POPIS NOVIH POJMOVA:

1. RAČUNALO
2. RAČUNALNI SUSTAV
3. BIT
4. BAJT
5. STROJNA RIJEČ
6. IPOS
7. KOD
8. KODIRANJE
9. KODNI SUSTAV
10. PARITETNI BIT
11. PROVJERA PARITETA

RAČUNALO – uređaj koji prima podatak ili informaciju kroz ulazne jedinice, obrađuje ih
temeljem programa odnosno niza insturkcija koje određuju što je potrebno učiniti s
podacima, te proizvode rezultat koji mogu prikazati na nekim od izlaznih uređaja ili
pohraniti u svojoj memoriji

RAČUNALNE GENERACIJE:
1. Prva generacija računala 1946. do 1958. – temeljna jedinica izrade: elektronska
cijev
2. Druga generacija računala 1959. do 1964. – temeljna jedinica izrade: tranzistor
3. Treća generacija računala 1965. do 1970. – temeljna jedinica izrade: integrirani
sklop
4. Četvrta generacija računala 1970. do danas – temeljna jedinica izrade:
mikroprocesor

IPOS CYCLE (Input, Process, Output, Storage) – svako računalo izvodi procese u 4
osnovne faze:
1. Ulaz: unos podataka u računalo putem ulaznih jedinica
2. Obrada: izvođenje operacija nad podacima korištenjem procesnih jedinica
3. Izlaz: prezentacija rezultata kroz izlazne jedinice
4. Pohrana: spremanje podataka, programa i izlaznih rezultata na neke od uređaja
za trajnu pohranu podataka
PROGRAMSKA POTPORA – sustav programa odnosno niza instrukcija koje izvršavaju
određenu funkciju cjeline
RAČUNALNI SUSTAV – sastoji se od računala sa svim njegovim elementima +
programska potpora

KLASIFIKACIJA RAČUNALA prema:

1. Veličini
2. Brzini
3. Namjeni
4. Snazi
5. Prenosivosti
6. Proizvođačkom standardu
Prema namjeni:
1. Opća namjena
2. Posebna namjena
Prema prenosivosti:
1. Stolna računala (desktop)
2. Prijenosna računala (laptop)
3. Ručna računala (handheld)
Prema snazi:
1. Superračunala (Supercomputer) – najjakija računala koja postoje u nekom
trenutku – upotrebljavaju se za složene znanstvene i inžinjerske proračune –
zbog jako visoke cijene (10 000$ do 100 000$) često su dostupna samo vladama
pojedinih zemalja i najvećim svjetskim trvtkama
2. Velika računala (Mainframe, Large Server) – po snazi slična superkompjuterima,
mogu posluživati istovremeno nekoliko stotina, pa i tisuća korisnika – zbog
relativno visoke cijene (10 000$ do 100 000$) ograničena su samo na velike
tvrtke
3. Mini računala (Minicomputer, Mid Range Server) – snaga obrade podataka
manja od velikih računala – mogu posluživati istovremeno 4 – 1OO korisnika
4. Radne stanice (Workstation) – namijenjena ospežnoj obradi podataka; najčešće
za obradu grafičkih podataka – za jednog korisnika
5. Osobna računala (Personal Computer) – mogu obavljati različite poslove – za
jednog korisnika

BIT (binary digit) – najmanja jedinica za zapis binarnih podataka u računalu

N bitova – može se prikazati 2N brojeva

RIJEČ – više međusobnih združenih bitova u veći binarni broj, riječ označva cjelovit
podatak i standardna je za određeno računalo, uvođenjem bajta riječ se definira kao
višekratnik broja 8. Svi podaci u računalu se zapisuju u obliku riječi.

BAJT – uređeni slijed bitova, uobičajeno osam. U smislu pohrane podataka, u jedan
bajt se može pohraniti jedan od 28 = 256 različitih brojeva, ili općenito podataka, budući
da brojevi putem kodiranja mogu poredstavljati bilo kakve druge podatke.
Na većini računalnih arhitektura bajt je najmanja jedinica pohrane podataka kojoj se u
radnoj memoriji može direktno pristupiti.

Računalo može „razumijeti“ samo jezik binarnih brojeva, zato je neophodno sve
instrukcije i podatke s kojima on radi prevesti u takav oblik. Taj se postupak zove
KODIRANJE.
KODIRANJE – postupak prevođenja informacije iz jedne izražajne mogućnosti u drugu.
Pri tome se koriste odgovarajući kodovi za svaku vrstu podataka.

OSNOVNO NAČELO KODIRANJA – ono po kojem se zamjene moraju obavljati

sustavno, prema unaprijed točno definiranim pravilima kodiranja.
KOD ( KODNI STANDARD) – određuje koji znak treba zapisati kojom od kombinacija
nula i jedinica.
SVRHA KODIRANJA – prikazati podatke u obliku prikladnom za obradu ili prijenos.

TABLICA KODOVA – tablica u kojoj je zapisano koji znak je prikazan kojim nizom nula i
jedinica, postoji za svaki kodni standard.
KODNA VRIJEDNOST – broj kojim je predstavljeno neko slovo je kodna vrijednost tog
slova.

KODNI STANDARDI:
 1. Tetradni kodovi:
a. BCD
b. Aiken
c. Excess-3
d. Gray
2. ASCII
3. EBCDI

Sustav kodiranja mora biti:

1) Jednoznačan – kod u kojem su sve riječi različite
2) Ekonomičan – onaj kod koji ima najmanju redundancu (Redundancija je višak ili
ponavljanje informacija, elemenata ili uređaja.)

TOČKA KODIRANJA – mjesta (lokacije) u računalnom sustavu na kojima se izvodi

kodiranje, tj. Pretvorba podataka iz jednog kodnog oblika u drugi kodni oblik.
U računalnom sustavu imamo dvije tipične točke kodiranja:
1. Tipkovnica – memorija
2. Memorija – monitor / pisač

Tipkovnica – memorija:
Pritiskom neke tipke na tipkovnici se dešava sljedeće:
 Tipka djeluje kao sklopka i njenim pritiskom se zatvara strujni krug u tipkovnici i
po točno određenom vodiču (koji pripada pritisnutoj tipki) krene strujni impuls
 Mikrokontroler u tipkovnici "dešifrira" na temelju vodiča tipke koja je bila pritisnuta
i šalje u računalo odgovarajući kod (tzv. scancode) – tu već dolazi do prvog
kodiranja
 Pristupni sklop (interface) za tipkovnicu prima scancode i u suradnji s
operacijskim sustavom konvertira primljeni scancode znaka u odgovarajući kod
na temelju kojeg računalo obavlja trenutni zadatak (npr. u ASCII kod – druga
razina kodiranja) i npr. pohranjuje taj kod u memoriju na odgovarajuću lokaciju

Memorija – monitor/pisač:
Npr. u memoriji na nekoj lokaciji imamo pohranjen binarni podatak u kodnom sustavu
koji je potreban za izvršavanje zadanog zadatka nad dotičnim podatkom – npr.
pohranjen je ASCII kod znaka 'A' (veliko slovo A).
Taj znak treba prikazati na ekranu ili ispisati na pisač – ni ekran ni pisač (većina pisača)
ne znaju raditi sa podacima kodiranim u ASCII obliku, već prikazuju sadržaje koji su
oblikovani kao slike sastavljene od niza točaka:
 Pristupni sklopovi monitora ili pisača, u suradnji s operacijskim sustavom
"prevode" primljeni ASCII kod znaka A u "sliku" slova A koju dotični uređaji mogu
reproducirati – prikazati na ekranu ili ispisati na papir

Potreba za kodom s dovoljnim brojem permutacija – da bismo određenu vrstu

podataka mogli u računalu kodirati određenim kodnim sustaovm, dotični kodni sustav
mora imati dovoljno veliku „abecedu“, tj mora sadržavati dovoljno velik broj permutacija
elemntarnih kodnih simbola.
U digitalnim računalima kodni simboli su osnovne binarne znamenke – 0 i 1. Tako npr.
„abecedu“ tetradnih kodova čine se četveroznamenkaste (grč. Tetra = četiri)
permutacije binarnih 0 i 1.

Želimo li kodirati samo dekadske brojeve, tada odabrani kodni sustav mora imati
odgovarajuću binarnu kodnu permutaciju za svaku osnovnu dekadsku znamenku (0 do
9):
 Osnovnih dekadskih znamenki ima 10, pa kodni sustav mora imati barem 10
binarnih permutacija
 Ukoliko kodiranje dekadskih znamenki izvršimo jednostavnom konverzijom
dekadske znamenke u binarnu, tada je najdulja permutacija potrebna za
kodiranje znamenke 9: 9(10) = 1001(2)
o Iz toga se vidi da je za uspješno kodiranje dekadske znamenke potreban
binarni kod od četiri binarne znamenke – tj. treba nam tetradni kod

ASCII (American Standard Code for Information Interchange) – 7-bitni kod

EBCDI (Extended Binary Coded Decimal Interchage) – 8-bitni kod
7-bitnim ASCII kodom nije moguće obuhvatiti znakove svih svjetskih (pa, ni
zapadnjačkih) jezika, stoga postoji potreba za još duljim kodovima:
 npr. 8-bitnim kodom (28 = 256 permutacija) mogli bismo pokriti sva latinična
pisma
 ni 256 permutacija nije dovoljno za znakove u pismima istočnjačkih jezika – zato
je uveden 16-bitni kod (216 = 65.536 permutacija) koji je u stanju obuhvatiti sve
znakove iz svih relevantnih svjetskih jezika
o primjer – Unicode

REDUNDANCA (ZALIHOST) u kodu – razlika između broja mogućih I broja iskorištenih

binarnih riječi (permutacija) u nekom kodu
Strogo gledano, redundanca predstavlja neekonomičnost koda, tj. gubitke u kodu, ali
se može korisno iskoristiti za povećanje sigurnosti u prijenosu kodiranih podataka –
npr. paritetnim bitom za provjeru ispravnosti prenešenih podataka.

Primjer – redundanca kod tetradnih kodova:

 Tetradni kod nudi 16 mogućih permutacija

 Za kodiranje dekadskih znamenki je potrebno 10 permutacija
 Iskoristivost tetradnog koda je prema tome 10/16 * 100 = 62,5%

Redundancu izražavamo u bitovima po sljedećoj formuli:

R = log(2)M – log(2)K

pri čemu je M maksimalni broj permutacija u kodu, a K broj iskorištenih permutacija u

kodu.

Npr. za tetradni kod je M=16, a K=10, pa imamo sljedeću formulu:

R = log(2)16 – log(2)10 =

= 4 – 3,32 = 0,68 bita

PROVJERA PARITETA – otkrivanje mogućih grešaka koje mogu nastati zbog
prevelikog broja podataka koji se prenosi između različitih jedinica za obradu

Kako se izvodi provjera pariteta?

Binarni podaci se šalju tako da postoji određeni broj jedinica u binarnom podatku. Da bi
se mogao provjeriti paritet mora postojati određeni sklop koji radi taj posao. Može se
dogoditi da se prilikom prijenosa promjene i dva bita – tada provjera pariteta ne bi
uočila grešku.
 Vjerojatnost pojave greške jednog bita je 1:105, a vjerojatnost da se pogrešno
prenesu dva bita 1:1010, te se ona u praksi zanemaruje

DVIJE VRSTE PROVJERE PARITETA:

1) PARNA – svaka prenešena riječ mora sadržavati parni broj jedinica
2) NEPARNA – svaka prenešena riječ mora sadržavati neparan broj jedinica

Konstruktori računala odlučuju koji će se oblik koristiti, a među njima nema značajne
razlike. U većini sustava je jedan bit u podatku rezerviran za provjeru pariteta:
 Npr. kod 8-bitnog podatka je to najznačajniji bit, a ostalih 7 bitova se koristi za
prijenos stvarnih podataka
Ako se koristi parna provjera pariteta, a podatak već sadrži paran broj jedinica, onda se
u paritetni bit zapisuje nula, kako bi broj jedinica ostao paran (ako je broj jedinica u
podatku neparan, tada u bit pariteta zapisuje jedinica, kako bi se postigao paran broj
jedinica u podatku – kao što to zahtijeva parna provjera pariteta). Prijamnik mora na
svaki način primiti paran broj jedinica, a ako ne primi, zna se da se dogodila greška I
da se prijenos treba ponoviti.