JAMES THURBER

TRINAEST SATOVA
 Ova je knjiga toplo posvećena Japu i Heleni
Gude; oni su autora oslobodili ne jedne čarolije
što su ih vještice i čarobnjaci običavali baciti na
nj.

Prvo poglavlje

U turobnom zamku na samotnu brijegu, u

kojemu se nalazilo trinaest satova koji nikako
nisu radili, življahu hladni nasilni Vojvoda i
nećakinja mu, kraljevna Saralinda. Ona bijaše
topla, bez obzira na vjetar i vrijeme, ali on uvijek
bijaše hladan. Njegove su ruke bile hladne kao
njegov smiješak i gotovo jednako hladne kao
njegovo srce. Spavao je s rukavicama, a nosio ih
je i inače, što mu je otežavalo podizanje
pribadača ili novčića ili orahovih jezgri, a
smetalo mu je i dok bi slavujima čupao krila.
Bio je visok metar i devedeset, u četrdeset i
šestoj godini, čak hladniji no što je i sam mislio.
Preko jednoga oka nosio je baršunast povez;
drugo je svjetlucalo kroz monokl, zbog čega se
jedna polovica njegova tijela pričinjala bližom od
druge. Oko je izgubio kada mu je bilo dvanaest
godina; rado je, naime, zavirivao u gnijezda i
jazbine u potrazi za pticama i životinjama koje je
mučio. Jednoga poslijepodneva, mečutim, neka
mama svraka njega je prva bocnula. Noći su mu
prolazile u zlim snovima, a dane je posvećivao
opakim planovima.
 Zadubljen u te opake planove, šepesao bi i
škripu tao duž hladnih hodnika zamka,
smišljajući nove nemoguće junačke podvige što
su ih morali izvršiti Saralin-dini prosci. Nije
želio nikomu dati njezinu ruku jer je to bila
jedina topla ruka u čitavom zamku. Čak su se
sledile kazaljke njegova sata i svih onih trinaest
satova. Sve su se sledile istodobno, jedne
snježne noći prije sedam godina, i otada je u
zamku uvijek bilo deset minuta do pet. Putnici i
mornari gledali bi turobni zamak na samotnu
brijegu i govorili: "Ondje je vrijeme zalečeno.
Uvijek je Nekoć. Nikad nije Sada."
Hladni se Vojvoda bojao toga Sada, jer
Sada posjeduje toplinu i žustrinu, a Nekoć je
mrtvo i pokopano. Sada bi moglo donijeti
nekakvog viteza, obdarenog veseljem i blistavom
hrabrošću ... Ali, ne! - mrmljao je hladni
Vojvoda. - Kraljević će pokleknuti na novom i
strašnom zadatku: stići na mjesto što leži
previsoko, naći predmet što se nalazi predaleko,
podignuti odveć težak teret. - Vojvoda se bojao
Sada, ali je, iz nekakve čudne nastranosti,
čeprkao po satovima da vidi hoće li proraditi,
moleći se istodobno neka ne prorade. Kotlokrpe
i poneki mačioničar koji bi se zatekao u blizini
pokušavahu pokrenuti satove alatom ili
čarobnim riječima, drmusanjem ili kletvama, ali
ništa se nije pokrenulo niti zakucalo. Satovi
ostajahu mrtvi; naposljetku, mozgajući o tomu,
Vojvoda zaključi da je očito on sam ubio
vrijeme, da ga je probo svojim mačem, krvavu
oštricu obrisao.o njegovu bradu i ostavio ga
ležati, krvariti satima i minutama, razmotanih i
opuštenih opruga, s njihalom koje se raspada.
Vojvoda je šepao jer su mu noge bile
različite dužine. Desna je postala duža od lijeve
jer je u mladosti provodio mnoga jutra udarajući
tom nogom psiće i mačiće. Znao bi reći nekom
proscu: - Kakva je razlika u dužini mojih nogu?
- pa ako bi mladac odgovorio: - Jedna je kraća
od druge - Vojvoda bi ga probo mačem što ga je
nosio u štapu i bacio guskama za hranu. Prosac
je trebao reći: - Jedna je duža od druge. - Mnogi
je kraljević bio proboden zbog pogrešno izražene
razlike. Drugi su bivali ubijeni zbog jednako
beznačajnih uvreda: jer su pogazili Vojvodine
kamelije, jer nisu pohvalili njegovo vino, jer su
predugo buljili u njegove rukavice, jer su
predugo zurili u njegovu nećakinju. Oni koji bi
preživjeli njegov prijezir i njegov mač, morali su
izvršiti nemoguće zadatke kako bi zadobili ruku
njegove nećakinje, jedinu toplu ruku u tom
zamku gdje se jedne snježne noći vrijeme sledilo
i stalo u deset minuta do pet. Bivalo im je
rečeno neka odrežu komad mjeseca ili neka
pretvore ocean u vino. Bivali su poslani da
pronaču stvari koje nisu postojale i da izgrade
stvari koje ne mogu postojati. Oni bi dolazili i
pokušavali i sustajali i iščezavali i nikad se nisu
vraćali. A neki su, kao što rekoh, bili ubijeni jer
su spomenuli imena koja počinju sa X, jer su
ispustili žlicu, jer su nosili prstenje, ili jer su s
premalo poštovanja govorili o grijehu.
Zamak i Vojvoda postadoše hladniji, a
Saralinda, kao što priliči kraljevnama, čak i
ondje gdje se vrijeme sledilo, postade starija, ali
tek nešto malo starija. Gotovo je navršila
dvadeset i prvu onoga dana kada je jedan
kraljević, prerušen u minstrela,*( Minstrel -
srednjovjekovni pjevač lutalica) pjevajući došao u
grad što ležaše podno zamka. Bijaše uzeo ime
Xingu, koje nije bilo njegovo ali koje je bilo
opasno jer je počinjalo
- i još uvijek počinje - sa X. Kao što je red,
bijaše sav u dronjcima i zakrpama, pravi
odrpani minstrel koji pjeva zbog nekoliko
novčića i ljubavi spram pjesme. Xingu, kako se
nesmotreno nazvao, bijaše najmlači sin jednog
moćnog kralja, ali, zamoren bogatim opravama i
gozbama i turnirima i kraljevnama koje mu
bijahu na raspolaganju u vlastitom kraljevstvu;
čeznuo je za djevojkom svojih snova koju bi
pronašao u kakvoj dalekoj zemlji. Stoga je
krenuo na put; pjevajući, upoznavao je život
puka i kadšto ubio ponekog zmaja.
U krčmi "Kod srebrnog labuda" u gradu
podno zamka, gdje su se skupljali stalni gosti,
putnici, brbljavci, pijanice, svačalice i druga
gradska čeljad, čuo je za Sa-ralindu, najljepšu
kraljevnu na svih tisuću otoka diljem mora i
oceana.
 - Ako umiješ pretvoriti kišu u srebro, bit
će tvoja
- podrugljivo će jedan od stalnih gostiju.
- Ako si u stanju ubiti strašnog Vepra
Ljudoždera, bit će tvoja - naceri se drugi. - Ali
strašni Vepar Ljudožder ne postoji, što otežava
čitavu stvar.
- A još je više otežava prijezir i mač njezina
ujaka
- iskesi se neki brbljavac. - Taj će te
rasporiti kao kakvu krpu.
- Vojvoda je dva metra visok, a samo mu
je dvadeset i osam godina, to jest u najboljim je
godinama - zaveže jedan pijanica. - Ruka mu je
dovoljno hladna da zaustavi sat, dovoljno
snažna da zadavi bika i dovoljno brza da uhvati
vjetar. On minstrele drobi u juhu poput
krekera.
- Ovaj naš minstrel pjesmom će zagrijati
starčevo srce, zabljesnut će ga draguljima i
zlatom - smijuljio se svačalica. - Pogazit će
Vojvodine kamelije, prolit će mu vino, otupit će
mu mač, kazat će da mu ime počinje sa X, a
Vojvoda će na kraju reći: - Izvolite uzeti Sara-
lindu, uznositi kraljeviću od Krpa i Dronjaka,
jahaču sunca, uz moj blagoslov!
Svačalici bijaše stotina i još koji kilogram,
ali ga minstrel podiže i baci uvis, zatim uhvati i
vrati na mjesto. Onda plati i iziče iz "Labuda".
- Već sam negdje vidio toga momka -
zamišljeno će jedan putnik zagledavši se za
Xinguom - ali tada nije bio ni odrpanac ni
minstrel. Čekaj malo; gdje li je to bilo?
- U juhi - reče pijanica - poput krekera.

Drugo poglavlje

Napolju je žuti mjesec, ljuljajući se i držeći

bijelu zvijezdu na svom rogu, osvjetljavao noć. U
turobnom zamku na brijegu jedna je svjetiljka
svjetlucala i gasila se, primicala se i udaljavala
kao da se sablasni Vojvoda šulja od odaje do
oiiaje probadajući šišmiše i pauke, ubijajući
miševe. - Zabljesnuti Vojvodu draguljima -
glasno reče minstrel. - U tomu ima nečega, ali
što je to i gdje, ne pada mi na um. - Pitao se da
li će mu Vojvoda narediti da prouzroči padanje
grimiznog snijega ili da napravi stol od piljevine,
ili će ga naprosto rasporiti kao kakvu krpu i
kazati Saralindi: - Eno ga, tamo leži vaša
najnovija budala, nekakav bezimeni minstrel.
Naložit ću slugama neka ga bace guskama. -
Minstrel zadrhta na mjesečini pitajući se da li će
biti rasporen uzduž ili poprijeko. Razmišljao je
kako i zašto i kada bi mogao zaposjesti zamak.
Nitko još nije čuo da vojvode pozivaju odrpane
minstrele za stol, da im zadaju neke zadatke ili
da im dopuštaju susret s kraljevnama. "Smislit
ću nekakav način", pomisli kraljević. "Nešto ću
već smisliti."
Noć bijaše poodmakla; iz krčama i
svratišta istetu-raše i kućama počoše posljednji
pijanci, nijedan u krpama i nijedan u
dronjcima, neki pak u baršunu. Trećina
gradskih pasa zalaja. Minstrel skinu lutnju s
ramena i složi pjesmicu. Smislio je način.
Vau, vau, budni su psi,
Al tek svaki treći laje.
Meta mu je čeljad u baršunu,
Za me taj ne haje.
Neki brbljavac, klimajući se na putu u
postelju, nasmija se pjesmi, a svačalice i
pijanice počeše se skupljati i slušati.
Vojvodi je baršun mio,
Stoga vas će na čaj zvati.
Meni pale zbog dronjaka
Poziv nikad neće slati.
Ljudi su okružili minstrela, smijući se i
uzvikujući:
- Gle odrpanka, to se zove hrabrost, kako
samo izmišlja pjesmice o Vojvodi! - zakikota
neki hvalisavac koji se pridružio gomili. Minstrel
nastavi:
Vau, vau, budni su psi,
A Vojvoda voli mačkice.
Drob im jako rado vadi,
Krzno čuva za rukavice.
Gomila zamuknu od strahopoštovanja i
čučenja; jer gradski su žitelji znali da je Vojvoda
ubio sedam ljudi samo zbog toga što su malo
bolje pogledali njegove ruke u baršunastim
rukavicama što su sjale od pustih rubina i
dijamanata. Plašeći se da ih tko ne vidi u
kobnom i pogibeljnom društvu ludoga
minstrela, pijanci se pokunjeno odšuljaše da bi
o svemu ispričali svojim ženama. Jedino se onaj
putnik, kojemu se pričinilo da je pjevača već
negdje vidio, zadržao da ga upozori na pogibelj
koja mu prijeti.
- Viñao sam vas kako blistate na turnirima
– reče
- kako obarate vitezove u bitkama,
kako lomite ljude kao da su suhi kruh.
Mora da ste vi Tristanov ili Lancelotov sin,
ili ste možda Roland ili Siegfried?*( Tristan,
Lancelot, Roland, Siegfried - junaci srednjovjekovnih
viteških legendi)
- Ja sam minstrel-lutalica - odgovori
minstrel - stvoren od krpa i zakrpa. - Smjesta se
ugrize za jezik zbog nespretnog izraza koji mu se
upravo bio omaknuo.
- Čak da ste moćni Zoro od Zoroa - nastavi
čovjek
- ne biste mogli umaknuti Vojvodinu
gnjevu.
Taj će vas rasporiti, odavde dovde. - On
dotaknu minstrelov trbuh i grlo.
- Sada barem znam koje dijelove tijela treba
čuvati
- odahnu minstrel.
 Nekakav crn lik s baršunastom krinkom,
kukuljicom i plastom zamaknu iza drveta.
- To je glavni uhoda hladnoga Vojvode -
reče putnik - zove se Nečujko. Sutra će umrijeti.
- Minstrel čekaše daljnje objašnjenje. - Umrijet
će zato što će, da bi naveo vaše grijehe, morati
spomenuti rukavice. Smjesta odlazim u drugu
zemlju jer sam i sam spomenuo rukavice. - On
uzdahnu. - Nećete doživjeti da se oženite
njegovom nećakinjom. Umrijet ćete kao obična
hrana za njegove guske. Zbogom, laku noć,
žalim vas.
Putnik iščeznu poput muhe u žabljim
ustima, a minstrel ostade sam u mračnoj
napuštenoj ulici. Negdje je sat slao u noć
otkucaje poput kamenja. Minstrel je ponovno
zapjevao. Jedan nježan prst dodirnu mu rame i
on, okrenuvši se, vidje nekakva čovječuljka
kako se smiješi na mjesečini. Na glavi mu bijaše
neopisiv klobuk, oči mu bijahu razrogačene i
zaprepaštene kao da se sve oko njega zbiva prvi
put; imao je crnu ali opisivu bradu.
- Ako nemaš ništa bolje od tih pjesama -
reče čovječuljak - zbilja nisi bogzna što, tek
nešto malo više od ništice.
- Ja to na svoj način - reče minstrel,
zasvira na lutnji i zapjeva.
Vau, vau, budni su psi, A kukavice idu u
krevet. Neki će sutra pozdravit sunce, Ali
Nečujko će umrijet.
Sa starčeva se lica izgubi smiješak.
 - Tko si ti? - upita minstrel.
- Ja sam vilenjak Svevid - ponosno
odgovori Svevid - jedini Svevid na svijetu, a ne
običan vilenjak-sluga.
- I sličan si vilenjaku - potvrdi minstrel -
baš kao što je Saralinda slična ruži.
- Sličan sam samo polovici stvari za koje
tvrdim da im nisam sličan - nastavi Svevid. -
Drugih je pola slično meni. - On uzdahnu. -
Dužnost mi je uvijek se naći pri ruci kada su
ljudi u pogibelji.
- Moja je pogibelj samo moja - izjavi
minstrel.
- Polovica je tvoja, a polovica Saralindina.
- Toga se nisam sjetio - uzdahnu minstrel.
- Evo, poklanjam ti svoje povjerenje; ti vodi, a ja
ću za tobom.
- Ne tako brzo - reče Svevid. - Pola mjesta
na kojima sam bio nikad nije postojalo. Ja
izmišljam stvari. Pola stvari za koje kažem da
postoje ne može se naći. Jednom, kad sam bio
mlad, ispričao sam priču o zakopanom blagu i
ljudi sa svih strana kopali su u šumi. I sam sam
kopao.
- Ali zašto?
- Mislio sam da bi priča o blagu mogla biti
istinita.
- Ali rekao si da si je izmislio.
- Znam da sam rekao, ali tada nisam znao
da sam je izmislio. Naime, zaboravljam stvari. -
Minstrel se osjeti nekako manje sigurnim. - Ja,
doduše, pravim pogreške, ali sam na strani
Dobra - nastavi Svevid - što je čista slučajnost.
Kad mi je bilo dvije godine, svi su izgledi bili da
ću postati zao, ali sam kasnije jednom zgodom
zatekao krijesnicu kako gori u paukovoj mreži i
spasio žrtvi život.
- Krijesnici? - upita minstrel.
- Pauku. Onaj žmirkavi palikuća potpalio
je mrežu. - Minstrelova se nesigurnost poveća,
ali dok je razmišljao kako da se izgubi, začu se
duboka zvonjava iz zamka, pojaviše se mnoga
svjetla i neki glasovi počeše izvikivati narečenja i
zapovjedi. Niz tamu poteče potok svjetiljki.
- Vojvoda je čuo tvoje pjesme - reče
Svevid. - Ulje je na vatri, kocka je bačena,
svemu je kraj, guska je pečena, ode mačak iz
vreće.
- Kucnuo je moj čas - reče minstrel. Zatim
začuše nejasan hrapav zvuk izdaleka, kao da
netko na kamenu oštri čeličnu oštricu.
- Vojvoda se sprema da tobom nahrani
svoje guske - reče Svevid. - Moramo izmisliti
nekakvu priču koja će zaustaviti njegovu ruku.
- Kakvu priču? - upita minstrel.
- Takvu -objasni Svevid - koja će Vojvodu
uvjeriti da će, ubije li te, nečije srce obasjati
svjetlost. On mrzi svjetlost u ljudskom srcu.
Stoga moraš reći da se stanoviti kraljević i
kraljevna ne mogu vjenčati sve do druge večeri
nakon što Vojvoda tobom nahrani svoje guske.
 - Kad to barem ne bi toliko ponavljao! -
uzdahnu minstrel.
- Priča zvuči istinito - izjavi Svevid - i jako
je slična vještičjoj čaroliji. Vojvoda se pribojava
vještičjih čarolija. Siguran sam da će obuzdati
svoju ruku - to jest, tako mi se čini.
Sve se više bližio zvuk teških koraka.
Vojvodini oklopnici napraviše krug; vidjelo se
svjetlucanje njihovih svjetiljki, kopalja i oklopa.
Čuo se zveket i štropot.
- Nemojte uhititi moga prijatelja - ponizno
zamoli mladac.
- Kojeg prijatelja? - zareza kapetan.
Minstrel se osvrnu i pogleda naokolo, ali
nije bilo nikoga. Jedan oklopnik prasnu u
smijeh:
- Možda je vidio Svevida!
- Ne postoji nikakav Svevid. Ja sam išao u
školu i znam - odreza kapetan. Minstrelova se
nesigurnost ponovno poveća. - U stroj! - riknu
kapetan. - Priključi!
- Čuo si zapovijed. Priključi! - okosi se
narednik. Stupajućim korakom minstrel bijaše
vočen u podzemnu tamnicu. Potok svjetiljki
polagano je strujao uzbrdo.

Treće poglavlje

Bijaše jutro. Hladni Vojvoda buljio je kroz

prozor kao da promatra cvijeće u cvatu ili ptice
u letu. Gledao je kako oružnici Nečujkom hrane
guske. Zatim se okrenu, odšepa tri koraka i
zabulji se u minstrela, koji je svezanih ruku
stajao u velikoj dvorani zamka.
- O kojem kraljeviću govoriš i koju li djevu
ljubi, kako bi se reklo riječima bez smisla i
uvjerljivosti? - Vojvodin je glas zvučao poput
željeza što pada na baršun.
- O jednom plemenitom kraljeviću i jednoj
plemenitoj gospi - uzvrati minstrel. - Njihovo će
vjenčanje razveseliti milijune ljudi.
Vojvoda izvuče svoj mač iz štapa i zagleda
se u nj. Zatim došepa do svog zarobljenika,
zapilji se u njega, vrškom mača blago mu
dodirne jabučicu i trbuh, zatim uzdahne,
namršti se i spremi mač.
- Smislit ćemo za tebe neki veseli zadatak -
izjavi. - Ne svičaju mi se tvoje smicalice i
lukavštine. Mislim da nema toga kraljevića i te
kraljevne koji će se vjenčati ako tebe probodem,
ali nisam posve siguran. - Onda se naceri i
ponovi: - Za tebe ćemo smisliti nešto veselo.
- Ali ja nisam kraljević - usprotivi se
minstrel - a jedino se kraljevići smiju natjecati
za Saralindinu ruku.
Hladni se Vojvoda i dalje cerio.
- E pa, onda ćemo te pretvoriti u kraljevića
- reče. - Kraljević od Dronjaka i Praporaca. -
Zatim pljesne rukama u rukavicama i pojave se,
bez ijedne riječi ili zvuka, dva oklopnika. -
Vodite ga u tamnicu - zapovjedi Vojvoda. -
Hranite ga vodom bez kruha i kruhom bez vode.
Oružnici su upravo izvodili minstrela iz
velike dvorane, kadli niz mramorne stube poput
oblaka doplovi kraljevna Saralinda. Vojvodino
oko zasja poput kristala. Minstrel se, zatravljen,
zagleda u nju. Kraljevna Saralinda bijaše visoka,
s f rezi jama u tamnoj kosi i vedrinom što je
zračila sjajna poput duge. Razlikovati njezina
usta od ruže ili njezino čelo od ljiljana ne bijaše
nimalo lako. Glas joj bijaše glazba što dopire iz
daljine, a oči svijeće što gore u spokojnoj noći.
Kretala se prostorijom poput lahora meču
ljubičicama, a njezin se smijeh iskrio u zraku,
kojemu njezina nazočnost darova blag, neslućen
miris. Njezina je ljepota kraljevića sledila ali ne i
ohladila; a Vojvoda, koji bijaše hladan ali ne i
sle-čen, podiže dlanove u rukavicama kao da je
ona vatra na kojoj će ogrijati ruke. Minstrel vidje
kako krv toplo navire u obraze hromoga
Vojvode.
- Ova stvar u ritama i dronjcima
sudjelovat će u našoj maloj igri - reče on svojoj
nećakinji. Glas mu bijaše poput željeza na
baršunu.
- Želim mu dobro - odgovori kraljevna.
Minstrel potrga lance i uze njezinu ruku,
ali hitri Vojvodin štap smjesta je odgurne.
- Vodite ga u tamnicu - reče. Kroz svoj
monokl hladno se zagleda u minstrela. - Ondje
ćeš naći najzabavnije šišmiše i paukove.
 - Želim mu dobro - ponovi kraljevna, a
oružnici odvedoše minstrela u tamnicu.
Kad su se velika željezna vrata podzemne
tamnice s treskom zatvorila, minstrel se obreo
sam u mraku. Viseći na tanahnoj niti svoje
mreže, jedan se pauk ljuljao amo-tamo. Lepet
šišmiševih krila odzvanjao je od zidova. Minstrel
zakoraknu pazeći da ne nagazi na zmije i nešto
se pomaknu.
- Pazi - reče Svevid - stojiš mi na nozi.
- Zbog čega si ovdje? - viknu minstrel.
- Nešto sam zaboravio. Zaboravio sam
kakav će ti zadatak zadati Vojvoda.
Minstrelu pročoše kroz glavu jezera koja su
preširoka a da bi ih se moglo preplivati,
tekućine koje valja pretvoriti u kamen i kosturi
bez kostiju koje valja pronaći.
- Kako si došao ovamo? - upita. - I hoćeš li
moći otići?
- Nikad se ne zna - reče Svevid. - Moja je
mama bila vještica, ali prilično osrednja. Kada
bi pokušala neki predmet pretvoriti u zlato, od
njega bi nastala ilovača; a kad bi svoje
protivnike pretvarala u ribe, u pravilu bi
nastajale sirene. - Minstrelovo srce obuze
nesigurnost. - Tata mi je bio vještac - nastavi
njegov prijatelj - i često je znao samoga sebe
začarati kada bi popio koju čašicu. Upali svjetlo
ili posvijetli svjetiljkom! Nešto sam imao na
umu, ali mi je izmaklo.
Minstrel zadrhta.
 - Zadatak - podsjeti ga. - Došao si mi
kazati što će biti moj zadatak.
- Doista? Ah, da. Mom tati nedostajala je
moć koncentracije; za redovnike i svećenike to je
loše, za vješce još gore. Slušaj! Reci Vojvodi da
bi rado ulovio Vepra Ljudoždera, ili triput obišao
oko Mjeseca, ili pretvorio studeni u lipanj.
Sada se velika željezna vrata širom otvoriše
i svjetlost svjetiljke ispuni tamnicu.
- Vojvoda zapovijeda da dočeš k njemu -
zareza oklopnik. - Što je ono?
- Koje ono?
- Što ja znam! - reče oklopnik. - Pričinilo
mi se da sam čuo nečiji smijeh.
- Boji li se Vojvoda smijeha? - upita
kraljević.
- Vojvoda se ničega ne boji - reče oklopnik.
- Čak ni Neuma.
- Neuma?
- Neuma.
- Što je Neum?
Jedan pramen oklopnikove kose postade
bijel i zubi mu zacvokotaše.
- Neum, to ti je čvak! i žvak! - reče. -
Ispušta zvuke poput zečjeg pištanja i vonja po
starim prostorijama koje se nikada ne otvaraju.
On čeka da Vojvoda u nečemu ne uspije, da
recimo, tebi zada zadatak koji možeš izvršiti.
- A što će se dogoditi ako izvršim taj
zadatak? - upita kraljević.
 - Neum će ga čvaknuti i žvaknuti - objasni
oklopnik. - On je čavolov sluga; dužnost mu je
kažnjavati zlotvore ako učine manje zla no što bi
trebalo. Ali, previše govorim. Hajde! Vojvoda
čeka.

Četvrto poglavlje

Vojvoda je sjedio na jednom kraju crnog

hrastova stola u sobi obloženoj crnom
hrastovinom, osvijetljenoj gorućim zubljama što
su bacale crven odsjaj na oklope i koplja.
Vojvodine su rukavice svjetlucale kada bi
pomaknuo ruke. Mrzovoljno je buljio kroz
monokl u mladoga kraljevića Zoroa. Rugao mu
se; zbog toga je izgledao još hladniji.
- Ti bi, dakle, ulovio Vepra Ljudoždera -
reče - ili triput obišao oko Mjeseca, ili pretvorio
studeni u lipanj. - Nasmija se, a jedna se zublja
ugasi. - Saralinda u studenom pretvara studeni
u lipanj. Svaka krava može triput obići oko
Mjeseca, čak i više. A svatko može naprosto
uloviti Vepra Ljudoždera. Za tebe imam drugi
zadatak. Sam sam ga smislio prošle noći dok
sam ubijao miševe. Poslat ću te da pronañeš
tisuću dragulja i doneseš ih ovamo.
Kraljević problijedi, odnosno pokuša
problijedjeti.
- Pa ja sam samo putujući minstrel, imam
samo ...
 - Rubine i safire. - Vojvodin je kikot
zvučao poput štropota leda u kotlu. - Ti si,
naime, Zoro od Zoroa - nastavi šapatom. -
Škrinje, kovčezi i podrumi tvoga oca sjaje od
silnih dragulja. Za šezdeset i šest dana možeš
otploviti u Zoro i vratiti se.
- Mom ocu uvijek trebaju trideset i tri
dana da bi donio neku odluku - uzviknu
kraljević.
Vojvoda se naceri.
- Upravo sam to želio doznati, naivni moj
kraljeviću! Htio bi, znači, da ti dadem devedeset
i devet dana?
- To bi bilo pošteno - uzvrati kraljević. - Ali
kako znate da sam ja Zoro?
- Jedan moj uhoda, zove se Dugo Uho -
objasni Vojvoda - našao je u tvojim odajama
dolje u gradu tvoju kraljevsku odjeću sa
stanovitim oznakama, pečatima i natpisima i
donio ovamo. Idi i obuci je. - On pokaza prema
željeznim stubama. - Naći ćeš je u odaji na čijim
se vratima crni jedna zvijezda. Obuci se i vrati.
U mečuvremenu ću razmišljati o bubama i
sličnim stvarima. - Vojvoda došepa do stolice i
ponovno sjede, a kraljević se poče uspinjati
željeznim stubama pitajući se gdje li je Svevid.
Odjednom zastade, okrenu se i upita:
- Nećete mi, dakle, dati devedeset i devet
dana. Koliko ćete mi dati?
- Smislit ću neku ljupku brojku -
podrugljivo će Vojvoda. - Idi!
 Zoro se vrati u svom kraljevskom ruhu, ali
su mu Vojvodine uhode bili zapečatili mač te ga
nije mogao izvući iz korica. Vojvoda je sjedio i
zurio u čovjeka s baršunastom krinkom,
plaštem i kukuljicom.
- Ovo je Dugo Uho - reče - a ono
Prisluško. - Mahnuo je štapom u prazno.
- Ali tamo nema nikoga - reče Zoro.
- Prisluško je nevidljiv - objasni Vojvoda. -
Pri-sluška se može čuti, ali ne i vidjeti. Njih
dvojica su ovdje da bi čuli sadržaj i opseg tvoga
zadatka. Dajem ti ne devedeset i devet dana, već
devedeset i devet sati da pronačeš tisuću
dragulja i doneseš ih ovamo. Kada se vratiš, svi
satovi moraju otkucati pet sati.
- Satovi u zamku? - upita kraljević. - Ovih
trinaest satova?
Satovi u zamku - potvrdi Vojvoda - ovih
trinaest satova.
Kraljević pogleda dva zidna sata. Kazaljke
su pokazivale deset minuta do pet.
- Kazaljke su slečene - reče kraljević. -
Satovi su mrtvi.
- Upravo tako - potvrdi Vojvoda - a k
tomu, što tvoj zadatak čini zbilja dražesnim, ne
postoje dragulji koji se mogu naći za devedeset i
devet sati osim onih koji se nalaze u mojim
podrumima i ovih ovdje. - Podiže uvis svoje
rukavice i one zasvjetlucaše.
- Zgodan zadatak - reče Dugo Uho.
- Nadahnut - oglasi se Prisluško.
 - I mislio sam da će vam se svidjeti - reče
Vojvoda. - Skinite pečate s njegova mača. -
Nevidljive ruke otpečatiše kraljevićev mač.
- A ako uspijem? - upita Zoro.
Rukom u rukavici Vojvoda mahnu prema
željeznim stubama, na kojima Zoro ugleda
Saralindu.
- Želim mu dobro - reče ona, a njezin se
ujak nasmija i pogleda Zoroa. - Unajmio sam
jednu vješticu - reče - da na nju baci jednu
čarolijicu. U mojoj nazočnosti može jedino reći
"Želim mu dobro". Sviña ti se to?
- Lukava čarolija - reče Dugo Uho.
- Strahovita čarolija - oglasi se Prisluško.
- Kraljević i kraljevna nijemo su se
sporazumijevali očima, sve dok Vojvoda ne
viknu: - Idite! - Saralinda se pope stubama i
nestade.
- A ako ne uspijem? - upita Zoro.
Vojvoda izvuče svoj mač iz štapa i rukom u
rukavici opipa oštricu.
- Rasporit ću te odavde dovde i baciti
Neumu.
- Čuo sam o njemu - reče Zoro. Vojvoda se
osmjehnu.
- Čuo si tek o pola Neuma - reče. - Druga
je polovica još gora. Sastoji se od ogromne
šupljine. Čini se kao da je mrtav najmanje dva
tjedna, ali se giba poput majmuna ili sjenke. -
Kraljević izvuče svoj mač i vrati ga natrag. -
Neuma se ne može ubiti - blago će Vojvoda.
 - Samo zine ... - reče Dugo Uho.
- Tko zine? - upita kraljević.
Vojvoda, Dugo Uho i Prisluško prasnuše u
smijeh.
- Gubiš vrijeme, kraljeviću - podsjeti ga
Vojvoda. - Imaš još samo devedeset i osam sati.
Želim ti najneobičniju od svih sreća! - Odjednom
se na kraju sobe otvoriše široka hrastova vrata i
kraljević ugleda munje, mrkli mrak i pljusak. -
Posljednja riječ i opomena - završi Vojvoda. - Ja
ne bih previše vjerovao Svevidu. On ne
razaznaje ono što može biti od onoga što ne
može. K tomu, rijetko razlikuje ono što bi
trebalo biti od onoga što već jest.
Kraljević baci pogled na Vojvodu, na Dugo
Uho i na mjesto gdje je mislio da se nalazi
Prisluško. - Vidimo se kada svi satovi otkucaju
pet sati - reče i iziče iz sobe. Smijeh Vojvode,
Dugog Uha i Prisluška pratio ga je do vrata, niza
stube i u mrak. Odmaknuvši nekoliko koraka
od zamka, on pogleda jedan osvijetljen prozor i
učini mu se da ondje vidi kraljevnu Saralindu.
Do nogu mu pade jedna ruža; dok ju je podizao,
u sobi obloženoj hrastovinom smijeh Vojvode,
Dugog Uha i Prisluška postade glasniji i zatim
utihnu.
 Peto poglavlje

Tek što se malo udaljio od zamka, kraljević

osjeti blag dodir prsta na svom laktu.
- Evo Svevida - začu se ponosan Svevidov
glas. - Jedinog Svevida na svijetu!
Kraljević nije bio raspoložen za starčevu
vedrinu i veselje. Sada mu se Svevid nije činio
nimalo čudesnim; čak je i njegov neopisiv
klobuk odjednom postao opisiv.
- Vojvoda misli da nisi tako pametan kao
što, po njegovu mišljenju, sam o sebi misliš -
reče kraljević.
Svevid se nasmiješi.
- Ja pak mislim da on nije tako pametan
kao što, po njegovu mišljenju, ja mislim o
njemu. Bio sam ondje. Poznat mi je rok. Mislio
sam da samo leptiri i ančeli razmišljaju o
vremenu, a nikada nisam bio ni leptir ni ančeo.
- Kako si bio ondje? - iznenačeno će
kraljević.
- Ja sam Prisluško - objasni Svevid -
odnosno, on misli da sam Prisluško. Nikada ne
vjeruj uhodi kojega ne možeš vidjeti! Vojvodina
je hromost veća od broja mojih godina, a moje
tijelo kudikamo manje od njegove hladnoće, ali
je, što te možda iznenačuje, moja pamet bolja od
njegove.
Kraljeviću se poče vraćati hrabrost.
 - Mislim da si ti najsjajniji stvor na
svijetu.
- Komu fakat taj od ročenja jasan nije, taj
bogme ne razlikuje popa od popadije - hvalisavo
će Svevid. - Zatim se smrknu. - Sada još imamo
samo devedeset i osam sati za pronalaženje
dragulja.
- Rekao si da imaš još planova - podsjeti
ga kraljević.
- Kakvih planova? - upita Svevid.
- Nisi rekao kakvih - odgovori Zoro. Svevid
zažmiri i pljesne rukama.
- Postoji jedan potonuli brod s blagom, ne
više od četrdeset sati odavde - reče. - Ali, kad
bolje razmislim, Vojvoda je pretražio brod i
opljačkao dragulje.
- Toliko o tomu - uzdahnu Zoro. Svevid
ponovno razmisli.
- Kad bi padala tuča - reče - i kad bismo je
mogli natopiti krvlju, možda bi se pretvorila u
rubine.
- Nema tuče - reče Zoro. Svevid uzdahnu.
- Toliko o tomu.
- Zadatak je težak - reče Zoro - i ne može
se izvršiti.
- Ja umijem učiniti mnogo toga što je
nemoguće učiniti - reče Svevid. - Umijem naći
predmet koji ne vidim i vidjeti predmet koji ne
umijem naći. Prvo je vrijeme, drugi mrlja pred
mojim očima. Umijem osjetiti predmet koji ne
mogu dodirnuti i dodirnuti predmet koji ne
umijem osjetiti. Prvo je tuga i jad, drugi tvoje
srce. Što bi ti bez mene? Kaži "ništa".
- Ništa - reče kraljević.
- Tako je. Znači, bespomoćan si i ja ću ti
pomoći. Rekao sam da imam i drugi plan;
upravo sam ga se sjetio. Na ovom otoku živi
neka žena kojoj je otprilike osamdeset i osam
godina, obdarena najneobičnijim od svih darova.
Kada plače, što misliš da roni?
- Suze - reče Zoro.
- Dragulje - reče Svevid. Kraljević se
zabulji u nj.
- Ali to je odveć čudesno a da bi bilo
istina.
- Ne vidim zbog čega - spokojno će Svevid.
- Čak i najobičnija školjka pravi bisere a da pri
tom ne upotrebljava ni oči, ni ruke, ni bilo
kakav alat; a biseri su dragulji. Školjku
naprosto čvakneš i žvakneš, a žena je ipak žena.
Kraljević se sjeti Neuma i u jabučici osjeti
nekakvu zimicu.
- Gdje prebiva ta čudesna žena? - upita.
Starac zastenja.
- Preko brda, preko rijeka, stazom groma i
oluje, u kolibi visokoj il dubokoj - nikad ne
mogu zapamtiti kakvoj - ne može se vidjeti golim
okom. - On ustade. - Valja nam krenuti - reče. -
Trebat će nam devedeset sati, nešto više ili
manje, za odlazak i povratak. Idemo ovuda ili
onuda. Odluči se.
- Ali kako? - upita kraljević.
 - Imaš jednu ružu - podsjeti ga Svevid. -
Uzmi je u ruku. - Princ izvadi ružu i držaše je u
ruci, a njezina se stabljika polako okrenu i
stade. - Ovuda - viknu Svevid i oni se uputiše u
smjeru što ga je pokazala ružina stabljika. -
Ispričat ću ti priču o Jagi - reče Svevid.
Kada je Jagi bilo jedanaest godina, započe
on, jednoga je dana berući u šumi trešnje i
sunovrate naišla na dobrog kralja Alana od
Tule, koji se uhvatio u vučju stupicu. - Plači
zbog mene, djevojko - reče joj kralj - jer ovakav,
s nogom u stupici, izazivam smijeh i porugu.
Nisam više moćnik jer sam izgubio moć.
Pucketanjem prstiju ili pljeskom ruku često sam
mijenjao ljudske sudbine, ali sada ne mogu
osloboditi vlastitu nogu iz ove stupice.
- Nemam vremena za suze - reče djevojka.
Poznavala je tajnu te stupice i upravo je htjela
osloboditi uhvaćenu nogu, kadli se neki seljak s
obližnjeg imanja poče smijati. Kralj baci
prokletstvo na njega i njegovu ženu i pretvori ih
u skakavce, stvorenja koja izgledaju kao da su
im noge uhvaćene u stupicu čak i kada nisu.
- Gle, djevojka mi je oslobodila nogu-
kliknu kralj vidjevši da je to učinjeno - ali je
posve drvena, kao da je nečija tuča, a ne moja
vlastita. - Djevojka mu je skinula cipelu i trljala
nogu sve dok nije nestalo ukočenosti i kralj
ponovno mogao čvrsto stajati. Zbog njezine
uslužnosti zahvalni joj je kralj darovao moć da
umjesto suza roni dragulje. Kad su ljudi doznali
za neobičan dar kojim je kralj obdario Jagu,
počeli su dolaziti sa svih strana, noću i danju,
po žezi i studeni, ne bi li je rastužili. Nije se
dogodila nijedna nesreća a da ona nije za nju
čula i plakala. Ljudi su dolazili s bolom u duši,
a odlazili s biserima i rubinima. Putovi su bili
popločeni biserima, a rijekama su tekli rubini.
Na ulici su se djeca igrala sa safirima, a psi su
glodali opale. Svaki puran imao je najmanje
devet dijamanata u želucu, a jedan, zaklan na
Dan Velikih Žderonja, imao ih je trideset i osam.
Porasla je cijena kamena i šljunka, a cijena
dragulja osjetno pala; naposljetku su sve one
koji su tjerali Jagu da plače bacali u tamnicu, a
bogme i vješali. Jednoga su dana, na kraljevu
zapovijed, svi dragulji rastopljeni na ognju
strahotnom. - Sam ću je jedanput godišnje
navoditi na plač - odredio je kralj - te će od sada
pritjecanje dragulja biti svedeno u razumne
granice; osigurat će se smisao i ravnomjernost. -
Ali, jao i pomagaj, djevojka se više nije mogla
rasplakati ni zbog kakve priče o tragedijama ili
patnjama. Ostavljale su je hladnom gospe koje
su proždrli zmajevi, slomljena srca, izgubljena
djeca, uskraćene ljubavi. Nikad nije zaplakala,
ni danju ni noću, ni po žezi ni po studeni.
Navršila je šesnaestu godinu, zatim dvadeset i
šestu, trideset i četvrtu, četrdeset i treću, sve do
pedeset i sedme - a sada, u osamdeset i osmoj,
čeka tebe i mene. Nadam se - nastavi Svevid -
da je ovo istina. Ja, znaš, izmišljam stvari.
 Mladi kraljević uzdahnu i reče:
- Znam. Ali, ako Jaga više ne plače, zbog
čega bi onda plakala baš za tebe i mene?
Svevid razmisli.
- Osjećam da je ona slaba i nemoćna.
Vjerujem da je tužna i žalosna. Nadam se da
nije mrtva ili na umoru. Smislit ću neku vrlo
tužnu priču. Nešto o velikoj žalosti i velikoj
samoći. Izvadi ružu, mislim da smo zalutali.
Zapleli su se u trnjiku, a drveće u šumi u
koju su ušli bilo je visoko i debelo. Trnje je
počelo derati kraljevićevu odjeću. Sijevale su
munje i tutnjali gromovi; sve su staze naprosto
nestale. Kraljević izvadi ružu i držaše je u ruci.
Stabljika se poče okretati i pokaza u jednom
smjeru.
- Idemo onuda - reče Svevid. - Ondje je
svjetlije. - Našao je usku stazu koja je vodila
pravo naprijed. Hodajući stazom - Svevid prvi, a
kraljević za njim - susretoše nekog kicoša čija je
odjeća visjela u dronjcima.
- Ispričao sam Jagi sve svoje priče - reče
im - ali Jaga više ne plače. Pričao sam joj o
ljubavnicima što nestaju u travnju. Pričao sam
joj o djevama što umiru u lipnju. Pričao sam joj
o kraljevićima što su hrana guskama. Čak sam
joj ispričao kako sam bez svoje najmlače
nećakinje ostao.
- To je tužno - reče Svevid - i postaje sve
tužnije.
 - Put je dug - reče kicoš u dronjcima - i
postaje sve duži. Put ide neprestance uzbrdo,
čak i dalje. Želim vam sreću - završi. - Trebat će
vam. - Zatim nestade u trnjiku.
Jedinu svjetlost u šumi pružale su munje;
kada bi koja bljesnula, motrili su ružu i hodali u
smjeru što ga je pokazivala. Na taj su način
stigli, drugoga dana, u jednu dolinu. Ondje im
se približi neki dokonjak, sav poderan.
- Ispričao sam Jagi sve svoje priče - reče
im - ali Jaga više ne plače. Pričao sam joj o
ljubavnicima što su nestali na morima i utopili
se u vodoskocima. Pričao sam joj o djeci što su
se izgubila po šumama i gorama. Nije zaplakala.
Put je mračan, a postaje sve mračniji. Koliba je
visoko, čak i više. Želim vam sreću. Ona ne
postoji. - I nestade u trnjiku.
Guštik i trnjik postajahu sve gušći i
trnovitiji uz cvrčanje cvrčaka na čvornovitim
čvorištima. Malo dalje čuo se bučan kreket
kreketuša, zelenih i živahnih na svojim
lopočima. S neba je dopiralo zujanje muha;
putnici preskočiše preko ovce koja je blejeći
gacala po usnulorn potoku, u kojemu su se
praćakale hitre zmije i šaptale griješne tajne.
Jedna kometa prohuji nebopi i pri njezinoj
svjetlosti oni ugledaše Jaginu kolibu, visoko na
Jaginom brijegu.
- Ako je umrla, u kolibi su možda
nepoznati ljudi - reče Svevid.
 - Koliko nam je sati preostalo? - upita
kraljević.
- Ako je uspijemo rasplakati za jedan sat -
odgovori Svevid - taman ćemo dospjeti.
- Nadam se da je živa i tužna - reče
kraljević.
- Osjećam da je umrla - uzdahnu Svevid. -
Osjećam to u želucu. Radije me ponesi. Umoran
sam.
Zoro od Zoroa ga podiže i ponese.

Šesto poglavlje

Na Jaginu brijegu vladala je studen; šiljci

zvijezda uzorali su po njemu svježe brazde. Neki
se seljak u purpurnom radnom odijelu šuljao i
bacao sjeme po brazdama iz kojih se dizao dim.
U zraku je, pomisli Svevid, nekakav miris,
pomalo nalik na Vječnost ali izmiješan s nečim
slabim i manje trajnim, zacijelo mirisom kakva
cvijeta.
- Nema svjetla na njezinom prozoru - reče
Svevid - a sve je mračnije.
- Nema dima u njezinom dimnjaku - reče
kraljević - a sve je hladnije.
Svevid glasno uzdahnu.
- Najviše me zabrinjava ova paučina na
vratima koja se proteže od šarki do zasuna.
Mladi kraljević osjeti nekakvu prazninu u
želucu.
 - Pokucaj na vrata - reče Svevid; glas mu
bijaše tako visok da je podrhtavao. Prekrižio je
prste i tako ih držao. Zoro pokuca. Nitko se nije
javljao.
- Pokucaj opet - viknu Svevid i kraljević
Zoro ponovno pokuca.
Jaga bijaše ondje. Pojavila se na vratima i
zagledala u njih, ni mrtva ni na umoru, a očito
ne starija od trideset i devet godina. Svevid je,
što se starcima često dogača, bio precijenio
njezinu dob za pedeset godina.
- Plači za nas - viknu Svevid - inače se
ovaj kraljević nikada neće vjenčati sa svojom
kraljevnom.
- Nemam više suza - reče Jaga. - Nekoć
sam plakala kada bi kasnili brodovi ili presušili
potoci, kada bi mandarinke postale prezrele ili
ovcama nešto palo u oči.
Više ne plačem. - Jagine oči bijahu suhe
poput pustinje, a usta kao da ih je tko klesao iz
kamena. - Otpravila sam tisuće ljudi bez
dragulja sa svog praga. - Učite - pozva ih. - Više
ne plačem.
Jagina soba bijaše mračna, osim stola i
stolice, u jednom kutu stajaše nešto nalik na
škrinju od hrastovine s mjedenim okovima.
Svevid se nasmiješi, zatim navuče žalostan izraz
i reče:
- Od mojih bi priča i krvnik zaplakao, a
oko svakog čudovišta orosilo bi se od tuge. Od
mojih bi priča zmaju miran sanak presahnuo, a
čak bi i Neum uzdahnuo.
Pri spomenu Neuma, Jagina kosa istoga
trena posivje.
- Nekoć sam plakala kad su se djevojke
udavale pod vrbama u travnju. Danas ne
plačem ni kada ih pokapaju, makar to bilo i
usred lipnja.
- Imaš osjećaje kao riba - razdraženo će
Svevid. Onda sjedne na pod i ispriča o
kraljevnama što ginu, stvarima što minu i
dječici ubogoj koju zlotvori tjeraju u nigdinu.
- Nemam suza - Jaga će nato.
Svevid zatim opisa brojna nedjela
biljoždera, mesoždera, ljudoždera, sveždera i
ostalih ždera.
- Ja više ne plačem - uzvrati Jaga.
- Ali, Jago - zavapi Svevid - kraljevna
Saralinda neće moći poći za ovoga momka sve
dok on ne položi tisuću dragulja na stanoviti
stol!
- Rado bih plakala za Saralindu - uzdahnu
Jaga - kad bih mogla!
Kraljević je odšetao do škrinje od
hrastovine. Čvrsto je uhvatio poklopac i
podigao. Istoga trena sobu ispuni sjaj obasjavši
i najmračnije kutove. U škrinji bijaše najmanje
deset tisuća dragulja, upravo onakvih kakve je
htio imati Vojvoda - iskričavi dijamanti, plameni
rubini, sjajni safiri, jarki smaragdi. Svevid i
kraljević upitno pogledaše Jagu.
 - To su dragulji smijeha - objasni Jaga. -
Kad sam se probudila, ima tomu dva tjedna,
našla sam ih u postelji. U snu sam se nečemu
smijala do suza. - Svevid zagrabi punu šaku
dragulja, zatim još jednu, uz krikove
oduševljenja. - Vrati ih na mjesto - reče Jaga. -
Moraš, naime, znati nešto o draguljima smijeha.
Oni se nakon dva tjedna uvijek pretvaraju u
suze. Najljepše takve dragulje stavila sam u ovu
škrinju prije točno dva tjedna.
U tom trenu, njima na očigled, sjaj
dragulja potamnje i uminu. Dijamanti iščezoše,
smaragdi nestadoše; svi dragulji Jagina smijeha
u hipu se pretvoriše u suze, uz jedva čujan
zvuk, nalik uzdahu. U škrinji ostade tek
prozirna tekućina koja im se cerila i namigivala.
- Moraš se sjetiti - viknu Svevid. - Moraš
se sjetiti čemu si se nasmijala u snu.
Jagine oči bijahu prazne.
- Ne znam, jer to se dogodilo prije dva
tjedna.
- Misli! - reče Svevid.
- Misli! - reče Zoro od Zoroa. Jaga nabra
čelo i reče:
- Nikad ne pamtim snove.
Svevid prekriži ruke na lečima i zamisli se.
- Koliko se sjećam - reče - dragulji tuge
traju vječno. Takvom je moći tebe obdario dobri
kralj Alan. Usput, što je on tada radio tako
daleko od Tule?
 - Lovio - reče Jaga. - I to, sjećam se,
vukove.
Svevid se namrgodi.
- Ja sam, na svoj način, čovjek logike. Što
se onoga dana dogodilo i navelo ga da više cijeni
tugu negoli smijeh? Zašto su se ovi dragulji
nakon dva tjedna pretvorili u suze?
- Naišao je nekakav seljak s obližnjeg
imanja i smijao se - Jaga če. - "Kad bolje
razmislim", tako je rekao dobri kralj, "ima nekih
izmjena koje se tiču dara što sam ti ga upravo
dao. Dragulji tuge neka traju zauvijek, al'
draguljima smijeha neka je kratak vijek!"
Svevid zastenja.
- Ako išta na svijetu mrzim - reče - mrzim
izmjene. - Odjednom mu se oči zacakliše i on
pljesnu rukama. - E pa, natjerat ču je da se
smije do suza!
I ispriča smiješne priče o stvarima što
postoje sada i što postojahu nekoć - ali Jagine
oči ostadoše suhe poput suhe drenovine a usta
tvrda poput kremena.
- Ne smijem se ničemu što je postojalo
nekoć ili sada - reče ona.
Svevid se osmjehnu.
- Onda ćemo smisliti stvari koje će
postojati, a nema ih sada niti ih je bilo. Već ću
ja nešto smisliti. - Mislio je i smislio.
Zmaj je jedan bio ljut Jer mu plamen bješe
žut, A ne crven ili modar. Zato više ne bje bodar,
U sjetu je tešku pao i u fratre otišao.
 Jaga se smijala do suza; niz njezine obraze
skotrljalo se sedam ahata i zazveckalo na tlu.
- Ona plače poludrago kamenje! - zakuka
Svevitl. Pokušao je još jedanput.
Drugom je zmaju liječnik rekao Da čir je
grdan na želucu stekao. Zmaj je na to ljuto
zakukao: Ostavit mi valja slasnu čovjetinu i od
sada žderat djetelinu.
Jaga se smijala do suza; niz njezine obraze
skotrljalo se sedam briljanata i zazveckalo na
tlu.
- Granati! - zastenja Svevid. - Sada pak
plače lažni nakit!
Zatim se u pripovijedanju smiješnih priča
okušao kraljević, ali njegovi napori bijahu
nagračeni tek kišom turmalina, jednim
krisoberilom i poplavom bisera.
- Vojvoda mrzi bisere - zaječa Svevid. -
Misli da ih prave ribe.
U sobi se sve više smrkavalo te se jedva
moglo vidjeti. Nestalo je mjesečine i svjetlosti
zvijezda. Stajali su ondje, nepomični poput
kipova. Svevid se nakašljavao. Kraljević je
prekrižio ruke, zatim ih spustio, onda opet
prekrižio. Odjednom, bez povoda i bez rime,
izvan vremena i ciče zime, Jaga se nasmija i
nastavi smijati. Nitko nije izgovorio riječi, nitko
nije ispričao priču. Možda je to prouzročio huk
sove. Možda puzanje puža. Tek, Jaga se smijala
i smijala, a dragulji su joj cakleći se klizili niz
obraze i iskrili se na tlu, sve dok se koliba nije
do gležnjeva napunila dijamantima i rubinima.
Svevid izbroji jednu tisuću i spremi u
baršunastu vreću koju je donio sa sobom.
- Volio bih da se nasmijala nečemu što
sam ja rekao - uzdahnu.
Zoro od Zoroa dodirnu Jagi ruku.
- Neka ti, s božjom pomoći, zimi bude
toplo a ljeti svježe - zaželje joj.
- Zbogom - reče Svevid - i hvala.
Jaga se neprekidno smijala; safiri su
blještali na tlu i osvjetljavali Svevidu put do
vrata.
- Koliko nam sati preostaje? - viknu
kraljević. Jaga je sjedila na škrinji i neprestance
se smijala.
- Samo četrdeset, rekao bih - napokon će
Svevid - ali je cijelim putom nizbrdica.
Izišli su u noć bez mjesečine i u mraku
zvjerali oko sebe.
- Mislim da je ovo put - reče Svevid i oni
se uputiše tuda, bio put ili ne bio.
- A što ćemo sa satovima? - upita Zoro.
Svevid žalostivo uzdahnu.
- To je drugi problem za drugu prigodu.
U kolibi je meču draguljima zasjalo nešto
crveno i veće od rubina. Jaga posegnu za tim.
- Ruža - reče. - Mora da im je ispala.
 Sedmo poglavlje

U sobi od crne hrastovine na zidovima su

sjale i pucketale žute zublje; njihov je plamen
grijao koplja i štitove. Vojvodine su se rukavice
iskrile.
- Koje je doba noći? - hrapavo će Vojvoda.
- Mjesec je zašao - odgovori Dugo Uho. -
Nisam čuo satove.
- Nikad ih nećeš čuti! - riknu Vojvoda. -
Ubio sam vrijeme u ovom zamku prije mnogo
studenih i snježnih godina.
Dugo Uho se bezizražajno zagleda u nj;
činilo se kao na nešto žvače.
- Ovdje se vrijeme smrzlo. Netko je ostavio
otvorene prozore.
- Tlja! - Vojvoda sjede za donji kraj stola,
zatim ponovno ustade i poče šepati amo-tamo. -
Vrijeme je na ovom podu iskrvarilo sate i
minute. Vidio sam vlastitim očima. - Dugo Uho
je žvakao dalje. S onu stranu gotskih prozora
tutnjali su gromovi. Neka sova proletjela je kraj
zamka.
- Dragulji ne postoje - zaurla Vojvoda. -
Morat će mi donijeti šljunak iz mora ili liskun s
kakve livade.
- Zatim prasnu u onaj svoj grozan smijeh.
- Koje je doba noći? - ponovno upita.
 - Brojio sam vrijeme - reče Dugo Uho - i
čini se da im preostaje otprilike četrdeset
minuta.
- Nikad neće uspjeti! - vrisnu hladni
Vojvoda. - Nadam se da su se utopili, da su
slomili noge ili zalutali.
- Približi se Dugom Uhu tako da im se
nosovi gotovo dodirnuše. - Kamo su otišli? -
šapnu promuklim glasom.
Dugo Uho ustuknu sedam koraka.
- Prije otprilike sedam sati susreo sam
nekog kicoša - reče. - Mimoišli su se s njim na
putu prema Ja-ginom brijegu. Sjećate li se Jage,
jeste li pomislili na nju?
Od Vojvodina grohota zatresoše se štitovi.
- Jaga više ne plače - on će. - Jaga nema
suza. Nije zaplakala čak ni kada je čula o djeci
zatvorenoj u mom tornju.
- Meni je to bilo odvratno - izjavi Dugo
Uho.
- A meni se svičalo - reče Vojvoda. - Nema
tog djeteta koje smije spavati u mojim
kamelijama. - On ponovno poče šepati po sobi i
zabulji se u noć. - Gdje je Prisluško? - upita.
- Slijedio ih je - odgovori Dugo Uho -
Svevida i kraljevića.
- Nemam povjerenja u njega - progunča
Vojvoda. - Volim uhodu koga mogu vidjeti. Oko
sebe moram imati vidljive ljude. - Zatim viknu: -
Prisluško! Prisluško! - prema stepenicama i kroz
prozor, ali se nitko ne javi. - Hladno mi je -
zakrešta.
- Uvijek vam je hladno.
- Još mi je hladnije - zareza Vojvoda. - I da
mi nikad nisi govorio o onomu što mi je uvijek! -
Izvukao je mač i njime probadao zrak i tišinu. -
Nedostaje mi Nečujko.
- Njime ste nahranili guske - reče Dugo
Uho. - Činilo se da im prija.
- Šuti! Šta je ono?
- Kako je zvučalo?
- Kao da se kraljevići šuljaju uza stube,
kao da Saralinda odlazi. - Vojvoda došepa do
željeznih stuba i ponovno probode zrak i tišinu.
- Kakav je on na dodir? Jesi li ga kada pipnuo?
- Prisluško? Visok je metar i pol - odgovori
Dugo Uho. - Ima bradu i na glavi nešto što ne
umijem opisati.
- Svevid! - ciknu Vojvoda. - Opipao si
Svevida! Njega sam unajmio za uhodu, a pojma
nisam imao!
Jedna grimizna lopta sa zlatnim
zvijezdama doskakuta željeznim stubama,
namigujući i žmirkajući poput golog djeteta koje
pozdravlja svećenike.
- Kakva je ovo bezobraština? - okosi se
Vojvoda.
- Što je ovo?
- Lopta - reče Dugo Uho.
- To vidim! - vrisnu Vojvoda. - Ali čemu?
Što znači njezina sablasna pojava?
 - Meni izgleda - reče Dugo Uho - baš
poput lopte kojom su se Svevid i ona djeca
običavali igrati.
- Onda su na njegovoj strani! - Vojvodu
zamalo da nije udarila kap. - Njihovi su duhovi
na njegovoj strani!
- On ima mnogo prijatelja - reče Dugo
Uho.
- Tišina! - zaurla Vojvoda. - On ne
razlikuje mrtvo od umirućeg, ono gdje je bio od
onoga kamo ide, satova koji otkucavaju od
satova koji šute.
- Da mi je znati zbog čega mi se čini da
razlikuje?
- Uhoda prestade žvakati. Nešto što je
nalikovalo nečem nevičenom doskakuta niza
stube i protrča kroz sobu.
- Što je sad ovo? - Vojvoda je problijedio.
- Nemam pojma što jest - reče Dugo Uho -
ali svakako nešto dosad nevičeno.
Vojvodine ruke u rukavicama zadrhtaše i
zatreperiše.
- Sve njih pobacat ću Neumu i guskama!
Zatvorit ću ih u tamnicu s Bezglavim! - Pri
spomenu Neuma baršunasta maska Dugog Uha
posivje. Vojvodino se oko prevrnu u svojoj
šupljini. - Sve ću ih posmicati! - zalaja. - Tu
dušicu i njezina prosca, onog škiljavog klauna!
Čuješ li?
 - Čujem - otpovrnu Dugo Uho - ali postoje
pravila i obredi, stariji negoli zvuk zvona i
planinski snijeg.
- Nastavi - tiho će Vojvoda gledajući stube.
- Morate dopustiti da istekne njihov rok,
da se vrate i pokrenu satove u zamku tako da
otkucaju pet sati.
- Satovi u zamku su ubijeni - reče
Vojvoda. - Vlastitim sam rukama ubio vrijeme
jednog snježnog jutra. Još se uvijek vide smeče
mrlje na mom rukavu, gdje su sekunde
iskrvarile i umrle. - Nasmija se. - I što još? -
upita.
- Znate jednako dobro kao ja - reče Dugo
Uho. - Kraljević mora imati vremena i
mogućnosti da položi na onaj stol tisuću
dragulja.
- I što ako položi?
- Tada dobiva ruku kraljevne Saralinde.
- Jedinu toplu ruku u zamku - Vojvoda će.
- Tko gubi Saralindu, gubi vatru. Time mislim
na vatru zalazećeg sunca, a ne hladan i neveseo
plamen dragulja. Njezine su oči svijeće što gore
u kapelici. Njezina su stopala poput dviju
golubica. A prsti joj cvatu na grudima poput
cvijeća.
- Ovako se baš ne govori o nećakinjama -
dobaci Dugo Uho.
- Nije ona moja nećakinja! Ukrao sam je! -
povika Vojvoda. - Ukrao sam je iz nekog
kraljevskog zamka! Još imam ožiljke na rukama
gdje me je ugrizla.
- Kraljica?
- Kraljevna - riknu Vojvoda.
- Koji je to kralj bio? - upita Dugo Uho.
Gospodar ga osinu mrkim pogledom.
- Nikad nisam doznao - promrsi. - Moj se
brod u oluji nasukao na neki otok. Nije bilo ni
mjeseca ni zvijezda. Nikakva svjetlost nije
gorjela u onom zamku.
- Pa kako ste onda mogli naći kraljevnu? -
začudi se Dugo Uho.
- Zračila je svjetlošću. Sjala je poput
zvijezda na grudima svoje majke. Shvatio sam
da taj sjaj moram imati u svom zamku.
Namjeravam je ovdje držati sve dok ne navrši
dvadeset i jednu godinu. Toga ću se dana njome
oženiti - a taj je dan sutra!
- Zašto to niste učinili već ranije? - upita
Dugo Uho. - Ovaj je zamak vaše carstvo.
Vojvoda se osmjehnu i pokaza gornje zube.
- Jer se ispostavilo da je njezina dadilja
vještica koja je na mene bacila jednu čaroliju.
- Kako glasi ta čarolija? - upita Dugo Uho.
- Ne mogu se oženiti Saralindom sve dok
ne navrši dvadeset i jednu godinu, a taj je dan
sutra.
- To ste već jednom rekli.
- Moram je čuvati u jednoj odaji gdje je
zaštićena od mene. To sam učinio.
- Taj mi se dio sviña - reče Dugo Uho.
 - Meni je odvratan - zareža Vojvoda. -
Moram svakom kraljeviću osigurati pravo da
zatraži njezinu ruku. I to sam činio. - On sjede
za stol.
- U toj vrsti čarolija - reče Dugo Uho
žvačući - uvijek se nače nekakva kvaka s
pomoću koje onaj pravi i savršeni kraljević može
dobiti njezinu ruku unatoč ma kakvom zadatku
što mu ga zadate. Kako je vještica formulirala
taj dio?
- Ovako. "Nju može spasiti a tebe uništiti
samo kraljević čije ime počinje i ne počinje s X."
A kraljević čije ime počinje i ne počinje s X ne
postoji!
Dugom Uhu skliznu maska s lica i on je
namjesti, ali prije toga Vojvoda ugleda osmijeh u
njegovim očima.
- Taj je kraljević Zoro od Zoroa - reče Dugo
Uho - ali na vaš užas i gačenje, on se nekoć
predstavljao kao minstrel. Tada se i zvao i nije
zvao Xingu. To je kraljević čije ime počinje i ne
počinje s X.
Vojvodin mač zadrhta.
- Meni nitko ništa ne govori - promrmlja
za sebe. Niza stube doskakuta druga lopta, crna
s grimiznim sovama. Hladni je Vojvoda gledao
kako se kotrlja po podu.
- Kakva je pak ovo bezobraština? - povika.
Dugo Uho priče stubama i osluhnu, zatim se
vrati i reče: - Netko je gore.
- Netko je gore.
 - Djeca! - zakrešta Vojvoda.
- Djeca su mrtva - reče Dugo Uho - a zvuk
što sam čuo proizvele su žive noge.
- Koliko im još preostaje vremena? - viknu
Vojvoda.
- Pola sata, rekao bih - odgovori Dugo
Uho.
- Rasporit ću ih mačem pa će vidjeti što
znači poigravati se sa mnom! - Vojvoda krenu
prema stubama i zastade. - Gore su, svi. Pozovi
oklopnike! - zalaja na Dugo Uho.
- Oklopnici čuvaju satove. Sami ste
tako htjeli. Ima jedanaest oklopnika i svaki čuva
jedan sat. Vi i ja čuvamo ove. - Dugo Uho
pokaza dva sata na zidu. - Sami ste tako htjeli.
- Pozovi oklopnike - ponovi Vojvoda te
njegov sluga pozva oklopnike. Dotutnjali su u
sobu poput lokomotiva. Vojvoda šepajući krenu
uza stube, uz svjetlucanje izvučenog mača. - Za
mnom! - riknu. - Sada je na redu druga igra!
Ubit ću Svevida i kraljevića i oženiti se
Saralindom! - Oklopnici zatutnjaše stubama
poput lokomotiva. Dugo Uho se osmjehnu,
nastavi žvakati i krenu za njima.
Soba od crne hrastovine bijaše prazna
punih sedam sekunda. Tada se u jednom zidu
otvoriše tajna vrata. U sobu se ušulja Svevid, a
za njim kraljevna Saralinda. Ruke mu bijahu
oguljene i krvave od penjanja po lozi do
Saralindine odaje.
 - Kako ste mogli u mraku naći zamak bez
moje ruže? - upita ona. - Vojvoda mi nije
dopustio da zapalim zublju.
- Na svom ste prozoru sjali poput zvijezde
te smo izdaleka mogli vidjeti zamak - reče
Svevid. - Naše se vrijeme sada broji minutama.
Pokrenite satove!
- Ne mogu pokrenuti satove - uzdahnu
kraljevna. Oni začuše zvuk borbe negdje visoko
iznad sebe.
- On se bori s trinaestoricom - povika ona
- a to je teško!
- Mi se borimo s trinaest satova - uzvrati
Svevid - a to je još teže! Pokrenite satove!
- Kako mogu pokrenuti satove? -
zavapi kraljevna.
- U vašoj je ruci više topline negoli
hladnoće u snijegu - reče Svevid. - Dodirnite
prvi sat! - Kraljevna dodirnu sat. Ništa se nije
dogodilo. - Još jedanput! - Saralinda ponovno
dodirnu sat i ponovno se ne dogodi ništa.
- Propali smo - ustvrdi Svevid ne
okolišajući, a Sa-ralindino se srce ukoči.
- Upotrijebite čarolije! - viknu ona.
- Ne mogu se pouzdati ni u kakvu čaroliju
- za-stenje Svevid. - Pokušajte s drugim satom!
Kraljevna pokuša pokrenuti drugi sat.
Ništa se nije dogodilo.
- Onda upotrijebite logiku! - zaplaka
Saralinda. Kroz tajna vrata čuli su kako
oklopnici potiskuju Zoroa i približavaju se.
 - Da vidimo - poče Svevid. - Ako možete
dodirnuti satove i ne pokrenuti ih, onda ih
možete pokrenuti a da ih ne dodirnete. To je,
koliko ja znam i poznajem, logika. Držite ruku
na ovoj udaljenosti! Ne tako daleko. Bliže! Sada
malo dalje. Maaaalo dalje. Tako! Mislim da je to
to! Ne mičite se!
Ukočeni mehanizam sata poče se kretati.
Začuše jedan "tik!" i zatim tiktakanje. Kraljevna
Saralinda lebdjela je od sobe do sobe poput
vjetra u djetelini i držala ruku na potrebnoj
udaljenosti od satova. Nešto nalik strvinaru
raširilo je krila i odletjelo iz zamka.
- To bježi Nekoć - reče Svevid.
- Došlo je Sada - veselo će Saralinda.
U dvorištu je granula zora kakva nikad do
tada nije granula. Oglasio se pijetao koji nikad
do tada nije kukurikao. Jutarnja je svjetlost
natopila prozore, a u hodniku zamka hladni
Vojvoda zaječa: - Čujem zvuk vremena. A ipak
sam ga ubio i njegovom bradom obrisao svoj
krvavi mač! - Mislio je da je Zoro od Zoroa
umaknuo oklopnicima. Neprestance je mačem
udarao po tami i jedanput opalio po vlastitom
koljenu - misleći da je to Svevid. - Iziñi, bijedna
huljo! - povika Vojvoda. - Ovamo, Zoro od Zoroa!
- Nema ga - reče uhoda. Začuše divlji
zveket mačeva.
- Imaju ga! - kreštavo će Vojvoda. -
Jedanaest na jednoga!
 - Možda ste čuli za Galahada*( Galahad -
junak iz legende o vitezovima Okruglog stola) - reče
Dugo Uho - koji je imao snagu desetorice.
- Što znači da još uvijek ostaje jedan koji
će ga dokrajčiti - zaurla Vojvoda. - Pouzdajem se
u Drobilicu, najjačega od svih mojih oklopnika,
najboljeg mačevaoca na svijetu, osim jednoga.
Neki nepoznati kraljević pobijedio ga je prije
godinu dana na nekakvom otoku. To ne može
nitko drugi.
- Taj nepoznati kraljević bio je Zoro od
Zoroa - obavijesti ga Dugo Uho.
- U tom slučaju, sam ću ga ubiti! -
Vojvodin je glas odzvanjao u tami i odbijao se od
tajnog stubišta.
- Krvavom rukom koja sada drži tvoju ubio
sam vrijeme, a vrijeme je veće negoli Zoro od
Zoroa!
Dugo Uho opet poče žvakati.
- Nema tog smrtnika koji može umoriti
vrijeme - spokojno će on - a čak kad bi i mogao,
postoji nešto drugo: sat u djevojačkom srcu koji
otkucava sate mladosti i ljubavi, koji razlikuje
labuda što leti na jug od snijega usred zime i
ljetno poslijepodne od doba u kojemu cvatu
tulipani.
- Smučilo mi se od tvog pekmezastog
brbljanja - zareza Vojvoda. - Jezik ti je čisti
šećer! Ja ću probosti tog odrpanog kraljevića
ako je to Drobilica propustio. Kad bi se ovdje
vidjelo, pokazao bih ti smeče mrlje na mom
rukavu, gdje su iskrvarile i umrle sekunde. Ubio
sam vrijeme u ovim tmurnim odajama i krvavu
oštricu obrisao ...
- Ah, zavežite - prekide ga Dugo Uho. - Vi
ste najgora hulja na svijetu. Oduvijek vam to
želim reći i drago mi je što napokon imam
priliku.
- Tišina! - vrisnu Vojvoda. - Gdje se
nalazimo?
- Oteturali su tajnim stubištem.
- Ovo su tajna vrata - reče Dugo Uho -
koja vode u sobu od hrastovine.
- Otvaraj! - urliknu Vojvoda i čvršće
stegnu mač. Dugo Uho poče pipati i napokon
pronačñe tajno dugme.

Osmo poglavlje

Sobu od crne hrastovine obasjavale su

goruće zublje, ali je i njih nadmašivala svjetlost
što je zračila iz Saralinde. Sjaj tisuće dragulja
što su svjetlucali na stolu zabljesnu hladno
Vojvodino oko. Otkucavanje satova zagluši ga
poput zvonjave.
- Jedan! - reče Dugo Uho.
- Dva! - viknu Zoro od Zoroa.
- Tri! - jedva čujno prošapta Vojvoda.
- Četiri! - dahnu Saralinda.
- Pet! - likujući vrisnu Svevid i pokaza
stol. - Zadatak je obavljen, uvjeti su ispunjeni!
 Hladan Vojvodin pogled polako prošeta po
sobi.
- Gdje su moji oklopnici? - zakrešta
Vojvoda. - Gdje je Drobilica, najsilniji meñu
njima?
- Namamio sam ih u toranj - reče Zoro - i
ondje zaključao. Jedan je zavezan konopcem, a
taj je Drobilica.
Vojvoda se zabulji u dragulje na stolu.
- Lažni su! - progunña. - Mora da je to
obojeni šljunak! - Uzeo je jedan dragulj, uvjerio
se da je pravi i vratio ga na stol.
- Zadatak je obavljen - oglasi se Dugo
Uho - uvjeti su ispunjeni.
- Nije, dok ih ne izbrojim - zareza Vojvoda.
- Ako nedostaje jedan jedini, sutra se ženim
kraljevnom Saralindom! - Svi u sobi se ukočiše;
moglo se čuti njihovo disanje.
- Ovako postupati s nećakinjom zbilja je
užasno! - zgrozi se Svevid.
- Kakva nećakinja! - podrugljivo će
šepavac. - Ukrao sam je jednom kralju. - Naceri
se, otkrivši donje zube. - Svi imamo nekakvu
manu; moja je u tome što sam zao. - Zatim
sjede za stol i poče brojiti dragulje.
- Tko mi je onda otac? - viknu kraljevna.
Uhodine se crne obrve podigoše.
- Mislio sam da vam je Svevid rekao, ali
on, naravno, nije u stanju išta zapamtiti.
- Osobito imena kraljeva - potvrdno će
Svevid.
 - Vaš je otac - objavi uhoda - dobri kralj
Alan od Tule.
- Znao sam to - uzdahnu Svevid - ali sam
u mečuvremenu zaboravio. - Okrenu se
Saralindi. - Znači, dar kojim je vaš otac obdario
Jagu naposljetku je poslužio vašoj sreći!
Vojvoda diže pogled i iskezi zube.
- Ta je priča odveć ljupka za moj ukus -
zareža. - Odvratna mi je. - I nastavi brojiti.
- Baš je skladna - usprotivi se Dugo Uho -
i, za moj ukus, djeluje osvježujuće. - Skinuo je
masku. Oči mu bijahu sjajne i vesele. -
Dopustite da se predstavim - nastavi - ja sam
sluga toga kralja, dobrog kralja Alana od Tule.
- O tomu nisam imao pojma - začudi se
Svevid. - Pa mogao si već odavno spasiti
kraljevnu!
Lice kraljeva sluge se rastuži i on reče:
- Ovaj mi je dio priče mrzak; začarala me
je, naime, neka vještica.
- S dužnim poštovanjem prema mami -
uzdahnu Svevid - vještice me pomalo umaraju!
Vojvodin smiješak otkri njegove gornje
zube.
- Ne mogu imati povjerenja čak ni u uhode
koje vidim - promrsi. Pogled mu je staklasto
kružio naokolo i pao na Svevida. - Slugo
sluganski! - zareza. - Bijedo najbjednija! Ti
jedan Svevid na sklapanje!
- Umukni, molim te - prasnu Svevid -
lupežu nad lupežima!
 - Devetsto dedeveset i osam - brojio je
Vojvoda.
- Devetsto devedeset i devet. - Izbrojio je
sve dragulje i stavio u vreću. Na stolu nije ostao
ni jedan jedini. Vojvoda osinu sve nazočne
jezovito sjajnim pogledom. - Kraljevna je moja! -
objavi on.
Sobu ispuni samrtan muk. Svevid
problijedi i ruka mu zadrhta. Sjetio se da mu je
u mraku, silazeći niz Jagin brijeg, nešto očešalo
zglob, zacijelo safir ili rubin što je ispao iz vreče.
- Tisuću! - zastenja Vojvoda, neizmjerno
iznenañen. S njegove je lijeve rukavice otpao
jedan dijamant, ali to nije vidio nitko osim
Svevida. Vojvoda se uspravi i iskesi. - Što još
čekate? - zaurla. Odlazite! Odete li zauvijek, ni
to neće biti odveč dugo! Ne budete li se nikad
vratili, i to će biti odveć skoro! - Polako se
okrenu Zorou. - Kakvim si uzlovima zavezao
Drobilicu? - zareza.
- Turskim uzlom - odgovori mladi
kraljević. - Taj sam uzao naučio od svoje sestre.
- Gubite se! - ponovno vrisnu hladni
Vojvoda i zaroni ruke u rubine. - Moji će
dragulji trajati zauvijek! - zakrešta. - Svevid,
koji nikad nije kikotao, sada zakikota. Velika
vrata sobe od hrastovine širom se otvoriše i oni
ostaviše Vojvodu kraj stola, ruku zaronjenih u
dijamante.
- Tula se nalazi na polovici našega puta -
reče kraljević. Stajali su pred zamkom.
 - Držite, ovi će vam trebati - reče Svevid.
Pruži im uzde dvaju bijelih konja. - Vaš je brod
usidren u luci. Za jedan sat diže sidro.
- Brod polazi u ponoć - ispravi ga Dugo
Uho.
- Ne mogu valjda sve zapamtiti - reče
Svevid. - Satovi moga oca uvijek su kasnili. A
manjkala mu je i moć koncentracije.
Zoro je pomogao kraljevni da se popne u
sedlo. Ona baci posljednji pogled na dvorac.
- U smjeru Tule puše dobar vjetar - reče
kraljević. Svevid baci posljednji pogled na
kraljevnu.
- Utoplite se - preporuči im. - Jašite jedno
uz drugo. Ne zaboravite smijeh. Trebat će vam
čak i na blaženim otocima Zauvijek Odsad.*(
Naziv tog (izmišljenog) otočja.)
- U štalama nije bilo konja - mozgaše
kraljević.
- Odakle ovi bijelci?
- Svevid ima mnogo prijatelja - reče Dugo
Uho.
- Vjerujem da mu daju konje kada ih
treba. Ali, s druge strane, možda ih je izmislio.
Kao što znate, on izmišlja stvari.
- Znam da izmišlja - uzdahnu Zoro od
Zoroa. - Ti ćeš s nama u Tulu?
- Moram ostati još dva tjedna - odgovori
Dugo Uho. - Tako glasi čarolija moje vještice. Za
to ću vrijeme sve srediti, a takoñer odvezati
Drobilicu.
 Osvrnuli su se tražeći dobrog starog
Svevida, ali više ga nije bilo.
- Kamo je otišao? - viknu Saralinda.
- Oh - reče Dugo Uho - taj zna mjesta i
mjesta.
- Odnesite mu moje pozdrave - reče
Saralinda - i ovo. - Dugo Uho uze ružu iz njezine
ruke.
Dva bijela konja frkćući su njuškala
snježnu izmaglicu na prohladnom zelenom
proplanku što se spuštao prema luci. Lagan
vjetar puhao je u smjeru Tule i, gledajući daleko
prema pučini, kraljevni se Saralindi pričinilo da
vidi, kao što se ljudima često pričinja, daleko
sjajno žalo otočja Zauvijek Odsad.
Vi pogañate baš kao i ja (na tom svijetu
mnogo toga sja) - ali uvijek sam vjerovao i uvijek
ću vjerovati da je ona to otočje uistinu vidjela.

Epilog

Dva tjedna kasnije Vojvoda se naslañivao

svojini draguljima u sobi od hrastovine, kadli se
oni iznenada pretvoriše u suze, uz tih zvuk nalik
uzdahu. Krajevi njegovih rukavica bijahu
natopljeni Jaginim smijehom. On se teturajući
uspravi, izvuče mač i viknu:
- Nečujko!- U dvorištu zamka šest
uplašenih gusaka prestadoše loviti puževe i
digoše pogled prema sobi od hrastovine.
 - Kakva je ovo podvala? - uzviknu
Vojvoda, gledajući s gañenjem lokvicu
rastopljenih dragulja što mu se cerila sa stola.
Monokl mu je pao; mačem je probadao zrak i
tišinu. Nešto sušnu u sobi, nešto nalik
majmunu i sjenci. Ugasiše se zublje na
zidovima, dva sata stadoše, soba postade
hladnija. Osjeti se vonj starih prostorija koje se
nikad ne otvaraju i zvuk zečjeg pištanja.
- Doñi, ti čvak! i žvak! - urliknu Vojvoda. -
Možda umiješ smrtno preplašiti hobotnice, ti
grbavi okote mržnje i groma, ali ne i Vojvodu od
Lijesova Zamka! - On zakikota podrugljivo. -
Nakon što su se moji dragulji pretvorili u
vodurinu, zbilja mi nije najveća želja živjeti
osamljen i sam! Brani se, pljesniva nemani! -
Neum učini čvak i žvak. Začu se prigušen krik i
zatim nastade tišina.
Kad je Dugo Uho ušao u sobu držeći
upaljenu svjetiljku iznad glave, ondje nije bilo
nikoga. Vojvodin je mač svjetlucao na podu, a
sa stola su kapali dragulji Jagina smijeha, koji
ne traju zauvijek poput dragulja tuge već se
nakon dva tjedna opet pretvaraju u suze. Dugo
Uho stade na nešto i ono se izmače ispod
njegove noge i bubnu u zid. On to podiže i
prinese svjetiljci. Bijaše to mala crna lopta s
grimiznim sovama. Posljednjem uhodi Vojvode
od Lijesova Zamka, samom i osamljenom u
turobnoj sobi, pričini se kao da iz nekakve
daljine čuje zvuk nečijeg smijeha.
 ČUDESNO A
Tedu Gardineru i njegovim Julijama i
Patricijama s ljubavlju i ostalim dobrim riječima
koje imaju A

Prvo poglavlje

Veliki sat polako je s nekog tornja ispustio

dvanaest otkucaja u tminu. Olujni oblaci vukli
su se nisko na obzorju, a mjeseca ne bijaše ni
blizu. Jedino je sjetan zbor žaba prekidao
posvemašnje bezvučje. Tada u noćnoj sanenosti
iskrsnu nekakav lik, neočekivano poput reskog
zvuka lovačkog roga usred uspavanke. Čovjek je
ušao u krčmu kraj mora; tračak svjetlosti
sijevnuo je u tami i iščezao kad su se za njim
zatvorila vrata od stare hrastovine.
Pridošlica bijaše pomorac; njegova je
pojava izazvala muk u krčmi. Zeleni papagaj
sjedio mu je na ramenu, a niz leča visio perčin
premazan katranom. Bio je bez štake, budući da
je imao obje noge, a u hodu se gegao poput
guske. Kad je progovorio, glas mu bijaše dubok
poput gonga u grobnici.
- Zovite me Ljutmir! - urliknu te su ga
gosti u krčmi zvali Ljutmirom.
Neki mršav, šutljiv čovjek za stolom u
jednom mračnom kutu, u crnom plastu i sa
crnim rukavicama, migom pozva pridošlicu i
ovaj mu sjede nasuprot.
- Izgledaš mi kao čovjek s kartom -
prošapta čovjek u crnom.
- I jesam čovjek s kartom - hvalisavo če
Ljutmir.
- To je karta jednog dalekog i samotnog
otoka na kojemu je obilje dragulja, safira,
smaragda i rubina. Tražim čovjeka s brodom.
- Ja sam čovjek s brodom - reče čovjek u
crnom.
- I posadom koja njime upravlja?
- I posadom koja njime upravlja.
- Jesi li čovjek s imenom? - upita Ljutmir.
- Ime mi je Crni - reče čovjek imenom
Crni. Oni pružiše ruke, jedan tešku i golu, drugi
mršavu i u rukavici; u jedan poslije ponoći
postignut je sporazum:
- Dvije trećine plijena dijelimo nas dvojica,
preostalu trećinu dobiva posada.
Crni se nasmiješi, a kad god se smijao,
vidjeli su mu se donji zubi.
- A sada, da vidim kartu - reče. Uzeo je
kartu i proučavao. - Ovdje nema nikakvih
križića ili drugih znakova. Svakako bi trebalo
biti križića i znakova koji pokazuju gdje su
sakriveni dragulji.
- Postoji još jedna karta sa znakovima i
križićima, ali nikom znano nije gdje ona jest,
gdje li se krije - reče Ljutmir.
 - Naći ćemo tu kartu; a ako je ne načemo,
naći ćemo dragulje i bez nje - izjavi Crni. Buljio
je u Ljutmira kao da je on kakva slagaljka u
kojoj je previše ili premalo dijelova. - Ti se
ponašaš i govoriš poput čovjeka iz prošlosti.
Odakle si?
Mornar se naceri:
- Ne iz krajeva gdje je čvrsto tlo, druškane.
Uzet ću kartu.
- Kod mene je na sigurnom - primijeti
Crni.
- Bit će sigurnije raspolovimo li kartu -
reče Ljut-mir i prereza je svojom mačetom. Crni
uze jednu polovicu a Ljutmir drugu.
U dva sata bijahu na palubi.
- Ne mogu pročitati ime broda - reče
Ljutmir.
- Kako se zove?
- Eiou - odgovori Crni.
- Neobično i neugodno ime - primijeti
mornar.
- Pomalo zvuči kao krik noćne ptice.
- Ima sve samoglasnike osim A - objasni
Crni. - Mrzim to slovo još od one noći kad je
moja mama zaglavila u vratnicama. Nismo je
mogli uvući pa smo je morali izbaciti na drugu
stranu, to jest u more. - Protrnuo je i pogled mu
otvrdnu. - Kako se zove taj otok?
- upita, otresajući pomisao na A.
- Aaraa - reče Ljutmir, a Crni ponovno
protrnu.
 - Odvratna li imena! - procijedi
naposljetku. - Zvuči poput dva para sablasti što
se naslanjaju na jedno R. Ja ipak govorim riječi
u kojima ima A, tako da ih mogu ispljunuti. -
Začu se nekakav krik. - Noćna ptica - šapnu
Crni. - Mornari kažu da je to mama. Hajdemo
dolje! Imam punu kabinu ruma.

Drugo poglavlje

U svanuće se Eiou, jedara crnih poput

gavranovih krila, niti najoštrijim okom i
najjačim dogledom nije više mogao vidjeti s
obale. Vrijeme bijaše lijepo a plovidba duga. A
onda je jednoga dana rano u zoru brod pristao u
jedinoj luci dalekog i osamljenog otoka. Crni i
Ljutmir izišli su na obalu, prvi potiho a potonji
razmetljivo, a za njima njihovi otresiti i
goropadni momci.
- Došli smo po vaše dragulje - reče Crni
predstavniku mirnih otočana - s mačetama i
pištoljima.
- Sa sjekirama i lopatama i toljagama -
dometnu Ljutmir.
- U nas nema nikakvih dragulja - reče
otočanin - osim plavetnila mora, rumenila na
obrazima naših djevojaka i zelenila naših polja.
- Došli smo po vaše dragulje - ponovi Crni.
- Imamo samo ahate, granate i ostalo
poludrago kamenje - objasni predstavnik.
 - Poludrago kamenje, poludrago
kamenje! - za-kriča papagaj.
- Postoji jedna karta - nastavi Crni - tajna
karta s oznakama i križićima, na kojoj se vidi
gdje su sakriveni dragulji.
- Ne znam za takvu kartu - reče
predstavnik. Crni se naceri i ponovno pokaza
donje zube.
- Rastavite grad na sastavne dijelove! -
viknu i mornari počeše sjekirama i lopatama i
toljagama rastavljati grad na sastavne dijelove;
razbijali su kvake, zavirivali ispod poklopaca na
kutijama, provaljivali u ormare i ostave, ali našli
su jedino ahate, granate i drugo poludrago
kamenje, medaljone i ljubavna pisamca,
programe i izvještaje, autograme, telegrame,
zapise i druge spise, ali ni drago kamenje ni bilo
kakvu kartu.
- Kopajte u šumama! - naredi Crni.
- Kopajte na livadama! - zapovjedi
Ljutmir. I mornari su kopali u šumama i na
livadama, ali našli su jedino lastu na hrastu,
mahovinu i djetelinu, mak i slak, granje i
kamenjeT
- Isušite rječice! - zareza Crni.
- Isušite barice! - zaurla Ljutmir. I mornari
su isušili rječice i barice, ali su našli jedino
pastrve i daždevnjake, žapce i punoglavce i, u
jednoj mlaki, utopljenog gavrana.
- Lastu na hrastu, lastu na hrastu! -
kričao je papagaj.
 Zatim se mornari sjekirama i toljagama
oboriše na kule i fontane, ali njihov znoj i trud
bijaše nagračen jedino kamenjem od kojega su
sazidane kule i ljeskanjem vode iz fontana.
Te su noći Crni i Ljutmir sjedili za stolom u
kremi i pili rum iz vrčeva za pivo.
- Moraju postojati safiri - šapne Crni.
- I smaragdi i rubini - progunča Ljutmir.
- Ahati i granati - zakriči papagaj. -
Ljubavna pisamca, autogrami, telegrami. Lasta
na hrastu, mahovina i djetelina, gavran - jadan!
- Prekini njegovo kreštanje - uzvikne Crni
- ili ću mu pritegnuti šiju tako da mu duša iziče
na jezik.
- Da mu duša iziče na jezik, da mu duša
iziče na jezik - zakriči papagaj.
- Ipak, drago mi je što je imenovao stvari
koje smo našli - reče Crni malo kasnije. - Sve
što načemo ima u svom nazivu A, i kamo god
gledamo, i što god otvo rimo - ostava i ormar,
šuma i livada.
- Kuća i koliba - dometne Ljutmir - rječica
i barica.
Crni je buljio u svoj vrč dok je sat u krčmi
otkucavao šezdeset puta.
- Mrzim stvari koje u sebi imaju A - vrisne
zatim Crni. - To se odnosi na satove, na
papagaje takočer. - Onda zavitla vrč prema satu
i razbi ga, ali unutra bijahu samo kotačići, a ni
traga rubinima, smaragdima, safirima ili karti.
 - Papagaj se zove Oto - primijeti Ljutmir. -
Barem je to bez A.
- Pritegni mu šiju - zakrešti papagaj. -
Pritegni mu šiju.
- Niti ovdje nema A - doda Ljutmir. Crni se
uspravi i tresne šakom po stolu.
- Riješit ću se ja tog A, nalazilo se ono gdje
mu drago - vikne on. - Izdat ću proglas. Iz svih
riječi sa A u knjigama i natpisima, A će se
izbrisati ili prebojiti. Tiskat ćemo nove knjige i
naslikati nove natpise bez A!
Tako je bravar postao brvr i papučar
ppučr, a ljudi su izgovarajući te riječi šaptali
kao urotnici. Antigona i Majka Guska stanjile su
se kao probušeni baloni. Papir je postao ppir a
kralj Artur krlj Rtur. Mila mala Maca izgubila je
svoja A, cicamaca takočer: prva je zvučala kao
šapat, a potonja poput ključa koji se uzalud
okreće u brvi. Postalo je nemoguće naglas čitati
"Bubamaru Amaliju" pa su roditelji odustali od
čitanja djeci, a neki su odustali od čitanja kao
takvog ... i potraga za draguljima se nastavila.
Onog poslijepodneva nakon noći u krčmi,
dok je slovo A bivalo brisano iz knjiga i natpisa
te su krve bježale od trve* tnjuri trčali za žlicm,
a urar postao urr i slastičar slstičr, Crni je
pbznanio nove naloge za pretres.
- Tražite u glasovirima i gitarama! - naredi
Crni.
- Tražite u trubljama, fagotima i flautama!
- grm-ne Ljutmir. I mornari su rovali po
glasovirima i gitarama, trubljama, fagotima i
flautama, harfama i orguljama, ne nalazeći
ništa, jer iz njih ionako nije izlazilo ništa osim
glazbe.
Te noći u krčmi, nakon trinaestog vrča
ruma, Crni zapjeva glasom gladne ptice
kreštalice:

Ne želim ići ulicom strave

Ni gledati stravične ljude
Rado ću trknut uza stube hude
Što vode do kule grde
Do miša ludih i šišmiša hudih
I mačaka iz kule grde,
Al neću ići ulicom strave
Ni gledati stravične ljude.

Dok je pjevao, gosti se zagledaše u nj,

zatim ostaviše svoja pića nepopijena, platiše i
šmugnuše u noć.
- Regbi da puku glas tvoj i pjev odveć se
milim ne čini - primijeti Ljutmir.
- Otet ću im sve što svira a sadrži A! -
zagrozi se Crni.
I tako slijedećeg jutra mornari krenuše od
kuće do kuće njuškajući za glasovirima i
gitarama, trubljama, fagotima i flautama,
citrama i harmonikama, vibrafonima i
saksofonima, lutnjama i balalajkama i svim
ostalim glazbalima sa A, pa i udaraljkama.
Jedan bračni par koji je običavao svirati u duetu
mandolinu i klarinetu morao se razvesti. Djeca,
kojoj je češalj bio zabranjen, nisu više mogla
svirati celofanom na češlju. Ostatak
poslijepodneva mornari su proveli razbijajući
neku bačvetinu koja je trulila na jednom
pitomom proplanku, u uvjerenju da je to
talambas.
- Preostali su im jedino - naslačivao se
Crni - zvončići i rogovi i violončelo.
- I spineti i korneti - dometne Ljutmir -
gusle, rožnice, dvojnice i slične trice.
- E, baš će im to pomoći! -obrecne se Crni.
- Još ja nisam gotov sa A u glazbi, u harmoniji i
kontrapunktu, što će reći u skladatelj stvu. Od
sada neće imati partiture ni orkestre, notne
stalke ni dirigentski štapić, a ukinut ću i
dirigiranje. Neće moći izvoditi simfonije ni
rapsodije, sonate ni kantate. Oduzet ću im
madrigale i korale, base, alte i soprane,
baritone, kontraalte i ostale muzikante. Ostat će
im tek divertimento, rondo, scherzo i grosso
concerto.
- Ipak zadržavaju podoknice - upozori
Ljutmir. Crni nestrpljivo odmahne rukom uz
opak izraz lica.
- Ne mogu se pjevati podoknice damama
na prozorima ako nema okana. Neka samo cvile
svoje rekvijeme! - Crnom se zacakliše oči dok je
nabrajao ostale nazive sa A kojima je sučeno da
nestanu: - Allegro, ada-gio, andante, grave,
largo i pesante! Stihotvorci će ostati bez hrane
jer neće biti ni palme ni grane. - On zgnječi u
šaci zamišljenu granu. - Raduje me što ljudi
neče moči plesati ni valcer ni tango, ni sambu ni
mambo. Volio bih da zažale za tim, ovi Rljani, ali
bojim se da neče.
- Rljani? - upita Ljutmir.
- Pa znaš da sam izbacio A iz tog
odvratnog imena Aaraa - objasni mu Crni. -
Otoci sa A u nazivu malobrojni su i izrazito
nemaju sreće. Recimo, Atlantidu je progutalo
more. Načinio sam popis postojećih otoka, a niti
u jednom nema ni sjene A. To nije bez vraga. -
Izvukao je iz džepa listinu i počeo čitati bezAve
otoke: - Šikoku, Kiušu, Honšu, Šoto, Seto,
Gotoreto, Vis, Mljet, Iž, Krk, Novosibirski otoci,
Komsomolec, Cejlon, White, Hebridi, Borneo,
Portoriko . . .
- A kapetan Cook? - prekine ga Ljutmir. -
Nisu li njime omastili bradu u Honoluluu?
- Domovina kapetana Cooka bila je
Britanija - odvrati Crni. - Ondje je počela
njegova zla kob. - I bio bi nastavio sa čitanjem
popisa, da ga nije izdao glas.
Ljutmir se nije predavao; namignuvši, reče:
- Izostavio si jedan. Moj prijatelj Ben
Gunn živio je ondje, ako se to uopće može
nazvati životom.
- Neka ti bude taj Stevensonov otok! -
zahriplje Crni.
 Treće poglavlje

Te su se noći u šumi potajice skupili žitelji

grada i okolice. Sazvao ih je pjesnik Mimo; za
zagrijavanje je glasno pročitao, odnosno
pokušao pročitati svoju netom objavljenu
pjesmu Zljubljeni pod sjjem zvijezd. U toj je
pjesmi, mečutim, pjesništvo umrlo zajedno sa
slovom A.
- Uskoro će nam Crni i Ljutmir zabraniti
da živimo u kućama, jer kuća ima A - reče
Mimo.
- I u kolibama - doda kovač - jer i koliba
ima A, kao i vila.
- Morat ćemo živjeti u brlogu, gnijezdu,
debelu i pueblu - javi se pekar -- bez zidnih
satova, stepenice bez katova, krovovi bez kuća,
ključevi bez brava, noževi bez vilica i žlica,
krletke bez ptica, strehe bez lastavica, bicikli
bez žbica. Neće biti ognja za naše ognjište,
jastuka za krevet ni brašna za kruh.
- Znači, uzet će mi brašno - zacvili pekar.
- A meni zlato - oglasi se zlatar.
- Meni pak nakovanj - uzdahne kovač.
- A meni platno - zaplače krojač.
- A meni slad - promrmlja pivar.
U tom trenutku ustane čovjek imenom
Žmugl i reče:
- Slad sjeda na želudac. Ali zato nam
ostaje ulje i pepermint. Triput hura za Crnog i
Ljutmira, koji će nas osloboditi svih ića i pića!
 - Žmugl je odvjetnik - podsjeti Mimo - pa
će mu ostati njegovi klijenti i procenti.
- Ostat će mu stol i pero - reče pekar.
- I crnilo i sušilo - reče zlatar.
- I propisi i spisi - reče kovač.
- I žigovi i trikovi - reče krojač.
- I sudovi i druge trice - završi pivar. Ali
odvjetnik odmahne na sve to.
- Svi čemo imati jednako malo prilika -
reče on glatko i slatko. - Svima če nam dopasti
jednaka količina ničega. Mora da postoje
nekakvi dragulji, inače se Crni i Ljutmir ne bi
bili otisnuli na tako dalek put. Predlažem da
sami pretražimo sva lovišta i skrovišta, svaki
kutak i zakutak.
Tek neki se sa Žmuglom složiše, a ostali se
Mirnu prikloniše.
- Moramo smisliti nekakav način da
sačuvamo svoje domove - reče pjesnik. I oni
posjedaše na zemlju i smišljahu sve dok mjesec
nije zašao. A dok su oni tako razbijali glavu,
Crni, Ljutmir i njihovi mornari razbijali su
ormare, sanduke stare i orahe, ali su našli
jedino ono što se obično nalazi u ormarima,
starim sanducima i orasima.
Slijedećeg je jutra Mimo šetao sa svojim
jazavčarom po potaracanoj ulici odakle je sav
tarac bio povačen u potrazi za draguljima, kadli
se stvoriše Crni i Ljutmir.
- Sada ste slični - zareži Ljutmir. - On je
ps, a ti pisc, što se na isto hvata. Jer A je
izbačeno iz pasa i pjesama, iz kitica i cezura,
jamba, blank verse i daktila, ottava i šesta rima.
Jazavčar pokaza zube.
- Mrzim jazavčare! - odreže Crni. - Imaju
čak tri A.
- Moj je psič Englez - objasni Mimo. - On
je ne samo dog, što je na engleskom "pas" nego i
badger dog.
A izgovara se, kao što znate, bedzerdog i
znači "jazavčar" .
- Bedzerdog! - zakriči papagaj. -
Bedzerdog!
- Onda ču se riješiti svih ostalih domaćih
životinja sa A! - drekne Crni i odmah izda
proglas u tom smislu. Na otoku je zavladala
panika jer su ljudi smjeli držati piliće i kokoši,
ali ne i perad; smjeli su piti mlijeko, ali nisu
smjeli držati krave; purice su bile sigurne tako
dugo dok koja ne bi natrčala na kakva purana;
hrčci su smjeli živjeti u zajednici tako dugo dok
se koji ne bi osamio i postao hrčak, što je
značilo gubitak imuniteta. Djeca su ostala bez
janjadi, a seljaci bez prasadi, teladi, koza, ovaca,
jaraca i magaraca.
Sporni su se slučjevi neprestance povlačili
po sudnicama, odnosno sudnicm, kako su se
sada nazivale. - Netko će morati svakomu
razjasniti zakon, inače nitko neće znati gdje je
komu mjesto - govorili su ljudi. I stoga je Crni
imenovao odvjetnika Žmugla braniteljem, sucem
i glavnim razjašnjivačem. - Što nejasnije
razjašnjenje, to bolje - upozorio ga je Crni. -
Imaj na umu koliko mi je mrsko slovo A!
To je baš pogodovalo Žmuglovoj
žmuglerskoj i, sve u svemu, lisičjoj ćudi. - Moje
je načelo nerazred - tvrdio je Žmugl. - To znači
obaviti razjašnjenje, a spasiti nered. - Odlučio je
da seljaci smiju posjedovati krave ako ih drže u
krdu i da moraju izbjegavati jata ali smiju imati
kokoši. Tako su ljudima ostali mlijeko i vrhnje i
sir.
- Držite kokoš i piliće podalje od jata -
savjetovao je Žmugl - jer je jato ne samo jato,
već, štoviše i perad.
- Nemamo graha, graška, mahuna i
patlidžana - zavapile su domaćice jednog dana.
- U vrtu su, to se zna, biljke većinom bez
A - okosi se Žmugl. - Mogao bih vam navesti
dvadesetak - dodade šepireći se - a vi biste
jednoglasno ciknule: "Hoćemo rabarbaru!"
Uostalom, evo vam: kelj, zelje, luk i poriluk,
peršun, celer, hren i pelin, i još bijeli luk! Ali
znam ja vas žene: po glavi će vam se vrzmati
zabranjeno voće: banana i ananas, jagoda,
naranča i nar - a imate limun, kokos i kikiriki, i
to koliko vam srce hoće! A za grepfrut ne želim
ni čuti! Mrzim njegov okus i zabranio sam ga
pod francuskim nazivom pamplemousse.
Drugi put neka se domaćica žalila da joj
nedostaju začini:
- Gdje mi je papar i paprika,mažuran i
šafran?
 - Imate sol i curry, lovor, chilli, džumbir,
cimet, kim i piment. Nemate, doduše, čaja, ali
imate jogurt. U obzir dolazi čak i kefir.
Neka se tkalja raspitivala o sudbini slova A
u tkaninama i odjeći.
- Neke su vam stvari zabranjene -
priznade Žmugl - Platno, baršun, svila, koža,
vuna, hlače, gaće, frak, kabanica i krinolina,
marama i pelerina. Ali vam zato ostaju muslin,
sukno, frotir, jeans, cic, velur, jersev i crepe de
chine*( Čitaj: džins, džersi, krep de šin.), a sve to za
proljeće, jesen, zimu i ljeto.
Noštromo s broda Eiou imenom Tres bijaše
alergičan na maćuhice, a kormilar imenom Trus
na dragoljub. Stoga Crni zaključi da je i cvijeće
sa A protiv njega pa naredi mornarima da satru
sve dragoljube i maćuhice po vrtovima na otoku,
sve ljiljane i azaleje, tratinčice, ljubičice,
visibabe, jaglace i cicamace i sve ostalo što bi
moglo mirisati na A.
- Ali ja živim od karanfila i ivančica,
mimoza i potočnica - požali se neki vrtlar.
- Možeš uzgajati kukurijek, koji i bolje
zvuči - uputi ga Žmugl. - A imaš i smilje i bosilje
i kovilje. Uostalom, križanjem sam došao do
nekih vrlo uspjelih vrsta. Križanjem runolista i
ždralinjaka dobije se plemenita biljka žderilist. A
križanjem zečjeg brka, centaurea calcitrapa, i
visibabe obične nastaje visibrk.
- To je blasfemija, hereza ili nešto slično! -
vrisnuše žene.
 - Niste čuli ni pola - odvrati Žmugl. -
Križajući djevojačko oko i svinjski rep nastaje
djevojčin rep; križajući zmijsko lišće i smrdoluč
nastaje smrdolist; a pomislite kakva bi ržuća
zvonjava odjekivala kad bi se križali veliki
zvončić i konjski bosiljak!
Ponižene i uvriječene, žene ustadoše i
napustiše sudsku dvoranu bez imalo
udvornosti.
Jednoga dana Crni upita:
- A zašto se zapravo ne bismo riješili svih
trava, cvjetova i općenito bilja? Jer svaka biljka
u sebi ima A.
- Pomišljao sam na to - odvrati Žmugl - ali
moramo poštedjeti skupne imenice kao što su
hrana i roba, gospoda, vlastela i momčad sviju
fela. Drvodjelji sam oduzeo metar i blanju. Još
uvijek mu ostaje previše, bilo da se A piše il' ne
piše. Ima klin i čekić, svrdlo, dlijeto i sječivo,
strug i prislon, vreteno i brus; a kao prvo, ostaje
mu svako drvo. Ali što mu sve to vrijedi, ako
može napraviti stol bez stolaca, plot bez kolaca,
brod bez krme, jarbola i pramca, drveni molo
bez čamaca, prozorski okvir bez stakla i,
eventualno, ploču za čovječe-ne-ljuti-se.
- Najradije bih izbacio svako A i tako se
riješio svakoga! - Crnom se oči zakrijesiše kao
par rubina. - Otpala bi anatomija i morfologija,
fiziologija, fiziognomija i psihologija. Nestalo bi
osoba i, uopće, bića. Ta me ideja opsjeda iz noći
u noć. Jer sva su tijela prepuna A: abdomen,
pupak, šupak i glava, od svega toga hvata me
strava.
Žmugl tiho zvizne.
- Što se mene tiče, sagradio bih kudikamo
boljeg čovjeka od solidnije grače, i to od bujne
mu kose do noge bose, a koristio bih samo E i I i
U i O, i dobio bih biće to. Oko, uho, grlo, nos,
zub i zglob i prst i kost, stegno, bedro, kuk i
bok, jezik, nepce, tjeme, list, crijevo slijepo i
debelo, srce puno rujne krvce, bubreg, filek,
krvni sud i pokoji drugi ud ... - Crni posta posve
žut. Žmugl, ali, skrsti ruke i nastavi bez po
muke: - ... ždrijelo, bronhij, žuč i lice, rebro,
rectum*( čitaj: rektum,), duodenum ...
- Tišina! - urlikne Crni. - Želio bih da više
stvari ima A.
Žmugl uzdahne i reče:
- Ali nema baš sve A, i tu se ne da ništa
učiniti.
- Neću ih ostaviti bez larinxa*( čitaj:
larinks.), usnica i glasnih žica, ali ću ih natjerati
da se pošteno oznoje prije no što izgovore riječi
bez A!
I tako se jezik opasno suzio, stanjio i
skvrčio dok su ljudi morali izbacivati A iz
uporabe. Nije se čulo "Ha, ha!" ni "Haj!" pa ni
"Dobar dan!". Kazalištima je prijetilo zatvaranje
jer su komadi kao što je Ahilova baština postali
besmisleni budući da je Ahil postao Hil, a
baštinu su mu rasuli i prije početka predstave.
Neke su izreke postale nerazumljive kao da ih
govore na nepoznatom jeziku. "Pl muh u kjmk p
ostl crn" značilo je "Pala muha u kajmak pa
ostala crna" - ali to su znali samo škol-nici.
Izgovorene riječi postale su šištanje, mrmljanje,
mumljanje i brundanje. Kad bi netko zapitao
Adama Adamova kako se zove, on bi samo
profrfljao "dmdmov". A Rita Anina svoje ime nije
mogla izgovoriti od srama, a uz prezime je
morala objašnjavati da je to ona, a ne neki grdić
na Jdranu.
- Ne možemo razlikovati vrapce od vrpce -
potuži se kovač na jednom tajnom sastanku.
- Niti mravca od mrvce - doda pekar.
- A što je još gore - reče Mimo - strava je
postala što i strv, a krava krv!!! Moramo smjesta
nešto poduzeti, inače nećemo znati što
govorimo.
I bio je u pravu.
Ljudi su se dovijali pa su jedni - da im ne
bude grd - grad nazivali gredom, a drugi grudom
i, naravno, nisu se razumjeli. Autor romana
"Supružnici žive od praštanja" čitao je svojoj
životnoj družici kako "supružnici žive od
prštanja" i nakon toga uskoro odustao od
bavljenja književnošću.
- Zamisli, molim te - potuži se Crni
jednoga dana Žmuglu. - Nakon svega što sam
im učinio još uvijek se čuje smijeh.
- U smijehu nema A - podsjeti ga Žmugl. -
Kao ni u hihotu, cereku, smijuljenju. Doduše,
smiješak ima A, ali ga zato nemaju ni grohot ni
osmijeh.
- Prestani izvoditi svoje igre sa mnom! -
zareži Crni. - Igre - ponovi žvačući tu riječ kao
da je slatkiš.
- kad smo već pri tom, oduzmi im šah i
šnaps, raub i preferans, damu, skrivača,
kamena-s-ramena, smrt-bijela-kost, brusim-
brusim-škarice, išla-majka-s-kolodvora,
graničar i licitar. Košarku ... -
Žmugl ga prekine odlučnom kretnjom.
- U košarci je, na žalost, najvažniji koš, a
u njemu nema A.
Crni nastavi nabrajati zabranjene igre.
- Od sada će igrati samo žmire, vije i
domino - zaključi.
Žmugl je zavrbovao momčad za kontrolu, a
uskoro je još jedna momčad pomagala u
otkrivanju igrača pasijansa i kanaste u
mračnim podrumima.
- Živimo u pogibelji i opasnosti - izjavi
jednoga dana Mimo okupljenim ljudima. - Neće
dugo potrajati i imat ćemo jednako malo riječi
kao i igara. Pročitat ću vam jedan svoj sastav.
On pokazuje u kakvom smo škripcu. - I Mimo
pročita:
"Posijn je kos. Gdje nm je sps? Gdje nm je
utjeh? Ptnici smo i jdnici. Dni su przni, svud je
čm. I tm. Čk zvijeri po šumm imju kkv-tktv skld.
Nprijed, brt do brt! Zlotvorim skršimo vrt!"
 - Kakvo je to blebetanje i klepetanje? -
vikne kovač.
- Naš jezik - odgovori Mimo - bez A. - I
onda ponovno pročita, ali ovaj put kako valja, to
jest sa zabranjenim slovom A. Tek su tada ljudi
shvatili, jer mnogi nisu u kosu prepoznali kaos
ni u vrtu vrat, dok su neki čuli da do brata
treba stati krt.
- Kako da se odagna ta mora? - upita
pekar, aka-jući sve u šesnaest.
- Odgovor mora da se nalazi - reče Mimo -
u onomu što je napisano. Predlažem da
pročitamo sve što leži po knjižnicama i ondje
potražimo tajnu ili čaroliju koja bi mogla stati
na kraj Crnom i Ljutmiru.
U šumi je te noći bilo mračno te Mimo i
njegovi sljedbenici nisu primijetili da Žmugl
prisluškuje, sakriven iza jednog drveta. Njega
su, naime, otočani izopćili iz svojih redova te,
prema tomu, i sa svih skupova. Slijedećeg je
jutra taj vrli pravnik, sada pravi zbir, otišao
Crnom i ispričao što je čuo.
- Uništi sve knjige koje bi im mogle
pomoći - naredi mu Crni - osobito one koje se
odnose na predmete i znanosti sa A. Neka
nestanu astronomija, agronomija, gastronomija,
astrologija, matematika, semantika, skolastika,
dinamika, metodika, poetika, artimetika i
algebra, zoologija, anatomija, geologija,
dinamika, aeronautika, aerostatika i svaka
druga logija, nomija i tika.
 Mornari se poletno baciše na posao i u
prvom naletu počeše haračiti po knjigama i
papirima. Zatim su nastradali kajdanka i kajde,
olovka, ravnalo, kreda, ploča, šestar, gumica i
bugačica, a loše su prošli i asistenti, nastavnici,
predavači, znanstvenici a bogme i akademici.
Nije ostalo nikoga tko bi prevodio svoj materinji
jezik na svoj materinji jezik. Uskoro je tepanje
novoročenčadi imalo jednak smisao kao i govor
njihovih roditelja.

Četvrto poglavlje

Na otoku je živjela i ljepotica djevojka

imenom Mimi. Jedne noći, tragajući za tajnom i
čarolijom koja bi mogla djelovati na vandale i
otjerati ih, ona je u biblioteci svoga oca pronašla
neku drevnu knjigu o magiji. Slijedeće je noći
Mimi donijela tu knjigu na tajni sastanak u
šumi. Mimo je osjećao stanovitu bojazan, jer
ženama nije bilo dopušteno sudjelovati na
sastancima. Pjesnik se bojao da bi ženama
moglo biti narečeno neka se gube s otoka zbog A
koje imaju i u jednini i u množini.
- Ukinut će i majke - reče Mimo,
zaboravivši da mora govoriti izostavljajući A.
- Djevojče je sigurno, dokle god je djevojče
- naglasi Mimi - odnosno dok je s drugima. Oni
ne diraju kevice i djevice, sekice, usidjelice i
udovice.
 - I dok je zovu micek i picek i muci i buci -
nastavi Mimo. - Ali ti si ipak žena.
- Netko me može uzeti za nevjestu i
suprugu - reče Mimi. - A to je više od žene.
- Tada bi bila običan babac - nije se
predavao Mimo - i, tko zna, možda bez balonja i
žvalonja, drekavca i kmečavice i uopće bez
dječice. Buuu!
- Dosta tog pileža i cvileža! - jaukne kolar.
- Ja nemam žbica za moje kotače, a kotači bez
žbica su što i riječi bez A.
- Meni je oduzet vosak za svijeće - potuži
se svje-ćar - a svijeće bez voska nisu svijeće.
- Nemojmo se bojati izgovarati A -
naposljetku će Mimi. - Ne možemo živjeti ni
govoriti bez nade, a nada bez A je ništa, a čak
ništa je manje od ništa kada je ništ i podsjeća
na prišt. Nada sadrži najduže od svih A. Ne
smijemo je izgubiti. - I s tim riječima dade
Mirnu knjigu što ju je našla u očevoj biblioteci.
- Zove se Začarani zamak - pročita Mimo.
- Poznajem tu knjigu - javi se drhtavim
glasom neki starac s bijelom bradom - i mogu
vam ispričati što u njoj piše. Prištedjet ću vam
vrijeme i trud oko čitanja knjige u kojoj nema A.
- Onda nam ispričaj - vikne Mimo - to više
jer obiluje bilješkama i marginama, odnosno
bilješkm i mrginm.
Starac pročisti grlo i započne:
- Slušajte, djeco moja, i doznat ćete o
čarobnom zamku što će se pojaviti za mjesec
dana od dana današnjega. - I ispričao je priču o
začaranom zamku, a ljudi su ga u tišini slušali.
- Prije tisuću godina ovim je otokom vladao
jedan kralj, ali ga je iz zamka otjerala ista takva
banda razbijača i uništavača kakva nas danas
opsjeda. Srušili su i rastavili dvorac, kamen po
kamen, tražeći dragulje ili nekakvu kartu kojih
ondje nije bilo, ili koje se, ako ih je bilo, nije
moglo pronaći. Kralja su otjerali s otoka, ali je
na odlasku bacio jednu krasnu čaroliju na tlo
gdje je nekoć stajao zamak. - Starac zastane da
bi se počešao po glavi.
- Kako glasi ta čarolija? - upita Mimo.
- Možda se ova djevojka sjeća. Pamćenje
mi više nije kao što je nekoć bilo - odgovori
starac.
- Zamak će se pojavljivati svakih stotinu
godina - reče Mimi - kao slika i prilika
začaranog zamka kakav djeca vide u snu.
- A tko može ući onamo? - upita Mimo. - I
čemu? I kamo?
Mirni napravi kretnju rukama koja je
značila "nemam pojma".
- Posljednja stranica knjige se izgubila -
odgovori.
- Na posljednjoj stranici te knjige nalazila
se jedna karta - promrmlja starac. - Pamćenje
mi nije kao nekoć, ali toga se sjećam. - Neko je
vrijeme šutio, a zatim nastavi: - Tko nače tu
kartu, naći će dragulj u svemu što otvori.
Pamćenje mi nije kao nekoć, ali toga se sjećam.
 - Gdje je ta karta? - nestrpljivo će Mimo. -
Možeš li se toga sjetiti?
Starac je mislio i mislio prije no što će
odgovoriti.
- Nalazi se na jednom zidu, kao da se
prisjećam, starom zidu u tom zamku. Tko je
nače, naći će i stanoviti dragulj bez kojega ljude
čeka propast.
- U tom ćemo se slučaju prvi naći na licu
mjesta čim se pojavi zamak - vikne Mimo.
Starac turobno odmahne glavom.
- U zamak mogu ulaziti samo zli ljudi -
objasni. - Tako glasi kraljevska čarolija. Ne
znam zbog čega, a ako sam i znao, u
mečuvremenu sam zaboravio.
- Onda nas čeka propast - reče Mimo.
- Ne možemo propasti jer je propast ostala
bez A - reče starac. - Ili možda možemo?
Ostali se okrenuše u stranu kako bi sakrili
izraz očaja na licu. Starac se ponovno javi.
- Čini mi se da čujem nekakvo neobično i
novo zvono, staro i poznato, zvono što ga nikad
nisam čuo, zvono kojega se sjećam.
Ljudi se ponovno okrenuše i zapiljiše u nj.
U općoj potištenosti Mirni prošapće:
- Zvono pobjede, ili mrtvačko zvono?
- Vrijeme će kazati - uzdahne starac.
 Peto poglavlje

Slijedećeg dana vandali su haračili po

kulama i kupolama razbijajući arhitrave, zabate
i apside; nije ostala poštečena nijedna rozeta -
romanička, gotička, renesansna ni barokna.
Bavili su se, dakle, sakralnom arhitekturom, i to
temeljito.
Pod sjekirom Crnog mrvila su se antička
poprsja: Pitagora, Protagora, Platon i Katon,
Sokrat i Hipokrat, Anaksimandar i Aleksandar,
kojega je isklesao Fidija.
- A da otvorimo grobove u arkadama? -
upita jednog dana Ljutmir. - Dragulje često
sakrivaju onamo.
- Arkade su na groblju - odvrati Crni. - A
počeo sam gajiti duboko poštovanje prema
riječima bez A. Zbog toga ćemo poštedjeti
svećenike, redovnike, čislo, križ, zvonce i
škropilo. Ciborij takočer.
- Ne obuzimlje li te možda strava poradi
kakve sablasti ili vampira? - podrugne se
Ljutmir. - U njima A upravo zavija, kao i u zlim
patuljcima, nakazama i inim nemanima. Vještac
takočer ima A, ali nepostojano.
- Mrzim svako nepostojano A! - naježi se
Crni.
- Abeceda je posve preuzela vlast! - požali
se Ljutmir. - Ono što je nekoć bilo slovo zakona,
sada je postalo zakon slova.
 - Ipak nećemo pretraživati mjesta bez A -
izjavi Crni. - Zato ostavljamo na miru krš i golet,
grm i lug, trnjik, borik, lipik, guštik, ivik i
ćumeze razne, pune i prazne. Osim toga, oni su
puni zvjeradi sa E i I i O i U: slon, i muflon,
bizon, gibon, nosorog, ćuk, puh, jež i tu-tumiš,
netopir i šišmiš, gnu i emu. Te mi se životinje
pomalo svičaju.
- A mene pomalo prolaze srsi i trnci pri
spomenu onih sa A - odvrati Ljutmir. - A da
razlog tomu jasan mi nije ni znan.
- Slučajno znam da nema životinja sa A -
reče Crni - i otkrit ću ti zašto ih nema. Meču
posadom imam jednoga koji se zove Dugoprstić.
- Spretno momče. Znam ga - prihvati
Ljutmir.
- I taj je svojim spretnim prstima
iščeprkao nekakav prastari spis negdje meču
ruševinama koje smo ostavili za sobom - nastavi
Crni.
- I što zbore ta požutjela slova? - upita
Ljutmir. Crni se naceri i otkri donje zube.
- Tamo pišu nekakve bljezge o tome kako
je nekom matorom kralju tko zna kad aligator
gricnuo nećakinju pa je senilac najurio iz
pustinje i prašume, iz močvara i vriština sve
veće zvjerke sa A: aligatore, kajmane i ga-vijale,
mravojede i tapire, jaguare, kuguare, geparde i
leoparde, lavove i šakale, udave i anakonde,
pavijane i babune, divojarce, divokoze i sve živo
iz te loze. Nestalo je orangutana i čimpanza,
dabrovi i lasice istjerani su iz brloga i duplji.
- A što se dogodilo s mamutima,
dinosaurusima i ihtiosaurusima? - upita
Ljutmir.
- Izumrli su, beštije! - odgovori Crni. - Na
otoku nije ostala ni jedna jedina živina sa A
osim onih sitnih pikavaca, koji nam ionako ne
mogu naškoditi.
Te je noći u krčmi ponovio:
- Nema nijedne životinje sa A koja bi nam
mogla naškoditi.
Njegove je riječi čula i zapamtila
pipničarka. Čim je otpravila posljednjeg gosta,
pohitala je na tajni sastanak u šumu, gdje je
otočanima ponovila sve što je Crni govorio u
krčmi. U tom se trenu, kao grom iz vedra neba,
pojavi glavom i bradom Žmugl.
- Vaši su krznati, ljuskavi i pernati
prijatelji ili nestali, ili ih nije nikad ni bilo -
prodere se. - Hipopotami, mastodonti,
brontosaurusi i plesiosaurusi, čudnovati
kljunaši, divovske kornjače s Galapagosa! -
Zatim se okrene Mirnu i sarkastično dobaci: -
Sve ostale životinje sa A postoje samo u
mitovima. Zašto ti, kao pjesnik, ne bi dovabio
koju od njih?
- Koje su to životinje kojih nikad nije bilo?
- upita starac. - Pamćenje mi nije kao što je
nekoć bilo pa se ne mogu sjetiti onoga čega
nikad nije bilo.
 - Mamon ljuti i Gorgona, Minotaur i
Kentaur, ak-rap, ala i aždaja, Himera i Harpija,
čudovište s Caprija, čovjekoliki gmaz komu je
domaja Aljaska i neman što po Loch Nessu
pljaska. A ako ti nije dosta velik kvorum, neka ti
još doču karakončul i kokalorum.
Mjesec se sakrio iza oblaka pa se studen i
zebnja uvukoše u otočane kao da su odjednom
ostali bez ijednog saveznika.
- Životinje sa E i I i O i U su na strani
Crnog i Ljut-mira - zaključi Žmugl. - A druge
niti ne postoje. Osim ako ne počnete vjerovati u
bića sa A iz bajki, legenda i priča. Meču njima
su Baba Roga, Todal, nosati patuljak, ljudožder
podal, pijanica Varlaam, Karabas Barabas,
Baš-Čelik, mačor Svrzivrag ...
- U životu nisam čuo za Svrzivraga! -
prekine ga starac. - Niti za Todala.
- Nije ni čudo - otpovrne Žmugl - jer ta se
čeljad samo u knjigama krije, a ni tamo čitava
nije kad joj se svako A odbije.
S tim riječima Žmugl napusti skup i
nestane medu drvećem, odakle je još dugo
odzvanjao njegov podrugljiv grohot.
Mirni je do tada šutjela, ali sada se oglasi
kao da deklamira:
- Postoje četiri riječi sa A koje se ne smiju
izgubiti. Otkrijte ih i naučite rabiti.
- Nada je jedna od njih - javi se Mimo.
- I ljubav - pridometnu Mirni.
- I srčanost, rekao bih - začuje se starac.
 Zatim su pokušali sjetiti se četvrte riječi i
stoga navodili hrabrost, misaonost, razložnost,
odanost, rad i radišnost.
- Nijedna nije prava - reče Mirni. -
Prepoznat ću je kad je čujem.
I tako su sve do zalaska mjeseca nabrajali
mnoge riječi sa A: mašta i vjera, predanost i
blagost, čast i spas, zdravlje i slavlje.
- Nijedna od tih nije prava - ponavljala je
Mirni.
- Prepoznat ću je kad je čujem.
- Nadam se da ćemo je pronaći na vrijeme
- reče starac. - Nije li to možda razum?
- Razum je važna riječ, ali najvažnija
sigurno ne - odvrati Mirni.
Ostatak noći proveli su u potrazi za tom
najvažnijom riječi. Nizali su se mladost, radost,
pobjeda, slava, klicaj, žudnja, strast, lagoda,
ugoda, lova do krova, majčinstvo i domaćinstvo
(i još mnogo drugo instvo).
Ali Mirni je na svaku riječ odmahivala
svojom ljupkom glavicom. Nije prihvatila čak ni
zadovoljstvo, a posve je odbacila dažbine i slične
ažbine.
- Nedostaje mi A u usudu, dobi i životu -
požali se starac. - A nam, na žalost, donose
propast, napast, rasap i uholaža.
Unatoč općoj obeshrabrenosti, traganje se
nastavilo u rasponu od najcrnjeg očaja do
ushita. U jednom trenutku starac je, gladeći
bradu, prozborio: - Sic transit verbi gloria*(
Latinska izreka - Tako prolazi slava riječi.)
No nije baš svima zamrlo A na ustima.
Meču njima bijaše i neki splavar, kojemu se nije
tek tako mogao prodati rog za svijeću.
- Ti si još uvijek moja zakonita, a ne moj
zkonit - govorio je svojoj plahoj ženi - a to gdje
boravimo još je uvijek soba, a ne sob. Još uvijek
izračujem splavi, a ne splvi. Kad idem na put,
oblačim kaput, a ne kput.
- Gdje si do sada? - upita jednog dana
svog najmlačeg sina.
- U prku - odgovori dijete.
- Ne prči na mene! - drekne otac. - Dosta
mi je toga da, kad mi zatreba aloj, naturaju mi
loj. Kamen ostaje kamen - i to je amen. Jučer se
u krčmi neki čovo žalio da mu opada kosa...
- Opd kos! - ispravi ga sin.
- Kuš! - urlikne otac. - Bolje reci što si
danas naučio u školi?
- U prvu uvijek prvo ide prvo, no prvo nije
uvijek u prvu.
Nato se otac digne poput uragana, stavi
šešir, svuče ppuče, čizme obuče i kroz rupu od
negdašnjih vrata odfijuče.
- Kmo si numio? - zamumlja njegova
znatiželjna žena.
- Vn! - vrisne on i ode vn.
- Što si reko d se tt od gnjev rspd? - upita
mama maloga.
 - U prvu uvijek prvo ide prvo, no prvo nije
uvijek u prvu - izvergla sin.
I mnoge su se čudnovate zgode i nezgode
dogačale šegrtima i meštrima. Neki je zaljubljeni
mladac sipao pohvale vitom vrtu svoje drage, a
za uzvrat je dobio šmr-činu. I tako su se nedaće
gomilale: nekoliko je dragana ostalo bez
dragana, mnogo ljudi bez strpljive ćudi, a većina
na putu da poludi.
Jednog dana Crni dade pozvati Žmugla.
- Neki me ljudi pozdravljaju kad prolazim
- zareži. - Znaš li zašto?
- BezAvost se u nekim krugovima
prometnula ideologijom - izvijesti ga Žmugl. -
Bezrednost se pretvara u urednost, s
nerednošću kao vrijednošću, a svaki besmisao
dobiva smisao čim ga prihvate više od dva vola,
to jest čopor. Ljudi često poštuju ono što ne
shvaćaju, jer mnogi ne umiju razlučiti dobru od
zle kobi, sreću u nesreći od nesreće u sreći. To
se pokazuje i u igrama koje su im još uvijek
dopuštene. Rebusi zahtijevaju više napora no
što pružaju zadovoljstva; slijepi miš, šije-šete i
bridž takočer. BezAvizam možda postane izam
budućnosti. Sa svih strana svijeta hrlit će
hodočasnici i prinositi žrtve paljenice na tvom
grobu.
Crni pokaže zube i ispali:
- Uklanjanje jednog slova iz abecede
trebalo bi pojednostaviti život kao takav.
 - Ne vidim zašto. Ako usijanoj glavi
oduzmeš G, dobiješ usijanu lavu - as njom se
bogme nije šaliti. Dodavanje slova jednostavno
čini jednostavnijim, a oduzimanje pretvara
čovjeka škrta u krta. - Slegnuvši ramenima i
podsmjehnuvši se, Žmugl napravi nalijevo krug
i odmaršira. Crni je gledao za njim i čelo mu se
sve više mračilo.
- Previše je lukav - zaključi naglas - a da
bi to bilo dobro za njegovu kožu. Za moju
takočer.

Šesto poglavlje

Nije bilo satova koji bi obilježavali hod

vremena jer ih je Crni odavno razlupao. Bijaše
listopad, ali to nije nitko znao jer je Crni iz
kalendara istrgao sve mjesece i ostavio samo
kolovoz i studeni. Zapravo je malo toga ostalo
uspravno, čitavo ili netaknuto. Grad bez kula,
okolica bez fontana i bazena te šume bez
hrastova i jablanova činili su se napuštenima.
Kanarinci i vrapci su odletjeli, a slavuji nisu više
pjevali. Tada je uslijedila noć koju je starac bio
najavio.
Crni i Ljutmir pili su za svojim stolom u
krčmi, kadli začuše ciku, vrisku i dječje povike.
Psi bez A - buldozi, pinčevi i foksterijeri -
udariše u žalostivo zavijanje. Čudesna se
svjetlost preli preko neba.
 - Kakva je to sad terevenka? - obrecne se
Crni.
- Znano mi nije - odgovori Ljutmir - niti mi
se mili.
- Niti mi se mili, niti mi se mili - zakriči
papagaj Oto, a Crni mu, kao što se odavno
grozio, pritegne šiju te je ovom duša došla do
jezika.
- Duša na jeziku! - zakrklja papagaj.
Crni i Ljutmir upute se prema mjestu gdje
su nekoć stajala vrata, gazeći po golom podu jer
su se daske morale povaditi. Vani se zabulje u
nebo. Ogroman zamak, blještav kao da ga
osvjetljava strostruka mjesečina, dizao se na
brijegu kilometar udaljenom.
- Zamak! - vikne Crni. Trljao je rukavice i
uživao. - Dragulji! - derao se. - Smaragdi,
rubini, safiri!
- Ne tako brzo - upozori Ljutmir.
- Brže! - vrisne Crni i zabrza kroz noć,
spotičući se o povačeni tarac na ulicama dok su
mu upaljene oči bile prikovane uz zamak.
- Ne tako brzo! - ponovno će Ljutmir. - Nos
mi kazuje da tamo nam se klopka sprema.
- A ja njušim dragulje! - vikne Crni. -
Njušim kartu!
Oko njih se skupiše mornari sa sjekirama,
lopatama i toljagama, tuleći kao čopor gladnih
pasa tragača. Svi su jurnuli prema zamku, a
Tres i Trus su ih požurivali.
 Sakriveni u jednoj razrušenoj apsidi,
promatrali su ih Mirni i Mimo.
- To je njihova najbješnja, a nadam se i
posljednja noć - šapne Mimo.
- Ponavljajte NADA - reče starac, koji se
odnekud stvorio kraj njih - jer će nam ona
itekako trebati.
- U onoj knjizi postoji bilješka koju sam
zaboravila spomenuti - sjeti se Mirni.
- Kako glasi? - upita Mimo.
- Ne nače li po zamku bijesno tragajući
zlotvor predmet svoje pohlepe do slijedećeg
podneva, zauvijek gubi bitku.
- Pred njima je sati deset i dva, a ima ih
čak stotina - uzdahne Mimo.
- Da sam mlači, pronašao bih tu kartu
sam samcat za podrug ure! - javi se neki
otočanin.
- Nije karta predmet njihove pohlepe, već
dragulji - reče Mirni. - U onoj knjizi piše i nešto
o nepreglednoj šumi strave.
- Kako glasi taj dio? - upita Mimo.
- Taj je odlomak vrvio slovima A, koja su
sada zbrisana - odgovori Mirni. - Ne razumije se
bogzna što kada je krava krv, brava brv, strava
strv i kad se mramor pretvara u mrmor.
- Ili kad vlast postaje vlst, taraba trb i kad
junak postaje junk a junačine obični junčine
- uzdahne starac.
- Ili kada nam uz čaj serviraju očaj -
nastavi Mirni.
 - Te život nije čak ni čaša rujna vina -
završi Mimo.

Sedmo poglavlje

Crni, Ljutmir, Tres i Trus i svi ostali

mornari raštr-kali su se po zamku kao čopor
pomahnitalih babuna; od njihove cike i vriske
opasno su se ljuljali štitovi na zidovima.
- Amo dragulje ili kartu! - urlali su Crni i
Ljutmir. - Amo dragulje ili kartu! - vikali su
Tres, Trus i svi ostali mornari. Svaka vrata i
svaka brava pucala je pod udarcima njihovih
sjekira i toljaga; provaljivali su u ostave,
razvaljivali ormare, odbijali poklopce sa škrinja,
razbijali satove. Sati su odmicali, a halabuka je
rasla. Otvarali su, trgali i razbijali sve što je
imalo A - divane, kauče, otomane, predmete od
slonovače, hrastovine, mahagonija, jelovine i od
drva javorova, od zlata, jantara, stakla i platine,
jastuke i jastučnice, blazine, plahte i madrace,
čak i čaše i vazice. Mornari su ispijali vino iz
pehara - crno, bijelo i rose - a potom razbijali
pehare. Parket i mramor s podova bučno su
podizani, ali dragulja i karte ni od korova.
Mjesec zače, a sunce izače. Cika i vriska
kao da su zamrli. Sve što se moglo razbiti bijaše
razbijeno. Krhotine i iverje, strugotina i
staklovina ležali su na podu, odnosno ondje gdje
je nekoć bio pod. Tada divljooki Crni podiže
stisnute pesti u rukavicama put nebesa - i u
tom trenutku ugleda kartu. Visjela je na
jedinom netaknutom zidu.
- Taj zid nisam prije vidio - vrisne Crni.
- Ni bilo ga nije sve do malo prije - odvrati
Ljutmir. - Riječ bih svoju za to dati mogo.
Skinuli su kartu sa zida, rastvorili je na
nekoj dasci, nadvili se nad nju i naposljetku
odgonetnuli sve križiće i oznake.
- Blago je zakopano pet tisuća stopa od
mjesta na kojemu se ceri ova lubanja - prodera
se Crni. - Na j prije moramo doći do gromom
rascijepljenog hrasta i odbrojati pedeset koraka.
- Sjever-sjeveroistok - vikne Ljutmir.
- Dragulji su naši! - oblizne se Crni. -
Sada smo pravi knezovi!
- Kraljevi! - cikne Ljutmir.
- Kraljevi - ponoviše Tres, Trus i svi ostali
mornari poput jeke, ali ta jeka ne dobi odjeka
jer ne bje zida od kojega bi se odbila.
Pred njima se pružala mračna i
nepregledna šuma dokle god je oko moglo
dosegnuti.
- Amo lopate i za mnom - zapovjedi Crni.
Svi su mornari zgrabili lopate i prošli za
Crnim i Ljut-mirom, Tresom i Trusom u mračnu
i nepreglednu šumu.
- Koje je doba dana? - upita Crni.
- Za dva sata bit će podne - odgovori
Ljutmir.
- Mrzim zvuk podneva! - zareži Crni.
 - Možda zato što se tada glasaju zvona -
primijeti Tres.
- Ili zato što dan postaje topao - dopuni
Trus.
- A blago valja iskapati noću - upozori
Ljutmir.
- Tišina! - grmne Crni. - Za mnom! Čudna
li vremena. Mrzim tako vrijeme.
- Slutnja mi neka ko breme mori tjeme -
obznani Ljutmir. - Kao da nam sila kakva
zajedništvo rasut želi. - Nije ni izgovorio, a već
se našao sam kao zalutali kostur. Zvao je i
zazivao, ali odgovora niotkuda.
- Ovuda! - vikne Crni. - Svi za mnom! -
Naprosto osjećam kako mi dragulji plamte na
dlanovima. Tu je karta. Tu je kompas. Prema
tome, valja naći onaj hrast. - Glas mu se izgubi
u krkljanju i hripanju. A tada mu se oči iskolače
od straha, prsti zadrhte, klecnu koljena. Stajaše
sam samcat, kao i svi ostali. Zemlja pod nogama
razmekšala se i razmrvila od mnoštva kr-tova
koji su rovali i rovali dokle god je nisu izrovali.
- Nema ni izlaza ni prolaza! - vikne Crni. -
Sve je muljavo i kaljavo!
Milijuni moljaca nadlijetali su mu ramena,
a nebrojeni kameleoni mijenjali su boje sred
turobna raslinja. Ljeskave trakavice ljeskale su
se sa svih strana. Crni nije razaznavao gdje se
nalazi i kamo mu je ići. Tada se pojaviše leptiri.
- Leptiri nemaju A - obraduje se Crni. Ali
prerano. Mrtvački plašt, mrtvačka glava, kalinov
prndelj, gubar i mravolovac te svi njihovi pajdasi
i drugari zbili su redove. Nestalo je sunca i
činilo se kao da je opet noć.
- Kakva je to šuma strave? - zacvili Crni,
ali mu nitko ne odgovori.
- Kakva je to šuma strave? - ponovi
Ljutmir, sam i napušten na drugom kraju iste
šume.
Bijaše takav mrak da se nije vidio ni prst
pred nosom.
- Odakle izvire ovo silno mumljanje i
zujanje? - zavapi Ljutmir. I tada ugleda izvor
zlokobna zvukovlja: zunzare i bumbari, zrikavci,
skakavci i ostali zujavci nalijetali su u rojevima
i flotilama.
- Dok je one svoje proglase izdavao, Crni
se na sitne stvari nije obazirao - jaukne Ljutmir.
Polako je napipao put u neki čudnovat gaj, ali
mu se ondje ispriječe muhare, ludare, bljuvare,
čkalj, agava, pasnjača, rosulja, mandragora i
slične biljke otrovne i ogavne. Lijane su se
spuštale poput užadi za vješanje, a španjolske
kame džikljale su iz zemlje. Od silnih brada,
kopriva i trava Ljutmir se poboja da puknut će
mu glava: brada jarčja, kozja, ovčja (i jedan
bradavičnjak), kopriva smrdljiva, grčka, pjegava,
crna, žara te trava gujina, pasja i pijana, kravlja
smrdolisna i kravlja dugoljuskava, hajdučka,
konjska i jeguljina, od crnog prišta, od izdati, od
čame i od tame, trava božja i bogorodičina.
Ubojite bodlje divovskih kaktusa prijetile su da
će mu odrati kožu.
- Kakva je to šuma strave? - zaskviči
Žmugl, sam i napušten na trećem kraju šume.
Zaslijepila su ga čudnovata svjetla koja su
blještala, titrala, žarila i palila: polarna
svjetlost, krijesničin zadak, bengalska vatra,
sumporna baklja. - Pa to su noćna, a ne danja
svjetla! - zaječi Žmugl. - A zakleo bih se da je
zora svanula još prije nekoliko sati! - On se
zagleda u nebo ne bi li vidio sunce, ali ga
nemilice prostrijeli hladno A iz sa-zviježda
Strijelca. Zvijezde Malog Medvjeda ustremiše se
na nj poput strašnih čaporaka, a asteroidi i
repatice sijevali su nebesima poput užarene
tanadi. Mali i Veliki Sirijusov Pas, Djevica,
Jarac, Rak i mnoge druge zvijezde plamtjeli su
groznim plamom te Žmuglu pade mrak na oči
od pustih zvijezda i sazviježča.
Zatim svjetlosti nestade i ponovno zavlada
tama, koju odjednom prekide vatromet. S
drveća se rušio srebrni svjetleći slap, rakete su
pravile piruete, praskale su žabice i prskalice, a
šareni lampioni plesali su sablasnu tarantelu.
Onda se stvoriše jastrebi, škanjci (mišolovni,
bjelorepi, pustinjski i gaćaši), kraguji, lještarke,
kamenjarke i ostale strvinarke. Jedan orao s
nastrijeljenim krilom obrušavao se na Žmugla
kao bombarder. Žmugl je bauljao po lišajevima i
mahovini, progonjen jatima komaraca i
gomilama mikroba i mikroorganizama što su
navirali sa svih strana, kroz granje i šipražje,
guštaru i šikaru. Žabe krastače zaplitale su mu
se meču noge, daždevnjaci su mu puzali oko
gnjata te je njegovo napredovanje bilo
neprestance ugrožavano. - Nebitno, nevažno i
sporedno! - mrmljao je odvjetničke fraze koje
njegov soj govori u tri kopije. Iznenada ga
napade par tetrijebova. - Prigovor! - krikne
Žmugl. - Tetrijeb nema A. - Ali tada uvidi da su
to pijetao i kokoška, odnosno mužjak i ženka. -
Prokleta bila stvorenja koja malo imaju, a malo
nemaju A! - Crnonosi medvjedić režao je iz
mraka. - Koala! - cikne Žmugl. Piton ga osinu
repom. - Udav! - jaukne Žmugl. Odjednom se
pred njim stvori jelen.
- Gle, sjeverni sob! - poveseli se Žmugl. -
Sad ću ga uzjašiti i odavde odmagliti.
- Jok, gnjido! Ja sam irvas - grmne
zvjerka. - Ostaj zbogom! - dobaci i ode
odmahnuvši rogom.
- Nezamislivo, nedokazljivo i neuvjerljivo! -
prokune Žmugl.
Neki mu se kos unese u nos.
- fm a blackbird, fm a blackbird!*( Engleski:
Ja sam kos.) - zviždukao je.
- Nisko, podlo, nedolično! - propenta
Žmugl. Tri medonje promoliše njuške, što bi se
pravničkim jezikom reklo: pojaviše se, dočoše,
pristigoše.
- Bear si*( Engleski: Medvjedi.) - vrisne
Žmugl. - Takočer, k tomu, štoviše: polarni,
malajski i usnati medvjed. - Žmugl izvede
nevješt skok i složi se koliko je dug i širok.

Osmo poglavlje

Najednom se pred Crnim raščisti put, tama

nestade i sunce ga ponovno obasja. Tlo pod
nogama činilo mu se čvršćim. Nestalo je
prijetećeg drveća i na čistini se naziralo tek ono
što je preostalo od gromom rascijepljena hrasta.
Tada Crni ugleda visoku štrkljastu priliku
Ljutmira, ugleda Tresa i Trusa i sve ostale
mornare; izujedani i izgrebani, raščupani i u
dronjcima, skupili su se oko jednog mjesta,
pokazivali lopatama na nj i pocikivali od veselja
i zadovoljstva.
- To je ono mjesto! - vikne Ljutmir.
- Kopaj! - naredi Crni.
Mornari tek što nisu zaboli lopate, kadli im
ruke zaustavi zlokobna lomljava, kiša strijela i
zveket oružja. Mnoštvo likova na konjima i
vlastitim nogama nasrnu na mornare, koji
ispustiše lopate.
- Likovi iz mašte! Njihovim žilama ne teče
krv.- zakuka Crni.
- Kopaj! - vrisne Ljutmir. Ali nitko ga ne
posluša. Stajali su kao ukopani i buljili u
prikaze.
- Tinta teče njihovim žilama, besmrtna
tinta, tinta pjesama i priča! - Bijaše to Mimov
glas. Pojave su takvom brzinom dolazile meču
njih da Mimo nije stizao izgovoriti sva njihova
imena. Iznad glava im je kao kakav barjak
lepršala njihova književna slava. Lancelot i
Ivanhoe, Tristan, Roland, Cyrano, Athos,
Hamlet, Aramis, Hiawatha, Minehaha, barba
Maras, Buljba Taras, Sibinjanin Janko,
Kraljević Marko, Petrica Zgubidan i Gubec
Matijaš, Donalban i Petar Pan, Karlo Veliki, Mali
i Ćelavi, Galahad i Valiant, Poeov Gavran i
ostalih taman da bez po brige napune knjige.
- Ova čeljad sa A je, regbi, neuništiva -
zavapi Ljutmir.
- Knjige se mogu spaliti! - drekne Crni.
- Ali će se, kao i sve što bilo pod pepelom,
ponovno roditi poput feniksa*( Ptica - simbol
besmrtnosti.) - javi se Mimo.
- Imam osjećaj kao da mi zla sreća reže
groce sa svima svojima A - potuži se Crni.
Odjednom mu se lice razvedri: - Utvare nestaju!
- vikne. - Lopate u ruke!
To kao da bijaše signal ili znak jer se zrak
napuni iznenadnim smijehom i drugi likovi
počeše kružiti oko i iznad vandala kao Indijanci
na konjima, predvočeni Majkom Guskom na
metli.
- Kakav je to okot more i groznice? - upita
Crni. Ovaj put mu odgovori Mimin glas:
- Snjeguljica i sedam patuljaka sišli su sa
brežuljaka. Aladin je od duha pobjegao i opakog
grifona zauzdao. Ribar Palunko vozi čun
probranih junaka pun. Alica i Češerska Mačka
imaju pune ruke maslačka. Stiže i Nebojša iz
Grimmovih bajki. Kozlići strugnuše od svojih
majki.
- To su samo sjene! - zaurla Crni. -
Iščupao sam A iz junaka i luda.
- Ali ne i iz ljubavi - začu se Mirni. - Niti iz
osjećaja, sjećanja i pamćenja.
- Lopate u ruke! - zapovjedi Crni,
nasmijavši se ne bi li se i njegovi ljudi nasmijali,
ali se to ne dogodi.
Tada se s neba poput grmljavine sručiše
nove čete sjena: Amazonke, Argonauti, Ikar,
Dedal, Tantal, Tal, Apolon i Adonis, Ahilej i
Ajant, a na čelu im braća dična, Agamemnon i
Menelaj,*
( Likovi iz grčke mitologije.) bogovima slična.
Zatim se pojaviše divovi: Atlas, Samson i
Goli jat, Titani i Giganti (koji nisu foliranti). A za
njima se dovalja grozni Jeti s Himalaja.
Mornari su se šćućurili i zatvorili oči pred
tim pojavama.
- Kopaj! - prodere se Crni - inače ću vas
posmi-cati! - On izvuče pištolj, a Ljutmir
potegne mačetu. Bojeći se neposredne smrti više
negoli prikaza i utvara, mornari prionuše
kopati. Dok su kopali, začuše se otkucaji sata -
nevidljivog sata. Tlo iznenada otvrdnu i sledi se,
a lopate se saviše i slomiše.
- Zapeli ste o škrinju - vikne Crni -
okovanu željezom i hrastovu! - Ali ono o što su
zapeli bijaše ugalj i antracit, granit surac i
apatit te koješta mahom znano kao kalcit. Sat
ne prestajaše otkucavati.
- Uništio sam sve satove! - zapjeni se Crni.
- Sve osim jednoga - upozori Mirni. - Sata
što nam u svijestima kuca.
Duboki tonovi sata nisu prestajali sve do
jedanaestog otkucaja.
Jedanaesti je otkucaj izazvao neobičnu
pojavu. Uokolo se pojaviše skupine predmeta,
svaki drukčiji.
- Spremišta! - Crnom glas bijaše šupalj. -
Morao sam uništiti sve kamo se nešto može
spremiti i sve stvari ondje. Neka je proklet
Žmugl i njegove skupne imenice!
- Što krije se u njima reći ne bih znao, ali
da je bez A, za to bih glavu dao! - zamekeće
Ljutmir buljeći u neobičnu zbirku: kovčeg, vrč,
bure, koš, sef, termos, kredenci i frižideri.
- Urne, boce, vreće, škrinje! - vikne Crni
pun gačenja. Oči mu se zamute, ali iznenada
planuše grozničavim sjajem: - Dragulji! - vrisne.
- Drago kamenje!
Crni i Ljutmir, Tres i Trus i svi ostali
mornari počeše otvarati bezAva spremišta, ali u
svakom načoše tek jedan jedini papir. Na
svakom papiru pisala jedna jedina riječ,
blještava, treperava i sjajna. Sat otkuca
dvanaest.
- Podne! - drekne Crni, a svi mornari
ponove poput jeke: - Podne!
 Zatim se začu zvonjava dalekog zvona,
dolazeći sve bliže i bliže, odzvanjajući sve čišće i
čišće, sve dok se čitavo nebo ne ispuni glazbom
kao da je posrijedi čarolija.
- Sloboda! - uzvikne Mimo, izrekavši tu
riječ, riječ blještavu, treperavu i sjajnu, riječ što
su je ljudi napokon pronašli.
- Sloboda! - ponovi Mirni poput jeke, a na
zvuk te najvažnije riječi vandalima nestade
posljednja kap krvi iz lica.
- Znao sam da ta riječ ne može biti sudba
- reče starac - niti jad. Pribojavao sam se,
mečutim, da bi mogla glasiti SUTRA.

Deveto poglavlje

A tada se, kao nekim čudom, vandali

načoše na žalu, okruženi svim otočanima.
- Vaša je ura otkucala - reče im Mimo. -
Eno vam broda i odlazite!
- Mostič i palublje muljavi su od školjaka!
- jau-kne Crni - jakovskih kapica, rakova i
hobotnica. A sabljar ke lomata ju sabljama
ispod morske površine i ganja ih strašno jato
jarosnih pliskavica.
- Ciklopi i oktopodi - trabunjao je Žmugl -
alias hobotnica, jedrilac, muzgavac.
Deseterolovke i četveroškrižnjici, alias liganj
obični, sipa malena, svjetiljka čudesna i lačica
indijska. - Zatim mu se pričini da vidi cvrčke,
meču kojima je cvrčak grbavi, cvrčak carski,
cvrčak crvenopjegavi i evropski lučonoša, a uz
njih i puževe, to jest vinogradnjaka, balavca i
barnjaka, potonjega u društvu jednog balegara.
Žmugl se okrene i odjuri, dok mu za petama
bijahu glodavci veliki i mali, zec i kunić,
pustinjski skočimiš, slijepo kuče, krt i puh.
Nevidljivi sat otkuca jedan.
- Čuj kako kukavica kuka iz staroga sata -
reče Ljutmir. I posada, uspinjući se na brod i
razvijajući jedra crna poput krila gavranovih,
vidje stvari kojih nema i nikad ih nije bilo. Brod
polako zaplovi prema pučini. Iza daleka obzorja
zatutnjaše i digoše se vjetri i oluje, svako s
jednim ili više A: orkan, tajfun i uragan, bura,
smorac, razvigorac, a pojaviše se i pijavice,
gromovi iz vedra neba, oblačine i magluštine,
grad i kiša i ine padavine, svaka sa svojim A.
Sve je obavila mrkla tama i otočani sa žala
ugledaše u svjetlosti munje, ili im se pričini da
vide, diva Adalberta kako izranja iz mora a niz
bradurinu mu se cijede slapovi morske pjene i u
njoj pusti ježinci, trpovi, zvjezdače, moruzgve i
oglo dani riblji kosturi. Otočani zatim ugledaše,
ili im se pričini da vide, osvetničko brodovlje
velikih istraživača a na mostovima su stajali
glavom Magellan, Marco Polo, Amerigo Vespuci,
Vasco da Gama i Balboa, pa čak i oni
najdrevniji kao što su Jason i otac Noa.
Od tada se nikad više ne ču o Crnom i
Ljutmiru, Tresu, Trusu i svim ostalim
mornarima. Jednoga je dana more izbacilo na
žalo slomljen jarbol i jednu crnu rukavicu, ali to
bijaše sve. Odvjetnik-izopćenik Žmugl
neprestance je tragao za kvakom u zakonu
kojom bi mogao otvoriti bilo kakav izlaz, sve dok
nije naletio na jednu od tih kvaka čije ga je A
proburazilo svojim šiljcima. Padajući, pričini mu
se da čuje još jedno cvrkutavo A iz grla laste na
granama mahovinom obrasla hrasta koje je
zazvučalo kao marcia, i to funebre.
- Kvragu i A - Žmugl izusti i dušicu pusti.

Deseto poglavlje

Srčanošću, ljubavlju, nadom i pregalačkim

radom otočani su vratili A u sve odakle bijaše
izbačeno. Cica-maca je ponovno dobila
baršunaste pupove pune A. Svaki je ključ dobio
svoju bravu, krava je opet pasla travu.
Razvedeni bračni par ponovno se spojio i
nastavio svirati u duetu mandolinu i klarinetu.
Rita Anina više nije imala neprilično ime, niti joj
je prezime zvučalo kao gradić na Jadranu.
Adam Adamov mogao se predstaviti bez frfljanja.
U jezik i gramatiku vratilo se dostojanstvo.
Splavar je u miru gradio svoje splavi i nitko mu
nije, umjesto aloja, gurao pod nos loj. Točno se
znalo tko je kos, a što kaos. Bravi su se opet
mogli makljati na brvi, strava se počela lučiti od
strvi i lijepo se vidjelo tko je pravi a tko prvi. U
gradu su se ponovno kočili toranj do tornja, a
voda je radosno prskala iz fontana. Čvorak i
drozdak naganjali su se izmeču javora i jablana.
Sve je postalo kao za starih dobrih dana. Ljute
rane što su ih nanijeli Crni i Ljutmir vičane su
pijavicama, travama ljutim i sunovratom žutim.
Jednog travanjskog jutra vjenčaše se Mirni i
Mimo.
- Moglo je biti i gore - dobaci starac dok su
se ostali vraćali iz crkve. - Mogli su ukinuti E.
Tada ne bismo imali ovo vjenčanje, cvijeće ni
kočije. - On se zamisli nad mogućim gubitkom
Ega (jer tada ne bi bilo ni njega) i otare suzu što
mu je orosila oči. Naišavši na mladi par pod
rascvalom voćkom, upita ih: - Što bi se dogodilo
bez nerazdvojivosti?
- Ili, kad smo već pri tom, bez
nepobjedivosti? - nado veže se Mimo.
- Nepobjedivost se tiče A - naglasi starac.
- Kojeg A? - upitaju Mirni i Mimo
jednoglasno.
- Onoga A koje se, ne zaboravimo - potcrta
starac - nalazi u riječi SLOBODA.
Njihovo duboko razmišljanje odjednom se
preobrati u smijeh. - Pritegni mu šiju! - začuje
se kriještanje papagaja.
- Mora da je zakasnio na brod - reče
Mirni.
- Sada se smije derati do mile volje - reče
Mimo. Ponijeli su Ota u svoju kolibu i naučili ga
da kriješti "Gledaj more!". Čim bi se čulo to
upozorenje, otočani bi pojurili na nasipe i
grudobrane, budno motreći pučinu ne bi li
ugledali kakav opak brod opakih jedara. Prošlo
je mnogo godina. Jednog je dana neki jako stari
starac duge bijele brade stajao podno uznosita
mramorna postolja na kojemu se visoko dizalo
jedno jedino slovo abecede, blještavo, treperavo i
sjajno po svakom vremenu i u svako doba.
- Vidi, čudan spomenik! - vikne dječačić. -
Podigli su spomenik šestaru.
- Baš je čudan - nasmije se djevojčica. -
To je spomenik trokutu.
Starac uzdahne, počeše se po glavi i nakon
duga razmišljanja prozbori:
- Njegova je povijest neobična i čudesna.
- Radi se o nekakvoj bici? Jesmo li mi
pobijedili? - upitaju djeca.
- Mlačahan i nisam više; vremena to bjehu
davna, al' pobjeda bješe slavna.
Plamene zrake sunca zlaćanoga grlile su
vitak lik čudesnog A.

ZAHVALA

Prevodilc njtoplije zhvljuje

drmtičru Borisu Senkeru
za surdnju

BILJEŠKA O PISCU

Američki humoristički pripovjedač JAMES

THURBER (1894-1961) poznat je širom svijeta
kao vrstan satiričar: prikazujući svijet
suvremene gradske Amerike, koji čovjeka
zbunjuje i plaši kako nečuvenim obiljem
naprava tako i neočekivanim obratima u
vlastitom jeziku, Thurber je stvorio poseban tip
humora koji su od njega preuzeli i drugi autori.
Osobito je poznata njegova zbirka Basne za naše
vrijeme, te Thurberov karneval, neobična
kolekcija autorovih crtežima popraćenih kratkih
anegdota. Pripovijest Tajni život Waltera Mittyja,
koja ocrtava sve veće gubljenje čovjeka
današnjice u vlastitim snovima i manijama kao
posljedica suvremene neurotiziranosti, poslužila
je kao osnova za scenarij istoimenog filma,
prikazivanog i u nas. U izdanju zagrebačkog
nakladnog poduzeća "Stvarnost" objavljen je
1962. izbor danas već klasičnih Thurberovih
humoreski pod naslovom Dobro došli u moj
svijet, u prijevodu Nade Šoljan.
Pripovijesti Trinaest satova i Čudesno A,
premda po fabuli pripadaju vilinskom svijetu
bajki, pisane su s velikom dozom ironije, koja ih
za odraslog čitatelja predstavlja kao svojevrsne
stilske vježbe na području predaje i, osobito,
jezika.

uredila za vas: BABAC