PRIČA S PREDAVANJA O USPONU NA NAJHLADNIJU PLANINU I

NAJVIŠI VRH SJEVERNE AMERIKE-DENALI 6194 m

Na planinarskom izletu PDS Prijatelja planina na Petrov vrh razgovarala

sam s Kristinom Marjanović, o tome da nam održi predavanje s
projekcijom slika, o jednom od svojih mnogobrojnih planinarskih uspona.
Kristina je volonterka u našem planinarskom društvu, volontira i kao
pratitelj i kao planinarski vodič. Odmah je pristala, a za temu je odabrala
svoj uspon na najhladniju planinu svijeta i najvišeg vrha Sjeverne Amerike
- Denali mnogima poznatiji po svojem prijašnjem nazivu „Mount
McKinley“.

Predavanje je održano 16.11.2017., a zanimljiva tema namamila je u

naše klupske prostorije 33 znatiželjnika koji su s pozornim zanimanjem i
divljenjem slušali o tome kako je Kristinina mala ekspedicija KAJ-Denali
2008. nazvana po početnim slovima imena svojih članova (Kristina,
Alfredo i Jadranko) 2008. godine provela mjesec dana u divljini hladne
Aljaske.
Ova vječna avanturistica pustolovnog i nemirnog duha otkrila nam je
kako je to biti mjesec dana okovan snijegom i ledom na temperaturama i
nižim od -400C.
Predavanje je počela sa nekoliko općih informacija o Aljaski, a slike koje
nam je puštala u pozadini dočaravale su nam Aljasku kao zemlju
impresivnih pejzaža, šuma, rijeka i planina. Ta nepregledna prostranstva
skoro netaknute prirode ukazuju nam na to da tim dijelom svijeta još
uvijek vladaju zakoni prirode.

Denali je poznat kao najhladnija planina svijeta, i osim što je penjačima

poznat po, stravičnoj hladnoći i najtežim vremenskim uvjetima za uspon,
poznat im je i kao jedini vrh uz Antarktiku, a od 7 najvećih vrhova
kontinenata gdje prilikom uspona ne postoji nikakva logistika. Penjači sve
sami nose i rade. Nose opremu i šatore, podižu logore, kuhaju si,
trasiraju staze jer, osim ruta nema označenog puta penjanja. Kod uspon
na druge svjetske „divovske vrhove“ taj dio posla obavlja logistika osobe
koje su za to plaćene. Na Denaliju su prepušteni sami sebi, što ponesu od
opreme i hrane to i imaju. Godišnje, za uspon na Denali odluči se oko
1.200 osoba, ali rijetki su oni koji ga i osvoje. Prema nekim statističkim
podacima, manje od trećine penjača koji se upute na Denali uspije se i
popeti.
Ono što posebno krasi Aljasku i Denali tijekom ljetnog perioda, je osjećaj
vječnosti, zbog sunca koji ne zalazi pa je stalno dan. Od svibnja do srpnja
sunce se spušta blizu horizonta, ali ne zalazi i onda se opet diže visoko i
osvjetljava novi dan.
Po dolasku u Talkeetnu živopisno mjestašce gdje se nalazi uprava
nacionalnog parka i stanica gorskih vodiča, članovi ekspedicije KAJ-Denali
2008. prvo odlaze do uprave parka po dozvolu za penjanje. Da bi se
dobila dozvola svaki penjač mora najprije prisustvovati informativnom
razgovoru s ovlaštenim gorskim vodičima i rendžerima. Na tom razgovoru
oni procjenjuju koliko su penjači uopće spremni za takav uspon i da li
znaju što ih tamo gore čeka.
Upoznaju ih s pravilima ponašanja u planini, opasnostima kojima se
izlažu, kampovima, i službama u tim kampovima (gdje mogu dobiti
liječničku pomoć, gdje mogu pozvati gorsku službu za spašavanje i slične
informacije). Dozvolu za penjanje dobili su nakon što su obavili razgovor,
pogledali kratki film o usponu, popunili pristupnice i uplatili 100 dolara za
uspon na planinu.
Osnovno pravilo u nacionalnom parku je da planina mora ostati čista.
Svu opremu, hranu, smeće svaki penjač mora vratiti sa sobom prilikom
spuštanja. U planini ne smije ostati ništa. Svaki penjač zadužuje
biorazgradive vrećice za vlastite fekalije i urin i posebnu kantu u kojoj to
donosi natrag, kako bi planina uistinu ostala čista.
Iz Talkeetne malim sportskim zrakoplovom prebacuju se na Kahiltna
ledenjak na 2.195 m/nv gdje počinje njihov put Zapadnom Buttress
rutom prema vrhu . Put na kojem trebaju savladati 4.000 m/nv. Put
prema novim, usudila bi se reći, do sada i možda najvećim im
planinarskim izazovom.
Posebno me se dojmila slika kada su izašli iz aviona. Usred ledene divljine
na kristalno bijelom snijegu mali crveni sportski aviončić i njih troje s
brdom opreme.
Dočekala su ih nepregledna prostranstva ledene planine sa beskonačnim
horizontima, moćnim ledenjacima i gorostasnim vrhovima. Ta prostranost
divljine i snježne bjeline istovremeno izaziva i neopisivo divljenje ali i
veliko, veliko strahopoštovanje.
Spremili su se, natovarili na leđa velike i teške ruksake od 80 litara a
ostatak opreme vukli su u saonicama koja su im bila pričvršćena za
pojaseve. Tako natovareni krenuli su prema samom cilju-najvišem vrhu
Aljaske.
Na njihovom putu čekalo ih je postavljanje 7 kampova prije završnog
uspona na vrh. Organizacija logora, postavljanje i utvrđivanje šatora,
izrezivanje ledenih blokova za postavljanje zaštitnog zida šatoru, od
vjetra, svakodnevno topljenje snijega i kuhanje, sve to iziskuje dodatne
napore po ionako teškim i hladnim uvjetima uspona. Te odmore u
kampovima osim po tim teškim uvjetima postavljanja kampa, pamtit će i
po lijepim i nezaboravnim druženjima s penjačima cijelog svijeta.
Kako su se sve više penjali, bez obzira na težak uspon i tempo, hladnoća
je sve više i više prodirala do njihovih tijela. Došli su i do kampa 5. Tu
postoji šator s liječničkom ekipom i dežurnim pripadnicima gorske službe.
Alfredu je bilo dosta i napora i hladnoće pa je odlučio odustati od uspona i
vrijeme iskoristiti za uživanje u Anchorageu, upoznati Aljasku s njezine
pitomije i ljepše strane. Priključio se jednoj od ekspedicija koja se vraćala
i s njima se spustio.
Kristina i Jadranko nakon odmora krenuli su dalje do zadnjeg kampa prije
završnog uspona. Od njega za uspon do vrha i natrag treba jedan dan.
Ulogorili su se i odmorili, koliko je to moguće u ovim uvjetima i ujutro
krenuli na završni uspon. Vrijeme je bilo dobro i pogodno za penjanje. U
jednom momentu odjednom je zapuhao nevjerojatno jak arktički vjetar.
Nesreća je bila u tome što se to dogodilo baš u momentu kada je Jadranko
na trenutak skinuo rukavice. Silina ledenog vjetra, iako je vrlo kratko
trajao tek 2-3 minute, bila je nevjerojatno jaka, rukama se uhvatio za
metalnu glavu cepina i tu mu se dogodila nesreća, zadobio je ozebline na
prstima obje ruke. Međutim u prvi moment nije bio toga ni svjestan. Na
Kristinin upit da li je dobro rekao je „Nije ništa idemo dalje“. I krenuli su,
međutim vrijeme se počelo kvariti, dolazila je oluja pa su se morali vratiti
do kampa. Tu se ispostavilo da Jadranko ima ozbiljne ozebline. Uhvatila ih
je oluja koja je trajala 5 dana. 5 dana proveli su u šatoru na ekstremno
niskim temperaturama. Jednu noć u šatoru izmjereno je -42 0C. Kristina je
uz njegu i brigu o Jadranku stalno morala otkopavati snijeg oko šatora i
razbijati led koji je stalno iznova okovao šator. Šesti dan vrijeme se
smirilo i ponovo se moglo krenuti prema vrhu. Jadranko je rekao Kristini
„Ako želiš i osjećaš se da možeš idi. Ako misliš da možeš samo IDI.“ I
tako je Kristina krenula sama prema vrhu. Borila se s velikom strminom i
još većom hladnoćom, ali snagom vlastite volje i upornosti pobijedila je
sve nedaće i uspjela se popeti na najviši vrh sjeverne Amerike -Denali. Uz
zadovoljstvo i ponos istovremeno je osjećala i tugu što tu radost uspjeha
na vrhu nema s kime podijeliti. Ali tako je izgleda moralo biti. Krenula se
spuštati, i put prema logoru bio je po njezinim riječima popraćen uz napor
stravičnom hladnoćom. Kad je došla do šatora, umorna i promrzla uvukla
se onako obučena i zaleđena u svoju vreću kako bi se barem malo
„otopila“. Nakon „utopljavanja i odmrzavanja i prijeko potrebnog odmora
slijedilo joj je raspremanje šatora i spuštanje zajedno sa Jadrankom do
logora 5, gdje je po Jadranka došao helikopter i prevezao ga u bolnicu.
Kristina se htjela sama spuštati, ali to joj dežurni rendžeri nisu dozvolili.
Dodijeli su je trojici američkih marinaca da se spušta sa njima. Spuštanje
je po njezinom opisu proteklo u marširanju i po 14 sati dnevno. Ne bi ona
bila Kristina da nije tvrdoglavo pratila njihov tempo i cijelo vrijeme išla
ukorak sa njima bez obzira koliko joj je bilo naporno i teško.“ Mogu ja to,
mogu ja stisnut zube i izdržati“ hrabrila je sama sebe i izdržala je. Ma nisu
je badava prilikom uspona kolege penjači prozvali Dragon Woman („Žena
Zmaj“).
Mislim da im je uspon na Denali, zbog spleta okolnosti i nesreća na putu
bio puno naporniji nego što su mislili.
Kristina je svoje predavanje završila riječima „ Ako me danas nakon 9
godina pitate kako sam to sve izdržala, iskreno ne znam ni sama ali
izdržala sam.“
Nakon tih njezinih riječi dvoranom se zaorio gromoglasni aplauz. Aplauz
kojim smo, toj djevojci nježne vanjštine, uputili naše divljenje i čestitke
na nevjerojatnoj snazi, upornosti i izdržljivosti, ali i na beskrajnoj
suosjećajnosti i empatiji koju je pokazala u tim ekstremno teškom
uvjetima, kada čovjek jedva brine o sebi, nesebično pomažući prijatelju.
Bravo za cijelu ekipu KAJ-Denali 2008; za Kristinu, za Alfreda i za
Jadranka kojem su, nažalost amputirani dijelovi prstiju na rukama, ali to
ga nije pokolebalo, i dalje osvaja planinske vrhove i ide iz jednog izazova
u drugi.

21.11.2017. Biserka Cigula