Vladimir Jovanović – O Njegošu kao

poglavaru Crnogorske pravoslavne

crkve
December 12, 2013 Fokus, Novo u biblioteci, Razna dokumenta, Vladavina Petra II (1830-
1851) Comments Offon Vladimir Jovanović – O Njegošu kao poglavaru Crnogorske
pravoslavne crkve

Knjiga Vladimira Jovanovića “Crnogorska pravoslavna crkva između Petrograda i Carigrada (1766 –
1918)“, izdavači Otvoreni kulturni forum & Pobjeda, objavljena početkom oktobra 2013. godine,
rasprodata je.

U pripremi je drugo, dopunjeno i praktično novo izdanje sa desetinama novih faksimila dokumenata – koje
će crnogorska javnost prvi put imati prilike da pročita.

Autor je specijalno za čitaoce Montenegrine priredio izvode iz poglavlja prvog izdanja knjige koje je
naslovljeno “O Njegošu kao poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve”.

Osvrnuću se kroz samo neke činjenice na u našoj istoriografiji bezrazložno zapostavljeni

segment – o episkopu, arhiepiskopu i mitropolitu Petru II Petroviću Njegošu kao crkvenom
poglavaru, te njegovom doprinosu da Crnogorsku pravoslavnu crkvu priznaju Petrograd i
Carigrad za autokefalnu.
 NAJZNAČAJNIJI PODUHVAT, IPSO FACTO I ZA UTVRĐIVANJE SAMOSTALNOSTI
CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE,
TE ZA CRNOGORSKI NAROD I CRNU GORU U CJELINI,
BILA JE KANONIZACIJA PETRA I PETROVIĆA KAO SVETOG PETRA NA LUČINDAN 1834.
GODINE: Petar II Petrović Njegoš

Naime, dok je 1830-1851. bio arhipastir, Njegoš Crkvu Hristovu u Crnoj Gori nije samo (koliko
je dosad istraženo) prvi nazvao narodnim i državnim imenom [1], već je, između ostalog,
kroz njegova posvećenja, arhimandritsko [2] i vladičansko [3], spojio liturgijsko opštenje
Crnogorske pravoslavne crkve sa Carigradskom patrijaršijom i Ruskom pravoslavnom
crkvom – što je u konačnom, nakon faktičkog, dovelo i do de iure priznanja crnogorske
autokefalnosti unošenjem u diptihe, petrogradski i carigradski.
Jer, nakon tog faktičkog, zatim liturgijskog, uslijedilo je i de iure priznanje autokefalnosti Crkve
u slobodnoj Crnoj Gori, najkasnije do 1851, kada je, na osnovu stanja iz te godine,
Autokefalna Mitropolija Crnogorska, pod tim nazivom, unijeta 1855. u peti tom djela Σύνταγμα
των θείων και ιερών Κανόνων (Sintagma), među tada 10 postojećih pomjesnih crkava
pravoslavne vaseljene, pod rednim brojem devet; Njegoš se u Sintagmi pominje kao poglavar
autokefalne Crkve.[4]

Takođe, time što je arhijerejsko posvećenje primio od Ruske pravoslavne crkve, Njegoš je
trajno razvrgnuo praksu – iz koje je prije njega izuzet jedino preosvećeni Arsenije Plamenac
[5] – da se, po prethodno nezavisno donešenoj odluci Crnogoraca, mitropoliti crnogorski
hirotonišu ili u Pećkoj patrijaršiji ili u Karlovačkoj mitropoliji, autokefalnoj “sukcesorki” Pećke
patrijaršije.

Zbog toga, Njegoš je na sebe navukao trajnu odioznost dijela srpske jerarhije koju je
personifikovao kasniji patrijarh srpski, moćni Rajačić. Stilizacijama uprkos, Rajačić ni u pismu
iz 1856. upućenom knjazu Danilu I Petroviću, nije usipio sakriti ljutnju na Njegoša:

“Vaša Svjetlosti! Dozvolite mi da iskreno s Vami progovorim. Poznato je svemu svijetu da je

Crna Gora ot iskoni u duhovnoj svezi sa serbskom patrijaršijom i da je ona svoje
Arhiepiskope svagda do pokojnoga Vašega strica (Njegoša – prim.a) iz Patrijarha i
Arhiepiskopa Srbskie primila. Zašto je Pokojnik ovu istoričesku svezu prekinuo?”[6]

No, ovo pismo patrijarha srpskog Rajačića ostalo je bez za njega očekivanog rezultata. Knjaz
Danilo I ga je ignorisao, sâm je odredio prvojerarha Crkve: arhimandrita Nikanora Ivanovića
je 1858. poslao da, poput Njegoša, primi rusko arhijrejsko posvećenje.

Tokom narednih decenija, svi ostali arhijereji naše Crkve, izuzev Visariona Ljubiše
(hirotonisan je 1878. na Cetinju), slijedeći Njegošev primjer, dobiše rusku hirotoniju – Ilarion
Roganović (1863), Mitrofan Ban (1885) i Kiril Mitrović (1909).[7]

Još jedan, možda Njegošev najznačajniji poduhvat, ipso facto i za utvrđivanje samostalnosti
Crnogorske pravoslavne crkve, te za crnogorski narod i Crnu Goru u cjelini, bila je
kanonizacija Petra I Petrovića kao Svetog Petra na Lučindan 1834. godine.

Većina autora je u kasnijim osvrtima davala kanonizaciji više politički značaj.[8]

Ne sporim i takave ocjene, no držim da je ustanovljenje svetopetrovskog kulta prije svega

veliki crkveni događaj – do 1834. i mnogo vremena kasnije to je svakako najkrupnija
kanonska i liturgijska manifestacija autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.

Njegoš je odmah po objavi svetiteljevoj o njoj izvijestio ruski Sveti Sinod, uključujući i
predsjedavajućeg, mitropolita Serafima V. Glagoljevskog.[9]

No, kanonizacija je Sv. Petra naišla na protivljenje tog uticajnog mitropolita. Serafim, naime,
piše Njegošu 26. decembra 1834. da ne uspostavlja kult Sv. Petra, već da njegovo tijelo ostavi
otkriveno sve dok se ne desi čudo, a da mu, za to vrijeme, kao i svim pokojnicima, čitaju
panahide.[10]
Ali, Njegoš se nije pokolebao. Izgleda da je potom dio ruskog Sv. Sinoda bio podnio neku
vrstu tužbe ruskom Dvoru protiv Njegoša, radi “navodno nekanonskog djela vladike Rada
zbog ustanovljenja kulta [Sv. Petra]”.[11]

Njegoš se, na drugoj strani, osim na činjenicu da svetiteljevo tijelo jeste pronađeno
netruležno, mogao pozvati na široko prisutna svjedočenja da su, ne samo Crnogorci u Petru,
još za života, prepoznavali Božijeg podvižnika – već i na arhipastirsku samostalnost svoju i
svoje žive Crkve.

U svakom slučaju, glasovi osporavanja iz Rusije mogli su potrajati, intenzivnije, svega

nekoliko mjeseci. O tome govori i podatak da je do 20. juna 1835. Njegoš, upravo od Sv.
ruskog Sinoda, dobio gramatu o tituli ili sânu arhiepiskopa.[12]

Nije slučajnost da je, istog istog dana kada je javio J. M. Gagiću da je dobio tu gramatu,
Njegoš pečatao Od nas vladike Petra Petrovića svemu narodu crnogorskome i brdskome objavljenije i
pozdrav! – proglas kojim utvrđuje i objavljuje datum proslavljanja Sv. Petra narodnim
saborovanjem.[13]

Njegoš je, što je svojstveno samo poglavarima autokefalne Crkve, proslavljanje Sv. Petra
službeno unio i u crkveni kalendar. To je učinio na način što je u Grlici : Kalendaru crnogorskom
za godinu 1838. upisao dan 8. septembar crvenim slovima – kao praznik Roždestva Bogorodice i
Petra Mit[ropolita] Černogor[skoga]. [14]
 NJEGOS JE, STO JE SVOJSTVENO SAMO POGLAVARIMA AUTOKEFALNE CRKVE,
PROSLAVLJANJE SV. PETRA MITROPOLITA CRNOGORSKOGA,
SLUZBENO UNIO I U CRKVENI KALENDAR: “Грлица. Календарь Црногорскiй за годину
1838.”
Pod odlučujućom Njegoševom recenzijom, uobličio je Petar Ćirković, “svršeni bogoslovac”,
“vrsni učitelj” i “izvrsni pojac” iz Kotora, litugrijske himne svetitelju – tropar i kondak, koji
sadrže i vjersko i narodnosno, emocijama natopljeno veličanje Sv. Petra: “Crnogorske zemlje
svjetilnika presvijetla”; “među Arhijerejima velikog”; “mnogohvaljenog pastira i učitelja”;
“Jerarha Hristova”; vjerni Crnogorci se, radi spasenja duša svojih i svih pravoslavnih,
troparom i kondakom obraćaju “svetitelju premudrom”; “Crnogorskoj zvijezdi presvijetloj”;
“Crnogorskoj pohvali”! [15]

Te njegoševske liturgijske himne su jedine korišćene u proslavljanju Svetog Petra Cetinjskog

Čudotvorca narednih šest decenija.[16]

NJEGOŠEVSKE LITURGIJSKE HIMNE SU JEDINE KORIŠĆENE U PROSLAVLJANJU

SVETOG PETRA CETINJSKOG ČUDOTVORCA NAREDNIH ŠEST DECENIJA:
Kondak Sv. Petru u kojem se Svetitelj veliča kao
“Crnogorska zvijezda presvijetla” i “Crnogorska pohvala”

Ruski crkveni istoričar i profesor Moskovske duhovne akademije, dr Konstantin E. Skurat,

zaključuje: “Crnogorska crkva je pridružila Svetitelja liku svetih”.[17]

Njegoš je i sredinom 1840-ih, kada je, po svemu sudeći, sagrađena prva svetitelju posvećena
crkva, ona na Lovćenu (na 1.657 m visokom Jezerskom vrhu), nastavio sa uobličavanjem
svetopetrovskog kulta. Takođe je simbolično povezana sa Sv. Petrom i Njegoševa odluka da
mu u toj crkvi na Lovćenu bude i grobnica.[18]

Trebalo je da prođe 166 godina od kada je Crnogorska pravoslavna crkva, sa Njegošem kao
poglavarom, kanonizovala mitropolita crnogorskog Petra I Petrovića, odnosno, 162 godine
nakon unošenja njegovog proslavljanja crvenim slovima u crkveni kalendar Crnogorske
pravoslavne crkve, da isto učini Ruska pravoslavna crkva.[19]

BILJEŠKE

1.) Priređivači cjelokupnih djela Njegoševih, pečatanih 1950-ih i kasnije masovno

preštampavanih ili citiranih, ispuštili su odrednicu iz Njegoševog pisma od 2. oktobra 1832. u
kojem vladika crnogorski Josifu Rajačiću – budućem patrijarhu srpskom – zahvaljuje na
željama za blagostojanije Crnogorske pravoslavne crkve. Naime, prema izvornicima na koje
se priređivači pozivaju, Njegoš je napisao “blagoprijatna izraženija radi blagostojanija
crnogorske pravoslavne crkve”, dok su priređivači “ispuštili“ odrednicu c r n o g o r s k a ; u
njihovoj verziji navod glasi “blagoprijatna izraženija radi blagostojanija pravoslavne crkve“;
vidi Pisma I (1830-1837), za štampu priredio dr Miraš Kićović, bilješke i objašnjenja dr
Ljubomira Durkovića-Jakšića, Cjelokupna dela P. P. Njegoša, knj. 7, Beograd 1951. Izvornici su:
Antonije Vučetić, “Isprave iz prepiske Lilienberg-Rajačić i vladike Rada godine 1832 i 1833.
(nastavak upog. br. 3 Srđa)”, Srđ, br. 4, Dubrovnik 1907. str. 165, te Šematizam Eparhije
Bokokotorsko-dubrovačke i spičanske za godinu 1906, str. 37.

2.) U čin đakona, jerođakona i arhimandrita Njegoša je u Manastiru Kom na Vranjini 31.
januara 1832. rukupoložio Zaharije, mitropolit novopazarski, prizrenski i skenderijski
Carigradske patrijaršije.

3.) Na osnovu naloga cara ruskog, a po odobrenju na posebnoj sjednici Sv. ruskog Sinoda,
Njegoša su ruski arhijereji rukupoložili u čin episkopa 6. avgusta 1833. u Petrogradu.

4.) Georgis A. Ralis, Mihail Potlis, Σύνταγμα των θείων και ιερών Κανόνων [Zbornik Božanskih i Svetih
kanona – Sintagma], knj. 5, Atina 1855, str. 529: “Autokefalna Mitropolija crnogorska. Mitropolit
skadarski i primorski, arhiepiskop cetinjski, egzarh sveštenog trona pećkog, despotis
crnogorski i brdski gospodin Petar Petrović. Ovaj rang ima prema ruskom Sintagmatu; u
Sintagmatu, pak, Velike [Carigradske] crkve ne pominje se. Nekad je bio područni pećkom
arhiepiskopu”.

5.) Arsenija Plamenca su mitropolit crnogorski Sava Petrović i bivši patrijarh srpski Vasilije
Brkić – nakon što je Sava odredio Arsenija za nasljednika – hirotonisali 1767. ili 1768. u Crnoj
Gori. Interesantno, činjenicu da je Aresnijevo posvećenje, za crnogorske arhijereje uopšte
prvo izvan Pećke patrijaršije, ili njene “sukcesorke” – Karlovačke mitropolije, niko u
istoriografiji dosad nije konstatovao.

6.) Živko M. Andrijašević¸ “Pismo karlovačkog patrijarha Josifa Rajačića knjazu Danilu, Karlovci,
30. novembar 1856.”, Crnogorska crkva 1852-1918, Nikšić 2008, str. 240-242.

7.) S tim u vezi je 1882. srpski časopis Otadžbina ocijenio da je “odnošaj prema Rusiji“ u
pogledu pitanja ko će “stati na čelo avtokefalnoj Crnogorskoj crkvi” u Njegoševo vrijeme
“dobio određeniji i jasniji vid; do njega su crnogorske vladike primale svoj duhovni sân iz
ruku srpskih patrijarha i gdekoji od njih nosili su titulu patrijarhova eksarha”, ali “sa Petrom
II. počinje uticaj ruskoga Sinoda u Crnoj Gori rasti, koji je još Petar I. odsudno odbijao”, vidi:
R. D. “Književni pregled: ’P. P. Njegoš posljednji vladajući vladika crnogorski’ od V. M. G.
Medakovića…”, Otadžbina, br. 45, Beograd 1883, str. 132.

8.) Svetopetrovski kult je trebalo da doprinese jačanju autoriteta mladog vladara koji je imao
unutrašnju opoziciju, preduzimao državne reforme, među njima i nepopularno uvođenje
poreza; kult je takođe doprinosio stišavanju karakterističnih unutarcrnogorskih zađevica,
svađa i krvnih osveta. Takav rezime je dao dr Lazar Tomanović u svojoj knjizi Petar Drugi
Petrović-Njegoš kao vladalac, Cetinje 1896, str. 51-52.
9.) Jefto Milović, Njegoš u slici i riječi, Titograd 1974, str. 43. Sa mitropolitom Serafimom i
uspostavio je Njegoš neposredan kontakt kada je 1. avgusta 1833. doputovao u Petrograd
radi posvećenja; tada se “javio najprije mitropolitu petrogradskom Serafimu”.

10.) Risto J. Dragićević, “Nekoliko novih dokumenata od 1784. do 1834.”, Istorijski zapisi, br. 2,
Cetinje 1949, str. 93-94.

11.) Leontije Pavlović, Kultovi lica kod Srba i Makedonaca : Istorijsko-etnografska rasprava,
Smederevo 1965, str. 178.

12.) P. P. Njegoš, “365. Jeremiji M. Gagiću“, Pisma I, str. 320-321. U pismu 20. juna 1835.
Njegoš piše: “Vaše Visokoblagodarije, Milostivi Gospodine, Došavši prije nekoliko dana iz
Bjelopavlića, đe sam se neko vrijeme bavio narodnijem poslovima, koje sam hvala Bogu s
dobrijem uspjehom svršio, imao sam čest naći ovđe visočajšu gramatu o vozvedeniju mojem
na sân arhiepiskopa”.– Njegoš je 1844. od Sv. ruskog Sinoda dobio i gramatu sa priznanjem
titule mitropolita.

13.) Isto, “364. Crnogorcima i Brđanima“, str. 320: “Na Mali Gospođindan (8. septemvrija)
odredili smo da bude svake godine na Cetinju skupština naroda i služba sv. Petra, jer ta[j]
dan dolazi i svetitelja rođendan”.

14.) Грлица. Календарь Црногорскiй за годину 1838. У Црной Гори, У Кньигопечатньи Правителя
Црногорскога; vidi: nepaginirana strana naslovljena “Пасхалiя.”, napomena dolje: “Знакь *”
(“zvjezdica označava prazdniike”) i nepaginirana strana “Септемврiй”; potpuno isto i
u Грлица. Календарь Црногорскiй за годину 1839.

15.) Milorad Medaković, Повестница Црнегоре од найстарiег времена до 1830., Zemun 1850;
tropar str. 228, kondak na nepaginiranoj strani na kraju knjige.

16.) Miodrag S. Lalević, “Ko je pisao tropar i kondak sv. Petru“, Zapisi, knj. 8, sv. 5, Cetinje
1931, str. 297: “Tropar i kondak su svojim oblikom i jedrom pohvalnom sadržinom otuda i
mogli tako dugo ostati da samo oni budu čitani u crkvi na dan svetitelja”.

17.) Константин Е. Скурат, История Поместных Православных Церквей, Moskva 1994, str. 83.

18.) Pavle Mijović, Cetinje kao feniks, Cetinje 1997, str. 157. – Njegoševu odluku da crkvu na
Lovćenu posveti Sv. Petru Cetinjskom, promijenio je kralj Aleksandar Karađorđević.
Prethodno je naredio, odnosno, saglasio se da se crkva poruši, iako je u Prvom svjetskom
ratu bila tek neznatno oštećena, pa u svojstvu ktitora sagradio potpuno novu. I umjesto Sv.
Petru, posvetio je njegovom porodičnom svetitelju – Sv. Đorđu. Na ulazu u tu novu crkvu
uklesan je bio ktitorski natpis: “Mi Aleksandar I Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca…”

19.) Na zasijedanju Svetog Sinoda Ruske pravoslavne crkve 19-20. aprila 2000. godine,
ustanovljavajući praznovanje Sabora petrogradskih i ladožskih “в неделю третью по
Пятидесятнице”, svetiteljima petrogradskim je pribrojen i – Sveti Petar Cetinjski. Obnovljena
Crnogorska pravoslavna crkva je 1998. u svom prvom crkvenom kalendaru upisala Sv. Petra
Cetinjskog crvenim slovima. Srpska pravoslavna crkva je tek 1999, dakle 165 godina nakon
kanonizovanja i 161 godinu nakon unošenja u kalendar Crnogorske pravoslavne crkve,
objavila da je Sv. Petra Cetinjskog i ona upisala crvenim slovima u svoj kalendar.