Hrvatski petrarkisti

 Oni su Džore Držić (1461. – 1501.) i Šiško Menčetić (1457. – 1527.)

 Pjesništvo dubrovačkih petrarkista ostalo je sačuvano u rukopisnom zborniku Nikše
Ranjine.
 Pjesme hrvatskih petrarkista nisu pisane u formi soneta već najčešće u dvostruko
rimovanim dvanaestercima, ali su po uzoru na Petrarcu ljubavne tematike, prikazuju
razne faze udvaranja, emotivni odnos prema voljenoj i motive njene ljepote.
 Šiško Menčetić napisao je veći broj pjesama, a posvećene su raznim ženama čija imena
otkrivamo u akrostihu. Pisao je gotovo isključivo dvostruko rimovanim dvanaestercima.
 Džore Držić napisao je manji broj pjesama, njegova je lirika dublja i iskrenija, a u
akrostihu se pojavljuje njegovo ime. Osim dvostruko rimovanim dvanaestercem, koristio
se i drugačijim stihovima (desetercima, četrnaestercima, itd.). U ljubavnu liriku upleće i
refleksivne motive o prolaznosti, smrti, itd.
 Džore i Šiško su prvi pjesnici čiji radovi su nam ostali sačuvani. Inače u zborniku Nikše
Ranjine nalaze se i pjesme još nekolicine danas nepoznatih pjesnika.

SREDNJI VIJEK

Nikolo Makijeveli (1469-1527)

U djelu ovog rodoljuba i istoričara, promicljivog pesimiste ogleda se renesansna misao XVI
stoljeća.
Odbacuje hrišćanski ideal, zarad savremenog otvorenog svijeta. Svjestan udruženih snaga
razuma i moći suprostavlja se sudbini i sam kuje svoju sreću.
Niti jedno djelo ove hedonističke (čulne) epohe ne ponire dublje u tragičnost života ljudi i
društva. Djelo Vladalac i Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija već puna 4.vijeka privlače pažnju
poznavalaca .
U njima Makijaveli postavlja temelje nove političke nauke, prenoseći je na tlo realnog , sa misli
imaginarnih republika i kneževina i o načinu na koji bi trebalo živjeti, na misao kakve one u
stvarnosti stoje i kako u stvarnosti žive.
Ovaj neumoljivi realista otkriva jedno drugo lice renesansnog proroka koje veliča «Vladaoca»,
idealnog vođu sa idealnim osobinama, potrebnog za spas Italije. Da bi savladao podloost i
pokvarenost, da bi pobijedio slijepu silu sudbine, ovaj izuzetni čovjek mora po potrebi da bude
surov, podmukao, neiskren, grabljiv, da krši zadatu riječ, da postupa protiv ljudskih i vjerskih
zakona, da bude spreman da svaki čin koji bi služio vrhovnom zahtjevu državnih interesa

Tragedija; jarčeva pjesma

Tragedija se rodila iz ditiramba (hora u Dionizijevu čast) u kome su slavljeni podvizi junaka.
Praćen pjesmom i igrom hora, pjesnik postaje glumac koji tumači i igra dramu. Prvome glumcu
(protagonisti) bio je dodat drugi, a i treći (ddeuterogonista i tritagonista).
Ovakvim porijeklom objašnjavamo religioznu prirodu tragedije koju su za vrijeme svetkovina u
Dionizovu čast izvodili oko žrtvenika, smještenog u orkestri.
Pozorište je dio hrama, glumci nose masku koja je ostatak starih obreda. Hor ima važnu ulogu,
jer učestvuje u drami, ali će vremenom opadati. Njegovim prisustvom (hor) se objašnjava mjesto
koje lirika ima u predstavama, pjesme razdvajaju dijaloške scene.
Tragedija je atinksa vrsta.
Tradicija prve komade pripisuje Tepsidu oko 560.godine p.n.e.
Takmičenja počinju 534.godine p.n.e. pod Pisistratom; troškove ove državne ustanove snose
bogati građani, to su ho?egije slične liturgijama.
Tri takmičara prikazuju svaki po svoje tri drame.
Tragedije (trilogija) plus satira (tetralogija)
Poslije se pišu samostalni komadi.
Teme su posuđene iz epova ili mita, rijetko iz sadašnjosti.
Tragedija je u V vijeku bila na velikom glasu, u njoj se reflektovala nacionalna svijest Atine, od
Eshila (Sofokla) do Euripida osjećaj tragičnosti raste.
- Plaut (254.-184. p.n.e.) pisao komedije za natjecanje igara u Rimu
- Seneka (početak hrišćanske ere 65.god.p.n.e.), ostvario jedan od Platonovih snova «da filozof
bude na vlasti»
Tragedije: Agamemnon, Edip, Trojanke, Feničanke, Henkul, Medeja, Fedra...

Liturgijska drama
Porijeklo dramske književnosti je religiozno. Počev od X vijeka u liturgijskim dramama, za
vrijeme velikih vjerskih svečanosti «slava».
Izvođene su biblijeske priče koje su se odnosile na Hristovo rođenje, stradanje ili uskrsnuće.
Liturgijsku dramu izvodi hor u crkvi na latinskom.
Sredinom XII stoljeća počinju se izvoditi drame iste sadržine, ali u trijemu crkve i nastaju
poliliturgijske drame koje latinski ustupaju mjesto narodnom jeziku. Glumci su iz svih
društvenih slojeva, nisu profesionalci.

Rodovi komičnog pozorišta XV vijeka:

1. sotija ( sudski pisari prerušeni u lude, bave se političkim temama)
2. monolog
3. mortalitet (da pruži poruku) alegorijom, kritikom
4. farsa (da nasmije komikom, zabunom), nagovještaj karaktera

350. godine p.n.e. «EPIDAUR» (Grčka) pozorište pod vedrim nebom

Grci su iskoristili prirodnu padinu brijega i opremili je kamenim klupama sa koncentričnim
redovima sjedišta i sa prolazima (stepenastim) između sjedišta na pravilnim odstojanjima.

13. p.n.e. Marcellovo pozorište (RIM)

Nije bilo potrebe za gradnjom na obroncima brijega. Rimljani su upotrijebili luk za podizanje
nadsvođene srukture koje su podupirale redove sjedala.

POZORIŠNO BIĆE

- Makro pozorišna struktura

- Mikro pozorišna struktura
Specifičnost društvenog ambijenta od 1945-1990
- različiti ustavi koji regulišu ovaj ambijent društvenog sistema na modelu pozorišnog bića.
45-53.godine, birokratski aparat, stroga vlada činovništva gdje se ne vodi računa o stvarnim
interesima masa.
53-63.godine samouprava- suprotnost birokratiji
63-73- decentralizacija

Pozorišni sistem južnoslavneskih zemalja u periodu do 1990. predstavlja jedan zaokruženi

jedinstveni teatarski sistem. Jedinstvo čine djela i protagonisti.
Samouprava- uprava gdje se preko radničkih savjeta donose odluke koliko glumaca, režisera će
biti primljeno i odakle i gdje će ko biti angažovan.
Period centralističke politike je sa namjerom da otkupi najbolje protagoniste u JDP u Beogradu
53-63. uvođenjem samoupravljanja, upravnici pozorišta donose odluke gdje će ko biti
angažovan.
Zakon o pozorištu donosi odluku gdje možete biti primljeni da igrate u ansamblu, kako se
finansira pozorište, šta će biti na repertoaru...

Kod nas se skoro svake dvije godine mijenja zakon jer se onaj koji je na snazi ne poštuje,
iskorištavaju se «rupe» u zakonu pa se mora donositi novi zakon.
Problem je što se većina ljudi ne trudi zakon ispoštuje već, naprotiv.
Svugdje se 1-2% izdvaja iz budžeta za kulturu, ali pošto je kod nas budžet mali radi se o
nedovoljnim materijalnim sredstvima koja se odvajaju za kulturu.
Posebna stavka u budžetu koji se odvaja za kulturu morala bi biti pozorište jer se sa scene
pozorišta najbolje ocrtava karakter društvenih struktura.
Može se donijeti izvanredan zakon po uzoru na neke odlučno uređene zemlje i njihove zakone,
ali isti na ovome tlu ne moraju funkcionisati.

Pozorišno biće je organska tvorevina, a što se tiče repertoara isti korespondira sa

zapadnoevropskim tokovima, ali u produkcijskom smislu ima problema. Uobičajeno je da se u
svjetskoj teatrologiji pod pojmom pozorišno biće podrazumijeva skup različitih pozorišnih
segmenata koji kontrolišu jednu složenu teatarsku cjelinu.
To pozorišno biće sačinjavaju veliki broj konstituivnih segmenata:
1. Profesionalna pozorišta- podrazumijeva da ima zaposlene akademske glumce, ali je u biti
profesionalno pozorište ono koje je 100% na budžetu države
Znači sve uposlene plaća država iz svog budžeta, na platnom su spisku, to im je stalni izvor
zarade.
Najstariji teatar u Sirakuzi- nema dokumenata od kada postoji, dok teatar na Hvaru ima
dokumenata.
2. Poluprofesionalna pozorišta- podrazumijeva da su stalno uposleni oni iz menadžmenta te
kuće, a glumci nisu stalno već po potrebi, sezoni ili projektu (Slovenija, Ptuj)
3. Amaterska pozorišta-koja ne finansira država, općina, kanton, nisu na budžetu, ali ponekad
dobijaju novac po projektu.
Najbolji sistem je do '90 godine, bilo je dovoljno novaca za pozorište.
Besplatno leskovačko pozorište. Užičko pozorište radi desetak godina besplatno za publiku.
4. Akademije, škole, dramski studij- do '81 postoje samo u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani
5. Publika
6. Veliki broj protagonista različitih profila
7. Scenografija
8. Kostimografija
9. Likovne umjetnosti koje nisu ni scenografija ni kostim (npr. umjetničke slike)
10. Muzička umjetnost
11. Pozorišne zgrade
12. Ostali zatvoreni i otvoreni prostori koji se koriste za pozorišni sistem festivala

Plus radio, tv, film, štampa, kritika, informativni centri, pozorišni muzeji, pozorišni arhivi i neke
specifične institucije i centri uz pozorište koje čine pozorišno biće.
Baš zbog toga što su svi ovi segmenti tijesno povezani sarađuju i nadopunjuju se, čine organsku
tvorevinu pozorišnog bića.
Porijeklo o organskoj tvorevini pozorišnog bića je iz Njemačke teatrologije.
Drugu stranu pozorišnog bića čine pisci specifična baština, naslijeđe i slično.
Mikrodruštvenu strukturu pozorišnog bića čini svaki teatar ponaosob i njegove specifičnosti.
-teatar u BiH; teatar u Crnoj Gori; Teatar u Srbiji

ANTIČKI TEATAR

- drama u stihovima
- glavni junak dolazi u tragičnu situaciju zbog zle kobi svoga roda
Pozorište je nastalo kada se čovjek otuđio od prirode i nije više bio saglasan sa moralnim
stavovima društva
Katarza, duhovno pročišćenje gledaoca i glumca

Teatarski sistem Platon i Aristotel

U Platonovoj državi nema mjesta za pozorište jer je ono direktan odraz društvene situacije koji
se ne može korigirati, uobličavati ili ne izdati, kao npr. knjiga.

- hetere, grčke kurtizane, obrazovane žene

- Praksiter, najpoznatiji vajar antike. Bio je profinjen i čulan, ljubavnik poznate kurtizane Frine,
koja mu je bila model. Naročito se trudio da izrazi njezin šarm žene i muškarca
Nježna tijela žena u punom cvatu, Afrodita gola do kukova
Afrodita Knidska, sasvim naga, izazvala je skandale .
Ali u ovom savršenstvu oblika nedostaje unutrašnji izraz, osjećaj.
- odnos prema robu (oruđe za rad robovlasnika)
- odnos prema ženi
Antički teatar je autohton teatar, samonikli, urođeni teatar, a ne import, ne donešen sa starne.
Naziv glumca u antičkom teatru je TRAGIK, RAPSOD- Jon, Fliak, Fliaci-komedijaši

Natjecanje u okviru Dionizijskih svečanosti tri puta godišnjež; proljeće, jesen, zima, a ljeti se
osnivaju uslovi za život, berba, košenje...

1. konkurs
 2. žiri- zasjeda, odabira pjesnika
3. Arhont- mecena, producent, on određuje reditelja, a i u dodiru je sa državom

Prvih pedeset godina na konkurs su se prijavljivalu pisci s 4.djela tetralogija, kasnije sa

trilogijom.
Pisac, djelo, reditelj se dogovaraju-ciklus

Postojale su:
Male dionizije
Velike dionizije
Antesterije
Leneje
Postojale su Panhelenske ili grčke građanske svečanosti igrane u Atini, i Flijačke ili seoske koje
ne finansira država imali su folklorni karakter nisu kontrolisane («hleba i igara»)
Sve su predstave bile posvećene bogovima. Predstave su se igrale pod otvorenim nebom pred
oko 20 000 gledalaca. Svečanosti su trajale nekoliko dana. Da bi neko djelo bilo uopšte prikzano
moralo je ispuniti nekoliko uslova. Postojalo je takmičenje pisaca, a zatim i glumaca koji će se
predstaviti na tim svečanostima. Na konkurs se prijavljuju tri pisca sa po tri djela koje bira
Arhont. Svaki odabrani pisac predstavlja se sa tri tragedije, kasnije i komedijom. Organizacija
svečanosti izgledala je ovako:
PROAGON- ono što je prije sukoba, borbe, drame, konflikta dvije suprotnosti, nešto kao
današnja press konferencija tj. Publici se objašnjava što će gledati, obavještava ih se
AGON- sukob dviju suprotnosti, sama premijera, forma
POSTAGON- ono što slijedi poslije premijere, razgovor sa publikom gdje se daju primjedbe na
predstave što nema utjecaja na ono što se već zbilo, nagrade obično i slično već na ono što će se
birati za naredne Dionizijske svečanosti.
Nagrade u vidu lovorovog vijenca dodijeljivane su piscima koji su dobijali izvjesne privilegije.
Teatar-javna tribina koja ima svoje socijalno dejstvo.
STRUKTURA POZORIŠTA: Glumac (prvi,drugi, treći, hor, horeg); scenograf, može se smatrati
da postoji iako nije definisan, Arhont(glavni organizator); Mecene (pokrovitelji, producenti)
Hor-komentator, Horeg.uvježbava hor i smatra e jednim od mecena
Sve što se prikazuje na sceni ulazi u život, pa se dobro pazilo šta će se prikazati. Predstava je bila
društveno-relevantni događaj i učesnici su dobijali status posvećenih lica. Ko bi ometao ove
svečanosti bio je kažnjavan smrću.
Dramski pisac Grka je posrednik izmešu dva svijeta BOGOVA I LJUDI.

Dionizijski obredi, Žene bi za vrijeme svetkovine jele živo meso životinje kako neka vrsta
neposvećene pričesti tj. Jele bi žrtvu koja personificira boga Dioniza. Stoga nije čudo što je
Dioniz bog opsijedanja i maskarade, postao bog glumaca.

Publika
-bila je rapoređena po sjediština. Postojale su dvije specijalne stolice u prvom redu gdje je sjedila
vlast, vladari države grada, crkvena i svjetovna... u prvom redu su sjedili i ostali velikodostojnici
i djeca palih boraca. Dalje plemstvo, aristokracija, važniji ugledni građani. Drugi red terikon
(pomoć države,treća klasa) i kurtizane i robovi i klake (podmićeni navijači)
AMFITEATAR kod Grka
ARENA kod Rimljana
Grci su pravili teatre tako što su usijecali zgodne padine, stijene i pravili prostor za igre sa
dovoljno akustike
Rimljani su teatre nadgrađivali u visinu iznad tla
HIPODROMI- Grčka mjesta za gladijatorske igre
ODEONI- mjesta, zgrade gdje su se odražavale pjesničke i muzičke utakmice; «Odeon»-čuveno
parisko pozorište na lijevoj obali Sene.
OLIMPIJA- mjesto, predio u Elidi posvećeno bogu Zeusu gdje su održavane čuvene olimpijske
igre. «Olimpia» -koncertna dvorana
TERASTERIONI- mjesta korištena za oratorstvo, govorništvo
Aspendos- Turska

Antički teatar u Makedoniji (jugoistok)

Skoplje «Skupi»
Ohrid «Lihnidos teatar»
Bitolj «Heraklea Ingestis»
Stoboa «Stobi»
Prvi teatri građeni su od drveta, često su gorijeli pa su ih rimljani po svome dolasku nešto
dograđivali. Bili su to pretežno ostaci teatara, utjecaj grka.
Antički teatar u Crnoj Gori
I na ovim prostorima nađeni su ostaci i maske antičkog teatra, pa postoji pretpostavka da ga je tu
bilo, nađene su maske.
«Risan»- Butua-Budva
«Municipi Es...»-ovaj natpis stoji na polomljenoj ploči koja dakle svjedoči da je postojao antički
teatar, ali mu se ne može identifikovati ime

Antički teatar u Srbiji

«Sirmium»- hipodrom, staro ime Sremske Mitrovice
«Gamzigrad»- Zaječar
«Viminacijum»- kod Požarevca, Stolac

Antičko teatar u Hrvatskoj

«Polonija Julija Salona»- Solin blizu Splita, amfiteatar i teatar
«Issa»- Vis
«Jadera» Zadar Karerarde
«Tragorion» -Trogir teatar
Amfiteatar kod Knina
«Julio Polencije Heculonin»- Pula amfiteatar i još tri drvena koja su izgorila( mali, srednji i
veliki ).
U Hrvatskoj imamo amfiteatare i teatre
Antički teatar u Sloveniji
«Emona» - Ljubljana, postoje samo ostaci, ali se teatar nalazi ispod ovdašnjeg muzeja.

Antički teatar u BiH

«Vid» u blizini ovog mjesta dolazio je u posjet rimski car i pitao šta žele da ima se sagradi i oni
htjedoše pozorište i car to i napravi. Ali seljani su to kamenje poslije razgrabili za svoje potrebe.
MOSTAR-NARENTA; NERETVA-NARONA

MIM- začetak monodrame, eventualno duodrame

Herodos je najznačajniji pisac ove forme

Srednji vijek- liturgijska mješovita (na narodnom jeziku); mirakuli(misterije) eshatološke(kraj i

propast svijeta)
U antici isprepletenost boga i drame
1045. dijeli se Hriščanstvo na istočno i zapadno
Flagilanti-bratstva religijska iz 7 i 8 vijeka, u katakombama njeguju dramu i nisu se potpisivali
jer je bilo sramota
Mračni srednji vijek (nema dramskih pisaca)
Misa je religiozna drama
Svetovna drama
Crkve su uglavnom građene na mjestima gdje su se odvijali paganski obredi
Boginja Demetra- božica plodnosti
Bratstva Flagelanti
Liturgijska drama- sakralna radnja upriličena bogu i ljudima, počela tropiranjem-postupak kada
se u vjersku službu ubacuje dramski tekst krajem 10. i početkom 11.vijeka. na latinskom jeziku
U Španiji-autosakramental

Postoje 3 oblika liturgijske drame :

1. Pasionske-vezane za Hristovo stradanje, Pasije( Plač Marije Gospojine, Zadar; Razgovor
Bogorodice sa križom, Hvar)
2. O životu Svetaca ( Život Svete Margarite; Prikazanje života Svetog Lovrinca mučenika)
3. Sa eshatološkom sadržinom- drame o kraju i propasti svijeta kao kazni za nevjerovanje u
Boga

Karakteristično za ove drame je prisustvo lirskoga

Bitne karakteristike:
- mješavina žanra (tragedija-komedija)
- nepoštovanje dramskog jedinstva (mjesto, vrijeme, radnja)

Scena- Mansioni
U Misterijama sveštenici se javljaju kao redatelji
Procesija-kad se ide iz mjesta u mjesto
U Humanizmu dolazi do obnavljanja antičkog teatra.

Srednjovijekovne scene
U razvijenim fazama misterija javljaju se crkvena lica kao redatelji
Putem ugovora-finansiranje
Glumci koji hoće da igraju plaćaju svoje uloge
Donacije-prilog
Rasprodajom kostima scenografije od jedne predstave finansira se druga
Postojao je staleški sistem
Prevazilazi se Servijeva? scena
Prvi put se koristi vještačko svjetlo, kulise su slikane

Simultana scena
Simultana pozornica može da se pojavi u 4 scenska aranžmana:
1. linearni- mansioni u jednoj liniji, publika može da stoji i gleda ali ide od jednog do
drugog mansiona
2. kružni aranžman- van grada, obično ima i neki bedem,karakterističan za Englesku
3. Disperzivni (rasipa se)-koriste se objekti u gradu i postoje vodiči koji gledaoca vode od
jednog do mansiona na trgovima, ispred crkvi
4. Procesualni aranžman- pokretna pozornica, sastoji se od kola koja nose scenu i idu od
jednog mjesta drugog, ali imaju po jednu scenu u jednom krugu i tako sve dok se ne
završi drama. Bila je edukativnog karaktera. Ima ideološko značenje, neprestani životni
tok.
Tehnički, ideološki i didaktički značaj (Zagreb)
Crkvea školska pozorišta u Hrvatskoj i Vojvodini(Sremski, Kalovci, Novi Sad) Srpsko Narodno
pozorište?
Jezuitski red

1838. Teatar na Đumruku, prvi profesionalni teatar

1861.-1868 nastaju nacionalni teatri; HNK SNP
Dubrovnik 1680. (pretvoreno u pozorište)
1612. prvo pozorište na Hvaru (prva zgrada)
Elementi dijaloga nude dramsko
U 15. i 16. vijeku doživljava prvi procvat, kultura, filozofija, književnost
Juraj Dragišić, Nikola Gučetić
Jakov Bunjić-ciničar? Epski pjesnik
Dinko i Njikša Ranjino-sakupljači
Likovni salon-Cvijeta Zuzarić
Vlastela i pučani imaju političku vlast, tgovačku vlast
Najveći zemljoposjednik-crkva
-grade se vodovodi, biblioteke
Škrci, preziru sjaj i privuklo neprijatelja
Obrazovanje-niže i srednje škole
Venecija, Sijena-Držić
Mortalitet-dramatizovana preporod (put ka pravoj psihološkoj drami)
Početak 16.vijeka komedija Del Arte
Vještina plesača, pjevača, komedije pantomime
Ljubavne spletke sa elementima proste farse
Arlekin-lakrdijaš

- dolazi do raspada srednjovijekovnih država, ali Dubrovnik živi normalan život.

- prva pozorišna zgrada 1612. na Hvaru, a u Dubrovniku druga 1670.
- prije pozorišta predstave su održavane
Komedija (grč. comoi=veseli ophod) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta
smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane. Komedija se, kao i
tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića
koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana. Tematiku i likove uzima
iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum,
pravda i poštenje. Prema temi koju obrađuje komediju dijelimo na:

 Komediju karaktera koja ismijava mane pojedinca (škrtost, lažljivost...),

 Komediju intrige koja se zasniva na nesporazumima,
 Društvenu komediju koja ismijava mane čitavog društva.

Vrste smijeha u komediji s obzirom na pristup pisca predmetu ili osobi koju ismijava:

 Humor je najblaži oblik smijeha, a karakterizira ga osjećaj simpatije (smijeh kroz suze),
 Ironija je smijeh s jakom oštricom i boli onoga kome je namijenjen,
 Satira je smijeh koji se upotrebljava u situacijama kada su negativne crte neke ličnosti
toliko jake da uništavaju ljudskost u čovjeku, pa koristeći ovaj oblik smijeha autor u
potpunosti negira lik koji ismijava.
 Groteska je smijeh koji se prikazuje kada želimo prikazati izobličenost, neprirodno
fantastično i nakazno, što je na granici između gorko ozbiljnog i smiješnog.

Najpoznatiji komediografi: Aristofan, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Marin Držić.

Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485. - Venecija, 14. prosinca 1553.), hrvatski renesansni pjesnik i
dramatik.

Podrijetlom hvarski vlastelin (imao je posjede na Hvaru i Visu). O njegovu obrazovanju nisu
sačuvani nikakvi dokumenti. Bio je sudac i odvjetnik hvarske gradske općine. Lucić nije mario
za puk i gajio je uobičajene plemićke predrasude, te tako kaže da je puk “mnoštvo koje razuma
nema”. Prepjevom Ovidijeve 16. heroide (kod Lucića: "Pariž Eleni", prije 1519), koju je "iz
latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal", prvi put je hrvatska književnost dobila jedno
Ovidijevo djelo na hrvatskom jeziku. Ovidije je možda najpoznatiji rimski pjesnik ljubavne
poezije, i nije slučajno što ga Lučić prevodi: naš je Hvaranin i kao izvorni stvaralac bio
eminentno pjesnik ljubavi. Divio se ljepoti žene, a proslavljena njegova pjesma "Jur nijedna na
svit vila" postala je kultnom umjetninom koju je proslavio Hrvatski narodni preporod, poglavito
Ljudevit Gaj i Stanko Vraz. Lucićeva pjesnička zbirka "Skladanja izvarsnih pisam razlicih",
izašla posmrtno u Mletcima (1556), sadrži dvadeset jednu ljubavnu pjesmu, jedan alegoričan
sastav, dramu "Robinja", pjesmu "U pohvalu grada Dubrovnika", osam pjesničkih poslanica,
dvije nadgrobnice (epitafa) i prijevod Ovidijeve heroide. Zbirka se odlikuje pjesničkim skladom.

Lucićeva drama "Robinja" (osim u ovoj zbirci tiskana još jednom, također u Mletcima, 1638)
nije prva hrvatska svjetovna drama, ali je zato do nedavna bila prvo takvo djelo koje nam je bilo
poznato. To je drama o scenskoj torturi robinje, njenom himenu i iskušavanju vjernosti, djelo
koje se ističe dugim, lirski obojenim monolozima. Glavni su likovi dramskog teksta izmišljeni,
ali ih je Lucić oblikovao kao potomke hrvatskih velikaških rodova (Derenčina i Majer-
Podmanickih). Scene u Dubrovniku svjedoče, zajedno s poznatom Lucićevom pjesmom "U
pohvalu grada Dubrovnika", o duhovnom i umjetničkom jedinstvu južnohrvatskoga prostora
(Korčula, Hvar, Dubrovnik), kao i sve većem prestižu koji je među hrvatskom onodobnom
inteligencijom imala slobodna Dubrovačka Republika.

Nikola Nalješković (Dubrovnik, oko 1500. - Dubrovnik, 1587.), hrvatski pjesnik, dramatik i
znanstvenik. Rodom pučanin iz obitelji trgovaca i znanstvenika, nakon svršene škole u
Dubrovniku i financijski neuspješne trgovačke karijere, radi kao pisar, kancelar i mjernik. U
poznim se godinama bavi astronomijom i matematikom. Za povijest hrvatske književnosti,
Nalješković je značajan i zbog toga što je jezik kojim je pisao svoja djela izričito nazivao
hrvatskim, odnosno je često isticao hrvatsko ime ("Tim narod Hrvata vapije i viče")[1].

Nalješkovićev lirski i dramski opus tematski su i žanrovski raznoliki. U ljubavnom kanconijeru

(pod naslovom Pjesni ljuvene tiskan u Zagrebu tek 1876.), svojevrsnoj povijesti pjesnikove
ljubavi, u oko 180 pjesama, kadikad uokvirenima moralno-didaktičnim tonom i prikazbom
onodobnoga dubrovačkoga društvenog života, prepleću se refleksivnost i melankolija, ljubavna
bol i «opći pesimizam». Dvanaest Nalješkovićevih pokladnih pjesama (Pjesni od maskerate; 9,
4. i 7. maskerata tiskane su 1844. i 1858, a sve 1873) čini cjelovitu maskeratu. Prvu, svojevrstan
prolog, izgovara «vrag», najavljujući dolazak družbe — maskiranih govornika ostalih pjesama
(zaljubljenik, zabogari, sužnji, pastiri, Latini, Ciganka). Iz okvira tradicije pokladnih prigodnica
izdvaja se Nalješkovićeva maskerata dvosmislenom pokladnom opscenošću i erotičnom
rječitošću, odražavajući veselo i lascivno renesansno karnevalsko ozračje.

"Komedije"

Sedam nenaslovljenih scenskih djela, sastavljenih od prologa i jednoga čina u stihovima,

rukopisi označuju „komedijama" (prvi put tiskane su u ediciji Stari pisci hrvatski). Prve četiri
„komedije" ulaze u žanrovski okvir pastorale.

Komedija prva dramatizira tipično pastoralnu tematiku s prepletanjem čarobnjačkih elemenata,

podsjećajući na Tassova Amintu, ali i na pastirsku eklogu Džore Držića Radmio i Ljubmir, te
nagovješćujući Držićevu Tirenu. Alegorijsko-slavljenički okvir dinamiziran je izmjenom
realizma i fantastičnoga, lascivnoga i sentimentalnoga, naturalizma i humora. Komedija druga,
mitološka igra, dramatizira motiv iz klasične mitologije — poznata je kao Parisov sud. U
središtu je dramske priče (tri vile prepiru se kojoj će pripasti jabuka na kojoj piše „za najljepšu",
pastir ih odvodi sudcu, nakon presude vile s pastirima «učine tanac» i podu u lug) mudri sudac -
presuditelj pravde i mira u dubravi/Dubrovniku, koji uspostavlja trenutno poremećen mir.
Komedija treća u žanrovskom je smislu hrvatska dramska robinja. Položaj vile koja tuži,
međutim, pretvara ovu pastoralnu dramsku robinju u pravu scensku igru: agonalnost i natjecanje
nalik moreški između satira lovaca (prirode) i mladića tragatelja (kulture) za Vilu prekida Starac
sudac (svojevrstan Deus ex machina) oslobađajući «robinju». Necjelovita Komedija četvrta,
fragment većega teksta na moreškansku temu, dramatizira temu mira i slobode u dubravi.
Komedija peta i Komedija šesta u žanrovskom smislu prve su farse u hrvatskoj književnosti; obje
realistički prikazuju život u dubrovačkoj kući, obrađujući temu nevjerna muža gospodara.
Naslanjaju se na tradiciju srednjovjekovnih farsa i antički mima. U Komediji šestoj (tiskanoj
1873), jednočinoj farsi sličnoga naboja i odnosa kao u Petoj, i s podsjećanjem na francusku
srednjovjekovnu farsu, radnja se zapleće: s gosparom je zanijela ne samo sluškinja nego i
«babica»; to doznavši, žena se pretvara da umire, a pop smiruje situaciju. Društvena kritika ovdje
je još jača, jezik prostački, situacija naturalistička i gruba. Komedija sedma, kao i farse, isječak iz
dubrovačkoga života, podijeljena u prolog i tri ara (čina), ima neka obilježja plautovske eruditne
komedije i rimskoga mirna (ljubavne intrige). Utemeljena na realističkim dijalozima, konkretnim
detaljima, osobama i slikama dubrovačkoga života, svojevrsna je preteča Držićeve komedije
Dundo Maroje, ali i Novele od Stanca. Djela: Pjesni ljuvene, Pjesni od maskerate, Sedam
nenaslovljenih komedija, Pjesni bogoljubne.

Petar Zoranić (Zadar, 1508. - između 1543. i 1569), hrvatski renesansni pisac

Podrijetlom iz Nina, a rođen u Zadru. Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli
tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od zračećih središta
hrvatske renesansne umjetnosti riječi (kao i Brne Karnautić ili Juraj BarakovićZoranić je ostao
zapisan u hrvatskoj književnosti kao pisac prvog hrvatskog romana. Tu čast pribavile su mu
"Planine" (Mletci, 1569), jedino njegovo sačuvano djelo (pored barem dva izgubljena za koje se
zna: "Ljubveni lov" i "Vilenica"), a posvetio ga je ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.
Pastoralni roman, jedinstveno djelo te vrste u hrvatskoj književnosti, s reminiscencijama na
latinsku i talijansku književnost, kao i na teološka djela (Vergilije, Ovidije, Dante, Boccaccio,
Petrarca, Sannazzaro... pa Sveto pismo...) svjedoči o temeljitoj humanističkoj i teološkoj
naobrazbi. Ustvari, "Planine" su alegorija: one su san, prenesen u tobožnji Zoranov put od Nina
morem do Starigrada pod Velebitom, a otuda uzbrdo, Paklenicom, preko Velebita, pa od Like
prema Dinari, da bi se rijekom Krkom spustio do Šibenika i otuda morem natrag do Nina.
Praćeno stihovima petrarkističkog i pastirskoga glasa, Zoranićevo prozno djelo, oživljujući
arkadijsku idilu prirode, odjekuje "tužbenim pojem pastirov od rasute bašćine", ali se i odziva na
prigovor vile Hrvatice u perivoju od slave (poglavlje XX.): ona prekorava Hrvate, koji "mnozi
mudri i naučeni jesu, ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti i naresiti umili bi", ali se oni stide
svoga "jezika hrvackoga" i radije pišu tuđim jezicima. Tako je Zoranić tri stoljeća prije Ilirskoga
pokreta stao u obranu hrvatskog jezika, u čem također valja vidjeti jednu od bitnih značajki
njegova djela.

Petar Hektorović (Hvar, 1487. - Hvar, 13. ožujka 1572.), hrvatski renesansni pjesnik i erudit.

Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesničko djelo, ribarska
ekloga, putopis, dokumentarna reportaža, refleksivnodidaktični spjev, a ujedno i pjesnička
poslanica Jeronimu Brtučeviću, sve to u isti mah - ono je i djelo koje upućuje na povijesnu i
neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetnog pjesničkog stvaranja.

Petar Hektorović (1487. – 1572.): „Ribanje i ribarsko prigovaranje“

 Hvarski vlastela čije je najznačajnije djelo „Ribanje i ribarsko prigovaranje“.

 „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ određuje se i kao pjesnička poslanica jer je upućena
Hektorovićevom prijatelju Jerolimu Bartučeviću i kao ribarska ekloga jer opisuje idiličan
ugođaj dalmatinske obale i dokumentarni pjesnički putopis jer opisuje stvarno putovanje
 od Hvara do Brača i Šolte na koje je pjesnik pošao u pratnji svoja dva kmeta ribara
Paskojem i Nikolom.
 U djelu se osjeti užitak u putovanju i ljubav prema prirodi, slave se ljepote zavičaja, ali se
i detaljno opisuje način ribolova i ribarski alati.
 Hektorović je u tom djelu zabilježio nekoliko narodnih pjesama (dvije bugarštice i tri
počasnice) koje su Nikola i Paskoje pjevali, pa ga možemo smatrati i prvim hrvatskim
folkloristom.

Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1450. - Split, 5. siječnja 1524.), hrvatski književnik i
kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i atribut Splićanin. Glavni
predstavnik religioznog nadahnuća među humanistima. Pisao je prozna i pjesnička djela na
latinskome i hrvatskom jeziku. Kao kršćanski humanist nastojao je uskladiti antičku mudrost i
poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću. U svojim djelima nadahnjivao se
Biblijom i hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i
kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i
moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su u XVI. i XVII. st. doživjeli brojna izdanja i
prijevode i bili medu najčitanijim onodobnim duhovnim djelima. Djela
 Pouke za čestit život prema primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per
exempla sanctorum, 1498.) moralistički je spis biblijskoga i hagiografskog nadahnuća.
To je njegovo u svijetu najprevođenije djelo, koje je za njegova života prevedeno čak i na
japanski jezik.
 Evanđelistar (Evangelistarium, 1500].) sustavna je moralistička rasprava o etičkim
načelima i moralnim dužnostima kakva se očekuju od jednog kršćanina.
 Davidijada (Davidias, 1954.) je religiozni junačko-povjesni spjev na latinskome u 14
knjiga sa 6.765 heksametarskih stihova, koji je spajao biblijske i antičke motive, ali s
izrazito kršćanskom tendencijom. Spjev je napisan po Vergilijevom književnom postupku
u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primjesama biblijskog i srednjovjekovnog
latiniteta, i posjeduje znatne umjetničke kvalitete.
 Judita (napisana 1501., objavljena 1521.) "u versi haruacchi slozhena.." religiozni ep na
hrvatskome jeziku i čakavskome narječju, nadahnuta je starozavjetnom junakinjom
Juditom, onovremenim zbivanjima (osmanlijski prodor u hrvatske zemlje), a istodobno je
i tumač kršćanskog svjetonazora.
 Suzana, također napisana na hrvatskome jeziku, ponovno zasnovana na biblijskom
motivu, ovaj put o babilonskoj Židovki lažno optuženoj za preljub.

Marulićeva Psihologija o temelju ljudske duše (Psichiologia de ratione animae humanae) – kojoj
znamo samo naslov sačuvan u popisu Marulićevih radova šta ga je ostavio pjesnikov sugrađanin,
suvremenik i prijatelj Franjo Božičević Natalis u svojem Životu Marka Marulića iz Splita (Vita
Marci Maruli Spalatensis) – sadrži prvo spominjanje termina "psihologija" u književnim
izvorima, dakle čak 60ak godina prije njemačkog filozofa Rudolfa Gockela, kojeg se u literaturi
obično spominje kao tvorca navedenog pojma. Članak Krune Krstića na stranicama Hrvatskoga
psihološkoga društva. Među ostalim djelima na latinskom jeziku jesu: O poniznosti i slavi Krista
(De humilitate et gloria Christi, 1518, u kome dokazuje da je Krist obećani starozavjetni
Mesija); Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji (Dialogus de Hercule a
Christicolis superato, tiskano 1524), u kojem Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije i
alegorije u pjesništvu; te mnoga druga, naročito religijskog karaktera, koja – nekoć čitana diljem
Europe – danas leže u zaboravu, dijeleći tako sudbinu velikog dijela humanističkog stvaralaštva.

Važnost je dvojaka. Prvo, jer je to prvo veće književno djelo u cjelosti napisano hrvatskim
jezikom, i to mu je donijelo "titulu" oca hrvatske književnosti. Važno je to i stoga što je Marulić,
kao prvi koji je krenuo tom neutabanom stazom današnjega hrvatskoga jezika, već tada svjestan
važnosti svoje uloge. Proći će još dugo vremena i još puno pozivanja na važnost pisanja
književnosti na hrvatskome jeziku (sjetimo se samo iliraca ili Šenoe) dok se književnosti na tome
jeziku ne prizna postojanje, ali Marulić je svakako onaj koji je načinio prvi korak na tome dugom
putovanju. Druga je važnost svojevrsno književnoteorijsko razmišljanje koje donosi u
predgovoru epa. To je prvo zapisano poetsko razmišljanje koje imamo. Suzana - Osim "Judite",
najvažniji je Marulićev hrvatski spjev "Susana". Zanimljivo je da na koncu i "Susane" i "Judite"
Marulić spominje hrvatske knjige. Završetak "Susane" možemo shvatiti tako da se nakon čitanja
zabavnog štiva o Susani valja prihvatiti nečeg drugog, i ti pobožne hrvatske (glagoljske ili
hrvatsko-ćirilske) pjesmarice.

Moreška je bojni ples s mačevima nastao u 12-13. stoljeću na Mediteranu. Sam naziv
"Moreška" nastao je po Maurima – Moriskima, pa je tako u španjolskom jeziku nastao pridjev
morisco a u talijanskom moresco. U Hrvatskoj se moreška svake godine izvodi na Korčuli.

Pretpostavlja se da je prva moreška izvedena u španjolskoj Leridi 1150. godine kao spomen na
istjerivanje Maura.

STRUKTURA JUZNSLOVENSKOG POZORISNOG BICA

Pozorišno biće je organska tvorevina, a što se tiče repertoara isti korespondira sa

zapadnoevropskim tokovima, ali u produkcijskom smislu ima problema. Uobičajeno je da se u
svjetskoj teatrologiji pod pojmom pozorišno biće podrazumijeva skup različitih pozorišnih
segmenata koji kontrolišu jednu složenu teatarsku cjelinu.
To pozorišno biće sačinjavaju veliki broj konstituivnih segmenata:

1.Dramaturgija ( cini sustinu dramskog bica.posao dramturga je adaptacija djela.Postoji

nacionalna i klasicna dramaturgija i po tome se razlikuje i analizira repertoar.Obicno omjer treba
da bude 50-50.Domaci dramski pisci koji cine bit nasih pozorista su :
M.Selimovic,Susic,Muradbegovic-koji su najcesce bili umjetnicki direktori institucija,kucni
pisci...)
2.Skolski sistem ( sistem akademija,srednje muzicke skole,sramski studio-do 81 postoje samo u
Zagrebu i Beogradu...
3.Publika( izuzetno bitan segment.Ujedno i zavrsetak trijade glumac-stvaralastvo-konzumenti
pozorista.Navikeje tesko stvarati u danasnjim okolnostima-i sve to zavisiod stratifikacije
drustva,socijalne moci....U velikom slucaju zavisnost je od sredine.
4.Prosvjeta (obuhvata kompletan sisztem u kojem odredjene dramske elemente inkorporiraju u
nastavni plan i program-lektire.Teatar u Varazdinu star je 140 god-kamerni tip,posjeduje
poseban senzibilitet.Primjer institucija ovog tipa je Gimnazija u Sremskim Karlovcima-
gimnazija u kojoj je naglasena umjetnicka nota edukacije.Vise se izucava duhovni
segment.Postoji pozorisna scena na kojoj se izvode predstave,i odatle mladi ljudi rade,cine i
stvaraju...Slican primjer imamo Vrsac i Kragujevac.
5.Veliki broj protagonista i profila
Scenografija( spada u likovni segment.oblast koja se izucava na primjenjenim
umjetnostima.upotrebljava se na filmu,pozoristu,tv-u.)
Kostimografija (primjenjena umjetnicka disciplina.povezana za studij mode i kreacije)
Likovne umjetnosti (koje nisu ni scenografija ni kostim (npr. umjetničke slike)
Muzička umjetnost
6.Zgrada(Tretira se kao izuzetno bitan segment u sttrukturi , jer zgrada stvara naviku da ljudi
dolaze na neko mjestzo.Pr.Nacionalni teatar u Welsu nema svoju zgradu ali djeluje.Pr.Zvezdara
teatar u Beogradu formiran u domu kulture-profil.poluprofesionalnog teatra.Nakon odredjenog
vremena i postignutih rezultata traze svoju zgradu i dobijaju je-Dusan Kovacevic.)
7.Otvoreni i zatvoreni pozorisni prostori(U prvom slucaju to su pozorista sa vise scena-
pr.Beograd – ispostava u Zemunu.Svi otvoreni prostori cine bit –Pr.Dubrovnik Marin Drzic-
Ljetne igre.pr-ljetnikovci,zidine,balkoni,baste sa atrijima...)
8.Razudjeni dio-festivali(cini razmejnu pozorista bih,cro,srb,cg,mac...)
9.Film,pozoriste,radio,tv, štampa, kritika, informativni centri, pozorišni muzeji, pozorišni arhivi
i neke specifične institucije i centri uz pozorište koje čine pozorišno biće.

PODJELA POZORISTA

1. Profesionalna pozorišta- podrazumijeva da ima zaposlene akademske glumce, ali je u biti

profesionalno pozorište ono koje je 100% na budžetu države
Znači sve uposlene plaća država iz svog budžeta, na platnom su spisku, to im je stalni izvor
zarade.
Najstariji teatar u Sirakuzi- nema dokumenata od kada postoji, dok teatar na Hvaru ima
dokumenata.
2. Poluprofesionalna pozorišta- podrazumijeva da su stalno uposleni oni iz menadžmenta te
kuće, a glumci nisu stalno već po potrebi, sezoni ili projektu (Slovenija, Ptuj)
3. Amaterska pozorišta-koja ne finansira država, općina, kanton, nisu na budžetu, ali ponekad
dobijaju novac po projektu.
Najbolji sistem je do '90 godine, bilo je dovoljno novaca za pozorište.
Besplatno leskovačko pozorište. Užičko pozorište radi desetak godina besplatno za publiku.

Baš zbog toga što su svi ovi segmenti tijesno povezani sarađuju i nadopunjuju se, čine organsku
tvorevinu pozorišnog bića.
Porijeklo o organskoj tvorevini pozorišnog bića je iz Njemačke teatrologije.
Pozorišno biće je organizacijska tvorevina čiji su svi segmenti medjusobno tjelesno povezani i
koji moraju da saradjuju i dopunjuju se,

Drugu stranu pozorišnog bića čine pisci specifična baština, naslijeđe i slično.
Mikrodruštvenu strukturu pozorišnog bića čini svaki teatar ponaosob i njegove specifičnosti.
-teatar u BiH; teatar u Crnoj Gori; Teatar u Srbiji
 Čitav taj instrumentalij pozorišnog bića koji stvaraju ljudi je veoma slikovit. Pr. Pozorišno biće
u Tuzli: Narodno Pozorište Tuzla, TKT, ADU,Pozoriste mladih Tuzle - veliki broj protagonista,
zgrada Narodnog pozorišta i dr. Prostori (TKT, BKC, Slana banja... )

Pozorišni sistem južnoslavneskih zemalja u periodu do 1990. predstavlja jedan zaokruženi

jedinstveni teatarski sistem. Jedinstvo čine djela i protagonisti.
Samouprava- uprava gdje se preko radničkih savjeta donose odluke koliko glumaca, režisera će
biti primljeno i odakle i gdje će ko biti angažovan.
Period centralističke politike je sa namjerom da otkupi najbolje protagoniste u JDP u Beogradu
53-63. uvođenjem samoupravljanja, upravnici pozorišta donose odluke gdje će ko biti
angažovan.
Zakon o pozorištu donosi odluku gdje možete biti primljeni da igrate u ansamblu, kako se
finansira pozorište, šta će biti na repertoaru...

Kod nas se skoro svake dvije godine mijenja zakon jer se onaj koji je na snazi ne poštuje,
iskorištavaju se «rupe» u zakonu pa se mora donositi novi zakon.
Problem je što se većina ljudi ne trudi zakon ispoštuje već, naprotiv.
Svugdje se 1-2% izdvaja iz budžeta za kulturu, ali pošto je kod nas budžet mali radi se o
nedovoljnim materijalnim sredstvima koja se odvajaju za kulturu.
Posebna stavka u budžetu koji se odvaja za kulturu morala bi biti pozorište jer se sa scene
pozorišta najbolje ocrtava karakter društvenih struktura.
Može se donijeti izvanredan zakon po uzoru na neke odlučno uređene zemlje i njihove zakone,
ali isti na ovome tlu ne moraju funkcionisati.

Salonitanski am.teatar, uz koji pak ne vezujemo Miscenijevu djelatnost nego proizvode, izgrađen
je u 2. polovici 2. st. p. Kr., oko 170. g, u vrijeme cara Marka Aurelija (161–180), ali vjerojatno
na mjestu ranije, skromnije građevine iste namjene (Dyggve 1933:33–150; Cambi 1979a).
Nemamo, dakle, čvrstih oslonaca za dataciju salonitanskoga kalupa. Čak je i ime obrtnika,
Miscenius Ampliatus, uobičajeno u principatu. Poznato nam je mjesto nalaza kalupa, ali bez
speci.čnih pokazatelja. Kalup je, naime, nađen na području salonitanske Jugoistočne nekropole
na kojoj se sahranjivalo od 1. do 4. st. Grobni prilog? Vjerojatno. S obzirom na iznesene
međutim, već je Dyggve primijetio kako je teško da je Miscenije bio vlasnik pekare čije su
pogače i kruh bili distribuirani u am.teatru i radije ga smatra donatorom, priređivačem igara
(editor muneris). Antičkog Zadra ( Iader ) i njemu gravitirajućeg područja južnog dijela
Liburnije (sjeverna Dalmacija). Kronološki uzima se razdoblje od dolaska Rimljana krajem 1. st.
prije Kr. pa do velike seobe naroda u 6. st. poslije Kr. Povijesno gradsko jezgro Zadra smješteno
je na prirodnom poluotoku (dužine oko 750 m, prosječne širine oko 330 m) koji je na svom
jugoistočnom kraju spojen s kopnom, a obilje vode i blaga klima bile su izrazite pogodnosti
njegova naseljavanja. Pjesnik Marko Anej Lukan iz sredine 1. st. poslije Kr. govori o Jaderu koji
se pruža spram Zefira, očevidno maestrala po kojem

Pokraj seoceta Ivoševci, na rubu kanjona Krke, otkriven je amfiteatar iz 1. st., iz vremena ludih
rimskih careva Kaligule, Klaudija i Nerona. Ono što je iz zraka izgledalo kao divovski vijenac
usitnjenog kamenja koji je priroda oblikovala slučajno, danas već poprima obrise arhitektonske
konstrukcije: riječ je o kružnoj plohi arene i ljevkastom obrubu gledališta za 8000 ljudi. Vide se i
linije četiriju amfiteatarskih vrata ? kao na kakvom golemom kompasu ? na jugu, sjeveru, istoku
i zapadu. Amfiteatar je smješten između Knina i Skradina, 150 metara sjeverozapadno od ceste
kojom svakodnevno prolaze automobili ili pastiri sa stadima ovaca. Neupućeni vozači ili slučajni
namjernici ipak ga ne mogu uočiti. Načinjen od kamenih gromada koje su stoljećima pucale od
zime i žege, antička građevina mimikrijski se pritajila u dalmatinskom pejzažu, slična golemoj
vrtači. Da bi se stiglo do amfiteatara, potrebno je razgrtati drač i skakati preko suhozida koji
označava međe zapuštenih sitnih seljačkih oranica.

A onda se pojavljuje osnovni oblik klasičnog rimskog amfiteatra. Izvana je još uvijek veliki
kameni nanos prekriven crvenicom, ali s unutrašnje strane već predstavlja umanjenu varijantu
pulske arene. U promjeru iznosi nešto manje od 100 m, a ljevkasto položeno gledalište u najvišoj
točki doseže osam metara. Nevelika skupina radnika – kopača, regrutiranih od lokalnog
stanovništva, upravo probija južni amfiteatarski ulaz. U svakoj zemlji otkriće rimskog amfiteatra
bila bi prvorazredna kulturološka senzacija, poslastica za arheologe, arhitekte, povjesničare
umjetnosti, urbaniste i turističke biznismene. Naime, ovaj leži u zoni Nacionalnog parka Krka
koji turistima nudi egzotiku hrvatske povijesti, baštine i dramatični lom litica i riječnoga toka. U
svakoj zemlji koja drži do sebe takav amfiteatar bio bi ponos nacije i lokalnog stanovništva.
Kada je, primjerice, krajem osamdesetih u Londonu identificiran daleko skromniji fragment
sličnog amfiteatra iz istoga vremena, engleska javnost euforično ga je proglasila najvećim
arheološkim otkrićem 20. stoljeća. U Hrvatskoj je drukčije. Antun Vujić, aktualni ministar
kulture, redatelju Jakovu Sedlaru udijelio je, primjerice, samo u jednoj rati 200.000 kuna, ali je
za otkopavanje i rekonstrukciju rimskog amfiteatra dao četiri puta manji iznos od 50.000 kuna.
Glavni investitor je uprava Nacionalnog parka Krka pa su arheološki radovi ipak nešto
uznapredovali. Dobar dio domaćih arheologa nalaz pokraj Ivoševaca proglasili su bajkom.
Navodno su svi antički amfiteatri na svijetu koji su ikada postojali otkriveni, registrirani i opisani
mnogo prije 21. stoljeća. Naprosto nije bilo moguće da se njima pod nosom nalazi kapitalni
arheološki objekt koji nisu primijetili. Tek kada je vrhovni autoritet hrvatske arheologije,
akademik Nenad Cambi, dao podršku zakopani amfiteatar pokraj Ivoševaca dobio je status
nesumnjive činjenice. Cambi je ujedno imenovan voditeljem projekta, dok su za njegove najbliže
suradnike odabrani Joško Zaninović, direktor gradskoj muzej

Grci iz Sirakuze, 390 g. p. K., dolaze na Vis (Issa), Hvar (Pharos) i Korčulu (Corcyra Nigra)
osnivaju gradove-države i žive podosta izolirano. Obalni gradovi: Tragurion, Salona, Epetion,
itd. Gradovi pravokutnog oblika, vile, razvijena trgovina – luke, javne zgrade, hramovi i teatri
(Vis).

Iliri osvajaju ove gradove i organiziraju državu s centrom oko Neretve. Ali u 3. st. p. K., nakon
sukoba s Ilirskom kraljicom Teutom Rimljani ih osvajaju i uvode vojno-ekonomski sustav, i za
razliku od Grčke, prožimaju čitav teritorij pretvarajući gradine u gradove i uvode u Europu prvu
urbanizaciju. Gradovi su centrirani – pravilno podijeljeni. Razinu rimske organizacije prostora
dokazuju brojne vile rustike, kao i ruralna naselja (najreprezentativnije su Verige na Brijunima,
Pula i Trogir). Tipične rimske mreže pravokutnih ulica (decumanus/cardo) najbolje su sačuvane
u Poreču i Zadru.

Rekonstrukcija rimskog foruma u Zadru

Najviše cjelovito sačuvanih rimskih spomenika ima u Puli. Osnovana u 1. st. na spomen Cezaru
prepuna je klasične rimske umjetnosti: gradske zidine, dvoja gradska vrata, slavoluk, dva hrama
na Forumu, ostaci dvaju Teatara ... Najvažniji su ipak: Slavoluk postavljen 30. g. u spomen
trojici uglednika iz roda Sergijevaca; Augustov hram, podignut 2.-14. g. iz klasičnog razdoblja; i
Amfiteatar iz 2. st. - tzv. Pulska arena.

Ostale su samo ruševine nekada glavnog grada Dalmacije s oko 40 000 stanovnika - Salone.
Najveći kasnoantički spomenik u Europi je Dioklecijanova palača (oko 300 g.), to je ujedno
jedan od najznačajnijih spomenika kasnoantičke arhitekture

Grad Vis ima bogatu prošlost koja seže duboko u prošlost. Vis je jedno od najstarijih gradskih
naselja na tlu Hrvatske. Prvo naselje na mjestu današnjeg Visa, pod imenom Issa, osnovali su
grčki kolonisti sa sicilije u IV st. p.n.e..
Antička Issa bila je urbani i gospodarski centar Jadrana.
Svoju samostalnost očuvala je do I stoljeća p.n.e. kad je postala dio Rimskog carstva

Južno od Dunava, kod grada Zaječara, nalaze se ostaci kasnoantičke utvrđene palate Felix
Romuliana. Palata je izgrađena između 297. i 311. godine naše ere po zamisli rimskog
imperatora Gaja Valerija Galerija Maksimijana, u stilu antičke dvorske arhitekture, sa ciljem da
bude bezbedno boravište za života, a posle smrti večni spomenik rimskom imperatoru.
Arheološkim radovima otkriveni su ostaci starijeg i mlađeg utvrđenja, oba podignuta u
vremenskom intervalu od desetak godina. Prostor unutar bedema podeljen je na dva dela.
Severnu polovinu obuhvata kompleks carske palate sa malim hramom i žrtvenikom, a na južnoj
polovini su objekti javne namene. Zapadna vrata Romulijane, čija se fasada od opeke,
zelenkastog peščara i belog krečnjaka, ubraja se u grandioznija ostvarenja rimske arhitekture. U
severozapadnoj četvrti otkrivena je luksuzna rezidencija sa četiri velike dvorane, ukrašene
freskama i podnim mozaicima. Već u drugoj polovini 4. veka Romulijana je zapuštena palata, a
posle upada Gota i Huna postaje malo vizantijsko naselje. Gamzigradska palata poslednji put je
oživela kao utvrđeno slovensko naselje u 11. veku. Sistematskim arheološkim istraživanjima
otkopani su ostaci palate sa mozaicima izuzetne lepote, hramovi, javna kupatila i monumentalne
kapije. Od 2007. godine Gamzigrad se nalazi na Listi Svetske kulturne i prirodne baštine
UNESCO-a.

(tur. karagdz - crnooki) Predstava sa obojeiim figurama koje, pomoću konca, animira skriveni
glumac; komičar, mađioničar, lakrdijaš, marioneta. Glavni lik iz turskog tradici-onalnog
pozorišta senki.