SKRIPTA Hrvatska 18.-45.

HRVATSKA POLITIKA TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA 1913. 1914. 1915.

OKUPLJANJE EMIGRANATA

Među mnogim političarima Hrvatima, Slovencima i Srbima bila je raširena misao o

jugoslavenskoj zajednici. Rat između Austro-Ugarske i Srbije koji će izbiti izazvat će progone
i hapšenja javnih djelatnika i političara takve orijentacije. Stoga su se potkraj 1913. na
sastanku u Splitu dogovorili da će u slučaju izbijanja rata napustiti Monarhiju ne samo iz
straha od progona, nego da bi pokrenuli političku akciju i vodili borbu za oslobođenje Hrvata,
Slovenaca i Srba od austrougarske vlasti i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom.
Sastanku su bili prisutni: - dr. Ante Trumbić (prvak Hrvatske stranke prava iz Dalmacije) - dr.
Jozo Smodlaka (prvak Napredne stranke Dalmacije) - dr. Nikola Stojanović i Atanasije Šola
(srpski političari iz Bosne i Hercegovine) - u Sarajevu je izvršen atentat na austrougarskog
prijestolonasljednika Franju Ferdinanda - početak Prvog svjetskog rata 28.07.1914. Nakon
izbijanja prvog svjetskog rata Trumbić je pobjegao u Italiju (neutralna tada), Stojanović je
pobjegao u Srbiju, a Šola i Smodlaka su uhapšeni i nisu uspjeli pobjeći. Zemlju je napustio
Frano Supilo koji je djelovao u Rijeci, braća Gazzari iz Šibenika, Hinko Hinković iz Zagreba,
Miće Mićić iz Dubrovnika. Emigranti su se okupili u Veneciji, odakle su otišli u Firenzu, a
odande u Rim, gdje je već bio kipar Ivan Meštrović. Talijanski tisak piše o “neoslobođenim
teritorijima” u Dalmaciji u duhu tajnih pregovora Antante s Italijom, te se emigranti odlučuju
potkraj 1914. na prvi diplomatski korak emigracije: Trumbić, Supilo i Meštrović su posjetili
britanskog, francuskog i ruskog ambasadora u Rimu s ciljem: objasniti Antanti da je istočna
obala Jadrana slavenskog karaktera kako bi spriječili njeno dodjeljivanje Italiji. Isto tako su
iznjeli i želju Hrvata, Slovenaca i Srba u A-U M da se oslobode tuđe vlasti i ujedine s Srbijom
i Crnom Gorom. Ambasadori su bili rezervirani. Emigranti su odlučili osnovati odbor
emigranata iz Austro-Ugarske Monarhije koji bi poradio na stvaranju jugoslavenske države,
što je podupirala i srpska vlada (Nikola Pašić kao predsjednik). Narodna skupština Srbije je u
Nišu donjela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije – u kojoj se kaže da je Srbija “za
oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca” – što je
protumačeno kako je službena Srbija usvojila stav emigranata LONDONSKI UGOVOR
26.04.1915. Dok su emigranti radili na osnivanju Jugoslavenskog odbora, Italija je sklopila s
Antantom Londonski ugovor 26. travnja 1915. kojim je Antanta Italiji obećala za uslugu
stupanja u rat na strani Antante: Istru, ido slovenskih zemalja, sjevernu Dalmaciju sa Zadrom

1
i Šibenikom, sve otoke i u Albaniji luku Valonu i otok Sassano. Ugovor je sadržavao i
odredbe o teritorijima koji bi pripali Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori (obala južno od Neretve
pripala bi S i CG), ali je isključivao ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu zajedničku
državu.

OSNIVANJE JUGOSLAVENSKOG ODBORA

Stav hrvatskih emigranata: - ideja ujedinjavanja južnoslavenskih zemalja A-U M s

Kraljevinom Srbijom za hrvatske emigrante ima smisla samo ako u njoj budu sve hrvatske
zemlje – i one uz istočnu jadransku obalu – te nova država treba biti brana protiv talijanskih,
ali i njemačkih aspiracija. Stav srpske vlade: - istupanje emigranata iz A-U je korisno za
Srbiju, stoga se Pašić sastao s nekoliko srpskih političara (i Nikola Stojanović prisutan) i
napravio plan djelovanja emigracije o kojem bi se još trebalo dogovoriti s Supilom i
Trumbićem. Prema prijedlogu odbor bi bio nezavisna organizacija koja bi surađivala sa
srpskom vladom preko srpskih diplomatskih predstavništava i djelovala u sporazmu sa
srpskom vladom i njezinom politikom, a javno bi istupao u ime Srba, Hrvata i Slovenaca iz
A-U M. Država za koju bi se odbor zalagao treba izrasti iz Srbije i u njoj bi se ti svi narodi
stopili u jedan jedinstven narod (Trumbić shvatio da Srbija na ujedinjenje gleda kao na
oslobađanje zapadnih krajeva odnosno na osvajanje novih područja) Odgovor Trumbića na
srpski prijedlog: 1. nije još vrijeme za osnivanje odbora, jer nisu iz Monarhije još došli
predstavnici iz Banovinske Hrvatske, Istre i Slovenije 2. rat još nije došao do te faze da je
raspad Monarhije realan 3. Srbija na ujedinjenje gleda kao na oslobađanje zapadnih krajeva
odnosno na osvajanje novih područja No ubrzo je Trumbić morao promijeniti mišljenje: 1. jer
je saznao da u Beču razmišljaju o preuređenju Monarhije na trijalističkom principu 2.
Narodna skupština Srbije je u Nišu donjela Deklaraciju o ratnim ciljevima Srbije – u kojoj se
kaže da je Srbija “za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i
Slovenaca” – što je protumačeno kako je službena Srbija usvojila stav emigranata 3.
Londonski ugovor između Italije i Antante JUGOSLAVENSKI ODBOR 30.04.1915. U
Parizu u hotelu Madisson osnovan je 30.04.1915. Jugoslavenski odbor, na čelo kojeg je
izabran dr. Ante Trumbić. Jugoslavenski odbor predstvalja jugoslavenske zemlje u Austro-
ugarskoj Monarhiji i cilj mu je “oslobođenje tih zemalja od Austro-Ugarske i ujedinjenje s
Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom”. Sjedište odbora će biti u Londonu. Kao preduvjet cilj
JO je rušenje i rasformiranje Austro-ugarske da bi se narodima dala mogućnost uključivanja u
novu državu. Stoga je za djelovanje JO važno: 1. stav saveznika prema Austro-Ugarskoj

2
Monarhiji 2. stav Srbije prema ujedninjenju 3. Londonski ugovor i talijanske aspiracije
Greyev nacrt o kompenzacijama Srbiji Vojni poraz Srbije i povlačenje srpske vojske preko
Albanije na Krf.
STAV SAVEZNIKA PREMA AUSTRO-UGARSKOJ MONARHIJI

Sve do ljeta 1918. saveznici nisu planirali razbijanje Austro-Ugarske nego samo njezino
teritorijalno smanjenje. 1. Velika Britanija: - vodi politiku ravnoteže sila – niti jedna sila ne
smije nadvisiti i ugroziti ostale, a tako ni GB. U tom smislu najopasnija je Njemačka. Rat koji
je započela trena zaustaviti uspon Njemačke. Britanije ne želi raspad A-U nego joj namjenjuje
ulogu države koja će održavati ravnotežu s Njemačkom i biti brana njemačkom prodoru u
Podunavlje i prema jugoistoku 2. Francuska: - Njemačka joj je najopasniji protivnik – želi je
što više oslabiti i teritorijalno smanjiti da bi spriječila njen ponovni uspon. A-U je u tom
kontekstu potrebna zbog ravnoteže snaga 3. Rusija: 3 - iako joj je A-U glavni suparnik na
Balkanu i Rusija je želi održati ali kako preuređenu trojnu Monarhiju, sastavljenu od
Kraljevine Češke, Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije, ali iz koje bi bila izdvojena Bosna i
Hercegovina i Dalmacija koje bi išle Srbiji 4. Italija: - je za teritorijalno smanjenje prema
Londonskom ugovoru 5. SAD: - u rat stupile početkom travnja 1917. i nisu za rušenje A-U.
Predsjednik Wilson prema programu 14.točaka ne predviđa za A-U rasformiranje nego
autonomiju za potlačene narode i njihov daljnji autonomni razvoj u okviru Monarhije. Srbija i
Crna Gora se trebaju ponovo uspostaviti i Srbija treba dobiti izlaz na more. Jugoslavenski
odbor morao raditi na uvjeravanju saveznika o potrebi rušenja Austro-Ugarske Monarhije.
Stav saveznika se promijenio u ljeto 1918. nakon izbijanja ruske oktobarske revolucije, jer je
nezadovoljstvo potlačenih naroda A-U M bilo isto tako pogodno tlo za izbijanje revolucije, te
su saveznici išli za zadovoljenjem nacionalnih težnji: 1. kako bi umanjili opasnost od izbijanja
revolucije 2. te novonastale države od Baltika do Jadranskog i Egejskog mora bi bile brana
širenju boljševizma u Evropu (francuski sanitarni kordon). STAV SRBIJE PREMA
UJEDINJENJU Vlast u Srbiji je imala Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem koja je
vodila politiku etapnog ujedinjenja srpskog naroda s konačnim ciljem stvaranja Velike Srbije.
To dokazuje protestiranje protiv aneksije BIH koju je Srbija smatrala svojim područjem
ekspanzije kao i balkanski ratovi u koje je Srbija ulazila da bi se proširila na Makedoniju i
dobila izlaz na more u Albaniji (spriječila A-U i Italija podržavanjem nezavisnoti Albanije). I
druge srpske stranke su podupirale tu politiku (Napredna stranka i Samostalna radikalna
stranka). Jugoslavensku ideju o ujedinjenju može se pratiti tek nakon majskog prevrata 1903.
Boža Marković je tada osnovao list “Slavenski jug” koji je počeo propagirati ideju o stvaranju

3
jugoslavenske države, a prema toj politiciSrbija bi imala ulogu ujedinitelja i stupa oko kojeg
bi se okupljale jugoslavenske države – time bi se svi Srbi okupili u jednoj državi. Tu je
koncepciju podržavala i tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt ili Crna ruka. Srpska vlada je u
vrijeme izbijanja rata imala prioritet obranu zemlje i nezavisnosti Srbije i nije pomišljala na
širu akciju. No kad su sile Antante počele pregovarati s Rumunjskom, Bugarskom i Grčkom o
teritorijalnim naknadama za ulazak u rat protiv centralnih sila srpska vlada je napravila
konkretni program stvaranja Velike Srbije: 1. rješenje je tzv. Veliko rješenje – ujedinjenje
Hrvata, Srba i Slovenaca u jednu jugoslavensku državu pod srpskim vodstvom, što bi Srbima
osiguralo dominaciju. Ostali jugoslavenski narodi ne bi trebali biti samostalni činitelji pri
ujedinjenju jer bi to zapravo bilo priključenje (Niška deklaracija i Pašićev prijedlog osnivanja
i rada odbora) 2. rješenje je tzv. Malo rješenje – ujedinjenje samo srpskog naroda i stvaranje
Velike Srbije od Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Slavonije i Vojvodine SUPILO
I JUGOSLAVENSKI ODBOR Supilo (u JO zadužen za kontakte sa savezničkim vladama i
diplomatima) je shvatio na razgovorima s Nikolom Pašićem u Nišu u siječnju 1915. prave
namjere Srbije. Doznao je i za pregovore Antante s Srbijom i tzv. Greyev nacrt prema kojem
je Srbiji obećano: BIH, Slavonija, Bačka, jadranska obala od rta Ploče do južno od Cavtata, a
Hrvatska je tretirana kao kompenzacijsko područje. Saveznici i službeno predali Srbiji
16.08.1915. izjavu o kompenzacijama Srbiji kojoj je osnova Greyev nacrt, a predviđa i
ustupanje dijelova Makedonije Bugarskoj. Potkraj rujna Supilo je samoinicijativno uputio
britanskom ministru vanjskih poslova Greyu promemoriju u kojoj objašnjava: - potrebu
stvaranja jugoslavenske države kao najboljeg rješenja za Srbe, Hrvate i Slovence 4 - o ulozi
Hrvatske kao vodeće među Južnim Slavenima u Monarhiji i o ulozi Srbije kao vodeće među
Južnim Slavenima izvan Monarhije – koje su prema tome ravnopravne i Srbija mora odbaciti
želju da bude hegemon u toj zajednici, koja se možda neće ostvariti baš zbog takve srpske
politike i politike kompenzacija - ako ne dođe do stvaranja jugoslavenske države, predviđa
stvaranje hrvatske države, kojoj osim njenih povijesnih, pripadaju i teritoriji koji bi se za nju
izjasnili plebiscitom Britanska diplomacija je Supilovu promemoriju shvatila kao stav JO, na
što su Trumbić i ostali reagirali protiv Supila da poduzima akcije bez konzultiranja sa JO i da
vodi hrvatsku separatističku politiku. Potkraj 1915. srpska vlada i dvor nakon sloma sele na
Krf. Glavni sukob između Jugoslavenskog odbora i srpske vlade je bio na pitanju unutarnjeg
uređenja buduće zajedničke države. Razmimoilaženja u gledištima na to: 1. Pašić - ne
prihvaća Hrvatsku kao ravnopravnog partnera, nego ta nova država bi bila proširena Srbija -
Supilo je glavni protivnik tome i treba smanjiti njegov utjecaj 2. Supilo: - pitanje ujedinjenja
treba rješiti prije ulaska u zajedničku državu, jer vidi opasnost od Srbije za Hrvatsku 3.

4
Ostatak odbora: - ne treba pokretati pitanje uređenja buduće države, sve dok Srbija još nije
potpuno prihvatila ni njezino osnivanje, iako oni traže poštovanje hrvatske autonomije, ne
traže još o tome razgovore – prirotet je pridobiti Srbiju za stvaranje zajedničke države, koja je
jedini izlaz za budućnost južnoslavenskih naroda u Monarhiji - slovenski predstvanici
zamjeraju Supilu što slovensko pitanje uključuje u hrvatsko i što Hrvati govore u ime
Slovenaca što za njih znači negiranje Slovenaca kao trećeg ravnopravnog činitelja u procesu
ujedinjavanja Razmimoilaženja u gledištima unutar Jugoslavenskog odbora i razmimoilaženja
između JO i srpske vlade trebalo je raspraviti na plenumu sazvanom u Parizu za 16. veljače
1916. na tom plenumu je trebalo postaviti osnovnu koncepciju buduće politike JO. 1. Supilo: -
zamjerio otvoreno srpskoj vladi što pristaje na kompenzacije i tako Hrvatsku dovodi u
opasnost podjele - otvoreno joj dao do znanja da ukoliko ne prihvate ujedinjenje na
ravnopravnoj osnovi – Hrvatska će povesti akciju za osnivanje posebne hrvatske države -
nezadovoljan što je plenum odbacio njegovu koncepciju hrvatskog pitanja kao alternativnog
jugoslavenskom pitanju - primarno je potrebno rješiti pitanje položaja Hrvatske prije
konstituiranja države (u tome se razišao s Trumbićem) - predlaže Trumbiću osnivanje
Hrvatskog odbora odnosno preimenovanje Jugoslavenskog odbora u Hrvatski, što je Trumbić
ocijenio kao izazivanje Srbije i pogodnost Italiji 2. Srpski i slovenski članovi su oštro protiv
Supila 3. Trumbić - nastoji skrenuti raspravu na osudu stava srpske vlade o etapnom
ujedinjavanju, ističući kako je ujedinjenje osnovni problem jugoslavenskih naroda (tako je i
navedeno u rezoluciji od 24.02.1916.), a ne samo Srbije - primarno je pridobiti Srbiju za
stvaranje države Neslaganje između Supila i Jugoslavenskog odbora je završilo povlačenjem
Supila iz odbora 5.6.1916., zbog odnosa srpske vlade prema ujedinjenju (Pašić je izjavio u
tal.novinama da bi radije htio manje teritorija od A-U nego odstupiti Makedoniju i priznao je
tal.prevlast na Jadranu). No Supilo je i dalje zagovornik stvaranja jugoslavenske države.

SVIBANJSKA DEKLARACIJA

Izbijanjem rata politički život u Monarhiji je zamro, stranke su prestale djelovati, a novine
prestale izlaziti, Hrvatski sabor se rijetko sastajao. Vodeća Hrvatsko-srpska koalicija se držala
pasivno, mada su njezini vodeći ljudi bili jugoslavenske orijentacije. Za Jugoslavenski odbor
je ključno bilo pitanje je li JO svojim programom legitiman predstavnik južnoslavenskih
naroda u Monarhiji – te je s tim ciljem poduzimao korake. Pitanje budućega južnoslavenskog
ujedinjenja bilo je i predmetom dogovora političara koji nisu bili u emigraciji i njihovo
djelovanje nije išlo u prilog JO: 1. adresa novom caru i kralju Karlu VI - Hrvatski sabor

5
većinom glasova Koalicije i unionista donosi adresu u kojoj se izjašnjavaju za ostanak u
Monarhiji uz ujedinjenje hrvatskog naroda u okviru Monarhije i ugarsko-hrvatske zajednice 2.
Svibanjska deklaracija - sazvano je Carevinsko vijeće (parlament austrijskog dijela
Monarhije) u Beču u kojem su bili i narodni zastupnici iz Slovenije, Istre, Dalmacije i iz
austrijskog dijela Monarhije. Ti zastupnici su dan uoči zasjedanja Vijeća osnovali zajednički
Jugoslavenski klub na čelu kojeg je dr. Anton Korošec, a potpredsjednik je dr. Matko Laginja.
Jugoslavenski klub je na zasjedanju Carevinskog vijeća 30.05.1917. preko Korošeca dao tzv.
Svibanjsku deklaraciju u kojoj se zastupnici južnoslavenskih zemalja u austrijskoj polovici
Monarhije izjašnjavaju za ostanak Južnih Slavena u Monarhiji odnosno ujedinjenje svih
Slovenaca, Hrvata i Srba u jedno državno tijelo pod Habsburškom dinastijom. - smatra se da
je takvu izjavu potakao sam dvor jer su slične deklaracije nicale u češkim, poljskim i
ukrajinskim delegacijama - dvor je time htio ojačati svoju pozicju za pregovore o miru s
Antantom nakon što preuredi državu u modernu, demokratsku i višenacionalnu državu

KRFSKA DEKLARACIJA

Namjeru Pašića da ipak razgovara s Jugoslavenskim odborom potakla je nepovoljna situacija

za Srbiju: 1. februarska revolucija uklonila je s vlasti ruskog cara koji je bio podrška Srbiji 2.
središte svjetske diplomacije je London gdje sjedi Jugoslavenski odbor 3. ulazak SAD u rat –
nisu potpisnice Londonskog ugovora koji daje Srbiji južni Jadran 4. solunska fronta
neizvjesna – možda izgube 5. gubljenje ugleda srpske dinastije zbog solunskog procesa kojim
se sudilo Crnoj ruci i Apis pogubljen zbog majskog prevrata 6. Svibanjska deklaracija 7.
težnja A-U da sklopi s Antantom separatni mir Trumbićev pristanak na pregovore s Pašićem
uvjetovalo je: 1. JO je nekompetentno tijelo bez sigurne podrške u zemlji 2. strah od nagodne
talijanske i srpske vlade što bi onemogućilo pojavu jugoslavenske države 3. želio iznjeti
namjere o osnivanju zajedničke države pred Evropu 4. sada kada inicijativa za razgovore
dolazi od strane Srbije – hoće razgovarati o pitanju unutarnjeg uređenja buduće države
Konferencija na Krfu održana je od 15.06 do 20.07.1917. s ciljem dogovora o stvaranju
zajedničke države. Tekst dogovora su potpisali Ante Trumbić i Nikola Pašić. To nije
državnopravni akt jer ga nisu potpisale dvije države, nego je to zajednička izjava kojom se
dogovara stvaranje zajedničke države. Naziv države: Pašić: Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca – neće Jugoslavija jer je to umjetno ime i izgubilo bi se ime naroda Srba Trumbić:
Jugoslavija Dogovoreno: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca Uređenje zajedničke države:
Pašić: centralistički model – koji bi omogućio velikosrpsku hegemoniju (monarhija i da

6
vladar bude srpski kralj) Trumbić: federalistički model – autonomija za pojedine dijelove
(Hrvatska ne može imati manje nego je imala u A-U), no Pašić kaže da Srbi ne bi pristali da
žive u jednoj državi a da se ne ujedine, tražeći ukidanje svih autonomija 6

7
Dogovoreno: da se o uređenju buduće države odluči na Ustavotvornoj skupštini nakon
ujedinjenja i to kvalificarnom većinom (znači 2/3), a ne ½ i 1%

SLOM AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE I ULAZAK HRVATSKE U NOVU DRŽAVU

PROCES NACIONALNE KONCENTRACIJE

Stanje u Austro-ugarskoj Monarhiji krajem 1917. i početkom 1918.: - slom u ratu se bliži,
vojska bježi u šumu (tzv. zeleni kadar), pobune vojske i mornarice - bijeda stanovništva -
vlast ne može upravljati zemljom - političke stranke pojačavaju aktivnost i daju izjave i
poruke: ujedinjenje i stvaranje zajedničke države Hrvata, Slovenaca i Srba u Monarhiji – za
takav cilj potrebno je povezati sve stranke i grupe i snage opredijeljene za taj cilj – Zagreb je
središte nacionalne koncentracije ili nacionalnog okupljanja (jer jedino Hrvatska od svih
južnoslavenskih zemalja ima legitimno predstavničko tijelo – Hrvatski sabor) Hrvatski sabor
– sastav i različitost stavova na procese nacionalne koncentracije: 1. većinu ima Hrvatsko-
srpska koalicija – vodi oportunističku politiku: ne zamjeriti se Beču ili Pešti i čuvati postojeće
dualističko stanje 2. Starčevićeva stranka prava – izrazito protuaustrijski stav, priznaje srpsku
nacionalnost i zalaže se za zajedničko istupanje Hrvata i Srba – na čelu su nacionalne
koncentracije (pridružili su im se disidenti iz Hrvatsko-srpske koalicije Srđan Budisavljević i
Valerijan Pribičević, a kasnije i Ivan Lorković i Djuro Šurmin) 3. Hrvatska pučka seljačka
stranka na čelu s Stjepanom Radićem – zastupa austroslavizam odnosno pretvaranje
Habsburške monarhije u Podunavsku konfederaciju u kojoj bi Južni Slaveni, okupljeni oko
Hrvatske, predstavljali jednu od 5 jedinica. No Radić je pristao na suradnju sa Starčevićevom
strankom prava 4. Hrvatska stranka prava – frankovci – proaustrijska, surađuje usko s
Radićem, ne priznaju Srbe (nakon Radićeva zaokreta oni ne sudjeluju u procesu nacionalne
koncentracije) Veze političara u zemlji i emigracije su slabe. Starčevićeva stranka prava je
preuzela inicijativu nacionalne koncentracije: - s tim ciljem je i Fran Barac boravio u
švicarskoj Lausanni na razgovorima s Trumbićem, koji je savjetovao da stranke u zemlji
podupru Krfsku deklaraciju, a to znači stvaranje zajedničke države sa Srbijom izvan
Monarhije - s tim ciljem su starčevićanci uspostavili kontakte s Jugoslavenskim klubom i
predsjednikom Antonom Korošcem – te se na tim razgovorima iskristalizirala čvrsta
zajednička ideja o odcjepljenju od Habsburške Monarhije

8
ZAGREBAČKA REZOLUCIJA
Organizirana akcija političkog okupljanja je tekla ovako: 1. sastanak Slovenske ljudske
stranke u Mariboru u siječnju 1918.: - izrazili zahtjev za ujedinjenjem svih dijelova
jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba u “nezavisnu slobodnu državu” - predlažu
povezivanje svih stranaka kojima je to cilj - treba oformiti Jugoslavensko narodno vijeće 2.
sastanak Slovenske narodne napredne stranke u veljači 1918. – podržala zahtjeve sastanka u
Mariboru 3. sastanak Starčevićeve stranke prava (dr. Ante Pavelić) i Slovenske ljudske
stranke (dr. Anton Korošec): - dogovoreno je da se treba održati sastanak svih stranaka i
političkih grupa iz južnoslavenskih zemalja Monarhije 4. sastanak stranaka održan je 2. i 3.
ožujka 1918. u Zagrebu - prisustvovali predstavnici slovenskih stranaka, hrvatskih i srpskih
stranaka iz BiH, predstvanici svih političkih grupa Dalmacije, Istre i Međimurja, ali
najbrojniji Starčevićanci, koji su glavna jezgra okupljanja - na sastanku su se suprotstavljala
dva gledišta: 1. ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba mora biti izvan Monarhije 2. do kraja
rata i pobjede Antante ne treba odbaciti Svibanjsku deklaraciju, jer u vrijeme dok rat traje,
otvoreno istupati protiv habsburškog okvira moglo bi izazvati represiju - na kraju su donesena
dva dokumenta: 1. izjava za javnost tzv. Zagrebačka rezolucija: potrbeno je koncentrirati sve
političke stranke i snage koje stoje na principu narodnog samoodređenja i narodnog jedinstva
i koje zahtjevaju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima uređenu državu
Slovenaca, Hrvata i Srba (ne spominju se Habsburzi, kao ni teritorij, ali ni ujedinjenje sa
Srbijom). No, nespominjanje okvira Habsburške monarhije značilo je približavanje konceptu
Krfske deklaracije 2. interna rezolucija: sadrži načela nacionalne koncentracije: - stvaranje
jugoslavenske države, nezavisne i slobodne, na teritoriju na kojem živi naš jedinstveni narod -
država mora biti temeljena na načelu građanske slobode i demokratske samouprave, na načelu
pravne i socijalne jednakosti - na budućem kongresu mira narod Slovenaca, Hrvata i Srba
mora imati svog predstavnika - jedan uži odbor treba pripremiti sve za stvaranje narodnih
organizacija koje će proglasiti u ime svog naroda stapanje u Narodno vijeće Slovenaca,
Hrvata i Srba - Hrvatsko-srpska koalicija nije sudjelovala na zagrebačkom sastanku - radi
popularizacije jugoslavenske ideje pokrenut je list “Glas Slovenaca, Hrvata i Srba” koji je
počeo izlaziti 1.I.1918. i bio je podvrgnut strogoj cenzuri, ali je dao značajan doprinos
nacionalnoj koncentraciji i jugoslavenskom programu

9
ZAOKRET STJEPANA RADIĆA

- posljedica zagrebačkog sastanka je odlazak političara sa slavenskog juga sredinom travnja

1918. u Prag na veliki manifestacijski zbor kojeg je organizirao Češki narodni savez, a
predstavnici južnoslavenskih zemalja iz Austro-ugarske su dolaskom trebali izraziti
solidarnost s češkim narodom - u delegaciji su bili Ante Pavelić, Anton Korošec i pridružio
im se i Stjepan Radić - S. Radić je u Pragu izveo veliki politički zaokret: prekinuo suradnju s
frankovcima, napustio austroslavizam i postao zagovornik jugoslavenskog ujedinjenja
NARODNO VIJEĆE SLOVENACA, HRVATA I SRBA Kako su se stranke i složile u
internoj rezoluciji pri Zagrebačkom sastanku u ožujku 1918. usljedilo je osnivanje prvih
organizacija s programom jugoslavenskog ujedinjenja: 1. osnovana je Narodna organizacija
za Dalmaciju koja prihvaća program narodnog jedinstva i bit će dio Narodnog vijeća
Slovenaca, Hrvata i Srba, a sada joj je zadatak okupiti sve snage u dalmaciji koje su isto za to
2. osnovana Narodna organizacija za Hrvatsko primorje i Istru 3. u Zagrebu – držanje
Hrvatsko-srpske koalicije usporava osnivanje takve organizacije 4. u Ljubljani je osnovan
Narodni svet – kao najviša politička organizacija slovenskih zemalja, Goriške i Trsta, koji je
isto trebao biti dio Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 5. u Zagrebu – osnivački
sastanak Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 5. i 6.10.1918. - vijeće ima Plenum,
Središnji odbor i Predsjedništvo - predsjednik Narodnog vijeća je dr. Anton Korošec, prvi
potpredsjednik je dr. Ante Pavelić, a za drugog potpredsjednika ostavljeno je mjesto za
Hrvatsko-srpsku koaliciju (koja još nije odlučila sudjelovati, i s kojom je Narodno vijeće
pregovaralo) kada je Hrv-srp koalicija pristupila Narodnom vijeću Svetozar Pribičević je
postao drugi potpredsjednik na Pribičevićev prijedlog sazvan je Hrvatski sabor da bi donio
odluku o raskidu Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatski sabor se sastao 29.10.1918. na
povijesnoj sjednici i donio zaključak o raskidanju svih državnopravnih veza hrvatskih zemalja
sa Austro-ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom
državom, koja s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su do tada bile pod Austro-ugarskom
vlašću stupa u zajedničku Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem.

DRŽAVA SLOVENACA, HRVATA I SRBA

- nastala slomom Austro-ugarske, a obuhvaća Hrvatsku, Slavoniju, Vojvodinu, Bosnu i

Hercegovinu, slovenske zemlje (Kranjsku, Gorišku, Korušku, Štajersku i Gradišku) Trst,

10
Istru, Dalmaciju, Rijeku - na čelu države je Predsjedništvo Narodnog vijeća u Zagrebu i ima
najvišu vlast (onakvu kakvu je do tada imala kruna), predsjednik je Anton Korošec, prvi
potpredsjednik Ante Pavelić, a drugi Svetozar Pribičević - u nadležnosti Narodnog vijeća su i
vanjski polsovi: pregovori, sklapanje međudržavnih ugovora... - novooformljene pokrajinske
vlade u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Splitu su podređene Narodnom vijeću - 31.10.1918.
Narodno vijeće je obavjestilo britansku, američku, francusku, talijansku i srpsku vladu o
Državi koja je nastala i o njenoj namjeri da se udruži s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom,
kao i da Jugoslavenski odbor ima ovlaštenje zastupati novu državu u inozemstvu - u
Predsjedništvu je ubrzo glavna ličnost postao S. Pribičević koji je svoju moć i utjecaj koristio
i pri sastavljanju nove vlade (nije dao Radiću resor narodnog gospodarstva) - Pribičević je
preuzeo i uspostavljanje veza s Kraljevinom Srbijom, regentom Aleksandrom i Vrhovnom
komandom vojske: u Beograd je upućena delegacija (Lazo Popović, Dragutin Perko i
Valerijan Pribičević) koja se trebala dogovoriti o smjernicama politike za stvaranje države. -
Valerijan Pribičević je imenovan za konzularnog agenta i ostao je u Beogradu da bude stalna i
povjerljiva veza sa srpskom vladom, a kao svog stalnog izaslanika pri Predsjedništvu
Narodnog vijeća Kraljevina Srbija je uputila potpukovnika Dušana T. Simovića, koji je
Pribičeviću u Zagrebu bio direktna veza - u novostvorenoj državi je bila teška situacija: zeleni
kadar radi nerede, vojska se povlači uz pljačke i incidente, povratnici s ruskog bojišta...zato
vlada Naorodnog vijeća traži od Kraljevine Srbije da pošalje u Državu SHS jednu diviziju
vojske – no srpska vrhovna komanda je postala jedan bataljun

ŽENEVSKA KONFERENCIJA od 6.11. – 9.11.1918.

- u Ženevi su se sastali predstavnici Narodnog vijeća dr. Anton Korošec, dr. Melko Čingrija i
Gregor Žerjav, predstvanik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić i predstavnik vlade
Kraljevine Srbije Nikola Pašić - nakon prvih razgovora nisu se mogli dogovoriti o konkretnim
modalitetima ujedinjenja, a i saveznici su tražili da se stvori jedna država i fronta - napokon je
Pašić pristao uputiti savezničkim vladama notu u kojoj priznaje Narodno vijeće kao zakonitu
vladu Države SHS na teritoriju bivše A-U Monarhije - rezultat konferencije je dokument:
Ženevska deklaracija, koju se potpisale dvije države Kraljevina Srbija (Pašić) i Država SHS
(Korošec) i Jugoslavenski odbor (Trumbić) (znači dva suvereniteta). U deklaraciji se utvrđuje
ujedinjenje odnosno stvaranje nove države, jedinstvene jugoslavenske države (autonomne
jedinice = više federalistički princip nego centralistički) - novu državu će predstavljati
zajedničko ministarstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Svaka od država će i dalje obavljati svoje

11
unutarnje poslove kao i do tada na svom teritoriju, sve dok Ustavotvorna skupština izabrana
općim, jednakim, neposrednim i tajnim glasanjem, ne donese ustav koji će propisati konačni
ustroj države - zajednička vlada će voditi vanjske poslove i pripreme za Konferenciju mira ,
vojne poslove i sigurnost, promet i zajedničke financije - oko sastava te zajedničke vlade je
bilo isto pregovora – Trumbić je tražio da u njoj ne budu predsjednici stranaka, odbora i
vijeća, te je dogovorena polovica vlade - nakon potpisivanja deklaracije Pašić je shvatio da će
Srbi biti izjednačeni s ostalim narodima, da se autonomizmom želi sačuvati povijesna
individualnost pojedinih zemalja, da je dvojstvo suvereniteta prepreka srpskoj hegemoniji kao
cilju - kako je imao dobre informacije iz Zagreba od Simovića Pašić je zano da se većina
Narodnog vijeća slaže s principom nacionalnog i državnog unitarizma (Pribičević), te je
ocijenio kako bi se bilo s njima lakše dogovoriti - Pašić je stoga 12.11.1918. svoj potpis
opozvao s obrazloženjem kako ga je odbio kralj i vlada na Krfu, te je težište rada na stvaranju
zajedničke države preneseno u zemlju

PRIPREME ZA UJEDINJENJE – NAPUTAK

- 23.11.1918. sastao se Središnji odbor Narodnog vijeća da raspravi zahtjev dalmatinskog i

bosanskog sabora o neodložnom ujedinjenju - dalmatinski političar dr. Jozo Smodlaka je
predložio (to je i usvojeno) da se odabere delegacija od 28 ljudi koja će poći u Beograd i tamo
sa srpskom vladom i predstavnicima svih stranaka sprovesti organizaciju cijele države.
Delegacija će dobiti i pismenu uputu ili Naputak - protiv tog zaključka je glasao samo Stjepan
Radić izrekavši prije toga govor upozorenja (ne srljajte kao guske u maglu) – tražeći da se ne
zaključuje dogovor o ujedinjenju prije nego se utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi -
Svetozar Pribičević je forsirao odlazak u Beograd – odluka o danu i satu odlaska je donesena
na sjednici Središnjeg odbora kasno navečer kada je većina vijećnika napustila sabornicu, a
ostali su samo pribičevićevi ljudi – odlučeno je da se putuje 27.11. u 9 sati ujutro posebnim
vlakom – izabrane delegate su obavijestili po kućama o putu Vojvodina - potkraj studenog je
došlo i do promjena u položaju Vojvodine - kao južnoslavenska zemlja iz ugarskog dijela
Monarhije Vojvodina je ušla u sastav Države SHS – u početku su tijesno surađivali Hrvati i
Srbi na tom području - u toku ratnih operacija u prvoj polovici studenog je srpska vojska
prešla Dunav i zaposjela Vojvodinu i cijeli teritorij do markacijske linije Antante - tada su se
političke snage Vojvodine podijelile u dva tabora: 1. Hrvati i dio Srba – za to da se ujednjenje
provede u suradnji s Narodnim vijećem u Zagrebu 2. većina Srba – za izravno ujedinjenje sa
Srbijom (imaju podršku Pašića i Pribičevića) - Velika narodna skupština u Novom Sadu

12
25.11.1918. donosi zaključak da se Vojvodina odmah (ne čekajući odluku Narodnog vijeća u
Zagrebu) ujedini direktno s Kraljevinom Srbijom Crna Gora - Crnu Goru je početkom 1916.
zaposjela austrougarska vojska, a kralj Nikola i crnogorska vlada su napustili zemlju i otišli u
Francusku, gdje su postojala dva gledišta na poslijeratnu budućnost Crne Gore: 1. hitno i
neodložno pripojenje Srbiji – prosrpska struja (bjelaši) 2. uspostavu Crne Gore kao
samostalne države, koja će u ujedinjenoj državi sačuvati individualnost (federalisti – zelenaši)
- potkraj listopada 1918. srpska vojska je ušla na teritorij Crne Gore - Velika narodna
skupština Crne Gore u Podgorici 26.11.1918. je donjela zaključak o detronizaciji crnogorske
dinastije i pripojenju Crne Gore Srbiji

PRVOPROSINAČKI AKT

- po dolasku delegacije Narodnog vijeća u Beograd Pribičević se sastao s regentom

Aleksandrom, koji mu je rekao da želi da se razgovori o ceremoniji ujedinjenja ubrzaju, što je
Pribičević prihvatio i vršio pritisak na ostale kandidate - kada je delegacija iz Zagreba
pripremala Adresu koju će prilikom ujedinjenja pročitati Aleksandru, htjela je naglasiti
poštivanje državnopravnih individualiteta s njihovim granicama i autonomnim pravima s
naznakama odnosa pokrajina prema državnim vlastima – to je Pribičević odlučno pobijao i
tražio da se to odgodi za kasnije, jer bi takva rasprava odlagala ujedinjenje - tako je delegacija
Narodnog vijeća na čelu koje su Pavelić i Pribičević dana 1.12.1918. dala molbu regentu
Aleksandru da udruži Državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom u jedinstveno
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca - tim aktom Hrvatska je izgubila povijesni identitet - dan
kasnije je dano priopćenje za javnost kojim se objavljuje prestanak funkcije Narodnog vijeća
kao suverene vlasti Države SHS

PRVE GODINE POSTOJANJA KRALJEVINE SHS (od 1918. do 1921.) FORMIRANJE

PRVE VLADE KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA FUNKCIJA PRIJEDLOG
POJAŠNJENJE I ODLUKA

Predsjednik vlade Davidović: Radikali Narodno vijeće Odlučeno jednoglasno: Regent:

Odlučeno jednoglasno: Protić neka bude nestranački čovjek Potpredsjednik vlade Ministar
vanjskih poslova Smodlaka Ministar poslova Odlučeno jednoglasno: unutarnjih srpska
opozicija Narodno vijeće Odlučeno jednoglasno: Ostala ministarstva Odlučeno lako
Delegacija za Mirovnu konferenciju u Parizu Nikola Pašić Nikola Pašić regent odbio Pašića,

13
te je predsjednik Stojan Protić dr. Anton Korošec predlaže bivšeg poslanika Srbije u Rimu
Mihajla Ristića koji je kao neutralna ličnost prihvatljiv i za radikale i za srpsku opoziciju Ante
Trumbić, jer najbolje poznaje prilike Istre i Dalmacije koje treba braniti od Italije, što ne
odgovara Protiću, jer Trumbić se ne slaže s Pašićem, pa kako će raditi skupa u vladi dr. Ante
Trumbić Marko Trifković Svetozar Pribičević, jer dobro poznaje prilike u zemljama koje su
bile pod austrougarskom vlašću, a gdje ima i elemenata koji nisu oduševljeni narodnim
jedintsvom, a i mora kontrolirati hrvatskog bana, što ne može raditi netko ne poznaje prilike u
Hrvatskoj dr. Svetozar Pribičević (ali unutarnje poslove na teritoriju Srbije obavlja Marko
Trifković kao ministar pravde) Nikola Pašić - regent Aleksandar je trebao potpisati listu
vlade, ali je odbio Nikolu Pašića kao predsjednika jer je uvlačio njegovo ime oko opoziva
Ženevske deklaracije - vlada je provodila politiku centralizacije (posebno Pribičević) –
pomoću dekreta i odluka – tražio ostavke pokrajinskih vlada, koje više nisu odgovorne
predstavničkim tijelima nego direktno vladi u Beogradu - smanjen je broj odjela zemaljske
vlade Slavonije sa 11 na tri: unutarnje poslove, pravosuđe i bogoštovlje, ukinuta cijela uprava
u Vojvodini, ban smijenjen i postavljen ban dr. Ivan Paleček (Pribičevićev čovjek) koji je
odmah rekao da će raditi po uputama vlade u Beogradu – te banska vlada više nije autonomna
- promjene su se obavljale bez ikakvog predstvaničkog tijela (iako je dogovoreno da će se
sastati Državno vijeće) putem naredbi, te se na bivše austrougarsko područje protežu odredbe
ustava Kraljevine Srbije

RAZGRANIČENJE S ITALIJOM STRANE PRIJEDLOZI I ODLUKE

Mirovna konferencija u Versaju 1919. treba rješiti Jadransko pitanje – pitanje zapadne granice
Kraljevine SHS Italija Francuska i Velika Britanija SAD - Wilson Konferencija zaključila: -
zauzela vojnim snagama Istru, dio Dalmacije do rta Planke, veći dio otoka – nastojeći
ostvariti odredbe Londonskog ugovora 1915. i traži i Rijeku - nakon Wilsonovog
memoranduma napustila konferenciju - Gabriele D’Annunzio (pjesnik) 12.09.1919. na čelu
legionara koji zauzimaju Rijeku i priključuju je Italiji (politika svršenog čina) vezane su
Londonskim ugovorom – trebaju ga poštovati – savjetuju Pašiću i Trumbiću sporazum s
Italijom - SAD ne priznaje tajne dogovore niti Londonski ugovor - Wlison dao memorandum
u kojem se na sjeveru Italiji priznaje liniju Londonskog ugovora Brenner, a na istoku bi ta
linija išla zapadnije, tokom Raše ravno prema sjeveru, pri čemu bi središnja i zapadna Istra
pripale Italiji, a Rijeka pripada K SHS - Wilson nepopustljiv Italiji, ali napustio konferenciju
(poraz na izborima) nije utvrđena granica, a dvije države to trebaju dogovoriti u direktnim

14
pregovorima Rapall 8. – 13.11.1920. pregovori između Kraljevine SHS i Italije = 13.11.1920.
Rapallski ugovor Francuska i Velika Britanija upozorenje jugoslavenskoj delegaciji prije
pregovora da će, ukoliko do dogovora ne dođe, dati odriješene ruke Italiji da raspolaže
teritorijem prema Londonskom ugovoru Italija dobila ugovorom: dobila i više nego je prije
tražila: Istra, Snježnik i Idrija, otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža, te grad Zadar, a Rijeka
je proglašena slobodnom državom u granicama kotara Rijeke Antihabsburška konvencija
također potpisana, kojom se države obvezuju da će bdjeti nad pridržavanjem odredaba
mirovnih ugovora i da će spriječiti povratak habsburške dinastije na prijestolje Austrije i
Mađarske Italija nakon ugovora: trebala se povući iz treće zone (Korčule, Mljeta, Hvara i
Visa, te zaleđa Zadra)

NEKA OBILJEŽJA POLITIČKOG I GOSPODARSKOG STANJA NOVE DRŽAVE

KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA

Ratifikacija akta ujedinjenja Površina i broj stanovnika: Nacionalni sastav Narodno vijeće
Pribičević tvrdio da je ratifikacija prvoprosinačkog akta nepotrebna – Hrvatski sabor se
nikada nije sastao između dva rata srpska Narodna skupština ratificirala taj akt 29.12.1918.
249 000 km/2 i 12 milijuna stanovnika višenacionalna država u kojoj su nacionalni problemi
postali glavni problem zbog hegemonije najbrojnije nacije Srba

Državno uređenje Ustav Privremeni parlement Gospodarstvo Privredna struktura Posjedovni

odnosi u agraru Industrija monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića bez ustava dvije
godine, a za to vrijeme Pribičević provodi centralizaciju uprave nema ustava, nema ni
izabranog parlamenta, te je sastavljen privremni parlament Privremeno narodno
predstavništvo (nije izabrano već dekretom utvrđeno). PNP ima 296 članova, a jedan poslanik
na 42 000 stanovnika. U njemu Radić odbio sudjelovati. Glavni zadatak PNP-a je pripremanje
izbora za Ustvaotvornu skupštinu, donjeti izborni zakon, utvrditi izborni sustav, veličinu
izbornih okruga, način postavljanja kandidatskih lista... Slovenija i Hrvatska najrazvijeniji dio
nove države agrarna zemlja - 80% seljaci (svugdje prevladavaju seljaci osim u Sloveniji i
dijelovima Hrvatske) s zaostalim načinom obrade i primitivnim agrotehničkim sredstvima
BiH i Makedonija tragovi feudalnih odnosa Vojvodina i Slavonija veleposjed s najamnom
radnom snagom Dalmacija kolonatski zakupnički sustav Srbija i Crna Gora sitni seljački
posjed u vlasništvu seljaka počeci zanatstva, u državi u cjelini prevladava sitni obrt s malim
brojem radne snage struktura industrije nepovoljna: prevladava laka, a teške je malo sjeverna

15
Hrvatska vodeća u kemijskoj industriji, preradi metala, proizvodnji električne energije, drvnoj
i kožarskoj industriji Slovenija vodeća u tekstilnoj industriji, metalurgiji i industriji papira
Vojvodina vodeća u prehrambenoj industriji

POLITIČKO-STRANAČKO ORGANIZIRANJE U KRALJEVINI SHS

1. Političke stranke u Hrvatskoj - imaju obilježja nacionalnih stranaka, anticentralističke, za

obranu povijesne individualnosti Hrvatske, nacionalno pitanje je glavno u programima iako
ima i rješenja za socijalna i ekonomska pitanja - iako je u programima tih stranaka važan
položaj Hrvatske u novoj državi u formiranju stranaka ulogu ima i struktura tadašnjeg društva:
- građanstvo - seljaštvo – ukidanjem izbornog cenzusa postalo masovno biračko tijelo (4/5
ukupnog stanovništva) - radništvo 1. HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA
STRANKA (HRSS) 2. HRVATSKA ZAJEDNICA 3. HRVATSKA PUČKA STRANKA 4.
HRVATSKA STRANKA PRAVA 5. SAMOSTALNA DEMOKRATSKA STRANKA

2. Političke stranke na jugoslavenskom prostoru - općejugoslavenske sa sjedištima van

Hrvatske, zastupaju centralističku i unitarističku koncepciju - cilj im je programom obuhvatiti
cijelo državno područje – ali ni jedna nije postala općejugosalavenska - razlikuju se po
nacionalnoj osnovi koju zastupaju, vjerskoj zajednici i socijalnim razlikama - pretežno su to
nacionalne stranke s naglašenom vjerskom orijentacijom 1. NARODNA RADIKALNA
STRANKA 2. SAMOSTALNA RADIKALNA STRANKA 3. DEMOKRATSKA
STRANKA 4. SLOVENSKA LJUDSKA STRANKA 5. JUGOSLAVENSKA
MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA 6. ZEMLJORADNIČKA STRANKA 7.
KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE

HRVATSKA REPUBLIKANSKA SELJAČKA STRANKA (HRSS) - osnovana 1904./5. od

braće Antuna i Stjepana Radića kao stranka kojoj je program hrvatsko seljaštvo učiniti
temeljem političke aktivnosti i glavnim nositeljem nacionalne borbe – rješenje hrvatskog
nacionalnog pitanja predviđa u dvije faze: 1. ojačati snagu i ulogu hrvatskog seljaštva u
okviru postojećeg dualizma 2. na temelju hrvatskog državnog prava utvrditi novi položaj
Hrvatske u okviru Monarhije pretvaranjem u federativnu slavensku državnu zajednicu
(austroslavizam) - u proljeće 1918. Radić je napravio politički zaokret napustivši koncepciju
austroslavizma i prihvatio jugoslavizam - u novu Državu SHS je ušla kao Hrvatska pučka
seljačka stranka, a do tada je u Saboru imala tri zastupnika i nije bila značajnija politička

16
snaga zbog toga što seljaštvo nije imalo biračko pravo (imovinski cenzus) - aktivno sudjeluje
u radu Narodnog vijeća SHS, ali se ne slaže s načinom ujedinjenja bez prethodnog utvrđivanja
položaja Hrvatske – ne prihvaća prvoprosinački akt ujedinjenja, odbacuje monarhiju - nakon
stvaranja Kraljevine SHS - promjena programa uvjetuje je i preimenovanje stranke u Hrvatska
republikanska seljačka stranka (HRSS) čiji je program hrvatska neutralna seljačka mirotvorna
republika (politički sustav u kojem vlast drže izabrani predstvanici naroda, a prva osoba nije
monarh nego predsjednik ili premijer) u granicama novopriznate Kraljevine SHS - na
izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. dobila je 50 poslaničkih mjesta, ali je apstinirala od
sudjelovanja u radu - ustavni projekt HRSS = federalistički (federacija je država sastavljena
od autonomnih jedinica ili federalnih država, koje su dio svojih suverenih - zakonodavnih i
izvršnih - prava prenjele na središnju vlast ili federativnu vladu, a dio zadržale za sebe)
uređena država s elementima konfederacije (konfederacija je savez suverenih država koje su
sio svojeg suvereniteta prenjele na zajednička tijela, npr. vanjske poslove, vojsku i carinu, ali
su zadržale visok stupanj samostalnosti, nrp. prosvjetu, financije i kulturu – veći nego kod
federacije) - pružajući otpor centralizmu i dajući u svom stranačkom programu prednost
nacionalnom programu (odnosno borbi hrvatskog naroda za političku i gospodarsku
ravnopravnost) nad socijalnim programom poboljšanja gospodarskog položaja seljaka kao
pretežitih birača, stranka je okupljala i dio hrvatskog građanstva i pretvarala se u pokret
Izbori: 1920. 1923. 1925. 1927. 230 000 glasova 473 000 glasova 532 000 glasova 367 570
glasova 50 poslaničkih mandata 69 mandata 67 mandata 63 mandata U borbi protiv
centralizma primjenjuje različitu taktiku: - apstinencija od rada Ustavotvorne i kasnije
Narodne skupštine - apeli velikim silama i javnom mnijenju - agitacija u masama -
povezivanje s drugim hrvatskim strankama (Hrvatski blok = HZ + HSP + HRSS) - osobni
kontakti predsjednika stranke s drugim državnicima - 1924. učlanjivanje u Seljačku
internacionalu Politički zaokret u ožujku 1925. - nakon što je uvidio da apstinencija ne
pomaže protiv srpske hegemonije, niti se ne može očekivati pomoć velikih sila, te nakon što
je optužen za komunizam i stavljen pod udar Obznane zbog učlanjivanja stranke u Seljačku
internacionalu – Stjepan Radić priznaje monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav iz
zatvora, a vodstvo mijenja ime stranke u Hrvatska seljačka stranka (HSS) - u ljeto 19125.
sklapa sporazum s radikalima i ulazi u vladu kao ministar prosvjete, no kako ne može
mijenjati ništa u sustavu uprave i unutarnjem uređenju države, HSS raskida sporazum i
početkom 1927. prelazi u opoziciju

17
HRVATSKA ZAJEDNICA - do izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. smatrala se
predstvanikom Hrvatske i Hrvata, odnosno glavnom hrvatskom strankom koja je kao takva
ulazila i u privremnu vladu 1920. nastala udruživanjem dvije predratne stranke: 1.
Starčevićeve stranke prava – glavni pokretač akcije nacionalnog okupljanja u cilju stvaranja
jugoslavenske države - na čelu je dr. Ante Pavelić, te dr. Mate Drinković, dr. Matko Laginja -
smatra stvaranje j. države krajnjim ciljem svoje stranke i trebala se raspustiti nakon
ratifikacije prvoprosinačkog akta u Hrvatskom saboru (što je spriječio Pribičević) - to je
uzrokovalo povezivanje sa Naprednom demokratskom strankom dr. Ivana Lorkovića u
Narodni klub u okviru Privremenog narodnog predstavništva, a kasnije zbog istih stavova o
centralizaciji i brisanju povijesnih individualnosti se udružila s tom strankom u Hrvatsku
zajednicu 2. Napredne demokratske stranke - na čelu je dr. Ivan Lorković 3. grupe Hrvatsko
kolo iz Osijeka u početku stvaranja države prije izbora 1920. su za unitarizam i monarhiju kao
Hrvatska zajednica je izašla na izbore 1920. kada se pokazalo da je najjača hrvatska stranka
HRSS u Ustavotvornoj skupštini su za federalizam – napustili Skupštinu udružili se s HRSS u
Hrvatski blok, kada potpuno prihvaćaju Radićevu politiku republikanizma i ustraju na njoj i
kada je Radić napušta, te postaju oštri kritičari Radića 1924. Hrvatskoj zajednici se pridružio
dr. Ante Trumbić (dotada van stranaka) 1926. su se povezali s disidentima HRSS-a i raspustili
svoju stranku i osnovali novu Hrvatsku federalističku seljačku stranku, koja program temelji
na nepriznavanju Vidovdanskog ustava i centralističkog uređenja države

HRVATSKA PUČKA STRANKA - okuplja sitno građanstvo i klerikale u program unosi

kršćanska načela kao osnovu javnog života, zalaže se za posebnost hrvatske nacije prihvaća
jugoslavensku zajednicu, iako je protiv centralizma, sudjeluje u radu Ustavotvorne skupštine i
zahtjeva reviziju ustava i zalaže se za autonomiju općina i kotareva povezuje se sa
Slovenskom ljudskom strankom (isto klerikali) Radićeva stranka ih potpuno potisnula sa
političke scene

HRVATSKA STRANKA PRAVA - korijen joj je predratna Frankova stranka iako je za

jugoslavensku državu, ne slaže se s načinom ujedinjenja i zahtjeva samostalnu hrvatsku
državu po načelu samoodređenja naroda s pozivom na hrvatsko državno pravo na čelu joj je
dr. Vladimir Prebeg, a kasnije dr. Ante Pavelić (poglavnik) surađuje s HRSS i HZ u
Hrvatskom bloku protiv velikosrpske dominacije i centralisističke politike unatoč svom
programu odvajanja iz jugoslavenske države surađuje s srpskim radikalima tražeći rješenje
hrvatskog pitanja – ta akcija je prekinuta sporazumom Radić-Pašić nakon raspuštanja

18
Hrvatske zajednice 1926. i osnivanja HFSS – HSP surađuje s njima, te formira Hrvatski blok,
koji je na izborima 1927. dobio samo dva mandata, a ta dva poslanika su nakon atentata na
Radića stupili u Seljačko-demokratsku koaliciju 1928.

19
DEMOKRATSKA STRANKA - osnovana u Sarajevu 1919. ideolog i osnivač Pribičević, koji
je htio prije izbora za Ustavotvornu skupštinu osnovati jedinstvenu jugoslavensku stranku
koja će zastupati unitarnu državu s jedinstvenom centralistički organiziranom upravom na
cijelom državnom teritoriju – dok su sve ostale stranke regionalne na čelu joj je bio Ljubo
Davidović, kojeg je Pribičević namjerno postavio za predsjednika, jer je mislio da će
Davidović kao Srbijanac privući više Srba iz Srbije u stranku, nego Pribičević kao prečanski
Srbin (prečanski krajevi su oni koji su bili pod austro-ugarskom vlašću) Davidović je bio
skloniji umjerenijem centralizmu, te se kasnije pokušao povezati s Radićem na ublažavanju
centralizma, što je uzrokovalo raskol stranke 1924. i nastanak SDS (jer je Pribičević htio
ostvariti svoj program bez obzira na primjenu i najdrastičnijih sredstava) DS je ostala srpska
stranka, ali ne toliko radikalna

SAMOSTALNA DEMOKRATSKA STRANKA (SDS) - - - politički predstvanik Srba u

Hrvatskoj na čelu je Svetozar Pribičević zastupa unitarizam i centralizam nastala iz
Demokratske stranke, kojoj je zapravo ideolog i osnivač Pribičević, a na čelu joj je bio Ljubo
Davidović, koji se pokušao povezati s Radićem na ublažavanju centralizma, što je uzrokovalo
raskol stranke i nastanak SDS iako je SDS u načelnoj suprotnosti s Radikalnom
velikosrpskom strankom, s njom surađuje i stvara Nacionalni blok, koji je 1924/25. formirao
4 vlade tzv. vlade P-P, Pašić-Pribičević zajedničko NRS i SDS je centralistički sustav
utemeljen Vidovdanskim ustavom: Pribičević je smatrao da će centralizam izbrisati
nacionalne posebnosti i stvoriti jugoslavensku naciju, dok je Pašiću centralizam služio za
ostvarenje velikosrpske dominacije Nacionalnom bloku se suprotstavio snažan Opozicijski
blok od Demokratske stranke, Slovenske ljudske stranke, Jugoslavenske muslimanske
organizacije, a trebao se priključiti i HRSS kad je Pašić vidio da ne može pomoću Pribičevića
suzbiti utjecaj Radića, pokušao se s njim dogovoriti, što je i uspjelo u ljeto 1925., kada je
Pribičević odbačen Pribičević (predstavlja veći dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj) tada
odlazi u opoziciju i spoznaje da je centralizam kojeg je uporno branio zapravo omogućavao
velikosrpsku dominaciju pomoću hrvatskih Srba – te Pribičević osuđuje velikosrpstvo i
približava se Stjepanu Radiću

NARODNA RADIKALNA STRANKA ili RADIKALNA STRANKA (RS) - ishodište joj je

djelovanje socijalističkog ideologa Svetozara Markovića osnovao ju je 1881. Adam
Bogosavljević, a glavni ideolog joj je Pera Todorović (obojica sljedbenici Markovića) od
1903. do 1914. stalno na vlasti, surađuje s dvorom na čelu joj je Nikola Pašić do 1926. kada

20
umire, a vodstvo preuzima Aca Stanojević 1909. raskol u stranci – izdvaja se Samostalna
radikalna stranka na čelu s Ljubom Davidovićem oslonac joj je srpsko seljaštvo, dok
orijentaciju i taktiku vode građanski intelektualci program joj je proširena Srbija – glavni
nositelj velikosrpskog hegemonizma dominantan položaj u državi osigurala si je
Vidovdanskim ustavom, kada je preuzela komandne pozicije u novoj državi zbog veličine
državnog prostora i stranačke raznolikosti nije moguća relativna većina (a onda i stvaranje
jednostranačke vlade), te RS mora koalirati – no uvijek zardžava ključne resore u Hrvatskoj
RS ima uporište u Kninskoj okolici i Kninu, te u južnodalmatinskim Srbima

SLOVENSKA LJUDSKA STRANKA (SLS) - vodeća u Sloveniji, osnovana 1892. kao

Katolička narodna stranka, a 1905. je primenovana u Slovenska ljudska stranka program:
rješenje slovenskog pitanja unutar Monarhije 1918. - uključeni u proces nacionalne
koncentracije predsjednik dr. Anton Korošec nakon uspostave Kraljevine SHS prihvaća novu
dinastiju i zalaže se za reviziju Vidodanskog ustava i autonomiju Slovenije –
anticentralistička, napušta Ustavotvornu skupštinu iako ima autonomistički program sudjeluje
u vladama i čak formira Jugoslavensku radikalnu zajednicu s dijelom Radikalne stranke i
bosansko-hercegovačkim muslimanima

JUGOSLAVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA (JMO) - stranka bosansko-

hercegovačkim muslimana (koji nisu priznati kao nacija) agresivni srpski nacionalizam
posebno ugrožava muslimane u istočnoj Bosni, te ih Pribičević i brani da bi se obranili
osnivaju stranku JMO 1919. u Sarajevu, na čelu joj je dr. Mehmed Spaho program:
autonomija pokrajina u okviru jugoslavenske države s pokrajinskim saborima i njima
odgovornim vladama stranka utemeljena na vjerskoj opredjeljenosti – zahtjeva osiguranje
vjerskih prava muslimana

KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE - općejugoslavenska, osnovana u Beogradu

1919. kao Socijalistička Radnička Partija Jugoslavije, a 1920. na kongresu u Vukovaru
mijenja ime u KPJ program: rušenje kapitalističkog poretka i stvaranje Sovjetske Republike
Jugoslavije zastupa unitarizam odnosno za jedinstven jugoslavenski narod, a 1924. prihvaća
višenacionalnost K SHS i traži odcjepljenje po principu prava na samoodređenje naroda
organizira štrajkove, sindikate, atentate, terorističke akcije... 1920 Obznanom zabranjena, a
1921. Zakonom o zaštiti države vrši se kažnjavanje za komunističku djelatnost od 1928. na

21
čelu joj je Josip Broz Tito, koji uspjeva likvidirati partijske frakcije i uspostaviti jedinstvo
Partije uz podršku Kominterne – a značajan je i Andrija Hebrang 18

22
VIDOVDANSKI USTAV

Ustavotvorna skupština i pripremanje ustava - - - - Privremeno narodno predstavništvo je

donjelo izborni zakon koji je utvrdio: 1. tajno, opće (žene, vojnici, policija i suci nemaju
pravo glasa) i neposredno pravo glasa 2. šestomjesečni domicil – pravo glasa imaju oni koji
borave na nekom mjestu 6 mjeseci 3. na svakoj izbornoj listi mora biti po jedan kvalificirani
kandidat (sa fakultetom) 4. veličina kotareva: ne manje od 30 000, ali ni veći od 45 000 –
omogućilo stvaranje više kotareva u Srbiji gdje ima manje stanovništva, a time i više
predstavnika 5. ustav se mora donjeti za dvije godine – u protivnom kralj će raspustiti
skupštinu i raspisati nove izbore izbori su raspisani za 28. studenoga 1920. Kandidatske liste
je postavilo 22 stranke, na glasanje je izašlo 65% stanovništva (od 2,5 mil), a rezultati su
ovakvi: 1. Demokratska stranka 92 2. Radikalna stranka 91 3. KP J 58 - Obznanom istjerana
4. HRSS 50 - apstinirala Hrvatski 5. Zemljoradnička stranka 30 blok 6. Slovenska ljudska
stranka 27 – napustila skupštinu 7. JMO 24 8. HSP 2 - apstinirala 9. HZ - napustila 1 -
napustila 10. H pučka stranka 11. Džemijet 12. Slovenska kmetijska stranka 10 419 poslanika
(za izglasavanje treba 211 glasova) Ustavotvorna skupština je počela s radom 12. prosinca
1920. prijedloge sa nacrtima ustava su dale sve stranke, ali se raspravljalo samo o onom
radikalno-demokratske vlade koji predlaže centralistički sustav Hrvatska zajednica: federacija
HRSS: Hrvatska kao neutralna seljačka republika s punim suverenitetom – ušla bi s drugim
država u konfederaciju Jugoslaviju pred glasanje radikalno-demokratska stranka je morala
potkupiti druge stranke da bi dobila natpolovičnu većinu (ne dvotrećinsku kvalificiranu
većinu), te je potkupila: 1. JMO – vlada obećala da će novoformirane oblasti u BIH biti unutar
granica BIH 2. Džemijet – stranka turskih veleposjednika – vlada obećala da neće pri
provođenju agrarne reforme dirati njihove posjede 3. Slovenska kmetijska stranka Bogumila
Vošnjaka – vada ga imenovala poslanikom Kraljevine SHS u Pragu izglasavanje je bilo
28.06.1921. na dan Sv.Vida - za ustav je glasalo 223 poslanika, a protiv 35 uz onih odsutnih
161 (znači 196 ne prihvaća, a 223 da) Obilježja Vidovdanskog ustava Nacionalni sastav:
kompromis: - nacionalno unitarna država s nacionalnim posebnostima (jer je RS za
nacionalne posebnosti uz srpsku dominaciju, a DS za nacionalni unitarizam) - narod je
troimen, odnosno troplemen, a grb se zove srpsko-hrvatsko-slovenski grb Državno i unutarnje
uređenje Kraljevine SHS: - ustavna (jer ima ustav kao temeljni zakon države) parlamentarna
(jer ima parlament kao predstvaničko tijelo) monarhija (jer joj je na čelu kralj i dinastija
Karađorđevića po načelu primogeniture) - centralističko na jedinstvenom teritoriju – ukinute
su povijesne pokrajine i uspostavljene oblasti - oblasti se formiraju na prirodnim, socijalnim i

23
ekonomskim principima i ne smiju imati više od 800 00 stanovnika Podjela vlasti: 1. vrhovni
organi su kralj, vlada i Narodna skupština 2. Zakonodavnu vlast ima kralj i Narodna skupština
(zakoni koje Skupština donese stupaju na snagu kad ih kralj potpiše) 3. Upravnu vlast ima
kralj preko ministarstava i vlade koju stvara skupštinska većina, a kralj je mora potvrditi 4.
Sudsku vlast imaju sudovi, koji su nezavisni, ali sude u ime kralja - u lipnju 1922. kralj je
donio Zakon o podjeli države na oblasti – 33 oblasti - Hrvatska je podijeljena na 6 oblasti: 1.
Srijemska oblast - Vukovar 2. Osječka oblast - Osijek 3. Zagrebačka oblast - Zagreb 4.
Primorsko-krajiška oblast - Karlovac 5. Splitska oblast – Split (pripojen joj je otok Krk koji je
dotad u sastavu Istre, a ne Dalmacije) 6. Dubrovačka oblast – Dubrovnik (izuzeta je Boka
kotorska i sve jugoistočno, te je pripojeno Zetskoj oblasti odnosno Crnoj Gori) - Međimurje,
Kastav i Boka su uzeti Hrvatskoj

HRVATSKA POLITIKA U BORBI PROTIV CENTRALIZMA (od 1921. do 1929.)

OKUPLJANJE HRVATSKE OPORBE U HRVATSKI BLOK (STJEPAN RADIĆ DO
1925.)

- - Radić nastoji nakon izlaska iz Ustavotvorne skupštine okupiti sve političke snage koje su
protiv nametnutog centralizma, te s tim ciljem formira sa Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom
strankom prava – Hrvatski blok u ime kojeg istupa Stjepan Radić, a u predsjedništvu su i dr.
Mate Drinković i dr. Mirko Košutić politički iskazi: 1. spomenica ili memorandum Hrvatskog
bloka “javnom mnijenju civiliziranog svijeta” početkom 1922. o položaju Hrvatske u
međunarodno priznatoj državi, o nametanju centralizma i ustava... 2. sastanci s stranim
državnicima i dopisi ministrima vanjskih poslova - Čičerinu, Lloyde Goergeu i Društvu
naroda 3. pregovori sa srpskim političarima (čemu se oštro suprostavljala HSP – te ju je Radić
izbacio iz HB 1922.)

FEDERALISTIČKI BLOK i MARKOV PROTOKOL - - - pred izbore 1923. za Narodnu

skupštinu HRSS ide sam na izbore, a HZ ga podupire i ne postavlja svoju kandidatsku listu
HRSS na izborima 1923. dobiva 69 mandata i 474 000 glasova – izjašnjava se da hoće trajni
sporazum sa srpskim narodom s ciljem ostvarivanja republikanskih težnji hrvatskog naroda
unutar granica Kraljevine SHS nakon izbora 9123. udružuje se u Federalistički blok: 1. HRSS
2. Slovenska ljudska stranka Antona Korošeca – slovenski klerikalci 3. JMO Mehmeda Spahe
- bosanski muslimani traže reviziju ustava da bi se obranili od ekonomskog eksploatiranja od
strane Beograda 20

24
- ako Radić dođe u Skupštinu sa svojim blokom, RS neće imati većinu – te dolazi do
dogovora između Pašića i Radića koji se naziva Markov protokol jer ga je u ime RS-a u
Zagrebu potpisao Marko Đuričić prema protokolu: radikali su se obavezali da neće provesti
najavljenu podjelu zemlje na oblasti prema ustavu, koja ukida pokrajinsku upravu i dijeli
Hrvatsku - zauzvrat Radić će nastaviti s apstinencijom, a time će Radikalna stranka osigurati
homogenu radikalsku vladu i mjesto predsjednika Narodne skupštine za radikalnu stranku (u
slučaju krize vlade predsjednik je savjetnik kralja)

RADIĆ U INOZEMSTVU I PRIMJENA OBZNANE NAD HRSS-om - - - - 1923. je Radić

otputovao u London odakle je vodio stranku u veljači 1924. Pašić je ipak počeo primjenjivati
novu administrativnu podjelu protivno Markovom protokolu, te Radić daje punomoć da se
poslanici upute u Narodnu skupštinu, što je izazvalo ostavku vlade ali tada je došlo i do
konačnog raskola između Pribičevića i Davidovića, te Pribičević sa 14 poslanika napušta
Demokratsku stranku i formira Samostalnu demokratsku stranku, te spašava Pašića i formira
vladu tzv. P-P vladu Radić na povratku iz Londona odlazi u Moskvu gdje ga Čičerin
nagovorio da učlani HRSS u Seljačku internacionalu (iako će stranka ostati vjerna svom
programu i taktici) - što je trebao biti taktični potez dobivanja podrške u inozemstvu, što bi
trebalo prisiliti Beograd na popuštanje i sporazum u zemlji je došlo do smjene vlade pašić-
Pribičevićeve vladom Opozicijskog bloka na čelu s Ljubom Davidovićem u koju je ušla
Demokratska stranka, Slovenska ljudska stranka i JMO, a očekivalo se da će i HRSS pristupiti
– no kralj nije dao dok se HRSS ne odrekne dijela svog programa, što je HRSS odbio i
Davidović je morao podnjeti ostavku vlade novu vladu ponovo formira Pašić-Pribičević, ali s
izbornim mandatom odnosno da pripremi nove skupštinske izbore ta vlada je donjela odluku
da se Obznana i Zakon o zaštiti države primjeni i na HRSS zbog stupanja u Seljačku
internacionalu, te da se zabrani stranka, zborovi, list, konferencije, uhapsi vodstvo stranke... –
Stjepan Radić je uhapšen 6.1.1925.

RADIĆEV POLITIČKI ZAOKRET I SPORAZUM S RADIKALIMA - - novi izbori su

raspisani za 25.02.1925. vlada je dopustila da HRSS ipak pristupi izborima – Radić rukovodi
strankom iz zatvora – stranka dobila 532 800 glasova i 67 mandata – te kralj Aleksandar se
odlučuje sklopiti sporazum s Radićem Radić je preko svog nećaka Pavla Radića 27.03.1925. u
govoru u Narodnoj skupštini rekao da on i njegova stranka priznaju Vidovdanski ustav i
dinastiju Karađorđevića (time su morali iz naziva izbaciti “republikanska” i postaju HSS), te
da su spremni na suradnju sa srpskim narodom na sređivanju države u srpnju 1925. su nakon

25
niza posjeta i pregovora završeni dogovori između HRSS i RS Aktom o sporazumu Narodne
radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke – tako je formirana vlada Narodnog sporazuma u
kojoj je HSS dobila 4 resora, a Radić postao ministar prosvjete

SELJAČKO-DEMOKRATSKA KOALICIJA - - na sporazum s Radićem radikali su gledali

kao na taktiku smirivanja hrvatske opzicije i nisu se previše trudili izvršiti obećano u isto
vrijeme dolazilo je u RS-u do previranja – diskreditiranje Pašića zbog malverzacija i korupcije
sina Rade zbog čega je Pašić morao odstupiti i vladu je preuzeo voditi Radikal Nikola
Uzunović (R-R – radikalsko-radićeva vlada) koalicija HSS – RS je službeno raskinuta
1.02.1927. – Radić je pokušao s pozicija vlasti suzbiti srpsku hegemoniju i iznuditi promjene
– no kako nije uspio – vratio se u opoziciju- - - tako su se u opoziciji našli Radić i Pribičević
(već shvatio prave ciljeve Radikalne stranke – velikosrpstvo) suočeni sa zajedničkim
neprijateljem: Radikalnom strankom prvo je suradnja između HSS i SDS-a ostvarena u
Oblasnoj skupštini Primorsko-krajiške oblasti Radikali su pokušali protiv ovakove opozicije
naći saveznika, ali nije im uspjelo, te su nagovorili Aleksandra da raspiše izbore za
11.09.1927. na tim izborima HSS je podbacio – preimenovan je u Narodna seljačka stranka i
dobio je 367 570 glasova i 63 mandata, što je bila posljedica sporazuma s radikalima vladu su
formirali: Davidovićeva Demokratska stranka, Slovenska ljudska stranka i JMO – nestabilna
nasuprot njoj počinje se formirati široki Blok demokracije u koji bi ušli Davidovićevi
Demokrati (dio stranke za to, a dio za sporazum s radikalima), Samostalna demokratska
stranka, Zemljoradnička stranka i HSS – na čelu bloka je trebao biti Ljubo Davidović – koji je
zbog previranja u svojoj stranci odugovlačio tada su se Radić i Pribičević dogovorili
11.11.1927. i prihvatili rezoluciju kojom se osniva Seljačkodemokratska koalicija (SDK) – na
čelu su dva predsjednika Radić i Pribičević obvezali se da jedan bez drugog ne idu ni u kakvu
vladu – program: demokratske promjene u postojećem sustavu u okviru Vidovdanskog ustava
(znači poštovanje parlamentarizma prema ustavu i građanskih prava, građanske i financijske
odnosno porezne jednakosti) iako programatski oprečne stranke (jer Pribičević zastupa
nacionalni unutarizam, a Radić hrvatski nacionalni program) imale su zajednički problem –
suzbijanje agresivnog velikosrpskog hegemonizma, obje su već surađivale s radikalima i
imale negativno iskustvo

ATENTAT U SKUPŠTINI - - - - od početka SDK djeluje izrazito borbeno često se

oragniziraju zborovi gdje govore oba predsjednika promičući zajedno politiku borbe protiv
velikosrpskog hegemonizma, ali u početku u okviru Vidovdanskog ustava no s vremenom

26
dolazi do promjene i oni traže reviziju ustava od veljače 1928. (u koje SDS nije dao prije
dirati) u smislu povećanja opsega oblasti s proširenom autonomijom (Radić kaže da Hrvatska,
Slavonija i Dalmacija trebaju biti jedna oblast) ta se borba pretvorila u borbu prečanske fronte
protiv srbijansko—radikalske fronte u Narodnoj skupštini Radić je više puta isključen s
skupštinskih sjednica jer je prozivao ministre da ne rade, da su duševno tromi, da upropašćuju
narod i državu, da je vlada policijsko-žandarska diktatura hegemonista, pojačana korupcijom i
pljačkom... početkom lipnja 1928. Radić je u Skupštini ponudio transformaciju Kraljevine u
smislu konfederacije od 4 oblasti: Sjeverna Srbija, Stara Srbija sa Makedonijom, Slovenija i
Jadransko-podunavska oblast – što je izazvalo oštar otpor velikosrpskih elemenata 20. lipnja
1928. u Narodnoj skupštini je izvršen atentat na narodne zastupnike HSS-a – pucao je Puniša
Račić, radikal, ubio Pavla Radića, Djuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića, Ivana
Pernara i Ivana Granđu

POSLJEDICE ATENTATA - - SDK je smatrala atentat organiziranom zavjerom i napustila

Skupštinu atentat je na Pribičevića imao veliki utjecaj te je izvršio politički zaokret – traži
ravnopravnost Hrvata u državi, odnosno njihovu povijesnu državnost – prvi put je to iznio kao
argument u političkoj borbi (dotada su mu važni samo demokracija i građanska prava) nakon
atentata Pribičević je vođa SDK-a, ali se i prvi put predstvalja kao vođa prečanskih Srba i
odbija biti oruđe u rukama srbijanskih političara 1.08.1928. u Zagrebu u zgradi Hrvatskog
sabora (tada je zasjedala i Narodna skupština u Beogradu) sastali su se poslanici SDK-a na
sastanku kojem je predsjedao dr. Vladko Maček: 1. prihvaćena je rezolucija kojom se definira
cilj SDK, a to je “legalnom borbom u parlamentu izboriti promjenu sustava u državi” da bi se
ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih krajeva sa Srbijom- 2. budući
da u Narodnoj skupštini nema poslanika SDK koji predstavljaju narod prečanskih krajeva – ne
priznaje se njen rad i odluke za prečanske krajeve 3. pozivaju se sve političke stranke na
suradnju 4. izjavljeno je da Hrvatska, Crna Gora i ostale narodne individualnosti se pri ulasku
u novu državu nisu odrekle svoje državne individualnosti u korist bilo koje od ujedinjenih
zemalja nego u korist državne zajednice 5. da je atentatom poništeno dosadašnje državno
uređenje i da će se povesti borba za novo državno uređenje koje će osigurati ravnopravnost
individualiteta Radić je potpisao tu rezoluciju na bolesniškom krevetu, ali je 8.08. umro od
posljedica ranjavanja klubu SDK su pristupili i poslanici Hrvatskog bloka - HFSS Ante
Trumbić i HSP Ante Pavelić vodstvo HSS-a je preuzeo dr. Vladko Maček

27
HRVATSKA POD REŽIMOM DIKTATURE (od 1929. do 1934.) USPOSTAVA
KRALJEVE DIKTATURE

- SDK bojkotira rad Narodne skupštine, ali SDK se nada da će kralj rješiti krizu (zajednički
stav SDS i HSS) program SDK: rezolucija od 1.08.1928. – borba za preuređenje države na
osnovi pune ravnopravnosti Koroščeva vlada je dala ostavku i kralj poziva na uobičajene
konzultacije šefove stranaka i grupa, iako već ima rješenje Maček je na audijenciji tražio
uspostavu federacije Hrvatske – znači potpunu promjenu državnog uređenja Pribičević je
tražio promjenu prema rezoluciji od 1.08.1928. Radikali su odbili ovakve prijedloge, a
Demokratski klub je spreman na pregovore ali odbija Mačekove prijedloge kralj izdaje
propćenje da se rješenje krize nije moglo nije moglo naći sa stranačkim prvacima, te da nema
mogućnosti za parlamentarno rješenje = 6. siječnja 1929. kralj je proklamirao da ukida
parlamentarni sustav i uvodi diktaturu (Šestojanuarska diktatura) manifest koji je objavio
sadrži program i obilježja kraljevog apsolutizma ili kraljeve diktature koju njime uvodi: -
između kralja i naroda nema posrednika - ustav od 1921. prestaje važiti - raspuštena je
Narodna skupština - kralj je jedini zakonodavac, a zakoni se donose kraljevim ukazima - kralj
naređuje svim organima vlasti u državi da ga moraju slušati - svi stanovnici države mu se
moraju pokoravati odmah nakon objavljivanja manifesta objavljeni su pripremljeni zakoni
koji su okosnica diktature, kao npr. Zakon o vladi i državnoj upravi – kojim se utvrđuje da je
kralj nositelj sve vlasti u zemlji, on određuje predsjednika vlade i sve ministre – novu vladu,
formirao je general Petar Živković, dotada zapovjednik kraljeve osobno garde, a preuzeo je i
resor ministra unutarnjih poslova. U vladi su politički disidenti iz velikih stranka, politički
marginalci početkom listopada 199. kralj je donio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na
upravna područja: Ime države: Kraljevina Jugoslavija Podjela na devet banovina: - Dravska –
Ljubljana – većina slovensko stanovništvo - Savska – Zagreb – većina hrvatsko stanovništvo -
Primorska - Split - većina hrvatsko stanovništvo - Vrbaska – Banja Luka - većina srpsko
stanovništvo - Drinska – Sarajevo - većina srpsko stanovništvo - Zetska – Cetinje - većina
srpsko stanovništvo - Vardarska – Skopje - većina srpsko stanovništvo - Moravska – Niš -
većina srpsko stanovništvo - Dunavska – Novi Sad - većina srpsko stanovništvo

HRVATSKA OPOZICIJA U OTPORU DIKTATURI

Uspostavom diktature za zabranjene stranke najvažnije je: - borba za ponovno uspostavljanje

parlamentarizma - borba za povratak stranačkog djelovanja - zahtjev za preuređenje države

28
(od prije) Stavovi stranaka prema diktaturi HSS - Maček se nadao da je kralj preuzimanjem
vlasti u svoje ruke napravio upravo ono što mu je Maček i sugerirao i da će sada doći lakše do
ostvarenja njegovih zahtjeva odnosno da će kralj preurediti državu i da će time doći do
obnove parlamentarnog života (znači najprije preuređenje, onda parlamentarizam) - Maček ne
poduzima nikakve političke akcije protiv režima diktature – vodi politiku SDS čekanja – ne
želi zaoštriti situaciju s dvorom od kojeg očekuje rješenje hrvatskog pitanja - Pribičević ne
vjeruje u rješenje krize ovim putem, mada očekuje od kralja prvo preuređenje države, što će
nužno dovesti do obnove parlamentarizma - za akciju, nije kao Maček za čekanje - radio na
povezivanju sa srbijanskim strankama na rušenju diktature, ali različitost u redoslijedu
rješavanja pitanja (uređenje države i parlamentarizam) nije mogla dovesti do zajedničke
akcije - kad je trebalo doći do završnog dogovora Pribićević je uhapšen i zatvoren, 1931.
dobio dozvolu za izlazak iz države – umro u Pragu 1936. isto u opoziciji – žele prije svega
obnovu parlamentarnog života, a onda preuređenje države srbijanske stranke Zajedničko
rušenje diktature

OKTROIRANI USTAV - zapadne zemlje ne odobravaju diktaturu, a i stanje u državi se

pogoršalo, te Aleksandar razmišlja o novim oblicima i metodama režima koji je uspostavio
06.01.1929. - 3. rujna 1931. kralj je objavio da daje novi ustav Kraljevine Jugoslavije –
nazvan Oktroirani ustav (jer ga nije donio parlament nego dao kralj) - Oktroiranim ustavom je
otvoreni apsolutizam zamijenjen prikrivenim Prema ustavu: - uspostavljen dvodomni
parlament - Narodna skupština i Senat KRALJ - u njegovim rukama je zakonodavna vlast,
uprava i sudstvo, a ne odgovara nikome VLADA imenuje je kralj i njemu je odgovorna, a ne
parlamentu za kraljeve postupke odgovara vlada, a ne kralj (on je politički neodgovoran)
NARODNA SKUPŠTINA prema izbornom zakonu bira se samo sa jedne državne liste
(onemogućen istup regionalnih stranaka) zakonski nacrt kojeg NS prihvati kralj mora odobriti
– tako ipak kralj odlučuje - - SENAT ima dvije vrste članova: polovicu postavlja kralj
polovica se bira po banovinama i to tako da biraju samo banski vijećnici, načelnici općina
unutar banovine -–znači režimski ljudi odmah po objavljivanju Oktroiranog ustava objavljeni
su izbori za 8.11.1931. nositelj državne liste je predsjednik vlade Petar Živković glasanje je
javno (omogućena kontrola nad biračima) nakon izbora – izabrani poslanici u Narodnoj
skupštini frormiraju poslanički klub pod nazivom Jugoslovenska radikalno seljačka
demokracija – to je politička formacija stvorena “odozgo” (i naziv upućuje da je kralj želi
okupiti bivše najveće političke stranke DS, HSS i RS), a trebala je poduprijeti dikatatorski
režim, sada prikriven ustavom to nije bila prava politička stranka do njenog kongresa

29
20.07.1933. kada je i naziv promijenila u Jugoslavenska nacionalna stranka JNS s
programom: osnovne odredbe Oktroiranog ustava, nacionalni unitarizam, centralizam i obrana
dinastije Karađorđevića

ZAGREBAČKE PUNKTACIJE - - - - - ovakvi izbori naveli su HSS odnosno SDK na akciju

od 5. do 7.11.1932. održan je u Zagrebu sastanak hrvatske opozicije: 1. vodstvo SDK 2. dr.
Ante Trumbić – predstvanik federalista 3. dr. Mile Budak – predstavnik HSP rezultat sastanka
– prihvaćena rezolucija pod nazivom Zagrebačke punktacije, a ona ističe: 1. narodni
suverenitet kao nosioc političke vlasti 2. seljaštvo je temelj organizacije sveukupnog života 3.
srbijanska hegemonija djeluje destruktivno na život u državi 4. traži se vraćanje na 1918. i
uklanjanje te hegemonije 5. traži se novo uređenje države, ali se ne precizira kako Punktacije
nisu dale konkretan prijedlog državnog uređenja, ali donosi dvije bitne stvari: 1. rješenje
hrvatskog pitanja se traži unutar postojeće države 2. ustrojstvo te države mora ovisiti od
slobodne volje članova u kojoj se isključuje prevlast jednog to je dokument kojim se izriče
program širih snaga hrvatske opozicije – definitivno preuređenje države nakon Zagrebačkih
punktacija uslijedile su i reakcije ostalih stranaka na režim kojima je zajednički zahtjev
uspostava parlamentarizma: 1. DS i Ljuba Davidović – neodložno je ukidanje Oktroiranog
ustava 2. RS i Aca Stanojević – osuđuje diktaturu i centralizam 3. JMO – Sarajevske
punktacije – za BiH kao zasebnu jedinicu 4. SLS – Ljubljanske punktacije – za slovensku
posebnost i ujedinjenje svih Slovenaca (i onih koji ne žive u K Yu) 5. Zemljoradnička stranka
– Novosadske punktacije – za ravnopravan položaj Vojvodine početkom siječnja 1933.
Maček je uhapšen i zatvoren na tri godine zbog davanja izjava stranim novinarima pri
objašnjavanju puktacija – optužen je da je htio “izdvojiti dio iz cjeline kao samostalnu
državu” – a Maček je upravo suprotno htio – naći rješenje unutar Jugoslavije

USTAŠKA EMIGRACIJA - - - - nakon uspostave diktature stavovi hrvatske opozicije su se

razdijelili: 1. dio hrvatske opozicije je stajao na prihvaćanju jugoslavenskog okvira u smislu
Zagrebačkih punktacija 2. ali je diktatura aktivirala i onaj dio hrvatske opozicije koji je
rješenje hrvatskog pitanja vidio izvan Jugoslavije – odnosno koji je bio za uspostavu
samostalne i nezavisne hrvatske države taj dio hrvatske opozicije morao je emigrirati jer je
bio za rušenje Jugoslavije – borba je nastavljena u emigraciji hrvatska emigracija vuče
korijene iz HSP, koji je bio jezgra nacionalne koncentracije i nakon uspostave jugoslavenske
države trebao se raspustiti, ali nije, jer nije zadovoljan načinom ujedinjenja – te nastavlja
borbu za očuvanje hrvatske povijesne individualnosti program HSP-a na čelu s predsjednikom

30
dr. Vladimirom Prebegom i tajnikom dr. Ante Pavelićem: 1. republikanizam 2. vjernost nauci
Ante Starčevića i pozivanje na hrvatsko državno pravo 3. ujedinjenje svih hrvatskih zemalja,
uključujući i BiH, u samostalnu i neovisnu hrvatsku državu surađuje s HRSS (Radić tada
dominira političkim životom Hrvatske) i HZ u Hrvatskom bloku protiv velikosrpske
dominacije i centralističke politike Radić ih je isključio iz Hrvatskog bloka je r su se protivili
sporazumu i dogovoru sa srbijanskim političarima- - - - unatoč svom programu odvajanja iz
jugoslavenske države ipak i sami surađuju s srpskim radikalima tražeći rješenje hrvatskog
pitanja – ta akcija je prekinuta sporazumom Radić-Pašić 1924. nakon raspuštanja Hrvatske
zajednice 1926. i osnivanja HFSS – HSP surađuje s njima, te formira Hrvatski blok, koji je na
izborima 1927. dobio samo dva mandata, a ta dva poslanika (dr. Ante Pavelić je jedan) su
nakon atentata na Radića stupili u Seljačko-demokratsku koaliciju 1928. HSP je pokrenuo
listove Starčević i Kvaternik – koji politički usmjeravaju pravačku omladinu – 1928.
Starčević prestaje izlaziti, ali počinje izlaziti Hrvatski domobran, koji otvoreno istupa za
ostvarenje hrvatske samostalne države nakon diktature stranka prenosi težište djelovanja u
emigraciju – Pavelić odlazi u siječnju 1929. u Austriju, gdje se povezuje sa bivšim
austrougarskim oficirima oko generala Sarkotića (koji se nisu vratili u zemlju jer ne priznaju
jugoslavensku državu) u travnju 1929. Pavelić odlazi u Sofiju, gdje zaključuje sporazum o
suradnji s ciljem izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine Jugoslavije s vođom
VMRO-a Vančom Mihailovim – zbog čega ga je jugoslavenski režim osudio na smrt u
odsutnosti (i Gustava Perčeca isto) Italija postaje glavna baza okupljanja hrvatske emigracije
pod imenom “Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret” (jer je Mussolini spreman povezati se s
bilo kim na rušenju Jgoslavije koja smeta ostvarenju tal. teritorijalnih aspiracija), ali i u
Mađarskoj (koja također želi reviziju Trianona) na Janka pusti kod Nagy Kanisze postoji
jedan ustaški kamp kojega je organizirao Gustav Perčec, dok je u Njemačkoj u Berlinu
osnovan Ustaški propagandni centar koji pokreće listove Croatia press i Nezavisna država
Hrvatska (zabranjene od nacista 1934.) UHRO – Ustaša – hrvatska revolucionarna
organizacija – je službeni naziv od 7.1.1929. Glavni dokumenti UHRO-a: 1. Ustav: razrađuje
organizacijsku strukturu - organizirani su kao vojna formacija - zadatak: oružanim ustankom
osloboditi Hrvatsku tuđinskog jarma i uspostaviti samostalnu Hrvatsku - najviši organ
organizacije je Glavni ustaški stan, na čelu kojeg je poglavnik dr. Ante Pavelić - taktika:
terorizam, diverzije i atentati 2. Načela hrvatskog ustaškog pokreta – daju program i
ideologiju pokreta - cilj: na osnovu hrvatskog povijesnog prava kao temelja hrvatske države
obračunati se s jugoslavenstvom i ostvariti teritorijalni opseg nezavisne države Hrvatske do
Drine (znači i BiH)

31
ATENTAT U MARSEILLEU
–francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava približiti
Njemačkoj, a kralj to čini jer se Francuska i Italija zbližavaju protiv Njemačke – strah ga je, te
u Njemačkoj pokušao naći saveznika – poziva kralja na pregovore Pavelić se odlučuje na
akciju i ima podršku Italije i Mađarske za vođu atentatora Pavelić određuje Eugena Didu
Kvaternika koji je grupu podijelio na dva dijela: marsejsku i parišku - atentat izveo Vlada-
šofer ili Veličko Kerin iz marsejske grupe 9.10.1934., pripadnik VMRO-a, tada instruktor
ustašama ubijen je kralj, njegova supruga i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou
svi atentatori su uhvaćeni i osuđeni na doživotnu robiju, osim Kvaternika, a nakon atentata
francuska je policija preko Interpola doznala za pravog organizatora atentata – Ante Pavelića i
Eugena Didu Kvaternika, te su osuđeni na smrt u odsutnosti talijanska vlada je premjestila
ustaške kampove na Lipare – otoke uz sjevernu obalu Sicilije, jer se Italija morala ograditi od
atentata – zatvorili Pavelića u Torinu, a i Mađarska je morala smanjiti aktivnosti s ustašama
27 - na vijest o atentatu u Beogradu na Dedinju je otvorena oporuka kralja Aleksandra:
prisutni su knez Pavle, kraljev bratić, predsjednik vlade Nikola Uzunović i zapovjednik
kraljeve garde Petar Živković u oporuci stoji da do punoljetnosti kraljeva sina Petra državom
treba vladati namjesništvo od tri člana: 1. knez Pavle – postao glavna osoba namjesništva 2.
dr. Radenko Stanković, senator i kraljev liječnik 3. dr. Ivo Perović, ban Savske banovine

HRVATSKA POLITIKA U DOBA NAMJESNIŠTVA (od 1935. do 1939.) SKUPŠTINSKI

IZBORI 1935. – STOJADINOVIĆEVA VLADA

- knez Pavle se odlučio na promjenu smjera unutarnje politike odnosno ublažavanju

diktatorskog režima – vladu je dao sastaviti Bogoljubu Jeftiću, pustio Mačeka iz zatvora i
raspisao nove prijevremene izbore za 5.05.1935. na izborima je omogućeno sudjelovanje i
ponovno uključivanje stranaka u politički život, koje su se povezale i dale listu Udružene
opozicije s nositeljem Vladkom Mačekom (s ciljem obaranja JNS s vlasti, samo tehničko
udruživanje,a ne programatski), a čine je SDK, JMO, DS i Zemljoradnička stranka – na
izborima je osvojila 38%, a vladina lista nositelja Bogoljuba Jeftića je dobila 60% prema
izbornom zakonu, lista koja dobije većinu automatski sudjeluje u 3/5 mandata, a ima i pravo
sudjelovati u diobi ostalih – tako je vladina lista dobila 303 poslanička mjesta, a opozicijska
67 knez Pavle se također odlučuje na promjenu političke osnove vladajuće garniture – te

32
umjesto šestojanuarske JNS na vlast dovodi kombinaciju tri bivše vladajuće stranke: RS,
Slovensku ljudsku stranku i JMO, koje formiraju vladu na čelu s radikalom dr. Milanom
Stojadinovićem, a u vladu ulaze i dr. Anton Korošec i dr. Mehmed Spaho uskoro se formira i
nova vladajuća stranačka organizacija pod nazivom Jugoslavenska radikalna zajednica JRZ,
koja je savez tri stranke s jednim programom i jednim vodstvom – program temelje na
unitarno-centralističkoj koncepciji, koja bi rješila i hrvatsko pitanje JNS je režimska stranka
stvorena odozgo, a JRZ je nastala od tri bivše stranke – što potvrđuje namjeru kneza Pavla da
obnovi stranački život Stojadinovićeva izjava o hrvatskom pitanju zapravo je u suprotnosti s
ustavom koji tvrdi da je država nacionalno unitarna, a zapravo nije postojanjem hrvatskog
pitanja Maček se nada postići dogovor s knezom Pavlom za hrvatsko pitanje Stojadinović je
pokušao ostvariti dogovor s Mačekom i nudio mu 5 ministarstava, nakon čega bi bili raspisani
novi izbori, a promjena ustava bi usljedila nakon 4 godine, kada kralj Petar stupi na prijestolje
– Maček odbio OKUPLJANJE OPOZICIJE - Udružena opozicija prije izbora je bila više
tehnčke prirode, a ne programatske, te je svaka od stranka imala drugačije gledište o
rješavanju državne krize neuspjeh dogovora sa Stojadinovićem naveo je Mačeka na dogovore
sa udruženom opozicijom (sada je u njoj samo DS i ZS, jer je JMO ušla u JRZ) sporazum tri
srpske opozicijske stranke i SDK bio je u Farkašiću kraj Petrinje - dogovorena je i formirana
koncentracijska vlada - vlada bi uz pristanak krune odmah po stupanju na dužnost objavila
ukidanje Oktroiranog ustava, te obajavila izbore za Ustavotvornu skupštinu - Ustavotvorna
skupština bi donjela ustav samo pristankom većine Slovenaca, većine Hrvata i većine Srba
- država bi i dalje bila monarhija sa dinastijom Karađorđevića, a do punoljetstva bi vladalo
namjesništvo knezu Pavlu se nije sviđala odluka o ukidanju Oktroiranog ustava, te nije
odobrio provođenje ovog sporazuma, koje je ovisilo samo o njemu Maček isto tako nije čvrsto
stajao uz tu udruženu opoziciju ne želeći si oslabiti pregovaračke pozicije kod kneza Pavla - -
NOVI IZBORI - - - - - Stojadinovićev neuspjeh dogovora sa Mačekom, te njegov kurs u
vanjskoj politici povezivanja sa Njemačkom i Italijom napuštajući tradicionalni oslonac na
Francusku i GB doveli su do: 1. jačanja hrvatske opozicije koja prerasta u jedinstveni hrvatski
nacionalni pokret oko Mačeka 2. narastanje nezadovoljstva srbijanske opozicije sa
Stojadinovićevim diktatorskim ponašanjem i nedemokratskim metodama knez Pavle traži
prijevremene izbore – raspisane za 11.12.1938. na izborima su postavljene tri liste: 1. vladina
lista JRZ s nositeljem dr. Milanom Stojadinovićem - 54% 2. lista opozicije s nositeljem
Vladkom Mačekom (koju čine SDK i srbijanska Udružena opozicija (DS, RS, ZS i dio JNS s
Petrom Živkovićem) - 44% 3. lista Zbor s nositeljem Dimitrijem Ljotićem – 1% izborni
rezultati pokazuju da je vladina lista pala sa 60 na 54%, a HSS i opozicija su porasle sa 38 na

33
44% Stojadinoviću je položaj unatoč pobjedi uzdrman jer je njegova lista dobila manje u
Hrvatskoj nego ijedna prijašnja vlada, uz nepostignut dogovor s Mačekom – Pavle ga odlučio
maknuti (a i Maček je nastavak pregovora uvjetovao ostavkom Stojadinovića) zavjeru protiv
Stojadinovića su proveli njegovi dotadašnji saveznici Anton Korošec i Mehmed Spaho – dali
su ostavke Stojadinoviću s objašnjenjem da treba što prije doći do sporazuma s Hrvatima –
Stojadinović odlazi knezu s prijedlogom novih ministara, ali knez tražio ostavku cijele vlade –
Stojadinović shvatio da je to igra za njegovo smjenjivanje – podnio ostavku novu vladu je
formirao Dragiša Cvetković u veljači 1939. SPORAZUM CVEKOVIĆ-MAČEK zadatak
vlade Dragiše Cvetkovića je sporazum s Hrvatima, a Cvetković je predstavnik krune u
pregovorima (a ne JRZ-a) - Maček je zadovoljan padom vlade Milana Stojadinovića iz više
razloga: 1. jer je Stojadinović izbjegavao rješenje hrvatskog pitanja 2. petorica ministara u
Stojadinovićevoj vladi dala je ostavku zbog neslaganja s vladinom politikom u hrvatskom
pitanju 3. promjena vlade usljedila je nakon razgovora Mačeka i kneza Pavla, kada je Maček
odbijao Stojadinovića kao sugovornika, te je njegova smjena znak da knez Pavle otvara put za
izvršenje datih obećanja - u to vrijeme u Evropi dolazi do okupacije Čehoslovačke, talijanska
vojska ušla u Albaniju, rat se bliži – opasno je imati nesređene unutarnje prilike – sporazum je
hitan Pregovori su trajali (sveukupno s čekanjem) od travnja do kolovoza 1939. Tok
pregovora: - na prvom sastanku 02. travnja 1939. je prihvaćen Mačekov prijedlog sporazuma:
1. utvrditi teritorijalni opseg Hrvatske 2. utvrditi poseban položaj Hrvatske s određenim
nadležnostima
- - 3. formirati vladu nakon potpisivanja sporazuma Udružena opozicija protiv ovih pregovora
jer smatra da je Maček narušio sporazum iz Farkašića, zauzima stav promatrača na drugom
sastanku 15. do 27. travnja razgovara se konkretnije o teritoriju buduće hrvatske jedinice –
Banovine Hrvatske 1. Cvetković preložio: spajanje Savske i Primorske banovine i grada i
kotara Dubrovnika 2. Maček pristao, ali traži i spajanje svih krajeva gdje u većini žive Hrvati,
dakle dijelovi Turske Hrvatske odnosno Bosanske krajine i dijelovi Srijema - te je
dogovoreno u konačnom tekstu sporazuma 27.04. da će se naknadno ti krajevi pripojiti prema
plebiscitu taj konačni tekst je trebao knez Pavle prihvatiti, ali on nije odobrio plebiscit – misli
se da je to zbog držanja vojnog vrha, koji je smatrao da će takvo izdvajanje Hrvatske kao
federativne jedinice oslabiti obrambenu mogućnost zemlje pred nadolazeći rat – te knez Pavle
odložio sporazum konačni sporazum je potpisan 26. kolovoza 1939. na audijenciji kod kneza
Pavla u Brdu kod Kranja, prema prijašnjem tekstu, ali bez odluke o plebiscitu Cvetković je
podnio ostavku vlade, te je formirana vlada Cvetković-Maček u koju je ušlo 6 predstvanika

34
SDK ovaj politički dogovor je stupio na snagu objavljivanjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj
26.08. – u kojoj se pravno razrađuje dogovoreno

BANOVINA HRVATSKA

Formalnopravno stupa na snagu na osnovu: - Uredba o Banovini Hrvatskoj na osnovi čl.116

Oktroiranog ustava (jer su ugroženi javni interesi i kralj može privremeno, a Banovina je
trajna, donjeti bilo kakvu odluku). Uredba određuje: 1. teritorij Banovine Hrvatske: Savska i
Primorska banovina te kotarevi u kojima je hrvtaska većina, a to su: Dubrovnik, Travnik,
Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, te Šid i Ilok 2. nadležnosti Banovine su: - poljoprivreda,
trgovina, industrija, šume, rudnici, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje,
fizički odgoj, pravda, prosvjeta i unutarnji poslovi - nadležnosti središnjih organa: vojska
odnosno obrana, vanjski poslovi, promet, pošta i financije (samo zajedničke) 3. organizacija
Banovina ima zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju: a) zakonodavna vlast: Hrvatski
sabor i kralj - Sabor se bira na tri godine, a zakoni koje Sabor izglasa trebaju stupiti na snagu
kad ih potpiše kralj - zastupnici u sabor se biraju općim, tajnim, jednakim i neposrednim
pravom glasa - pored autonomnih banovinskih zakona na teritoriju Banovine vrijede i
središnji zakoni iz domene zajedničkih poslova = dvojako zakonodavstvo - za vrijeme
postojanja Banovine nije se sastao Hrvatski sabor b) upravna vlast: banska vlast na čelu s
banom, kojeg imenuje kralj - ban je postao dr. Ivan Šubašić - banska vlast se sastojala od 11
odjela na čelu kojih su predstojnici koje imenuje ban - upravna vlast Banovine je nezavisna od
središnje vlasti - položaj bana Banovine Hrvatske se razlikovao od ostalih banova jer su ovi
bili izvršni organi središnje vlasti c) sudska vlast: sudstvo je potpuno samostalno i osim
banovinskih nema drugih sudova niti više instance - autonomija Banovine narušavala je
načelo centralizma kao i nacionalnog unitarizma, jer je Banovina bila federalna jedinica
unutar centralistički uređene monarhije

POLITIČKE STRANKE U OPOZICIJI SPORAZUMU CVETKOVIĆ-MAČEK

Protivnici sporazuma kod Srba: 1. Demokratska stranka Ljube Davidovića - jer je izdvojio
hrvatsko pitanje iz općeg preuređenja države - jer je protivan sporazumu iz Farkašića između
SDK i Udružene opozicije - kao reakcija javlja se politika Velike Srbije s parolom Srbi na
okup i za formiranje treće srpske jedinice 2. Radikalna stranka 3. Zemljoradnička stranka 4.

35
Srpska radikalna stranka Milana Stojadinovića 5. Srpski kulturni klub na čelu s Slobodanom
Jovanovićem – udruženje intelektualaca - sporazumom su ugroženi interesi srpskog naroda i
Srbije - traži se da se ugroženim Srbima da mogućnost biranja hoće li ostati u Hrvatskoj ili se
priključiti srpskoj jedinici koju treba osnovati Protivnici sporazuma kod Hrvata: 1. dio HSS –
smatra da je Hrvatska dobila premalo 2. Ustaše – na čelu u zemlji je dr. Mile Budak -
zamjeraju Mačeku što je Hrvatsku ostavio u okviru Jugoslavije i zamjeraju mu da je izdao
Nezavisnu Državu Hrvatsku – te šire letke .... 3. KPJ – zamjera mu što se ograničio samo na
hrvatsko pitanje i smatra da su sporazum zaključile srpska i hrvatska buržoazija radi zaštite
zajedničkih interesa od mogućih revolucionarnih potresa – borit će se protiv njega

HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU (od 1940. do 1945.) SLOM KRALJEVINE

JUGOSLAVIJE

- pri planiranom napadu na SSSR Balkan je trebao biti područje koje će štititi pozadinu
južnog krila istočne fronte od eventualnog bočnog udara savezničkih snaga s obzirom na rat
koji je Italija započela u Grčkoj neuspješno, trebalo je srediti prilike na Balkanu i vezati
Grčku i Jugoslaviju uz sile Osovine u veljači 1941. sastali su se Hitler, predsjednik vlade
Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković da bi pregovarali
o Hitlerovom prijedlogu da Jugoslavija uđe u Trojni pakt, a kasnije je došao i sam knez Pavle
(i Mussolini je to htio) za ulazak u Trojni pakt Hitler je ponudio pripajanje Soluna kad
njemačke snage slome Grčku knez Pavle to nije prihvaćao zbog rodbinskih veza sa Grčkom,
te je predlagao neutralnost, ali Hitler je inzistirao, te je knez odlučio posavjetovati se sa
savjetnicima u zemlji 6. ožujka održana je sjednica Krunskog savjeta koja je trebala raspraviti
to pitanje – prisustvovali su joj predsjednik vlade Cvetković, potpredsjednik Maček, ministar
Cincar-Marković, ministar i general Pešić, te ministar Vekoslav Kulovec Hitler je tražio brz
odgovor, te je sjednica od 20. ožujka odlučila da će Jugoslavija pristupiti Trojnom paktu
Cvetković i Cincar-Marković su otputovali u Beč da bi 25.03.1941. u dvorcu Belvedere
potpisali pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu no i prije odluke u Beogradu je istodobno
tekla akcija da se spriječi potpisivanje pristupa TP – u Bg je boravio izaslanik predsjednika
Roosvelta pukovnik Donovan, te od Churchilla poslani agenti britanske obavještajne službe,
koji su imali zadatak poduprijeti sve koji se protive tom pristupanju (vojska negoduje zbog
namjere države da se poveže sa fašističkim silama) 27.03.1941. je izvršen oficirski puč pod
vodstvom generala Dušana Simovića, Radoje i Živan Knežević, Bora Mirković – na radiju je
kralj Petar II (knez Pavle je na putu u Sloveniju, a proglas u ime kralja čita general Jovović)

36
pročitao proglas kojim on ukida namjesništvo i vladu, a za novu vladu daje mandat generalu
Simoviću – vojska je zauzela sva ministarstva, a u Bg su se održavale demonstracije
organizirane od KPJ s parolom “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”

37
- - kenz Pavle je dobio poziv da se vrati u prijestolnicu, gdje mu je naloženo da napusti zemlju
– odlazi u Grčku general Simović pozvao Mačeka u svoju vladu, a Maček svoj dolazak
uvjetovao poštivanjemsporazuma iz 1939. o Banovini Hrvatskoj, što mu je potvrđeno, te
Maček ulazi u Simovićevu vladu (3.04.) stav nove vlade prema pristupanju Jugoslavije
Trojnom paktu: 1. Hitler je na vijest o vojnom puču odlučio napasti Jugoslaviju i vojnički je
uništiti 2. vlada poslala poslanika sa uvjeravanjem da je ovo unutrašnja stvar zemlje i da nova
vlada ostaje kod potpisanog, ali Hitler je već odlučio 6.04.1941. počela je operacija Pothvat
25 – napad na Jugoslaviju – počela bombardiranjem Beograda, a zatim prodorom snaga iz
Bugarske, Italije, Mađarske i Austrije kralj Petar i vlada se povukla u unutrašnjost, a onda
napustila zemlju (Maček se povukao u Zagreb, a u vladu je imenovao svog zamjenika dr.
Jurja Krnjevića, koji je s vladom emigrirao, kao i ban Šubašić) general vojske Radivoje
Janković je 17. travnja 1941. u Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Jugoslavije, a njen
teritorij je podijeljen Njemcima, Talijanima, Mađarima i Bugarima

USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE MUSSOLINI i TALIJANI HITLER i

NJEMCI

Mussolini podupire ustaše u Italiji zbog teritorijalnih aspiracija na Jadranu – krajnji cilj razbiti
Jugoslaviju - iako je u proljeće 1937. sklopio Beogradski sporazum o uređenju međusobnih
odnosa It i Yu s klauzulom o sprečavanju djelatnosti ustaša Mussolini poziva dr. Antu
Pavelića u nudi mu preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, uz zadovoljenje talijanskih pretenzija
(istočna obala Jadrana) Hitler je do proljeća 1941. za cijelovitu Jugoslaviju, ali je odlučio
razbiti Jugoslaviju kad je izbio oficirski puč istovremeno Hitler planira uspostavu vlasti u
Hrvatskoj uz pomoću uporišta u samoj Hrvatskoj – Mačeka i HSS kad je izvršen puč u Bg –
Njemci šalju specijalne opunomoćenike Walter Malletke i Edmund Veesemmayer koji trebaju
spriječiti ulazak Mačeka u Simovićevu vladu Maček je odbio Njemce i otputovao u Beograd -
Njemci se tada povezuju sa domovinskim ustašama oko Slavka Kvaternika - kad se njemačke
trupe približavaju Zagrebu Veesenmayer sa Kvaternikom priprema proglašenje NDH, te
nastoje dobiti za to Mačekovu podršku, koju on i daje - 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik je
na radiopostaju Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, te
Mačekovu izjavu kojom on poziva narod i pristaše da surađuju s novom vladom - dakle
uspostava NDH je usljedila kao rezultat suradnje ustaša iz Zagreba i njemačkih predstavnika,
bez Italije Pavelić tada kreće iz Italije u domovinu – u Delnicama je u razgovoru s
Veesenmayerom i Anfuzom dobio njemačku suglasnost da stupi na čelo NDH formalno

38
preuzimanje vlasti slijedi objavom prve Njemačka je poslala u Zagreb svoje oponumoćenike
hrvatske državne vlade (Pavelić ministar vanjskih Siegfrieda Kaschea i Glaise von Horstenau
preko kojih poslova, a kasnije samo poglavnik),Slavko Kvaternik je trebala osigurati njemački
utjecaj na ustašku vladu ministar obrane i vojske, dr. Mile Budak ministar bogoštovlja i
nastave

UTVRĐIVANJE GRANICA NDH Granica s Italijom - odmah po stupanju na vlast Pavelić je

uputio zahtjev Hitleru i Mussoliniju da priznaju NDH, što su obje i učinile, ali u dokumentima
o priznanju navedeno je da će se pitanje granica tek rješiti (Italija ima zahtjeva, a Njemačka
ne) Rimski sporazumi 18.05.1941. - sastoje se od tri dokumenta: 1. utvrđuje granicu NDH i
Italije – Hrvatskoj pripada podvelebitski dio Hrvatskog primorja i obala od Omiša do
Dubrovnika s lukama Metković i Gruž (nemaju vezu s zaleđem) - 2. utvrđuje obvezu NDH da
neće na jadransko-primorskom prostoru držati mornaricu niti podizati vojne objekte 3.
utvrđuje politički odnos NDH i Italije – “Italija preuzima jamstvo za političku nezavinost
Kraljevine Hrvatske” nakon kapitulacije Italije 1943. svi tada Italiji odstupljeni teritoriji
ponovo su pripojeni NDH Granica s Mađarskom - vlada NDH želi priključiti Međimurje, ali
mađarski parlament donio odluku pripojenja Međimurja Mađarskoj 1941. - ovu granicu
Pavelić ne priznaje jer nije utvrđena dogovorom Granica sa Srbijom - odlukom Pavelića
uspostavljena – ide do ušća Save u Dunav – uzvodno do ušća Drine, zatim uzvodno Drinom
do ušća Brusnice i odatle straom granicom Srbije i Bosne

USTROJSTVO DRŽAVE I UNUTARNJE STANJE DVIJE KONCEPCIJE O OBNOVI

JUGOSLAVIJE UNUTAR JUGOSLAVIJE

- nakon kapitulacije vojske Jugoslavije prestala je postojati država stvorena 1918. kralj i
vlada u emigraciji su prihvaćeni na zapadu kao nositelji kontinuiteta jugoslavenske države, a
politika GB, SAD i SSSR-a je težila obnovi predratne Jugoslavije 1. KPJ na čelu s Josipom
Brozom Titom – hoće obnovu Jugoslavije - od Obznane 1920. KPJ djeluje u ilegali i ima
brojne frakcije – dok nije Tito sredio stanje 1937. - u početku istupa protiv velikosrpske
hegemonije, te posebnu pozornost posvećuje nacionalnom pitanju, kao glavnom političkom
problemu jugoslavenske države - kao alternativu narodu spram građanskih stranka (za rješenje
nacionalnog pitanja) osniva nacionalne KP u Hrvatskoj (KP H osnovana u Anindolu kraj
Samobora 1937.) i Sloveniji, koje nastoji povezati s lijevo orijentiranim građanskim
strankama u Narodnu frontu kojoj je cilj antifašizam, borba za rješenje nacionalnog pitanja, za

39
demokratske slobode i poboljšanje teškog gospodarskog stanja – kao integrativno sredstvo
nudi ravnopravnost svih naroda izražena parolom “bratstvo i jedinstvo” - s pozicija klasne
borbe konačni cilj je – rušenje postojećeg državnog (odbijanje monarhije) i društvenog
poretka (preuzimanje vlasti i uspostavu socijalističkog uređenja) - nakon sloma Jugoslavije na
prvom mjestu je borba za oslobođenje od okupatora i obnova Jugoslavije – što je formulirano
na prvom savjetovanju rukovoditelja KPJ kojem rukovodi generalni sekretar KPJ Tito, kada
su dane glavne odrednice za pripremu i organiziranje oružane borbe – partizanski rat - prvi
partizanski odred u Hrvatskoj (i uopće na prostoru bivše Jugosalvije) osnovan je u okolici
Siska 22.06.1941. (Sisački partizanski odred na čelu s Vladom Janić-Capom), a sutradan je
izvršio prvi napad na željezničkoj pruzi između Siska i Blinjskog Kuta - radi lakšeg
rukovođenja oružanom borbom Tito i KPJ prelazi u Beograd - nakon napada Hitlera na SSSR
1941. i stvaranja antifašističke koalicije – Tito procjenjuje da je to pogodan trenutak za
ustanak širih razmjera te poziva narode Jugoslavije na oslobodilačku borbu (NOB) - da bi se
usaglasilo partizansko ratovanje, organizacija jedinica i buduća taktika održan je 26.09.1941.
savjetovanje partijskih rukovoditelja partizanskih jedinica u Stolicama – kada su donesene
važne odluke za nastavak ratovanja: 1. odlučeno je da se Glavni štab pretvori u Vrhovni štab
2. da se u pojedinim pokrajinama formiraju glavni štabovi (njih 6 – nagovješteno političko
rješenje formiranja 6 republika) - tako je osnovan Glavni štab Hrvatske na čelu kojeg je Ivan
Rukavina, a politički komesar u GŠ H je Marko Orešković – iako je GŠ H povezan s
Vrhovnim štabom i Titom on samostalno vodi i planira ratne operacije (za rata je sekretar CK
KPH Andrija Hebrang koji nastoji prilagoditi antifašistički pokret specifičnim prilikama u
Hrvatskoj – te ga smjenjuju – dolazi Vladimir Bakarić)
- NOP je uspio osloboditi dio Zapadne Srbije gdje se seli Vrhovni štab na čelu s Titom i gdje
organizira civilnu vlast - kako se NOP širio i držao pod kontrolom znatne prostore vrh KPJ je
odlučio formirati najviše predstavničko tijelo jugoslavenskih zemalja – tako je u Bihaću
potkraj studenog 1942. osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije
(AVNOJ) s programom stvaranja zajednice ravnopravnih naroda, a zatim se pristupilo
formiranju predstvaničkih tijela pojedinih naroda – tako je u Hrvatskoj formirano Zemaljsko
antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) na čelu kojeg je izabran
Vladimir Nazor - nakon kapitulacije Italije 1943. ZAVNOH je donio odluku o sjedinjenju
svih hrvatskih krajeva (onih iz Rapallskog ugovora iz 1920. i onih iz Rimskih ugovora 1941.)
matici Hrvatskoj - potkraj studenog 1943. se održala druga sjednica AVNOJ-a u Jajcu: 1. na
njoj je AVNOJ proglašen vrhovnim zakonodavnim i predstvaničkim tijelom Jugoslavije 2.
donesena je odluka o federativnom uređenju Jugoslavije 3. izbjegličkoj vladi je oduzeto pravo

40
zakonitosti i zabranjen je povratak kralju u zemlju 4. osnovan je Nacionalni komitet
oslobođenja Jugoslavije koji preuzima ulogu vlade 5. od tada se jugoslavenska država naziva
Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) - na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju
1944. u Topuskom potvrđene su odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a i proglašena je
Federativna Država Hrvatska kao dio DFJ (tu su postavljeni temelji državnosti Hrvatske u
okviru DFJ) 2. četnici na čelu s Dražom Mihailovićem – hoće obnovu Jugoslavije - osnovni
program emigrantske vlade je isto tako obnova Jugoslavije, ali i povratak kralja u zemlju i
obnova predratnog državnog i društvenog uređenja - vlada je u emigraciji održala svoju prvu
sjednicu u Ateni gdje je glavna rasprava bila o krivcu za rat: a) srpski ministri optužuju
Hrvatsku i “hrvatsku izdaju” b) hrvatski ministri optužuju centralizam, digogodišnju srpsku
hegemoniju i političku nebrigu o vojsci c) zajednička izjava je dana: ne priznaje se okupacija
zemlje, ističe se kontinuitet Kraljevine Jugoslavije i nastavljanje rata protiv Njemačke i Italije
- izbjeglička vlada se stacionirala u Londonu - četnički pokret podržava monarhiju i
centralizam, a nastupa i izrazito antikomunistički – pred rat mu je na čelu Kosta Milovanović
Pečanac (rat ga zatekao na jugu Srbije gdje je ostao) kojega je pukovnik jugoslavenske vojske
Draža Mihailović (rat ga zatekao u istočnoj Bosni odakle odlazi na Ravnu goru i tamo udara
štab) uspio svladati u sukobu dviju četničkih frakcija (1944. dao strijeljati Pečanca) - iako je
cilj i NOP-a i četnika isti: oslobođenje od okupatora i obnova Jugoslavije razlikuju se po
političkom i društvenom ustrojstvu države - Tito i Draža su pokušali pregovarati o
koordinaciji akcija protiv okupatora, no postigli samo dogovor o nenapadanju između
partizana i četnika, ali četnici su pri njemačkim ofenzivama sudjelovali u napadima na
partizane, jer im je i drugi cilj uništenje NOP-a - od listopada 1941. četnici imaju podršku
emigrantske vlade koja ih smatra “jugoslavenskom vojskom u domovini”, a Mihailović je
imenovan ministrom vojske u vladi, dobiva čin generala i postaje zamjenik vrhovnog
zapovjednika vojske (a to je kralj) - u Hrvatskoj – četnički pokret je jak u Kninskoj krajini i
južnoj Lici - nakon otvaranja fronte u Siciliji – saveznici, koji podupiru četnike – traže od njih
da poduzmu snažnije vojne akcije ne bli vezali njemačke snage i onemogućili njihovo
prebacivanje u Evropu – gdje saveznici planiraju otvoriti novu frontu – no četnici zapravo
čine suprotno – podupiru talijanske i njemačke snage - stoga Englezi 1943. na teritorij pod
kontrolom NOP-a upućuju vojnu misiju (na čelu misije je general Fitzroy Maclean), koja
treba utvrditi stvarno stanje – komisija je utvrdila da je stvarni i jedini borac protiv fašističkih
neprijatelja NOP – zaključci ove komisije imali su utjecaj na odluku saveznika na
Teheranskoj konferenciji potkraj 1943. da se jugoslavenskim partizanima pruži najveća
moguća pomoć u hrani i oružju – čime se NOP tretira kao ratni saveznik, ali nositelj

41
kontinuiteta jugoslavenske državnosti ostaje i dalje kralj i emigrantska vlada (u to vrijeme se
održava druga sjednica AVNOJ-a u Jajcu) 35

42
HSS U GODINAMA RATA

HSS se razdijelila na tri smjera: 1. jedna grupa je prišla ustaškom režimu 2. druga grupa je
prišla NOP-u – kontakte ostvario ing. August Košutić - Božidar Magovac, Franjo Gaži 3.
treća grupa na čelu s Mačekom stoji na pozicijama dotadašnje politike sa svojim
predstavnicima u emigrantskoj vladi očekujući pobjedu Zapada BRITANSKI PLAN
KOMPROMISNE POLITIKE - - odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a izazvale su pozornost
saveznika britanska vlada se odlučila na novu kompromisnu politiku koju potiče sam
Churchill – na osnovu izvještaja Macleana, Churchill je shvatio da će NOP biti možda
odlučujući faktor u poslijeratnoj Jugoslaviji, te razrađuje plan povezivanja emigrantske vlade i
NOP-a (za što britanska vlada dobila suglasnost i sovjetske vlade) za taj plan trebalo je
žrtvovati Dražu Mihailovića (ali ne i kralja) što je Britancima taktikom prisile uspjelo, te kralj
mandat za sastav nove vlade daje 1.06.1944. dr. Ivanu Šubašiću, ranijem banu Banovine
Hrvatske, koji priznaje odluke AVNOJ-a

SPORAZUMI TITO-ŠUBAŠIĆ

- Tito je prihvatio Churchillovu inicijativu radi dobivanja izdašnije pomoći saveznika i

poboljšanja odnosa sa njima 1. sastanak se održao sredinom lipnja 1944. na Visu i završio je
potpisivanjem Viškog sporazuma: Šubašić se obvezao: 1. sastaviti vladu od političara koji se
nisu kompromitirali djelovanjem protiv NOP-a 2. glavna dužnost te vlade je organiziranje
pomoći NO Vojsci 3. vlada će objaviti deklaraciju kojom priznaje tekovine NOB, a posebno
odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a, koje utvrđuju federativno uređenje Jugoslavije 4. vlada
priznaje NOV i maršala Tita, a odriče se četnika i Draže Mihailovića Tito se obvezao: 1. dati
izjavu prema kojoj se za vrijeme rata neće poticati pitanje konačnog uređenja Jugoslavije
Reakcije na sporazum: 1. Churchill – nezadovoljan popustljivošću Šubašića, jer je C.
očekivao sastavljanje jedinstvene vlade, kako bi se što prije u Jugoslaviju ubacili emigratski
političari, koji bi smanjili ulogu komunista i utrli put drugačijem uređenju Jugoslavije (jer je
Crvena armija tada u Rumunjskoj, a Bugarska je kapitulirala, a Titove snage se približavaju
Beogradu) 2. HSS - u zemlji: protiv i osporava pravo Šubašiću da u ime HSS-a sklapa
sporazume s NOP-om - u emigraciji: rezervirano – jer smatra da su dani preveliki ustupci
NOP-u 3. Slovenska ljudska stranka – protiv sporazuma, za obaranje Šubašićeve vlade i borbu
protiv NOP-a 4. Četnici – protiv, nazvali ga “antisrpskom koalicijom hrvatskih i
komunističkih elemenata” 2. sastanak Tito-Šubašić je bio u Beloj Crkvi, a završio u Beogradu

43
potpisivanjem Beogradskog sporazuma 2.11.1944. Odluke: - kralj Petar II se neće vraćati u
zemlju dok narod o tome ne donese odluku - u njegovoj odsutnosti kraljevsku vlast će
obnašati namjesništvo od tri člana (dogovorit će se o njima Tito i Šubašić)
- o konačnom uređenju države odlučit će Ustavotvorna skupština do tada vrhovno
zakonodavno tijelo ostaje AVNOJ formirat će se jedinstvena vlada od Predstavnika NKOJ i
kraljevske vlade koja će raspisati izbore za Ustavotvornu skupštinu - Britanija je prigovorila
Beogradskom sporazumu to što u AVNOJ-u nema predstavnika drugih građanskih stranaka,
te je odlučeno na konferenciji u Jalti u veljači 1945. da u AVNOJ uđu poslanici iz posljednje
Narodne skupštine koji se nisu ogriješili o suradnju s okupatorom sporazumi Tito-Šubašić
otvorili su put međunarodnom priznanju obnovljene Jugoslavije, a da nisu ugrozili prevlast
komunista na temelju sporazuma Tito-Šubašić formirana je jedinstvena vlada s Titom kao
predsjednikom, a Šubašić je bio ministar vanjskih poslova uspostavljeno je i Kraljevsko
namjesništvo do izbora za Ustavotvornu skupštinu na kojima se kandidirala samo Narodna
fronta kao masovna organizacija pod kontrolom KPJ na prvom zasjedanju Ustavotvorne
skupštine 29.11.1945. ukinuta je monarhija i proglašena republika pod nazivom Federativna
Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) u siječnju 1946. izglasan je Ustav prema uzoru na
Staljinov ustav u SSSR-u iz 1936. mada je FNRJ bila federativna država to je bilo samo
formalno jer je stvarna vlast bila koncentrirana u saveznim organima i državnom vrhu koji
provode politiku Partije agrarna reforma, konfiskacija imovine, nacionalizacija imovine
građana, uvedena planska privreda, likvidirano privatno vlasništvo, visokim porezima na
seoska gospodarstva provedena je kolektivizacija sela – uveden je totalitarizam odnosno
patijska država po uzoru na sovjetsku – sa Staljinom sukob 1948. – razlaz Tito-Staljin 1950.
uvedeno samoupravljanje, a napušteno je državno upravljanje privredom - - Alojzije Stepinac-
1934. koadjutor nadbiskupu Antunu Baueru, solunski dobrovoljac i potporučnik
jugoslavenske vojske Pravoslavna crkva-povlašten položaj, manje pogođena agrarnom
reformom nego katolička, hoće svugdje prisutstvo, parohije u Stonu, Korčuli, Visu konkordat
s Vatikanom-Stojadinović se nadao oslabiti utjecaj HSS-a, približiti Italiji, protivi se Srpska
pravoslavna, time bi privilegirano pravoslavlje bilo ugroženo, prijeti ekskomunikaciji
poslanicima, nakon bogoslužja čitaju imena koji su pristali ratificirati, zato→ Krvava litija u
Beogradu-1937. ulične demonstracije i sukob s žandarmerijom, bilo i mrtvih Križari-
organizacija hrvatske katoličke mladeži osnovana 1930. Hrvatska straža-tjednik za katolički
dom, desno krilo Crkve, glasilo Hrvatske Katoličke Akcije, vođa Alojzije Stepinac, izrazito
antikomunistički, uz Franca, podrška Italiji i Njemačkoj jer ne trpe Židove, napada HSS,
Darwina, ples, novine Milan Gorkić(pravo ime Josip Čižinski)-na mjesto sekretara KPJ 1932.,

44
uspio revitalizirati partiju, likvidirao ga Staljin u čistkama Titov dolazak na čelo KPJ-33.
odslužio kaznu, deportiran u rodni Kumrovec, 34. kooptiran u Beču u Politbiro CK KPJ (tad
uzeo Tito), 35. u Moskvi referent za KPJ u Balkanskom sekretarijatu, 36. u Parizu prebacuje
dobrovoljce u Španjolsku, Gorkić ubijen, Tito privremeno vodi, 38. privremeno rukovodstvo,
ušli i Kardelj, Đilas, Ranković-najbliži suradnici u narednih 15 god, 38. postavljen na mjesto
sekretara, ali tek 39. dobio informacije o tome jer seli aktivnost u zemlju KP SLO i HR-zbog
nacionalnih osjećaja, u travnju 1937. KP Slovenije, kolovoz u Anindolu kod Samobora KP
Hrvatske, službeno Komunistička stranka Hrvatske, sekretar Đuro Špoljarić Ciljevi i ideje
komunista-rješavanje, ali u okviru Jugoslavije, kao demokratska federativna republika,
nositelj ideje nacionalne slobode i ravnopravnosti Peta zemaljska konferencija 1939.-najveći
partijski skup u zemlji (Dubrava), vlada zbunjenost zbog pakta SSSR i Reicha, najvažniji
zadatak obrana zemlje od fašista, odmak od Komiterne, ali se pazi da nije u sukobu Zemlja-
1929. skupina lijevo orijentiranih slikara(Hegedušić), kipara(Augustinčić) i arhitekta(Ibler)
osniva grupu, zadatak dokumentirati stvarnost, 35. zabranjena Sukob na književnoj ljevici-
Krleža se zauzima za dominantno estetske kriterije i negira socijalnu i političku tendenciju,
suprotno marksistički kritičari, Tito osudio Krležu, “krležijanci” isključivani iz partije, pravi
razlog da postane apsolutni gospodar života svojih članova, u biti apsolutna poslušnost
Kominterni ili slobodnije razmišljanje Hrvatsko pitanje (kod prof. Aralice „problem“!)-od 35.
se slobodnije govori, traženje kompromisa s hrvatskom opozicijom, smirivanje situacije u
državi, problematika jugoslavenske unutarnje politike, u biti istovjetno problemu
demokratizacije jugoslavenskog društva Jereza- nakon što je maknuo Jevtića, knez Pavle
postavio je Stojadinovića, on je sastavio vladavinsku kombinaciju od radikala, Slovenske
ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije, od njih nastala nova stranka
Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), ali nikada nije postala stranka u pravom smislu
riječi, jer dijelovi nisu izgubili individualnost Gospodarska sloga-ekonomska organizacija
HSS-a, cilj podizanje ekonomske moći i poboljšanje položaja seljaštva Hrvatska seljačka i
Hrvatska građanska zaštita-poluvojne organizacije, za obranu skupova HSS-a od žandara i
provokatora kult Mačeka-podrška naroda, postaje vođa hrvatskog naroda, iako demokrat,
vlada autoritarno Mačekova garda-osnovana 1935., 50 ljudi,prate ga i štite Stojadinović-
Maček-Stoja pristaša centralističko-unitarističke Jugoslavije pod dominacijom Beograda, nudi
„malo rješenje“-samo par ministarskih mjesta, Maček traži „veliko rješenje“-reviziju
Oktroiranog ustava, parlamentarizam Farkašički sporazum (Blok narodne demokracije)-
opozicija nezadovoljna diktatorskim ponašanjem Stoje, i približavanjem Njem i Ita, hrvatska i
srpska opozicija, SDK i Udružena opozicija 1937. u selu Farkašiću, ukinuti ustav, naglašava

45
parlamentarizam i građanske slobode, ne dovodi u pitanje monarhiju, smatraju se
predstavnicima hrvatskog i srpskog naroda rušenje Stojadinovića-nije se trudio sporazumjeti,
ponaša se kao fašistički diktator, 1939. Pavle ga uklonio i postavio Dragišu Cvetkovića,
zadatak postići sporazum s Hrvatima zasnovan na punoj jednakosti i ravnopravnosti
Sporazum Cvetković-Maček-26. kolovoza 1939.- osnovni dio dogovora uspostava Banovine
Hrvatske, ban Ivan Šubašić, nova vlada, Maček potpredsjednik, obnova Sabora kao
zakonodavne vlasti, dogovor oko financija nikad postignut, ima prosvjetu, pravosuđe,
industriju,... Banovina članak 116.-Banovina uspostavljena na temelju članka 116.
Oktroiranog ustava koji je dozvoljavao da kruna i mimo ustavnih odredbi može odlučivat
samostalno, ali mora naknadno odobriti Narodno predstavništvo (nije nikad) Balkanska
Antanta-1934. Jugoslavija, Grčka, Rumunjska i Turska Sporazum Ciano-Stojadinović-da
smanji ovisnost o Njemačkoj 1937., poštivanje granica, suzdržavanje od svake akcije Kliring-
računi se ne plaćaju direktno, nego prebijaju različitim tehnikama i preko posebnih ustanova
Numerus Clausus-dio protuživodovskih zakona, num cla na sveučilištima i školama,
ograničen broj ih se može upisati Obnovitelji-u Kulturbundu i dr., mladi intelektualci,
studirajući u Njemačkoj došli u doticaj s nacističkim idejama Francuska žuta knjiga-leci koje
nacisti distribuiraju da su Francuska i Engleska krive za rat, policija plijeni ali bez uspjeha
SDS-nakon smrti Svetozara 36., dolazi brat Adam Pribičević, 39. ostavka pa Srđan
Budisavljević Krajina-udruženje za kulturno i privredno podizanje naroda, Srbi s područja
Savske i Primorske banovine u Zagrebu 39., uglavnom članovi zabranjenih četničkih
organizacija, cilj nova političko-teritorijalna jedinica Krajina SKK-Srpski kulturni klub u
Beogradu 1939.. najžešći kritičar sporazuma (Srbi na okup), 40. osnovala Savet patriotskih,
ratničkih i viteških organizacija, sve važnije jugoslavenske udruge Srba (četničke,Sokol)
“šubašić”-41. uredba o izradi kruha od 65% kukuruznog i 35% pšeničnog brašna Protokol-u
Beču 25.3.1941. pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu puč 26./27.3. (šljivovica)-
utjecaj demonstracija i antifašističkog raspoloženja vojnih i političkih krugova, probritanski
orijentirani oficiri državni udar, kralj Petar proglašen punoljetnim, koalicijska vlada pod
generalom Dušanom Simovićem Direktiva 25-Hitler puč vidi kao uvredu, da ne stvori
zajedničku obranu s Grcima naređuje napada na Jugu Travanjski rat-Nijemci naglašavaju
nacionalne posebnosti, počeo 6.4. bez objave rata, njemačke, talijanske, mađarske i bugarske
snage, glavni udar Druga njemačka armija s ukupno 11 divizija iz pravca Klagenfurt, Graza i
Nagykanizse, gotovo bez otpora, 10. ušli u Zagreb i Slavko Kvaternik na Radio Zagrebu čita
tekst o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, 14. kralj Petar bježi iz zemlje, 17. kapitulira
vojska Privremene smjernice-Hitlerova direktiva o podjeli Jugoslavije, NDH uzeta kao gotovo

46
Rasovi(pukovnička liga)-osobe koje su imale veliku samostalnost u djelovanju i znatan utjecaj
na samog Pavelića (Eugen Dido, Rukavina, Babić, Moškov, Lisak, Herenčić)

47
Ustaška vojnica-samo ustaše pristupaju, ustaška vojska domobrani-oružane snage NDH,
nepouzdani, civilna vojska Ustav i Načela ustaškog pokreta-pozicija ustava, ustaški pokret
iznad svih drugih pokreta i stranaka Poglavnikov tjelesni sdrug-vodi Ante Moškov, prisega s
tri prsta u znak Svetog Trojstva UNS-Ustaška nadzorna služba, ustaška policija, Maks
Luburić, nezakonito kontrolira „ustaški Himmler“ RAVSIGUR-civilna policija, skupa s UNS
prvi masovni zločini, zakonito I UNS i RAVSIGUR kontrolira „ustaški Himmler“ Eugen
Dido Kvaternik ŽAP-Živio Ante Pavelić, kult, hodajuća inkarnacija domovine Uspostava
NDH-10.4. Slavko Kvaternik u Pavelićevo ime preuzima vlast, u pratnji oko 200 ustaša s
Pavelićem iz Italije, 300 naknadno iz Italije, okosnica uspostavljanja vlasti, teče sporo, u
krajevima sa srpskom većinom nisu dugo mogli, oko 2000 zakletih ustaša ga dočekalo,
masovno pristupanje, siromašni, neobrazovani, oportunisti, iskupitelji, dezorganizacija uskoro
NDH-zašto je brzo izgubila povjerenje naroda:1. Nezavisna samo po imenu, svojevrsni
talijansko-njemački protektorat 2. plakati o strijeljanjima 3. ekonomski slom nastaša-oni koji
su zbog neke koristi pristupili pokretu Hijerarhija ustaša-na čelu poglavnik, članovi ustaškog
vodećeg vijeća doglavnici, ustaški Glavni stan sporazumaši-ustaški pogrdni naziv za HSS-
ovce i ostale koji su sklopili sporazum Cvetk.-Mač., kako nisu htjeli surađivati, postali su
protivnici HSS za vrijeme NDH-dio ih se priklonilo ustašama (Tortić, Toth), dobili visoke
položaje, neki se suprotstavljali, većina pasivizirala, politika čekanja, Tito zove u partizane, u
početku ne mnogo, kasnije više, na osnovi legitimiteta hoće poratno uređenje Crkva-fašizam
je zabluda i opasnost, ali je neznabožački totalitarizam (komunizam) ipak gori, Stepinac 12.4.
podrška NDH, smatra da su hrvatska nacionalna ideja i katolička crkva povezani, svećenici
dio ustaškog pokreta, pokrštavaju pravoslavce, iseljavaju Srbe, Juričev poglavnikov kapelan,
Filipović-Majstorović jedan od glavnih počinitelja masovnih zločina u Jasenovcu (Fra
Sotona), Stepinac prosvjeduje javno protiv nasilja, ali ne udaljava se od NDH kao države i
osuđuje komunizam El Hidaja-društvo muslimanskih vjerskih predstavnika, osuđuju ustaške
zločine nad Srbima, neki muslimani na visokim položajima (braća Džafer, Kulenović) Rimski
ugovori-18.5.1941., razočaranje i šok, zauzvrat za dovođenje na vlast Mussolini traži
Dalmaciju, Pavelić nastoji otupiti, ali popustio, svi otoci osim Paga, Brača, Hvara, i gradova
Senj, Omiš, Makarska, Dubrovnik Zone-zona 1 pod talijanskom okupacijom, zona 2 dio bliže
moru koji nije pod Talijanima, ali nisu smjeli imati vojne objekte ni ništa (Gorski kotar, Lika,
Dalmatinska zagora, dio Hercegovine), zona 3 preostali dio do demarkacijske linije, isto jako
ograničena vlast

48
“povratnici”-u biti prognanici s bivših područja Jugoslavije koje su okupirale Mađarska,
Italija, Njemačka, Bugarska, itd, pa su im smetali njemačka narodna skupina za NDH-
privilegirani status, država u državi, nesmetano „ispovijedanje“ nacizma, propusnice po 1
kunu, Njemačka narodna skupina kao organizacijsko tijelo 13.4. u Osijeku, vođa Altgayer
emigrantska vlada-u Londonu, za nastavak rata protiv sila Osovine, premijer Simović, svađe o
odgovornosti, inzistiranje na hrvatskoj izdaji u Travanjskom ratu, HSS da se ne može hrvatski
narod poistovjetiti s šačicom, umjesto Simovića Jovanović, koji zastupa velikosrpske poglede
opravdanje za zločine-treba uvjeriti stanovništvo da su komunisti, Srbi, Židovi najveći
zločinci, a Hrvati marljivi, pošteni, neustrašivi, kako stanovništvo ne čita novine održavaju
govore (Budak u Varaždinu Srbe na Vrbe) temelj sustava političkog terora- 17.4. Zakonska
odredba za obranu naroda i države, temelj, strijeljanje, logori, izvanredni sudovi Židovi u
NDH-po rasnim zakonima oduzeta prava, moraju nositi žute trake, oduzima im se imovina,
ruše se sinagoge, 1000 kg zlata da budu izuzeti od progona, bježe u partizane ili Italiju Romi u
NDH-stradali gotovi svi, kradljivci, u Jasenovac u selo Uštica („ciganski logor“) Srbi po
trećinama-treba stvoriti etnički čist prostor, načelo trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu
pokrstiti Tko je Srbijanac?svi koji su se doselili na područje NDH nakon 1.1.1900. i njihovi
potomci, uredi za iseljavanje se o tome brinu, iseljavaju intelektualce i one politički opasne,
iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca dio javne državne politike Đurđev danak-hajdučki
ustanak-srpska državna manifestacija, 6.5. uzet kao datum prvih ubijanja radi simbolike,
zastrašivanje logori-prvi veći sabirni i radni Danica kod Koprivnice 15. travnja, od srpnja
logori smrti, u Gudovcu prvi masovni zločin, u Lici Macolina jama, 13.5. u Glini bez povoda
logorski sustav Gospić-Velebit-Pag-lipanj 41., vrhunac terora, dirigira RAVSIGUR, u Gospić
sabirališta, potom se šalju u Jadovno na Velebitu ili Slana na Pagu i masovni ubijaju,
nacistička ideologija ubijanja izgladnjivanjem i iznurivanjem Jasenovac-kolovoz 41.,
službeno Ustaška obrana-Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac, najveći logorski sustav u
Europi i NDH, pet zasebnih cjelina I do V, središnji i najveći Jasenovac III ustanak 27. srpnja
u Lici (Srb)-atmosfera u kojoj nije bilo teško pridobiti ljude, reakcija vlasti još žešći teror,
osvetničke akcije, jezgra ustanka u Lici Reichkredit-kassenscheine-marke bez pokrića u
opticaju u NDH, samo za njemačke vojnike, njima kupuju jeftino stvari i šalju doma,
destabilizira monetarni sustav Partizantski pokret-KPJ posvuda organiziran, KPH najbrojniji i
najbolje organiziran, Tito i CK u Beograd, uglavnom po direktivama Komiterne, pripremaju
se za sukob, 22. lipnja napad na SSSR, prvi gerilski odred Sisački partizanski odred minira
prugu Sisak-Sunja, prva oružana akcija, diverzantske akcije po gradovima, 4.7. Politbiro
osnovne odluke za oružanu borbu, u Zagrebu Operativno vodstvo KPH, vodstvo partizanskog

49
ustanka, ušli Končar, Hebrang, Popović, nakon velikih gubitaka u gradovima odlučuje se na
gerilsko ratovanje, najbolje organizatore u sela, prvi odredi od odbjeglih srpskih seljaka,
počinje 27.7. spontane grupe prekidaju komunikacije koje vode k Srbu i zauzimaju ga,
prepadi na manje ustaške stanice, osvajaju oružje, širi se, vlasti represija, u Hercegovini
najranije, ustaše u lipnju odvode muškarce, ustanak, zauzeli stanice, ne usuđuju se
intervenirati, ali neorganiziran, brzo ugašen, kasnije četnicima, u Srbiji isto brzo slomljen
(Steva Filipović s uzdignutim rukama), u Crnoj Gori Nijemci razbili pa se povlače u BiH gdje
je skupa s Hrvatskom centar, širi se i do Zagreba (Žumberak, Zagorje), Partizanska Drežnica
prvi oslobođeni teritorij, lijevo skretanje 42. čistke, time gube podršku u Srbiji i Crnoj Gori,
pa se ponovno prikriva klasni sadržaj borbe četnici-29.7.i 8.2. četnici osvetničke akcije protiv
Hrvata Ustanak u Primorju i Dalmaciji-istovremeno, Talijani traže da se uči talijanski, imena i
prezimena se moraju mijenjati, toponimi, službenici fašistički pozdrav, prve diverzije potiču
represiju, ali se razbuktava, osnivaju se odredi po mjestima (Splitski, Solinski, Šibenski,
Primoštenski, Kaštelansko-trogirski, Vodičko-zatonski, Sinjski), Talijani ih razbili, od
studenog se opet intenzivira NOB-ciljevi oslobođenje zemlje, nova demokratska Jugoslavija,
ali se ne spominje socijalistička revolucija, u Stolicama 41. formiranje četa, petokraka, „Smrt
fašizmu-sloboda narodu“, Glavni štab- Petrova gora 26.10. Glavni štab Narodnooslobodilačke
vojske Četnici-velikosrpske i integralnojugoslavenske ideje, svibanj 41. Ravna gora skupina
jugoslavenskih oficira, vodstvo Draže Mihailovića, kao legitimni nasljednik poražene vojske,
što je vlada u Londonu prihvatila, čuvari ugroženog srpstva Razlike partizani-četnici-pokušali
na 2 sastanka ujesen 41. zajedničku borbu, ali rivalitet i ideološko-političke razlike, sukob,
četnici protiv ratovanja s premoćnih vojski (previše žrtava), četnički pokret nejedinstven,
protiv Muslimana, najjači istočna Bosna, Srbija, Crna gora, velika Srbija do linije Virovitica-
Karlovac-GospićKarlobag nasuprot partizanskoj Jugoslaviji s ravnopravnim narodima, za
kralja četnici, četnici samo protiv ustaša (pa komunista), a partizani protiv svih fašista četnički
pučevi-ubijanje istaknutih partizanskih rukovodioca MVAC-pod Talijanima četnici ratuju
samo protiv partizana, Talijani ih uklopili u svoj ratni stroj Dobrovoljačka antikomunistička
milicija Bela garda-slovenska vojna kolaboracijska postrojba pod Talijanima, kao dio MVAC
Kultura u partizanima-novine 42.: Glas Korduna, Primorski borac, Partizan (glasilo GŠ),
Kazalište narodnog oslobođenja, Jama(Ivan Goran Kovačić), Čamac na Kupi (Vladimir
Nazor), Banija i Otočac realne gimnazije, pokazuje stabilnost partizanske vlasti partizani 42.-
pokretne manevarske jedinice-bataljuni, brigade, proglas domobranima 42. da dođu, 43.
zajednički Glavni štab sa Slovencima, leci i na talijanskom području (Zadar) Bihaćka
republika-jedinice protjerane iz Crne gore idu na SZ, uspio se samo Kupres obraniti

50
(Thompson), Bihać oslobođen, oslobođeni teritorij Bihaćka republika divizije-3 divizije Šesta
lička (Nikola Tesla), Sedma banijska i Osma Kordunaška, od njih Prvi hrvatski korpus istog
dana AVNOJ-Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije 26. i 27.11.1942. kao
svoje vrhovno predstavničko tijelo, obavlja funkcije državnih organa NOO-
Narodnooslobodilački odbori, ovlasti civilne vlasti, pored njih i Obavještajni centri (kasnije
OZNA i Udba) AFŽ-antifašistički front žena, prosvjećivanje žena, itd. Hrvatska pravoslavna
crkva-pod pritiskom Nijemaca revidira politiku prema Srbima, proglasio ih Hrvatima
pravoslavne vjere, obećao obustavu progona, osnovao crkvu, da su komunisti krivi, promjenu
samo Srbi u gradovima, slabo, režim prekompromitiran odbacivanje dvaju Kvaternika-glavno
žrtveno janje kao dio nove politike prema Srbima Dido i UNS raspušten, ali i osobna
nesnošljivost operacija Weiss-ugrožen njemački okupacijski sistem, upute o konačnom
uništenju partizana, velika ofenziva (Četvrta), cilj uništiti partizane, počeli ih brojem
potiskivati, do Neretve, Tito smatra da ih neće dalje goniti, ruši mostove, međutim Nijemci
nastavljaju, pa prelaze na lijevu obalu i tuku četnike time probivši obruč, pregovori Velebit,
Đilas s Nijemcima (Horstenau)-ali samo razmjene zarobljenika, privremeno primirje, Hitler
brani, zato→ Schwarz-partizani se povlače u planine gdje misle da ih neće slijediti, Peta
ofenziva najveća i najteža bitka, izvukli se preko Sutjeske, veliki gubici, ali se povlačenjem
Nijemaca brzo oporavljaju ZAVNOH-želja AVNOJ-a da se formiraju politička predstavnička
tijela za pojedine jugoslavenske zemlje, zato u Otočcu i Plitvicama osnovali Zemaljsko
antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske 13. i 14.6.43, vrhovno predstavničko
tijelo za Hrvatsku, predsjednik Vladimir Nazor, poslovi najvišeg organa vlasti u Hrvatskoj
1943. prijelomna jer jedinice NOVJ-a preuzimaju inicijativu, i stanovništvo sve više
Kapitulacija Italije/oslobađanje Dalmacije-vodstvo NOP se priprema, onemogućava
Talijanima da se prebace, 8.9.1943. kapitulira, oslobađaju veći dio Dalmacije, spontani
ustanci gdje nema partizana, partizani došli do velike količine oružja i brojčana nadmoć Istra-
u 5 dana čitava oslobođena osim Pule, ali od strane stanovništva, a ne partizana, odmazde, u
pazinu 13.9. Okružni NOO povijesna odluka o priključenju Istre matici, 26. potvrdio istarski
sabor “talijančići”-Hrvati koji su prišli fašistima, stradali nakon oslobođenja Istre Jadransko
primorje-Hitlerova operativna zona nakon kapitulacije Italije, jer se boji iskrcavanja
saveznika, lako potukli brzo sklopljene jedinice, uspjeli ovladati čitavom obalom i otocima
osim Visa i Lastova 2. zasjedanje ZAVNOH-a-u Plaškom listopad 43., osnovani mnogi
odbori (npr. Gospodarski, Prometni, Socijalni), radi lakšeg upravljanja, nastavni program,
zdravstvene ekipe, itd. El-Shatt-dogovor NOV-a i POJ-a i Savezničke komande za
Sredozemlje dogovor o evakuaciji u El-Shatt (istočna obala Sueskog kanala), početkom 44.

51
prvi, oko 28000 ljudi, razne radionice, vrtovi, školovanje, kazalište, ali mnogo umrlo na putu,
a i tamo, vraćaju se u veljači 45. 2. zasjedanje AVNOJ-a-u Jajcu studeni 43., konstituiran kao
vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije, ustavne i političke
odluke, 6 federativnih jedinica, za svoj izvršni organ Nacionalni komitet oslobođenja
Jugoslavije (NKOJ) kao privremena vlada, oduzeli pravo izbjegličkoj vladi, Petru zabranili
povratak 3. zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom-po odluci 2. zasjedanja AVNOJ-a da se
organiziraju vrhovne vlasti za jedinice, pa se na 3. ZAVNOH proglasio vrhovnim
zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti
demokratske Hrvatske-početak stvaranja federalne Hrvatske u drugoj Jugoslaviji moral
bombing-tepih bombe, savezničko bombardiranje gradova od 44. kako bi se poljuljao moral,
strah stalni, cilj komunikacije i industrija, ali i puno civilnog stradalo Međunarodna afirmacija
partizana-za vlast poslije rata trebaju priznanje triju vodećih sila, one odnose i s izbjegličkom
vladom, brkaju se partizani i četnici, Moskva upućena, mijenja odnos kad se radi plan za
napad na Italiju, sam Churchill, traži da četnici prestanu napadati partizane, SSSR se plaši
Titovog ljevičarenja, boje se da ne poljuljaju odnose s Britancima (zato Kominterna
raspuštena ljeto 43.), formalno priznanje u Teheranu, prekid s četnicima veljača/ožujak 44.
Wiliam Deakin-britanski kapetan koji se borio i kod Sutjeske, utjecao na promjenu britanske
politike, napisao Bojovna planina Svetosavski kongres-hoće se aktivnije postaviti, u selu Ba
44. odluke 2. AVNOJ-a ustaško-komunističke, podrška vladi u Londonu, odstupa od
velikosrpstva, federativno uređenje, trijalistički koncept, ali nitko ne shvaća ozbiljno više
Izbjeglička vlada-mora se odreći Mihajlovića, Ivan Šubašić mandator vlade Konjićev
skok(Sedma ofenziva)-svibanj 44. zadnji pokušaj Nijemaca, padobranski desant na Drvar,
gdje je Vrhovni štab tada, Titov rođendan, pa je totalno iznenađenje, uspio pobjeći u Italiju,
pa Vis poslije, žestoke bitke, ali se povlače Prvi sporazum Tito-Šubašić-na poticaj britanske
vlade, samo Šubašić lipanj 44., paradoks da je NKOJ pregovarao s vladom kojoj je AVNOJ
oduzeo legitimitet, morao prihvatiti odluke 2. AVNOJ-a, federativno uređenje britansko-
partizanski odnosi-dobro, ali Tito pazi, čvrsto grabi vlast, ponegdje iskre, skoro sukob, iz
saveznika u ideološke neprijatelje HSS-na osnovi legitimiteta sa zadnjih izbora pokušava
podjelu vlasti s NOP, ali to partizani odbijaju, jer je HSS izgubio politički utjecaj Beograd-
oslobođen 20.10.1944. skupa s sovjetima, sele se institucije nove vlasti, 21. srpska divizija
smaknula Punišu Račića Drugi sporazum Tito-Šubašić-namjesništvo na koje je Petar trebao
prenijeti ovlasti, zajednička vlada, da se kralj ne smije vratiti do odluke naroda, u biti tiha
abdikacija, zato → “salonski državni udar” 11. siječnja 45., otkazao povjerenje Šubašiću, svi
osudili, Britanci, sovjeti, ipak potpisao da prenosi ovlasti, nadao se uzaludno vratiti neku

52
važnost Amnestija za domobrane i četnike-30.8.44. za četnike i hrvatske i slovenske
domobrane, predati se moraju, ništa im neće biti, čitave jedinice, kasnije opet zovu, manju
odjek jer neki tvrdoglavi, a neki čuli da su mnogi prije stradali PPK- komisija za suzbijanje
pete kolone (izdajništva) OZNA-svibanj 44. Odjeljenje zaštite naroda, informativna i
obavještajna služba, skuplja informacije o stanju protivnika, popise osoba za hapšenje,
proizvodne i uslužne djelatnosti KNOJ-Korpus narodne obrane Jugoslavije, osiguravati red u
pozadini fronte, štititi granice ključne za borbu s klasnim neprijat. klasni neprijatelj-
okupatorske jedinice, domaći izdajice, buržoazija, reakcionarski i klerikalski utjecaji, svi
stvarni i potencijalni, mnogi etiketirani iako nikad bili ustaše 1.1.45.-Prva, Druga, Treća
armija, omogućuju veće akcije Srijemska fronta-Nijemci hoće kontrolu područja kako bi
izvukli svoju vojsku iz Grčke, borbe u Srijemu, do travnja kada je probijena Trst-oslobađaju
se otoci, Kvarner, pritisak prema Trstu, ušli 1.5., dan poslije saveznici, spor, pritisak Zapada,
odriče se 3.5. Rijeka, 6. Istra, 7. Karlovac, 8. Zagreb zavjera Lorković-Vokić-ljeto 44.,
realistično gledaju da će izgubiti, ali su jako kompromitirani, nitko ih nije mogao prihvatiti
kao spasitelje, nerealno žele spasiti NDH, ugušeno uz pomoć Nijemaca HOS-domobrani
masovno prelaze partizanima, da se to spriječi ujedinjuje domobranske, oružničke i ustaške
jedinice u Hrvatske oružane snage bijeg ustaša-kaos u Europi, Hitler se ubio, NDH pokušava
separatni mir, ali već u Teheranu dogovoreno da se nikakve hitlerove granice ne priznaju,
Lӧhr predao 7.5. zapovjedništvo nad snagama NDH Paveliću, odluka da će kapitulirati, ali
samo pred Britancima, Pavelić imenuje Luburića zapovjednikom (zadnji čin kao poglavnik),
bježi, naredbe da se povlače prema Celju, vojnim kolonama se pridružuju civili iz straha pred
novom vlasti, prisilne mobilizacije u HOS, njemačka armijska grupa E usporava pa ih uskoro
stigli partizani, manji okršaji jer ih partizani još nisu stigli, dobili od lokalnih partizana
slobodan prolaz kroz Celje, 11. ipak borbe jer su stigla partizanska pojačanja, Luburić daje
Herenčiću, vraća se i na Papuku vodi gerilce, od Celja prema Dravogradu, većina ministra
uspjeli izaći prije zatvaranja obruča i predati se Britancima, ali su predani partizanima, od
12.5. nikoga više ne puštaju jer su dovoljno jaki, vodstvo NDH odbija predaju JA-i jer se boje
istog tretmana, najžešće se bori Crna legija i Poglavnikov tjelesni sdrug (jedni od glavnih
zločinaca) i Ustaška obrana (posade logora), zadnje bitke kod Dravograda, stradalo puno
vojske i civila, ponegdje osvetnička ubijanja (rijeke Mislinja i Pako), ali se pokušava
spriječiti, obećavaju u duhu Ženevske konvencije, da se predaju do 14h 13., poslije su banditi,
Tito depešu štabovima da spriječe ubijanje, jer su napetosti oko teritorija s Britancima, pa
hoće dobar dojam, prestaju masovna, najborbeniji uspjeli kod sela Kotle probiti obruč,
prepreka partizani u selu Poljana, posljednja veća bitka 2. svjetskog rata, velik dio uspio na

53
Bleiburško polje pregovori, Bleiburg, Križni put-u starom dvorcu brigadir Patrick Scott
hladno primio delegaciju, da ih ne može primiti, da su se već trebali predati, inzistira na
bezuvjetnoj kapitulaciji odmah, ne daje jamstva za korektno postupanje, nisu ih primili zbog
situacije kod Trsta, Koruške, pa su se ovako dogovorili međusobno, da se izbjegne sukob,
utjecalo i što su se nastavili boriti kad su svi drugi već prestali, sami krivi isto jer pokušavaju
dokazati da imaju hrvatski narod, odnosno više ljude nego što je, a Britanci se nisu htjeli
brinuti o toliko ljudi, 15.5. konačna predaja, dio najborbenijih se uspio probiti, ostali se
predali, pješice natrag do Celja i Zagreba, pred Britancima korektno, ali poslije počinju
pljačke, ubojstva, itd., u Celju OZNA selekciju, sistematsko ubijanje, najveće stratište pored
Kočevskog roga, Tezno kod Maribora, civili puštani, ostali na duge marševe do dalekih
logora, na daljnje selekcije, itd., sjena na NOB Bleiburški mit-najnepouzdanije broj žrtava,
NDH emigracija uveličava, da prikrije ono što je bilo prije Bleiburga, vjerojatno oko 50 000,
vlasti prikrivaju, ali duge kolone nisu mogle ostati tajna, kritike (Bakarić), dovodi do → Ukaz
o pomilovanju i amnestiji-prijedlog Tita 3.8.1945. donio AVNOJ, puštena većina iz logora,
završen Križni put obračuni-s predstavnicima vlasti NDH (Budak, Rukavina,...), pa Filipović-
Majstorović i družina, 47. Slavko Kvaternik, Alajbegić,..., ali Pavelić, Dido, Artuković, i dr.
uspjeli pobjeći preko mora u Argetinu, SAD, itd., dio izručen, nije točno da je usmjereno na
samo jednu nacionalnost, 46. suđenje kvislinzima (Draža Mihailović, Alojzije Stepinac u
skupini s Lisakom) Sud časti-sud književnika, kasnije svoj imaju i likovnjaci, zabrane
objavljivanja tko se kompromitirao s bivšom vlasti, represije “Uredba o domobranima”-
zapravo Zakon o davanju amnestije i pomilovanju 5.7.45., na inicijativu Bakarića, jer se tim
represijama stvaraju samo novi neprijatelji, prestaju grupne likvidacije Narodni glas
čovječnosti, pravice i slobode-objavila srednja struja HSS, vjerna Mačeku, napad na
komunističku praksu nazivanja političkih protivnika fašistima da im se onemogući rad, od 47.
nema opozicije, cijeli HSS prikazuju kao kolaborantski Optacije-službena iseljavanja Talijana
47.-55., optanti se odriču svoje nepokretne imovine i prava na povratak

54