Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti i engleskog jezika i

knjževnosti

Ana Basar

Psihoanaliza

Seminarski rad

Nastavnik: dr. sc. Dejan Varga Studentica: Ana Basar

Osijek, 2023.

1
Sadržaj

1. Uvod......................................................................................................................3

2. Psihoanaliza...........................................................................................................4

2.1. Utemeljenje i razvoj.................................................................................5

2.2. Područja primjene....................................................................................6

2.2.1. Teorije o djelovanju uma............................................................6

2.2.2. Psihoanaliza kao terapija.............................................................8

3. Sigmund Freud....................................................................................................10

3.1. Glavna otkrića........................................................................................10

3.2. Inovacije.................................................................................................11

3.3. Otkrića i dodaci psihoanalitičkoj teoriji nakon Freuda..........................13

5. Psihoanaliza i film...............................................................................................16

6. Zaključak.............................................................................................................18

7. Popis literature.....................................................................................................19

2
1. Uvod

Ovaj seminarski rad bavit će se pobližim objašnjavanjem koncepta psihoanalize,

njezinog nastanka te njezinom primjenom na različitim kulturnim područjima. Tri
glavna područja primjene psihoanalize ukljućujući teoriju o djelovanju uma,
psihoanalizu kao terapiju te psihoanalitički pristup filmu biti će što temeljitije
objašnjena. Detaljno će se razraditi ideologija i trag kojeg ostavlja Sigmund Freud
za vrijeme života i poslije smrti, te razvitak psihoanalize do danas. Pažnja će biti
usmjerena i na ovisnost filma o psihoanalizi i obrnuto, gdje će primjeri biti bazirani
na djelu Pervertitov vodič kroz film Slavoja Žižeka.

3
2. Psihoanaliza

Psihoanaliza je skup teorija i terapijskih tehnika koje se dijelom bave nesvjesnim

umom i koje zajedno čine metodu liječenja mentalnih poremećaja. Disciplinu je
ranih 1890-ih utemeljio austrijski neurolog, Sigmund Freud, čiji je rad djelomično
proizašao iz kliničkog rada Josefa Breuera.

Freud je razlikovao svjesni i nesvjesni um, tvrdeći da nesvjesni um uvelike

određuje ponašanje i spoznaju zahvaljujući nesvjesnim nagonima. Usput je
primijetio da pokušaji da se takvi nagoni osvijeste izazivaju otpor u obliku
obrambenih mehanizama, osobito potiskivanja, te da sukobi između svjesnog i
nesvjesnog mogu rezultirati mentalnim poremećajima. Također je pretpostavio da
se nesvjesni sadržaj može pronaći u snovima i nenamjernim djelima, uključujući
manire i frojdovske omaške.

Psihoanaliza je kontroverzna disciplina, a njezina učinkovitost kao tretman je

osporavana, iako zadržava utjecaj unutar psihijatrije. Psihoanalitički koncepti
također se široko koriste izvan terapijske zone, u područjima kao što su
psihoanalitička književna kritika i filmska kritika, analiza bajki, te filozofskih
perspektiva poput freudomarksizma i drugih kulturnih fenomena.

„Šokantna činjenica u vezi psihoanalize nije njezino naglašavanje seksualnosti već

njezino uvođenje nesvjesne fantazije u teoriju mentalnog funkcioniranja čovjeka u
njegovoj borbi sa svijetom i samim sobom.“1

1
Laplanche, Jean; Pontalis, J.B., 1973. Jezik psihoanalize,
https://archive.org/details/languageofpsycho00lapl/page/n3/mode/2up , travanj 2023.

4
2.1. Utemeljenje i razvoj

Nastanak psihoanalize datira od 1900., kada je Sigmund Freud objavio svoje djelo
Tumačenje snova. Prvo psihoanalitičko društvo osnovano je 1902. u Beču, 1908.
godine u Salzburgu je održan prvi Međunarodni kongres psihoanalize, a 1910.
osnovano je Međunarodno psihoanalitičko društvo.

Među mnogim Freudovim sljedbenicima, Alfred Adler i Carl Gustav Jung ističu se
zbog formuliranja vlastite teorije te razvijanja ogranaka psihoanalize koje su
nazvali individualna psihologija (Adler) i analitička psihologija (Jung), iako je sam
Freud napisao brojne kritike o njima i odlučno poricao da su to oblici psihoanalize.

U ranom razvoju psihoanalize isticali su se Sándor Ferenczi (1873.–1933.), Karl

Abraham (1877.–1925.), Ernest Jones (1879.–1958.), Marie Bonaparte (1882.–
1962.) te Melanie Klein (1882.–1960.), posebno zaslužna za razvoj dječje
psihoanalize i razvoj pojmova erosa i tanatosa. Od kasnijih psihoanalitičara
značajniji su teoretičari teorije objektnih odnosa Ronald Fairbairn (1889–1964),
Donald W. Winnicott (1896–1971) i Michael Balint (1896–1970), potom Helen
Deutsch (1884–1982) i Karen Horney (1885–1952), W. Reich (1897–1957), koji je
pokušao spojiti psihoanalizu s marksizmom, Freudova kći Anna Freud (1895.–
1982.), koja je naglašavala značenje ega i koncept obrambenih mehanizama
ličnosti te je utjecala na razvoj ego-psihologije, dominantnoga smjera u američkoj
psihoanalizi i mnogi drugi.

Osobito je značajan Jacques Lacan (1901.–1981.), koji je, kritizirajući

postfreudovske škole, nastojao spojiti psihoanalizu sa semiotikom, odnosno
reinterpretirati Freudove postavke u svjetlu strukturalističkih i
poststrukturalističkih teorija diskursa koncipiravši tako strukturalnu psihoanalizu,
koja je okupila velik broj analitičara. Začetnik psihoanalize u Hrvatskoj bio je
Stjepan Betlheim (1898.–1970.).

5
2.2. Područja primjene

Psihoanaliza ima četiri glavna područja primjene: teorija o funkcioniranju našeg

uma, metoda liječenja psihičkih problema, metoda istraživanja unutarnjeg svijeta
svake individue te način promatranja kulturnih i društvenih fenomena (književnost,
umjetnost, filmovi, umjetnički performansi, politika i grupni fenomeni).

Osim gore navedene podjele, psihoanalizu možemo klasificirati i na sljedeći način:

na primijenjenu psihoanalizu (koja primjenjuje psihoanalitička načela na
proučavanje umjetnosti, književnosti i okruženja i situacija u stvarnom svijetu), na
neuropsihoanalizu (koja primjenjuje neuroznanost na psihoanalitičke teme kao što
su snovi i potiskivanje) i na psihoanalitičku terapiju.

2.2.1. Teorije o djelovanju uma

Psihoanaliza se temelji na Freudovoj teoriji da ljudi mogu doživjeti katarzu i dobiti

uvid u stanje svog uma osvještavanjem sadržaja nesvjesnog u svjesnu svijest. Kroz
ovaj proces, osoba može pronaći olakšanje od psihološke nevolje.

Nadovezujući se na nesvjesno, Freud je tvrdio da snovi igraju važnu ulogu za

nesvjestan um, te da služe kao dragocjeni pokazatelji kako nesvjesni um djeluje. O
tome piše S. McLeod:

24. srpnja 1895. Freud je imao vlastiti san koji je trebao biti temelj njegove
teorije. Bio je zabrinut za pacijenticu Irmu, kojoj liječenje nije pomagalo
efektivno koliko je trebalo. Freud je zapravo sebe krivio za to i imao je
osjećaj krivnje.

Freud je sanjao da je sreo Irmu na zabavi i da ju je pregledao. Zatim mu je

pred očima zabljesnula kemijska formula za lijek koji je drugi liječnik dao
Irmi i shvatio je da je njezino stanje uzrokovano prljavom štrcaljkom koju je
koristio drugi liječnik. Freud je tako bio oslobođen krivnje.

6
 Freud je ovaj san protumačio kao ispunjenje želja. Poželio je da Irmino loše
stanje nije njegova krivnja i san mu je ispunio tu želju obavijestivši ga da je
drugi liječnik kriv. Na temelju ovog sna, Freud je (1900.) nastavio s
tvrdnjom da je glavna funkcija snova ispunjenje želja.2

Psihoanaliza također sugerira da na ponašanje osobe utječu njeni nesvjesni nagoni,

da emocionalni i psihološki problemi poput depresije i tjeskobe često bivaju
ukorijenjeni u sukobima između svjesnog i nesvjesnog uma, da na razvoj osobnosti
uvelike utječu događaji iz ranog djetinjstva (Freud je sugerirao da je osobnost
uvelike uklesana u dobi od pet godina), te da ljudi koriste obrambene mehanizme
kako bi se zaštitili od informacija sadržanih u nesvjesnom.

Zbog toga vješti analitičari mogu pomoći osobi da određene aspekte svog
nesvjesnog uma dovede u svoju svjesnu svijest korištenjem psihoanalitičkih
strategija kao što su analiza snova i slobodne asocijacije.

2.2.2. Psihoanaliza kao terapija

2
McLeod, S. A. (2013). Sigmund Freud, https://www.acschools.org/cms/lib/PA01916405/Centricity/Domain/385/
simplypsychology.org-Sigmund%20Freud.pdf , travanj, 2023.

7
Psihoanalitička terapija se razvila kao sredstvo za poboljšanje mentalnog zdravlja
dovođenjem nesvjesnog sadržaja u svijest. Psihoanalitičari veliki naglasak u
razvoju pojedinca stavljaju na rano djetinjstvo. Tijekom terapije, psihoanalitičar
nastoji potaknuti prijenos, pri čemu pacijenti ponovno proživljavaju svoje
infantilne konflikte projicirajući na analitičara osjećaje ljubavi, ovisnosti i ljutnje.

Jacques Lacan ovdje iznosi zanimljivu teoriju:

Temelj psihoanalize jest teza da se subjekt ne želi promijeniti zato što je

početna premisa ta da subjekt uživa u svojim simptomima/smetnjama zbog
toga što mu oni pružaju zamjensko zadovoljenje. Subjekt je investiran u
održanje postojećeg stanja, on/ona u to ulaže napor. Ti simptomi pružaju
jednu posrednu vrstu zadovoljenja, štoviše, sama je bit simptoma u tome da
pružaju zadovoljstvo. Oni nisu jedino i isključivo zadovoljstvo jer onda ne bi
bili simptomi, već daju takav osjećaj kojeg Lacan naziva jouissance, što bi u
opisnom prijevodu s francuskog značilo: ugoda u boli. Većina pacijenata
uopće ne priznaje postojanje takve ugode, no vanjski promatrač, tj. analitičar
može ju uočiti. U konačnici, problem se javlja zbog toga što subjekt može
uživati isključivo kroz svoje simptome.3

Tijekom psihoanalitičkih seansi pacijent tradicionalno leži na kauču, a analitičar

sjedi iza i izvan vidokruga. Pacijent izražava svoje misli, uključujući slobodne
asocijacije, fantazije i snove, iz kojih analitičar zaključuje o nesvjesnim sukobima
koji uzrokuju pacijentove simptome i karakterne probleme. Kroz analizu ovih
konflikata, koja uključuje tumačenje transfera i kontratransfera (analitičarevih
osjećaja prema pacijentu), analitičar se suočava s pacijentovim patološkim
obrambenim mehanizmima kako bi pomogao pacijentu da bolje razumije sebe.

Znanstvena istraživanja dokazala su uspješnost psihoanalize u tretiranju

anksioznosti, afektivnih poremećaja, autodestruktivnog ponašanja, depresije,

3
Kožić, Štefanija. 2019. Psihoanaliza- volja za promjenom (6.3.2019.), https://digitalna.nsk.hr/?
pr=iiif.v.a&id=591460 , travanj 2023.

8
poremećaja ličnosti i somatizacijskih poremećaja. Predstavnici psihoanalize
naglašavaju dulje trajanje pozitivnih efekata terapije u odnosu na ostale pristupe.

Valja naglasiti i kako je tumačenje i objedinjavanje informacija o nesvjesnom

dobivenih pomoću ove tri tehnike (tehnike slobodne asocijacije, analiza snova i
analiza transfera) u većoj mjeri zadatak psihoterapeuta koji potom suočava klijenta
sa neugodnim sadržajima kada je klijent za to spreman. S obzirom na temeljitost i
dubinu ove metode psihoterapije, obuka za psihoanalitičara traje pet do deset
godina.

3. Sigmund Freud

9
3.1. Glavna otkrića

Kao što je već spomenuto, psihoanalizu je utemeljio Sigmund Freud, koji je

razvijao i usavršavao teoriju i praksu psihoanalize sve do svoje smrti 1939. godine.

Freud je bio neurolog koji je pokušavao pronaći učinkovit tretman za pacijente s

neurotičnim ili histeričnim simptomima. Dok je bio zaposlen kao neurološki
savjetnik u Dječjoj bolnici zaključio je da postoje mentalni procesi koji nisu
svjesni, jer je primijetio da mnoga afazična djeca nemaju očit organski uzrok za
svoje simptome. Zatim je napisao monografiju o ovoj temi.

Freud je viđao svoje pacijente šest dana u tjednu, slušajući ih i odgovarajući na ono
što su mu pričali, dok bi ležali na kauču. Pozvani izreći štogod im padne na um,
pacijenti su opskrbljivali Freuda asocijacijama koje su vodile do duboko potisnutih
iskustava, želja i fantazija iz djetinjstva i time do nesvjesnih konflikata; jednom
osviješteni, ovi konflikti su se mogli analizirati i time simptomi razriješiti.

Freudova prva teorija za objašnjenje histeričnih simptoma predstavljena je u

koautorstvu sa njegovim mentorom, istaknutim liječnikom Josefom Breuerom, u
Studijama o histeriji, koja se općenito smatra rođenjem psihoanalize.

Do 1899. Freud je već postavio teoriju da snovi imaju simboličko značenje i da su

općenito specifični za onoga tko sanja. Freud je formulirao svoju drugu psihološku
teoriju koja pretpostavlja da nesvjesno ima ili jest "primarni proces" koji se sastoji
od simboličkih i kondenziranih misli, te "sekundarni proces" logičnih, svjesnih
misli. Ova je teorija objavljena u njegovoj knjizi iz 1899., Tumačenje snova, koju
je Freud smatrao svojim najznačajnijim djelom.

Godine 1905. Freud je objavio Tri eseja o teoriji seksualnosti u kojima je iznio
svoje otkriće psihoseksualnih faza, koje su kategorizirale razvoj ranog djetinjstva u
pet faza ovisno o seksualnom afinitetu koje je dijete imalo u toj fazi.

U 1960-ima, Freudove rane misli o razvoju ženske seksualnosti u djetinjstvu

dovedene su u pitanje; ovaj izazov je doveo do razvoja različitih razumijevanja
10
ženskog spolnog razvoja, od kojih su mnoga modificirala vrijeme i normalnost
nekoliko Freudovih teorija. Nekoliko istraživača pratilo je studije Karen Horney o
društvenim pritiscima koji utječu na razvoj žena.

3.2. Inovacije

Freudova rana otkrića vodila su ga do značajnih novih koncepata.

Nesvjesno implicira da psihički život seže iza onoga čega smo svjesni. Veliki dio
našeg uma je nesvjestan, i on je dostupan jedino putem psihoanalize.

Iskustva ranog djetinjstva su mješavina fantazije i realnosti; njih obilježavaju

strastvene želje, neukroćeni impulsi i djetinje tjeskobe. Rane želje i strahovi vode u
konflikte koji, ukoliko se ne mogu razriješiti, bivaju potisnuti i postaju nesvjesni.

Psihoseksualni razvoj. Freud je prepoznao da je progresivno sazrijevanje tjelesnih

funkcija centrirano oko erogenih zona povezano sa užicima i strahovima
izraženima u odnosima sa roditeljskim objektima, te da to strukturira djetetov um.

Edipov kompleks javlja se jer dijete u dobi od četiri do šest godina postaje svjesno
seksualne naravi odnosa između roditelja, iz čega je isključeno. Javljaju se osjećaji
ljubomore i rivaliteta.

Potiskivanje je sila koja održava nesvjesnim opasne fantazije povezane s

nerazrješenim dijelovima konflikata iz djetinjstva.

Snovi su ispunjenje želje. Najčešće su izraz ispunjenja djetinjih seksualnih želja i

fantazija. Pošto se pojavljuju prerušeni (kao apsurdne, čudne ili inkoherentne
scene) zahtijevaju analizu kako bi se otkrilo njihovo nesvjesno značenje. Freud je
nazivao tumačenje snova kraljevskim putem u nesvjesno.

Transfer ili prijenos je sveprisutna tendencija ljudskog uma da vidi i prepoznaje

nove situacije u sklopu matrica ranijih iskustava. U psihoanalizi, prijenos se
pojavljuje kada pacijent vidi analitičara kao roditeljsku figuru, u odnosu s kojom
11
može ponovno proživjeti glavne djetinje konflikte i traume kao da je u originalnom
dijete-roditelj odnosu.

Slobodne asocijacije opisuju pojavljivanje misli, osjećaja i fantazija kada su

nesputane zabranama zbog straha, krivnje i srama.

Ego, Id i Super-ego. Ego je glavno sjedište svjesnosti, djelatnik uma koji provodi
potiskivanje, ujedinjuje i utvrđuje različite impulse i tendencije prije negoli ih
prevede u djelovanje. Id je nesvjesni dio uma, sjedište potisnutih i nespoznatljivih
tragova sjećanja iz ranijih etapa života. Super-ego je vodič uma i njegova savjest,
te sadržava zabrane što vode suzdržavanju kao i ideale kojima se teži.

G. Boeree na sadržaj slike:

12
 Svjesni um je ono čega ste svjesni u bilo kojem trenutku, vaše trenutne
percepcije, sjećanja, misli, fantazije, osjećaji, što imate. Blisko surađujući sa
svjesnim umom je ono što je Freud nazvao predsvjesnim, što bismo danas
mogli nazvati "dostupnim sjećanjem:" sve što se lako može osvijestiti,
sjećanja o kojima ne razmišljate u tom trenutku, ali se lako možete prisjetiti.
Sada nitko nema problem s ova dva sloja uma, ali Freud je sugerirao da su to
najmanji dijelovi! Daleko najveći dio je nesvjesno. Uključuje sve stvari koje
nisu lako dostupne svijesti, uključujući mnoge stvari koje tamo imaju svoje
podrijetlo, kao što su naši nagoni ili instinkti, i stvari koje su tu stavljene jer
ne možemo podnijeti pogledati ih, kao što su sjećanja i emocije povezane s
traumom.4

3.3. Otkrića i dodaci psihoanalitičkoj teoriji nakon Freuda

Zahvaljujući Freudu, danas postoje različiti pravci i škole u psihoanalizi.

Klasični i suvremeni frojdijanci. Freud je stvorio model uma na temelju nekoliko

teorijskih pretpostavki: psihički život se pokreće energijom dvaju temeljnih nagona
(seksualni nagon i nagon samoodržanja) i ti nagoni predstavljaju zahtjeve umu od
strane tijela i prepoznaju se kroz izražavanje želja i potreba koje trebaju specifični
objekt da bi bile zadovoljene. Tragovi sjećanja ovih interakcija strukturiraju um u
cjelini. Strukture uma reguliraju energije nagona u skladu s principom ugode.
Metapsihologija jest teorija uma koja opisuje psihičke funkcije u skladu s njihovim
dinamičkim (nagoni), ekonomskim (energije) te topičkim (strukture) aspektima.

Sandor Ferenczi i Budimpeštanska škola psihoanalize naglašavaju važnost

prepoznavanja i uzimanja u obzir stvarnih traumatizacija u djetinjstvu,

4
Dr. C. George Boeree, 1997. Sigmund Freud, Teorije ličnosti,
http://webspace.ship.edu/cgboer/Freud.pdf , travnja 2023.

13
specifičnosti u ranom odnosu majke i djeteta i utjecaju ''zbrke jezika'', što snažno
utiče na psihički razvoj i kasniju psihopatologiju.

Ego-psihologija. Anna Freud, Heinz Hartmann i drugi usmjerili su pozornost na

rad svjesnog i nesvjesnog ega, posebice njegove uloge u nesvjesnim procesima te
na inhibitorne učinke u psihičkim procesima.

Klasični i suvremeni kleinijanci. Melanie Klein je konceptualizirala rano

djetinjstvo polazeći od primitivnih impulsa koji se doživjavaju unutar objektnih
odnosa.

Bionijanski ogranak Kleinijanske škole. Wilfred Bion je, polazeći ali i odvajajući
se od Freuda i Klein, razvio vlastiti jezik za teoriju mišljenja. Uveo je ideju da je
um dojenčeta u početku izložen preplavljujućem iskustvu sirovih senzornih utisaka
i emocija, nazvanih beta-elementi koji ne nose značenje te ih treba izbaciti.

Winnicottov ogranak Teorije objektnih odnosa. Donald Winnicott je ustvrdio kako

podržavajuća okolina dovoljno-dobrog majčinstva omogućava umu djeteta
stvaranje slike Sebe (Selfa) i Drugoga.

Francuska psihoanaliza se razvijala kroz raspravu i uz razgraničenje od teorije

Jacquesa Lacana i njegovih ideja o značenju jezika, falusa, žudnje i drugog, te
koncepata imaginarnog, simboličkog i (nedohvatljivog) realnog. Njegov poziv za
povratkom Freudu potaknuo je ozbiljne rasprave i elaboraciju Freudovih temeljnih
koncepata te konačno utvrdio osnovnu ulogu Freudove metapsihologije u
razumijevanju ljuske psihe.

Psihologiju Selfa utemeljio je Heinz Kohut, koji je naglasio nužnu ulogu brižnog
roditelja u empatičkom zrcaljenju stanja selfa djeteta i omogućavanje
idealizirajućeg alter-ego/blizanačkog prijenosa, na taj način podržavajući dijete
kao self-objekt, dok dijete ne pounutri roditeljsku regulirajuću funkciju.

Relaciona psihoanaliza. Utemeljitelj Steven Mitchell odbacuje Freudovu biološki

ukorijenjenu teoriju nagona sugerirajući teoriju interpersonalnog konflikta koja
14
kombinira realne, pounutrene i zamišljene interakcije sa značajnim drugim
osobama.

5. Psihoanaliza i film

15
Psihoanalitička filmska teorija ili psihoanalitički pristup filmskoj kritici i teoriji
stavlja fokus na proučavanje filmova i njihov utjecaj na pojedince koji ih gledaju.
Psihoanaliza filma nastoji primijeniti koncepte psihoanalize koje su uveli Freud i
Lacan za analizu utjecaja filmova na nesvjesno. Freudovi koncepti Edipovog
kompleksa, narcizma, kastracije, nesvjesnog, povratka i histerije koriste se u teoriji
filma, te se ispituje 'nesvjesno' filma.

Štoviše, najranije primjene psihoanalize u filmu uglavnom su se usredotočile na

značenja iza filmskih slika, a kasnija bi se analiza više usredotočila na pregled
filma i kinematografije kao reprezentacije fantazije ili izmišljenog svijeta. Još
kasnija psihoanaliza filmova usredotočit će se na kritičku teoriju ili pravu
psihoanalitičku teoriju filma.

Sastavnice primjene psihoanalize na filmove bile su sljedeće:

Analiza kulturnih mitova – proučavanje mitova koji okružuju filmove i pojavljuju

se kroz filmove (npr. Matrix ili dvije strane perverzije? u djelu Pervertitov vodič
kroz film Slavoja Žižeka u kojem predstavlja ideju da postoji nešto
nepoznato/nesvjesno poslije onoga nama poznatog/svjesnog te analizira paradokse
i poriče postojanost ''velikog Drugog'' kakav je predstavljen u filmovima)

Analiza biografske relevantnosti – analiza povezanosti između biografske

relevantnosti redatelja filma i elemenata filma, prateći filmske elemente do
nesvjesnih impulsa ili potiskivanja i traume iz djetinjstva koje je pretrpio redatelj

Analiza likova – analiziranje narativa likova, odnosa i veza za izradu studija

slučaja koje objašnjavaju motive i karakteristike koje upravljaju zapletom.

Tu se opet možemo nadovezati na Pervertitov vodič kroz film. Slavoj Žižek

analizira lik Jana iz Lomeći valove (1996.), pritom dajući uvid u njegovo
''nesvjesno'' tj. podsvjesno utjecanje njegovih djela na njegov um:

Film sugerira da je Jan isprva pogođen udesom wagnerovskog junaka: on

želi umrijeti, ali je u tome spriječen; što ga njegova zapovijed Bess da ima
16
 seks s drugim muškarcima i priča mu o tome jest vrhunski čin altruizma,
koji omogućuje Bess da uživa u seksu; no, postupno, sam Jan počinje uživati
sve više, tako da se ono što je započelo kao gesta prekomjerne dobrote
preobražava u perverzno uživanje – da je Jan svjestan zamke u koju se
uhvatio jasno je iz njegova razgovora sa svećenikom pri kraju filma, kada
ispovijeda da je on taj koji je zao, opsjednut lošim mislima… Janova se
putanja tako proteže od početne dobrote prema bližnjoj do njezina
perverznog iskorištavanja – s temeljnom lekcijom da prekomjerna dobrota
neminovno završava na taj način.5

Analiza recepcije – analiza načina na koji publika vidi i razumije film, proučavanje
pozicije gledatelja koju je identificirao Christian Metz i razmatranja u vezi s
ulogom kamere u stvaranju interaktivnih gledišta

Film je radni model psihoanalize - analizirajući film kao "ekran iz snova", u

kojima su filmovi snovi koji se projiciraju i dekodiraju

Na kraju, valja istaknuti da je film važan za psihoanalizu jednako koliko je

psihoanaliza važna za film. Mogli bismo reći da konceptima koje psihoanalitičari
koriste za razumijevanje ljudi dodaju žive boje. Film je koristan u podučavanju,
demonstriranju, pa čak i širenju našeg razumijevanja.

6. Zaključak

5
Slavoj Žižek, Pervertitov vodič kroz film: Ženskost između dobrote i akta, Biblioteka Tvrđa, Zagreb, 2008.

17
Sigmund Freud bio je utemeljitelj psihoanalize, opće discipline, koja je ustvari
teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, odnosno teorija ličnosti zasnovana na
koncepciji nesvjesnih mentalnih procesa. On ju je nadograđivao i usavršavao sve
do svoje smrti 1939. godine, nakon čega su njegovi sljedbenici i mnogi drugi
nastavili prenositi njegovu ideologiju te razvijali ogranke i vlastite teorije
psihoanalize. Iako kontroverzna, Freudova otkrića i inovacije poput iskustva ranog
djetinjstva, nesvjesnoga ili tumačenja snova pomogle su osnivanju psihoanalize
kao terapije, koja se pokazala efektivnom u medicinskom području diljem svijeta.
Freudove (ali i Lacanove) teorije doprinjele su i psihoanalitčkom pristupu
filmovima, zbog čega teoretičari, pa i gledaoci sami, pronalaze dublje značenje u
kadrovima i konceptima filma.

7. Literatura

18
Slavoj Žižek, Pervertitov vodič kroz film, Biblioteka Tvrđa, Zagreb, 2008.

Dr. C. George Boeree, 1997. Sigmund Freud, Teorije ličnosti,

http://webspace.ship.edu/cgboer/Freud.pdf , travnja 2023.

Kožić, Štefanija. 2019. Psihoanaliza- volja za promjenom (6.3.2019.),

https://digitalna.nsk.hr/?pr=iiif.v.a&id=591460 , travanj 2023.

McLeod, S. A. (2013). Sigmund Freud,

https://www.acschools.org/cms/lib/PA01916405/Centricity/Domain/385/
simplypsychology.org-Sigmund%20Freud.pdf , travanj, 2023.

Laplanche, Jean; Pontalis, J.B., 1973. Jezik psihoanalize,

https://archive.org/details/languageofpsycho00lapl/page/n3/mode/2up , travanj
2023.

19