Ideološka osnova organizacije

Džemijjet
Nakon Sjeničke deklaracije, na kojoj su tretirana pitanja od značaja
za muslimansko-bošnjački korpus, još jedan skup koji je održan
godinu dana kasnije, zavređuje veliku pažnju. Naime, kongres
muslimana sa juga održan je 17. decembra 1919. godine i narednih
dana u Skoplju. Bio je to veliki skup na kojem je trebalo da se
pretresu pitanja od interesa za muslimane ovih krajeva i koji je
trebalo da predvidi buduće korake. (Hrabak B.: Džemijet –
organizacija muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka
1919–1928., str. 81., AVII, IV/3 – 57VII, BR. 2/228, Izvještaj
ministru vojnom 18. XII 1919.)

Prema prvom, sumarnom izvještaju Treće armijske oblasti, na višednevnom

saborovanju postavljeni su zahtjevi: da se obezbijedi autonomija (koja bi
pretpostavljala i vezu sa vjerskim središtem u Carigradu), da se vakufima
vrate dobra kojima su oni nekad upravljali, da se ostvari autonomija
muslimanskog školstva, da se obeštete sopstvenici za oduzeta imanja (i to u
kratkom roku od svega godine dana), da se što više zemlje ostavi vlasnicima
koji bi željeli da zemlju obrađuju i da se na predstojećim opštinskim izborima
postave kandidati muslimani.(AVII, IV/3 – 57VII, BR. 2/228, Izvještaj
ministru vojnom 18. XII 1919.)
Ono što je ovdje interesantno primijetiti, za razliku od današnjeg vremena,
oni koji su se tada zalagali za nacionalna prava muslimana Bošnjaka i za
njihovo dostojanstvo, u šta spada i pravo na autonomiju, itekako su se
zalagali i za vjerska prava, te se borili za njih i stavljali ih, ne samo
deklarativno, u svoje političke programe.
Na ovom skupu usvojena je programska platforma, kojom su utvrđeni ciljevi i
zadaci udrženja:

– Autonomija vjersko-prosvjetna. Ujedinjenje vjerske uprave u cijeloj

zemlji na zakonu osiguranoj vezi s Halifatom;
– Šerijatski sudovi za ženidbu, porodične i nasljedne stvari;
– Očuvanje vakufskih i mearifskih dobara;
– Maternji jezik muslimana u vjerskom obrazovanju i autonomnoj školi;
– Izbacivanje iz državnih škola čitanja molitve po pravoslavnom načinu i
preuređenje udžbenika iz kojih bi otpali članci vjerskog karaktera;
– Utvrđivanje muslimanskih poslanika za Ustavotvornu skupštinu prema
cjelokupnom broju muslimanskog stanovništva i zasebna politička
organizacija kao sastavni dio stranke kojoj bi ona pripadala;
– Izuzeće vakufa od raspravljanja ili naknada za oduzeta dobra;
– Izuzeće agrarne reforme beglučke zemlje sa naročim pogledom na opšte
rješenje agrarnog pitanja;
– Naknada za neplaćene prihode begovima od strane čifčija;
– Vraćenje zemlje u stanje od prije 1912. godine, tj. da se ne smatraju
čifčijama oni koji su se od prije 1912. godine, bilo pod srpskom ili
neprijateljskom upravom nasilno, bez pristanka sopstvenika, naselili na
beglučkim zemljama. (Misao, Beograd, knj. II, sv. 1, 1920, 461.)

U svim ovim aktivnostima značajnu ulogu je imala politička organizacija

Džemijet.
Nastup Džemijeta na prvim parlamentarnim izborima, koji su uticali na
donošenje Vidovdanskog ustava i Pašićevu centralističku koncepciju države,
pažljivo je pripreman više nedjelja tokom ljeta i jeseni 1920. godine.
Džemijet je na izborima dobio ukupno osam poslanika. Poslanik za Okrug
zvečansko-raški bio je Mehmed Alija Mahmutović, muftija iz Novog Pazara.
(Hrabak B.: Džemijet – organizacija muslimana Makedonije, Kosova, Metohije
i Sandžaka 1919–1928., str.109.)
Kada smo već kod Vidovdanskog ustava, da spomenemo da je tekstom istog
prihvaćeno načelo zaštite nacionalnih manjina, posebno u pogledu školstva i
nastave na maternjem jeziku. On je propisao da se manjinske garancije
osnovnoškolske nastave primjenjuju pod uslovima koje zakon propiše.
(Jovanović S.: Ustavno pravo Kraljevine SHS, Beograd 1924., str. 459-465.)
Za razliku od Vidovdanskog, Oktroisani ustav od 3. decembra 1931. godine
nigdje izričito ne pominje zaštitu manjina. (Pržić I., Zaštita manjinskog prava
odredbama ugovora o manjinama 1919-1920. i suverena prava država, Arhiv
za pravne i društve nauke, 1922, knj. IV, 202, 208, 415)

Od slova Ustava do zakonskih odredbi bio je za muslimane Sandžaka, Kosova

i Makedonije vrlo dug put.
Zakon o narodnim školama donesen je tek 5. decembra 1929. godine, no ni
poslije toga nisu otvorene škole na maternjem jeziku za „Arbanase i Turke“
(Albance i Bošnjake).

Da nije bilo nimalo lako boriti se za prava muslimana u Skupštini Kraljevine

Jugoslavije svjedoče i stenogrami sa skupštinskih zasjedanja iz tog perioda.
Naime, muslimani Bošnjaci i Albanci su vrlo često bili „gorivo“ za
unutarskupštinska prepucavanja između različitih političkih partija, koje su
okupljale većinsko stanovništvo.

Uglavnom je to bio „politički rat“ između demokrata i radikala.

Poslanik demokrata, koji će kasnije biti i predsjednik ZAVNOS-a, Sreten
Vukosavljević, optuživao je radikale da zloupotrebljavaju koaliciju sa
Džemijetom u uskostranačke interese. Vukosavljevićeva kritika radikalima
bila je posebno usredsređena na domen agrara, pitanja kojim se on posebno
bavio. On je zapazio da su radikali sankcionisali agrarne odnose kakvi su
zatečeni 1912. godine, a tim prije su i ozakonili sve nepravilnosti i uzurpacije
počinjene u posljednjim godinama anarhične turske vladavine. (Hrabak B.:
Džemijet – organizacija muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka
1919–1928., str.179-180)
Pošto Ustavom nisu bila riješena neka pitanja muslimana s juga, oni su preko
radikala postavili pitanje vjerske i prosvjetne autonomije, položaj imama,
vakufsko pitanje i uvođenje šerijatskog sudstva. Vukosavljević se slagao sa
ovim zahtjevima nalazeći da je nerješavanje tih pitanja izazvalo
nezadovoljstvo, ali je držao da to treba da se rješava državnom inicijativom,
a ne da radikali to rade za svoj partijski račun. (Sten. bilj. NS, vanredni saziv
za 1923, knj. I,V prethodni sastanak 23. V 1923., 337-338)

Same džemijetlije nisu odgovarali, nego je Vukosavljeviću 7. juna odgovorio

radikal, Hajdar Hasanović, u ime muslimana sa juga.
Ta izjava je glasila: „G. Vukosavljević u svome govoru nazvao je dio
muslimanskih građana iz Južne Srbije članovima nekakvih kemalističkih
organizacija, tj. antidržavnih organizacija. Netačno je tvrđenje Vukosavljevića
da su muslimani iz Južne Srbije pristalice kemalističkih organizacija. Ja kao
predstavnik muslimana, koji sam i sam musliman, u ime svih građana koji su
me birali odlučno protestvujem protivu ovog generalnog napada na moje
saplemenike u toliko prije, gospodo poslanici, što su muslimani najlojalniji
građani u današnjoj Kraljevini SHS, koji su često puta izlagani denuciranjima
na najgori način od strane nesavjesnih činovnika demokratskih. Kako je g.
Vukosavljević bio načelnik, sreski sekretar načelstva i povjerenik za agrarnu
reformu, to najbolje služi za dokaz koliko je mogao biti savjestan u svojoj
dužnosti da čak traži iseljavanje muslimana iz Južne Srbije na način kako se
to nekada radilo sa muslimanima Niša i Vranja, iako je vama, gospodo
poslanici, poznato da su se ondašnji muslimani svojevoljno odselili… Ali ja,
gospodo poslanici, u ime muslimana moga kraja izjavljujem otvoreno u
ovome domu da smo mi punopravni građani u ovoj zemlji i da je ovo naša
otadžbina. Prema tome, nikakve denuncije nesavjesnih članova ovog doma,
poglavito demokratski napadi, neće skrenuti nas sa pravoga puta kojim danas
idemo.“

Izjavu su pljeskom pozdravili radikali i džemijetije.(Ibid)

Ono što je zanimljivo iz političkog djelovanja Džemijet partije jeste činjenica

da se oni nisu „gnušali“ od koalicije sa Pašićevim radikalima, iako su imali
„demokrate“ kao alternativu. Poslije genocida u Šahovićima pristali su na
koaliciju sa radikalima kada im je Pašić zajamčio sigurnost, i to u izvjesnoj
mjeri i ispoštovao. Istorijski gledano, to je bila dobro politička procjena.
Možda bi Bošnjaci i danas mogli razmisliti da, kada moraju da biraju, u
političkom smislu, ako neće radikale – a neće, pored „demokrata“ ima i
drugih pretendenata na vlast sa kojima je uputno praviti koalicije. Dolaze u
obzir samo oni koji dođu u Novi Pazar i otvoreno vas ne slažu pred 20.000
ljudi, a da pritom i ne trepnu.

Autor: Prof. dr. Admir Muratović

Izvor: Glas-Islama.info