2017 Skripta OPS-DU

Sigurno planinarenje
SKRIPTA ZA OPĆU PLANINARSKU ŠKOLU
Proljeće,2017.
Planinarsko društvo DUBOVAC , Karlovac - Opća planinarska škola

Livia Puljak
Sadržaj
1. Povijest planinarstva 3
2. Priprema za planinarenje 6
3. Osnovna planinarska oprema 13
4. Uže i čvorovi 18
5. Prehrana u planini 23
6. Kretanje i boravak u planini 25
7. Noćenje u planini 31
8. Opasnosti u planinama 33
9. Orijentacija 34
10. Meteorologija 40
11. Zaštita prirode 44
12. Prva pomoć 46
13. Spašavanje u planini 60
14. Planinarska organizacija 63
O skripti
Autorica: Livia Puljak.

Kontakt: livia.puljak@gmail.com
Skripta je namijenjena polaznicima Opće planinarske škole. Originalno

je napisana za potrebe Planinarskog kluba Split u veljači 2010.
Nikakvo teoretsko znanje ne može zamijeniti praktično iskustvo;
znanja i vještine stečene u ovoj školi trebate primjenjivati u planini, i
to što češće, da biste ih uistinu savladali. Nakon Opće planinarske
škole na raspolaganju vam je niz specijalističkih edukacija u okviru
Hrvatskog planinarskog saveza, u kojima ćete steći dodatna iskustva iz
pojedinih segmenata znanja naučenih ovdje.
Tijekom škole pridržavajte se uputa vaših nastavnika i vodiča jer ćete
tako najbrže postati diplomirani planinar. Diploma ove škole neće vam
se upisati u radnu knjižicu, ali nadam se da će ostaviti lijep trag u
knjižici vašega života.
Livia
Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 2

Livia Puljak
1. Povijest planinarstva
Povijest međunarodnog planinarstva

Planinarenjem su se ljudi bavili u davna vremena kad nije postojala tehnologija ni
vještina da se o planinarenju piše. Stoga, možemo samo nagađati što su najraniji
planinari radili, koju su tehnologiju koristili, što ih je motiviralo da planinare i da
uopće o tome razmišljaju. Stoga se u povijesti planinarstva može govoriti samo o
zabilježenoj povijesti ove aktivnosti. Planinarenje je u početku bilo motivirano
razlozima koji nisu imali veze s rekreacijom i sportom, kao što su duhovni i religijski
(izgradnja oltara za bogove i planinske duhove), ratni i zaštitni (izgradnja kula
osmatračnica, nadziranje vlastitog i tuđeg teritorija) i znanstveni (proučavanje
meteorologije, geologije, flore i faune). Danas je planinarenje rekreacija i sport, a
nekima i zanimanje jer je potaklo milijunsku industriju i razvoj opreme za
planinarenje, izgradnju planinarskih objekata i obrazovanje vodiča i spašavatelja.
Prije modernog doba ljudske povijesti zabilježeno je vrlo malo pokušaja uspona na
planinske vrhove u rekreativne svrhe.
Tijekom 18. stoljeća prirodnjaci i filozofi, znanstvenici toga doba, počeli su odlaziti u
Alpe kako bi obavili znanstvena istraživanja. Područje oko Chamonixa u Francuskoj
postalo je vrlo zanimljivo istraživačima zbog velikih ledenjaka u planinskom lancu
Mont Blanca. Planinarstvo u modernom sportskom smislu rođeno je kad je mladi
znanstvenik iz Ženeve Horace-Bénédict de Saussure pri prvom posjetu Chamonixu
1760. ugledao Mont Blanc (4807 m) i odlučio da će se na popeti na njegov vrh, ili
omogućiti penjanje na taj vrh. Ponudio je nagradu za prvi uspon na Mont Blanc, ali
tek je 1786. tu nagradu pokupio liječnik iz Chamonixa Michel-Gabriel Paccard i
njegov nosač Jacques Balmat. Nakon 1850. godine su britanski penjači sa
švicarskim, talijanskim ili francuskim vodičima počeli odrađivati uspone na jedan po
jedan visoki vrh u Švicarskoj. Spektakularan uspjeh planinarstva bio je prvenstveni
uspon na Matterhorn (4478 m) 14. srpnja 1865., što je uspjelo Englezu Edwardu
Whymperu. Sredinom 19. stoljeća u Švicarskoj je stasalo mnoštvo vodiča čije je
vođenje omogućilo razvoj planinarstva kao sporta, kao i pohode na sve vrhove u
centralnoj Europi. Do 1870. svi su veći alpski vrhovi bili ispenjani i planinari su počeli
tražiti nove i teže putove do tih vrhova. Krajem 19. stoljeća planinari su pozornost
obratili na Ande u Južnoj Americi, planine Stijenjaka u Sjevernoj Americi, Kavkaz,
vrhove u Africi i naravno, na Himalaju. Najveći vrh u Andama, Aconcagua (6962 m)
prvi put je ispenjan 1897., a 1913. je Amerikanac Hudson Stuck prvi popeo Mount
McKinley (6194 m), najviši vrh Sjeverne Amerike. Put je bio otvoren i za veće
planinske uspjehe, ali tek polovinom stoljeća će se čovjek popeti na vrh zadnjeg
velikog cilja – Mount Everesta.
Kako je prolazilo 20. stoljeće, planinarenje u visokim gorjima je poprimilo pravi
međunarodni karakter. Sve više su Austrijanci, Kinezi, Englezi, Francuzi, Njemci,
Indijci, Talijani, Japanci i Rusi usmjeravali svoju pozornost na najviši planinski lanac
na svijetu – Himalaju. Nakon prvog svjetskog rata Britanci su postavili uspon na
Mount Everest kao svoj značajan cilj. U međuvremenu su planinari iz drugih zemalja
napravili spektakularne uspješne uspone na druge velike himalajske vrhove.
Sovjetski tim ispeo je Stalin Peak (7495 m), najveći vrh na teritoriju bivšeg
Sovjetskog saveza, koji je kasnije preimenovan u Pik Komunizma (engl. Peak
Communism); njemački tim je uspio popeti Siniolchu (6888 m), a engleski tim popeo
se na Nanda Devi (7816 m). Londonski časopis The Alpine Journal, koji je pouzdano
Livia Puljak
bilježio sve uspone, u periodu 1940-1947 nije objavio nijedan novi uspon, što je bila
posljedica drugog svjetskog rata. Nakon rata, 1950-ih, dogodio se niz uspješnih
uspona u Himalaji: najprije su Francuzi ispenjali vrh Annapurna I (8091 m) u lipnju
1950.; Nanga Parbat (8126 m) pohodili su Njemci i Austrijanci 1953. Drugi najviši
vrh na svijetu K2 (8611 m) popela su dva člana talijanske ekspedicije 1954.; iste
godine je austrijska ekipa uspješno došla do vrha Cho Oyu (8201 m). Britanci su
1955. popeli treći najviši vrh na svijetu Kanchenjunga (8586 m) za koji se smatra da
je jedan od najtežih problema u planinarenju, a iste je godine francuska ekspedicija
sa svim svojim članovima popela vrh Makalu (8462 m) zajedno sa Šerpom vodičem.
Lhotse (8516 m) su popeli Švicarci 1956. godine. Međutim, sve ove uspjehe zasjenio
je uspjeh britanske ekspedicije koja je na Mount Everest (8848 m) dovela Edmunda
Hillaryja, pčelara iz Novog Zelanda, i njegovog Šerpa vodiča Tenzinga Norgaya 29.
svibnja 1953. Ovu ekspediciju vodio je britanski pukovnik John Hunt, i to je bio osmi
tim u 30 godina koji je pokušao popeti se na Mount Everest, uz još tri ekspedicije
koje su obavile izviđanje terena.
Tijekom 1960-ih planinarenje je prošlo kroz nekoliko transformacija. Kao i u zlatno
doba Alpi, jednom kad su vrhovi bili popeti, krenulo se u potragu za sve težim
pravcima do vrha. Okomita i „nemoguća“ stjenovita lica planine savladavala su se
korištenjem umjetnih pomagala i naprednih tehnika penjanja. Glatke granitne ploče
penjale su se danima ili tjednima. Primjerice, 1970. je skupina američkih penjača 27
dana penjala 920 m visoku jugoistočnu stranu granitnog monolita El Capitan u
Sjevernoj Americi.
Svestrani planinar može biti kompetentan u sve tri domene planinarstva – hodanje
po planini, penjanje u stijeni i tehnike u snijegu i ledu – svaka od njih je vrlo
različita. Postoje različite varijacije u ovim domenama i čak i iskusni planinari imaju
različitu razinu znanja u svakoj. Dobar planinar koji ima ambicije odlaziti u visoka
gorja, gdje će nailaziti na vertikalne stijene, snijeg i led, treba naučiti dovoljno
vještina iz svih triju domena, koje su u skladu s njegovim planinarskim ambicijama,
fizičkim i mentalnim sposobnostima.
Kad su svi veliki vrhovi bili ispenjani, počelo je natjecanje tko će ih popeti što više u
što kraćem vremenu. Dick Bass je 1985. postao prvi čovjek koji se popeo na sedam
najviših vrhova svih kontinenata.
Povijest hrvatskog planinarstva

Petar Zoranić 1536. je objavio Planine, prvo hrvatsko književno djelo nadahnuto
planinom. Jedini sačuvani primjerak ove knjige čuva se u Hrvatskoj akademiji
znanosti i umjetnosti. Prvu poznatu sliku Kleka objavio je Ivaj Vajkard Valvasor
1689. u svom djelu Die Ehre des Herzogthums Krain. Talijanski opat Alberto Fortis je
1774. objavio putopis Viaggio in Dalmazia, s mnogim podatcima o hrvatskim
planinama. Ivan Lovrić 1776. u djelu Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta
Fortisa opisuje na talijanskom jeziku kako je istraživao pećinu na ušću Cetine, što se
smatra godinom kada je začeta hrvatska speleologija. Saski kralj Friedrich August II
se 1836. penje na Klek u društvu budućeg bana Josipa Jelačića, a zatim i na druge
hrvatske planine – Velebit, Učku, Plješivicu i Biokovo, gdje istražuje floru. Prvi
poznati alpinistički uspon u Hrvatskoj je 1843. napravila ilirkinja Dragojla Jarnević u
stijeni Okića i opisala ga u svom Dnevniku. Da su Hrvati odavno bili skloni noćnim
usponima pokazao je Avelin Čepulić koji je 1852. objavio prvi planinarski putopis u
zagrebačkom časopisu Neven pod naslovom Zora na Učki. Josip Schlosser i Ljudevit
Vukotinović organizirali su prvu planinarsku ekspediciju 1852. i 1869. objavljuju
djelo Flora Croatica, kojim utemeljuju hrvatsku botaničku znanost.
Livia Puljak
U Ogulinu je sredinom travnja 1874. nakon povratka s obližnjeg Kleka poznati

znanstvenik iz Graza dr. Johanes Frischauf bio toliko oduševljen ljepotom planine i
okolicom Ogulina, da je svojim poznanicima Vladimiru Mažuraniću, sinu bana Ivana
Mažuranića i Budi Budisavljeviću, istaknutom hrvatskom književniku predložio da
Hrvati osnuju nacionalnu planinarsku organizaciju, što se te godine i ostvarilo.
Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 15. listopada 1874. kao prva planinarska
organizacija u Hrvata. Osim što je naša planinarska organizacija jedna od najstarijih
hrvatskih udruga, treba istaknuti su Hrvati bili deveti narod svijeta koji je imao svoj
nacionalni planinarski savez i prvi u ovom dijelu Europe.
Prvi organizirani planinarski pohod HPD je organizirao 17. i 18. svibnja 1875. na
Oštrc i Plješivicu.
Za razliku od planinarstva u drugim zemljama gdje je glavni cilj bilo osvajanje tada
još neosvojenih vrhova, hrvatsko se planinarstvo razvilo kao snažan pokret čiji je cilj
bilo upoznavanje planinskih krajeva naše zemlje. Njegovi prvi članovi, većinom
poznati znanstvenici, sveučilišni profesori i akademici Josip Schlosser, Vladimir
Mažuranić, Spiridon Brusina, Juraj Bauer, Đuro Pilar, Tadija Smičiklas, Josip Torbar i
ostali. Ovi znanstvenici zacrtali su kao svoju glavnu društvenu zadaću proučavanje
gorovitih dijelova hrvatske zemlje, tada još pune nepoznanica, i time obogatili
hrvatsku znanost i kulturu.
Prvo planinarsko predavanje održao je 1875. profesor geologije na zagrebačkom
sveučilištu Ivo Pilar na temu postanka gora. Grad Zagreb daje HPD-u 1878. „gradsku
kuću“ na Sljemenu koja je nakon dogradnje dobila ime Tomislavov dom. Prve
markacije stavlja 1882. Levin Schlosser, tajnik HPD-a, kad je označio prilaze
Sljemenu. HPD je 1884. objavio Spomenicu povodom svoje desetogodišnjice, što je
bila prva hrvatska planinarska knjiga. Hrvatski planinar bio je prvi planinarski časopis
kojeg je HPD kao svoje glasilo počeo izdavati 1898., a izdaje se i danas pod tim
imenom. Inženjer Ante Premužić 1930. počinje graditi glasovitu velebitsku stazu
dugačku 57 km koja je dovršena 1933. Prvi uspon na Mont Blanc bez vodiča napravili
su Dušan Jakšić i Franjo Draženović 1930., a njih dvojica su sljedeće godine popeli i
Matterhorn bez vodiča. Prvi hrvatski ženski uspon na Mont Blanc napravila je Micika
Frolich iz Zagreba 1938. Planinarski savez Hrvatske (PSH) osnovan je 1848. Gorska
služba spašavanja osnovana je 1950. u sklopu PSH, a 1953. PSH postaje član
međunarodne planinarske organizacije UIAA. Riječki planinari 1955. organiziraju prvu
visokogorsku ekspediciju u inozemstvo i penju se na Kilimanjaro. U Samoboru se
1956. godine osniva prvi planinarski muzej. Željko Poljak je 1971. na Himalaji prvi
put zabio hrvatsku zastavu na Bezimenom vrhu u masivu Annapurne. Prvu hrvatsku
alpinističku ekspediciju u inozemstvo vodio je Jerko Kirigin 1971. na Grenlandu. Prva
hrvatska andistička ekspedicija pod vodstvom Jerka Kirigina penje se 1974. na
Aconcaguu, ali iste godine se događa najveća nesreća u našoj planinarskoj povijesti
jer su tada na Kavkazu u stijeni Ušbe poginula četvorica hrvatskih alpinista: Ante
Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak. Prvi Hrvat uspeo se na Mount
Everest 1979.; bio je to Stipe Božić iz Splita, jedan od rijetkih koji se na taj vrh
popeo dvaput (drugi put 1989.). Stipe Božić je 1997. zaključio sve uspone na svih
sedam najviših vrhova na kontinentima. PSH 1991. mijenja ime u Hrvatski
planinarski savez (HPS) i razdružuje se od Planinarskog saveza Jugoslavije. HPS je
ponovno primljen u UIAA 1991. u Budimpešti. Prva hrvatska alpinistička ženska
ekspedicija, čijih se pet članica (Darija i Iris Bostjančić, Vedrana Simičević, Jana
Mijailović, Marija Maćešić) popelo na šesti vrh na svijetu - 8.201 metara visok Cho
Oyu, obavljena je u listopadu 2007. Druga hrvatska alpinistička ženska ekspedicija
dovela je četiri Hrvatice na Mount Everest (Darija i Iris Bostjančić, Milena Šijan, Ena
Vrbek) u svibnju 2009.

Livia Puljak
2. Priprema za planinarenje
Priprema i planiranje planinarenja ovise o postavljenom cilju. Početnici planinari

često ne znaju što ponijeti sa sobom u planinu i kako planirati planinarenje, ali iako
se planinarske ture razlikuju – osnove koje treba ponijeti uvijek su iste. Prije početka
pakiranja potrebno je procijeniti koliko dugo će se planinariti. Pri planiranju je
potrebno uzeti u obzir vlastite sposobnosti, vremensku prognozu i vrstu terena.
Procjena vlastitih sposobnosti i sposobnosti grupe

Planiranje planinarenja uvijek bi trebalo sadržavati dozu samokritičnosti i procjenu
vlastitih sposobnosti koja će uzeti u obzir ciljeve i grupu s kojom će se planinariti.
Naglasak je na grupi jer se samostalno planinarenje ne preporučuje. Planinarska
grupa bi trebala imati najmanje tri člana kako bi se prikladno savladale moguće
opasnosti u planini. Čovjek koji ne zna ništa o penjanju u stijeni, prelasku rijeke,
spavanju na otvorenom u planini, prikupljanju hrane, filtriranju vode, orijentaciji
pomoću kompasa i slično ne smije planirati turu na kojoj će mu biti potrebna ova
znanja. Ovo treba naučiti prije samostalnog odlaska u planinu.
Treniranje prije planinarenja

Preporučljivo je imati program vježbanja koji će podići ukupnu razinu tjelesne
pripravnosti prije planinarenja. Bokove i ramena je potrebno pripremiti za
planinarenje kad se radi o turama koje zahtijevaju težak ruksak. Program priprema
treba početi barem 2-3 tjedna prije odlaska na veliku turu i naviknuti bokove i
ramena na težak teret. Postupno treba povećavati težinu u ruksaku i vrijeme nošenja
ruksaka. Na ovaj način će se smanjiti mogućnost iritacije kože i oštećenja točaka na
tijelu na koje pritišće ruksak. Osim toga, uvježbat će se mišići za nošenje ruksaka.
Trčanje je najbolji način za poboljšanje tjelesne kondicije jer u isto vrijeme priprema
noge i stopala za teške planinarske dane koji su pred njima. Ako je moguće, treba
trčati na uzbrdici, što će dramatično povećati intenzitet vježbanja i pripremiti stopala,
gležnjeve i koljena za razlike u uzbrdici i nizbrdici. Vježbanje hodanja s teškim
ruksakom treba izmjenjivati s trčanjem uzbrdo i nizbrdo.
Treniranje u planini
Za planinarenje je potrebna odgovarajuća fizička kondicija. Planinarenje uzbrdo i
nizbrdo specifična je tjelesna aktivnost koja od tijela zahtijeva napore na koje
neiskusan planinar nije naviknut. Čak i osobi koja je navikla hodati, planinarenje po
planini pod nagibom, i opterećenje ruksakom od 10-15 kg znatno će promijeniti cijelo
iskustvo i shvaćanje vlastitih tjelesnih mogućnosti. U treniranju za planinarenje
ključno je planirati polagan, ali trajan napredak. Nema svrhe sebe iscijediti potpuno.
Planinarimo radi uživanja i iako je dobro pomicati svoje granice, ne treba ići
predaleko prenaglo. Preporučljivo je postaviti male, ali realne ciljeve. Dobro je početi
s malim turama od 2-4 km koje će se redovito raditi barem jednom tjedno, i to u
vremenskim uvjetima koji nisu zahtjevni i s malim ruksakom. U početku je važno
dobro planirati vrijeme odlaska i povratka iz planine prije sumraka. Duljinu
planinarenja nakon toga treba postupno produžavati do trenutka kad se u jednom
danu može bez velikog napora prijeći 15 km planinskih staza. Na takvoj dnevnoj turi

Livia Puljak
nužan je veći dnevni ruksak s osnovnom opremom, hranom i presvlakom. Nakon što
se postigne ovaj uspjeh, preporučuje se povećavati težinu ruksaka dodavanjem veće
količine opreme, hrane i vode. U trenutku kad planinar može dobro podnijeti dan
tijekom kojeg će hodati 15 km s ruksakom od 10 kg, spreman je za treniranje u
zahtjevnijim terenima i na turama u kojima će savladati veću visinsku razliku. Nakon
toga se postupno povećava prijeđena udaljenost u planini i težina ruksaka. S
prikladnim treniranjem, planinar bi trebao biti u mogućnosti nositi na zahtjevnim i
višednevnim turama 25-30% vlastite tjelesne mase u ruksaku. Velika je razlika
planinariti po ravnom terenu i planinariti uzbrdo i nizbrdo. Stoga postupno treba
povećavati visinsku razliku tijekom jednodnevnih planinarenja. Višednevno
planinarenje značajno je drugačije od jednodnevnog jer treba ponijeti više opreme, a
isto tako računati na moguće žuljeve, bolove u mišićima i iritaciju kože. Ako ga
zanimaju višednevni boravci u planini, planinar bi trebao postupno povećavati broj
dana koji može ugodno provesti u planini. Ovakav program treniranja u planini će
povećati ukupnu razinu tjelesne kondicije planinara i pripremiti tijelo na izazove
boravka u planini. Uvijek je dobro pripremiti se za planinarenje i pomoću drugih vrsta
vježbanja (trčanje u gradu, biciklizam, odlasci u teratanu, na jogu, pilates – ovisno o
tome što je nekome draže).
Analiziranje terena
Očekivano trajanje planinarenja i predmeti koje treba ponijeti sa sobom uvelike ovise
o terenu na kojem će se planinariti. Planinski teren i staze potrebno je proučiti
unaprijed i saznati što više o planiranoj ruti, stazama i trenutnim uvjetima na
terenu. Potrebno je proučiti sve dostupne planinarske karte i vodiče za
planinarenje. Bolje su mape koje su detaljnije. Uvjeti na terenu mijenjaju se ovisno o
vremenskim dobima. Čak se i održavane staze razlikuju po težini i preprekama.
Velika je razlika prelaziti preko livade i preko velikih gromada kamenja. Planinar bi
trebao pronaći planinarsku kartu i vodič koji upozorava na vrstu terena na stazi.
Lokalni vodiči i domari u planinarskim domovima uvijek su izvrstan izvor informacija
o nekom terenu i stanju na stazi. Uvjeti na stazi mijenjaju se i tijekom vremena –
staza koja je danas dobro očišćena i markirana, za par godina može izgledati
potpuno suprotno ako je planinarsko društvo koje je za nju zaduženo prestane
održavati. Zato je uvijek važno informirati se o stanju staze prije odlaska na
planinarenje. U tom je smislu dobro baviti se organiziranim planinarenjem u
planinarskim klubovima, jer se u tom slučaju planinarski vodiči informiraju za vas. 
Vremenska prognoza
Vremenski uvjeti i temperatura zraka važni su čimbenici koji određuju kako planirati
turu u planini, što treba ponijeti i kako će se čovjek provesti u planini. Najčešća je
greška da se vrijeme uzima zdravo za gotovo. Samo zato što je u gradu sunčano u
trenutku kad se kreće na planinarenje, to ne znači da je u planini lijepo vrijeme ili,
čak i ako jest, da se neće promijeniti. Ne treba griješiti na način da se razmišlja da je
planinarenje ugodno bez obzira na vremenske uvjete. Velika je razlika hodati po
suhoj osunčanoj stazi i gacati po blatu tijekom oluje. Promjene u vremenskim
uvjetima i stanju staze mogu udvostručiti ili utrostručiti vrijeme koje je potrebno za
prijeći neku udaljenost u planini. Osim toga, u planini često puše vjetrić, kojeg ne
mora biti u gradu, ili je taj vjetar mnogo jači, a osobito kad se hoda po grebenu ili po
drugim izloženim mjestima. Postoje izvrsne stranice na internetu na kojima se
planinar može informirati o planinskoj prognozi – to je nužno naglasiti jer se,

Livia Puljak
ponovimo, vrijeme na planini može značajno razlikovati u odnosu na vrijeme u gradu

iz kojeg krećemo planinariti.
Međunarodne internetske stranice na kojima možete naći prognozu za planine su:
Mountain Weather Forecast: www.mountain-forecast.com – u tražilicu upišete ime
planine i onda vam se ponudi nekoliko različitih nadmorskih visina za koje možete
pogledati prognozu za sljedećih 6 dana.
Norveški meteorološki institut: www.yr.no – u tražilicu upišete ime planine i možete
dobiti kratkotrajnu ili dugoročnu (za jedan dan, tri dana ili devet dana) prognozu.
Aklimatizacija na velikoj visini

Planinarenje u visoka gorja zahtijeva oprez zbog mogućnosti razvoja visinske bolesti.
Na velikoj nadmorskoj visini manja je količina kisika u zraku, što umanjuje radnu
učinkovitost i tjelesnu sposobnost. Visina može negativno djelovati na osjetljivije
planinare već na nadmorskoj visini od 2000 m. U Hrvatskoj je najviša planina
(Dinara) visoka 1831 m tako da kod nas nemate straha od visinske bolesti, ali ako
vam planinarske ambicije porastu i krenete u visine u inozemstvo, imajte u vidu tu
opasnost.
Ljudi se razlikuju po svojoj toleranciji nadmorske visine i načinu na koji njihovo tijelo
reagira na tlak zraka i smanjenu količinu kisika. Ne postoji povezanost između
tjelesne kondicije i tolerancije velike nadmorske visine. Dapače, izuzetno dobra
kondicija nekad tjera ljude u pretjerane napore i ustrajnost u napredovanju u planini
koji mogu doprinijeti nastanku visinske bolesti.
Vrijeme aklimatizacije je individualno, a ovisi o različitim čimbenicima kao što su
brzina uspona, genetska predispozicija, apsolutna dosegnuta visina, prijeđena
visinska razlika, itd. Ovisno o ovim čimbenicima i zacrtanom cilju aklimatizacija će
zahtijevati od nekoliko dana do dva mjeseca (ako odlučite otići na Mt. Everest).
Kvaliteta aklimatizacije ovisi uglavnom o individualnom odgovoru pluća na smanjenu
količinu kisika (hipoksiju).
Aklimatizacija se uvijek mora odvijati postupno, korak po korak. Osnovna pravila
aklimatizacije su: (1) započeti na nižim visinama i polako, ali sigurno napredovati na
veće visine. Kad se osoba aklimatizira na određenu visinu i krene još više, ponovno
počinje proces aklimatizacije. Konstantna aklimatizacija prestaje na visini od 5300 m.
Podatci iz istraživanja pokazuju da je moguće napraviti pred-aklimatizaciju
korištenjem posebnog programa u barokomori u kombinaciji s dužim izlaganjem
većoj visini. (2) Najvažnija je visina na kojoj se spava i zato je važno osigurati da
razlika između visine na kojoj se spava dva uzastopna dana nije veća od 300 m, ali
ovu preporuku treba prilagoditi uvjetima. (3) Ako se leti ili vozi direktno na
nadmorsku visinu veću od 3000m, potrebno je napraviti pauzu od najmanje 24 sata
prije nego počne uspon i aklimatizacija.
Kontroliranje težine ruksaka

Priprema za planinarenje često je borba protiv viška težine u ruksaku. Jer, sve što se
nosi u planinu treba nositi na leđima. Svaki put kad planinar podigne stopalo i
zakorači, podiže punu težinu tijela i ruksaka. Kad se ovo pomnoži s tisućama koraka
koje treba napraviti na izletu, jasno je da je svaki gram viška u ruksaku značajno
opterećenje za planinara. Stoga priprema za planinu mora uključiti razmišljanje o
težini stvari koje se namjeravaju ponijeti, i to ne samo o težini ruksaka nego i o

Livia Puljak
težini opreme koju će planinar obući i obuti. Planiranje obično zahtijeva kompromise
između udobnosti i lakoće tijekom hodanja (lakši teret) i udobnosti u vrijeme kad se
ne hoda (bolja hrana, više opreme i bolja oprema, knjige, razonoda, itd.). Dobro
uvježban planinar može nositi trećinu svoje težine na sebi i u ruksaku. Međutim, već
i četvrtina vlastite težine u ruksak značajno je opterećenje. Jedna petina tjelesne
težine kao dodatno opterećenje omogućuje ugodno planinarenje. Praktično, to znači
da osoba od 50 kg može na sebe staviti 10 kg u ruksaku i u opremi i da će joj to
omogućiti ugodno i ne pretjerano naporno planinarenje.
Kad se pakira ruksak najprije treba odlučiti što je apsolutno nužno od opreme,
tekućine i namirnica. Ovo treba zapisati. Prilikom kupnje preporučuje se uložiti novac
u ultra-laganu i višenamjensku opremu koja će ispuniti više planinarskih zahtjeva.
Konstantni zahtjevi za laganim teretom u planini potakli su razvoj inovativnih
tehničkih rješenja koja kombiniraju više funkcija u laganoj opremi. Većina
proizvođača već na pakiranju navodi koliko je teška oprema koja se kupuje. Na
primjer, ako planinar kreće na višednevnu turu, preporučljivo je ponijeti laganu, ali
vrlo hranjivu dehidriranu hranu, kojoj se doda voda i prokuha se. Planinar u ruksaku
treba ponijeti samo ono što je stvarno nužno za planirani izlet. Naravno, definicija
„nužnosti“ svakom je drugačija. Nekad u ruksacima naših planinara viđamo samo
novčanik i pola litre vode, dok drugi nose ruksake teške po 15-20 kg za jednodnevne
ture. Tu zaista čovjek treba biti racionalan i ponijeti svu nužnu opremu, ali ne
pretjerivati.
Koga obavijestiti o odlasku u planinu

Obitelj ili bliske osobe uvijek treba informirati o namjeri odlaska u planinu, reći kad
se otprilike očekuje povratak i ostaviti im imena osoba s kojima se namjerava
planinariti (ime planinarskog vodiča ako je odlazak na izlet organiziran). Treba im
ostaviti brojeve mobitela barem još jedne osobe iz planinarske grupe. U planinarskim
domovima, skloništima i na vrhovima planinar se uvijek treba upisati u knjigu
predviđenu za upis. Ove knjige ne služe za zadovoljavanje nečije znatiželje nego i za
praćenje kretanja izgubljenih planinara.
Što ponijeti u planinu

Postoji ograničenje koliko težine čovjek može nositi pa treba dobro planirati.
Pakiranje ovisi o duljini planirane ture, vremenskim uvjetima, težini terena koji treba
prijeći i planiranim aktivnostima.
O duljini ture ovisi količina hrane i vode koju treba ponijeti, i dostupnost mjesta na
kojima se zalihe hrane i vode mogu obnoviti. Voda je najveći problem i treba je
dovoljno ponijeti. Na planinarenju se zbog tjelesnog napora i znojenja, osobito ako
je vruće, popije 2-4 litre tekućine i ako nema sigurnog načina za obnavljanje zaliha
vode ili za nalaženje i filtriranje vode u prirodi, onda će težina same vode već biti
ozbiljan problem. Zato je preporučljivo nositi više litara vode na planinarski izlet ili
ako se nosi manje vode onda planirati planinarsku turu oko sigurnih izvora vode,
bunara ili planinarskih objekata.
Ako se ide na višednevno planinarenje i ako se pritom ne planira spavati u
opskrbljenim planinarskim domovima, potrebno je ponijeti i vlastiti šator, vreću za
spavanje i podlogu za spavanje. Potrebno je ponijeti najlakši i najmanji šator koji se
može pronaći, a koji će dati nužnu zaštitu s obzirom na vremenske uvjete. Ako se
radi o višednevnom izletu, kad se razmatra potrebna oprema, zapravo nema razlike

Livia Puljak
u opremi potrebnoj za 3-dnevni i 10-dnevni planinarski put (naravno, razlike u

potrebama za hranom za 3 ili 10 dana drastično se razlikuju). Međutim, što se dulje
planinari, teže je predvidjeti vremenske uvjete, što zahtijeva opremu koja će
podnijeti sve uvjete. Što se duže planinari, čovjek želi i više luksuza. Spartanski
uvjeti koji se mogu podnijeti tijekom 3 dana, možda će biti nepodnošljivi nakon 8
dana.
O vremenskim uvjetima značajno ovisi težina ruksaka. Nije isto pakirati ruksak za
suho i toplo vrijeme, ili za hladne, kišovite i snježne uvjete. U biranju opreme važno
je znati vremensku prognozu. U planinama je karakteristično promjenjivo vrijeme i
potrebno je pripremiti se za nagle kiše i hladnoću.
Planinski teren će odrediti vrstu planinarskih cipela i potrebne tehničke opreme. Ako
se namjerava penjati po stijenama ili spuštati po konopu, nužna je značajna dodatna
količina opreme.
Planirane aktivnosti, kao što su fotografiranje, slikanje i znanstveno istraživanje
zahtijevaju dodatnu specijaliziranu opremu za te aktivnosti. Bez obzira na planirane
aktivnosti, pravilo je da se mora pokušati smanjiti što više težina i volumen prtljage.
Podsjetnik za pakiranje ruksaka

Jednodnevno planinarenje manje je zahtjevno nego planinarenje koje uključuje
penjanje u stijeni ili noćenje u planini, ali ipak zahtijeva niz predmeta za
osiguravanje sigurnog boravka u planini. Opremu za planinarenje treba držati na
jednom mjestu, da se nešto što je zaista nužno ne zaboravi ponijeti. Preporučljivo je
određene predmete, kao što su naočale, zviždaljka, kapa, kompas, čeona lampa,
rukavice, kremu za sunce i sl. uvijek držati u ruksaku.
Oprema za jednodnevne ture

- Dobre, udobne planinarske cipele. Potreba za kvalitetnim i udobnim
planinarskim cipelama ne može se dovoljno naglasiti. Ono što je u početku
planinarenja blago žuljanje i neugoda, za jedan sat će dovesti do uništene
kože i krvarenja. Važno je da gojzerice dobro pristaju i da štite gležanj.
Gojzerice koje su otporne na ulazak vode izvana uvijek su poželjnije, ali i više
koštaju.
- Planinarske čarape s ojačanjima protiv nastanka žuljeva. Iznimno je važnno
ponijeti i dodatne čarape – za slučaj da gojzerice nisu vodootporne ili ako je
potok koji se prelazi dublji nego se očekivalo.
- Ruksak volumena do 30 litara. U ruksaku uvijek držite veliku kesu za smeće i
u nju stavljajte stvari, kako bi ostale suhe ako počne padati kiša. Ako se ta
kesa prokida, zamijenite je novom.
- Planinarski štapovi – nije svatko ljubitelj štapova, ali oni daju dodatnu
sigurnost prilikom prelaska vode, na klizavim terenima ili ako se dogode
lagane ozljede noge. Mogu se upotrijebiti i za imobilizaciju u nuždi.
Teleskopski štapovi koji se mogu skratiti na trećinu ukupne duljine svakako
su bolji i zgodniji, i mogu se zakačiti za ruksak, nego štapovi koji se ne mogu
skupiti.
- Voda – bez obzira na to koliko dugo će se planinariti, vrijeme može uvijek biti
toplije nego se očekivalo, staza ne mora biti u hladu, ili planinarenje može biti

Livia Puljak
dulje od planiranog. Nikad nije loše imati viška vode. Voda se treba nositi u
plastičnim bocama i spremnicima. Ekološki je mnogo prihvatljivije imati
vlastitu čuturu za vodu koja će se svaki put nadopuniti nego kupovati
flaširanu vodu u trgovini za svaku turu. Vrlo su zgodni plastični spremnici za
vodu (engl. hydrobag) koji se stave u ruksak, i iz njih izlazi cjevčica iz koje
se može piti voda tijekom hodanja, bez zaustavljanja i skidanja ruksaka.
- Hrana u dovoljnoj količini za planiranu turu.
- Prikladna odjeća – najbolja je specijalizirana planinarska odjeća koja se brzo
suši. Preporučuje se odijevanje u slojevima i ponijeti presvlaku. Odijevanje u
slojevima podrazumijeva donju majicu, majicu kratkih rukava, tanku majicu
dugih rukava, debelu majicu dugih rukava (po mogućnosti flis) i jaknu.
- Naočale za sunce
- Šešir ili kapa sa širokim obodom – zgodni za zaštitu od sunca i kiše.
- Zaštita od kiše – u najgorem slučaju za to može poslužiti i obična velika kesa
za smeće, ali bolju zaštitu pruža kabanica ili pelerina za kišu koji se mogu
dobro složiti u mali paket.
- Gležnjače (gamaše) – ako pada kiša ili se očekuje blato na stazi.
- Pribor za prvu pomoć – ne mora sadržavati mini-bolnicu; dovoljno je imati
vlažne maramice, flastere, zavoj, trokutastu maramu, gazu i astro-foliju u
vodootpornom paketu. Mnoge trgovine prodaju već pripremljene komplete za
prvu pomoć koji su vrlo lagani i imaju mnogo zgodnog pribora.
- Krema protiv sunca, balzam za usne i repelent za kukce. Kremu za sunce s
visokim zaštitnim faktorom treba nanijeti pola sata prije izlaganja suncu,
u debelom sloju, i nakon toga je svakih par sati ponovo nanijeti.
- Čeona lampa – za slučaj mraka
- Sat – vrijeme brzo prolazi u planini, osobito ako ima puno toga za vidjeti.
Planinari trebaju unaprijed znati koliko prosječno traje planinarenje u oba
smjera, i prema tome planirati vrijeme odlaska i povratka. Iznimno je važno
znati koliko je sati zimi, kad je dan kratak, da nas ne bi uhvatila noć u planini.
- Planinarski zemljovid – ne treba se oslanjati na to da će planinarski znakovi i
putokazi biti prisutni na svakom raskrižju.
- Kompas – za snalaženje u planini, makar najlakši i najjednostavniji.
- Mobitel
- Osobni dokumenti
- Planinarska iskaznica
- Novac
Ostala oprema o kojoj treba razmisliti:

- Fotografski aparat – šteta je ne zabilježiti prekrasne planinske prizore
- Dvogled – planinari često staju na vidikovcima i gledaju prekrasne vidike.
- Dereze i cepin, ako se očekuju snijeg i led.

Livia Puljak
- GPS/visinomjer/termometar – što je veća udaljenost koja se namjerava

prijeći, ovi predmeti postaju sve nužniji
Oprema za višednevno planinarenje

Ovisno o uvjetima u kojima će se planinariti treba isplanirati potrebnu opremu. Ako
se spava u planinarskim domovima koji imaju plahte i gdje se namjerava jesti, onda
sigurno nisu potrebni šator, kuhalo, vreća za spavanje i podloga za spavanje. Uz
opremu opisanu kao nužnu za jednodnevno planinarenje, s ovog popisa treba uzeti
ono što se procijeni kao potrebno za višednevnu turu:
- veliki ruksak, volumena većeg od 40 litara
- šator i podloga za šator
- vreća za spavanje
- podloga za spavanje
- kuhalo
- gorivo za kuhalo
- posude za kuhanje s poklopcem
- nož, viljuška i žlica
- šalica
- mekane cipele za hodanje oko šatora
- sredstva za filtriranje vode
- kompresivne vreće
- rezervne baterije
- biorazgradivi sapun
- radio-stanice
- šibice ili upaljač
- karabineri s maticom i barem dvije zamke promjera 6 mm
- penjački pojas
- kaciga
- hepo kocke za paljenje vatre
- zviždaljka
- vlažne maramice
- bijeli toaletni papir bez mirisa
- osobna toaleta: češalj, četkica za zube, pasta za zube, zubni konac, pribor za
brijanje, krema za ruke
- topla kapa, šal i rukavice
- otvarač konzervi
- pribor za šivanje i popravljanje opreme
- čvrsta ljepljiva traka (engl. duct tape)
Livia Puljak
- lagani ručnik
- olovka i blok
- kese za smeće
Posuđivanje planinarske opreme

Teško je očekivati da će planinari početnici imati svu potrebnu opremu za
planinarenje. Najprije se kupuju dobre planinarske cipele, zatim ruksak pa sve
ostalo. Visoke cijene opreme često uvjetuju da se oprema skuplja godinama. U
takvim uvjetima planinari često posuđuju opremu od poznanika ili iz planinarskih
klubova. Posuđivanje je ponekad nužno, ali nije poželjno jer je uvijek bolje imati
vlastitu, isprobanu opremu. Ono što se posudi nužno je prethodno isprobati kako
se ne bi dogodilo da se tijekom planinarenja pokaže kako neki posuđeni predmet ne
pristaje dobro, ili je pokvaren. Planinarske cipele prilagođavaju se stopalu vlasnika i
ne bi ih trebalo posuđivati. Planinarska vreća vrlo je osoban predmet i mnogi
planinari je ne žele posuditi drugima. Za posuđenu opremu se treba brinuti bolje
nego za vlastitu – svu opremu treba dobro osušiti prije pakiranja kako se ne bi
razvila plijesan ili promijenila boja. Sve što se posudi treba vratiti što prije, očišćeno,
osušeno i u dobrom stanju. Planinari koji dugo planinare, a uvijek posuđuju istu
opremu od poznanika ili iz klubova navlače na sebe bijes jer očito ne žele uložiti
novac u opremu koja im je često potrebna.
Savjeti za dan prije planinarenja

Ruksak treba pripremiti dan ranije, kako se na dan planinarenja ne bi u brzini nešto
zaboravilo ili zakasnilo na dogovoreno mjesto polaska na planinarenje. Ukoliko je
vruće, dan ranije se može zamrznuti voda koja će se ujutro staviti u ruksak i
tijekom dana polako otapati pa će u ruksaku cijeli dan biti hladne vode. Navečer je
dobro pojesti obrok uglavnom od ugljikohidrata koji će dati tijelu energiju tijekom
hodanja. Posuđenu opremu treba isprobati kako ne bi bilo neugodnih iznenađenja u
planini. Prije planinarenja potrebno je dobro se naspavati. Ne zaboravite naviti sat
ujutro na vrijeme da se spremite i dođete u dogovoreno vrijeme na mjesto polaska.
3. Osnovna planinarska oprema
Planinarske cipele (gojzerice): Gojzerice su nužne za sigurno planinarenje jer se

ne može sigurno planinariti u tenisicama i gradskim cipelama. Gojzerice su
definitivno najvažniji dio planinarske opreme i prva stvar koju treba kupiti kad se
počinje planinariti. Budući se zbog udobnosti planinari s debljim čarapama, gojzerice
se obično kupuju barem pola broja veće nego gradske cipele. Kvaliteta i izdržljivost
gojzerica mogu odrediti sposobnost planinara da se kreće dalje, brže i sigurnije.
Gojzerice su napravljene tako da pružaju udobnost pri hodanju u planinskom terenu i
da zaštite nogu od kamenja, blata, vode i drugih prepreka. Gojzerice štite gležanj od
izvrtanja, ali ne umanjuju previše pokretljivost gležnja. One moraju biti i poprilično
čvrste kako bi dobro poduprle nogu. Planinarska cipela koja dobro stoji i koja ima
posebnu zaštitu na dijelovima stopala na kojima se često stvaraju žuljevi osigurava
udobnost tijekom planinarenja.

Livia Puljak
Postoji mnogo vrsta planinarskih cipela, ali nijedne neće noge zauvijek držati suhima.
Cipele je stoga potrebno svaki put nakon planinarenja dobro očistiti, i redovito
impregnirati sredstvima koja će im omogućiti nepropusnost za vodu, osobito ako se
odlazi na snijeg. Kvalitetnije su gojzerice od kože, a dulje traju i manje propuštaju
vodu one koje imaju što manje šavova u gornjem dijelu.
Nakon svake uporabe planinarske cipele treba očistiti, osušiti i namazati
odgovarajućim sredstvom. Gojzerice se ne smiju sušiti na suncu ili u neposrednoj
blizini jakih izvora topline. Ponekad se u planini na nogama planinara vide tzv.
trekerice, cipele koje izgledaju kao kombinacija gojzerica i tenisica, a nemaju
povišeni dio za zaštitu gležnja. Kako im samo ime kaže, takve cipele nisu
namijenjene planinarenju uzbrdo nego planinarenju po više-manje ravnom terenu
(engl. trekking) pa ih treba izbjegavati ako namjeravate hodati po neravnom terenu,
uzbrdo i nizbrdo jer ne štite gležanj.
Kad kupujete planinarske cipele, obavezno ih izvrnite naopako i pogledajte im đon.
Bolje gojzerice imaju đon od posebne gume koja se naziva Vibram, što je označeno
posebnom žutom oznakom na potplatu. Takva guma bolje prianja uz stijenu i imaju
je sve bolje gojzerice.
Gležnjače (gamaše): Komad opreme koji štiti dio gornji dio stopala i potkoljenicu;
donjim dijelom se zakači za gojzericu, a u gornjem dijelu ima patent, čičak-traku i
elastičnu traku koja gležnjače drži na nozi. Izrađene su od vodonepropusnog
materijala i preporučljivo ih je koristiti uvijek u vlažnim, blatnim i snježnim
okolnostima jer sprječavaju vlaženje cipela i hlača te produljuju vijek trajanja
planinarskih cipela. Gležnjače mogu biti niske, visoke, a ima i onih koje prekrivaju
cijelu cipelu. Bolje su, ali i skuplje gležnjače od specijalnih membrana koje „dišu“ kao
što je Gore-Tex.
Naprtnjača (ruksak): Ruksak je dio osnovne planinarske opreme jer omogućuje

pohranjivanje opreme na jedno mjesto i njeno nošenje na leđima. Na taj način se
oslobađaju ruke i omogućuje sigurno planinarenje. Osim što služi za nošenje
predmeta, ruksak omogućuje i da se na njega sjedne, a isto tako i da s u njega
uvuku noge u slučaju potrebe za zagrijavanjem. Čvrst ruksak može omogućiti i
prijenos unesrećenog na leđima.
Planinarski ruksak je poseban tip ruksaka, koji se nekad naziva i tehnički ruksak, a
vrlo je složen i posebno dizajniran za planinarenje. U usporedbi s naprtnjačama koje
se upotrebljavaju za nošenje knjiga ili prijenosnih računala, planinarski ruksak je
dizajniran tako da može nositi mnogo veće terete i stoga ovakve naprtnjače ne
opterećuju samo ramena, nego i bokove pomoću širokih mekanih pojaseva, da bi se
težina tereta jednakomjerno rasporedila na nogama i na leđima, te za bolju
ravnotežu i veću udobnost. Dobar planinarski ruksak mora imati trake na bokovima i
trake na prsima koje se zakopčaju i na taj način prenose dio težine ruksaka na
bokove i prsa.
Jednodnevno planinarenje zahtijeva naprtnjaču od barem 20-30 l, a za dvodnevni
izlet 40-50 l. Postoje naprtnjače posebno dizajnirane za kajaking, kanjoning,
penjanje u stijeni, turno skijanje i ostale aktivnosti, a imaju osobine specijalizirane za
pričvršćivanje opreme koja se koristi u ovim aktivnostima.
Prije stavljanja stvari u glavni odjeljak naprtnjače, preporučljivo je u nju najprije
staviti veliku kesu, u svrhu zaštitu od kiše i tek u nju stavljati stvari.

Livia Puljak
Neki ruksaci imaju prekrivače koji se izvade za vrijeme kiše i oviju oko ruksaka, čime
se sadržaj ruksaka štiti od vlage. Prekrivači za ruksak (engl. cover) mogu se kupiti i
odvojeno od ruksaka, a proizvode se u različitim veličinama.
Planinarski štapovi: Specijalizirani štapovi planinarima omogućuju veću stabilnost i

manje umaranje nogu zbog povećanja aktivnosti mišića ruku. Teleskopski štapovi
imaju podesivu duljinu i izmjenjive vrhove i krpljice. Skupljeni obično imaju trećinu
ukupne duljine. Teleskopski štapovi su savitljiviji i krhkiji od štapova koji nisu
podesivi, ali su praktičniji za spremanje i pričvršćivanje na naprtnjaču.
Kad planinar privremeno ne koristi štapove, primjerice prilikom hodanja po ravnom,
a ne želi ih još pospremiti, treba ih pravilno nositi – tako da su oštri vrhovi štapa
usmjereni prema naprijed, a ne prema natrag. Kad su vrhovi usmjereni prema
naprijed, planinar kontrolira položaj štapa, ali ako su usmjereni prema natrag mogu
nehotice ozlijediti planinara koji se nalazi odmah iza nas.
Odjeća: S prikladnom odjećom planinaru će biti toplije kad je hladno, hladnije kad je
vruće, brže će se osušiti ako se uznoji ili skvasi zbog kiše, i bit će mu udobnije
tijekom planinarenja. Nove vrste planinarske odjeće izrađuju se od materijala koji su
neusporedivo bolji u odnosu na pamuk, vunu i traper. Novi materijali dišu i uklanjaju
vlagu s tijela. Preporučuje se kupnja svih slojeva odjeće od laganih specijaliziranih
materijala, od donjeg rublja do jakne. Uvijek je preporučljivo ponijeti potpunu
presvlaku ako se namjerava planinariti dulje od jednog dana.
Slojevito odijevanje: U planini je najbolje odijevati se slojevito, što omogućuje brzu
prilagodbu vremenskim uvjetima. Dvije tanke majice imaju više smisla nego jedna
debela. Uz tijelo treba staviti tanku odjeću koja propušta znoj prema van kako ova
ne bi hladila tijelo. Deblji, srednji slojevi odjeće, trebaju također imati svojstva
termoizolacije i propusnosti, a debeli vanjski slojevi štite od hladnoće i vlage izvana.
Više slojeva odjeće omogućuje stvaranje zračnih džepova koji djeluju kao toplinski
izolator. Slojeve odjeće treba regulirati po potrebi; kad počne znojenje, treba skinuti
višak robe, a čim se osjeti hladnoća potrebno je obući još jedan sloj. Kao što postoje
različiti slojevi odjeće za trup, tako postoje i različite vrste hlača za slojevitu zaštitu
nogu.
Planinarske hlače mogu biti deblje ili tanje, ovisno o sezoni za koju su namijenjene.
Pod-hlače različitih debljina od poliestera ili flisa nose se ispod hlača kad je vrlo
hladno. Nad-hlače od vodonepropusnih materijala upotrebljavaju se za planinarenje
po snijegu i po kiši.
Vjetrovka ili jakna služi za zaštitu od vjetra, hladnoće i vlage. Najbolje, ali i
najskuplje jakne su od materijala koji omogućuju da tijelo "diše" (npr. Gore-Tex), a
izvana ne propuštaju vodu.
Čarape su vrlo važne; ne bi smjele biti ušivene iz više dijelova niti imati rub iznad
prstiju da se spriječi razvoj žuljeva. Ako planinar nema debele čarape posebno
dizajnirane za planinarenje, preporučuje se obući dvoje tanje čarape.
Rukavice, šal i toplu kapu je dobro uvijek imati u ruksaku jer su lagani, a pružaju
dobru zaštitu od hladnoće. Toplinu omogućuju materijali od flisa ili od fine vune; flis
se brzo suši, a fina vuna daje toplinu i kad je mokra. Mnogo topline se gubi preko
glave i zato i postoji poslovica „ako su ti noge hladne, stavi kapu“. Kapa prekriva
svega 3-4% površine tijela, ali osjećaj na koži glave je vrlo važan za osjećaj
udobnosti. Neki planinari ne voli nositi na glavi kapu jer se znoje. U tom slučaju je
Livia Puljak
vrlo korisno imati traku za uši, koja omogućuje toplinu ušima i upija znoj, a ne
prekriva cijelu glavu.
Kabanica omogućuju zaštitu od kiše i snijega. Kabanica dobro štiti od kiše, ali se pod
njom tijelo pojačano znoji, pa je nakon nekog vremena opet mokro. Kišobran je
često nepraktičan za nošenje, osobito kad je potrebno imati slobodne ruke za
savladavanje staze, a pri vjetrovitom vremenu ne štiti mnogo. Na tržištu postoji
lagani bivak-sak za dvije osobe koji se može koristiti i za održavanje topline za
vrijeme prinudnog noćenja u planini, ali isto tako i kao kabanica.
Boja planinarske odjeće vrlo je važna. Nije slučajnost da pripadnici gorskih službi
spašavanja nose crvene uniforme. Žive boje su naprosto lako uočljive, što je vrlo
korisno u situaciji kad se za nekim traga. Crna, siva, smeđa i zelena boja stapaju
planinara s okolišem i otežavaju potragu za njim u slučaju opasnosti. Pri kupnji
planinarske odjeće preporučuje se birati jarko crvenu, žutu, narančastu, ljubičastu i
ružičastu boju. U magli i na snijegu posebno su uočljive i korisne reflektirajuće trake
na odjeći.
Čišćenje specijalne planinarske odjeće provodi se prema uputama proizvođača koje
se nalaze na odjevnom predmetu. Membranske (kapilarne) tkanine i vanjska
impregnacija mogu se oštetiti ako se peru uobičajenim deterdžentima. Prije pranja u
perilici za rublje treba zatvoriti sve zatvarače i čičak trake na odjeći, a sušiti na
zraku. Tehnička odjeća za planinarenje pere se bez omekšivača.
Impregniranje: Vanjski sloj planinarske odjeće i obuće može se impregnirati, čime
se postiže optimalna zaštita od kiše, vlage i prljavštine. Zahvaljujući posebnim
svojstvima sredstava za impregnaciju koji su namijenjeni višenamjenskim novim
tkaninama, učinak koji se postiže impregnacijom jednak je kvaliteti novog proizvoda.
Impregnacija se može obaviti tako da se odjeća opere u vodi kojoj je dodano
impregnacijsko sredstvo. Prilikom pranja u perilici rublja impregnacijsko sredstvo se
uspe u odjeljak za prašak. Odjeća se nakon toga osuši prema uputama i s vanjske
strane ispegla na temperaturi prema uputama da se pojača impregnacija. U prodaji,
također, postoje i impregnacije u spreju.
Svojstva odbijanja vode nakon impregnacije temelji se na površinskoj napetosti
impregnirane tkanine. Što je veća razlika u površinskoj napetosti dvaju materijala (u
ovom slučaju to su površina tkanine i kapljice vode), više je izražen ovaj učinak.
Tijekom nošenja i čišćenja učinak impregnacije se gubi pa ga je potrebno ponavljati.
Vreća za spavanje: Kad planinarenje zahtijeva noćenje u planini, bez obzira na to

da li se noći u planinarskom objektu ili u prirodi, vreća za spavanje je nužna.
Osnovna svrha vreće je osigurati toplinsku izolaciju i zaštitu od vjetra i oborina.
Vreću za spavanje bi uvijek trebalo koristiti u kombinaciji s podlogom da bi se
zaštitila vreća, ublažile neravnine na podlozi i omogućila bolja toplinska izolacija i
zaštita tijela. Dobra vreća za spavanje odgovara obliku tijela, lagana je i ima mali
volumen kad se složi. Vreće za spavanje načinjene su od vanjskog materijala unutar
kojeg se nalazi punjenje koje stvara izolacijski sloj zraka između toplog tijela i
vanjskog okoliša. Izolacijske osobine vreće za spavanje ovise o vrsti punjenja,
njegovoj debljini, veličini vreće i vrsti vreće. Podloge za vreću važne su za
udobnost, zaštitu vreće i bolju termoizolaciju jer smanjuje gubitak topline tijela u
zemlju ili snijeg. Ako nema podloge za spavanje, preporučuje se obući više odjeće i
iskoristiti naprtnjaču, uže ili čak i cipele za bolje održavanje topline tijekom noći.
Podloge za vreću uključuju zračne madrace, podloge od pjene i podloge na samo-
napuhivanje.

Livia Puljak
Zaštita od sunca
Tijekom planinarenja nužno je zaštiti se od štetnog utjecaja sunčevih ultraljubičastih
zraka. Ova zaštita počinje s odjećom; potrebno je pokriti većinu kože. Ovo ne zvuči
osobito privlačno tijekom ljeta, ali lagana odjeća svijetlih boja bit će za tijelo mnogo
ugodnija nego izlaganje gole kože jakom suncu. Osim neuglednog crvenila, izlaganje
nezaštićene kože suncu uzrokuje stanjivanje kože, pospješuje nastanak bora i
tamnih staračkih pjega, stoga je zaštita od sunce preporučljiva i zbog estetskih
razloga.
Naočale su važne za zaštitu očiju. Oči su vrlo osjetljive na sunčevo zračenje, osobito
na snijegu i ledu gdje planinar može zadobiti snježno sljepilo (podrobnije opisano u
poglavlju Prva pomoć). Naočale trebaju imati visok stupanj zaštite i filtrirati 95-100%
ultraljubičastih svjetala. Trebaju biti zatamnjene tako da prenose samo dio vidljivog
svjetla. Naočale bi na snijegu i ledu trebale imati postranične štitnike. Čak i kad je
oblačno treba nositi naočale jer ultraljubičaste zrake prolaze kroz oblake. U
planinarskoj grupi bi barem jedna osoba trebala nositi rezervne sunčane naočale, za
slučaj da nekom ispadnu na nedostupno mjesto ili ih izgubi. Kontaktne leće teško je
održavati u planini pa se preporučuje tijekom planinarenja koristiti naočale za vid. Za
planinarenje su osobito prikladne polarizirane naočale koje uklanjaju površinski
odbljesak. Ovakve naočale imaju dvostruku zaštitu jer imaju filter koji štiti od
direktnog ultraljubičastog svjetla te još jedan filter koji blokira prolaz reflektiranih
ultravioletnih zraka u oči.
Krema za sunčanje mora imati visok zaštitni faktor. Krema treba imati filtere za
ultraljubičaste zrake A i B (UVA i UVB). UVA zrake prodiru duboko u kožu i uzrokuju
oštećenja koja mogu izazvati karcinom kože, dok UVB prodiru u površinski sloj kože i
uzrokuju opekline. Kremom treba namazati svaki izloženi dio tijela, a ne samo lice.
Vrlo često se zaboravlja namazati uši, što je vrlo važno za ljude s kratkom kosom, i
kad se nose kape kojima obod prekriva samo lice. Kremom se treba namazati u
debelom sloju pola sata prije izlaganja suncu i nakon toga svakih par sati ponovo.
Znojenjem se ispire krema s kože, čak i ako se oglašava kao vodootporna.
Balzam za usne štiti usne od isušivanja i oštećenja uzrokovanih suncem. Za usne se
obično koriste posebni balzami s visokim zaštitnim faktorom, a ne krema za lice ili
tijelo zbog toga što se usne stalno vlaže pa je za njihovu zaštitu potreban gušći
balzam koji se neće lako odstraniti uslijed oblizivanja i vlaženja usana.
Šešir ili kapa sa širokim obodom štite glavu od topline i omogućuju ugodno
planinarenje. Bolje su kape i šeširi koji imaju uzicu ispod brade koja se može
stegnuti, jer u planini često puše pa vjetar može otpuhati kapu na mjesta gdje ih se
više ne može dosegnuti.
Šator: Šator je rasklopivi zaklon koji se izrađuje od različitih materijala i za različite

namjene. Jedan je od najstarijih oblika ljudske nastambe, a neka nomadska plemena
ga još i danas koriste za stanovanje. Planinarski šatori omogućuju ugodno noćenje u
planini i osjećaj zaštićenosti. Šatori mogu biti sastavljeni od samo jednog sloja
tkanine, ali u planinarstvu su poželjniji šatori koji imaju unutarnji i vanjski dio (kišni
pokrov) jer se jednoslojni šatori brzo promoče. Osim ovih dijelova, šator se podiže
pomoću savitljivih štapova koji ga drže i određuju mu vanjsku konstrukciju te klinova
kojima je pričvršćen za tlo. Štapovi koji oblikuju konstrukciju šatora obično su od
fiberglasa. Aluminijski štapovi su lakši, ali i skuplji. Šatorski štapovi i klinovi prodaju
se kao rezervni dijelovi šatora pa ih je lako nadomjestiti ako puknu, deformiraju se ili
zagube.

Livia Puljak
Vreća za bivakiranje: Vreća za bivakiranje (bivak sak) je tanka vreća od

impregniranog sintetičkog materijala koja se obično koristi u nuždi kad je potrebno
prenoćiti u planini. Mogu se kupiti bivak vreće za jednu ili za dvije osobe, a neke od
njih mogu poslužiti i kao pelerine za kišu pa su višenamjenske. Vreća za bivakiranje
može biti i alternativa za šator i planinar može planirati noćiti u njoj. Iako nije
ugodna kao šator niti pruža isti osjećaj sigurnosti, pružit će zaštitu od vjetra, vlage i
prljavštine. Složena bivak vreća zauzima vrlo malo prostora pa je preporučljivo
uvijek je držati u naprtnjači kao osiguranje za nepredviđene situacije u planini.
4. Uže i čvorovi
Uže: Uže ili konop je skupina zavijenih ili upletenih vlakana. U planinarstvu je
uporaba užadi široko raširena. Suvremena užad radi se od sintetičkih vlakana na
način da se oko obojene kontrolne niti upredaju stupovi vlakana i tako se dobije
jezgra, oko koje se omota košuljica koja vlakna u jezgri drži na okupu i čuva od
vanjskih utjecaja (Slika).
Slika. Unutrašnjost užeta čini jezgra oko koje se nalazi košuljica, obično živih boja.
Novo uže otporno je na vlagu, velike nosivosti i elastično. U planinarstvu se koriste

užeta sa svojstvima koja se ne nalaze u tradicionalnim konopima. Ova svojstva
zahtijevaju skupe materijale i posebne tehnike izrade, kao i složena testiranja, što
rezultira skupim krajnjim proizvodom. Budući planinari često uže moraju nositi na
sebi, vrlo je važno i da uže bude što lakše. Planinarsko uže mora biti apsolutno
pouzdano jer o njemu često ovisi život planinara. Prema sposobnosti apsorpcije
energije pada, koja ovisi o rastezljivosti, užeta se dijele na statička i dinamička.
Stoga je važno kupiti uže u specijaliziranim trgovinama za planinarenje, od
proizvođača koji garantiraju da je uže testirano i potrebno podnijeti odgovarajuća
opterećenja.

Livia Puljak
Zamka: Zamka (engl. accessory cord) je kratki komad užeta debljine 2-10 mm.
Služi za izradu sidrišta, međuosiguranje, izradu sustava za spašavanje itd. Kad se
zamka koristi za izradu osiguranja ne bi se trebala koristiti zamka promjera manjeg
od 6 mm.
Čvorovi: U planinarstvu čovorovi služe za navezivanje na uže i razne druge svrhe.

Poznavanje čvorova nije važno samo za planinarenje već i za svakodnevnu
organizaciju života, da se vezice na cipelama ne bi odvezale, da se paketi ne bi
raspali i da se uže za sušenje rublja ne bi pretjerano saginjalo uslijed težine mokre
robe. Čvorovi su alat koji omogućuje povezivanje i pojednostavljivanje života. Uvukli
su se u sve ljudske aktivnosti na različite načine. Mnogi čvorovi nastali u jednoj
aktivnosti pronalaze primjenu u drugima.
Za uredno vezivanje čvora nije važno samo dobro prekrižiti uže na pravilan način
nego i to napraviti uredno, da svi zavoji užeta dobro prianjaju jedan uz drugi, da bi
se mogli dobro stegnuti.
Osnovna podjela čvorova

Čvorovi se najjednostavnije dijele u tri kategorije: čvorovi za navezivanje (bulinov,
osmica), čvorove za spajanje užeta (ambulantni, dvostruki križni na zateg), čvorovi
za osiguranje (lađarski, Prusik, osiguravajući). Neki čvorovi, kao što je osmica, mogu
se koristiti za više svrha, primjerice i za spajanje užeta.
Bulinov (engl. bowline), mrtvi, najlonski čvor: ne može se natezati, skidati ili
pomicati; čvrsto stoji; upotrebljava se na užetu oko prsiju ili na penjački pojas. Ne
klizi ni pod najvećim opterećenjima sve do pucanja užeta. Plete se na užetu koje je
fiksirano s jedne strane.
Slika:
Bulinov čvor

Livia Puljak
Osmica, vodički, križni čvor: izrađuje se na kraju užeta ili na sredini; može se
izvesti pletenjem. Vrlo je pouzdan protiv odvezivanja, a i nakon najvećih opterećenja
lako se odvezuje. Upotrebljava se za izradu sidrišta, navezivanje za pojas u
alpinizmu, speleologiji ili športskom penjanju, i u svim ostalim situacijama kad je
potreban čvrst i pouzdan čvor. Za potpunu sigurnost može se dodatno osigurati
sigurnosnim čvorom, ali to nije obavezno.
Slika. Osmica (vodički) čvor
Križni čvor, ambulantni: Može poslužiti za produženje užeta, pri tom mora biti
obavezno osiguran na oba kraja. Upotrebljava se i u izradi prsnog naveza, gdje
također mora biti osiguran.
Slika. Križni (ambulantni) čvor
Dvostruki križni na zateg (engl. double fisherman’s knot): Služi za spajanje

dva užeta. Vrlo je čvrst i pouzdan i ne treba ga dodatno osiguravati.
Slika. Dvostruki križni čvor

na zateg

Livia Puljak
Lađarski, mornarski, vrzin, bičev čvor (engl. clove hitch): za osiguravanje,

samoosiguranje, ubacivanje u karabiner, klin itd. Moguća je izrada pletenjem. Ovim
čvorom navezuje se srednji penjač u alpinističkom navezu. Pomoću njega se izrađuje
rukohvat na opasnim dijelovima puta. Jednostavno se veže i odvezuje, a moguće je
njegovo lako pomicanje po osnovi za koju je vezan. Obavezno mora biti osiguran na
oba kraja prije opterećenja.
Polulađarski čvor (engl. Munter hitch, half clove hitch) je jednostavan čvor koji
se može upotrijebiti kao improvizirana kočnica pri spuštanju s planine pomoću užeta
ukoliko čovjek nema nikakvu spravu za spuštanje. Ovaj se čvor koristi s kruškolikim
karabinerom jer na njegovoj široj strani ima dovoljno mjesta za dva zavoja užeta.
Čvor se još zove Munterov prema švicarskom planinarskom vodiču Werneru Munteru
koji je popularizirao uporabu ovog čvora u planinarstvu. Glavna funkcija ovog čvora
je stvaranje trenja za kontrolirani spust po osiguranom užetu.
Slika. Polulađarski čvor
Prusikov čvor: Ovaj je čvor dobio ime po svom navodnom izumitelju, austrijskom
planinaru Dr. Karlu Prusiku. Čvor je prvi put prikazan 1931. u austrijskom priručniku
za planinarenje za penjanje po užetu. Veže se od dva užeta različite debljine da bi se
stvorilo potrebno trenje. Pri tom je osnovno uže deblje, a pomoćno uže je približno
dvije trećine debljine osnovnog. Čvor služi kao jednosmjerna spojka na užetu. Ako se
čvor optereti u jednom smjeru, čvrsto će se držati za osnovu. Pritom čini malu ili
Livia Puljak
nikakvu štetu za uže na koje je navezan, za razliku od penjalice kao što je žemar.
Kad se rastereti, prusik se lako pomiče po osnovnom užetu. Zahvaljujući ovim
osobinama prusikov čvor je koristan za samo-pomoć i izvlačenje ako planinar upadne
u neki procjep, ledenjačku pukotinu, itd., a netko mu može baciti odozgo osigurano
uže ili je navezan.
Slika. Prusikov čvor
Modificirani prusikov čvor radi se tako da se izvuče jedna nit u smjeru

opterećenja i proba ponovo opteretiti osnovno uže; ova modifikacija može biti
korisna za penjanje po mokrom, zaleđenom ili blatnjavom užetu, ili ako je prevelika
razlika u debljini između dva užeta. U ovim situacijama Prusik nije funkcionalan jer
ne može postići dovoljno trenja.
Bahmanov čvor (engl. Bachman knot): Koristi se za istu svrhu kao i Prusikov
čvor. Veže se oko karabinera, zbog čega je lakši za rasplitanje i klizanje po užetu
nego Prusikov čvor.
Slika. Bachmanov čvor
Sigurnosni čvor: plete se na kraju čvorova na užetu ili zamki, a koristi se i za

osiguravanje bulinovog čvora ili osmice.

Livia Puljak
5. Prehrana u planini
Planinarenje je fizički iznimno zahtjevna aktivnost i stoga se važnost pravilne

prehrane i uzimanja tekućine u planini uvijek treba naglašavati. S povećanjem
nadmorske visine planinar se susreće sa smanjenjem kisika u atmosferi i složenim
fiziološkim prilagodbama tijela na takve uvjete, gdje se smanjuju apetiti i mijenja
osjet okusa. Tada fizička aktivnost može zahtijevati dvostruko više energije nego na
razini mora. Pravilna prehrana i hidracija nužna je da bi se smanjio gubitak tjelesne
mase kod dugotrajnog planinarenja, poboljšalo zdravlje i kondicija.
Hidracija tijekom planinarenja

Dehidracija može nastati zbog smanjenog unosa tekućine, pretjeranog znojenja ili
proljeva, a može uzrokovati ozbiljne zdravstvene poremećaje. Kad je osoba dobro
hidrirana, odnosno uzima dovoljno tekućine, mokraća je blijedo žuta i obilna. Tamno
žuta ili blijedo smeđa mokraća u malim količinama znak je dehidracije. Nije lako dati
preporuku koliko točno tekućine osoba treba konzumirati na dan jer to ovisi o
vremenskim uvjetima, intenzitetu i vrsti tjelesne aktivnosti, individualnim
varijacijama u znojenju i spolu, itd. Ako se tjelesna aktivnost pojača, zbog znojenja
je potrebno povećati unos vode. Međutim, znojem se ne izlučuje samo voda već i soli
pa je osim nadoknade tekućine potrebno voditi računa i o nadoknadi soli i elektrolita.
Zaključno, planinari trebaju piti redovito i uzimati više tekućine pri većoj tjelesnoj
aktivnosti – osobito kad je pojačano znojenje. Nije preporučljivo piti velike količine
tekućine odjednom jer se mogu razrijediti elektroliti u krvi.
Ponekad nije problem u želji planinara za napitkom, nego u dostupnosti prikladne
tekućine u planini. Na velikoj nadmorskoj visini je problem otopiti dovoljno snijega, a
problem može biti i osigurati dovoljnu količinu kemijski sterilizirane vode. Ako će se
koristiti voda u koju će se stavljati pripravci joda za dezinfekciju, nije loše ponijeti
topljive tablete vitamina C ili nekog drugo pripravka s okusom. Na ledenjacima se
nalaze brojni potoci otopljene vode u kojima se nalaze prah od razlomljenih stijena i
visoka koncentracija mineralnih soli koje mogu potaknuti pojačano mokrenje. Takvu
vodu treba uzeti u spremnik, pričekati da se istalože čestice, i nakon toga je filtrirati i
pročistiti kuhanjem ili kemijskim tabletama. Pijenje vode iz potoka uz planinarsku
stazu ne preporučuje se zbog moguće prisutnosti bakterija i parazita; takvu vodu
potrebno je sterilizirati tabletama klora ili jodnom otopinom (8 kapi na 1 l) u trajanju
od 20 minuta.
Za liječenje dehidracije odraslih zbog proljeva radi se temeljna elektrolitna otopina
koja se sprema na ovaj način: 1 velika žlica soli i 1 velika žlica šećera uspe se u 1 l
pročišćene vode, i promućka da se sol i šećer otope.
Sastav hrane
Hrana i tekućina sastoji se od kombinacije makronutrijenata i mikronutrijenata.
Makronutrijenti su ugljikohidrati, masti, proteini, aminokiseline, prehrambena vlakna
i kolesterol. Među glavne mikronutrijente spadaju vitamini i mineralne tvari.
Način na koji se ugljikohidrati probavljaju ovisi o načinu na koji su proizvedeni, i to
ima značajne posljedice za zdravlje i tjelesne mogućnosti. Treba izbjegavati visoko
rafinirane ugljikohidrate s niskim sadržajem mikronutrijenata; bolje je konzumirati
cjelovite žitarice i svježe voće i povrće. Ugljikohidrati uvijek čine najveći udio u hrani
Livia Puljak
(55-65%) jer su glavno gorivo za mišiće. Mišići imaju ograničene zalihe

ugljikohidrata i zbog toga im stalno trebaju nove zalihe za rad. Utrenirani mišići
mogu pohraniti veću količinu ugljikohidrata, zbog čega su efikasniji. Smanjenje
količine pohranjenih ugljikohidrata u mišićima dovodi do mišićnog zamora. Stoga je
preporučljivo imati tijekom planinarenja pri ruci zalogaje koji se lako dohvate iz
džepa ili vanjskih pretinaca naprtnjače. Male, ali češće količine ugljikohidrata
spriječiti će probavne tegobe ili nadimanje koje nastaje zbog pretjeranog unosa
ugljikohidrata u jednom obroku. Dobri izvori složenih ugljikohidrata su cjelovite
žitarice, riža, krumpir, žitarice, tjestenina, kruh, krekeri i granola. Šećer se može
uzimati ne samo kao med ili granulirani šećer nego i kao voće (suho ili svježe),
marmelade, džemovi, vrući kakao, sportski gelovi ili slatka pića.
Proteini trebaju činiti 20-30% dnevnih namirnica. Izvori proteina životinjskog
podrijetla su jaja, mlijeko, sir, perad, riba i meso. Biljni proteini mogu se naći u
žitaricama, povrću i mahunarkama. Proteini uzeti hranom se razgrađuju i oksidiraju
za energiju ili pohranjuju u tijelu kao masti, stoga konzumiranje pretjerane količine
proteina nije učinkovito i može povećati potrebu za unosom tekućine. Proteini
zahtijevaju vodu za probavljanje i mogu pospješiti dehidraciju. Proteini zahtijevaju
najviše energije za probavljanje od svih vrsta hrane.
Masti su važan izvor energije jer sadrže više energije po gramu namirnice nego
ugljikohidrati i proteini. Masti se sporije razgrađuju nego ugljikohidrati i proteini te na
taj način dulje vrijeme održavaju osjećaj sitosti. Masti se u malim količinama nalaze
u povrću, žitaricama i grahu, a kad se ovi kombiniraju s peradi i ribom lako se
postiže unos dovoljne dnevne količine masti. Namirnice koje sadrže visoki udio masti
su maslac, margarin, maslac od kikirikija, orasi, slanina, salame, sardine, ulja, meso,
jaja, sjemenke i sir.
Planiranje obroka tijekom planinarenja

Većini ljudi je probavljanje masti neugodno tijekom naporne tjelesne aktivnosti, a
proteini zahtijevaju veću količinu vode tijekom probave pa se za vrijeme planinarenja
preporučuje konzumiranje ugljikohidrata. Masti i proteini se u većoj količini trebaju
dodati u večernji obrok.
Tijekom planinarenja prosječnom čovjeku je dovoljno oko 1 kg hrane dnevno. Za
jednodnevne ture, pa i za dvo- i trodnevne izlete mogu se spakirati sendviči, svježe
voće i povrće. Nošenje hladne hrane koju se odmah može pojesti eliminira potrebu
za nošenjem posuda, kuhala i goriva. Ne preporučuje se stavljanje u sendvič
majoneze i drugih sastojaka koji se lako pokvare. Za višednevne dugotrajnije ture
planiranje hrane je složenije i značajno utječe na težinu naprtnjače. Preporučuju se
jela koja se lako i brzo kuhaju. Kad se planinari u većoj grupi dobro je prethodno se
dogovoriti oko hrane tako da svatko ponese jedan dio hrane koja će se zajedno
pripremati. Ako se planira pripremanje jela na kuhalu, optimalan broj planinara po
jednom kuhalu je 2-3, najviše 4. Ako više od 4 čovjeka ovise o jednom kuhalu, onda
je priprema hrane dugotrajna i naporna, nužno je odmah čistiti posuđe i hrana se
mora konzumirati u različito vrijeme.
Zaštita hrane od divljih životinja

Hranu ostavljenu izvan skloništa mogu dohvatiti divlje životinje i pojesti. Stoga noću
i tijekom duljih izbivanja iz mjesta spavanja hranu nije dobro ostaviti u šatoru ili
bivaku. Brojne životinje mogu oštetiti šator da bi se domogle hrane. Najbolje je

Livia Puljak
hranu pospremiti u čvrstu nepropusnu plastičnu transportnu vreću i objesiti na granu

stabla koja je bar 3-4 m iznad zemlje, a vreću s hranom postaviti tako da visi barem
1 m dalje od debla.
6. Kretanje i boravak u planini
Planinarenje je aktivnost koja je od radnog okruženja lovaca i skupljača drevnih

zajednica postalo razonoda modernog čovjeka, ali još uvijek zahtijeva određene
tehničke i fizičke mogućnosti. Stoga je važno biti dobro uvježban i planinariti u
područjima koja odgovaraju vlastitim sposobnostima. Ni najskuplji komadi opreme
ne mogu nadoknaditi manjak znanja, iskustva i zdravog razuma u planini.
Planinarski putovi
Postojanje uređenih i planski postavljenih planinarskih staza omogućuje značajno
veći stupanj sigurnosti prilikom kretanja u planini. Naime, planinarske staze nisu
postavljene nasumično već pravcima koji su najbliži, najsigurniji i najudobniji za
hodanje od jedne do druge točke u planini. Razlikujemo uređene i neuređene
planinarske putove. Putovi se u planini uređuju i obilježavaju kako bi planinu približili
čovjeku, da čovjek ne luta, da čitanjem informacijske table ili putokaza može
odabrati stazu prema svojim mogućnostima, da pomoću planinarskih oznaka sazna
koliko mu je vremena potrebno za pojedinu stazu ili dionicu i kakve ga teškoće na
njoj očekuju. Isto tako, obilježavanje staze je nužno da planinar u svakom trenutku
zna da je na pravom putu i da može sigurno doći na cilj i vratiti se na polazište.
Uređene planinarske staze rijetko vode strmo uzbrdo; češće se rade u obliku zavoja
ili serpentina koji omogućuju lakše savladavanje strme padine i manje umaranja.
Osim povećane sigurnosti i udobnosti za planinara, uređeni i obilježeni planinarski
putovi omogućuju očuvanje okoliša jer ograničavaju ljudsku aktivnost i
uništavanje prirode samo na jednom, izabranom, dijelu planine. Naime, hodanjem
po uređenim putovima planinari čuvaju netaknuti dio planine.
Uređeni i obilježeni putovi obilježavaju se znakovima koji se nazivaju markacije,
postupak postavljanja planinarskih obilježja je markiranje, a čovjek koji se bavi
markiranjem je markacist. U Hrvatskoj je način markiranja, signalizacija u
mjestima, izgled i veličina markacija, izgled i sadržaj putokaza, numeriranje staza,
određivanje stupnja i težine pojedine trase, boja markacije i način njenog
postavljanja u skladu s propisima koje izdaje Komisija za planinarske putove
Hrvatskog planinarskog saveza.
Prilikom kretanja po planinskim područjima nikako nije preporučljivo napuštati
označene planinarske putove, i raditi prečice po planini, osobito na nepoznatom
području i kad to rade osobe koje nemaju dovoljno planinarskog znanja i iskustva.
Najsloženije akcije gorskog spašavanja u pravilu se odvijaju nakon što netko odluči
skratiti put, osobito u raznim kritičnim situacijama kao što su nedostatak vremena
zbog dolaska mraka ili nevremena. Spašavateljima je lakše pronaći unesrećenog na
planinarskom putu ili kraj planinarskog objekta nego na nepristupačnom terenu u
koji neoprezan planinar može dospjeti u pokušajima da skrati put. Planinarske staze
nemaju rutu kakvu imaju zbog toga što ih je radio neki mazohist koji želi umorne

Livia Puljak
ljude što duže zadržati u planini, nego zato što je to najbolji i najprohodniji pravac
između dvije točke u planini.
Obilježavanje planinarskih putova u Hrvatskoj

Staze u Hrvatskoj označuju se info tablama, putokazima i markacijama. Komisija za
planinarske putove Hrvatskog planinarskog saveza je 1995. godine propisala izgled i
dimenzije svih markacija koje se stavljaju na planinarske putove u Hrvatskoj.
Info table su veličine 80x80 cm, a njihova visina može biti nešto veća ako položaj
terena to zahtijeva. Idealno bi bilo da su izrađene od aluminijskog lima i oslikane
čvrstom reflektirajućom folijom. Postavljaju se u pravilu u mjestima i imaju cilj
planinaru dočarati položaj, težinu i vrijeme potrebno za obilazak pojedine staze.
Postavljaju se na dva stupa visine 2,30 m iznad tla.
Putokazi mogu biti smeđi ili crveni. Smeđi putokazi dimenzija 80x20 cm upućuju
zainteresirane na početak pojedine pješačke staze ili na info tablu. Smeđi putokaz se
postavlja na visini od 2 m iznad tla, kao prometna signalizacija, i učvrste se u tlo.
Crveni putokazi su u pravilu dimenzija 30x10 cm, izrađeni od aluminija, presvučeni
crvenom reflektirajućom folijom na kojoj je bijelom reflektirajućom folijom ispisan
slijedeći cilj i vrijeme potrebno za doći do njega. U pravilu se crveni putokazi
postavljaju na križanjima i usmjereni su u pravcu kojim staza nastavlja. Crveni
putokazi se postavljaju na stup 1,50 m iznad tla. Na jedan stup može biti pričvršćeno
više putokaza usmjerenih u različitim pravcima.
Markacije se nanose bojom na kamen ili na stabla. Mogu biti okrugle ili usporedne
(Slika), a u oba slučaja crvena boja je izvana, a bijela iznutra. Okrugle markacije
mogu imati „repiće“, odnosno dodatne crte koji ukazuju na zavoje. Uz dodatne crte
se može nalaziti brojka koja označuje broj puta na kojem se markacija nalazi.
Usporedne markacije se stavljaju na stijene na tlu, u pravcu hodanja. Markacije na
drveću stavljaju se u visini oka (1,70 – 2 m). Gustoća markacija ovisi o tome koliko
je teren zahtjevan. Crveni križ je oznaka za blizinu križanja. Postavlja se oko 50 m
prije križanja i ima zadatak upozoriti planinara na račvanje puta. Poseban je izazov
osigurati vidljivost markacije u zimskim uvjetima kad padne snijeg. Tada se
markacije na tlu ne vide pa je u snježnim prostorima potrebno markacije staviti na
stabla u visini očiju. U zimske markacije spadaju markacijski stupovi na kojem se
nalazi strelica usmjerena u pravcu kretanja staze; budući je postavljanje velikog
broja zimskih markacija u obliku stupova vrlo skupo, a i nagrđuje prirodu, ne viđa se
često. U visokom gorju se za prelazak preko velikih snježnih bezličnih površina
koriste tanki štapovi, primjerice od bambusa, koji se zabadaju u snijeg prilikom
uspona, da bi se omogućio jednostavan povratak.
Slika. Okrugla markacija, usporedna markacija, okrugla markacija s dodatnim

crtama, križ kao oznaka račvanja.

Livia Puljak
Obični i osigurani planinarski putovi

Obični planinarski putovi obilježeni su markacijama i nalaze se na lako prohodnom
terenu gdje planinaru ne prijeti veća opasnost. U teško prohodnim stijenama i na
grebenima, osobito u alpskim predjelima, nalaze se osigurani putovi koje
karakteriziraju brojni komadi tehničke opreme ukopani u stijenu. Na osiguranim
putovima nalaze se metalni klinovi, sajle, rukohvati, ljestve i ukopane stube.
Ponekad se na osiguranim putovima nalaze i drvene stepenice, rukohvati i mostovi.
Na nekim osiguranim putovima tehnička oprema postavljena je radi lakšeg
savladavanja dionice, a ne nekim bez te opreme ne bi uopće bio moguć prolazak tim
putem. Izrada osiguranih putova omogućuje da se neki izolirani dijelovi planine
uključe u dulje planinarske rute i postanu dostupniji većem broju ljudi. Planinari koji
nemaju osobnu tehničku opremu za penjanje u stijeni mogu jednostavno koristiti
osigurane putove bez rizika od neosiguranog pentranja po opasnim dijelovima
planine. Planinarski put osiguran metalnom tehničkom opremom naziva se i via
ferrata, što na talijanskom znači željezna cesta (Slika). Najviša svjetska via ferrata
nalazi se na 3.800 m na planini Kinabalu u Maleziji.
Prije kretanja osiguranim putovima treba provjeriti njihovu ispravnost jer ih mogu
oštetiti gromovi, i stalne vremenske promjene u planini – stalno zagrijavanje i
hlađenje.
Slika. Primjer osiguranog planinarskog puta (via ferrata)
U okolici Splita je u zadnjih nekoliko godina napravljeno nekoliko osiguranih putova

(via ferrata), na Kozjaku, Mosoru i Biokovu. Radi se o osiguranim putovima kojima
se mogu penjati prosječni planinari, a jedna od njih primjerena je i početnicima, ali
samo uz stručno vođenje – osigurani put na Kozjaku na stijeni Koludar iznad Kaštel
Kambelovca.

Livia Puljak
Obilaznice
Vezni putovi, transverzale ili obilaznice su označeni planinarski putovi ili skupina
označenih planinarskih putova na kojima se nalaze kontrolne točke koje je moguće
obilaziti u bilo koje vrijeme, bez uvjetovanja smjera i roka završetka obilaska.
Obilaznice čine smislenu cjelinu, primjerice obilazak cijele jedne planine, planinarskih
kuća, ili značajnih vrhova jedne zemlje, i sl. Prema međusobnom odnosu kontrolnih
točaka obilaznice mogu biti vezne i točkaste (nevezne). Vezne obilaznice imaju
kontrolne točke povezane istim planinarskim putom tako da se nadovezuju jedna na
drugu (najpoznatije podvrste ovih obilaznica su linijske i kružne ali naići ćemo i na
eliptične, polukružne, u obliku osmice, itd.). Točkaste obilaznice (nevezne) imaju
raspršene kontrolne točke koje nisu ili barem većina ih nije međusobno povezana
istim planinarskim putom; do kontrolnih točaka vodi jedan ili više zasebnih
planinarskih putova. Za savladavanje obilaznica obično je potrebno više dana.
Da bi se obilaznica registrirala pri Hrvatskom planinarskom savezu, mora imati
održavatelja koji skrbi o stazama, mora biti dobro markirana i redovito održavana,
imati jasno obilježene kontrolne točke s natpisom vrha i nadmorske visine, a
obilaznica isto tako mora imati dnevnik koji mora sadržavati nazive kontrolnih
točaka, mjesta za upisivanje datuma obilaska kontrolnih točaka i prostor predviđen
za utiskivanje žigova ili lijepljenje fotografija (fotografije se mogu i posebno prilagati
uz dnevnik). Nadalje, dnevnik mora sadržavati mjesta za upisivanje osobnih
podataka obilaznika, i to barem: ime, prezime i adresu, te podatke o održavatelju
(upravljaču) obilaznice i adresu na koju obilaznici trebaju slati dnevnike na ovjeru.
Kao priznanje, planinar koji prijeđe obilaznicu dobije nagradu koja je uglavnom u
obliku spomen značke. Primjer točkaste transverzale je Hrvatska planinarska
obilaznica koja od travnja 2007. ima ukupno 150 točaka u 20 hrvatskih područja.
Upisna knjiga
U planinarskim objektima i na planinskim vrhovima nalaze se upisne knjige u koje bi
svaki planinar trebao upisati ime i prezime, planinarsku udrugu kojoj pripada, datum
planinarenja, smjer otkud dolazi i smjer kuda nastavlja planinarenje. Postoje
službene upisne knjige Hrvatskog planinarskog saveza koje sadrže tablice za upis
ove informacije, a ponegdje se mogu naći i neformalne upisne knjige bez tablica u
koje planinari prema vlastitom nahođenju mogu upisati nešto više o svojim utiscima.
Glavna svrha upisne knjige je osobna sigurnost planinara, kako bi se u slučaju
potrebe znao smjer njihova kretanja. Prije potrebe za nestalim planinarima gorski
spašavatelji će provjeriti upisne knjige i tražiti podatke o kretanju nestalih. U upisnim
knjigama ne bi se trebalo šarati, utiskivati žigove ili pisati neprimjerene tekstove.
Planinarenje očima
U planini treba hodati ne samo nogama nego i očima. Potrebno je pozornost
usmjeriti na stazu, osobito ako se radi o nepravilnom i zahtjevnom terenu, kako bi se
spriječili padovi i proklizavanja. Treba promatrati okolinu i procijeniti moguće
objektivne opasnosti. Ukoliko se prolazi kroz opasnu zonu, kao što je područje gdje
je moguć odron kamenja ili lavina, potrebno je proći što brže, a odmore napraviti u
sigurnoj zoni prije i nakon opasne zone. Ova područja treba izbjegavati tijekom kiša i
oluja. Ako planinarska staza ne izgleda dovoljno sigurno, treba razmisliti o drugoj
stazi ili o povratku. Dobro je promatrati postoje li na odabranom području za
planinarenje izvori, napuštene kuće i drugi resursi koji planinaru mogu poslužiti u
nuždi.
Livia Puljak
Planiranje povratka
Dolazak na vrh samo je dio posla u planinarenju; povratak je obično naporniji jer
je tijelo već umorno, a ne postoji više ni motivacija koja je gurala planinara naprijed
u želji da dođe na vrh i ostvari cilj. Uvijek kad se hoda prema vrhu nužno je dobro
procijeniti je li ista ruta pogodna za povratak. Prilikom uspona treba u obzir uzeti
kojom brzinom se napreduje, koliko je sati i mogu li se tom brzinom ostvariti zacrtani
ciljevi. Ako grupa ne napreduje brzo, a dan izmiče, bolje je vratiti se natrag nego
dočekati noć u planini.
Hodanje u planini
Prije početka hodanja treba dobro zategnuti vezice na cipelama i podesiti planinarske
štapove za hodanje. Vodič ili osoba koja prva hoda u koloni treba održavati ritam koji
je primjeren grupi i/ili terenu. Ako grupa hoda prebrzo, planinari će se početi znojiti i
zapuhati te brzo umoriti. Nije primjereno ni presporo hodanje jer se planinari hlade i
umanjuje se vjerojatnost ostvarenja planiranih tura. Preporučuje se hodati na način
da planinari dišu normalno na nos. Disanje na usta znak je da se hoda prebrzo i da
treba malo usporiti. Hod je prebrz i ako se ne može razgovarati bez zapuhivanja.
Ritam hodanja treba prilagoditi najsporijoj osobi u grupi, i dobro je takvu osobu
staviti da hoda odmah iza vodiča, kako bi određivala ritam za cijelu grupu.
Tijekom prvih pola sata hodanja na turi potrebno je hodati sporo kako bi se tijelo
polako ugrijalo i priviklo na napor koji ga očekuje. Preporučuje se slojevito odijevanje
za turu tako da se planinar može početi postupno skidati kako se bude zagrijavao.
Čim se osjeti pretjerana toplina potrebno je skinuti jedan sloj odjeće da bi se
spriječilo znojenje. Na uzbrdicama se hoda sporije, a na ravnom terenu i na
nizbrdicama se može hodati brže ako teren to dopušta. Uvijek se treba držati grupe i
pokušati održati cjelovitost kolone. Dobro je napraviti razmak od 2-3 m između
osoba u koloni, kako ne bi došlo do domino efekta ako se neko posrne i padne. Ako
se miču grane ispred puta, dobro je upozoriti osobe iza sebe kako ih grana ne bi
udarila kad se pusti.
Svakih sat vremena hodanja preporučuje se napraviti pauzu od 10 min, a svakih 4-5
h hodanja veću pauzu od 1 h. Za vrijeme pauza potrebno je maknuti se sa strane
staze i propustiti druge planinare da prođu. Kad se dvije grupe planinara sretnu u
kretanju na stazi, tradicionalno se planinari koji silaze miču u stranu da bi ustupili
mjesto ovima koji se penju.
Na svakoj pauzi preporučljivo je obući jaknu jer se na niskim temperaturama koje
obično vladaju u planini tijelo brzo hladi čim prestane kretanje. Na napornoj turi
krajem dana, ako je potrebno naprave se češće i veće pauze. Oprema planinara koji
su vrlo iscrpljeni trebala bi se rasporediti u naprtnjače planinara koji su u boljoj
tjelesnoj kondiciji.
Tijekom planinarenja potrebno je unositi dovoljno tekućine i hrane, čak i ako planinar
nije žedan i gladan. Alkohol se ne bi smio konzumirati sve dok ne završi planinarski
dan.
Kretanje u stijeni, snijegu i ledu

Za ambicioznog planinara koji namjerava ići u visoko gorje važno je dobro savladati
sve tri domene planinarenja: hodanje u planinama, penjanje u stijeni i tehnike u
snijegu i ledu. Svaka od ovih domena vrlo je različita i postoje različite varijacije

Livia Puljak
unutar ovih kategorija planinarenja. Čak i najuspješniji planinari imaju različitu

razinu znanja svake od njih. Ambiciozan planinar će se potruditi doznati dovoljno o
svakoj kako bi uspješno zadovoljio svoje planinarske ciljeve u skladu sa svojim
fizičkim i mentalnim sposobnostima.
Penjanje u stijeni je posebna kategorija koju sve više zamjenjuje sportsko

penjanje u umjetnoj stijeni. Osnovna znanja o penjanju u stijeni uče se obično na
lokalnim liticama gdje se kroz timski rad i korištenje užeta uči kontrola i ritam
penjanja. Uže, umjetno sidrište i karabineri koriste se prvenstveno za zaštitu i
sigurno penjanje. Sidrišta se rijetko koriste kao hvatišta za ruke i noge. Za većinu
penjača šake i stopala su jedino nužno pomagalo, a stopala čine većinu posla. Laici
misle kako penjač mora biti iznimno snažan u rukama i ramenima, ali to je istina za
situacije kao što je kretanje u prevjesu. Ruke se u penjanju uglavnom koriste za
ravnotežu, a noge za potporu. Šake i ramena se ne koriste za povlačenje penjača uz
liticu. U penjanju je vrlo važna ravnoteža i tjelesnu težinu treba držati direktno iznad
stopala što je više moguće, tako da penjač bude što uspravniji, koliko god to stijena
omogućuje. Uspravan položaj penjaču omogućuje da koristi peti element penjanja –
oči. Pažljivo promatranje stijene tijekom penjanja uštedjet će penjaču mnoge
uzaludne pokušaje pronalaska hvatišta.
Tri točke kontakta uvijek se održavaju sa stijenom, ili dvije šake i stopalo, ili dva
stopala i jedna šaka. Skakanje na sljedeće hvatište izuzetno je opasno jer penjač
gubi potpuno zaštitu koju ove tri točke pružaju. Ritam penjanja može biti brz ili spor,
ovisno o težini uspona. Što je teži uspon, ruke se više koriste za potporu. Ruke se
različito koriste u različitim situacijama. Otpenjavanje niz stijenu obično je teže nego
penjanje prema vrhu stijene jer je teže vidjeti hvatišta odozgo. Brz način spuštanja
niz stijenu je apsajl niz dvostruko uže. Uže je na jednom kraju pričvršćeno, i
omotano oko tijela čovjeka na način da čovjek može uže propuštati polako kroz ruku
i tako se kontrolirano spuštati niz stijenu.
Rukovanje s užetom je fina umjetnost koja je nužna na snijegu, ledu i u stijeni. Uže
treba biti dovoljnog promjera i dužine. Uže penjaču osigurava život pa se prema
njemu treba odnositi s najvećom brigom i poštovanjem. Tehnike s užetom nisu
jednostavne i stječu se opetovanom vježbom. Sidrišta i karabineri postavljaju se tako
da pružaju sigurnost i umanje napor tijekom spuštanja i podizanja. To znači da se
uže treba maknuti daleko od procjepa u stijeni gdje se može zaglaviti, i dalje od
oštrih rubova i detalja koji ga mogu oštetiti ili prekinuti. Uporaba kacige tijekom
penjanja je preporučljiva jer štiti glavu, iako može biti neugodna i umanjiti vidno
polje ili mobilnost penjača.
Kretanje po snijegu i ledu vrlo je izazovno jer se uvjeti na ovim površinama stalno
mijenjaju. Osobito kad se radi o lavinskom području preporučljivo je po snijegu i ledu
hodati po noći ili u rano jutro prije nego sunce počne otapati led.
Linija kretanja preko lavinskog područja treba biti što kraća, tako da se preko tog
dijela terena prelazi u pravcu lagane nizbrdice, jer će se tako najprije stići na sigurnu
stranu padine. Planinar treba znati prepoznati ledenjačke pukotine, biti svjestan
opasnosti od lavina, i znati kako što sigurnije prijeći preko opasnih nakupina snijega i
leda. Uporaba cepina vrlo je važna jer je cepin višenamjenski komad opreme koji
može poslužiti za osiguravanje, pomoć pri hodanju na strmom terenu i kao sredstvo
za zaustavljanje u slučaju pada. Dereze sprječavaju klizanje i korisne su na velikim
kosinama. Probijanjem površine omogućuju napredovanje na ledu, što ni najbolje

Livia Puljak
planinarske cipele ne bi mogle omogućiti. Na ekstremno zahtjevnim ledenim

površinama koristi se posebna oprema za penjanje u ledu.
Hodanje po dubokom snijegu bez skija ili krplji vrlo je naporno jer stopala stalno
propadaju u snijeg pa je potreban veliki napor za utabati stazu. Stoga pri planiranju
ture u snježnim uvjetima treba imati na umu sporo napredovanje u snijegu i
prilagoditi planinarske ciljeve uvjetima na terenu. Tijekom planinarenja u snijegu
prva osoba prti put za ostale, a kad se umori premjesti se na začelje kolone, i tako
dalje. Na ovaj način se osigurava jednakomjerna raspodjela napora u grupi i
izbjegava premorenost pojedinca.
Penjanje po velikim bezličnim snježnim prostranstvima može biti vrlo frustrirajuće jer
planinar nema osjećaj da značajno napreduje. Početnici u pokušaju da brže
napreduju često hodaju brzim tempom, zapušu se i onda stanu, pa opet tako
nastave. Međutim, najbolji način za stići do vrha je da se odredi tempo koji se može
održavati bez disanja na usta i zapuhivanja.
Prilikom penjanja uz snježne kosine važno je napredovati sporim i ritmičnim korakom
koji se može održati tijekom dugog vremena. Poželjno je u planinu krenuti rano kad
je snijeg još tvrd. Kao i u svim domenama planinarenja, dobra prosudba vrlo je
važna u snježnim i ledenim uvjetima. Duljina penjanja, vremenski uvjeti, utjecaj
sunčeve topline na snijeg i led, i mogućnost lavine opasnosti su na koje treba misliti.
7. Noćenje u planini
Noćenje u planini može biti planirano ili neplanirano. Noćenje se planira kad se rade
višednevni izleti, a neplanirano je kad planinara koji je krenuo na jednodnevni izlet
uhvati noć iz bilo kojeg razloga. Ovisno o situaciji i vremenskim uvjetima, planinari
mogu koristiti različite oblike skloništa u planini. Planinarski objekti, u koje spadaju
planinarski domovi, kuće i skloništa, važni su za osjećaj sigurnosti u planini zbog
nepredvidivog vremena. U visokim planinama i na ekspedicijama ponekad planinari
borave danima pa je važno osigurati udobno noćenje.
Planinarski dom, kuća i sklonište

Čvrste građevine namijenjene planinarima pružaju najsigurnije, a ujedno i
najjednostavnije prenoćište u planini. Hrvatski planinarski savez planinarske objekte
dijeli u tri tipa: domove, kuće i skloništa. Planinarski dom omogućuje smještaj
planinara i mogućnost kupnje hrane i napitaka. Planinarska kuća je obično manji
objekt. Domovima i kućama upravljaju domari. Većina domova otvorena je trajno ili
vikendom tijekom ljeta, a zimi po dogovoru. Planinarska kuća je otvorena
povremeno. Planinarska skloništa obično su stalno otvorena i nemaju domara.
Skloništa su mnogo skromnija nego domovi i kuće i namijenjena su privremenom
zaklonu u nuždi. U skloništu se mogu nalaziti klupe i/ili ležajevi, a ponekad i peć. Za
svaki objekt brine se jedna planinarska udruga, ali se od planinara svejedno očekuje
da poštuju kućni red i da pomognu u održavanju čistoće i reda u objektu.

Livia Puljak
Kućni red i pravila ponašanja u planinarskim objektima

Dolazak u kuću: Po dolasku u dom/kuću, planinar pojedinac ili vođa skupine
planinara, treba se javiti domaru i raspitati se o mogućnostima prehrane i noćenja,
ako postoje takve namjere.
Rezervacija spavanja: Potrebna je radi osiguranja smještaja, poglavito za veće
skupine. Ako su svi ležajevi u kući zauzeti, domar može odobriti spavanje u dnevnim
prostorijama, osobito ako vremenske prilike ne dopuštaju boravak izvan doma/kuće.
Upisna knjiga: Glavna joj je svrha osobna sigurnost planinara, kako bi se u slučaju
potrebe znao smjer njihova kretanja. Prije potrage za nestalim planinarima gorski
spašavatelj traži taj podatak u upisnoj knjizi. Knjiga ne služi za ispisivanje svakojakih
poruka, šaranje ili utiskivanje žigova.
Upozorenje o opasnostima: Raspitajte se kod domara o meteorološkim uvjetima
kao i o putu kojim želite krenuti. Domar će vas upozoriti na moguće objektivne
opasnosti.
Obuća: Planinarske cipele ostavljaju se na za to predviđenom mjestu u domu ili kući.
U spavaonice se ne smije ulaziti u cipelama. U planinarske objekte sa sobom treba
ponijeti kućne papuče ili čiste tenisice.
Kućni mir: Poslije 22 h vrijeme je za spavanje i zato treba stišati pjevanje i
društvene zabave kako bi se omogućio odmor planinarima koji rano ustaju. Planinari
koji se rano ujutro spremaju na put moraju paziti da ne probude one koji spavaju;
stvari za turu treba pripremiti navečer tako da se ujutro izađe iz skupne spavaonice
što prije i sa što manje buke. Treba izbjegavati pakiranje predmeta u šuškave
plastične vrećice, čije šuškanje može probuditi planinare koji spavaju.
Pušenje: U svim prostorijama planinarskih kuća u Hrvatskoj pušenje je zabranjeno.
Radi zaštite nepušača, ta je zabrana i zakonom propisana.
Voda: Ako je opskrba kuće vodom otežana, valja je koristiti samo za nužne potrebe.
Provjerite kod domara je li voda pitka. Ako niste sigurni, prokuhajte je.
Hrana: U većini planinarskih domova i kuća smije se jesti hrana koju planinar
donese sa sobom. U nekima, pogotovo onima koje su zakupili privatnici, ne gledaju
blagonaklono na planinare koji donose svoju hranu.
Smeće: Smeće se ne ostavlja u planini, niti u planinarskom objektu, već se nosi sa
sobom i pri povratku odlaže na za to predviđenim mjestima. Prostorije u
planinarskom objektu koje je planinar koristio prije odlaska treba očistiti od smeća.
Sklonište: Čistoću je osobito važno održavati u planinarskim skloništima, koja po
definiciji nemaju stalnog ili povremenog domara. Sklonište treba očistiti prije odlaska
i pripremiti drva za druge planinare. Višak trajnih konzervi može se ostaviti u
skloništu da posluži drugom planinaru u nuždi.
Noćenje u šatoru: Za vrijeme višednevnih tura u područjima bez planinarskih

objekata obično se planira noćenje u šatoru. Težina i volumen šatora ograničavaju
planinara pa se obično dogovara noćenje više osoba u jednom šatoru i rasporedi
oprema ravnomjerno. Prilikom postavljanja šatora nije dovoljno samo naći ravno
mjesto, već i mjesto na čvrstoj površini, nešto dalje od drugih šatora, daleko od
vode, na sjenovitom suhom mjestu zaštićenom od vjetra. Šator se ne postavlja u
udubljenja niti u područja koja mogu biti zahvaćena lavinom. Zgodno je ako se šator
može postaviti na mjestu koje će biti na suncu samo ujutro jer će se na taj način

Livia Puljak
brže osušiti vlaga nakupljena u šatoru tijekom noći, a kasnije šator neće biti izložen
jakom suncu. Šator se ne postavlja ispod mrtvih stabala, a zimi nije dobro postaviti
šator ispod stabala čije su grane pune snijega jer se pod težinom mogu slomiti i pasti
na šator. Treba proučiti moguću opasnost od odrona kamenja odozgo prilikom
biranja terena za šator. Uzimajući u obzir veličinu šatora treba naći i pogodan prostor
koji je dovoljno velik. Kad god je moguće, treba koristiti mjesta na kojima je vidljivo
da je već prije bio postavljen šator. To je estetski prihvatljivije, a uz to čuva
planinsku prirodu jer se ne uništava vegetacija na višestrukim mjestima. Nakon
postavljanja šatora dobro je iskopati zaštitni jarak koji će odvoditi vodu ispod šatora
u slučaju padalina. Ako će se ložiti vatra, treba biti dalje od šatora da ga ne ošteti.
Improvizirana skloništa: U nuždi se trebaju improvizirati skloništa u kojima će se

provesti noć. Izvrsno je ako na terenu postoje špilje, napuštene kuće ili sjenici jer se
mogu s više ili manje prilagodbe u njima urediti solidna prenoćišta. Ako toga nema,
potrebno je izraditi sklonište (bivak) u prirodi koristeći prirodne resurse – snijeg, led,
stabla, grane, lišće, zidove, kamenja, prirodna udubljenja itd. u kombinaciji s
osobnom opremom. Ako postoje prirodna udubljenja, njih se nadograđuje
materijalima iz prirode. Ako nema takvih udubljenja, onda se sklonište cijelo gradi uz
pomoć skija, stabala, grana. U izradu dobrog skloništa koje će omogućiti zaštitu od
hladnoće i spavanje treba uložiti dovoljno vremena. Bolje je više sati uređivati
sklonište nego provesti besanu noć u neprikladnom skloništu. Sklonište treba prekriti
granama i lišćem, snijegom, kabanicom, i sl. za bolju toplinsku izolaciju i zaštitu od
kiše. Pri izradi skloništa trebalo bi ga napraviti tako da se u njemu omogući loženje
vatre. Ako to nije moguće, u malom skloništu se može zapaliti voštana svijeća koja
će podignuti temperaturu za nekoliko stupnjeva i omogućiti ugodniji boravak. U
planinarskoj naprtnjači je dobro uvijek imati vreću za bivakiranje koja je lagana i
zauzima malo prostora, a u slučaju nužde može olakšati noćenje u planini.
8. Opasnosti u planinama
Opasnosti u planinama mogu biti prirodne (posljedica pojava u okolišu), uzrokovane

ljudskom aktivnošću (posljedica lošeg planiranja, nebrige, loše prehrane, nepravilnog
korištenja opreme, itd.) ili kombinacija prirodnih i ljudskih koja nastaje kada čovjek
potakne prirodne opasnosti. Opasnosti u planini se još dijele na objektivne i
subjektivne, a kombinacija objektivnih i subjektivnih naziva se kumulativna
opasnost.
Subjektivne opasnosti: Subjektivne opasnosti su one koje uzrokuje sam čovjek iz

niza razloga kao što su loš izbor pravca kretanja, loš izbor suputnika u planini,
pretjerani napor, dehidracija, umaranje preko vlastitih mogućnosti i loša procjena.
Ljudske greške, na ovaj ili onaj način, u pozadini su gotovo svih nesreća u planini.
Subjektivne opasnosti nastaju zbog neprimjerenog ponašanja ili uslijed krive
procjene.
Neprimjereno ponašanje obično nastaje zbog neznanja ili manjka potrebnih vještina.
Uključuje loš izbor staze, loše izbor postupaka u planini, neprikladnu hranu, vodu i
opremu te neprimjerenu brzinu.

Livia Puljak
Kriva procjena je podmukliji oblik subjektivne opasnosti. Nastaje zbog želje da se

udovolji drugima, zbog rigidnog slijeđenja plana, nemogućnosti da se učinkovito
riješe neočekivane situacije, pogrešnih dojmova, umora i odvraćanja pozornosti. Sve
ovo smanjuje planinarovu sposobnost da napravi ispravne i pravovremene odluke.
Ovakve greške obično nastaju zbog sklonosti da se nešto napravi iz pogrešnih
razloga. Što su zapravo ciljevi planinara i zašto? Planinariš li zato da nešto dokažeš?
Je li tvoj cilj sigurno se popeti do vrha i izbjeći ozljede, ili vratiti se u helikopteru
službe za spašavanje? U planini je potrebno dobro promisliti i postaviti prioritete s
obzirom na tjelesnu kondiciju svih sudionika, uvjete na terenu i vremenske uvjete.
Prije odlaska na planinarenje grupa treba razgovarati o ciljevima, ali isto tako i o
načinu rješavanja nepredviđenih situacija. Ne smije se dopustiti da želja za
ostvarenjem cilja onemogući procjenu rizika i ispravnih postupaka. Najvažnije odluke
tiču se vlastite kondicije i kondicije drugih članova grupe.
Objektivne opasnosti: Objektivne opasnosti ne ovise o čovjeku; nastaju u planini,

osobito uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta. Objektivne opasnosti su velika
nadmorska visina, smanjena vidljivost (i noć), odroni, viseći ledenjaci i snježne
strehe, ledenjačke pukotine, nepredvidivi vremenski uvjeti, gromovi, jaki vjetrovi,
previsoka ili preniska temperatura, ultraljubičasto sunčevo zračenje i lavine.
9. Orijentacija
Orijentacija je određivanje položaja osobe na Zemlji i podrazumijeva snalaženje na

terenu temeljem znanja i iskustva. Razlikuju se geografska i topografska orijentacija.
Geografska orijentacija je određivanje strana svijeta. Topografska orijentacija
uključuje određivanje stajne točke, položaja objekata na terenu, reljef i sl. te izbor
daljnjeg kretanja na terenu. Topografska orijentacija obično uključuje geografsku
orijentaciju.
Karta
Karta, zemljovid ili zemljopisna karta je umanjena slika površine Zemlje.
Mjerilo karte
Mjerilo je odnos između umanjenih udaljenosti na karti i stvarnih udaljenosti u
prirodi. Mjerilo može biti brojčano ili grafičko.
Brojčano (numeričko) mjerilo izražava odnos između udaljenosti na karti i
udaljenosti u prirodi pomoću odnosa (npr. 1:25.000) ili razlomka (1/25.000). Pritom
prvi broj označuje mjernu jedinicu na karti, a drugi broj mjernu jedinicu u prirodi.
Primjerice mjerilo 1:10,000 znači da jedna mjerna jedinica na karti odgovara 10.000
mjernih jedinica na terenu. Praktično, to znači da je 1 cm na karti jednak 10.000 cm
u prirodi, odnosno 100 m.
Karte velikog (krupnog) mjerila kao što je 1:10.000 prikazuju relativno malu regiju s
velikim detaljima, a mape malog (sitnog) mjerila kao što je 1:10.000,000 prikazuju
velike regije kao što su države, kontinenti i cijeli globus. Terminologija veliko/malo
mjerilo odnosi se na praksu pisanja omjera kao brojčanih razloga, gdje je 1/10.000
veće nego 1/10.000.000. Iako nema precizne definicije što je malo, a što je veliko
Livia Puljak
mjerilo, smatra se da je mjerilo 1:100.000 srednje mjerilo. Karte korisne planinarima

imaju mjerilo 1:20.000 ili 1:25.000, a planinarskim žargonom nazivaju se još i
„specijalke“ jer se radi o kartama koje su tradicionalno bile izrađivane u vojne svrhe.
Grafičko (linearno, dužinsko) mjerilo ima oblik linije s ljestvicom označenom
brojevima koja pokazuje koliko duljina na karti iznosi u prirodi.
Topografska karta je detaljna, vjerna i potpuna karta krupnog mjerila na kojoj je

prikazan mali dio Zemljine površine s izgledom terena i svega što se na njemu
nalazi, izrađena na temelju neposrednog snimanja terena. Topografska karta je opća
geografska karta koja sadrži veliki broj informacija o mjesnim prilikama prikazanog
područja, koje se odnose na naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike reljefa
Zemlje i granice teritorijalnih područja, sve dopunjeno opisom karte. To su karte na
kojima su svi topografski ili općegeografski objekti (reljef, vode, vegetacija, naselja,
prometnice i područja) prikazani s jednakom važnošću. Topografske karte služe za
informiranje i orijentiranje, te za izvođenje drugih karata.
Oznake na karti
Na karti su označene različite strukture konvencionalnim znakovima, odnosno
simbolima. Topografski objekti jesu stvarni objekti ili pojave krajolika, koji se
mogu pridružiti nekoj objektnoj cjelini, prostorno geometrijski jednoznačno odrediti,
kvantitativno i kvalitativno pobliže opisati i kojima se može dodijeliti ime. Objektne
cjeline jesu: naselja, prometnice, vode, vegetacija, reljef i područja. Topografski
objekti obično su objašnjeni na rubu karte u legendi. Na karte se unose i nazivi
objekata koji kartu čine informativnijom. Uvijek, osim kada to nije drugačije
određeno važećim propisima, objekti koji se prikazuju na kartama nazivaju se onako
kako ih zovu stanovnici, bez obzira na njihovu narodnu pripadnost. Kote su brojevi
koji znače visine pojedinih točaka na površini Zemlje. U Hrvatskoj se apsolutne visine
točaka odnose na srednju razinu Jadranskog mora.
Na rubu karte nalaze se važne informacije kao što su datum izdavanja i revizije
karte, imena karti susjednih područja, iznos ekvidistancija, mjerilo karte i magnetsku
deklinaciju područja (razliku između pravog i magnetskog sjevera). Datum izdavanja
karte vrlo je važan jer se topografske karte ne revidiraju često pa informacije o
šumama, deklinaciji, cestama i drugim osobinama terena ne moraju biti točne. Iako
su topografske karte nužne za kretanje u nepoznatom prostoru, planinar se ne smije
samo na njih oslanjati već potražiti dodatne informacije u brošurama, vodičima, od
lokalnog stanovništva.
Reljef
Reljef čine sve ravnine i neravnine u prirodi, a na topografskoj karti je prikazan
izohipsama, ekvidistancijom i intervalom. Izohipse (slojnice) su zamišljene zatvorene
ovalne linije koje na zemljopisnoj karti spajaju sve točke iste nadmorske visine. Što
je mreža izohipsi gušća, znači da se u prirodi radi o strmijem području (planine na
kopnu, morske brazde u moru). Kopnene izohipse se označavaju svjetlo-smeđom
bojom, a morske izohipse (izobate) svjetlo-plavom bojom. Zavisno od preciznosti
karte, izohipse su nacrtane u razmacima od 5, 10, 20, 50, 100, ili više metara
nadmorske visine. Tako je na preciznijim kartama terena mjerila 1:25.000 ili M =
1:50.000 najčešći razmak izohipsi 20 metara, s tim da je su one izohipse razmaka
100 metara deblje nacrtane. Ekvidistancija (E) je okomiti razmak između dvije

Livia Puljak
osnovne izohipse. Na svakom topografskom zemljovidu je na margini u donjem dijelu

naznačeno koliki je E.
Izohipse se temeljem ekvidistancije dijele na ove skupine (naznačeno je i kakvom
crtom, punom ili isprekidanom) su prikazane na karti):
_________________ = osnovnu (1 E)
_________________ = glavnu (5 E) - svaka peta, podebljana i razmak između
takve dvije iznosi 5 ekvidistancija. Često su izohipse prekinute i na prekidu je
napisana apsolutna visina kojom prolazi izohipsa; ova brojka naziva se kota
izohipse.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ = pomoćnu 1 ( ½ E)
................................ = pomoćnu 2 (1/4 E)
Interval je vodoravni razmak između izohipsa i prikazuje nagib terena. Što je

interval manji, tim je strmina veća. Svi opisani kartografski elementi omogućuju
određivanje trodimenzionalnog reljefa na terenu. Izohipse u koncentričnim
krugovima znače uzvisinu ili vrtaču; kako se ova dva reljefna oblika ne mogu na karti
razlikovati samo na temelju izohipsi, u vrtače se stavlja znak minus (-), a uzvišenja
nemaju znak ili je na njima oznaka visine kao što je kota ili trigonometar.
Reljef se može prikazati crtkanjem i sjenčanjem (fotiranjem). Crtkanje se radi
kratkim crticama okrenutim u smjeru terena i okomitim na izohipse, a koje prikazuju
nagib terena. Sjenčanje je tehnika naglašavanja reljefa, koja se izvodi tako da
prividno usmjerimo snop svjetlosti iz određenog kuta. Na taj način moguće je
istaknuti i najmanje neravnine površine. Važno je odabrati optimalni položaj izvora
svjetlosti, da bi se što bolje naglasili važniji reljefni oblici.
Crtež stijena primjenjuje se za prikaz većih, potpuno ogoljelih stjenovitih površina,
koje su obično vrlo strme i ne mogu se dobro prikazati izohipsama. Javljaju se u
najvišim dijelovima planina, zatim u usječenim dolinama i na strmi obalama. Manji
stjenoviti oblici susreću se posvuda.
Kompas
Kompas je magnetska, optička ili elektronska naprava za određivanje strana svijeta.
Magnetski kompas ima u sebi lagani magnet, najčešće oblika igle, koji se može
slobodno okretati oko vertikalne osi. Zemlja predstavlja golemi magnet u čijem se
magnetskom polju svaki slobodno pokretljivi magnet orijentira tako da mu je jedna
strana okrenuta približno prema sjeveru, a druga prema jugu. Kad se magnetska igla
objesi tako da se može vrtjeti u vodoravnoj ravnini, orijentirat će se približno u
smjeru sjever-jug, ako u blizini nema nikakvih magneta ili drugih magnetskih polja.
Kraj magnetske igle koji pokazuje prema sjeveru naziva se sjevernim polom (N,
prema engl. North), dok je drugi južni pol (S, prema engl. South). To svojstvo
magnetske igle primjenjuje se u kompasu za određivanje strana svijeta. Na površini
Zemlje magnetsko je polje slabo, ali dovoljno da se magnetska igla orijentira.
Međutim, polovi magneta i geografski polovi Zemlje ne poklapaju se u potpunosti,
što praktično znači da se smjer magnetske igle ne podudara u potpunosti s pravcem
sjever-jug. Odstupanje od tog pravca naziva se magnetska deklinacija. Kut
deklinacije između Zemljine osi i magnetske osi iznosi 15º. Deklinacija se može
definirati kao kut između geografskog i magnetskog meridijana.

Livia Puljak
Magnetski kompas nije pouzdan jer se magnetsko polje mijenja u prostoru i

vremenu. Magnetski polovi mijenjaju položaj za 10-40 km godišnje, a u obzir treba
uzeti i kut deklinacije. Ovo odstupanje od točnog smjera sjever-jug za mnoge
praktične svrhe može se zanemariti.
Dijelovi magnetskog kompasa su postolje, poklopac s vizirom i pomično kućište s
magnetskom iglom. Na postolju je ucrtano milimetarsko ravnalo za mjerenje na karti
i određivanje udaljenosti. Na kućištu se nalazi podjela za mjerenje azimuta na
stupnjeve i tisućite, kao i oznake strana svijeta. Sjever je označen malim trokutom.
Magnetska igla je na sjeveru označena fluorescentnom bojom.
Razlikuju se suhi kompas i kompas ispunjen tekućinom. U suhom kompasu sustav
magnetske igle leži na šiljku štapića kojemu je podnožje učvršćeno za dno kućišta.
Kućište kompasa s tekućinom ispunjeno je mješavinom vode i alkohola u omjeru 2:1,
ili nekom drugom pogodnom tekućinom. U sredini kućišta nalazi se okrugli plovak
koji daje cijelom sustavu uzgon.
Pravilno usmjeravanje karte

Za orijentaciju, kartu je potrebno pravilno usmjeriti na način da se sjever na karti
poklapa sa sjeverom u prirodi. Ovaj postupak naziva se usjeveravanje karte. Karta
se može usjeveriti na dva načina bez kompasa: određivanjem strana svijeta pomoću
Sunca, mjeseca ili zvijezda, ili se može orijentirati prema vidljivim objektima u
prostoru. Orijentacija karte pomoću kompasa najtočnija je metoda. Rub kompasa se
poravna s rubom karte i onda se zajedno okreću karta i kompas na njoj dok se
magnetska igla ne postavi u pravac sjever-jug. Iako je rub karte zapravo meridijan
određen prema geografskom sjeveru, a magnetska igla pokazuje magnetski sjever,
razlika između geografskog i magnetskog sjevera (deklinacija) je mala pa se može
zanemariti i na ovaj način usjeveriti kartu.
Azimut (Az) je kut između geografskog sjevera i odabranog pravca, a mjeri se na

kompasu od sjevera u pravcu kazaljke na satu. Može imati sve vrijednosti od 0 do
360 stupnjeva ili od 0-00 do 64-00. Kut suprotan azimutu naziva se protupravac,
obrnuti azimut ili kontraazimut. Ovisno o vrijednosti azimuta, kontraazimut je pola
kruga (180º) veći ili manji od azimuta. Ako je azimut manji od 180 º, onda je
kontraazimut pola kruga veći (primjerice, ako je azimut 10 º, onda je kontraazimut
190 º). Ako je azimut veći od 180 º, onda je kontraazimut pola kruga manji
(primjerice, ako je azimut 220 º, onda je kontraazimut 40 º). Osim u stupnjevima,
azimut se mjeri i u tisućitima. Puni krug u tisućitima iznosi 64-00.
Pretvaranje stupnjeva u tisućite i obrnuto

Jedan krug ima 360º, ili 64-00. Dijeljenjem 6400 s 360 dobije se koeficijent 17,78,
što znači da 1º ima 17,78 tisućita. Obrnuto, dijeljenjem 360 sa 6400 dobije se 0,056,
što znači da jedan tisućit ima 0,056º. Kad se želi izračunati, primjerice, koliko
stupnjeva ima 1-00, pomnoži se 100 s 0,056 i dobije 56º. Obrnuto, ako se želi
izračunati koliko tisućita ima 100º, pomnoži se 100 s 17,78 i dobije 1778, odnosno
17-78.
Orijentir je bilo koji umjetni ili prirodni objekt koji je markantan. Razlikuje se od
okoline i statičan je. Po mogućnosti uzima se što udaljeniji objekt.
Livia Puljak
Određivanje pravca poznatog azimuta

Poznata vrijednost azimuta podesi se na kompasu koji se podigne u radni položaj.
Cijelim tijelom je potrebno okretati se sve dok se sjeverni kraj magnetne igle ne
spoji s oznakom za sjever.
Određivanje stajne točke

Mjesto na kojem se planinar trenutno nalazi (stajna točka) može se odrediti na više
načina, a najpreciznije korištenjem kompasa i karte. Kartu je za početak nužno
usmjeriti prema sjeveru. U prirodi se uoči objekt koji postoji na karti i izmjeri mu se
azimut. Vrh kompasa se prisloni na topografski znak tog objekta na karti i okreće
kompas sve dok se sjeverni kraj magnetne igle ne poklopi s oznakom za sjever. Uz
rub kompasa povuče se linija. Sukladno mjerilu karte i poznatoj daljini odredi se
točka. Poželjno je stojnu točku određivati pomoću više vidljivih objekata koji nisu u
istom pravcu; pomicanjem linije od svakog dobije se sjecište linija u kojem se nalazi
stajna točka.
Kretanje po azimutu
Planinar koji zna odrediti azimut i stojnu točku može se kretati po azimutu. Nakon
što se karta usmjeri prema sjeveru odredi se stajna točka i na njoj označe kontrolne
točke budućeg kretanja. Odredi se azimut i duljina do svake točke. Na papiru se
napravi skica plana kretanja i točno svi azimuti i udaljenosti, pri čemu treba voditi
računa o reljefu i preprekama na terenu. Koristeći kompas počinje kretanje po prvom
azimutu uz pomoć orijentira na terenu. Povremeno je potrebno provjeriti kretanje na
karti.
Orijentacija u prirodi
Ponekad je nužno odrediti strane svijeta u prirodi bez kompasa, GPS-a i drugih
specijaliziranih pomagala. U takvim slučajevima moguća je orijentacija uz pomoć
Sunca, zvijezda, mjeseca i prirode.
Orijentacija pomoću Sunca

Sunce se u 4 minute pomakne za 1 stupanj, što je 15 stupnjeva za sat vremena.
Stoga se može izračunati da je Sunce u 6 h ujutro na istoku, u podne na jugu, a u 18
h na zapadu. Na južnoj hemisferi je slično, osim što je u podne Sunce na sjeveru.
Kad Sunce izlazi prije 6 h, nalazi se nešto sjevernije od istoka, ali u 6 h je točno na
istoku. Ako Sunce izlazi nešto kasnije od 6 h, kao što je slučaj tijekom zime, onda je
to nešto južnije od istoka i u to vrijeme točan istok se na ovaj način ne može
odrediti. Zalazak Sunca također ima slične specifičnosti. U 9 h ujutro Sunce je točno
na jugoistoku, a u 15 h točno na jugozapadu. Tijekom ljeta ovim navedenim satima
potrebno je dodati 1 h zbog ljetnog računanja vremena.
Pravac juga se može odrediti pomoću Sunca i analognog sata s kazaljkama, jer
znamo da se mala kazaljka kreće brzinom od 30º na sat, što je dvostruko brže od
kretanja Sunca preko neba. Sat se postavi u vodoravan položaj i mala kazaljka
usmjeri prema Suncu tako da prekrije svoju sjenu. Pravac koji prolazi kroz sredinu

Livia Puljak
kuta između male kazaljke i brojke 12 na satu pokazuje pravac juga. Tijekom ljetnog
računanja vremena u Hrvatskoj umjesto brojke 12 koristi se brojka 1 za određivanje
ovog kuta.
Orijentacija pomoću zvijezda

Tijekom vedre noći moguće je orijentiranje pomoću zvijezda, ali za to je potrebno
određeno znanje iz astronomije i položaja sazviježđa. U pravcu geografskog sjevera
nalazi se upadljivo sjajna zvijezda Sjevernjača iz sazvježđa Mala Kola (Mali Medvjed).
Na nebu se najprije pronađu sazviježđa Velika Kola i Mala Kola. Između zadnjih dviju
zvijezda u Velikim Kolima (Velikom Medvjedu) potegne se zamišljeni pravac koji se
pet puta produži i na kraju tog zamišljenog pravca će se nalaziti zvijezda
Sjevernjača. Zimi je Sjevernjača prenisko pa se za orijentiranje koristi sazviježđe
Orion. Kroz sredinu Oriona zamisli se pravac i spusti prema horizontu, a točka u kojoj
se spaja ovaj pravac i horizont je otprilike smjer juga.
Orijentacija pomoću Mjeseca

Po noći u kojoj se ne vide zvijezde ponekad se vidi samo Mjesec. Prema obliku
Mjesečeve mijene može se odrediti položaj Sunca, odnosno koliko Sunce obasjava
Mjesec, i prema tome pravac sjever-jug. Prema količini svjetlosti koja obasjava
Mjesec razlikuju se njegove mijene – prva četvrt, pun Mjesec, zadnja četvrt i mladi
Mjesec. Pun Mjesec nalazi se nasuprot Sunca; budući je Sunce u 18 h na zapadu,
pun Mjesec je tada na istoku. Prva četvrt nalazi se 90º lijevo od Sunca; oko 18 h je
na jugu, a oko ponoći je na zapadu. Zadnja četvrt je 90º desno od Sunca pa oko
ponoći izlazi na istoku, ujutro u 6 h je na jugu, a zalazi na zapadu oko podne. Mladi
Mjesec je veći dio noći pod horizontom pa ne pomaže u orijentaciji.
Nesigurni načini orijentacije u prirodi

Kad pri ruci nema nikakvih instrumenata koji bi pomogli u određivanju točne pozicije,
kad se ne zna gdje Sunce točno izlazi i kad nema Mjeseca te noći, mogu se koristiti
signali koje daje priroda i koji mogu pomoći u orijentaciji i određivanju položaja.
Pomoću ovih nesigurnih načina orijentacije mogu se približno odrediti strane svijeta,
ali na ovakav način orijentacije treba se oslanjati jedino u krajnjoj nuždi. Stablima
treba više sunčevog svjetla nego nižim stabljikama pa će u zatvorenim područjima ili
u rječnim koritima koja teku u smjeru istok-zapad, biljke više rasti u smjeru sjevera.
Na deblima jedna strana može biti zelenija nego ostale, i ta je obično usmjerena
prema istoku. Stabla daju više grana na istočnoj strani nego u drugim smjerovima.
Drveće ima gušće godove na sjevernoj, hladnijoj, strani. U gustoj šumi, kad je
čovjek potpuno okružen stablima i ne vidi ni Sunce na nebu, potrebno je leći na
zemlju u sjenu stabla i gledati prema gore, pogledom tražiti osvijetljeni dio šume.
Kad se čovjek ustane i okrene prema osvijetljenom dijelu, Sunce obasjava leđa. Ako
je ovo ujutro, iza leđa je istok, a ako se ovo događa kasno u danu, zapad je iza leđa.
U pronalaženju puta mogu pomoći potoci i rječice koje treba slijediti nizvodno sve
dok se ne naiđe na velike rijeke, uz koje se obično nalaze naselja i brodovi.
Sjeverna strana okomitih objekata nije osunčana pa se tu češće može nalaziti
mahovina i vlaga. Na sjevernoj padini će se snijeg zadržavati duže nego na južnoj.
Poznajući smjer vjetra, može se odrediti strana svijeta. Bura na moru, primjerice,
puše sa sjeveroistoka ili istoka, s kopna na more.

Livia Puljak
Izgubljen u planini
Ljudi se u planini izgube obično zbog svoje neopreznosti i lošeg planiranja. Ne nose
karte i kompas, ne drže se označenog planinarskog puta na nepoznatom terenu,
vjeruju više svom instinktu nego karti i instrumentima, ne obraćaju pozornost na
put, previše vjeruju sposobnostima svojih prijatelja planinara i nastavljaju boravak u
planini iako se vrijeme pogoršava, dolazi noć ili se naglo smanjuje vidljivost. Iskusan
planinar nikad neće biti potpuno izgubljen jer je tijekom godina naučio da na
planinarenje treba ponijeti dovoljno hrane, vode, odjeće i opreme da može preživjeti
i nekoliko dana u planini po potrebi.
Kad je čovjek izgubljen treba stati i razmisliti, ne srljati naprijed. Treba se sjetiti kad
je zadnji put bio točno poznat položaj u planini i pokušati se vratiti na to mjesto. U
slučaju smanjene vidljivosti ili noći, bolje je ostati na mjestu i bivakirati nego
nastavljati dalje. Grupe od dva ili više planinara rijetko se izgube, najčešće se to
događa neopreznim i samouvjerenim pojedincima koji idu planinariti sami ili se
odvoje od grupe.
Ako je čovjek sam kad se izgubi, treba opet razmisliti o zadnjoj poznatoj lokaciji,
pokušati se orijentirati na karti prema vidljivim objektima, označiti trenutnu lokaciju
hrpicom kamenja i pokušati otići na uzvišeno mjesto otkud će se moći analizirati
teren i odrediti pozicija. Prije nego se spusti mrak potrebno je planirati noćenje u
planini i izradu bivaka te pronaći vodu. Tijekom dana treba biti na otvorenom, gdje je
čovjek uočljiv iz zraka, i uokolo razmjestiti odjeću upadljivih boja koju će spašavatelji
uočiti iz zraka. Ako je teren prezahtjevan za vrludanje uokolo i traženje puta,
najbolje je ostati na vidljivom mjestu i čekati spašavatelje.
10. Meteorologija
Poznavanje vremenskih uvjeta tijekom nekoliko zadnjih dana ili tjedana, i vremenske
prognoze vrlo je važno za odlučivanje što napraviti i gdje ići, osobito za osobe koje
se bave aktivnostima u planinskom okolišu gdje su promjene vremena dramatične i
mogu imati ozbiljne posljedice. U planini je definitivno gospodar informacije -
gospodar situacije. Planinar treba biti svjestan promjenjivog vremena u planini i
uvijek prilikom pripreme za turu treba očekivati najgore moguće uvjete. Iskustvo,
međutim, nije jedini uvjet za snalaženje u planinskom vremenu. Nužno je i temeljno
znanje iz meteorologije, poznavanje uobičajenih vremenskih uvjeta u planinu koju se
namjerava pohoditi, te znanje kako dobiti i protumačiti informacije o vremenu.
Vrijeme i klima
Za potrebe terminologije, važno je poznavati razliku između vremena i klime.
Vrijeme je trenutno stanje atmosfere na nekom prostoru. Prosječan godišnji tijek
vremena nekog područja čini klimu. Znanost koja se bavi proučavanjem vremena
naziva se meteorologija, dok je klimatologija znanost o klimi. U osnovne
meteorološke elemente ubraja se temperatura zraka i gornjih slojeva Zemlje,
atmosferski tlak, vjetar, gustoća i vlažnost zraka, isparavanje, oblaci i oborine,
optičke i električne pojave u atmosferi, vidljivost itd. Predviđanje vremena temelji se
na procjenama posljedica kretanja zračnih masa, fronti i tlačnih sustava.

Livia Puljak
Vjetar
Kretanje zraka zbog razlike u temperaturi između vode i kopna može dovesti do
nastanka vjetrova koji nose vlagu, i koji se podižu kad im se planina ispriječi na
putu. Ovakva zračna masa će uzrokovati obilne kiše. Suhi zrak može oblikovati
jedino pokrov od oblaka, a ponekad ni to. Planinski lanci blizu mora će posljedično
imati više padalina nego oni koji su smješteni u unutrašnjosti kopna. Kad se topli
zrak počne dizati na vjetrovitoj padini planine, zračni vakuum koji tako nastaje
popuni se. Ovo kretanje zraka naziva se vjetar. Zrak uvijek teče od visokog prema
niskom tlaku. Topli zrak koji se uzdiže na vjetrovitoj strani hladi se na visini i kad
dosegne vrh planine, ova hladna zračna masa bez vlage počinje se spuštati niz
padinu u zavjetrini. Kako se spušta, zagrijava se. Stoga na vjetrovitoj strani planine
osjećamo hladni vjetar koji se uzdiže, a na padini u zavjetrini topli vjetar koji se
spušta prema dolje. Zbog opisanih kretanja zračnih masa vjetrovita strana planine
prima više kiše nego strana u zavjetrini. Stoga se padina u zavjetrini često naziva i
padina u sjeni kiše. Baš kao što je sjena mjesto koje ne prima sunčevo svjetlo, tako
je i ova padina planine zaštićena od padalina. Ponekad hladna zračna masa koja se
spušta niz padinu u zavjetrini treba putovati preko velikih udaljenosti, i tada postaje
osobito topla. Ovaj fenomen je čest u područjima velikih nadmorskih visina. Zračne
mase se hlade sa smanjenjem visine i trljaju o grubu površinu planine, čime nastaje
toplina.
Povjetarac
Opisano kretanje zraka također se zbiva u manjem razmjeru na padinama brda.
Tijekom dana zrak u dolinama se grije i diže. Zrakoprazni prostor koji tako nastaje
odmah se popuni drugim zrakom. Uzdizanje zraka uz padinu osjeća se kao blagi
povjetarac. Navečer se zrak na brdima brže hladi nego zrak u dolini pa počinje tonuti
i skupljati se na dnu doline. Ovaj hladni zrak tjera zrak u dolini na podizanje, jer je
gušći i hladniji nego zrak u dolini. Kako se ovaj zrak uzdiže, hladi se i počinje tonuti,
čime nastaje silazni povjetarac. Ove su informacije važne za izradu bivaka ili
podizanje šatora. Prilikom odlučivanja o mjestu noćenja, nije preporučljivo spavati
na dnu doline jer će to biti najhladnije mjesto tijekom noći. Na padinama brda, opet,
čovjek može biti izložen vremenskim promjenama. Treba pokušati naći dobro ravno
mjesto nasuprot jedne od padina. Biranje između vjetrovite strane i zavjetrine ovisi o
području. Vjetrovita padina može biti toplija, ali je veća vjerojatnost padalina.
Naprotiv, zavjetrina ima veću vjerojatnost da će biti zaštićena od padalina.
Vjetrovita padina i zavjetrina planine

Planine oblikuju svoje vlastito vrijeme. Često se može uočiti da je u podnožju planine
toplo i sunčano, a da na velikoj nadmorskoj visini pada kiša i hladno je. Osim toga, ni
svi dijelovi planine nemaju jednako vrijeme. Jedna padina može biti vjetrovita (engl.
windward slope), dok je druga u zavjetrini (engl. leeward slope). Ove se padine često
još nazivaju sjeverna strana (engl. north face) i južna strana (engl. south face). U
sjevernoj hemisferi je sjeverna strana poznata kao hladnija i opasnija nego južna
strana. U južnoj hemisferi je obrnuto – tamo je južna strana opasnija. Objašnjenje za
ove različite vremenske uvjete na padinama planina u dvjema hemisferama leži u
sferičnom obliku Zemlje. Padina planine koja je okrenuta prema Ekvatoru prima više
direktnog sunčevog svjetla nego padina koja je usmjerena prema polovima Zemlje.
Stoga su padine okrenute prema polovima hladnije. Obično su planinske padine

Livia Puljak
usmjerene prema polovima u zavjetrini, dok su padine okrenute prema Ekvatoru

vjetrovite.
Nastanak oblaka i padalina

Vjetrovita padina planine prima više direktnog sunčevog svjetla jer je okrenuta
prema Ekvatoru i zbog toga se površina ove strane planine grije tijekom dana. Kad
se zrak ugrije, počinje se širiti zbog čega mu se smanjuju gustoća i masa, zbog čega
se zrak počinje dizati. S povećanjem visine, smanjuje se temperatura. Iako ne utječe
samo visina na temperaturu, važno je znati da se zrak hladi prosječno 10ºC na
svakih 1 km visine. Kad se dogodi smanjenje temperature, čestice vode u zraku se
počinju sporije kretati i imaju sklonost spajanju. Ove vodene čestice se kondenziraju
oko čestica prašine u zraku i nastaje oblak. Kako kapljice oblaka rastu, postaju
preteške da bi ostale u zraku i padaju u obliku kiše, snijega ili tuče – fenomeni
poznati kao padaline ili precipitacija. Hlađenje zraka zbog uzdizanja uzrokovana
prelaskom preko planina i planinskih lanaca naziva se orografski efekt. Moguće je da
uopće ne dođe do padalina jer će količina vlage u zraku odrediti težinu padalina.
Oblaci
Oblaci su najupadljiviji pokazatelj vremena. Oblaci na vrhu, bez obzira na to kako
nevino izgledali, obično su znak loše vremenske situacije u tom području. Oblaci u
obliku leće koji se nalaze na vrhu ili ispod vrha znak su jakog vjetra. Ako postoji
nekoliko takvih nanizanih oblaka, vrijeme je za odustajanje od vrha i za alternativni
plan.
Oblaci su vidljive nakupine kapljica vode ili čestica leda (ili oboje) u atmosferi.
Nastaju hlađenjem toplog zraka punog vlage koji se podiže u vis. Na niskoj
temperaturi topli zrak više ne može zadržati vlagu u obliku vodene pare pa se ona
pretvara u malene kapi vode iil komadiće leda – oblake. Svi su oblaci različiti jer se
stvaraju na različitim visinama i temperaturama i neprestano mijenjaju svoj oblik.
Promatranje oblaka je izvrstan način predviđanja vremena.
Po međunarodnoj klasifikaciji oblake dijelimo na deset rodova, od kojih svaki ima
svoje vrste, podvrste i dodatne osobine. Gotovo svi oblaci nastaju u prvih 10 km
atmosfere, jer se količina vodene pare smanjuje s visinom pa nedostaje materijala za
njihovo oblikovanje.
Svi oblaci se ne nalaze na istim visinama nego ih dijelimo u tri visinska kata:
- Visoki: cirusi, cirokumulusi, cirostratusi – sasvim ledeni oblaci s
temperaturama nižima od -35ºC koji nisu oštro ograničeni
- Srednji: altokumulusi, altostratusi – mještoviti oblaci od leda i vode s
temperaturama između -10ºC i -35ºC
- Niski: nimbostratusi, stratokumulusi, stratusi, kumulusi, kumulonimbusi –
vodeni oblaci s temperaturama od -10ºC do više od 0ºC koji su oštro
ograničeni
Atmosferska fronta
Osim podizanja i zagrijavanja zraka tijekom dana i hlađenja tijekom noći, postoje
dodatni čimbenici koji navode zrak na kretanje. Zrak je vrlo inertna tvar koja vrlo

Livia Puljak
sporo poprima svoja svojstva, ali ih isto tako sporo i mijenja. Na primjer, određeni
volumen zraka koji stoji nekoliko dana nad sjevernim Atlantikom postati će vlažan i
na dnu će imati temperaturu površine oceana - zimi nisku, ljeti nešto višu, dok će
određeni volumen zraka koji stoji nekoliko dana iznad Sahare postati vruć i suh, a
ako stoji iznad pola, hladan i suh. Takav volumen zraka, koji može imati razmjere od
nekoliko tisuća kilometara, naziva se zračna masa. Za planinara je najvažnije znati
što nastaje kad se sretnu topla i hladna zračna masa. Granicu između dviju zračnih
masa nazivamo atmosferska fronta. Ukoliko se dvije zračne mase ne pomiču,
granicu među njima nazivamo stacionarna fronta.
Ciklona i anticiklona
Dodirna ploha dviju zračnih masa različite temperature je u termodinamičkom smislu
područje povišene energije. Atmosfera višak toplinske energije može samo pretvoriti
u neki drugi oblik, primjerice mehaničku ili neku drugu energiju. Krajnji cilj je
poništiti temperaturnu razliku zračnih masa i doći u stanje sa što manjom energijom.
Temperaturna razlika zračnih masa se najjednostavnije smanjuje tako da ih se
promiješa. Tim miješanjem tople i hladne zračne mase dolazi do pada atmosferskog
tlaka i to područje sniženog tlaka naziva se ciklona. U sjevernoj hemisferi ciklone se
u pravilu kreću od zapada prema istoku, ali postoje i odstupanja od ovog pravila.
Ciklona prosječno traje 5-7 dana, ali može trajati i dulje. Raspad ciklone nastaje
kada hladna fronta počinje dostizati toplu te hladni zrak u dnu potiskuje topli u
visinu. Time se stvara termodinamički stabilna situacija. Područja povišenog zračnog
tlaka između ciklona nazivaju se anticiklone i u pravilu su termodinamički stabilna.
Atmosferski tlak
Atmosferski tlak je tlak na bilo kojem dijelu Zemljine atmosfere. Standardni
atmosferski tlak se definira kao srednji tlak na morskoj razini i on iznosi jednu
standardnu atmosferu (simbol: atm), koja je jednaka 1013 hektoPaskala (hPa) ili
760 milimetara žive (mmHg). Visoki tlak ima vrijednosti više, a niski niže od 1013
hPa. Tlak zraka manji od 1000 hPa povezan je s lošim vremenom.
Instrument za mjerenje atmosferskog tlaka naziva se barometar. Uređaj za
mjerenje nadmorske visine naziva se altimetar i zapravo je to modificirani
barometar. I barometar i altimetar mjere atmosferski tlak (težinu zraka). Barometar
pokazuje tlak zraka, dok altimetar pokazuje nadmorsku visinu – što je moguće jer se
zna koliko se atmosferski tlak smanjuje s rastućom nadmorskom visinom. Danas je
među planinarima najpopularniji digitalni altimetar/barometar u kombinaciji s ručnim
satom.
Magla
Magla je prizemni oblak vodenih kapljica ili ledenih kristala koji su toliko sitni i lagani
da uspijevaju lebdjeti u zraku. Nastaje kondenzacijom vodene pare u zraku. Magla je
zapravo oblak koji se nalazi pri tlu. Magla nestaje kad sunce ugrije tlo. Jak vjetar
rastjerava maglu i može je podići u niski oblak stratus.
Za planinare magla može biti gnjavaža jer im umanjuje vidljivost i ometa
fotografiranje, ali magla može biti i toliko gusta da ugrozi sigurnost planinara. Stoga
je prilikom planinarenja u magli potrebno pridržavati se dodatnih mjera opreza, kao
što su hodanje po stazi s vrlo malim razmakom između ljudi. Ukoliko se dođe do

Livia Puljak
mjesta gdje se ne vidi sljedeća markacija, samo jedan čovjek ide tražiti markaciju, i
održava glasovni kontakt s grupom. Ako se grupa rasprši po magli, može doći do
nezgoda i gubljenja.
11. Zaštita prirode
Iako se često poistovjećuje s ekologijom, zaštita prirode je složeniji pojam.

Simulacije pokazuju kako više nije moguće nastaviti s proizvodnjom, potrošnjom i
skupljanjem smeća, a da se priroda trajno ne ošteti. Daljnji rast i razvoj
čovječanstvo bi trebalo planirati u skladu s prirodom i njenim mogućnostima.
Osiromašivanje prirode znači i osiromašivanje ljudi jer većinu tvari koje trebamo za
život uzimamo iz same prirode. Očuvanje prirodnih resursa za generacije koje
dolaze je čovjekov ekonomski i estetski interes.
Ciljevi i zadaće zaštite prirode su:

– očuvati i obnoviti postojeću biološku i krajobraznu raznolikost u stanju
prirodne ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem,
– utvrditi i pratiti stanje prirode,
– osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi njihova trajnoga očuvanja,
– osigurati održivo korištenje prirodnih dobara bez bitnog oštećivanja dijelova
prirode i uz što manje narušavanja ravnoteže njezinih sastavnica,
– pridonijeti očuvanju prirodnosti tla, očuvanju kakvoće, količine i dostupnosti
vode, mora, očuvanju atmosfere i proizvodnji kisika, te očuvanju klime,
– spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice
tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti,
– osigurati pravo građana na zdrav život, odmor i razonodu u prirodi.
Zaštita i očuvanje prirode temelji se na ovim načelima:

– svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne
raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge prirode,
– neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna
dobra održivo,
– u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati
načela, mjere i uvjete zaštite prirode,
– zaštita prirode obveza je svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni
surađivati radi izbjegavanja i sprječavanja opasnih radnji i nastanka šteta,
uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji
su postojali prije nastanka štete,
– javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo
na pravodobno obavješćivanje o štetama u prirodi i o poduzetim mjerama za

Livia Puljak
njihovo uklanjanje, te pravo na mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o

prirodi.
Osim individualnih mjera zaštite planinske prirode koji su opisani u odjeljku Ne

ostavljaj tragove, postoji niz zakonom reguliranih mjera zaštite prirode kojima je
cilj ograničiti ljudsku aktivnost i oštećivanje područja osobite ljepote na način da ih
se proglasi zaštićenim područjima. Ugrožene biljne i životinjske vrste mogu se
proglasiti zaštićenim ili strogo zaštićenim. Cilj ovih zakonskih mjera jest očuvanje
cjelovitosti prirode i njenih vrijednosti. Zakonom se mogu zaštititi i minerali, sigovine
i fosili.
Zaštićena područja u Republici Hrvatskoj su prema Zakonu o zaštiti prirode

razvrstana u devet prostornih kategorija: strogi rezervat, nacionalni park, posebni
rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park
šuma i spomenik parkovne arhitekture.
Područje rijeka Mure i Drave nalazi se pod preventivnom zaštitom. Neka od
zaštićenih područja su pod međunarodnom zaštitom (UNESCO ili RAMSAR područje).
Ukupna površina zaštićenih područja je 5124,80 km, što je 9,5% kopnenog područja
Republike Hrvatske.
Najstroži oblik prostorne zaštite je strogi rezervat koji je namijenjen isključivo
očuvanju izvorne prirode, znanstvenom istraživanju i obrazovanju. Za istraživanje i
posjećivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je ishoditi dopuštenje
tijela državne uprave koja se bave zaštitom prirode. U strogom rezervatu zabranjene
su gospodarske i druge djelatnosti. Dva stroga rezervata koja postoje u Republici
Hrvatskoj su Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu te Bijele i Samarske stijene koje
se nalaze u sklopu planinskog lanca Velika Kapela, u njegovom središnjem dijelu,
jugoistočno od Mrkoplja. Nacionalni park je zaštićeno područje namijenjeno
prvenstveno očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti. Ima znanstvenu, kulturnu,
odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. Tu su dopuštene djelatnosti koje ne
ugrožavaju izvornost prirode, a zabranjena je gospodarska uporaba prirodnih dobara.
U nacionalnom parku dopušteno je obavljanje ugostiteljskih, turističkih i rekreacijskih
djelatnosti te bavljenje poljoprivredom, ribolovom i obrtom na tradicionalan način.
Osam nacionalnih parkova u Republici Hrvatskoj su: Brijuni, Kornati, Krka, Mljet,
Paklenica, Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit. Posebni rezervat je područje
osobitog značenja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je
stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene.
Primjer posebnog rezervata šumske vegetacije je otok Lokrum kraj Dubrovnika.
Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje s ekološkim
obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-
obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. Primjer su
Park prirode Velebit i Park prirode Biokovo. Regionalni park je prostrano prirodno ili
dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne,
nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima karakterističnim za
područje na kojem se nalazi. Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili
skupina dijelova žive ili nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili
odgojno-obrazovnu vrijednost. Primjer spomenika prirode je izvor rijeke Kupe s
okolicom. Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne
vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz
očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen
odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz utvrđen sukladno ovome Zakonu.
Livia Puljak
Primjer značajnog krajobraza su Rovinjski otoci i priobalno područje. Park-šuma je

prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i
rekreaciji, kakva je park-šuma Marjan u Splitu. Spomenik parkovne arhitekture
je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park,
drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinačno
stablo ili skupina stabala, koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu,
ekološku ili znanstvenu vrijednost.
Pojedina biljna i životinjska vrsta ima zaštitu Države ukoliko je ugrožena ili rijetka.
Zakonom je zabranjena svaka radnja kojom se zaštićenu biljku ili životinju ometa ili
ugrožava u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju. Primjer zaštićenih biljaka
su: zvončić, velika šumarica, vilina kosa, jetrenka i kozonoška. Neke od zaštićenih
životinja su daždevnjak, crvendać i poskok.
Ne ostavljaj tragove
Da iza planinara ne bi ostali trajni i štetni tragovi, potrebno je slijediti ove principe:
- planiraj unaprijed i prikladno se pripremi
- putuj i kampiraj na izdržljivim površinama
- prikladno odloži otpad
- ne uzimaj ništa iz planine
- umanji učinak vatre
- poštuj planinske životinje
- budi obazriv prema drugim planinarima
12. Prva pomoć
Planinarenje je povezano s potencijalnim rizicima i opasnostima po zdravlje koji

ponekad mogu ugroziti život. Stalne promjene u surovim planinskim uvjetima
rezultiraju nekim objektivnim opasnostima na koje se ne može utjecati, ali većinom
su nesreće u planini nastale zbog subjektivnih opasnosti koje je izazvao sam čovjek
zbog neznanja ili neopreznosti.
Najčešći razlozi za pružanje prve pomoći u planini su:
- posrtanje preko prepreka i padovi
- padovi s velike visine tijekom planinarenja ili penjanja
- ozljede uzrokovane predmetima koji padaju s visine (stabla, grane, kamenja)
- ozljede zbog hladnoće – pothlađivanje, ozebline
- ozljede zbog topline – sunčanica, dehidracija, opekline od sunca, opekline od
vatre ili kuhala
- utapanje i druge nesreće uzrokovane vodom u planini koje uključuju rijeke,
vodopade i nagle poplave

Livia Puljak
- udar groma
- srčani udar (infarkt) bez pristupa naprednim mogućnostima za održavanje
života
- alergijske reakcije, uključujući anafilaktički šok, zbog otrovnih biljaka i
životinja
- susreti s divljim životinjama koji mogu uzrokovati ugrize i druge ozljede
- automobilske nesreće na putu prema i od planine
Svaki planinar treba biti svjestan ovih rizika, prihvatiti ih kao potencijalnu opasnost u
planini, i biti spreman pružiti prvu pomoć.
Osnovni principi
Temeljna odredba medicine i prve pomoći jest ne naškodi. Ako planinari misle da
unesrećenom ne mogu pomoći, bolje je nazvati pomoć i čekati nego nestručnom
pomoći pogoršati zdravstvenu situaciju unesrećenog. Međutim, već i mala, ali korisna
pomoć može znatno poboljšati stanje unesrećenog. Važno je ne paničariti, sabrati se
i pokušati barem dobiti savjet telefonski. Zaustavljanje krvarenja iznimno je važno i
može spasiti život unesrećenom pa je to postupak koji bi svaki planinar trebao znati.
Čovjek ima 5 litara krvi i to neće isteći u sekundi; kad se uoči unesrećeni osoba koja
mu želi pomoći treba stati i razmisliti kako će pomoći, a da unesrećenom ne naškodi.
Najvažnije je unesrećenom spasiti život i osigurati vitalne funkcije, a nakon toga
treba rješavati ostale ozljede. Ako unesrećeni ima slomljenu ruku i krvari, najprije
treba zaustaviti krvarenje, a tek kasnije pristupiti imobilizaciji slomljene ruke.
Prilikom nesreće u planini preporučljivo je pomagati unesrećenom čistim zavojnim
materijalom, ali čak i ako planinar nema pribor za prvu pomoć, treba se poslužiti
svime što je dostupno da bi pomogao unesrećenom, bez prevelikog razmišljanja o
mogućim infekcijama. Najprije se spašava goli život, a kasnije razmišlja o estetici.
Specifičnost prve pomoći u planini

Nesreće u planini obično se događaju daleko od gradova sa zdravstvenim
ustanovama, na nepristupačnom terenu, s upitnim signalom za mobitel i bez
stručnog medicinskog kadra u blizini. U takvim uvjetima nužna je improvizacija.
Svaki komad planinarske opreme može poslužiti u postupku pružanja prve pomoći u
planini. Odjeća se može iskoristiti za zaustavljanje krvarenja, planinarski štapovi,
podloga za spavanje i šipke iz ruksaka za imobilizaciju, zamke i vrpce na ruksaku
mogu isto poslužiti za imobilizaciju. Objekti iz okoliša isto mogu poslužiti, primjerice
grane za imobilizaciju. Unesrećenog se može utopliti ne samo odjećom nego i vrećom
za spavanje, šatorom, bivak-sakom, a i stavljanjem nogu u ruksak.
Pristup unesrećenom
Početna procjena unesrećenog sastoji se od sljedećeg:
1. procjeni postoji li kakva opasnost za unesrećenog, promatrače i pružatelje
prve pomoći

Livia Puljak
2. ako je unesrećeni pri svijesti predstavi sebe i reci unesrećenom da ćeš mu

pomoći, saznaj bitne informacije od unesrećenog
3. potrebno je spriječiti paniku, kako kod unesrećenog, tako i među
promatračima
4. provjeri odgovara li unesrećeni na verbalni i bolni podražaj
5. provjeri dišne putove, i ima li u dišnim putovima stranih tijela
6. diše li unesrećeni i kakva je kvaliteta disanja: pogledaj i slušaj
7. provjeri cirkulaciju – opipati puls i tražiti ima li većih krvarenja; kontroliraj
krvarenje i spriječi nastanak šoka
8. procjeni onesposobljenost – je li ozlijeđena kralježnica
9. po potrebi pozovi Gorsku službu spašavanja
Oživljavanje
Kardio-pulmonalna reanimacija, odnosno srčano-plućno oživljavanje, naziv je za
kombinaciju masaže srca i umjetnog disanja. Radi se kad unesrećeni ne diše i nema
znakova uredne cirkulacije. Trenutno važeće smjernice za oživljavanje temelje se na
međunarodnom konsenzusu o reanimaciji iz 2005., gdje se naglašava potreba
povećanja broja kompresija prsne kosti u odnosu na prethodno važeće smjernice.
Prema najnovijim preporukama, omjer kompresija naprama ventilaciji (upuhivanju
zraka u usta) je 30:2. Dakle, dvaput se upuhuje zrak u usta i nakon toga se radi 30
kompresija na prsnu kost. Isti omjer vrijedi i za djecu. Oživljavanje počinje s 30
kompresija, a nakon toga se radi upuhivanje zraka.
Temeljno održavanje života u odraslih treba se temeljiti na ovom postupku:
Unesrećeni ne odgovara na podražaj

↓
Pozovi pomoć
↓
Otvori dišne putove
↓
Ne diše?
↓
Nazovi 112
↓
Pritisni 30 puta na središnji donji dio prsne kosti
↓
Upuhni 2 puta u usta
Pritisni 30 puta prsnu kost

Livia Puljak
Tijekom prvih minuta srčanog zastoja razina kisika u krvi ostaje dovoljno visoka pa
je u početku oživljavanja prioritet kompresija na srce. Poznato je da spašavatelji
često nisu voljni početi umjetno disanje usta-na-usta iz niza razloga, uključujući
strah od zaraze i osjećaj gađenja prema takvom postupku. Stoga se naglašava
nužnost započinjanja s kompresijom prsne kosti.
Agonijski uzdasi prisutni su u 40% žrtava sa zastojem srca, a događaju se tijekom
prvih par minuta nakon iznenadnog srčanog zastoja. Laici bi stoga trebali početi s
oživljavanjem čak i ako primijete takve uzdisaje.
Ventilacija usta-na-nos je učinkovita alternativa ventilaciji usta-na-usta.

Preporučuje se kad su usta unesrećenog ozbiljno ozlijeđena ili kad se ne može postići
dobar kontakt usta-na-usta iz bilo kojeg razloga.
Oživljavanje je vrlo zamorna aktivnost pa ju je najbolje raditi u paru. Oživljavanje

treba prekinuti:
- Kad se pojavi spontano disanje
- Kada stigne medicinska ili spasilačka ekipa
- Kada ni pola sata nakon početka reanimacije nema znakova krvotoka, a
nemate mogućnost pozvati liječnika. Dugotrajnije provođenje reanimacije
opravdano je u slučajevima pothlađenosti unesrećenog
- Kada je spasilac fizički iscrpljen i ne može više uspješno provoditi
oživljavanje.
Sigurnost unesrećenog i pomagača je prioritet tijekom pokušaja oživljavanja.

Opisani su slučajevi kada su pomagači imali neželjene posljedice nakon pokušaja
oživljavanja. Primjerice, osoba koja upuhuje zrak unesrećenom mora disati ubrzano i
produbljeno (hiperventilacija), što može uzrokovati sniženje krvnog tlaka i
nesvjesticu. Zato je važno da se spašavatelji izmjenjuju. Dosad je u medicinskoj
literaturi opisano nekoliko izoliranih slučajeva kad su spašavatelji zaraženi
tuberkulozom ili teškim akutnim respiratornim sindromom (SARS) tijekom
oživljavanja. Prijenos HIV-a, virusa koji uzrokuje AIDS, nije dosad opisan tijekom
oživljavanja.
Procjena stanja kralježnice

Kralježnica se sastoji od kralježaka, prstenastih kostiju, naslaganih jedan na drugi,
koji poredani u nizu čine kralježnički kanal. U tom kanalu se nalazi kralježnička
moždina, snop živčanih vlakana i stanica pomoću kojih se informacije s periferije
prenose u mozak i obrnuto. Prijelom kralješka može dovesti do utiskivanja koštanih
ulomaka u kralježničku moždinu i oštećenja živčanog tkiva. Posljedice ovise o mjestu
ozljede i uključuju gubitak osjeta i oduzetost mišića ispod razine ozljede. Kralježnička
moždina može se oštetiti tijekom nesreće, ili kasnije tijekom pomicanja i nošenja
ozlijeđenog.
Na ozljedu kralježnice treba posumnjati kad se unesrećeni žali na bol u leđima ili
vratu, kad je ozljeda popraćena gubitkom svijesti, pri svakoj težoj ozljedi glave i kod
višestrukih ozljeda.

Livia Puljak
Znakovi ozljede kralježničke moždine su:

- slabost ili oduzetost udova (treba pitati unesrećenog može li micati rukama,
nogama i prstima)
- djelomični ili potpuni gubitak osjeta (treba izazvati neki podražaj na koži
unesrećenog, kao što je dodir, štipanje ili blagi udarac, i pitati osjeća li to)
- trnci ili osjećaj vrućine u udovima. Ponekad unesrećeni ima osjećaj da je
„presječen na pola“.
Ako se sumnja u ozljedu kralježnice, s unesrećenim treba postupati kao i kad se zna
da ta ozljeda postoji. Dok se čeka ekipa za transport, unesrećenog treba ostaviti na
mjestu i položaju u kojem je zatečen. Pri sumnji na ozljedu vratne kralježnice
pažljivo treba poduprijeti glavu da se spriječi njeno pomicanje. Unesrećenom treba
reći da se ne pomiče i ne ostavljati ga samoga. Prilikom prenošenja osobe za koju se
sumnja da ima ozlijeđenu kralježnicu nužno je da to napravi što više osoba kako bi
pokreti kralježnice bili što manji. Nosači moraju uskladiti svoje pokrete i unesrećenog
pomicati kao cjelinu, bez savijanja trupa. Jedna osoba treba pridržavati glavu.
Unesrećeni se transportira na što ravnijoj podlozi.
Poziv u pomoć
Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) može se pozvati na telefon 112 ili jedan
od brojeva HGSS-a. Ako ne postoje uvjeti za telefonsku komunikaciju na mjestu
nesreće potrebno je poslati nekoga da prenese takvu obavijest. Osnovni podatci o
unesrećenom koje treba predati su: tko, što, gdje, kada, kako i kakva je situacija na
mjestu nesreće i stanje unesrećenog.
Ako nije potrebno oživljavanje

Kad se utvrdi da unesrećenom nije potrebno umjetno disanje i masaža srca,
unesrećenog je potrebno dobro pregledati i potražiti znakove krvarenja i ozljeda.
Unesrećeni se postavlja u udoban položaj prikladan za pružanje prve pomoći izvan
mjesta opasnosti, u skloništu u kojem će biti utopljen ako je hladno, ili biti u hladu
ako je vruće. Zaustavlja se krvarenje i stavlja zavoj na rane. Po potrebi se obavlja
imobilizacija i daju lijekovi protiv bolova.
Opći pregled unesrećenog

Osim ako nije nužno za potrebe pružanja prve pomoći, unesrećenog ne treba skidati
(kacige, cipele, odjeća) već samo raskopčati odjeću i razvezati vezice na cipelama
radi udobnosti. Cijelo tijelo od glave prema stopalima treba pregledati i opipati, i pri
tom tražiti znakove krvarenja, otekline i deformacije. Cijelo to vrijeme unesrećenog
treba ohrabrivati i spriječiti paniku.
Zaustavljanje krvarenja
Krvarenje je istjecanje krvi iz krvnih žila. Prema mjestu, krvarenje može biti vanjsko
(vidljivo na koži) ili unutarnje (nije vidljivo; krv se nakuplja u unutarnjim organima,
tkivima i šupljinama). Prema oštećenoj krvnoj žili krvarenje može biti arterijsko,
vensko i kapilarno. Za arterijsko krvarenje tipičan je izlazak krvi iz rane u mlazu i krv
je svijetlocrvene boje. Vensko krvarenje nije pulsirajuće i krv iz vena je
Livia Puljak
tamnocrvena. Kapilarno krvarenje je obično skromno jer nastaje zbog ozljede malih
krvnih žila; prestaje spontano. U planini se ne treba zamarati procjenom boje krvi,
već svako krvarenje što hitnije pokušati zaustaviti.
Četiri su metode zaustavljanja krvarenja: pritisak na veliku arteriju koja dovodi krv u
područje koje krvari, pritisak na ranu koja krvari, kompresivni zavoj i podvezivanje
uda.
Pritisak na arteriju: Krvarenje na glavi i udovima može se zaustaviti pritiskom na
arteriju koja krv dovodi u ozlijeđeno područje. Za taj su postupak potrebni vještina i
točno poznavanje mjesta koje treba pritisnuti. Mjesto pritiska uvijek se nalazi između
srca i rane. U postupku zaustavljanja krvarenja arterija se prstima pritisne na kost u
podlozi. Nikad se ne smiju istodobno pritisnuti obje vratne arterije.
Pritisak na ranu: Rana koja krvari pritisne se snažno sterilnom gazom ili bilo kakvim
drugim materijalom ako sterilni zavojni materijal nije dostupan. Ako je rana na ruci
ili nozi, u isto vrijeme se taj ud podiže u povišeni položaj i tako drži za cijelo vrijeme
pritiskanja rane dok ne prestane krvarenje.
Kompresivni zavoj: Na ranu se stavi sterilna gaza, iznad nje pakiranje zavoja točno
iznad mjesta krvarenja i nakon toga se kružnim zavojem čvrsto steže područje rane,
iznad kojeg se veže čvor. Kompresivni zavoj ne smije se previše stegnuti jer postoji
opasnost da potpuno prekine protok krvi prema dijelu tijela nižem od zavoja. Nakon
postavljanja kompresivnog zavoja nužno je provjeriti puls i boju kože tijela ispod
zavoja. Ovaj zavoj ne smije se stavljati u području vrata.
Podvezivanje uda: Primjenjuje se u iznimnim slučajevima jer može potpuno odsjeći
cirkulaciju dijela tijela ispod ozljede i uzrokovati odumiranje tkiva i amputaciju.
Primjenjuje se za amputacijske ozljede, ako se ne očekuje ponovno spajanje
odvojenog uda, kod jakog nagnječenja i drobljenja dijela tijela kad je njegov gubitak
neizbježan i ako je krvarenje toliko jako da ga se nikakvim drugim postupcima ne
može zaustaviti. Za povezivanje uda najbolje je koristiti elastične vrpce, ali u nuždi
će poslužiti bilo kakva improvizirana vrpca. Bolje je koristiti vrpce široke barem 5 cm
jer se tanje vrpce mogu usjeći u tkivo. Povez se zateže pomoću štapića dok
krvarenje ne prestane. Zabilježi se sat postavljanja poveza. Ako je povez opravdano i
pravilno postavljen, smije se skinuti tek u medicinskoj ustanovi. Zbog opasnosti
povezanih s dugotrajnim prekidom cirkulacije u povezanom dijelu tijela, unesrećenog
treba što prije prevesti u medicinsku ustanovu.
Na ranu koja krvari ne smiju se stavljati nikakvi prašci, masti ni lijekovi. Ovakvu
ranu treba samo prekriti sterilnim zavojnim materijalom.
Znakovi unutarnjeg krvarenja su ubrzano disanje, hladna i vlažna koža te slab i
ubrzan puls. Ovakvog bolesnika treba poleći, podignuti mu noge u položaj
autotransfuzije, hitno ga transportirati u medicinsku ustanovu i tijekom transporta
treba biti spreman na oživljavanje po potrebi.
Amputacija
Amputacija je otkidanje dijela tijela, najčešće prstiju i udova. Kod amputacije postoji
opasnost od krvarenja, šoka i infekcije.
Prva pomoć kod amputacije:
• Zaustaviti krvarenje
• Ranu prekriti sterilnom gazom ili zavojem

Livia Puljak
• Zavoj fiksirati
• Amputirani dio staviti u PVC vrećicu, zatvoriti i staviti u drugu vrećicu u
kojoj je led ili hladna voda
• Što prije transportirati u medicinsku ustanovu.
Prijelom kosti
Prijelom ili fraktura je ozljeda koja prekida tijek kosti. Najčešće nastaje kratkotrajnim
djelovanjem snažne vanjske sile.
Prema uzroku, prijelom može biti spontan ili traumatski. Spontani prijelom nastaje
zbog povećane lomljivosti kostiju uzrokovane različitim bolestima. Traumatski
prijelom nastaje djelovanjem snažne mehaničke sile na zdravu kost i to je vrsta
prijeloma kakva se može očekivati u planini.
Prema odnosu prijeloma i mekog tkiva razlikujemo otvoreni i zatvoreni prijelom.
Otvoreni prijelom je ozljeda kod koje je prekinut tijek kože ili sluznice iznad kosti
zbog pomicanja ulomaka kosti. Zatvoreni prijelom je onaj kod kojeg je cjelovitost
kože očuvana.
Znakovi prijeloma su:
- deformacija dijela tijela
- poremećaj pokretljivosti - može postojati abnormalna pokretljivost slomljenog
dijela ili ograničena pokretljivost, odnosno nepokretnost, zbog bolova
- bol na mjestu prijeloma
- oteklina na mjestu prijeloma
- krvni podljev
- izostanak osjeta ili trnci u području prijeloma
- pritiskom na kost čuje se struganje (krepitacija)
Na prijelom treba posumnjati nakon traume kad je zahvaćeni dio tijela bolan,
nepomičan, otečen. Kod malog djeteta se posumnja na slomljenu kost kad dijete
ozlijeđeni dio tijela ne koristi nekoliko sati nakon incidenta ili ako jako i dugo plače
kad se dodirne ozlijeđeni dio. Teško je razlikovati iščašenje od prijeloma kosti na prvi
pogled, međutim oba su stanja hitni slučajevi i prva pomoć je ista kod oba.
Promatranjem unesrećenog utvrđuju se vanjske promjene, pipanjem se utvrđuje
bolnost i pokretljivost. Izmjere se oba ekstremiteta u svrhu utvrđivanja eventualnog
skraćenja kostiju. Uradi se kompletan pregled bolesnika radi utvrđivanja eventualnih
drugih ozljeda.
Što se ne smije raditi pri sumnji na prijelom kosti:
 NE pomicati unesrećenog dok se potpuno ne učvrsti, imobilizira, ozlijeđeni dio
tijela
 NE pomicati unesrećenog sa slomljenim kukom, zdjelicom ili natkoljenicom
ako nije prijeko potrebno. Ako ga treba pomaknuti, najbolje je vući ga za
odjeću gornjeg dijela tijela, a ne dizati.
 NE pokušavati ispraviti slomljenu kost ili zglob ili promijeniti njihov položaj
osim ako cirkulacija izgleda ugrožena
 NE pomicati bolesnika kod kojeg se sumnja na ozljedu kralježnice
 NE pokušavati namještati kralježnicu ako se sumnja na njenu ozljedu
 NE testirati funkciju ozlijeđenih dijelova tijela
Livia Puljak
 NE skidati cipele ako je slomljena noga

 NE smije se dati bolesniku ništa na usta
Prva pomoć za prijelom kosti:
- Ukoliko je slomljena kost ozlijedila kožu, ne smije se disati na ranu ili je dirati.
Ranu treba prekriti sterilnom gazom ili kompresom prije imobilizacije.
- Učvrstiti (imobilizirati) dio tijela u položaju u kojem se nalazi.
- Nakon imobilizacije je potrebno provjeriti cirkulaciju. Pritisne se koža na dijelu
tijela ispod imobilizacije. Ona se najprije zabijeli, a nakon dvije sekunde se
treba vratiti boja.
- Ako je koža ispod udlage hladna i plava, pojavljuju se trnci ili bockanje ili
nema pulsa na arterijama, potrebno je popustiti stisak.
- Potrebne su mjere za sprječavanje šoka: bolesnik treba ležati na ravnoj
podlozi, podignutih nogu (ako nisu ozlijeđene) i treba ga pokriti odjećom ili
pokrivačem. Ako se sumnja na ozljedu glave, vrata ili kralježnice bolesnik se
ne smije pomicati.
Imobilizacija
Imobilizacija je stavljanje dijela tijela u nepokretan položaj. Radi se u svrhu
smanjenje dodatnog oštećenja tkiva, ublažavanje boli i olakšavanje transporta.
Koristi se kod prijeloma, iščašenja, velikih opeklina, velikih otvorenih rana, ugriza
zmija i ozeblina. Za imobilizaciju se mogu različiti čvrsti predmeti. Svaki tvrdi
predmet je potrebno omotati najprije zavojem, vatom ili komadom odjeće kako ne bi
nastale dodatne ozljede. Udlaga se oblikuje prema zdravoj strani tijela. Prije
postavljanja udlage ne skidaju se odjeća i obuća da se ne izazivaju bolovi i pomak
ulomaka. Ozlijeđeni dio tijela ne ispravlja se nego se imobilizira u zatečenom
položaju. Potrebno je imobilizirati dva susjedna zgloba. Kod otvorenih prijeloma prije
imobilizacije treba stabilizirati koštane ulomke i prekriti ih sterilnim zavojnim
materijalom. Udlaga se treba čvrsto stegnuti, ali ne toliko čvrsto da ozlijedi žile i
živce. Može se staviti led da se smanji bol i oteklina.
Uganuće i iščašenje
Uganuće je ozljeda mekih tkiva oko zgloba koje nastaje izvrtanjem zgloba, a
iščašenje je pomak kosti iz zgloba. Prva pomoć za uganuće i iščašenje je ista kao i za
prijelom kosti.
Strana tijela u rani

U tijelo se mogu zabiti različita strana tijela iz prirode. Osim ako su vrlo sitna i na
samoj površini kože, strana tijela ne smiju se čupati iz rane. Potrebno je zaustaviti
krvarenje oko stranog tijela, ozlijeđeni dio tijela zaviti, imobilizirati i unesrećenog
transportirati iz planine.
Poremećaji zdravlja zbog vrućine

Vrućina može uzrokovati toplinske grčeve, toplinsku iscrpljenost i toplinski udar.

Livia Puljak
Prva pomoć:
- Smještanje unesrećenog u hlad
- Nadoknada izgubljene tekućine i soli
- Po potrebi transport i oživljavanje.
Kod pregrijavanja, vrlo je jednostavno i korisno ohladiti glavu unesrećenoga hladnom
vodom ili šeširom. Iako šešir pokriva svega 3-4% površine tijela, koža glave
značajno određuje osjećaj udobnosti.
Opekline od sunca
Česte su u planinarstvu. Treba ih spriječiti korištenjem zaštitne kreme s visokim
faktorom, zaštitne masti za usne i svijetlog šešira širokog oboda. Ova sredstva za
zaštitu od sunca potrebno je koristiti i kad je oblačno.
Dehidracija
Simptomi su žeđ, suha usta, suha koža, glavobolja, bezvoljnost i umor. Za
sprječavanje dehidracije nužno je piti dovoljno tekućine. Prva pomoć sastoji se u
nadoknadi tekućine i po potrebi evakuaciji iz planine.
Žuljevi
Žuljevi su potkožni mjehuri ispunjeni tekućinom koji nastaju zbog trenja. Žuljevi se
mogu spriječiti tako da se stane čim se osjeti žuljanje. Tada treba skinuti cipelu i
staviti flaster preko žulja. Probijanje žulja nije preporučljivo zbog moguće infekcije.
Pothlađivanje
Zbog velike nadmorske visine i vjetra u planinama postoji velika vjerojatnost od
pothlađivanja, osobito ako planinar nije dobro isplanirao svoj boravak u planini.
Osobe koje su ozlijeđene na bilo koji način imaju veliku mogućnost pothlađivanja jer
se ne mogu kretati ili su teško pokretne, a izložene vanjskom okolišu.
Pothlađenost ili hipotermija nastaje kad je sposobnost organizma da regulira tjelesnu
temperaturu nadvladana niskom temperaturom okoliša. Normalna tjelesna
temperatura je između 36 i 37 °C.
Tjelesna temperatura od 32-35°C je blaga hipotermija, a karakterizira je drhtanje i
jak osjećaj hladnoće. Kad je tjelesna temperatura manja od 32°C govorimo o jakoj
hipotermiji kod koje postoje smetnje prosuđivanja, smetenost, koma, prestanak
drhtanja, poremećaj ritma i zastoj rada srca (28°C).
Prva pomoć kod pothlađivanja sastoji se od smještanja u zagrijanu prostoriju ili
sklonište gdje se provodi postupno utopljavanje. Unesrećenom se daju toplini napitci
(nikako ne alkohol). Po potrebi provodi se oživljavanje. Prilikom evakuacije
unesrećenog nužno je spriječiti daljnje pothlađivanje i stoga unesrećenog treba
dobro utopliti.

Livia Puljak
Ozebline
Ozebline su lokalna oštećenja kože i potkožnog tkiva koja nastaju uslijed niskih
temperatura. Mogu biti površinske ili duboke, i mogu uzrokovati amputaciju
smrznutih dijelova tkiva. Nastaju nakon dužeg izlaganja ekstremnoj hladnoći, koja je
obično ispod nule.
Čimbenici koji pospješuju nastanak ozeblina su: dehidracija, iscrpljenost, loša
tjelesna kondicija, neprikladna odjeća, velika vlaga, hladan vjetar, imobilizacija,
ozljede – osobito prijelomi kostiju, velika nadmorska visina, prethodne ozebline,
ograničenje cirkulacije zbog opreme – pojasa, uskih cipela, sata, prstenja, bolesti
cirkulacije kao što su šećerna bolest, konzumacija alkohola, droga i pušenje.
Najčešće su zahvaćeni periferni i izloženi dijelovi tijela: nos, uške, prsti, ruke i
stopalo. Simptomi blagih smrzotina su trnci u zahvaćenom dijelu tijela, svrbež i
gubitak fine motorike. Simptomi teških smrzotina su smanjena pokretljivost, mjehuri
i otekline. Neliječena smrzotina uzrokuje odumiranje tkiva.
Prva pomoć kod ozeblina je imobilizacija i smještanje u toplu prostoriju. Potrebno je
skinuti odjeću koja steže i nakit. Unesrećenom se daje topli napitak. Postupno se
provodi utopljavanje ozeblog dijela tijela u vodi početne temperature 10-15 °C.
Temperatura vode postupno se povećava svakih 5 minuta za 5 °C, do maksimalne
temperature od 40 °C. Ako nema uvjeta za postupno zagrijavanje u toploj vodi, onda
dio tijela s ozeblinama treba staviti u pazušnu jamu ili prepone pomagača, ali samo
10 min. Ako se osjet vrati u ozeble dijelove, unesrećeni može nastaviti hodati. Ako se
osjet ne vrati, treba unesrećenog smjestiti u najbliže sklonište i potražiti pomoć
spašavatelja i medicinske ekipe. Na velikoj nadmorskoj visini se daje kisik ukoliko je
dostupan. Ako se provodi zagrijavanje nogu, unesrećeni ne smije hodati nakon tog
postupka i nužan je transport od strane pomagača ili spašavatelja. Postupak
zagrijavanja ozeblina može uzrokovati velike mjehure na koži, koji se ne smiju pucati
ni oštećivati.
Nije dozvoljeno trljanje smrznutog dijela tijela snijegom ili rukama, ili izlaganje
izravnom izvoru topline jer takav postupak redovito uzrokuje još veća oštećenja i
stvara povoljne uvjete za infekciju. Preporuča se za vrijeme grijanja dati
unesrećenom lijekove protiv bolova jer je ugrijavanje ozeblina vrlo bolno.
Za ozebline se nikako ne smije:
• ugrijavati smrznute dijelove tijela ako ih ne možete održavati toplim. Ponovno
smrzavanje može prouzročiti još veća oštećenja.
• za ugrijavanje smrzotina ne smiju se koristiti direktni suhi izvori topline (kao što je
vatra, radijator, grijalica, termofor, fen). Direktna toplina može uzrokovati oštećenje
tkiva.
• trljati ili masirati smrznute dijelove tijela.
• otvarati mjehure na smrznutim dijelovima tijela
• unesrećeni NE SMIJE pušiti ili piti alkoholna pića za vrijeme procesa oporavka jer i
jedno i drugo može utjecati na cirkulaciju.
Snježno sljepilo
Snježno sljepilo je bolan poremećaj koji nastaje nakon izlaganja nezaštićenog oka
ultraljubičastim sunčanim zrakama koje se reflektiraju od snijega, leda ili, rjeđe,
mora ili pijeska. Veliki rizik od snježnog sljepila vlada u polarnim prostorima i na
velikim nadmorskim visinama jer se svakih 300 m nadmorske visine intenzitet
ultraljubičastih zraka povećava za 4%. Snježno sljepilo može biti primijećeno tek
Livia Puljak
nekoliko sati nakon izlaganja, i zbog toga je vrlo opasno – jer osoba koja boravi na
suncu bez naočala ne primijeti odmah problem i ne zaštiti se prikladno. Simptomi
uključuju crvenilo oka, suzenje, bol, osjećaj postojanja stranog tijela u očima i
oteklinu kapka. Ponekad se oko potpuno zatvori, a u teškim slučajevima može
nastati trajan gubitak vida. Za sprečavanje snježnog sljepila i zaštitu očiju od
ultraljubičastog zračenja preporučuje se korištenje naočala koje prenose 5-10%
vidljive svjetlosti i apsorbiraju gotovo sve ultraljubičaste zrake. Naočale bi na snijegu
i ledu trebale imati štitnike sa strane kako bi se što više izbjeglo izlaganje očiju
sunčevu svjetlu. Sunčane naočale treba nositi i kad je oblačno jer ultraljubičaste
zrake prodiru kroz oblake.
Prva pomoć za snježno sljepilo uključuje sklanjanje sa sunca, stavljanje hladnih
obloga na oko, ukapavanje umjetnih kapi i olakšavanje boli analgeticima. Daljnja
oštećenja mogu se spriječiti uklanjanjem kontaktnih leća, izbjegavanjem trljanja
očiju, izbjegavanjem svjetla ili nošenjem sunčanih naočala dok se svi simptomi ne
povuku.
Utapljanje
Utopljenika je nužno što prije izvući iz vode, po potrebi provesti proces oživljavanja,
skinuti mokru odjeću, utopliti unesrećenog i što prije ga transportirati u medicinsku
ustanovu.
Udar groma
Postupak s unesrećenim: U području gdje i dalje postoji opasnost od grmljavine,
evakuacija se treba odgoditi. Žrtvu treba u tom slučaju što prije skloniti na zaštićeno
mjesto. Spašavatelji u helikopteru u slučaju grmljavine mogu biti u velikoj opasnosti.
Na mjestu nesreće treba započeti oživljavanje ukoliko unesrećeni ne diše i ne radi
mu srce. Tijekom evakuacije posebnu pozornost treba obratiti zaštiti kralježnice.
Neke posljedice mogu se javiti i nekoliko sati nakon udara groma i stoga bi svi
unesrećeni trebali biti transportirani u medicinsku ustanovu na promatranje, čak i
ako su naoko u dobrom stanju.
Nije istina da je opasno dodirnuti osobu koju je udario grom, da grom nikad ne
udara dvaput u isto mjesto, da grom uvijek udara u najviši objekt u okolici, da grom
ne može udariti iz vedrog neba, da grom ne može udariti ako ne pada kiša, da su na
kraju oluje munje opasnije nego na početku, da su gumeni potplati cipela, gumena
odijela i gume na kotačima automobila dobra zaštita od udara groma i da u kući ne
postoji opasnost od udara groma. To su sve mitovi. Žrtvi udara groma može se
odmah pristupiti i početi joj pomagati bez opasnosti.
Visinska bolest
Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na visokoj
nadmorskoj razini. Obično se javlja iznad 3000 m, često pri brzom usponu koji ne
dozvoljava tijelu prilagodbu. U većini slučajeva radi se o blagom poremećaju koji
uključuje glavobolju, gubitak apetita i mučninu i ne zahtijeva liječničku intervenciju.
Zbog učestalosti blagog poremećaja mnogi smatraju kako je glavobolja na visini
˝normalna˝. Rijetko napreduje u teži oblik, moždani i plućni edem, koji može biti

Livia Puljak
smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način sprječavanja visinske bolesti

jest spor uspon pri čemu se ostavlja dovoljno vremena za aklimatizaciju. Liječenje
visinske bolesti podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te silazak, osobito ako
simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao pomoć pri silasku.
Ugriz otrovnih zmija

U Hrvatskoj od otrovnih zmija nalazimo poskok i riđovku.
Prevencija: Čak i u područjima s velikom gustoćom zmija otrovnica preventivne
mjere mogu smanjiti rizik od ugriza zmije. Prije odlaska u planinu potrebno je
prikupiti što više informacija o lokalnim zmijama, uključujući fotografije u boji koje
će poslužiti u svrhu prepoznavanja otrovnih zmija. Preventivno ponašanje uključuje
nošenje prikladne odjeće, kao što su duge vrećaste hlače, visoke čizme i gležnjače
(gamaše) i debele čarape tijekom planinarenja. Vrećasta osjeća stvara prepreku koja
može smanjiti penetraciju u slučaju zmijskog ugriza. Prilikom hodanja u planini
potrebno je dobro pogledati okoliš prije saginjanja i sjedanja na tlo. Planinarskim
štapovima treba se ispitati teže prohodno područje kroz koje treba proći, gdje nije
vidljivo tlo. Prilikom prelaska panja ili debla potrebno je pogledati drugu stranu prije
prelaska. Treba izbjegavati stavljati ruke u područja gdje se zmije mogu skrivati, kao
što su visoka trava, površina ispod kamena ili debla, stabla i kameni procjepi.
Rukavice daju dodatnu zaštitu rukama. Oprez je potreban i u vertikalnim površinama
tijekom penjanja u stijeni, i u vodi, primjerice tijekom kanjoninga. Ako se ugleda
zmija, ne smije joj se prilaziti, ili je pokušavati hvatati i ubiti. Mnogi ugrizi nastanu
zbog toga što žrtve pokušaju ubiti zmiju. Ako se zmija ubije, ne treba je dirati jer
nedavno ubijena zmija ima refleksni mehanizam ugriza neko vrijeme nakon smrti pa
su se ugrizi događali i u žrtava koje su držale u ruci otkinute glave od otrovne zmije.
Osim toga, otrov ostaje aktivan u mrtvim zmijama dugo vremena i može uzrokovati
trovanje čak i ako se čovjek ogrebe ili ozlijedi na zmijske zube tijekom promatranja
mrtve zmije. Po noći je potrebno koristiti baterijsku kampu tijekom hodanja i nikad
se u planini ne smije hodati bosih nogu. Nije preporučljivo spavati na otvorenom
tijekom toplih mjeseci tamo gdje su zmije česte, isto kao što nije preporučljivo
smjestiti vreću za spavanje kraj kamenja, ulaza u špilju ili hrpe smeća. Potrebno je
pažljivo pogledati vreću za spavanje, cipele, ruksak i drugu opremu prije korištenja,
ako su bili ostavljeni bez nadzora neko vrijeme.
Prva pomoć: unesrećenoga je potrebno smiriti, ozlijeđeni dio tijela imobilizirati i
organizirati transport iz planine. Svaka osoba koju ugrize zmija treba se odvesti u
najbližu bolnicu na promatranje, i tamo ostati na promatranju od najmanje 24 h, čak
i ako se ne pojave nikakvi značajni simptomi.
Razgovorom s unesrećenim i opisivanjem zmije možda se ustanovi da se uopće ne
radi o otrovnoj zmiji. Za potrebe identifikacije zmije može se eventualno napraviti
digitalna fotografija korištenjem zooma. Treba izbjegavati približavanje zmiji jer je
njen efektivni domet skoka otprilike polovica duljine njenog tijela. Ostatci mrtve
zmije, ako ih je nužno uzeti za identifikaciju, trebaju se dirati pomoću grane ili
planinarskih štapova i pohraniti u čvrstom spremniku, kao što je planinarska
naprtnjača. Za kontrolu bolova preporučljivo je dati acetaminofen (Paracetamol), a
ne druge vrste analgetika kao što su protu-upalni analgetici tipa Aspirin/Andol jer oni
mogu pospješiti krvarenje.
Što se ne smije raditi kod ugriza zmije: Nimalo ne pomaže zarezivanje mjesta
ugriza, isisavanje, primjena topline, stavljanje obloga od leda, hlađenje, stavljanje
bilo kakvih krema, alkohola ili stimulansa. Dapače, ovi postupci mogu pogoršati

Livia Puljak
stanje unesrećenog. Podvezivanje uda koji je ugrizla zmija nikad nije dokazano kao
blagotvoran postupak i trebalo bi se izbjegavati da ne bi došlo do prekida cirkulacije i
odumiranja tkiva ispod poveza.
Protuotrov (serum) za liječenje zmijskog ugriza trebaju primjenjivati samo
zdravstveni djelatnici. Ovaj serum je skup, treba ga držati na hladnome u posebnom
spremniku, treba ga uštrcati u venu, a može izazvati fatalnu alergijsku reakciju.
Stoga njime ne trebaju rukovati nestručne osobe koje nemaju svu potrebnu opremu i
lijekove za rješavanje eventualne alergijske reakcije na protuotrov.
Ubodi kukaca
Ubodi pčele, stršljena, ose i komarca mogu biti ne samo bolni nego i prouzročiti
alergijske reakcije. Kod alergičnih osoba, reakcija na ubod može izazvati i smrt
unutar nekoliko minuta.
Prva pomoć sastoji se od stavljanja hladnih obloga na mjesto uboda. Kod uboda u
usta, treba u usta staviti kocku leda. Ukoliko se zamijeti otežano disanje, velike
otekline i kožne promjene na unesrećenom potrebno je organizirati hitan transport u
medicinsku ustanovu.
Ugriz crne udovice

Prva pomoć: Što prije unesrećenog treba transportirati u medicinsku ustanovu, a po
mogućnosti sa sobom ponijeti pauka radi identifikacije. Ukoliko je pauk pobjegao, ne
treba ga tražiti da ne došlo do novih ugriza unesrećenog i pomagača. Postoji
protuotrov koji se primjenjuje samo u medicinskoj ustanovi zbog mogućnosti
izazivanja alergijske reakcije. Intenzitet reakcije ovisi o životnoj dobi i zdravstvenom
stanju, te o mjestu ugriza. Mala djeca i stare osobe, te srčani bolesnici imaju veći
rizik od razvoja komplikacija. Obično se unesrećeni u potpunosti oporavi unutar 2 do
5 dana. Smrtnost iznosi manje od 5%, a smrt nastupa uglavnom kod neliječenih
ugriza kao posljedica gušenja kojem su prethodili grčevi mišića.
Krpelj i moguća zaraza

Nužna je prevencija – u područjima gdje ima krpelja treba planinariti u visokim
gojzericama, dugim hlačama i rukavima, i tijelo dobro pregledati nakon završetka
planinarenja. Preporučljivo je prije odlaska u šumu nabaviti repelente (sredstva koja
odbijaju komarce i donekle krpelje) koja će ih držati na pristojnoj udaljenosti.
Repelenti se nanose na odjeću. Važno je po povratku iz šume dobro pregledati cijelo
tijelo, uključujući i vlasište, kako bismo one krpelje koji se nisu zarili u kožu otklonili
tuširanjem, a one zarivene uočili i pravodobno uklonili s tijela. Ove mjere mogu biti
dovoljne za samozaštitu jer krpelju treba nekoliko sati da se ugnijezdi u kožu. Tek
nakon što je dovoljno dugo zariven u kožu (najmanje 2 sata) postoji opasnost zaraze
za čovjeka.
Ako se na koži nađe krpelj zariven u kožu, treba ga što prije iščupati naglim
pokretom, najbolje pincetom, kojom će se obuhvatiti krpelj što bliže glavi, odnosno
što bliže koži. Suprotno popularnom mišljenju, krpelja se ne smije zalijevati uljem
niti paliti jer obrambena reakcija krpelja može biti da se još dublje zakopa u kožu i
potkožno tkivo.

Livia Puljak
Osobe kojima se krpelj zario u kožu trebaju mjesto uboda nadzirati u razdoblju od
mjesec dana. Ako u tom vremenu uoče navedene promjene na mjestu uboda,
trebaju se javiti svom liječniku.
Pomoć osobama koje je zatrpala lavina

Čovjeku kojeg zatrpa lavina treba što prije pokušati pomoći. Pritom sve odluke treba
donijeti nakon procjene postoji li i dalje opasnost od lavine koja bi mogla unesrećiti
osobe koje žele pomoći i spašavatelje. Treba odvagnuti mogućnost druge lavine,
stanje snijega, topografske i meteorološke čimbenike. Ako se procjeni da nema
opasnosti od još jedne lavine, u lavinsko područje treba što prije dozvati
spašavatelje i potražne pse. Što je više osoba zakopano u lavini, potrebno je više
spašavatelja. U slučaju kratkog razdoblja boravka u lavini (do 35 min), apsolutni je
prioritet brzo iskapanje unesrećenog. Ako je zatrpana osoba u kritičnom stanju, to je
vjerojatno tako zbog manjka kisika ili mehaničkih ozljeda.
Prilikom iskapanja treba paziti da se ne uništi zračni džep koji se zna formirati ispred
usta i nosa. Stoga se iskapanje ne radi okomito nego dijagonalno, sa strane u smjeru
zatrpane osobe. Treba apsolutno izbjegavati nepotrebno pomicanje trupa i glavnih
zglobova unesrećenog tijekom iskapanja.
Ako je unesrećeni pri svijesti ili pospan: treba promijeniti mokru odjeću bez
nepotrebnih pomicanja (odjeću treba izrezati radije nego skidati), dati unesrećenom
da pije tople i zaslađene napitke ako može gutati, i što prije evakuirati.
Ako unesrećeni ne diše, treba početi umjetno disanje. Ako je unesrećeni bio potpuno
zakopan (glava i trup), unesrećenog treba evakuirati u medicinsku ustanovu i tamo
držati barem 24 h na promatranju zbog mogućih kasnih komplikacija. Ako je
unesrećeni duže od 35 min zatrpan lavinom, treba očekivati da će biti pothlađen.
Stoga iskapanje treba biti brzo, ali i vrlo pažljivo. Ako je zakopano više ljudi, prioritet
ima održavanje vitalnih funkcija ako su prisutne, u odnosu na oživljavanje
unesrećenih bez vitalnih funkcija.
Preporučeni sadržaj kompleta prve pomoći

Sadržaj kompleta prve pomoći treba ovisiti o razini znanja planinara. Za prvu pomoć
se treba koristiti samo ono što se zna koristiti. Preporučljivo je da komplete prve
pomoći bude što manji i lakši jer ako je težak i velik planinar će lako doći u iskušenje
da ga ne nosi. Nadalje, u kompletu prve pomoći bi bilo dobro nositi predmete koje
nije lako improvizirati, kao što su škare.
U kompletu prve pomoći planinara trebali bi se nalaziti barem ovi predmeti:
- 2 x sterilna gaza 5 x 5 cm
- 2 x elastični zavoj
- 4 x zavoj (različite veličine)
- astro-folija
- 10 x flasteri
- trokutasta marama
- zviždaljka
- nekoliko pari rukavica za jednokratnu uporabu
Livia Puljak
- tablete protiv bolova

Astro-folija je termalni pokrivač za hitne situacije. Nalikuje na tanku aluminijsku
foliju. Složena ima dimenzije otprilike 10x10 cm, a kad se razmota onda je obično
velika 220x140 cm. S jedne strane je zlatne, a s druge srebrne boje. Astro-folija je
vrlo lagan, jeftin i višenamjenski proizvod koji svaki planinar treba imati. Lako stane
u džep i u kacigu. Može se koristiti kao termalna podloga ispod vreće za spavanje, ili
u nju umotati tijelo u slučaju nužde za spavanje u planini. Budući je sjajna, može se
koristiti za slanje signala u nuždi. U prvoj pomoći se koristi za grijanje unesrećenog,
kojeg istovremeno čuva od vlage i prljavštine tijekom transporta ili čekanja pomoći.
Tijelo unesrećenog se zavija u astro-foliju, izuzev lica. Astro-folija sama po sebi ne
grije niti hladi, ali ima mogućnost odbijanja infracrvenih, toplinskih zraka. Jedna
strana astro-folije je zlatna, a druga srebrna. Kad je hladno, čovjek se umata tako da
srebrna strana bude prema tijelu. Na taj način će srebrna strana toplinu čovjeka
vraćati nazad prema tijelu (i usput štiti od vjetra, prljavštine i kiše). Za zaštitu od
pregrijavanja čovjek se umata u astro-foliju tako da srebrna strana bude prema vani,
a zlatna prema tijelu.
13. Spašavanje u planini
Gorsko spašavanje
Gorsko spašavanje je niz radnji i postupaka za spašavanje ljudskog života, zdravlja i
imovine u složenom pristupu unesrećenom i pružanje prve medicinske pomoći u
planini i na drugim neurbanim i teško pristupačnim područjima. Zahtjevnost i
udaljenost planinskog terena u kojima se trebaju odvijati akcije spašavanja potakla
je razvoj brojne opreme i tehnika spašavanja. Često se koriste helikopteri za brzu
evakuaciju unesrećenih, a potražni psi se koriste u traganju za unesrećenima i
nestalima u planini. Gorski spašavatelji mogu biti plaćeni profesionalci ili educirani
volonteri. Plaćeni profesionalci češće se viđaju na mjestima gdje su velike potrebe za
spašavanjem, primjerice u popularnim alpskim naseljima, skijalištima i nacionalnim
parkovima. Ponegdje volonteri i profesionalni spašavatelji surađuju u akcijama
spašavanja. Primjerice, plaćeni profesionalni tim u helikopteru može surađivati s
volonterima na tlu. Gorsko spašavanje može biti besplatno, ili se naplaćuje. U nekim
područjima, primjerice u Švicarskoj, akcije spašavanja vrlo su skupe i plaća ih
unesrećeni.
Hrvatska gorska služba spašavanja

Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) osnovana je 1950. godine kao interna
služba Hrvatskog planinarskog saveza. Osim spašavanjem HGSS se bavi i
prevencijom, a njihove preventivne aktivnosti su, na primjer, edukacije planinara i
javnosti, izdavanje upozorenja u posebnim situacijama i izrada zemljovida.
Danas je HGSS javna služba čiji je rad reguliran Zakonom o zaštiti i spašavanju te
Zakonom o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. HGSS pomaže svim građanima, i
članica je međunarodne udruge gorskih spasilačkih službi IKAR – CISA. HGSS je
neprofitna organizacija koja zapošljava nekolicinu osoba, a većina njenih članova su
volonteri koji za spašavanje ne primaju plaću. HGSS i njeni članovi ne naplaćuje
spašavanje i stoga su akcije spašavanja za sve unesrećene besplatne. Članovi HGSS-
Livia Puljak
a mogu postati planinari učlanjeni u jednu od planinarskih udruga Hrvatskog

planinarskog saveza, koji su se istakli svojim planinarskim sposobnostima.
Ustrojbene jedinice HGSS-a su stanice, koje djeluju širom Hrvatske. Kandidati za
spašavatelje primaju se u stanicu u statusu pridruženog člana, nakon čega se školuju
na tečajevima HGSS-a i polažu ispit za spašavatelja.
Obavijest o nesreći u planini ili drugom teško pristupačnom terenu gdje je

potrebna pomoć Hrvatske gorske službe spašavanja može se predati:
- Preko Jedinstvenog operativno-komunikacijskog centra telefon: 112
- Preko pozivnih telefona stanica Gorske službe spašavanja
- Na obavještajnim točkama HGSS-a; to su obično opskrbljeni planinarski domovi
vidno označeni natpisom i znakom HGSS-a
- Bilo kojem pripadniku HGSS-a ili drugoj osobi koja može pozvati pomoć.
Obavijest o nesreći treba sadržavati slijedeće podatke:
- Tko javlja (ime, prezime, telefon), kako bi se radi dodatnih informacija moglo
stupiti u vezu s njim
- Odakle javlja i kako je saznao za nesreću (kao očevidac ili posrednik),
- Mjesto nesreće (precizan opis)
- Tko je unesrećeni (prezime, ime, dob, adresa)
- Što se dogodilo (uzrok i vrste ozljeda)
- Što je dosad poduzeto (vrsta pružene prve pomoći, tko je sve obaviješten)
- Vremenske prilike na mjestu nesreće
- Kakav je prilazni put do mjesta nesreće
Poziv za pomoć
Poziv za pomoć planinar upućuje kad je u nevolji. Sve planinarske organizacije u
slučaju poziva u pomoć koriste međunarodne znakove za pomoć. Poziv za pomoć
treba ovisno o situaciji uputiti vidnim ili zvučnim signalom 6 puta u minuti, pričekati
jednu minutu, potom opet 6 puta dati znak, opet sačeka i tako dalje, dok ne dobije
odgovor. Spašavatelji odgovaraju tako da šalju natrag signal 3 puta u minuti.
Poziv za pomoć, ovisno od situaciji u kojoj se unesrećeni nalazi, može biti vidni ili
zvučni. Vidljivi znakovi su primjerice mahanje dijelom odjeće, ili nekim drugim
predmetom. Vidljivost se povećava ukoliko je predmet povezan za planinarski štap ili
cepin i ako se koristi drugačija boja od okoline, na primjer mahanje tamnim
predmetom ukoliko je pozadina svijetla (snijeg, bijela stijena), a svijetlim
predmetom ukoliko je pozadina tamna (travnate površine, šuma). Dalekovidan znak
je odsjaj ogledala. Noću se koriste svjetlosni znakovi koji se daju čeonom lampom,
svjetiljkom, zapaljenim papirom, drvetom ili suhom travom. Kao zvučni znakovi
mogu se koristiti: glas, zvižduk, zviždaljka, itd., ukoliko ne postoji opasnost od
pokretanja lavine. Prilikom veće udaljenosti, u slabo preglednom terenu i u teško
pristupačnim mjestima, preporučuje se pored vidljivih koristiti i zvučne znakove.
Unesrećeni treba bez prestanka ponavljati poziv za pomoć i time omogućiti
spašavateljima da lakše pronađu put do mjesta nesreće. Spašavatelji trebaju

Livia Puljak
neprestano odgovarati na uočene signale. Zlouporaba poziva za pomoć nije

dozvoljena.
Međunarodni znaci za poziv helikoptera

Ukoliko pri spašavanju unesrećenog pomaže helikopter, pilota je potrebno
usmjeravati sa zemlje i pomagati mu pri manevriranju. Osoba na zemlji koja daje
znakove pilotu treba stajati izvan mjesta slijetanja, leđima okrenuta vjetru. Za
pristajanje helikoptera potreban je ravan teren veličine 15 x 25 metara. Mjesto
sletanja ne smije biti na strmini ili u udubljenju. Za signaliziranje potrebne pomoći
koriste se jednostavni međunarodno prihvaćeni znakovi. Ako je potrebna pomoć,
obje ruke se rašire i podignu visoko u zrak tako da čine s tijelom oblik slova Y (za
engl. YES). Ako pomoć nije potrebna, lijeva ruka je koso uzdignuta, a desna koso
spuštena tako da čovjek čini slovo N (za engl. NO). Ispaljivanje crvene svjetleće
rakete također je znak za poziv u pomoć.
Potražni psi
Potražni (spasilački) psi su posebno trenirani kako bi pomogli ljudima u hitnim i
kriznim situacijama. Psi imaju njuh i do 10.000 puta jači od ljudskog, dobar sluh i
periferni vid, što ih čini iznimno važnima u potrazi za ljudima u ekstremnim
situacijama. Suradnja čovjeka i psa u tom je slučaju od neprocjenjive važnosti.
Potražni psi imaju vodiče koji moraju ovladati mnogim važnim znanjima, kao što su
opasnosti u ruševinama, opasnosti u gorama, orijentacija i topografija, osnovne
tehnike alpinizma i speleologije, prva pomoć za ljude i prva pomoć za pse. Potražni
psi se treniraju da traže nepokretne ili teško pokretne ljude. Kad nađe ovakvog
čovjeka, potražni pas se uči da ga obilježi lajanjem. Vodič je uvijek blizu potražnog
psa i čut će psa kako laje, i doći brzo do unesrećenog. Potražni psi imaju posebna
obilježja, kao što su oprsnice sa znakom križa, i posebne medaljone na ogrlicama.
Od potražnog psa ne treba bježati, i ne treba se bojati njihova laveža jer oni samo
upozoravaju vodiča. Potražne pse u Hrvatskoj treniraju Hrvatska gorska služba
spašavanja (HGSS), Hrvatska udruga za obuku potražnih pasa (HUOPP) i Klub za
obuku službenih i sportskih pasa (KOSSP) Zagreb.
Samo-spašavanje
U planinarstvu se treba znati snaći i u situacijama kada planinar ne može računati na
tuđu pomoć. Telefonski poziv mobitelom nije samo-spašavanje. To je poziv u pomoć.
Dok netko dođe u pomoć, unesrećeni čovjek treba pokušati poduzeti sve što se može
da se olakša situacija. Jednaka pravila i način razmišljanja treba primijeniti prilikom
pada tijekom penjanja u stijeni ili pada u ledenjačku pukotinu. Brojne tehnike
spašavanja predviđaju veliku grupu ljudi koja ima mnoštvo opreme na raspolaganju,
i mnoštvo strateški smještenih stabala za izradu sidrišta. U stvarnosti je vjerojatno
da se grupa sastoji od svega dva čovjeka koja imaju samo osnovnu opremu, a većina
te opreme može biti na nedostupnom mjestu zajedno sa žrtvom. Tehnike za samo-
spašavanje trebaju se uvježbavati; teško ih je naučiti samo čitanjem i gledanjem
ilustracija. Stoga svatko tko se izlaže riziku od samostalnog planinarenja ili
planinarenja s jednim ili dvojicom drugih planinara, u opasnim uvjetima, treba
prethodno izvježbati tehnike samo-spašavanja. Ove tehnike zahtijevaju poznavanje
principa kretanja u zahtjevnim uvjetima – u stijeni, snijegu i ledu.

Livia Puljak
14. Planinarska organizacija
Temelj organiziranog planinarstva su planinarske udruge. Svaka zemlja koja ima

planinare, ima i planinarske udruge, a prvo planinarsko društvo na svijetu je
britanski Alpine Club, osnovan 1857. Najveći broj planinarskih udruga nalazi se u
alpskim zemljama, na britanskim otocima i u Sjevernoj Americi. Velike planinarske
udruge često financijski podupiru planinske ekspedicije, a većina klubova objavljuje
planinarsku literaturu.
Planinarska organizacija u Hrvatskoj

Organizirano planinarenje u Hrvatskoj počinje 1874. kada je u Zagrebu osnovano
Hrvatsko planin(ar)sko družtvo (HPD). Hrvati su deveti narod svijeta koji su osnovali
svoju nacionalnu planinarsku udrugu.
Hrvatski planinarski savez (HPS) na nacionalnoj razini okuplja planinarske

udruge u Hrvatskoj, vodi brigu o planinarskim objektima i putovima u hrvatskim
planinama, izdaje časopis Hrvatski planinar i stručnu planinarsku literaturu,
organizira stručne škole i tečajeve. HPS objedinjuje rad niza djelatnosti u svojoj
domeni: planinarstvo, alpinizam, sportsko penjanje, speleologiju, markaciste i
vodiče. U okviru Saveza kao članica djeluje Hrvatska gorska služba spašavanja koja
pruža pomoć i spašava unesrećene u planinama i na drugim nepristupačnim
terenima. Hrvatski planinarski savez je nacionalni športski savez planinarske
djelatnosti u Republici Hrvatskoj u koji se udružuju planinarske udruge, radi
ostvarivanje i unapređivanja zajedničkih ciljeva, interesa i djelatnosti. Kao nacionalni
planinarski savez, HPS je udružen u međunarodnu federaciju planinarskih saveza
(UIAA) te Hrvatski olimpijski odbor (HOO).
Prema statutu HPS-a, planinarska udruga u Republici Hrvatskoj je dobrovoljna,

samostalna, interesna i izvanstranačka organizacija planinara, ljubitelja planina,
planinske prirode, te prirodnih i povijesnih znamenitosti u planinama. Planinarska
udruga svojim radom i djelovanjem među članovima njeguje i razvija planinarske
vještine i planinarsku rekreaciju, potičući ljubav prema čuvanju ljepota planinske
prirode, prema čovjeku i prema svojoj domovini Republici Hrvatskoj. Članstvo se
udružuje u planinarskim društvima i klubovima, njihovim podružnicama, sekcijama,
odsjecima, u stanicama, u županijskim planinarskim savezima, gradskim
planinarskim savezima i u Hrvatskom planinarskom savezu. Planinarske udruge oblik
su slobodnog udruživanja granana.
Znak HPS-a je stilizirani obris planine Klek sa znakom runolistovog cvijeta, uokviren
vrpcom vezanom ispod cvijeta. Gornji dio vrpce s natpisom Hrvatski planinarski
savez je crvene boje, a donji dio vrpce je plave boje, i u njemu su upisana slova HPD
i 1874. godina (godina osnivanja prvog hrvatskog planinarskog društva).
Ciljeve i djelatnosti HPS ostvaruje tako da:

– razvija organizirane oblike planinarstva i stvara uvjete za razvitak ukupne
planinarske djelatnosti u Republici Hrvatskoj,
Livia Puljak
– pokreće i organizira djelatnosti na zaštiti i unapređenju planinske prirode i

čovjekove okoline, te na očuvanju kulturno-povijesnih spomenika u
planinama,
– razvija tjelesne aktivnosti koje se organizirano izvode radi unapređivanja
zdravlja i rekreacije,
– organizira samostalno ili preko planinarskih udruga izlete, pohode, ture,
susrete, sletove, ekspedicije, planinarska natjecanja i druge planinarske
društvene akcije,
– organizira izgradnju, obilježavanje, čuvanje i održavanje planinarskih
putova i obilaznica,
– jača materijalnu osnovu i imovinu planinarstva, vodi brigu o gradnji,
održavanju i čuvanju planinarskih domova, kuća i skloništa, te u njima, uz
povlastice, omogućuje smještaj svojim članovima i članovima inozemnih
planinarskih saveza s kojima ima potpisane ugovore o reciprocitetu,
– omogućuje svojim članovima nabavu stručne i planinarske literature,
planinarskih zemljovida, priručnika i vodiča,
– promiče planinarstvo kod mladeži i građana, te organizira i provodi
odgojno-obrazovni i kulturni rad među planinarima,
– njeguje planinarsku etiku, razvija čovjekoljublje, nesebičnost, ispravan
odnos prema prirodi i smisao za njeno očuvanje,
– stvara uvjete za razvitak zdravog, snažnog i plemenitog članstva,
– organizira osposobljavanje svog članstva za pojačane napore pri
uklanjanju posljedica elementarnih nepogoda, nesreća, ratnih opasnosti i
drugih sličnih stanja,
– organizira stručno osposobljavanje svoga članstva kroz planinarske škole,
seminare, tečajeve i druge oblike obrazovanja,
– surađuje sa znanstvenim institucijama i drugim udrugama na razvitku
planinarstva i njegovom društvenom vrednovanju,
– usmjerava razvitak stručnih (specijalističkih) djelatnosti (alpinizam,
speleologija, sportsko penjanje, vodiči, planinarsko skijanje, zaštita
planinske prirode, markacisti),
– kao športska udruga obavlja i športsku djelatnost u smislu odredbi Zakona
o športu i ostalim provedbenim propisima donesenim na temelju
navedenog Zakona, što se posebno odnosi na natjecateljske športove
organizirane u HPS,
– radi promidžbe i ostvarenja najviših dostignuća u natjecateljskim
športovima, HPS ustrojava nacionalne športske ekipe (reprezentacije)
kojima upravljaju direktori reprezentacija,
– usmjerava i usklađuje rad planinarskih udruga,
– donosi smjernice, programe i planove rada i razvitka planinarske udruge,
– sudjeluje u provedbi nacionalnog programa športa,
– sudjeluje u planiranju i provedbi godišnjih programa javnih potreba u
športu,

Livia Puljak
– sudjeluje u planiranju i provedbi godišnjeg programa provedbe

nacionalnog programa športa,
– obavlja i druge poslove potrebne za razvitak planinarske udruge.
Članicom HPS može postati osnovna planinarska udruga, županijski i gradski

planinarski savez, Hrvatska gorska služba spašavanja i njene stanice, te stanice
vodičke službe i udruge gorskih vodiča ako su pravne osobe. Osnovna planinarska
udruga je planinarsko društvo (klub), koje stječe svojstvo pravne osobe upisom u
registar kod nadležnog tijela državne uprave. Članovi osnovne planinarske udruge
mogu biti samo fizičke osobe. Član Skupštine i ostalih tijela osnovne planinarske
udruga osnovane radi obavljanja športske djelatnosti sudjelovanja u športskom
natjecanju ne može biti osoba iz članka 27. st. 3. Zakona o športu. Osnovne
planinarske udruge mogu svoje članstvo i rad organizirati kroz podružnice, sekcije,
odsjeke i ogranke na području Republike Hrvatske.
Tijela HPS-a su: Skupština, Glavni odbor, Izvršni odbor, Nadzorni odbor i Sud časti.
Sva ova tijela imaju predsjednika, dopredsjednika i članove. Skupština HPS-a je
najviše tijelo. Održava se najmanje jednom u četiri godine, a svaka registrirana
članica HPS u Skupštinu delegira po jednog predstavnika. Glavni odbor HPS-a je
tijelo Skupštine i njoj odgovara za svoj rad. Sastaje se najmanje jednom godišnje.
Izvršni odbor HPS-a je izvršno-operativno tijelo, a bira ga ili potvrđuje Skupština.
Različite planinarske djelatnosti u HPS obavljaju se kroz rad stručnih i organizacijskih
komisija.
Komisije HPS-a su ustrojbene jedinice kroz koje se obavljaju različite planinarske

djelatnosti u HPS-u. Stručne komisije HPS-a su za: školovanje kadrova, alpinizam,
športsko penjanje, speleologiju, planinarske putove, zaštitu prirode, vodiče,
planinarsko skijanje.
Organizacijske komisije postoje za: gospodarstvo, promidžbu i izdavačku djelatnost,
priznanja, povijest planinarstva, statutarnu, kadrovsku i normativnu djelatnost. Osim
navedenih, Glavni odbor HPS-a po potrebi može osnivati i druge komisije.
Specijalizirane službe HPS-a su Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) i

Vodička služba (VS HPS). Članovi osnovnih planinarskih udruga, osposobljeni za
specijalizirane stručne službe, tu djelatnost ostvaruju udruživanjem u Stanice
organizirane na teritorijalnom principu (gradovi ili županije).
Program školovanja u HPS-u uključuje niz općih i specijaliziranih škola i usavršavanja

u koje se mogu uključiti članovi planinarskih udruga:
1. Osnovno školovanje:
- Opća planinarska škola.
- Škola za planinarski pomladak
2. Specijalističko školovanje (škola ili tečaj):

Livia Puljak
- Alpinistička škola,
- Speleološka škola,
- Za vodiče društvenih izleta,
- Ljetni tečaj za vodiče pripravnike,
- Zimski tečaj za vodiče pripravnike,
- Visokogorski tečaj za planinarske vodiče,
- Za organizatore orijentacije.
3. Stručno usavršavanje:
- Ledenjački tečaj,
- Seminar za postavljače staza,
- Seminar za crtače karata,
- Seminar za zaštitu planinske prirode,
- Zimska škola vodiča,
- Ljetni tečaj HGSS-a,
- Zimski tečaj HGSS-a,
- Tečaj speleo-spašavanja HGSS-a
- Tečaj za markaciste.
4. Školovanje nastavnog kadra (instruktora HPS):
- Seminar za instruktore HPS-a (Kineziološki fakultet
Sveučilišta u Zagrebu).
Članstvo u osnovnoj planinarskoj udruzi ostvaruje se dobrovoljnim pristupom,

prihvaćanjem kodeksa planinarske etike, pravila i Statuta udruge. Članstvo u
planinarskoj udruzi dokazuje se planinarskom iskaznicom i potvrdom o plaćenoj
članarini za tekuću godinu. Osnovne planinarske udruge mogu osnivati odsjeke,
sekcije i komisije u kojima djeluju članovi udruge prema vlastitim sklonostima.
Prava člana planinarske udruge su:

- aktivno sudjelovanje u radu udruge
- sudjelovanje u donošenju odluka, pravo da bira i bude biran u tijela
udruge i HPS-a
- dobivanje informacija o radu udruge
- stjecanje priznanja i nagrada za svoj rad
- korištenje povlastica člana planinarske udruge, kao što su popusti
na noćenja u planinarskim objektima, popusti na cijene u određenim
trgovinama, itd.
Obveze člana planinarske udruge su:
- bavljenje planinarskom djelatnošću

Livia Puljak
- pridržavanje pravilima koje propisuje Statut udruge i HPS-a te

kodeks planinarske etike
- izvršavanje odluka upravnih tijela i preuzetih obveza
- čuvanje i podizanje ugleda i interesa planinarske udruge
- čuvanje imovine planinarske udruge
- redovito plaćanje članarine.
Članstvo u planinarskoj udruzi prestaje: dobrovoljnim istupanjem iz udruge,

neplaćanjem članarine, isključenjem iz udruge prema odluci Suda časti.
Priznanja HPS-a dodjeljuju se za postignute uspjehe i rezultate u radu te za doprinos

u razvoju planinarske udruge članovima planinarskih udruga, planinarskim udrugama
i drugim organizacijama i pojedincima. Na prijedlog planinarskih udruga, komisija,
Izvršnog odbora i predsjednika HPS-a dodjeljuje se jedno od ovih znakova priznanja:
Brončani znak HPS, Srebrni znak HPS, Zlatni znak HPS, Plaketa HPS, Povelja
počasnog člana HPS.
Priznanja se dodjeljuju po Pravilniku o dodjeli priznanja koji donosi Glavni odbor
HPS-a. Sva priznanja, osim Povelje počasnog člana HPS, dodjeljuje Izvršni odbor na
prijedlog Komisije za priznanja. Izuzetno, Izvršni odbor može dodijeliti priznanje
pojedincima i organizacijama za izvanredne i posebne zasluge u
razvoju planinarstva i bez prijedloga Komisije. O dodijeljenim priznanjima izdaje se
pismeno uvjerenje. HPS vodi evidenciju o dodijeljenim priznanjima. Znak priznanja
HPS je reljefna podloga koja predstavlja krašku stijenu s ugrađenim natpisom HPS i
runolistom, te bojama koje označavaju stupanj priznanja.
Plaketa HPS-a je uvećani znak HPS-a pričvršćen na odgovarajućoj podlozi, s
natpisom i imenom primatelja. Odluku o dodjeli Povelje počasnog člana HPS donosi
Skupština.
Kodeks planinarske etike

Planinarska etika je skup već ustaljenih odnosa, običaja i ponašanja među
planinarima koji izražava trajne etičke vrijednosti. Svaki planinar koji je član
planinarske organizacije ima obvezu po ovom kodeksu se ravnati i ponašati. Planinar
ima obvezu uvijek biti primjer drugima u djelovanju i ponašanju, čime se oblikuje i
oplemenjuje ugled i lik planinara.
Zaštita prirode: Čuvanje planinske prirode društveni je interes i obveza svakog
planinara. Svaki se planinar treba brinuti za očuvanje prirodnih vrijednosti i ljepota,
flore i faune, a naročito zaštićenih vrsta, planinskih izvora i voda, i čistog zraka. Nije
dozvoljeno oštećivati grmlje i drveće, lomiti granje i stabla, brati cvijeće, oštećivati
korijenje biljaka, uznemiravat životinje i njihova staništa. Vatra se smije ložiti samo
na određenim mjestima u cilju sprečavanja požara. Otpad se treba odnijeti iz
planine. Ne smije se namjerno izazivati odron kamenja i stijene.
Humanizam: Trebaju se njegovati dobri ljudski odnosi, prijateljstvo i planinarski
entuzijazam. Takva atmosfera treba se trajno održavati, osobito u najtežim uvjetima
kad je potrebna pomoć drugom planinaru, disciplina, hrabrost i požrtvovnost.

Livia Puljak
Pomoć drugome u planini: Neiskusnim planinarima treba pružiti savjet i ukazati

im na uočene greške i propuste u pogledu kretanja u planini, odmaranja, oblačenja,
orijentacije, opasnosti i ponašanja u slučaju nesreće. Potrebno je pružiti pomoć
umornim, ugroženim i povrijeđenim planinarima. Pomoć unesrećenima treba biti brza
i efikasna – to nije briga samo gorske službe spašavanja, kojoj ipak treba neko
vrijeme da dođe do unesrećenog. Pomoć čovjeku u nevolji treba biti nesebična i
srdačna.
Primanje pomoći u planini: Planinar bi se trebao dobro pripremiti za odlazak u
planinu i izbjegavati subjektivne opasnosti. Tijekom nesreće planinar treba pomoći
sam sebi ukoliko je u mogućnosti i pomoći drugima da mu pomognu. Planinar
kojemu je pružena pomoć dužan je zahvaliti se spašavatelju.
Pozdravljanje u planini: Mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene. Oni koji se
penju pozdravljaju planinare koji silaze i na taj način im odaju počast. Nije pristojno
ne uzvratiti pozdrav.
Pomoć slabijima: U planini grupa treba ostati homogena i imati obzira prema
svojim najslabijim članovima. Prilikom prijelaza preko opasnih mjesta spretniji i jači
trebaju ustupiti bolje mjesto slabijima. Tijekom zajedničkih akcija i spašavanja jači i
mlađi se trebaju više truditi. Tijekom odmora i noćenja slabijima i starijima se ustupa
bolje mjesto i smještaj, primjerice na donjem krevetu ako se u spavaonici nalaze
kreveti na kat. Pri kretanju u koloni najslabiji planinar treba hodati iza vodiča i
odrediti tempo skupine. Član skupine nikada se ne ostavlja sam u planini.
Planinarski putovi i staze: Obilježeni (markirani) planinarski putovi omogućuju
sigurno kretanje po planini. Stoga ih planinari trebaju čuvati i sudjelovati u njihovom
održavanju.
Poštivanje planinarske organizacije: Planinar treba poznavati prava i obveze
koje sa sobom nosi članstvo u planinarskoj udruzi. Obveze se trebaju blagovremeno
izvršavati, a prava i pogodnosti koristiti u skladu s ovim kodeksom. Planinari trebaju
promicati i štititi ugled planinarske organizacije te promicati kodeks ponašanja u
planini.
Disciplinske mjere: Za učinjene prekršaje planinari trebaju odgovarati pred
disciplinskim tijelima u planinarskim udrugama, kao što su primjerice Sudovi časti.
Ova tijela utvrđuju eventualnu odgovornost planinara u mogućim prekršajima.
Planinarski objekti: Planinarske kuće, domovi i skloništa služe za predah, odmor i
prenoćište planinarima. Razlikuju se po stupnju udobnosti pa planinar treba
unaprijed imati informacije o planinarskom objektu u kojem namjerava provesti
vrijeme i noćiti, da bi se prikladno pripremio. Svoje zahtjeve planinari trebaju
prilagoditi uvjetima u planinarskom objektu i biti uljudni prema drugim gostima i
osoblju koje radi ili dežura u planinarskom objektu. Čuvanje inventara i planinarskog
objekta od oštećenja te održavanje čistoće u planinarskom objektu obveza je svakog
planinara. Planinari za vrijeme boravka u planinarskom objektu trebaju poštivati
kućni red i pravila ponašanja.

2017 Skripta OPS-DU

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

2017 Skripta OPS-DU

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sigurno planinarenje

SKRIPTA ZA OPĆU PLANINARSKU ŠKOLU

Planinarsko društvo DUBOVAC , Karlovac - Opća planinarska škola

Autorica: Livia Puljak.

Skripta je namijenjena polaznicima Opće planinarske škole. Originalno

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 2

Povijest međunarodnog planinarstva

Povijest hrvatskog planinarstva

U Ogulinu je sredinom travnja 1874. nakon povratka s obližnjeg Kleka poznati

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 5

Priprema i planiranje planinarenja ovise o postavljenom cilju. Početnici planinari

Procjena vlastitih sposobnosti i sposobnosti grupe

Treniranje prije planinarenja

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 6

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 7

ponovimo, vrijeme na planini može značajno razlikovati u odnosu na vrijeme u gradu

Aklimatizacija na velikoj visini

Kontroliranje težine ruksaka

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 8

Koga obavijestiti o odlasku u planinu

Što ponijeti u planinu

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 9

u opremi potrebnoj za 3-dnevni i 10-dnevni planinarski put (naravno, razlike u

Podsjetnik za pakiranje ruksaka

Oprema za jednodnevne ture

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 10

Ostala oprema o kojoj treba razmisliti:

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 11

- GPS/visinomjer/termometar – što je veća udaljenost koja se namjerava

Oprema za višednevno planinarenje

Posuđivanje planinarske opreme

Savjeti za dan prije planinarenja

3. Osnovna planinarska oprema

Planinarske cipele (gojzerice): Gojzerice su nužne za sigurno planinarenje jer se

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 13

Naprtnjača (ruksak): Ruksak je dio osnovne planinarske opreme jer omogućuje

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 14

Planinarski štapovi: Specijalizirani štapovi planinarima omogućuju veću stabilnost i

Vreća za spavanje: Kad planinarenje zahtijeva noćenje u planini, bez obzira na to

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 16

Šator: Šator je rasklopivi zaklon koji se izrađuje od različitih materijala i za različite

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 17

Vreća za bivakiranje: Vreća za bivakiranje (bivak sak) je tanka vreća od

Novo uže otporno je na vlagu, velike nosivosti i elastično. U planinarstvu se koriste

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 18

Čvorovi: U planinarstvu čovorovi služe za navezivanje na uže i razne druge svrhe.

Osnovna podjela čvorova

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 19

Slika. Osmica (vodički) čvor

Slika. Križni (ambulantni) čvor

Dvostruki križni na zateg (engl. double fisherman’s knot): Služi za spajanje

Slika. Dvostruki križni čvor

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 20

Lađarski, mornarski, vrzin, bičev čvor (engl. clove hitch): za osiguravanje,

Slika. Polulađarski čvor

Slika. Prusikov čvor

Modificirani prusikov čvor radi se tako da se izvuče jedna nit u smjeru

Slika. Bachmanov čvor

Sigurnosni čvor: plete se na kraju čvorova na užetu ili zamki, a koristi se i za

Planinarsko društvo DUBOVAC,Karlovac 22

Planinarenje je fizički iznimno zahtjevna aktivnost i stoga se važnost pravilne

Hidracija tijekom planinarenja

(55-65%) jer su glavno gorivo za mišiće. Mišići imaju ograničene zalihe

Planiranje obroka tijekom planinarenja