Turska Hrvatska :

Turska Hrvatska (njem. Türkisch Kroatien, lat. Croatia Turcica, tal. Croazia turca, fr. Croatie av Turc)
je ime za okupirane krajeve srednjovjekovne hrvatske države koji danas obuhvaćaju prostor
cjelokupne zapadne Bosne pod nazivom Bosanska Krajina i Cazinska krajina. Prostor Turske
Hrvatske obuhvaća tlo između rijeke Vrbas na istoku (grad Jajce, Banja Luka), zatim na sjeveru
prostor južno od rijeke Save, i sve do planine Dinare na jugu, graničeći prema zapadu sa današnjim
granicama Republike Hrvatske.

Taj otuđeni hrvatski prostor etnički su desetkovali Turci uz pomoć islamiziranih stanovnika sa svih
strana carstva i pravoslavnih Vlaha. Nakon okupacije ovih hrvatskih krajeva nad preostalim dijelom
Hrvata katolika nasilno je vršeno odnarođivanje, islamizacija ili su Hrvati zbog zabrane djelovanja
hrvatske Katoličke Crkve bili prisiljavani prihvatiti tada privilegirano srodno pravoslavlje kako ne bi
postali muslimani, tako je odnarođen znatan dio preostalog hrvatskog puka, a ostatci Hrvata koji su
opstali sakrivali su se od Turaka i pravoslavnih Vlaha više od stoljeća. Zbog položaja u pograničnim
krajeva između slobodnih ostataka Hrvatske i islamizirane Turske Bosne krajevi turske Hrvatske bili
su pod stalnim neposrednim ratnim i političkim pritiskom gotovo tri stoljeća.

Povijest Turske Hrvatske :

Hrvati su se naselili na područje turske Hrvatske isto kao i na cjelokupnome hrvatskome tlu (u VII. st.
ili oko 626. godine) te su bili pokršteni do IX. st. Valja napomenuti da je srednjovjekovna ili prava
Bosna obuhvaćala puno manje područje nego današnja i pružala se samo na užem području
današnje središnje Bosne uz tok rijeke Bosne i istočno od njega. Najstarija biskupija na području
današnje BiH je ona u Trebinju (Crvena Hrvatska), osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija
koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od 13. st. je imala svoje
sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne. Za vrijeme turske okupacije, vlasti, biskupi iz Đakova i
slobodnih dijelova Hrvatske nisu se uopće usuđivali doći u te hrvatske krajeve današnje Bosne jer bi
bili pretvoreni u roblje. Veliki dijelovi današnje turske Hrvatske u BiH pravno i politički pripadali su
biskupijama u današnjoj Hrvatskoj: Splitska nadbiskupija protezala se sve do Glamoča i Kupresa,
Kninska biskupija protezala se do Unca i Oštrelja (Drvar), Krbava do Pastva (Bosanski Petrovac,
Ključ, Jajce), Zagrebačka biskupija obuhvaćala je prostor od Usora i Žepče na istoku do Bihać, Cazin
na zapadu i Banja Luka u središnjim predjelima.

Padom Bosne pod otomansku vlast (1463.) Hrvatska se našla na prvoj crti bojišnice prema Turskom
carstvu, a na udaru su im bili najprije krajevi turske Hrvatske, započela su teška razaranja i stradanja
Hrvata i Katoličke crkve na ovim prostorima, islamizacija i pravoslavizacija, nestajanje mnogobrojnih
župa i samostana, širenje islama i pravoslavlja, a time i temeljita nasilna promjena vjerske i etničke
slike Turske Hrvatske. Zbog nemogućnosti biskupa i svećenika da pohode svoje biskupije i župe ili
njihove dijelove koji su pali pod tursku vlast, godine 1735. Sveta je Stolica osnovala Apostolski
vikarijat za katolike u turskoj Hrvatskoj i Bosni te susjednim pokrajinama pod turskom vlašću. On je
1846. podijeljen na Bosanski i Hercegovački apostolski vikarijat i tako je ostalo sve do 1881., kada je
u BiH ponovno uspostavljena redovita hijerarhija. Te su godine osnovane biskupije u Banjoj Luci i
Mostaru, te nadbiskupija i metropolija u Sarajevu, u sastav koje je ušla i Trebinjsko-mrkanska
biskupija. Njome trajno upravlja mostarski biskup kao njezin apostolski upravitelj.

Prema starim hrvatskim toponimima (imena rijeka, naselja i gora) vidi se kako se ona velikom
većinom nisu promijenila od srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske zbog toga što je glavnina
stanovnika ostala hrvatska starosjedilačka, mada većim dijelom odnarođena nasilnom islamizacijom i
pravoslaviziranjem zbog straha da ne dignu ustanak u zaleđu granice Turskog carstva, zbog toga
prema Hrvatima tih krajeva milosti nije bilo. Preostale oaze Hrvata oporavljaju se tek nakon
oslobođenja Bosne i Hercegovine od Turaka 1878. godine.

Novo nasilje nad Hrvatima Turske Hrvatske započelo je još u Kraljevini Jugoslaviji političkim
progonima, a raspadom Kraljevine Jugoslavije i nastankom Nezavisne Države Hrvatske doživljava
kulminaciju, kada Srbi etnički čiste hrvatska naselja po turskoj Hrvatskoj prilikom čega su uništeni
Krnjeuša, Oštrelj, Risovac i još mnoga druga hrvatska sela po krajevima turske Hrvatske.

Za vrijeme nove SFR Jugoslavije za Hrvate se stanje nije promijenilo na bolje jer su nastavljene
političke torture prema njima koje su 1992. ponovno doživjele kulminaciju progonima, paljenjem i
uništavanjem svega hrvatskog širom turske Hrvatske, prilikom čega su etnički očišćeni krajevi od
Komušina i Kotor Varoši na istoku preko Ivanjske, Ljubije, Sasine i Mačkovca na zapadu.

Gore : Turska Hrvatska (označena zelenom graničnom crtom i riječima "Türkisch Kroatien") na karti iz
1791. godine
prema austrijskom kartografu Franzu J.J. von Reillyju.
Gore : Na zemljovidu "Ilirskih pokrajina" iz 1813. Turska Hrvatska se nalazi između Bihaća i Jajca
(u samom središtu zemljovida obrubljena zelenom bojom).

Na karti se vidi i Turska Dalmacija, tj. dio Dalmacije koju su Osmanlije okupirali.
Gore : Turska Hrvatska (žuta boja) na karti osmanskih osvajanja u Europi prema američkom
kartografu A. Finleyu iz 1827. godine.