Obrada keramičkih nalaza grčko-helenističkog

postanka s arheoloških lokaliteta na istočnom

Jadranu. Njihova pojava rezultat je usključenja
indigenih zajednica u panmediteransku trgovinu
u posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista ili pak
rezultat osnutka nekoliko grčkih kolonija na
istočnom Jadranu, prije svega Ise i Farosa.
Obrada crvenofiguralnog posuđa, južnoitalske
crvenofiguralne keramike, keramike tipa
Gnathia, reljefne, crne, sive, smeđe i crveno
premazanog helenističkoh posuđa.
K.C.

GRČKO-HELENISTIČKA
KERAMIKA NA ISTOČNOM
JADRANU
Jednopredmetni diplomski studij arheologije
UVOD ....................................................................................................................................................... 2
Povijest keramičkih radova .................................................................................................................. 2
Pisani izvori za poznavanje Jadrana u vrijeme grčke kolonizacije ........................................................ 8
NAJRANIJI IMPORT – KORINTSKO I CRNOFIGURALNO POSUĐE ............................................................. 19
Korintsko keramičko posuđe na istočnom Jadranu............................................................................ 19
KORINTSKA KERAMIKA U HRVATSKOJ ............................................................................................ 23
Crnofiguralna keramičko posuđe na istočnom Jadranu ..................................................................... 28
CRNOFIGURALNA KERAMIKA U HRVATSKOJ .................................................................................. 30
CRVENOFIGURALNA I KERAMIKA TIPA ''ALTO ADRIATICO'' U DALMACIJI .............................................. 41
Atičko crvenofiguralno keramičko posuđe na istočnom Jadranu....................................................... 41
CRVENOFIGURALNA KERAMIKA U HRVATSKOJ .............................................................................. 44
Tzv. Gornjojadranska (Alto Adriatico) keramika na istočnom Jadranu ............................................... 63
ALTO ADRIATICO U HRVATSKOJ ..................................................................................................... 65
KERAMIKA TIPA GNATHIA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA ..................................................................... 75
PROVINCIJALNE RADIONICE I GRUPE ............................................................................................. 81
KERAMIKA TIPA GNATHIA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA ............................................................. 84
CENTAR PROIZVODNJE KERAMIKE TIPA GANTHIA NA ISTOČNOM JADRANU ................................ 97
HELENISTIČKA RELJEFNA KERAMIKA NA ISTOČNOM JADRANU ........................................................... 105
HELENISTIČKA RELJEFNA KERAMIKA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA ........................................... 107

1
 UVOD

KERAMIKA (grč. ϰεραμıϰὴ [τέχνη]: lončarsko umijeće, lončarstvo), anorganska nemetalna tvar.
Industrijski proizvodi i umjetni predmeti načinjeni od gradiva koje nije metalno niti je organskog
podrijetla. Uz glinene proizvode, porculan, vatrostalne materijale, abrazive i sl., keramika obuhvaća i
nemetalne magnetske materijale, feroelektrične materijale, sintetske monokristale, staklokeramiku i
slične nove materijale i proizvode koji su se pojavili posljednjih godina. Općenitu su odlike keramike
tlačna čvrstoća, visoko talište i otpornost prema djelovanju kemikalija, a loša je strana krhkost.
Razlikuje se gruba i fina, porozna i neporozna, bijela i obojena keramika.
Gruba keramika:
 Opeka
 Crijep
 Drenažne cijevi
 Posuđe za kamenštine
 Vatrostalni materijali
Fina keramika:
 Glazirane i neglazirane pločice
 Porculan
 Elektroporculan
 Proizvodi od kamenine
 Vatrostalno posuđe
Porozna je keramika ona koja upija više od 2% vode, kao što je terakota, majolika, fajansa,
kamenina, vatrostalni materijali, a neporozna ona koja upija manje od 2% vode, poput porculana,
sinteriranih tehničkih proizvoda (oksidna keramika), taljenoga mulita, taljenoga korunda itd. U novije
doba poznata je postala nova keramika, koja je nastala optimiranjem svojstva i oblika pa ima posebnu
namjenu kao funkcionalna keramika (magnetska, elektronička, faroelektrična, elektrooptička,
piezoelektrična, piroelektrična keramička, keramički poluvodiči, molekularna sita, nuklearno gorivo na
bazi uranija oksida itd.) i struktura ili inženjerska keramika, koja može biti oksidna (aluminijev i cirkonijev
oksid, mulitna keramika) i neoksidna (silicijev karbid, nitridi silicija, bora i aluminija itd.). Spajanjem
keramičke i metalne komponente nastaju kvalitetni kompozitni materijali kermeti.
U keramičkoj se proizvodnji najvećim dijelom upotrebljavaju prirodne sitnozrnate sirovine
(glina, pijesak, glinenci), od kojih se, ako zadovoljavaju stroge procesne uvjete (čistoća, veličina i
raspodjela veličine čestica, homogenosti itd.), priprema smjesa za oblikovanje. Keramička se smjesa
oblikuje uz dodatak vode i/ili aditiva (veziva), a pritom se najčešće primjenjuje prešanje, injekcijsko
prešanje, lijevanje u kalupe, ekstruzija i tokarenje. Oblikovani se predmet zatim podvrgava toplinskoj
obradi, tj. sušenju i pečenju na visokoj temperaturi (sinteriranje). Nakon pečenja neki se keramički
proizvodi poput pločica, porculana, elektroporculana, pokrivaju glazurom (pocaklinom) uz ponovno
pečen je. Glazura ne djeluje samo dekorativno već i unaprjeđuje fizikalno-kemijska svojstva keramičkog
proizvoda. Boje se na keramiku nanose ili prije glaziranja ili se nanose na glazuru i ponovnim pečenjem
u nju zatale.

Povijest keramičkih radova

Keramika se javlja u ranom neolitiku, premda je bilo i starijih pokušaja oblikovanja pečene gline
(Dolní Věstonice, Češka: ženski kipići od pečene gline iz mlađega paleolitika, Ertebølle, Danska: najstarije
posude vrećasta oblika od pečene gline iz mezolitika), pa se smatra jednom od važnih prekretnica u
razvoju čovječanstva, vezanom uz proizvodnju hrane, odnosno početke poljodjelstva i stočarstva i

2
sjedilački način života (tzv. neolitička revolucija). Pravoj keramici
vjerojatno su prethodili različiti košarački predmeti premazivani
glinom; poznate su pretkeramičke posude i kipići od gline sušeni na
suncu (posude od mješavine vapna i sivog pepela na Levantu, oko
7000. godina prije Krista). Prema načinu izradbe, uporabi mjesnih
materijala, oblicima i vrstama posude, te vrstama ukrasa, nastale su
kulture i kulturne skupine nazvane obično prema prvom istraženom
nalazištu, širem području raširenosti ili upravo prema nekom
osebujnom obilježju keramičkih izrađevina (kultura linearnotrakaste
keramike, kultura impresso-keramike, kultura zvonolikih pehara,
kultura vrpčaste keramike itd.).
Prva keramička proizvodnja na Bliskom Istoku potvrđena je
oko 7000. godine prije Krista. Posude su oblikovane rukom,
pretežito od grube, nepročišćene gline, jednostavnih su i
funkcionalnih oblika, najčešće u obliku kugle ili polukugle, a najraniji
su ukrasi izvedeni otiskivanjem drvenih i koštanih predmeta, prsta,
nokta, školjaka i sl. U isto doba skupine lovaca i ribolovaca u
sjevernoj Africi počele su izrađivati keramičko posuđe ukrašeno
urezanim valovnicama, povlačenjem riblje kosti ili utiskivanjem
koštanih i kamenih šiljaka. Tijekom idućeg tisućljeća tehnologija se
toliko razvila da se proizvodnja kvalitetnog posuđa, oslikanog živim
bojama, kao i figuralne plastike može pratiti od zapadnog Irana i
Mezopotamije do Anatolije, a postupno i dalje Sredozemljem preko JI Europe u ostala njezina područja.
Ranu keramičku proizvodnju JI Europe obilježava posuđe oslikano geometrijskim motivima bijelom,
crvenom ili crnom bojom na prirodnoj podlozi ili na svijetlim prevlakama (tzv. balkansko-anatolski
horizont rane slikane keramike), dok područja srednje i zapadne Europe odlikuje tzv. linearnotrakasta
keramika, posuđe ukrašeno urezanim linearnim motivima. Kasni neolitik obilježava od reda tamno
posuđe, što je posljedica redukcijskog postupka pri pečenju, sjajno glačana površina, rjeđa primjena
slikanog ukrasa, a češće kanelirani, žlijebljeni ili rebrasti ukrasi (larisa kultura u Grčkoj/Larisa/, vinčanska,
butmirska, potiska kultura). U nekim je kulturnim krugovima i dalje prevladavao slikani ukras, ali se
najčešće izvodio na već pečenim posudama (Rahmani u Grčkoj, Cucuteni-Triopolie u Transilvaniji,
Moldaviji i Ukrajini, lengyelski kulturni kompleks u srednjoeuropskom području). U većini
kasnoneolitičkih kultura (vinčanska, butmirska, potiska, lengyelska) osobita je pojava bogata proizvodnja
keramičkih kipića – idola.
Najranija keramičarska proizvodnja poznata
je od 6. tisućljeća prije Krista i u ribarskim naseljima
na južnoj obali Kine, gdje se dalje razvijala specifičnim
putem prema izumu porculana, koji se ondje
proizvodi od doba dinastije Tang (7. – 10. stoljeće).
Posuđe za dnevnu uporabu, pogrebnu (funeralne)
vaze (kanope), nakit i keramoplastika starog Egipta
izrađivali su se od fine bijele silikatne gline, a oslikavali
su se najčešće crnim emajlom na tirkiznoj ocaklini.
Mezopotamija je domovina neprozirne ocakline,
preteče fajanse. Ovdje je značajna i primjena
keramika u arhitekturi – opeka i višebojne zidne
oplate (frizovi na vladarskim palačama u Ninivi,
Nimrudu i Dur-Šakurinu).
Najstarija kretska keramika rađena je rukom,
od tamno pečene gline, crne ili crvene površine, dok
je na grčkom kopnu najstarija monokromna crvena

3
keramika, a slijedi ju crvena keramika s bijelo oslikanim geometrijskim uzorcima. Oslikana keramika
nastavlja se kroz cijeli neolitik (Sesklo, Dimini, Rahmani) s raznovrsnim linearnim, meandarskim i
spiralnim uzorcima. Na Kreti se tijekom srednjominojskoga razdoblja počelo koristiti i lončarsko kolo. U
kasnominojskom razdoblju vraća se stil tamnih uzoraka na svijetloj podlozi s naturalističkim biljnim i
morskim motivima. Na kopnu se oko 2000. godine prije Krista razvija minojska keramika, izrađena od
sive gline, oblikovana na kolu, a koja je oblicima oponašala metalne predloške. Od 15. stoljeća prije Krista
prevladavala mikenska keramika s raskošnim smeđe oslikanim motivima na svijetložutoj podlozi, koja
postupno podliježe stilizaciji i u submikenskom razdoblju ograničuje se na geometrijske elemente.
Potom se pojavio geometrijski stil obogaćene dekoracije, s novim uzorcima meandra, svastike,
koncentričnih krugova, mreža, kompozicija koje u vodoravnim redovima pokrivaju cijelu površinu
posuđa (1000. do 700. godina prije Krista), a orijentalizirajući stil uveo je biljne motive, neobične
životinjske likove, naturalistički prikazane ljudske likove i polikromiju. Arhajska i klasična grčka umjetnost
obilježena je i bogatom proizvodnjom oslikanih vaza, s radioničkim središtima u Ateni i Korintu te
Tanagrom kao središtem proizvodnje figuralne plastike. Oblici su raznovrsni i tektonski
raščlanjeniNajranija keramičarska proizvodnja poznata je od 6. tisućljeća prije Krista i u ribarskim
naseljima na južnoj obali Kine, gdje se dalje razvijala specifičnim putem prema izumu porculana, koji se
ondje proizvodi od doba dinastije Tang (7. – 10. stoljeće).
Posuđe za dnevnu uporabu, pogrebnu (funeralne) vaze (kanope), nakit i keramoplastika starog
Egipta izrađivali su se od fine bijele silikatne gline, a oslikavali su se najčešće crnim emajlom na tirkiznoj
ocaklini. Mezopotamija je domovina neprozirne ocakline, preteče fajanse. Ovdje je značajna i primjena
keramika u arhitekturi – opeka i višebojne zidne oplate (frizovi na vladarskim palačama u Ninivi, Nimrudu
i Dur-Šakurinu).
Najstarija kretska keramika rađena je rukom, od tamno pečene gline, crne ili crvene površine,
dok je na grčkom kopnu najstarija monokromna crvena keramika, a slijedi ju crvena keramika s bijelo
oslikanim geometrijskim uzorcima. Oslikana keramika nastavlja se kroz cijeli neolitik (Sesklo, Dimini,
Rahmani) s raznovrsnim linearnim, meandarskim i spiralnim uzorcima. Na Kreti se tijekom
srednjominojskoga razdoblja počelo koristiti i lončarsko kolo. U kasnominojskom razdoblju vraća se stil
tamnih uzoraka na svijetloj podlozi s naturalističkim biljnim i morskim motivima. Na kopnu se oko 2000.
godine prije Krista razvija minojska keramika, izrađena od sive gline, oblikovana na kolu, a koja je
oblicima oponašala metalne predloške. Od 15. stoljeća prije Krista prevladavala mikenska keramika s
raskošnim smeđe oslikanim motivima na svijetložutoj podlozi, koja postupno podliježe stilizaciji i u
submikenskom razdoblju ograničuje se na geometrijske elemente. Potom se pojavio geometrijski stil
obogaćene dekoracije, s novim uzorcima meandra, svastike, koncentričnih krugova, mreža, kompozicija
koje u vodoravnim redovima pokrivaju cijelu površinu posuđa (1000. do 700. godina prije Krista), a
orijentalizirajući stil uveo je biljne motive, neobične životinjske likove, naturalistički prikazane ljudske
likove i polikromiju. Arhajska i klasična grčka umjetnost obilježena je i bogatom proizvodnjom oslikanih
vaza, s radioničkim središtima u Ateni i Korintu te Tanagrom kao središtem proizvodnje figuralne
plastike. Oblici su raznovrsni i tektonski raščlanjeni:
 Amfore
 Pelike
 Hidrije
 Krateri
 Kiliksi
 Kantari
 Skif(os)i
 Oinohoe (vrčevi iz kojih se vino lijevalo u čaše)
Razvila su se dva osnovna stila:
 Crnofiguralni (kraj 7. do sredine 5. stoljeća prije Krista)
 Crvenofiguralni (5. do 4. stoljeće prije Krista)

4
 Prevladavali su prizori iz bogate grčke
mitologije. U to su se doba isticali i pojedini umjetnici
keramičari i slikari, a neku su od njih soja djela i
potpisivali. Tijekom 4. stoljeća prije Krista razvijale su
se keramičke radionice u Velikoj Grčkoj i na Pontu koje
su, oponašajući klasični atički crvenofiguralni stil,
izgrađivale vlastiti stil. Potkraj 4. stoljeća prije Krista
nestaju velike oslikane vaze, a proizvode se manje,
jeftinije posude. Slikani ukrasi svode se na biljne motive
i sve više prevladava tzv. metalni stil, ukrašavanje
reljefnim ukrasima. Posude su se oblikovale na
lončarskom kolu ili u kalupima. Potkraj 3. stoljeća prije
Krista crna podloga atičkih vaza promijenila se u crvenu
ili bakrenu, iz čega će se razviti terra sigillata,
uobičajena fina keramika rimskog razdoblja.
Etrurska bucchero keramika (8. do 4. stoljeće
prije Krista) također je crna, izrađena na kolu, sjajno polirane površine, najprije ukrašavana urezivanjem,
a potom reljefnim ukrasima. Neovisna keramička proizvodnja razvila se u Apuliji, oponašala je grčke
slikarske tehnike, ali je stilski ostala barbarska. Apulija i Kampanija bile su glavna središta proizvodnje
helenističke keramike (svijetli motivi slikani na tamnoj podlozi vaze s reljefnim ukrasima). Rimsko doba
obilježava terra sigillata, fina keramika rađena u kalupima, crveno glazirana, reljefno ukrašena, ali i
jednostavno posuđe oblikovano na lončarskom kolu. Diljem Carstva nicale su mnoge keramičke
radionice koje su na svojim proizvodima utiskivale i vlastiti pečat. U provincijama je tijekom 1. i 2. stoljeća
osobito bila omiljena terra nigra, keramika od plavosive gline, kojoj je površina bila premazana crnim
premazom.
Osobitu razinu keramičke proizvodnje dosegnule su poljodjelske zajednice u Meksiku oko 1000.
godine prije Krista. Najpoznatije središte proizvodnje keramičkog posuđa najraznovrsnijih oblika i krhkih
ženskih figurica, koji su se nalazili i u kućama i u grobovima, bio je grad Tlatilco.
Iako nalaza lončarski peći ima već iz neolitika, najveći dio keramike tijekom tog razdoblja pečene
je u jamama zasutim zemljom. Posebne, lončarske peći u kojima je ložište i gorivo posebnom rešetkom
odvojeno od predmeta koji se peku, bile su u uporabi tijekom 4. tisućljeća prije Krista u Suzi (Šušu), a
njihov se razvoj može pratiti kroz grčku, keltsku, etrursku, rimsku, pa sve do srednjovjekovne keramičke
proizvodnje. Drugi tip lončarskih peći duguljaste su tunelaste peći s odvojenim podijem za gorivo.
Najranija uporaba lončarskog kola potvrđena je na Bliskom Istoku (Uruk-Warka, 5. tisućljeće
prije Krista), odakle se postupno širila. Uglavnom je riječ o ručnom kolu, dok se ono na nožno okretanje
počelo upotrebljavati tek u helenističkom razdoblju. U Hrvatsku kao i u srednju Europu uporabu
lončarskog kola donijeli su Kelti.
U Hrvatskoj se prvi keramički proizvodi vezani uz neolitičku starčevačku kulturu u sjevernim
područjima i impressokeramičku kulturu na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu. Obje se odlikuju
jednostavnim, zatvorenim okruglim posudama, uglavnom pečenim oksidacijskim postupkom, što je
davalo crvenkaste, žućkaste i oker tonove. No, dok je starčevačka keramika svoje posude ukrašavala i
slikanim motivima, jadranska impresso-keramika koristila se isključivo utiskivanjem i ubodnim ukrasima
(osobito otiskivanjem ruba školjke). Osim po oblikovanju posuda ukrašeni urezanim ili reljefnim
spiralnim motivima, srednjoneolitička jadranska danilska kultura posebna je po osebujnim keramičkim
ritonima, obrednim posudama na četiri noge s visokom prstenastom ručkom, te po figuralnom
antropomorfnoj i zoomorfnoj plastici. Uz domaću proizvodnju jednostavnog i grubog posuđa (tzv.
gradinska keramika) brončanodobne i željeznodobne populacije često su nabavljale uvoznu robu
(mikensku, grčku, apulsku, etrursku itd.). U rimsko su se doba uz keramiku uvoženu iz različitih dijelova
Carstva razvijale i mnogobrojne lokalne, provincijske radionice. S dolaskom novih naroda tijekom velike
seobe naroda i ranog srednjeg vijeka kvaliteta keramičke proizvodnja oslabjela je.

5
  Keramika je najčešći materijal koji nalazimo na terenu
 Prostor istočne obale Jadrana i prostori povezani s importom (import rimske keramike
puno je usredotočeniji od Grčkog)
 Razdoblje kraja 7. i početka 6. stoljeća prije Krista vrijeme je kada se grčka keramika javlja
na našim prostorima (korintska, crnofiguralna, crvenofiguralna, gnathia...)
 Razvija se lokalna proizvodnja → Isa, Pharos, Resnik
 Radionica je vjerojatno postojala i na prostoru Liburnije, s obzirom na količinu pronađene
keramike na Nadinu

Pitanje: Zašto dolazi do zatvaranja obrtničkih aktivnosti na našem prostoru na prijelazu na rimski
period? Rimska Dalmacija? Keramika je relativno poznata, ali je riječ o importu. Gdje su utvrđena
radionička središta? Crikvenica, Issa, uvala Plemići?

Keramika:
 Grč. keramos – glina, keramikos – keramički, pečeni proizvod
 Lat. argilla – glina, terrenis vasis – zemljana posuda, fictile – glinena posuda
 Keramički predmet je onaj za čiju je izvedbu upotrebljena u najvećoj mjeri glina
 Faze dobivanja → priprema glinene smjese → oblikovanje i dekoriranje → sušenje →
termička obrada → eventualno dorađivanje
 Ako glineni predmet ne posušimo prije daljnje obrade, doći će do deformacije
 Ne smije doći do termičkog šoka!

Glina:
 Vrsta sedimentnog tla nastala raspadanjem i taloženjem magmatskih stijena različitih
kemijskih komponentni
 Važne karatkeristike – plastičnost i čvrstoća
 Primjese mogu biti prirodne i umjetne (s obzirom na način njihove pojave u glinenoj
smjesi) i dobre i loše ( s obzirom na njihov utjecaj na spomenute karakteristike)
 Kvarc (SiO2), kalcit (CaCO3), tinjac (liskun, mica), grog, organske tvari
 Dodavanjem primjesa manipuliranom na reagiranje keramičke posude
 Organske tvari smatraju se lošim primjesama

Oblikovanje:
 Ručno
 Lončarsko kolo → jako mali broj materijalnih dokaza o njihovu izgledu (osovine, kolo za
oblikovanje i sl.)
 Ne postoji specijalizirana alatka koja je zadužena za oblikovanje keramičkih posuda
 Kalup → izvorište u grčkoj tijekom helenističkog perioda (megaronske zdjele). Korištenje
je omogućilo serijsku proizvodnju identičnih posuda. Najreprezentativniji keramički predmeti zbog
mogućnosti dekoracije.
 Helenistička reljefna keramika, aretinska keramika, sjevernoitalska keramika, galska
keramika, korintska keramika, krnidska keramika
 Jedan dio rađen u kalupima, a drugi dio obrađen ručno (zbog toga naknadno puca)

Dodatno oblikovanje:
 Praktični/dekorativni razlozi
 Premazi: eng. slip, coat; tal. vernice, rivestimento; franc. vernise

6
  Engoba je premaz od gline koi mora biti od iste gline od koje je i posuda napravljena
 Glazura je premaz od metalnih oksida
 Dekoracijske tehnike na sirovim predmetima su urezivanje, utiskivanje, apliciranje i
poliranje
 Engoba se koristi za manipulaciju bojom
 Kad željezo oksidira dobivamo crvenu boju, a kad ne oksidira dobivamu crnu
 O – sve je crveno; R – začepljenje na određenoj temperaturi (crno); O – ne ide cijela
posuda u crveno zbog premaza koji sprečava dotok kisika

Tehnička obrada:
 Pečenje
 Prilagodba potrebama (princip slaganja na hrpu i gradnja strukture direktno na površinu)
 Klasifikacija (plan komore za sagorijevanje – okrugla, kvadratna, ovalna, polukrućna),
Cuomo di Caprio

Arheološka obrada:
 Kontekstualna obrada sastoji se od morfološkog opisa (precizan opis zbog lakšeg
određenja forme funkcija) i odredbe tehničkih karakteristika (način izrade i dekoracije predmeta)
 Tipološka obrada se izvodi prema kriterijima morfologije, funkcije, dekoracije i fabrike
 Klasifikacija predmeta (tehnički, provenijencijski, datacijski i sl.)
 Kronologija lokaliteta
 Ekonomske mogućnosti izvrišnog i receptivnog mjesta
 Tehnološki dosezi proizvođača
 Sociološka slika proizvodđača, posrednika i konzumenata
 Kada, gdje i u kojim se količinama javlja potreba za točno određenom vrstom proizvoda
i zašto?
 Za pravilno određenje namjene keramičkih predmeta treba voditi računa o kontekstu u
kojem ih nalazimo, iako se uvijek može voditi računa o njihovoj primarnoj namjeni

Osnovna podjela:
 Stolna keramika (ponuda i konzumacija jela i pića)
 Kuhinjska keramika (priprema jela)
 Skladišno-transportna keramika
 Građevinska keramika
 Kultno posuđe
 Keramičke svjetiljke i sl.

7
Pisani izvori za poznavanje Jadrana u vrijeme grčke kolonizacije

HEKATEJ IZ MILETA (6. stoljeće prije Krista)

Geografsko djelo temeljeno na podatcima iz pomorskih
aktivnosti Grka (spomen Enhelejaca, Mentora, Japoda, Liburna,
Histra i sl.).
Hekatej donosi prve konkretne podatke o našoj obali
Jadrana (primjerene dobu u kojem su nastali). Podaci koje
donosi Hekatej vrlo vjerojatno su nastali na temelju stoljetne
plovidbe grčkih mornara vodama istočnog Jadrana. Ujedno, to
je prvi izvor u kojem je donesena vjerodostojna i sistematizirana
građa.
Unutar fundusa fragmenata iz njegova djela može se
razaznati da je znao za Enhelejce, Hitmite, Picene (na suprotnoj
obali Jadrana) i Liburne. Poznati su mu bili i Mentori. Hekateju
se redovito pridaje i informacija koju prenosi daleko kasniji
Stjepan Bizantinac, o dvije Japigije (póleis – civitates, a ne
urbes), od kojih je jedna u Iliriku, a druga na talijanskom
poluotoku. Podatak se vjerojatno odnosi podjednako na Japode i italske Japige, koji su se Bizantincu radi
velike sličnosti u imenu učinili kao identičan ili, barem, više nego sličan narod. Stoga je moguće na
temelju homofonije dobiti navedenu jednakost.
Jedna je od prepreka ovome objašnjenju može biti činjenica da Bizantican izuzev Iapyga
priopćava i posebnu natuknicu Iápodes, pod kojom navodi ''Keltski narod, prije Ilirije, Dioniz, knj. XVI''.
To sugerira da je oštro razlikovao Japode od italskih Japiga. Premda to može stajati može se pretpostaviti
da se i u prvoj formulaciji također radilo o Japodima, samo što je tu njihovo ime do Bizantinca predano
u iskvarenom obliku.
Od ostalih istočnojadranskih etnika, Hekatej je poznavao još Daorse i Siope, te Histre i Kulike.
Među hidrografskim podacima, spominje rijeku Aos (Vojuša).
Zamjetno je da među spomenutim etnicima jesu isključivo oni etnici koji su posvjedočeni kao
pomorski (Liburni i Histri, iako im se mogu pridružiti i neki drugi, kao Enhelejci, Iliri, Kulici, Mentori), ili
kao primorski etnosi (npr. Japodi i Daorsi). Na temelju toga se zaključuje da Hekatej podatke dobiva
isključivo iz pomorske autopsije, tj. od pomoraca koji su na prostoru jadranske obale plovili dosta rano
prema tržištu jantara u tršćansko-akvilejskoj regiji.
Podaci koji se vežu uz Jadran ili Jadranski zaljev:
 Abri: narod kod jadranskih Taulanata
 Adrija: grad kod kojeg su istoimeni zaljev i rijeka
 Liburni: narod u unutrašnjosti jadranskog zaljeva
Podaci koji se vežu uz jonski zaljev:
 Histri: narod u Jonskom zaljevu
 Kulici: etnici uz Jonski zaljev
Neodređeni, ali indikativni podaci:
 Hitmiti: etnici koji obitavaju u blizini Liburna i Siopa, a vjerojatno i Mentora
U Hekatejevo doba, Jadran se počinje shvaćati nastavkom Jonskog mora. To je bio tek prvi korak
prema prevladavanju starijeg, mitskog shvaćanja. Riječ je o prvim ozbiljnijim i relativno češćim dodirima
grčkih i mediteranskih mornara s Jadranom.
Nešto kasnije, ali još uvijek početkom 6. stoljeća prije Krista, kada su grčki moreplovci u svojim
plovidbama Jadranskim morem uspjeli upoznati malo više i njegov sjeverni dio, pomičući se u
geografskom znanju mnogo dalje od Alkmanovih Eneta, počet će se prvi dio, a zatim i cjelina Jadrana
nazivati Adrijom, prema naselju i rijeci Adriji, kako to ističe Hekatej. Ipak, to neće značiti da se Jadran i u

8
stoljećima kasnije neće i dalje zvati jonskim imenom. Vjerojatno se radi o činjenici da je naziv bio dosta
prihvaćen među pomorcima, iako su upravo oni, radi oštrih maritimnih razlika između dva mora,
uvjetovali da se počnu razlikovati. Šarolikost u imenovanju Jadrana – Jadranskim i Jonskim zaljevom –
treba se pripisati zapravo jedino Hekateju i njegovim izvorima. Oni su bili logografi te slični literarni izvori,
koji su Jadran od 7. stoljeća prije Krista počeli zvati Jonskim morem, jer su ga shvaćali njegovim
nastavkom. Hekatejev izvor bile su, s druge strane, pomorske informacije, prema kojima se tim morskim
vodama ne samo počeo širiti već u njegovo vrijeme i proširio naziv Adrije.

HERODOT IZ HALIKARNASA (485. – 395. godina prije Krista)

Povijesno djelo u kojem spominje Fokejce koji su prvi među
Grcima poduzimali duge plovidbe i oni su pronašli Jadranski zaljev.
Također, spominje pojam Ilirije, Apolonije i Dirahija i dr.
Kod njega se na žalost ne pronalazi dovoljno historijsko-
geografskih podataka koliko bi ih se moglo očekivati s obzirom na njegov
izvanredno veliki značaj. Vjerojatno je razlog tomu činjenica da Jadran još
uvijek nije bio dovoljno poznat grčkim piscima s početak 5. stoljeća prije
Krista, te činjenici da njegovo djelo nije geografskog već povijesnog
karaktera. Herodotova ''Povijest'' zato obiluje izvanredno dugim i dosta
informativnim etnološkim i geografskim opisima, ali pojedinih dijelova
(npr. detaljni opisi starog Egipta: povijest, geografija, astronomska
dostignuća, religije, običaji, itd.).
No, ovaj povjesničar se zapravo i ne bavi Jadranom. On ne ulazi u
sklop problematike oblasti koje su izravno upletene u njegovo

9
obrazlaganje. Niti je Jadran u sklopu Perzijskog Carstva, niti do njega dopiru pohodi sa zaraćenih strana,
te je stoga opis sumaran.
Među temeljnom historijsko-geografskom građom koja se kod njega nalazi treba istaknuti
poznavanje Apolonije i Dirahija (Epidamna), koje smješta u Jonski zaljev, te Ilire koje smješta u južno
ilirsko područje. Jadran ipak poznaje nešto više od notiranih geografskih informacija:
''... Fokejci su prvi među Grcima poduzimali duge plovidbe i oni su pronašli Jadranski zaljev.''
''... O Hiperborejcima... najviše znaju... stanovnici Dela, koji tvrde da su Hiperborejci uvijali svoje
zavjetne darove u pšeničnu slamu i slali ih Skitima; od Skita dospjeli su ti darovi dalje njihovim
susjedima i, tako, od naroda do naroda, dok nisu dospjeli daleko na zapad do Jadranskog zaljeva, a
odatle na jug u Grčku...''
''... nitko nije u stanju da kaže što se nalazi sjeverno od te zemlje (koju nastanjuju Tračani) i tko tamo
obitava. Ipak, izgleda da se preko Histera (Dunava) nalazi beskrajna pustinja. Jedini za koje sam bio u
stanju doznati da žive s onu stranu Histra jesu ljudi s imenom Sigini... Zemlja im se proteže do (V)eneta
na Jadranu...''

Grga Novak ispravno zaključuje kako se ''iz Herodotova pisanja o Jadranskom moru vidi da on
nipošto ne misli pod tim imenom samo (na) kraj oko ušća Pada i uz venetsku obalu, nego (na) širok zaliv
Jadrana...''. On se protezao do Apolonije i Epidamna. Ipak, Jadran je i kod Herodota jedino zaljev. O tome
nudi indirektan odgovor: ''Kaspijsko more je... zasebno i nema dodira s drugim morem. Naime, more
kojim plove Grci i ono izvan Heraklovih stupova, tzv. Atlantsko more, zajedno s Eritrejskim morem čine
cjelinu''. Hekatej imenuje nekoliko mora:
 Sredozemno more
 Egejsko more
 Crno more
Razlog zašto je Jadran u to vrijeme, kao i koje stoljeće iza Herodotova doba, tek zaljev, nije u
njegovoj veličini. Osim naznačenog, riječ je još uvijek o grčkom nedovoljnom poznavanju njegova
realnog prostranstva. Herodot u tom pogledu također čini odlučujući korak kroz negiranje ili barem
dovođenjem u sumnju, nekih dosta uvriježenih krivih predodžbi za koje je uopće poznato da su vezane
uz Jadran. Tako je zabilježio: ''Nisam suglasan s time da postoji rijeka koju barbari zovu Eridan, koja se
na sjeveru ulijeva u more i s koje nam, kako se priča, dolazi jantar, a ne znam također ni za Kositrene
otoke, s kojih nam opet dolazi kositar. Već ime Eridan dokazuje da to nije barbarska riječ nego grčka...
Također, nisam mogao da čujem ni od koga tko je lično vidio ta mjesta, premda sam se... mnogo trudio,
da li postoji more u tom dijelu Europe. U svakom slučaju je istina da nam kositar i jantar dolaze iz onih
najudaljenijih predjela.''
Takvim razmišljanjem Herodot zapravo postaje prvim starovjekovnim autorom koji kritički i
racionalno promatra jadransku geografiju. Negirajući naime jedno mitsko predanje donosi podatke o
Kositrenim i Jantarskim otocima. Te otoke danas treba tražiti u sjevernodalmatinskoj skupini. Eridan je
u uskoj vezi s njime, te se identificira s rijekom Pad. Poistovjećivao se s trgovačkim putem koji je iz
sjeverne Europe vodio u te prostore, tj. analogno ušću rijeke Hister na sjevernom Jadranu. Herodotovo
shvaćanje Jadrana ne može se jače fundirati u analognom shvaćanju Jonskog mora. Ono se kao zaljev
spominje samo u općoj formi s ciljem definiranja geografskoga položaja Apolonije i Epidamna. Uz njega
valja vezati i podatke o Japigima čiji geografski položaj odlično shvaća. Uz lokaliziranje tog naroda, veže
i informaciju o jakom nevremenu, koje je bitno obilježje Otranta, dajući tako i hidrometeorološku sliku
Jonskog mora.
Navodi i nekoliko podataka o Ilirima. Čak spominje i geografski pojam Ilirije. Imao je prilično
dobru geografsku sliku o našoj zemlji u cjelini. Prema njoj je odredio i Ilire. Lokalizira ih unutar Jonskoga
zaljeva, koji se proteže istočnom obalom do Apolonije, a zapadnom do kraja teritorija na kojem su
obitavali Japigi. Praktički bi to značilo da se dalje proteže morsko prostranstvo nazvano Adrijom.

10
 TUKIDID (460. – 395. godina prije Krista)
Povijesno djelo u kojem spominje Epidamno, i Jadran
kao Jonski zaljev.
Bilježi da je ''... Epidamno... grad s desne strane onome
tko plovi u Jonski zaljev'', te kako u njegovoj blizini ''... obitavaju
barbari Taulanćani, ilirski narod''.
Među njegovim podatcima nalazi se i onaj o
prekomorskom trajektu u Otrantu (Korkira-Japigijski rt). Taj je
već u ovo vrijeme bio sasvim uhodan pomorski put. Međutim,
jadranska geografija i dalje je relativno slabo poznata. U njemu
se i u to doba trgovalo, ali ni približno u mjeri u kakvoj se to
činilo s ostalim područjima Mediterana. Prostor Jadrana i dalje
je na periferiji grčkog interesa. Najbolje o tome svjedoči
upravo dostignuti nivo u poznavanju njegove geografije, jer
nevjerojatno precizni podatci o Mediteranskom prolazu i
Bosporu s Dardanelima postoje već kod ovako ranih pisaca,
dok će se analogno za Jadran pojaviti ne prije 3. stoljeća prije Krista, s dijelom dopuna na izvorni tekst
Ps. Skilakova Peripla.

TEOPOMP IZ HIJA (prva polovica 4. stoljeća prije Krista)

Povijesno djelo iz kojega je mnogo informacija poznato iz
kasnijih djela:
 Spomen Liburna, Apsirtida i Elektrida
 Spomen Ladeste kao liburnskog otoka
 Ilirske državne organizacije koju vodi Ilir Jonije s otoka Ise
 Dimenzije Jadrana (plovidba duga 6 dana, pješke preko Ilirije 30
dana hoda)
 Rijeka Naron s proizvodima s Hija i Tasa
Većinu svojih podataka, pa i geografskih, pribavio je sam.
Geografske je podatke dijelom preuzeo iz postojeće literature, a
jedan dio iz pomorsko-trgovačke prakse. O ovim drugim u prvom
redu svjedoči to što ih geografska tradicija prije njega ne poznaje.
Pišući svoje životno djelo o Filipu II, ocu Aleksandra Makedonskog,
trebao je zahvatiti cijelu ekumenu. Cilj mu je bio dokazati – za to
vrijeme – svjetsko značenje Filipovih vojnih i političkih djela, a to se
nije moglo bez širih geografskih ekskursa.
Od sačuvanih historijsko-geografskih podataka, posebno se ističe atribuiranje Ladeste i jednog
otoka s opsegom od 500 stadija Liburnima, premda je, prema Ps. Skimnu, posebno znao za Liburne,
Apsirtide i Elektride. Treba spomenuti i poznavanje ilirske državnosti kroz osobu Ilira Jonija s otoka Ise.
Sačuvao se i podatak o grčkom emporiju na ušću rijeke Narona, a imamo i općenito spominjanje Jadrana
s definiranjem njegove maritimne dužine i navod o dužini Ilirije kao tridesetodnevnog puta pješice.
Jadran je za Teopompa zaljev. On jadransko more smatra Jonskim zaljevom. U potvrdu toga se
navodi i podatak o Jonijevoj osobi, jer je Teopompu ovo morsko prostranstvo dobilo naziv po tom
vladaru. Time se Jonije predstavlja kao eponim Jadrana, čime se na određeni način odlazi u domenu
legendi, što bi značilo više poteškoća ako se želi iz tog mitskog izlučiti realne podatke. Međutim, ako se
pretpostavi da je Jonije realna osoba, koja je imala određenu vlast u 5. stoljeću prije Krista na dijelu
istočnog Jadrana, kako je to dosta argumentirano na temelju emisije novca s likom ovoga vladara, lakše
je razumjeti osnovu Teopompova shvaćanja Jadranskog mora. Naime, uz Jonijevu osobu i Teopompovu
vijest potrebno je vezati spomen otoka Ise. Razlog leži u dvije vijesti iz dosta kasnijih vremena. Tako,

11
Servije u komentaru uz Vergilijevu Eneidu kaže da se Jonsko more (misleći na Jadransko) prozvalo po
Joniju koji je vladao na otoku Isi, navodeći da Isa leži pred Ilirikom. Ovo još zornije potvrđuje Strabon,
čija nam bilješka ujedno razrješava Teopompovo shvaćanje Jadrana ''Vrata su zajednička jednom u
drugom. Razlika je u tome što je Jonsko naziv za prvo, a Jadran za onaj unutar zaljeva, a sada za cijelo
more. Teopomp kaže u vezi s nazivima da prvi dolazi od čovjeka rodom iz Ise, koji je zavladao tim
predjelima, dok je naziv Adrija nastao po rijeci.''
Strabon Jadran i Jonsko more ovdje promatra s gledišta Grka koji su nastavali grčki matični
teritorij. Budući da taj nije živio u Grčkoj, premda ju je prema vlastitim riječima pohodio, vjerojatno je i
kut promatranja ovih mora Teopompov. Naziv Jadranskog mora je decidirano ''... nastao po (istoimenoj)
rijeci''. Iz ovoga jednoznačno slijedi da se Jadran kod Teopompa nije nazivao Jonskim zaljevom. To
potvrđuju dvije činjenice. Prva je o emisijama Jonijeva novca, a druga o epigrafičkom spomeniku na
kojem se spominje Jonijev otok. Obje vrste arheoloških nalaza teorijski i praktično se vežu uz Isu. A to
nedvojbeno pokazuje da je prije dolaska grčkih kolonista Isa bila središte ilirske državne tvorevine na
Jadranu i da su viški Grci Ilira Jonija prihvatili kao isejskog heroja, te da je grčka kolonija Isa svoj javni
život nadovezala na tradicije domaće isejske državnosti. To svjedoči o suradnji i simbiozi grčkih trgovaca
i kolonista s jadranskim starosjediocima.
Pojava Jonijeve osobe kod Teopompa kao eponima Jadrana, razriješena je kroz konstataciju da
Teopompove vijesti preuzimaju i na različite načine komentiraju brojni antički pisci. Rješenje leži u
činjenici da je Teopomp te iskoristio postojanje rijeke Adrije i istoimene naseobine ustrojene u drugoj
polovici 6. stoljeća prije Krista, i na temelju homofonije objasnio nastanak Adrije kao naziva Jadranskog
mora. Slijedom realnog postojanja Jonija, koji jest imao vlast i na Isi, analogno je pojasnio nastanak imena
Jonskog mora, jer je ovaj imao vlast i nad tim morem. Dakle, iznova homofonija. Kod te formulacije
vjerojatno nije mislio na starija razdoblja, kada se jonskim imenom zvalo svekoliko morsko prostranstvo
od padskog područja do obala Jonije. Ostaje vrlo vjerojatna konstatacija da je spomen Jonijeve osobe u
njegovu djelu učinjeno radi registriranja stvarne političke situacije kojoj je ishodište bilo na Isi (Ilir Jonije
rodom s Ise), a dosezi do Jonskog mora. Ovo nimalo slučajno notira i Apijan pišući o Joniju kao Dirahovu
sinu i dovodeći ovoga u vezu s Jonskim morem, koje se još od Hekateja protezalo do Dirahija.
Glavni rezultat Teopompova pojašnjenja Jadrana je takav da je on morsko prostranstvo od
Akvileje do obala Jonije vjerojatno nazivao Iónios pélagos – Jonsko more. Tako je Jonsko more konačno
u povijesnoj i geografskoj literaturi postalo morem u uobičajenom geografskom smislu. Jadran ostaje
integralni dio ovog morskog prostranstva, ali kao njegov zaljev.
Teopompov otok veličine 500 stadija, najvjerojatnije je današnji Krk. Podatak je izvorno bio
formuliran kao jednodnevna navigacija, ali je kasnije preračunat u adekvatnu vrijednost izraženu
stadijazmima. Poznavanje Krka u vrijeme kada se sjeverni Jadran općenito malo poznavao nije
začuđujuće. Potrebno je, naime, imati u vidu Strabonov i Plinijev spomen dužine japodske obale. Kako
ih prvi na Jadranu spominje Hekatej, a ne notiraju ih Ps. Skilak i Ps. Skimno, s velikom se vjerojatnošću
može zaključiti da ih tu u predanjem obujmu više nije bilo. Tijekom 4. stoljeća prije Krista na obali će ove
izgleda smijeniti Liburni, pa će njih na sjevernodalmatinskom obalnom potezu registrirati Peripl i
Periegeza. Unutar takvog konteksta se identificiranje Teopompova otoka obujma 500 stadija čini dosta
racionalnim. Jer, otok se ne imenuje, što jest najvažnije. Razlog je u nedovoljnom poznavanju ovih
morskih voda, pa se i definira jedino numerički. Moguće takvoj identifikaciji ide u prilog i Strabonovo
svjedočanstvo kako ''... jer uz Japode Kurikia'', što znači da može jedino biti na suprotnoj njihovoj obali.
Veličinu Teopompa kao povjesničara i geografa sigurno u najboljoj mjeri pokazuje ne toliko
podaci koje navodi ili koji su se sačuvali kao njegovi, već prvenstveno kontekst u kojem se historijsko-
geografska građa donosi. U tom smislu je mnogo bitnije od spomena neretvanskog trgovišta nastojanje
da racionalnim putem pronikne u razloge pojave trgovačke robe s Hija i Tasa. On prihvaća vezu Histera
s Jadranom kao relikt starije geografske tradicije. Ipak, to mu nije dovoljno da bi objasnio pojavu robe s
navedenih grčkih otoka kojom se trgovalo ne samo u Jadranu, već i duž crnomorske obale. Očigledno
zato za njega ušće Histera u Jadranu nije kraj trgovačkog puta iz Crnog mora, već daleko više – njegov
nastavak. Znajući za trgovište na ušću Narona, u želji da mu da odgovarajuće objašnjenje, što je svakako

12
u skladu s tadašnjim geografskim shvaćanjem koje je nerijetko, u nedostatku izvornih podataka,
posezalo za tumačenjem što se s obzirom na doba djelovanja može s pravom nazvati racionalnim.

PSEUDO SKILAK (sredina 4. stoljeća prije Krista)

Plovidba morem uz obale nastanjene Europe – Peripl. Priručnih napravljen po principu od-do.
Iznimno važna formulacija za poznavanje topografije istočne jadranske obale u navedeno vrijeme:
 Histrija (19 i 20 poglavlje)
 Liburnija (21 poglavlje)
 Srednji Jadran, zemlje Ilira (22 i 23 poglavlje)
 Južni Jadran (24 i 25 poglavlje)
Kada piše o zemlji Ilira spominje Herakleje, Ise, Fare, te čitavi niz obalnih zajednica, Buline, Neste
i dr., te imena otoka i rijeka te razdaljine među njima. Kod južnog Jadrana spominje rijeku Naron i
emporij, Butue i emporij, Manijce, Autarijate, Enhelejce i dr.
Peripl predstavlja prvi peljar istočnog Jadrana. On je zbroj različitih podataka (kako po vremenu
nastanka tako i izvorima iz kojih su uzimani). On predstavlja prvi pokušaj sistematskog prikazivanja svih
relevantnih podataka o istočnojadranskim krajevima na jednom mjestu. To znači da sve navigacije koje
se u njemu spominju treba vidjeti kao one koje stvarno tretiraju stanje naše obale polovicom 4. stoljeća
prije Krista. Istovremeno, te navigacije treba razumjeti i kao rezultat stoljetnih plovidbi uz našu obalu,
što u vremenskom slijedu predstavlja impozantnu akumulaciju znanja.
Peripl prvog autora bio je praktičan priručnik pomorcima i trgovcima. Međutim, kasnije je pod
sam kraj perioda prije Krista, takvu funkciju izgubio i postao školsku udžbenik navigacije i geografije. Iako
se ne može isključiti mogućnost da su prva dopisivanja vršena već kroz antiku s ciljem da se poveća broj
informacija koje pruža, vjerojatno se najveći broj ovakvih intervencija nad tekstom izvršio kasnije. Doda
li se tome činjenica da se tekst Peripla sve ovo vrijeme nebrojeno puta mora prepisivati, jer drugog
načina umnožavanja tada nije bilo. Imajući na umu takvu sudbinu ovog djela, u polovicu 4. stoljeća prije
Krista mogu se datirati:
 U poglavlju 20 spominje se i dosta jasno lokaliziranje Histra, plovidba uz njihovu obalu u
trajanju od jednog dana i jedne noći, i spomen jednog od ušća rijeke Hister na sjevernom Jadranu, što u
suštini predstavlja zamjenu riječnog toka s trgovačkim putem
 U poglavlju 21 spominju se i dosta jasno lokaliziraju Liburni, pa Elektridi i Metoridi (kao
otočja), što uznači, posredno i poznavanje Mentora kao etnije, ima li se u vidu da ih je još Hekatej
poznavao. Tu je još i rijeka Katarbates, koju je identificirao s Krkom, kao i spomen dnodnevne plovidbe
uz liburnsku obalu. U izvornom tekstu Peripla nije postojao ali je istovremen prvog autoru, podatak o
ginekokratiji kod Liburna.
 U 22 poglavlju spominje se i dosta jasno lokaliziraju Bulini i Hili, rijeka Nesto, te podatci
o plovidbi od rijeke Katarbates, iz prethodnog poglavlja, do rijeke Nesta. Ovdje valja datirati i spomen
Herakleje s lukom, Alkinojevoga otoka i lotofage.
 U poglavlju 23 spominju se i dosta jasno lokaliziraju Nesti. To se podjednako odnosi na
Manijski zaljev. Definira se plovidba između rijeka Nesta i Narone s vrijednošću od jednog dana.
Vremenu nastanka ovog poglavlja pripadaju spomeni Ise, Farosa i grčkih kolonija na njima, a vjerojatno
i spominjanje Crne Korkire.
 U poglavlju 24 spominju se i dosta jasno lokaliziraju Manijci, rijeka Narona, zatim Butui,
kao mjesta gdje je također postojao grčki emporij, ali unutar Butue kao ilirskog naselja. Definira se i
plovidba u trajanju od dva dana na relaciji Naron-Butua.
 U poglavlju 25 spominju se i vrlo jasno lokaliziraju Enhelejci. Tu je i spomen Rizona kao
rijeke, pa Epidamna kao grčkog grada, kao i Butue. Definirane su dužine puta morem (dan i noć) i
kopnom (3 dana) na relaciji Butua-Epidamno.
Peripl je jedan od najpreciznijih i najtočnijih starovjekovnih priručnika. Mjestimične nejasnoće
koje danas nalazimo u tekstu, nisu došle iz pomoračke autopsije, već su rezultat brojnih prepisivanja i

13
faktura. Promatrajući Peripl u kontekstu svih danas poznatih historijsko-geografskih podataka o ovom
moru, vjerojatno se neće pogriješiti pretpostavi li se da su ako ne on tada, analogni intelektualni milje i
pomoračka praksa temeljem kakvih je i sam nastao bitno utjecali na kasnije izvore i na njima sličnu
geografsku građu.

APOLONIJE ROĐANIN (3. stoljeće prije Krista)

Ep o Argonautima, spomeni ilirskih zajednica Nesta, Manijca, Ilira, Enhelejaca, Hila, Mentora,
Liburna i Histra, te otoka Isa, Diskelad i dražesne Piteje, Korkire i Crne Korkire (...).
S Apolonijem Rođaninom dobiven je izvor izvanredne važnosti koja se ogleda prvenstveno u
činjenici da se njime daje obilje historijsko-geografskih podataka različitih po starosti i provenijenciji.
Ovime je dobivena mogućnost da se na jednom mjestu nađu gotovo svi najvažniji historijsko-geografski
podaci od homerovskog doba do Rođaninova doba. U njegovim sholijama kriju se vrijedne informacije
geografskog i povijesnog karaktera, te je tako dobivena mogućnost uvida u cjelinu geografskih podataka
i njihova značenja u pojedinim povijesnim periodima.
Kod ovog autora, što se etnografskih podataka tiče, nema jednoznačnog pregleda. Tj.
istočnojadranske etnije spominju se na onim mjestima epa, gdje je to Apoloniju najviše odgovaralo:
 Zemlja Nestida (4,337), svakako se pomišljalo na Neste
 Minijci (4,509), Manijci
 Ilirska rijeka (4,516), odatle su Iliri
 Enhelejci (4,518)
 Hilejci (4,535), Hili
 Mentori (4,551)
 Liburnski otoci (4,564), odatle su Liburni, na isti način kao Iliri od Ilirske rijeke
 Histri, temelj pjesničkog dovođenja Argonauta na Jadran bila je homofonija između
starog naziva Dunava i Istre, odnosno njezinog
starosjedilačkog stanovništva Histra. Zato je ovaj
podatak potrebno uzeti psoredno. Razlog je u
činjenici da se u tekstu direktno ne spominje.
U suglasnosti s prikazanim, Apolonije
ovako zamišlja etnički slijed istočne obale Jadrana
(počevši od SZ prema JI):
 Histri
 Liburni
 Mentori
 Hili
 Nesti

14
  Manijci
 Iliri i Enhelejci/Enhelejci i Iliri (nije jasno tko je prije)
U epu se imenuju dvije rijeke, Salagon (4,337) i Ilirska rijeka (4,516). Također, spominje i više
otoka, od kojih neki imaju očitu ubikaciju. Primjer takvih su Korkira (Krf) kao otok nasuprot obali kod
Keraunijskih planina, a zatim bi tu bili Crna Korkika (Korčula) i Melita (Mljet). Posebnih problema nema
ni oko Ise (Visa) uz spomen da se taj otok atribuira Liburnima, čime Apolonije odražava dosta starije
stanje od vlastitog vremena ''... nego su brzo plovili odlazeći daleko od Hilejske zemlje i ostavljali iza sebe
u moru Liburnske otoke koji su prije bili puni Košana svi po redu: Isa i Diskelad i dražesna Piteja''. Sholija
uz ovaj dio teksta je još jasnija ''bili su puni po redu: Liburni, narod koji nastava te otoke, Isu, Disklead i
Pitieju. Poslije njih su došli do Korkire. Otok koji zovu Pitijusa nazvao je Piteja nasljeđujući Homera''.
Osim navedenoga, kod Rođanina se spominju Elektridi kao ''otok... koji leži iznad drugih blizu
rijeci Eridanu'', te posredno Apsirtidi, preko etnika Apsirtejci. Sasvim je sigurno da je Rođanin iskoristio
postojeću legendu o povratku Agronauta i preko sjevernog Jadrana, koja je moguće već prije njega naše
najsjevernije otoke nazivala Apsirtovim imenom. Rođaninov otok Elektrida, poznat u izvorima kao
otočna skupina Elektridi, također je nesonim iz dometa tzv. mitološke geografije. Njegov se nastanak
zorno vidi kod Ps. Aristotela, koji piše da ''leže u najgornjem dijelu Jadrana... Kažu da je te otoke pred
sobom naplavila rijeka Eridan. A ima tu i jezero, kako se čini, blizu te rijeke... Uz jezero ima mnoštvo
topola s kojih pada ono što se zove jantar. Ovaj je, kažu, sličan drvnoj smoli i stvrdnjava se poput kamena.
Domaći živalj ga skuplja i prenosi u Grčku''.
Jadran se zajedno s Jonskim morem kod Apolonija definitivno shvaća kao more u geografskom
smislu, što je zapravo bitna novina. Vjerojatno će tome razlog biti u činjenici, da u 3. stoljeću prije Krista
Jadran već poprilično jest poznat, pa je konačno mogao postati morem. Sam Jadran je i dalje zaljev, kao
i Jonsko more, ali njih dva zajedno čine morsko prostranstvo koje Rođanin naziva Jonskim more. Tome
ide u prilog i sholijastovo identično shvaćanje, ali i činjenica da se Jadran cijelo vrijeme naziva Kronovim
morem. Sholijast i ovo objašnjava na vrlo plastičan način ''Kronovo more: govori o Jadranu, tamo, naime,
kažu da se Kron nastanio''.

PSEUDO SKIMNO (2. stoljeće prije Krista)

Periegeza
Spomen etnija Histra, Izmena i Mentora, Liburna, Bulina, Hila (legenda o osnutku), Ilirije i Briga.
Spominje i otoke Apsortide, Elektride, Liburnide, Faros osnovan od Parana, Crnu Korkiru naseljenu od
Kniđana i Diomedov otoka.
Djelo je dosta slično Ps. Skilakovu Periplu i bilo je namijenjeno školskoj upotrebi. Radi lakšeg
pamćenja geografskog teksta, napisana je u jampiškim trimetrima. Redovito se datira u 2. stoljeće prije
Krista, kada je vjerojatno nastalo u obličju kakvo je dospjelo do danas, no temelj djela vjerojatno treba
datirati u 3. i 2. stoljeće prije Krista, što se može zaključiti na osnovi geografske građe koja se u djelu
nalazi. Potrebno je posebno istaknuti da u Periegezi ima geografskih podataka iz još ranijeg vremena.
Autor na samom početku bilježi kako se koristio djelima Herodota, Teopompa, Efora, Timeja,
Eratostena i drugih geografa i povjesničara. Tih nekoliko imena, donekle definira njegove dosege, a kroz
ovo karakter i kvalitetu historijsko-geografskih podataka koje donosi u Periegezi. Etnografski podatci o
tome dosta su primjereni.
Periegeza redom (od SZ prema JI) spominje ove etnike:
 Krajnji Histri što graniče s Keltima → Kelti se također definiraju kao krajnji te stanuju oko
Sjevernog stupa (alpsko-apeninski masiv). Ovaj masiv s jedne strane okružuje Atlantik, a s druge strane
Jadran. Uz Kelte i Histre spominju se i Veneti. Dalje još jednom spominje Histre, ovaj put samo kao
susjede Veneta i susjede s tračkim narodnim obilježjima ''U susjedstvu Veneta su Tračani, što ih zovu
Histrima''.

15
  Izmeni i Mentori nalaze se odmah ispod Histra → Izmeni su u izvorima nepoznati.
Mentore kao etnik spominju još jedino Ps. Aristotel i Plinije. Mentore kao etničku skupinu spominje i
Apolonije Rođanin, a kano nesonim ih spominje Ps. Skilak, što bi značilo da ih treba tražiti na otocima.
 Liburni su u susjedstvu Izmena i Mentora → ''zemlju koja se nalazi u njihovom susjedstvu
/ nastavaju Paflagonci i Liburni''. Autor za Venete kaže da su Paflagonci ''pričaju da su Veneti / došli iz
zemlje Paflagonaca/ i da su se nastanili oko Jadrana''. Vjerojatno je riječ o geografskoj tradiciji 4. stoljeća
prije Krista, a moguće je u pitanju još ranije vrijeme, kada se pojedine geografske realitete Jadranskog
mora pokušavalo tumačiti direktnim povezivanjem s poznatim geografskim procesima iz užeg grčkog
svijeta. No, Paflagonce ne treba tražiti na obali Jadrana, nikad se tu nisu ni nalazili. To je zapravo ideja
koja se proteže od mitološke faze geografije Jadrana. Liburni su nesporno tu i podatak je valjan.
 Poslije Liburna su Bulini
 Iza Liburna i Bulina niz istočnu obalu Jadrana slijede Hili

''Zatim je veliki Hilički poluotok

Što ga drže nekako jednakim Peloponezu.
Na njemu, kažu, da petnaest gradova
Nastavaju Hili, rodom Grci;
Da su naime uzeli za utemeljitelja Heraklova sina Hila,
No pričaju da su se vremenom pobarbarili,
Što pokazuju svojim običajima,
Koji su kao i kod njihovih susjeda.
Tako kažu Timej i Eratosten

 Iza Hila slijedi Ilirija

 Nakon Ilira zabilježeni su Brigi i Enhelejci
Otoci su u Periegezi spomenuti na četiri mjesta:
''U njemu ima otoka vrlo sličnih Kikladima,
A među njima su takozvane Apsirtide
I Elektride i također Liburnide''

''Dva su otoka do njih položena,

Kako se misli, bogata prekrasnim kositrom''

''Ne mnogo daleko od njih nalazi se otok Faros

Osnovan od stanovnika otoka Para, kao i
Crna Korkira, gdje su se naselili Kniđani''

''Vrlo blizu se nalazi jedan otok

Na koji, kažu, je došao Diomed i tu umro,
Pa se zato ovaj otok zove Diomedovim''
Hidrometeorološke podatke donosi na dva mjesta. Prvo, neposredno kao podatke o
gospodarstvu na obali Jadrana, i drugo odmah u produžetku prvog mjesta, kao izričite
hidrometeorološke podatke. Sa Ps. Skimnom postoji i prvo imenovanje Jadrana morem u geografskom
smislu. Taj je podatak mogao uzeti jedino od Eratostena. Jadran je u njegovo doba mnogo više poznat,
zbog trgovine i ratnih akcija koje su vodili Iliri i njima srodni etnici kako protiv Makedonaca, Epiraca i
drugih Grka, tako i akcije u kojima su im bili saveznici, a vjerojatno treba u sve ovo uključiti i početak
vojnih sukoba između Rima i stanovništva koje je obitavalo JI od Neretve.

16
 JADRANSKI GRCI ▶ godine 733. ili 709. Korint osniva Korkiru gdje je prethodno bila naseobina
Eretrejaca, a prema pisanim izvorima s Krfa Korinćani protjeruju Liburne (Strabon), Eubejce (Plutarh) ili
Kolšane (Timej). Godine 625. prije Krista, Korkirani i Korinćani osnivaju Epidamno, a 590. godine prije
Krista Korinćani osnivaju Apoloniju. Hekatej Milećanin oko 500. godine prije Krista opisuje obalu Jadrana.
Herodot (5. stoljeće prije Krista) spominje da prvi u Jadran dolaze Fokejci, poznati moreplovci, a nalazi
arhajske keramike na otvorenomorskoj ruti sugeriraju grčku težnju dosezanja capu Adriae (delta rijeke
Po, tzv. Lizijin govor oko 400. godine prije Krista).
Liburnska talasokracija → pojam kojim se označava snaga i raširenost Liburna širom
Jadrana. Tome prije svega doprinose pisani izvori koji spominju Liburne na Krfu, Epidamnu, Lastovu, Visu
i drugim otocima u razdoblju od 8. do 5. stoljeća prije Krista.
Arheološki materijal svjedoči cirkumjadransku plovidbenu rutu i dopremu velike količine
materijala s južnojadranskih i grčkih prostora (daunska geometrijska keramika, korintska
ranocrnofiguralna i atička crnofiguralna keramika) – Kopila (Korčula), Talež (Vis), Hvar, Rat Bobovišća
(Brač), Ošanići, Trogir, Zadar, Nin, Osor, Vizače, Pula, Poreč (...).
Prve grčke kolonije na Jadranu nakon osnutka Epidamna su Korčula (6. stoljeće prije
Krista) i Anhijale (?) čiju potvrdu postojanja pronalazimo samo preko dosta kasnijih pisanih izvor (Ps.
Skimno, Strabon i Plinije Stariji).

Rani protokorintski stil (EPC) 720. – 690. god. pr. Kr.

Protokorintski stil
Zreli korintski stil
Atička orijentalizirajuća i
crnofiguralna produkcija
Srednji protokorintski stil (MPC)
Kasni protokorintski stil (LPC)
Rani korintski stil (EC)
Srednji korintski stil (MC)
Kasni korintski stil (LC)
Rani protoatički stil (EPA)
Srednji protoatički stil (MPA)
690. – 650. god. pr. Kr.
650. – 640. god. pr. Kr.
625. – 600. god. pr. Kr.
600. – 575. god. pr. Kr.
575. – 525. god. pr. Kr.
700. – 675. god. pr. Kr.
675. – 650. god. pr. Kr.

17
 Kasni protoatički stil (LPA) 650. – 610. god. pr. Kr.
610. – 550. god. pr. Kr.
Atičko crnofiguralno slikarstvo 570. – 525. god. pr. Kr.
530. – 450. god. pr. Kr.

18
 NAJRANIJI IMPORT – KORINTSKO I CRNOFIGURALNO
POSUĐE

Korintsko keramičko posuđe na istočnom Jadranu

Korintska keramika bila je prvi masovni grčki izvoz i posebno je bila zastupljena u kolonijama na
zapadu. Doba njenog najvećeg procvata je 8. i 7. stoljeće prije Krista. U 6. stoljeću prije Krista, kada se
datiraju i posude poznate iz Hrvatske, korintski uvoz opada, premda je još uvijek prisutan, ali u znatno
manjem opsegu. Razloge dijelom treba tražiti i u sve većoj konkurenciji, koja se počela javljati već od
kraja 8. stoljeća prije Krista, kada počinje imitiranje korintske keramike na Itaki, Korkiri, Pitekusi i Kumi.
Sicilija i južna Italija razvile su svoj protokorintski stil, kao i Etrurija, koja je postala najbolji imitator
korintske robe i njen najveći izvoznik s područja Italije, iako ta distribucija nikad nije ni približno dosegla
korintsku.
Korintska keramika proizvodila se u dva velika središta, Korintu i Ateni. Na srednjem i gornjem
Jadranu grčka je keramika izuzetno rijetka do sredine 6. stoljeća prije Krista, odnosno do osnivanja
tregovačkih centara na ušću rijeke Po (Adrija i Spina). Od tada se češće nalazi u arheološkim kontekstima,
i to uglavnom crvenofiguralna i crnofiguralna. Korintska keramika je, baš kao i crnofiguralna keramika
proizvedena u Ateni, rijedak nalaz posebno na istočnoj jadranskoj obali, i to osobito na njezinom
sjevernom i srednjem dijelu. Južni dio tradicionalno je bio više povezan s grčkim svijetom. Taj je prostor
pod intenzivnim grčkim utjecajem i kolonizacijom, pa je i takva vrsta nalaza, razumljivo, ipak nešto
brojnija na tom dijelu, napose na prostoru današnje Albanije i Makedonije.
Najraniji grčki materijal na
području hrvatske obale Jadrana nađen
tijekom arheoloških istraživanja je
korintska keramika nađena u Zadru na
području kasnijeg rimskog foruma. Š.
Batović je obradio pronađene ulomke u
članku u kojem je dao i prikaz
distribucije rane grčke keramike na
istočnoj obali Jadrana i njezinu zaleđu.
Nađeni ulomci pripadaju posudama za
pijenje vina i pripisane su dijelom korintskom uvozu, a dijelom italskim imitacijama korintskih posuda i
datirani su u 6. stoljeće prije Krista.
Iz zbirke Gvida Lučića-Rokija, koji je 1930. godine kao amater tražio po isejskoj nekropoli grobove
za AMS, potječe rana grčka keramika s Visa. Poznata su četiri alabastera i jedan aribal. Mladen Nikolanci
je jednu posudu pripisao korintskoj produkciji zbog boje gline, dok ostale smatra italsko-etrurskom
imitacijom. Ovakve posude su stavljene u grob s pokojnikom, što se može zaključiti iz funkcija samih
posuda, njihove cjelovite očuvanosti, te informacija o samoj zbirci iz koje dolaze. U prilog pripisivanju
ovih posuda etrurskim radionicama išlo bi i postojanje kantara, koji pripada etrurskoj bucchero keramici,
koja je bila omiljeni izvozni proizvod. Viškog podrijetla bi bio i arbial koji se nalazio u Zadru, u Muzeju sv.
Donata, a koji je tijekom drugog svjetskog rata završio u Veneciji, zajedno s ostalim amterijalom iz ovog
muzeja.
U muzeju u Dubrovniku nalazi se jedna korintska enohoja, koja je prema postojećim podacima
iskopana blizu mjesta Blata na otoku Korčuli. Ovaj nalaz bi se mogao dovesti u vezu s lokalitetom Kopila
pokraj Blata, gdje se nalazilo domorodačko naselje i nekropola, iz koje ovaj nalaz najvjerojatnije i potječe,
na što upućuju i novija istraživanja.
U AMS nalazi se piskida korintske proizvodnje, s kraja 6. stoljeća prije Krista, za koju je F. Bulić
upisao da je nađena u jednom grobu u Solinu. U muzeju u Puli nalazi se više posuda korintske i etrurske

19
proizvodnje, ali je njihovo podrijetlo vrlo upitno, jer se u katalogu nalaze podaci o postojanju kolekjcije
etrurske nekropole iz Saturnije kao i dva kiliksa za koja se drži da bi mogli biti iz Nezakcija.

Korintska keramika s kraja 8. i početka 7. stoljeća prije Krista, naziva se protokorintski stil na
kojem se događaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period. Nakon tog prvog,
početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo
animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. stoljeća prije Krista, korintski slikari uvode novu
tehniku ukrašavanja i oslikavanja. Počeli su urezivati detalje obrisa figura, dijelove ili detalje odjeće,
ratničke opreme, detalje galve itd. Tu su tehniku preuzli sa importirane, najvećim dijelom feničke
luksuzne robe. Uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu. Tipovi
posuda na kojima se javlja su pretežno malih dimenzija kao što su:
 Alabastroni (posudice za držanje parfema, mirisnih ulja)

20
  Skifosi
 Mali pehari
 Pikside
 Kozmetičke cilindrične kutije

Protokorintski stil (720. – 640. godina prije Krista)

EPC 720. – 690. god. pr. Kr.

MPC 690. – 650. god. pr. Kr.

LPC 650. – 640. god. pr. Kr.

21
 Negdje u srednjem protokorintskom periodu počinje se razvijati crnofiguralna tehnika. Korintska
keramika s ukrasom izvedenim crnofiguralnom tehnikom proizvodila se u relativno kratkom razdoblju,
od kasnijeg 7. stoljeća prije Krista pa do sredine 6. stoljeća prije Krista. Korintska crnofiguralna keramika
rijetka je na prostoru sjevernog dijela istočne obale Jadrana, kao i na ostatku liburnskog prostora koji
već pripada srednjem Jadranu. Na tek četiri nalazišta, Nezakciju i Puli u Istri, te Zadru i Ninu u sjevernoj
Dalmaciji, spominju se nalazi keramike ove vrste, pri čemu se brojnošću i raznovrsnošću nalaza ističe
Zadar. K tome, podrijetlo korintske keramike iz Nezakcija i Pule krajnje je upitno, i uglavnom se ne uzima
u obzir u raspravama novijeg daturam. Također, ovdje treba pribrojiti i zemunički primjerak.
Zanimljiv je kontekst nalaza
zemuničkog primjera; riječ je o
naseobinskom kontekstu i vrsti keramike
koja je imala uporabnu funkciju za ispijanje
pića. Isto je i u obližnjem Zadru, iako su svi
primjerci nađeni na prostoru gradske
dominantne, koja je u rimsko, a gotovo
sigurno i u željezno doba, bila središte
javnog života s pratećim sadržajima iz
područja sakralnog. Stoga se eventualno
pomišljati, iako je to zbog ipak nešto šire
distribucije nalaza manje vjerojatno, da
originalno potječu iz konteksta koji bi se
mogao povezati sa svetištem. Primjerci sa
susjednog, srednjo i južnodalmatinsko prostora uglavnom su cjeloviti nalazi, često nesigurne
provenijencije ili barem preciznijih okolnosti nalaza, međutim, s obzirom na očuvanost posuda, njihove
oblike (piksida, aribali, alabastri) i funkcije, kao i pojedine indicije o mjestu nalaza, može se pretpostaviti
da su tvorili dio grobnih inventara. Identična se situacija prati i na širem jadranskom prostoru, kako za
korintsku, tako i za atičku crnofiguralnu keramika koja se također javlja u Zemuniku, a tek se brojnija
atička crvenofiguralna keramika često nalazi i u naseljima. Svakako se takvo stanje treba dijelom pripisati
pogrebnim običajima (Liburni su keramičke recipijente, i domaće i strane provenijencije, sve do
posljednjih godina 1. stoljeća prije Krista iznimno rijetko prilagali u grobove).

Zreli stil
 Crnofiguralni stil u korintskoj produkciji (625. – 550. godina prije Krista)
 Trodjelna podjela
 Manji oblici posuđa
 Stereotipna dekoracija → frizovi životinja bez interakcije, gruba simetrija (animalni stil)
 Stil s prikazima ljudskih figura

Kopila, otok Korčula: Oinochoa, 7./6. stoljeće prije Krista

22
 EC (625. – 600. god. pr. Kr.) MC (600. – 575. god. pr. Kr.) LC (575. – 525. god. pr. Kr.)

KORINTSKA KERAMIKA U HRVATSKOJ

Korintska keramika kao materijal na istočnojadranskoj obali veoma je interesantan. Na Visu ih

je pronađeno nekoliko, u Zadru, Saloni, pohranjena je i u Dubrovačkom muzeju, a ta najvjerojatnije
potječe s Korčule. Prisustvo ove keramike na istočnojadranskoj obali govori u prilog prometa i trgovine
koji očito nisu bili sporadični u to vrijeme. O tome da je Korint imao vitalnih interesa u Jadranu, već je
dovoljno istaknuto. Samo, ova keramika u srednjem Jadranu ne ukazuje nužno na to da su njeni nosioci
moali biti baš Korinćani. Oni su mogli biti zainteresirani naročito za južni Jadran (vjerojatno srebrni
rudnici Damastiona) ili za dolinu Neretve (perunika), ali za sada ne postoje evidenvije da su mogli biti
prisutni i sjevernijee, jer su posrednici te trgovine mogli isto tako biti i Korkirani koji su, bez obzira na
političke svađe, uvijek bili unutar korintske utjecajne sfere.

GRADINA U ZEMUNIKU DONJEM

Zemunički primjerak skifosa/kotile sačuvan je tek parcijalno:
 Manji dio oboda
 Horizontalne ručke
 Recipijent

23
 Izrađen je od fino pročišćene gline. Vanjska površina svijetle zelenkastožućkaste boje polirana i
ukrašena ptica, vrlo vjerojatno labud, crne je boje. Detalji su izvedeni urezivanjem (oko i perje na
prijelazu u vrat). Na vratu su vidljive dvije smeđe točke. Ispod oboda je oslikana horizontalna linija, a
vidljivi su i uobičajeni motivi kojima je ispunjavana pozadina između likova (najčešće rozete i točke), a
na zemuničkom primjerku vidljiva je jedna točka te dvije kraće linije koje je teško preciznije definirati.
Sličan ornament na identičnom obliuku posude nalazi se u Zadru. Pronađen je 1961. godine
prilikom istraživanja franjevačkog samostana i na osnovi analogija pripisan je srednjokorintskom stilu
produkcije, odnosno razdoblju od oko 600. do 575. godina prije Krista, kao i ornametalno blizak
fragment recipijenta pronađen na prostoru samostana Sv. Marije u Zadru koji također na tijelu labuda
ima vidljive dvije smeđe točke, moguće prvotno izvedene u crvenoj boji. Sintaksa ukrasa s jednom
trakom na obodu, životinjskim frizom, ornamentima ispune u obliku rozete i točke uglavnom se pripisuje
srednjokorintskom stilu ili kraju ranokorintskog stila, pa to potvrđuje Batovićevu dataciju za zadarske
primjerke, a time i za zemunički. Naravno, treba napomenuti da s obzirom na očuvanost primjerka mnogi
važni oblikovni i ukrasni dijelovi nedostaju, ponajprije cjelokupna ornamentalna kompozicija i dno
posude, čije je oblikovanje, uza samu figuralnu dekoraciju, najbolji pokazatelj za izvođenje preciznije
stilske analize, a time i datacije.

Zadar: franjevački samostan – fragment korintske kotile s ukrasom labuda; izbor korintske i italo-
korintske keramike iz Zadra, posve desno fragment s prikazom labuda s prostora samostana Sv. Marije

ARHEOLOŠKI MUZEJ U SPLITU

Korintska piksida ▶ crnofiguralna piksida s
poklopcem nađena vjeroajtno u Solinu, u jednom
grobu. Žuta glina, crni i smeđi firnis.
Dimenzije:
 Visina 6,4 cm
 Promjer trbuha 9 cm
 Promjer poklopca 6,9 cm
 Visina s poklopcem 8,9 cm
Trbuh je konveksan, posuda je čitava i dobro
očuvana, osim što je odlomljen jedan neznatan
segment poklopca. Na trbuhu teče uokolo friz zvijeri
(pantera, magarac, ptica i pantera – desno; kozorog na
lijevo). Detalji su urezani. Prazan prostor ispunjen je
rozetama-mrljama (s urezanim laticama, veće su
šesterolisne, manje četverolisne) i točkama. Iznad friza dvostruki niz točaka između ravnih linija, ispod
friza crna vrpca između četiri tanje linije. Ispod toga vučji zubi. Rub noge (niska prstenasta noga) obojen.
Ploha se otvara (usne) nešto malo konkavno. Horizontalan poklopac s niskom cilindričnom stijekom
odozdo koaj zahvaća u otvor posude. Na poklopcu nizak cilindrično-koničan držak s proširenim
dugmetom odozgor, uokolo drška s kružnim frizom zvijeri poput onih na samoj posudi. Oko drške je
vijenac kratkih poteza, ploha dugmeta s crnim firnicom i pošteđenim vijencem u sredini.

24
 Posuda nema drške. Prema ispupčenosti trbuha i odnosima dimenzija (posuda je šira nego viša)
ova piksida spada u oblike koji su se, nakon tankih stijenki u ranoj korintskoj fazi, javile u srednjoj
korintskoj fazi. Ovu atribuciju potvđuje ukras posude:
 Izdužene figure zvijeri
 Pažljivo urezani detalji
 Čvrstoća i sigurnost siluete
 Srednjokorintska rozete

Većina autora datira srednje korintski stil u prvu četvrtinu 6. stoljeća prije Krista, s
divergencijama najviše do jednog desetljeća, pa se unutar tih granica može smjestiti i splitska piksida.
Međutim, kako se na njoj, uz rozete, javljaju i točke kao materijal za ispunjavanje prostora (remplissage),
a osim toga je dvostruko punktirana linija nad zoomorfnim frizom prilično nemarno izvedena, možda bi
bilo najbolje dataciju ove vaze sniziti, negdje blizu 570. godine prije Krista.

VIS (ISSA)
Šest korintskih vaza iz Isse daju nehomogenu sliku:
 Četiri primjerska su italsko-korintski
 Aryballos s ratnicima (Zadar) je sigurno korintski
Alabastron I ▶ visina 10,2 cm, promjer 5,9 cm. Žućkasto-zelenkasta glina,
crnosmeđi linearni ukras koji na plohi otvara radijalni potez, rub otvara s crnom
linijom, leđa drška su crna. Na korpusu vaze dvije zone točaka, veoma nepravilno
izvedenih, između tri linearne grube (crna između dvije crne linije). Na samom
vratu, u zoni drška, vertikalni potezi. Na dnu se nalazi crni kolut.
Alabastron II ▶ visina 10 cm, promjer trbuha 5,2 cm.
Blijedoružičasta glina. Na vratu, odmah ispod drški, odebljali prsten, na dnu odozdo
sitna jamica. Na plohi otvora tri koncentrične kružnice, rub koluta crn. Na vratu (na
odebljanju) niz veoma kratkih vertikalnih poteza, zatim široka crvena (prešla u smeđe)
pruga između dvije crne linije. Slijedi pojas crnih točaka u četiri reda (točke u gornjem
najkrupnije), pa opet crvena pruga između dvije crne kao gore. Na leđima drška
(plosnati, vrpčasti držak) tri horizontalne pruge.
Alabastron III ▶ oblika kao i prvi alabastron, na vratu ima dugi
vertikalni poter, na tijelu dvije pruge između dvije iznimno široke
pruge, crno i crveno, ali je teško prema fotografiji odrediti odnose dviju
boja. Visina 9,2 cm, promjer trbuha 5 cm.
Alabastron IV ▶ bez koluta na otvoru i bez drška. Visina 7,8 cm,
promjer trbuha 5,3 cm. Konus trbuha obojen širokom prugom, zatim dvije
tanje. Na trbuhu pojas kosih i ispod njih vertikalnih poteza, oba flankirana
širokim prugama. Ne mogu se izvuči točni podaci o bojama.

25
 Aryballos ▶ visina 8 cm, promjer trbuha 7,6 cm, promjer otvora 4,3
cm. Na ramenu ima vertikalni potez, na trbuhu pruga između dvije široke.
Boje vjerojatno crvena i crna.
Od ovih pet vaza, četiri pripadaju vrstama koje su karakteristične ili
se pripisuju italskim (etrurskim) imitacijama korintske keramike. Alabastron
broj III i aryballos, s karakterističnom ornamentikom crnih i crvenih pruga.
Alabastron II, s punktiranom zonom, ali isto tako i sa širokim prugama, ima
prstenasto zadebljanje na vratu, koje je karakteristično za italski Korint.
Alabastron IV, s obzirom na njegov linearni ukras koji nije uobičajen u
Korintu (kose linije), a pogotovo s obzirom na njegov hibridni oblik vjerojatno isto tako treba pripisati
italskoj imitaciji. Jedino je alabastron I korintski, s obzirom na njegovu žutozelenkastu glinu koja je tipična
za Korint. Međutim, s obzirom na krajnju rijetkost arhajskih nalaza na istočnoj obali Jadrana, moglo bi
se pomišljati na to da te vaze potječu iz jedne zatvorene cjeline. Vremenska determinacija se ne protivi
tome – u prosjeku se ovakve vaze datiraju u prvu polovicu 6. stoljeća prije Krista.

Vis – Issa:
 3 alabastra: 625. – 600. godina prije Krista, rana korintska ili italska (etrurska) imitacija
korintske produkcije
 Dva globularna aribala: 6. stoljeće prije Krista

Issa, 6. stoljeće prije Krista: korintski globularni aribal s prikazom ratnika (Venezia, inventar AMZd)

DUBROVAČKI MUZEJ, KOPILA (Korčula)

U muzeju se nalazi nekoliko neobjavljenih korintskih posuda koje u posljednje vrijeme dobivaju
posebno značenje. Dosad se naime smatralo da te posude ne potječu iz Dalmacije, jer se u muzeju, kao
donacija iz 80ih godina 19. stoljeća, nalaze dvije prilično velike zbirke vaza, jedna sa Cipra (najveći dio
kasnogeometrijskih), a druga, crvenofiguralna, iz Kampanije. Kako o svim tim vazama nema evidencije,
te se s razlogom smatralo da i grčke (korintske) vaze pripadaju tim donacijama. Međutim,
uspoređivanjem dimenzija i opisa moglo se ustanoviti da jedna između njih, oinohoa sa širokim dnom i

26
dva friza životinja, uobičajenih u korintskoj produkciji, odgovara oinohoio koju spominje Robert
Schneider, nađenoj ''u pseudokorintskom stilu'' i osim toga sumnja u podatak o lokalitetu, ali je prva
primjedba neosnovana, a za drugu ne kaže zašto sumnja. Bez obzira na to što Schneider ne spominje i
ostale vaze pa ih prema tome 80ih godina vjerojatno nije ni bilo u dubrovačkom muzeju, nema razloga
ne povezati s tom oinohoom i ostale korintske vaze u tom muzeju kao nalaze koji su mogli sukcesivno
dolaziti s jednog određenog lokaliteta. Vis u tom smislu ne dolazi u obzir, jer nije vjerojatno da bi viški
nalazi dolazili u Dubrovnik (oni su najčešće kao poklon odlazili u Beč). Ako se uhvati podatka o Blatu na
Korčuli, koji je Schneider dobio, i ako se u vidu ima činjenica da se na jednoj od tih vaza nalazi stara
cedulja s imenom dubroavčke obitelji Zamanja (''Zamagna''), onda to znači da je moguće da i ostali
primjerci potječu s istog područja.
 Oinohoa s dva friza zvijeri, starija korintska faza (zadnja četvrtina 7. stoljeća prije Krista)
 Aryballos s ratnicima, mlađa korintska faza (druga četvrtina 6. stoljeća prije Krista)
 Aryballos s grotesknim plesačima – padded dancers, srednja korintska faza (prva
četvrtina 6. stoljeća prije Krista)
 Kolutasti askos – vase couronne, askos a ciambella – sa zvijerima, starija korintska faza
 Alabastron s tri friza sa siluetama, bez ureza, pasa u trku i rozetama protokorintskog ili
prijelaznog tipa (sredina 7. stoljeća prije Krista)
 Vrč – tip olpe, ali drška nije postrance nego na otvoru, s crnofiguralnim volutama i
cvjetovima lotosa na trbuhu. Radi se o nekoj insularnoj produkciji (6. stoljeće prije
Krista)

Kopila, otok Korčula: balzamarij (6. stoljeće prije Krista) i ariballos (7./6. stoljeće prije Krista)

Kopila, otok Korčula: oinochoa (7./6. stoljeće prije Krista)

27
Crnofiguralna keramičko posuđe na istočnom Jadranu

Crnofiguralna keramika istovremena je s korintskim proizvodima, a u najvećoj se mjeri veže uz

atičke proizvodne centre, posebno Atenu. Osnovna karakteristika ovih posuda je prikaz figura kao crno
slikanih silueta na svijetloj podlozi. Premda je dosta čest i lako prepoznatljiv arheološki nalaz, do danas
ovaj tip keramike nigdje nije u zadovoljavajućoj mjeri tipolški određen, niti statistički obrađen da bi
mogao poslužiti kao dokazni materijal u razmatranju ranih trgovačkih veza s Grcima.
Na području Istre atička crnofiguralna keramika je arheološki dokumentirana u Nezakciju, gdje
se nalazila mahom kao prilog u željeznodobnim domorodačkim grobovima. Nađena je u istraživanjima
vođenim 1901. godine, u bogatoj grobnici 12, zona I, te u kasnijim istraživanjima u zoni rimskih hramova.
Paralele za ovu keramiku nađene su u bogatim grobovima na zapanoj obali Jadrana, u Spini i Numani i
datiraju se u kraj 6. i početak 5. stoljeća prije Krista. U AMP nalazi se i rekonstruirana crnofiguralna
posuda za pijenje vina nepoznata podrijetla, koja bi se ipak mogla vezati uz područje Istre, najvjerojatnije
Nezakcija.
Na području Liburnije, tijekom arheoloških istraživanja na zadarskom forumu, nađeno je
nekoliko crnodfiguralnih fragmenata, među kojima je posebno zanimljiv ulomak posude s motivom
ljusaka. Ovaj motiv je karakterističan za klazomensku proizvodnju na zapadnoj obali Male Azije. Njihova
distribucija je vezana uz egejsko područje, a van ove zone, u većoj količini nađene su samo u Egiptu i
vrlo rijetko u Italiji. Datiraju se potkraj 6. stoljeća prije Krista.
U AMZd nalazi se jedan kotile-skif iz groba u Ninu. Na njemu je između para apotropejskih očiju
naslikan trkač. Za ovu posudu se drži da je atičke produkcije i datira u kraj 6. stoljeća prije Krista. Iz Nina
potječe i ulomak crnofiguraln posude s prikazom ratnika, od kojeg se vidi veći dio kacige s perjanicom i
dio ruke u kojoj se nalazi koplje. Ulomak je pronađen u novije vrijeme tijekom istraživanja rimskog
hrama.
Na otoku Braču, na platou Rat iznad Viče luke tijekom arheološkog sodniranja nađen je ulomak
crnofiguralne keramike s motivom pasa u trku. Radi se vjerojatno o posudi atičke proizvdonje datirane
u drugu polovicu 6. stoljeća prije Krista.
U AMS postoji atički crnofiguralni lekit s prikazom dorifora, za kojeg se pretpostavlja da potječe
iz srednje Dalmacije, možda s otoka Visa, ali njegovo podrijetlo ostaje upitno. Također iz Muzeja Sv.
Donata u Zadru tijekom rata u Veneciji su završila i dva crnofiguralna lekita čije se podrijetlo veže uz Vis.
U AMZg nalaze se ulomci crnofiguralnog lekita koji je nađen krajem 19. stoljeća na otoku Hvaru,
u Starom Gradu, na predjelu Jurjevac, a koji je pripisan Leagros krugu i datiran u kraj 6. stoljeća prije
Krista.
U novije vrijeme sustavna arheološka istraživanja na Palagruži dala su veliki broj nalaza iz kasnog
arhajskog razdoblja, od čega manji broj pripada crnofiguralnoj keramici.

Atička orijentalizirajuća i crnofiguralna produkcija

EPA (700. – 645. god. pr. Kr.) MPA (675. – 650. god. pr. Kr.) LPA (650. – 610. god. pr. Kr.)

28
 Atičko crnofiguralno slikarstvo
Rani stil (610. – 550. god. pr. Kasni stil (530. – 450. god. pr.
Zreli stil (570. – 525. god. pr. Kr.)
Kr.) Kr.)

Crnofiguralna keramika nastala je u Korintu početkom 7. stoljeća prije Krista. Riječ je o tehnici
ukrašavanja keramike crnim figurama na prirodnoj podlozi koja svoj najveći procvat dostiže u atičkom
slikarstvu u 6. i prvoj polovici 5. stoljeća prije Krista, osvojivši istovremeno široko grčko tržište. Potrkaj 6.
i početkom 5. stoljeća prije Krista, u tu keramičku vrstu prodire likovni izraz svojstven crvenofiguralnom
slikarstvu, a jedan od najizrazitijih oblika koji se na taj način ukrašavaju postaje lekit koji se često, ali ne
isključivo, javlja kao grobni prilog. U tom razdoblju standardni oblik lekita ima gotovo ravne ramene
površine, okomite na izduženo cilindrično tijelo.
Istodobno s korintskim proizvodima, na Jadranu se javlja i atička crnofiguralna keramika, nešto
brojnija od korintke, ali još uvijek prilično rijedak nalaz, posebno na istočnoj jadranskoj obali. Javlja se
od sredine 6. stoljeća prije Krista. Atička crnofiguralna keramika ima izvanredne tehničke karakteristike,
od samog oblikovanja posude, oblika, do izvedne ukrasnih motiva i pečenja kojim se dobivao visoki sjaj.
Karakteriziraju ga crne figure koje su postavljene oko posude u širokom pojasu i dominiraju
dekoracijom dok su ornamentalni ukrasi u drugom planu. Figure su na crveno tijelo posude nanošene

29
vrlo finim glinenim šlikerom bogatim željeznim oksidima koji je bio gotovo razvodnjen te su mu
dodavane alkalije i taninske kiseline. Crna boja tako naslikanih moitiva dobivala se posebnim načinom
tehnike pečenja koji se odvijao u tri faze:
 I faza → biskvitno pečenje na 900°C. Crvena boja zbog oksidacije željeza iz gline
 II faza → u fazi redukcije zaustavlja se dovod kisika i željezni oksid se reduica u
oksiduloksid i cijeli predmet pocrni
 III faza → u ponovljenoj reoksidacijskoj fazi tijelo posude ponovno postaje crveno, a
figure slikane šlikerom ostaju crne jer je šliker toliko očvrsnuo da na njega ne djeluje
ponovljena kemijska reakcija
Jedan od poznatih slikara crnofiguralnog stila bio je slikat Nikosthenes koji je imao golemu
produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao. Pripada samom kraju crnofiguralnog slikarstva.

CRNOFIGURALNA KERAMIKA U HRVATSKOJ

VIS (?)
Crnofiguralni lekythos nalazi se u AMS. Godine 1926. došao
je u muzej skupa s arheološkom zbirkom financijskoj savjetnika Ant
eLukanovića.
Visina lekita je 14 cm, širina ramena 5,4 cm. Žuta glina,
svijetlosmeđa engoba, crni firnis, mjestimično s otpalim česticama.
Lijevak otvora obojen je crnom bojom (iznutra), a isto tako je i drška
tretirana. Široki kolut noge obojen je, a rub je pošteđen. Dosta uski
pojas nad nogom je crne boje također, a zatim se tu nalaze i dvije
crne pruge. Dio koluta noge i dio otovra su slijepljeni. Na dnu vrata
nalazi se vijenac crnih mrlja, ispod toga na ramenu nalazi se radijalni
vijenac crnih štapića, sve nemarno izvedeno. Rub ramena prati crna
linija. Na tijelu posude nalazi se figuralni prikaz muškarca u sredini u
himationu (Dioniz), koji trči na desno, držeći u lijevoj ruci izduženi
trokutasti predmet (rog). S oba ramena strše koso u vis dvije ravne
linije zajedno s dvije vijuge, koje se spuštaju. S obje strane nalaze se
dva dorifora, oba okrenuta na desno. Detalji su urezani.
Lekythos je atički, kasne serije, s konvencionalnim prikazima
dorifora. Detalji nabora na haljinama su urezani rutinski i površno, a
to još u većoj mjeri vrijedi za vijenac jezičaca na ramenu – tu više čak
nema niti rutine. Zbog toga se datira u konac 6. stoljeća prije Krista.
Lokalitet je nepoznato, ali se svakako radi o srednjoj
Dalmaciji. Naime, financijski savjetnik Lukanović je radio u Dalmaciji,
i to najprije (sve prije WWI) na području Neretve, a kasnije u Splitu.
Tu, u Splitu, dobivao je arheološke predmete za svoju zbirku iz
srednje Dalmacije, u prvom redu s otoka, a donosili su mu ih financijski službenici. S obzirom na to što
je Vis dao nekoliko crnofiguralnih atičkih vaza (u Zadru i Sarajevu), prirodno je pomišljati da je i ovaj
lekythos sa Visa.

Vis (?)
 Crnofiguralni lekiti
 Atički crnofiguralni stil
 Kraj 6. stoljeća prije Krista

30
 STARI GRAD NA HVARU
Ulomci crnofigueralne keramike iz Starog Grada na Hvaru, usmjeravaju na traženje
pretpostavljene arhajske grčke naseobine na mjestu kasnijeg Pharosa. Velika šteta je ta što je kontekst
cjelokupnog nalaza nejasan, pa se neki ulomci mogu datirati jednako u 5., ali i 4. stoljeće prije Krista, što
uskraćuje odgovor na temeljno pitanje o kontinuitetu života, odnosno trgovačke aktivnosti na tom
lokalitet od kraja 6. do kraja 3. stoljeća prije Krista. Stoga je i dalje otvoreno pitanje je li crnofiguralna
roba zalutala na mjesto koje će tek stoljeće kasnije biti kolonizirano, ili ona svjedoči o neprekinutoj
naseljenosti. Kolonija maloazijskih Parana je početkom 4. stoljeća prije Krista odaslana na jadranski otok
uz ''blagoslov'' proročišta, u čemu treba vidjeti simboličnu metaforu povijesne realnosti koja ukazuje na
ranije veze (trgoavčka ispostava?) s naknadno koloniziranim mjestom, što je jedno od pravila grčke
dijaspore. Maloazijsko podrijetlo hvarskih kolonista spontano asocira na moguću provencijenciju robe
koju donose, odnosno nabavljaju. Međutim, po svemu sudeći, radi se o atičkom crnofiguralnom lekitu,
premda i to treba uzeti s izvjesom rezervom, s obzirom na općenito slabije poznavanje istočnogrčke
crnofiguralne produkcije.
Pojava atičkog kasnoarhajskog materijala na Hvaru ne iznenađuje utoliko što u to vrijeme i inače
slabi korintska i jonska proizvodnja i trgovina u korist atičke na sjelokupnom mediteranskom prostoru,
pa se i do sada pronađeni crnofiguralni ulomci na Jadranu pretežno pripisuju atičkim radionicama.
Ulomci crnofiguralne keramike podržavaju istovremeno tek naslućenu pretpostavku o arhajskoj
grčkoj naseobini na Hvaru, koju se nastojalo prepoznati u nedovoljno preciznim literarnim izvorima i
općem povijesnom kontekstu, uz nadu da će jednom biti označena i materijalnim nalazima.
Katalog crnofiguralne keramike:
 Caška (kalatos) lekita → fina keramika, u sredini sive boje, a na rubovima narančasto
pečena glina posve prevučena mutnim, mrljastim, crnozelenkastim lakom, osim na zaravnjenoj površini
otvora, gdje se naziru tragovi tamnije crvene glazure. Datira se u 6. do 4. stoljeće prije Krista (?). S
obzirom na veće dimenzije i lošu kvalitetu firnisa, nije isključeno da se radi o kasnijem primjerku.

31
  Vrat i drška lekita → kvalitetna narančasta bež glina, izvana prevučena glazurom tamnije
nijanse iste boje. Lučno savijena trakasta ručka je izvana prevučena crnim lakom, koji varira od vrlo sjajne
do mutne, razrijeđene nijanse. Cilindrični vrat je odlomljen na gornjoj strani, na mjestu spoja sa časkom
otvora. Lepezato proširenje na mjestu spoja s razmenom je naglašeno koljenastom istakom, ukrašenom
vodoravnom tamnocrvenom linijom i radijalnim prugama crnog laka.

 Ulomci ramena lekita → ukrašeni palmetama izvedenim crnim lakom na prirodnoj

površini gline, prekrivenoj glazurom.

32
  Ulomak trbuha lekita ukrašen točkicama sa straen ravne crte (stilizirana grančica)
 Ulomak trbuha lekita s nejasnim prizorom
 Ulomak trbuha lekita s nejasnim prizorom (rubna traka omeđena nizom točkica?)
 Ulomak (trbuha?) lekita → ukrašen rubnim ornamentom od dviju usporednih
crvenkastih linija, omeđenih vjerojatno nizom crnih točkica.
 Ulomak gornjeg dijela trbuha lekita → ispod rubne trake sastavljene od dviju usporednih
crvenkastih linija i naizmjeničnih, dijagonalno povezanih crnih točkica, nejasan prizor (glava konja?)

 Ulomak trbuha lekita → nečitak prizor, možda griva konja, i ostaci stilizirane grančice ili
rubne trake sastavljene od točkica.

 Ulomak trbuha lekita → prizor nejasan. Nazire se griva konja, ili možda ljudska brada,
izvedena urezanim crtama. Na tom dijelu je crni lak mutniji i bljeđi.

 Ulomak trbuha lekita → na tamnoj podlozi su desno ostaci nejasnog prizora, a lijevo dio
stopala desne noge s precizno izvedenim prstima.

33
  Ulomak trbuha lekita → na tamnoj podlozi prikaz stopala i dijela desne noge s
naznačenim prstima i člankom. Ostatak prizora je nejasan (draperija?).

 Ulomak trbuha lekita → ispod rubne trake prikazan je dio galve muškarca, kojemu su
čelo i nos u istoj ravnici, a oko bedemastog oblika nadsvođeno dugim, blagim lukom obrve. Na površini
gdje je urezanom linijom označena kosa iznad čela je lak mutan i izblijedio (tragovi iščezle boje?)

 Ulomak trbuha lekita → na lijeoj strani ostaci stilizirane grančice i nejasnog predmeta, a
na desnoj dio glave i ramena muškog lika, kojemu razapljena čeljust daje pomalo bestijalan izraz.
Vjerojatno se radi o satiru, na što upućuju i brkovi naznačeni kratkim usporednim crticama, prikazanom
u živahnom pokretu, nagoviještenom položajem ramena koje dijelom zaklanja brada.

34
 Dijelovi ramena daju naslutiti da je starogradski lekit pripadao obliku lekita s gotovo ravnim
površinama ramena, okomitim na izduženo cilindrično tijelo. Ukrašeni ulomci iskazuju sve osobine
slikarstva na prijelazu 6. u 5. stoljeće prije Krista:
 Specifično stiliziran vijenac palmeta na ramenu
 Obrub poviše figuralnog prizora, sastavljen od neizmjenično dijagonalno povezanih
točkica
 Stilizirane grančice koje se provlače praznim prostorima između figuralnih prizora
 Kosa prikazana kao zadebljali obrub oko čela, pojačan bijelom bojom
 Vrlo izražena mimika pomalo bestijalnog satirskog lica
 Žustar pokret lijeve ruke, koja djelomice zaklanja lice
Ovim se elementima, pojedinačno ili u kombinaciji, koriste slikari različitih radionica u kasnom
6. i početkom 5. stoljeća prije Krista, osobito oni iz kruga Leagrosa, te slikara iz Atene. Ovaj posljednji
poznat je po prizorima ritualnog borbenog plesa dionizijevskih svečanosti, komponiranog u prikazu
dvojice suprostavljenih satira s oružjem u rukama i odjevenog svirača među njima. Lice satira, kao i
dijelovi njemu suprostavljenog lika (svirač?), moglo bi se uklopiti u pretpostavljeni prizor, premda čitava
rekonstrukcija ostaje krajnje hipotetičnom zbog fragmentiranosti ostatka i zbog dvojbe pripadaju li svi
ulomci istoj posudi. Kako majstor Atene osliukava pretežno bijele lekite s početka 5. stoljeća prije Krista,
a kompozicija palmeta na ramenu ovog primjera ukazuje na 6. stoljeće prije Krista, osobito na krug
Leagrosa, pretpostavljeni prizor na starogradskom lekitu bi trebalo smjestiti na relaciji između posve
rane faze slikara Atene i nekog njegovog prethodnika iz spomenutog kruga. Prizori na pojedinim
ulomcima daju naslutiti da se radi o glavi, odnosno grivi konja, koja se u kasnom crnofiguralnom
slikarstvu rado prikazuje kratkim usporednim crticama. U slučaju da svi ulomci pripadaju istoj posudi,
mijenja se pretpostavka o prizoru ritualnog plesa, a u obzir dolazi neka kompozicija sa satirima i konjima,
što nije rijedak slučaj u tom razdoblju. Inače, na veći broj lekita zbirke Biankini ukazuju brojni neukrašeni
ulomci, kojih zakrivljenost stijenki otkriva da su pripadali upravo tom obliku, a i prevučeni su glazurom u
nešto pojačanoj prirodnoj boji gline, upravo kao i ukrašeni primjerci. U tom slučaju se i čaška, nešto
predimenzionirana za vrat, može pripisati nekom drugom lekitu iz starogradske zbirke.

VIČA LUKA, BRAČ

Fragment je dimenzija 4,3 x 4,8 cm. Vanjski dio ruba je odškrnut. Glina je crvenkasta. Nađen je
1957. godine na platou Rat, nad Vičom lukom kod Bobovišća na otoku Braču, za istraživanja koja je vodio
M. Nikolanci u suradnji s I. Marovićem. Tom prilikom je I. Marović kratko vrijeme odvojeno sondirao na
spomenutom platou te je naišao na ogromnu količinu prapovijesne keramike, uz nekoliko sitnih grčkih
ulomaka sa sjajnim crnim firnisom, i na ovaj fragment.
Rub fragmenta prati široka traka
(1,8 cm) a ispod toga je crnofiguralni
ukras, pas (glava i dio trupa) na desno te
ostatak drugog psa, s repom. Nisu
sačuvane noge prvog psa, ali je vjerojatno
bio prikazan u trku. Konture glave i uha
parcijalno prate ureze, uz detalje
muskulature na tijelu te niza paralelnih
kratkih poteza na vratu, što bi po svoj
prilici morao biti ovratnih. Zakrivljenost
framgenta na donjem rubu mogla je
pripadati kružnici od 18 do 20 cm
promjera. To, kao i profil fragmenta,
ukazuje na to da je posuda bila kylix, omiljeni oblik za piće u toku arhajskog i klasičnog perioda grčke
keramike.

35
 Fragment pripada crnofiguralnoj grčkoj produkciji (arhajsko razdoblje). Vjerojatno je posuda
pripadala produkciji tzv. ''malih majtora (atička produkcija) koji su kroz arhajski i klasični period
ukrašavali male oblike, kylixe i kotyle, izoliranim figuralnim i ornamentalnim motivima minijaturističkog
karaktera. Beazley razlikuje dvije osnovne kategorije:
 Lip-cups → ornamentalni pojas nalazi se na samom rubu. Ornamentalni pojas redovito
je markiran u tektonici posude profiliranim koljenom. To profilirano koljeno nalazi se na fragmentu iz
Viča luke, na dnu crne trake, i po tome ova posuda predstavlja izuzetan sinkretizam dviju kategorija.
 Band-cups → ornamentalni pojas nalazi se nešto ispod drške, dok uz rub teče široka crna
traka. To je slučaj i kod fragmenta iz Viča luke. Stijenka posude je kod ove kategorije ravnomjerna.
Sekvence pasa u trku su poznati motivi u protokorintskoj produkciji (na kotylama i kruškastim
lakythosima), te u staroj korintskoj fazi (na skyphosima-kotylama). Stoga je teško atribuirati ovaj
fragment, odnosno vazu bilo kojoj grupi, ukoliko ne bi došla u obzir brojem ograničena grupa Gordion
(u Frigiji), koja spaja elemente obiju grupa (crnu traku uz rub i profilirano koljeno). Međutim, keramika
tipa ''malih majstora'' je na Istoku premalo poznata. Još uvijek nije u dovoljnoj mjeri osvijetljeno pitanje
jonske produkcije kroz 6. stoljeće, kao ni upliv atičkih majstora na tom području. Mogući su neočekivani
sinkretizmi. Nije još ni definitivno riješeno pitanje odnosa Korint-Atena kroz 6. stoljeće prije Krista, u
borbi za osvajanje i čuvanje tržišta. Poznato je da zbog toga postoje međusobni uplivi, ali granice su još
uvijek nepoznate. Karakterikstično je u ovom smislu pitanje jedne posebne grube ''malih majstora'',
kylixa tipa Droop, sa izratima lakonskim dekorativnim, a u širem smislu i jonizirajućim elementima. Jesu
li ih lansirali atički keramičari da osvoje korintsko tržište, ili su suprotno, Korinćani na taj način iskazali
borbu za opstankom? Motiv pasa djeluje korintizirajući, ali to već davno nije više vitki pasji ''galop''
protokorintske produkcije. Osim toga, profil koljena na stijenki čini se da isključuje korintsku
provenijenciju, a povrh toga, engoba djeluje atički.
Bez obzira na dilemu, radi se svakako u crnofiguralnoj produkciji koja se vremenski može
smjestiti u drugu polovicu 6. stoljeća prije Krista, možda pod kraj stoljeća. Možda je riječ o imitaciji, pa
se može govoriti i o atičkoj imitaciji Korinta.

Viča luka, otok Brač:

 Crnofiguralni kylix – čaša za piće
 Atička produkcija tzv. malih majstora
 Druga polovica 6. stoljeća prije Krista

ZADAR
Crnofiguralni fragment s motivom ljusaka ▶ u AMZd nalazi se jedan crnofiguralni fragment
nađen prilikom istraživanja koje je Š. Batović vodio na zadarskom forumu. U tom kontekstu nađeno je i
drugih crnofiguralnih fragmenata.
Stijenka fragmenta je veoma tanka (crvenkasta glina), a sačuvan je samo jedan jedini
crnofiguralni motiv koji je pokrivao, djelomično ili potpuno, dekorirani dio korpusa vaze, motiv ribljih
ljusaka. Ljuske su izvedene tankim crnim linijama, a unutar svake se nalazi bijela točka. Ovaj
karakteristični motiv nije teško prepoznati. On pripada produkciji koja se obično naziva klazomenskom,
po Klazomenama na zapadnoj obali Male Azije.

36
 Prvi najveći nalaz ove keramike pripada Flinders
Petriu (1886.) na lokalitetu Tell Defeneg u Egiptu. On je
već tada bio naslutio maloazijsko porijeklo ove
produkcije. Sintetski prikaz ove vrste dao je 1952.
godine R. M. Cook. Atribucija Klazomenama potječe iz
činjenice što su se veće količine ove keramike našle u
Klazomenama i u Smirni. Stoga atribuciju Klazomenama
treba shvatiti u nešto širem smislu, jer je moguć i neki
drugi centar, ali svakako u blizini, u sjevernoj Joniji, što
je poduprto činjenicom da područjem južno od Samosa
dominira rodska Fikellura keramika. Rijetki intenzitet
nalaza ukazuje kako na usko vremensko razdoblje
produkcije tako i na ograničensot tržišta. U kvaliteti gline
se ogleda nastojanje za imitiranjem atičke produkcije
(smeđa, ali nešto svijetlija, u literaturi se spominje i
narančasta boja) ali tu se možda radi o subjektivnom
momentu. Čini se da ova roba nije prelazila Egeju, tj. nije
osvojila grčko tržište. Radi se o keramici provincijalnog
karaktera, čemu je dokaz jednostavnog motiva i
relativna lakoća izvedbe. No, pronašla je pogodno tržište
u Egiptu.
Crnofiguralna kotyle ▶ u AMZd nalazi
se jedna crnofiguralna kotyle (skyphos), nađena
u Ninu (?). Dva su drška, lučnog oblika,
upravljena ponešto koso prema gore. Visine je
7,4 cm, promjer otvora 9,6 cm, promjer dna 3,4
cm. Svijetloružičasta glina, crni firnis. Niski,
lijevkasto formirani otvor obojen je crno, tako i
donji dio posude, s dvije široke crne trake. Drške
su premazane crnim firnisom. U pošteđenoj
zoni na trbuhu nalazi se par apotropejskih očiju,
između njih trkač u trku na desno. Očne pupile
su izvedene šestarom (crna zjenica s dvije bijele tanke kružnice, bjeloočnica je crna). Pod drškama se
nalazi srcoliki list bršljana sa šiljkom prema gore.
Motiv apotropejskih očiju, preuzet s Istoka, iz maloazijske Jonije, prvi je u Ateni uveo
Exekias oko 550. godine prije Krista, a najkasnije 525. godine prije Krista. Od tada, motiv je imao puno
uspjeha, u prvom redu na kylixima, ali prelazi i na druge oblike, na pehare, kratere, a osobito na amfore.
Na kylixima i na kotylama-peharima figuralni motiv između očiju ima karakter vinjete, dakle
minijaturistički, i u tome se nadovezuje na proizvodnju ''malih majstora'', ali s druge strane Exekias se
upravo uvođenjem motiva očiju (i pregnantnijim oblikom kylixa) želi odvojiti od te produkcije. Već veoma
rano, u zadnja dva/tri desetljeća 6. stoljeća prije Krista, crnofiguralni slikari potenciraju prijeteći pogled
očiju svijetlim fondom bjeloočnice, koja se izdjava od crne pozadine. To je prvi stimulans za prelaz na
crvenofiguralno slikarstvo (nasljedstvo istočnojonske keramičke produkcije i ranih crnofiguralnih slikara
posuda u Ateni).
Motiv atleta u trku čest je u na atičkim vazama. Na jednoj amfori iz Camirusa (Rods)
trkač ima gotovo karikirane odnose udova i izgled Pigmejca. Na jednom obliku jednakom kao što je ovaj
iz AMZd, s očima, nalazi se na svakoj strani atleta u trku, a na jednom drugom, figura u osnovi slična onoj
iz AMZd, samo što se radi o Satiru koji pleže.
Sve u svemu, radi se o atičkoj vazi, koju se može datirati u zadnja dva ili tri desetljeća 6.
stoljeća prije Krista, ali kako su oči na vazi simplificirane, samo jedan kolut umjesto više njih, trebalo bi
se približiti 500. godini prije Krista.

37
 Ulomak crnofiguralne kupe s očima, kraj 6. stoljeća prije Krista

GRADINA U ZEMUNIKU DONJEM

U Zemuniku je pronađen samo jedan fragmetn crnofiguralne keramike koji se može pripisati
atičkoj produkciji. Ulomak oboda i vrata veće posude, sudeći prema profilaciji i dimenzijama, vjerojatno
kratera, vrhunske je izrade. Riječ je o posudi funkcionalno namijenjenoj za miješanje vina s vodom.
Identična morfologija, kao i koncepcija uređenja ukrasnog prostora – isti geometrijski motiv na obodu i
figuralni friz odmah ispod oboda – vidljiva je na ulomku kratera s volutama iz Kume, koji se čuva u
Nacionalnom muzeju u Kopenhagenu, kao i na krateru s volutama nepoznate provenijencije iz privatne
kolekcije Barbare i Lawrenca Fleischmana. S obzirom na tako distinktivnu ukrasnu koncepciju, zemunički
primjer također se može odrediti kao volutni krater.
Obod kratera iz Zemunika ukrašen je nizom meandra
između dvije linije koje ga obrubljuju, a neposredno ispod
oboda očuvan je tek manji dio figuralnog friza. Vidljiva su dva
lika. Desna figura odraslog muškarca, s bradom i bršljanovim
vijencem na glavi, u jednoj ruci drži rof. Prema ikonografskim
elemntima, a posebno s obzirom na rog, može se zaključiti kako
je riječ o Dionizu, bogu vina, božanstvu koje je prema količni
prikaza zasigurno među omiljenim motivima na crnofiguralnoj
i crvenofiguralnoj keramici proizvođenoj na prostoru Grčke i
grčkih kolonija u južnoj Italiji i na Siciliji.
Ostatak scene se naslućuje. Uzde i štap te dijelovi
zaprege svjedoče da se Dioniz nalazi na kolima koja vuče konj
(ili konji) koji se pretpostavlja zbog cjelokupne dispozicije i
jedne zaobljene linije koja je možda ostatak konjskog repa.
Teško je odgonetnuti tko je drugi muškarac, također ovjenčan
vijencem, ali bez brade, također prikazan u profilu, i okrenut
prema Dionizu. Položaj njegove ruke, savijene u laktu, možda
sugerira da je u pokretu. Nije neobično da se Dioniz prikazuje
okružen ovjenčanim muškarcem, niti na kolima, ali ovakvoj je dispozicji teško naći bliže analogije što i
nije čudno s obzirom na veličinu očuvanog primjerka i nedostatak cjelokupne ornamentalne
kompozicije. Ipak treba izdvojiti prikaz s atičke crnofigurlane hidrije s područja Italije, datiran okvirno u
drugu polovciu 6. stoljeća prije Krista, a koji se čuva u Ženevi. Na njemu se Dioniz takođr nalazi na kolima
i ima uzde u rukama, a umjesto ovjenčanog mladića, na istome mjestu, ispred kola i iza konja, nalazi se
menada koja također ima ruku savijenu u laktu i pogled uperen u Dioniza. Razlika je vidljiva i u tome što
rog ne drži Dioniz, već menada. Ta je motiv središnji dio figuralnog friza, a s obje strane nalaze se satiri i
menade. Preciznije vrijeme izrade zemuničkog ulomka teže je utvrditi, no sve upućuje na zrelu fazu
crnofiguralnog slikarstva, pa se ono okvirno može datirati u drugu polovicu 6. stoljeća prije Krista.

38
 Majstor kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil poznat je pod pseudonimom
slikar Andokides. Taj majstor se ne potpisuje, jedno što je poznato je to da se javlja u radionici atenskog
keramičara Andokida. Veliki dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici pripada famoznom
bilingvalnom slikarstvu. Riječ je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane oslikane
crnofiguralnim, a s druge strane crvenofiguralnim stilom, dakle posude na kojima se kombiniraju dviej
tehnike. Taj novi crvenofiguralni stil najvjerojatnije je otrkiven u toj radionici, i to vjerojatno od tog slikara
koji nosi naziv slikar Andokidesa. Crnofiguralni stil je svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku
postao ogrnaičenje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane detalje
odjeće, nabore, draperiju, igru tijela, to tehnika slikanja kistom i urezivanja iglom nije dopuštala. Rješenje
je bilo slijedeće – obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u
boji terakote.

Nin, grob (?): atički crvenofiguralni stil, slikar Hefaistos (sredina 5. stoljeća prije Krista)

39
Palagruža: kupa s očima (kraj 6. stoljeća prije Krista) i atički crvenofiguralni stil (kraj 6. stoljeća prije Krista)

40
CRVENOFIGURALNA I KERAMIKA TIPA ''ALTO ADRIATICO'' U
DALMACIJI

Atičko crvenofiguralno keramičko posuđe na istočnom Jadranu

Crvenofiguralna keramika se počela izrađivati već

oko 530. godine prije Krista na Kerameiku u Ateni, a zajedno
sa crnofiguralnom keramikom izrađivana je sve do 470.
godine prije Krista. Osnovna karakteristika crvenofiguralne
tehnike je oslikavanje podloge u crno, dok figure i ukrasi
ostaju kao narančasto-crvena područja u koja se dodaju
detalji sa crnim linijama.
Ova klasa keramike na lokalitetima prisutnija je u
daleko većoj količini od crnofiguralne keramike. Premda
postoje brojni lokaliteti u Hrvatskoj na kojima je ova
keramika nađena, vrlo je rijetko preciznije tipološko
određenje ovih nalaza, a kvantifikacija nije nigdje načinjena.
Zasad je moguće na svega nekoliko lokaliteta odvojiti tipove
koji pripadaju atičkoj produkciji 5. stoljeća prije Krista od
proizvoda rađenih u apulskim i južnoitalskim radionicama s
kraja 5. i 4. stoljeća prije Krista. Ovo tipološko određenje
bilo bi vrlo važno u razmatranjima putova kojima je tekla
trgovinska razmjena.
Za Istru je K. Mihovilić donijela kartu distribucije i
preciznije određenje ovih nalaza, te je utvrdila da vrlo rana
crvenofiguralna atička keramika potječe iz zone kasnijih rimskih hramova u Nezakciju, a pojedini ulomci
su nađeni prilikom zaštitnih istraživanja u Poreču i datiraju se u prvu polovicu 5. stoljeća prije Krista.
Jedna enohoja, oblika ženske glave, nađena početkom 20. stoljeća na području nektopole Nezakcija,
odgovarala bi ranoj atičkoj produkciji, dok bi nešto kasniji bio nalaz malog skifa s prikazom sove među
maslinovim grančicama, tzv. atičke glaukos nađene u zoni rimskih hramova. U 4. stoljeću prije Krista
daleko je manji broj atičkih proizvoda, ali je osjetno povećanje apulskih i južnoitalskih posuda. Atičke
posude nađene su u grobovima i u zoni kasnijih rimskih hramova u Nezakciju, jedna hoja, dio enohoje,
te skig s prikazima palestrira u razgovoru.
Od apulskih proizvoda najčešći je nalaz zvonolikog kratera, ali i enohoja i skifa. U Nezakciju je
nađeno nekoliko primjeraka prilikom istraživanja nekropole i zone rimskih hramova, no nađeni su i u Sv.
Martinu kod Tara, Rovinju i Osoru, te se spominju nalazi iz Krka i Raba na gradini Kaštelina-Lopar.
Za područje Dalmacije još uvijek ovi nalazi nisu adekvatno publicirani niti kartirani.
Crvenofiguralna keramika se u literaturi spominje na svega nekoliko lokaliteta. Pronađena je tijekom
zaštitnih istraživanja u Zadru, oko sv. Križa u Ninu, a nedavno tijekom istraživanja rimskog hrama u Ninu
pronađeno je još nekoliko ulomaka, te dviej gotovo cijele posude ispod rimskog mozaika. Prilikom
iskopavanja liburnskog naselja u Radovinu, pronađeno je nekoliko ulomaka.
U zaštitnim arheološkim iskopavanjima, na mjestu gdje je previđen lapidarij Muzeja Grada
Trogira, tijekom 1978. godine pronađeni su ulomci crvenofiguralnih posuda zajedno s fragmentima
domaće željeznodobne keramike. U neposrednom zaleđu Trogira uz gradinu na mjestu Sv. Ilija u
Gornjem Segetu pronađeno je nekoliko crvenofiguralnih kratera iz konteksta domorodačke nekropole.
U zbirci Franjevačkog samostana u Sinju nalazi se nekoliko posuda, koje su pronađene kao prilog u
domorodačkim grobovima u Čitluku. Novija istraživanja u grčkom naselju u Starom Gradu na otoku

41
Hvaru nadopunila su poznavanje ovog materijala, koji je do sada bio poznat samo iz grobova u okolici
grada. Tijekom 50ih godina 20. stoljeća na lokalitetu Martvilo na otoku Visu uništen je dio grobova, koji
vjerojatno pripadaju najstarijem sloju grčke kolonije, u kojima su nađene posude crvenofiguralnog stila
koje potječu iz radionica južne Italije i Sicilije. Nova rekognosciranja i sondiranja na gradini Rat na otoku
Braču donijela su na vidjelo i nekoliko ulomaka atičke crvenofiguralne keramike. Na jednom ulomku, s
donje strane urezano je grčko slovo M, koje A. W. Johnston stavlja u trgovačku oznaku 13B. Ovaj ulomak
datira se oko 490. do oko 470. godine prije Krista.
Rekognosciranja domorodačkog naselja na lokalitetu Kopila na otoku Korčuli pokazala su
postojanje i ovog tipa keramike, premda su ulomci dosta fragmentirani i ne daje se njihovo pobliže
određenje niti datacija. Prilikom nedavnih radova na srednjovjekovnim bedemima u Dubrovniku
pronađen je ulomak južnoitalske crvenofiguralne posude.
Sustavna istraživanja na Palagruži, na mjestu pretpostavljenog Diomedovog svetišta, tijekom
zadnjih nekoliko godina donijela su veliku količinu ovog materijala iz kojeg su preliminarne analize
pokazale da tipološki odgovara poznatim nalazima iz Spine i Adrije.
Ovaj kratki prikaz ukazuje da su ovi nalazi bili rašireni u cijelom obalnom području istočne obale
Jadrana, te valja pretpostaviti da je njihova kvantitativna zastupljenost u domorodačkim naseljima
daleko veća nego što se čini na osnovi trenutačnog stanja publiciranosti. Ovako mali broj nalaza više
govori o stanju u arheologiji, nego o stvarnoj prisutnosti grčkog materijala.

42
 Obrnuto od crnofiguralnog stila, crvenofiguralni stil figure ostavlja u crvenoj boji posude, a
ostatak posude premazuje se šlikerom. Detalji se izrađuju kistom umočenim u šliker čime se dobije
prozračniji stil slikanja, a figure do sada prikazivane u profilu postaju ekspresivnije.

Crvenofiguralna keramika:
 Crvenofiguralni stil nastaje oko 530. godine prije Krista u Ateni u radionicama Kerameika
 Oslikavanje obrnuto od onog crnofiguralnog – pozadina ej premazivana, a figure ne
 Korištenje kista omogućilo je izvedbu realističnijih prikaza
 Najpoznatije središte proizvodnje bila je Atena, iz koje se ubrzo širi produkcija
 Široka distrubucija atičkog crvenofiguralnog posuđa s jakim izvoznim područjem na
sjevernom Jadranu (Spina i Adria, od 520. godine prije Krista)
 Zastupljenost povezana s povijesnim izvorima: tzv. Lizijin govor o rizicima, ali i velikoj
isplativosti trgovine Jadranom

Južnoitalska crvenofiguralna keramika:

 Nastala u južnoitalskim grčkim kolonijama oko posljednje trećine 5. stoljeća prije Krista
(oko 440. godine prije Krista), a traje do kraja 4. stoljeća prije Krista
 Rana produkcija pod jakim utjecajem atičkih radionica (''import'' obrtnika ili izučavanje u
Ateni)
 Osim tehničkih odlika (glina i premaz) od atičkih se uzora vremenom izdvaja i stilom
 Izdvajanje apulske, lukanske, kampanske, sicilske, etrurske i druge produkcije
crvenofiguralne keramike
 Taranto → glavno središte proizvodnje od kraja 5. stoljeća prije Krista. Poznato je po
većim oblicima posuda i monumentalnom dekoracijom (česta tema je grčka mitologija). Poznati su
majstori Sizif (kraj 5. stoljeća prije Krista), Dionizije (410. – 380. godina prije Krista, uvodi žutu i bijelu
boju), Darej (3/4 4. stoljeća prije Krista, monumentalni stil)

Ukrašavanje posuda u crvenofiguralnoj tehnici započelo je u Ateni sredinom 6. stoljeća prije

Krista. Grčki kolonisti u južnoj Italiji i na Siciliji uvozili su tu keramiku iz Atene sve do početka posljednje
trećine 5. stoljeća prije Krista, kada počinju dopunjavati taj uvoz vazama lokalne proizvodnje. U početku
izrade te su vaze bile veoma bliske atičkim prototipovima te se čini kao da su umjetnici bili izučeni u
Ateni ili pak da su stigli iz tog grada. Neki autori tumače da se to moglo dogoditi dijelom zbog posljedica
velike kuge koja je harala 430. godine prije Krista, te je dovela do pomanjkanja radne snage, a svakako
je pridonijela i propadanju atičke trgovine keramikom. To je, isto tako, i vrijeme izbijanja Peloponeskog
rata, koji je završio potpunim porazom Atene godine 404. prije Krista.

43
 Crvenofiguralna keramika u južnoj se Italiji počela proizvoditi oko 440. godine prije Krista, a prvi
ju je kao posebnu skupinu izdvojio Adolf Furtwangler 1893. godine. Od početka 4. stoljeća prije Kritsta
ta se keramika počela naveliko proizvoditi u radionicama Apulije, Lukanije, Kampanije, Sicilije, pa se one
obično nazivaju apulskim lukanskim, pestumskim, kampanskim, etrurskim, sicilskim radionicama, a
njihovi proizvodi se unutar pojedine skupine dijele na slikare i stilove, odnosno skupine. Motivi koji se
javljaju na ovoj keramici su mitološki, funeralni, motivi iz svakodnevnog života, kazališni motivi i sl.
Jedna snažna škola vaznog slikarstva nalazila se u Tarantu, najvećem i najznačajnijem gradu
Apulije, a vjerojatno je postojala već od posljednje četvrtine 5. stoljeća prije Krista. Od početka tu
proizvodnju karakteriziraju veći oblici, kakav je primjerice volutni krater, i bogati ukrasi, često s motivima
iz grčke mitologije. Te vaze su preteče razvoja tzv. apulskog stila, koji se može podijeliti u dvije skupine
– jednu karakterizira jednostavni, a drugu kitnjasti ukras.
Veći dio crvenofiguralne keramike pronađene kod nas upravo čine proizvodi apulskih radionica,
od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista. Dokaza za proizvodnju te vrste keramike na prostoru grčkih
gradova na Jadranu za sada nema, a najveći broj pronađen je u Issi na Visu.
JUŽNOITALSKA CRVENOFIGURALNA KERAMIKA ▶ od kraja 5. stoljeća prije Krista, lončari,
vjerojatno imigranti iz Atene, započeli su proizvoditi crvenofiguralne posude u gradovima južne Italije i
Sicilije. Njihovi proizvodi se nazivaju općenitim terminom južnoitalska crvenofiguralna keramika. Prvu
klasifickaciju dao je Trendall, koji je na temelju stilske analize izvedba ukrasa na južnoitalskim posudama,
identificirao slikare, stilove i skupine. Od oko 20 000 objavljenih posuda, više od pola pripisano je
apulsskoj proizvodnji, odnosno Tarasu kao vodećem centru proizvodnje. Njezino glavno tržište bila su
domorodačka središta u Apuliji, gdje je pronađena u velikom broju unutar grobnica, vjerojatno
aristokracije.
U tom svijetlu, iznimno su značajni nalazi kasne faze južnoitalske crvenofiguralne keramike na
istočnom Jadranu. Pronađene su u grobnicama na Martvilu u Visu, unutar naselja i grobnica na
Knežinama u Starom Gradu, ulomcima iz Nezakcija, Osora, Zadra, Nina, Vičjoj luci na Braču, Trogiru i
Ulcinju. Zanimljivo je da većina ulomaka crvenofiguralne keramike s Palagruže po svemu sudeći pripada
atičkoj produkciji. Od svih navedenih nalaza, jedino posude pronađene u Visu i na Knežinama u Starom
Gradu, može se datirati u posljednju polovicu 4. stoljeća prije Krista, dok fragmentiranost ulomaka
ostalih nalazišta ograničava jasniju interpretaciju.
Proizvodnja crvenofiguralne keramike u Dirahiju dokumentirana je tijekom 4. stoljeća prije
Krista, a Hava Hidri je usporedbom s južno italskim posudama, preliminarno izdvojila osnovne lokalne
karakteristike proizvodnje.

CRVENOFIGURALNA KERAMIKA U HRVATSKOJ

OSOR
Crvenofiguralna keramika znatno je brojnije zastupljena na cijelom kvarnerskom bazenu, pa je
poznata iz Krka, Raba i Rijeke, te Osora i nasuprotnog Nezakcija. Budući da se koristila sve do kraja 4.
stoljeća prije Krista dovodila se u vezu sa sve snažnijim utjecajem južnoitalskim i sjevernojadranskih
radionica. Fino pročišćenu keramiku tih obilježja, izdvajaju crvene figure na crnoj pozadini, izuzetno
kvalitetnog premaza i preciznog slikanja. Posude su uglavnom ukrašavane geometrijskim figuralnim ili
biljnim motivima. Pridružiti joj se mogu:
 Ulomak vrata i ramena vrčeva tipa lakythos
 Ulomak izvijenog ruba zvonastog kratera s ukrasom lovorove vitice (?)
 Ulomak tijela posude (vrča ili kratera?) s prikazanom nogom u povijenom stavu s
ravnotežom na dva oslonca (mač ili štap?)
 Ulomak ruba čaše tipa skyphos ili kantharos sessile s prikazom meandra
 Ulomak posude s djelomičnim prikazom muškog tijela i desne ruke

44
 Srodni primjerci mogu se pronaći kod lokaliteta u Istri, unutrašnjosti JI alpskog zaleđa i
zapadnobalkanskom području. Izuzev izravnog dopremanja iz južnoitalskih gradova, određena trgovina
tom luksuznom keramikom pretpostavljena je posredništvom emporija na zapadnoj, italskoj obali
Jadrana.

ZADAR
 Ulomak tijela posude s crvenofiguralni ukrasom → pod obodom
se nalazi niz jajolikih motiva ispod kojih se nazire dio figuralnog ukrasa. Atička
crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u
dvorištu Bogoslovnog sjemeništa.
Mjere: 4,9 x 5,8 x 0,5 cm
 Ulomak oboda kratera →
obod je oslikan vegetabilnim ukrasima. Atička crvenofiguralna
keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađen u Zadru, u dvorištu
Bogoslovnog sjemeništa.
Mjere: 3,9 x 7 x 0,8 cm.
 Ulomak tijela posude s crvenofiguralnim ukrasom → vidljiv je
gornji dio lica i glave muške figure prikazane u profilu. Atička crvenofiguralna
keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u dvorištu
Bogoslovnog sjemeništa.
Mjere: 5 x 4 x 0,5 cm.
 Ulomak tijela posude s
crvenofiguralnim ukrasom → vidljiv je gornji dio
glave i torza muške figure. Glava figure je okrunjena
vjenčićem bijele boje. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije
Krista. Pronađena u Zadru, u dvorištu Bogoslovnog sjemeništa.
Mjere: 4,1 x 6 x 0,6 cm.
 Ulomak tijela posude s ukrasom → kasetirane plohe ispunjene
su crtama i točkama. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Pronađena u Zadru, kod sjevernog trijema kapitolija.
Mjere: 5,4 x 4 x 0,6 cm.

45
  Ulomak tijela posude s urkasom → vegetabilni ukras u neprekinutom
nizu oko tijela posude. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Pronađena u Zadru, kod sjevernog tijema kapitolija.
Mjere: 6,9 x 12,2 x 0,6 cm.
 Ulomak oboda posude s
crvenofiguralnim ukrasom → ispod samog ruba vidljiv je dio galve muške
figure, prikazane u profilu. Pored nje je ostatak perforacije. Atička
crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena je u Zadru
u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 2 x 2,5 x 0,4 cm.
 Ulomci oboda posude →
ispod samoga ruba iscrtan je ukrasni niz vegetabilnih motiva. Vidljive su četiri
perforacije. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Mjere: 4,7 x 11,8 x 0,3 cm
 Ulomci tijela i ručice kiliksa s crvenofiguralnim ukasom → kiliks je oslikan s obje strane.
S unutrašnje strane prikazana su najmanje dva ljudska lika, vjerojatno sportaša u pripremama. Prizor je
omeđen trakom od geometrisjkih ukrasa, pretežito meandara. S druge strane također je traka s
geomtrijskim ukrasima, a između nje i ruba nalazi se figuralni prikaz. Vidljivi su djelovi najmanje dvaju
ljudskih likova i prednji dio tijela i nogu konja. Atička crvenofiguralna keramika, 5. stoljeće prije Krista.
Pronađena je u Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 1 x 19 x 0,7 cm.

 Ulomak tijela posude s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvan

je dio slikanog ukrasa, donji dio abdomena i bedara muške figure i dio halje.
Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u
Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 1,9 x 3,2 x 0,4 cm
 Ulomak oboda posude s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvan je
dio ukrasne kompozicije, s desne strane ulomka prepoznatljiva je ručica kantarosa.
Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena je u
Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 3,5 x 4,1 x 0,4 cm
 Ulomak oboda posude s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvan je gornji dio glave
muškog lika prikazanog iz profila. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Pronađena je u Zadru, u kapeli katedrale sv. Stošije.

46
 Mjere: 1,4 x 2 x 0,3 cm
 Ulomak tijela posude → vidljiv je dio ukrasa koji bi mogao predstavljati krijestu kacige.
Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u kapeli katedrale Sv.
Stošije.
Mjere: 3,1 x 2,5 x 0,5 cm
 Ulomak tijela posude → vidljiv je dio ukrasne palmente. Atička crvenofiguralna
keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 3,4 x 4,1 x 0,5 cm

 Ulomak tijela posude (kiliksa?) s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvan je dio ukrasa s

vanjske strane koji nalikuje na kazlišnu masku, dok je s druge strane friz s geometrijskim motivima.
Površina ulomaka je loše kvalitete. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Pronađena u Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 2,6 x 3,6 x 0,5 cm
 Ulomak oboda posude → sačuvan je dio palmete i trake oko nje. Središnji list palmete
izlaz izvan okvira trake. Površina ulomka je loše kvalitete. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4.
stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u kapeli katedrale sv. Stošije.
Mjere: 3,1 x 3,6 x 0,3 cm

 Ulomaci tijela posude → na prvom ulomku sačuvan je dio ukrasne palmete i trake oko
nje. Površina ulomka je loše kvalitete. Na drugom ulomku vidljiv je dio ukrasne palmete, ali je jako
oštećen. Na trećem ulomku vidljiv je dio ukrasne palmete i trake oko nje. Površina je dosta oštećena kao
i unutarnji dio ulomka koji je otpao. Atička crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista.
Pronađeni u Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 5,1 x 4,3 x 0,5 cm; 2,2 x 5,3 x 0,4 cm; 3,7 x 3,6 x 0,3 cm

47
  Ulomak posude s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvan je dio
crteža, s lijeve strane ulomka vidi se dio ruke koja drži pladanj s voćem, a s desne
strane dio ruke druge figure koja drži štap. Južnoitalska crvenofiguralna keramika, 5.
do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena u Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 4 x 4 x 0,5 cm
 Ulomak tijela posude s crvenofiguralnim
ukrasom → sačuvan je dio ukrasa koji prikazuje friz, a iznad njega donji dio figure
– stopalo i dio haljine. Južnoitalska crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće
prije Krista, Zadar, dvorište Bogoslovnog sjemeništa.
Mjere: 3,8 x 4 x 0,6 cm
 Ulomci tijela posude s crvenofiguralnim ukrasom → sačuvana su četiri ulomka na kojima
se ocrtavaju dijelovi iste ukrasne kompozicije. Na dva oboda vidljiva je ukrasna traka pod rubom. Na
jednom je ulomku oslikan ženski lik u profilu, a na drugom grnačica. Na druga dva ulomka vidljivi su
dijelovi grančice te dio ruke ženskog lika koji drži traku. Južnoitalska crvenofiguralna keramika, 5. do 4.
stoljeće prije Krista. Zadar, katedrala, kapela sv. Stošije.
Mjere: 4 x 4,3 x 0,7 cm

 Ulomak tijela posude → sačuvan je dio ukrasne kompozicije. Vidljiv je dio torza i desna
ruka muške figure. Južnoitalska crvenofiguralna keramika, 5. do 4. stoljeće prije Krista. Pronađena je u
Zadru, u kapeli katedrale Sv. Stošije.
Mjere: 3,3 x 6,2 x 0,5 cm

STARIGRAD NA HVARU
Južnoitalska crvenofiguralna keramika javlja se potkraj 5. stoljeća prije Krista pod utjecajem
atičke, ali već od 4. stoljeća prije Krista razvija niz samostalnih radionica u Apuliji, Lukaniji, Kampaniji i
Siciliji, s prepoznatljivim osobinama na osnoi kojih je moguće pojedine primjerke razmjerno precizno
atribuirati, što se postiže kombinacijom oblika, vrste i kvalitete gline, a osobito likovnog izraza figuralnih
prizora. Međutim, kako pojedine radionice utječu jedna na drugu, a i majstori ponekad mijenjaju

48
sredine, nastaju hibridni oblici, što dodatno otežava atribuciju. Spomenuta je pojava osobito izražena
razmjerno malim ulomcima iz Starigrada na Hvaru, zbog čega svaki pokušaj preciznijeg opredjeljenja
ostaje krajnje hipotetičan, a provencijencija materijala dvojbena.
Katalog crvenofiguralne keramike:
 Ulomak bočne stijenke tzv. glaukos skifosa →
kvalitetna glina tamnije bež boje i tanke stijenke, prevučene u
cijelosti lagano mrljastim, sjajnim crnosmeđim lakom. Motiv dviju
vertikalno postavljenih grančica masline u prirodnoj boji gline, s
tragovima sjajnijeg crvenkastog, djelomice oljuštenog premaza,
kojim je bio oživljen figuralni prizor. Pripada drugoj polovici 5. ili 4.
stoljeću prije Krista (Atika ili južna Italija).
 Ulomak ruba skifosa → fina sivkastonarančasta glina, tanke
stijenke prevučene crnosmeđim lakom srednjeg sjaja. Ispod ruba ukrašenog
motivom valovnice (''pasji skok'') vidljiv je gornji dio ženske glave sa crnom
kosom ukrašenom dijademom, odnosno mrežom. Detalji su izvedeni bijelom i
žutom bojom. Datira se u kraj 4. stoljeća prije Krista (Apulija?).
 Ulomak ruba skifosa → fina, smeđenarančasta glina i tanke
stijenke, prevučene u cijelosti razmjerno sjajnim, ali znatno oštećenim crnim lakom. Rubni se ornamenti
sastoje od crvene trake na kojoj je tanjim i debljim crnim linijama izveden motiv jajnice, što se iznače u
južnoitalskom crvenofiguralnom slikarstvu javlja od samog početka, dok nemarna izvedba na ovom
ulomku ukazuje na kasnije periode. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća prije Krista (južna Italija).
 Ulomak ručke oblog presjeka → vjerojatno zvonolikog kratera. Fina glina crvenkaste
boje, izvana prevučena razmjerno sjajnim, gustim crnim lakom, prilično oštećenim. Vanjski lepezasti rub
korijena ukrašen je motivom radijalnih usporednih crtica, poznatom još u klasičnom, a osobito
južnoitalskom crvenofiguralnom važnom slikarstvu. Nemarna izvedba na ovom ulomku ukazuje na
kasnije periode. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća prije Krista (južna Italija).
 Ulomak ručke oblog presjeka → vjerojatno kolonetnog kratera. Glina kao kod
prethodnog ulomka, a crni lak, kojim je prevučena s vanjske i bočnih strana, nešto je sjajniji. Vjerojatno
apulski proizvodi iz 4. stoljeća prije Krista.
 Ulomak trbuha posude s ostatkom korijena horizontalne drške → fina žućkasta glina i
deblje stijenke (0,7 cm) prevučene izvana crnosmeđim mrljastim lakom, a iznutra tamnije roskastim
premazom. Ispod ručke, korijen koji je bio ukrašen radijalnim crticama, prikazana je lepezasta palmeta
oblih listova s dijelom elegantno izvijene vitice s lijeve strane. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća prije
Krista (Lukanija?).

 Ulomak trbuha posude → boja i kvaliteta gline i laka kao kod prethodnog ulomka, s
razlikom što su i unutrašnje stijenke (0,6 cm) bile prevučene tamnom glazurom, sačuvanom u trgaovima.
Prikaz nagog muškara, odnosno njegove iskoračene noge na kojoj počiva ruka, a desno od njega dio
nejasnog predemta. Nemarna izvedba ukazuje na kasnije vrijeme. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća
prije Krista (južna Italija, Lukanija?).

49
  Poklopac → fina žućkastosmeđa glina. Cilindričnovretenasti vrh i detalji ukrasa izvedeni
su razrijeđenim, mutnim crnosmeđim lakom. Unutrašnje stijenke neukrašene, dok se ukras vanjskih
sastoji od kombinacije crnih radijalnih jezičaka i bijelih točkica na ramenu, te vijenca crnih točaka na
obodu poklopca. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća prije Krista (južna Italija, Sicilija?).

 Vrh poklopca → fina žutonarančasta glina. U cijelosti prevučen mrljastim, razrijeđenim

crnosmeđim lakom. Na gornjoj kružnoj plohi je urezan, odnosno ugreben, križno komponirani biljni
motiv sastavljen od palmeta i izduženih, trokutastih listova, obrubljenih nitima. Datira se u drugu
polovicu 4. stoljeća prije Krista (južna Italija, Sicilija ili lokalna radionica?)

 Vrh poklopca → boja i kvaliteta gline slična je prethodnom ulomku, ali je crna glazura
znatno sjajnija. Kružan ploha je ukrašena crnim prugama koje polaze iz središta, stvarajući difuznu
radijalnu kompoziciju. Datira se u drugu polovicu 4. stoljeća prije Krista (vjerojatno Sicilija).

50
  Ulomak skifosa s ručkom → boja, kvaliteta gline i laka kao kod ulomka trbuha posude s
ostatkom korijena horizontalne drške. Unutrašnje su stijenke prekrivene crnosmeđom prugastom
glazurom. Neposredno ispod kratkog, snažno izvijenog ruba polazi vodoravna ručka oblog presjeka,
široko razmaknutih krajeva, prevučena crnim premazom koji ne pokriva jedino površine spoja s tijelom
posude. Datira se u drugu polovicu 4. ili 3. stoljeće prije Krista (italska ili lokalna produkcija).
 Ulomak trbuha posude → kvalitetna meka glina izrazito blijede žućkaste nijanse,
prevučena u cijelosti roskastim premazom, poviše kojeg je s unutrašnje strane sloj mutnog, oštećenog
crnog laka. Na gornjem dijelu ulomka se s vanjske strane naziru ostaci nejasnog prizora, ispod kojeg teče
ukrasna traka sastavljena od metopne kompozicije meandra i križa u četverokutu. Motiv je izveden vrlo
oštećenim mrkim lakom. Datira se u drugu polovicu 4. ili 3. stoljeće prije Krista (južna Italija-Kampanija?,
lokalna radionica?).

 Ulomak vrata pelike i ulomak pelike → meka, kvalitetna, žutosivkasta glina. Stijenke su
prevučene mutnim, mrljastim crnim lakom. Uz kratki izvijeni vrat priliježe korijen odlomljene ručke. Po
sredini vratnog segmenta teče vodoravna ukrasna traka ispunjena motivom jajnice, izvedenim nemarno
debljim i tanjim linijama crnog laka na prirodnoj podlozi. Ulomak pelike ima identičnu boju i kvalitetu
gline i laka, kao i motiv. Nešto je tanje stijenke što ukazuje da se radi o drugoj posudi. Datira se u drugu
polovicu 4. ili 3. stoljeće prije Krista (južnoitalski ili lokalni proizvod).

51
  Ulomak posude → fina, meka roskasta glina. Na unutrašnjim stijenkama naziru se
tragovi crnog premaza, dok su vanjske ukrašene spiralom izvedenom mutnim, mrljastim, crnim lakom u
kombinaciji sa svijetlim roskastim premazom. Podloga niže od opisanog motiva prekrivena je
tamnosmeđim, mrljastim prugama, koje teže ljubičastoj nijansi. Datira se u kraj 4. ili 3. stoljeće prije
Krista (južnoitalska ili domaća radionica).
 Ulomak posude → boja i kvaliteta gline i laka kao kod ulomka vrata pelike. Unutrašnje
stijenke su glazirane, a izvana je motiv meandra – dio ukrasne bordure. Datira se u 4. stoljeće prije Krista.

 Ulomci različitih posuda → svi su napravljeni od razmjerno fine gline žućkastih nijansi,
prevučene izvana i iznutra mrljastim, veoma oštećenim crnosmeđim lakom. Motivi na vanjskim
stijenkama su posve nejasni. Datiraju se u kasno 4. ili 3. stoljeće prije Krista (južnoitalski ili lokalni
proizvodi).
 Ulomci različitih posuda → razlikuju se od prethodnij jedino roskastim premazom na
unutrašnjim stijenkama. Jedan od njih nosi tragove crvenkaste boje i na vanjskoj strani. Datiraju se u kraj
4. ili 3. stoljeće prije Krista (južna Italija-Kampanija?, ili lokalna radionica?).

Ulomak tzv. glaukos vaze, vjerojatno skifosa, odnosno njegova bočngo dijela ispod ručke. Biljni
motiv svojstven je prizoru od kojeg potječe i naziv takvih posuda, redovito ukrašenih s obje strane likom
sove između dviju maslinovih grančica. Glauki su dosta česti u atičkim radionicama 5. stoljeća prije Krista,
ali se proizvode i u južnoj Italiji, osobito Kampaniji, tijekom cijelog 4. stoljeća prije Krista.
Fragmentiranost ovog ulomka onemogućuje precizniju atribuciju, premda bi kvaliteta gline i laka mogla
ukazati na atički proizvod iz 5. stoljeća prije Krista. Palmete su gotovo neizostavan detalj u

52
crvenofiguralnom slikarstvu. Međutim, lepezasta palmeta oblih listova, od koje se odvaja elegantno
izvijena dvostruka vitica (ulomak trbuha posude s ostatkom korijena horizontalne drške), nalazi potpunu
analogiju u lukanskoj radionici slikara Napulja u druogj polovici 4. stoljeća prije Krista. No, kako taj slikat
koristi crveno-narančastu glinu, a nejegov lukanski suvremenik slikar Roccanova vrlo blijedu, od kakve
je i spomenuti ulomka, moguće je da se radio o radioničkoj kombinaciji, odnosno međusobnom utjecaju,
ostvarenom u nekoj lukanskoj radionici u drugoj polovici 4. stoljeća prije Krista. S obzirom na boju i
kvalitetu gline i laka, ista bi se okvirna atribucija mogla primijeniti na ulomak trbuha posude s prikazom
nagog muškarca (iskoračena noga). Nezgrapno izvedena ruka, predimenzionirana u odnosu na nogu na
kojoj počiva, ukazuje na kasniju fazu neke radionice, kada se općenito svugdje zapaža degeneracija
motiva, ''impresionistički'' potezi i slabljenje kvalitete. Spomenutu dvojbu oko opredjeljenja pojedinim
radionicama odražava i ulomak trbuha posude ukrašen motivom križa okomito presječenih krakova s
točkama u slobodnim poljima, u okviru meandarske bordure, što je svojstveno apulskim radionicama,
osobito u drugoj polovici 4. stoljeća prije Krista, izvan kojih se rijetko susreće. Međutim, dok su apulske
radionice poznate po narančastocrvenoj, blijeda glina oživljena crvenkastim ili tamnije rozim preljevom
osobina je kampanskog područja. Slična kampanskoj je i glina od koje su napravljeni brojni ulomci,
ukrašeni posve neraspoznatljivim motivima. Vodoravno položena spirala po svoj je prilici neki kasniji,
izobličeni izdanak ukrasne kompozicije palmeta s viticama, što se nerijetko susreće u kasnom
južnoitalskom, a napose etrurskom crvenofiguralnom važnom slikarstvu, gdje se rado izvodi različitim
mrljastosmeđim nijansama. U toj bi grupi približnu analogiju mogao pronaći ulomak skifosa, na kojem
se nazire vrh nezgrapno izvedene palmete, ali bi se isto tako moglo raditi i o nejasnom prizoru,
naslikanom tamnim mrljastim lakom na prirodnoj površini posude. Opisanu grupu materijala, iako
nehomogenu u detaljima, povezuju neke opće zajedničke osobine:
 Mrljasti lak mrkih, pretežno smeđih nijansi
 Impresionistički izvedeni, nejasni prizori
Moguće je pomišljati na južnoitalske imitacije standardnih proizvoda, na kasniju fazu pojedinih
radionica, kada u praivlu dolazi do opadanja kvalitete i barbarizacije motiva, ili pak na još nedovoljno
istraženu proizvodnju neke od lokalnih istočnojadranskih radionica (Issa, Pharos). Ulomci poklopca
ukazuju na sicilsku provenijenciju, jer je skifoidna piskida kojoj pripadaju izrazit oblik tog podneblja, dok
je lebes gamikos zajednička svojina cjelokupne južnoitalske crvenofiguralne proizvodnje. Međutim,
ulomak poklopca cilindričnovretenastog vrha mogao bi biti i lokalni proizvod, na što ukazuje slabija
kvaliteta premaza, te nedostatak potpune analogije među južnoitalskim materijalom. Isto vrijedi i za vrh
poklopca, gdje je uobičajeni motiv dvaju prekriženih palemta znatno prestiliziran i, posve neočekivano,
izveden urezivanjem, odnosno grebanjem.
Knežine ▶ lokalite se nalazi istočno od grada. Godine 1920. gospodin Vranković, vlasnik polja,
obavijestio je don Franu Bulića o otkriću dva groba na svojoj zemlji. U jednom je bila odrasla osoba, a u
drugom dijete. Tom je prigodom gospodin Vranković pronađene posude darovao AMS-u. To su lebes
gamikos, skyphos, dno oinochoe, ulomak unguentarija, dva mala vrča s jednom ručkom te dvije apulske
crvenofiguralne lekane. Vjerojatno su lekane i lebes gamikos pronađeni kao grobni prilozi u ženskom
grobu, dok su skyphos, mali vrčevi s jednom ručkom i unguentariji prilozi dječjega groba.
Katalog crvenofiguralnih posuda:
 Poklopac lekane → dar V. Vrankovića, vlasnika polja, 1922. godine. Visine 9,7 cm,
promjer 19,2 cm. Poklopac je slijepljen u 4 ulomaka. Koničan oblik poklopca s profiliranom drškom na
vrhu koja završava u obliku diska, rub poklopca je ravan. Crni i smeđi premaz. Fino pročišćena žuta glina.
Datira se od 350. do 300. godine prije Krista. Dekoracija:
 Površina poklopca je radijalno podijeljena u četiri polja u kojima se izmjenjuju
motivi palmeta i dvije ženske galve u lijevom profilu s ogrlicom na vratu – kosa je počešljana
u kekryphalos, dok su sa strane volute
 Na dršci poklopca je šesterokraka rozeta
 Rub poklopca ukrašen je vertikalnim crtama

53
  Donji dio lekane → dar V. Vrankovića, vlasnika polja, 1922. godine. Visina 9 cm, širina
dna 6,5 cm, širina otvora 16,5 cm. Posuda je u cijelosti sačuvana, kao i premaz. Plitka posuda s dvije
masivne horizontalne ručke koje se nalaze ispod otvora koji je profiliran, konična stopa s podnožjem,
dno stope je ravno s konkavnim ispupčenjem u sredini. Lijep crni premaz, ponedje s iridacijom, rub stope
je obojan, a pojas nad njim pošteđen. Fino pročišćena blijedožuta glina. Datira se od 350. do 300. godine
prije Krista.

 Poklopac lekane → dar V. Vrankovića, vlasnika polja, 1922. godine. Visina 11,5 cm,
promjer 19,5 cm. Poklopac je rekonstruirao Ivo Donelli tijekom 1980ih godina od četiri ulomka. Koničan
oblik poklopca s profiliranom drškom na vrhu, koja završava u obliku diska, rub poklopca je ravan.
Razrijeđeni crnosmeđi premaz po poklopcu. Fino pročišćena blijedožuta glina. Datira se od 350. do 300.
godine prije Krista. Dekoracija:
 Površina poklopca radijalno je podijeljena u četiri polja u kojima se izmjenjuju
motivi palmeta i dviju ženskih glava u lijevom profilu s ogrlicom na vratu (sačuvana je samo
jedna), kosa počešljana u kekryphalos
 Na dršci poklopca je deseterokraka rozeta
 Rub poklopca ukrašen je vertikalnim crtama

 Donji dio lekane → dar V. Vrankovića, vlasnika polja, 1922. gdoine. Visina 10 cm, širina
dna 6,6 cm, širina otvora 16,5 cm. Posudu je rekonstruirao Ivo Donelli tijekom 1980ih godina. Plitka
posuda, s dvije masivne ručke koje se nalaze ispod otvora koji je profiliran, konična stopa s podnožjem,
dno stope je ravno, s koničnim ispupčenjem u sredini. Lijep crni premaz, donji dio i stopa pošteđeni. Rub

54
stope i konkavni dio dna također su obojani. Fino pročišćena blijedožuta glina. Datira se od 350. do 300.
godine prije Krista.

ISSA
Najveća količina južnoitalske crvenofiguralne keramike pronađen je na Issi na Visu.
Katalog crvenofiguralnih nalaza:
 Hidrija → visina 38,5 cm, promjer usne 15,4
cm, promjer trbuha 22,5 cm, promjer dna 13,7 cm. Nedostaje
jedna ručka. Izrađena je od smeđe gline. Usna posude je
široka i vodoravno postavljena na visoki vrat. Rame je široko,
s blagim sužavanjem prema nozi. Ručke su kružnog presjeka,
okomito priljubljene na površinu posude i svinute prema
gore. Noga je niska. Apulska radionica, a datira se od sredine
do kraja 4. stoljeća prije Krista. Ukras:
 Dobar crni premaz
 Na vratu se izmjenjuju osmerokrake rozete i kružnioce unutar kojih se nalaze
manje kružnice
 Između rozeta i kružnica u kutnim dijelovima nalaze se po tri točke u formi
trokura koje odjeljuju polja s rozetama, odnosno kružnicama
 Ispod slijede ovuli između dviju vodoravnih crta, te kružići ispod kojih su po tri
točke
 U središnjem dijelu je prikaz naiskosa, unutar kojeg sjedi pokojnica koja u desnoj
ruci drži ogledalo, a u lijevoj kutiji nakit. Arhitekturu naiskosa čine stupovi koji pridržavaju
gredu s trokutnim zabatom, na vrhu kojeg su stilizirano prikazani akroteriji. Ispod naiskosa
slijede vodoravne crte između kojih je valovita, sve izvedene bijelom bojom. Ispod toga je
valovnica. Sa strana naiskosa su floralni ukrasi, te palmeta.
 Ispred pokojnice se nalazi druga žena, koja je donijela vijenac. Odjevena je u
bijeli hiton s crvenom okomitom prugom podijeljenom tanjom žutom

55
  Kernos → visina 12,6 cm, promjer dubine 12,3
cm. Sljepljen je iz nekoliko dijelova, nedostaje jedna posuda,
oštećenja po usni druge posude. Izrađen od smeđe gline.
Načinjen od četiri posude (četiri mala stamnosa), s ručkama
kružna presjeka, od kojih jedna nedostaje. Sve su postavljene
na cilindričnoj bazi čiji je gornji dio dijagonalno spojen dvjema
plosnatim vrpcama iz čijeg sjecišta se izdiže, između posuda,
ručica kružnog presjeka. Između posuda nalaze se četiri istake
na čiji je završetak aplicirana ženska glava. Dvije istake
nedostaju. Kernos se upotrebljavao u ritualu eleuzinskih
misterija posvećenih božici Demetri, a u pojedine posudice stavljali su se prvi plodovi voća. No kako se
o ritualima u misterijama općenito malo zna, tako je i o upotrebi kernosa teško govoriti. Datira se od
sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista. Ukras:
 Kvalitetan crni premaz, metalnog sjaja
 Na crnoj podlozi posuda bijelom je bojom izveden ukras
 Na prvoj posudi je koso položena riblja kost
 Na drugoj posudi su tri točke u obliku trokuta
 Na trećoj posudi su okomite crtice ispod kojih je točka
 Svi ukrasi su na ramenu posuda
 Na cilindričnom postolju nalaze se tri ženske glave u profilu između kojih su
palmete
 Lebes gamikos s poklopcem → visina 16,3 cm (s poklopcem 26,5 cm), promjer usne 7
cm, promjer trbuha 13,9 cm, promjer dna 7,7 cm. Nedostaje jedna ručka. Izrađen od smeđe gline. Usna
slabo izražena, rub obojen u crno. Na rame posude naliježu visoke potkovičaste ručke kružna presjeka,
s gljivastim ukrasom na vrhu. Između ručaka sa svake strane posude nalaze se po dva ista gljivasta
ukrasa. Trbuh se sužava prema visokoj i profiliranoj nozi. Dno ravno pa konkavno. Apulska radionica.
Datira se od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista. Poklopac je visok i luksuzno profiliran. Naliježe preko
usana posude, a donji dio ima jednak ukras kao i na ramenu posude. Gornji dio je čunjastog oblika, crno
obojen, u sredini je diskoidno ispupčenje.
 Dobar crni premaz, na ramenu između ručaka i gljivastih ukrasa okomite crte
 Na gljivastim završetcima bijelom bojom naslikane rozete
 Površina trbuha podijeljena na četiri dijela – u dva su ženske glave u profilu, a u
druga dva palmete
 Glave žena okrenute ulijevo. Shematski prikazane oči, usta. Oko prikazano
dvjema crtama i točkom – iznad je obrva, prikazana tankom crtom
 Kosa je začešljana u kekryphalos, uho se ne vidi
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Lebes gamikos → visina 24,9 cm, promjer usne 7,4 cm, promjer trbuha 13,1 cm, promjer
dna 8 cm. Nedostaje jedna ručka. Izrađen od smeđe gline. Usna slabo izražena, na rame posude naliježu
visoke potkovičaste ručke kružna presjeka, s bradavicom na vrhu. Između ručaka sa svake strane posude
nalaze se po dvije bradavice. Trbuh se sužava prema visokoj i profiliranoj nozi. Dno ravno pa konkavno.
Apulska radionica, od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista.
 Na ramenu između ručaka i bradavica stilizirano prikazana grančica
 Na trbuhu glava žene okrenuta ulijevo
 Shematski prikazane oči, usta i kosa tek naznačene
 Kosa začešljana u kekryphalos
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Sa strana ispod ručaka palmete

56
  Lebes gamikos → visine 14,8 cm,
promjer usne 5,5 cm, promjer trbuha 10,5 cm,
promjer dna 5,3 cm. Nedostaje jedna ručka. Izrađen
od smeđe gline. Usna malo izražena, na rame
posude naliježu visoko potkovičaste ručke kružna
presjeka. Između ručaka sa svake strane posude
nalaze se po dvije bradavice. Trbuh se sužava prema
niskoj diskoidnoj nozi. Dno ravno pa konkavno.
Sicilska radionica, od sredine do kraja 4. stoljeća
prije Krista.
 Na ramenu okomite crte,
između ručaka i palmeta
 Na trbuhu s obje strane glave žena okrenute ulijevo
 Shematski prikazane oči, uho se ne vidi, jer preko njega pada kovrča
 Kosa začešljana u kekryphalos, prikazana s dosta detalja
 Sa strana ispod ručaka palmete
 Prijelaz k nozi i noga imaju crni premaz
 Lekana s poklopcem → visina 9 cm,
pormjer 20,1 cm, promjer dna 6,4 cm; poklopac visine
18,1 cm, promjer 20,9 cm, promjer ručke 7,9 cm.
Poklopac je potpuno očuvan, izrađen od smeđe gline.
Stožasta je oblika sa širokom profiliranom ručkom.
Ručka naliježe na vrh poklopca na cilindričnoj nozi.
Radijalno podijeljen na četiri dijela, u dva ženske glave
u profilu, u drugima palmete. Zdjela ima crni premaz, s
dvije okomito priljubljene ručke potkovičasta oblika.
Tijelo stožastog oblika, završava na visokoj stožastoj
nozi, čiji je rub obojen crno. Dno ravno, pa visoko zaobljeno. Apulska radionica, od sredine do kraja 4.
stoljeća prije Krista.
 Na ručki poklopci biljni vitičasti ukras u obliku križa
 Glava žene okrenute ulijevo naslikane na smeđoj podlozi, nos pravilan, usta
malo ispupčena, iza njih točka. Oko prikazano dvjema crtama i točkom, obrva prikazana
tankom crtom. Kosa začešljana u kekryphalos. Uho se ne vidi
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Ispod brade floralni vitičasti ukras
 Lekana s poklopcem → visina 6,9
cm, promjer 20,4 cm, promjer dna 6,4 cm; poklopac
visine 8 cm, promjer 21 cm, promjer ručke 6,7 cm.
Poklopac je slijepljen od nekoliko komada, cijeli.
Izrađen je od smeđe gline. Stočasta oblika, sa
širokom profiliranom ručkom. Ručka naliježe na vrh
poklopca na cilindričnoj nozi. Radijalno je podijeljen
na četiri dijela, u dvama ženske glave u profilu, u
drugima palmete. Zdjelin donji dio je s crnim
premazom, s vije okomito priljubljene ručke
potkovičastog oblika. Tijelo stožastog oblika,
završava na niskoj prstenastoj nozi, čiji je rub crno obojen. Apulska radionica, od sredine do kraja 4.
stoljeća prije Krista.
 Glava žene okrenute ulijevo naslikane na smeđoj podlozi. Nos pravilan, usta
jedva vidljiva. Oko prikazano dvjema crtama i točkom, obrva prikazana tankom crtom. Kosa
začešljana u kekryphalos. Uho se ne vidi.

57
  Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Ispod brade floralni vitičasti ukras
 Lekana s poklopcem → visina 10,8
cm, promjer 20,4 cm, promjer dna 6,6 cm; poklopac
visine 11,3 cm, promjer 21 cm, promjer ručke 7,5 cm.
Cijeli poklopac izrađen je od smeđe gline. Stožastog je
oblika, sa širokom profiliranom ručkom. Ručka
naliježe na vrh poklopca na cilindričnoj nozi. Radijalno
je podijeljen na četiri dijela, u dvama ženske glave u
profilu, u drugima palmete. Crni premaz na zdjeli s
dvije okomito priljubljene ručke potkovičastog oblika.
Tijelo stožastog oblika završava na visokoj stožastoj
nozi, čiji je rub crno obojen. Dno ravno, pa visoko
zaobljeno. Apulska radionica, od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista.
 Na ručki jedanaesterokraka rozeta
 Glave žena okrenute ulijevo naslikane na smeđoj podlozi. Nos pravilan, usta
ispupčena. Oko prikazano dvjema crtama i točkom, a obrva tankom crtom. Ispred usta i nosa
kosa crta. Kosa začešljana u kekryphalos. Uho se ne vidi.
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Ispod brade cvijet ili rozeta, a s druge strane vitica
 Poklopac lekane → visine 10,7 cm, promjera 21,3 cm. Potpuno očuvan. Izrađen od
svjetlosmeđe gline. Stožasta je oblika, sa širokom profiliranom ručkom koja naliježe na vrh poklopca na
cilindričnoj nozi. Od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista.
 Ukras je dijelom izblijedio
 Površina poklopca radijalno je podijeljena u četiri dijela
 U dva dijela glave žena okrenute ulijevo, naslikane na smeđoj podlozi. Nos
pravilan, usta prikazana tankim crtama, tako da djeluju pomalo ispupčeno. Oko prikazano
dvjema crtama i točkom iznad je obrva, prikazana tankom crtom. Kosa je slabo očuvana,
začešljana u kekryphalos, jedna kovrša pada ispod uha. Uho se ne vidi.
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Ispod brade floralni vitičasti ukras
 Sa strane dvije palmete koje odvajaju glave
 Poklopac lekane → visina 8 cm, promjer 17,3 cm. Cijeli poklopac, slijepljen od nekoliko
komada. Izrađen je od svjetlosmeđe gline. Stožasta oblika, sa širokom profiliranom ručkom koja naliježe
na vrh poklopca na cilindričnoj nozi. Od sredine do kraja 4. stoljeća prije Krista.
 Površina pokoopca radijalno je podijeljena u četiri dijela
 U dva dijela galve žena okrenute ulijevo naslikane na smeđoj podlozi. Nos
pravilan, usta prikazana tankim crtama, tako da djeluju pomalo ispupčeno. Oko prikazano
dvjema crtama i točkom iznad je obrva, prikazana tankom crtom. Kosa je začešljana u
kekryphalos, uho se ne vidi.
 Oko vrata ogrlica točkasto prikazana
 Sa strane se nalazi grančica
 U druga dva radijalna dijela su dvije palmete

58
 GRADINA U ZEMUNIKU DONJEM
U skladu s općenitim stanjem u jadranskim kontekstima i u Zemuniku je brojnija kategorija
crvenofiguralne keramike. Može se atribuirati atičkim radionicama, uz tek jedan fragment koji
karakteristikama premaza upućuje na južnoitalsko porijeklo. Crvenofiguralna keramika izum je atenskih
keramografa oko 530. godine prije Krista i tijekom 5. stoljeća prije Krista distribuirana je širom Jadrana.
U Zemuniku je nađeno dvadesetak fragmenata crvenofiguralne keramike, većinom ulomaka na
kojima je očuvana samo crna boja podloge. Na nekima je vidljiv ostatak figuralne dekoracije, bilo ljudske
anatomije ili oslikanih linija koje su bile dio draperije ili nekih drugih motiva. Tek je nekoliko ulomaka
indikativno za određivanje obliak posude:
 Jedan obod zvonolikog kratera
 Ulomak recipijenta veće oosude koji također vjerojatno pripada istom obliku
 Fragment jedne masivne ručke kružnog presjeka
 Dva ulomka skifosa

59
 Obod zvonolikog kratera izrazito je visoke
kvalitete i vrlo realistično naslikanog motiva. S donj
vanjske strane izvijenog oboda prikazan je vijenac
maslinova lišća i plodova maslina. Lišće je usko, s
naglađenom glavnom žilom. Masline su oslikane
bijelom bojom. Takav prikaz čest je na različitim
tipoima kratera, a ovako fine i minuciozne izrade, s
naglašenim detaljima, uglavnom se javlja tijekom
klasične faze atičke crvenofiguralne produkcije,
odnosno u 3/4 i prema kraju 5. stoljeća prije Krista.
Na većem ulomku recipijenta vidljiv je prikaz noge, naglašena
zglova, ali bez posebno istaknutih nožnih prstiju. Nabori draperije
realistično su i slojevito prikazani. Figuralni prikaz ograničen je
uobičajenom trakom uglatog meandra s interpolacijom polja s motivom
križa. S obzirom an realističan prikaz draperije koji prati položaj i pokret
ljudskog tijela vjerojatno bi i ovaj ulomak trebalo okvirno odrediti u
vrijeme kasnijeg 5. stoljeća prije Krista.
Dva su ulomka dijelovi skifosa. Atički skifosi ovog tipa proizvodili
su se od 6. do kraja 4. stoljeća prije Krista. Dekorativna koncepcija s vijencem ovula ispod oboda,
prisutnim na zemuničkom ulomku, no bez očuvanog oboda, uobičajena je za klasičnu i kasnu klasičnu
fazu atičkog crvenofiguralnog slikarstva. Pronađeno je i dno skifosa s uobičajenim oslikanim
koncentričnim kružnicama na njegou vanjskom dijelu, a unutrašnjost je premazana crnom bojom.

Južnoitalskoj se crvenofiguralnoj keramici, tek na osnovi karakteristike

premaza, može pripisati jedan manji ulomak pronađen u Zemuniku. Očuvanost
ne dopušta nikakve konkretnije zaključke, no nalazi takve keramike ne bi trebali
čudisti s obzirom na njezinu rasprostranjenost na istočnoj jadranskoj obali, iako
oni uglavnom nisu određeni, odnosno pripisani atičkim ili južnoitalskim
radioničkim središtima. Preciznije određenje, s obzirom an tipologiju i
proizvodna središta, dostupno je za istarske primjerke premda je i to tek
preliminarni prikaz stana s obzirom na mnogobrojan neobjavljeni materijal.
Znatno je nepovoljnija situacija s nalazima s prostora Dalmacije.
U tom smislu treba spomenuti nalaz zvonolikog kratera južnoitalske produkcije iz obližnjeg
naselja na Beretinovoj gradini u Radovinu, naselja koje s obzirom na vrste uvezene keramičke građe
pokazuje gotovo istovjetnu sliku s materijalom Gradine u Zemuniku. Takva situacija upućuje na to da je
uvozno posuđe bilo prilično zastupljeno u kućnim inventarima željeznodobnih zajednica na prostoru
Liburnije. Posebno u obalnom i neposrednom zaobalnom dijelu, a da je njegova relativno oskudna
zasutpljenost unutar publiciranog korpusa grđae vjerojatno većim dijelom posljedica nedostatne i
neadekvatne istraženosti, kao i nedostatne objave istražene građe.

60
Nalazi crvenofiguralne keramike na istočnoj obali Jadrana:
 Slaba obrađenost materijala i atribucija pojedinim radionicama
 Kvarner: Krk, Lopar-gradina Kaštelina, Osor
 Liburnija: Zadar (zaštitna istraživanja unutar grada), Nin (sv. Križ, Nin-Ploče, Nin-hram,
Nin-mozaik), Radovin

Nin, grob (?): atički slikar Hefaistos, sredina 5. stoljeća prije Krista

Gradina Radovin:
 U naseobinskom kontekstu
 Zvonoliki krater majstora Dolona iz Metaponta (Lukanija), početak 4. stoljeća prije Krista
 Scena dionizijske tematike
 Slikar Dolon → distribucija Lukanija, Daunija, Peucetija i Radovin
 Važan nalaz zbog kontakta Lukanije i istočnog Jadrana

Trogir: u naseobinskom sloju pronađeni ulomci crvenofiguralne keramike

Čitluk kod Sinja: posude pronađene u grobnom kontekstu
Issa-Vis:
 Crvenofiguralni riblji tanjur
 Grob 66 istočne isejske nekropole
 Druga polovica 4. stoljeća prije Krista
 Nepoznata radionica
 Odlike atičke i južnoitalske produkcije

61
Gradina Rat-Bobovišće:
 Otok Brač
 Atički crvenofiguralni ulmci
 Početak 5. stoljeća prije Krista
Palagruža:
 Salamandrija
 Atički crvenofiguralni ulomci
 6./5. stoljeće prije Krista

62
Tzv. Gornjojadranska (Alto Adriatico) keramika na istočnom Jadranu

Davne 1935. godine S. Aurigemma izdvojio je keramiku tipa Alto Adriatico, ili, kako se u hrvatskoj
literaturi još naziva, gornjojadransku keramiku od crvenofiguralne, i to zahvaljujući nalazima s
prapovijesne nekropole u Spini. Prvu detaljniju analizu iznijela je Bruna Felleti Maj u La cronologia di
Spinae la ceramica Alto-Adriatica, Studi Etrusci 14 iz 1940. godine i dala sintezu do tada poznatih
nalazišta.
Danas su poznata tri proizvodna središta te keramike:
 Spina
 Adrija
 Numana
Pretpostavlja se da je proizvodnja originalno započela u keramičarskim radionicama Numane
odakle se izvozila po Picenumu. U Adriju su se importirali radovi iz Spine, pa je po njihovom uzoru
započela lokalna produkcija. Najviše primjeraka te keramičke vrste nađeno je u Spini i Adriji, nešto manje
u Numani, sporadično se nalazi duž obje jadranske obale. Možda je razlog tomu što se krajem 4. stoljeća
prije Krista, grčkim posredstvom, na jadranskom tržištu javljaju ''moderniji'' tipovi keramike koji svojim
izgledom oponašaju metalne predmete.
Prema Landolfiju, gornjojadranska keramika nastaje na osnovama crvenofiguralne. On je dijeli
u četiri grupe.
I Druga polovica 4. st. Dionizijske scene (satiri, menade, erosi), scene borbi, banketa, itd. –
A pr. Kr. crvenofiguralna tradicija
Druga polovica 4. st. Ženske glave ili biste u profilu okrenute nalijevo. Na njima se često
IB
pr. Kr. javlaj rijetki crvenkasti premaz.
Kraj 4. do početka 3. Obrisi ženskih galva oko kojih nema tamne pozadine, poter kista je
II
st. pr. Kr. letimičan, nema detalja u izvedbi.
Prva polovina 3. st. pr. Keramika degradiranog ornamenta. Geomtrijski i vegetabilni motivi
III
Kr. kao ukras.

IA i IB grupe su istovremene. Repertoar posuđa je grčki, ali posude su zdepastije od grčkih. U

Italiji posude tipa Alto Adriatico dolaze isključivo iz nekropola.
Prema Čargu, gornjojadranska keramika nastala je u Spini krajem 4. stoljeća prije Krista, gdje je
započela s djelovanjem prva lončarska radionica koja je proizvela ovu vrstu keramike.
Zamjećuje se jednostavnost i brzina izvođenja ukrasa. Na površinu posude brzim se potezima
oslikavaju ženske glave u profilu, a sa strane različiti biljni ukrasi, najčešće stilizirano prikazane palemete.
Na starijim posudama ovog tipa mogu se vidjeti prikazi žena u stojećem ili sjedećem položaju, zatim
priakzi erota, satira, grifona i sl.
Osnovne karakteristike ▶ nanošenje crnog, tamnosmeđeg ili crvenkatog premaza na svijetlu
polodug. Kistom se slikaju obrisi ženskih glava u profilu, stilizirani palmin list, te različiti biljni i
geometrijski motivi.
Oblici:
 Enohoje
 Lekane
 Skifi
 Vrčevi
 Krateri
Većina posuda poznata je iz nekropola, gdje su stavljene kao prilog uz pokojnike, a mali
broj ih je pronađen u drugačijim kontekstima, naseljima, svetištima i slično. Počeci proizvodnje stavljaju
se u kraj 5. stoljeća prije Krista (L. Šešelj) i vežu se uz lokalne radionice na području Picenuma koje su

63
izrađiuvakle crvenofiguralnu keramiku i njezine imitacije. Proučavanje keramike na ovom području još
uvijek je u početnoj fazi, ali glavne crte njezinog razvoja ipak su poznate. Veći dio materijala dolazi iz
nekropola, posebno iz nekropole u Numani, a tek manji broj obrađenih primjeraka poznat je iz naselja
(Pesaro, Senigallia, Ancona, Numana, S. Vittore di Cingoli, Pieveboviglina). Raširena je uglavnom uz obali
i u bližem zaleđu uz riječne putove.
Karakterizira je blijeda glina s crvenkastim premazom na vanjskoj površini, te figurlani i
geometrijski ukrasi prikazani na novi, više stilizirani način. Ovdje je stvoren novi stil koji se razlikuje od
istovremene keramike u susjednim područjima. Oblici u kojima se javlja većinom su posude za piće
(enohoje i skifi), a rjeđe se javljaju pelike, krateri, tanjuri i čaše sa stopom. Svi oblici preuzeti su od
crvenofiuralni posuda atičke i apulske produkcije.
Keramika Alto Adriatico često se nalazi zajedno s crnopremazanim posduama i Gnathia
keramikom koji ih datiraju u kraj 4. i početak 3. stoljeća prije Krista.
Pod utjecajem picenskih radionica krajem 4. stoljeća prije Krista, proizvodnja se proširila
na Spinu. Zahvaljujući nalazima nekropola koje su dale mnoštvo cjelovitih posuda, načinjene su detaljnije
analize gornjojadranske keramike iz spinetskih radionica. Glina ovih posuda potječe iz delte Poa, a
karakterizira je blijedo žuta i blijedo crvena boja. Premaz na ovim posudama nikad nije osobite kvalitete
i varira od crne, tamnosmeđe do crvene nijanse. Posljednje posude ovog tipa javljaju se u grobovima
krajem 3. stoljeća prije Krista.
Početkom 3. stoljeća prije Krista s radom je počela i radionica u Adriji, čije posude
karakteriziraju žutoružičasta u crvena glina s dosta pijeska, te smeđecrveni premaz. Kako pokazuju nalazi
iz grobova proizvodnja je trajal sve do polovice 2. stoljeća prije Krista.

Ove posude su rasprostranjene po srednjem i gornjem Jadranu i uglavnom obuhvaćaju područje

Picenuma, dolinu rijeke Po, a javlaju se i u Istri, Dalmaciji i na području Albanije. Koncentracija ove
keramike u području Jadrana još je jedna potvrda permanentnih dodira i utjecaja dviju obala. Posude
starije produkcije nisu pronađene na prostoru istočne obale Jadrana, ali za razliku od njih, one mlađe
produkcije, ukrašene ženskim glavama u profilu te floralnim motivima, nalazimo na lokalitetima poput
Isse, Nezakcija, Pharosa, Danila itd.
U Hrvatskoj najveća koncentracija ovih posuda nađena je u nekropolama grčkog grada Visa, koje
je B. Kirigin analizirao u svojim radovima. Većinu čine enohoje kratkog vrata i širokog trolisnog otvora i

64
prstenaste stope. Uglavnom su visoke od 17 do 23 cm, osim jedne od 27,5 cm. Boja gline ide od blijedo
oker do žućkaste sa sivim tonovima, a premaz je smeđe i crne boje. Na ovim posudama s jedne strane
je naslikana ženska glava u profilu, a s druge palmeta; između njih se nalaze različiti geometrijski motivi.
Poznata je samo jedna enohoja ukrašena spiralom. Osim njih od oblika se javlja i jedan svadebni lebet,
te čaša s drškom. Nekoliko ovih posuda nađeno je tijekom istraživanja naselja u Starom Gradu na Hvaru
od strane Zavoda za zaštitu spomenika iz Splita. Pronađeni ulomci pripadaju skifima, čašama s jednom
drčkom, krateru, enohojama i poklopcu lekane. Istraživanja rađena u sklopu Projekta jadranski otoci dala
su stratigrafske podatke za ovu keramiku koja su potvrdila dosadašnju dataciju u kraj 4. i rano 3. stoljeće
prije Krista. U ovu grupu keramike ide i jedan skif nađen u domorodačkom naselju u Danilu, te u novije
vrijeme nalazi iz svetišta s Palagruže, rta Ploče i spile Nakovane. Osim na području srednje Dalmacije ova
keramika se često javlja i u sjevernoj Dalmaciji i Istri. Na području sjeverne Dalmacije poznata je iz
istraživanja u Zadru i Ninu, ali nikad nije obrađena ni publicirana. Na istarskom području najbrojnija je u
Nezakciju, ali se javlja i u Puli, Rovinju, Serminu i Osoru. I ovdje se najčešće javlja enohoja s prikazom
ženske glave u profilu, ali i druge posude krateri, skifi, te amforica ukrašenih geometrijskim motivima.
Dio posuda iako stilski sliče posudama Alto Adriatico nemaju direktne analogije na području Italije, te bi
vjerojatno trebalo pomišljati i na njihovu proizvonju na području Dalmacije, Visa i/ili Starog Grada na
Hvaru.
Na području južne Liburnije nađena je u Zadru i Ninu, odakle nalazi nisu publiciranu, te Nadinu
i Zemuniku. U Nadinu su pronađena dva ulomka skifosa u grobu 21 koji datiraju s kraja 4. stoljeća prije
Krista. Ulomci su na nalazištima prisutni pretežito u pojedinačnim primjerima, što svjedoči o tome kako
se Alto Adriatico keramika nikada nije uspjela probiti na tržište u onoj mjeri u kojoj su to napravile njoj
istovremene keramičke vrste kao što su Gnathia i crnopremazana keramika.

ALTO ADRIATICO U HRVATSKOJ

GRADINA SUTLIJA-TROGIR
Kontekst nalaza keramičkih ulomaka koje je sakupio I. Svilan nije jasan. Naime, prema njegovoj
izjavi, ulomci su se nalazili sa sjeverne vanjske strane bedema gradine, na površini ili ispod kamenja i u
zemlji (škalji), u škrapama, na prostoru ne većem od oko 3 do 4 m. Osim keramike Svilan navodi da je
bilo smrvljenih kostiju za koje nije siguran jesu li ljduske ili životinjske, ali da je bilo i onih nagorenih.
Našao je i jedan brončani privjesak koji je možda pripadao dijelu nošnje koji se nosio na prsima.
Čargo je osobno pregledao teren i zaključio da površina pokazuje dosta razbacanog kamenja i
nepravilne žive stijene s blagim terasastim padom, malo humusa i niskog raslinja. Na jednom mjestu vidi
se grpa izbačene zemlje pomiješane s kamenjem i s ulomcima trbuha lokalne keramike s dodacima
kalcita, ali ne i ostatci neke suhozidne arhitekture (ploče groba ili zid), već samo ravni živac.
Nakon što je skupio ove nalaze Svilan je pristupio rekonstrukciji posuda, iako nije bio detaljnije
upozant o kojem se proizvodnom centru grčke keramike radi. U početku je mislio da se radi o
''venecijanskoj'' keramici, ali je poslije rekonstrukcije radio na temelju poznatih atičkih oblika što ih je
uspio pronaći u općim knjigama o grčkoj civilizaciji, a potom, kako kaže, i u stručnoj literaturi.
Prema rezultatima objavljenim 1997. i 2000. godine, postojala su tri centra proizvodnje
(Numana, Spina i Adria). Drži se da je, za razliku od Spine i Adrije, Numana jedina izvozila svoje produkte
po Picenumu. Ipak, naovid se da su se u Adriju do kraja 4. stoljeća prije Krista uvozile posude tipa Alto
Adriatico iz Spine, a da je nakon toga nastala lokalna produkcija istih. Također, u samom početku
proizvodnje vidljive su veze između Numane i Soine na temelju čega se zaključilo da je u Numani nastala
proizvodnja posuda tipa Alto Adriatico. Ako je ovo točno, onda su vaze sa Sutlije najvjerojatnije
porijeklom iz Numane, kao što su to, izgleda, i oinochoe ovog stila nađene u Issi.
U Spini su najpopularnije bile oinochoe i lekane kojih na Sutliji nema, dok krateri i skyphosi čine
samo nešto manje od po 5% ukupne produkcije, a upravo te vaze dominiraju na Sutliji. Prema ulomcima,
bilo je barem još dva-tri kratera, pet-šest skyphosa, te još nekoliko manjih vrčeva čije oblike zasad nije

65
moguće rekonstruirati. Krateri i skyphosi sa Stulije mogu se vezati uz početak produkcije keramike tipa
Alto Adriatico, to jest s početkom druge polovice 4. stoljeća prije Krista.
Krateri i skyphosi moguće da su se stavljali u grob kao pokojnikova omiljena posuda koju je
koristio u raznim banketima. Ako je točno da su ulomci sa Sutlije nađeni na jednom jako uskom prostoru,
postavlja se pitanje kako tumačiti ove nalaze?
U zbirci I. Svilana nalazi se dosta odbitaka koji su namjerno otučeni s posuda. Dakle, pitanje je
jesu li ih željeznodobni stanovnici Sutlije razbijali u nekom ritualu, ili je to učinjeno znatno kasnije.
Također, ulomci različitih posuda pokazuju različitosti kako u čvrstoći tako i u sačuvanosti premaza,
slikanih prizora ili ornamenata, što je znak da su dugo bili u različitim atmosferskim uvjetima. Ipak, glina
gotovo svih ulomaka je gotovo ista (svijetlo žute boje, često meke sapunaste tvrdoće, ponekad
crvenkasta i tvrđa), što sve upućuje na isti proizvodni centar i posve odgovara opisu gline kojeg donose
Landolfi i Berti.
Isto tako, upitno je jesu li domorodci razumjeli što je na vazama prikazano ili su oni na njih gledali
kao na rijetke egzotične, a samim time i posebn o vrijedne predmete? Također, pitanje je kako su te
vaze došle na gradinu? Sigurno je da su one došle brodom do Trogira, gdje ima i ranijih grčkih nalaza.
Jesu li one rezultat nekog poklona, znak pažnje za dobrosusjedske prekomorske odnose, ili rezultat
razmjene/trgovine, ili pak pljačke? Moguće je da je domorodačko naselje u Trogiru u željeznom, to jest
u predrimskog dobu, a možda i prije, bilo značajno sabirno mjesto i mjesto razmjene – gateway site –
kako se to danas voli reći, te da je kao takav morao imati sigurnu zaštitu sa sjeverne strane. Trogir s
plodnim Malim poljem smješten na prirodnom trgovačkom priobalnom putu od rta Ploča do
Kaštelanskog zaljeva i Makarskog primorja, put prema otvorenom moru, k Issi i put prema unutrašnjosti
preko Sutilije, postaje mjesto gdje će se, možda, moći pratiti promjene u ekonomiji, ekonomiji koja
nastaje razmjenom dobara na većim udaljenostima (sjeverni i južni Jadran, Grčka), mjesto gdje se
kontrolira proizvodnja i redistribucija dobara, pratiti uspone i padove te zajednice. Samim tim to bi onda
podrazumijevalo i praćenje promjena u socijalnoj strukturi i organizaciji te zajednice na prijelazu iz
starijeg u mlađe željezno doba. Možda je upravo takav sustav omogućio da preko Sutilije/Trogira na 30
km udaljenu gradinu Danilo u šibenskom zaleđu stigne skifos keramike tipa Alto Adriatico, koji se može
datirati u 3/4 4. stoljeća prije Krista.
Iako protohistorijski Trogir prostorno možemo ubrojiti u malu zajednicu na temelju iznesenog
možemo vidjeti sustav trgovačkog emporija pod upravom domorodačka zajednica koja implicira
postojanje odnosa između stranih trgovaca i lokalnih vođa. Takav sustav je vjerojatno postojao kada su
Issejci negdje u 3. ili 2. stoljeću prije Krista sklopili političko zajedništvo (tattomenoi) s Tragurinima i
Epetinima. Kaštelanski bazen svakako je igrao značajnu ulogu u protohistorijskom, odnosno
predrimskom razdoblju. Tri su točke žarišta koje se zasad čine presudne za buduća istraživanja:
 Sutlija
 Gradina na Velom Bijaču (Sv. Nofar)
 Prostor Solina i Klisa (Megdan)
Katalog keramike tipa Alto Adriatico:
 Krater → Alto Adriatico stil. Visina 35,2 cm, promjer otvora 38,3 cm. Na pet mjesta koso
po cijeloj visini strane B po dvije okrugle rupice spojene olovnim sponama. Ispod ruba otvora bršljanov
friz s plodovima. Ispod svena na strani A i B spiralni niz u valovima. Druga polovica 4. stoljeća prije Krista.
 Strana A: naga osoba sjedi na prekrivenoj (?) stolici bez naslona. Teško je reći
radi li se o muškoj ili ženskoj osobi. S njezine lijeve strane je ženska osoba u stojećem stavu
obučena u hition okrenuta na lijevo. Između njih je nekakav četvrtasti predmet (kutija za
nakit?).
 Strana B: dvije muške osobe sučelice u stojećem stavu obučene u himantion.
 Bočni ukras: ispod drški uspravna palmeta uokvirena floralima

66
  Krater → Alto Adriatico stila. Nepotpuno rekonstruiran. Visina 28,7 cm. Nedostaje mu
gotovo cijeli obod otvora noga i stopa. Sačuvan je samo lijevi dio korijena drške na desnoj strani A. Ispod
oboda motiv krugova s koncentričnim točkicama manjom kružnicom i točkom po sredini. Ovaj motiv
dosad nije poznat na keramici tipa Alto Adriatico. Sredina 4. stoljeća prije Krista.
 Strana A: ženska osoba (Menada?) obučena u naborani hiton sjedi (ne vidi se na
čemu) s uzdignutom u laktu savijenom desnom rukom. S obje strane su dva naga Satira od
kojih desni lijevom rukom dira punđu žene. Lijevi satir u desnoj ruci drži tirs (?), a lijeva noga
je uzdignuta i naslonjena na nekakvu kocku. Između i iznad njega i žene je nekakav točkasti
detalj. Ispod ove scene je ornament meandra koji s lijeve strane završava kvadratom u kojem
su trokuti, dva crno obojana.
 Strana B: dvije muške osobe obučene u naborane himantione, lijevome se vidi
naga desna ruka i rame, a desnome lijeva. Između njih, u visini glava, kvadrat s trokutima u
kojima je točka. Ispod scene je isti motiv kao i na A.
 Bočni ukras: ispod drški uspravna palmeta od koje sa svake strane ležeći floral.

67
  Krater → Alto Adriatico stila. Visina 32,5 cm, promjer otvora 37,5 cm. Ispod ruba otvora
niz kontrapostiranih trokuta unutar kojih manji. Ispod scena na A i B friz ovula. Druga polovina 4. stoljeća
prije Krista.
 Strana A: s lijeve strane naga muška osoba u plesnom stavu. Do nje manji krilati
Eros okrenut na desno. Iznad njega jajoliki predmet. S obje strane do drški floralni ornamet.
 Strana B: mahom nedostaje. Nazire se s lijeve strane muška osoba ogrnuta
himantiom koja gleda na desno. Iza nje je floralni ornament kao na A.
 Bočni ukras: ispod drške uspravna palmeta.

68
  Veća posuda → Alto Adriatico stila. Posve nepouzdana rekonstrukcija oboda, noge i
stope. Relativna visina 35 cm. Posuda ima rame, kao da se radi o hidriji, oblik koji nije poznat među
dosad objavljenim tipovima keramike Alto Adriatico. Drške na ramenu su također problematične iako je
gotovo sigurno da je barem jedna na pravom mjestu i u pravom položaju koji više odgovara položaju
drški na lebes gamikosu, a ne na hidiriji, stolnoj amfori ili pak stamnosu koje također imaju rame, ali
kojima su drške na tijelu. Međutim, drške na lebes gamikos su znatno više i tanje. Dekoracija je posve u
skladu sa keramikom tipa Alto Adriatico. Na vratu posude i ispod scena na A i B motiv ovula. Druga
polovina 4. stoljeća prije Krista.
 Strana A: s lijeve strane prikazana je naga muška osoba koja sjedi, dok na desnoj
nedostaju originalni ulomci.
 Strana B: naga muška osoba u raskoraku na desno među floralima.
 Bočni ukras: ispod drški floralni ornament.

 Skyphos → Alto Adriatico stila. Dobar dio rekonstruiran. Visina 15,3 cm, promjer otvora
17,7 cm. Rekonstrukcija je problematična. Prema objavljenim skyphosima, ovaj izgleda malo zdepast.
Ispod oboda viseće crte ispod kojih crna pruga pa nešto šira smeđa a potom opet crna pruga. Isto se
ponavlja iznad motiva ovula između kojih su pri dnu trokuti. Rub stope dijelom crno obojen.
 Skyphos → Alto Adriatico stila. Visina 19,5 cm, promjer otvora 17,4 cm i promjer stope
8,3 cm. Ispod ruba otvora na strani A i B slijede motiv meandra, crna traka, motiv bršljanove grane s
lišćem i plodovima od četiri bobice, crna traka, uži pošteđeni dio i crni rub stope. Slijepljeni originalni
ulomci ne daju puni profil posude, ali se može reći da je rekonstrukcija pristojno izvedena. Treća
četvrtina 4. stoljeća prije Krista.

69
  Mala oinochoa od sive gline → visina 9,7 cm. Većim dijelom rekonstruirana bez dovoljno
uporišta, osobito što se tiče trolisnog otvora.

70
 ISSA-VIS
Na istočnoj obali Jadrana, keramiku tipa Alto Adriatico prvi je uočio Mladen Nikolanci kada je
pripremao svezak Corpus Vasorum Antiquorum iz AMS-a, koji, nažalost, zbog odlaska na drugu dužnost
nije dovršio. U svom radu o apulskoj, grčkoj i helenističkoj keramici s istočne obale Jadrana, Petar Lisičar
napominje da se neke vaze iz Visa i Nezakcija mogu uspoređivati s keramikom tipa Alto Adriatico. Kirigin
je također dao kratke informacije o keramici tipa Alto Adriatico u katalozima stalne izložbe ''Issa'' i izložbe
KΕΛΤΟΙ, ali nije ulazio u detaljniju raspravu. U inozemnoj literaturi, keramika tipa Alto Adriatico iz Isse
spominje se uzgredno jedino u vodiču po muzeju u Adriji i u radu R. Chevalliera.
Na žalost, za većinu keramike tipa Alto Adriatico iz Isse ne postoji jasan kontekst nalaza, osim
što se može sigurnije odrediti da potječu s issejskih nekropola:
 Martvilo
 Đardin (kod Vinarije)
 Vlaška njiva
Oinohoe iz Isse pripadaju skoro istom tipu, imaju kratak vrat i široko razgranutu trilobolu, skoro
su iste visine (cca 22 cm), slikana dekoracija u suštini ne prikazuje bitne razlike, dok glina od koje su
izrađene veoma malo varira (od blijedooker preko žućkaste sa sivim nijansama do okeržute). Kod
presjeka dna razlikuju se koso unutrašnje lice i prstenasta stopa. Ovo bi moglo značiti da su one i
kronološki bliske, odnosno da su u Issu importirane u kratkom razdoblju od ne više od nekoliko
desetljeća (kraj 4. stoljeća prije Krista).
Keramika tipa Alto Adriatico ukazuje na jedan dopadljivi pučki izgled, odnosno moderno
slikarstvo. Pokazuje veze sa Spinom, a možda i s Adriom, koncem 4. i početkom 3. stoljeća prije Krista.

71
Kako ih je relativno malo nađeno, ali ipak na tri nekropole, može se pretpostaviti da u brodu koji ih je
donio, ili u brodovima koji su ih donijeli (jer glina nije identična, a ni slike nije izradila ista ruka), nisu
nosili samo vaze, već i nešto drugo što je Issi bilo potrebno. Što je to bilo, žito ili pak metali? Isejci su
sigurno uvozili metale, a ako je točno da su bili poznati po proizvodnji vina, onda su sigurno uvozili i žito
iz Spine, kao i ranije Atena. Moguće je da su u Spinu izvozili vino.
Katalog vaza Alto-Adriatico stila iz Isse:
 Oinohoa → pronađena 1930. godine u grobu na Visu.
Trolisni otvor, ručka plosnata, noga prstenasta, premaz crn. Ispod vrata,
sprijeda, niz kružića između dvije vertikalne crtice. Ispod toga u
obojenom okviru ženska glava u profilu na lijevo. Vidi joj se vrat s
ogrlicom od točkica i dio ramena preko kojih je haljetak. Kosa u bogato
dekoriranom saccosu. Na čelu kratki uvojci kose izbijaju iz saccosa, a dva
duža na mjestu uha. Na saccosu od čela dekoracija od niza širih i kratkih
poteza, zatim niz od V ornamenta, potom dvije pruge pa opet niz od V
poteza, a onda dva reda točkica te tri koncentirčne polukružnice na
kraju. Dug kriv potez za obrvu, ispod toga jedan kraći, a ispod ovoga
gronji kapak s točkom za zjenicu. Ispod donji kapak, koji se skoro spaja s
krajnjim krajem gornjeg. Nos blago naglašen, oštar, nozdrve označene s
dva kratka poteza. Usta tanka i istaknuta. Glava gleda prema gore. Povrh
ramena dvije kružnice s obojenim centrom. S obje strane ove scene uši
prazan prostor, zatim geometrijska šara (grana s uvojcima pri vrhu) te straga jednostavna palmeta izvire
iz zaobljene čaše. Donji dio posude obojen.
 Oinohoa → nađena je možda u Issi, a
dekoracija na mnogim mjestima nedostaje. Trolisni
otvor, plosnata drška, prstenasta noga. Premaz crn i
smeđ, glina blijede boje okera. Ispod obojenog otvora
i vrata friz od po dvije vertikalne crtice između kojih
su ovuli. Ispod toga obojena pozadina ženske galve u
profilu na lijevo. Kosa u saccosu koji je razdijeljen u 4
zone trakama od po dvije crte. Između njih crtice, V
ornament, točkice. Na čelu niz od po dva polukružića.
Na uhu mrlja iz koje izvire uvojak kose (?). Širok potez
označava obrvu, ispod uži i kraći potez, potom kapak
sa zjenicom kao točkom te kratak potez za donji kapak. Nos oštar, ucrtana nozdrva, usta povijena
nadolje. Brada blago naglašena. Glava gleda ravno. Na vratu ogrlica od dvije crte s uzlom (?) po sredini,
a iza toga jedna crta. Ispod vrha brade, u kutu okvira, šara of pruga. Sa strane obojenog okvira uži prazan
prostor, zatim geometrijska šara (grana s dva uvojka pri vrhu) te jednostavna palmeta koja izvire iz
trokutaste čaše.
 Oinohoa → vjerojatno pronađena 1955. godine u Visu.
Dekoracija je dosta oštećena, osobito lice. Široki trolisni otvor, viši vrat,
plosnata drška, prstenasta noga, glina boje blijedog okera. Iznad glava friz
od crtica i ovula. Ženska glava u profilu na lijevo, kosa u dekoriranom
saccosu, drugačije od onih na prethodnim primjercima. Na uhu mrlja,
odnosno uvojci kose. Na vratu ogrlica od točkica. S obje strane glave prazan
prostor, zatim vegetabilni ornament te jednostavna palmeta straga.
 Oinohoa → pronađena 1983. godine na Vlaškoj njivi u grobu
90. Slijepljena je od više komada. Nedostaje jedan ulomak gdje je palmeta i
dio otvora. Dekoracija je dobro sačuvana. Posuda je očišćena i slijepljena.
Trolisni otvor, nizak vrat, ručka sa središnjim uzdužnim ispupčenjem,
prstenasta noga. Na vratu friz od ovula, ispod u crnoj pozadini ženska glava
u profilu na lijevo, s kosom u dekoriranom saccosu i ogrlicom od točkica oko vrata. Kod uha iz saccosa

72
viri kosa. S obje strane glave uski prazan prostor, a do toga spiralni floeralni ornament, dok je iza palmeta
naslikana u negativu. Rub noge obojen.

RT PLOČE
Ulomci keramike s rta Ploče pripisani keramici Alto Adriatico imaju analogije u nalazima s
područja Italije i Hrvatske. Karakterizira ih ružičasta glina i pažljivije rađen slikani ukras po čemu bi ove

73
posude mogle biti povezane uz radionice Spine i Picenuma, i datirati potkraj 4. i u početak 3. stoljeća
prije Krista.
Katalog nalaza keramike tipa Alto Adriatico:
 Sačuvana dva ulomka tijela s ukrasom stiliziranih vitica loze, koje formiraju spiralu.
Vjerojatno pripadaju istoj posudi. Meka glina bez vidljivih primjera, ružičaste boje. S unutrašnje strane
crni premaz, izvana slikani ukras u razvodnjenoj crnoj i vrlo tamnosivoj boji na na crvenožutom premazu.
 Sačuvana četiri ulomka tijela i početka dna. Donji dio premazan razrjeđenom crvenom
bojom, iznad njega vidi se ukras spojenih spirala ispod i iznad koje je stavljena točka. Tvrda glina bez
vidljivih primjesa, ružičaste boje, vjerojatno skif.
 Sačuvana četiri ulomka tijela s ukrasom bojane spirale, površina dosta oštećena. Tvrda
glina bez vidljivih primjesa, ružičaste boje, s unutrašnje strane tragovi crnog premaza.
 Ulomak tijela s ukrasom jezičca unutar visećih jajolikih ukrasa isprane crne boje na
crvenkastom premazu. Tvrda glina bez vidljivih primjesa, ružičaste boje. S vanjske i unutrašnje strane
izblijedjeli premaz.

ASERIJA
Na Aseriji je pronađen samo jedan ulomka koji se sa sigurnošću može pripisati toj vrsti, te jedan
za koji je atribucija nesigurna. Moguće je da ulomak s crvenim premazom i spiralnim urkasom pripada
krajnjoj produkciji crvenofiguralnog posuđa, što bi se smjestilo u 4. stoljeće prije Krista. Zbog veličine
ulomaka ne može se preciznije atribuirati ni datirati. Ukras podsjeća na onaj kakav se javlja na kasnim
crvenofiguralnim posudama s Visa. Drugi pronađeni ulomak odlikuje se obojenim ukrasom u obliku
spirale kakav je čest na posudama te vrste keramike i može se datirati najvjerojatnije u kraj 4. stoljeća
prije Krista. Taj motiv standardna je pojava među materijalom na Hvaru, Visu, gradini Sutliji kod Trogira
i rtu Ploče kod Rogoznice. Fragmentiranost ulomka ne dopušta dublje analize predmeta ili atribuciju
određenom tipu posuda.

74
 KERAMIKA TIPA GNATHIA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Sredinom 19. stoljeća tijekom istraživanja nekropola u mjestima Egnazija i Fasana naišlo se na
velike količine keramike koju danas zovemo Gnathia. Nakon što je dospjela na napuljsko tržište starina
postala je poznata kao keramika iz Egnazija ili Gnathia keramika po antičkom nazivu mjesta. Iako su
stručnjaci brzo uvidjeli da je samo mali dio posuda izrađen na mjestu današnjeg Egnazija ime je ostalo.
Gnathia keramika spada u klasu crnosjajne (ili crnopremazane) oslikane keramike (eng. Black
Gloss overpainted ware; tal. ceramica a vernice nera sovraddipinto). Sam naziv odnosi se na
karakterističnu tehniku ukrašavanja. Lončar prije pečenja na posudu stavlja crni premaz, a nakon
pečenja ukrasni motivi se oslikavaju različitim mat bojama, najčešće su to bijela, purpurno crvena i žuta.
U tehničkom smislu ovo je samo nastavak proizvodnje crvenofiguralnih posuda, ali na manje zahtjevan
način. Slične tehnike u helenističkom razdoblju mogu se naći diljem Sredozemlja, u Atici to je West slope
stil, koji kombinira slikanje s urezivanjem ukrasa, u Etruriji su to Phantom i Socra grupa, a u Apuliji je
najpoznatija Gnathia keramika.
Prvu pionirsku studiju ove keramike načinila je L. Forti, koja je nazivom Gnathia označila slikanu
keramiku na području Apulije. Nakon nje vrlo važne doprinose dali su T. B. L. Webster i J. R. Green, koji
su mahom proučavali nalaze iz grobova i muzejske kolekcije, često nepoznatog konteksta, a ponekad i
mjesta nalaza. Njihovi radovi se temelje na beazleyevskoj stilsko-komparativnoj evolucionističkoj analizi
koja je proizišla iz proučavanja crno i crvenofiguralne keramike, te određivanja stilova i pojedinih slikara.
Na osnovu ovih analiza načinjene su i prve periodizacije i određena mjesta proizvodnje.
Počeci proizvodnje vežu se uz crvenofiguralne radionice koje su djelovale u Tarantu ili u njegovoj
blizini nešto prije sredine 4. stoljeća prije Krista. Rana Gnathia još uvijek je pod snažnim utjecajem
utjecajem motiva i oblika koji su karakteristični za apulsku crvenofiguralnu keramiku. No, pred kraj ove
faze dolazi do napuštanja figuralnog slikarstva i naglasak se stavlja na različite biljne i geometrijske
ukrase, koji sada dominiraju posudom. S vremenom se povećava proizvodnja što dovodi do
pojednostavljenja motiva koji postaju stilizirani i koristi se sve manji broj boja. U zadnjoj fazi se smanjuje
oslikana površina, a većidio posude zauzima rebrasti ukras.
Iz Taranta se proizvodnja vrlo brzo proširila na ostale dijelove Apulije, a veliki proizvodni i izvozni
centar postaje Kanuzij. Na području Lukanije nađeni su tragovi proizvodnje u Metapontu, koji je bio i
veliki proizvođač crvenofiguralne keramike. Također su ovu keramiku izrađivala i domorodačka središta
kao Salento i Rudije pokraj Lecce, a možda i drugi lokalni centri kao Botromagno. Keramika proizvedena
u ovim radionicama zadržala je sve bitne karakteristike tarantske keramike te se od nje vrlo malo
razlikuje zbog čega se i naziva apulska Gnathia keramika. Imitacija ovog stila brzo se proširila i na okolna
područja Sicilije, Kampanije, Lacija i Etrurije, gdje su se razvili specifični regionalni stilovi.
Apulsku Gnathia keramiku prije svega karakterizira dobar crnosjajni premaz. Boja gline može
bitno varirati, ali je uglavnom jako blijedo smeđa do blijedo smeđa. Oslikavanje se vrši bijelom, žutom i
crvenom bojom. Ukrasi su dijelom biljni (npr. grančice, lišće, vitice) a dijelom se uzimaju s ukrasa
korištenih na crvenofiguralnim posudama (npr. jaja, strelice, valovi, trčeći psi).
Apulska Gnathia jedina je u većoj količini bila izvožena van matičnog područja. U ranoj fazi to je
Dunedin grupa iz Taranta koja se sporadično nalazi na jadranskim lokalitetima, ali su daleko prisutniji
proizvodi radionica iz Kanuzija. Oni su osobito rašireni na istočnoj obali Jadrana i u njegovom zaleđu, a
tek nekoliko primjera je nađeno na zapadnoj obali u Numani, Riminiju i Spini. Jedan ulomak je poznat s
otoka Roda. Međutim, kasna Gnathia keramika iz tarantskih radionica tzv. Aleksandrijska grupa bila je
najviše izvožena. Pronađena je u velikim količinama u gradu Aleksandriji u Egiptu po kojem je dobila ime,
a nešto manje u Naukratu i Memfisu. Također je nađena na nekoliko mjesta u današnjoj Libiji, u Kirenajki,
Tocri i Benghaziju, te u Knososu na Kreti.
Objava istraživanja iz Sidi Khrebisha, Benghazi 1985. godine u kojoj je P. Kenrick doveo u pitanje
tradicionalnu periodizaciju, posebno kraj proizvodnje Gnathia keramike dovela je do žustre rasprave
koja još uvijek traje. Do tada predloženi datumi su bili vezani uz rimsko osvajanje Taranta 272. godine.

75
No, već je Forti predložila proizvodnju u Tarantu do kraja 3. stoljeća prije Krista. Kenrick je objavio
podroban kontekst nalaza koji je datiran pomoću novca i kampanske A keramike u polovicu 2. stoljeće
prije Krista. No, sam autor je naglasio da njegovi zaključci nisu apsolutni dokaz, ali da ih svakako treba
uzeti u obzir. To je i učinjeno prilikom analize nalaza tarantske nekropole koja je objavljena pod
uredništvom Lippolisa Catalogo del Museo Nazionale Archeologico di Taranto. Objava materijala dala je
prvi put mogućnost za znanstvenu debatu o konkretnim problemima. E. Lippolis je predložio internu
periodizaciiju za tarantske grobove, a D. Fozzer ju je podijeli na faze A, B, C, i D. Kraj je vezan uz tzv. Hard
Fired Red keramiku i vrlo kasne novce, dok su faza A i B vezane uz crvenofiguralnu keramiku. Fozzer
ukazuje na svoju kritičnu C fazu i tvrdi da nema promjena ni u kvaliteti ni u kvantiteti proizvodnje, što bi
govorilo u prilog tezi da politička i vojna situacija 272. godine prije Krista nije donijela nagle i prijelomne
promjene u društvenom i ekonomskom životu grada, pa vjerojatno ni u keramičkoj provodnji.
Za ostale keramičke proizvodne centre zadržana je tradicionalna podjela, ali svugdje se
naglašava problem datacije i potreba za revizijom. Npr. Carter za Metapont naglašava da treba
preispitati, ne samo dataciju keramike, već i početak proizvodnje brončanog metapontskog novca kao i
pitanje cijelog zauzimanja hore. Naglasio je i problem datacije crvenofiguralne keramike koja se osniva
samo na stilskim analizama s vrlo malo fiksnih datuma, a na čiju se kronologiju nastavlja periodizacija
crnopremazane keramike, a time i Gnathia keramike.
Osim problema apsolutne kronologije, danas se sve češće postavlja i pitanje o opravdanosti
izjednačavanja rebrasto ukrašenih posuda s kasnom Gnathia keramikom. Već je Green u svojim
objavama primijetio da sve posude koje se javljaju u kasnoj fazi nisu ukrašene rebrima. Ovo otvara
pitanja kada je uopće započela proizvodnja rebrasto ukrašenih posuda i da li je dio glatkih posuda
uvršten u srednju fazu Gnathia keramike samo zbog nedostatka rebrastog ukrasa. Analize su pokazale
da se rebrasti način ukrašavanja na keramičkim posudama javlja u drugoj polovici 5. stoljeća prije Krista
na atičkim crnopremazanim vazama, te treba uzeti u obzir njihov utjecaj na keramiku u Velikoj Grčkoj
koji se vidi već od kraja 5. i u cijelom 4. stoljeću prije Krista. Ovaj problem mogu riješiti samo sustavna
istraživanja na području Apulije, s novim dokazima koji će se moći datirati od 4. do 2. stoljeća prije Krista.
Osnovne karakteristike ▶ nastala je u južnoitalskim radionicama crvenofiguralne keramike
sredinom 4. stoljeća prije Krista, s ishodištem u grčkoj koloniji Tarantu. Tehnika oslikavanja u načelu je
jednaka crvenofiguralnom, dakle posuda se prvo peče, a zatim oslikava. Tijekom 4. stoljeća prije Krista
dolazi do novih kulturoloških strujanja diljem Mediterana. Širenje trgovine i kolanje keramičkih
predmeta natjeralo je crvenofiguralnu keramiku da se povuče, jer nije mogla zadovoljiti potrebe tržišta.
Njezino oslikavanje bilo je minuciozno i izrada je zahtjevala više vremena. Gnathia keramika, koja je imala
isti način oslikavanja, ali s mnogo manje detalja, pojavljuje se u njzinim radionicama. Začetnicima se
smatraju Slikar Konakide i Slikar vaze iz Compiegnea.
U početku se proizvode jednaki oblici posuda kao i među crvenofiguralnim repertoarom
(krateri, pelike i oinohoe), a prikazi su istovjetni. Na objemama se javlja sjenčanje i višestruki tonalitet,
pa ih je teško razlikovati. Kako se proizvodnaj povećala, tako dolazi do redukcije ikonografije, više nema
banketa, dionizijskih prikaza i sl., već tada dominiraju stilizirani biljni i geometrijski ukrasi. Na samom
početku oslikavalo se samo jednom bojom da bi nakon nekog vremena došlo do uporabe polikromije,
koja je koristila crvenu, žutu i bijelu boju za slikanje.
Oblici:
 Lekiti
 Bočice
 Različite čaše ua piće
 Enohoje
 Pelike
 Krateri (uobičajeni jedino u Apuliji)
 Boce
 Ungentariji
Izvedba:

76
  Crno premazana keramika s polikromnim ili urezanim ukrasom
 Dvostruko ili jednostruko pečenje?
 Sjenčanje i višestruki tonalitet (postizanje trodimenzionalnosti prikaza)
 Kombinacija više boja slikanja i urezivanje
Ukrašavanje:
 Mitološke scene
 Kazališne obrazine
 Glave žena, božanstva
 Životinjski prikazi
 Geometrijski i biljni motivi (loza, bršljan, lovor i sl.)
Radionice:
 Tarrant
 Canossa
 Ruvo
 Egnazija
 Roccavecchija
 Mandurij
 Issa
Kronologija keramike tipa Gnathia ▶ prvu kronologiju predložili su Webster i Green još krajem
60ih godina i početkom 70ih godina prošlog stoljeća, no sva novija istraživanja pokazuju da vrijeme
prekida proizvodnje ove keramike treba spustiti barem do prve četvrtine 2. stoljeća prije Krista, odnosno
do 175. godine.

Tradicionalna periodizacija (Webster, Green, Carter)

Rana faza 360. – 330. godina prije Krista
Srednja faza 330. – 300. godina prije Krista
Kasna faza 325. – 270.* godina prije Krista
*kraj produkcije 272. godine prije Krista (datum rimskog osvajanja Taranta)

Radikalna struja (E. Lippolis, D. Fozzer)

Faza A 375. – 325. godina prije Krista
Faza B 325. – 275. godina prije Krista
Faza C 275. – 225. godina prije Krista
Faza D 225. – 175. godina prije Krista

Kompromisna struja (Lanza)

Rana Gnathia 360. – 320. godina prije Krista
Srednja Gnathia 330. – 270. godina prije Krista
Kasna Gnathia 300. – 195. godina prije Krista

Tripartitna podjela ▶ tripartitna podjela kronološkog razvoja keramike tipa Gnathia bazirana
je na stilu izvedbe (Webster-Green).
Rana faza → sredina 4. stoljeća prije Krista. Posude s pojedinačnim prikazima figura u
slobodnom porostoru ili manjih grupa. Najraniji primjeri imaju bijele figure, a kasnije polikromija
prevladava te se uvodi motiv bršljana.

77
  Osnovni oblik: krater
 Motivi: banketi, teatarski prizori (posude za piće, maske, baklje i sl.)
Slikar Konakide smatra se jedinim od prvih slikara koji je primijenio tzv. gnathia stil.
Pripisuju mu se ulomci nkratera s naslikanom tragičnom maskom iz Taranta, danas u u Würzburgu, i
kratera s prikazomEumenida iz Ruva, danas u Hemitage Museumu.Fragmenti kratera iz Paul Getty
Museumu Malibuu s prikazom satira koji drži baklju, ulomak sa satirom iz The Metropolitan Museumu
New Yorku, za kojeg se vjeruje da potječe iz Taranta, te krater s prikazom glumca i žene iz Museum of
Fine Arts iz Bostona, pokazuju sličnosti u izvedbi i odabiru scenskog prikaza saspomenutim ulomcima
Slikara Konakide, ali nisu mu pripisani.
Slikar vaze iz Compiègnea je nešto kasniji od slikara Konakide. U njemu Green vidi
začetnika novog tzv. Gnathia stila ukrašavanja. Na posudama pripisanim njegovoj ruci, figure imaju više
pokreta, a slikar češće upotrebljaval bijelu boju za isticanje detalja i obično slika na posudama velikih
dimenzija, kaležastim i zvonastim kraterima.
Prema Greenu, jedan od najznačajnijih slikara prve faze je Rose Painter. U početku je
slikao cijele figure s razrađenim efektom boje, da bi se u kasnijem razdoblju opredijelio samo za slikanje
glava među floralnim motivima na posudama zatvorenih formi poput lekita i boca. Njegove figure imaju
izražajnu polikromiju na jednoj strani posude, a na drugoj strani figura je u većim dijelom izvedena
urezanim crtama. Kasnije napušta slikanje cijelih figura te uvodi novemotive. Naime, od Slikara vaze iz
Compiègnea preuzeo je π-motiv, te je umjesto viseće niti,uveo vinovu lozu kao okvir oko glave ili neki
drugi glavni motiv u središtu površine posude. Vinova loza kod njega teče horizontalno po posudi s
vertikalnim visećim listovima ili viticama sa svake strane. Motivi unutar okvira povezani su sa simpozijem
i pozivanjem Dionizija, boga vina i teatra, a slika ih na posudama otvorene forme, zvonastim
kraterima,skifima, skif-kupama s izvijenim ručkama i poluloptastim zdjelama. Time je postavio obrazac
za sljedeću fazu razvoja. Prema Greenu, radionica mu je bila u Tarasu.

78
 Srednja faza → kraj 4. do sredine 3. stoljeća prije Krista.
Nestaju figuralne scene i prikazi čitavih figura, a uvode se motivi ženskih
glava i erota. Sve češće korištenje vegetabilnih motiva (bršljana, loze i
sl.). Dekoracija je ogrnaičena na vrat i gornji dio trbuha posude. Vrijeme
jačeg izvoza i formiranja ''provincijalnih'' radionica.
 Grupe: Dunedin, Sidewinter (Taras), Knudsen
grupa (Canosa)
 Oblici: enohoje, skifosi, pelike i sl.
Prvi razvojni put od Slikara Ruže predstavlja njegov učenik Slikar vaze iz Leccea 1075
(Painter of Lecce 1075), koji prema Greenu pripada srednjoj fazi proizvodnje keramike. U početku slika
cijele figure Erosa s krilima i frulom na kraterima, bocama i pelikama, a kasnije prelazi na
pojednostavljene motive ženskih glava među floralnim π-motivima na skifoidnim kraterima i skifima.
Istovremeno sa Slikarom vaze iz Lecce br. 1075 i također pod utjecajem Slikara
Ruže,nastala je Dunedin grupa koja je trajala tijekom cijele srednje faze proizvodnje, odnosno od treće
četvrtine do kraja 4. stoljeća prije Krista. U okviru ove grupe, prema Greenu, nije djelovalo mnogo slikara,
ali ipak ističe Slikara Ambrozija (Ambrosiana Painter) koji je dobio naziv prema zvonastom krateru iz
Milana. Osnovne karakteristike grupe su komične maske među π-floralnim motivima na enohojama i
otvorenim formama kao zvonolikim kraterima i skifima.Na zatvorenim formama lekita (čunjastim i
ravnim) slikani su motivi ptica ili ženskih glava među floralnim motivima ili krilima. Jedini primjer ove
grupe pronađen je u Visu, a radi se o lekitu s motivom ženske glave među krilima. Unutar Dunedin grupe,
nastala je podgurpa Sidewinder koju karakterizira crveno slikana grana oko koje su namotane vitice
vinove lote i grozdovi na enohojama i skifima. Jednsotavne izvedbe motiva na Grupi Dunedin i
Sidewinder nisu zahtiejvale veliko umjetničko iskustvo što je vjerojatno razlog tome da zasad nisu
identificirali njihovi slikari.
Slikar boce iz Louvrea (Painter of the Louvre Bottle) započeo je s radom u radionici
Slikara vaze iz Leccea br. 1075 u kasnom 4. stoljeću prije Krista. Ideje koje su potekle iz njegove radionice
stavljaju ga na ključno mjesto u daljnjem razvoju keramike tipa Gnathia. Uveo je slikanje tzv. novog trsa
(New Vine) u zlatnoj boji, odnosno bijeloj boji preko koje ide žuta boja, a grana više nije potpuno ravna,
već ima kvrgastu zig-zag crtu, razrađene vitice te grozdove s dugmastim završetcima. No, njegova
značajka je u tome što je prvi uveo krajem 4. stoljeća priej Krista kanelure na posudama koje će postati
uobičajeni tijekom posljednje faze proizvodnje. Osim novosti u dekoraciji posude.

Kasna faza → kraj 4. do početka 2. stoljeća prije Krista.

Uvođenje kanelura kao dekoracije posuda (utjecaj došao posredstvom
metalnog posuđa). Kronološki osjetljiva izvedba kanelura, u početku
pažljivo sa završnim lukom, na kraju gusto i plitko urezane. Slikani ukrasi
ograničeni na uski prostor pod obodom ili u ''metopama'' između
kanelura.
 Motivi: ženske glave, golubice, maske i vegetacija
 Repertoar: kratere zamjenjuju zdjele na nozi i duboke zdjele
Iz radioncia Slikara boce iz Louvrea potekli su brojni slikari, koji su obilježili posljednju
fazu proizvodnje, a među njima se ističu Slikar Vulkana (Volcani Painter) i Slikar vaze iz Züricha br. 2692
(Painter of Zurich 2692). Ovaj posljednji nastavio je s radom u Tarasu te ga odlikuje slikanje forntalnih ili
u tri-četvrt profilu ženskih glava među floralnim motivima, zatim slikanje tzv. novog trsa na vratu posude
i aplikacija maski na ručkama dok je ostatak posude narebren. No, glavni doprinos ovog slikara je
uspostava osnovnih karakteristika koje su omogućile prijelaze u Aleksandrijsku grupu, koju nalazimo i na
istočnom Jadranu.
Svi gore spomenuti slikari djelovali su u lončarskim radionicama u Tarasu tijekom druge polovice
4. stoljeća prije Krista. Green vjeruje da je oko 330. godine prije Krista došlo do velikog izvoza tarantskih

79
posuda tipa Gnathia u domorodačke dijelove Apulije i označava ovo razdoblje kao ''a major phase of
hellenisation in that region''.

80
PROVINCIJALNE RADIONICE I GRUPE
U razdoblju ''a major phase og hellenisation in that region'' počinju se osnivati provincijalne
lončarske radionice.
Ruvo u Peucetiji ▶ prema Greenu tu se nalazila radionica,
u središnjoj Apuliji, gdje je djelovao Slikar vaze iz Toleda (Toledo
Painter). Njegov rad karatkeriziraju motivi ženskih glava među
floralnim motivima na situlama, obliku kojeg nije poznavala
taranska produkcija.
Pod njegovim utjecajem nastala je Grupa lovorove
grane (Laurel Spray grouo) kojoj se za sada može pripisati oko 300
posuda, a datiraju se u posljednju četvrtinu 4. stoljeća prije Krista.
Dekorativni sistem su trs vinove loze ili bršljanova grana koja
uokviruje predmet ili životinju (π-motiv), a ponekad i rozete, ženske glave ili floralni motivi. Lanza
pridodaje grupi motive ovula, valovite crveno-žute crte te
točkaste biti ili grupe od tri točke. No, osnovna karakteristika
ove grupe je jednostavna dekoracija lovorove grane ili,
prema Forti, grana divlje masline (tal. di ulivo selvatico).
Ponekad ju je teško razlikovati od slijedeće Knudsen grupe.
Naime, kod obje grupe karakteristični su veliki grozdovi koji
vise sa trsa. Obično se navodi da su grozdovi kod Grupe
lovorove grane veći i okrugli ili nabubreni (tal. gonfi). Valja
primjeriti da je ovaj motiv bio omiljen i kod grupe
Sidewinder. No, motiv grane iz koje vise grozdovi i vitice nije
novost. On se javlja i na nekim istovremenim apulskim
crvenofiguralnim vazama kasnije faze, a vrlo je čest na
enohojama keramike tipa Gnathia.

81
 Daunija ▶ u drugoj polovici 4. stoljeća prije Krista proizvodnaj se razvila i u sjevernoj Apuliji.
Vjerojatno je pod utjecajem s juga nastala Knudsen grupa, koja je dobila ime prema karakterističnoj
dekoraciji na skifu koji se nalazi u zbrici Knudsen u Borgestadu u Norvečkoj. Porijeklo grupe je u Kanuziju,
koji je posao vodeći centar proizvodnje. Karakteristika Knudsen grupe je nemarno izvedeni motiv u
dekorativnoj shemi:
 Pri vrhu posude su obuli, bez urezane crte, s točkom u sredini
 Ispod njih je valovita žuta crta
 Istočkana crta
 Crvena traka na kojoj vise grozdovi, listovi i vitice
Ovakav dekorativni sistem obično se javlja na skifima, enohojama, vrčevima i kantarima.
Smatra se da motivi horizontalnih crta simboliziraju vunene niti koj su nosili sudionici simpozija, a koji
kod Knudsen grupe postaju jednsotavna valovita crta. Radi se o tome da kultura koja preuzima grčke
simbole, ne preuzima i njihovo značenje, te zbog toga dolazi do njihove simplifikacije i shematizacije i
postaju čisti dekor.

Knudsen grupu u Dauniji naslijedila je u kasnoj fazi Kasna kanuzijska grupa (Late
Canosan), koju karakteriziraju pojednostavljeni motivi Knudsen grupe, odnosno jednostavne
horizontalne crte poviše kanelura. U početku se slika motiv bršljana s valovitom granom i okomitim
lsitovima između kojih je krug. Unutar kasne kanuzijske grupe izdvojena je podgrupa Ribbed with
Palmette Rose (RPR), koju karakterizira metopa između kanelura u kojoj je naslikana bijelom bojom ptica
ili palmeta. Proizvode radionica sjeverne Apulije često nalazimo na istočnoj obali Jadrana i drži se da su
oni utjecali na proizvodnju lokalne keramike tipa Gnathia u Issi.

82
 Mesapija ▶ Green ovdje smješta radionicu Slikara vaze iz Beaulieua (Beaulieu Painter) čiji rad
označava kao provincijalan u odnosu na radionice u Tarasu i kaže da je kopirao motive bez shvaćanja
njihovog značenja.
Faza Slikar ili grupa Tradicionalna datacija Lanza predložena datacija
370./360. – 350. god. pr.
Slikar Konakide 360. – 340. god. pr. Kr.
Gnathia

Kr.
Rana

Slikar vaze iz Compiègne
Slikar ruže
Krug oko Slikara ruže
Slikar vaze iz Leccea br. 1075
Grupa vaze iz Leccea br. 1075
Slikar vaze iz Dunedina
Dunedin grupa
Slikar Ambrozijana
Grupa Sidewinder
Srednja Gnathia
360. – 340. god. pr. Kr.
340. – 330. god. pr. Kr.
340. – 330. god. pr. Kr.
340. – 320. god. pr. Kr.
330. – 310. god. pr. Kr.
340. – 325. god. pr. Kr.
330. – 300. god. pr. Kr.
330. – 310. god. pr. Kr.
330. – 310. god. pr. Kr.
350. – 335. god. pr. Kr.
335. – 320. god. pr. Kr.
330. – 300. god. pr. Kr.
335. – 310. god. pr. Kr.
330. – 300. god. pr. Kr.
335. – 310. god. pr. Kr.
320. – 275. god. pr. Kr.
335. – 310. god. pr. Kr.
320. – 260. god. pr. Kr.

Slikar boce iz Louvrea
Slikar vaze iz Leccea br. 1047
Grupa vaze iz Leccea br. 1047
Mrežasti lekiti
Rane kanelirane posude
Slikar vaze iz Toleda
Grupa lovorove grane
Knudsen grupa
Kanelirane posude
Kose kanelure
Slikar vaze iz Beaulieu
Kasna Gnathia
325. – 300. god. pr. Kr.
330. – 320. god. pr. Kr.
320. – 300. god. pr. Kr.
335. – 300. god. pr. Kr.
325. – 320. god. pr. Kr.
340. – 325. god. pr. Kr.
330. – 310. god. pr. Kr.
330. – 280. godin. Pr. Kr.
(Green)
300. – 270. god. pr. Kr.
(Curti)
310. – 250. god. pr. Kr. (?)
Oko 300. god. pr. Kr.
320. – 300. god. pr. Kr.
320. – 280. god. pr. Kr.
325. – 300. god. pr. Kr.
315.- 290. god. pr. Kr.
330. – 290. god. pr. Kr.
320. – 290. god. pr. Kr.
335. – 315. god. pr. Kr.
330. – 300. god. pr. Kr.
320. – 270. god. pr. Kr.
300. – 250. god. pr. Kr.
280. – 200. god. pr. Kr.
310. – 290. god. pr. Kr.

Slikar vaze iz Züricha br. 2692
Aleksandrijska grupa
AG (Metapont)
Poluloptaste zdjele s i bez stope,
kanelirane i bez kanelura
KKG i RPR
310. – 280. god. pr. Kr.
325. – 275. god. pr. Kr.
275. – 250./240. god. pr.
Kr.
300. – 270. god. pr. Kr.
300. – 270. god. pr. Kr.
280. – 240. god. pr. Kr.
225. – 200. god. pr. Kr.
260. – 195. god. pr. Kr.
280. – 195. god. pr. Kr.

83
 Distribucija keramike tipa Gnathia (izuzev južne Italije)

KERAMIKA TIPA GNATHIA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Na istočnom Jadranu, Gnathia keramika javlja se još od rane faze, ali je sve češća od srednje faze
koja datira u kraj 4. stoljeća prije Krista, kada djeluju Dunedin, Sidewinter i Knudsen grupa, a ukras se
ograničava samo na gornji dio posude. Prisutnost je osobita u kasnoj fazi, početkom 3. stoljeća prije
Krista, koju odlikuje ukrašavanje kanelurama. Slikani motivi tada se nalaze samo pod obodom ili između
kanelura. Najaktivnija je tada Aleksandrijska grupa koja je dobila ime po velikoj količini nalaza
pronađenih u Aleksandriji, ali proizvodila se i u Tarantu. Osim Aleksandrijske grupe, na istočnoj obali
Jadrana jako je česta daunijska Kasna kanuzijska grupa koju odlikuju kanelure, a osobito je česta njezina
podgrupa RPR (Ribbed with palmett rosete), a najčešći oblik je skifos.
Istraživanja keramike tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana obuhvatili su šrioko područje istočne
obale Jadrana, od poluotoka Istre na sjeveru do južne Albanije, uključujući otoke i unutrašnjost. Prema
objavljenom materijalu i muzejskim kolekcijama, keramika tipa Gnathia dokuemntirana je na 38
nalazišta duž istočne obale Jadrana. Najviše posuda tipa Gnathia do sada je pronađeno ili objavljeno iz
Visa, (oko 184), a tom se broju može uključiti 219 primjeraka do sada neobjavljenih posuda iz AMS-a, za
koje se sa sigurnošću može reći da su pronađene u Visu. Po broju objavljenih posuda slijede Stari Grad i
Burdva. Broj pronađenih posuda na području sjeverne Dalmacije i Kvarnera nije zanemariv ako se uzme
u obzir da se na tom području nisu osnivala grčka naselja. Svakako, treba istaknuti i Gradinu kod Ošanića
u unutrašnjosti. Osim velike distribucije, keramika tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana pronađena je i
u različitim arheološkim kontekstima.
Osim importiranih grupa posuda, izdvajaju se i posude specifičnih karakteristika, koje upućuju
na lokalnu istočno jadransku proizvodnju.
Posude tipa Gnathia pronađene su na arheološkim lokalitetima na istočnoj obali Jadrana, u
današnjoj Albaniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj te BiH. No, ti nalazi do sada nisu sistematizirani, a u najvećoj
mjeri nisu ni objavljeni.
Većina posuda potječe iz Ise, što iz privatnih zbirki lokalnih kolekcionara, što s arheoloških
istraživanja. Tijekom 18. i 19. stoljeća posude iz Visa su često završavale u muzejskim i privatnim
kolekviama iuvan Visa u Kunsthistorische Museumu u Beču i u Museo Archeologico Nazinale u Veneciji.

84
Najveće dvije zbirke iz Visa pripadaju obitelji Barbieri i Dojmi, a prema opisu, dio čine i posude tipa
Gnathia. Osim toga, u čestim istraživanjima na području zapadne isejske nekropole Martvilo 30ih godina
20. stoljeća, gdje je istraženo oko 50 grobova, pronađeni materijal odnijet je u Prag i nikad nije objavljen.
Keramika tipa Gnathia s Martvila se od kraja 20. stoljeća usputno objavljivala s rezultatima arheoloških
istraživanjima.

Distribucija Gnathia keramike

Lidia Forti se prva dotaknula teme keramike tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana, te je uvidom
u posude iz Visa pretpostavila njihovo lokalno porijeklo. Pretpostavke koje je iznijela u vezi s postojanjem
proizvodnje keramike tipa Gnathia u Isi, prihvatio je Mladen Nikolanci spominjući proizvodnju kao jednu
sasvim simplificiranu i atrofiranu, očito domaću produkciju na tradicijama Gnathie.
U istraživanjima isejske nekropole na Martvilu, 1955., 1976., 1979. i 1980. godine pronađen je
veliki broj posuda tipa Gnathia. Preliminarne rezultate ovih istraživanja 1980. i 1981. godine objavili su
Nenad Cambi, Branko Kirigin i Emilio Martin; posljednja dva autora objavili su još dvije grobnice 1985. i
1988. godine. Rezultati istraživanja na Martvilu predstavljeni su 1983. godine izložbom pod nazivom
''Issa – otok Vis u helenističko doba'', kad je Kirigin izdvojio grupu uvoznih apulskih i lokalnih isejskih
posuda tipa Gnathia. Prvi važniji rad o keramici tipa Gnathia iz Ise Kirigin je objavio 1990. godine, te je
tom prilikom izdvojio posebnosti dekorativnog sistema na posudama isejske proizvodnje u odnosu na
apulsku te predložio njihovu dataciju u 2. i 1. stoljeće prije Krista. Svoje pretpostavke o lokalnoj isejskoj
proizvodnji potvrdio je 1996. godine, predlažući kronološki okvir cjelokupne isejske proizvodnje
keramike tipa Gnathia od kraja 3. do sredine 1. stoljeća prije Krista. Na Kiriginov rad pozivaju se autori
koji se u novije vrijeme bave kronologijom i lokalnim proizvodnjama keramike tipa Gnathia izvan južne
Italije.
Tijekom 1983. godine zaštitnim arheološkim istraživanjima na području istočno od isejskih
bedema, na Vlaškoj njivi, otkriveno je 249 grobnica, a u nekima od njih inventar čine posude tipa
Gnathia. Ljubiša Popović je 1994. godine prilikom objave antičke zbirke Narodnog muzeja u Beogradu
objavio 6 posuda tipa Gnathia iz Visa. Na žalost, autor ne donosi podatak pod kojim su okolnostima i

85
kada te posude dospjele u muzej u Beogradu. U novije vrijeme pojavile su se tri studije koje se dijelom
dotiču i keramike tipa Gnathia iz Ise. U dva navrata 2008. i 2009. godine, Boris Čargo se pozabavio
objavom starijih istraživanja na Martvilu te istraživanjima grobnice kod rasadnika palmi u Visu gdje je
keramika tipa Gnathia sastavni dio grobnog inevntara. Istraživanjima na Martvilu 1997. godine otkrivene
su tri grobnice s posudama tipa Gnathia, a njihovu objavu 2010. godine donosi Miro Katić.
Godine 1996. Rendić-Miočević u svojoj studiji o isejskoj naseobini u Lumbardi na otoku Korčuli
spominje pronalazk antičkih grobova s grčkom keramikom tipa Gnathia na poluotoku Koludrtu. Na ove
pronalaske ketamike tipa Gnathia osvrnuli su se Lisičar i Kirigin.
Branka Migotti je prilikom objave grčko-helenističke keramike iz Starog Grada, objavila u AMZg
1986. i 1989. godine ulomke keramike tipa Gnathia. Dio posuda s istraživanja u Starom Gradu objavljen
je u katalogu ''Pharos – antički Stari Grad'' te u izvještaju s istraživanja ''Projekt jadranski otoci''. Godine
2004. Kirigin je sistematizirao dotadađnje objave keramike tipa Gnathia iz Starog Grada te naveo da
posude ove keramičke vrste nisu stizale u većim količinama u Far, niti su se uvozile iz susjedne Ise. Maria
Cristina Vallicelli objavila je posude tipa Gnathia iz Starog Grada koje se nalaze u Museo Archeologico
Nazionale u Veneciji.
O keramici tipa Gnathia u Istri i Kvarneru govori studija K. Mihovilić iz 2002. godine. Ista autorica
objavila je 2004. godine grčku i helenističku keramiku u Istri, među kojima i Gnathia posude. Autorica
pored opisa Gnathia ulomaka donosi i njihovo mjesto nalaza što je pridonijelo boljem razumijevanju
rasprostriranja ove keramičke vrste na sjevernom Jadranu.
Pored navedenih studija, keramika tipa Gnathia pronađena je u sjevernoj Dalmaciji, zaleđu
srednje Dalmacije, na obali Crne Gore i u unutrašnjosti te u Albaniji. Na svim ovim nalazištima, nalazi
keramike tipa Gnathia usputno se spominju i nisu detaljnije proučavani. Iako je keramika tipa Gnathia
pronađena na brojnim nalazištima uzduž istočnog Jadrana i neposrednog zaleđa, osim Kiriginove studije
iz 1990. i 1996. godine, nije bila predmetom sistematskih studija.

Veća prisutnost određenih južnoitalskih proizvoda iste radionice u istočnojadranskom kontekstu

govori o izboru i o ''heleniziranom'' ukusu domorodačkih zajednica. Prisutnost ovih posuda određene
južno italske keramike tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana govori o dostignućima i izvoznoj orijentaciji,
te predstavlja i domorodačko stanovništvo koje ju je koristilo – to su funkcionalni predmeti u naseljima,
grobni prilozi i votivne posude u svetištima.
Većina uvezenih posuda potječe iz lončarskih radionica južne Italije, odnosno Apulije. Također,
uvezen posude, njihovi oblici, urkasi i funkcija mogu utjecati na formiranje lokalne proizvodnje.

86
Import u ranoj/srednjoj fazi
ZADAR ▶ među najranijim uvozima iz apulskih radionica keramike tipa Gnathia na istočnoj obali
Jadrana nalaze se ulomci pronađeni u arheološkim istraživanjima na zadarskom poluotoku, odnosno
antičkom Jaderu. Prema obliku i debljini stijenki, vjerojatno se radi o ulomcima kratera ili nekih drugih
posuda otvorene forme (možda bacini), koji bi se mogli pripisati početnoj ili srednjoj fazi proizvodnje, iz
sredine ili treće četvrtine 4. stoljeća prije Krista. Zbog njihove fragmentiranosti, nije na žalost moguće
dati jasniju distribuciju, jer se slikani bijeli grozdovi i vitice samo dijelom vide. Također sa zadarskog
polutoka, ali bez pobliže definiranog konteksta nalaza, vjerojatno potječe ulomak
kratera. Na sačuvanom dijelu ulomka vide se motivi ovula i S-spirala ispod oboda, a
tu je i crvena horizontalna crta s viticama i grozdovima što bi moglo pripadati srednjoj
fazi proizvodnje.
Katalog nalaza:
 Ulomak tijela posude → sačuvan je donji dio recipijenta posude
ukrašen nizom okomitih kanelura. Zadar, sjeverni trijem kapitolija, 4. do 2. stoljeće
prije Krista.
 Ulomak tijela posude → sačuvan je ukjras od niza okomitih kanelura,
bordo traka i motivi oslikani bijelom bojom. Ulomak ima dvije perforacije. Zadar,
sjeverni trijem kapitolija, 4. do 2. stoljeće prije Krista.
 Ulomak tijela posude → sačuvan je ukras sastavljen od niza okomitih
kanelura koje su s gornje strane omeđene crvenom slikanom trakom. Zadar, sjeverni
trijem kapitolija, 4. do 2. stoljeće prije Krista.
 Ulomak tijela posude → sačuvan je donji dio recipijenta posude
ukrašen nizom okomitih kanelura. Zadar, sjeverni trijem kapitolija, 4. do 2. stoljeće
prije Krista.
 Ulomak tijela posude → sačuvan je ukras sastavljen od tamnocrvene trake i ukrasa bijele
boje. Zadar, sjeverni trijem kapitolija, 4. do 2. stoljeće prije Krista.

NADIN ▶ među ostalim nalazimna sjeverne Dalmacije, antičke Liburnije, ističu se nalazi dviju
dubokih zdjela s ručkama uvijenim prema gore i skifoidni krater iz grobnice 1 nekropole podno Gradine
u Nadinu. Na žalost, posude su pronađene fragmentirano te, iako su restaurirane, ukras se slabo vidi. Za
oblik posude s izvijenim obodom i profiliranom stopom i za oblik duboke posude s blago koničnim
tijelom, izvijenim obodom i profiliranom stopom, najbliže usporedbe pronađene su u Mesapiji u
grobnicama nekropole u Rocavecchiji gdje su definirane u posljednju četvrtinu 4. stoljeća prije Krista.
Skifoidni krater također pokazuje najviše sličnosti u obliku s primjerima iz Rocavecchije koji su također
datirani pred kraj 4. stoljeća prije Krista. Posude velikih dimenzija bile su karakteristične za početnu fazu
proizvodnje keramike tipa Gnathia koja je vezana uz grad Taras. Međutim, oblik dubokih posuda s
izvijenim obodom i dubokih posuda s blago koničnim tijelom, tarantska proizvodnja nije poznavala.
Velike posude iz Nadina pripadaju proizvodima provincijalne produkcije keramike tipa Gnathia
odnosno mesapskim radionicama na poluotoku Salentu. Osim navedenih velikih posuda u istoj grobnici

87
u Nadinu prinađene su i poluloptaste zdjele, jedna sa stopom, a druga bez stope te tanjuri. Zdjela bez
stope i tanjur prema usporedbama iz Valesija, naselja na poluotoku Salenut, pripada HRF (Hard Fired
Red) keramici. Kronološki okvir ove keramike nije još jasno definira, te Yntema predlaže dataciju
proizvodnje od sredine 3. do sredine 2. stoljeća prije Krista. Keramički nventar u grobnici 1 iz Nadina
široko se datira od posljednje četvrtine 4. do sredine 2. stoljeća prije Krista, pa za jasnije datiranje treba
uzeti u obzir cjelokupni materijal koji nije objavljen.

OSOR ▶ ulomci duboke zdjele

pronađeni su u Osoru ali, na žalost, bez
poznatog konteksta nalaza. Radi se o
ulomku oboda s ovulima pri vrhu i
motivom vinove loze koja se vertikalno
spušta po trbuhu posude. Oblik ulomka
pokazuje najviše sličnosti s posudama iz
grobnica u Vastu i Rocavecchiji koje su
datirane u posljednju četvrtinu 4.
stoljeća prije Krista i prva dva desetljeća
3. stoljeća prije Krista. Usporedbnom
ukrasa na ulomku posuda iz Museo
Provinciale di Lecce, može se reći da
pripada srednjoj fazi proizvodnje koja
se također datira u kraj 4. stoljeća prije
Krista. Prema navedenim usporedbama i s obzirom da ulomak vjerojatno pripada dubokim zdjelama
(bacini) ovaj ulomak pripada mesapskih radionicama.
Ulomcima srednej faze iz taranske radionice vjerojatno bi se mogli pripisati ulomci s motivom
ženske glave u profilu s viticama, ulomak s horizontalnom crtom s koje vise vitice i grozdovi, te ulomak
s točkastim motivom.

88
 BERETINOVA GRADINA U RADOVINU ▶ pored Zadra. Ulomci imaju sjajni crni premaz i
horizontalne urezane crte između kojih je bio slikani ukras koji je potpuno otpao. Navedeni ulomci
pronađeni su zajedno s ulomcima crvenofiguralne keramike, koji su na žalost također vrlo fragmentirani
i s ulomcima geometrijske italske (domorodačke) keramike, također nesigurne atribucije. Ulomci sa
sličnim ukrasom pronađeni su u Starom Gradu i na rtu Ploče, a datirani su u kraj 4. stoljeća prije Krista.
Zbog njihove fragmentiranosti teško je reći iz kojih apulskih radionica dolaze.

Srednja faza keramike tipa Gnathia

DUNEDIN GRUPA ▶ proizvodila se u Tarasu te analogije na našim nalazištima možemo tražiti
u posudama pronađenim u tamošnjoj nekropoli.
Vis → čunjasti lekit pronađen je prilikom
arheoloških istraživanja Mihovila Abramića 1948.
godine na nekropoli Martvilo u Visu. U izvještaju s
arheoloških istraživanja, Abramić ne donosi detaljnije
podatke o nalazu, odnosno kontekstu nalaza, osim da
potječe iz grobnice. Dekoracija nije sačuvana u
cijelosti, ali Kirigin donosi otisak crteža na posudi,
gdje se vidi naslikana ženska glava u profilu između
raširenih krila pod kojima se nalaze uvijene vitice iz
kojih izlaze cvjetovi. Ovaj oblik čunjastih lekita
karakterističan je za grupu, kao i crveni obrubi na
krilima. Ovakav oblik posuda s izduženim vratom,
ovalnim trbuhom koji se sužava u profiliranu stopu, s jednom trakastom ručkom te ljevkastim obodom
dokumentian je u nekropolu u Tarantu u fazi B1 od 325. do 300. godine pirje Krista.
Osor → ulomak tijela posude (vrča?) s prikazanim ženskim profilom između vitica u otisku,
ulomak tijela posude (vrča?) s krilatom rukom oslikanom bijelom bojom i ulomak izvijenog vrata i ruba
vrča tipa oinochoe s bijelo oslikanom trakom, mogu se bliže opredijeliti ovoj grupi.

89
 SIDEWINDER GRUPA ▶ proizvod Taranta, karakterističan po crveno slikanim granama oko koje
su namotane vitice vinove loze i grozdovi.
Vis → iz radionice u Tarasu potječu dvije enohoje koje se prema izvedbi mogu pripisati ovoj
grupi. Za jednu enohoju poznato je da potječe iz grobnice kod rasadnika palmi u Visu, dok je za drugu
kontekst nepoznati, ali se pretpostavlja da potječe s Martvila, a nalazi se u grčko-helenističkoj zbirci
AMS-a. Na crnom premazu obiju enohoja ukras je debela horizontalna crta iznad i ispod koje se
naizmjenice nižu grozdovi i vitice. Na jednoj su grozdovi i vitice nemarno naslikani, za razliku od finije
izvedbe na primjeru iz grobnice kod rasadnika palmi, dok ispod premaza na donjem dijelu posude postoji
crveni premaz (milthos) koji je karakterističan za južno apulsku proizvodnju.
Sidewinder grupi mogu se pripisati ulomci s viticama i bijelim grozdovima iz Osora, Zadra,
Škarinog Samograda kod Šibenika i fragmentirani ulomci s Palagruže.

VIS ▶ Iz radionice u Tarasu vjerojatno ptoječu četiri boce

s mrežastom dekoracijom u bijeloj boji na crnoj podlozi. Jedna
bosa pronađena je na nekropoli Martvilo u grobnici br. 3 tijekom
arheoloških istraživanja 1976. godine. Na žalost, druge dvije boce
nepoznatog su konteksta, ali se pretpostavlja da su pronađene u
grobnicama na Martvilu. Smještene su u vitrini Arheološke zbirke
u Visu.
Boce izvijenog oboda, uskog vrata i loptastog tijela na
niskoj profiliranoj nozi predstavljaju razvojni put prema
unguentarijima. Javljaju se s različitim dekorativnim
repertoarom, a mrežasti motiv u bijeloj boji na crnoj podlozi
raširen je u cijeloj južnoj Italiji, posebno u Apuliji, pa je teško
odrediti njihovu radionicu. Primjerci iz Visa su rpema obliku i
izvedbi dekoracije na sjajnom crnom premazu datirani u prvu
četvrtinu 3. stoljeća prije Krista.
Dvije enohoje pronađene u grobnici na Martvilu u Visu,
te dvije iz grobnice kod rasadnika palmi u Visu, imaju kao ukras
granu koja se po sredini odvaja te završava krugom. Ovaj motiv
Eliza Lanza naziva rumo secco con foglie a punti, odnosno

90
stilizirana grana na kojoj se lišće ponavlja kroz kratke crte ili točke. Može se pretpostaviti da enohoje
potječu iz radionica u južnoj Apuliji, a moguće i iz Tarasa.
LASTOVO ▶ ulomak donjeg dijela boce. Pronađen je u špilji Rača u sloju zajedno s nalazima koji
se datiraju od 4. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća poslije Krista.

KNUDSEN GRUPA ▶ posude iz srednje faze keramike tipa Gnathia stižu iz ostalih centara
proizvodnje u Apuliji tijekom posljednje četvrtine 4. stoljeća prije Krista. Najviše primjera je Knudsen
grupe, koja se proizvodila u Dauniji, sjeverna Apulija, a pretpostavlja se da je radionic abila u Kanuziju.
Vis → pronađeno je 4 posuda koje se mogu pripisati ovoj grupi. Radi se o enohoji i skifu iz Zbirke
u Visu, enohoji i ulomku enohoje iz AMS-a, kojima točno mjesto nalaza i kontekst na žalost nisu poznati,
ali se pretpostavlja da potječu s nekropole Martvilo.
Skif koji je pronađen prilikom istraživanja Mira Katića 1997. godine u grobnici 3 mna
Martvilu, autor je pripisao Knudsen grupi, ali prema izvedbi motiva bršljana, vjerojatnije je da se radi o
kasnijoj fazi proizvodnje, odnosno RPR grupi. Gore navedene posude imaju dekoracijsku kompoziciju
koja se sastoji od redaovula pri vrhu, a ispod njih se izmjenjuju bijelom i crvenom bojom slikane debele
guste valovite crte dok je središnji motiv vinova loza s ravnom horizontalnom crtom, odnosno granom
u crvenoj ili žutoj boji na kojoj vise grozdovi i vitice. Izvedbom ukrasa ističu se enohoja i skif iz zbirke u
Visu koji pokazuju najviše sličnosti sa skifom iz zbirke Knudsen iz Borgestada po kojemu je grupa dobila
ime. Na ulomku enohoje se umjesto bijelo-crvenih valovitih crta nalazi red S-spirala i trokuta što je
također karakteristika grupe.
Na skifu iz grobnice 3 nalazi se motiv bršljana s granama koje se odvajaju od stabljike,
te s vertikalno postavljenim listovima između kojih je krug. S obzriom na to da je skif s motivom bršljana
iz grobnice 3 pronađen zajedno sa skifima KKG-a, vjerojatnije je i da i on pripada kasnijoj fazi proizvodnje
radionice u Kanuziju, a ne isejskoj imitacciji Knudsen grupe.

91
 Salona → nalaz skifa Knudsen grupe, bez konteksta nalaza i
njegova smještaja. Posuda je sačuvana cijela, pa se pretpostavlja da
je pronađena u gropu. Pregledom grčko-helenističke zbirke AMS-a,
uvoznoj keramici tipa Gnathia iz Salone pripada jedan skif koji prema
urezanim horizontalnim crtama i vidljivom ukrasu ne bi pripadoa
Knudsen grupi. Urezane horizontalne crte na skifu iz Salone i
poluloptasti oblik sugerira da se radi o posudi srednje faze,
vjerojatno iz radionice u Tarasu.

SJEVERNA PEUCETIJA ▶ osim Knudsen grupe,

provincijalnim radionicama južne Italije pripada loptasta pelika s
naslikanom škrinjom, ogledalom i alabastrom iz Visa. Pelika se
prema obliku pripisuje ranoj proizvodnji radionica u sjevernoj
Peucetiji, vjerojatno onoj u Materi.
PRIJELAZ KNUDSEN GRUPE U KASNU KANUZIJSKU
GRUPU ▶ među uvoznim posudama na istočnom Jadranu, uočena je grupa od tri male enohoje od kojih
su dvije pronađene u Visu, a jedna u Lumbardi. Posude su loptastog tijela i kratkog debelog vrata, a
njihove usporedbe ne postoje u južnoj Italiji. Imaju neobičan ukras koji se sastoji od otčkastih i kosih crta
u bijeloj boji i izduženih grozdova i vitica koji podsjećaju na motive Knudsen grupe. No, nedostatak
polikromije, nemarna izvedba grozdova i vitica te loptast oblik posude ne upućuje na Knudsen grupu.
Pregledom fotografija ovih posuda, Green je pretpostavio da se radi o daunksim proizvodima na
prijelazu iz Knudsen grupe u Kasnu kanuzijusku grupu.

Kasna faza keramike tipa Gnathia

Posude kasne faze čine najveći dio uvezenih posuda tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana.
Pronađene su na gotovo svim nalazištima od Istre do južne Albanije, uključujući nalazišta u neposrednoj
unutrašnjosti.
VIS ▶ među najranijim uvozima spominje se enohoja bez kanelura s motivom bršljana koji ima
valovitu stabljiku na crnom sjajnom premazu, vertikalne listove između kojih je krug, odnosno cvijet.
Pronađena je na Martvilu.
Iako enohoja nema kanelura, ne znači da se ne može svrstati u kasnu fazu. Naime, sve posude
koje se javljaju u kasnoj fazi ne moraju nužno biti ukrašene kanelurama. Ovakav motiv bršljana

92
karakterističan je za proizvodnju sjeverne Apulije u drugoj polovici 3. stoljeća prije Krista. Isti motiv nalazi
se na skifu iz grobnice 2 (1997.) na Martvilu.

STARI GRAD ▶ ulomak je za sada jedini primjer zdjele s naslikanim ručkama na istočnoj obali
Jadrana, a pronađen je u poremećenom sloju ispred Dominikanskog samostana. Prema usporedbi sa
zdjelom iz grobnice u Vastama, datira se u početak 3. stoljeća prije Krista, dok je u grobnici 5 (1946.) u
Tarantu datirana u drugu polovicu 3. stoljeća prije Krista. Zdjele pripadaju kasnoj fazi proizvodnje
keramike tipa Gnathia, a mogu biti s kanelurama, kao primjer iz Taranta, ili bez njih, kao primjeri iz Vasta
i Starog Grada.
OSOR ▶ tijekom 3. i 2. stoljeća prije Krista, uvozila
se keramika tzv. kasne faze Gnathia stila. Nju obilježava
specifična faktura i način ukrašavanja gustih kanelura po
tijelima, zbog čega je prostor za slikanje reduciran samo na
središnji dio posuda. Tom periodu može se pripisati
nekoliko ulomaka gusto kaneliranih tijela trbuha vrčeva tipa
oinochoa ili čaša tipa skyphos te ulomci njihovih nogu i
ručkica. Nalazi se gotovo na svim istraživanim nalazištima
Kvarnera od Mezakcija i Osora, preko Krka pa sve do
sjevernijih Kastava i ćićarijskog Lupoglava.

ALEKSANDRIJSKA GRUPA ▶ proizvodila se u

kasnoj fazi u Tarasu, a vjerojatno i u radionicama u Mesapiji.
Pronađena je u Visu, Ošaniću kod Stoca u Hercegovini,
Velikoj Mrdakovici (Arauzona) kod Šibenika i Draču. Zasad
je najviše posuda objavljeno iz Visa, dok materijal iz Drača
još nije objavljen, kao ni materijal s Ošanića i Velike
Mrdakovice.

93
 Vis → tijekom 30ih godina 20. stoljeća istraživanjima
čeških arheologa, pronađena je enohoja Aleksandrijske
grupe. Točno mjesto nalaza nije poznato, a nema podataka ni
o ostalom materijalu koji je tom prilikom pronađen.
Arheološkim istraživanjima nekropole Martvilo 1955. godine,
pronađena je enohoja u grobnici 14, te konična amfora u
grobnici VI-XII. Na žalost, grobni inventar je poremećen što
otežava interpretaciju nalaza. Međutim, usporedbom
materijala iz južne Italije datirane su u 3. stoljeće prije Krista.
Na nekropoliu na Martvilu pronađena je i enohoja iz grobnice
2 (1997.) te ulomak vrata enohoje iz grobnice 1 (1997.). Osam
enohoja i jedna pelika s Martivla objavljene su kataloški bez
daljnjeg konteksta nalaza.
Motiv golubice između crvenih vrpca s
maslinovom granom sa strane i vinovom lozom poviše,
pojavljuju se na koničnoj amfori pronađeno 1955. godine, kao
i na enohojama iz AMS-a. Ističu se tri enohoje s motivom
teatarske maske umjesto golubice te pelika s motivom ženske
galve u tročetvrtinskom profilu između vitica. Motiv ženskih
glava i golubica između vitica karakterističan je za posljednju
fazu proizvodnje Aleksandrijske grupe.
Drač → keramika tipa Gnathia iz Drača nije do sada
objavljena, iako su pronađene enohoje Aleksandrijske grupe.
Na ovaj podatak ukazala je prof. Hava Hidri.
Velika Mrdakovica → dio keramičkog materijala je
objavljen, ali na žalost bez keramike tipa Gnathia. M. Miše
izdvojila je dva ulomka vrata enohoja koje pripadaju
Aleksandrijskoj grupi, te nekoliko ulomaka s kanelurama.
Ošanići → izvedba vitica kao one na pelici iz Visa, primjećuje se na skifima s vertikalnim ručkama
iz Ošanića, gdje je mjesto ženske glave naslikana golubica. Skif s dva pojasa kanelura i čvorovima na
ručkama iz Ošanića pokazuje najviše sličnsoti u obliku i izvedbi ukrasa sa skifom iz grobnice istražene
1914. godien u Francavilla Fontani, na poluotoku Salentu (3. stoljeće prije Krista). Skif bez čvorova i s
jednim redom kanelura, prema izvedbi golubice među viticama i usporedbom sa skifom iz groba 2
(1938.) iz Francavilla Fontane datira se u drugu polovicu 3. stoljeća prije Krista.
Oblik skifa s vertikalnim ručkama, ovalnim tijelom s kanelurama na nozi i profiliranom
stopom, koji je dokumentiran na nalazištima na poluotoku Salentu, smatra se tipičnim proizvodom
mesapskih radionica. Zanimljivo je da ovaj oblik skifa nije pronađen na Visu.
KASNO KANUZIJSKA GRUPA ▶ istovremeno s proizvodnjom Aleksandrijske grupe u južnoj
Apuliji, na sjeveru u Dauniji razvila se, vjerojatno pod utjecajem jhuga, proizvodnja KKG grupe. U početku
ova grupa nema kanelure, već motiv bršljana s vertikalnim listovima i valovitom stabljikom između dviju
horizontalnih crvenih crta. Kasnije se javljaju kanelure dok je urkas sveden na motive horizontalnih punih
ili istočkanih crta u crvenoj i žutoj boji koji po sredini imaju krug ili kolo. Listovi postaju jednostavne kose
ili vertikalne crte oko horizontalne trake, a valovita crta postaje ''nazubljena pila''. Unutar KKG-a javljaju
se posude s motivima palmete i metopama u kojoj je bijelom bojom naslikana ptica. To ih čini posebnom
podgrupom RPR (ribbed with palmett rosette).
Ova grupa predstavlja najbrojniju uvoznu keramiku tipa Gnathia na istočnoj obali Jadrana.
Pronađena je na gotov svim nalazištima od Istre od sjeverne Albanije. Posude ove grupe najbrojnije su
u grčko-helenističkoj zbirci AMS-a. Najpopularniji oblik posude u KKG proizvodnji bili su skifi koji se u
početku javljaju bez kanelura.

94
 Skifi s ovalnim tijelom, niskom stopom bez kanelura → horizontalne crvene, bijele i žute crte s
kosim crtama. Pronađeni su u Visu u grobnici 3 (1976.) na Martvilu i u grobnici kod rasadnika Palmi.
Ulomci skifa sa slikanim crtama s Palagruže i rta Ploče također pokazuju sličnosti sa skifima ranog KKG-
a. Usporedbom nalaza iz Apulije mogu se datirati u početak 3. stoljeća prije Krista.
Skifi s kanelurama na visokoj profiliranoj stopi → prema kraju 3. stoljeća prije Krista izdužuje im
se stopa, a tijelo dobiva blagi S-profil. Ovaj oblik skifa iznimno je popularan na istočnoj obali Jadrana.
Osim u grobovima u Visu na Martvilu u grobnici 3 i 2, te u grobnici kod rasadnika palmi, pronađeni su u
arheološkim istraživanjima u Nezakciju na području hrama, unutar naselja u Starom Gradu te u
svetištima u Spili Nakovani, na Palagruži i rtu Ploča.
Skif s kanelurama u dva polja, ponekad metopa u sredini → druga polovica 3. stoljeća prije Krista.
Ovakav tip skifa pronađen je u hramu u Nezakciju i nekropoli Mišuinac na sjevernom Jadranu te u Boki
Kotarskoj. Ulomak skifa s metopom u kojoj je naslikana ptica pronađen je u Bribiru na Bribirskoj galvici.
Na ulomku se vidi motiv bršljana s malo zakošenim lisotivma između kojih je krug dok je ptica u metopi
brižno naslikana. Međutim, crtež ispod fotografije ulomka donosi rekonstrukciju skifa s veritkalnim
ručkama koje imaju čvor, iako ručke nisu pronađene. Na primjerima skifa s vertikalnim ručkama iz
Ošanića, ovaj oblik skifa pripada mesapskoj produkciji koja nije poznavala ovakvu kompoziciju ukrasa.
Naime, ptica unutar metope te motiv bršljana karakterističan je za RPR grupu daunske proizvodnje.
Rekonstrukcija skifa s Bribirske glavice stoga ne bi bila točna.
Dva skifa i krater iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pronađeni tijekom istraživanja nekropole u
Jezerinama, pripadaju također KKG-u i predstavljaju najdublje u unutrašnjost pronađenu uvoznu
keramiku tipa Gnathia. Nalazi skifa KKG-a zasad su najjužnije pronađeni u Ulcinju.

Osim skifa KKG-a, pronađene su i

enohoje i pelike iste grupe. Izgleda da nisu bile
tako popularne kao skifi. Pronađene su u
grobnici 3 na Martvilu i grobnici kod rasadnika
palmi. Od ostalih oblika javljaju se ulomci zdjela
i tanjura iz Starog Grada, ulomci tanjura s
Palagruže i rta Ploče, te zdjela iz Budve. Mali
svadbeni lebet iz Visa, također bez ponzatog
mjesta nalaza, a danas u zbirci u Visu, s
kanelurama u dva pojasa i metopom s
naslikanom ptivom pripada RPR grupi. Istoj grupi
pripada svadbeni lebet iz Lumbarde koji je
nažalost izgubljen, ali je sačuvana njegova
fotografija.

95
 Brojnost posuda KKG i RPR grupe na istočnoj obali Jadrana, a posebno u Visu, utjecala je na
početak lokalne proizvodnje koja je isprva imitirala uvoze iz sjeverne Apulije. Ponekad je sličnost tih
posuda tolika da je Green pretpostavio dolazak kanuzijskih keramičara u Isu gdje su nastavili svoj rad.
Proizvodnja keramike tipa Gnathia u Isi vjerojatno je započela u posljednjoj fazi KKG-a, odnosno
sredinom i u drugoj polovici 3. stoljeća prije Krista.
JUŽNOETRURSKA PRODUKCIJA ▶ tijekom čeških istraživanja u Visu, kako donosi Bouzek,
pronađena je enohoja s ''odrezanim'' izljevom, dugačkim vratom, naglašenim ramenima, trbuhom koji
se sužava pri dnu i slikanim ukrasom na crnom premazu. Ovakav oblik enohoje poznat je jedino kod
južnoetrurske i latinsk eprodukcije dok je ukras izveden u stilu Gnathie.
KAMPANSKA PROIZVODNJA ▶ među uvezenim posudama na istočnoj obali Jadrana za sada
je jedini uvoz iz kampanske proizvdonje keramike tipa Gnathia pronađen u Visu. Radi se o tzv.
pestumskim pelikama iz grobnice 3, te jednoj pronađenoj u grobnici kod rasadnika palmi u Visu.
SICILSKA PRODUKCIJA ▶ za sada jedini nalazi u gnathia stilu su dva vrča iz Starog Grada koji se
nalaze u AMZg. Točno mejsto nalaza ovih dviju posuda nije poznato. Prema razvojnoj tipologiji sicilskih
vrčeva s kanelurama i urezanim motivom bršljana na vratu, vrčeve iz Starog Grada treba široko datirati
od kraja 4. do prve polovice 2. stoljeća prije Krista.
KALABRIJSKA PRODUKCIJA ▶ među uvoznim materijalom ističe se
ulomak tanjura s reljefom Meduze ili Gorgone, omeđen crvenom crtom oko
koje su urezani trokuti s Palagruže. Sličnu izvedbu motiva ima proizvodnja
''dello Stretto''.
TEANO GRUPA/GRČKA PRODUKCIJA ▶ tijekom arheoloških
istražiovanja u Visu 1960. godine, došlo je do slučajnog nalaza groba u uvali
Stonca istočno od Visa. Unutar groba pronađeno je 18 posuda od kojih se
ističu ask, tanjur i enohoja neobična izgleda. Na tanjuru je motiv klasja žita
izveden bijelom bojom, urezivanjem i barbotino tehnikom. Rapanić i Kirigin za ove posude su
pretpostavili da porijeklo vuku iz istočne grčke keramičarske produkcije, no Green je zbog izvedbe
motiva urezivanjem i slikanjem bijelom bojom, ask i tanjure iz Stonce pripisao ovoj kampanskoj grupi
koja je nastala pod utjecajem apuslke keramike tipa Gnathia. Isti motiv nalazi se na ulomcima tanjura s

96
rta Ploče. Usporedba oblika aska iz Stonce i aska iz Etolije i lagina s malom prstenastom ručkom s laginom
iz groba u Aigai u antičkoj Makedoniji, potvrdila je Rapanićevu pretpostavku o grčkim uvozima u Isu.
S obzirom na navedene usporedbe s istočnim lončarskim radionicama, u ovom kontekstu treba
promatrati enohoju iz grobnice s likom Ganimeda na završetku ručki, za koju je Kirign pretpostavio da
pripada radionici u Makedoniji s kraja 3. stoljeća prije Krista.

CENTAR PROIZVODNJE KERAMIKE TIPA GANTHIA NA ISTOČNOM JADRANU

Prema do sada objavljenom materijalu s istočne obale Jadrana, proizvodnja keramike tipa
Gnathia jedino se može sa sigurnošću potvrditi u Isti. To ne znači da je Isa b ila jedini centar proizvodnje
ove keramičke vrste na istočnom Jadranu.

Issa
Osim uvoznih posuda na istočnom Jadranu, a posebno u Visu, pronađene su posude specifičnog
oblika i ukrasa za koje direktne usporedbe na suprotnoj jadranskoj obali ne postoje. Takve posude
pripisane su lokalnoj proizvodji.
U definiranju lokalne proizvodnje na Isi, posebno mjesto zauzimaju nalazi iz grobnica 3 (1976.) i
14 (1979.) na Martvilu u Visu. Grobni prilozi obje grobnice, od kojih je najviše posuda tipa Gnathia, jasno
pokazuju razlike između grupe uvezenih i lokalnih proizvoda. Posude u grobnici 3 pripadaju apulskim i
kampanskim importima, dok se na posudama grobnice 14 uočavaju određene lokalne karakteristike. Na
temelju ovih nalaza, Kirigin je pokušao sistematizirati lokalnu proizvodnju keramike tipa Gnathia i
izdvojio je posude karakterističnog srcolikog oblika i dekoracije u kombinaciji s motivima keramike
zapadnog obronka nazvavši ih ''isejskim Gnathiama''. Ovu pretpostavku prihvatila je većina autora.
Usprkos prihvaćenoj pretpostavci, nedostaje njezina jasna definicija. Kiriginova studija
predstavlja uvod u sistematski rad koji bi odredio razlike između uvozne i lokalne keramike tipa Gnathia,
definirano tipologiju oblika i ukrasa te kronološki okvir proizvodnje. Nedostatak je primjetio Čargo, te je

97
zaključio kako je upravo to uzrokovalo brojne nejasnoće u pokušaju definiranja provenijencije određene
posude. U posljednje vrijeme pojavio se pokušajdefiniranja lokalne isejske proizvodnje na temelju
aplicirane glave ''sredozemne medvjedice'' na završetku ručki posuda. vakav pristup je pogrešan,
odnosno nije metodološki ispravan, jer nisu zadovoljeni osnovni principi pri proučavanju keramičkih
vrsta:oblik, ukras, faktura.Izdvajanje samo jednog ukrasa, zanemarujući pri tome ostale karakteristike,
lako možedovesti po pogrešnih rezultata.
TIPOLOGIJA OBLIKA ▶ raspon oblika je širok. Najzastupljeniji oblici su posude za konzumaciju
vina, odnosno enohoje, pelike i skifi. Ostali oblici zastupljeni su u znatno manjem broju.
Enohoje → u početku se isejska proizvodnja oslanja oblikom na imitaciju posuda KKG i RPR
grupe, pa posude katkad pokazuju toliku sličnost da je teško jasno razlikovati uvoznu posudu od lokalne
proizvodnje. Prema Greenu, vjerojatno su oko druge četvrtine ili sredine 3. stoljeća prije Krista lončari iz
Kanuzija doselili u Isu i uspostavili radionicu. Početak isejske proizvodnje označavaju enohoje loptastog
oblika – isejske enohoje tipa A koje pokazuju dosta sličnosti s apulskim enohojama druge polovice 3.
stoljeća prije Krista.
Enohoje tipa B imaju elegantnije tijelo s višom stožastom stopom nego enohoje tipa A,
ali i dalje se vidi utjecaj RPR grupe. Tip enogoja B1 i B2 pripadaju srednjoj fazi isejske keramike tipa
Gnathia, te se na njima uočava da nema više osnovnih elemenata apulske keramike, odnosno nestaje
slikani ukras koji je zamijenjen motivima keramike zapadnog obronka.
U posljednjoj fazi dolazi do značajnih promjena u obliku posuda. Enohoje dobivaju
srcoluiko tijelo na stožastoj visokoj stopi, vrat je dugačak i ravan, a masivna ručka završava uzdignutim
šiljkom. Ovaj tip enohoja C nema kanelure po trbuhu.

Skifi → drugi najčešći oblik koji se javlja. U početnoj fazi proizvodnje pokazuju sličnosti u
morfologiji s apulskim oblicima, posebno sa skifima KKG i RPR grupe.
Skifi početne faze imaju izraženiji S-profil, a iz stožaste stope izlazi noga. Noga je u
početku mala, kao kod skifa tipa A, a kasnije se produljuje.
Drugi dokumentirani oblik, ima naglašeni trbuh, odnosno tijelo je loptasto i kraće. Ovi
posljednji oblici često imaju umjesto crnog smeđi premaz.

98
 Pelike → količina nalaza ne može se uspoređivati s enohojama i skifima. U početku lokalna
produkcija imitira apulske primjere RPR grupe.
Početne pelike imaju loptasto tijelo na niskoj stopi s uskim kratkim vratom i po sredini
kanelura metopu.
Nakon početne faze, koja ovisi o importima RPR grupe, pelike zadržavaju loptasti oblik
koji je naglašen u području ramena posude, ali je sada vrat kraći i deblji. U početku su većih dimenzuija,
a kasnije se smanjuju te im je stopa uža. Ponekad imaju apliciranu masku ili ljudsku glavu na kraju ručke,
odnosno mjestu gdje se spajaju s trbuhom posude. Također, javljaju se i loptaste pelike, kratkog debelog
vrata, širokog otvora i široko raspoređenih kanelura.
Posljednji oblik pelika ima tijelo srcolikog oblika kao i kod enohoja. Otvor je široko
modeliran, a na vrhu ručki su aplicirana dva kalema. Ovaj tip posuda, ali bez ukrasa i manjih dimenzija,
javlja se u sivo i crveno premazanoj keramici isejske proizvodnje.

99
 TIPOLOGIJA UKRASA ▶ dekoracijski sistem i repertoar motiva prati određene pravilnosti.
I faza isejske keramike → pod utjecajem KKG i RPR grupe. Na vratu je naslikan bršljan s okomitim
listovima i krugovima oko njega u bijeloj boji, iznad koje je žuta i ima valovitu grančicu. Osim bršljana,
pod utjecajem RP Rgrupe, kanelirani trbuh posude prekida metopa unutar koje je bijelom bojom
naslikanaptica. Usporedbom izvedbe motiva na isejskim enohojama i pelikama tipa A s posudama KKG
i RPR grupe uočeno je da motiv na isejskim enohojama tipa A ima deblje poteze kista.
 Maske okruglog lica
 Palmete na enohojama i pelikama
 Sova
 Lavlje protome ili ženske glave na završetcima ručke
Pri kraju I faze počinju stizati utjecaji s istoka, odnosno iz centaraproizvodnje keramike
zapadnog obronka. U početku utjecaj nije velik i ne može se mjeriti sapulskim, ali u kasnijim razdobljima
postaje dominantan.
Prva faza lokalne proizvodnje započela je vjerojatno oko sredine 3. stoljeća prije Krista i
trajala je do početka 2. stoljeća prije Krista.
II faza isejske keramike → isejski lončari inspiraciju supotražili na istoku. Pod utjecajem keramike
zapadnog obronka, tijekom ove faze se izdvajajudvije grupe različitog dekorativnog repertoara i različit
tehnike izvedbe motiva, koji se javljaju na enohojama tipa B.
Prvu grupu čine enohoje tipa B 1 na kojima je motiv izveden u tehnici barbotina koja
podrazumijeva nanos motiva u debelom sloju gline na posudu. Dekorativni sistem na vratu enohoja
sastoji se od bršljana, ogrlice i ovula između kojih mogu biti labudovi.
Drugu grupu unutar razvojne faze isejske keramike tipa G predstavljaju motivi na
enohojama tipa B1. Utjecaj Apulije ostao je samo u obliku posude dok su motivi i izvedba potpuno pod
utjecajem keramike zapadnog obronka. Osnovni dekoracijski sistem čine motivi šahovskih polja i
nestajućih kvadrata izvedeni tehnikom urezivanja na dugačkom vratu enohoja. Dekorativni sistem u
kojemu se izmjenjuju motivi šahovskih polja s nestajućim kvadratima je uobičajen kod keramike
zapadnog obronka, posebno na stolnim amforama, gdje je u početku slikan bijelom bojom, a kasnije od
sredine 3. stoljeća prije Krista se urezuje.
III faza isejske keramike → pred kraj 2. stoljeća prije Krista započela je III faza produkcije. U
početku se još mogu pronaći motivi šahovskih polja i nestajućih kvadrata, ali sada na enohojama tipa C
koji postaje dominantan oblik tijekom ove faze. Kanelure polako nestaju, a na ramenima posuda
pojavljuje se novi slikani ukras. Radi se o bijelim vertikalnim i horizontalnim crtama koje dijele ramena i
gornji dio trbuha enohoja na metope u kojima je slikan znak X između čijih krakova je naslikan bijeli krug.
U ovoj fazi, za razliku od prethodne, koristi se tehnika slikanja ukrasa, ali ono više nije polikromno.
Prevladava bijela boja, a ponekad se urezivanjem horizontalnih crta stječe dojam žutog slikanja, jer
nakon pečenja ostaje u boji gline koja je u kontrastu s crnim premazom i bijelim ukrasom

100
101
 Razvoj oblika i ukrasa isejske keramike tipa Gnathia može se podijeliti u tri grupe, odnosno u tri
razvojne faze od sredine 3. do kraja 2. stoljeća prije Krista. U početku se proizvodnja oslanjala naimitaciju
importiranih apulskih posuda, posebno KKG i RPR grupe, od kojih nasljeđuje repertoar motiva. S
prestankom proizvodnje keramike tipa Gnathia u Apuliji, isejski lončari potražili su inspiraciju na istoku
u keramici zapadnog obronka. Pitanje da li je uvođenje tehnike barbotina tijekom druge faze bilo djelo
isejskih lončara ili je stigla s istoka zajedno s motivima koje koristi keramika zapadnog obronka, i dalje
ostaje otvoreno.
Repertoar motiva na isejskoj keramici tipa Gnathia je skroman u odnosu na apulsku. No, ovaj
trend uočava se na cjelokupnoj keramičkoj proizvodnji na Sredozemlju tijekom 3. stoljeća prije Krista, za
razliku od crno i crvenofiguralne proizvodnje 5. i 4. stoljeća prije Krista. U isejskoj produkciji keramike
tipa Gnathia nema slikanih cijelih figura što je i razumljivo s obzirom na veliki utjecaj posljednje faze
apulske proizvodnje u kojoj se ne pojavljuju slikane figure. Izbor motiva ovisio je o motivima na
posudama treće faze apulske keramike tipa Gnathia. Slikaju se bršljanove grane i ptice, ali i teatarske
maske preuzete od Aleksandrijske grupe. Iznimku čine motivi konja i sove na dvjema enohojama iz
zbirke u Visu. Jednostavni motivi horizontalnih crta također su preuzeti od apulske. Pod utjecajem
keramike zapadnog obronka preuzimaju se motivi palmine grane, bršljana sa srcolikim listovima i ogrlice
s kopljastim privjescima. Jedino se motiv slikanih metopa sa znakom X i krugovima, koji se pojavljuje u
posljednjoj fazi isejske produkcije, može smatrati isejskim. No, za ovu fazu teško se može reći da pripada
keramici tipa Gnathia.

102
Ostali pretpostavljeni centri proizvodnje
U literaturi se spominju pojedini centri lončarske proizvodnje tijekom helenističkog razdoblja
kao mogući proizvodni centri i keramike tipa Gnathia, ali često bez dovoljno argumenata.
DRAČ ▶ materijali iz nekropole u Draču nije u cijelosti objavljen pa se još uvijek ne može govoriti
o karakteristikama dirahijske keramike tipa Gnathia. Međutim, unutar ove keramičke vrste izdvajaju se
određene karakteristike u oblicima stolnih amfora i pelika s kanelurama i crnim premazom koje, za sada,
nisu dokumentirane na ostalim nalazištima. Osim toga, intenzivna lončarska djelatnost u Dirahiju
dokumentirana je od 6 do 2. stoljeća prije Krista proizvodnjom crvenofiguralne keramike, reljefne
helenističke keramike te sive keramike kasnog helenističkog razdoblje. Prema do sada objavljenim
posudama iz nekropole u Draču, primjećuje se razlika u odnosu na keramički materijal sa srednje
dalmatinskog područja, barem u početnim razdobljima helenizma, dakle krajem 4. i u 3. stoljeću prije
Krista. Međutim, izgleda da to nije slučaj sa kasnijim razdobljem helenizma, odnosno u 2. i 1. stoljeću
prije Krista kada se vidi utjecaj dirahijske radionice na područje srednje Dalmacije. Za sada se može samo
pretpostavljati je li zaista postojala razlika u keramičkoj produkciji između srednjeg i istočnog južnog
Jadrana u ranijem razdoblju helenizma. Brežuljci oko grada sadrže velika ležišta gline, osobito brdo
Currila, koje je u cijelosti sačinjeno od ove važne sirovine. U podnožju brda Daute pronađeni su debeli
arheološki slojevi načinjeni od keramičkog škarta, što implicira postojanje radionica već od 6. stoljeća
prije Krista i proizvodnju građevinskog materijala, amfora, kuhinjskog i finog stolnog posuđa i terakota.
RESNIK ▶ pronalazak kalupa za izradu helenističkih reljefnih posuda i dviju posuda s imenima
lončara svjedoče o lončarskoj djelatnost u Resniku (vjerojatno antički Siculi) tijekom 2. i 1. stoljeća prije
Krista. Ovaj vremenski raspon dijelom se poklapa s proizvodnjom isejske keramike tipa Gnathia. Uvidom
u materijal s arheoloških istraživanja, koji još nije objavljen, uočava se da isejska keramika tipa Gnathia
u Resniku nije zastupljena u znatnom broju. Osim ulomka sa slikanim znakom X i krugovima, koji je
karakterističan za treću fazu isejske proizvodnje i ulomka skifa tipa A1 i A2, većinu pregledanog
materijala čine ulomci skifa sa smeđim premazom i nepravilnim gustim kanelurama. Keramički nalazi
s Resnika pokazuju tipološku i stilsku sličnost s materijaloms rta Ploča, a arheometrijske analize pokazale
su da su neke od posuda s rta Ploča bile izrađene u resničkim radionicama. Vjerojatno je osim reljefnih

103
posuda, radionica proizvodila i keramiku tipa Gnathia sa smeđi premazom. S time više što do sada,
posude smeđeg premaza nisu pronađene u velikom broju u Visu u odnosu na Resnik. Dosadašnje
arheometrijske analize namaterijalu iz Resnika pokazale su da postoji diskretno geokemijsko grupiranje
koje jasno upućuje na postojanje lončarske radionice.
FAR ▶ lončarska djelatnost dokumentirana je nalazima ostatka keramičke peći, ulomcima
keramičkog otpada, malim nosačima posuda u pećima, izdvajanjem grupe fine keramike malih oblika s
blijedožutom glinom te grupe grube keramike sa slikanim ukrasom (painted coarse ware). Prema
objavljenim posuda iz Starog Grada, za sada se ne može izdvojiti lokalna farska radionica keramike tipa
Gnathia. Sve do sada objavljene posude tipa Gnathia, njih ukupno 31, pripadaju uvozima i to većinom iz
radionica u Kanuziju. Međutim, do sad nije objavljen cjelokupni nalaz s arheoloških istraživanja tadašnje
službe zaštite, kao ni cjelokupni nalazi iz triju sondi što su ih istraživali stručnjaci okupljeni oko Projekta
jadranski otoci.
Argumenti proizvodnje su glinene naslage na otoku, specifični oblici posuđa, nalazi
''podmetača'' za pečenje keramike, različiti kalupi za produkciju različitih proizvoda, keramičarski škart i
uništeni dijelovi peći (uz južni i JI ugao bedema).

Na temelju do sada objavljenog materijala iz nekropole u Budvi, Green je pretpostavio

postojanje lokalne budvanske proizvodnje keramike tipa Gnathia. No, na temelju 25 posuda teško je
izdvojiti određene lokalne karakteristike. Jednako tako, do cjelokupne analize i objave materijala
pronađenih na Gradini u Ošanićima, postojanje lončarske radionice u daorskom naselju, ostaje samo
pretpostavka.

104
 HELENISTIČKA RELJEFNA KERAMIKA NA ISTOČNOM
JADRANU

Helenistička reljefna keramika vjerojatno je najraširenija klasa keramike kasnog helenističkog

razdoblja. Osobito je popularan oblik poluloptasta zdjela koja se javlja na arheološkim lokalitetima diljem
Sredozemlja. U starijoj literaturi ove posude se nazivaju "megarske zdjele", međutim nove studije
preferiraju precizniji opisni naziv helenističke zdjele rađene u kalupu (Hellenistic moldmade relief
bowls), koji je prihvaćen u znanstvenoj literaturi.
Krajem 3. stoljeća prije Krista ove posude se iznenada pojavljuju u Ateni. Svi autori se slažu da
su nastale kao imitacija suvremenih metalnih posuda, ali su različita mišljenja odakle dolaze ovi metalni
modeli. U literaturi prevladava mišljenje da se radi prvenstveno o Aleksandriji. Ovo se temelji na činjenici
da motivi koji ukrašavaju ove posude pripadaju egipatskom umjetničkom izričaju (palme, različite vrste
lotosa). No, u novije vrijeme aleksandrijsko podrijetlo metalnih prototipa je dovedeno u pitanje, te je
sve izglednije da uzor treba tražiti u srebrnim i zlatnim posudama s područja Sicilije i južne Italije. No,
bez obzira na prototip, najranija proizvodnja reljefne keramike rađene u kalupu potvrđena je u Ateni u
brojnim arheološki zatvorenim cjelinama i počela je barem 10-20 godina prije nego u ostalim
područjima. Oblik karakterističan za atenske posude je duboka zdjela s blago izvijenim obodom rađena
od tvrde atičke gline u crvenkastosmeđoj, narančastoj, svjetlosmeđoj i ružičastoj boji, isprva s crnim
premazom, a kasnije smeđim, crvenim ili narančastim.
Terminologija:
 Helenističko reljefno posuđe
 Megarske posude
 Helenističke reljefne zdjele
 Helenističke reljefne posude izvedene u kalupu

Tehnologija oblikovanja ▶ tehnologija oblikovanja gline u kalupu nije novost, u Egejskom

području poznata je još od brončanog doba. Atenski lončari u arhajskom i klasičnom periodu u kalupima
izrađuju svjetiljke, ritone, lekite, a od 5. stoljeća prije Krista dna posuda za kuhanje se redovno izrađuju
u kalupu, dok se gornji dio posude radi na lončarskom kolu. Tehnika otiskivanja koristila se tijekom
stoljeća za ukrašavanje metalnih predmeta. Stoga izrada reljefne keramike u kalupima nije novo
tehnološko otkriće, već više primjena poznatih tehnika na novi način. Za izradu reljefne zdjele prvo je
trebalo načini jednodijelni kalup.
Prva faza → prvi kalupi su rađeni od vrlo fine gline, koja ima nizak koeficijent stiskanja, na način
da su metalne posude naprosto utisnute u glinu. Vanjski dio kalupa je zatim dorađivan na kolu, jer je
morao biti potpuno gladak i centriran za izradu posuda. Ovi kalupi su bili vrlo skupi već i zbog toga što je
za njihovu izradu trebalo imati vrlo skupe metalne posude, a oni sami su mogli biti korišteni ograničeni

105
broj puta. Korištenje nekoliko ovih posuda značilo je i vrlo ograničen broj ukrasa. Stoga se pristupilo
novom načinu izrade kalupa.
Druga faza → shvativši prethodne nedostatke, počeli su činiti glatku reljefnu posudu unutar koje
se utiskivalo različite ukrase pomoću žiofova, slobodnom rukom ili točkićem. Vjerojatno je trebalo neko
vrijeme da se izrade žigovi i testira dovoljan broj kalupa za masovniju proizvodnju. No, kako arheologija
pokazuje, potražnja za ovom robom bila je dovoljno velika da opravda trošak i vrijeme inicijalne faze
proizvodnje. U gotove kalupe stavljala se glinena masa koja se utiskivala u kalup koji se okretao na
lončarskom kolu. Obod posude se izvlačio iz kalupa i oblikovao rukom. Kad je posuda oblikovana
ostavljala se da se osuši i skupi i tada se mogla vrlo lako, bez oštećivanja, izvaditi iz kalupa. Nakon daljnjeg
sušenja umakala se u finu glinastu otopinu i pekla. Osim malih zdjela koje su korištene za piće, u kalupima
su rađene i veće zdjele koje su služile kao tijelo kratera na koje se ručno dodavao obod, stopa i ručice.

Dekoracija
Floralna Figuralna
Imitacije borove šiške (atenske radionice)
Obično postavljena u središnjoj zoni posude
Latice koje porkivaju čitavu posudu
Motivi vezani uz Trojanski ili Odisejski ciklus
Vitice akanta, palmete, papirus, paprat
Poznate i Tezejeve i Heraklove scene
Vitice koje obilaze čitavu posudu
Idilične scene ili ponavljanje figura bez
Dno ukrašeno rozetom, glavom Meduze, Herakla i
narativnosti
Tihe

Atena ▶ kolijevka produkciej helenističke reljefne keramike. Početak proizvodnje oko sredine
3. stoljeća prije Krista. Kraj proizvdonje 86. godine prije Krista (Sulino osvajanje). Iz Atene je jako brzo
počeo izvoz ovih posuda na područje Peloponeza i susjednih otoka, a zatim na područje cijele istočne
Egeje i južne Rusije. Nakon kratkog vremena započela je i lokalna imitacija, prvo u Korintu i Argu, a zatim
u radionicama diljem Sredozemlja.
Korint ▶ od kraja 3. stoljeća prije Krista do 146. godine prije Krista (uništenje grada).
Delos ▶ najpoznatije i najutjecajnije proizvodno središte. Početak proizvodnje oko 200., a kraj
oko 88. godine prije Krista. Formiranje osobnog stila, pliće posude s konkavnim i spljoštenim obodom,
tamniji i crveniji premaz koji ne pokriva čitavu posudu. Drugačiji stil dekoracije, podjela na zone ukrašene
različitim floralnim motivima, reduciranje vitica na male vijence oko baze, stilizacija akantovih i lotusovih
cvjetova, figure su neovisne bez interakcije. Repertoar se sastoji od poluloptastih zdjela i kratera.

106
 Crnomorska produkcija obuhvaća obalnu Rumunjsiu, Olbiu i Ponticapeus. Maloazijska
produkcija obuhvaća Pergam (rano 3. stoljeće prije Krista) i Antiohiju (3. do 1. stoljeće prije Krista).
Albanska produkcija pod jakim je utjecajem Delosa, a poznati majstori su Sotinos i Aristen (kraj 3. do
početka 2. stoljeća prije Krista).
Italska produkcija ▶ utjecaj Atene i Delosa, središta u Pompejima i Tarantu. Najpoznatija
radionica u središnjoj Italiji (Umbrija – Ocriclum i Mevania). Poznati su C. Popilius i C. Lapius. Prisutna je
floralna dekoracija kombinirana s koncentričnim krugovima i glavama bika. Višestruki obodi s
meandrima, figuralna dekoracija je shematizirana. Repertoar se sastoji od zdjela i kratera (izduženi, širi
u središnjem dijelu s širokom ili kraćom nogom i ručke na tijelu). Trajanje do pojave aretinske keramike.

HELENISTIČKA RELJEFNA KERAMIKA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Helenistička reljefna keramika u Hrvatskoj dobro je poznata zahvaljujući radovima Zdenka
Brusića. Brojna otkrića ovih posuda u liburnskim grobovima, a zatim i u helenističkoj luci u Resniku
omogućila su detaljnu stilsku i tipološku analizu. Ustanovljeno je da je reljefna helenistička keramika koja
se javlja na području hrvatskog dijela obale prvenstveno rad lokalnih radionica. Nalazi kalupa za izradu
reljefno ukrašenih zdjela iz Zadra, Resnika i Visa ukazuju na postojanje više radioničkih središta kao i
regionalne preferencije oblika i ukrasa posuda. Tako je primijećeno da na području Liburnije, barem kad
se radi o grobnim prilozima, omiljeni tip posude nije uobičajena poluloptasta zdjela nego krater. Na
području Istre i srednje Dalmacije čini se da ipak prevladava zdjela, premda su nađeni i primjerci kratera,
ali nikada u tako velikom broju. U novijim arheološkim istraživanjima unutar Spile Nakovane pronađena
je i jedna reljefno ukrašena patera s omfalom.
Osnovna karakteristika reljefne helenističke keramike rađene u dalmatinskim radionicama je
dobro pročišćena i dobro pečena glina sive boje, s dobrim sivim premazom. Od oblika se izdvajaju
poluloptaste zdjele i krateri. Krateri imaju zvonolik oblik, s manje-više izvijenim obodom i dubokim
žlijebom ispod njega. Stopa je visoka i šuplja, također sa žljebovima na vanjskoj strani. Obično su visoki
između 20- 25 cm, mada je poznat i jedan primjerak visine 35 cm. Zdjele su uglavnom poluloptaste s
lagano izvijenim obodom prema vani. Na dnu posude se nalaze tri izbočenja u obliku maskerona ili
školjke koji služe kao stope posude. Prosječna visina je oko 7 cm, a promjer od 10 – 12 cm.

107
 Unatoč velikom broju nalaza keramike označenog kao keramika lokalne produkcije, na
liburnskom području nije pronađena niti jedna radionica. Njezino podrijetlo treba tražiti u helenističkim
centrima Dalmacije, na Visu i Resniku. Na plaži Kolovare u Zadru, u blizini fontane, pronađen je kalup za
izradu reljefnih posuda promjera oko 21 cm, visine 8 cm. Ukrasi s unutarnje strane kalupa su lotosovi
listovi između kojih se nalaze rozete, a pri dnu smještene su valovnice u obliku polegnutog slova S. Motivi
su u kalup otisnuti matricama. Do sada nije pronađena radionica helenističke keramike na području
današnjeg Zadra. Međutim, identičan kalup poput ovog pronađen je na istraživanjima u Resniku u Kaštel
Štafiliću, i to zajedno s kraterima koji su irzađeni pomoću navedenog kalupa. Iako je kalup za izradu
reljefne keramike pronađen u nejasnom kontekstu koji se ne može pobliže vremenski determinirati, svi
elementi govore o dobu helenizma. S obzirom an to da je luka na Resniku za sada, datirana u zadanja 3.
stoljeća prije Krista, tom vremenu trebalo bi pripisati taj nalaz.
Issa ▶ pronalazak većeg broja kalupa i pečetnjaka na lokaciji Martvilo i Mala Banda (Bandirica).
Produkcija čaka i kratera. Proizvodnja datirana u 2. i 1. stoljeće prije Krista.

108
 Resnik ▶ podvodni nalazi u luci Resnik. Mnogobrojno
reljefno posuđe i ulomci kalupa i pečetnjaka za izradu reljefne
keramike. Utvrđena produkcija reljefnih čaša i kratera. Datacija
proizvodnje u 2. ili 1. stoljeće prije Krista.
Zadar (Iader) ▶ lokalitet Fontana, rimska luka.
Podvodni nalaz kalupa za izradu reljefne keramike. Kalup za
izradu reljefnog kratera. Motiv identičan posudama iz Resnika
(moguća filijala).

KARAKTERISTIKE PRODUKCIJE
Karakteristike gline ▶ dobro pročišćena glina.
Istovjetna boja presjeka što ukazuje na dobru kvalitetu pečenja. Prevladava siva ili plavo/siva boja
pečene gline. Premaz je obično za nijansu tamnije boje od gline (tamno sivi). Premaz je loše kvalitete, ali
moguće da je to rezultat okruženja u kojemu je keramika pronađena. Postoji manji broj primjera sa
smeđom i crvenkastom glinom i premazom.

Repertoar posuđa ▶ prevladavaju krateri i poluloptaste zdjele.

Krateri → zvionoliki oblik, izvijeni obod, istaknuto rebro
pod obodom. Visoka i šuplja noga s istaknutim rebrom. Dvije
horizontalne ručke postavljene su na kontaktu ukrašenog i glatkog dijela
posude. Visina oko 20 do 25 cm, ali s primjercima do 35 i ispod 20 cm.
Reljefne zdjele → poluloptasti oblik,
izvijeni obod s profilacijama. Česta je pojava tri
ispupčenja na dnu (oblik maskerona ili školjki. Visina
oko 7 cm, promjer oboda 10 do 12 cm.

Dekoracija ▶ frizna organizacija dekoracije.

Gornji friz → okvirni friz. Motiv ovula, duplih linija,
akantova lišća, palmeta s rozetama, Silenove glave, bikova glava, girlande, polukrugovi i dr.
Središnja zona → jedni ili višeredni ponavljajući motivi floralne ili figuralne prirode.
Akatni, rozete, lotus, ljiljani, kombinacija više njih i sl. S spirale, komične maske, životinjski likovi (psi,

109
konji, dupini, grifoni i dr.), ljudske figure (kupidi, banketi, božanstva), redovi streličarskih motiva (pre
težito na zdjelama).
Dno zdjele → dekoracija u vidu reljefnih ispupčenja u funkciji stabilizatora. Maska,
ljudska glava i školjka.

Kontekst nalaza
Naseobinsk Grobni Podmorski Svetište
i
Salona V. Mrdakovica Resnik Punta Planka
Trgoir Dragišić Zadar Nakovana
Lastovo Nadin Čiovo-Prizidnica
Issa Ljubač Šćedro
Nadin Krk
Aserija Osor
Zadar Asseria

Jonske zdjele na istočnoj obali Jadrana

Naziv "jonska" zdjela odnosi se na poluloptastu širu zdjelu
ravnog ili tek blago unutra povijenog oboda i ravnog dna. Promjer oboda
varira od 11,5 do 18 cm. Glina je dobro pročišćena s dosta mice, a boja
varira od svjetlosive do crne i od blijedo ružičaste do crveno smeđe.
Premaz može biti mat, polusjajan ili metalnog sjaja i obično je sivocrne
ili crvenosmeđe boje. U ranijoj literaturi ove posude su se pogrešno
pripisivale radionicama na otoku Delu. No, iako ih je tamo pronađena
velika količina, nikada nije bilo dokaza o samim radionicama. Novija
arheološka i arheometrijska istraživanja pokazala su da se radionice ove
keramike nalaze u velikim trgovačkim gradovima duž zapadne obale Male Azije, pri čemu se posebno
naglašava važnost Efeza kao mjesta proizvodnje najraširenijih tipova. Kalupi za proizvodnju ovih posuda
nađeni su u Pergamu, Kumi, Efezu, Miletu, Jasu i Knidu, te u unutrašnjosti u Pisidiji. Zbog toga se u
literaturi ustalio naziv "jonske" zdjele i "jonske" radionice, iako su arheološka istraživanja pokazala da su
ovakve posude rađene i u dorskim područjima. Stoga ovaj termin treba uzeti kao oznaku specifičnog
oblika, stila i načina proizvodnje, ali ne i mjesta podrijetla.
Za razliku od ostalih proizvodnih središta čija se keramička roba uglavnom nalazi na regionalnim
tržištima i vrlo rijetko se izvozi, "jonske" zdjele su proširene po cijelom Sredozemlju. Distribucija je
isključivo vezana uz obalna nalazišta, a tek se izuzetno pojedine posude nalaze u dubljem zaleđu. Osobito
su raširene posude s monogramom PA i imenom lončara MENEMAXOY.
U Hrvatskoj uvozne "jonske" posude za sada su poznate iz Resnika, gdje ih je nađeno nekoliko
komada, a jedna od njih nosi žig lončara MONOMAXO. Istraživanja podmorja kod otoka Murtera iznijela
su na vidjelo i dvije jako dobro očuvane zdjele "jonskog" tipa koje dolaze iz konteksta brodoloma.
Istraživanja su pokazala da brojna radionička središta imitiraju uvozne tipove. Imitacije "jonskih"
zdjela na jadranskom području zasad su utvrđene jedino na području današnje Albanije. Nalazi brojnih
kalupa i keramičkog otpada ukazuju na postojanje radionica u Dirahiju, gdje su datirane u kraj 3. i u 2.
stoljeća prije Krista. Osobito su brojne posude koje nose ime lonačara APISTEN. Proizvodi ovog lončara
nađeni su i na području srednje Dalmacije, u Resniku. Nekoliko posuda koje tipom odgovaraju "jonskim"
zdjelama i njihovim imitacijama nađeni su u helenističkoj luci u Resniku, Solinu, brodolomu kod Čiova i
na Palagruži.

110
111
Bradavičasti kantarosi
Bradavičaste kantare (thorn kantharoi)
karakterizira blago izvijen obod, dvije vertikalne ovalne
ručke, stepenasto profilirana stopa i vrlo prepoznatljiv
ukras nalijepljenih bradavica u dva ili tri reda koji se nalaze
na ramenu i trbuhu posude. Na pojedinim primjercima
može se uočiti slikani ukras u zoni vrata posude, koji
motivima horizontalnih linija i kratkih crtica i točkica
podsjeća na Gnathia stil. Premaz se kod većine posuda
nalazi izvana i iznutra. Izvana premaz dolazi do početka
stope koja ostaje u boji gline, iz čega se može zaključiti da
se posuda držeći za stopu umakala u razrijeđenu smjesu.
Na nekim primjercima javlja se slikani geometrijski ukras na
vratu i obodu posude. Glina je dobro pročišćena bez
vidljivih primjesa i može biti tvrđa i mekša ovisno o kvaliteti
pečenja, ali vjerojatno i stanju očuvanosti pojedinih
ulomaka. Rađeni su kao sivopremazana keramika sa sivom
bojom gline i crnopremazana keramika s crvenom bojom
gline, u gotovo podjednakom broju. Boja gline kod sivih posuda varira od zelenkastosivih, svjetlosivih,
sivih do smeđih nijansi. Premaz varira od svjetlosive do crne boje. Kod crnopremazanih posuda glina se
javlja u ružičastoj, narančastoj, svjetlocrvenoj i svjetlosmeđoj boji, a premaz varira od crnog, tamnosivog,
do crvenosmeđeg. Općenito se mogu datirati u helenistički period od 3. do 1. stoljeća prije Krista.
Tip I ▶ karakterizira ga blago izvijen obod sa snažnijim rebrom ispod usne na vanjskoj strani,
vertikalne ručke sa šiljastom izbočinom na koljenastom prijelazu, stepenasto profilirana stopa i šuplje
dno stopala posude. Ima tri paralelna niza bradavica na ramenu posude, iznad i ispod kojih se nalaze
koncentrični žljebovi. Cijela posuda ima sjajnu površinu, a na vratu se nalaze slikani i/ili urezani
ornamenti. Ovaj tip se javlja na dosta širokom prostoru u Grčkoj (Atena, Korint), Albaniji (Butrint), Crnoj
Gori (Budva), Egiptu, Italiji (Conversano i Metaponto), ali u vrlo malom broju. Takvo stanje rezultiralo je
i vrlo skromnom zastupljenošću u literaturi. Većina istraživača drži da su razlike u ukrašavanju i kvaliteti,
kao i široka rasprostranjenost ovog tipa dokaz proizvodnje lokalnih radionica, a da je prototip vjerojatno
bio načinjen u Ateni. No, za takvu tezu još uvijek ne postoje pravi dokazi.
Tip II ▶ jednostavnija varijanta prvog tipa i njegova najveća koncentracija je na području srednje
Dalmacije, gdje bi možda trebalo locirato njihovu proizvodnju. Osim na rtu Ploči novija istraživanja
helenističkih lokaliteta u Nezakciju (Vizače), Resniku, Solinu, Visu, Spili Nakovani i Palagruži, dala su
nekoliko posuda oba tipa. Ovakav oblik posude samo bez ukrasa poznat je iz materijala nađenog u Faru
i japodskoj nekropoli u Ribiću u BiH.

112
Bikonični kantari
U helenističkom razdoblju od polovice 3. stoljeća prije Krista standardna posuda za piće u
mnogim područjima Sredozemlja postaje kantar. Ovaj tip posude javlja se u nekoliko različitih oblika,
kantar ravnih linija tijela, bikonični i vrećasti.
Osnovna karakteristika ovih posuda je bikonični trbuh, dvije vertikalne ručke i prstenasta stopa
rađenu u kalupu. Na obodu često imaju urezan žlijeb koji prati liniju usana. Visoki su oko 10 - 11 cm.
Oblik može varirati u smislu da je gornji dio posude duži ili kraći, pa mu to daje elegantniji ili zdepastiji
izgled. Fakturu ovih posuda karakterizira dobro pročišćena glina, a boje variraju od sive, smeđe, ružičaste
do crvenkaste. Ukrašeni su premazom, koji obično prekriva vanjski dio posude, a često i unutrašnji. Kod
sivo pečenih posuda boja premaza je različitih nijansi sive do crne boje i posuda je izvana uglavnom cijela
premazana. Kod svjetlopečenih posuda boja premaza može biti svjetlosmeđa, smeđa i crvena, premaz
je tada ograničen na gornji dio posude, do najšireg dijela trbuha, dok se donji dio ostavlja u boji gline i
fino je zaglađen. Ponekad je različita boja premaza s unutrašnje i vanjske strane posude. Česte su i
varijacije boje na posudi kao posljedica nejednakog pečenja.
Podrijetlo ovog oblika posude još uvijek
je nepoznato, ali ga vjerojatno treba tražiti u
Korintu gdje je datiran u kasno 4. i rano 3.
stoljeće prije Krista. Tijekom istraživanja
nekropola u Dirahiju i Apoloniji pronađene su
brojne posude ovog tipa. Smatra se da je barem
dio izrađen u lokalnim dirahijskim radionicama i
datiraju se u 2. stoljeće prije Krista. U Apoloniji
su datirani nešto ranije u 3. stoljeće prije Krista.
Kantari su nađeni još i u ilirskim naseljima i
grobovima u zaleđu. Nekoliko ih je nađeno u
mjestu Gërmenj, pokraj Lushnje. Jedan
primjerak je nađen na području današnje Republike Makedonije, u mjestu Crvjenca kraj Ohridskog jezera
u helenističkom grobu i pripisana mu je lokalna proizvodnja.

113
 U srednjoj i južnoj Dalmaciji tijekom novijih arheoloških istraživanja pronađeni su ovi oblici u
većem broju u Resniku i Spili Nakovani, a nekoliko primjeraka je pronađeno i u antičkoj Naroni i Isi.
Premda na ovim lokalitetima još nisu načinjene podrobne analize materijala ipak se na osnovu prvih
pregleda mogu izvući preliminarni zaključci.
Najbolje očuvane posude, nekoliko cjelovitih primjeraka nađeni su u helenističkoj luci Resniku.
Uglavnom su izrađeni od sive gline sa sivim premazom. Na nekoliko komada je uočen aplicirani ukras
bradavice koji se nalazi nekoliko centimetara ispod ručke što je zasad karakteristično jedino za posude
iz Resnika. U Spili Nakovani sačuvani su brojni primjerci ovog tipa posude koji su gotovo svi u cijelosti
sačuvani i vrlo su važan komparativni materijal za posude s rta Ploče, jer se radi o istom kontekstu,
helenističkom svetištu. Istraživanja naseobinskih slojeva u Visu dala su brojne ulomke ovog tipa posuda,
no njihova obrada je u tijeku. Unutar objavljenog materijala iz Salone čini se da bi neki ulomci rađeni od
sive gline mogli pripadati ovom tipu posuda. Pregledom starih fotografija iz Budve, na kojima se nalazi
materijal iz helenističke nekropole, moguće je uočiti ovaj tip posude. U Arheološkom muzeju u Splitu
među helenističkim materijalom pronađenim 1907.
godine na Mutograsu nalaze se i tri bikonična kantara. O
kontekstu nalaza ovih posuda izvještava Frane Bulić, koji
kaže da su nađeni u starom vinogradu gdje su nađeni i neki
helenistički grobovi, koji bi mogli pripadati antičkom
naseljuPituntium.
Koncentracija ovog tipa posuda na južnom
Jadranu ukazuje na proizvodnju bikoničnih kantara u
lokalnim radionicama. Premda još uvijek nema konačnih
dokaza o ovim radionicama dosadašnji nalazi keramičkog
otpada, loše pečenih keramičkih ulomaka, kalupa za izradu
reljefno ukrašenih posuda, te specifičnosti određenih
keramičkih grupa poznatih samo na području Dalmacije
indiciraju lokalnu keramičku proizvodnju na području Visa
i Resnika.

114