovoljstvo djelatnika poslom, zadovoljstvo
djelatnika je:
ZAVISNA VARIJABLA
4. Što je od navedenog ograničenje znanstvenih istraživanja:
NEPOSTOJANJE SAVRŠENOG NACRTA ISTRAŽIVANJA
5. Koji od navedenih nije cilj znanosti?
PRETPOSTAVLJANJE
6. Što ne spada u etičke principe znanstvenih istaživanja?

ISTRAŽIVAČ JE SLOBODAN NANIJETI PSIHOFIZIČKU ŠTETU SUDIONIKU
UKOLIKO JE TO NUŽNO ZA PROVEDBU ISTAŽIVANJA
7. Predmet istraživanja je:
ZAVISNA VARIJABLA
8. Reprezentativnost uzorka ne ovisi o:
VELIČINI POPULACIJE
9. U probabilističke metode biranje uzoraka ne spada:
PRIGODNI UZORAK
10. Što ne znački znanstveno istraživanje?
DONOŠENJE ZAKLJUČKA NA TEMELJU NEVERIFICIRANIH PODATAKA
UPITNICI I INTERVJU
1. Standardni intvervju podrazumijeva da ispitanik zapisuje svoje odgovore.
NETOČNO
2. U opće informacije o upitniku spada i ključ za bodovanje odgovora.
NETOČNO
3. Primjena upitnika jeftnija je od primjene intervjua.
TOČNO
4. Itervju nam, za razliku od upitnika, omogućava proučavanje šireg opsega neke pojave.
TOČNO
5. Kod zatvorenih pitanja u upitniku teža je usporedba odgovora različitih ispitanika na ista
pitanja.
NETOČNO
6. Najbolji način da provjerimo upitnik prije primjene jest preliminarno
ispitivanje(pretest).
TOČNO
7. Prednost intervjua u odnosu na upitnik jest mogućnost zapažanja neverbalne komunikacije.
TOČNO
8.Kada postavljamo osjetljiva pitanja (o osobnom dohotku, protuzakonitim radnjama...), bolje ih je

staviti na početak upitnika nego na kraj.
NETOČNO
9. Upotreba semantičkog diferencijala znači da imamo zatvorena pitanja.

TOČNO
10. Prednost upitnika o odnosu na intervju je što kod upitnika imamo povratnu informaciju je li
ispitanik dobro razumio pitanje.
NETOČNO
11. Ako ispitujemo mišljenje ljudi, upitinici imaju prednost pred opažanjem.
TOČNO
12. Pitanja u upitniku trebaju se redati od lakših prema težima.
TOČNO
13. Kod osjetljivih tema bolje je koristiti otvorenja pitanja.
NETOČNO
14. Lakše je sastaviti zatvorena nego otvorena pitanja.
NETOČNO
15. Upitnik je vrjedniji ako koristimo stručne izraze.
NETOČNO
16. Upitnik je moguće primjeniti na više načine (poštom,internetom, osobno...).
TOČNO
17. Prednost metode opažanja u odnosu na upitnik jest veća objektivnost.
TOČNO
18. Što je pitanje duže, veća je šansa da ga ispitanici krivo razumiju.

TOČNO
19. Ako vodimo nestrukturirani intervju, plan vođenja intervjua nam nije potreban.
NETOČNO
20. Uputa za ispunjavanje nje nužno sastavni dio upitnika.
NETOČNO
Katedra za zdravstvenu psihologiju
Zdravstveno veleučilište u Zagrebu
Nastavni tekstovi iz metodologije
Za kolegije:
Metode istraživanja u fizioterapiji

Osnove istraživačkog rada u sestrinstvu
Osnove istraživanja i statistike
Osnove zdravstvene statistike
Zagreb, 2005.
Tekstove pripremili:
Dr. sc. Mirna Kostović Srzentić

Dr. sc. Damir Lučanin
Olivera Petrak, prof.

Zdravstveno veleučilište
Mlinarska 38
Zagreb, listopad 2005.

Zadnje promjene unesene u lipnju 2017.
SADRŽAJ
OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU 1
PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA 11
MJERNE SKALE 22
KARAKTERISTIKE MJERNOG POSTUPKA 26
METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA 29
POSTAVLJANJE PITANJA KAO METODA

PRIKUPLJANJA PODATAKA 30
OPAŽANJE 37
PISANJE I PREZENTIRANJE IZVJEŠTAJA 42
PRILOG 1 – PRIMJERI PITANJA ZA USMENI ISPIT 45

OSNOVE ZNANSTVENOG PRISTUPA PROBLEMU
UVOD
Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih i

psiholoških promjena toliko je kompleksno da odolijeva potpunom razumijevanju
svijeta u kojem se nalazimo. U našim svakodnevnim, privatnim životima, i u svom
poslu, težimo pronaći smisao u našem iskustvu, pokušavamo naći pravilnosti i
predvidjeti događaje u budućnosti. Znanstveni istraživači, slično tome, nastoje
razumjeti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave. Znanstvenik ipak tom zadatku
prilazi na način koji je mnogo određeniji i sistematičniji nego načini kojima se služimo
u svakodnevnim naporima da riješimo određeni problem. Znanstvena metoda uključuje
formalne primjene sustavnih, logičkih procedura koje nas vode u istraživanju nekog
fenomena. Sve znanosti, bez obzira na razlike u sadržaju i primjeni specijaliziranih
tehnika, imaju jednaki opći pristup u dolaženju do spoznaja i razumijevanju pojava.
Znanstveno istraživanje je "sustavno, kontrolirano, empirijsko i kritičko
istraživanje hipotetskih postavki o pretpostavljenim odnosima između prirodnih
fenomena" (Kerlinger, 1973; prema Polit i Hungler, 1987). Obilježja znanstvenog
istraživanja su red, kontrola, empirizam i generalizacija. Sustavnost znanstvenog
pristupa ogleda se u postojanju pravila pri definiranju problema, oblikovanju nacrta
istraživanja, prikupljanju podataka i rješavanju problema. Istraživač prolazi kroz niz
faza prema unaprijed postavljenom planu djelovanja. Kontrola istraživačkog postupka
podrazumijeva uređivanje uvjeta istraživanja na način kojim se onemogućuje djelovanje
čimbenika koji unose zbrku, i koji mogu neplanirano djelovati na rezultate. To su tzv.
nesistematski varijabilni faktori, a to su svi faktori koji pri mjerenju ili opažanju neke
pojave utječu na veličinu dobivene vrijednosti, a njihovo djelovanje je slučajno. Ti su
faktori potencijalne nezavisne varijable, to su svi oni za koje se zna ili se može
pretpostaviti da mimo nezavisne varijable mogu djelovati na zavisnu varijablu. Postupci
za njihovo detektiranje, uklanjanje ili stabiliziranje zovu se, kako je već spomenuto,
kontrola eksperimenta. Npr. ako istražujemo pretilost, mentalnu retardaciju ili
doživljavanje boli, to su sve vrlo složene pojave (fenomeni) koje su obično rezultat
djelovanja različitih čimbenika. Ako bi istraživač želio ispitati odnos dijetne prehrane i
srčanih oboljenja, trebao bi kontrolirati druge potencijalne faktore koji bi mogli biti
relevantni, kao što su stres kojem je inače osoba izložena, pušenje, kao i dob i spol
osobe. Naime, srčana oboljenja češća su kod pušača, kod osoba koje su pod dugotrajnim
stresom, kod starijih osoba, kod osoba muškog spola, itd. pa su to faktori koji također
mogu imati utjecaja na funkcioniranje krvožilnog sustava.
No, na rezultate mjerenja mogu djelovati i sistematski faktori, koje bi naročito
trebali kontrolirati jer oni mogu prouzročiti značajan pomak u rezultatima. Od
sistematskih faktora najčešće se spominju umor ispitanika, njihovo zaboravljanje ili npr.
starenje (prema Krković i sur., 1966).
Empirijsko istraživanje podrazumijeva određeni stupanj objektivnosti
istraživačke situacije, te korištenje naših osjetila. Zaključci se ne donose na temelju
nekog "šestog čula", već na temelju informacija koje smo primili putem naših osjetila i
obradili u mozgu.
1
Važan cilj znanosti, kao što smo već spomenuli, jest razumjeti određenu pojavu.
Ta potraga za znanjem ne odnosi se na izolirane događaje ili pojedinačne situacije, već
prije na razumijevanje odnosa na puno općenitijoj razini. Npr. istraživača obično ne
zanima zašto je osoba Ana G. dobila cervikalni rak, već će prije pokušati razumjeti koji
su to faktori koji općenito vode ka pojavi raka. Mogućnost generalizacije rezultata
istraživanja važan je kriterij za procjenjivanje kvalitete istraživanja; što je veća
populacija na koju se rezultati istraživanja odnose, to je istraživanje vrjednije, njegova
vanjska valjanost je veća.
Pretpostavke znanstvenog pristupa su neki bazični principi koji se prihvaćaju

sami po sebi, pretpostavlja se da su točni bez provjeravanja ili verifikacije. Znanstvenici
pretpostavljaju postojanje objektivne realnosti neovisno o ljudskom otkrivanju ili
zapažanju; svijet nije kreacija ljudske svijesti i procesi u prirodi postojali bi čak i da
ljudi nisu u stanju zapaziti ih ili zapamtiti.
Determinizam je još jedna pretpostavka znanstvenog istraživanja. Pod
determinizmom se podrazumijeva uvjerenje da svaki događaj ima uzrok: ako trudnica
rodi prijevremeno, mora postojati razlog koji se može identificirati kao uzrok
prijevremenog poroda; ako osoba doživi cerebro - vaskularno oštećenje, mora postojati
uzrok za to, ili što je još vjerojatnije, nekoliko uzroka.
Unatoč tome što je znanstveni pristup omogućio stjecanje neizmjerne količine

znanja, ne možemo reći da se pomoću znanstvenih istraživanja može riješiti svaki
ljudski problem, ili da su znanstvenici imuni od pogrešaka.
Postoje određena ograničenja primjene znanstvenih istraživanja i njihove
primjene kako općenito, tako i u području zdravstva. To su:
 nepostojanje savršenog nacrta istraživanja,

 moralni ili etički problemi,
 problem složenosti ljudskog funkcioniranja,
 problemi vezani uz mjerenje,
 problemi kontrole.
U opća ograničenja spada nepostojanje savršenog nacrta istraživanja. Naime,

svako istraživanje ima neku pogrešku. Svaki segment istraživanja može se izvesti na
nebrojeno mnogo načina. Istraživač mora donositi niz odluka kako da najbolje izvede
svoje istraživanje. Najbolje metode često su najskuplje i vremenski prezahtjevne. To
nikako ne znači da su male, jednostavne studije beskorisne, već da ni jedno pojedinačno
istraživanje ne može u potpunosti dokazati ili osporiti naše pretpostavke. Svako
obavljeno istraživanje dodaje se velikoj masi prikupljenog znanja, pa tek veći broj
istraživanja s istim problemom i sličnim ili istim rezultatima može ponuditi odgovor na
neko pitanje.
Moralni ili etički problemi stvaraju ograničenja za znanstvena istraživanja na

dva načina: istraživač mora biti oprezan kako ne bi ugrozio prava sudionika u
znanstvenom istraživanju, te mora uzeti u obzir da se neki problemi ne mogu riješiti
pomoću znanstvene metode.
Prava sudionika u istraživanju obuhvaćaju brojne aspekte, i svaka znanost ima
oblikovanu detaljnu listu prava subjekata u istraživanju. Ovdje će biti nabrojana tek
neka od njih. Jedno od temeljnih prava subjekata jest da subjekte treba izvijestiti o tome
2
kako će istraživanje izgledati, i što će se sve od njih zahtijevati. Njihovo sudjelovanje u
istraživanju mora biti dobrovoljno, ne smije biti iznuđeno ili dobiveno pod bilo kakvim
pritiskom, te ispitanici moraju imati mogućnost prekinuti sudjelovanje u istraživanju u
bilo kojoj fazi istraživanja, bez navođenja razloga za svoje odustajanje. Ponekad je
istraživač suočen s činjenicom da informiranje ispitanika o problemu koji istražuje, ili o
tijeku istraživanja može imati utjecaja na pojavu koju ispituje. Npr. ako želimo provesti
deskriptivno istraživanje o ponašanju zdravstvenih djelatnika u jedinicama intenzivne
skrbi, njihovo saznanje o tome da ih se promatra vrlo vjerojatno će imati utjecaja na
ponašanje djelatnika. Također, postavlja se pitanje koliko je opravdano zaključke
donesene na temelju ponašanja djelatnika koji su se dobrovoljno javili za ispitivanje,
generalizirati na cijelu populaciju zdravstvenih djelatnika. Ne možemo biti sigurni da se
pojedinci koji su odbili sudjelovati u istraživanju ne razlikuju od onih koji su pristali
sudjelovati u njemu.
Nadalje, istraživači trebaju poduzeti sve mjere opreza kako bi u istraživanju
zaštitili ispitanike od bilo kakvog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, odnosno neugode.
Sasvim je jasno i opće prihvaćeno da je izlaganje sudionika iskustvima koja mogu
rezultirati ozbiljnim ili trajnim oštećenjima u potpunosti neprihvatljivo. Kao gruba
odrednica ili pomoć pri oblikovanju nacrta istraživanja, istraživačima može poslužiti
sljedeći način: potrebno je staviti se u situaciju kao da je jedan od ispitanika član
obitelji samog istraživača. Ako se pri toj pomisli istraživač osjeća imalo neugodno,
potrebno je razmisliti o mijenjaju nacrta istraživanja.
Još neka od prava sudionika su privatnost, anonimnost i povjerljivost.
Ispitanicima treba osigurati privatnost i anonimnost tijekom istraživanja, odnosno
strogu povjerljivost podataka istraživanja. Anonimnost označava nemogućnost
povezivanja rezultata s određenom osobom. U slučajevima kada je interakcija "licem u
lice" neophodna za dobivanje podataka, nije moguće postići anonimnost. Istraživač tada
mora jamčiti ispitanicima da njihovi odgovori neće biti javno izloženi, odnosno da se
pri izlaganju znanstvenog rada neće moći zaključiti koji je odgovor povezan s kojim
ispitanikom.
Za primjer nemogućnosti dobivanja odgovora na neke probleme isključivo

pomoću znanstvene metode možemo razmotriti problem eutanazije. Po pitanju
eutanazije deskriptivno istraživanje (ono kojem je svrha opisati pojave) može nam dati
odgovor što zdravstveni djelatnici misle o eutanaziji. Također možemo utvrditi postoji li
statistički značajna razlika u karakteristikama zdravstvenih djelatnika s različitim
odnosom prema eutanaziji. Moguće je ispitati i u kojoj mjeri stavovi zdravstvenog
djelatnika utječu na ponašanje prema terminalnim bolesnicima. Ali odgovor na pitanje
"Treba li eutanaziju primjenjivati ili ne?" nećemo dobiti provodeći znanstvena
istraživanja. Procesi koje obavljaju znanstveni djelatnici vjerojatno se neće nikada u
potpunosti moći osloniti samo na znanstvena istraživanja jer mnoge odluke uključuju i
moralne, etičke probleme kao i probleme vezane uz sustav vrijednosti.
Problem složenosti ljudskog funkcioniranja mnogo je manji u kliničkim

istraživanjima gdje se ispituju različiti tjelesni procesi, nego u istraživanjima ljudskog
ponašanja i stavova. Biološko i fiziološko funkcioniranje mnogo je pravilnije i
konzistentnije, i u je manjoj mjeri podložno vanjskim utjecajima, nego psihološko
funkcioniranje. Svako ljudsko biće jedinstveno je s obzirom na svoju ličnost, socijalno
okruženje, mentalne sposobnosti, vrijednosti i životni stil. Ta činjenica u puno većoj
3
mjeri otežava otkrivanje pravilnosti u npr. prehrambenim navikama ljudi, nego u općem
funkcioniranju gušterače.
Nemogućnost znanosti da ljudskom funkcioniranju pristupi holistički može
voditi neke istraživače u razne alternativne metode istraživanja.
Problemi mjerenja predstavljaju još jedno ograničenje znanstvenog pristupa

koje je ujedno povezano sa složenošću ljudskog funkcioniranja. Ako bismo npr. željeli
ispitati pacijentov moral, morali bismo ga na neki način opažati ili izmjeriti, što znači da
bi trebali procijeniti je li pacijentov moral visok ili nizak, ili da li se povećava pod
određenim okolnostima, a pod drugima ostaje isti ili se smanjuje. Dok postoje relativno
pouzdane mjere za različite fiziološke pojave kao što su krvni tlak, temperatura, srčana
aktivnost, amplituda pokreta nekog ekstremiteta, nasuprot tome, odgovarajuće mjere za
psihološke fenomene kao što su tjeskoba, bol, samopouzdanje, motivacija za liječenje ili
agresivnost nisu još u potpunosti razvijene. Problemi vezani uz mjerenje često izazivaju
najviše nedoumica i zabuna u istraživačkom procesu.
Fizikalna mjerenja u znatno su manjoj mjeri opterećena ovim problemom.
Eventualni uzrok netočnosti mjerenja može biti neispravan mjerni instrument, "ljudski
faktor" (loše očitavanje podataka na instrumentu) itd.
Problemi kontrole odnose se na napore istraživača da kontroliraju situaciju u

istraživanju kako bi znali čemu mogu pripisati rezultate istraživanja. S obzirom da je
znanost prihvatila princip višestruke uzročnosti, istraživači općenito pokušavaju
kontrolirati faktore koji nisu izravno predmet istraživanja. Ipak, odgovarajuću kontrolu
je često teško postići. Takve je faktore ponekad teško i identificirati, a kamo li
kontrolirati, pogotovo ako je pojava koja se ispituje kompleksna. Problem kontrole
takvih faktora pogotovo je otežan ako se istraživanje obavlja na ljudima u njihovoj
prirodnoj sredini, dakle, kada ispitanici nisu izdvojeni u umjetnu eksperimentalnu
situaciju gdje je puno lakše eliminirati utjecaje "sa strane". Različiti drugi relevantni
faktori koji nisu predmet našeg istraživanja mogu se kontrolirati na nekoliko načina.
Npr. ako ispitujemo djelovanje nekog novog lijeka na funkcioniranje dišnog sustava,
čimbenici koji mogu djelovati na funkcioniranje dišnog sustava neovisno o lijeku koji
ispitujemo jesu doba dana u kojem se vrši ispitivanje (vezano uz umor ispitanika), uputa
koju ispitanici čuju od eksperimentatora, dob osobe, stanje njezinog sustava prije
primjene lijeka (treba provjeriti da li je osoba bolesna, i o kojoj se bolesti radi, bavi li se
osoba sportom, je li pušač, da li živi u gradskoj ili seoskoj sredini, itd.). Te čimbenike
možemo kontrolirati tako da sve ispitanike izjednačimo po navedenim potencijalno
relevantnim faktorima pa ćemo tako u ispitivanje uzeti osobe iste dobi, nepušače,
nećemo uzeti profesionalne sportaše, uzet ćemo samo one koji nemaju nikakvu bolest
dišnog sustava itd.
Drugi način izolacije navedenih varijabli je primjena dovoljno velikog slučajnog
uzorka. Naime, kada iz populacije biramo ispitanike za eksperimentalnu i za kontrolnu
skupinu, ako su uzorci dovoljno veliki, postoje podjednake šanse da imamo izjednačene
grupe. U velikom uzorku pozitivni i negativni transfer će se poništiti jer ćemo imati
različite ispitanike s različitim svojstvima od kojih će neki djelovati povećavajući
vrijednosti zavisne varijable, a drugi će umanjivati rezultate.
Postoji još načina kontrole eksperimenta (rotacija ispitanika po različitim
eksperimentalnim situacijama; ujednačavanje pomoću distribucije učestalosti; precizno
ujednačavanje putem ekvivalentnih parova ispitanika od kojih jedan spada u kontrolnu a
drugi u eksperimentalnu skupinu), ali ova dva se najčešće primjenjuju.
4
Usprkos svim navedenim ograničenjima znanstvenog pristupa, postignut je ipak
značajan napredak u prikupljanju znanja i razumijevanju teorije i prakse u domeni
zdravstva. Kako metode i nacrti istraživanja bivaju sve rafiniraniji, i s obzirom na
ujedinjavanje znanja dobivenog znanstvenom metodom i nekim drugim metodama, tako
će i znanstvene teorije bivati sve sofisticiranije, što će svakako pridonositi daljnjem
unaprjeđivanju zdravstva.
SPECIFIČNOSTI ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
 Pitanja za raspravu
U čemu je sličnost i razlika zadataka koje obavljaju istraživači od nekog drugog

posla – uobičajene svakodnevne prakse?
Uobičajena svakodnevna praksa koju obavlja medicinska sestra /fizioterapeut

/radni terapeut u bolnici, klinici ili ambulanti, podloga je iz koje se kristaliziraju
problemi koji su temelj za istraživanje. Npr. medicinska sestra utvrdi da pacijenti bolje
podnose operaciju i brže se oporavljaju nakon operacije, ako je ona s njima provela
neko vrijeme prije operacije, objasnila im kako će se operacija odvijati, koliko će trajati,
kakvo će biti pacijentovo stanje nakon operacije, koliko će trajati oporavak i s kojim će
se problemima pacijent susresti nakon operacije. Takva pojedinačna opažanja mogu biti
predmet nekog istraživanja, kojim se onda potvrdi ili odbaci pretpostavka proizašla iz
svakodnevne prakse. Istraživanja su zaista potvrdila da psihološka predoperativna
priprema ima pozitivan učinak na oporavak nakon operacije. Prema tome, istraživanja
nam daju spoznaje kojima možemo unaprijediti našu svakodnevnu praksu.
Značenje i korist od svakodnevne prakse su "ovdje i sada", bitni su za osobu

kojoj je zdravstvena njega pružena, ili koja je prošla određenu terapiju, dok spoznaje
znanstvenih istraživanja imaju opće značenje za puno širi krug ljudi na koje se te
spoznaje odnose.
Kakva može biti korist od jednog znanstvenog istraživanja – usporedba s drugim

uobičajenim poslovima (posebno u zdravstvenoj praksi)?
Korist od znanstvenog istraživanja ima puno šire značenje u odnosu na

svakodnevnu praksu, bez namjere da omalovažimo naše svakodnevne poslove (ne
možemo svi biti znanstvenici, niti bi to imalo smisla). Svakodnevni poslovi i znanstvena
istraživanja međusobno se nadopunjuju u smislu da svakodnevna praksa predstavlja
izvor problema za istraživanja kojima se onda praksa pokušava unaprijediti i učiniti što
učinkovitijom.
Mogu li znanstvena istraživanja biti štetna, i na koji način?
Znanstvena istraživanja moraju biti pomno planirana, što danas, između ostalog,
uključuje i dobivanje dozvole etičkog povjerenstva (za istraživanja na živim bićima),
5
kako im se ne bi nanijela šteta. Svako ozbiljnije istraživanje mora proći procjenu
etičkog povjerenstva.
Zorni primjer neetičkog istraživanja je istraživanje koje je Watson, poznati
psiholog, obavio 1920.-e godine na jedanaestomjesečnoj bebi, malom Albertu. Watson
je ispitivao fobije, točnije, porijeklo fobija. Fobije su bezrazložni, blokirajući strahovi;
to su intenzivni, iracionalni strahovi od nekih subjekata, bića ili situacija. Watsona je
zanimalo kako fobije nastaju, da li se one tijekom života uče, i na koji način, ili su
urođeno ponašanje. Fobije se stječu procesom klasičnog kondicioniranja, i to je upravo
ono što je Watson htio dokazati. U Watsonovom istraživanju, dok se mali Albert igrao s
malim bijelim zecom kojeg je inače jako volio, izlagan je intenzivnom neugodnom
zvuku: iza njegovih leđa istraživači su udarali u gong. Njegova reakcija bila je tipična
reakcija straha za tu dob: dijete bi se rasplakalo. Nakon nekoliko uparivanja
pojavljivanja bijelog zeca i udarca u gong, Albert je reagirao strahom čim bi vidio
bijelog zeca, bez pojave zvuka. Ali to nije bila jedina Albertova reakcija, njegovo se
plakanje generaliziralo i na druge bijele podražaje: na zamotuljak vate, na bijele
liječničke kute. Sa sigurnošću možemo tvrditi da danas takvo istraživanje ne bi bilo
dozvoljeno.
Primjeri istraživanja koja mogu imati negativne posljedice za sudionike jesu i
ispitivanje novih lijekova na ljudima, pa čak i na životinjama. Takva se istraživanja sve
više osporavaju. Često smo svjedoci da su borci za životinjska prava glasniji nego borci
za ljudska prava. Posljedica toga je da se na običnim kozmetičkim kremama često
navodi da proizvod nije testiran na životinjama. Znači li to da proizvod nije uopće
testiran i da prije njegovog puštanja u prodaju nije u potpunosti provjereno njegovo
djelovanje na živim bićima?! Nije li takav postupak moralno pod većim upitnikom, jer
bi proizvod mogao imati negativnih posljedica na široki krug ljudi koji ga koriste
vjerujući da je bezazlen, nego testiranje proizvoda na životinjama prije same prodaje?
Pitanje je koliko je opravdano riskirati jedan ljudski život, ili nekolicinu njih za
opće dobro; npr. isprobavanje nekog novog lijeka kod terminalnog bolesnika od
karcinoma, za koji pretpostavljamo da bi mu mogao pomoći, može imati i štetnih
nuspojava, ali rezultati takvog ispitivanja mogli bi pomoći i drugim bolesnicima.
Terminalnom pacijentu život će svakako ubrzo skončati bez djelotvornog lijeka, pa će
testiranje novog lijeka većina ljudi smatrati opravdanim. No, bez suglasnosti samog
pacijenta nije dozvoljeno uvesti ga u eksperiment.
Teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje etičnosti znanstvenih istraživanja.
Svaki pojedinačni ljudski život neprocjenjivo je vrijedan, ali vjerojatno postoje situacije
kada bi se mogao postići konsenzus oko opravdanosti provođenja nekog istraživanja,
pogotovo kada se nađemo u situaciji da nam spoznaje takvog istraživanja mogu spasiti
život, nama samima, ili nekom od naših bližnjih.
Primjeri štetnih istraživanja su i eksperimenti s atomskom energijom, dok se još
nije znalo koliko je njezina moć razorna. Poznat je primjer i istraživanje koje je proveo
Milgram (1974): studentima je bilo naloženo da zadaju elektrošokove s maksimalnom
jačinom 450 V nepoznatim osobama koje su bile u susjednoj sobi, a koje su sami
ispitanici mogli vidjeti kroz jednosmjerno zrcalo. Zadatak studenata bio je da kazne
osobe za netočne odgovore, a same osobe bile su glumci koji su glumili da dobivaju
elektrošokove. Dakle, cijela situacija bila je fiktivna, ali studenti su bili uvjereni u
njezinu vjerodostojnost. U ovom istraživanju neetično je što se ispitanike lagalo o
djelovanju elektrošokova, a takva situacija mogla je rezultirati lošim psihičkim stanjem
ispitanika. Naime, neki ispitanici zadavali su elektrošokove dovoljno jake da ubiju
čovjeka, i povećavali su snagu elektrošokova čak i kada su njihovi kažnjenici glumili da
6
su bez svijesti, odnosno kada više nisu davali nikakve znakove života. Saznanje da su
nekoga mogli ubiti samo zato što im je to naloženo od strane autoriteta, i na taj način
kazniti osobu zbog sasvim banalnog razloga kao što je veliki broj grešaka u učenju
novog gradiva, zacijelo djeluje potresno na veliki broj ljudi. Studentima je sudjelovanje
u ovom istraživanju bilo uvjet za izlazak na ispit, pa su oni ustvari bili ucijenjeni da u
njemu sudjeluju i izvrše naredbe koje bi im se u nekim drugim uvjetima činile
nevjerojatnima.
USPOREDBA DIJAGNOSTICIRANJA I ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
U čemu je sličnost i razlika zadataka koji se obavljaju tijekom dijagnostičkog

procesa u zdravstvu, i znanstvenog istraživanja?
I dijagnosticiranje i znanstveno istraživanje baziraju se na prikupljanju podataka

na što objektivniji način, na temelju kojih se donose zaključci.
U dijagnosticiranju se uglavnom služimo proučavanjem pojedinačnih slučajeva
(to su tzv. kliničke metode), a u istraživanju se služimo eksperimentalnim i
diferencijalnim metodama. Bez istraživanja koja nam daju norme, ne bi smo mogli
dijagnosticirati jer bi nam manjkali kriteriji za određivanje kategorije u koju neki
pojedinac pripada. Npr. ako izmjerimo obim glave tromjesečnoj bebi, imamo točne
kriterije, i donju i gornju granicu unutar kojih je veličina glave normalna za tu dob, pa
možemo reći da li je djetetova glava u granicama normale. Dakle, tek na osnovi
poznavanja normi koje vladaju u određenim grupama, možemo odrediti i mjesto nekog
pojedinca. Pri dijagnosticiranju, naravno, utvrđujemo strukturu pojedinca, njegovu
ličnost ili zdravlje, izgled ili sposobnosti, razlučujemo ga od ostalih i određujemo bitne
značajke pojedinca.
Putem dijagnosticiranja možemo provjeravati rezultate istraživanja, ali i
dijagnosticiranje pojedinog slučaja može ponekad predstavljati istraživanje, pogotovo
ako se radi o izuzetno rijetkim pojavama (bolestima ili stanjima).
Na koga se sve odnosi nalaz dobiven istraživanjem, a na koga dijagnostički nalaz?
Nalaz dobiven istraživanjem odnosi se na cijelu populaciju iz koje je uzet

uzorak. Mi npr. nikada ne ispitujemo sve srčane bolesnike u Hrvatskoj, čak niti sve u
gradu Zagrebu jer bi to bilo preskupo i predugotrajno, nego izaberemo jedan manji broj
ljudi za koje smatramo da dobro predstavljaju sve bolesnike od određene bolesti. Na sve
njih se odnose nalazi istraživanja, dok se rezultati dijagnostičkog procesa odnose samo
na tog jednog bolesnika kojeg obrađujemo, i to "sada i ovdje", jer npr. za dvije godine
bolesnikova situacija će se vjerojatno promijeniti, na bolje ili na gore, pa onda taj nalaz
neće više biti aktualan, već on prelazi u povijest bolesti. Nije uopće upitno da liječniku
dijagnostičaru pomaže svaki pojedinačni slučaj u postavljanju dijagnoze u budućnosti,
jer ako liječnik naiđe na pacijenta sa sličnim simptomima, iskustvo mu pomaže u
utvrđivanju točne dijagnoze.
Dakle, nalazi dobiveni istraživanjem univerzalniji su nego postavljena
dijagnoza.
Da li se u istraživanju i dijagnosticiranju mogu koristiti jednaki postupci za

prikupljanje podataka – informacija?
7
Metode prikupljanja podataka u istraživanju i dijagnosticiranju mogu biti iste, ali
se u osnovi ipak razlikuju. Za razliku od eksperimentalnih i diferencijalnih metoda, u
dijagnosticiranju se koriste u prvom redu kliničke metode. Kod kliničkih metoda nije
svrha uopćavanje već što bolje upoznavanje određene ličnosti pojedinca. U kliničke
metode spadaju liječnički pregled, povijest bolesti i sl. Radi se anamneza, pri čemu je
bitno na koji način se provodi intervju s pacijentom. O sposobnostima, iskustvu,
objektivnosti, sistematičnosti medicinskog osoblja ovisit će ishod i nalazi dobiveni na
temelju intervjua. U istraživanju se uglavnom ide od pojedinačnog ka općem, a u
dijagnostici od općeg ka pojedinačnom.
ODNOS ZNANSTVENOG PRISTUPA I NEKIH DRUGIH PRISTUPA
Kako nadriliječnici (prirodni – rođeni iscjelitelji) dolaze do svojih istina i spoznaja,

te po čemu se njihov način spoznavanja razlikuje od znanstvenog pristupa?
Nadriliječnici se rukovode svojom intuicijom, oni su rođeni s tim svojim

sposobnostima i uvjereni su u njih, iako su one neprovjerljive i nemjerljive (mjerni
instrument za mjerenje bioenergije, ili neke druge vrste "posebne" terapijske energije
još uvijek ne postoji).
Znanstvena istraživanja moraju biti replikabilna, moraju se moći ponoviti, zato
su istraživači dužni u svojim izvještajima opisati metodologiju istraživanja, moraju
navesti sve bitne detalje (na kome je rađen eksperiment, dob, obrazovanje, spol
ispitanika; u kojim uvjetima, u koje doba dana, ako se smatra da je i to bitno, kakva je
bila uputa koju je eksperimentator dao ispitanicima, što su ispitanici morali reći,
napraviti...). To se sve mora navesti baš zato da bi se istraživanje moglo ponoviti i
provjeriti rezultate koje je netko prije dobio. Istraživanja se rade po unaprijed
definiranom postupku, i moraju biti objektivna.
Vjerojatno postoje pojedinci koji zaista imaju neke sposobnosti, koje su za sada
znanosti nemjerljive i nedostupne, ali čini se da je većina tih nadriliječnika ipak bez
ikakvih posebnih sposobnosti, već se njihov uspjeh bazira na sugestibilnosti.
Zašto onda oni ipak tako dobro prolaze?
Kada se ljudi nađu u očajnoj zdravstvenoj situaciji, kada klasična medicina nema
uspjeha, poseže se za svim sredstvima. Nadalje, nadriliječnici imaju puno osobniji,
individualniji pristup od liječnika, njih ne zanima samo dijagnoza, bolestan bubreg ili
uganut zglob, već bolesniku pristupaju cjelovito, posvete mu se u potpunosti, zanimaju
se za njegovo i psihičko i tjelesno stanje, npr. pitaju ga za unuke, zajedno s pacijentom
prokomentiraju utakmicu koja je dan ranije bila na televiziji... Ponekad je pacijentu
dovoljno da se izjada pa da se osjeća bolje. Bitan je i učinak novaca kojeg dajemo: kada
nešto skupo platimo, skloni smo vjerovati da će nam od toga biti bolje, jer ako se ne
uvjerimo, onda ne samo da nam nije bolje (a drugima je bilo kod istog bioenergetičara),
8
nego smo uložili trud i bacili "u vodu" lijepu sumu novaca. Lakše je uvjeriti samog sebe
da nam je ipak malo bolje, nego si priznati pogrešku.
Kako religija i vjernici, filozofija i umjetnost dolaze do svojih istina i spoznaja? Po

čemu se njihov način razlikuje od znanstvenog pristupa?
Religija se temelji na dogmama, i ne pretpostavlja se da se te dogme dovode u

pitanje. U povijesti nije bilo dozvoljeno dovoditi u pitanje vjerske postavke, pa su
pojedinci koji su se usprotivili spoznajama koje je crkva propagirala, stradavali, često
vrlo brutalno i nakon okrutnih mučenja. No i crkva je, kao i ostale institucije, podložna
utjecajima društva u cjelini, pa se danas i ona pokazuje otvorenom za promjene (sada se
već govori o ukidanju celibata, propagira se tolerancija drugih vjera, dok su se nekada
vjernici drugih vjera smatrali nevjernicima, neprijateljima). Dogme su učenja koja treba
prihvatiti "zdravo za gotovo". Zato se s vjerskim odgojem počinje od malena, jer se tako
dogme najlakše usađuju, pa je odraslom vjerniku jasno i očigledno da je Bog u svemu
oko nas i u nama, a ateisti je isto tako očigledno da tu Boga nema. Ali to je teško
provjeriti, jer postojanje Boga nije nešto što možemo opaziti, izmjeriti, dokazati, već je
odraz vjere pojedinca.
Filozofi su se oduvijek pitali kakav je zapravo taj naš svijet. Filozofija se temelji
na logici, logičkom zaključivanju, domišljanju, razmišljanju, premišljanju. Filozofi su
donosili neprovjerljive zaključke i raspravljali temama kao što su: "Što je u osnovi
svega? " ili "Koliko anđela stane na vrh igle?". Osnovni pojmovi u filozofiji, bit i bitak,
nisu kategorije koje su svima očigledne i provjerljive, već više ovise o individualnom
pristupu filozofa.
U umjetnosti nije ni bitno doći do jedne jedinstvene istine koja bi bila ista za
sve. Naime, neko umjetničko djelo, npr. slika može izazvati vrlo različite doživljaje kod
osoba koje je promatraju ovisno o njihovu iskustvu i raspoloženju, a što može biti vrlo
različito od doživljaja samog autora. Umjetničko djelo je odraz kreativnosti, intuicije,
unutarnjeg stanja umjetnika.
Religija, znanost, filozofija i umjetnost kvalitativno su različiti pristupi i nije
opravdano međusobno ih uspoređivati i vrednovati. Nemoguće je doći do odgovora koji
je pristup važniji ili bolji od drugog, jer sva ta područja odražavaju različita čovjekova
nastojanja da pojmi svijet koji ga okružuje; ta se područja međusobno nadopunjavaju i
čine naš život raznolikijim i potpunijim.
Zbog čega spoznaje iz našeg svakodnevnog života nemaju znanstvenu vrijednost –

valjanost?
Spoznaje iz našeg svakodnevnog života često su sporadične, pristrane i

subjektivne, mi zahvaćamo samo jedan dio realiteta, i često na temelju nekoliko
izoliranih primjera donosimo zaključke za koje mislimo da vrijede općenito. Tako
nastaju predrasude. Npr. imamo tri prijateljice koje su promijenile frizuru, skratile su
kosu, i nedugo nakon toga izgubile dečka, i na temelju toga stvaramo zaključak da nije
dobro skraćivati kosu, jer to može rezultirati prekidom veze. Jasno je da je takav
zaključak neutemeljen i da je povezanost prividna, što bi se vrlo lako i dokazalo
provođenjem pravog istraživanja. Primjer je i donošenje zaključka o nekoj osobi koju
smo tek upoznali: možemo zaključiti da je pametna i simpatična, iako smo s njom
9
proveli tek kratko vrijeme, ali stil odijevanja joj je sličan našem, pa ustvari sebe
projiciramo na nju.
Naša opažanja usmjerena su našim iskustvima, nisu unaprijed planirana, pa
možda ne obraćamo pažnju na sve bitne pojedinosti. Naše spoznaje ne moraju se nužno
poklapati s objektivnom stvarnošću.
DEDUKTIVNO I INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE
Što su deduktivno i induktivno zaključivanje? Koji se način mišljenja češće koristi

u svakodnevnoj praksi, a koji u istraživanjima? Koje su prednosti, a koji nedostaci
ovih načina mišljenja?
Postoje dva oblika zaključivanja: induktivno i deduktivno zaključivanje.

Deduktivno zaključivanje je zaključivanje iz općeg ka pojedinačnom. Poznavajući opća
pravila i osobine nekih pojava, predviđa se pojedinačno, konkretno. Npr. ako znamo
opće pojave o osobinama, tijeku i terapiji neke bolesti tada ćemo to znati primijeniti i na
konkretnom slučaju nekog pacijenta.
Induktivno zaključivanje je zaključivanje iz pojedinačnog ka općem. Nakon niza

pojedinačnih zapažanja stvaramo zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava
koje imaju slična obilježja. Npr. ako prilikom primjene neke terapije kod jedne po
nečemu specifične skupine pacijenata uočimo slične nuspojave, tada možemo zaključiti
da je neka terapija kontraindicirana navedenoj skupini pacijenata.
Oba načina mišljenja koriste se i u svakodnevnoj praksi i u istraživanjima, no u

svakodnevnoj praksi se više koristimo dedukcijom, jer smo veliki broj teorija i spoznaja
usvojili tijekom školovanja i dosadašnjeg iskustva, te ih primjenjujemo na pojedinačne
slučajeve s kojima se susrećemo. U istraživanjima se češće koristimo indukcijom, dakle
zaključujemo na temelju osobina ispitanika u istraživanju da su takve osobine cijele
populacije. Npr. kažemo da svi bubrežni bolesnici pate od depresije nakon
višegodišnjeg odlaska na dijalizu, a zaključak smo donijeli na temelju 150 dobro (ili
loše) odabranih bubrežnih bolesnika. Dakle, iz pojedinačnih slučajeva koji su po
nečemu slični, stvaramo opći zaključak.
Život oko nas prepun je različitih objekata, i pojednostavljivanje stvarnosti koju
vršimo stavljanjem objekata u kategorije olakšava nam funkcioniranje i kretanje u tom
šarolikom svijetu, pa umjesto neizmjernog broja različitih stvari, koristimo nekoliko
desetaka, stotina ili tisuća kategorija (npr. znamo da su svi različiti modeli automobila,
različitih boja, da su to sve automobili, ili čak još šire, prijevozna sredstva). Zato nam
služi indukcija.
No, u tom procesu moguće su i greške, npr. kada donosimo zaključak na temelju
nedovoljnog broja objekata: mislimo da su svi Talijani simpatični i da lijepo pjevaju
povodeći se za dvojicom Talijana koje smo upoznali. Nakon toga upoznamo Talijana
koji baš i nije ugodno društvo, bez sluha, pa uvidimo da naš zaključak i nije u
potpunosti točan, pa ili promijenimo zaključak o Talijanima, ili pomislimo da je taj treći
Talijan "izuzetak koji potvrđuje pravilo".
10
PREGLED ISTRAŽIVAČKOG PROCESA
Student ili početnik na području istraživanja, koji ima ideju za provođenje nekog
istraživanja, u prvo vrijeme se najčešće nalazi u čudu, jer ne zna od kuda bi počeo. Zbog
toga je potrebno znati nešto više o samom istraživačkom procesu i fazama od kojih se
sastoji jedno istraživanje.
Faze i koraci u istraživačkom procesu su sljedeći:
1. Identifikacija problema
2. Pregled literature
3. Razvoj teorijskog okvira
4. Definiranje varijabli i formuliranje hipoteza
5. Izbor istraživačkog nacrta
6. Određivanje populacije i način odabira uzorka
7. Prikupljanje podataka
8. Analiza podataka
9. Interpretacija nalaza
10. Pisanje izvještaja i prezentiranje nalaza
Definiranje problema
Problem istraživanja je specifičan problem, to je pitanje koje si postavljamo i na koje bi
istraživanje trebalo dati odgovor. Problem za istraživanje može poteći ili iz iskustva, ili
iz literature, ili iz neke teorije. Nije svako pitanje koje si postavljamo problem. Da bi
određeno pitanje postalo zbiljski istraživački problem, njegove odlike moraju biti
sljedeće (prema Milas, 2000):
1. Relevantnost (teorijski značaj)
2. Nedovoljna istraženost ili proturječnost nalaza
3. Provjerljivost
4. Preciznost (specifičnost)
Ad. 1 – RELEVANTNOST
Problem mora biti smislen i značajan, njegovo rješavanje nositi neku spoznajno-
teorijsku ili praktičnu korist, npr. nećemo ispitivati odnos između boje kose ljudi i
učestalosti pojave neke bolesti kod njih; ili da li učestalost upale pluća ovisi o
učestalosti rezanja noktiju; to je apsolutno nerelevantno za istraživanje.
Temeljni nedostatak većine istraživanja koja dolaze do bezvrijednih spoznaja
leži u nedovoljnoj teorijskoj fundiranosti problema. Ako problem nema odgovarajući
teorijski značaj, teško da će njegovo rješavanje biti od osjetnije koristi. Druga pogreška
koju početnici obično čine jest njihovo uvjerenje kako su upravo oni, po prvi puta,
uočili neki problem. No, velika većina problema kojih se uopće možemo dosjetiti
uglavnom je ili u potpunosti istražena. No, kako se odgovor na neki problem može
dobiti na neizmjerno mnogo načina, često je potrebno provjeravati dobivene rezultate u
istim ili drukčijim uvjetima.
11
Radi što bolje pripreme za istraživanje, neophodno je pretražiti bazu podataka
vezanu uz naše područje istraživanja. Danas se to uglavnom radi kompjutorski,
ukucavanjem ključnih riječi ("Keywords") ili unošenjem imena autora koje je poznat u
određenom području.
Ad. 2 – NEDOVOLJNA ISTRAŽENOST ILI PROTURJEČNOST NALAZA

Kada ste temeljito proučili ono što je o problemu već ranije izrečeno i napisano, može
se zaključiti je li i nadalje vrijedan provjere i istraživanja. Ako o problemu postoji
jednodušno slaganje, pitanje je treba li ga ponovno istraživati.
Ad. 3 – PROVJERLJIVOST
Problem koji se ne može istražiti na empirijski način, nema znanstvenu vrijednost.
Problem može biti nedohvatljiv iskustvenoj provjeri na više načina, može se baviti
metafizičkim ili filozofskim pitanjima (npr. "Postoji li Bog?"; ili "Koji je smisao
života?", ili vrijednosnim sudovima (npr. koja je knjiga zanimljivija od neke dvije
navedene).
Ad. 4 – PRECIZNOST (SPECIFIČNOST)

Ako problem nije precizno naveden, tj. ako je preopćenit, preopširan, rijetko ćemo kada
biti u prilici na njega potpuno odgovoriti. Problem mora biti tako definiran da ga
možemo obuhvatiti u jednom istraživanju.
Definiranje varijabli
Varijabla je bilo koja pojava koja se mijenja na bilo koji način. To je svojstvo subjekta
ili objekta, ili situacije, koje može poprimiti različite vrijednosti (Milas, 2000).
Varijable možemo podijeliti na kvalitativne i kvantitativne. Kvalitativne su one

koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se ne da izraziti brojčano), dok se kvantitativne
razlikuju prema nekom količinskom (brojčanom, kvantitativnom) svojstvu. Kvalitativne
ili kategorijalne varijable su npr. boja očiju, psihijatrijska dijagnoza ili mjesto rođenja,
dok su kvantitativne tjelesna težina, broj bakterija u uzorku urina ili gustoća kostiju.
Potonje se nadalje dijele na diskretne (isprekidane) i kontinuirane varijable. Prve mogu
poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti, dok druge zauzimaju cjelokupnu ljestvicu, pa
tako i vrijednosti između cijelih brojeva. Broj članova obitelji, broj novina koje netko
redovito kupuje, broj obrađenih pacijenata dnevno ili broj kućnih ljubimaca su sve
diskretne, dok su visina, težina i brzina trčanja redom kontinuirane varijable.
Nezavisna varijabla je ona varijabla koje se sama mijenja ili ju mi unosimo u

eksperiment i namjerno mijenjamo kako bi provjerili utječe li na zavisnu varijablu i na
koji način. Ako se radi o neki štetnim tvarima, prisutnim u našoj okolini, onda etički
nije opravdano eksperimentirati s takvim tvarima u smislu da povećavamo njihovu
koncentraciju u okolini i pratimo kako to djeluje ne zdravlje ljudi u tom području.
Eventualno možemo pratiti da li je redukcija štetnih tvari iz okoline povezana sa
smanjenjem pojave nekih bolesti.
Zavisna varijabla je ona varijabla koja je predmet istraživanja, tj. opažanja ili
mjerenja. Promatramo da li se zavisna varijabla mijenja pod utjecajem nezavisne
varijable ili ostaje ista.
12
Hipoteze
Hipoteza je provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno pitanje.
Odnosi se na istraživačevu pretpostavku o odnosima između pojava, varijabli koje se
ispituju. Hipoteza se može postaviti u obliku afirmativne, direktivne ili nul-hipoteze.
Uvijek se bira jedna vrsta hipoteze u istraživanju, ali u jednom istraživanju možemo
postaviti više hipoteza, ovisno o broju problema kojima se naše istraživanje bavi.
Hipoteze se postavljaju prije prikupljanja podataka, a rezultati dobiveni obradom
podataka kazuju nam treba li postavljenu hipotezu odbaciti ili prihvatiti.
Afirmativna hipoteza pretpostavlja da nezavisna varijabla ima utjecaja na zavisnu

varijablu, odnosno da postoji statistički značajna razlika između kontrolne i
eksperimentalne skupine u zavisnoj varijabli. Ona zvuči potpuno suprotno od nul-
hipoteze. Ako se radi o korelativnom istraživanju, onda ova hipoteza tvrdi da su dvije
pojave statistički značajno povezane. Npr. ako nas zanima razlikuju li se žene i
muškarci značajno po svojim stavovima prema pobačaju, afirmativna hipoteza bi
glasila: Postoji statistički značajna razlika u stavovima muškaraca i žena prema
pobačaju.
Direktivna hipoteza pretpostavlja ne samo da postoji razlika između skupina koje
ispitujemo, već da je ta razlika i određenog smjera; određuje se smjer ili direkcija
razlike između eksperimentalne i kontrolne skupine, pa se zato ova hipoteza naziva
direktivna. Ona govori o smjeru djelovanja nezavisne varijable na zavisnu: da li
nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje veličine zavisne varijable.
Direktivna hipoteza je još specifičnija od afirmativne hipoteze, i u istraživanjima se
najčešće postavlja. Za već navedeni primjer istraživačkog problema direktivna hipoteza
bi mogla glasiti: Žene imaju statistički značajno permisivniji stav prema pobačaju u
odnosu na muškarce.
Nul-hipoteza je pretpostavka da među skupinama koje ispitujemo nema razlike tj. nema
statistički značajne razlike, pa se još naziva i indiferentna ili niječna hipoteza. Ona
pretpostavlja da nema utjecaja nezavisne varijable na zavisnu. Za već navedeni primjer
rodnih razlika u stavu prema pobačaju, nul-hipoteza glasi: Nema statistički značajne
razlike u stavovima muškaraca i žena prema pobačaju. Kad provedemo istraživanje i
primijenimo odgovarajuće statističke postupke nad podacima, nul-hipotezu prihvaćamo
ili odbacujemo. Nul-hipoteza ima suštinsko značenje: istraživači uglavnom ne stavljaju
u istraživanje neke pojave za koje smatraju da nisu u vezi, jer ako je praksa pokazala da
npr. nema povezanosti između kognitivnih sposobnosti djece i reakcije na PPD, onda je
besmisleno trošiti sredstva i vrijeme na to, kada istovremeno ima toliko stvari koje
zaista treba provjeriti, npr. vrsta proizvođača cjepiva i reakcija djece na PPD. Dakle, u
istraživanje najčešće idemo s varijablama za koje nam se čini da su u većoj ili manjoj
mjeri povezane. Zašto onda izražavamo pretpostavku da nezavisna varijabla ne utječe
na zavisnu, ako u stvari očekujemo suprotno? Svrha nul-hipoteze je da odvrati
istraživaču misli od onoga u što je on uvjeren, da ga natjera da misli i izvan tih okvira
jer uvjerenje istraživača može imati bitnog utjecaja na ponašanje ispitanika. Općenito
se javlja pojava da ispitanici žele ugoditi istraživaču i trude se što bolje napraviti
zadatak koji im je istraživač zadao. Nul-hipoteza tjera istraživača da misli i da se ponaša
neutralno, kako male, suptilne promjene u njegovom ponašanju ne bi imale djelovanja
na rezultate istraživanja. Npr. ako je istraživač uvjeren da predoperativna priprema
djeluje na duljinu boravka u bolnici, on će možda biti ljubazniji prema eksperimentalnoj
skupini (ona koja prolazi kroz predoperativnu pripremu), više će vremena provoditi s
13
njima, možda će im kroz razgovor nagovijestiti što od njih očekuje (da kraće budu u
bolnici), a to sve može imati utjecaja na brži oporavak bolesnika u eksperimentalnoj
skupini u odnosu na kontrolnu.
Ova se mjera opreza više odnosi na znanosti gdje osobine ličnosti pojedinca, ili
neki drugi psihološki faktori mogu imati bitnog utjecaja na rezultate, na mjerenu
pojavu, a to je uvijek kada su mjerenja vrše na ljudima ili na životinjama.
Populacija i uzorak
Populacija se odnosi na ukupnu grupu osoba ili objekata koji udovoljavaju određenim
kriterijima postavljenim od strane istraživača. Dakle radi se o svim članovima neke
skupine s određenim karakteristikama.
Uzorak je ograničeni broj članova iz populacije koji su tako odabrani da što točnije
predstavljaju (reprezentiraju) populaciju. Populaciju je, naime, većinom nemoguće, ili
veoma teško ili skupo izmjeriti, pa se koristimo time da iz nje uzimamo uzorke, i iz njih
zaključujemo na stanje u populaciji. Uzorak ne smije biti pristran. Najčešći tipovi
uzoraka jesu slučajni uzorak, sistematski uzorak, stratificirani uzorak i prigodni uzorak.
Slučajni uzorak - najbolji tip uzorka, jer je nepristran, ali pod uvjetom da je
dovoljno velik. U slučajnom uzorku svaki član, svaka jedinka (subjekt) populacije, ima
jednaku šansu (vjerojatnost) da bude izabran u uzorak. Provodi se jednostavno, po
sistemu lota, ili ubacivanjem papirića s imenima svih članova populacije u bubanj, pa se
imena za uzorak po slučaju izvlače iz bubnja.
Sistematski uzorak – također je jedna vrsta slučajnog uzorka: po popisu imena
ili brojeva svih članova populacije biramo svakog n-tog ispitanika u uzorak. Samo
prvog člana izvučemo slučajno, a onda biramo dalje npr. svakog petog, ili petnaestog
člana.
Stratificirani uzorak - nakon podjele populacije u kategorije ili stratume iz
svake se odabere proporcionalni broj jedinki po slučaju. Npr. ako hoćemo ispitati sve
stare ljude u Hrvatskoj, prvo moramo pogledati u popis stanovništva koliki je postotak
žena, a koliki postotak muškaraca u pojedinim dobnim skupinama starijih ljudi – tzv.
stratumima (npr. od 61-65, 66-70, 71-75 godina itd.). Nakon toga se iz svakog stratuma
po slučaju izabiru ispitanici. Udio svakog stratuma u ukupnom uzorku proporcionalan je
udjelu tog stratuma u populaciji (npr. ako u dobi od 71-75 godina ima 27% muškaraca,
onda se i naš uzorak treba sastojati od 27% muškaraca u toj dobnoj skupini, i tako
redom). Ovo je dobar izbor uzorka kada nam populacija nije izjednačena po nekim
obilježjima (dob, spol, obrazovanje i sl.).
Prigodni uzorak – uzimamo ispitanike koji su "nam pri ruci", bez obzira na
njihove karakteristike. Npr. ako želimo formirati neki novi upitnik o stavovima o
zdravlju, i uzmemo za ispitanike studente prve godine svih smjerova na Visokoj
zdravstvenoj školi, ne možemo rezultate generalizirati na sve studente općenito. Naime,
studenti Visoke zdravstvene škole su selekcionirana skupina po svojim interesima, i što
je još važnije, znanju – oni već imaju više medicinskog obrazovanja nego prosječni
student u Zagrebu. Zato je tu generalizacija rezultata na širu populaciju studenata jako
upitna, a pogotovo je neopravdano generalizirati te nalaze na opću populaciju (sve
građane). Osobine uzorka i populacije određuju moguću širinu generalizacije nalaza
nekog znanstvenog istraživanja.
14
PRIMJERI NEKIH ISTRAŽIVANJA:
1) Zanima nas da li predoperativna priprema ima utjecaja na brzinu oporavka

nakon operacije.
 PROBLEM
Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na brzinu oporavka
pacijenata nakon operacije.
 NEZAVISNA VARIJABLA
Predoperativna priprema (eksperimentalna skupina koja prolazi predoperativnu
pripremu i kontrolna skupina bez predoperativne pripreme).
 ZAVISNA VARIJABLA
Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena je kao broj dana provedenih u
bolnici nakon operacije.
 HIPOTEZA
 DIREKTIVNA HIPOTEZA
Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon operacije od
pacijenata koji ne prođu kroz pripremu.
 NUL-HIPOTEZA
Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu (eksperimentalna skupina) i
skupina pacijenata koja nije primila predoperativnu pripremu (kontrolna skupina)
značajno se ne razlikuju u brzini oporavka nakon operacije.
ili
Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na dužinu oporavka pacijenata nakon
operacije.
 POPULACIJA
a) Svi operirani pacijenti općenito.
ili
b) Svi operirani pacijenti u Hrvatskoj.
 UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati pacijenti i
raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu.
ili
b) Stratificirani uzorak - prema statistikama o broju operacija koje se obave u svakoj
zagrebačkoj bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz svake bolnice
koji će biti uključen u ispitivanje.
15
2) Skupinu istraživača u Hrvatskoj zanimalo je da li majke s rizičnom trudnoćom
rađaju novorođenčad niže porođajne težine u odnosu na majke čija trudnoća
nije označena kao rizična.
PROBLEM
Ispitati rađaju li majke s rizičnom trudnoćom novorođenčad niže porođajne težine od
majki čija trudnoća nije označena kao rizična.
Rizičnost trudnoće (u eksperimentalnu skupinu spadaju žene s rizičnom trudnoćom, a
kontrolnu predstavljaju žene s normalnom trudnoćom).
Porođajna težina novorođenčadi (izmjerena u gramima).
 AFIRMATIVNA HIPOTEZA
Postoji statistički značajna razlika u porođajnoj težini novorođenčadi između skupine
majki s rizičnom trudnoćom i skupine majki s normalnom trudnoćom.
Majke čija je trudnoća označena kao rizična rađaju novorođenčad niže porođajne težine
u odnosu na majke čija trudnoća nije označena kao rizična.
 NUL-HIPOTEZA
Majke s rizičnom trudnoćom rađaju novorođenčad čija se porođajna težina značajno ne
razlikuje od težine novorođenčadi čije su majke imale normalnu trudnoću (kontrolna
skupina).
ili
Nema značajne razlike između težine novorođenčadi majki s rizičnom trudnoćom i
normalnom trudnoćom.
 POPULACIJA
Sve majke čija je trudnoća označena kao rizična (i njihova novorođenčad) u Hrvatskoj.
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema popisu majki rizične trudnoće u Hrvatskoj po slučaju se

odabere određeni broj subjekata; isto tako se po slučaju odaberu majke s normalnom
trudnoćom za kontrolnu skupinu.
ili
b) Sistematski uzorak - svaka n-ta majka.
ili
c) Stratificirani uzorak - iz svake županije u uzorak se odabere proporcionalni broj
žena u trudnoći.
16
3) Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na
intenzivnom odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
- Potrebno je razmotriti: kako će se ispitati zadovoljstvo, da li samo putem

razgovora, ili primjenom upitnika koji će ispuniti sami zdravstveni djelatnici;
- Potrebno je obuhvatiti sve aspekte zadovoljstva poslom (odnos s nadređenima,
kolegama, uvjeti rada, prehrana na poslu, plaća, težina posla ovisno o vrsti
bolesnika);
- Razmisliti o eventualnom utjecaju drugih relevantnih faktora na zadovoljstvo
poslom, npr. može li duljina radnog staža igrati ulogu.
PROBLEM
Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na intenzivnom
odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
Vrsta odjela - intenzivni odjel / interni odjel.
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika (izmjereno upitnikom o zadovoljstvu
poslom).
Vrsta odjela na kojem rade zdravstveni djelatnici ima utjecaja na njihovo zadovoljstvo
poslom.
Zdravstveni djelatnici koje rade na intenzivnom odjelu manje su zadovoljni poslom od
djelatnika koji rade na internom odjelu.
 NUL-HIPOTEZA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika koji rade na intenzivnom odjelu značajno
se ne razlikuje od zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
ili
Nema značajne razlike između zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na
intenzivnom i internom odjelu.
 POPULACIJA
Svi zdravstveni djelatnici koji rade na intenzivnom i internom odjelu neke bolnice.
 UZORAK
Slučajni uzorak - prema popisu svih zdravstvenih djelatnika koje rade na ovim odjelima
po slučaju izabrati subjekte za ispitivanje.
ili
Možemo uzeti kompletnu populaciju u uzorak: ispitati sve zdravstvene djelatnike na
odjelu. U tom slučaju uzorak i populacija su jednaki!
17
PRIMJER LONGITUDINALNOG NACRTA
4) Mijenja li se tijekom vremena intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s

kroničnim oštećenjem kralježnice?
- Longitudinalno istraživanje predstavlja višestruko mjerenje na istim ispitanicima

u različitim vremenskim točkama.
- Prednost longitudinalnog nacrta je da izjednačava mnoge čimbenike odnosno
njihovo djelovanje na pojedinca (ispitanik ne mijenja spol, ni obrazovanje, ima
ireverzibilno oštećenje kralježnice), no npr. potrebno je svakako kontrolirati
uzimaju li ispitanici terapiju ili ne – to treba biti izjednačeno za sve ispitanike). Da
smo npr. uzeli skupine ispitanika koje različito dugo boluju od kroničnog
oštećenja kralježnice (transverzalni nacrt) i promatramo razlikuju li se te skupine
po doživljaju boli, dobivenu razliku u doživljaju boli ne možemo sa sigurnošću
pripisati razlici u duljini trajanja bolesti. Naime, postoji mogućnost da su se te
skupine ispitanika međusobno razlikovale po doživljaju boli općenito, bez obzira
na duljinu oštećenja. Zato je u ovom slučaju prihvatljivije raditi longitudinalno
istraživanje.
- Susjedna testiranja moraju biti vremenski dovoljno udaljena kako se bolesnik ne
bi sjećao što je odgovorio u prethodnom ispitivanju, jer zbog želje da ostane
dosljedan sam sebi može dati odgovore slične onima koje je već prije dao.
 PROBLEM
Ispitati mijenja li se s vremenom intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim
oštećenjem kralježnice.
Duljina trajanja kroničnog oštećenja kralježnice (vrijeme). Ispitivanje bi se provelo tri
puta s razmakom od četiri godine.
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata.
 AFIRMATIVNA (DIREKTIVNA) HIPOTEZA

S vremenom se mijenja intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem
kralježnice (intenzitet doživljaja boli s vremenom se smanjuje / povećava).
 NUL-HIPOTEZA
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem kralježnice ostaje isti,
bez obzira na duljinu trajanja oboljenja.
 POPULACIJA
Svi pacijenti s kroničnim oštećenjem kralježnice u trajanju od minimalno godine dana.
 UZORAK
Prigodni uzorak - pacijenti dijagnosticirani u jednoj bolnici tijekom 6 mjeseci.
18
GRAFIČKI PRIKAZ NACRTA ISTRAŽIVANJA
NACRT istraživanja sadrži objašnjenje istraživačkog plana i strukturu istraživačkog

procesa. Oznake koje se koriste u grafičkom prikazu nacrta istraživanja su sljedeće:
R - slučajno izabrani uzorak (random)

O - opažanje, mjerenje
X - tretman, djelovanje terapije, eksperimentalna manipulacija
Svaka skupina ispitanika označava se na posebnoj liniji.
Predeksperimentalni nacrt s posttestom
R ... X O
R ... ... O
U predeksperimentalnom nacrtu s posttestom imamo dvije skupine ispitanika, od kojih

je jedna kontrolna, jedna eksperimentalna. Eksperimentalna skupina prolazi tretman,
nakon toga radimo mjerenje zavisne varijable u obje skupine, i uspoređujemo
vrijednosti zavisne varijable između njih.
Primjer - Kako boja kute, uniforme, medicinske sestre utječe na pozitivno i negativno
ponašanje djece (smijanje, plakanje, jecanje). Nezavisna varijabla je boja kute - neke
sestre nose bijelu kutu, a druge obojane živim bojama. Uspoređujemo zavisnu varijablu
(emocionalno ponašanje) kod dviju skupina djece: onih za koje se brinu sestre u bijelim
kutama i onih za koje se brinu sestre u obojenim kutama, kako bi vidjeli da li među
njima ima razlike. Imamo samo podatke nakon tretmana (kute u boji).
Predeksperimentalni nacrt: jednokratno ispitivanje na jednoj skupini
R ... X O
Nedostatak ovog nacrta je nepostojanje mjerenja prije tretmana, kao i kontrolne

skupine, pa nemamo refereničnu točku za usporedbu dobivenih vrijednosti zavisne
varijable.
Predeksperimentalni nacrt: test-retest na jednoj skupini
R O1 X O2
Za razliku od prethodnog primjera, ovdje je uvedeno mjerenje prije tretmana, pa je

moguća usporedba promjene u zavisnoj varijabli.
19
Eksperimentalni nacrt: test-retest s kontrolnom skupinom
R O1 X O2
R O1 … O2
Primjer - Zanima nas da li dodatni vitamini i hranjive tvari kao dopuna prehrani za
prerano rođenu novorođenčad kroz dva tjedna povećavaju njihovu težinu. Recimo da
nakon dva tjedna dobijemo dobitak u težini od 500 grama. Radi li se zaista o uzročnoj
povezanosti između vitaminske nadopune prehrani (nezavisna varijabla) i dobitka na
težini (zavisna varijabla)? Ne, jer bebe ionako rastu, razvijaju se i dobivaju na težini.
Bez kontrolne skupine bebi koje ne dobivaju dopunsku prehranu vitaminima, ne
možemo odijeliti faktore koji se odnose na razvoj i tretman.
Kontrolnu skupinu ponekad na područjima istraživanja u zdravstvu nije moguće
postići u pravom smislu riječi, jer je to skupina koja uopće ne dobiva tretman. Na
primjer, ako želimo ispitati utjecaj sestrinskih intervencija na bolesnike, ne možemo
napraviti eksperiment u kojem skupina bolesnika uopće ne prima zdravstvenu njegu
medicinske sestre. Kako bi ispitali efekte nove metode njege, nećemo koristiti skupinu
koja uopće ne prima njegu, nego ćemo kao kontrolu uzeti skupinu koja prima
uobičajenu i tradicionalnu metodu njege.
Eksperimentalni nacrt - Solomonov
R O1 X O2
R O1 .. O2
R .... X O2
R .... .. O2
Primjer - Kada se podaci prikupljaju prije i poslije tretmana, prvo (pretest) mjerenje
može djelovati na kasnije rezultate. Postest mjere mogu biti pod utjecajem ne samo
tretmana nego i prvog mjerenja. Na primjer, organiziramo radionicu za poboljšanje
stavova zdravstvenih djelatnika prema mentalnim bolesnicima. Prvo mjerenje stavova
prema bolesnicima (pretest) može samo za sebe biti neka vrsta senzibilizacije ispitanika
ili “tretmana” (neki ispitanici mogu prvim mjerenjem biti potaknuti na razmišljanje i
prije radionice promijeniti svoj stav prema mentalnim bolesnicima). Zbog toga u nacrtu
s 4 grupe, imamo 2 eksperimentalne i 2 kontrolne skupine. Jedna eksperimentalna i
jedna kontrolna skupina imaju pretest mjerenje (prethodno mjerenje), a druge nemaju
tako da se provjeri utjecaj pretest mjerenja i tretmana.
Longitudinalni nacrt
R O1 O2 O3 O4 O5 O6
Ovaj nacrt objašnjen je u primjeru istraživanja br. 4
20
Dodatak: Primjeri problema istraživanja za vježbu
 Ispitati kakva je učinkovitost dviju alternativnih metoda za smanjivanje

predoperativne anksioznosti (tjeskobe) kod djece koja idu na operaciju krajnika
(tonzilektomiju). Jedna skupina djece primit će strukturirane informacije o
kirurškim postupcima i što će se događati s njima (tretman X1), a druga skupina
djece dobit će informacije o tome kako će se osjećati (tretman X2). Treća
skupina neće primiti nikakav tretman.
 Ispitati kakva je učinkovitost dviju tehnika pripreme za smanjivanje

porođajne boli - tehnika relaksacije i tehnika disanja na dvije skupine trudnica.
Potrebno je uvesti treću skupinu koja neće biti podučena nikakvoj tehnici.
 Razlikuju li se stavovi zdravstvenih djelatnika o psihijatrijskim bolesnicima

ovisno o duljini iskustva u radu s psihijatrijskim bolesnicima (kratko, dugo)?
 Ispitati kako dvije različite vrste sedativa utječu na duljinu spavanja bolesnika
nakon njihovog uzimanja.
 Utječe li čestina okretanja bolesnika na čestinu pojave dekubitusa u tih

bolesnika?
 Utječe li uzimanje antibiotika na incidenciju gljivičnih oboljenja?
21
MJERNE SKALE
Statistički postupci odnose se na dvije vrste podataka:

a) Frekvencije (pojave se broje)
b) Vrijednosti na skali (pojave se mjere)
Ako neku pojavu mjerimo, mjerenje možemo obaviti na različitim razinama preciznosti.
Različite skale, ili točnije, razine mjerenja, jesu nominalna, ordinalna, intervalna i
omjerna skala.
Nominalna skala
Nominalna skala predstavlja najmanje preciznu razinu mjerenja. Tu svrstavamo pojave

u neke grupe ili kategorije. Radi se o kvalitativnoj skali kod koje nemamo informacije o
rangu (poretku) pojava po veličini. Kategorije mogu biti označene slovima, riječima,
pojmovima i brojevima (ali bez pretenzije da se brojevima da kvantitativno značenje -
npr. brojevi dresova sportaša).
Mjerenje na nominalnoj skali omogućuje izražavanje samo dominantne
vrijednosti D: utvrđujemo koja kategorija je najučestalija, nule nema, razmaci između
kategorija su nevažni. Osim dominantne vrijednosti, ova skala dopušta računanje i χ2
testa.
Primjer - Informacije o liječničkim dijagnozama - slučaj svrstamo u određenu kategoriju
bolesti. Radi se o najnižoj razini mjerenja, najviše što možemo je izbrojiti broj
pripadnika (u ovom slučaju bolesnika) u pojedinoj kategoriji. Primjer za ovu skalu su i
informacije o spolu, boji očiju, kose, rase, zanimanju, mjestu rođenja i sl.
Ordinalna skala
Mjeriti na ordinalnoj skali znači poredati pojave po veličini, označiti pojave rednim
brojem ili rangirati ih. Ordinalna skala je tzv. skala ranga. Radi se o utvrđivanju “veće
od” ili “manje od”, ali bez utvrđivanja koliko je nešto veće ili manje od. Intervali
između brojeva na skali nisu nužno jednaki, odnosno nekad nam nisu ni poznati. Ova
skala nema apsolutnu nulu - stvarnu nultu polaznu točku koja označava potpunu,
stvarnu odsutnost pojave koju mjerimo.
Usporedba dviju rangiranih grupa nema smisla, ali u istoj grupi možemo
pojedince usporediti po različitim obilježjima (npr. da li je najveći ujedno i najteži). Na
ovoj skali je najlakše utvrditi krajnje vrijednosti, problem je sredina, pogotovo ako
veliki broj subjekata ima sličnu ili približno jednaku vrijednost obilježja. Stoga nije
praktična za više od 30 subjekata.
Od statističkih operacija, na ordinalnoj skali može se računati, uz postupke
dozvoljene na nižoj skali, i centralna vrijednost C, te rang korelacija ρ.
Primjer - Procjenjujemo skupinu bolesnika prema stupnju komunikativnosti.
Zdravstveni djelatnik rangira pacijente od najmanje do najviše komunikativnog. Razlika
između pacijenta koji je dobio oznaku 1, kao najmanje komunikativan i onog s
oznakom 2, ne mora biti jednaka razlici u komunikativnosti između 4. i 5. po redu. Kad
kažemo da nema apsolutne nule, to znači da ne znamo što je prava odsutnost
22
komunikativnosti tj. nulta polazna točka. Sljedeći primjer je redanje bolesnika prema
tome koliko je teško njihovo zdravstveno stanje (prema težini bolesti). Nadalje, primjer
je i ljestvica nogometnog prvenstva.
Intervalna skala
Osnovno obilježje ove skale je ekvidistantnost: na intervalnoj skali udaljenosti između

susjednih jedinica su jednake, intervali su jednaki na cijeloj skali, ali ova skala nema
apsolutnu nulu. Na primjer, temperatura - na skali celzijusa ne postoji apsolutna nulta
točka topline, već je nula arbitrarno određena. 0˚C ne znači potpunu odsutnost mjerene
pojave (ne znači da nema nikakve temperature), jer stupnjevi idu i u negativnom smjeru.
Na ovoj skali možemo reći za koliko je neki rezultat veći od drugoga, primjerice
možemo utvrditi da je danas u podne temperatura zraka za 3˚C viša od jučerašnje
temperature u isto doba dana, no, ne smijemo reći da je temperatura od 50˚C duplo viša
od temperature od 25˚C, jer nam je uporište od kojeg polazimo (0˚C) arbitrarno
određeno, to je dogovorena nulta vrijednost.
Osim već navedenih statističkih postupaka, ovdje možemo koristiti još i ove
parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, z-vrijednosti i koeficijent
korelacije r.
Primjer - Upitnik za mjerenje stupnja stresa; skala za mjerenje anksioznosti; skala za
mjerenje inteligencije. Ako je netko na upitniku stresa postigao rezultat 5, a drugi
ispitanik 6, onda je razlika između njihovog rezultata jednaka razlici između osoba koje
imaju rezultat 14 i 15. Dakle, intervali su jednaki, ali budući da nema apsolutne nule, ne
može se reći da ako netko postigne rezultat 20 doživljava duplo veći stres od nekoga sa
rezultatom 10. Primjer je i kvocijent inteligencije (QI). Nema relativne usporedbe dvaju
entiteta: osoba s QI-em 100 nije duplo pametnija od osobe s QI-em 50.
Omjerna skala
Omjerna skala je najpreciznija i prema nekima jedina predstavlja pravo mjerenje, jer
osim ekvidistantnosti posjeduje i apsolutnu nulu. Nula predstavlja potpuno odsustvo
mjerene pojave. Npr. u omjerne skale spadaju skala za duljinu, skala težine, skala za
mjerenje visine; mjerenje količine neke tekućine - npr. lijeka u mililitrima. Te su skale
“posuđene” iz fizike, poznat je kriterij kako su razvijene, točno su definirane, to nisu
arbitrarne, dogovorne vrijednosti.
Na ovoj skali smijemo primijeniti sve statističke postupke. Ova skala jedina
dozvoljava uspoređivanje rezultata u obliku omjera, npr. osoba koja je u bolnici provela
10 dana bila je dvostruko duže hospitalizirana od pacijenta koji je u bolnici proveo 5
dana; osoba koja ima 7 000 kn plaću, zarađuje dvostruko više od onog s plaćom od 3
500 kn.
23
 Provjerite svoje razumijevanje mjernih skala
Za primjer su dane različite situacije u kojima se brojevi koriste za
predstavljanje veličine neke varijable. O kojoj se mjernoj skali radi u
slučajevima navedenim s lijeve strane?:
 Označavanje dresova sportaša brojevima nominalna skala

 Broj zdravstvenog osiguranja nominalna skala
 Redanje ljudi po visini (od oka) ordinalna skala
 Mjerenje ljudi po visini (pomoću metra) omjerna skala
 Telefonski brojevi nominalna skala
 Ukupni iznos na računu iz trgovine omjerna skala
 Treće mjesto na “Eurosongu” ordinalna skala
 Očitavanje brzine od 60 km/h na brzinomjeru omjerna skala
 Skala za procjenu zadovoljstva poslom
zdravstvenog djelatnika intervalna skala
 Očitavanje vrijednosti na Gaigerovom brojaču omjerna skala
 Registracijski broj vozila nominalna skala
 Očitavanje vremena na satu intervalna skala
 Mjerenje vremena štopericom omjerna skala
24
Sažetak: KORACI ISTRAŽIVANJA
? IDENTIFIKACIJA PROBLEMA
 IDENTIFIKACIJA VARIJABLI
 ZAVISNA
 NEZAVISNA
 POSTAVLJANJE HIPOTEZA
 NUL-HIPOTEZA
 AFIRMATIVNA ili DIREKTIVNA
 ODABIR ISPITANIKA
 POPULACIJA
 UZORAK
 IZBOR ISTRAŽIVAČKOG NACRTA

 SKICIRATI NACRT
 PRIKUPLJANJE PODATAKA O VARIJABLAMA

 KOJI PODACI ODREĐUJU VELIČINU VARIJABLI
 KOJA JE MJERNA SKALA ZA UTVRĐIVANJE
VELIČINA POJEDINE VARIJABLE
25
KARAKTERISTIKE MJERNOG POSTUPKA
Mjerenje je postupak pridjeljivanja brojeva atributima, procesima ili aspektima

pojava sukladno određenim pravilima. Mjerenjem povezujemo sustav brojeva i
definirani aspekt neke pojave. Opće svojstvo brojčanog sustava jest da omogućuje
deskripciju pojave na najjednostavniji, najkompenziraniji i najjednoznačniji način.
Nijednim drugim sustavom ne može se postići preciznost pridjeljivanja kao brojčanim
sustavom. Nema tako male promjene u prirodi koja se ne bi mogla brojčano izraziti.
Cilj transformacije varijabilnog aspekta neke pojave u sustav brojeva je dvojak:
1. S pomoću brojeva može se lakše, jednostavnije i preciznije opisati i odrediti neka

pojava u pogledu mjernog aspekta.
2. Manipuliranje brojevima dobivenim mjerenjima pokazat će također da li postoji
neka sustavnost u variranju mjerene pojave u različitim prilikama, kao i uzročno
posljedični odnosi među različitim pojavama.
Uporište za mjerenje proizlazi iz tri glavne točke:
1) Jasna i jednoznačna definicija atributa odnosno predmeta mjerenja.

Brojevi se mogu pridruživati bilo čemu, a sadržaj i smisao ovisit će im od toga koliko je
predmet mjerenja (kojemu brojeve pridružujemo) dobro definiran. Primjerice, brzinu
oporavka nekog pacijenta ili uspješnost terapije boli netko bi mogao pokušati
procjenjivati na temelju količine vremena kojeg pacijent provodi u promatranju
televizije, čitanju knjige ili šetnji. Da li na ovaj način možemo mjeriti bol ili oporavak
pacijenta u najmanju ruku nije jednoznačno. Naime, ovaj način mjerenja razlikuje se od
direktnih, neposrednih mjerenja kakve nalazimo u fizici; ovdje pokušavamo na posredni
način doprijeti do veličine neke pojave koja nas zanima, tako da izmjerimo drugu
pojavu za koju pretpostavljamo da je s njom u vezi. Pretpostavljamo da nam količina
vremena provedenog u šetnji može služiti kao svojevrsni indikator stupnja oporavka
pacijenta.
2) Postupka kojim se utvrđuju promjene u nekom aspektu (atributu, pojavi) koji

predstavlja mjerenje. Mjerenje će biti valjano i upotrebljivo toliko koliko je dobro,
pažljivo i precizno obavljeno.
3) Mora postojati korespondencija između pridruženih brojeva i mjerenih

svojstava (pojava, varijabli). Moramo dekodirati promjene u varijablama da bi im mogli
pridijeliti brojčani sustav koji na adekvatan način može reflektirati te pojave.
26
METRIJSKE KARAKTERISTIKE MJERENJA
Vrijednost nekih podataka mjerenja također ovisi o metrijskim osobinama

postupka mjerenja i mjernih instrumenata, među koje spadaju:
 pouzdanost,
 valjanost,
 objektivnost,
 osjetljivost,
 baždarenost.
Najvažnije metrijske osobine su pouzdanost i valjanost.
Pouzdanost
Pouzdanost je osobina mjernog postupka koja nam govori o konzistentnosti, stabilnosti i

točnosti postupka mjerenja. Ako je mjerni postupak pouzdan, tada će njegovo
ponavljanje na istoj pojavi koja u međuvremenu nije promijenila svoju veličinu dati isti
rezultat. Nekonzistentnost u rezultatima mjerenja istim mjernim postupkom ukazuje na
postojanje pogreške mjerenja. Pojam pouzdanosti vezan je uz pojam stabilnosti -
ponovljenim postupkom mjerenja neke pojave trebali bi dobiti iste rezultate.
Najčešće se koriste dva postupka za procjenu pouzdanosti:
- usporedba razlika kod dvaju mjerenja iste pojave (test-retest)
- mjera nutarnje konzistencije (dobiva se koreliranjem različitih dijelova nekog mjernog
instrumenta).
Valjanost
Mjerni postupak, primijenjene skale, instrumenti i definicije moraju biti valjani kako bi
rezultati mjerenja bili valjani. Pitamo se da li neki mjerni postupak zaista mjeri ono
čemu je namijenjen. Valjan je onaj za kojega možemo dokazati da porast u izmjerenim
veličinama odgovara porastu mjerene pojave. Npr. pri konstrukciji instrumenta za
mjerenje stavova zdravstvenog djelatnika prema mentalno retardiranim osobama,
postavlja se pitanje kako je njegov konstruktor mogao biti siguran da dobiveni rezultati
valjano predstavljaju stavove zdravstvenih djelatnika. Problem valjanosti povezan je s
pitanjem: "Da li zaista mjerimo pojavu za koju mislimo da je mjerimo?". Kao i
pouzdanost, i valjanost ima različite aspekte i načine procjene. Spomenut ćemo ovdje
samo neke vidove valjanosti, a to su aprioristička ili facijalna valjanost, kriterijska
valjanost, konstruktna ili faktorska valjanost. To su sve tipovi unutarnje valjanosti, dok
je vanjska valjanost određena veličinom populacije na koju možemo generalizirati
dobivene rezultate.
Treba naglasiti da pouzdanost i valjanost nekog instrumenta nisu u potpunosti
neovisne jedna o drugoj: mjerenje koje nije pouzdano, ne može biti valjano.
Objektivnost
Iako se kod mjerenja najprije pitamo je li ono pouzdano i valjano, i objektivnost je vrlo
važna mjerna značajka. Objektivno mjerenje je ono kod kojeg konačni rezultat ovisi
isključivo o veličini ispitivane pojave. Ako se radi o ispitanicima i njihovim obilježjima,
27
rezultat ne bi smio ovisiti o nekim promjenjivim karakteristikama mjernog instrumenta,
ili o subjektivnim procjenama ispitivača, već samo o mjerenoj pojavi kod ispitanika.
Ako nekoliko zdravstvenih djelatnika procjenjuje funkcionalnu sposobnost pacijenta
promatrajući ga istovremeno u određenim situacijama, i pri tom dobiju vrlo različite
procjene, takvo mjerenje nije objektivno jer su na procjene promatrača imali utjecaja i
neki drugi čimbenici koji nisu striktno vezani uz zadanu pojavu (npr. stav promatrača o
funkcionalnoj sposobnosti osobe određene dobi, dosadašnje iskustvo procjenjivača npr.
da li inače radi s visoko ili nisko funkcionalno sposobnim osobama, funkcionalna
sposobnost samog procjenjivača itd.).
Osjetljivost
Osjetljivost mjerenja podrazumijeva razlikovanje predmeta mjerenja na temelju

rezultata dobivenih mjerenjem neke osobine na različitim pojedincima. Osjetljivo je ono
mjerenje koje nam omogućava uočavanje i malih razlika u nekoj mjerenoj pojavi. Što
mjerni instrument bolje razlikuje različite ispitanike, za koje se pretpostavlja da se
stvarno razlikuju u pogledu razvijenosti neke osobine koja je predmet mjerenja, to je on
osjetljiviji, a ta će se njegova značajka očitovati u raspršenju dobivenih rezultata. Npr.
vaga za mjerenje težine ljudi dovoljno je osjetljiva da ustanovi razlike među ljudima u
težini, čak i u dekagramima. Ali na takvoj vagi nećemo moći izvagati zlatni nakit gdje
su bitne razlike u gramima, ili čak miligramima. Za takvo mjerenje ta vaga nije
dovoljno osjetljiva.
Baždarenost
Baždarenost mjernih postupaka znači da su za te mjerne postupke poznate norme.

Postupak se još naziva i standardizacija, a podrazumijeva određivanje i definiranje svih
relevantnih situacijskih karakteristika (kriterija) nekog postupka ili mjerenja. Npr. test je
standardiziran ako su propisani svi bitni uvjeti njegove primjene, kao što su upute
ispitanicima, vremensko trajanje pojedinih zadataka, način korigiranja rezultata, broj
bodova za pojedina rješenja, osnovne norme mjernog instrumenta.
28
METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA
Varijable koje istraživač želi ispitati moraju se preoblikovati u pojave koje se

mogu opažati i registrirati. Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka istraživača odabir
prikladne metode za prikupljanje podataka. Kada podaci nisu prikupljeni na kvalitetan
način, dovodi se u pitanje točnost i valjanost zaključaka dobivenih u istraživanju. Slično
kao za nacrt i korake istraživanja, istraživač mora donijeti niz odluka u odabiru metode
za prikupljanje podataka najprikladnije za dati problem istraživanja.
Postoji više metoda za prikupljanje podataka i one se donekle razlikuju od

znanosti do znanosti (društvenih i prirodnih), kao i od jedne struke do druge.
Najčešće metode prikupljanja podataka u zdravstvu su:
 Postavljanje pitanja kao metoda prikupljanja podataka

 Upitnici
 Intervju
 Opažanje
 Biofiziološka mjerenja
 Ostale metode prikupljanja podataka

 Testovi
 Vođenje dnevnika i dosjea
 Sociometrija
 Projektivne tehnike
29
PRIKUPLJANJA PODATAKA

Kada je nemoguće ili nepoželjno neku pojavu izravno opažati ili mjeriti, tada
upitnici i intervju imaju primarno značenje u prikupljanju podataka. Upitnici i intervju
su metode pogodne za procjenu stavova, mišljenja, percepcije, vjerovanja, osjećaja,
potreba, motivacije osobe koju ispitujemo, a također i osobnog ponašanja, kako prošlog
tako i anticipiranog ponašanja. Obje metode korisne su za prikupljanje demografskih
podataka koji karakteriziraju ispitanike od interesa, kao što su dob, spol, zanimanje,
stručna sprema, materijalni status, zdravstveni status i sl.
Percepcija njege i usluga u bolnici, razina predoperativnih strahova, stavovi
zdravstvenih djelatnika prema radu s gerontološkim klijentima i sl. pitanja su i problemi
na koja vjerojatno odgovor možemo dati postavljajući pitanja skupini relevantnih osoba
(ispitanika).
Upitnici i intervju zasnivaju se na verbalnim izvještajima ispitanika (tj.
pacijenata, klijenata - ispitivanih osoba) bilo u govornom ili pisanom obliku. Ove
metode međusobno se razlikuju po tome što se kod upitnika od ispitanika traži
odgovaranje na listu fiksnih pitanja koja su unaprijed postavljena i to bez pomoći
ispitivača, dok je kod intervjua uvijek prisutna interakcija ispitivača i osobe koja
odgovara.
Anketa je termin koji ima različito značenje u različitim strukama. U društvenim

znanostima koristi se kao pojam i tehnika za ispitivanje stavova i mišljenja. Slična je
upitniku, no u nekim znanostima upitnik je nešto više od ankete jer mora zadovoljavati
kriterije mjernog instrumenta koji ima odgovarajuće metrijske karakteristike.
UPITNICI

Postupak konstrukcije upitnika zahtjeva njegovo planiranje i provjeru njegovih
metrijskih osobina (kakvi se podaci njime prikupljaju - da li je valjan za namjenu za
koju je sačinjen; kakva je pouzdanost podataka koji se njime prikupljaju i dr.). Zadatak
onoga tko primjenjuje upitnik je motivirati ispitanika za davanje odgovora na pitanja iz
upitnika. Nadalje, ispitaniku se mora dati jasna i razumljiva uputa kako odgovoriti na
postavljena pitanja.
Konstrukcija upitnika
Sastavni dijelovi upitnika su:

1. Opće informacije o upitniku;
2. Uputa za ispitanika;
3. Skup pitanja;
4. Odgovarajući ključ za rekodiranje tj. bodovanje odgovora;
30
1. Opće informacije o upitniku odnose se na sljedeća obilježja koja upitnik mora
sadržavati:
 identifikacija onoga tko primjenjuje upitnik tj. instituciju i istraživača;
 razloge primjene upitnika - s ciljem motiviranja ispitanika;
 informaciju o načinu čuvanja tajnosti (anonimnosti) ispitanika
 ukoliko su osnovni sociodemografski podaci o ispitanicima važni, za svakog
ispitanika potrebno je prikupiti podatke kao što su spol, dob ili datum
rođenja, zanimanje, stručna sprema i sl.
2. Uputa za ispitanika
Uputa za ispitanika mora sadržavati jasne upute o načinu davanja odgovora na
pojedina pitanja u upitniku.
3. Skup pitanja
Pitanja su srce upitnika. Vrijednost prikupljenih podataka ovisi ponajprije o
pitanjima, zbog toga pitanja trebaju biti provjerena s obzirom na sljedeće
kriterije: primjerenost, sadržaj, jezični stil, redoslijed postavljanja pojedinih
pitanja.
4. Ključ za bodovanje ili tzv. rekodiranje odgovora
Ključ za bodovanje sastavni je dio upitnika koji olakšava bodovanje odgovora i
obradu podataka. Ključem za bodovanje točno je određeno što pojedini odgovor znači i
koliko bodova nosi (može biti u obliku šablone, liste ili kompjuterskog programa za
očitavanje pomoću optičkog čitača).
Vrste pitanja
U upitnicima (i općenito) upotrebljavaju se dvije osnovne vrste pitanja:

 VRSTE PITANJA:
 ZATVORENA PITANJA
 OTVORENA PITANJA
Zatvorena pitanja (standardizirana ili strukturirana pitanja)
Kod zatvorenih pitanja za svako se postavljeno pitanje ili tvrdnju ispitaniku nude
dva ili više gotova odgovora među kojima on bira onaj koji je po njemu najbolji
odgovor na postavljeno pitanje.
Primjeri zatvorenih pitanja:
Najjednostavniji tip zatvorenih pitanja zahtijeva od ispitanika da odabere između
dvije alternative – tzv. dihotomna pitanja:
Liječnik i medicinska sestra (fizioterapeut / radni terapeut) rade kao tim? Da Ne
Više volim raditi s mladim klijentima nego starim. Da Ne
Primjer pitanja višestrukog izbora (ona koja najčešće uključuju tri do pet
ponuđenih odgovora):
Na poslu sudjelujem kao ravnopravni član tima.

a) Potpuno se slažem
b) Djelomično se slažem
c) Ne slažem se
31
Otvorena pitanja
Kod otvorenih pitanja ispitanik u pravilu ima potpunu slobodu u oblikovanju
svog odgovora.
Primjer. S kakvim pacijentima vam je najdraže raditi?:
Pri razmatranju prednosti i nedostataka otvorenih i zatvorenih pitanja vrijedi

pravilo da su prednosti jednog tipa pitanja upravo nedostaci druge vrste pitanja:
 Prednosti jednog tipa pitanja upravo su nedostaci drugog tipa!
 PREDNOSTI OTVORENIH pitanja:

 Lako ih je sastaviti
 Ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor
 Mogu nositi više informacija nego zatvorena pitanja.
 Izbjegava se nasumično odgovaranje.
 NEDOSTACI OTVORENIH pitanja:

 Zahtijevaju dobru pismenost ispitanika
 Nemotiviranost nekih ispitanika da odgovaraju na takva pitanja
 Smanjena objektivnost podataka
 Otežana obrada podataka
 Smanjena mogućnost usporedbe između ispitanika
 Postoji relativno ograničeni broj otvorenih pitanja koja se mogu
postaviti
 Nejednoznačnija su nego zatvorena pitanja
 Teže je izjašnjavanje kod osjetljivih tema.
Skale procjene
Upitnici mogu biti napravljeni tako da se odgovori na pojedina pitanja daju na

različitim skalama procjene. Skala je svaki uređeni niz brojčanih vrijednosti koji
omogućuje smještanje neke pojave na odgovarajuće mjesto na tom nizu. Pojedinim
slučajevima se naknadno (najčešće ne pri samoj primjeni skale) pridjeljuju
odgovarajuće brojčane vrijednosti. Termin skala se najčešće upotrebljava za posebno
konstruirane skale kojima se ispituju stavovi, iako se ovaj postupak može primijeniti i
na razna druga psihosocijalna obilježja i predmete istraživanja.
Primjer:
Onaj tko pomaže bolesnim ljudima mora imati visoko obrazovanje:
(1) Potpuno se slažem
(2) Slažem se
(3) Djelomično se slažem
(4) Ne slažem se
(5) Ni najmanje se ne slažem
32
Vrste skala procjene
Najčešći oblik za ispitivanje stavova je Likertova skala, koja je dobila ime prema
socijalnom psihologu Likertu. Likertova skala (gornji primjer) sastoji se od nekoliko
tvrdnji koje odražavaju stajalište o nekoj temi, a ispitanik mora označiti stupanj u kojem
se slaže tj. ne slaže sa stajalištem izraženim u tvrdnji.
Evo još jednog primjera Likertove skale iz upitnika kojim se ispituje stav prema
mentalno bolesnim osobama:
Mentalno bolesne osobe mogu postati normalni, produktivni građani nakon liječenja.
(2) Slažem se
(4) Ne slažem se
Cilj primjene Likertove skale je razlikovanje ispitanika s različitim stavovima na

kontinuumu izražavanja sklonosti prema nekom objektu stava. Potrebno je konstruirati
otprilike jednak broj pozitivnih i negativnih tvrdnji, kako bi se izbjegla pristranost u
odgovaranju. Obično je dovoljno napraviti 10 do 20 tvrdnji, a one se najčešće
konstruiraju s pet ponuđenih odgovora između kojih ispitanik bira (neki istraživači daju
prednost skalama sa sedam stupnjeva).
Kumulativna ili Guttmanova skala sastoji se od skupa tvrdnji ili pitanja, a

ispitanik mora za svaku označiti slaže li se s njom ili ne. Najčešće broj tvrdnji je mali
(oko četiri ili pet čestica).
Primjer:
1. Istraživanje u zdravstvu trebalo bi biti nastavni sadržaj dostupan svim
studentima na dodiplomskom studiju.
2. Studenti bi vrlo vjerojatno imali koristi od slušanja sadržaja iz istraživanja u
zdravstvu.
3. Istraživanje u zdravstvu je u najboljem interesu studenata.
4. Sadržaji iz istraživanja u zdravstvu trebali bi biti obavezni za sve studente na
dodiplomskom studiju.
 Ispitanik koji se u potpunosti ne slaže sa slušanjem sadržaja iz istraživanja u
zdravstvu na dodiplomskom studiju, vjerojatno se ne bi složio sa svim tvrdnjama. S
druge strane, ispitanik koji smatra da je taj sadržaj nužan u nastavnom programu na
dodiplomskom studiju, vjerojatno bi se složio sa svim tvrdnjama. Dakle, bodovanje
rezultata na ovoj skali je jednostavno: rezultat koji ispitanik postiže zbroj je tvrdnji s
kojima se slaže.
Semantički diferencijal je tehnika koja se često koristi za ispitivanje stavova.

Temeljne jedinice su grafičke skale procjene koje su omeđene bipolarnim pridjevima
(pridjevima suprotnim po značenju). Ispitanik mora označiti mjesto na skali koja se
proteže od jedne do druge ekstremne karakteristike neke dimenzije. Predmet procjene
na semantičkom diferencijalu može biti gotovo sve (osoba, sami ispitanici, rasa,
33
situacija, ideja, jedna riječ, fraza, rečenica i dr.). Najčešće se koriste skale sa sedam
stupnjeva, ali se mogu primijeniti i druge (od pet ili devet stupnjeva).
Na primjer, bolesnici mogu procjenjivati zdravstvenog djelatnika:
Radni terapeut / Fizioterapeut / Medicinska sestra je:

(Označite odgovarajuće mjesto na skali)
Važan Nevažan
7* 6 5 4 3 2 1
Loš Dobar
1 2 3 4 5 6 7
Sposoban Nesposoban
7 6 5 4 3 2 1
Neugodan Ugodan
1 2 3 4 5 6 7
* Rezultati se ne ispisuju na stvarnom upitniku koji se daje ispitanicima.

Brojevi ovdje služe da bi se prikazalo kako se boduje semantički
diferencijal.
Semantički diferencijal može se koristi ako istraživača zanima usporedba

procjena ispitanika na različite subjekte (npr. kakve su reakcije ispitanika na pojmove -
medicinske sestre ženskog spola, medicinske sestre muškog spola, fizioterapeuta
ženskog spola, te muškog spola, ženskog liječnika, muškog liječnika i dr.) ili ako ga
zanima kako različite skupine ispitanika procjenjuju istu pojavu (npr. kako mlađi /
stariji bolesnici, ženski / muški procjenjuju boravak u bolnici).
Prednost semantičkog diferencijala jest da je vrlo prilagodljiv i relativno ga je
lako konstruirati. Međutim, potrebno je obratiti pažnju na to da su pridjevi prikladni za
predmet koji se ispituje te da je svaki par pridjeva međusobno zaista suprotan po
značenju.
 Primjeri u kojima se upitnici i skale mogu koristiti u istraživanjima i praksi u

sestrinstvu:
 za ispitivanje stavova prema: kontroli začeća; smrti; starijim ljudima;
mentalno zaostalim osobama; seksualnosti; pobačaju i sl.
 bolesnikova razina stresa
 suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed
hospitalizacije
 suočavanje odraslih sa nesigurnošću zbog bolesti
 skale zdravstvenog ponašanja klijenata
 procjena bolesnika o vlastitom oporavku od operacije
 upitnik za procjenu boli
 skala za procjenu raspoloženja bolesnika
 zadovoljstvo bolesnika sa sestrinskom njegom
34
 vrednovanje i zadovoljstvo bolesnika boravkom u bolnici
 upitnik sestrinskih vještina  ispunjava medicinska sestra
 upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom  ispunjava medicinska sestra

radnoj terapiji:
 upitnik interesa, hobija i prethodnog iskustva klijenta / bolesnika

 upitnik za procjenu vlastite radne uloge od strane klijenta
 za ispitivanje stavova prema: mentalno zaostalim osobama; fizički
hendikepiranim osobama; psihičkim bolesnicima; starijim ljudima i sl.
 skale za procjenu funkcionalne sposobnosti bolesnika
 upitnik o socijalnoj podršci koju klijent prima
 načini suočavanja sa stresom zbog bolesti
hospitalizacije
 upitnik za vrednovanje uspješnosti provedene radne terapije
 upitnik vještina i znanja radnog terapeuta  ispunjava radni terapeut
 upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom  ispunjava radni terapeut
 Dodatak: Neka pravila za izradu upitnika
1. Jezični stil u upitniku mora biti što jednostavniji. Treba izbjegavati dvosmislenosti i
emocionalni ton, a tehnički i stručni izrazi moraju biti preoblikovani u svakodnevni
govor (osim ako upitnik nije namijenjen ispitanicima kod kojih se zahtijeva stručno
znanje).
2. Kratka pitanja su uvijek bolja od dugih, pri čemu treba voditi računa da pitanje ne
gubi na svojoj informativnosti. Uvijek je potrebno upitati se da li je pitanje odmah
razumljivo svakome.
3. Za svako pitanje treba provjeriti sadrži li negacije, dvostruku strukturu i navodeća
pitanja koje treba izbaciti.
4. Upitnik treba sadržavati podjednaki broj pozitivnih i negativnih tvrdnji / pitanja.
5. Upitnici čija je tema vrlo osobne prirode (kao što je osobni dohodak ili seksualnost)
moraju biti oblikovani tako da smanjuju neiskrenosti u odgovaranju ispitanika, a
pružaju maksimalno istinite odgovore.
6. Upitnik ne smije biti predugačak.
7. Potrebno je unaprijed osigurati dovoljno mjesta za odgovore, kao i odrediti način
provođenja upitnika i obradu podataka.
8. Potrebno je provjeriti da li je okvir u koji su uklopljena pitanja jasan i izravan.
Svako pitanje u upitniku mora biti jasno postavljeno, kao i stupanj preciznosti koji
se očekuje u odgovoru.
9. Voditi računa o redoslijedu pitanja – upitni mora biti dobro povezana cjelina.
10. Napraviti preliminarno ispitivanje.
35
INTERVJU
Intervju je specifična komunikacija između intervjuera i ispitanika (onoga koji

odgovara) odnosno to je metoda za prikupljanje informacija prilikom koje intervjuer
postavlja pitanja ispitaniku. Na tijek i rezultate intervjua utječu tri komponente: 1)
intervjuer, 2) okolina i atmosfera u kojoj se intervju odvija i 3) ispitanik.
Značajke i obilježja intervjua su:
 i pitanja i odgovori daju se verbalno - usmenim putem
 uključuje odnos licem u lice tj. neposredni kontakt osoba koji povećava
doživljaj, osjećaje i odnose povjerenja;
 intervjuer može prikupljati podatke i opažanjem, a ne samo postavljanjem
pitanja (npr. opažajući neverbalnu komunikaciju ispitanika)
Postoji nekoliko tipova (vrsta) intervjua - razlikuju se po načinu provođenja i

svrsi s kojom se provode.
 Prema načinu provođenja tj. stupnju strukturiranosti razlikujemo:
1) Standardizirani i strukturirani intervju sastoji se od točno određenih pitanja,
po istom redoslijedu na koja svi ispitanici odgovaraju na isti ponuđeni način.
2) Djelomično strukturirani intervju (polustrukturirani) je onaj kod kojeg
intervjuer ima popis pitanja ili područja koja mora obuhvatiti u razgovoru sa svakim
ispitanikom, ali ispitanik odgovara na njih slobodno.
3) Nestrukturirani intervju nalik je na neformalni razgovor u što prirodnijim
uvjetima s ciljem da ispitanik odgovara na svoj način i izrazi svoj doživljaj svijeta, bez
da intervjuer na to utječe.
 Prema svrsi tj. cilju radi kojeg se intervju provodi razlikujemo:

1) Anamnestički i dijagnostički intervju
2) Terapijski i edukacijski intervju
36
OPAŽANJE
Opažanje ili promatranje metodologijska je osnova u brojnim znanstvenim

disciplinama, kao što su etnologija, antropologija, biologija i sl.
Veliki broj informacija koje su potrebne zdravstvenim djelatnicima u
svakodnevnom radu ili u istraživanjima mogu se prikupiti izravnim opažanjem.
Potrebno je razlikovati znanstveno opažanje od svakodnevnog promatranja i
zapažanja. Znanstvena metoda opažanja podrazumijeva sistematsko selektivno opažanje
i bilježenje ponašanja i zapažanje uvjeta relevantnih za problem koji se istražuje. Kao i
metoda postavljanja pitanja, opažanje varira u stupnju strukturiranosti od izrazito
strukturiranog do izrazito nestrukturiranog.
 Izbor pojava za opažanje
Kada se netko odluči za prikupljanje informacija metodom opažanja mora imati

jasnu ideju o tome što će opažati. Opažač ne može zahvatiti i registrirati neograničeni
broj informacija ili detalja neke pojave, pa se zbog toga moraju jasno odrediti ciljevi i
sadržaji prema kojima je opažanje usmjereno. Izbor pojava (fenomena) i sadržaja koji
će biti opažani ovisi o ciljevima i problemima samog istraživanja, a ovdje ćemo navesti
samo neke pojave koje mogu biti opažane:
1. Karakteristike i stanja osobe - kao što su fizički izgled, fiziološki simptomi i dr.
Opažanje ovih karakteristika može se obavljati preko osjetila (npr. stanje budnosti
i spavanja bolesnika; izgled kože, pojava edema ili dekubitusa i sl.) ili preko nekih
mjernih instrumenata (npr. pomoću rendgenskih snimki opaža se anatomija tijela).
2. Verbalna komunikacija - sadržaj, struktura rečenice, boja glasa i dr. Primjer
opažanja verbalne komunikacije je promatranje kako zdravstveni djelatnik pruža
informacije klijentu ili članovima obitelji; opažati se može i izmjena informacija
zdravstvenih djelatnika pri predaji smjene.
3. Neverbalna komunikacija - facijalna ekspresija, stav tijela, gestikulacija, dodir,
pokreti i dr. Primjer za opažanje neverbalnih znakova je opažanje bolnog
ponašanja kod bolesnika ili opažanje lica i tijela, boje i glasnoće glasa, opažanja
lica radi utvrđivanja raspoloženja ili postojanja pareze i sl.
4. Aktivnosti - npr. uzimanje hrane, kretanje, briga o sebi u kući, agresivne akcije,
broj i trajanje posjeta ili pak promjene raspoloženja kod hospitalizirane djece.
5. Razina (nivo) sposobnosti i vještina - spretnost medicinske sestre pri
implementaciji urinarnog katetera, sposobnost pacijenta za obavljanje specifičnih
aktivnosti (npr. dijabetičara pri testiranju urina), sposobnosti novorođenčeta
37
(držanje glave, sisanje i drugi refleksi); radni terapeut može opažati funkcionalnu
sposobnost bolesnika i dr.
6. Okolinski uvjeti - jačina buke na različitim odjelima bolnice, postojanje
arhitektonskih prepreka u prostoru, gustoća ljudi u prostorijama, čistoća i
higijenski uvjeti pri kućnom posjetu zdravstvenih djelatnika u patronaži, primjeri
su opažanja okoline.
 Jedinica analize
Nužno je odrediti što će biti opažano, odnosno što predstavlja jedinicu analize.
Postoje dva osnovna pristupa koji se možda najbolje mogu shvatiti kao krajnje točke
kontinuuma.
Molarni ili globalni pristup je onaj kod kojeg se cjelokupno ponašanje opaža
kao jedinstvena cjelina. Primjer je opažanje promjena raspoloženja kod bolesnika na
psihijatrijskim odjelima (cjelokupni sklop verbalnih i neverbalnih ponašanja može činiti
ponašanje koje ukazuje na agresiju, dok drugi sklop može ukazivati na pasivno
ponašanje).
Molekularni ili parcijalni pristup bio bi onaj pri kojem se pojedini specifični
aspekti ponašanja analiziraju kao zasebni elementi. Primjer za ovu vrstu opažanja je
opažanje svakog pokreta, geste ili fraze bolesnika kao zasebne jedinice ili se čak ona
dalje dijeli u još manje jedinice.
Izbor pristupa ovisi o brojnim faktorima pri čemu je najvažnija vrsta problema.
Nedostatak globalnog pristupa su moguće pogreške i pristranosti u opažanju jer nije
uvijek jasno što se mora opažati. S druge strane, kod parcijalnog pristupa nedostatak je
što se gubi prirodnost pojave koja se opaža i mogu se izgubiti iz vida neke aktivnosti
koje su predmet istraživanja.
 Odnos opažač - opažani
Specifičnosti metode opažanja su utjecaj mjesta opažača u odnosu na subjekte

(objekte) opažanja i svjesnost ispitanika o tome da su opažani. Zavisno od mjesta
opažača i spoznaje opažanog da li je opažan ili ne ovisit će i nalazi opažanja:
Mjesto opažača
Prisutan / Nije prisutan /
Vidljiv Nevidljiv
Zna da je
Informiranost opažan
ispitanika Ne zna da
je opažan
Problem nastaje ako ispitanici znaju da su opažani te mijenjaju svoje ponašanje

jer ih opažač promatra (ovaj problem se naziva reaktivnost). Jedan od načina da se ovaj
izvor pristranosti izbjegne je da se organizira opažanje tako da ispitanici nisu svjesni da
ih opažač promatra (npr. promatranje djece kroz jednosmjerno zrcalo). Međutim, kod
ovakvog zavaravanja ispitanika postavlja se etičko pitanje da li je to opravdano.
Moguća je situacija u kojoj su ispitanici svjesni prisutnosti opažača, ali nisu svjesni
njegovih motiva, što omogućava opažaču prikupljanje više informacija (npr. tijekom
38
boravka sa suradnicima ili bolesnicima opaža ih se iako oni nisu svjesni da smo
opažači).
 Metode opažanja
 Nestrukturirano opažanje - metoda je opažanja kod koje se bez ikakve strukture

bilježi sve kako se odvija, a nije točno određeno što i kako se opaža. Primjer za ovu
vrstu opažanja su najčešće naturalistička ili terenska istraživanja (tj. istraživanja koja
se odvijaju u prirodnim okruženjima, kao što je npr. opažanje životnih navika u
različitim kulturalnim sredinama).
 Strukturirano opažanje - je ono kod kojeg je točno definirano što se opaža,
najčešće prema protokolu. Informacije u strukturiranom opažanju možemo bilježiti
kao:
 Kategorije - npr. opažanje agresije možemo podijeliti u kategorije verbalne

agresije i fizičke agresije, a i ove se jedinice dalje mogu podijeliti na manje.
Za opažanje položaja tijela i motorne aktivnosti mogu se npr. koristiti
kategorije kod kojih se cjelokupni položaj tijela svrstava u ovih šest
kategorija: uspravljen, leži dolje, oslanja se, sjedi, naginje se i kleči.
 Liste označavanja ili tzv. ček liste sastoje se od popisa ponašanja iz sustava
kategorija koji se najčešće nalazi na lijevo, te prostora za označavanje
frekvencija i/ili trajanja ponašanja na desnoj strani. Primjer je opažanje
ponašanja novorođenčeta. Na listi se označi koje se ponašanje pojavilo (npr.
smije se samo od sebe; smije se licu druge osobe; plače; zijeva; nemirno
spava; mirno spava; igra se rukama i sl.), a mogu se bilježiti čestina i trajanje
pojedine jedinice analize.
 Skale za procjenu - ponašanje se procjenjuje na skalama koje najčešće imaju
od 3 do 7 stupnjeva. Na primjer, ponašanje bolesnika može se opažajući
procjenjivati na skalama:
AKTIVAN 1 2 3 4 5 PASIVAN
KOMUNIKATIVAN 1 2 3 4 5 NEKOMUNIKATIVAN
NAPET 1 2 3 4 5 OPUŠTEN
 Uzorkovanje u opažanju
Razlikujemo dvije vrste uzorkovanja u opažanju:

 Uzorkovanje vremena
 Uzorkovanje događaja
Uzorkovanje vremena - odaberu se vremenski intervali unutar kojih se obavlja

opažanje tj. ukupno vrijeme opažanja podijeli se na vremenske intervale u kojima se
radi promatranje. Npr. vrijeme opažanja od 60 minuta podijelimo na minute i u svakoj
minuti bilježimo da li se pojavilo ponašanje, ili 20 sekundi opažamo, 20 ne. Mogu se
koristiti različita pomagala koja nam označavaju početak i kraj intervala (bipperi,
kazetofon i sl.). Ovom metodom opažaju se samo ona ponašanja koja se mogu jasno
opažati. Za kraća ponašanja koriste se kraći intervali i obratno.
39
Primjer: opažanje majke u interakciji s hendikepiranim djetetom tijekom igre -
cjelokupno vrijeme opažanja od jednog sata podijeli se na intervale od 3 minute, pri
čemu se 3 minute opaža, a 3 ne.
Uzorkovanje događaja - cijelo vrijeme se čeka da se određeni događaj ili

ponašanje pojavi i onda ga se zabilježi i opaža. Ovaj je način opažanja poželjan za
rijetka ponašanja, a zahvaća se cjelokupni događaj. Primjeri za ovu vrstu opažanja su
epileptički napad, otpuštanje bolesnika iz bolnice, srčani napad u jedinici hitne službe,
prekvalifikacija radnog mjesta nakon ozbiljne ozljede ili bolesti i sl.
Uzorkovanje vremena i uzorkovanje događaja ponekad se mogu kombinirati.
 Trening opažača
Iz svega do sada navedenog vidljivo je da opažači moraju biti pripremljeni i

istrenirani u opažanju, kako bi što objektivnije i točnije opažali. Čovjek je kao opažač
često pristran i sklon mnogim pogreškama u opažanju. Potrebno se čuvati interpretacija
za vrijeme promatranja i bilježiti samo ono što se zaista zamjećuje (npr. neki od izvora
pogreška u opažanju su: osobna jednadžba opažača - neki opažači su blagi, neki strogi;
halo efekt - pogreška koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi na
specifična ponašanja; logička pogreška - neke osobine opažač smatra logički
povezanim, iako to one nisu; pogreška kontrasta - upravo zbog toga što se tako sam ne
ponaša opažač precjenjuje takvo ponašanje kod osobe koju promatra; mogući su
propusti i dr.). Dobro je da se opažači uvježbaju u opažanju i da točno nauče koje se
kategorije ponašanja opažaju i prouče protokol za opažanje kako bi što brže i točnije
bilježili svoje procjene (pogotovo ako su intervali za opažanje kratki).
Kako bi se povećala pouzdanost i objektivnost metode opažanja, dobro je da
opažanje obavljaju dva opažača, pa se naknadno provjerava slaganje među njihovim
procjenama. Opažači moraju biti upoznati s ciljem opažanja, ponašanjima i događajima
koji se bilježe, protokolom, intervalima i dr.
 Naprave i instrumenti koji se koriste kao pomoćna sredstva u metodi opažanja
U metodi opažanja mogu se koristiti različite naprave i instrumenti kao pomoćna

sredstva koja će služiti kao dopuna i kontrola onome što su opažači zabilježili i
propustili. To su videokamere (kod složenih ponašanja koje opažač teško može
kategorizirati ili mikropokreta kod facijalne ekspresije naknadno se može pogledati
snimka), magnetofoni, diktafoni i druga tehnička sredstva za auditivno snimanje
(korisni naročito za snimanje i ispitivanje govora i jezika, vrste plača novorođenčadi i
sl.) i sl.
 Nedostaci metode opažanja:
1. Opažati se može samo ono što postoji ili se zbiva za vrijeme opažanja
2. Opažati se mogu samo vanjske manifestacije pojava
3. Prisutnost opažača može djelovati na tijek pojave koja se događa (ispitanici znaju da
ih se opaža pa mijenjaju svoje ponašanje)
4. Subjektivnost metode opažanja - potrebno je reći da stavovi, vrijednosti, osjećaji i
raspoloženje opažača mogu utjecati na opažanje.
40
Opažanje je oduvijek bilo dio zdravstvene prakse. Vjerojatno je najveća prednost
metode opažanja što se njome mogu prikupiti podaci u situacijama kada se niti jednom
drugom metodom ne mogu prikupiti.
OSTALE METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA
Testovi
Postoje različite vrste testova, od kojih su neke:
1. Testovi za ispitivanje kognitivnih sposobnosti (ovdje se ubrajaju i razvojni
testovi za ispitivanje psihomotornog razvoja male djece)
2. Testovi za ispitivanje fizičkih sposobnosti i vještina
3. Testovi za ispitivanje znanja
Vođenje dnevnika i dosjea
Dnevnik je knjiga (ili obrazac) u koju se upisuje ono što se radi ili zapaža svakog
dana.
Dosje (franc. dossier) je zbirka spisa koji se tiču neke osobe ili predmeta. U
dosje se unose spisi, nalazi i zapažanja onako kako se pojavljuju, u različitim,
nedefiniranim vremenskim razmacima.
Obje tehnike praćenja služe za registraciju i bilježenje ponašanja, stanja i drugih

zapažanja tijekom dužeg razdoblja promatranja.
Kod tehnika dnevnika i dosjea važna je sustavnost vođenja podataka koja se
može pospješiti kroz:
a) točno definiranje onoga što se promatra,
b) dobrim poznavanjem same tehnike, kao i informacija koje se upisuju (registriraju),
c) izbjegavanjem tumačenja (osobnih objašnjenja), a unošenjem što više činjenica i
detalja,
d) podatke je važno registrirati neposredno - odmah kad se zbivaju, a ne odgođeno,
e) opažanja opisivati operativno (onako kako su se zbivala).
41
PISANJE I PREZENTIRANJE IZVJEŠTAJA
VRSTE I OBLICI IZVJEŠTAJA I PREZENTACIJA:
 Sažeci
 Prikazi knjiga - kritički osvrt
 Prikazi radova - kritički osvrt
 Pregledni članak
 Prethodno priopćenje
 Stručni članak
 Izvorni znanstveni članak
 Izlaganje na znanstvenom ili stručnom skupu
 Ostale vrste članaka
 SAŽETAK
Sažetak daje kratki i jezgroviti prikaz cijelog članka (istraživanja) i obično
dolazi na samom početku članka.
Svrha sažetka je: dati najvažnije kratke informacije koje omogućuju čitaocu pregled
ukupnog sadržaja članka, kao i mogućnost odluke da li ili ne čitati cijeli članak. Kako
sažetak predstavlja kratki pregled cijelog rada, najbolje ga je napisati po završetku
pisanja rada.
 PRIKAZI KNJIGA I RADOVA

Prikazi knjiga i drugih radova daju kritički osvrt na ta djela.
 Obično se objavljuju što skorije nakon objavljivanja rada.
 Daju procjenu dobrih i loših osobina djela prema mišljenju pisca
prikaza.
 Namijenjeni su onima koji bi trebali biti budući konzumenti (čitaoci)
djela.
 PREGLEDNI ČLANAK
Pregledni članak ima funkciju prikaza trenutnog stanja spoznaja iz nekog
područja.
 Temelji se na rezultatima i nalazima iz više drugih radova.
 Podrazumijeva kritički odnos prema pojedinim radovima i sintezu
nalaza različitih radova.
 U ovoj vrsti članaka bitan je pregled literature na kojima se članak
temelji, kao i komentari, prosudbe i zaključci autora članka.
42
 IZVORNI STRUČNI I ZNANSTVENI ČLANCI
Ova vrsta članaka ostvaruje komunikaciju između istraživača i čitaoca.
 Temelje se na rezultatima (nalazima) samih autora.
 Daju razloge zbog kojih je istraživanje provedeno, opisuju postupak
istraživanja, te prikaz i interpretaciju nalaza.
 Imaju uglavnom fiksnu strukturu sadržaja prema slijedećem rasporedu:
 STRUKTURA STRUČNIH I ZNANSTVENIH ČLANAKA

 svaki stručni i znanstveni rad mora sadržavati:
1. Naslov
2. Sažetak
3. Uvod
4. Cilj i problemi
5. Metoda
6. Rezultati
7. Rasprava
8. Zaključak
9. Reference (Literatura)
10. Prilozi
Naslovna stranica sadrži ime ili imena autora (studenta i mentora u slučaju da se radi o
diplomskom radu), instituciju u kojoj su zaposleni i naslov rada. U naslovu je, na sažet
način, iznesena temeljna ideja rada, a sam naslov ne bi nikako smio biti dulji od 15
riječi.
Uvod ima tri osnovne svrhe: upoznati čitatelje s problemom, obrazložiti problem u
kontekstu teorije i dosadašnjih istraživanja, te opisati pristup problemu, navesti hipoteze
i teorijska očekivanja. Napisati kvalitetan uvod nije imalo jednostavno jer on, više nego
drugi dijelovi izvještaja, traži jasnoću izražavanja i konciznost, i iz uvoda se vidi koliko
sam istraživač vlada problemskim područjem. Uvod bi trebao imati strukturu lijevka,
što znači da bi trebao voditi čitatelja od šireg ka užem problemskom području.
Cilj i problemi se zasebno naznačuju samo u studentskim radovima. Kod objavljivanja

radova za stručne ili znanstvene časopise oni su najčešće inkorporirani u uvodu i nije ih
potrebno ispisivati kao zasebno poglavlje.
Metoda treba čitatelje detaljno upoznati s tim kako je istraživanje provedeno, što je
izuzetno važno zbog uviđaja u vjerodostojnost izvedenih zaključaka, te eventualnog
ponavljanja istraživanja. Metoda mora sadržavati opis ispitanika, dakle način biranja
uzorka iz populacije i opća obilježja uzorka, kao i opis pribora i postupka.
Na početku poglavlja Rezultati trebalo bi ukratko biti navedeno koje smo statističke
postupke koristili i u koju svrhu. Rezultati bi se trebali redati istim redoslijedom kao i
problemi rada. U ovom dijelu nema mjesta za interpretaciju rezultata, već samo za
odgovor na naše probleme (npr. je li utvrđena statistički značajna razlika između dvije
43
skupine ispitanika, te u kojem smjeru). Radi bolje preglednosti rezultata, naročito u
sklopu deskriptivne statistike, poželjno je koristiti tablice i grafičke prikaze rezultata.
U Raspravi ili Diskusiji potrebno je dati suvislu interpretaciju dobivenih rezultata u

skladu s postavljenim hipotezama i rezultatima dosadašnjih istraživanja. Iz rezultata je
potrebno izvući zaključke provedenog istraživanja. Ako rezultati nisu u skladu s
postavljenim hipotezama, potrebno je za to naći primjereno objašnjenje. U raspravi
svakako treba navesti i ograničenja, odnosno slabosti provedenog istraživanja, te
predložiti kako bi se istraživanje moglo unaprijediti, uz davanje smjernica za daljnja
istraživanja.
U studentskim uradcima je neophodno formulirati Zaključak koji se odnosi na ono što

jasno i nedvojbeno proizlazi iz rezultata. Zaključak je koncizan odgovor na postavljene
probleme. U znanstvenim časopisima nije uobičajeno posebno izdvajanje zaključka,
nego je taj dio uklopljen u raspravu.
Literatura mora sadržavati sve reference koje se spominju u tekstu rada. Nije
prihvatljivo da se u literaturi nađe i jedna referenca koja nije navedena nigdje u tekstu,
ili obrnuto. Bilo gdje u tekstu, (a najviše prisutno u uvodu, i u manjoj mjeri u raspravi)
gdje se citira ili spominje neki članak, dio iz knjige ili s interneta, to treba i naznačiti
navodeći autora i godinu izdanja. Navođenje referenci razlikuje se od struke do struke
pa ovdje neće biti izneseno kako se citiranje obavlja. Primjere citiranja naći ćete u
uputama za pisanje diplomskog rada.
U Priloge je uobičajeno stavljati instrumente tipa „papir-olovka“ koji su korišteni u

istraživanju.
Opis poglavlja naveden je prema:

Milas, G. (2000) Istraživačke metode I, skripta za studente prve godine psihologije. Zagreb: Hrvatski
studiji.
44
PRILOG 1
PRIMJERI PITANJA ZA USMENI ISPIT
METODOLOGIJA
1. Koja su ograničenja primjene znanstvenih istraživanja?
2. Na što se odnose moralni ili etički problemi u istraživanjima?
3. Hipoteza – objasnite što je to i čemu služi u istraživanju, te navedite primjer.
4. Problem – objasnite što je to i čemu služi u istraživanju, te navedite primjer.
5. Varijabla – objasnite što je to i kojih sve vrsta imamo (kako ih dijelimo)? Navedite
primjer iz svoje struke.
6. Objasnite što je to nezavisna varijabla.
7. Objasnite što je to zavisna varijabla.
8. Objasnite što je to nul-hipoteza.
9. Objasnite što je to direktivna hipoteza.
10. Objasnite što je to afirmativna hipoteza.
11. Uzorak – objasnite što je to i razlikujemo li neke vrste uzoraka?
12. Na što se odnosi termin «populacija»?
13. Navedite primjer za nominalnu mjernu skalu.
14. Opišite ordinalnu mjernu skalu.
15. Opišite intervalnu mjernu skalu.
16. Opišite omjernu mjernu skalu.
17. Koje statističke postupke možemo koristiti na pojedinoj mjernoj skali?
18. Što su to metrijske karakteristike mjernog postupka?
45
19. Što je pouzdanost mjernog postupka i kako se može provjeriti?
20. Što se podrazumijeva pod valjanošću mjernog postupka?
21. Što znači objektivnost mjernog postupka i kako se može provjeriti?
22. Što se podrazumijeva pod osjetljivošću mjernog postupka?
23. Kakva su to otvorena, a kakva zatvorena pitanja u upitniku?
24. Nabrojite prednosti i nedostatke otvorenih pitanja u upitniku.
25. Čemu služe skale procjene? Koje skale poznajete?
26. Objasnite što je to intervju.
27. Koji su nedostaci metode opažanja?
28. Kako možemo umanjiti ili otkloniti moguće nedostatke metode opažanja?
29. Objasnite strukturu – sadržaj stručnog rada – istraživačkog izvještaja.
STATISTIKA
1. Čime se bavi deskriptivni dio statistike i koji statistički postupci tu spadaju?
2. Zašto se vrši grupiranje rezultata?
3. Opišite postupak grupiranja rezultata.
4. Što je «distribucija frekvencija»?
5. Koje vrste grafičkih prikaza znate, koje su im osobine i u kojim se slučajevima mogu
upotrebljavati (primjeri)?
6. Objasnite što je to histogram.
7. Objasnite što je to poligon frekvencija.
8. Koja su obilježja normalne distribucije?
9. Nacrtajte bimodalnu distribuciju.
10. Koje mjere centralne tendencije znate i u kojim su slučajevima primjerene.
11. Objasnite što je to aritmetička sredina.
46
12. Objasnite što je to centralna vrijednost.
13. Objasnite što je to dominantna vrijednost ili modalna vrijednost (mod).
14. Što je varijabilnost?
15. Koje mjere varijabilnosti – raspršenja rezultata znate?
16. Objasnite što je to standardna devijacija.
17. Možemo li standardnu devijaciju izračunati i bez aritmetičke sredine?
18. Objasnite što je to raspon rezultata.
19. Zašto je raspon rezultata tek gruba mjera varijabiliteta?
20. Objasnite što je to koeficijent varijabilnosti.
21. Kada je potrebno računati koeficijent varijabilnosti?
22. Objasnite što je to z-vrijednost.
23. Koliki postotak ispitanika ima niži rezultat od pojedinca kojemu je z = 0?
24. Što je predmet interesa inferencijalne statistike?
25. Objasnite što je to standardna pogreška aritmetičke sredine.
26. Što su to «granice pouzdanosti»?
27. Objasnite što je to t-test.
28. Kako glasi opća formula za t-test?
29. Da li nam je za računanje t-testa potrebna standardna pogreška razlike?
30. Za koje podatke možemo izračunati t-test?
31. Koje različite postupke za izračunavanje t-testa s obzirom na osobine uzorka znate?
32. Što znači ako je naš dobiveni t-test veći od graničnog t-testa uz 1% rizika?
33. Što znači ako je naš dobiveni t-test manji od graničnog t-testa uz 5% rizika?
34. Objasnite što je to hi-kvadrat test i koji su podaci potrebni za njegovo

izračunavanje?
35. Koje vrste hi-kvadrat testa postoje?
47
36. Kako određujemo teorijske frekvencije?
37. Kako se određuje statistička značajnost hi-kvadrat testa?
38. Objasnite što je to korelacija i koje postupke za izračunavanje znate?
39. Kakva je povezanost kada s porastom nezavisne varijable u većoj ili manjoj mjeri
raste zavisna varijabla?
40. Koliko iznosi maksimalna (najveća moguća) povezanost?
48
1. Mjere centralne tendencije
2. Mjere varijabiliteta
3. Normalna raspodjela i druge vrste raspodjele
4. z-vrijednosti
5. t-test
6. Hi2 test
7. Korelacija
MJERE CENTRALNE TENDECIJE ili MJERE PROSJEKA
Mjera centralne tendencije je vrijednost koja najbolje reprezentira određeni
skup podataka.
▪ Dominantna vrijednost
▪ Centralna vrijednost
▪ Aritmetička sredina
Dominantna vrijednost ili mod

▪ označava se s D
▪ rezultat s najvećom frekvencijom
Određivanje dominantne vrijednosti
7, 5, 6, 7, 2, 11, 9, 12, 9, 5, 7, 7. ⟶ da bi lakše odredili mod, potrebno je
rezultate poredati po veličini
2, 5, 5, 6, 7, 7, 7, 7, 9, 9, 11, 12
D=7
Ako imamo dvije vrijednosti s jednakom frekvencijom koja je ujedno i najveća,
onda postoji više mogućnosti (na ispitu bilo koju varijantu priznajem kao
točnu):
- možete navesti da dominantne vrijednosti nema jer zaista ni jedna vrijednost
ne dominira nad ostalima
- možete navesti D1 i D2, ali samo ako su dvije vrijednosti u pitanju (imati tri ili
više moda postaje besmisleno)
- dozvoljeno je navesti prosjek (M) tih dvaju brojeva, ali samo ako su brojevi
jedan do drugog
Centralna vrijednost ili medijan
▪ označava se s C
▪ vrijednost koja se nalazi točno na sredini niza rezultata poredanih po veličini,
dakle, polovica rezultata je veća, a polovica rezultata je manja od centralne
vrijednosti
!"#
▪ pozicija (mjesto) centralne vrijednosti CR =
$
Određivanje centralne vrijednosti

5, 8, 3, 7, 15. ⟶ da bi točno odredili centralnu vrijednost, potrebno je
rezultate poredati po veličini
3, 5, 7, 8, 15.
C=7
5, 11, 3, 7, 15, 14.

3, 5, 7, 11, 14, 15.
C=9
Za drugi primjer CR iznosi (N+1)/2 = (6+1)/2 = 3,5

Dakle, na 3. i pol mjestu se nalazi C. Ta je formula korisna naročito kada imamo
veliki broj rezultata.
Aritmetička sredina
▪ označava se s ili M (mean)
▪ težište rezultata – suma pozitivnih i negativnih odstupanja iznosi nula
▪ uzima svaki rezultat u obzir
∑x
▪M=!
Zajednička aritmetička sredina
▪ Koristi se kada želimo dobiti zajedničku aritmetičku sredinu na temelju više
aritmetičkih sredina dobivenih u nekoliko navrata mjerenja iste pojave.
▪ Zajednička X= N1X+N2X2+……NnXn
N1+N2+….Nn
Usporedba različitih mjera centralne tendencije

▪ D se može koristiti na svim mjernim skalama, C se ne može koristiti na
nominalnoj mjernoj skali, a aritmetička sredina se računa samo na intervalnoj i
omjernoj mjernoj skali.
▪ Aritmetička sredina je nepogodna kod prisutnosti ekstremnih rezultata, dok
na D i C ne utječu ekstremni rezultati.
▪ Kod normalne distribucije sve tri mjere centralne tendencije su jednake ili
vrlo bliske, aritmetička sredina se smije računati samo kod normalne
distribucije rezultata.
▪ D je osobito pogodna kada brojimo ljude s određenom osobinom, a
neprimjerena je kod nestabilnih i multimodalnih distribucija.
▪ Nedostatak C i aritmetičke sredine jest da njihova vrijednost najčešće uopće
nije među rezultatima u smislu da je jedan od postojećih rezultata, dok za D taj
nedostatak ne vrijedi.
▪ Aritmetička sredina se najčešće koristi jer omogućuje daljnju obradu
rezultata, i zato jer je izabrana na uzorku, najstabilnija mjera centralne
tendencije za populaciju.
Koja je razlika između ova dva skupa podataka?
I niz 7, 8, 9, 9, 10, 10, 10, 11, 11, 11, 12, 12, 13, 14
II niz 9, 9, 9, 10, 10, 10, 10, 10, 11, 11, 11, 11, 12, 14
M1 = 10.5 M2 = 10.5
U kojem nizu su rezultati sličniji aritmetičkoj sredini?

Sličniji su u drugom nizu, jer su udaljenosti između svakog pojedinog rezultata i
aritmetičke sredine u prosjeku manji nego u prvom nizu.
Varijabilitet, disperzija ili raspršenje

Stupanj u kojem su pojedinačni podaci distribuirani oko neke mjere centralne
tendencije. Što je raspršenje veće, razmaci među rezultatima su veći, rezultati
su međusobno raznolikiji.
Mjere varijabiliteta
opisuju skup podataka na način da nam ukazuju koliko je određena mjera
centralne tendencije dobar reprezentant rezultata.
- Totalni raspon (TR ili R)
- Standardna devijacija (SD, s ili σ)
- Koeficijent relativnog varijabiliteta (V)
Totalni raspon
- Xmax – Xmin
- najjednostavnija i najgrublja mjera varijabiliteta
Nedostaci totalnog raspona
- ekstremni rezultat ga može jako povećati, a da se sam varijabilitet nije
bitno promijenio
- ovisi o broju mjerenja: što je uzorak veći, raspon se povećava
Primjer nepouzdanosti raspona
a) 8 9 9 9 9 9 9 9 9 9 11 11 11 11 11 24
M = 10,5 R = 16
b) 8 9 9 9 9 9 9 9 9 9 11 11 11 11 11 16
M = 10 R = 8
c) 6 6 6 9 9 9 10 10 10 10 11 11 11 14 14 14
M = 10 R = 8
Nizovi a i b imaju vrlo različite raspone, iako su nizovi vrlo slični, razlikuju se
samo u zadnjem broju. Nizovi b i c imaju identične aritmetičke sredine i
raspone, ali se razlikuju u varijabilitetu: u nizu c varijabilitet je veći jer su
rezultati raznovrsniji.
Varijanca
- prosječna suma kvadriranih odstupanja
- vrlo korisna mjera u nekim složenijim analizama
- nije ju moguće grafički prikazati
S(X−M)²
s2= !'#
Standardna devijacija
- računa se samo uz aritmetičku sredinu
- uzima u obzir udaljenost svakog rezultata od aritmetičke sredine
- formula je :
(å#)²
("#$)² "! # &
SD=!
å
" å
'#( '#(
M ± 1SD obuhvaća 68,26% rezultata

Koeficijent relativnog varijabiliteta
- pokazuje relativni varijabilitet neke pojave tako što standardnu devijaciju
prikaže kao postotak aritmetičke sredine
-
() · #,,
V= -
Kada nam aritmetičke sredine nisu jednake, nije opravdano o varijabilitetu

zaključivati na temelju usporedbi standardnih devijacija, nego je u tom
slučaju neophodno izračunati koeficijente relativnog varijabiliteta, te njih
uspoređivati.
Vrlo je koristan kada želimo znati:
a) u kojem svojstvu neka grupa varira više, a u kojem manje; npr. Jesmo li
različitiji po prehrambenim navikama ili po glazbenom ukusu?
b) koja od grupa varira više, a koja manje u istom svojstvu; npr. Koja je
skupina različitija u prehrambenim navikama: žene ili muškarci?
NORMALNA RASPODJELA I Z VRIJEDNOSTI
(Gaussova ili zvonolika krivulja)
- grafički prikaz rezultata
- radi se na temelju distribucije frekvencija
- unimodalna je (ima jedan vrh, jednu dominantnu vrijednost) i simetrična
(lijeva i desna strana su joj jednake)
- u potpunosti je definirana aritmetičkom sredinom i standardnom

devijacijom
- aritmetička sredina određuje središte, a standardna devijacija širinu
Pravilo 68-95-99.7
- 68 % rezultata ⟶ M ± 1 standardna devijacija,
- 95 % rezultata ⟶ M ± 2 SD,
- 99.7 % rezultata ⟶ M ± 3 SD.
Proporcija
100%=1
VRSTE NORMALNE DISTRIBUCIJE
- leptokurtična (uska)
- platikurtična (široka)
Po čemu se razlikuju ove dvije distribucije?
Imaju isto središte (M), ali se razlikuju po visini i širini, što znači da im je
varijabilitet različit. Viša distribucija ima manji varijabilitet.
Imaju istu širinu (varijabilitet),

ali se razlikuju po središtu (M). Desna distribucija ima veći prosjek.
DRUGE VRSTE DISTRIBUCIJA
- Pozitivno asimetrična (težina ljudi, broj intimnih partnera u jednoj
godini, plaće u javnom sektoru u RH)
- Negativno asimetrična (dob pri umirovljenju, ocjene u srednjoj školi)
- Poissonova (rijetki događaji, godišnji broj nesreća u brodogradilištu

Uljanik)
- "U" raspodjela (pamćenje sadržaja teksta ovisno o redoslijedu izlaganja)

- Bimodalna (promjer srca ili učestalost anemije ovisno o veličini
eritrocita)
- Binomna distribucija (međusobno isključivi događaji – bacanje novčića
GLAVNI UVJETI ZA DOBIVANJE NORMALNE RASPODJELE
- da se ono što mjerimo zaista i raspoređuje prema normalnoj raspodjeli
- da imamo veliki broj rezultata (mjerenja)
- da su sva mjerenja provedena jednakom metodom i u što sličnijim
vanjskim prilikama
- skupina na kojoj obavljamo mjerenja mora biti homogena po ostalim
svojstvima, a neselekcionirana po onom svojstvu koje mjerimo
Z – VRIJEDNOSTI
- služe za određivanje položaja pojedinog rezultata u skupini
- standardiziraju sirovi rezultat tako da ga pretvaraju u dijelove
standardne devijacije
!"#
Z=
$%
ODREĐIVANJE Z – VRIJEDNOSTI
- Površina krivulje je P = 1 (100%).
- VAŽNO: Tablica nam daje površinu od traženog z do bližeg kraja krivulje.
- Veličina površine ujedno znači i vjerojatnost pojavljivanja određenog
rezultata.
Z – VRIJEDNOSTI omogućuju
- uspoređivanje rezultata različitih mjerenja kod iste osobe
- izražavanje skupne ocjene iz različitih područja (mogu se zbrajati)
1. Primjer: Na skupini od 160 ljudi dobili smo M = 16, SD = 2 Koliki broj ljudi
postiže rezultat veći od 18?
.'- #/'#0 $
Z= = =$=1
() $
Ovaj rezultat je za jednu cijelu standardnu devijaciju veći od aritmetičke

sredine.
Koliki je P uz z = 1? (naći u tablici)
P = 0,1587 (ako pomnožimo ovaj broj sa 100, dobit ćemo postotak ljudi koji
se nalazi u toj površini) 0,1587 x 160 = 25,4 ≈ 25 ljudi
2. Primjer: Dva testa psihomotorike:

1. test (0 – 15) M1 = 7 SD1 = 1 2.
2. test (0 – 120) M2 = 60 SD2 = 14
Ispitanik A postigao je 9 i 74 boda, dakle ukupno 83 boda
Ispitanik B postigao je 6 i 90 boda, dakle ukupno 96 bodova
Tko je ukupno bolji? Bod nema jednaku težinu u oba testa.
1. ispitanik: z1 = 2; z2 = 1 2+1=3
2. ispitanik: z1 = -1; z2 = 2.14 -1 + 2.14 = 1.14
Prvi ispitanik je bolji iako ima manji zbroj „sirovih” bodova
T- TEST
T-test je statistički postupak za određivanje statističke značajnosti razlike
između 2 uzorka, tj. između dvije aritmetičke sredine.
Standardna pogreška aritmetičke
- sredine standardna devijacija distribucija aritmetičkih sredina uzoraka
iste veličine oko prave aritmetičke sredine (μ)
- određuje granice pouzdanosti unutar kojih se nalazi prava aritmetička
sredina
*+
• SM =
√'
Moramo biti svjesni da kada dobijemo aritmetičku sredinu uzorka, da je to

samo procjena aritmetičke sredine populacije (ili prave aritmetičke sredine).
Što je uzorak veći i što je pojava koju mjerimo manje varijabilna, to će naša
aritmetička sredina uzorka biti bliža pravoj aritmetičkoj sredini.
Prema tome, pogreška koja se veže uz svaku aritmetičku sredinu uzorka,
bit će to veća što je pojava koju mjerimo više varijabilna i što je uzorak
manji.
Kako na varijabilnost neke pojave ne možemo djelovati, a na broj mjerenja
možemo, jasno je da možemo povećanjem broja mjerenja smanjivati
pogrešku koja se povezuje uz naše mjerenje.
Pomoću standardne pogreške aritmetičke sredine možemo izračunati tzv.
granice pouzdanosti. To je interval unutar kojeg se, uz određenu sigurnost,
nalazi prava aritmetička sredina (aritmetička sredina populacije).
U intervalu M ± 1 SM nalazi se aritmetička sredina populacije uz 32% rizika.
U intervalu M ± 2 SM nalazi se aritmetička sredina populacije uz 5% rizika. U
intervalu M ± 3 SM nalazi se aritmetička sredina populacije uz gotovo 100%
sigurnosti (manje od 1% rizika).
Vrste t-testa
Razlikujemo sljedeće vrste t-testa:
- t-test za velike nezavisne uzorke
- t-test za male nezavisne uzorke
- t-test za velike zavisne uzorke
- t-test za male zavisne uzorke
- t-test za proporcije
Postoji i t-test gdje se uspoređuje naš uzorak s nekom unaprijed zadanom
vrijednošću (normom).
Uzorci se razlikuju po veličini: do 30 se smatraju mali, a iznad toga su veliki,
no, neki autori smatraju da do 50 podataka (ispitanika, mjerenja)
predstavlja mali uzorak.
- nezavisni uzorci ⟶ dvije različite skupine ljudi
- zavisni uzorci ⟶ jedna skupina na kojoj je dva puta mjerena ista pojava
Tipični primjeri dvaju nezavisnih uzoraka su:
- dvije srednje škole (npr. medicinska i tehnička)
- mlađi i stariji ispitanici - predškolci i školska djeca
- dvije vrste terapije
- vježbaju / ne vježbaju
- muškarci i žene
- SSS i VSS
- selo / grad
- za / protiv
- bolesni / zdravi…
Zavisni uzorci su uobičajeni primjer mjerenja prije – poslije kod

provjeravanja djelovanja neke terapije ili postupka, obrazovnog, odgojnog,
medicinskog, terapeutskog, tehničkog itd. na istoj skupini ljudi.
T-test promatra odnos razlike između dviju aritmetičkih sredina, i pogreške
(ili standardne pogreške) te razlike. Što je razlika više puta veća od svoje
pogreške to joj „više vjerujemo“.
1234562
t = 7829:21:92 ;<=1>š62 123456>
Kada odredimo koliki je t, potrebno je izračunati stupnjeve slobode, te
pronaći granične vrijednosti t-testa u tablici. Zaključci mogu biti sljedeći
ovisno o veličini dobivene t vrijednosti:
- dobiveni t < granični t (5%) < granični t (1%)
P > 0.05 Razlika nije statistički značajna.
- dobiveni t = granični t (5%)

P = 0.05 Razlika je statistički značajna.
- granični t (5%) < dobiveni t < granični t (1%)

P < 0.05 Razlika je statistički značajna.
- dobiveni t = granični t (1%)

P = 0.01 Razlika je statistički značajna.
- granični t (5%) < granični t (1%) < dobiveni t

P < 0.01 Razlika je statistički značajna.
Vidimo da razlika nije statistički značajna samo u slučaju kada je dobiveni t
manji od obje granične vrijednosti, pri čemu P iznosi više od 0,05, dakle rizik
kojem bi se izložili kada bi tvrdili da je ta razlika statistički značajna iznosio bi
više od 5%.
Ako ustvrdimo da je razlika statistički značajna, to ne znači nužno veliku razliku,
nego taj pojam u statistici ima sasvim određen i definiran smisao:
Ako kažemo da je neka razlika statistički značajna, onda smo zapravo ustvrdili
da razlika, koja je nađena, bez obzira na veličinu razlike, nije slučajna, već da
razlika vrlo vjerojatno postoji i među populacijama.
Naprotiv, ako tvrdimo da neka razlika nije statistički značajna, to znači da
razlika koju smo prilikom našeg mjerenja dobili, može biti i slučajna posljedica
variranja uzoraka, a da među populacijama, kojima ti uzorci pripadaju, možda i
nema nikakve razlike.
Razlika između aritmetičkih sredina velikih nezavisnih uzoraka
*+'! *+!! . .
SM1-M2 = ! + = !𝑆- + 𝑆-
'' '! ' !
Standardna pogreška razlike između dvije aritmetičke sredine jednaka je

drugom korijenu iz sume kvadriranih standardnih pogrešaka obiju
aritmetičkih sredina.
!! "!"
t=
@ABCDEA
t=
FGAHIA@IHA JKL@MšEA AHACDBM ##! $#"
Uz t-test treba izračunati i stupnjeve slobode (df, n' ili SS): df = (N1-1) + (N2-1)
Smatra se da razlika treba biti 1,96 puta veća od svoje pogreške, uobičajeno se
uzima razina značajnosti od 5%, a to znači ovo: ako u populaciji ne postoji
nikakva razlika između dviju aritmetičkih sredina, onda bi se takva konkretna
razlika koju smo dobili, mogla slučajno dogoditi samo 5 puta u 100 mjerenja, a
to je malo vjerojatno, pa zato možemo uzeti da je razlika statistički značajna.
Prema tome, razina značajnosti od 5% znači zapravo šansu od 5% da smo
pogriješili. Drugim riječima, razina značajnosti je u stvari nivo rizika. Ako
ustanovimo da je neka razlika statistički značajna na nivou od 5% ili manjem
(dakle, ako je t=1,96 ili više), piše se izraz P < 0,05 što prevedeno znači da je
vjerojatnost da smo pogriješili (P) manja od 5%.
Što je vrijednost t-testa veća, to znači da je omjer razlike i pogreške te razlike
veći, dakle da je razlika to više puta nadmašila svoju pogrešku. Što je vrijednost
t-testa veća, rizik da smo pogriješili kada tvrdimo da je razlika značajna,
smanjuje se. Razina značajnosti od 5% samo je najčešća razina, koja se u većini
slučajeva upotrebljava, ali je razumljivo da nam je ponekad potrebna i stroža
razina značajnosti, odnosno, minimalni rizik koji si možemo dozvoliti. Ako je t =
2,58 ili više, onda se naš rizik da griješimo smanjio na 1% ili čak manje od toga.
Naprotiv, ako razlika, prema upotrijebljenom kriteriju nije statistički značajna,
iza vrijednosti dobivenog t izraza napisat ćemo P > 0,05, što znači da je šansa
pogreške veća od kriterija koji smo odabrali (npr. 5%).
Razlika između aritmetičkih sredina malih nezavisnih uzoraka
(' )(!
*+ ( ( *+'! ('' #()/*+!! ('! #()
t= !' + ' SD = !
' ! ('' #()/('! #()
Broj stupnjeva slobode izračunava se na sljedeći način: SS = (N1-1) + (N2-1).
Razlika između aritmetičkih sredina velikih zavisnih uzoraka
# #
𝑆!!"!" = )𝑆! !
+ 𝑆! "
− 2𝑟$,# 𝑆!! 𝑆!"
Pri čemu je r korelacija između dviju varijabli.
Razlika između aritmetičkih sredina malih zavisnih uzoraka

Postupak za male zavisne uzorke naziva se još „metoda diferencije“. Temelji se
na utvrđivanju prosječne razlike između prvog i drugog mjerenja, te se onda
promatra koliko je svaka pojedina razlika udaljena od prosječne razlike. Te se
udaljenosti kvadriraju i zbroje, i one predstavljaju Σd2 u formuli.
#%&'
∑%"
t= ! df = N - 1
&(&"()
Pravila koja će vam pomoći u određivanju statističke značajnosti:
dobiveni t < granični t (5%) < granični t (1%)

P > 0.05 Razlika NIJE statistički značajna.
dobiveni t = granični t (5%)
P = 0.05 Razlika JE statistički značajna.
granični t (5%) < dobiveni t < granični t (1%)
P < 0.05 Razlika JE statistički značajna.
dobiveni t = granični t (1%)
P = 0.01 Razlika JE statistički značajna.
granični t (5%) < granični t (1%) < dobiveni t
P < 0.01 Razlika JE statistički značajna.
χ 2 test (hi-kvadrat test)
Upotrebljava se kada želimo utvrditi odstupaju li dobivene - opažene

frekvencije (fo) od teoretskih ili očekivanih frekvencija (ft) uz određene
hipoteze.
(0, #0- )!
c =S
2
0-
fo – rezultati iz našeg istraživanja, podaci „s terena”

ft – računamo ih sami
- spada u neparametrijsku statistiku – primjenjiv i kada distribucija nije

normalna,
- primjenjiv i na nominalnoj mjernoj skali,
- računa se samo na frekvencijama.
Vrste χ 2 testa
- na jednom uzorku
- na dva i više nezavisnih uzoraka
- na dva zavisna uzorka
χ 2 test na jednom uzorku omogućuje nam provjeru

- hipoteze o slučajnoj raspodjeli
- hipoteze o poznatom udjelu
- hipoteze o normalnoj raspodjeli ili bilo kojoj drugoj teoretskoj raspodjeli
Stupanj slobode određuje se df = broj kategorija (ćelija, kućica) – 1

χ 2 test na jednom uzorku - provjera hipoteze o slučajnoj raspodjeli
Pitali smo 48 liječnika što misle o tome treba li ženi pri porodu dati anelgeziju.
Odgovori su:
DA – 26
NE ZNAM – 12
NE – 10 DA NE ZNAM NE
fo ft fo – ft (fo – ft)2 (𝑓K − 𝑓G )$
DA NE NE UKUPNO
𝑓#
ZNAM
26 16 10 100 6.25
fo 26 12 10 48
12 16 -4 16 1.00
ft 16 16 16 48 10 16 -6 36 2.25
48 48 S 9.50
Određivanje značajnosti χ 2 testa
χ 2 test = 9.50
df = 2
Granični χ 2 (5%) = 5.99
Granični χ 2 (1%) = 9.21
P < 0.01 Razlika je statistički značajna uz rizik manji od 1%
Primjer
Pitali smo 250 djevojčica da između 4 vrste sladoleda izaberu koji im je

najdraži. 120 djevojčica odabralo je čokoladu, 70 stracciatellu, 40 lješnjak, a
preostale vaniliju.
Postoji li statistički značajna razlika između dobivene distribucije i slučajne?
fo ft fo – ft (fo – ft)2 (𝑓K − 𝑓G )$ df = 4 – 1 = 3

𝑓# Granični χ 2 (5%) = 7.8
Granični χ 2 (1%) = 11.3
120 62,5 57,5 3306,25 52,9
Razlika je statistički značajna.
70 62,5 7,5 56,25 0,9 P < 0.01
40 62,5 -22,5 506,25 8,1
20 62,5 -42,5 1806,25 28,9
250 250 90,8
χ 2 test na jednom uzorku – provjera hipoteze o poznatom udjelu
U našem uzorku od 50 ispitanika, 28 je žena, a 22 muškarca. U općoj

populaciji omjer žena i muškaraca je 51:49. Postoji li između naše
distribucije rezultata i poznatog udjela u populaciji statistički značajna
razlika?
Podsjećamo da se u tablicu za hi-kvadrat smiju unositi SAMO FREKVENCIJE!!
Stoga postotak treba svesti na veličinu našeg uzorka tako da postotak
podijelimo sa 100, i potom pomnožimo s ukupnim brojem ljudi.
fo ft fo – ft (fo – (𝑓K − 𝑓G )$ χ 2 test = 0.51

ft)2 𝑓# df = 1
Granični χ 2 (5%) = 3.84 3
28 25,5 2,5 6,25 0.25
Granični χ 2 (1%) = 6.63
22 24,5 -2,5 6,25 0.26 P > 0.05
50 50,0 S0.51 Razlika nije statistički značajna.
Primjer
Od svih vrsta sladoleda, u slastičarnici xx na čokoladu otpada 15% prodaje

sladoleda. U jednom danu prodali su 360 kuglica čokolade od ukupno 1750
kuglica sladoleda. Je li taj dan statistički značajno različit po udjelu prodanog
sladoleda od čokolade u odnosu na inače?
fo ft fo – ft (fo – ft)2 df = 1
Granični χ 2 (5%) = 3.84
360 262.5 97.5 9506.25 36.21
Granični χ 2 (1%) = 6.63
Razlika je statistički
1390 1458.5 -97.5 9506.25 6.39
značajna.
1750 1750 42.6 P < 0.01
χ 2 test na dva i više nezavisnih uzoraka
• uvijek treba unijeti frekvencije pojave nekog događaja, kao i broj slučajeva
kod kojih se taj događaj nije pojavio
• teoretske frekvencije: suma stupca x suma retka, podijeljeno s totalnom
sumom frekvencija
• df = (broj redova -1) x (broj stupaca -1)
Primjer χ 2 testa na dva nezavisna uzorka
U skupini od 80-oro ljudi do 45 godina starosti, od upale pluća oboljela je 21

osoba, dok je kod starijih od 45 godina, od 90 promatranih osoba oboljelo
njih 34. Zanima nas da li se navedene skupine značajno razlikuju po broju
oboljelih od upale pluća.
Podatke prvo treba urediti u zasebnoj tablici. Koje dvije varijable

promatramo? Dob i zdravstveni status. U tablica 2 x 2 moramo prikazati ne
samo one koji imaju promatrano obilježje, već i koji ga nemaju.
Oboljeli Nisu oboljeli S

Mlađi 21 59 80
Stariji 34 56 90
S 55 115 170
Opažene frekvencije nalaze nam se u središnjem dijelu tablice (21, 59, 34,
56).
ft dobijemo tako da za svaku kućicu POMNOŽIMO SUMU REDA sa SUMOM

STUPCA I PODIJELIMO TOTALNOM SUMOM FREKVENCIJA:
Oboljeli Nisu oboljeli S

Mlađi 80 x 55/170 = 80x115/170= 80
25,9 54.1
Stariji 34 90x115/170= 90
60.9
S 55 115 170
Suma očekivanih/teoretskih frekvencija mora biti jednaka sumi opaženih
frekvencija i to nam služi za kontrolu jesmo li dobro izračunali
fo ft fo – ft (fo – ft)2 (𝑓K − 𝑓G )$

𝑓#
21 25.9 -4.9 24.01 0.93
59 54.1 4.9 24.01 0.44
34 29.1 4.9 24.01 0.83
56 60.9 -4.9 24.01 0.39
170 170,0 c 2 = S = 2.59
df = (broj redova -1) x (broj stupaca -1) = (2 - 1) x (2 - 1) =1

(broj kategorija u jednoj varijabli -1) x (broj kategorija u drugoj varijabli - 1)
Razlika nije značajna!
P > 0.05,
dakle, mlađi i stariji ljudi ne razlikuju se po tome koliko obolijevaju od upale
pluća.
Problem: Utvrditi kakav je utjecaj socioekonomskog statusa na broj

cijepljenih protiv poliomijelitisa jedne regije.
Socioekonomski status
Niski Srednji Visoki Ukupno

Cijepljeni fo 160 500 300 960
ft (144) (384) (432)
Nisu 140 300 600 1040
cijepljeni (156) (416) (468)
Ukupno 300 800 900 2000
c 2 = 148.37
df = (2-1) x (3-1) = 2
P < 0,01
Niski Srednji Visoki Ukupno
Cijepljeni 16,7% 52,1% 31,2% 100
Nisu 13,5% 28,8% 57,7% 100

cijepljeni
Sada se iz tablice može zaključiti da se "srednji" od ostalih najviše razlikuju po

broju cijepljenih, kod njih ima najviše cijepljenih. No, to je tek procjena. Ako
nas zanima točno između kojih grupa socioekonomskog statusa je značajna
razlika, potrebno ih je uvrstiti u posebni c 2 test samo za te dvije skupine.
Pretvaranje rezultata u postotke radi se samo radi lakše interpretacije

podataka, ali se iz takve tablice s postocima ne računa c
Aditivno svojstvo χ 2 testa
Moguće je zbrajati χ 2 –e dobivene iz različitih istraživanja s istim problemom.

Zbrajaju se i vrijednosti χ 2 –a, i stupnjevi slobode.
Pr.: u pet ispitivanja dobiveni su: 2.04; 1.83; 1.60; 5.90 i 3.18. Od njih je samo
jedan značajan. Σχ2 –a = 14.55; df = 5; P < 0.05.
Rezime:
1. Hi2 se smije računati samo s frekvencijama.
2. Suma teoretskih frekvencija mora biti jednaka sumi opaženih frekvencija.
Toleriraju se samo manje razlike vezane uz zaokruživanje brojeva.
3. Kad god imamo podatke o nekom svojstvu koje se pojavilo, moramo uvrstiti i
frekvencije u kojima se to svojstvo nije pojavilo.
4. Frekvencije u pojedinim kućicama moraju biti nezavisne u smislu da svaka
frekvencija u pojedinoj kućici ne smije pripadati drugom pojedincu. Ne smije se
unositi nekoliko odgovora istog ispitanika.
5. Niti jedna teoretska tj. očekivana frekvencija ne smije biti odveć mala. Hi-
kvadrat 2 x 2 tablica nije poželjno računati ako je N manji od 40. Dozvoljeno je
kreirati tablicu i kod manjeg broja ispitanika, (ali nikako ako je N manji od 20),
ako ni jedna teoretska frekvencija nije manja od 5.
KORELACIJA
• lat. con = sa; relatio = odnos
• povezanost, sukladnost
• Stupanj međusobne povezanosti različitih pojava (varijabli).
• Povezanost ili asocijacija među varijablama znači da je veličinu jedne
varijable moguće predvidjeti na temelju poznavanja veličine druge varijable.
Koeficijent korelacije Izražava veličinu povezanosti među varijablama.

Najčešće se koriste:
• Pearsonov koeficijent korelacije ili Produkt-moment koeficijent korelacije (r),
(čita se Pirsonov)
• Spearmanov koeficijent korelacije ili koeficijent rang korelacije (ρ), (čita se
Spirmanov)
Ostali koeficijenti korelacije

• parcijalna korelacija
• koeficijent multiple korelacije
• point biserijalni koeficijent korelacije
• koeficijent konkordancije W
• Fi koeficijent
• Koeficijent kontingencije C
• Cramerov Fi
• Kendallov Tau koeficijent
• Freemanov Teta koeficijent
Raspon korelacije
• u intervalu -1 do +1
• vrijednosti ±1 označavaju maksimalnu povezanost
• negativna korelacija znači da se dvije pojave kreću u suprotnom smjeru
• pozitivna korelacija govori nam da se pojave kreću u istom smjeru
• vrijednosti bliske nuli ukazuju da nema povezanosti između dviju pojava
Scatter-diagram
• grafički prikaz korelacije
• svaki ispitanik prezentira se točkicom
• na os x ide nezavisna varijabla, a na os y zavisna
OPISI ODNOSA MEĐU VARIJABLAMA
Pozitivna, maksimalna korelacija
1. Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara linearni porast druge

varijable tako da je jedna određena vrijednost jedne varijable uvijek povezana s
jednom korespondentnom vrijednošću druge varijable (npr. odnos između
polumjera i opsega kruga), onda je korelacija pozitivna i maksimalna. r = +1. 2
Pozitivna, nepotpuna korelacija
2. Ako linearnom porastu jedne varijable uglavnom odgovara linearni porast

druge varijable, i to tako da je jedna određena vrijednost jedne varijable
povezana s više vrijednosti druge varijable (npr. odnos između visine i težine
ljudi), onda je korelacija pozitivna, ali nije maksimalna. r je veći od 0, ali manji
od +1. 0 < r < +1 Npr. r = 0.85
Nepostojanje korelacije
3. Ako iz određene vrijednosti jedne varijable ne možemo ništa zaključiti na

vrijednost druge varijable, tj. ako jednoj određenoj vrijednosti jedne varijable
odgovara bilo koja vrijednost druge varijable (npr. odnos između duljine nosa i
krvnog tlaka), onda nema korelacije između dviju pojava. r = 0
Negativna, nepotpuna korelacija
4. Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara linearno opadanje druge

varijable, ali je povezanost takva da je jedna vrijednost jedne varijable
povezana s više vrijednosti druge varijable (npr. odnos između stupnja
treniranosti i frekvencije pulsa u prvoj minuti oporavka), onda je korelacija
negativna i nepotpuna, i bilježi se izrazom koji je manji od 0, a veći od -1. -1 < r
< 0 Npr. r = - 0.54
Negativna, potpuna korelacija
5. Ako linearnom porastu jedne varijable odgovara linearni pad druge varijable,
i to tako da je jedna određena vrijednost jedne varijable povezana s jednom
korespondentnom vrijednosti druge varijable 3 (npr. odnos između vremena
proteklog od ispaljivanja metka uvis i brzine tog metka), onda je korelacija
negativna i maksimalna. r = -1.
Vrste korelacija
• Linearne, npr. povezanost visine i težine
• Nelinearne ili zakrivljene, npr. povezanost dobi i visine
Nelinearna korelacija
Kovarijanca
• broj koji predstavlja stupanj u kojem dvije pojave variraju zajedno
• visoki rezultat u jednoj varijabli uparuje se s visokim rezultatom u drugoj
varijabli Þ kovarijanca visoka i pozitivna
ΣXY – suma umnožaka pojedinih parova rezultata

N – broj parova
ΣX2 i ΣY2 – suma kvadriranih rezultata varijable X i varijable Y
Testiranje značajnosti koeficijenta korelacije r
Služi za određivanje da li se dobiveni koeficijent korelacije statistički značajno

razlikuje od nule.
Ograničenja koeficijenta korelacije r “r” se smije računati samo kod:
• linearne povezanosti,
• simetričnih raspodjela,
• kada nema ekstremnih rezultata.
Spearmanov koeficijent korelacije ρ ili koeficijent rang korelacije
Interpretacija koeficijenta korelacije
Najviše ovisi o kontekstu, o prirodi pojava. Okvirne granice su:

• od 0.00 do ± 0.20 ⟶ nikakva ili neznatna povezanost
• od ± 0.20 do ± 0.40 ⟶ lagana povezanost
• od ± 0.40 do ± 0.70 ⟶ umjerena povezanost
• od ± 0.70 do ± 1.00 ⟶ visoka ili vrlo visoka povezanost
Najčešća pogreška pri interpretaciji jest kauzalno interpretiranje korelacije:

interpretira se kao da je jedna od varijabli uzrok drugoj.
• korelacija između rezultata na dva toplomjera
• povezanost između rezultata očitavanja dvaju satova
• broj djece i broj električnih aparata u kućanstvima
• “rode donose djecu”
• broj svećenika i broj prostitutki
• broj kina i broj štakora
• broj prekršaja i broj koševa igrača (+0.93)
• povezanost pušenja majke i niske težine novorođenčeta
Parcijalna korelacija
Parcijalna korelacija je korelacija između dviju varijabli, kod koje isključimo

utjecaj jednog ili više faktora koji nam smetaju. Pr. povezanost duljine stopala i
sposobnosti pisanja na skupini djece od 7 do 15 godina. Potrebno je eliminirati
dob ako želimo dobiti pravu sliku između dviju navedenih varijabli.
Koeficijent multiple korelacije
To je maksimalno mogući koeficijent korelacije između dva ili više prediktora i

jednog kriterija, što možemo postići samo onda ako veću težinu damo
važnijim, a manju težinu manje važnim prediktorima. Optimalni ponderi
nazivaju se obično “beta-koeficijenti”, i računaju se za svaki prediktor posebno.
Point-biserijalni koeficijent korelacije
Ako nas zanima korelacija između jedne kontinuirane varijable (npr. visine,
težine, bodova u testu itd.) i jedne dihotomne varijable (npr. živi - mrtvi, muško
- žensko, prošao - pao, puši - ne puši) onda koristimo point-biserijalni r.
OSNOVE ISTRAŽIVAČKOG PROCESA

- Istraživački problem
- Varijable
- Hipoteza
- Populacija i uzorak
Problem u istraživanju
- pitanje na koje istraživanjem pokušavamo naći odgovor
- potječe iz prakse ili iz literature
Odlike istraživačkih problema

- relevantnost (teorijski značaj)
- nedovoljna istraženost ili proturječnost nalaza
- provjerljivost
- preciznost (specifičnost)
Varijable
- pojava koja je predmet našeg interesa
- mijenja se na bilo koji način
- spol, dob, obrazovanje, socioekonomski status, bračni status, veličina
sredine, zdravstveni status, antropometrijske mjere, depresivnost,
funkcionalna sposobnost, političko opredjeljenje, mišićna napetost,
intenzitet boli, stavovi….
- Kvalitativne ili kategorijalne (boja očiju, tip dijagnoze, mjesto rođenja).
- Kvantitativne (težina, visina, gustoća kostiju, krvni tlak). Dijele se na
diskretne ili isprekidane (broj diplomiranih studenata na ZVU u ak.g.
2019/20. ) i kontinuirane (trajanje treninga).
Vrste varijabli u istraživanju
- Nezavisna varijabla [ mijenja se sama ili ju mi unosimo u eksperiment i
namjerno mijenjamo.
- Zavisna varijabla [ predmet je istraživanja; promatramo ovise li njezine
vrijednosti o mijenjaju nezavisne varijable.
Odredite NZV i ZV u sljedećim primjerima:
- Postoji li povezanost između broja sati aerobnog vježbanja i količine
potkožnog masnog tkiva?
- Utječe li količina padalina na broj biljnih vrsta na nekom području?
- Postoji li povezanost preferencije određene marke automobila i
ponašanja u prometu?
- Razlikuju li se presude za istovrsna kaznena djela s obzirom na
socioekonomski status okrivljenika?
U istraživanju može biti više nezavisnih i zavisnih varijabli. Ista varijabla

može biti i nezavisna i zavisna u istom istraživanju. Npr. socijalna podrška,
bračni status i zadovoljstvo životom - Koja od njih je samo NZV, koja samo
ZV, a koja istovremeno i NZV i ZV?
Bračni status – NZV
Socijalna podrška – i NZV i ZV
Zadovoljstvo životom – ZV
Hipoteza
- Istraživačeva pretpostavka
- Provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno
pitanje.
- Postavlja se prilikom pripreme istraživanja.
Vrste hipoteza
- Afirmativna [ nezavisna varijabla ima utjecaja na zavisnu. N¨Z
- Direktivna [ nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje
vrijednosti zavisne varijable. N¨ +Z; N¨ -Z
- Nul hipoteza [ nema povezanosti / utjecaja nezavisne varijable na
zavisnu NZV ¨ ZV suštinsko značenje [ proširiti vidokrug istraživača
statističko značenje [ lakše dokazati da nešto nije točno, nego da jest
Populacija
- Skupina osoba ili objekata koji udovoljavaju određenim kriterijima
- Što je populacija šira, istraživanje je vrjednije
- Većinom je nemoguće ili preskupo ispitati cijelu populaciju
- Preraštrkana (sve trudnice u RH), promjenjiva (dvogodišnjaci u RH),
nepoznata (narkomani, obiteljski nasilnici)
Uzorak
- Ograničeni broj članova populacije tako izabranih da što bolje
predstavljaju populaciju reprezentativnost!!
- Metode uzorkovanja dijele se na neprobabilističke i probabilističke.
- Najčešće vrste uzoraka su: slučajni, sustavni (sistematski), stratificirani,
prigodni.
Probabilistički
Poznata vjerojatnost odabira svake jedinke:
- jednostavni slučajni
- sistematski
- stratificirani
- uzorak klastera
- stupnjeviti uzorak
Neprobabilistički
- prigodni
- kvotni
- namjerni (tipični ili kritični slučajevi)
- snježna gruda
Slučajni uzorak
- probabilistički uzorak
- najbolja vrsta uzorka jer svaki član populacije ima jednaku šansu da bude
izabran u uzorak,
- neizvediv je ako nemamo popis kompletne populacije,
- mora biti dovoljno velik da bi zadovoljio kriterije slučajnog uzorka (N <
100 ne može biti dovoljno dobar slučajni uzorak)
Sustavni uzorak
- jedna od vrsta slučajnog uzorka,
- prvi član populacije izvlači se slučajno, a nakon toga se bira svaki n-ti u
uzorak.
Stratificirani uzorak
- Populacija se podijeli u slojeve ili stratume pa se iz svakog stratuma
odabere proporcionalan broj jedinki po slučaju.
- Primjer:
61-70 godina 38%
71-80 godina 25%
81-90 17%
91-100 11%
101 i više 9%.
Prigodni uzorak
- jedna od vrsta neprobabilističkih uzoraka
- najčešći u istraživanjima
- uzimamo ispitanike koji su nam “pri ruci”,
- najlošiji uzorak zbog smanjene mogućnosti generalizacije rezultata.
Ostali uzorci
- Snježna gruda – pogodan za rijetke skupine ljudi (subkulture,
marginalizirane grupe)
- Namjerni uzorak – “Kako je u Mainu, tako je u cijeloj državi.”
Problem dokazivanja uzročnosti u znanosti
- JAKO česta pogreška u interpretaciji rezultata
- utjecaj ≠ povezanost
- utjecaj = kauzalna veza = uzročno posljedični odnos
- dokazuje se isključivo eksperimentalnim nacrtom s podjelom sudionika u
skupine po slučaju!!

R – slučajno izabrani uzorak
O – opažanje, mjerenje
X – tretman, djelovanje terapije, manipulacija
PREDEKSPERIMENTALNI NACRTI
- jednokratno ispitivanje na jednoj skupini
R1 … X O
- jednokratno ispitivanje na dvije skupine

R1 … X O
R2 … … O
- test retest na jednoj skupini

R1 O1 X O2
EKSPERIMENTALNI NACRTI
- test retest s kontrolnom skupinom
R1 O1 X O2
R2 O1 … O2
- Solomonov nacrt
R1 O1 X O2
R2 O1 … O2
R3 … X O2
R4 … … O2
Primjer istraživanja
PROBLEM
- Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na
brzinu oporavka pacijenata nakon operacije.
NEZAVISNA VARIJABLA
- Predoperativna priprema (sa / bez predoperativne pripreme).
ZAVISNA VARIJABLA
- Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena kao broj dana
provedenih u bolnici nakon operacije.
AFIRMATIVNA HIPOTEZA
- Pacijenti koji su prošli predoperativnu pripremu razlikuju se po brzini
oporavka nakon operacije od onih koji nisu prošli istu.
DIREKTIVNA HIPOTEZA
- Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon
operacije od pacijenata koji ne prođu pripremu.
NUL-HIPOTEZA
- Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu
(eksperimentalna skupina) i skupina pacijenata koja nije primila
predoperativnu pripremu (kontrolna skupina) značajno se ne razlikuju u
brzini oporavka nakon operacije.
- Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na brzinu oporavka
POPULACIJA
- Svi operirani pacijenti u zagrebačkim bolnicama.
UZORAK
- Slučajni uzorak – prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati
pacijenti i raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu. [
STRATIFICIRANI UZORAK
- - prema podacima o broju operacija obavljenih u svakoj zagrebačkoj
bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz svake bolnice koji
će biti uključen u ispitivanje.
UPITNICI i INTERVJU
Upitnici su metode prikupljanja podataka bazirane na postavljanju pitanja, a

pogodne za procjenu stavova, mišljenja, vjerovanja, osjećaja, potreba,
motivacija, ponašanja (prošlog I anticipiranog), te za prikupljanje demografskih
podataka.
Upitnik vs. anketa vs. skala
- upitnik / skala / anketa
- anketni upitnik ??
- anketa – instrument pogodan za ispitivanje javnog mnijenja
- upitnik – instrument provjerenih metrijskih karakteristika
- skala – upitnik u nastajanju
- opće informacije o upitniku
- uputa za ispitanika
- skup pitanja
- ključ za bodovanje odgovora
Opće informacije o upitniku uključuju:

- identifikacija istraživača
- razlozi primjene upitnika
- informacije o tajnosti rezultata
- sociodemografski podaci o ispitaniku
Tipovi pitanja:
- Strukturirana (zatvorena)
- Nestrukturirana (otvorena)
Zatvorena pitanja
- Dihotomna
Fizioterapeut i liječnik rade kao tim. DA NE
Muškarci ❏ Žene ❏
Nominalna skala
Zaokruži broj ispred vrste djelatnosti u kojoj bi najradije radio:
- 1. Zdravstvo
- 2. Prosvjeta
- 3. Kultura
- 4. Vojska
Ordinalna skala
Rangiraj radna mjesta u kojima bi najradije htio raditi od najpoželjnije do
najmanje poželjne
- ____ KBC
- ____ Dom za nezbrinutu djecu
- ____ Dom umirovljenika
- ____ Sportski klub
Intervalna skala Likertova skala

- 1 Uopće se ne slažem
- 2 Ne slažem se
- 3 Nemam mišljenja / neutralan sam
- 4 Slažem se
- 5 Potpuno se slažem
Intervalna Semantički diferencijal

Predavač je:
vrlo često ponekad nikad ponekad vrlo često
Zanimljiv ○ ○ ○ ○ ○ Dosadan
Jednostavan ○ ○ ○ ○ ○ Složen
Ugodan ○ ○ ○ ○ ○ Neugodan
Filter pitanja
- Jesi li ikada pušio/pušila marihuanu?
- ___ Da___ Ne
$
#
"
Ako da, koliko puta si do sada pušio?
a) jednom
b) 2 - 5 puta
c) 6 – 10 puta
d) više od 10 puta
Otvorena pitanja
- S kakvim klijentima vam je najdraže raditi?
Prednosti otvorenih pitanja

- lako ih je sastaviti,
- ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor,
- nose više informacija nego zatvorena pitanja,
izbjegava se nasumično odgovaranje.
Nedostaci otvorenih pitanja:
- zahtijevaju dobru pismenost ispitanika,
- nemotiviranost ispitanika na odgovaranje,
- smanjena objektivnost podataka,
- otežana obrada podataka,
- smanjena mogućnost usporedbe ispitanika,
- može se postaviti manji broj pitanja,
- nejednoznačnija nego zatvorena pitanja,
- teže izjašnjavanje kod osjetljivih tema npr. teže ćemo dobiti precizan
odgovor ako postavimo otvoreno pitanja “Koliko ste do sada imali
seksualnih partnera?“ umjesto da ponudimo odgovore:
0–2
3–5
6 – 10
više od 10
Pravila pri izradi upitnika:
- što jednostavniji jezični stil, izbjegavati rijetke, stručne (npr.
supsidijarnost, anomija,
- kohabitacija, politička participacija, medijacija, anteriorna protruzija,
goniometar),
- tehničke i kolokvijalne izraze (npr. luđak, seljak)
- pitanja trebaju biti što kraća
- izbjegavati dvostruku strukturu, negacije i sugestivna pitanja:
➩ Mislite li da bi država trebala povećati porez na cigarete kako bi time

prikupila više novaca za poboljšanje zdravstvenih usluga?
➩ Mislite li da bi država ne bi trebala …?
➩ Mislite li i vi, kao i većina ljudi, da bi država …?

- osjetljiva pitanja i društvena poželjnost
➩ Koliko često pacijentima pušačima govorite o negativnostima
pušenja?
➩ Umjesto toga: Imate li vremena i kako često pacijentima pušačima

govorite…?
- svako pitanje mora biti jasno postavljeno
➩ Gledate li obično uvečer televiziju?

- upitnik ne smije biti predugačak
- unaprijed osigurati mjesto za odgovore
- unaprijed odrediti način obrade odgovora
- unaprijed odrediti način provođenja upitnika (osobno, telefonom,
internetom, poštom…)
- upitnik mora biti dobro povezana cjelina
➩ Mislite li da bi žena trebala imati pravo na legalan pobačaj ako je u braku i

ne želi imati više djece? (60%)
➩ Mislite li da bi žena trebala imati pravo na pobačaj ako zna da je dijete koje
nosi defektno?
- napraviti preliminarno ispitivanje
Dodatni izvori pogrešaka u upitnicima
- neuključivanje odgovora “ne znam”
- akviesencija (potvrđivanje)
➩ Pojedinci su u većoj mjeri odgovorni za zločine i bezakonje u zemlji nego

društveni uvjeti.
➩ Društveni uvjeti su u većoj mjeri odgovorni za zločine i bezakonje u zemlji

nego pojedinci.
➩ PRIJEDLOG: "Tko je, po vašem mišljenju, u većoj mjeri odgovoran za zločine i

bezakonje u zemlji, pojedinci ili društveni uvjeti?".
Ujednačenost + i - tvrdnji
Dodatni izvori pogrešaka u upitnicima
Koliko često izlazite navečer?
1 – nikad
2 – rijetko
3 – ponekad
4 – često
5 – svakodnevno
„Rijetko“ različitim osobama može označavati različitu učestalost, npr.:
• bila sam za dvije Nove godine vani u zadnjih pet godina
• izlazim 2 puta godišnje, za svoj i prijateljičin rođendan
• jednom u dva mjeseca
• jednom mjesečno
Stoga je bolje ponuditi odgovore:
1 – nikad
2 – nekoliko puta godišnje
3 – jednom do dva puta mjesečno
4 – jednom do dva puta tjedno
5 – 3 ili više puta u tjednu
Osnovno pravilo pri sastavljanju JEDNOSTAVNOST!!!
Neizostavan postupak pri sastavljanju PRETEST!!!
Skala procjene
Svaki uređeni niz brojčanih vrijednosti koji omogućuje smještanje neke pojave
na odgovarajuće mjesto na tom nizu.
Skale procjene mogu biti grafičke i/ili deskriptivne.
Vrste skala procjene:
- Likertova skala
- Semantički diferencijal
- Thurstoneova skala
- Kumulativna ili Guttmanova skala
Primjer kumulativne skale (gradacija čestica po bliskosti)
Bošnjaci -muslimani Hrvati Srbi
Da živimo u istoj DA NE DA NE DA NE
državi
Da smo susjedi (da DA NE DA NE DA NE
živimo u istoj ulici)
Da radimo zajedno DA NE DA NE DA NE
Da smo cimeri DA NE DA NE DA NE
Da smo prijatelji DA NE DA NE DA NE
Da stupimo u DA NE DA NE DA NE
rodbinsku vezu
Da stupimo u brak DA NE DA NE DA NE
Primjeri primjene upitnika:

- za ispitivanje stavova prema: kontroli začeća, smrti, epidemiji pojedine
bolesti, različitim oblicima prevencija, starijim ljudima, mentalno
zaostalim osobama, pobačaju, zaštiti biljnog i životinjskog svijeta,
ekološkoj osviještenosti općenito, i sl.
- skale agresivnog ponašanja klijenata
- zadovoljstvo pretpostavljenog s radom fizioterapeuta
- upitnik o stručnosti fizioterapeuta ➩ ispunjava fizioterapeut
- upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom ➩ ispunjava fizioterapeut
- upitnik interesa, hobija i prethodnog iskustva klijenta / bolesnika
- skale za procjenu funkcionalne sposobnosti bolesnika
- upitnik o socijalnoj podršci koju klijent prima
- bolesnikova razina stresa
- načini suočavanja sa stresom zbog bolesti
- suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed
hospitalizacije
- upitnik za vrednovanje uspješnosti provedene fizioterapije
INTERVJU je specifična komunikacija između ispitivača i ispitanika bazirana
na jednosmjernom postavljanju pitanja.
- znatno skuplja metoda u odnosu na upitnik
- nezamjenjiva kod odabira ljudi (selekcija)
Obilježja intervjua
- i pitanja i odgovori daju se usmeno
- odnos licem u lice
- podaci se prikupljaju i opažanjem
Vrste intervjua (prema strukturiranosti):
• strukturirani
• polustrukturirani
• nestrukturirani
Vrste intervjua (prema svrsi):
• anamnestički i dijagnostički
• terapijski i edukacijski
• istraživački
• medijski intervju
Komponente intervjua:
1) Ispitivač
2) Okolina i atmosfera u kojoj se intervju odvija
3) Ispitanik
Priprema intervjua:
Napraviti plan vođenja intervjua:
• cilj,
• taktika,
• pitanja,
• vrijeme trajanja.
Zahtjevi vođenja intervjua:
• osigurati posebnu prostoriju za rad,
• obavijestiti ispitanika o svrsi razgovora,
• biti ljubazan, ne prezatvoren, ni prebrbljav,
• opažati i neverbalnu komunikaciju ispitanika,
• bilježiti ili tijekom ili neposredno nakon intervjua,
• primijeniti sva pravila kao pri izradi upitnika.
Prednosti intervjua:
1) Mogućnost proučavanja subjektivnih fenomena
2) Mogućnost proučavanja šireg opsega života pojedinca
3) Povratna informacija o jasnoći pitanja
4) Povjerljivost
OPAŽANJE kao metoda prikupljanja podataka
Predmeti mjerenja mogu biti:
- konkretno materijalni (tjelesni rast)
- apstraktno idealni (stavovi)
Metode prikupljanja podataka u zdravstvu:
- opažanje
- postavljanje pitanja (upitnici, intervju)
- biofiziološka mjerenja
- ostale metode prikupljanja podataka (testovi, vođenja dnevnika i dosjea,
sociometrija, projektivne tehnike)
Opažanje je temeljna metoda u mnogim znanostima.

Prednosti metode opažanja:
- izravnost (u odnosu na samoprocjene dobivene upitnikom)
- veća prirodnost uvjeta (u odnosu na eksperiment koji se odvija u
umjetnom okružju laboratorija
Odrednice sustavnog opažanja:
- uporaba svih osjetila
- univerzalna znanstvena metoda
- unaprijed postavljen cilj i plan opažanja
- objektivnost opažača
- razrađen sustav registracije opažanja
- iskustvo i uvježbanost opažača
Podjela metode opažanja

- ekstraspekcija / introspekcija / masovno opažanje
- s posredovanjem / bez posredovanja
- globalno ili molarno (dobiva se slika cjelokupne pojave (smislenost), ali
veći rizik subjektivizma) / parcijalno ili molekularno (lako definiranje i
pouzdano mjerenje, ali smanjena vrijednost složenih pojava)
- strukturirano (točno definirano; prema protokolu) / nestrukturirano
(bilježenje cjelokupnog predmeta istraživanja, npr. životnih navika)
Primjer skale za procjenu
AKTIVAN 1 2 3 PASIVAN
KOMUNIKATIVAN 1 2 3 NEKOMUNIKATIVAN
NAPET 1 2 3 OPUŠTEN
Odnos opažač-opažani
Mjesto opažača
Prisutan/vidljiv Nije prisutan/
nevidljiv
Informiranost Zna da je opažen/
isppitanika Ne zna da je opažan
Izbor pojava za opažanje

- karakteristike i stanja osobe
- verbalna komunikacija
- neverbalna komunikacija
- aktivnosti
- razina sposobnosti i vještina
- okolinski uvjeti
Uzorkovanje u opažanju
- uzorkovanje vremena – za učestale pojave
- uzorkovanje događaja – za rijetke događaje
Pogreške u opažanju
- osobna jednadžba opažača
- “halo” efekt
- logička pogreška
- pogreška kontrasta
- selektivnost u opažanju
Nedostaci metode opažanja
- opažati se može samo ono što postoji
- opažati se mogu samo vanjske manifestacije pojava
- prisutnost opažača može utjecati na predmet mjerenja
- subjektivnost metode opažanja
Mjerne skale
Mjerne skale predstavljaju različite razine mjerenja.

- Nominalna
- Ordinalna
- Intervalna
- Omjerna
Nominalna
- kvalitativna skala
- nema informacija o poretku po veličini
- pr. spol, boja očiju, dijagnoza, mjesto rođenja
Ordinalna
- skala ranga
- utvrđuje se što je veće, ne i koliko je veće
- nema apsolutnu nulu
- pr. redanje bolesnika po težini simptoma
Intervalna
- ekvidistantnost (jednaki razmaci između susjednih jedinica duž cijele
skale)
- nema apsolutnu nulu; može imati izraženu nultu vrijednost, ali onda se
radi o dogovorenoj, a ne apsolutnoj nuli
- pr. skala za mjerenje inteligencije, skala ºC Omjerna
- ekvidistantnost
- ima apsolutnu nulu (potpuno odsustvo mjerene pojave)
- pr. većina fizikalnih skala
Sažeto
- nominalna - izražava razlike
- ordinalna - izražava smjer razlike (veće, manje)
- intervalna - izražava količinu razlike (za koliko je veće ili manje)
- omjerna - izražava omjer (koliko puta je veće ili manje)
Nedoumice
- nije uvijek jasno gdje koje mjerenje spada,
- nominalna m.s. je/nije pravo mjerenje,
- postojanje tzv. približne intervalne ili semiintervalne mjerne skale,
- postojanje ordinalne skala s apsolutnom nulom.
Primjeri mjernih skala
- Označavanje dresova sportaša brojevima - nominalna
- Broj zdravstvenog osiguranja - nominalna
- Redanje ljudi po visini (od oka) - ordinalna
- Mjerenje ljudi po visini (pomoću metra) – omjerna
- Telefonski brojevi - nominalna
- Ukupni iznos na računu iz trgovine - omjerna
- Treće mjesto na “Eurosongu” - ordinalna
- Očitavanje brzine od 60 km/h na brzinomjeru - omjerna
- Skala za procjenu zadovoljstva poslom - intervalna
- Očitavanje vrijednosti na Gaigerovom brojaču - omjerna
- Registracijski broj vozila - nominalna
- Očitavanje vremena na satu - intervalna
- Mjerenje vremena štopericom – omjerna
- R. br. Brand traperica Rang preferencija Ocjena 1-7
r. broj brand rang Ocjena prosječna
1. Calvin Klein 4 6 880
2. Diesel 2 7 800
3. Gap 3 3 430
4. Guess 7 2 540
5. Lee 8 2 300
6. Levi’s 1 7 730
7. Rifle 6 5 240
8. Wrangels 5 6 390
Mjerna skala Nominalna Ordinalna Intervalna omjerna
METRIJSKE KARAKTERISTIKE
Karakteristike mjernog postupka
Mjerenjem povezujemo sustav brojeva i procese ili aspekte neke pojave po
određenim pravilima.
Metrijske karakteristike su:
➢ Pouzdanost
➢ Valjanost
➢ Objektivnost
➢ Osjetljivost
➢ Baždarenost
Pouzdanost i valjanost su dvije najvažnije metrijske karakteristike.

Najstariji mjerni instrument bio je čovjek, koristile su se stope, pedlji, laktovi
kao mjere, ali kako te mjere u početku nisu bile univerzalne (razlikovale su se
od čovjeka do čovjeka), javila se potreba za pouzdanijim mjernim
instrumentima. No, i danas je u nekim područjima čovjek nezamjenjiv mjerni
instrument, iako i dalje slabe valjanosti i pouzdanosti. Takva su područja
ocjenjivanje ljepote, vrijednosti umjetničkog djela, odnosno procjena stupnja
nečije krivice u kaznenom djelu. Različiti suci mogu isto krivično djelo
procijeniti potpuno drukčije i donijeti različite presude, ali čak je moguće da bi i
isti sudac kroz vrijeme dosudio drukčiju kaznu za isto nedjelo.
Pouzdanost
Ako je mjerni postupak pouzdan, tada će njegovo ponavljanje na istoj pojavi,
koja u međuvremenu nije promijenila svoju veličinu, dati isti rezultat.
➢ označava točnost, dosljednost mjerenja
➢ ovisi o pogrešci mjerenja,
➢ neophodan uvjet za valjanost

Moguće je postojanje prividne nedosljednosti rezultata (dobijemo različiti
rezultat ako mjerimo inteligenciju ujutro ili navečer, ali ne zato što se
promijenila inteligencija, već uslijed umora ispitanika). Pouzdanost se
provjerava na dva načina:
▪ test –retest
▪ mjera nutarnje konzistencije
Valjanost “Da li zaista mjerimo pojavu za koju mislimo da je mjerimo?”
Valjan je onaj za kojeg možemo dokazati da porast u izmjerenim veličinama
odgovara porastu mjerene varijable. Kako ćemo provjeriti je li mjerenje
valjano? Tako da usporedimo rezultate s rezultatima nekog drugog mjerenja za
koje znamo da je ispravno. Npr. ako sumnjamo u točnost naše kuće vage,
obavit ćemo mjerenje na nekoj drugoj vagi za koju vjerujemo da je točna.
Odnos pouzdanosti i
valjanosti
Na slici lijevo gornji
primjer odnosi se na
mjerenje koje je i
pouzdano i valjano.
Donji primjer ukazuje
na mjerenje koje je
pouzdano, ali nije
valjano (ispitanik
opetovano izjavljuje da
ne konzumiralkohol,
iako to čini).
Vrste valjanosti:
1. unutarnja valjanost
2. vanjska valjanost
3. konstruktna valjanost
4. valjanost statističkog zaključka
Unutarnja valjanost
Rezultate u zavisnoj varijabli možemo pripisati utjecaju nezavisne varijable, a
ne nekim vanjskim faktorima. Kontrolna grupa povećava unutarnju valjanost.
Vanjski faktori koji ugrožavaju unutarnju valjanost
▪ Povijest
▪ Sazrijevanje
▪ Testiranje
▪ Instrumentacija
▪ Statistička regresija
▪ Izbor ispitanika
▪ Osipanje ispitanika…
Vanjska valjanost
Stupanj u kojem je dobivene rezultate moguće uopćiti na različite populacije,
uvjete, okolnosti i mjere pojava ] mogućnost generabilnosti rezultata.
Odnos unutarnje i vanjske valjanosti je inverzan ] što je veća unutarnja
valjanost, manja je vanjska valjanost. Vanjska valjanost, premda važna,
sekundarna je u odnosu na unutarnju.
Konstruktna valjanost
Stupanj u kojem je promjene zavisne varijable moguće pripisati izučavanom
konstruktu. Ugrožava ju loša definicija varijabli.
Faktori koji ugrožavaju konstruktnu valjanost:
▪ jednostruka operacionalizacija (stres u određenim situacijama moguće je
mjeriti samoprocjenom, opažanjem ili objektivnim mjerenjima, dakle,
obuhvatiti ih s više aspekata, a mi smo obuhvatili samo s jednog, npr.
samoprocjena)
▪ višestruki tretmani (npr. sudionici su u školi nepušenja slušali predavanja,
radili progresivnu mišićnu relaksaciju i planinarili. Ako utvrdite da je takav
skupni tretman bio djelotvoran u smanjenju ili prestanku pušenja, ne znate
točno što je točno od te tri intervencije bilo djelotvorno).
▪ prijetnje vezane uz sudionike (reaktivnost, pažnja prema ispitanicima,
eksperimentatorova očekivanja, strah od vrednovanja)
Valjanost statističkog zaključka
Stupanj u kojem je statističkim postupcima moguće dokazati utjecaj nezavisne
varijable ako on doista postoji. Ovisi o statističkom postupku, varijabilitetu,
veličini uzorka.
Objektivnost
Objektivno mjerenje je ono kod kojeg konačni rezultat ovisi isključivo o veličini
ispitivane pojave. Ako je mjerenje objektivno, ponavljanje mjerenja na istoj
pojavi od strane različitih osoba dat će isti rezultat.
Osjetljivost
Osjetljivo je ono mjerenje koje nam omogućava uočavanje i malih razlika u
nekoj mjerenoj pojavi. Ako mjerenje nije osjetljivo, javlja se efekt stropa (npr.
kod prelaganih testova gdje svi sudionici postižu maksimalne rezultate), ili
efekt poda (ako je test pretežak, pa svi sudionici imaju sličan, slab učinak, npr.
svi studenti padnu na ispitu).
Baždarenost ili standardizacija
Baždarenost mjernih postupaka znači da su za te mjerne postupke poznate
norme za domaću populaciju, kao i uvjeti korištenja. Znamo što koji odgovor
znači, kakva je uputa za korištenje, koliko dugo traje ispitivanje, u kojim
uvjetima itd.
UVOD U STATISTIKU I OSNOVNI ZAKONI VJEROJATNOSTI
Je li statistika uopće korisna?
1. Procjena opasnosti od orkana i potreba evakuacije stanovništva
2. Djelotvornost novog lijeka
3. Razvojne norme (opseg glave djeteta)
4. Usporedba ekonomskog razvoja različitih država
5. Natalitet, mortalitet i druga vitalna statistika
6. Koliko dugo treba trajati samoizolacija?
Zašto statistika?
1. Zbog praćenja stručne i znanstvene literature.
2. Pri obradi rezultata, prikupljenih istraživanjem ili eksperimentom, radi
deskripcije i analize tih rezultata.
3. U znanstvenom radu radi zaključivanja iz konkretnog slučaja na opći zakon.
4. Pri planiranju i provođenju istraživanja i eksperimenata.
Razlozi negativnog odnosa prema statistici:

1. Poistovjećivanje s tabličnim prikazima
2. Nerazumljivi jezik i nepoznati simboli
3. Identificiranje s matematikom
Statistika je znanost klasificiranja, organiziranja i analiziranja podataka.

Uključuje:
- statističko prikupljanje,
- sređivanje podataka i njihov prikaz,
- računsku obradu i statističku analizu.
Dijeli se na:
▪ DESKRIPTIVNU STATISTIKU
▪ INFERENCIJALNU STATISTIKU
Deskriptivna statistika
Bavi se opisivanjem uzorka na kojem smo proveli istraživanje.
Obuhvaća:
▪ sređivanje rezultata
▪ mjere centralne tendencije
▪ mjere varijabiliteta
▪ z-vrijednosti Inferencijalna statistika
Bavi se provjeravanjem postavljenih hipoteza (možemo li generalizirati

rezultate?).
Obuhvaća (od onog što ćemo mi raditi):
▪ t-test
▪ hi-kvadrat test
▪ korelacija
Vjerojatnost
1) U skupini od 50 ljudi, kolika je šansa da dvije osobe imaju rođendan isti dan?
a) manja od 10%
b) između 20 i 30%
c) između 30 i 50%
d) više od 90%
2) Ako su nam u rent-a-car- u na raspolaganju dva vozila marke opel, dva

peugeota, pet renaulta i jedan bmw, kolika je šansa da po slučaju izvučemo baš
bmw?
a) 1%
b) 5%
c) 10%
d) 20%
3) Kolika je šansa da iz špila od 52 karte izvučemo damu herc ili pikovu damu?
a) 1/52
b) 2/52
c) 4/52
d) 5/52
Točni odgovori su:
1) d
2) c
3) b
Osnovna pravila vjerojatnosti:

1. Potpuna sigurnost pojavljivanja nekog događaja znači maksimalnu
vjerojatnost, označava se p = 1. Npr. možemo biti sigurni da ćemo jednog dana
umrijeti. Potpuna sigurnost da se neki događaj neće dogoditi označava se p = 0.
Događaj s vjerojatnošću 0 jest mogućnost da čovjek leti samo snagom svog
tijela (ne misli se na slobodni pad). Između apsolutne sigurnosti (p = 1) i
apsolutne nemogućnosti (p = 0) nalaze se svi ostali slučajevi manje ili veće
vjerojatnosti.
2. Vjerojatnost da će se između N događaja, koji su jednako vjerojatni a
međusobno nezavisni, dogoditi jedan određeni među njima jest 1/N. Šansa da
pri bacanju kockice dobijemo šesticu, jednaka je šansi da dobijemo jedinicu, ili
bilo koji drugi broj, a iznosi 1/6.
3. Vjerojatnost da će se dogoditi bilo koji od nekoliko mogućih nezavisnih
događaja suma je vjerojatnosti svakog pojedinačnog događaja. Ako nam pri
bacanju kockice trebaju jedinica ILI šestica kako bi dobili malu ili veliku skalu u
jambu, onda se povećava šansa da dobijemo željeni broj nego da trebamo
samo jedan od ta dva broja: 1/6 + 1/6 = 2/6 = 0,33 tj. 33,3%.
4. Vjerojatnost da će se zajedno dogoditi dva ili više nezavisna događaja
produkt je vjerojatnosti svakog od tih događaja. Npr. u kutiji se nalaze 3
crvenih, 5 bijelih i 2 plave kuglice. Bez gledanja, izvučemo jednu od kuglica,
vratimo je, te izvučemo drugu. Kolika je vjerojatnost da je prva kuglica plava, a
druga izvučena crvena? 3 Metode istraživanja u fizioterapiji 3 Šansa da
izvučemo plavu kuglicu iznosi 2/10 (za jednu plavu kuglicu je šansa 1/10, a kako
ih imamo dvije, a nama je svejedno koju plavu kuglicu ćemo izvući, njihove
vjerojatnosti se zbrajaju, pa je to ukupno 2/10). Imamo tri crvene kuglice, pa je
šansa da izvučemo crvenu kuglicu 3/10. S obzirom da nam trebaju i plava, i
crvena kuglica, njihove se vjerojatnosti množe, pa ćemo dobiti 6/100 = 0,06 tj.
6%.
Zablude o vjerojatnosti:
1. Dugo nepojavljivanje neke pojave nadoknaditi će se njezinim kasnijim
pojavljivanjem.
2. Kod velikog broja pokušaja jednake šanse će se izjednačiti po broju ishoda.
Sazrijevanje šanse
- Naziva se još i „Monte Carlo” paradoks po događaju koji se zbio u jednoj
kockarnici u Monte Carlu kada je crna boja izvučena 26 puta za redom. Nakon
što je izvučena nekoliko puta, ljudi su počeli stavljati iznose na crvenu boju,
očekujući da bi se sada kuglica napokon trebala zaustaviti na crvenom jer je
šansa da se te dvije boje pojave jednaka, pa njihovo pojavljivanje treba biti
uravnoteženo. Kockarnica je zaradila milijune franaka uslijed dojma da se
nepojavljivanje crvene boje treba nadoknaditi. No, kuglica ne pamti, te je šansa
da dobijete crveno svaki puta 50%, bez obzira na ishode prethodnih bacanja.
- dugo nepojavljivanje nekog ishoda (npr. tijekom igre „Čovječe, ne ljuti se“
nismo dobili šesticu ni nakon 20 minuta) obično kod ljudi izaziva dojam da bi se
šestica napokon morala pojaviti jer je vjerojatnost pojavljivanja svake strane
kockice jednaka
- šansa pojavljivanja „glave” je u svakom bacanju 0.5 bez obzira koliko puta
prije toga je novčić pao na „pismo”
Primjer o izjednačavanju ishoda:
U 10 bacanja: 4 glave i 6 pisama
proporcija: 0,40 0,60
U 200 bacanja: 85 glava i 115 pisama

U 1000 bacanja: 480 glava i 520 pisama

Sređivanje podataka je sistematsko dovođenje prikupljenih podataka u red
kako bi bili pregledni.
Podaci se mogu srediti na dva načina:
▪ tablični prikaz podataka
▪ grafički prikaz podataka
Tablični prikaz podataka omogućuje preglednost dobivenih podataka.
Pravila oblikovanja tablica:

• Tablica mora imati redni broj, naslov, sažetu oznaku moraju imati i stupci i
redovi.
• Naslov tablice piše se iznad tablice.
• Mora biti dovoljno jasan i što kraći.
• Oznake stupaca pišu se na vrhu, a oznake redova u prvom stupcu lijevo.
• Tablica što jasnija bez dodatnih objašnjenja.
• Sva nužna objašnjenja u tablici, ili u neposrednoj blizini.
• Duži nizovi unose se u stupce, a kraći u redove.
• Stupci i redovi u takvom slijedu da omogućuju lake usporedbe.
• Kada radimo s vrlo visokim stupcima, svakih 5 ili 10 redova ostaviti prazan
međuprostor.
• Brojeve s više od tri znamenke grupirati u skupine.
• Na vrhu i dnu tablice koristiti linije koje jasno odvajaju zaglavlje i podnožje
tablice.
• posebne karakteristike pojedinog rezultata naglasiti pomoću zvjezdice ili
okvira,
• izbjegavaju se okomite linije,
• za sve podatke koji bi se mogli sažeti u dva retka ili stupca, nema opravdanja
za formiranje tablice,
• zaokruživati rezultate radi lakšeg uočavanja,
• ako imamo više tablica, moramo biti dosljedni u njihovoj opremi.
Distribucija frekvencija
▪ Najjednostavnija tablica – osnova za izradu grafičkog prikaza (temelj su prva
dva stupca)
▪ Ocjene na ispitu: 3, 5, 1, 1, 4, 2, nije pristupio, 5, 1, 4, nije pristupila, 2, 3, 1, 3,
4, 3, 2, 3, 1, 1, 4, 3, 1, 3.
Tablica 1. uspjeh na ispitu iz Metoda istraživanja

Ocjene f % Relativni %
1 7 28 30,4
2 3 12 13,0
3 7 28 30,4
4 4 16 17,4
5 2 8 8,7
Nije pristupilo 2 8 -
∑ 25 100 99,9
Grafički prikaz podataka ne zamjenjuje tablicu, već nadopunjuje,

▪ jednostavan, jasan i pregledan,
▪ omogućuje uočavanje neobičnih karakteristika brojeva,
▪ otkriva teške računske pogreške.
Vrste su:
▪ Stupčasti dijagram / histogram
▪ Poligon frekvencija
▪ Torta ili kružni dijagram
▪ Krivulja kumulativne frekvencije
Stupčasti dijagram odnosno histogram sastoji se od niza stupića čija visina
odgovara frekvenciji pojedine vrijednosti. To je najtočniji prikaz distribucije
frekvencije nekih rezultata. Stupčasti dijagram ima razmaknute stupiće i
pogodan je za prikazivanje rezultata na nominalnoj mjernoj skali, dok se
histogram koristi za prikaz rezultata na kvantitativnim skalama, i njegovi se
stupići naslanjaju (lijepe) jedan na drugi.
Slika 1. Uspjeh na ispitu iz Metoda istraživanja – prikaz histogramo
Poligon frekvencija crta se tako da iznad svake vrijednosti označimo točku u

visini ordinate, koja odgovara frekvenciji te vrijednosti. Ovaj prikaz se najčešće
koristi jer je pregledniji i moguće ih je nacrtati više u istom koordinatnom
sustavu.
Slika 2. Uspjeh na ispitu iz Metoda istraživanja – prikaz poligonom frekvencija
Torta (kružni) dijagram dobiva se tako da dobiveni postotak množimo s 360 i to
je veličina kuta. Moguće je rastaviti dio (krišku) ako treba naglasiti neku važnu
proporciju. Uobičajen je u novinarstvu i poslovnom svijetu, ali ne i u znanosti
zbog svoje manje preglednosti.
Slika 3. Uspjeh na ispitu iz Metoda istraživanja – prikaz kružnim dijagramom
Usporedimo sljedeća dva grafička prikaza temeljena na identičnim podacima:
Možemo primijetiti kako nam je potrebno više vremena da bi na kružnom

dijagramu točno očitali redoslijed kriški po veličini (ako uopće možemo to
učiniti sa sigurnošću), dok je iz stupčastog dijagrama potpuno razvidno koja je
kategorija najzastupljenija, koje se pojavljuju jednakom frekvencijom itd.
Grafički prikaz ne odražava apsolutnu točnost tablice. Njegova svrha je dobiti
zoran, slikovit prikaz. Trodimenzionalne grafičke prikaze poželjno je izbjegavati
jer smo puno slabiji u procjeni volumena nego površine, pa su teži za
očitavanje vizualnom inspekcijom.
Teme iz metodologije
1) Osnove znanstvenog pristupa problemu;
2) Pregled istraživačkog procesa; Vrste nacrta
3) Načini prikupljanja podataka;
4) Mjerne skale; Metrijske karakteristike mjerenja;
5) Izvori stručne literature, pisanje stručnih izvještaja
Teme iz statistike
1) Uvod u statistiku; Osnovni pojmovi vjerojatnosti;
2) Sređivanje podataka – tablično i grafički
3) Mjere centralne tendencije
4) Mjere varijabiliteta
5) Normalna raspodjela i druge vrste raspodjele
6) z-vrijednosti
7) t-test
8) Hi2 test
9) Korelacija
UVOD U ZNANOST
Spoznavanje svijeta
- Na koji smo način stekli svoje dosadašnje znanje?
- Sve što posjedujemo kao spoznaje (razmišljanja o svijetu, stavovi,
činjenice, vještine), gdje i kako smo usvojili?
Načini spoznavanja svijeta
• metoda ustrajnosti (tradicija)
• metoda autoriteta
• prediskustvena (a priori) metoda
• znanstvena metoda
Metoda ustrajnosti (tradicija)
- Vjerovanje u stvari u koje smo oduvijek vjerovali.
- “Treba svaki put koristiti sapun tijekom tuširanja.”
- „Majmuni u kavezu“
Metoda autoriteta
- Vlastita uvjerenja branimo pozivajući se na neki autoritet.
- “Rak se može izliječiti gladovanjem.” (Rudolf Breus)
Prediskustvena (a priori) metoda

- Metoda pokušaja i pogrešaka, zdravorazumsko razmišljanje.“Predmet
bačen u zrak “pada” natrag.”
Pretpostavke znanstvene aktivnosti

- postojanje objektivne realnosti neovisno o ljudskom otkrivanju ili
zapažanju;
- uzročno – posljedična determiniranost pojava.
Znanstvena metoda
- najmlađa metoda prikupljanja znanja
- nastoji se osloboditi ljudske subjektivnosti, kritična prema svojim i tuđim
spoznajama
- Alegretti:”Znanost je sumnja.”
- priskrbila nam je ogromnu količinu spoznaja
- specifična zbog svoje metodologije: sustav pravila i postupaka za
provođenje istraživanja i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi
različitih teorija.
- bavi se pojavama dostupnima iskustvu
- nije ni konačna ni nepogrešiva
Svrha istraživanja
• odgovoriti na unaprijed postavljena pitanja i probleme, odnosno provjeriti ili
revidirati teoriju
• otkriti općevažeće zakonitosti
• nalazi istraživanja često apsurdni na prvi pogled
Suprotnosti se privlače.
- DA ILI NE?
- Na temelju čega bazirate svoj zaključak?
- Što kažu istraživanja?
- Skloniji smo pozvati na sastanak osobu koja nam sliči po tjelesnoj
privlačnosti nego mjesnog Brad Pitta ili Juliu Roberts
- traženje “sebi ravne” osobe zbog straha od odbijanja koje bismo mogli
doživjeti od privlačnijih ljudi
Što kažu istraživanja?

• većina bira partnera iste ili slične religije, dobi, boje kože
• od 2000 ispitanih žena nijedna koja je završila fakultet nije imala partnera koji
je završio samo srednju školu
• biramo partnere čije porijeklo je slično našem
• sličnost u stavovima i ukusu ključna je za privlačnost, prijateljstvo i ljubavni
odnos
Zaključak? Svaka ptica svoje jatu leti…
Razlika znanstvenog i neznanstvenog načina spoznavanja

- način prikupljanja podataka
- vrsta podataka
- način analize i tumačenja podataka
- mogućnost odbacivanja neke teorije
- utvrđivanje općevažećih zakonitosti
Što znači znanstveno istraživanje?
- red, kontrola, empirizam i generalizacija:
a. unaprijed predviđeni plan cijelog postupka
b. sustavno prikupljanje podataka
c. verificirani podaci iz empirijskog svijeta
d. mogućnost generalizacije na slične situacije
Znanost kao svijeća u tami…

- Koji je uzrok neurodermitisa?
- Što predstavlja okidač za početak poroda?
- Na koji način nam tijelo javlja da je sito?
- Ima li života u svemiru osim nas?
- Kako objasniti hodanje po užarenom kamenju bez opeklina?
- Ima li krvna grupa A sklonost obolijevanju od težih oblika corone?
Zašto nam trebaju istraživanja?
NIŽI CILJEVI
• proučiti / opažati - spoznavanje
• upoznati – objašnjenje
VIŠI CILJEVI
• predvidjeti
• kontrolirati
• što se može preporučiti kako bi bilo bolje
Razlozi istraživanja
- proučiti /opažati s ciljem spoznavanja
- deskriptivna ili eksploratorna istraživanja
- upoznati s ciljem objašnjenja i predviđanja
- prediktivna ili kauzalna (korelativna) istraživanja
- doznati kako se pojava može kontrolirati
Eksperiment
Ograničenja znanstvenih istraživanja
- nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
- moralni ili etički problem
- problemi vezani uz mjerenje
- problemi kontrole
Nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
- svako istraživanje ima neku pogrešku
- najbolje metode su najskuplje i vremenski prezahtjevne
- na svakom koraku je potrebno vršiti izbor
Moralni ili etički problem
- dvovrsno ➩ ne smiju se ugrožavati prava ispitanika
➩ neki problemi se ne mogu riješiti znanstvenim putem

- informiranost ispitanika o tijeku istraživanja
- dobrovoljno sudjelovanje
- pravo na odustajanje
- zaštićenost od tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja ili neugode
- anonimnost i povjerljivost
Etika u istraživanjima
Pažljivo pročitajte sljedeće situacije i poredajte ih prema nekom vašem
moralnom kriteriju, pridružujući im brojke od 1 do 6. Brojkom 1 označite
situaciju koju smatrate moralno najprihvatljivijom, a brojkom 6 moralno
najneprihvatljiviju situaciju.
A. Istraživač je želio provesti što realističniji eksperiment, te je rekao
sudionicima da su dobili posao na pola radnog vremena. Na kraju dana im je
rekao da je to bio samo eksperiment.
Jedna je osoba otkazala ostale poslove kako bi dobila taj nepostojeći posao.
B. Profesorica je zamolila svoje studente da joj učine uslugu i nakon sata
ostanu nekoliko minuta kako bi ispunili upitnik. Naglasila je kako je to
dobrovoljno, no čim je jedan student krenuo prema izlazu, strogo je rekla: „Pa,
zaista mi je drago da mi ostali studenti ipak žele pomoći.“.
C. Studentima je dana lista riječi koju su trebali zapamtiti. Nakon nekog
vremena izmjereno je koliko su riječi uspjeli zapamtiti. Tada im je istraživač
naglasio: „U redu, krećemo na novi zadatak.“ i dao im da slažu puzzle. Nakon
15 minuta od studenata je zatraženo da ponove riječi iz prvog zadatka, iako ih
se držalo u uvjerenju kako se više neće vraćati na tu vježbu.
D. Na prvoj godini fakulteta studentima je dano da ispunjavaju „Test
sposobnosti za diplomiranje“. Potom ih je ispitivač obavijestio da nitko od njih
nema sposobnosti da dođe do diplome. Jedan je student odustao od svog cilja
da diplomira engleski. Ispitivač ih je kasnije obavijestio da je cilj istraživanja bio
vidjeti hoće li se životni ciljevi iskristalizirati pri ohrabrivanju ili obeshrabrivanju
studenata.
E. Ispitivač je dao sudionicima nerješiv zadatak. Uvjerio ih je kako se zadatak
može riješiti, želeći u njima stvoriti ljutnju.
F. Studenti su sudjelovali u anketi o prepisivanju na ispitima. Rečeno im je da je
anketa anonimna, te da se ne moraju potpisati. Ipak, anketa je sadržavala
mnogo pitanja koja su uključivala osobne podatke (spol, godina studija, uspjeh
i sl.). Nakon ankete neki su se studenti zabrinuli hoće li ipak biti prepoznati
pomoću tih podataka.
Problemi mjerenja
- naročito vezano uz ljudsko funkcioniranje
- ne postoje pouzdane mjere za mnoge predmete našeg interesa (bol,
samopouzdanje, zadovoljstvo poslom, agresivnost)
- često izazivaju najviše nedoumica u istraživačkom procesu
Problemi kontrole - Čemu pripisati rezultate istraživanja?
- kontroliranje faktora koji nisu izravno predmet istraživanja obično se
provodi:
➩ uvođenjem kontrolne skupine izjednačene po potencijalno važnim

obilježjima
(dob, spol, zdravstveno stanje)
➩ primjena dovoljno velikog slučajnog uzorka
➩ rotacija ispitanika, ekvivalentni parovi i dr.
Složenost ljudskog funkcioniranja – puno uzroka jedne pojave

SLIJEPCI I SLON
John Godfrey Saxe
Vrste istraživanja
- bazična ili fundamentalna
- odgovaraju na pitanja vezana uz teorije i opće spoznaje o nekoj pojavi
- primijenjena
- odgovaraju na pitanja vezana uz svakodnevnu praksu
Svrha primijenjenih istraživanja

- nalaženje što boljih rješenja za probleme u poslu
- evaluacija postojeće prakse:
- procjena potreba u određenim uvjetima
- procjena potreba za mijenjanjem dosadašnjeg načina rada
b) nepostojanje savršenog nacrta istraživanja
SADRŽAJ
MJERNE SKALE 22
OPAŽANJE 37

1
UVOD
Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih I psiholoških
promjena toliko je kompleksno da odolijeva potpunom razumijevanju svijeta u
kojem se nalazimo. U našim svakodnevnim, privatnim životima, i u svom poslu,
težimo pronaći smisao u našem iskustvu, pokušavamo naći pravilnosti I
razumjeti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave. Znanstvenik ipak tom
zadatku prilazi na način koji je mnogo određeniji i sistematičniji nego načini
kojima se služimo u svakodnevnim naporima da riješimo određeni problem.
Znanstvena metoda uključuje
- formalne primjene sustavnih, logičkih procedura koje nas vode u
istraživanju nekog fenomena.
- Sve znanosti, bez obzira na razlike u sadržaju i primjeni specijaliziranih
tehnika, imaju jednaki opći pristup u dolaženju do spoznaja i
razumijevanju pojava.
istraživanje hipotetskih postavki o pretpostavljenim odnosima između
prirodnih fenomena" (Kerlinger, 1973; prema Polit i Hungler, 1987).
Obilježja znanstvenog istraživanja su :
- red, kontrola, empirizam i generalizacija.
Sustavnost znanstvenog pristupa ogleda se u postojanju pravila pri definiranju
problema, oblikovanju nacrta istraživanja, prikupljanju podataka i rješavanju
problema. Istraživač prolazi kroz niz faza prema unaprijed postavljenom planu
djelovanja. Kontrola istraživačkog postupka podrazumijeva uređivanje uvjeta
istraživanja na način kojim se onemogućuje djelovanje čimbenika koji unose
zbrku, i koji mogu neplanirano djelovati na rezultate. To su tzv. nesistematski
varijabilni faktori, a to su svi faktori koji pri mjerenju ili opažanju neke pojave
utječu na veličinu dobivene vrijednosti, a njihovo djelovanje je slučajno. Ti su
pretpostaviti da mimo nezavisne varijable mogu djelovati na zavisnu varijablu.
Postupci za njihovo detektiranje, uklanjanje ili stabiliziranje zovu se, kako je već
spomenuto, kontrola eksperimenta. Npr. ako istražujemo pretilost, mentalnu
retardaciju ili doživljavanje boli, to su sve vrlo složene pojave (fenomeni) koje
su obično rezultat djelovanja različitih čimbenika. Ako bi istraživač želio ispitati
odnos dijetne prehrane I srčanih oboljenja, trebao bi kontrolirati druge
potencijalne faktore koji bi mogli biti relevantni, kao što su stres kojem je inače
osoba izložena, pušenje, kao i dob i spol osobe. Naime, srčana oboljenja češća
su kod pušača, kod osoba koje su pod dugotrajnim stresom, kod starijih osoba,
kod osoba muškog spola, itd. pa su to faktori koji također mogu imati utjecaja
na funkcioniranje krvožilnog sustava.
sistematskih faktora najčešće se spominju umor ispitanika, njihovo
zaboravljanje ili npr. starenje (prema Krković i sur., 1966).
istraživačke situacije, te korištenje naših osjetila. Zaključci se ne donose na
temelju nekog "šestog čula", već na temelju informacija koje smo primili putem
naših osjetila i obradili u mozgu.
Važan cilj znanosti, kao što smo već spomenuli, jest razumjeti određenu
pojavu. Ta potraga za znanjem ne odnosi se na izolirane događaje ili
pojedinačne situacije, već prije na razumijevanje odnosa na puno općenitijoj
razini. Npr. istraživača obično ne zanima zašto je osoba Ana G. dobila cervikalni
rak, već će prije pokušati razumjeti koji su to faktori koji općenito vode ka
pojavi raka. Mogućnost generalizacije rezultata istraživanja važan je kriterij za
procjenjivanje kvalitete istraživanja; što je veća populacija na koju se rezultati
istraživanja odnose, to je istraživanje vrjednije, njegova vanjska valjanost je
veća.
sami po sebi, pretpostavlja se da su točni bez provjeravanja ili verifikacije.
Znanstvenici pretpostavljaju postojanje objektivne realnosti neovisno o
ljudskom otkrivanju ili zapažanju; svijet nije kreacija ljudske svijesti i procesi u
prirodi postojali bi čak i da ljudi nisu u stanju zapaziti ih ili zapamtiti.
determinizmom se podrazumijeva uvjerenje da svaki događaj ima uzrok: ako
trudnica rodi prijevremeno, mora postojati razlog koji se može identificirati kao
uzrok prijevremenog poroda; ako osoba doživi cerebro - vaskularno oštećenje,
mora postojati uzrok za to, ili što je još vjerojatnije, nekoliko uzroka. Unatoč
tome što je znanstveni pristup omogućio stjecanje neizmjerne količine znanja,
ne možemo reći da se pomoću znanstvenih istraživanja može riješiti svaki
- nepostojanje savršenog nacrta istraživanja,
- moralni ili etički problemi,
- problem složenosti ljudskog funkcioniranja,
- problemi vezani uz mjerenje,
- problemi kontrole.
svako istraživanje ima neku pogrešku. Svaki segment istraživanja može se
izvesti na nebrojeno mnogo načina. Istraživač mora donositi niz odluka kako da
najbolje izvede svoje istraživanje. Najbolje metode često su najskuplje i
vremenski prezahtjevne. To nikako ne znači da su male, jednostavne studije
beskorisne, već da ni jedno pojedinačno istraživanje ne može u potpunosti
dokazati ili osporiti naše pretpostavke. Svako obavljeno istraživanje dodaje se
velikoj masi prikupljenog znanja, pa tek veći broj istraživanja s istim
problemom i sličnim ili istim rezultatima može ponuditi odgovor na neko
pitanje.
znanstvenom istraživanju, te mora uzeti u obzir da se neki problemi ne mogu
riješiti pomoću znanstvene metode.
oblikovanu detaljnu listu prava subjekata u istraživanju. Ovdje će biti nabrojana
tek neka od njih. Jedno od temeljnih prava subjekata jest da subjekte treba
izvijestiti o tome kako će istraživanje izgledati, i što će se sve od njih
zahtijevati. Njihovo sudjelovanje u istraživanju mora biti dobrovoljno, ne smije
biti iznuđeno ili dobiveno pod bilo kakvim pritiskom, te ispitanici moraju imati
mogućnost prekinuti sudjelovanje u istraživanju u bilo kojoj fazi istraživanja,
bez navođenja razloga za svoje odustajanje.
Ponekad je istraživač suočen s činjenicom da informiranje ispitanika o
problemu koji istražuje, ili o tijeku istraživanja može imati utjecaja na pojavu
koju ispituje. Npr. ako želimo provesti deskriptivno istraživanje o ponašanju
zdravstvenih djelatnika u jedinicama intenzivne skrbi, njihovo saznanje o tome
da ih se promatra vrlo vjerojatno će imati utjecaja na ponašanje djelatnika.
Također, postavlja se pitanje koliko je opravdano zaključke donesene na
temelju ponašanja djelatnika koji su se dobrovoljno javili za ispitivanje,
generalizirati na cijelu populaciju zdravstvenih djelatnika. Ne možemo biti
sigurni da se pojedinci koji su odbili sudjelovati u istraživanju ne razlikuju od
onih koji su pristali sudjelovati u njemu.
zaštitili ispitanike od bilo kakvog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, odnosno
neugode. Sasvim je jasno i opće prihvaćeno da je izlaganje sudionika iskustvima
koja mogu rezultirati ozbiljnim ili trajnim oštećenjima u potpunosti
neprihvatljivo. Kao gruba odrednica ili pomoć pri oblikovanju nacrta
istraživanja, istraživačima može poslužiti sljedeći način: potrebno je staviti se u
situaciju kao da je jedan od ispitanika član obitelji samog istraživača. Ako se pri
toj pomisli istraživač osjeća imalo neugodno, potrebno je razmisliti o mijenjaju
nacrta istraživanja.
Ispitanicima treba osigurati privatnost i anonimnost tijekom istraživanja,
odnosno strogu povjerljivost podataka istraživanja. Anonimnost označava
nemogućnost povezivanja rezultata s određenom osobom. U slučajevima kada
je interakcija "licem u lice" neophodna za dobivanje podataka, nije moguće
postići anonimnost. Istraživač tada mora jamčiti ispitanicima da njihovi
odgovori neće biti javno izloženi, odnosno da se pri izlaganju znanstvenog rada
neće moći zaključiti koji je odgovor povezan s kojim ispitanikom.
pomoću znanstvene metode možemo razmotriti problem eutanazije. Po
pitanju eutanazije deskriptivno istraživanje (ono kojem je svrha opisati pojave)
može nam dati odgovor što zdravstveni djelatnici misle o eutanaziji. Također
možemo utvrditi postoji li statistički značajna razlika u karakteristikama
zdravstvenih djelatnika s različitim odnosom prema eutanaziji. Moguće je
ispitati i u kojoj mjeri stavovi zdravstvenog djelatnika utječu na ponašanje
prema terminalnim bolesnicima. Ali odgovor na pitanje "Treba li eutanaziju
primjenjivati ili ne?" nećemo dobiti provodeći znanstvena istraživanja. Procesi
koje obavljaju znanstveni djelatnici vjerojatno se neće nikada u potpunosti
moći osloniti samo na znanstvena istraživanja jer mnoge odluke uključuju I
istraživanjima gdje se ispituju različiti tjelesni procesi, nego u istraživanjima
ljudskog ponašanja i stavova. Biološko i fiziološko funkcioniranje mnogo je
pravilnije I konzistentnije, i u je manjoj mjeri podložno vanjskim utjecajima,
nego psihološko funkcioniranje. Svako ljudsko biće jedinstveno je s obzirom na
svoju ličnost, socijalno okruženje, mentalne sposobnosti, vrijednosti i životni
stil. Ta činjenica u puno većoj mjeri otežava otkrivanje pravilnosti u npr.
prehrambenim navikama ljudi, nego u općem funkcioniranju gušterače.
voditi neke istraživače u razne alternativne metode istraživanja. Problemi
mjerenja predstavljaju još jedno ograničenje znanstvenog pristupa koje je
ujedno povezano sa složenošću ljudskog funkcioniranja. Ako bismo npr. Željeli
ispitati pacijentov moral, morali bismo ga na neki način opažati ili izmjeriti, što
znači da bi trebali procijeniti je li pacijentov moral visok ili nizak, ili da li se
povećava pod određenim okolnostima, a pod drugima ostaje isti ili se
smanjuje.
Dok postoje relativno pouzdane mjere za različite fiziološke pojave kao što su
krvni tlak, temperatura, srčana aktivnost, amplituda pokreta nekog
ekstremiteta, nasuprot tome, odgovarajuće mjere za psihološke fenomene kao
što su tjeskoba, bol, samopouzdanje, motivacija za liječenje ili agresivnost nisu
još u potpunosti razvijene. Problemi vezani uz mjerenje često izazivaju najviše
nedoumica i zabuna u istraživačkom procesu.
Eventualni uzrok netočnosti mjerenja može biti neispravan mjerni instrument,
"ljudski faktor" (loše očitavanje podataka na instrumentu) itd.
istraživanju kako bi znali čemu mogu pripisati rezultate istraživanja. S obzirom
da je znanost prihvatila princip višestruke uzročnosti, istraživači općenito
pokušavaju kontrolirati faktore koji nisu izravno predmet istraživanja. Ipak,
odgovarajuću kontrolu je često teško postići. Takve je faktore ponekad teško i
identificirati, a kamo li kontrolirati, pogotovo ako je pojava koja se ispituje
kompleksna.
Problem kontrole takvih faktora pogotovo je otežan ako se istraživanje obavlja
na ljudima u njihovoj prirodnoj sredini, dakle, kada ispitanici nisu izdvojeni u
umjetnu eksperimentalnu situaciju gdje je puno lakše eliminirati utjecaje "sa
strane".
Različiti drugi relevantni faktori koji nisu predmet našeg istraživanja mogu se
kontrolirati na nekoliko načina.
Npr. ako ispitujemo djelovanje nekog novog lijeka na funkcioniranje dišnog
sustava, čimbenici koji mogu djelovati na funkcioniranje dišnog sustava
neovisno o lijeku koji ispitujemo jesu doba dana u kojem se vrši ispitivanje
(vezano uz umor ispitanika), uputa koju ispitanici čuju od eksperimentatora,
dob osobe, stanje njezinog sustava prije primjene lijeka (treba provjeriti da li je
osoba bolesna, i o kojoj se bolesti radi, bavi li se osoba sportom, je li pušač, da
li živi u gradskoj ili seoskoj sredini, itd.). Te čimbenike možemo kontrolirati tako
da sve ispitanike izjednačimo po navedenim potencijalno relevantnim
faktorima pa ćemo tako u ispitivanje uzeti osobe iste dobi, nepušače, nećemo
uzeti profesionalne sportaše, uzet ćemo samo one koji nemaju nikakvu bolest
dišnog sustava itd. Drugi način izolacije navedenih varijabli je primjena
dovoljno velikog slučajnog uzorka.
Naime, kada iz populacije biramo ispitanike za eksperimentalnu i za kontrolnu
skupinu, ako su uzorci dovoljno veliki, postoje podjednake šanse da imamo
izjednačene grupe. U velikom uzorku pozitivni i negativni transfer će se
poništiti jer ćemo imati različite ispitanike s različitim svojstvima od kojih će
neki djelovati povećavajući vrijednosti zavisne varijable, a drugi će umanjivati
rezultate.
eksperimentalnim situacijama; ujednačavanje pomoću distribucije učestalosti;
precizno ujednačavanje putem ekvivalentnih parova ispitanika od kojih jedan
spada u kontrolnu a drugi u eksperimentalnu skupinu), ali ova dva se najčešće
primjenjuju.
Usprkos svim navedenim ograničenjima znanstvenog pristupa, postignut je
ipak značajan napredak u prikupljanju znanja i razumijevanju teorije i prakse u
domeni zdravstva. Kako metode i nacrti istraživanja bivaju sve rafiniraniji, i s
obzirom na ujedinjavanje znanja dobivenog znanstvenom metodom i nekim
drugim metodama, tako će i znanstvene teorije bivati sve sofisticiranije, što će
svakako pridonositi daljnjem unaprjeđivanju zdravstva.
Pitanja za raspravu
problemi koji su temelj za istraživanje. Npr. medicinska sestra utvrdi da
pacijenti bolje podnose operaciju i brže se oporavljaju nakon operacije, ako je
ona s njima provela neko vrijeme prije operacije, objasnila im kako će se
operacija odvijati, koliko će trajati, kakvo će biti pacijentovo stanje nakon
operacije, koliko će trajati oporavak i s kojim će se problemima pacijent
susresti nakon operacije.
Takva pojedinačna opažanja mogu biti predmet nekog istraživanja, kojim se
onda potvrdi ili odbaci pretpostavka proizašla iz svakodnevne prakse.
Istraživanja su zaista potvrdila da psihološka predoperativna priprema ima
pozitivan učinak na oporavak nakon operacije. Prema tome, istraživanja nam
daju spoznaje kojima možemo unaprijediti našu svakodnevnu praksu.
kojoj je zdravstvena njega pružena, ili koja je prošla određenu terapiju, dok
spoznaje znanstvenih istraživanja imaju opće značenje za puno širi krug ljudi na
koje se te spoznaje odnose.
Kakva može biti korist od jednog znanstvenog istraživanja – usporedba s
drugim uobičajenim poslovima (posebno u zdravstvenoj praksi)?
svakodnevnu praksu, bez namjere da omalovažimo naše svakodnevne poslove
(ne možemo svi biti znanstvenici, niti bi to imalo smisla). Svakodnevni poslovi i
znanstvena istraživanja međusobno se nadopunjuju u smislu da svakodnevna
praksa predstavlja izvor problema za istraživanja kojima se onda praksa
pokušava unaprijediti i učiniti što učinkovitijom.
Znanstvena istraživanja moraju biti pomno planirana, što danas, između
ostalog, uključuje i dobivanje dozvole etičkog povjerenstva (za istraživanja na
živim bićima), kako im se ne bi nanijela šteta. Svako ozbiljnije istraživanje mora
proći procjenu etičkog povjerenstva.
psiholog, obavio 1920.-e godine na jedanaestomjesečnoj bebi, malom Albertu.
Watson je ispitivao fobije, točnije, porijeklo fobija.
Fobije su bezrazložni, blokirajući strahovi; to su intenzivni, iracionalni strahovi
od nekih subjekata, bića ili situacija.
Watsona je zanimalo kako fobije nastaju, da li se one tijekom života uče, i na
koji način, ili su urođeno ponašanje. Fobije se stječu procesom klasičnog
kondicioniranja, i to je upravo ono što je Watson htio dokazati. U Watsonovom
istraživanju, dok se mali Albert igrao s malim bijelim zecom kojeg je inače jako
volio, izlagan je intenzivnom neugodnom zvuku: iza njegovih leđa istraživači su
udarali u gong. Njegova reakcija bila je tipična reakcija straha za tu dob: dijete
bi se rasplakalo.
Nakon nekoliko uparivanja pojavljivanja bijelog zeca i udarca u gong, Albert je
reagirao strahom čim bi video bijelog zeca, bez pojave zvuka. Ali to nije bila
jedina Albertova reakcija, njegovo se plakanje generaliziralo i na druge bijele
podražaje: na zamotuljak vate, na bijele liječničke kute.
Sa sigurnošću možemo tvrditi da danas takvo istraživanje ne bi bilo dozvoljeno.
Primjeri istraživanja koja mogu imati negativne posljedice za sudionike jesu I
ispitivanje novih lijekova na ljudima, pa čak i na životinjama. Takva se
istraživanja sve više osporavaju. Često smo svjedoci da su borci za životinjska
prava glasniji nego boric za ljudska prava. Posljedica toga je da se na običnim
kozmetičkim kremama često navodi da proizvod nije testiran na životinjama.
Znači li to da proizvod nije uopće testiran i da prije njegovog puštanja u
prodaju nije u potpunosti provjereno njegovo djelovanje na živim bićima?! Nije
li takav postupak moralno pod većim upitnikom, jer bi proizvod mogao imati
negativnih posljedica na široki krug ljudi koji ga koriste vjerujući da je bezazlen,
nego testiranje proizvoda na životinjama prije same prodaje?
opće dobro; npr. isprobavanje nekog novog lijeka kod terminalnog bolesnika
od karcinoma, za koji pretpostavljamo da bi mu mogao pomoći, može imati i
štetnih nuspojava, ali rezultati takvog ispitivanja mogli bi pomoći i drugim
bolesnicima. Terminalnom pacijentu život će svakako ubrzo skončati bez
djelotvornog lijeka, pa će testiranje novog lijeka većina ljudi smatrati
opravdanim. No, bez suglasnosti samog pacijenta nije dozvoljeno uvesti ga u
eksperiment.
Svaki pojedinačni ljudski život neprocjenjivo je vrijedan, ali vjerojatno postoje
situacije kada bi se mogao postići konsenzus oko opravdanosti provođenja
nekog istraživanja, pogotovo kada se nađemo u situaciji da nam spoznaje
takvog istraživanja mogu spasiti život, nama samima, ili nekom od naših
bližnjih.
nije znalo koliko je njezina moć razorna. Poznat je primjer i istraživanje koje je
proveo Milgram (1974): studentima je bilo naloženo da zadaju elektrošokove s
maksimalnom jačinom 450 V nepoznatim osobama koje su bile u susjednoj
sobi, a koje su sami ispitanici mogli vidjeti kroz jednosmjerno zrcalo. Zadatak
studenata bio je da kazne osobe za netočne odgovore, a same osobe bile su
glumci koji su glumili da dobivaju elektrošokove. Dakle, cijela situacija bila je
fiktivna, ali studenti su bili uvjereni u njezinu vjerodostojnost.
U ovom istraživanju neetično je što se ispitanike lagalo o djelovanju
elektrošokova, a takva situacija mogla je rezultirati lošim psihičkim stanjem
ispitanika. Naime, neki ispitanici zadavali su elektrošokove dovoljno jake da
ubiju čovjeka, i povećavali su snagu elektrošokova čak i kada su njihovi
kažnjenici glumili da su bez svijesti, odnosno kada više nisu davali nikakve
znakove života.
Saznanje da su nekoga mogli ubiti samo zato što im je to naloženo od strane
autoriteta, i na taj način kazniti osobu zbog sasvim banalnog razloga kao što je
veliki broj grešaka u učenju novog gradiva, zacijelo djeluje potresno na veliki
broj ljudi. Studentima je sudjelovanje u ovom istraživanju bilo uvjet za izlazak
na ispit, pa su oni ustvari bili ucijenjeni da u njemu sudjeluju i izvrše naredbe
koje bi im se u nekim drugim uvjetima činile nevjerojatnima.
(to su tzv. kliničke metode), a u istraživanju se služimo eksperimentalnim I
diferencijalnim metodama. Bez istraživanja koja nam daju norme, ne bi smo
mogli dijagnosticirati jer bi nam manjkali kriteriji za određivanje kategorije u
koju neki pojedinac pripada. Npr. ako izmjerimo obim glave tromjesečnoj bebi,
imamo točne kriterije, i donju i gornju granicu unutar kojih je veličina glave
normalna za tu dob, pa možemo reći da li je djetetova glava u granicama
normale.
Dakle, tek na osnovi poznavanja normi koje vladaju u određenim grupama,
možemo odrediti i mjesto nekog pojedinca. Pri dijagnosticiranju, naravno,
utvrđujemo strukturu pojedinca, njegovu ličnost ili zdravlje, izgled ili
sposobnosti, razlučujemo ga od ostalih i određujemo bitne značajke pojedinca.
Putem dijagnosticiranja možemo provjeravati rezultate istraživanja, ali I
dijagnosticiranje pojedinog slučaja može ponekad predstavljati istraživanje,
pogotovo ako se radi o izuzetno rijetkim pojavama (bolestima ili stanjima).
Na koga se sve odnosi nalaz dobiven istraživanjem, a na koga dijagnostički
nalaz?
uzorak. Mi npr. nikada ne ispitujemo sve srčane bolesnike u Hrvatskoj, čak niti
sve u gradu Zagrebu jer bi to bilo preskupo i predugotrajno, nego izaberemo
jedan manji broj ljudi za koje smatramo da dobro predstavljaju sve bolesnike
od određene bolesti. Na sve njih se odnose nalazi istraživanja, dok se rezultati
dijagnostičkog procesa odnose samo na tog jednog bolesnika kojeg
obrađujemo, i to "sada i ovdje", jer npr. za dvije godine bolesnikova situacija će
se vjerojatno promijeniti, na bolje ili na gore, pa onda taj nalaz neće više biti
aktualan, već on prelazi u povijest bolesti. Nije uopće upitno da liječniku
dijagnostičaru pomaže svaki pojedinačni slučaj u postavljanju dijagnoze u
budućnosti, jer ako liječnik naiđe na pacijenta sa sličnim simptomima, iskustvo
mu pomaže u utvrđivanju točne dijagnoze.
Dakle, nalazi dobiveni istraživanjem univerzalniji su nego postavljena dijagnoza.
Metode prikupljanja podataka u istraživanju i dijagnosticiranju mogu biti iste,
ali se u osnovi ipak razlikuju. Za razliku od eksperimentalnih i diferencijalnih
metoda, u dijagnosticiranju se koriste u prvom redu kliničke metode. Kod
kliničkih metoda nije svrha uopćavanje već što bolje upoznavanje određene
ličnosti pojedinca.
U kliničke metode spadaju liječnički pregled, povijest bolesti i sl. Radi se
anamneza, pri čemu je bitno na koji način se provodi intervju s pacijentom. O
sposobnostima, iskustvu, objektivnosti, sistematičnosti medicinskog osoblja
ovisit će ishod i nalazi dobiveni na temelju intervjua. U istraživanju se
uglavnom ide od pojedinačnog ka općem, a u dijagnostici od općeg ka
pojedinačnom.

Kako nadriliječnici (prirodni – rođeni iscjelitelji) dolaze do svojih istina i
spoznaja, te po čemu se njihov način spoznavanja razlikuje od znanstvenog
pristupa? Nadriliječnici se rukovode svojom intuicijom, oni su rođeni s tim
svojim sposobnostima i uvjereni su u njih, iako su one neprovjerljive i
nemjerljive (mjerni instrument za mjerenje bioenergije, ili neke druge vrste
"posebne" terapijske energije još uvijek ne postoji).
su istraživači dužni u svojim izvještajima opisati metodologiju istraživanja,
moraju navesti sve bitne detalje (na kome je rađen eksperiment, dob,
obrazovanje, spol ispitanika; u kojim uvjetima, u koje doba dana, ako se smatra
da je i to bitno, kakva je bila uputa koju je eksperimentator dao ispitanicima,
što su ispitanici morali reći, napraviti...). To se sve mora navesti baš zato da bi
se istraživanje moglo ponoviti I provjeriti rezultate koje je netko prije dobio.
Istraživanja se rade po unaprijed definiranom postupku, i moraju biti
objektivna.
znanosti nemjerljive i nedostupne, ali čini se da je većina tih nadriliječnika ipak
bez ikakvih posebnih sposobnosti, već se njihov uspjeh bazira na
sugestibilnosti.
Kada se ljudi nađu u očajnoj zdravstvenoj situaciji, kada klasična medicina
nema uspjeha, poseže se za svim sredstvima. Nadalje, nadriliječnici imaju puno
osobniji, individualniji pristup od liječnika, njih ne zanima samo dijagnoza,
bolestan bubreg ili uganut zglob, već bolesniku pristupaju cjelovito, posvete
mu se u potpunosti, zanimaju se za njegovo i psihičko i tjelesno stanje, npr.
pitaju ga za unuke, zajedno s pacijentom prokomentiraju utakmicu koja je dan
ranije bila na televiziji...
Ponekad je pacijentu dovoljno da se izjada pa da se osjeća bolje. Bitan je i
učinak novaca kojeg dajemo: kada nešto skupo platimo, skloni smo vjerovati da
će nam od toga biti bolje, jer ako se ne uvjerimo, onda ne samo da nam nije
bolje (a drugima je bilo kod istog bioenergetičara), nego smo uložili trud i bacili
"u vodu" lijepu sumu novaca. Lakše je uvjeriti samog sebe da nam je ipak malo
bolje, nego si priznati pogrešku.
Kako religija i vjernici, filozofija i umjetnost dolaze do svojih istina i spoznaja?
Po čemu se njihov način razlikuje od znanstvenog pristupa?
pitanje. U povijesti nije bilo dozvoljeno dovoditi u pitanje vjerske postavke, pa
su pojedinci koji su se usprotivili spoznajama koje je crkva propagirala,
stradavali, često vrlo brutalno i nakon okrutnih mučenja. No i crkva je, kao i
ostale institucije, podložna utjecajima društva u cjelini, pa se danas i ona
pokazuje otvorenom za promjene (sada se već govori o ukidanju celibata,
propagira se tolerancija drugih vjera, dok su se nekada vjernici drugih vjera
smatrali nevjernicima, neprijateljima). Dogme su učenja koja treba prihvatiti
"zdravo za gotovo".
Zato se s vjerskim odgojem počinje od malena, jer se tako dogme najlakše
usađuju, pa je odraslom vjerniku jasno i očigledno da je Bog u svemu oko nas i
u nama, a ateisti je isto tako očigledno da tu Boga nema. Ali to je teško
provjeriti, jer postojanje Boga nije nešto što možemo opaziti, izmjeriti,
dokazati, već je odraz vjere pojedinca.
na logici, logičkom zaključivanju, domišljanju, razmišljanju, premišljanju.
Filozofi su donosili neprovjerljive zaključke i raspravljali temama kao što su:
"Što je u osnovi svega? " ili "Koliko anđela stane na vrh igle?".
Osnovni pojmovi u filozofiji, bit i bitak, nisu kategorije koje su svima očigledne i
provjerljive, već više ovise o individualnom pristupu filozofa.
sve. Naime, neko umjetničko djelo, npr. slika može izazvati vrlo različite
doživljaje kod osoba koje je promatraju ovisno o njihovu iskustvu i
raspoloženju, a što može biti vrlo različito od doživljaja samog autora.
Umjetničko djelo je odraz kreativnosti, intuicije, unutarnjeg stanja umjetnika.
opravdano međusobno ih uspoređivati i vrednovati. Nemoguće je doći do
odgovora koji je pristup važniji ili bolji od drugog, jer sva ta područja
odražavaju različita čovjekova nastojanja da pojmi svijet koji ga okružuje; ta se
područja međusobno nadopunjavaju I čine naš život raznolikijim i potpunijim.
Zbog čega spoznaje iz našeg svakodnevnog života nemaju znanstvenu
vrijednost – valjanost?
Spoznaje iz našeg svakodnevnog života često su sporadične, pristrane I
subjektivne, mi zahvaćamo samo jedan dio realiteta, i često na temelju
nekoliko izoliranih primjera donosimo zaključke za koje mislimo da vrijede
općenito. Tako nastaju predrasude. Npr. imamo tri prijateljice koje su
promijenile frizuru, skratile su kosu, i nedugo nakon toga izgubile dečka, i na
temelju toga stvaramo zaključak da nije dobro skraćivati kosu, jer to može
rezultirati prekidom veze. Jasno je da je takav zaključak neutemeljen i da je
povezanost prividna, što bi se vrlo lako i dokazalo provođenjem pravog
istraživanja. Primjer je i donošenje zaključka o nekoj osobi koju smo tek
upoznali: možemo zaključiti da je pametna i simpatična, iako smo s njom
projiciramo na nju.
možda ne obraćamo pažnju na sve bitne pojedinosti. Naše spoznaje ne moraju
se nužno poklapati s objektivnom stvarnošću.
Što su deduktivno i induktivno zaključivanje? Koji se način mišljenja češće
koristi u svakodnevnoj praksi, a koji u istraživanjima? Koje su prednosti, a koji
nedostaci ovih načina mišljenja?
Deduktivno zaključivanje je zaključivanje iz općeg ka pojedinačnom.
Poznavajući opća pravila i osobine nekih pojava, predviđa se pojedinačno,
konkretno. Npr. ako znamo opće pojave o osobinama, tijeku i terapiji neke
bolesti tada ćemo to znati primijeniti i na konkretnom slučaju nekog pacijenta.
pojedinačnih zapažanja stvaramo zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu
pojava koje imaju slična obilježja. Npr. ako prilikom primjene neke terapije kod
jedne po nečemu specifične skupine pacijenata uočimo slične nuspojave, tada
možemo zaključiti da je neka terapija kontraindicirana navedenoj skupini
pacijenata.
svakodnevnoj praksi se više koristimo dedukcijom, jer smo veliki broj teorija i
spoznaja usvojili tijekom školovanja i dosadašnjeg iskustva, te ih primjenjujemo
na pojedinačne slučajeve s kojima se susrećemo. U istraživanjima se češće
koristimo indukcijom, dakle zaključujemo na temelju osobina ispitanika u
istraživanju da su takve osobine cijele populacije. Npr. kažemo da svi bubrežni
bolesnici pate od depresije nakon višegodišnjeg odlaska na dijalizu, a zaključak
smo donijeli na temelju 150 dobro (ili loše) odabranih bubrežnih bolesnika.
Dakle, iz pojedinačnih slučajeva koji su po nečemu slični, stvaramo opći
zaključak.
vršimo stavljanjem objekata u kategorije olakšava nam funkcioniranje i
kretanje u tom šarolikom svijetu, pa umjesto neizmjernog broja različitih stvari,
koristimo nekoliko desetaka, stotina ili tisuća kategorija (npr. znamo da su svi
različiti modeli automobila, različitih boja, da su to sve automobili, ili čak još
šire, prijevozna sredstva). Zato nam služi indukcija.
No, u tom procesu moguće su i greške, npr. kada donosimo zaključak na
temelju nedovoljnog broja objekata: mislimo da su svi Talijani simpatični i da
lijepo pjevaju povodeći se za dvojicom Talijana koje smo upoznali. Nakon toga
upoznamo Talijana koji baš i nije ugodno društvo, bez sluha, pa uvidimo da naš
zaključak i nije u potpunosti točan, pa ili promijenimo zaključak o Talijanima, ili
pomislimo da je taj treći
Student ili početnik na području istraživanja, koji ima ideju za provođenje
nekog istraživanja, u prvo vrijeme se najčešće nalazi u čudu, jer ne zna od kuda
bi počeo. Zbog toga je potrebno znati nešto više o samom istraživačkom
procesu i fazama od kojih se sastoji jedno istraživanje.
8. Analiza podataka
Problem istraživanja je specifičan problem, to je pitanje koje si postavljamo i na
koje bi istraživanje trebalo dati odgovor. Problem za istraživanje može poteći ili
iz iskustva, ili iz literature, ili iz neke teorije. Nije svako pitanje koje si
postavljamo problem. Da bi određeno pitanje postalo zbiljski istraživački
problem, njegove odlike moraju biti sljedeće (prema Milas, 2000):
3. Provjerljivost
Problem mora biti smislen i značajan, njegovo rješavanje nositi neku
spoznajnoteorijsku ili praktičnu korist, npr. nećemo ispitivati odnos između
boje kose ljudi I učestalosti pojave neke bolesti kod njih; ili da li učestalost
upale pluća ovisi o učestalosti rezanja noktiju; to je apsolutno nerelevantno za
istraživanje.
leži u nedovoljnoj teorijskoj fundiranosti problema. Ako problem nema
odgovarajući teorijski značaj, teško da će njegovo rješavanje biti od osjetnije
koristi. Druga pogreška koju početnici obično čine jest njihovo uvjerenje kako
su upravo oni, po prvi puta, uočili neki problem. No, velika većina problema
kojih se uopće možemo dosjetiti uglavnom je ili u potpunosti istražena. No,
kako se odgovor na neki problem može dobiti na neizmjerno mnogo načina,
često je potrebno provjeravati dobivene rezultate u istim ili drukčijim uvjetima.
ukucavanjem ključnih riječi ("Keywords") ili unošenjem imena autora koje je
poznat u određenom području.
Kada ste temeljito proučili ono što je o problemu već ranije izrečeno i
napisano, može se zaključiti je li i nadalje vrijedan provjere i istraživanja. Ako o
problemu postoji jednodušno slaganje, pitanje je treba li ga ponovno
istraživati.
Problem koji se ne može istražiti na empirijski način, nema znanstvenu
vrijednost. Problem može biti nedohvatljiv iskustvenoj provjeri na više načina,
može se baviti metafizičkim ili filozofskim pitanjima (npr. "Postoji li Bog?"; ili
"Koji je smisao života?", ili vrijednosnim sudovima (npr. koja je knjiga
zanimljivija od neke dvije navedene).
Ako problem nije precizno naveden, tj. ako je preopćenit, preopširan, rijetko
ćemo kada biti u prilici na njega potpuno odgovoriti. Problem mora biti tako
definiran da ga možemo obuhvatiti u jednom istraživanju.
Varijabla je bilo koja pojava koja se mijenja na bilo koji način. To je svojstvo
subjekta ili objekta, ili situacije, koje može poprimiti različite vrijednosti (Milas,
2000).
koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se ne da izraziti brojčano), dok se
kvantitativne razlikuju prema nekom količinskom (brojčanom, kvantitativnom)
svojstvu.
Kvalitativne ili kategorijalne varijable su npr. boja očiju, psihijatrijska dijagnoza
ili mjesto rođenja, dok su kvantitativne tjelesna težina, broj bakterija u uzorku
urina ili gustoća kostiju.
Potonje se nadalje dijele na diskretne (isprekidane) i kontinuirane varijable.
Prve mogu poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti, dok druge zauzimaju
cjelokupnu ljestvicu, pa tako i vrijednosti između cijelih brojeva. Broj članova
obitelji, broj novina koje netko redovito kupuje, broj obrađenih pacijenata
dnevno ili broj kućnih ljubimaca su sve diskretne, dok su visina, težina i brzina
trčanja redom kontinuirane varijable.
eksperiment i namjerno mijenjamo kako bi provjerili utječe li na zavisnu
varijablu i na koji način. Ako se radi o neki štetnim tvarima, prisutnim u našoj
okolini, onda etički nije opravdano eksperimentirati s takvim tvarima u smislu
da povećavamo njihovu koncentraciju u okolini i pratimo kako to djeluje ne
zdravlje ljudi u tom području.
Eventualno možemo pratiti da li je redukcija štetnih tvari iz okoline povezana
sa smanjenjem pojave nekih bolesti.
mjerenja. Promatramo da li se zavisna varijabla mijenja pod utjecajem
nezavisne varijable ili ostaje ista.
Hipoteze
Hipoteza je provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno
pitanje. Odnosi se na istraživačevu pretpostavku o odnosima između pojava,
varijabli koje se ispituju. Hipoteza se može postaviti u obliku afirmativne,
direktivne ili nul-hipoteze.
Uvijek se bira jedna vrsta hipoteze u istraživanju, ali u jednom istraživanju
možemo postaviti više hipoteza, ovisno o broju problema kojima se naše
istraživanje bavi.
Hipoteze se postavljaju prije prikupljanja podataka, a rezultati dobiveni
obradom podataka kazuju nam treba li postavljenu hipotezu odbaciti ili
prihvatiti.
Afirmativna hipoteza pretpostavlja da nezavisna varijabla ima utjecaja na
zavisnu varijablu, odnosno da postoji statistički značajna razlika između
kontrolne I eksperimentalne skupine u zavisnoj varijabli. Ona zvuči potpuno
suprotno od nulhipoteze. Ako se radi o korelativnom istraživanju, onda ova
hipoteza tvrdi da su dvije pojave statistički značajno povezane.
Npr. ako nas zanima razlikuju li se žene I muškarci značajno po svojim
stavovima prema pobačaju, afirmativna hipoteza bi glasila: Postoji statistički
značajna razlika u stavovima muškaraca i žena prema pobačaju.
Direktivna hipoteza pretpostavlja ne samo da postoji razlika između skupina
koje ispitujemo, već da je ta razlika i određenog smjera; određuje se smjer ili
direkcija razlike između eksperimentalne i kontrolne skupine, pa se zato ova
hipoteza naziva direktivna. Ona govori o smjeru djelovanja nezavisne varijable
na zavisnu: da li nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje veličine
zavisne varijable.
Direktivna hipoteza je još specifičnija od afirmativne hipoteze, i u istraživanjima
se najčešće postavlja. Za već navedeni primjer istraživačkog problema
direktivna hipoteza bi mogla glasiti: Žene imaju statistički značajno permisivniji
stav prema pobačaju u odnosu na muškarce.
Nul-hipoteza je pretpostavka da među skupinama koje ispitujemo nema razlike
tj. Nema statistički značajne razlike, pa se još naziva i indiferentna ili niječna
hipoteza. Ona pretpostavlja da nema utjecaja nezavisne varijable na zavisnu.
Za već navedeni primjer rodnih razlika u stavu prema pobačaju, nul-hipoteza
glasi: Nema statistički značajne razlike u stavovima muškaraca i žena prema
pobačaju.
Kad provedemo istraživanje I primijenimo odgovarajuće statističke postupke
nad podacima, nul-hipotezu prihvaćamo ili odbacujemo. Nul-hipoteza ima
suštinsko značenje: istraživači uglavnom ne stavljaju u istraživanje neke pojave
za koje smatraju da nisu u vezi, jer ako je praksa pokazala da
npr. nema povezanosti između kognitivnih sposobnosti djece i reakcije na PPD,
onda je besmisleno trošiti sredstva i vrijeme na to, kada istovremeno ima toliko
stvari koje zaista treba provjeriti, npr. vrsta proizvođača cjepiva i reakcija djece
na PPD.
Dakle, u istraživanje najčešće idemo s varijablama za koje nam se čini da su u
većoj ili manjoj mjeri povezane. Zašto onda izražavamo pretpostavku da
nezavisna varijabla ne utječe na zavisnu, ako u stvari očekujemo suprotno?
Svrha nul-hipoteze je da odvrati istraživaču misli od onoga u što je on uvjeren,
da ga natjera da misli i izvan tih okvira jer uvjerenje istraživača može imati
bitnog utjecaja na ponašanje ispitanika. Općenito se javlja pojava da ispitanici
žele ugoditi istraživaču i trude se što bolje napraviti zadatak koji im je istraživač
zadao.
Nul-hipoteza tjera istraživača da misli i da se ponaša neutralno, kako male,
suptilne promjene u njegovom ponašanju ne bi imale djelovanja na rezultate
istraživanja. Npr. ako je istraživač uvjeren da predoperativna priprema djeluje
na duljinu boravka u bolnici, on će možda biti ljubazniji prema
eksperimentalnoj skupini (ona koja prolazi kroz predoperativnu pripremu), više
će vremena provoditi s njima, možda će im kroz razgovor nagovijestiti što od
njih očekuje (da kraće budu u bolnici), a to sve može imati utjecaja na brži
oporavak bolesnika u eksperimentalnoj skupini u odnosu na kontrolnu.
neki drugi psihološki faktori mogu imati bitnog utjecaja na rezultate, na
mjerenu pojavu, a to je uvijek kada su mjerenja vrše na ljudima ili na
životinjama.
Populacija i uzorak
Populacija se odnosi na ukupnu grupu osoba ili objekata koji udovoljavaju
određenim kriterijima postavljenim od strane istraživača. Dakle radi se o svim
članovima neke skupine s određenim karakteristikama.
Uzorak je ograničeni broj članova iz populacije koji su tako odabrani da što
točnije predstavljaju (reprezentiraju) populaciju. Populaciju je, naime, većinom
nemoguće, ili veoma teško ili skupo izmjeriti, pa se koristimo time da iz nje
uzimamo uzorke, i iz njih zaključujemo na stanje u populaciji. Uzorak ne smije
biti pristran. Najčešći tipovi uzoraka jesu slučajni uzorak, sistematski uzorak,
stratificirani uzorak i prigodni uzorak.
dovoljno velik. U slučajnom uzorku svaki član, svaka jedinka (subjekt)
populacije, ima jednaku šansu (vjerojatnost) da bude izabran u uzorak. Provodi
se jednostavno, po sistemu lota, ili ubacivanjem papirića s imenima svih
članova populacije u bubanj, pa se imena za uzorak po slučaju izvlače iz bubnja.
ili brojeva svih članova populacije biramo svakog n-tog ispitanika u uzorak.
Samo prvog člana izvučemo slučajno, a onda biramo dalje npr. svakog petog, ili
petnaestog člana.
svake se odabere proporcionalni broj jedinki po slučaju. Npr. ako hoćemo
ispitati sve stare ljude u Hrvatskoj, prvo moramo pogledati u popis
stanovništva koliki je postotak žena, a koliki postotak muškaraca u pojedinim
dobnim skupinama starijih ljudi – tzv. stratumima (npr. od 61-65, 66-70, 71-75
godina itd.). Nakon toga se iz svakog stratuma po slučaju izabiru ispitanici. Udio
svakog stratuma u ukupnom uzorku proporcionalan je udjelu tog stratuma u
populaciji (npr. ako u dobi od 71-75 godina ima 27% muškaraca, onda se i naš
uzorak treba sastojati od 27% muškaraca u toj dobnoj skupini, i tako redom).
Ovo je dobar izbor uzorka kada nam populacija nije izjednačena po nekim
bilježjima (dob, spol, obrazovanje i sl.).
njihove karakteristike. Npr. ako želimo formirati neki novi upitnik o stavovima
o zdravlju, i uzmemo za ispitanike studente prve godine svih smjerova na
Visokoj zdravstvenoj školi, ne možemo rezultate generalizirati na sve studente
općenito. Naime, studenti Visoke zdravstvene škole su selekcionirana skupina
po svojim interesima, i što je još važnije, znanju – oni već imaju više
medicinskog obrazovanja nego prosječni student u Zagrebu. Zato je tu
generalizacija rezultata na širu populaciju studenata jako upitna, a pogotovo je
neopravdano generalizirati te nalaze na opću populaciju (sve građane).
Osobine uzorka i populacije određuju moguću širinu generalizacije nalaza
nakon operacije.
PROBLEM
Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na brzinu
oporavka pacijenata nakon operacije.
NEZAVISNA VARIJABLA
Predoperativna priprema (eksperimentalna skupina koja prolazi
predoperativnu pripremu i kontrolna skupina bez predoperativne pripreme).
ZAVISNA VARIJABLA
Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena je kao broj dana
provedenih u bolnici nakon operacije.
HIPOTEZA
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon
operacije od pacijenata koji ne prođu kroz pripremu.
NUL-HIPOTEZA
Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu (eksperimentalna
skupina) I skupina pacijenata koja nije primila predoperativnu pripremu
(kontrolna skupina) značajno se ne razlikuju u brzini oporavka nakon operacije.
ili
Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na dužinu oporavka
POPULACIJA
ili
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati
pacijenti I raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu.
ili
b) Stratificirani uzorak - prema statistikama o broju operacija koje se obave u
svakoj zagrebačkoj bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz
svake bolnice koji će biti uključen u ispitivanje.

PROBLEM
Ispitati rađaju li majke s rizičnom trudnoćom novorođenčad niže porođajne
težine od majki čija trudnoća nije označena kao rizična.
NEZAVISNA VARIJABLA
Rizičnost trudnoće (u eksperimentalnu skupinu spadaju žene s rizičnom
trudnoćom, a kontrolnu predstavljaju žene s normalnom trudnoćom).
ZAVISNA VARIJABLA
Postoji statistički značajna razlika u porođajnoj težini novorođenčadi između
skupine majki s rizičnom trudnoćom i skupine majki s normalnom trudnoćom.
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Majke čija je trudnoća označena kao rizična rađaju novorođenčad niže
porođajne težine u odnosu na majke čija trudnoća nije označena kao rizična.
NUL-HIPOTEZA
Majke s rizičnom trudnoćom rađaju novorođenčad čija se porođajna težina
značajno ne razlikuje od težine novorođenčadi čije su majke imale normalnu
trudnoću (kontrolna skupina).
ili
Nema značajne razlike između težine novorođenčadi majki s rizičnom
trudnoćom I normalnom trudnoćom.
POPULACIJA
Sve majke čija je trudnoća označena kao rizična (i njihova novorođenčad) u
Hrvatskoj.
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema popisu majki rizične trudnoće u Hrvatskoj po slučaju
se odabere određeni broj subjekata; isto tako se po slučaju odaberu majke s
normalnom trudnoćom za kontrolnu skupinu.
ili
ili
c) Stratificirani uzorak - iz svake županije u uzorak se odabere proporcionalni
broj
žena u trudnoći.

- Potrebno je obuhvatiti sve aspekte zadovoljstva poslom (odnos s
nadređenima, kolegama, uvjeti rada, prehrana na poslu, plaća, težina posla
ovisno o vrsti bolesnika);
PROBLEM
Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na
NEZAVISNA VARIJABLA
ZAVISNA VARIJABLA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika (izmjereno upitnikom o
zadovoljstvu poslom).
Vrsta odjela na kojem rade zdravstveni djelatnici ima utjecaja na njihovo
zadovoljstvo poslom.
DIREKTIVNA HIPOTEZA
Zdravstveni djelatnici koje rade na intenzivnom odjelu manje su zadovoljni
poslom od djelatnika koji rade na internom odjelu.
NUL-HIPOTEZA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika koji rade na intenzivnom odjelu
značajno se ne razlikuje od zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na
internom odjelu.
ili
POPULACIJA
Svi zdravstveni djelatnici koji rade na intenzivnom i internom odjelu neke
bolnice.
UZORAK
Slučajni uzorak - prema popisu svih zdravstvenih djelatnika koje rade na ovim
odjelima po slučaju izabrati subjekte za ispitivanje.
ili
Možemo uzeti kompletnu populaciju u uzorak: ispitati sve zdravstvene
djelatnike na odjelu. U tom slučaju uzorak i populacija su jednaki!

- Longitudinalno istraživanje predstavlja višestruko mjerenje na istim
ispitanicima u različitim vremenskim točkama.
uzimaju li ispitanici terapiju ili ne – to treba biti izjednačeno za sve ispitanike).
Da smo npr. uzeli skupine ispitanika koje različito dugo boluju od kroničnog
oštećenja kralježnice (transverzalni nacrt) i promatramo razlikuju li se te
skupine po doživljaju boli, dobivenu razliku u doživljaju boli ne možemo sa
sigurnošću pripisati razlici u duljini trajanja bolesti. Naime, postoji mogućnost
da su se te skupine ispitanika međusobno razlikovale po doživljaju boli
općenito, bez obzira na duljinu oštećenja. Zato je u ovom slučaju prihvatljivije
raditi longitudinalno istraživanje.
- Susjedna testiranja moraju biti vremenski dovoljno udaljena kako se bolesnik
ne bi sjećao što je odgovorio u prethodnom ispitivanju, jer zbog želje da ostane
PROBLEM
Ispitati mijenja li se s vremenom intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s
kroničnim oštećenjem kralježnice.
NEZAVISNA VARIJABLA
Duljina trajanja kroničnog oštećenja kralježnice (vrijeme). Ispitivanje bi se
provelo tri puta s razmakom od četiri godine.
ZAVISNA VARIJABLA
AFIRMATIVNA (DIREKTIVNA) HIPOTEZA
S vremenom se mijenja intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim
oštećenjem kralježnice (intenzitet doživljaja boli s vremenom se smanjuje /
povećava).
NUL-HIPOTEZA
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem kralježnice
ostaje isti, bez obzira na duljinu trajanja oboljenja.
POPULACIJA
Svi pacijenti s kroničnim oštećenjem kralježnice u trajanju od minimalno
godine dana.
UZORAK

NACRT istraživanja sadrži objašnjenje istraživačkog plana i strukturu
istraživačkog procesa. Oznake koje se koriste u grafičkom prikazu nacrta
istraživanja su sljedeće:
R ... X O
R ... ... O
U predeksperimentalnom nacrtu s posttestom imamo dvije skupine ispitanika,
od kojih je jedna kontrolna, jedna eksperimentalna. Eksperimentalna skupina
prolazi tretman, nakon toga radimo mjerenje zavisne varijable u obje skupine, i
uspoređujemo vrijednosti zavisne varijable između njih.
Primjer - Kako boja kute, uniforme, medicinske sestre utječe na pozitivno i
negativno ponašanje djece (smijanje, plakanje, jecanje). Nezavisna varijabla je
boja kute – neke sestre nose bijelu kutu, a druge obojane živim bojama.
Uspoređujemo zavisnu varijablu (emocionalno ponašanje) kod dviju skupina
djece: onih za koje se brinu sestre u bijelim kutama i onih za koje se brinu
sestre u obojenim kutama, kako bi vidjeli da li među njima ima razlike. Imamo
samo podatke nakon tretmana (kute u boji).
R ... X O
Nedostatak ovog nacrta je nepostojanje mjerenja prije tretmana, kao i
kontrolne skupine, pa nemamo refereničnu točku za usporedbu dobivenih
vrijednosti zavisne varijable.
R O1 X O2
Za razliku od prethodnog primjera, ovdje je uvedeno mjerenje prije tretmana,
pa je moguća usporedba promjene u zavisnoj varijabli.
R O1 X O2
R O1 … O2
Primjer - Zanima nas da li dodatni vitamini i hranjive tvari kao dopuna prehrani
za prerano rođenu novorođenčad kroz dva tjedna povećavaju njihovu težinu.
Recimo da nakon dva tjedna dobijemo dobitak u težini od 500 grama. Radi li se
zaista o uzročnoj povezanosti između vitaminske nadopune prehrani
(nezavisna varijabla) i dobitka na težini (zavisna varijabla)? Ne, jer bebe ionako
rastu, razvijaju se i dobivaju na težini.
Bez kontrolne skupine bebi koje ne dobivaju dopunsku prehranu vitaminima,
ne možemo odijeliti faktore koji se odnose na razvoj i tretman. Kontrolnu
skupinu ponekad na područjima istraživanja u zdravstvu nije moguće postići u
pravom smislu riječi, jer je to skupina koja uopće ne dobiva tretman. Na
primjer, ako želimo ispitati utjecaj sestrinskih intervencija na bolesnike, ne
možemo napraviti eksperiment u kojem skupina bolesnika uopće ne prima
zdravstvenu njegu medicinske sestre. Kako bi ispitali efekte nove metode
njege, nećemo koristiti skupinu koja uopće ne prima njegu, nego ćemo kao
kontrolu uzeti skupinu koja prima uobičajenu i tradicionalnu metodu njege.
R O1 X O2
R O1 .. O2
R .... X O2
R .... .. O2
Primjer - Kada se podaci prikupljaju prije i poslije tretmana, prvo (pretest)
mjerenje može djelovati na kasnije rezultate. Postest mjere mogu biti pod
utjecajem ne samo tretmana nego i prvog mjerenja. Na primjer, organiziramo
radionicu za poboljšanje stavova zdravstvenih djelatnika prema mentalnim
bolesnicima.
Prvo mjerenje stavova prema bolesnicima (pretest) može samo za sebe biti
neka vrsta senzibilizacije ispitanika ili “tretmana” (neki ispitanici mogu prvim
mjerenjem biti potaknuti na razmišljanje I prije radionice promijeniti svoj stav
prema mentalnim bolesnicima). Zbog toga u nacrtu s 4 grupe, imamo 2
eksperimentalne i 2 kontrolne skupine. Jedna eksperimentalna I jedna
kontrolna skupina imaju pretest mjerenje (prethodno mjerenje), a druge
nemaju tako da se provjeri utjecaj pretest mjerenja i tretmana.
R O1 O2 O3 O4 O5 O6
Ispitati kakva je učinkovitost dviju alternativnih metoda za smanjivanje

- Ispitati kakva je učinkovitost dviju tehnika pripreme za smanjivanje
- Razlikuju li se stavovi zdravstvenih djelatnika o psihijatrijskim
bolesnicima
- Ispitati kako dvije različite vrste sedativa utječu na duljinu spavanja
bolesnika
- Utječe li čestina okretanja bolesnika na čestinu pojave dekubitusa u tih
bolesnika?
- Utječe li uzimanje antibiotika na incidenciju gljivičnih oboljenja?
MJERNE SKALE
Ako neku pojavu mjerimo, mjerenje možemo obaviti na različitim razinama
preciznosti. Različite skale, ili točnije, razine mjerenja, jesu nominalna,
ordinalna, intervalna I omjerna skala.
Nominalna skala
Nominalna skala predstavlja najmanje preciznu razinu mjerenja. Tu svrstavamo
pojave u neke grupe ili kategorije. Radi se o kvalitativnoj skali kod koje
nemamo informacije o rangu (poretku) pojava po veličini. Kategorije mogu biti
označene slovima, riječima, pojmovima i brojevima (ali bez pretenzije da se
brojevima da kvantitativno značenje - npr. brojevi dresova sportaša).
vrijednosti D: utvrđujemo koja kategorija je najučestalija, nule nema, razmaci
između kategorija su nevažni. Osim dominantne vrijednosti, ova skala dopušta
računanje i χ2 testa.
Primjer - Informacije o liječničkim dijagnozama - slučaj svrstamo u određenu
kategoriju bolesti. Radi se o najnižoj razini mjerenja, najviše što možemo je
izbrojiti broj pripadnika (u ovom slučaju bolesnika) u pojedinoj kategoriji.
Primjer za ovu skalu su I informacije o spolu, boji očiju, kose, rase, zanimanju,
mjestu rođenja i sl.
Ordinalna skala
Mjeriti na ordinalnoj skali znači poredati pojave po veličini, označiti pojave
rednim brojem ili rangirati ih. Ordinalna skala je tzv. skala ranga. Radi se o
utvrđivanju “veće od” ili “manje od”, ali bez utvrđivanja koliko je nešto veće ili
manje od. Intervali između brojeva na skali nisu nužno jednaki, odnosno nekad
nam nisu ni poznati. Ova skala nema apsolutnu nulu - stvarnu nultu polaznu
točku koja označava potpunu, stvarnu odsutnost pojave koju mjerimo.
pojedince usporediti po različitim obilježjima (npr. da li je najveći ujedno i
najteži). Na ovoj skali je najlakše utvrditi krajnje vrijednosti, problem je sredina,
pogotovo ako veliki broj subjekata ima sličnu ili približno jednaku vrijednost
obilježja. Stoga nije praktična za više od 30 subjekata.
Zdravstveni djelatnik rangira pacijente od najmanje do najviše komunikativnog.
Razlika između pacijenta koji je dobio oznaku 1, kao najmanje komunikativan i
onog s oznakom 2, ne mora biti jednaka razlici u komunikativnosti između 4. i
5. po redu. Kad kažemo da nema apsolutne nule, to znači da ne znamo što je
prava odsutnost komunikativnosti tj. nulta polazna točka. Sljedeći primjer je
redanje bolesnika prema tome koliko je teško njihovo zdravstveno stanje
(prema težini bolesti). Nadalje, primjer je i ljestvica nogometnog prvenstva.
Intervalna skala
Osnovno obilježje ove skale je ekvidistantnost: na intervalnoj skali udaljenosti
između susjednih jedinica su jednake, intervali su jednaki na cijeloj skali, ali ova
skala nema apsolutnu nulu. Na primjer, temperatura - na skali celzijusa ne
postoji apsolutna nulta točka topline, već je nula arbitrarno određena. 0˚C ne
znači potpunu odsutnost mjerene pojave (ne znači da nema nikakve
temperature), jer stupnjevi idu i u negativnom smjeru.
možemo utvrditi da je danas u podne temperatura zraka za 3˚C viša od
jučerašnje temperature u isto doba dana, no, ne smijemo reći da je
temperatura od 50˚C duplo visa od temperature od 25˚C, jer nam je uporište
od kojeg polazimo (0˚C) arbitrarno određeno, to je dogovorena nulta
vrijednost.
parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, z-vrijednosti i
koeficijent korelacije r.
Primjer - Upitnik za mjerenje stupnja stresa; skala za mjerenje anksioznosti;
skala za mjerenje inteligencije. Ako je netko na upitniku stresa postigao
rezultat 5, a drugi ispitanik 6, onda je razlika između njihovog rezultata jednaka
razlici između osoba koje imaju rezultat 14 i 15. Dakle, intervali su jednaki, ali
budući da nema apsolutne nule, ne može se reći da ako netko postigne rezultat
20 doživljava duplo veći stres od nekoga sa rezultatom 10.
Primjer je i kvocijent inteligencije (QI). Nema relativne usporedbe dvaju
Omjerna skala
Omjerna skala je najpreciznija i prema nekima jedina predstavlja pravo
mjerenje, jer osim ekvidistantnosti posjeduje i apsolutnu nulu. Nula predstavlja
potpuno odsustvo mjerene pojave. Npr. u omjerne skale spadaju skala za
duljinu, skala težine, skala za mjerenje visine; mjerenje količine neke tekućine -
npr. lijeka u mililitrima. Te su skale “posuđene” iz fizike, poznat je kriterij kako
su razvijene, točno su definirane, to nisu arbitrarne, dogovorne vrijednosti.
dozvoljava uspoređivanje rezultata u obliku omjera, npr. osoba koja je u bolnici
provela 10 dana bila je dvostruko duže hospitalizirana od pacijenta koji je u
bolnici proveo 5 dana; osoba koja ima 7 000 kn plaću, zarađuje dvostruko više
od onog s plaćom od 3 500 kn.
Provjerite svoje razumijevanje mjernih skala

- Označavanje dresova sportaša brojevima nominalna skala
- Broj zdravstvenog osiguranja nominalna skala
- Redanje ljudi po visini (od oka) ordinalna skala
- Mjerenje ljudi po visini (pomoću metra) omjerna skals
- Telefonski brojevi nominalna skala
- Ukupni iznos na računu iz trgovine omjerna skala
- Treće mjesto na “Eurosongu” ordinalna skala
- Očitavanje brzine od 60 km/h na brzinomjeru omjerna skala
- Skala za procjenu zadovoljstva poslom zdravstvenog djelatnika
intervalna skala
- Očitavanje vrijednosti na Gaigerovom brojaču omjerna skala
- Registracijski broj vozila nominalna skala
- Očitavanje vremena na satu intervalna skala
- Mjerenje vremena štopericom omjerna skala
1. IDENTIFIKACIJA PROBLEMA
2. IDENTIFIKACIJA VARIJABLI
3. ZAVISNA
4. NEZAVISNA
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZA
6. NUL-HIPOTEZA
7. AFIRMATIVNA ili DIREKTIVNA
8. ODABIR ISPITANIKA
9. POPULACIJA
10.UZORAK
11.IZBOR ISTRAŽIVAČKOG NACRTA
12.SKICIRATI NACRT
13.PRIKUPLJANJE PODATAKA O VARIJABLAMA
14.KOJI PODACI ODREĐUJU VELIČINU VARIJABLI
15.KOJA JE MJERNA SKALA ZA UTVRĐIVANJE
16.VELIČINA POJEDINE VARIJABLE

Mjerenje je postupak pridjeljivanja brojeva atributima, procesima ili
aspektimapojava sukladno određenim pravilima. Mjerenjem povezujemo
sustav brojeva idefinirani aspekt neke pojave. Opće svojstvo brojčanog sustava
jest da omogućujedeskripciju pojave na najjednostavniji, najkompenziraniji i
najjednoznačniji način.
Nijednim drugim sustavom ne može se postići preciznost pridjeljivanja kao
brojčanimsustavom. Nema tako male promjene u prirodi koja se ne bi mogla
brojčano izraziti.
1. S pomoću brojeva može se lakše, jednostavnije i preciznije opisati i odrediti
nekapojava u pogledu mjernog aspekta.
2. Manipuliranje brojevima dobivenim mjerenjima pokazat će također da li
postojineka sustavnost u variranju mjerene pojave u različitim prilikama, kao i
uzročnoposljedični odnosi među različitim pojavama.
1) Jasna i jednoznačna definicija atributa odnosno predmeta mjerenja. Brojevi
se mogu pridruživati bilo čemu, a sadržaj i smisao ovisit će im od toga koliko je
predmet mjerenja (kojemu brojeve pridružujemo) dobro definiran. Primjerice,
brzinu oporavka nekog pacijenta ili uspješnost terapije boli netko bi mogao
pokušati procjenjivati na temelju količine vremena kojeg pacijent provodi u
promatranju televizije, čitanju knjige ili šetnji. Da li na ovaj način možemo
mjeriti bol ili oporavak pacijenta u najmanju ruku nije jednoznačno. Naime,
ovaj način mjerenja razlikuje se od direktnih, neposrednih mjerenja kakve
nalazimo u fizici; ovdje pokušavamo na posredni način doprijeti do veličine
neke pojave koja nas zanima, tako da izmjerimo drugu pojavu za koju
pretpostavljamo da je s njom u vezi. Pretpostavljamo da nam količina vremena
provedenog u šetnji može služiti kao svojevrsni indikator stupnja oporavka
pacijenta.
2) Postupka kojim se utvrđuju promjene u nekom aspektu (atributu, pojavi)
koji predstavlja mjerenje. Mjerenje će biti valjano i upotrebljivo toliko koliko je
dobro, pažljivo i precizno obavljeno.
svojstava (pojava, varijabli). Moramo dekodirati promjene u varijablama da bi
im mogli pridijeliti brojčani sustav koji na adekvatan način može reflektirati te
pojave.

- pouzdanost,
- valjanost,
- objektivnost,
- osjetljivost,
- baždarenost.
Pouzdanost
Pouzdanost je osobina mjernog postupka koja nam govori o konzistentnosti,
stabilnosti I točnosti postupka mjerenja. Ako je mjerni postupak pouzdan, tada
će njegovo ponavljanje na istoj pojavi koja u međuvremenu nije promijenila
svoju veličinu dati istirezultat. Nekonzistentnost u rezultatima mjerenja istim
mjernim postupkom ukazuje na postojanje pogreške mjerenja.
Pojam pouzdanosti vezan je uz pojam stabilnosti - ponovljenim postupkom
mjerenja neke pojave trebali bi dobiti iste rezultate.
- mjera nutarnje konzistencije (dobiva se koreliranjem različitih dijelova nekog
mjernog instrumenta).
Valjanost
Mjerni postupak, primijenjene skale, instrumenti i definicije moraju biti valjani
kako bi rezultati mjerenja bili valjani. Pitamo se da li neki mjerni postupak
zaista mjeri ono čemu je namijenjen. Valjan je onaj za kojega možemo dokazati
da porast u izmjerenim veličinama odgovara porastu mjerene pojave. Npr. pri
konstrukciji instrumenta za mjerenje stavova zdravstvenog djelatnika prema
mentalno retardiranim osobama, postavlja se pitanje kako je njegov
konstruktor mogao biti siguran da dobiveni rezultati valjano predstavljaju
stavove zdravstvenih djelatnika. Problem valjanosti povezan je s pitanjem: "Da
li zaista mjerimo pojavu za koju mislimo da je mjerimo?".
Kao I pouzdanost, i valjanost ima različite aspekte i načine procjene. Spomenut
ćemo ovdje samo neke vidove valjanosti, a to su aprioristička ili facijalna
valjanost, kriterijska valjanost, konstruktna ili faktorska valjanost. To su sve
tipovi unutarnje valjanosti, dok je vanjska valjanost određena veličinom
populacije na koju možemo generalizirati dobivene rezultate.
Objektivnost
Iako se kod mjerenja najprije pitamo je li ono pouzdano i valjano, i objektivnost
je vrlo važna mjerna značajka. Objektivno mjerenje je ono kod kojeg konačni
rezultat ovisi isključivo o veličini ispitivane pojave. Ako se radi o ispitanicima i
njihovim obilježjima, rezultat ne bi smio ovisiti o nekim promjenjivim
karakteristikama mjernog instrumenta ili o subjektivnim procjenama ispitivača,
već samo o mjerenoj pojavi kod ispitanika.
Ako nekoliko zdravstvenih djelatnika procjenjuje funkcionalnu sposobnost
pacijenta promatrajući ga istovremeno u određenim situacijama, i pri tom
dobiju vrlo različite procjene, takvo mjerenje nije objektivno jer su na procjene
promatrača imali utjecaja neki drugi čimbenici koji nisu striktno vezani uz
zadanu pojavu (npr. stav promatrača o funkcionalnoj sposobnosti osobe
određene dobi, dosadašnje iskustvo procjenjivača npr. da li inače radi s visoko
ili nisko funkcionalno sposobnim osobama, funkcionalna sposobnost samog
procjenjivača itd.).
Osjetljivost
Osjetljivost mjerenja podrazumijeva razlikovanje predmeta mjerenja na
temelju rezultata dobivenih mjerenjem neke osobine na različitim pojedincima.
Osjetljivo je ono mjerenje koje nam omogućava uočavanje i malih razlika u
nekoj mjerenoj pojavi. Što mjerni instrument bolje razlikuje različite ispitanike,
za koje se pretpostavlja da se stvarno razlikuju u pogledu razvijenosti neke
osobine koja je predmet mjerenja, to je on osjetljiviji, a ta će se njegova
značajka očitovati u raspršenju dobivenih rezultata. Npr. vaga za mjerenje
težine ljudi dovoljno je osjetljiva da ustanovi razlike među ljudima u težini, čak i
u dekagramima. Ali na takvoj vagi nećemo moći izvagati zlatni nakit gdje su
bitne razlike u gramima, ili čak miligramima. Za takvo mjerenje ta vaga nije
Baždarenost
Baždarenost mjernih postupaka znači da su za te mjerne postupke poznate
norme. Postupak se još naziva i standardizacija, a podrazumijeva određivanje i
definiranje svih relevantnih situacijskih karakteristika (kriterija) nekog postupka
ili mjerenja. Npr. test je standardiziran ako su propisani svi bitni uvjeti njegove
primjene, kao što su upute ispitanicima, vremensko trajanje pojedinih
zadataka, način korigiranja rezultata, broj bodova za pojedina rješenja,
osnovne norme mjernog instrumenta.
mogu opažati i registrirati. Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka istraživača
odabir prikladne metode za prikupljanje podataka. Kada podaci nisu prikupljeni
na kvalitetan način, dovodi se u pitanje točnost i valjanost zaključaka dobivenih
u istraživanju. Slično kao za nacrt i korake istraživanja, istraživač mora donijeti
niz odluka u odabiru metode za prikupljanje podataka najprikladnije za dati
problem istraživanja. Postoji više metoda za prikupljanje podataka i one se
donekle razlikuju od znanosti do znanosti (društvenih i prirodnih), kao i od
jedne struke do druge.
• Postavljanje pitanja kao metoda prikupljanja podataka
• Upitnici
• Intervju
• Opažanje
• Biofiziološka mjerenja
• Ostale metode prikupljanja podataka
• Testovi
• Vođenje dnevnika i dosjea
• Sociometrija
• Projektivne tehnike

upitnici i intervju imaju primarno značenje u prikupljanju podataka. Upitnici i
intervju su metode pogodne za procjenu stavova, mišljenja, percepcije,
vjerovanja, osjećaja, potreba, motivacije osobe koju ispitujemo, a također i
osobnog ponašanja, kako prošlog tako i anticipiranog ponašanja. Obje metode
korisne su za prikupljanje demografskih podataka koji karakteriziraju ispitanike
od interesa, kao što su dob, spol, zanimanje, stručna sprema, materijalni
status, zdravstveni status i sl.
zdravstvenih djelatnika prema radu s gerontološkim klijentima i sl. pitanja su i
problem na koja vjerojatno odgovor možemo dati postavljajući pitanja skupini
relevantnih osoba (ispitanika).
pacijenata, klijenata - ispitivanih osoba) bilo u govornom ili pisanom obliku.
Ove metode međusobno se razlikuju po tome što se kod upitnika od ispitanika
traži odgovaranje na listu fiksnih pitanja koja su unaprijed postavljena i to bez
pomoći ispitivača, dok je kod intervjua uvijek prisutna interakcija ispitivača i
osobe koja odgovara.
znanostima koristi se kao pojam i tehnika za ispitivanje stavova i mišljenja.
Slična je upitniku, no u nekim znanostima upitnik je nešto više od ankete jer
mora zadovoljavati kriterije mjernog instrumenta koji ima odgovarajuće
metrijske karakteristike.
UPITNICI
metrijskih osobina (kakvi se podaci njime prikupljaju - da li je valjan za namjenu
za koju je sačinjen; kakva je pouzdanost podataka koji se njime prikupljaju i
dr.). Zadatak onoga tko primjenjuje upitnik je motivirati ispitanika za davanje
odgovora na pitanja iz upitnika. Nadalje, ispitaniku se mora dati jasna i
razumljiva uputa kako odgovoriti na postavljena pitanja.
3. Skup pitanja;
1. Opće informacije o upitniku odnose se na sljedeća obilježja koja upitnik
mora sadržavati:
• identifikacija onoga tko primjenjuje upitnik tj. instituciju i istraživača;
• razloge primjene upitnika - s ciljem motiviranja ispitanika;
• informaciju o načinu čuvanja tajnosti (anonimnosti) ispitanika
• ukoliko su osnovni sociodemografski podaci o ispitanicima važni, za
svakog ispitanika potrebno je prikupiti podatke kao što su spol, dob ili
datum rođenja, zanimanje, stručna sprema i sl.
3. Skup pitanja
pitanja.
Ključ za bodovanje sastavni je dio upitnika koji olakšava bodovanje odgovora I
obradu podataka. Ključem za bodovanje točno je određeno što pojedini
odgovor znači I koliko bodova nosi (može biti u obliku šablone, liste ili
kompjuterskog programa za očitavanje pomoću optičkog čitača).
Vrste pitanja
• VRSTE PITANJA:
• ZATVORENA PITANJA
• OTVORENA PITANJA
Kod zatvorenih pitanja za svako se postavljeno pitanje ili tvrdnju ispitaniku
nude dva ili više gotova odgovora među kojima on bira onaj koji je po njemu
najbolji odgovor na postavljeno pitanje.
Najjednostavniji tip zatvorenih pitanja zahtijeva od ispitanika da odabere
između dvije alternative – tzv. dihotomna pitanja:
c) Ne slažem se
Otvorena pitanja
svog odgovora.
Primjer.
S kakvim pacijentima vam je najdraže raditi?:
________________________________________________________________
pravilo da su prednosti jednog tipa pitanja upravo nedostaci druge vrste
pitanja:
Prednosti jednog tipa pitanja upravo su nedostaci drugog tipa!
PREDNOSTI OTVORENIH pitanja:
• Lako ih je sastaviti
• Ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor
• Mogu nositi više informacija nego zatvorena pitanja.
• Izbjegava se nasumično odgovaranje.
NEDOSTACI OTVORENIH pitanja:
• Zahtijevaju dobru pismenost ispitanika
• Nemotiviranost nekih ispitanika da odgovaraju na takva pitanja
• Smanjena objektivnost podataka
• Otežana obrada podataka
• Smanjena mogućnost usporedbe između ispitanika
• Postoji relativno ograničeni broj otvorenih pitanja koja se mogu
postaviti
• Nejednoznačnija su nego zatvorena pitanja
• Teže je izjašnjavanje kod osjetljivih tema.
Skale procjene
omogućuje smještanje neke pojave na odgovarajuće mjesto na tom nizu.
Pojedinim slučajevima se naknadno (najčešće ne pri samoj primjeni skale)
pridjeljujuv odgovarajuće brojčane vrijednosti. Termin skala se najčešće
upotrebljava za posebno konstruirane skale kojima se ispituju stavovi, iako se
ovaj postupak može primijeniti I na razna druga psihosocijalna obilježja i
predmete istraživanja.
Primjer:
(2) Slažem se
(4) Ne slažem se

socijalnom psihologu Likertu. Likertova skala (gornji primjer) sastoji se od
nekoliko tvrdnji koje odražavaju stajalište o nekoj temi, a ispitanik mora
označiti stupanj u kojem se slaže tj. ne slaže sa stajalištem izraženim u tvrdnji.
Mentalno bolesne osobe mogu postati normalni, produktivni građani nakon
liječenja.
(2) Slažem se
(4) Ne slažem se

kontinuumu izražavanja sklonosti prema nekom objektu stava. Potrebno je
konstruirati otprilike jednak broj pozitivnih i negativnih tvrdnji, kako bi se
izbjegla pristranost u odgovaranju. Obično je dovoljno napraviti 10 do 20
tvrdnji, a one se najčešće konstruiraju s pet ponuđenih odgovora između kojih
ispitanik bira (neki istraživači daju prednost skalama sa sedam stupnjeva).
ispitanik mora za svaku označiti slaže li se s njom ili ne. Najčešće broj tvrdnji je
mali (oko četiri ili pet čestica).
Primjer:
zdravstvu.
5. Ispitanik koji se u potpunosti ne slaže sa slušanjem sadržaja iz istraživanja u
zdravstvu na dodiplomskom studiju, vjerojatno se ne bi složio sa svim
tvrdnjama.
S druge strane, ispitanik koji smatra da je taj sadržaj nužan u nastavnom

programu na dodiplomskom studiju, vjerojatno bi se složio sa svim tvrdnjama.
Dakle, bodovanje rezultata na ovoj skali je jednostavno: rezultat koji ispitanik
postiže zbroj je tvrdnji s kojima se slaže.
Temeljne jedinice su grafičke skale procjene koje su omeđene bipolarnim
pridjevima (pridjevima suprotnim po značenju). Ispitanik mora označiti mjesto
na skali koja se proteže od jedne do druge ekstremne karakteristike neke
dimenzije.
Predmet procjene na semantičkom diferencijalu može biti gotovo sve (osoba,
sami ispitanici, rasa, situacija, ideja, jedna riječ, fraza, rečenica i dr.). Najčešće
se koriste skale sa sedam stupnjeva, ali se mogu primijeniti i druge (od pet ili
devet stupnjeva).
Važan Nevažan
7* 6 5 4 3 2 1
Loš Dobar
1234567
Sposoban Nesposoban
7654321
Neugodan Ugodan
1234567
Brojevi ovdje služe da bi se prikazalo kako se boduje semantički diferencijal.

procjena ispitanika na različite subjekte (npr. kakve su reakcije ispitanika na
pojmove - medicinske sestre ženskog spola, medicinske sestre muškog spola,
fizioterapeuta ženskog spola, te muškog spola, ženskog liječnika, muškog
liječnika i dr.) ili ako ga zanima kako različite skupine ispitanika procjenjuju istu
pojavu (npr. kako mlađi / stariji bolesnici, ženski / muški procjenjuju boravak u
bolnici).
lako konstruirati. Međutim, potrebno je obratiti pažnju na to da su pridjevi
prikladni za predmet koji se ispituje te da je svaki par pridjeva međusobno
zaista suprotan po značenju.
Primjeri u kojima se upitnici i skale mogu koristiti u istraživanjima i praksi u
sestrinstvu:
• Za ispitivanje stavova prema: kontroli začeća; smrti; starijim ljudima;
• bolesnikova razina stresa
• suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed
hospitalizacije
• suočavanje odraslih sa nesigurnošću zbog bolesti
• skale zdravstvenog ponašanja klijenata
• procjena bolesnika o vlastitom oporavku od operacije
• upitnik za procjenu boli
• skala za procjenu raspoloženja bolesnika
• zadovoljstvo bolesnika sa sestrinskom njegom
• vrednovanje i zadovoljstvo bolesnika boravkom u bolnici
• upitnik sestrinskih vještina ispunjava medicinska sestra
• upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom ispunjava medicinska sestra
• Primjeri u kojima se upitnici i skale mogu koristiti u istraživanjima i praksi
u radnoj terapiji:
• upitnik interesa, hobija i prethodnog iskustva klijenta / bolesnika
• upitnik za procjenu vlastite radne uloge od strane klijenta
• za ispitivanje stavova prema: mentalno zaostalim osobama; fizički
• hendikepiranim osobama; psihičkim bolesnicima; starijim ljudima i sl.
• skale za procjenu funkcionalne sposobnosti bolesnika
• upitnik o socijalnoj podršci koju klijent prima
• bolesnikova razina stresa
• načini suočavanja sa stresom zbog bolesti
• suočavanje roditelja sa stresom zbog kronične bolesti djeteta ili uslijed
hospitalizacije
• upitnik za vrednovanje uspješnosti provedene radne terapije
• upitnik vještina i znanja radnog terapeuta ispunjava radni terapeut
• upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom ispunjava radni terapeut
Dodatak: Neka pravila za izradu upitnika
1. Jezični stil u LAKŠEu mora biti što jednostavniji. Treba izbjegavati
dvosmislenosti I emocionalni ton, a tehnički i stručni izrazi moraju biti
preoblikovani u svakodnevni govor (osim ako upitnik nije namijenjen
ispitanicima kod kojih se zahtijeva stručno znanje).
2. Kratka pitanja su uvijek bolja od dugih, pri čemu treba voditi računa da
pitanje ne gubi na svojoj informativnosti. Uvijek je potrebno upitati se da li je
pitanje odmah razumljivo svakome.
3. Za svako pitanje treba provjeriti sadrži li negacije, dvostruku strukturu i
navodeća pitanja koje treba izbaciti.
4. Upitnik treba sadržavati podjednaki broj pozitivnih i negativnih tvrdnji /
pitanja.
5. Upitnici čija je tema vrlo osobne prirode (kao što je osobni dohodak ili
seksualnost) moraju biti oblikovani tako da smanjuju neiskrenosti u
odgovaranju ispitanika, a pružaju maksimalno istinite odgovore.
7. Potrebno je unaprijed osigurati dovoljno mjesta za odgovore, kao i odrediti
način provođenja upitnika i obradu podataka.
Svako pitanje u upitniku mora biti jasno postavljeno, kao i stupanj preciznosti
koji se očekuje u odgovoru.
INTERVJU
odgovara) odnosno to je metoda za prikupljanje informacija prilikom koje
intervjuer postavlja pitanja ispitaniku. Na tijek i rezultate intervjua utječu tri
komponente:
1)intervjuer,
2) okolina i atmosfera u kojoj se intervju odvija i
3) ispitanik.
• i pitanja i odgovori daju se verbalno - usmenim putem
• uključuje odnos licem u lice tj. neposredni kontakt osoba koji povećava
• intervjuer može prikupljati podatke i opažanjem, a ne samo
postavljanjem pitanja (npr. opažajući neverbalnu komunikaciju
ispitanika)
Postoji nekoliko tipova (vrsta) intervjua - razlikuju se po načinu provođenja I

Prema načinu provođenja tj. stupnju strukturiranosti razlikujemo:
intervjuer ima popis pitanja ili područja koja mora obuhvatiti u razgovoru sa
svakim ispitanikom, ali ispitanik odgovara na njih slobodno.
3) INTERVturirani intervju nalik je na neformalni razgovor u što prirodnijim
uvjetima s ciljem da ispitanik odgovara na svoj način i izrazi svoj doživljaj
svijeta, bez da intervjuer na to utječe.
Prema svrsi tj. cilju radi kojeg se intervju provodi razlikujemo:
OPAŽANJE
disciplinama, kao što su etnologija, antropologija, biologija i sl. Veliki broj
informacija koje su potrebne zdravstvenim djelatnicima u svakodnevnom radu
ili u istraživanjima mogu se prikupiti izravnim opažanjem.
Potrebno je razlikovati znanstveno opažanje od svakodnevnog promatranja I
zapažanja. Znanstvena metoda opažanja podrazumijeva sistematsko selektivno
opažanje i bilježenje ponašanja i zapažanje uvjeta relevantnih za problem koji
se istražuje. Kao i metoda postavljanja pitanja, opažanje varira u stupnju
strukturiranosti od izrazito strukturiranog do izrazito nestrukturiranog.
Izbor pojava za opažanje
jasnu ideju o tome što će opažati. Opažač ne može zahvatiti i registrirati
neograničeni broj informacija ili detalja neke pojave, pa se zbog toga moraju
jasno odrediti ciljevi i sadržaji prema kojima je opažanje usmjereno. Izbor
pojava (fenomena) i sadržaja koji će biti opažani ovisi o ciljevima i problemima
samog istraživanja, a ovdje ćemo navesti samo neke pojave koje mogu biti
opažane:
Opažanje ovih karakteristika može se obavljati preko osjetila (npr. stanje
budnosti i spavanja bolesnika; izgled kože, pojava edema ili dekubitusa i sl.) ili
preko nekih mjernih instrumenata (npr. pomoću rendgenskih snimki opaža se
anatomija tijela).
opažanja verbalne komunikacije je promatranje kako zdravstveni djelatnik
pruža informacije klijentu ili članovima obitelji; opažati se može i izmjena
informacija zdravstvenih djelatnika pri predaji smjene.
3. Neverbalna komunikacija - facijalna ekspresija, stav tijela, gestikulacija,
dodir, pokreti i dr. Primjer za opažanje neverbalnih znakova je opažanje bolnog
4. Aktivnosti - npr. uzimanje hrane, kretanje, briga o sebi u kući, agresivne
akcije, broj i trajanje posjeta ili pak promjene raspoloženja kod hospitalizirane
djece.
implementaciji urinarnog katetera, sposobnost pacijenta za obavljanje
specifičnih aktivnosti (npr. dijabetičara pri testiranju urina), sposobnosti
novorođenčeta (držanje glave, sisanje i drugi refleksi); radni terapeut može
opažati funkcionalnu sposobnost bolesnika i dr.
arhitektonskih prepreka u prostoru, gustoća ljudi u prostorijama, čistoća I
higijenski uvjeti pri kućnom posjetu zdravstvenih djelatnika u patronaži,
primjeri su opažanja okoline.
Jedinica analize
Postoje dva osnovna pristupa koji se možda najbolje mogu shvatiti kao krajnje
točke kontinuuma.
kao jedinstvena cjelina. Primjer je opažanje promjena raspoloženja kod
bolesnika na psihijatrijskim odjelima (cjelokupni sklop verbalnih i neverbalnih
ponašanja može činiti ponašanje koje ukazuje na agresiju, dok drugi sklop
može ukazivati na pasivno ponašanje).
aspekti ponašanja analiziraju kao zasebni elementi. Primjer za ovu vrstu
opažanja je opažanje svakog pokreta, geste ili fraze bolesnika kao zasebne
jedinice ili se čak ona dalje dijeli u još manje jedinice.
Nedostatak globalnog pristupa su moguće pogreške i pristranosti u opažanju
jer nije uvijek jasno što se mora opažati. S druge strane, kod parcijalnog
pristupa nedostatak je što se gubi prirodnost pojave koja se opaža i mogu se
izgubiti iz vida neke aktivnosti koje su predmet istraživanja.
Odnos opažač - opažani
(objekte) opažanja i svjesnost ispitanika o tome da su opažani. Zavisno od
mjesta opažača i spoznaje opažanog da li je opažan ili ne ovisit će i nalazi
opažanja:
Mjesto opažača
Prisutan / Vidljiv
Nije prisutan / Nevidljiv
Informiranost
Zna da je opažan
Ne zna da je opažan
jer ih opažač promatra (ovaj problem se naziva reaktivnost). Jedan od načina
da se ovaj izvor pristranosti izbjegne je da se organizira opažanje tako da
ispitanici nisu svjesni da ih opažač promatra (npr. promatranje djece kroz
jednosmjerno zrcalo). Međutim, kod ovakvog zavaravanja ispitanika postavlja
se etičko pitanje da li je to opravdano.
Moguća je situacija u kojoj su ispitanici svjesni prisutnosti opažača, ali nisu
svjesni njegovih motiva, što omogućava opažaču prikupljanje više informacija
(npr. tijekom boravka sa suradnicima ili bolesnicima opaža ih se iako oni nisu
svjesni da smo opažači).
Metode opažanja
- Nestrukturirano opažanje - metoda je opažanja kod koje se bez ikakve
structure bilježi sve kako se odvija, a nije točno određeno što i kako se
opaža. Primjer za ovu vrstu opažanja su najčešće naturalistička ili
terenska istraživanja (tj. istraživanja koja se odvijaju u prirodnim
okruženjima, kao što je npr. opažanje životnih navika u različitim
kulturalnim sredinama).
- Strukturirano opažanje - je ono kod kojeg je točno definirano što se
opaža, najčešće prema protokolu.
Informacije u strukturiranom opažanju možemo bilježiti kao:
- Kategorije - npr. opažanje agresije možemo podijeliti u kategorije
verbalne agresije i fizičke agresije, a i ove se jedinice dalje mogu
podijeliti na manje. Za opažanje položaja tijela i motorne aktivnosti
mogu se npr. Koristiti kategorije kod kojih se cjelokupni položaj tijela
svrstava u ovih šest kategorija: uspravljen, leži dolje, oslanja se, sjedi,
naginje se i kleči.
- Liste označavanja ili tzv. ček liste sastoje se od popisa ponašanja iz
sustava kategorija koji se najčešće nalazi na lijevo, te prostora za
označavanje frekvencija i/ili trajanja ponašanja na desnoj strani. Primjer
je opažanje ponašanja novorođenčeta. Na listi se označi koje se
ponašanje pojavilo (npr. smije se samo od sebe; smije se licu druge
osobe; plače; zijeva; nemirno spava; mirno spava; igra se rukama i sl.), a
mogu se bilježiti čestina i trajanje pojedine jedinice analize.
- Skale za procjenu - ponašanje se procjenjuje na skalama koje najčešće
imaju od 3 do 7 stupnjeva. Na primjer, ponašanje bolesnika može se
opažajući procjenjivati na skalama:
Uzorkovanje u opažanju
- Uzorkovanje vremena
- Uzorkovanje događaja
opažanje tj. ukupno vrijeme opažanja podijeli se na vremenske intervale u
kojima se radi promatranje. Npr. vrijeme opažanja od 60 minuta podijelimo na
minute i u svakoj minuti bilježimo da li se pojavilo ponašanje, ili 20 sekundi
opažamo, 20 ne. Mogu se koristiti različita pomagala koja nam označavaju
početak i kraj intervala (bipperi, kazetofon i sl.). Ovom metodom opažaju se
samo ona ponašanja koja se mogu jasno opažati. Za kraća ponašanja koriste se
kraći intervali i obratno.
cjelokupno vrijeme opažanja od jednog sata podijeli se na intervale od 3
minute, pri čemu se 3 minute opaža, a 3 ne.
ponašanje pojavi i onda ga se zabilježi i opaža. Ovaj je način opažanja poželjan
za rijetka ponašanja, a zahvaća se cjelokupni događaj. Primjeri za ovu vrstu
opažanja su epileptički napad, otpuštanje bolesnika iz bolnice, srčani napad u
jedinici hitne službe, prekvalifikacija radnog mjesta nakon ozbiljne ozljede ili
bolesti i sl.
Trening opažača
Iz svega do sada navedenog vidljivo je da opažači moraju biti pripremljeni I
istrenirani u opažanju, kako bi što objektivnije i točnije opažali. Čovjek je kao
opažač često pristran i sklon mnogim pogreškama u opažanju. Potrebno se
čuvati interpretacija za vrijeme promatranja i bilježiti samo ono što se zaista
zamjećuje (npr. neki od izvora pogreška u opažanju su: osobna jednadžba
opažača - neki opažači su blagi, neki strogi;
halo efekt - pogreška koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi
na specifična ponašanja;
logička pogreška - neke osobine opažač smatra logički povezanim, iako to one
nisu;
pogreška kontrasta - upravo zbog toga što se tako sam ne ponaša opažač
precjenjuje takvo ponašanje kod osobe koju promatra; mogući su propusti i
dr.).
Dobro je da se opažači uvježbaju u opažanju i da točno nauče koje se kategorije
ponašanja opažaju i prouče protokol za opažanje kako bi što brže i točnije
opažanje obavljaju dva opažača, pa se naknadno provjerava slaganje među
njihovim procjenama. Opažači moraju biti upoznati s ciljem opažanja,
ponašanjima i događajima koji se bilježe, protokolom, intervalima i dr.
Naprave i instrumenti koji se koriste kao pomoćna sredstva u metodi
opažanja
U metodi opažanja mogu se koristiti različite naprave i instrumenti kao
pomoćna sredstva koja će služiti kao dopuna i kontrola onome što su opažači
zabilježili I propustili. To su videokamere (kod složenih ponašanja koje opažač
teško može kategorizirati ili mikropokreta kod facijalne ekspresije naknadno se
može pogledati snimka), magnetofoni, diktafoni i druga tehnička sredstva za
auditivno snimanje (korisni naročito za snimanje i ispitivanje govora i jezika,
vrste plača novorođenčadi i
sl.) i sl.
Nedostaci metode opažanja:
3. Prisutnost opažača može djelovati na tijek pojave koja se događa (ispitanici
znaju da ih se opaža pa mijenjaju svoje ponašanje)
4. Subjektivnost metode opažanja - potrebno je reći da stavovi, vrijednosti,
osjećaji I raspoloženje opažača mogu utjecati na opažanje.
Opažanje je oduvijek bilo dio zdravstvene prakse. Vjerojatno je najveća

prednost metode opažanja što se njome mogu prikupiti podaci u situacijama
kada se niti jednom drugom metodom ne mogu prikupiti.

Testovi

dana. Dosje (franc. dossier) je zbirka spisa koji se tiču neke osobe ili predmeta.
U dosje se unose spisi, nalazi i zapažanja onako kako se pojavljuju, u različitim,
nedefiniranim vremenskim razmacima. Obje tehnike praćenja služe za
registraciju i bilježenje ponašanja, stanja i drugih zapažanja tijekom dužeg
razdoblja promatranja.
b) dobrim poznavanjem same tehnike, kao i informacija koje se upisuju
(registriraju),
c) izbjegavanjem tumačenja (osobnih objašnjenja), a unošenjem što više
činjenica I detalja,
d) podatke je važno registrirati neposredno - odmah kad se zbivaju, a ne
odgođeno,
• Sažeci
• Prikazi knjiga - kritički osvrt
• Prikazi radova - kritički osvrt
• Pregledni članak
• Prethodno priopćenje
• Stručni članak
• Izvorni znanstveni članak
• Izlaganje na znanstvenom ili stručnom skupu
• Ostale vrste članaka
SAŽETAK
Sažetak daje kratki i jezgroviti prikaz cijelog članka (istraživanja) i običnodolazi
na samom početku članka.
Svrha sažetka je: dati najvažnije kratke informacije koje omogućuju čitaocu
pregledukupnog sadržaja članka, kao i mogućnost odluke da li ili ne čitati cijeli
članak. Kako sažetak predstavlja kratki pregled cijelog rada, najbolje ga je
napisati po završetku pisanja rada.
PRIKAZI KNJIGA I RADOVA
- Obično se objavljuju što skorije nakon objavljivanja rada.
- Daju procjenu dobrih i loših osobina djela prema mišljenju pisca prikaza.
- Namijenjeni su onima koji bi trebali biti budući konzumenti (čitaoci)
djela.
PREGLEDNI ČLANAK
područja.
- Temelji se na rezultatima i nalazima iz više drugih radova.
- Podrazumijeva kritički odnos prema pojedinim radovima i sinteza nalaza
različitih radova.
- U ovoj vrsti članaka bitan je pregled literature na kojima se članak
IZVORNI STRUČNI I ZNANSTVENI ČLANCI
- Temelje se na rezultatima (nalazima) samih autora.
- Daju razloge zbog kojih je istraživanje provedeno, opisuju postupak
Imaju uglavnom fiksnu strukturu sadržaja prema slijedećem rasporedu:
STRUKTURA STRUČNIH I ZNANSTVENIH ČLANAKA
- svaki stručni i znanstveni rad mora sadržavati:
1. Naslov
2. Sažetak
3. Uvod
4. Cilj i problemi
5. Metoda
6. Rezultati
7. Rasprava
8. Zaključak
10. Prilozi
Naslovna stranica sadrži ime ili imena autora (studenta i mentora u slučaju da
se radi o diplomskom radu), instituciju u kojoj su zaposleni i naslov rada. U
naslovu je, na sažet način, iznesena temeljna ideja rada, a sam naslov ne bi
nikako smio biti dulji od 15 riječi.
Uvod ima tri osnovne svrhe: upoznati čitatelje s problemom, obrazložiti
problem u kontekstu teorije i dosadašnjih istraživanja, te opisati pristup
problemu, navesti hipoteze i teorijska očekivanja. Napisati kvalitetan uvod nije
imalo jednostavno jer on, više nego drugi dijelovi izvještaja, traži jasnoću
izražavanja i konciznost, i iz uvoda se vidi koliko sam istraživač vlada
problemskim područjem. Uvod bi trebao imati strukturu lijevka, što znači da bi
trebao voditi čitatelja od šireg ka užem problemskom području.
Cilj i problemi se zasebno naznačuju samo u studentskim radovima. Kod
objavljivanja radova za stručne ili znanstvene časopise oni su najčešće
inkorporirani u uvodu i nije ih potrebno ispisivati kao zasebno poglavlje.
Metoda treba čitatelje detaljno upoznati s tim kako je istraživanje provedeno,
što je izuzetno važno zbog uviđaja u vjerodostojnost izvedenih zaključaka, te
eventualnog ponavljanja istraživanja. Metoda mora sadržavati opis ispitanika,
dakle način biranja uzorka iz populacije i opća obilježja uzorka, kao i opis
pribora i postupka.
Na početku poglavlja Rezultati trebalo bi ukratko biti navedeno koje smo
statističke postupke koristili i u koju svrhu. Rezultati bi se trebali redati istim
redoslijedom kao i problemi rada. U ovom dijelu nema mjesta za interpretaciju
rezultata, već samo za odgovor na naše probleme (npr. je li utvrđena statistički
značajna razlika između dvije skupine ispitanika, te u kojem smjeru). Radi bolje
preglednosti rezultata, naročito u sklopu deskriptivne statistike, poželjno je
koristiti tablice i grafičke prikaze rezultata.
U Raspravi ili Diskusiji potrebno je dati suvislu interpretaciju dobivenih
rezultata u skladu s postavljenim hipotezama i rezultatima dosadašnjih
istraživanja.
Iz rezultata je potrebno izvući zaključke provedenog istraživanja. Ako rezultati
nisu u skladu s postavljenim hipotezama, potrebno je za to naći primjereno
objašnjenje.
U raspravi svakako treba navesti i ograničenja, odnosno slabosti provedenog
istraživanja, te predložiti kako bi se istraživanje moglo unaprijediti, uz davanje
smjernica za daljnja istraživanja.
U studentskim uradcima je neophodno formulirati Zaključak koji se odnosi na
ono što jasno i nedvojbeno proizlazi iz rezultata. Zaključak je koncizan odgovor
na postavljene probleme. U znanstvenim časopisima nije uobičajeno posebno
izdvajanje zaključka, nego je taj dio uklopljen u raspravu.
prihvatljivo da se u literaturi nađe i jedna referenca koja nije navedena nigdje u
tekstu, ili obrnuto. Bilo gdje u tekstu, (a najviše prisutno u uvodu, i u manjoj
mjeri u raspravi) gdje se citira ili spominje neki članak, dio iz knjige ili s
interneta, to treba i naznačiti navodeći autora i godinu izdanja. Navođenje
referenci razlikuje se od struke do struke pa ovdje neće biti izneseno kako se
citiranje obavlja. Primjere citiranja naći ćete u uputama za pisanje diplomskog
rada.
U Priloge je uobičajeno stavljati instrumente tipa „papir-olovka“ koji su
korišteni u istraživanju.

METODOLOGIJA
5. Varijabla – objasnite što je to i kojih sve vrsta imamo (kako ih dijelimo)?
Navedite primjer iz svoje struke.
STATISTIKA
5. Koje vrste grafičkih prikaza znate, koje su im osobine i u kojim se slučajevima
mogu upotrebljavati (primjeri)?
31. Koje različite postupke za izračunavanje t-testa s obzirom na osobine
uzorka znate?
izračunavanje?
39. Kakva je povezanost kada s porastom nezavisne varijable u većoj ili manjoj
mjeri raste zavisna varijabla?
STATISTIKA
prirode. TOČNO
sredine? 34%
DISTRIBUIRANI.
varijabli. TOČNO
OSJETLJIVOSTI
INTERVALNA SKALA

ZAHTJEVNOST
OMJERNA SKALA
BAŽDARENOST

TOČNO ILI NETOČNO

skali. NETOČNO

TOČNO
TOČNO
NETOČNO
veličinama. TOČNO
varijabli. NETOČNO


MORAJU BITI RANGOVI
TOČNO

112.
Zdravstveno veleučilište u Zagrebu
Nastavni tekstovi iz metodologije
Za kolegije:
Metode istraživanja u fizioterapiji

Osnove istraživačkog rada u sestrinstvu
Osnove istraživanja i statistike
Osnove zdravstvene statistike
Zagreb, 2005.
Tekstove pripremili:
Dr. sc. Mirna Kostović Srzentić

Dr. sc. Damir Lučanin
Olivera Petrak, prof.

Zdravstveno veleučilište
Mlinarska 38
Zagreb, listopad 2005.

Zadnje promjene unesene u lipnju 2017.
SADRŽAJ
MJERNE SKALE 22

OPAŽANJE 37

UVOD
Ljudsko iskustvo u svijetu fizikalnih, kemijskih, bioloških, socijalnih i

psiholoških promjena toliko je kompleksno da odolijeva potpunom razumijevanju
svijeta u kojem se nalazimo. U našim svakodnevnim, privatnim životima, i u svom
poslu, težimo pronaći smisao u našem iskustvu, pokušavamo naći pravilnosti i
razumjeti, objasniti, predvidjeti i kontrolirati pojave. Znanstvenik ipak tom zadatku
prilazi na način koji je mnogo određeniji i sistematičniji nego načini kojima se služimo
u svakodnevnim naporima da riješimo određeni problem. Znanstvena metoda uključuje
formalne primjene sustavnih, logičkih procedura koje nas vode u istraživanju nekog
fenomena. Sve znanosti, bez obzira na razlike u sadržaju i primjeni specijaliziranih
tehnika, imaju jednaki opći pristup u dolaženju do spoznaja i razumijevanju pojava.
istraživanje hipotetskih postavki o pretpostavljenim odnosima između prirodnih
fenomena" (Kerlinger, 1973; prema Polit i Hungler, 1987). Obilježja znanstvenog
istraživanja su red, kontrola, empirizam i generalizacija. Sustavnost znanstvenog
pristupa ogleda se u postojanju pravila pri definiranju problema, oblikovanju nacrta
istraživanja, prikupljanju podataka i rješavanju problema. Istraživač prolazi kroz niz
faza prema unaprijed postavljenom planu djelovanja. Kontrola istraživačkog postupka
podrazumijeva uređivanje uvjeta istraživanja na način kojim se onemogućuje djelovanje
čimbenika koji unose zbrku, i koji mogu neplanirano djelovati na rezultate. To su tzv.
nesistematski varijabilni faktori, a to su svi faktori koji pri mjerenju ili opažanju neke
pojave utječu na veličinu dobivene vrijednosti, a njihovo djelovanje je slučajno. Ti su
pretpostaviti da mimo nezavisne varijable mogu djelovati na zavisnu varijablu. Postupci
za njihovo detektiranje, uklanjanje ili stabiliziranje zovu se, kako je već spomenuto,
kontrola eksperimenta. Npr. ako istražujemo pretilost, mentalnu retardaciju ili
doživljavanje boli, to su sve vrlo složene pojave (fenomeni) koje su obično rezultat
djelovanja različitih čimbenika. Ako bi istraživač želio ispitati odnos dijetne prehrane i
srčanih oboljenja, trebao bi kontrolirati druge potencijalne faktore koji bi mogli biti
relevantni, kao što su stres kojem je inače osoba izložena, pušenje, kao i dob i spol
osobe. Naime, srčana oboljenja češća su kod pušača, kod osoba koje su pod dugotrajnim
stresom, kod starijih osoba, kod osoba muškog spola, itd. pa su to faktori koji također
mogu imati utjecaja na funkcioniranje krvožilnog sustava.
sistematskih faktora najčešće se spominju umor ispitanika, njihovo zaboravljanje ili npr.
starenje (prema Krković i sur., 1966).
istraživačke situacije, te korištenje naših osjetila. Zaključci se ne donose na temelju
nekog "šestog čula", već na temelju informacija koje smo primili putem naših osjetila i
obradili u mozgu.
1
Važan cilj znanosti, kao što smo već spomenuli, jest razumjeti određenu pojavu.
Ta potraga za znanjem ne odnosi se na izolirane događaje ili pojedinačne situacije, već
prije na razumijevanje odnosa na puno općenitijoj razini. Npr. istraživača obično ne
zanima zašto je osoba Ana G. dobila cervikalni rak, već će prije pokušati razumjeti koji
su to faktori koji općenito vode ka pojavi raka. Mogućnost generalizacije rezultata
istraživanja važan je kriterij za procjenjivanje kvalitete istraživanja; što je veća
populacija na koju se rezultati istraživanja odnose, to je istraživanje vrjednije, njegova
vanjska valjanost je veća.

sami po sebi, pretpostavlja se da su točni bez provjeravanja ili verifikacije. Znanstvenici
pretpostavljaju postojanje objektivne realnosti neovisno o ljudskom otkrivanju ili
zapažanju; svijet nije kreacija ljudske svijesti i procesi u prirodi postojali bi čak i da
ljudi nisu u stanju zapaziti ih ili zapamtiti.
determinizmom se podrazumijeva uvjerenje da svaki događaj ima uzrok: ako trudnica
rodi prijevremeno, mora postojati razlog koji se može identificirati kao uzrok
prijevremenog poroda; ako osoba doživi cerebro - vaskularno oštećenje, mora postojati
uzrok za to, ili što je još vjerojatnije, nekoliko uzroka.
Unatoč tome što je znanstveni pristup omogućio stjecanje neizmjerne količine

znanja, ne možemo reći da se pomoću znanstvenih istraživanja može riješiti svaki
 nepostojanje savršenog nacrta istraživanja,

 moralni ili etički problemi,
 problem složenosti ljudskog funkcioniranja,
 problemi vezani uz mjerenje,
 problemi kontrole.

svako istraživanje ima neku pogrešku. Svaki segment istraživanja može se izvesti na
nebrojeno mnogo načina. Istraživač mora donositi niz odluka kako da najbolje izvede
svoje istraživanje. Najbolje metode često su najskuplje i vremenski prezahtjevne. To
nikako ne znači da su male, jednostavne studije beskorisne, već da ni jedno pojedinačno
istraživanje ne može u potpunosti dokazati ili osporiti naše pretpostavke. Svako
obavljeno istraživanje dodaje se velikoj masi prikupljenog znanja, pa tek veći broj
istraživanja s istim problemom i sličnim ili istim rezultatima može ponuditi odgovor na
neko pitanje.

znanstvenom istraživanju, te mora uzeti u obzir da se neki problemi ne mogu riješiti
pomoću znanstvene metode.
oblikovanu detaljnu listu prava subjekata u istraživanju. Ovdje će biti nabrojana tek
neka od njih. Jedno od temeljnih prava subjekata jest da subjekte treba izvijestiti o tome
2
kako će istraživanje izgledati, i što će se sve od njih zahtijevati. Njihovo sudjelovanje u
istraživanju mora biti dobrovoljno, ne smije biti iznuđeno ili dobiveno pod bilo kakvim
pritiskom, te ispitanici moraju imati mogućnost prekinuti sudjelovanje u istraživanju u
bilo kojoj fazi istraživanja, bez navođenja razloga za svoje odustajanje. Ponekad je
istraživač suočen s činjenicom da informiranje ispitanika o problemu koji istražuje, ili o
tijeku istraživanja može imati utjecaja na pojavu koju ispituje. Npr. ako želimo provesti
deskriptivno istraživanje o ponašanju zdravstvenih djelatnika u jedinicama intenzivne
skrbi, njihovo saznanje o tome da ih se promatra vrlo vjerojatno će imati utjecaja na
ponašanje djelatnika. Također, postavlja se pitanje koliko je opravdano zaključke
donesene na temelju ponašanja djelatnika koji su se dobrovoljno javili za ispitivanje,
generalizirati na cijelu populaciju zdravstvenih djelatnika. Ne možemo biti sigurni da se
pojedinci koji su odbili sudjelovati u istraživanju ne razlikuju od onih koji su pristali
sudjelovati u njemu.
zaštitili ispitanike od bilo kakvog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, odnosno neugode.
Sasvim je jasno i opće prihvaćeno da je izlaganje sudionika iskustvima koja mogu
rezultirati ozbiljnim ili trajnim oštećenjima u potpunosti neprihvatljivo. Kao gruba
odrednica ili pomoć pri oblikovanju nacrta istraživanja, istraživačima može poslužiti
sljedeći način: potrebno je staviti se u situaciju kao da je jedan od ispitanika član
obitelji samog istraživača. Ako se pri toj pomisli istraživač osjeća imalo neugodno,
potrebno je razmisliti o mijenjaju nacrta istraživanja.
Ispitanicima treba osigurati privatnost i anonimnost tijekom istraživanja, odnosno
strogu povjerljivost podataka istraživanja. Anonimnost označava nemogućnost
povezivanja rezultata s određenom osobom. U slučajevima kada je interakcija "licem u
lice" neophodna za dobivanje podataka, nije moguće postići anonimnost. Istraživač tada
mora jamčiti ispitanicima da njihovi odgovori neće biti javno izloženi, odnosno da se
pri izlaganju znanstvenog rada neće moći zaključiti koji je odgovor povezan s kojim
ispitanikom.

pomoću znanstvene metode možemo razmotriti problem eutanazije. Po pitanju
eutanazije deskriptivno istraživanje (ono kojem je svrha opisati pojave) može nam dati
odgovor što zdravstveni djelatnici misle o eutanaziji. Također možemo utvrditi postoji li
statistički značajna razlika u karakteristikama zdravstvenih djelatnika s različitim
odnosom prema eutanaziji. Moguće je ispitati i u kojoj mjeri stavovi zdravstvenog
djelatnika utječu na ponašanje prema terminalnim bolesnicima. Ali odgovor na pitanje
"Treba li eutanaziju primjenjivati ili ne?" nećemo dobiti provodeći znanstvena
istraživanja. Procesi koje obavljaju znanstveni djelatnici vjerojatno se neće nikada u
potpunosti moći osloniti samo na znanstvena istraživanja jer mnoge odluke uključuju i

istraživanjima gdje se ispituju različiti tjelesni procesi, nego u istraživanjima ljudskog
ponašanja i stavova. Biološko i fiziološko funkcioniranje mnogo je pravilnije i
konzistentnije, i u je manjoj mjeri podložno vanjskim utjecajima, nego psihološko
funkcioniranje. Svako ljudsko biće jedinstveno je s obzirom na svoju ličnost, socijalno
okruženje, mentalne sposobnosti, vrijednosti i životni stil. Ta činjenica u puno većoj
3
mjeri otežava otkrivanje pravilnosti u npr. prehrambenim navikama ljudi, nego u općem
funkcioniranju gušterače.
voditi neke istraživače u razne alternativne metode istraživanja.
Problemi mjerenja predstavljaju još jedno ograničenje znanstvenog pristupa

koje je ujedno povezano sa složenošću ljudskog funkcioniranja. Ako bismo npr. željeli
ispitati pacijentov moral, morali bismo ga na neki način opažati ili izmjeriti, što znači da
bi trebali procijeniti je li pacijentov moral visok ili nizak, ili da li se povećava pod
određenim okolnostima, a pod drugima ostaje isti ili se smanjuje. Dok postoje relativno
pouzdane mjere za različite fiziološke pojave kao što su krvni tlak, temperatura, srčana
aktivnost, amplituda pokreta nekog ekstremiteta, nasuprot tome, odgovarajuće mjere za
psihološke fenomene kao što su tjeskoba, bol, samopouzdanje, motivacija za liječenje ili
agresivnost nisu još u potpunosti razvijene. Problemi vezani uz mjerenje često izazivaju
najviše nedoumica i zabuna u istraživačkom procesu.
Eventualni uzrok netočnosti mjerenja može biti neispravan mjerni instrument, "ljudski
faktor" (loše očitavanje podataka na instrumentu) itd.

istraživanju kako bi znali čemu mogu pripisati rezultate istraživanja. S obzirom da je
znanost prihvatila princip višestruke uzročnosti, istraživači općenito pokušavaju
kontrolirati faktore koji nisu izravno predmet istraživanja. Ipak, odgovarajuću kontrolu
je često teško postići. Takve je faktore ponekad teško i identificirati, a kamo li
kontrolirati, pogotovo ako je pojava koja se ispituje kompleksna. Problem kontrole
takvih faktora pogotovo je otežan ako se istraživanje obavlja na ljudima u njihovoj
prirodnoj sredini, dakle, kada ispitanici nisu izdvojeni u umjetnu eksperimentalnu
situaciju gdje je puno lakše eliminirati utjecaje "sa strane". Različiti drugi relevantni
faktori koji nisu predmet našeg istraživanja mogu se kontrolirati na nekoliko načina.
Npr. ako ispitujemo djelovanje nekog novog lijeka na funkcioniranje dišnog sustava,
čimbenici koji mogu djelovati na funkcioniranje dišnog sustava neovisno o lijeku koji
ispitujemo jesu doba dana u kojem se vrši ispitivanje (vezano uz umor ispitanika), uputa
koju ispitanici čuju od eksperimentatora, dob osobe, stanje njezinog sustava prije
primjene lijeka (treba provjeriti da li je osoba bolesna, i o kojoj se bolesti radi, bavi li se
osoba sportom, je li pušač, da li živi u gradskoj ili seoskoj sredini, itd.). Te čimbenike
možemo kontrolirati tako da sve ispitanike izjednačimo po navedenim potencijalno
relevantnim faktorima pa ćemo tako u ispitivanje uzeti osobe iste dobi, nepušače,
nećemo uzeti profesionalne sportaše, uzet ćemo samo one koji nemaju nikakvu bolest
dišnog sustava itd.
Drugi način izolacije navedenih varijabli je primjena dovoljno velikog slučajnog
uzorka. Naime, kada iz populacije biramo ispitanike za eksperimentalnu i za kontrolnu
skupinu, ako su uzorci dovoljno veliki, postoje podjednake šanse da imamo izjednačene
grupe. U velikom uzorku pozitivni i negativni transfer će se poništiti jer ćemo imati
različite ispitanike s različitim svojstvima od kojih će neki djelovati povećavajući
vrijednosti zavisne varijable, a drugi će umanjivati rezultate.
eksperimentalnim situacijama; ujednačavanje pomoću distribucije učestalosti; precizno
ujednačavanje putem ekvivalentnih parova ispitanika od kojih jedan spada u kontrolnu a
drugi u eksperimentalnu skupinu), ali ova dva se najčešće primjenjuju.
4
Usprkos svim navedenim ograničenjima znanstvenog pristupa, postignut je ipak
značajan napredak u prikupljanju znanja i razumijevanju teorije i prakse u domeni
zdravstva. Kako metode i nacrti istraživanja bivaju sve rafiniraniji, i s obzirom na
ujedinjavanje znanja dobivenog znanstvenom metodom i nekim drugim metodama, tako
će i znanstvene teorije bivati sve sofisticiranije, što će svakako pridonositi daljnjem
unaprjeđivanju zdravstva.
 Pitanja za raspravu


problemi koji su temelj za istraživanje. Npr. medicinska sestra utvrdi da pacijenti bolje
podnose operaciju i brže se oporavljaju nakon operacije, ako je ona s njima provela
neko vrijeme prije operacije, objasnila im kako će se operacija odvijati, koliko će trajati,
kakvo će biti pacijentovo stanje nakon operacije, koliko će trajati oporavak i s kojim će
se problemima pacijent susresti nakon operacije. Takva pojedinačna opažanja mogu biti
predmet nekog istraživanja, kojim se onda potvrdi ili odbaci pretpostavka proizašla iz
svakodnevne prakse. Istraživanja su zaista potvrdila da psihološka predoperativna
priprema ima pozitivan učinak na oporavak nakon operacije. Prema tome, istraživanja
nam daju spoznaje kojima možemo unaprijediti našu svakodnevnu praksu.

kojoj je zdravstvena njega pružena, ili koja je prošla određenu terapiju, dok spoznaje
znanstvenih istraživanja imaju opće značenje za puno širi krug ljudi na koje se te
spoznaje odnose.
Kakva može biti korist od jednog znanstvenog istraživanja – usporedba s drugim

uobičajenim poslovima (posebno u zdravstvenoj praksi)?

svakodnevnu praksu, bez namjere da omalovažimo naše svakodnevne poslove (ne
možemo svi biti znanstvenici, niti bi to imalo smisla). Svakodnevni poslovi i znanstvena
istraživanja međusobno se nadopunjuju u smislu da svakodnevna praksa predstavlja
izvor problema za istraživanja kojima se onda praksa pokušava unaprijediti i učiniti što
učinkovitijom.
Znanstvena istraživanja moraju biti pomno planirana, što danas, između ostalog,
uključuje i dobivanje dozvole etičkog povjerenstva (za istraživanja na živim bićima),
5
kako im se ne bi nanijela šteta. Svako ozbiljnije istraživanje mora proći procjenu
etičkog povjerenstva.
psiholog, obavio 1920.-e godine na jedanaestomjesečnoj bebi, malom Albertu. Watson
je ispitivao fobije, točnije, porijeklo fobija. Fobije su bezrazložni, blokirajući strahovi;
to su intenzivni, iracionalni strahovi od nekih subjekata, bića ili situacija. Watsona je
zanimalo kako fobije nastaju, da li se one tijekom života uče, i na koji način, ili su
urođeno ponašanje. Fobije se stječu procesom klasičnog kondicioniranja, i to je upravo
ono što je Watson htio dokazati. U Watsonovom istraživanju, dok se mali Albert igrao s
malim bijelim zecom kojeg je inače jako volio, izlagan je intenzivnom neugodnom
zvuku: iza njegovih leđa istraživači su udarali u gong. Njegova reakcija bila je tipična
reakcija straha za tu dob: dijete bi se rasplakalo. Nakon nekoliko uparivanja
pojavljivanja bijelog zeca i udarca u gong, Albert je reagirao strahom čim bi vidio
bijelog zeca, bez pojave zvuka. Ali to nije bila jedina Albertova reakcija, njegovo se
plakanje generaliziralo i na druge bijele podražaje: na zamotuljak vate, na bijele
liječničke kute. Sa sigurnošću možemo tvrditi da danas takvo istraživanje ne bi bilo
dozvoljeno.
Primjeri istraživanja koja mogu imati negativne posljedice za sudionike jesu i
ispitivanje novih lijekova na ljudima, pa čak i na životinjama. Takva se istraživanja sve
više osporavaju. Često smo svjedoci da su borci za životinjska prava glasniji nego borci
za ljudska prava. Posljedica toga je da se na običnim kozmetičkim kremama često
navodi da proizvod nije testiran na životinjama. Znači li to da proizvod nije uopće
testiran i da prije njegovog puštanja u prodaju nije u potpunosti provjereno njegovo
djelovanje na živim bićima?! Nije li takav postupak moralno pod većim upitnikom, jer
bi proizvod mogao imati negativnih posljedica na široki krug ljudi koji ga koriste
vjerujući da je bezazlen, nego testiranje proizvoda na životinjama prije same prodaje?
opće dobro; npr. isprobavanje nekog novog lijeka kod terminalnog bolesnika od
karcinoma, za koji pretpostavljamo da bi mu mogao pomoći, može imati i štetnih
nuspojava, ali rezultati takvog ispitivanja mogli bi pomoći i drugim bolesnicima.
Terminalnom pacijentu život će svakako ubrzo skončati bez djelotvornog lijeka, pa će
testiranje novog lijeka većina ljudi smatrati opravdanim. No, bez suglasnosti samog
pacijenta nije dozvoljeno uvesti ga u eksperiment.
Svaki pojedinačni ljudski život neprocjenjivo je vrijedan, ali vjerojatno postoje situacije
kada bi se mogao postići konsenzus oko opravdanosti provođenja nekog istraživanja,
pogotovo kada se nađemo u situaciji da nam spoznaje takvog istraživanja mogu spasiti
život, nama samima, ili nekom od naših bližnjih.
nije znalo koliko je njezina moć razorna. Poznat je primjer i istraživanje koje je proveo
Milgram (1974): studentima je bilo naloženo da zadaju elektrošokove s maksimalnom
jačinom 450 V nepoznatim osobama koje su bile u susjednoj sobi, a koje su sami
ispitanici mogli vidjeti kroz jednosmjerno zrcalo. Zadatak studenata bio je da kazne
osobe za netočne odgovore, a same osobe bile su glumci koji su glumili da dobivaju
elektrošokove. Dakle, cijela situacija bila je fiktivna, ali studenti su bili uvjereni u
njezinu vjerodostojnost. U ovom istraživanju neetično je što se ispitanike lagalo o
djelovanju elektrošokova, a takva situacija mogla je rezultirati lošim psihičkim stanjem
ispitanika. Naime, neki ispitanici zadavali su elektrošokove dovoljno jake da ubiju
čovjeka, i povećavali su snagu elektrošokova čak i kada su njihovi kažnjenici glumili da
6
su bez svijesti, odnosno kada više nisu davali nikakve znakove života. Saznanje da su
nekoga mogli ubiti samo zato što im je to naloženo od strane autoriteta, i na taj način
kazniti osobu zbog sasvim banalnog razloga kao što je veliki broj grešaka u učenju
novog gradiva, zacijelo djeluje potresno na veliki broj ljudi. Studentima je sudjelovanje
u ovom istraživanju bilo uvjet za izlazak na ispit, pa su oni ustvari bili ucijenjeni da u
njemu sudjeluju i izvrše naredbe koje bi im se u nekim drugim uvjetima činile
nevjerojatnima.


(to su tzv. kliničke metode), a u istraživanju se služimo eksperimentalnim i
diferencijalnim metodama. Bez istraživanja koja nam daju norme, ne bi smo mogli
dijagnosticirati jer bi nam manjkali kriteriji za određivanje kategorije u koju neki
pojedinac pripada. Npr. ako izmjerimo obim glave tromjesečnoj bebi, imamo točne
kriterije, i donju i gornju granicu unutar kojih je veličina glave normalna za tu dob, pa
možemo reći da li je djetetova glava u granicama normale. Dakle, tek na osnovi
poznavanja normi koje vladaju u određenim grupama, možemo odrediti i mjesto nekog
pojedinca. Pri dijagnosticiranju, naravno, utvrđujemo strukturu pojedinca, njegovu
ličnost ili zdravlje, izgled ili sposobnosti, razlučujemo ga od ostalih i određujemo bitne
značajke pojedinca.
Putem dijagnosticiranja možemo provjeravati rezultate istraživanja, ali i
dijagnosticiranje pojedinog slučaja može ponekad predstavljati istraživanje, pogotovo
ako se radi o izuzetno rijetkim pojavama (bolestima ili stanjima).
Na koga se sve odnosi nalaz dobiven istraživanjem, a na koga dijagnostički nalaz?

uzorak. Mi npr. nikada ne ispitujemo sve srčane bolesnike u Hrvatskoj, čak niti sve u
gradu Zagrebu jer bi to bilo preskupo i predugotrajno, nego izaberemo jedan manji broj
ljudi za koje smatramo da dobro predstavljaju sve bolesnike od određene bolesti. Na sve
njih se odnose nalazi istraživanja, dok se rezultati dijagnostičkog procesa odnose samo
na tog jednog bolesnika kojeg obrađujemo, i to "sada i ovdje", jer npr. za dvije godine
bolesnikova situacija će se vjerojatno promijeniti, na bolje ili na gore, pa onda taj nalaz
neće više biti aktualan, već on prelazi u povijest bolesti. Nije uopće upitno da liječniku
dijagnostičaru pomaže svaki pojedinačni slučaj u postavljanju dijagnoze u budućnosti,
jer ako liječnik naiđe na pacijenta sa sličnim simptomima, iskustvo mu pomaže u
utvrđivanju točne dijagnoze.
Dakle, nalazi dobiveni istraživanjem univerzalniji su nego postavljena
dijagnoza.

7
Metode prikupljanja podataka u istraživanju i dijagnosticiranju mogu biti iste, ali
se u osnovi ipak razlikuju. Za razliku od eksperimentalnih i diferencijalnih metoda, u
dijagnosticiranju se koriste u prvom redu kliničke metode. Kod kliničkih metoda nije
svrha uopćavanje već što bolje upoznavanje određene ličnosti pojedinca. U kliničke
metode spadaju liječnički pregled, povijest bolesti i sl. Radi se anamneza, pri čemu je
bitno na koji način se provodi intervju s pacijentom. O sposobnostima, iskustvu,
objektivnosti, sistematičnosti medicinskog osoblja ovisit će ishod i nalazi dobiveni na
temelju intervjua. U istraživanju se uglavnom ide od pojedinačnog ka općem, a u
dijagnostici od općeg ka pojedinačnom.
Kako nadriliječnici (prirodni – rođeni iscjelitelji) dolaze do svojih istina i spoznaja,

te po čemu se njihov način spoznavanja razlikuje od znanstvenog pristupa?
Nadriliječnici se rukovode svojom intuicijom, oni su rođeni s tim svojim

sposobnostima i uvjereni su u njih, iako su one neprovjerljive i nemjerljive (mjerni
instrument za mjerenje bioenergije, ili neke druge vrste "posebne" terapijske energije
još uvijek ne postoji).
su istraživači dužni u svojim izvještajima opisati metodologiju istraživanja, moraju
navesti sve bitne detalje (na kome je rađen eksperiment, dob, obrazovanje, spol
ispitanika; u kojim uvjetima, u koje doba dana, ako se smatra da je i to bitno, kakva je
bila uputa koju je eksperimentator dao ispitanicima, što su ispitanici morali reći,
napraviti...). To se sve mora navesti baš zato da bi se istraživanje moglo ponoviti i
provjeriti rezultate koje je netko prije dobio. Istraživanja se rade po unaprijed
definiranom postupku, i moraju biti objektivna.
znanosti nemjerljive i nedostupne, ali čini se da je većina tih nadriliječnika ipak bez
ikakvih posebnih sposobnosti, već se njihov uspjeh bazira na sugestibilnosti.
Kada se ljudi nađu u očajnoj zdravstvenoj situaciji, kada klasična medicina nema
uspjeha, poseže se za svim sredstvima. Nadalje, nadriliječnici imaju puno osobniji,
individualniji pristup od liječnika, njih ne zanima samo dijagnoza, bolestan bubreg ili
uganut zglob, već bolesniku pristupaju cjelovito, posvete mu se u potpunosti, zanimaju
se za njegovo i psihičko i tjelesno stanje, npr. pitaju ga za unuke, zajedno s pacijentom
prokomentiraju utakmicu koja je dan ranije bila na televiziji... Ponekad je pacijentu
dovoljno da se izjada pa da se osjeća bolje. Bitan je i učinak novaca kojeg dajemo: kada
nešto skupo platimo, skloni smo vjerovati da će nam od toga biti bolje, jer ako se ne
uvjerimo, onda ne samo da nam nije bolje (a drugima je bilo kod istog bioenergetičara),
8
nego smo uložili trud i bacili "u vodu" lijepu sumu novaca. Lakše je uvjeriti samog sebe
da nam je ipak malo bolje, nego si priznati pogrešku.
Kako religija i vjernici, filozofija i umjetnost dolaze do svojih istina i spoznaja? Po

čemu se njihov način razlikuje od znanstvenog pristupa?

pitanje. U povijesti nije bilo dozvoljeno dovoditi u pitanje vjerske postavke, pa su
pojedinci koji su se usprotivili spoznajama koje je crkva propagirala, stradavali, često
vrlo brutalno i nakon okrutnih mučenja. No i crkva je, kao i ostale institucije, podložna
utjecajima društva u cjelini, pa se danas i ona pokazuje otvorenom za promjene (sada se
već govori o ukidanju celibata, propagira se tolerancija drugih vjera, dok su se nekada
vjernici drugih vjera smatrali nevjernicima, neprijateljima). Dogme su učenja koja treba
prihvatiti "zdravo za gotovo". Zato se s vjerskim odgojem počinje od malena, jer se tako
dogme najlakše usađuju, pa je odraslom vjerniku jasno i očigledno da je Bog u svemu
oko nas i u nama, a ateisti je isto tako očigledno da tu Boga nema. Ali to je teško
provjeriti, jer postojanje Boga nije nešto što možemo opaziti, izmjeriti, dokazati, već je
odraz vjere pojedinca.
na logici, logičkom zaključivanju, domišljanju, razmišljanju, premišljanju. Filozofi su
donosili neprovjerljive zaključke i raspravljali temama kao što su: "Što je u osnovi
svega? " ili "Koliko anđela stane na vrh igle?". Osnovni pojmovi u filozofiji, bit i bitak,
nisu kategorije koje su svima očigledne i provjerljive, već više ovise o individualnom
pristupu filozofa.
sve. Naime, neko umjetničko djelo, npr. slika može izazvati vrlo različite doživljaje kod
osoba koje je promatraju ovisno o njihovu iskustvu i raspoloženju, a što može biti vrlo
različito od doživljaja samog autora. Umjetničko djelo je odraz kreativnosti, intuicije,
unutarnjeg stanja umjetnika.
opravdano međusobno ih uspoređivati i vrednovati. Nemoguće je doći do odgovora koji
je pristup važniji ili bolji od drugog, jer sva ta područja odražavaju različita čovjekova
nastojanja da pojmi svijet koji ga okružuje; ta se područja međusobno nadopunjavaju i
čine naš život raznolikijim i potpunijim.
Zbog čega spoznaje iz našeg svakodnevnog života nemaju znanstvenu vrijednost –

valjanost?
Spoznaje iz našeg svakodnevnog života često su sporadične, pristrane i

subjektivne, mi zahvaćamo samo jedan dio realiteta, i često na temelju nekoliko
izoliranih primjera donosimo zaključke za koje mislimo da vrijede općenito. Tako
nastaju predrasude. Npr. imamo tri prijateljice koje su promijenile frizuru, skratile su
kosu, i nedugo nakon toga izgubile dečka, i na temelju toga stvaramo zaključak da nije
dobro skraćivati kosu, jer to može rezultirati prekidom veze. Jasno je da je takav
zaključak neutemeljen i da je povezanost prividna, što bi se vrlo lako i dokazalo
provođenjem pravog istraživanja. Primjer je i donošenje zaključka o nekoj osobi koju
smo tek upoznali: možemo zaključiti da je pametna i simpatična, iako smo s njom
9
projiciramo na nju.
možda ne obraćamo pažnju na sve bitne pojedinosti. Naše spoznaje ne moraju se nužno
poklapati s objektivnom stvarnošću.
Što su deduktivno i induktivno zaključivanje? Koji se način mišljenja češće koristi

u svakodnevnoj praksi, a koji u istraživanjima? Koje su prednosti, a koji nedostaci
ovih načina mišljenja?

Deduktivno zaključivanje je zaključivanje iz općeg ka pojedinačnom. Poznavajući opća
pravila i osobine nekih pojava, predviđa se pojedinačno, konkretno. Npr. ako znamo
opće pojave o osobinama, tijeku i terapiji neke bolesti tada ćemo to znati primijeniti i na
konkretnom slučaju nekog pacijenta.

pojedinačnih zapažanja stvaramo zaključak koji je relevantan za cijelu skupinu pojava
koje imaju slična obilježja. Npr. ako prilikom primjene neke terapije kod jedne po
nečemu specifične skupine pacijenata uočimo slične nuspojave, tada možemo zaključiti
da je neka terapija kontraindicirana navedenoj skupini pacijenata.

svakodnevnoj praksi se više koristimo dedukcijom, jer smo veliki broj teorija i spoznaja
usvojili tijekom školovanja i dosadašnjeg iskustva, te ih primjenjujemo na pojedinačne
slučajeve s kojima se susrećemo. U istraživanjima se češće koristimo indukcijom, dakle
zaključujemo na temelju osobina ispitanika u istraživanju da su takve osobine cijele
populacije. Npr. kažemo da svi bubrežni bolesnici pate od depresije nakon
višegodišnjeg odlaska na dijalizu, a zaključak smo donijeli na temelju 150 dobro (ili
loše) odabranih bubrežnih bolesnika. Dakle, iz pojedinačnih slučajeva koji su po
nečemu slični, stvaramo opći zaključak.
vršimo stavljanjem objekata u kategorije olakšava nam funkcioniranje i kretanje u tom
šarolikom svijetu, pa umjesto neizmjernog broja različitih stvari, koristimo nekoliko
desetaka, stotina ili tisuća kategorija (npr. znamo da su svi različiti modeli automobila,
različitih boja, da su to sve automobili, ili čak još šire, prijevozna sredstva). Zato nam
služi indukcija.
No, u tom procesu moguće su i greške, npr. kada donosimo zaključak na temelju
nedovoljnog broja objekata: mislimo da su svi Talijani simpatični i da lijepo pjevaju
povodeći se za dvojicom Talijana koje smo upoznali. Nakon toga upoznamo Talijana
koji baš i nije ugodno društvo, bez sluha, pa uvidimo da naš zaključak i nije u
potpunosti točan, pa ili promijenimo zaključak o Talijanima, ili pomislimo da je taj treći
10
Student ili početnik na području istraživanja, koji ima ideju za provođenje nekog
istraživanja, u prvo vrijeme se najčešće nalazi u čudu, jer ne zna od kuda bi počeo. Zbog
toga je potrebno znati nešto više o samom istraživačkom procesu i fazama od kojih se
sastoji jedno istraživanje.
8. Analiza podataka
Problem istraživanja je specifičan problem, to je pitanje koje si postavljamo i na koje bi
istraživanje trebalo dati odgovor. Problem za istraživanje može poteći ili iz iskustva, ili
iz literature, ili iz neke teorije. Nije svako pitanje koje si postavljamo problem. Da bi
određeno pitanje postalo zbiljski istraživački problem, njegove odlike moraju biti
sljedeće (prema Milas, 2000):
3. Provjerljivost
Problem mora biti smislen i značajan, njegovo rješavanje nositi neku spoznajno-
teorijsku ili praktičnu korist, npr. nećemo ispitivati odnos između boje kose ljudi i
učestalosti pojave neke bolesti kod njih; ili da li učestalost upale pluća ovisi o
učestalosti rezanja noktiju; to je apsolutno nerelevantno za istraživanje.
leži u nedovoljnoj teorijskoj fundiranosti problema. Ako problem nema odgovarajući
teorijski značaj, teško da će njegovo rješavanje biti od osjetnije koristi. Druga pogreška
koju početnici obično čine jest njihovo uvjerenje kako su upravo oni, po prvi puta,
uočili neki problem. No, velika većina problema kojih se uopće možemo dosjetiti
uglavnom je ili u potpunosti istražena. No, kako se odgovor na neki problem može
dobiti na neizmjerno mnogo načina, često je potrebno provjeravati dobivene rezultate u
istim ili drukčijim uvjetima.
11
ukucavanjem ključnih riječi ("Keywords") ili unošenjem imena autora koje je poznat u
određenom području.

Kada ste temeljito proučili ono što je o problemu već ranije izrečeno i napisano, može
se zaključiti je li i nadalje vrijedan provjere i istraživanja. Ako o problemu postoji
jednodušno slaganje, pitanje je treba li ga ponovno istraživati.
Problem koji se ne može istražiti na empirijski način, nema znanstvenu vrijednost.
Problem može biti nedohvatljiv iskustvenoj provjeri na više načina, može se baviti
metafizičkim ili filozofskim pitanjima (npr. "Postoji li Bog?"; ili "Koji je smisao
života?", ili vrijednosnim sudovima (npr. koja je knjiga zanimljivija od neke dvije
navedene).

Ako problem nije precizno naveden, tj. ako je preopćenit, preopširan, rijetko ćemo kada
biti u prilici na njega potpuno odgovoriti. Problem mora biti tako definiran da ga
možemo obuhvatiti u jednom istraživanju.
Varijabla je bilo koja pojava koja se mijenja na bilo koji način. To je svojstvo subjekta
ili objekta, ili situacije, koje može poprimiti različite vrijednosti (Milas, 2000).

koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se ne da izraziti brojčano), dok se kvantitativne
razlikuju prema nekom količinskom (brojčanom, kvantitativnom) svojstvu. Kvalitativne
ili kategorijalne varijable su npr. boja očiju, psihijatrijska dijagnoza ili mjesto rođenja,
dok su kvantitativne tjelesna težina, broj bakterija u uzorku urina ili gustoća kostiju.
Potonje se nadalje dijele na diskretne (isprekidane) i kontinuirane varijable. Prve mogu
poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti, dok druge zauzimaju cjelokupnu ljestvicu, pa
tako i vrijednosti između cijelih brojeva. Broj članova obitelji, broj novina koje netko
redovito kupuje, broj obrađenih pacijenata dnevno ili broj kućnih ljubimaca su sve
diskretne, dok su visina, težina i brzina trčanja redom kontinuirane varijable.

eksperiment i namjerno mijenjamo kako bi provjerili utječe li na zavisnu varijablu i na
koji način. Ako se radi o neki štetnim tvarima, prisutnim u našoj okolini, onda etički
nije opravdano eksperimentirati s takvim tvarima u smislu da povećavamo njihovu
koncentraciju u okolini i pratimo kako to djeluje ne zdravlje ljudi u tom području.
Eventualno možemo pratiti da li je redukcija štetnih tvari iz okoline povezana sa
smanjenjem pojave nekih bolesti.
mjerenja. Promatramo da li se zavisna varijabla mijenja pod utjecajem nezavisne
varijable ili ostaje ista.
12
Hipoteze
Hipoteza je provizorno rješenje problema ili provizorni odgovor na postavljeno pitanje.
Odnosi se na istraživačevu pretpostavku o odnosima između pojava, varijabli koje se
ispituju. Hipoteza se može postaviti u obliku afirmativne, direktivne ili nul-hipoteze.
Uvijek se bira jedna vrsta hipoteze u istraživanju, ali u jednom istraživanju možemo
postaviti više hipoteza, ovisno o broju problema kojima se naše istraživanje bavi.
Hipoteze se postavljaju prije prikupljanja podataka, a rezultati dobiveni obradom
podataka kazuju nam treba li postavljenu hipotezu odbaciti ili prihvatiti.
Afirmativna hipoteza pretpostavlja da nezavisna varijabla ima utjecaja na zavisnu

varijablu, odnosno da postoji statistički značajna razlika između kontrolne i
eksperimentalne skupine u zavisnoj varijabli. Ona zvuči potpuno suprotno od nul-
hipoteze. Ako se radi o korelativnom istraživanju, onda ova hipoteza tvrdi da su dvije
pojave statistički značajno povezane. Npr. ako nas zanima razlikuju li se žene i
muškarci značajno po svojim stavovima prema pobačaju, afirmativna hipoteza bi
glasila: Postoji statistički značajna razlika u stavovima muškaraca i žena prema
pobačaju.
Direktivna hipoteza pretpostavlja ne samo da postoji razlika između skupina koje
ispitujemo, već da je ta razlika i određenog smjera; određuje se smjer ili direkcija
razlike između eksperimentalne i kontrolne skupine, pa se zato ova hipoteza naziva
direktivna. Ona govori o smjeru djelovanja nezavisne varijable na zavisnu: da li
nezavisna varijabla uvjetuje povećanje ili smanjenje veličine zavisne varijable.
Direktivna hipoteza je još specifičnija od afirmativne hipoteze, i u istraživanjima se
najčešće postavlja. Za već navedeni primjer istraživačkog problema direktivna hipoteza
bi mogla glasiti: Žene imaju statistički značajno permisivniji stav prema pobačaju u
odnosu na muškarce.
Nul-hipoteza je pretpostavka da među skupinama koje ispitujemo nema razlike tj. nema
statistički značajne razlike, pa se još naziva i indiferentna ili niječna hipoteza. Ona
pretpostavlja da nema utjecaja nezavisne varijable na zavisnu. Za već navedeni primjer
rodnih razlika u stavu prema pobačaju, nul-hipoteza glasi: Nema statistički značajne
razlike u stavovima muškaraca i žena prema pobačaju. Kad provedemo istraživanje i
primijenimo odgovarajuće statističke postupke nad podacima, nul-hipotezu prihvaćamo
ili odbacujemo. Nul-hipoteza ima suštinsko značenje: istraživači uglavnom ne stavljaju
u istraživanje neke pojave za koje smatraju da nisu u vezi, jer ako je praksa pokazala da
npr. nema povezanosti između kognitivnih sposobnosti djece i reakcije na PPD, onda je
besmisleno trošiti sredstva i vrijeme na to, kada istovremeno ima toliko stvari koje
zaista treba provjeriti, npr. vrsta proizvođača cjepiva i reakcija djece na PPD. Dakle, u
istraživanje najčešće idemo s varijablama za koje nam se čini da su u većoj ili manjoj
mjeri povezane. Zašto onda izražavamo pretpostavku da nezavisna varijabla ne utječe
na zavisnu, ako u stvari očekujemo suprotno? Svrha nul-hipoteze je da odvrati
istraživaču misli od onoga u što je on uvjeren, da ga natjera da misli i izvan tih okvira
jer uvjerenje istraživača može imati bitnog utjecaja na ponašanje ispitanika. Općenito
se javlja pojava da ispitanici žele ugoditi istraživaču i trude se što bolje napraviti
zadatak koji im je istraživač zadao. Nul-hipoteza tjera istraživača da misli i da se ponaša
neutralno, kako male, suptilne promjene u njegovom ponašanju ne bi imale djelovanja
na rezultate istraživanja. Npr. ako je istraživač uvjeren da predoperativna priprema
djeluje na duljinu boravka u bolnici, on će možda biti ljubazniji prema eksperimentalnoj
skupini (ona koja prolazi kroz predoperativnu pripremu), više će vremena provoditi s
13
njima, možda će im kroz razgovor nagovijestiti što od njih očekuje (da kraće budu u
bolnici), a to sve može imati utjecaja na brži oporavak bolesnika u eksperimentalnoj
skupini u odnosu na kontrolnu.
neki drugi psihološki faktori mogu imati bitnog utjecaja na rezultate, na mjerenu
pojavu, a to je uvijek kada su mjerenja vrše na ljudima ili na životinjama.
Populacija i uzorak
Populacija se odnosi na ukupnu grupu osoba ili objekata koji udovoljavaju određenim
kriterijima postavljenim od strane istraživača. Dakle radi se o svim članovima neke
skupine s određenim karakteristikama.
Uzorak je ograničeni broj članova iz populacije koji su tako odabrani da što točnije
predstavljaju (reprezentiraju) populaciju. Populaciju je, naime, većinom nemoguće, ili
veoma teško ili skupo izmjeriti, pa se koristimo time da iz nje uzimamo uzorke, i iz njih
zaključujemo na stanje u populaciji. Uzorak ne smije biti pristran. Najčešći tipovi
uzoraka jesu slučajni uzorak, sistematski uzorak, stratificirani uzorak i prigodni uzorak.
dovoljno velik. U slučajnom uzorku svaki član, svaka jedinka (subjekt) populacije, ima
jednaku šansu (vjerojatnost) da bude izabran u uzorak. Provodi se jednostavno, po
sistemu lota, ili ubacivanjem papirića s imenima svih članova populacije u bubanj, pa se
imena za uzorak po slučaju izvlače iz bubnja.
ili brojeva svih članova populacije biramo svakog n-tog ispitanika u uzorak. Samo
prvog člana izvučemo slučajno, a onda biramo dalje npr. svakog petog, ili petnaestog
člana.
svake se odabere proporcionalni broj jedinki po slučaju. Npr. ako hoćemo ispitati sve
stare ljude u Hrvatskoj, prvo moramo pogledati u popis stanovništva koliki je postotak
žena, a koliki postotak muškaraca u pojedinim dobnim skupinama starijih ljudi – tzv.
stratumima (npr. od 61-65, 66-70, 71-75 godina itd.). Nakon toga se iz svakog stratuma
po slučaju izabiru ispitanici. Udio svakog stratuma u ukupnom uzorku proporcionalan je
udjelu tog stratuma u populaciji (npr. ako u dobi od 71-75 godina ima 27% muškaraca,
onda se i naš uzorak treba sastojati od 27% muškaraca u toj dobnoj skupini, i tako
redom). Ovo je dobar izbor uzorka kada nam populacija nije izjednačena po nekim
obilježjima (dob, spol, obrazovanje i sl.).
njihove karakteristike. Npr. ako želimo formirati neki novi upitnik o stavovima o
zdravlju, i uzmemo za ispitanike studente prve godine svih smjerova na Visokoj
zdravstvenoj školi, ne možemo rezultate generalizirati na sve studente općenito. Naime,
studenti Visoke zdravstvene škole su selekcionirana skupina po svojim interesima, i što
je još važnije, znanju – oni već imaju više medicinskog obrazovanja nego prosječni
student u Zagrebu. Zato je tu generalizacija rezultata na širu populaciju studenata jako
upitna, a pogotovo je neopravdano generalizirati te nalaze na opću populaciju (sve
građane). Osobine uzorka i populacije određuju moguću širinu generalizacije nalaza
14

nakon operacije.
 PROBLEM
Utvrditi utječe li predoperativna priprema pacijenata za operaciju na brzinu oporavka
Predoperativna priprema (eksperimentalna skupina koja prolazi predoperativnu
pripremu i kontrolna skupina bez predoperativne pripreme).
Brzina oporavka pacijenata nakon operacije izražena je kao broj dana provedenih u
bolnici nakon operacije.
 HIPOTEZA
Pacijenti koji prođu predoperativnu pripremu brže će se oporaviti nakon operacije od
pacijenata koji ne prođu kroz pripremu.
 NUL-HIPOTEZA
Skupina pacijenata koja je prošla predoperativnu pripremu (eksperimentalna skupina) i
skupina pacijenata koja nije primila predoperativnu pripremu (kontrolna skupina)
značajno se ne razlikuju u brzini oporavka nakon operacije.
ili
Predoperativna priprema nema značajnog utjecaja na dužinu oporavka pacijenata nakon
operacije.
 POPULACIJA
ili
 UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema bolničkim evidencijama po slučaju će se izabrati pacijenti i
raspodijeliti u eksperimentalnu i kontrolnu skupinu.
ili
b) Stratificirani uzorak - prema statistikama o broju operacija koje se obave u svakoj
zagrebačkoj bolnici, proporcionalno će se odabrati broj subjekata iz svake bolnice
koji će biti uključen u ispitivanje.
15
PROBLEM
Ispitati rađaju li majke s rizičnom trudnoćom novorođenčad niže porođajne težine od
majki čija trudnoća nije označena kao rizična.
Rizičnost trudnoće (u eksperimentalnu skupinu spadaju žene s rizičnom trudnoćom, a
kontrolnu predstavljaju žene s normalnom trudnoćom).
Postoji statistički značajna razlika u porođajnoj težini novorođenčadi između skupine
majki s rizičnom trudnoćom i skupine majki s normalnom trudnoćom.
Majke čija je trudnoća označena kao rizična rađaju novorođenčad niže porođajne težine
u odnosu na majke čija trudnoća nije označena kao rizična.
 NUL-HIPOTEZA
Majke s rizičnom trudnoćom rađaju novorođenčad čija se porođajna težina značajno ne
razlikuje od težine novorođenčadi čije su majke imale normalnu trudnoću (kontrolna
skupina).
ili
Nema značajne razlike između težine novorođenčadi majki s rizičnom trudnoćom i
normalnom trudnoćom.
 POPULACIJA
Sve majke čija je trudnoća označena kao rizična (i njihova novorođenčad) u Hrvatskoj.
UZORAK
a) Slučajni uzorak - prema popisu majki rizične trudnoće u Hrvatskoj po slučaju se

odabere određeni broj subjekata; isto tako se po slučaju odaberu majke s normalnom
trudnoćom za kontrolnu skupinu.
ili
ili
c) Stratificirani uzorak - iz svake županije u uzorak se odabere proporcionalni broj
žena u trudnoći.
16

- Potrebno je obuhvatiti sve aspekte zadovoljstva poslom (odnos s nadređenima,
kolegama, uvjeti rada, prehrana na poslu, plaća, težina posla ovisno o vrsti
bolesnika);
PROBLEM
Ispitati razlikuje li se zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika na intenzivnom
odjelu i zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika (izmjereno upitnikom o zadovoljstvu
poslom).
Vrsta odjela na kojem rade zdravstveni djelatnici ima utjecaja na njihovo zadovoljstvo
poslom.
Zdravstveni djelatnici koje rade na intenzivnom odjelu manje su zadovoljni poslom od
djelatnika koji rade na internom odjelu.
 NUL-HIPOTEZA
Zadovoljstvo poslom zdravstvenih djelatnika koji rade na intenzivnom odjelu značajno
se ne razlikuje od zadovoljstva poslom zdravstvenih djelatnika na internom odjelu.
ili
 POPULACIJA
Svi zdravstveni djelatnici koji rade na intenzivnom i internom odjelu neke bolnice.
 UZORAK
Slučajni uzorak - prema popisu svih zdravstvenih djelatnika koje rade na ovim odjelima
po slučaju izabrati subjekte za ispitivanje.
ili
Možemo uzeti kompletnu populaciju u uzorak: ispitati sve zdravstvene djelatnike na
odjelu. U tom slučaju uzorak i populacija su jednaki!
17

- Longitudinalno istraživanje predstavlja višestruko mjerenje na istim ispitanicima

u različitim vremenskim točkama.
uzimaju li ispitanici terapiju ili ne – to treba biti izjednačeno za sve ispitanike). Da
smo npr. uzeli skupine ispitanika koje različito dugo boluju od kroničnog
oštećenja kralježnice (transverzalni nacrt) i promatramo razlikuju li se te skupine
po doživljaju boli, dobivenu razliku u doživljaju boli ne možemo sa sigurnošću
pripisati razlici u duljini trajanja bolesti. Naime, postoji mogućnost da su se te
skupine ispitanika međusobno razlikovale po doživljaju boli općenito, bez obzira
na duljinu oštećenja. Zato je u ovom slučaju prihvatljivije raditi longitudinalno
istraživanje.
- Susjedna testiranja moraju biti vremenski dovoljno udaljena kako se bolesnik ne
bi sjećao što je odgovorio u prethodnom ispitivanju, jer zbog želje da ostane
 PROBLEM
Ispitati mijenja li se s vremenom intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim
oštećenjem kralježnice.
Duljina trajanja kroničnog oštećenja kralježnice (vrijeme). Ispitivanje bi se provelo tri
puta s razmakom od četiri godine.
 AFIRMATIVNA (DIREKTIVNA) HIPOTEZA

S vremenom se mijenja intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem
kralježnice (intenzitet doživljaja boli s vremenom se smanjuje / povećava).
 NUL-HIPOTEZA
Intenzitet doživljaja boli kod pacijenata s kroničnim oštećenjem kralježnice ostaje isti,
bez obzira na duljinu trajanja oboljenja.
 POPULACIJA
Svi pacijenti s kroničnim oštećenjem kralježnice u trajanju od minimalno godine dana.
 UZORAK
18
NACRT istraživanja sadrži objašnjenje istraživačkog plana i strukturu istraživačkog

procesa. Oznake koje se koriste u grafičkom prikazu nacrta istraživanja su sljedeće:

R ... X O
R ... ... O
U predeksperimentalnom nacrtu s posttestom imamo dvije skupine ispitanika, od kojih

je jedna kontrolna, jedna eksperimentalna. Eksperimentalna skupina prolazi tretman,
nakon toga radimo mjerenje zavisne varijable u obje skupine, i uspoređujemo
vrijednosti zavisne varijable između njih.
Primjer - Kako boja kute, uniforme, medicinske sestre utječe na pozitivno i negativno
ponašanje djece (smijanje, plakanje, jecanje). Nezavisna varijabla je boja kute - neke
sestre nose bijelu kutu, a druge obojane živim bojama. Uspoređujemo zavisnu varijablu
(emocionalno ponašanje) kod dviju skupina djece: onih za koje se brinu sestre u bijelim
kutama i onih za koje se brinu sestre u obojenim kutama, kako bi vidjeli da li među
njima ima razlike. Imamo samo podatke nakon tretmana (kute u boji).
R ... X O
Nedostatak ovog nacrta je nepostojanje mjerenja prije tretmana, kao i kontrolne

skupine, pa nemamo refereničnu točku za usporedbu dobivenih vrijednosti zavisne
varijable.
R O1 X O2
Za razliku od prethodnog primjera, ovdje je uvedeno mjerenje prije tretmana, pa je

moguća usporedba promjene u zavisnoj varijabli.
19
R O1 X O2
R O1 … O2
Primjer - Zanima nas da li dodatni vitamini i hranjive tvari kao dopuna prehrani za
prerano rođenu novorođenčad kroz dva tjedna povećavaju njihovu težinu. Recimo da
nakon dva tjedna dobijemo dobitak u težini od 500 grama. Radi li se zaista o uzročnoj
povezanosti između vitaminske nadopune prehrani (nezavisna varijabla) i dobitka na
težini (zavisna varijabla)? Ne, jer bebe ionako rastu, razvijaju se i dobivaju na težini.
Bez kontrolne skupine bebi koje ne dobivaju dopunsku prehranu vitaminima, ne
možemo odijeliti faktore koji se odnose na razvoj i tretman.
Kontrolnu skupinu ponekad na područjima istraživanja u zdravstvu nije moguće
postići u pravom smislu riječi, jer je to skupina koja uopće ne dobiva tretman. Na
primjer, ako želimo ispitati utjecaj sestrinskih intervencija na bolesnike, ne možemo
napraviti eksperiment u kojem skupina bolesnika uopće ne prima zdravstvenu njegu
medicinske sestre. Kako bi ispitali efekte nove metode njege, nećemo koristiti skupinu
koja uopće ne prima njegu, nego ćemo kao kontrolu uzeti skupinu koja prima
uobičajenu i tradicionalnu metodu njege.
R O1 X O2
R O1 .. O2
R .... X O2
R .... .. O2
Primjer - Kada se podaci prikupljaju prije i poslije tretmana, prvo (pretest) mjerenje
može djelovati na kasnije rezultate. Postest mjere mogu biti pod utjecajem ne samo
tretmana nego i prvog mjerenja. Na primjer, organiziramo radionicu za poboljšanje
stavova zdravstvenih djelatnika prema mentalnim bolesnicima. Prvo mjerenje stavova
prema bolesnicima (pretest) može samo za sebe biti neka vrsta senzibilizacije ispitanika
ili “tretmana” (neki ispitanici mogu prvim mjerenjem biti potaknuti na razmišljanje i
prije radionice promijeniti svoj stav prema mentalnim bolesnicima). Zbog toga u nacrtu
s 4 grupe, imamo 2 eksperimentalne i 2 kontrolne skupine. Jedna eksperimentalna i
jedna kontrolna skupina imaju pretest mjerenje (prethodno mjerenje), a druge nemaju
tako da se provjeri utjecaj pretest mjerenja i tretmana.
R O1 O2 O3 O4 O5 O6
20
 Ispitati kakva je učinkovitost dviju alternativnih metoda za smanjivanje

 Ispitati kakva je učinkovitost dviju tehnika pripreme za smanjivanje

 Razlikuju li se stavovi zdravstvenih djelatnika o psihijatrijskim bolesnicima

 Ispitati kako dvije različite vrste sedativa utječu na duljinu spavanja bolesnika
 Utječe li čestina okretanja bolesnika na čestinu pojave dekubitusa u tih

bolesnika?
 Utječe li uzimanje antibiotika na incidenciju gljivičnih oboljenja?
21
MJERNE SKALE

Ako neku pojavu mjerimo, mjerenje možemo obaviti na različitim razinama preciznosti.
Različite skale, ili točnije, razine mjerenja, jesu nominalna, ordinalna, intervalna i
omjerna skala.
Nominalna skala
Nominalna skala predstavlja najmanje preciznu razinu mjerenja. Tu svrstavamo pojave

u neke grupe ili kategorije. Radi se o kvalitativnoj skali kod koje nemamo informacije o
rangu (poretku) pojava po veličini. Kategorije mogu biti označene slovima, riječima,
pojmovima i brojevima (ali bez pretenzije da se brojevima da kvantitativno značenje -
npr. brojevi dresova sportaša).
vrijednosti D: utvrđujemo koja kategorija je najučestalija, nule nema, razmaci između
kategorija su nevažni. Osim dominantne vrijednosti, ova skala dopušta računanje i χ2
testa.
Primjer - Informacije o liječničkim dijagnozama - slučaj svrstamo u određenu kategoriju
bolesti. Radi se o najnižoj razini mjerenja, najviše što možemo je izbrojiti broj
pripadnika (u ovom slučaju bolesnika) u pojedinoj kategoriji. Primjer za ovu skalu su i
informacije o spolu, boji očiju, kose, rase, zanimanju, mjestu rođenja i sl.
Ordinalna skala
Mjeriti na ordinalnoj skali znači poredati pojave po veličini, označiti pojave rednim
brojem ili rangirati ih. Ordinalna skala je tzv. skala ranga. Radi se o utvrđivanju “veće
od” ili “manje od”, ali bez utvrđivanja koliko je nešto veće ili manje od. Intervali
između brojeva na skali nisu nužno jednaki, odnosno nekad nam nisu ni poznati. Ova
skala nema apsolutnu nulu - stvarnu nultu polaznu točku koja označava potpunu,
stvarnu odsutnost pojave koju mjerimo.
pojedince usporediti po različitim obilježjima (npr. da li je najveći ujedno i najteži). Na
ovoj skali je najlakše utvrditi krajnje vrijednosti, problem je sredina, pogotovo ako
veliki broj subjekata ima sličnu ili približno jednaku vrijednost obilježja. Stoga nije
praktična za više od 30 subjekata.
Zdravstveni djelatnik rangira pacijente od najmanje do najviše komunikativnog. Razlika
između pacijenta koji je dobio oznaku 1, kao najmanje komunikativan i onog s
oznakom 2, ne mora biti jednaka razlici u komunikativnosti između 4. i 5. po redu. Kad
kažemo da nema apsolutne nule, to znači da ne znamo što je prava odsutnost
22
komunikativnosti tj. nulta polazna točka. Sljedeći primjer je redanje bolesnika prema
tome koliko je teško njihovo zdravstveno stanje (prema težini bolesti). Nadalje, primjer
je i ljestvica nogometnog prvenstva.
Intervalna skala
Osnovno obilježje ove skale je ekvidistantnost: na intervalnoj skali udaljenosti između

susjednih jedinica su jednake, intervali su jednaki na cijeloj skali, ali ova skala nema
apsolutnu nulu. Na primjer, temperatura - na skali celzijusa ne postoji apsolutna nulta
točka topline, već je nula arbitrarno određena. 0˚C ne znači potpunu odsutnost mjerene
pojave (ne znači da nema nikakve temperature), jer stupnjevi idu i u negativnom smjeru.
možemo utvrditi da je danas u podne temperatura zraka za 3˚C viša od jučerašnje
temperature u isto doba dana, no, ne smijemo reći da je temperatura od 50˚C duplo viša
od temperature od 25˚C, jer nam je uporište od kojeg polazimo (0˚C) arbitrarno
određeno, to je dogovorena nulta vrijednost.
parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, z-vrijednosti i koeficijent
korelacije r.
Primjer - Upitnik za mjerenje stupnja stresa; skala za mjerenje anksioznosti; skala za
mjerenje inteligencije. Ako je netko na upitniku stresa postigao rezultat 5, a drugi
ispitanik 6, onda je razlika između njihovog rezultata jednaka razlici između osoba koje
imaju rezultat 14 i 15. Dakle, intervali su jednaki, ali budući da nema apsolutne nule, ne
može se reći da ako netko postigne rezultat 20 doživljava duplo veći stres od nekoga sa
rezultatom 10. Primjer je i kvocijent inteligencije (QI). Nema relativne usporedbe dvaju
Omjerna skala
Omjerna skala je najpreciznija i prema nekima jedina predstavlja pravo mjerenje, jer
osim ekvidistantnosti posjeduje i apsolutnu nulu. Nula predstavlja potpuno odsustvo
mjerene pojave. Npr. u omjerne skale spadaju skala za duljinu, skala težine, skala za
mjerenje visine; mjerenje količine neke tekućine - npr. lijeka u mililitrima. Te su skale
“posuđene” iz fizike, poznat je kriterij kako su razvijene, točno su definirane, to nisu
arbitrarne, dogovorne vrijednosti.
dozvoljava uspoređivanje rezultata u obliku omjera, npr. osoba koja je u bolnici provela
10 dana bila je dvostruko duže hospitalizirana od pacijenta koji je u bolnici proveo 5
dana; osoba koja ima 7 000 kn plaću, zarađuje dvostruko više od onog s plaćom od 3
500 kn.
23
 Provjerite svoje razumijevanje mjernih skala
 Označavanje dresova sportaša brojevima nominalna skala

 Broj zdravstvenog osiguranja nominalna skala
 Redanje ljudi po visini (od oka) ordinalna skala
 Mjerenje ljudi po visini (pomoću metra) omjerna skala
 Telefonski brojevi nominalna skala
 Ukupni iznos na računu iz trgovine omjerna skala
 Treće mjesto na “Eurosongu” ordinalna skala
 Očitavanje brzine od 60 km/h na brzinomjeru omjerna skala
 Skala za procjenu zadovoljstva poslom
zdravstvenog djelatnika intervalna skala
 Očitavanje vrijednosti na Gaigerovom brojaču omjerna skala
 Registracijski broj vozila nominalna skala
 Očitavanje vremena na satu intervalna skala
 Mjerenje vremena štopericom omjerna skala
24
? IDENTIFIKACIJA PROBLEMA
 IDENTIFIKACIJA VARIJABLI
 ZAVISNA
 NEZAVISNA
 POSTAVLJANJE HIPOTEZA
 NUL-HIPOTEZA
 AFIRMATIVNA ili DIREKTIVNA
 ODABIR ISPITANIKA
 POPULACIJA
 UZORAK
 IZBOR ISTRAŽIVAČKOG NACRTA

 SKICIRATI NACRT
 PRIKUPLJANJE PODATAKA O VARIJABLAMA

 KOJI PODACI ODREĐUJU VELIČINU VARIJABLI
 KOJA JE MJERNA SKALA ZA UTVRĐIVANJE
VELIČINA POJEDINE VARIJABLE
25
Mjerenje je postupak pridjeljivanja brojeva atributima, procesima ili aspektima

pojava sukladno određenim pravilima. Mjerenjem povezujemo sustav brojeva i
definirani aspekt neke pojave. Opće svojstvo brojčanog sustava jest da omogućuje
deskripciju pojave na najjednostavniji, najkompenziraniji i najjednoznačniji način.
Nijednim drugim sustavom ne može se postići preciznost pridjeljivanja kao brojčanim
sustavom. Nema tako male promjene u prirodi koja se ne bi mogla brojčano izraziti.
1. S pomoću brojeva može se lakše, jednostavnije i preciznije opisati i odrediti neka

pojava u pogledu mjernog aspekta.
2. Manipuliranje brojevima dobivenim mjerenjima pokazat će također da li postoji
neka sustavnost u variranju mjerene pojave u različitim prilikama, kao i uzročno
posljedični odnosi među različitim pojavama.
1) Jasna i jednoznačna definicija atributa odnosno predmeta mjerenja.

Brojevi se mogu pridruživati bilo čemu, a sadržaj i smisao ovisit će im od toga koliko je
predmet mjerenja (kojemu brojeve pridružujemo) dobro definiran. Primjerice, brzinu
oporavka nekog pacijenta ili uspješnost terapije boli netko bi mogao pokušati
procjenjivati na temelju količine vremena kojeg pacijent provodi u promatranju
televizije, čitanju knjige ili šetnji. Da li na ovaj način možemo mjeriti bol ili oporavak
pacijenta u najmanju ruku nije jednoznačno. Naime, ovaj način mjerenja razlikuje se od
direktnih, neposrednih mjerenja kakve nalazimo u fizici; ovdje pokušavamo na posredni
način doprijeti do veličine neke pojave koja nas zanima, tako da izmjerimo drugu
pojavu za koju pretpostavljamo da je s njom u vezi. Pretpostavljamo da nam količina
vremena provedenog u šetnji može služiti kao svojevrsni indikator stupnja oporavka
pacijenta.
2) Postupka kojim se utvrđuju promjene u nekom aspektu (atributu, pojavi) koji

predstavlja mjerenje. Mjerenje će biti valjano i upotrebljivo toliko koliko je dobro,
pažljivo i precizno obavljeno.

svojstava (pojava, varijabli). Moramo dekodirati promjene u varijablama da bi im mogli
pridijeliti brojčani sustav koji na adekvatan način može reflektirati te pojave.
26

 pouzdanost,
 valjanost,
 objektivnost,
 osjetljivost,
 baždarenost.
Pouzdanost
Pouzdanost je osobina mjernog postupka koja nam govori o konzistentnosti, stabilnosti i

točnosti postupka mjerenja. Ako je mjerni postupak pouzdan, tada će njegovo
ponavljanje na istoj pojavi koja u međuvremenu nije promijenila svoju veličinu dati isti
rezultat. Nekonzistentnost u rezultatima mjerenja istim mjernim postupkom ukazuje na
postojanje pogreške mjerenja. Pojam pouzdanosti vezan je uz pojam stabilnosti -
ponovljenim postupkom mjerenja neke pojave trebali bi dobiti iste rezultate.
- mjera nutarnje konzistencije (dobiva se koreliranjem različitih dijelova nekog mjernog
instrumenta).
Valjanost
Mjerni postupak, primijenjene skale, instrumenti i definicije moraju biti valjani kako bi
rezultati mjerenja bili valjani. Pitamo se da li neki mjerni postupak zaista mjeri ono
čemu je namijenjen. Valjan je onaj za kojega možemo dokazati da porast u izmjerenim
veličinama odgovara porastu mjerene pojave. Npr. pri konstrukciji instrumenta za
mjerenje stavova zdravstvenog djelatnika prema mentalno retardiranim osobama,
postavlja se pitanje kako je njegov konstruktor mogao biti siguran da dobiveni rezultati
valjano predstavljaju stavove zdravstvenih djelatnika. Problem valjanosti povezan je s
pitanjem: "Da li zaista mjerimo pojavu za koju mislimo da je mjerimo?". Kao i
pouzdanost, i valjanost ima različite aspekte i načine procjene. Spomenut ćemo ovdje
samo neke vidove valjanosti, a to su aprioristička ili facijalna valjanost, kriterijska
valjanost, konstruktna ili faktorska valjanost. To su sve tipovi unutarnje valjanosti, dok
je vanjska valjanost određena veličinom populacije na koju možemo generalizirati
dobivene rezultate.
Objektivnost
Iako se kod mjerenja najprije pitamo je li ono pouzdano i valjano, i objektivnost je vrlo
važna mjerna značajka. Objektivno mjerenje je ono kod kojeg konačni rezultat ovisi
isključivo o veličini ispitivane pojave. Ako se radi o ispitanicima i njihovim obilježjima,
27
rezultat ne bi smio ovisiti o nekim promjenjivim karakteristikama mjernog instrumenta,
ili o subjektivnim procjenama ispitivača, već samo o mjerenoj pojavi kod ispitanika.
Ako nekoliko zdravstvenih djelatnika procjenjuje funkcionalnu sposobnost pacijenta
promatrajući ga istovremeno u određenim situacijama, i pri tom dobiju vrlo različite
procjene, takvo mjerenje nije objektivno jer su na procjene promatrača imali utjecaja i
neki drugi čimbenici koji nisu striktno vezani uz zadanu pojavu (npr. stav promatrača o
funkcionalnoj sposobnosti osobe određene dobi, dosadašnje iskustvo procjenjivača npr.
da li inače radi s visoko ili nisko funkcionalno sposobnim osobama, funkcionalna
sposobnost samog procjenjivača itd.).
Osjetljivost
Osjetljivost mjerenja podrazumijeva razlikovanje predmeta mjerenja na temelju

rezultata dobivenih mjerenjem neke osobine na različitim pojedincima. Osjetljivo je ono
mjerenje koje nam omogućava uočavanje i malih razlika u nekoj mjerenoj pojavi. Što
mjerni instrument bolje razlikuje različite ispitanike, za koje se pretpostavlja da se
stvarno razlikuju u pogledu razvijenosti neke osobine koja je predmet mjerenja, to je on
osjetljiviji, a ta će se njegova značajka očitovati u raspršenju dobivenih rezultata. Npr.
vaga za mjerenje težine ljudi dovoljno je osjetljiva da ustanovi razlike među ljudima u
težini, čak i u dekagramima. Ali na takvoj vagi nećemo moći izvagati zlatni nakit gdje
su bitne razlike u gramima, ili čak miligramima. Za takvo mjerenje ta vaga nije
Baždarenost
Baždarenost mjernih postupaka znači da su za te mjerne postupke poznate norme.

Postupak se još naziva i standardizacija, a podrazumijeva određivanje i definiranje svih
relevantnih situacijskih karakteristika (kriterija) nekog postupka ili mjerenja. Npr. test je
standardiziran ako su propisani svi bitni uvjeti njegove primjene, kao što su upute
ispitanicima, vremensko trajanje pojedinih zadataka, način korigiranja rezultata, broj
bodova za pojedina rješenja, osnovne norme mjernog instrumenta.
28

mogu opažati i registrirati. Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka istraživača odabir
prikladne metode za prikupljanje podataka. Kada podaci nisu prikupljeni na kvalitetan
način, dovodi se u pitanje točnost i valjanost zaključaka dobivenih u istraživanju. Slično
kao za nacrt i korake istraživanja, istraživač mora donijeti niz odluka u odabiru metode
za prikupljanje podataka najprikladnije za dati problem istraživanja.
Postoji više metoda za prikupljanje podataka i one se donekle razlikuju od

znanosti do znanosti (društvenih i prirodnih), kao i od jedne struke do druge.
 Postavljanje pitanja kao metoda prikupljanja podataka

 Upitnici
 Intervju
 Opažanje
 Biofiziološka mjerenja
 Ostale metode prikupljanja podataka

 Testovi
 Vođenje dnevnika i dosjea
 Sociometrija
 Projektivne tehnike
29

upitnici i intervju imaju primarno značenje u prikupljanju podataka. Upitnici i intervju
su metode pogodne za procjenu stavova, mišljenja, percepcije, vjerovanja, osjećaja,
potreba, motivacije osobe koju ispitujemo, a također i osobnog ponašanja, kako prošlog
tako i anticipiranog ponašanja. Obje metode korisne su za prikupljanje demografskih
podataka koji karakteriziraju ispitanike od interesa, kao što su dob, spol, zanimanje,
stručna sprema, materijalni status, zdravstveni status i sl.
zdravstvenih djelatnika prema radu s gerontološkim klijentima i sl. pitanja su i problemi
na koja vjerojatno odgovor možemo dati postavljajući pitanja skupini relevantnih osoba
(ispitanika).
pacijenata, klijenata - ispitivanih osoba) bilo u govornom ili pisanom obliku. Ove
metode međusobno se razlikuju po tome što se kod upitnika od ispitanika traži
odgovaranje na listu fiksnih pitanja koja su unaprijed postavljena i to bez pomoći
ispitivača, dok je kod intervjua uvijek prisutna interakcija ispitivača i osobe koja
odgovara.

znanostima koristi se kao pojam i tehnika za ispitivanje stavova i mišljenja. Slična je
upitniku, no u nekim znanostima upitnik je nešto više od ankete jer mora zadovoljavati
kriterije mjernog instrumenta koji ima odgovarajuće metrijske karakteristike.
UPITNICI

metrijskih osobina (kakvi se podaci njime prikupljaju - da li je valjan za namjenu za
koju je sačinjen; kakva je pouzdanost podataka koji se njime prikupljaju i dr.). Zadatak
onoga tko primjenjuje upitnik je motivirati ispitanika za davanje odgovora na pitanja iz
upitnika. Nadalje, ispitaniku se mora dati jasna i razumljiva uputa kako odgovoriti na
postavljena pitanja.

3. Skup pitanja;
30
1. Opće informacije o upitniku odnose se na sljedeća obilježja koja upitnik mora
sadržavati:
 identifikacija onoga tko primjenjuje upitnik tj. instituciju i istraživača;
 razloge primjene upitnika - s ciljem motiviranja ispitanika;
 informaciju o načinu čuvanja tajnosti (anonimnosti) ispitanika
 ukoliko su osnovni sociodemografski podaci o ispitanicima važni, za svakog
ispitanika potrebno je prikupiti podatke kao što su spol, dob ili datum
rođenja, zanimanje, stručna sprema i sl.
3. Skup pitanja
pitanja.
Ključ za bodovanje sastavni je dio upitnika koji olakšava bodovanje odgovora i
obradu podataka. Ključem za bodovanje točno je određeno što pojedini odgovor znači i
koliko bodova nosi (može biti u obliku šablone, liste ili kompjuterskog programa za
očitavanje pomoću optičkog čitača).
Vrste pitanja

 VRSTE PITANJA:
 ZATVORENA PITANJA
 OTVORENA PITANJA
Kod zatvorenih pitanja za svako se postavljeno pitanje ili tvrdnju ispitaniku nude
dva ili više gotova odgovora među kojima on bira onaj koji je po njemu najbolji
odgovor na postavljeno pitanje.
Najjednostavniji tip zatvorenih pitanja zahtijeva od ispitanika da odabere između
dvije alternative – tzv. dihotomna pitanja:

c) Ne slažem se
31
Otvorena pitanja
svog odgovora.
Primjer. S kakvim pacijentima vam je najdraže raditi?:

pravilo da su prednosti jednog tipa pitanja upravo nedostaci druge vrste pitanja:
 Prednosti jednog tipa pitanja upravo su nedostaci drugog tipa!
 PREDNOSTI OTVORENIH pitanja:

 Lako ih je sastaviti
 Ne usmjeravaju ispitanika na određeni odgovor
 Mogu nositi više informacija nego zatvorena pitanja.
 Izbjegava se nasumično odgovaranje.
 NEDOSTACI OTVORENIH pitanja:

 Zahtijevaju dobru pismenost ispitanika
 Nemotiviranost nekih ispitanika da odgovaraju na takva pitanja
 Smanjena objektivnost podataka
 Otežana obrada podataka
 Smanjena mogućnost usporedbe između ispitanika
 Postoji relativno ograničeni broj otvorenih pitanja koja se mogu
postaviti
 Nejednoznačnija su nego zatvorena pitanja
 Teže je izjašnjavanje kod osjetljivih tema.
Skale procjene

omogućuje smještanje neke pojave na odgovarajuće mjesto na tom nizu. Pojedinim
slučajevima se naknadno (najčešće ne pri samoj primjeni skale) pridjeljuju
odgovarajuće brojčane vrijednosti. Termin skala se najčešće upotrebljava za posebno
konstruirane skale kojima se ispituju stavovi, iako se ovaj postupak može primijeniti i
na razna druga psihosocijalna obilježja i predmete istraživanja.
Primjer:
(2) Slažem se
(4) Ne slažem se
32
socijalnom psihologu Likertu. Likertova skala (gornji primjer) sastoji se od nekoliko
tvrdnji koje odražavaju stajalište o nekoj temi, a ispitanik mora označiti stupanj u kojem
se slaže tj. ne slaže sa stajalištem izraženim u tvrdnji.
Mentalno bolesne osobe mogu postati normalni, produktivni građani nakon liječenja.
(2) Slažem se
(4) Ne slažem se

kontinuumu izražavanja sklonosti prema nekom objektu stava. Potrebno je konstruirati
otprilike jednak broj pozitivnih i negativnih tvrdnji, kako bi se izbjegla pristranost u
odgovaranju. Obično je dovoljno napraviti 10 do 20 tvrdnji, a one se najčešće
konstruiraju s pet ponuđenih odgovora između kojih ispitanik bira (neki istraživači daju
prednost skalama sa sedam stupnjeva).

ispitanik mora za svaku označiti slaže li se s njom ili ne. Najčešće broj tvrdnji je mali
(oko četiri ili pet čestica).
Primjer:
zdravstvu.
 Ispitanik koji se u potpunosti ne slaže sa slušanjem sadržaja iz istraživanja u
zdravstvu na dodiplomskom studiju, vjerojatno se ne bi složio sa svim tvrdnjama. S
druge strane, ispitanik koji smatra da je taj sadržaj nužan u nastavnom programu na
dodiplomskom studiju, vjerojatno bi se složio sa svim tvrdnjama. Dakle, bodovanje
rezultata na ovoj skali je jednostavno: rezultat koji ispitanik postiže zbroj je tvrdnji s
kojima se slaže.

Temeljne jedinice su grafičke skale procjene koje su omeđene bipolarnim pridjevima
(pridjevima suprotnim po značenju). Ispitanik mora označiti mjesto na skali koja se
proteže od jedne do druge ekstremne karakteristike neke dimenzije. Predmet procjene
na semantičkom diferencijalu može biti gotovo sve (osoba, sami ispitanici, rasa,
33
situacija, ideja, jedna riječ, fraza, rečenica i dr.). Najčešće se koriste skale sa sedam
stupnjeva, ali se mogu primijeniti i druge (od pet ili devet stupnjeva).

Važan Nevažan
7* 6 5 4 3 2 1
Loš Dobar
1 2 3 4 5 6 7
Sposoban Nesposoban
7 6 5 4 3 2 1
Neugodan Ugodan
1 2 3 4 5 6 7

Brojevi ovdje služe da bi se prikazalo kako se boduje semantički
diferencijal.

procjena ispitanika na različite subjekte (npr. kakve su reakcije ispitanika na pojmove -
medicinske sestre ženskog spola, medicinske sestre muškog spola, fizioterapeuta
ženskog spola, te muškog spola, ženskog liječnika, muškog liječnika i dr.) ili ako ga
zanima kako različite skupine ispitanika procjenjuju istu pojavu (npr. kako mlađi /
stariji bolesnici, ženski / muški procjenjuju boravak u bolnici).
lako konstruirati. Međutim, potrebno je obratiti pažnju na to da su pridjevi prikladni za
predmet koji se ispituje te da je svaki par pridjeva međusobno zaista suprotan po
značenju.

sestrinstvu:
 za ispitivanje stavova prema: kontroli začeća; smrti; starijim ljudima;
hospitalizacije
 suočavanje odraslih sa nesigurnošću zbog bolesti
 skale zdravstvenog ponašanja klijenata
 procjena bolesnika o vlastitom oporavku od operacije
 upitnik za procjenu boli
 skala za procjenu raspoloženja bolesnika
 zadovoljstvo bolesnika sa sestrinskom njegom
34
 vrednovanje i zadovoljstvo bolesnika boravkom u bolnici
 upitnik sestrinskih vještina  ispunjava medicinska sestra
 upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom  ispunjava medicinska sestra

radnoj terapiji:
 upitnik interesa, hobija i prethodnog iskustva klijenta / bolesnika

 upitnik za procjenu vlastite radne uloge od strane klijenta
 za ispitivanje stavova prema: mentalno zaostalim osobama; fizički
hendikepiranim osobama; psihičkim bolesnicima; starijim ljudima i sl.
 skale za procjenu funkcionalne sposobnosti bolesnika
 upitnik o socijalnoj podršci koju klijent prima
 načini suočavanja sa stresom zbog bolesti
hospitalizacije
 upitnik za vrednovanje uspješnosti provedene radne terapije
 upitnik vještina i znanja radnog terapeuta  ispunjava radni terapeut
 upitnik za ispitivanje zadovoljstva poslom  ispunjava radni terapeut
 Dodatak: Neka pravila za izradu upitnika
1. Jezični stil u upitniku mora biti što jednostavniji. Treba izbjegavati dvosmislenosti i
emocionalni ton, a tehnički i stručni izrazi moraju biti preoblikovani u svakodnevni
govor (osim ako upitnik nije namijenjen ispitanicima kod kojih se zahtijeva stručno
znanje).
2. Kratka pitanja su uvijek bolja od dugih, pri čemu treba voditi računa da pitanje ne
gubi na svojoj informativnosti. Uvijek je potrebno upitati se da li je pitanje odmah
razumljivo svakome.
3. Za svako pitanje treba provjeriti sadrži li negacije, dvostruku strukturu i navodeća
pitanja koje treba izbaciti.
4. Upitnik treba sadržavati podjednaki broj pozitivnih i negativnih tvrdnji / pitanja.
5. Upitnici čija je tema vrlo osobne prirode (kao što je osobni dohodak ili seksualnost)
moraju biti oblikovani tako da smanjuju neiskrenosti u odgovaranju ispitanika, a
pružaju maksimalno istinite odgovore.
7. Potrebno je unaprijed osigurati dovoljno mjesta za odgovore, kao i odrediti način
provođenja upitnika i obradu podataka.
Svako pitanje u upitniku mora biti jasno postavljeno, kao i stupanj preciznosti koji
se očekuje u odgovoru.
35
INTERVJU

odgovara) odnosno to je metoda za prikupljanje informacija prilikom koje intervjuer
postavlja pitanja ispitaniku. Na tijek i rezultate intervjua utječu tri komponente: 1)
intervjuer, 2) okolina i atmosfera u kojoj se intervju odvija i 3) ispitanik.
 i pitanja i odgovori daju se verbalno - usmenim putem
 uključuje odnos licem u lice tj. neposredni kontakt osoba koji povećava
 intervjuer može prikupljati podatke i opažanjem, a ne samo postavljanjem
pitanja (npr. opažajući neverbalnu komunikaciju ispitanika)
Postoji nekoliko tipova (vrsta) intervjua - razlikuju se po načinu provođenja i

 Prema načinu provođenja tj. stupnju strukturiranosti razlikujemo:
intervjuer ima popis pitanja ili područja koja mora obuhvatiti u razgovoru sa svakim
ispitanikom, ali ispitanik odgovara na njih slobodno.
3) Nestrukturirani intervju nalik je na neformalni razgovor u što prirodnijim
uvjetima s ciljem da ispitanik odgovara na svoj način i izrazi svoj doživljaj svijeta, bez
da intervjuer na to utječe.
 Prema svrsi tj. cilju radi kojeg se intervju provodi razlikujemo:

36
OPAŽANJE

disciplinama, kao što su etnologija, antropologija, biologija i sl.
Veliki broj informacija koje su potrebne zdravstvenim djelatnicima u
svakodnevnom radu ili u istraživanjima mogu se prikupiti izravnim opažanjem.
Potrebno je razlikovati znanstveno opažanje od svakodnevnog promatranja i
zapažanja. Znanstvena metoda opažanja podrazumijeva sistematsko selektivno opažanje
i bilježenje ponašanja i zapažanje uvjeta relevantnih za problem koji se istražuje. Kao i
metoda postavljanja pitanja, opažanje varira u stupnju strukturiranosti od izrazito
strukturiranog do izrazito nestrukturiranog.
 Izbor pojava za opažanje

jasnu ideju o tome što će opažati. Opažač ne može zahvatiti i registrirati neograničeni
broj informacija ili detalja neke pojave, pa se zbog toga moraju jasno odrediti ciljevi i
sadržaji prema kojima je opažanje usmjereno. Izbor pojava (fenomena) i sadržaja koji
će biti opažani ovisi o ciljevima i problemima samog istraživanja, a ovdje ćemo navesti
samo neke pojave koje mogu biti opažane:
Opažanje ovih karakteristika može se obavljati preko osjetila (npr. stanje budnosti
i spavanja bolesnika; izgled kože, pojava edema ili dekubitusa i sl.) ili preko nekih
mjernih instrumenata (npr. pomoću rendgenskih snimki opaža se anatomija tijela).
opažanja verbalne komunikacije je promatranje kako zdravstveni djelatnik pruža
informacije klijentu ili članovima obitelji; opažati se može i izmjena informacija
zdravstvenih djelatnika pri predaji smjene.
3. Neverbalna komunikacija - facijalna ekspresija, stav tijela, gestikulacija, dodir,
pokreti i dr. Primjer za opažanje neverbalnih znakova je opažanje bolnog
4. Aktivnosti - npr. uzimanje hrane, kretanje, briga o sebi u kući, agresivne akcije,
broj i trajanje posjeta ili pak promjene raspoloženja kod hospitalizirane djece.
implementaciji urinarnog katetera, sposobnost pacijenta za obavljanje specifičnih
aktivnosti (npr. dijabetičara pri testiranju urina), sposobnosti novorođenčeta
37
(držanje glave, sisanje i drugi refleksi); radni terapeut može opažati funkcionalnu
sposobnost bolesnika i dr.
arhitektonskih prepreka u prostoru, gustoća ljudi u prostorijama, čistoća i
higijenski uvjeti pri kućnom posjetu zdravstvenih djelatnika u patronaži, primjeri
su opažanja okoline.
 Jedinica analize
Postoje dva osnovna pristupa koji se možda najbolje mogu shvatiti kao krajnje točke
kontinuuma.
kao jedinstvena cjelina. Primjer je opažanje promjena raspoloženja kod bolesnika na
psihijatrijskim odjelima (cjelokupni sklop verbalnih i neverbalnih ponašanja može činiti
ponašanje koje ukazuje na agresiju, dok drugi sklop može ukazivati na pasivno
ponašanje).
aspekti ponašanja analiziraju kao zasebni elementi. Primjer za ovu vrstu opažanja je
opažanje svakog pokreta, geste ili fraze bolesnika kao zasebne jedinice ili se čak ona
dalje dijeli u još manje jedinice.
Nedostatak globalnog pristupa su moguće pogreške i pristranosti u opažanju jer nije
uvijek jasno što se mora opažati. S druge strane, kod parcijalnog pristupa nedostatak je
što se gubi prirodnost pojave koja se opaža i mogu se izgubiti iz vida neke aktivnosti
koje su predmet istraživanja.
 Odnos opažač - opažani

(objekte) opažanja i svjesnost ispitanika o tome da su opažani. Zavisno od mjesta
opažača i spoznaje opažanog da li je opažan ili ne ovisit će i nalazi opažanja:
Mjesto opažača
Prisutan / Nije prisutan /
Vidljiv Nevidljiv
Zna da je
Informiranost opažan
ispitanika Ne zna da
je opažan

jer ih opažač promatra (ovaj problem se naziva reaktivnost). Jedan od načina da se ovaj
izvor pristranosti izbjegne je da se organizira opažanje tako da ispitanici nisu svjesni da
ih opažač promatra (npr. promatranje djece kroz jednosmjerno zrcalo). Međutim, kod
ovakvog zavaravanja ispitanika postavlja se etičko pitanje da li je to opravdano.
Moguća je situacija u kojoj su ispitanici svjesni prisutnosti opažača, ali nisu svjesni
njegovih motiva, što omogućava opažaču prikupljanje više informacija (npr. tijekom
38
boravka sa suradnicima ili bolesnicima opaža ih se iako oni nisu svjesni da smo
opažači).
 Metode opažanja
 Nestrukturirano opažanje - metoda je opažanja kod koje se bez ikakve strukture

bilježi sve kako se odvija, a nije točno određeno što i kako se opaža. Primjer za ovu
vrstu opažanja su najčešće naturalistička ili terenska istraživanja (tj. istraživanja koja
se odvijaju u prirodnim okruženjima, kao što je npr. opažanje životnih navika u
različitim kulturalnim sredinama).
 Strukturirano opažanje - je ono kod kojeg je točno definirano što se opaža,
najčešće prema protokolu. Informacije u strukturiranom opažanju možemo bilježiti
kao:
 Kategorije - npr. opažanje agresije možemo podijeliti u kategorije verbalne

agresije i fizičke agresije, a i ove se jedinice dalje mogu podijeliti na manje.
Za opažanje položaja tijela i motorne aktivnosti mogu se npr. koristiti
kategorije kod kojih se cjelokupni položaj tijela svrstava u ovih šest
kategorija: uspravljen, leži dolje, oslanja se, sjedi, naginje se i kleči.
 Liste označavanja ili tzv. ček liste sastoje se od popisa ponašanja iz sustava
kategorija koji se najčešće nalazi na lijevo, te prostora za označavanje
frekvencija i/ili trajanja ponašanja na desnoj strani. Primjer je opažanje
ponašanja novorođenčeta. Na listi se označi koje se ponašanje pojavilo (npr.
smije se samo od sebe; smije se licu druge osobe; plače; zijeva; nemirno
spava; mirno spava; igra se rukama i sl.), a mogu se bilježiti čestina i trajanje
pojedine jedinice analize.
 Skale za procjenu - ponašanje se procjenjuje na skalama koje najčešće imaju
od 3 do 7 stupnjeva. Na primjer, ponašanje bolesnika može se opažajući
procjenjivati na skalama:
 Uzorkovanje u opažanju

 Uzorkovanje vremena
 Uzorkovanje događaja

opažanje tj. ukupno vrijeme opažanja podijeli se na vremenske intervale u kojima se
radi promatranje. Npr. vrijeme opažanja od 60 minuta podijelimo na minute i u svakoj
minuti bilježimo da li se pojavilo ponašanje, ili 20 sekundi opažamo, 20 ne. Mogu se
koristiti različita pomagala koja nam označavaju početak i kraj intervala (bipperi,
kazetofon i sl.). Ovom metodom opažaju se samo ona ponašanja koja se mogu jasno
opažati. Za kraća ponašanja koriste se kraći intervali i obratno.
39
cjelokupno vrijeme opažanja od jednog sata podijeli se na intervale od 3 minute, pri
čemu se 3 minute opaža, a 3 ne.

ponašanje pojavi i onda ga se zabilježi i opaža. Ovaj je način opažanja poželjan za
rijetka ponašanja, a zahvaća se cjelokupni događaj. Primjeri za ovu vrstu opažanja su
epileptički napad, otpuštanje bolesnika iz bolnice, srčani napad u jedinici hitne službe,
prekvalifikacija radnog mjesta nakon ozbiljne ozljede ili bolesti i sl.
 Trening opažača
Iz svega do sada navedenog vidljivo je da opažači moraju biti pripremljeni i

istrenirani u opažanju, kako bi što objektivnije i točnije opažali. Čovjek je kao opažač
često pristran i sklon mnogim pogreškama u opažanju. Potrebno se čuvati interpretacija
za vrijeme promatranja i bilježiti samo ono što se zaista zamjećuje (npr. neki od izvora
pogreška u opažanju su: osobna jednadžba opažača - neki opažači su blagi, neki strogi;
halo efekt - pogreška koja se očituje u tome da se prvi dojam o osobi prenosi na
specifična ponašanja; logička pogreška - neke osobine opažač smatra logički
povezanim, iako to one nisu; pogreška kontrasta - upravo zbog toga što se tako sam ne
ponaša opažač precjenjuje takvo ponašanje kod osobe koju promatra; mogući su
propusti i dr.). Dobro je da se opažači uvježbaju u opažanju i da točno nauče koje se
kategorije ponašanja opažaju i prouče protokol za opažanje kako bi što brže i točnije
opažanje obavljaju dva opažača, pa se naknadno provjerava slaganje među njihovim
procjenama. Opažači moraju biti upoznati s ciljem opažanja, ponašanjima i događajima
koji se bilježe, protokolom, intervalima i dr.
 Naprave i instrumenti koji se koriste kao pomoćna sredstva u metodi opažanja
U metodi opažanja mogu se koristiti različite naprave i instrumenti kao pomoćna

sredstva koja će služiti kao dopuna i kontrola onome što su opažači zabilježili i
propustili. To su videokamere (kod složenih ponašanja koje opažač teško može
kategorizirati ili mikropokreta kod facijalne ekspresije naknadno se može pogledati
snimka), magnetofoni, diktafoni i druga tehnička sredstva za auditivno snimanje
(korisni naročito za snimanje i ispitivanje govora i jezika, vrste plača novorođenčadi i
sl.) i sl.
 Nedostaci metode opažanja:
3. Prisutnost opažača može djelovati na tijek pojave koja se događa (ispitanici znaju da
ih se opaža pa mijenjaju svoje ponašanje)
4. Subjektivnost metode opažanja - potrebno je reći da stavovi, vrijednosti, osjećaji i
raspoloženje opažača mogu utjecati na opažanje.
40
Opažanje je oduvijek bilo dio zdravstvene prakse. Vjerojatno je najveća prednost
metode opažanja što se njome mogu prikupiti podaci u situacijama kada se niti jednom
drugom metodom ne mogu prikupiti.
Testovi
dana.
Dosje (franc. dossier) je zbirka spisa koji se tiču neke osobe ili predmeta. U
dosje se unose spisi, nalazi i zapažanja onako kako se pojavljuju, u različitim,
nedefiniranim vremenskim razmacima.
Obje tehnike praćenja služe za registraciju i bilježenje ponašanja, stanja i drugih

zapažanja tijekom dužeg razdoblja promatranja.
b) dobrim poznavanjem same tehnike, kao i informacija koje se upisuju (registriraju),
c) izbjegavanjem tumačenja (osobnih objašnjenja), a unošenjem što više činjenica i
detalja,
d) podatke je važno registrirati neposredno - odmah kad se zbivaju, a ne odgođeno,
41
 Sažeci
 Prikazi knjiga - kritički osvrt
 Prikazi radova - kritički osvrt
 Pregledni članak
 Prethodno priopćenje
 Stručni članak
 Izvorni znanstveni članak
 Izlaganje na znanstvenom ili stručnom skupu
 Ostale vrste članaka
 SAŽETAK
Sažetak daje kratki i jezgroviti prikaz cijelog članka (istraživanja) i obično
dolazi na samom početku članka.
Svrha sažetka je: dati najvažnije kratke informacije koje omogućuju čitaocu pregled
ukupnog sadržaja članka, kao i mogućnost odluke da li ili ne čitati cijeli članak. Kako
sažetak predstavlja kratki pregled cijelog rada, najbolje ga je napisati po završetku
pisanja rada.
 PRIKAZI KNJIGA I RADOVA

 Obično se objavljuju što skorije nakon objavljivanja rada.
 Daju procjenu dobrih i loših osobina djela prema mišljenju pisca
prikaza.
 Namijenjeni su onima koji bi trebali biti budući konzumenti (čitaoci)
djela.
 PREGLEDNI ČLANAK
područja.
 Temelji se na rezultatima i nalazima iz više drugih radova.
 Podrazumijeva kritički odnos prema pojedinim radovima i sintezu
nalaza različitih radova.
 U ovoj vrsti članaka bitan je pregled literature na kojima se članak
42
 IZVORNI STRUČNI I ZNANSTVENI ČLANCI
 Temelje se na rezultatima (nalazima) samih autora.
 Daju razloge zbog kojih je istraživanje provedeno, opisuju postupak
 Imaju uglavnom fiksnu strukturu sadržaja prema slijedećem rasporedu:
 STRUKTURA STRUČNIH I ZNANSTVENIH ČLANAKA

 svaki stručni i znanstveni rad mora sadržavati:
1. Naslov
2. Sažetak
3. Uvod
4. Cilj i problemi
5. Metoda
6. Rezultati
7. Rasprava
8. Zaključak
10. Prilozi
Naslovna stranica sadrži ime ili imena autora (studenta i mentora u slučaju da se radi o
diplomskom radu), instituciju u kojoj su zaposleni i naslov rada. U naslovu je, na sažet
način, iznesena temeljna ideja rada, a sam naslov ne bi nikako smio biti dulji od 15
riječi.
Uvod ima tri osnovne svrhe: upoznati čitatelje s problemom, obrazložiti problem u
kontekstu teorije i dosadašnjih istraživanja, te opisati pristup problemu, navesti hipoteze
i teorijska očekivanja. Napisati kvalitetan uvod nije imalo jednostavno jer on, više nego
drugi dijelovi izvještaja, traži jasnoću izražavanja i konciznost, i iz uvoda se vidi koliko
sam istraživač vlada problemskim područjem. Uvod bi trebao imati strukturu lijevka,
što znači da bi trebao voditi čitatelja od šireg ka užem problemskom području.
Cilj i problemi se zasebno naznačuju samo u studentskim radovima. Kod objavljivanja

radova za stručne ili znanstvene časopise oni su najčešće inkorporirani u uvodu i nije ih
potrebno ispisivati kao zasebno poglavlje.
Metoda treba čitatelje detaljno upoznati s tim kako je istraživanje provedeno, što je
izuzetno važno zbog uviđaja u vjerodostojnost izvedenih zaključaka, te eventualnog
ponavljanja istraživanja. Metoda mora sadržavati opis ispitanika, dakle način biranja
uzorka iz populacije i opća obilježja uzorka, kao i opis pribora i postupka.
Na početku poglavlja Rezultati trebalo bi ukratko biti navedeno koje smo statističke
postupke koristili i u koju svrhu. Rezultati bi se trebali redati istim redoslijedom kao i
problemi rada. U ovom dijelu nema mjesta za interpretaciju rezultata, već samo za
odgovor na naše probleme (npr. je li utvrđena statistički značajna razlika između dvije
43
skupine ispitanika, te u kojem smjeru). Radi bolje preglednosti rezultata, naročito u
sklopu deskriptivne statistike, poželjno je koristiti tablice i grafičke prikaze rezultata.
U Raspravi ili Diskusiji potrebno je dati suvislu interpretaciju dobivenih rezultata u

skladu s postavljenim hipotezama i rezultatima dosadašnjih istraživanja. Iz rezultata je
potrebno izvući zaključke provedenog istraživanja. Ako rezultati nisu u skladu s
postavljenim hipotezama, potrebno je za to naći primjereno objašnjenje. U raspravi
svakako treba navesti i ograničenja, odnosno slabosti provedenog istraživanja, te
predložiti kako bi se istraživanje moglo unaprijediti, uz davanje smjernica za daljnja
istraživanja.
U studentskim uradcima je neophodno formulirati Zaključak koji se odnosi na ono što

jasno i nedvojbeno proizlazi iz rezultata. Zaključak je koncizan odgovor na postavljene
probleme. U znanstvenim časopisima nije uobičajeno posebno izdvajanje zaključka,
nego je taj dio uklopljen u raspravu.
prihvatljivo da se u literaturi nađe i jedna referenca koja nije navedena nigdje u tekstu,
ili obrnuto. Bilo gdje u tekstu, (a najviše prisutno u uvodu, i u manjoj mjeri u raspravi)
gdje se citira ili spominje neki članak, dio iz knjige ili s interneta, to treba i naznačiti
navodeći autora i godinu izdanja. Navođenje referenci razlikuje se od struke do struke
pa ovdje neće biti izneseno kako se citiranje obavlja. Primjere citiranja naći ćete u
uputama za pisanje diplomskog rada.
U Priloge je uobičajeno stavljati instrumente tipa „papir-olovka“ koji su korišteni u

istraživanju.
Opis poglavlja naveden je prema:

Milas, G. (2000) Istraživačke metode I, skripta za studente prve godine psihologije. Zagreb: Hrvatski
studiji.
44
PRILOG 1
METODOLOGIJA
5. Varijabla – objasnite što je to i kojih sve vrsta imamo (kako ih dijelimo)? Navedite
primjer iz svoje struke.
45
STATISTIKA
5. Koje vrste grafičkih prikaza znate, koje su im osobine i u kojim se slučajevima mogu
upotrebljavati (primjeri)?
46
31. Koje različite postupke za izračunavanje t-testa s obzirom na osobine uzorka znate?

izračunavanje?
47
39. Kakva je povezanost kada s porastom nezavisne varijable u većoj ili manjoj mjeri
raste zavisna varijabla?
48

Statistika Ispit

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Statistika Ispit

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Prigodni uzorak najbolje reprezentira populaciju- N

Koja vrsta uzorka od navedenih ne reprezentira populaciju- prigodni

Kolika je veličina aritmetičke sredine na skali standardnih z vrijednosti-0

Koeficjent koleracije nam govori da li postoji povezanost između dvaju varijabli- T

Što je standardna devijacija veća odgovarajuća mjera centralne tendencije … reprezentant

Koja vrsta pitanja spada u skupinu zatvorenih pitanja- dinotomna

Među nedostatke zatvorenih pitanja spada- teško ih je sastaviti

Što od navedenog ne spada u sastavne dijelove upitnika- podaci o objektivnosti i pouzdanosti

Za određivanje položaja pojedinačnog rezultata u skupini služe nam- z vrijednosti

Kvotni uzorak najbolje reprezentira populaciju- N

Koji tip mjernih skala posjeduje apsolutnu nulu- omjerna

U ciljeve znanosti ne ubraja- vjerovanje

U koju mjernu skalu spada krvna grupa- nominalnu

Vanjska valjanost podrazumijeva dobru kontrolu u istraživanju i sigurnost u zaključivanju o

U distribuciji frekvencija dominantna vrijednost je ona s najvišom frekvencijom. T

U nizu brojeva 1 3 6 9 11 15 19 20 28 pozicija centralne vrijednosti iznosi: 5

Dominantna vrijednost ovisi o broju rezultata. N

Spoji mjeru cent.tendencije s pripadajućim pravilom. DOMINANTNA VRIJEDNOST NAJFREKVENTNIJA,

Osnovno pravilo pri izradi graf.prikaza je jednostavnost i preglednost. T

Kružni dijagram se ne koristi često u znanosti za prikaz dobivenih rezultata. T

Svrha graf.prikaza je da zamjene tablični prikaz podataka. N

Histogram je najtočniji prikaz distribucije frekvencija nekog skupa rezultata. T

Stupičasti dijagram koristimo kada imamo podatke na omjernoj mjernoj skali. N

Nazivi tablica pišu se ispod tablica. N

Svaka tablica kao i graf.prikaz treba imati svoj naziv i broj. T

Distribucija frekvencija je tablični prikaz podataka, T

Skala kod koje razvrstavamo subjekte u kvalitativno različite kategorije. NOMINALNA

Jednu varijablu moguće izmjeriti i na ordinalnoj i na omjernoj skali. T

Na skali ranga utvrđujemo samo što je manje, a što veće. T

Najniža mjerna skala je ordinalna. N

Omjerna mjerna skala naziva se još skala ranga. N

Omjerna mjerna skala je najpreciznija. T

Ekvidistrantnost je obilježje ordinalne skale. N

Intervalna mjerna skala posjeduje apsolutnu nulu. N

Fizikalna mjerenja ujednačeno su zastupljena po svim mjernim skalama. N

Apsolutna nula označava potpunu odsutnost mjerene pojave. T

Na intervalnoj mjernoj skali opravdano je raditi usporedbe 2 puta veće. N

Vojni činovi. ORDINALNA

Razina obrazovanja. ORDINALNA

Mjerenje pulsa. OMJERNA

Mjerenje nadmorske visine. INTERVALNA

Politikče strane od lijevih do desni. ORDINALNA

Prosjek plaće za odlazak u mirovinu. OMJERNA

Dio grada. NOMINALNA

Razvrstavanje sudionika prema dobi u 3 kategorije. ORDINALNA

Dob u godinama. OMJERNA

Stupnjevi opeklina. ORDINALNA

Vrste leukemije. NOMINALNA

Krva grupa. NOMINALNA

Broj studenata na 1.godini fiziot. OMJERNA

Redanje restorana po našim referencama. ORDINALNA

Izvor predsjednika, konačan poredak kandidata. ORDINALNA

Izvor predsjednika, broj glasova. OMJERNA

Izvor predsjednika, popis kandidata. NOMINALNA

Ukupni iznos kn na bonu za mob. OMJERNA

Pin od kartice. NOMINALNA

Broj novina koje se dnevno prodaju. OMJERNA

Što je pitanje duže, veća je šansa da ispitanici krivo razumijeu. T

Standardizirani intervju podrazumijeva da ispitanik zapisuje svoje odgovore. N

Pitanje u upitniku trebaju se redati od lakših prema težima. T

Primjena upitnika od primjene intervjua. N

U opće informacije u upitniku spada ključ za bodovanje odgovora. N

Upotreba semantičkog diferencijala znači da imamo zatvorena pitanja. T