UNIVERZITET U TRAVNIKU

EDUKACIJSKI FAKULTET
OPĆA KINEZIOLOGIJA

Takmičenja u alpskom skijanju

Seminarski rad iz predmeta skijanje

Student: Ibrahim Indžić Mentor: prof.dr. Branimir Mikić

Travnik, 29.1.2015.

1
Uvod
Skijanje općenito
Skijanje je način kretanja zasniježenim površinama upotrebom skija koje su skijaškim vezovima
pričvršćene za noge skijaša. Iako je skijanje prvenstveno nastalo kao način transporta odnosno
kretanja po snijegu, kroz 20. stoljeće je preraslo u popularni način rekreacije i sporta.

Skijanje kao rekreacijski sport ima izuzetno pozitivan utjecaj na psihičko i na fizičko zdravlje.
To je aktivnost umjerenog inteziteta koja odlično utječe na prevenciju kardiovaskularnih bolesti,
uzrokuje porast dobrog takozvanog HDL kolesterola, te potiče potrošnju masnih zaliha. Također
je posebna jer se odvija na svježem planinskom zraku te ima povoljan učinak na ljudski
organizam u kojem izaziva porast broja crvenih krvnih stanica.

Historija skijanja
Kao što sam u uvodu naveo, mnogi narodi smatraju kako je baš njihova zemlja kolijevka
skijanja. Pa tako sam i naveo Skandinavce koji su od svih najuvjereniji u tu teoriju. No, međutim
tu su i Kinezi koji smatraju da je baš u njihovoj zemlji Kini nastala sva skijaška oprema, te kako
su oni izumitelji tehnike skijanja jer su se oni morali adaptirati na uvijete kojima su bili okruženi.
Njihovo adaptiranje vremenskim neprilikama je doseglo do toga da su pravili drvene cipele
obložene kožom koja im je omogućavala toplinu i potrebnu tvrdoću. Propadanje u snijeg riješili
su tako što su stajali na širu dasku, a nešto kasnije unaprijedili su opremu i špagama, povezali
drvene dijelove i time si olakšali hod i lov po snijegu.

Norvežani ipak imaju malu prednost zbog tvrđih dokaza u spilji „Rodoy“ na kojoj se i vidi način
kretanja kroz snijeg. Na slici se može uočiti da je jedna skija bila obložena kožom, a druga ne,
tako da se ta kraća skija koristila za odgurivanje od snijega zbog većeg otpora. Tko god da je
izumitelj ove tehnike kretanja, doprinio je društvu, sportu i rekreaciji, a u samom početku
lovcima, ratnicima, trgovcima i tako dalje.

Kako je vrijeme prolazilo tako se i razvijala sama tehnika skijanja, tako da su iz toga ubrzo
nastale i druge tehnike i načini skijanja. Otac modernog skijanja smatra se Norvežanin Sondre
Norheim, a on je u 19. stoljeću dizajnirao i konstruirao prvi vez i samim time je omogućio lakše
upravljanje skijom- tehnikom koja se danas naziva telemark.

2
Početkom 20. stoljeća, kako se svijet počinjao modernizirati, samim time se modernizirala i
skijaška oprema i način skijanja, nastaje prva pancerica. Ističe se Austrijanac Hannes Schneider
koji je prezentirao nov način skijanja na način da se rotira gornji dio tijela i na taj način lakše se
upravlja skijom. Ubrzo nakon toga takav način za skijanje u Austriji je postao rekreacija i
profesionalan sport dljem svijeta. Kako je napredovao način skijanja, tako je napredovala i
skijaška oprema, od skijačke kacige, skijaške jakne, pa tako i skijaške naočale.

Vrste skijanja

Danas je skijanje vrlo rijedak način transporta, a u današnjem modernom svijetu je više način
rekreacije. Većina skijaša danas su rekreativci koji na uređenim skijaškim stazama korištenjem
žičara kako bi se popeli na vrhove planina provode slobodne trenutke uživajući u spuštanju niz
snježne padine. Skijanje je toliko raširen način zimskog odmora da pojedine države veći dio
turističke ponude zasnivaju na rekreativnom skijanju. Najbolji primjer takve države je Austrija,
koja posjeduje preko stotinu uređenih skijališta. Ostale države koje imaju brojna uređena
skijališta su Francuska, Italija, Švicarska, SAD, itd. U nordijskim zemljama rašireno je i skijaško
trčanje kao popularan vid rekreacije, iako se staze za skijaško trčanje mogu naći i u svakom
alpskom skijalištu.

Posebno je zanimljiva ponuda dvoranskog skijanja, gdje se u pojedinim bogatijim državama

(npr. Saudijska Arabija) zbog nedostatka prirodnih skijaških staza i dovoljnog broja sniježnih
dana u godini čak izgrađuju skijaške staze u velikim dvoranama, opremljene umjetnom klimom i
snijegom.

Za skijanje na vodi potrebna je što mirnija vodena površina, te vanjski vučni pogon (npr. gliser)
koji skijaša na vodi vuče brzinom dovoljnom da se on održi na vodi.

Skijanje kao sport

Skijanje je standardni olimpijski sport na zimskim Olimpijskim igrama. Skijaške discipline

dijelimo na alpske i nordijske. Iako postoje i varijante štafetnih utrka u nordijskom skijanju,
skijanje je uglavnom pojedinačni sport. Često se u skijaške sportove ubraja i snowboarding, koji
je od 1998. godine također uključen u skupinu olimpijskih sportova. Oprema za taj sport se bitno

3
razlikuje od skijaške opreme po tome što se ne koriste dvije skije već jedan board odnosno daska
za skijanje na kojoj border stoji u sličnom položaju kao u daskanju na valovima.

Alpske skijaške discipline su: slalom, veleslalom, spust, super-veleslalom, alspska kombinacija
i paralelna natjecanja. Sva pravila te organizacija i kontrola skijaških natjecanja su pod
upravljanjem Međunarodne skijaške federacije (FIS) sa sjedištem u Bernu (Švicarska).

Nordijsko skijanje uključuje discipline skijaško trčanje i skijaške skokove. Skijaško trčanje se
prakticira na različitim duljinama staze, u dvije osnovne kategorije: klasični stil i slobodan stil.
Jedna varijanta skijaškog trčanja je i biatlon, u kojoj se kombinira skijaško trčanje s streljaštvom.

Skijaški letovi se izvode na specijalno pripremljenim skijaškim skakaonicama, a cilj je natjecanja

ostvariti što veću duljinu skoka uz dodatne ocjene za stil izvedbe skoka. Postoji i disciplina
nordijske kombinacije, koja uključuje skijaške skokove i skijaško trčanje.

Snowboarding se izvodi u nekoliko različitih disciplina. Alpske discipline obuhvaćaju npr.

Slalom utrke, i održavaju se na standardnim uređenim skijaškim stazama. Međutim, popularnije
su discipline slobodnog stila ili vožnje, koje se mogu odvijati u specijalnim half-pipe stazama ili
na neuređenim strminama. Natjecatelji slobodnog stila se najčešće okupljaju i natječu na igrama
ekstremnih sportova pod nazivom X-games.

Skijanje na vodi je također natjecateljski sport, koji ima nekoliko disciplina kao što su slalom,
izvođenje trikova te skijaški skokovi na vodi.

4
Alpsko skijanje

Alpsko skijanje je vrlo raširen način skijanja na planinskim padinama prekrivenim snijegom. Ime

je dobilo po Alpama, planinskom gorju u Europi gdje je tradicija takvog načina skijanja i začeta.
Iako je alpsko skijanje danas rašireno u cijelom svijetu i na svim kontinentima, naziv se zadržao
do danas. Ovaj vid skijanja vrlo je raširen vid rekreacije ali i jedan od standardnih olimpijski
športova na zimskim Olimpijskim igrama. Kroz povijest su se tehnike alpskog skijanja često
značajno mijenjale. Razloga za te promjene bilo je više, osim same domišljatosti pojedinih
učitelja skijanja tu je i tehnološki napredak materijala, oblika i funkcionalnosti skijaške opreme,
nivo uređenosti staza, itd. Prva poznata alpska tehnika je Lilefender, a dobila je ime po
gradu Lilenfeldu. Riječ je o tehnici skijanja pomoću jednog dugačkog štapa, kod kojeg skijaš
zabada štap u središte zavoja te se zatim oko njega rotira i na taj način određuje smjer skretanja.
Kasnije su skijaši vrlo brzo usvojili korištenje dva kraća štapa a ne jednog dugačkog. Puno je
širu primjenu doživjela tzv. Alberg tehnika koju je ranih godina 20. stoljeća
prezentirao Austrijanac Hannes Schneider, a poznata je i kao tehnika plužne kristijanije. Valja
istaknuti i NorvežaninaSondre Norheima, koji je konstruirao skijaški vez koji je omogućio bolje
upravljanje skijom, i to tehnikom koja se danas naziva telemark. Daljni napredak tehnologije,
posebice kvalitete skija i njihovih rubnika, omogućile su modernije alpske tehnike kao što su
prestupna tehnika te carving. Danas u natjecateljskom i rekreativnom alpskom skijanju
preovladavaju carving, te kod manjeg broja skijaša prestupna tehnika.

Fizička priprema za izlazak na snijeg    

  Skijanje se ne sastoji samo iz dobre opreme i tehnike. Na alpsko skijanje u velikoj mjeri, utiče i
fizička pripremljenost skijaša. Dobra kondicija garantuje, ne samo zadovoljstvo u skijanju, već i
najbolju zaštitu od povreda. 
Stvaranje kondicije između ostalog zahtijeva i određeni vremenski period. S pripremnim
treningom treba početi već osam do deset nedelja prije odmora.

Skijanje zahtijeva izdržljivost, snagu, brzinu, reakciju, odnosno dobru opštu kondiciju. a da bi je
stekli, treba trenirati. Evo nekih treninga koji su, prije svega, namijenjeni sportistima i naprednim
skijašima, ali mogu ih koristiti svi koji odlaze na snijeg:

5
Trening izdržljivosti

Solidna izdržljivost ne garantuje samo dobru tehniku skijanja, već pomaže skijašu da bolje
podnese česte visinske razlike u vrlo kratkom vremenskom periodu usled uspinjanja. Za bolju
izdržljivost potrebno je pogodno dugo trčanje, s promjenom tempa, ali i vožnja bicikla.
Najbitnije je da svako opterećenje traje duže od 30 min. Za one koji nisu u stanju da trče pola
sata neprekidno, preporučuje se takozvano minutno trčanje. Pod tim se podrazumjeva trčanje u
trajanju 1 do 3 minute s pauzom (hodanje) od 1 do 2 minuta. Za početnike je važno nikada ne
trčati jakim tempom (trčanje bez dahtanja).Za stvaranje solidne izdržljivosti treba trenirati dva do
tri puta nedeljno u periodu od oko šest nedelja.

Trening snage

Za ovaj trening nisu potrebni rekviziti. Mnogo više će vam značiti niz vježbi, koje ćete najbolje
sami uraditi, vlastitom tjelesnom težinom. Može se raditi i s partnerom kao "pogonskom
snagom". Vodite računa o raznovrsnosti vježbi. Trening se ogleda u slijedećem: skokovi u
najrazličitijim oblicima (na jednoj nozi, na obje noge, horizontalno, vertikalno, u stranu, sa
dodatnim kretanjem kao rotacija, dodatne vježbe itd), vježbe za jačanje muskulature ruku.
Doziranje treba da bude različito u zavisnosti da li treba da se poboljša brzina ili izdržljivost.

Brzina: 6 do 8 ponavljanja (= 1 serija) sa rastom inteziteta, a onda višeminutna pauza i dalje 2 do

3 serije.
Izdržljivost: 10 do 12 ponavljanja (= 1 serija) sa srednjim intezitetom, a u nastavku dvominutna
pauza i dalje 2 do 3 serije. 
Preporučljivo je dva do tri puta nedjeljno u trening uključiti jedan blok treninga snage.

Trening pokretljivosti

Pošto najveći broj ljudi ima stalno problema baš na polju pokretljivosti, trebalo bi ovaj trening
održavati svakodnevno. Trening se sastoji od svakodnevne gimnastike u trajanju od 10 do 20
minuta. Izbor vježbe zavisi od zahtjeva skijaša i opšteg nivoa pokretljivosti. Svaku vježbu treba
ponavljati 10 do 15 puta (kod dinamičkih vježbi), odnosno raditi 10 do 30 sekundi kod statičkih
vježbi.Treba predvidjeti veći broj ponavljanja (serija) vežbi. 
Odgovarajuće zagrijavanje obezbjeđuje bolji efekat treniranja. Trening pokretljivosti je posebno
važan u toku intezivnog treninga snage.

6
Trening reakcije

Ovaj trening,u poređenju s gore naredenim, veoma je teško uraditi sam. Zbog toga bi bilo bolje
pronaći jednu grupu vježbača i na taj način povećati mogućnost rekreacije. Pošto u skijanju, u
prvom redu, vizuelni i motorički izazovi dovode do reagovanja (grbe, prepreke, drugi skijaši itd.),
treba razviti i senzorske draži. Vježbe reakcije treba što češće, najmanje jednom nedjeljno,
uvrstiti u trening.

Ravnoteža skijaša

Skijanje je sport ravnoteže. Beskonačan broj situacija u kojima se skijaš nalazi, a kojima je
osnovna značajka – potreba za održavanjem ravnotežnog položaja, definiraju ovu sposobnost kao
vjerojatno najvažniju sposobnost koja razlikuje uspješne i neuspješne skijaše. Bolje rečeno,
ravnoteža vjerojatno najjače diferencira ljude koji će brzo naučiti skijati od ljudi koji će sporo
naučiti skijati.

Imitacione vježbe na suhom mogu unaprijediti propriceptivne sposobnosti skijaša, ako pravilno
planiramo upotrebu balans ploča u različitim trenažnim postupcima kroz sve faze bazične
pripreme alpskih skijaša.

Naime, može se očekivati da svi vrhunski skijaši imaju odličnu ravnotežu, ali i među njima
vjerojatno postoje razlike u ovoj motoričkoj sposobnosti, samo što su te razlike toliko minimalne
da ih je praktički nemoguće izmjeriti. Definitivno je međutim točno da neki biomehanički
elementi igraju ulogu u mogućnosti održavanja ravnoteže. Tako će visoki ljudi (u našem slučaju
- skijaši) teže održavati ravnotežni položaj jer im je centar težišta udaljeniji od podloge (staze),
pa lakše ispadaju iz ravnotežnog položaj, a i povratak u ravnotežni položaj im je otežan jer
trebaju ulagati veću silu, što generira i veću mogućnost pogreške i pojave ponavljanog ispadanja
iz ravnotežnog položaja. Kada se tome pridoda potreba da skijaš istovremeno uz održavanje
ravnoteže treba izvoditi i čitav niz drugih kretnji savladavajući vrata na stazi, postaje jasno kako
je skijaševa sposobnost održavanja ravnotežnog položaja praktički stalno "na ispitu". Ravnotežu
je u skijanju najlakše održavati u slučaju da skijaš posjeduje idealnu tehniku. Takva idealna
tehnika određuje mogućnost da se a) rjeđe ispadne iz ravnoteže i b) da se u slučaju ispadanja iz
ravnoteže lakše vrati u idealni položaj. Uzmimo primjer iz nekog drugog sporta – dizanja utega.
Zamislimo situaciju u kojoj bi dizač utega u trenutka ulaska pod uteg kod izvođenja trzaja ugazio
na mali kamenčić (ne treba biti veći od 1 cm u promjeru). Što bi se dogodilo? Dizač bi gotovo

7
sigurno pao jer bi mu se težina utega neravnomjerno rasporedila i poremetila cjelokupni sustav.
Naravno, kada ne bi imao uteg iznad sebe, ne bi bilo nikakvog problema, čak i ako bi pokušao
simulirati kretnju koja je identična trzaju sa utegom – mogao bi nagaziti i na veći kamen, a
ravnotežu ne bi izgubio. ista (ili slična) stvar je i sa skijanjem. Skijaši na natjecanju ne smiju
voziti stazu na kojoj će se natjecati. Drugim riječima, skijaši ne znaju kakve ih "neravnotežne"
situacije čekaju kroz samu trku. Doduše, oni obilaze stazu, ali samo sa strane – gledajući gdje bi
mogao biti problem i što napraviti ako se taj problem pojavi. Pojednostavljeno – nema vježbanja
ravnotežnog položaja koji će biti karakterističan za stazu na kojoj će održati natjecanje. Skijaš
dakle treba doći spreman na što veći broj neravnotežnih položaja, ili – što veći broj problema u
održavanju ravnoteže. On (ili ona) treba unaprijed u svojoj kinetičkoj memoriji imati
pospremljen veliki broj motoričkih programa koji će mu omogućiti da održi ili u najmanju ruku
"povrati iz narušenosti" sve moguće predvidljive i nepredvidljive ravnotežne položaje.

Takmičenja u alpskom skijanju

Skijaške discipline dijelimo na alpske, nordijske i skijaške letove. Alpske natjecateljske

skijaške discipline su: slalom, veleslalom, spust, super-veleslalom, alpska kombinacija i
paralelna natjecanja. Neslužbeno bi ih mogli kategorizirati na tehničke (slalom i veleslalom) i
brzinske (spust i superveleslalom) discipline. Sva pravila te organizacija i kontrola skijaških
natjecanja su pod upravljanjemMeđunarodne skijaške federacije (FIS) sa sjedištem u Bernu
(Švicarska).

SLALOM je prava tehnička disciplina u kojem dolazi do izražaja sposobnost, odnosno tehničko
znanje natjecatelja u svladavanju kratkih zavoja. Karakteristika vožnje je brza promjena smjera
sa što kraćom linijom od starta do cilja. Visinska razlika staze je 180 do 220 m, a nagib terena od
33 do 45 %. Staza se postavlja sa crvenim i plavim vratima od starta do cilja. Slalomska vrata
sastoje se od dva zglobna štapa bez zastavica (nekad su bile zastavice ali od kada se počelo
rapidirati štapove one su uklonjene jer su smetale natjecateljima). Broj vrata je od 55 do 75 za
muškarce, odnosno 45 do 65 za žene (+-3 ovisno o broju zavoja koje natjecatelj mora savladati).
Skije moraju biti najmanje 165 cm dugačke sa radijusom od min. 13 m za muškarce, odnosno
155 cm sa radijusom od min. 11 m za žene. Zbog što veće ravnopravnosti i kvalitete staze
između prvog i posljednjeg natjecatelja slalom mora biti organiziran na što tvrđem terenu što se

8
postiže miješanjem umjetnog i prirodnog snijega. Voze se dvije vožnje, na istom terenu, a
vrijeme se zbraja.

VELESLALOM je tehnička disciplina koja se sastoji od svladavanja kombinacije dugih,

srednjih i kratkih zavoja. Visinska razlika staze mora biti 250 i 450 m za muškarce, a 250 do 400
m za žene. Skije su duge 180 cm za skijašice te 185 cm za skijaše, s radijusom od 23 m za
skijašice i 27 m za skijaše. Veleslalomska vrata su naizmjenično plava i crvena a sastoje se od 4
slalom štapa (od kojih unutarnja dva moraju biti zglobna) i dvije zastavice. Voze se dvije vožnje,
na istom terenu s tim da prva mora biti postavljena dan prije natjecanja.

SPUST je najbrža i najopasnija disciplina. Natjecatelji u ovoj disciplini moraju biti psihički i
kondicijski maksimalno spremni jer ih greške mogu stajati teških ozljeda pa čak i života. Staza
za spust mora imati visinsku razliku od 800 do 1100 m za muškarce, odnosno 500 do 800 m za
žene. Obilježava se vratima koja se sastoje od 4 slalom štapa i dvije crvene zastavice međusobno
udaljene 8 m. Sama staza mora biti dobro osigurana raznim mrežama i strunjačama od starta do
cilja u svrhu izbjegavanja (težih) ozljeđivanja natjecatelja. Da bi natjecatelj imao pravo nastupa
mora proći dva službena treninga (od 3 organizirana). Svi učesnici su obavezni nositi skijaške
kacige. Kod spusta se vozi jedna utrka, a iznimno na kratkim stazama (u slučaju skraćivanja
staze radi vremenskih uvjeta) dvije.

SUPERVELESLALOM se sastoji od kombinacije srednjih i dugih zavoja. U natjecanja je

uveden osamdesetih godina prošlog stoljeća na inicijativu austrijskog skijaškog saveza
radi Stenmarkove dominacije u slalomu i veleslalomu te nemogućnosti osvajanja Svjetskog
kupa tehnički slabijih skijaša. Visinska razlika staze mora biti između 500 i 650 m za muškarce
odnosno 400 do 600 m za žene. Vrata su naizmjenično plava i crvena, sastoje se od 4 slalom
štapa sa zastavicama. Postavlja se na spust stazi, obavezno je nošenje kacige i vozi se jedna
vožnja.

ALPSKA (SUPER)KOMBINACIJA postavlja finalni rezultat dviju različitih disciplina.

'Klasična' alpska kombinacija, kakva je opstala samo u Kitzbuehelu, sastoji se od spusta i dviju
slalomskih vožnji. Alpska superkombinacija sastoji se od jedne vožnje spusta ili
superveleslaloma i jedne slalomske vožnje. 

PARALELNA NATJECANJA su natjecanja u kojima se dva natjecatelja utrkuju usporedno

9
jedan protiv drugoga na dvije ili više staza. Staze moraju biti postavljene identično a natjecatelji
voze dvije vožnje sa promjenom staza. Visinska razlika mora biti između 80 i 100 m. Razmak
između crvene i plave staze mora biti od 6 do 7 m. Skija se na ispadanje i pobjednik iz dvije
vožnje ide do samog finala (sistem eliminacije). Maksimalni broj sudionika je 32. Ovdje vrijede
slalomska pravila.

Kada se nađete na nekom skijalištu i vidite neku stazu koja ima oznaku FIS-a znajte da ona
zadovoljava sve navedene kriterije da bi se mogla postaviti staza za službeno natjecanje.

ZAKLJUČAK

Skijaške discipline dijelimo na alpske, nordijske i skijaške letove. Alpske natjecateljske

skijaške discipline su: slalom, veleslalom, spust, super-veleslalom, alpska kombinacija i
paralelna natjecanja. Neslužbeno bi ih mogli kategorizirati na tehničke (slalom i veleslalom) i
brzinske (spust i superveleslalom) discipline. Sva pravila te organizacija i kontrola skijaških
natjecanja su pod upravljanjemMeđunarodne skijaške federacije (FIS) sa sjedištem u Bernu
(Švicarska).
Polazna osnova za trening skijaša, i za trening uopšte, je dobro poznavanje principa treninga
uopšte, a i principa koji su specifični za skijaški trening. Međutim, to je stvar od koje treba početi
i koja je osnov za kvalitetan rad u sportskom treningu skijanja.
Danas u skijanju se uspjeh rada u treningu temelji na principima, ali ono što odvaja jednog
trenera od drugog, uspješnog od neuspješnog, je njegova stvaralačka sposobnost, njegova
kreativnost i dovoljna hrabrost da se sve to sprovede u djelo.
Trening skijaša se ne odvija samo na snijegu i samo na skijama. Većina vremena u trenažnom
procesu skijaša otpada na treninge na suhom, teretani, salama, stazama za trčanje, umjetnim
stazama za skijanje itd. Treninge skijanja vodi tim stručnjaka koji su specijalizovani za rad na
pojedinim segmentima u treningu skijaša i svemu onome što se odvija oko treninga. Tako postoji
poseban stručnjak za rad na fizičkoj pripremi skijaša koji radi sa skijašima najviše u pripremnom
periodu, u teretani na stazi za trčanje, sali, ali i na snijegu. Poseban stručnjak je zadužen za
tehničku pripremu. Postoje još i ljudi koji se brinu za taktiku, pripremu opreme, ishranu, zdravlje
i na kraju je tu glavni trener koji nadgleda i koordinira rad svih tih stručnjaka.
U čitavom sistemu pripreme skijaša fizička priprema je na prvom mjestu i bez nje sve drugo
pada u vodu. Zbog toga se ovom dijelu sistema posvećuje velika pažnja i on predstavlja dio na
kome se mnogo toga može uraditi da bi se unaprijedio učinak rada čitavog sistema treninga
skijaša.

10
LITERATURA:

''Praktična sportska ishrana'' (poglavlje o skijanju) – Louise Burke

''Tehnologija sporta i sportskog treninga'' Izet Rađo, Julijan Malacko, Sarajevo 2004.

www.wikipedia.com/skijanje

www.skijanje.ba

www.skijanje.hr

11
SADRŽAJ:

Uvod

Skijanje općenito.............................................................................................................2

Vrste skijanja...................................................................................................................3

Skijanje kao sport............................................................................................................3

Alpsko skijanje................................................................................................................5

Fizička priprema za izlazak na snijeg.............................................................................5

Trening izdržljivosti........................................................................................................6

Trening snage..................................................................................................................6

Trening pokretljivosti......................................................................................................6

Trening reakcije...............................................................................................................7

Ravnoteža skijaša............................................................................................................7

Takmičenja u alpskom skijanju.......................................................................................8

Zaključak........................................................................................................................10

Literatura........................................................................................................................11

12