DAVOR ROSTUHAR, POLARNI SAN

Na bijelom kontinentu – Antarktički polarni san

Otkako sam se zaljubio u putovanja, sanjao sam da učinim nešto

zaista veliko. Barem jednom u životu da poduzmem neki pothvat u
rangu velikih putnika, pustolova i istraživača koji su me svojim
pričama nadahnuli da slijedim svoj san. Putovanja su me dosad
vodila u najudaljenije džungle svijeta, preko najvećih pustinja, na
najposjećenije destinacije svijeta, kao i na one gdje stranci gotovo
nikad ne zalaze. Za 16 godina proputovao sam više od 100 zemalja.
Međutim Antarktika je ostala onkraj najluđih maštarija, na vrhu
svih putničkih žudnji. Ona je nešto posebno, putnička meka,
posljednje mjesto na kojem je prava, klasična pustolovina još
uvijek moguća.

Sanjao sam veliku polarnu ekspediciju, probijanje kroz veliku

praznu bjelinu danima, okruženost beskrajnim horizontom i
samoću. Znao sam da su snovi ostvarivi ako ih pametno postavimo
i dobro se pripremimo za njih. Znao sam da ne možemo sve, ali
možemo puno više nego što mislimo da možemo. Znao sam da
nijedan horizont nije predaleko i da život počinje jednom kad
izađemo iz zone komfora. Postavio sam si cilj visoko iznad svojih
mogućnosti i odlučio učiniti sve što je u mojoj moći da probam taj
cilj ostvariti. A putem sam na svom vlastitom primjeru htio istražiti
što sve čovjek mora poduzeti da bi ostvario svoj san. Tako sam se
odlučio za ekspediciju na Južni pol.

U svijetu ekspedicija tri su glavne točke privlačile najodvažnije

istraživače, takozvana tri „pola“: Mont Everest, Sjeverni pol i Južni
pol. Najveći hrvatski istraživač i pustolov svih vremena, Stipe
Božić, bio je prvi Hrvat na Mt. Everestu i na Sjevernom polu.
Spremao se i na Južni pol, ali neke su ga životne neprilike od tog
nauma odvratile, pa mu je taj san ostao nedosanjan. Ekspedicija na
Južni pol ostala je posljednji veliki izazov koji Hrvati još uvijek nisu
poduzeli. Da bi se ekspedicija do pola priznala u međunarodnim
krugovima, treba prevaliti put od obale Antarktike do Južnog pola.
To je moguće učiniti na razne načine i raznim rutama. Ja sam se
odlučio za 1200 kilometara dugačku rutu Hercules koja nije
najkraća, ali je najsigurnija. Odlučio sam se kretati koristeći samo
svoju energiju, dakle hodati na skijama, ne uprežući snagu vjetra,
motora ili životinja. Odlučio sam sve stvari koje mi trebaju za taj
dugačak put vući u sanjkama za sobom i ne koristiti unaprijed
ostavljene zalihe hrane putem. I odlučio sam ići sam. Na taj način,
sâm, bez zaliha hrane i bez korištenja vanjske energije, prije mene
to je napravilo samo 25 ljudi u povijesti

Kad sam se odlučio upustiti u taj pothvat, njegova me silina

užasavala. Znao sam da ću biti izložen ekstremno niskim
temperaturama, ekstremnim naporima i ekstremnoj izolaciji. Pitao
sam se jesam li ja sposoban za to. Pitao sam se jesam li lud što se
uopće upuštam u to. I bojao sam se. Strah me obuzimao, jeza me
prožimala. Kad bi u Zagrebu usred zime bilo -10°C i puhao vjetar, a
ja bih izašao na balkon iz svog toplog stana, pitao bih se jesam li ja
normalan što mislim u puno gorim uvjetima provesti 50-ak dana i
još pritom biti najizoliranija osoba na planetu, prepuštena samo
sebi. Ali vjerovao sam da je to moguće ako pravilno odigram sve
korake u pripremama. Tajna uspjeha krije se u dobrim pripremama.

Kako bih uspio u tako ambicioznom pothvatu, morao sam tri godine
svog života potpuno posvetiti pripremama. Pripreme za takvu
ekspediciju imaju četiri glavne dimenzije. Prvo su organizacijske i
logističke pripreme. Morao sam dobro proučiti temu i upoznati se
sa svime. Strah najčešće proizlazi iz neznanja. Što bolje nešto
upoznamo, to se manje toga bojimo. Čitao sam knjige, gledao
dokumentarce, putovao na Arktik, na Svalbard, u Sibir i na
Grenland, stupio sam u kontakt s nekim ljudima koji su prošli
slične ekspedicije i malo-po-malo ideja odlaska na antarktičku
ekspediciju bila mi je sve bliža i sve manje strašna. Stupio sam i u
kontakt s kompanijom ALE (Antarctic Logistics and Expeditions)
koja pruža logističku potporu za takve ekspedicije, koja me može
čarter-avionom odbaciti na start ekspedicije i kasnije doći po mene
na Južni pol te u slučaju nezgode ili nužde, doći po mene i pokupiti
me. Morao sam se upoznati sa specijalnom opremom i hranom i
dobro pripremiti svaki komad opreme koji ću nositi sa sobom. O
tome je ovisio ne samo uspjeh moje ekspedicije, nego i moje
preživljavanje. Istodobno nisam smio nositi baš sve što mi treba da
mi sanjke ne bi bile preteške za vući.

Druga su dimenzija fizičke pripreme. Procijenio sam da će mi

trebati oko 50 dana za tu ekspediciju te da će mi za to vrijeme i za
taj put trebati oko 130 kilograma opreme. Da bih uopće mogao vući
sanjke teške 130 kilograma gotovo 1200 kilometara, morao sam se
dobro uvježbati, podići svoju snagu i izdržljivost. Trenirao sam šest
dana tjedno, 2-3 sata dnevno. Trening mi se najčešće sastojao od
vučenja guma po savskom nasipu ili po Medvednici, od
dugoprugaškog trčanja, planinarenja i teretane. Dvaput sam išao u
Norvešku na pripreme. Dvije visoravni u Norveškoj, Hardangervidda
i Finnmarksvidda imaju uvjete slične polarnima. Prviput sam išao
preko Hardangervidde u pratnji vodiča koji me učio skijati
na cross-country skijama, tehnike povlačenja sanjki i
preživljavanja u polarnim uvjetima. Drugi sam put išao sâm preko
Finnmarskvidde i u 12 dana prešao sam 300 kilometara, sa
sanjkama teškim 80 kilograma.

Iako je ekspedicija za koju sam se spremao velik pothvat u

fizičkom smislu, još je veći izazov onaj mentalne prirode. Biti sâm u
tako ekstremnom okolišu tako dugo vremena velik je psihički
izazov. Mnogima koji su prošli slično iskustvo to postane trauma,
ali nekima upravo ti ekstremni uvjeti omogućavaju da imaju
iskustvo koje im može obogatiti život. Kako bi moje iskustvo bilo
pozitivno, a ne traumatično, morao sam proći intenzivne mentalne
treninge. Prvo sam prošao meditacijsko povlačenje u Indiji, gdje
sam naučio razne tehnike meditacije i disanja kojima možemo
kontrolirati vlastite emocije, a potom sam radio sa psiholozima u
Hrvatskoj. Oni su me naučili kako kontrolirati strah, brige, sumnje i
kako da me ekstremna samoća ne izludi, nego da mi bude ugodno
iskustvo.

Posljednja i zacijelo najteža dimenzija priprema bila je ona

financijska. Cijeli projekt koštao je oko 1,2 milijuna kuna. Moj mali
tim iz Kluba za ekspedicionizam i kulturu i ja prikupljali smo
sredstva pune dvije godine. Pregovarali smo sa stotinama
potencijalnih sponzora, prijavili se na desetke natječaja, ali
rezultat je bio vrlo slab. Već smo pomalo očajavali, jer smo osam
mjeseci prije ekspedicije skupili samo 20 posto potrebnog iznosa.
Tada smo se odlučili za jedan nov i radikalan potez. Odlučili smo se
upustiti u kampanju grupnog financiranja – crowdfunding. Na jednoj
internetskoj platformi predstavili smo svoju namjeru ljudima te im
u zamjenu za financijsku podršku ponudili razne pogodnosti,
primjerice to da ću im poslati razglednicu s Južnog pola, da će
dobiti knjigu koju ću o tom iskustvu napisati i otisnute fotografije,
da će njihovo ime biti ispisano na zastavi koju ću rastegnuti na
Južnom polu itd. Izašli smo u medije, javno predstavili svoj plan i
pozvali ljude da nas podrže. Kampanja je uspjela! Više od 600 ljudi i
kompanija ukupno je uplatilo oko 250 000 kuna.

To nam i dalje nije bilo dosta za cijeli put, ali je medijska pažnja i
uspjeh kampanje privukao i neke sponzore. Potom sam odlučio
cijelo ljeto hodati Hrvatskom, držati predavanja, prodavati svoje
knjige i skupljati sredstva. Naposljetku smo uspjeli u zadnji tren
skupiti dovoljno da pokrijemo minimalne troškove i platimo golem
račun ALE-u za prijevoz na ekspediciju i logističku podršku, a za
ostale smo se troškove nadali još snaći putem.

Zakazani let za bazni logor Union Glacier bio je 26. studenoga

2017. Ekspediciju sam morao kompletno smjestiti u prosinac i
siječanj, u vrijeme kratkog antarktičkog ljeta. Antarktika je
najhladniji, najvjetrovitiji i najsuši kontinent, i zapravo ima samo
dva godišnja doba. Dugačku i nepodnošljivo hladnu zimu koja traje
od veljače do studenog i kratko ljeto koje traje samo u prosincu i
siječnju. Najniža temperatura ikad izmjerena na Zemlji izmjerena je
u unutrašnjosti Antarktike za vrijeme polarne zime i to -94,7°C.
Ljeti su temperature između -10 i -40°C, što je puno podnošljivije,
ali i dalje vrlo hladno.

Razlika između obalnog dijela Antarktike i njezine unutrašnjosti je

golema. Mora u antarktičkom krugu iznimno su bogata planktonom,
račićima i drugim sitnim bićima koji su hrana milijunima pingvina,
ptica i tuljana koji žive na obali kontinenta, ali i kitovima iz velikih
svjetskih oceana koji se ovamo dolaze hraniti. Nasuprot tome, u
unutrašnjosti kontinenta nema apsolutno ničega živog. Ni lišaja, ni
bakterija, ni jednog jedinog mikroorganizma. Samo led. I to golema
količina leda.

Teško je zamisliti da je Antarktika nekoć bila zelena i bujna

životom. Danas je to veliko kraljevstvo leda. Pojavnost tog leda
također se razlikuje u unutrašnjosti i na obali. Na obali je sve puno
spektakularnije, golemi se ledenjaci ruše u more, sante leda
plutaju morem; more je negdje zaleđeno, negdje nije, negdje je
okovano visokim zidovima ledenih šelfova… Sve to izgleda mnogo
spektakularnije od velike ledene kape koja prekriva cijeli kontinent
i koja se, kad ste na njoj, doima poput velike nepregledne ravnice.
Neposredno prije ekspedicije, otišao sam na plovidbu uz obalu
Antarktike, upravo kako bih upoznao i taj dio Antarktike i naučio
što više o ledu.

Počeo sam razumijevati Antarktiku tek kad sam shvatio da led teče
baš kao voda, samo puno sporije. Snijeg koji pada na Antarktiku
nikad se ne topi jer temperatura nikad nije iznad ništice, posebno u
unutrašnjosti. Sa svakim novim slojem snijega, niži se slojevi
komprimiraju i stvrdnjuju te polako pretvaraju u led. Kad se u igru
ubroji i gravitacija, ako je na kosini, led počinje teći. Ako se led
stvara u planinama, onda teče niz doline i padine i time ih
produbljuje. Kada na kraju svog spusta dođe do mora, rubni se
dijelovi lome i padaju u more. To su sante leda. Na nekim
područjima ne lome se odmah, nego u moru kreiraju šelfove ili
ledene barijere. Rossov ledeni šelf, najveći na Antarktici,
površinom je veći od Francuske, debeo je 800 metara, a u rubnim
se dijelovima drži za kopno. Ledenjaci koji se s planina i s obale
spuštaju prema njemu, polagano ga guraju dalje prema moru, a on
ih, pak, zadržava da ne teku brže. Na suprotnom kraju, gdje šelf
dodiruje more, s njega se također odlamaju sante kao i s ledenjaka
koji teku ravno u more i ugrožavaju plovidbu u antarktičkim
vodama. No sante šelfova najveće su na svijetu. Ponekad su velike
kao cijeli veći grad ili manja država.

Snijeg koji napada u unutrašnjost Antarktike nema kamo oteći pa

se samo gomila i gomila i pod pritiskom novog snijega pretvara u
led. Iako je unutrašnjost Antarktike najveća i najsuša pustinja na
svijetu, onih nekoliko centimetara snijega koji godišnje padnu niti
se može otopiti niti može oteći. Tako Antarktika raste u visinu. U
središnjem dijelu, najdalje od obale, taj je led debeo čak 4700
metara! Golema težina te ledene kape koja prekriva cijelu
unutrašnjost kontinenta čak je na nekim dijelovima potisnula
antarktičko kopno ispod razine mora. Kad bi se sav taj led otopio,
Antarktika uopće ne bi imala današnji oblik jer bi većina
kontinenta bila ispod razine mora.

No kad bi se to dogodilo, fizički oblik Antarktike bio bi nam

najmanji problem. Puno bi nas više brinulo to što bi se razina mora
povisila oko 70 metara i svi bi obalni gradovi na svijetu bili
potopljeni. Katastrofa bi bila tim veća jer bi svijet izgubio svoje
najveće skladište slatke vode. Ledeni pokrov sadrži većinu slatke
vode na Zemlji, oko 80 posto, i 90 posto sveg leda. To se neće
dogoditi uskoro, ali alarmantna je već i sama činjenica da idemo u
tom smjeru. Od posljednjeg ledenog doba, koje je završilo prije 20
000 godina, naš se planet zagrijava, a od industrijske revolucije to
je zagrijavanje ubrzano zbog čovjekova djelovanja. Topljenje leda
trenutačno je puno alarmantnije na Arktiku jer je veći dio Arktika
ocean, na kojem se stvara samo morski led, koji ne može biti deblji
od nekoliko metara pa se brže i topi. Grenlandska ledena kapa već
se topi velikom brzinom. Strah me i pomisliti što bi bilo kada bi se i
antarktička ledena kapa počela topiti. Zasad se to još ne događa
jer su na Antarktici puno niže temperature, ali i ovdje je iz godine u
godinu sve toplije i samo je pitanje vremena kad će se i ta nesreća
zakotrljati.
Moja ekspedicija startala je 1. prosinca. 2017 godine u zaljevu
Hercules na obali Antarktike. Cilj mi je bio pratiti 80. meridijan
prema jugu, do mjesta gdje se svi meridijani sijeku u jednoj točki.
Put nije bio posve ravan, jer sam morao izbjegavati neka mjesta
gdje je rizik od ledenjačkih pukotina veći. Pad u ledenjačku
pukotinu najveća je opasnost ovog putovanja, ali djelatnici ALE-a
opskrbili su me preciznim informacijama, dobivenim mjerenjima iz
satelita, o tome gdje se ledenjačke pukotine nalaze pa sam ih
mogao dosta uspješno zaobići. Navigirao sam uz pomoć kompasa,
sunca i sjena, a svako toliko provjerio bih svoju lokaciju i na GPS
uređaju. Uživao sam u polarnom danu. Sunce je samo kružilo oko
mene i nikad se nije spuštalo ispod horizonta. Zahvaljujući Suncu u
šatoru se stvarao efekt staklenika, tako da je u šatoru znalo biti i
po 30, 40 stupnjeva toplije nego vani.

Hodao sam u prosjeku 11 sati dnevno i za to vrijeme radio između

25 i 33 kilometra, ovisno o terenu i vjetru. Katabatički vjetar stalno
mi je puhao u prsa brzinama između 20 i 60 km/h i spuštao je osjet
hladnoće za dodatnih 10, 20 stupnjeva. Najhladnijeg dana
temperatura he bila -27°C, a kad se ubroji snažan vjetar, osjet
hladnoće bio je -50°C. Kako sam odmicao od obale u unutrašnjost,
tako sam se lagano penjao. Krenuo sam s razine mora, a završio na
2830 metara nadmorske visine. Iako se krajolik činio posve jednak,
zapravo se dosta razlikovao. Ponekad sam imao lagane uzbrdice i
nizbrdice, ponekad je sve bilo ravno kao ploča, a ponekad je bilo
neravno kao valovito more. Vjetar od snijega i leda oblikuje
sastruge, ledene grebene, koji su mi ponekad dosta otežavali
kretanje. Kretanje mi je otežavao i dubok snijeg na nekim
mjestima. Kako sam odmicao u unutrašnjost, tako je bilo manje
vlage u zraku pa je i snijeg bio suši. Dok sam došao na polarnu
visoravan, unutar 150 kilometara od Južnog pola, snijeg je postao
tako suh da sam osjećao kao da vučem sanjke po pijesku.

No unatoč svemu, uspio sam se držati zacrtanog plana i iz dana u

dan biti sve bliže polu. Iako se jedan dan činio drugom nalik,
zapravo se jako puno toga događalo u tih 47 dana ekspedicije.
Svake sam večeri u šatoru pisao ekspedicijski dnevnik, na temelju
kojeg sam kasnije napisao knjigu. Najviše se toga događalo u meni.
Izvan mene svaki dan je bila ista bijela, ledena, negostoljubiva
ravnica u kojoj nema nijednog živog bića i kroz koju ja utirem svoj
trag. Nisam imao na koga prebaciti odgovornost, nisam se imao
kome žaliti ili koga osuđivati za svoju nevolju. Jedini način da
preživim i da uspijem, bio je da shvatim da sve ovisi samo o meni, o
tome da zadržim pribranost, usredotočenost na cilj i dobru volju.
Zahvaljujući svojoj upornosti, strpljivosti i pažljivosti, kao i
zahvaljujući stotinama ljudi koji su podržali taj projekt, nakon 47
dana i 1163 ledenih kilometara, uspio sam doći na Južni pol. Toliko
sam se dobro pripremio i toliko sam dobro sve isplanirao da mi je
ostalo samo pola kilograma hrane. Unatoč tome izgubio sam 16
kilograma, što najbolje dokazuje kakvim sam naporima bio izložen.

Dokazao sam da se i veliki snovi mogu ostvariti, a istražio sam i

put koji vodi do njih, o čemu sam napisao svoju sedmu knjigu
„Polarni san – Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol“. U knjizi sam
opisao što sam sve naučio savladavajući brojne izazove, prepreke i
zidove. U 47 dana hodanja u praznom prostoru, kroz ekstremne
uvjete, prema beskrajnom horizontu, na kojem se naposljetku
pojavila točka cilja, najjužnija točka našeg planeta i ishodište svih
meridijana, naučilo me prije svega da nijedan horizont nije
predaleko.

Antarktika je kontinent posvećen znanosti i miru. Teritorij

Antarktike zapravo ne pripada nijednoj državi, to je najveća „ničija
zemlja“ i najveći nenaseljeni prostor na planetu. No postoji
sporazum kojim je regulirano što se može, a što ne može. Taj je
ugovor osmišljen 1959. godine, do 1961. ga je potpisalo 12 država
osnivačica, a danas je u tom klubu 45 zemalja. Sporazumom se
definira da nijedna zemlja ne polaže pravo ni na jedan dio
Antarktike ili na njene resurse, zabranjeno je bilo kakvo vojno
djelovanje, a kontinent je otvoren za istraživanje svima i to jedinu u
miroljubive svrhe. Na Antarktici je zabranjena uspostava vojnih
uporišta, odlaganje radioaktivnih stvari, zabranjeni su oružani
eksperimenti i sl. a jedine dopuštene aktivnosti su one znanstvene.