Conrad Anker

i David Roberts

Izgubljeni istraţivač

Pronalazak Malloryja na Mount Everestu

U sjajnu uspomenu na Georgea Leigha Malloryja i Andrewa Irvinea

9 Prolog

15 Snickers i čaj
37 Mon Dieu! - George Mallory!
51 Disonanca
79 Mallory s Everesta
97 Spašavanje
111 Zubi na vjetru
145 Druga stepenica
169 Apoteoza

187 Zahvale

191 Rječnik alpinističkih pojmova

Dan prije napuštanja baznog logora, 15. lipnja, preţivjeli članovi ekspedicije na Everest
1924. napisali su svoja imena na komad papira, ostavivši na lijevoj strani mjesto za
potpise bolesnog i odsutnog vođe ekipe, generala Charlesa Brucea te nestalih Irvinea i
Malloryja. Njihova su imena izrezali iz pisama koja su primili od njih i bilješki napisanih
na planini te ih ulijepili. Originalna je stranica kasnije uvrštena u primjerak knjige The
Fight for Everest koja je objavljena 1925.
Prolog

P O P U T V E Ć I N E P E N J A Č A , ODRASTAO SAM OPČINJEN

LEGENDOM o Malloryju i Irvineu. Uistinu, duga i bogata priča o osvajanju planina
ne sadrţi uzbudljivije i zagonetnije poglavlje. Dok sam se kao tinejdţer penjao uz
kameniti greben prema vjetrom šibanu šiljku nekog neopisanog vrha u svom rodnom
Coloradu, često sam zamišljao taj herojski par kako se 8. lipnja 1924. uzdiţe prema
zvijezdama, probijajući se više nego što se ijedno ljudsko biće ranije popelo dok su se
pribliţavali vrhu Mount Everesta.
U tom trenutku, samo desetak dana uoči svog trideset osmog rođendana George
Leigh Mallory bio je najbolji britanski penjač. Čovjek obdaren natprirodnom
gracioznošću, ljepotom i šarmom koji su opčinjavali prijatelje
i oboţavatelje postao je opsjednut osvajanjem najvišeg vrha na zemlji. Njegov
partner Andrew »Sandy« Irvine, relativni početnik od dvadeset dvije godine koji još
uvijek nije završio Oxford svejedno se pokazao savršenim pomagačem u ovoj potrazi
za penjačkim gralom.
„ Ono što je vođa ekspedicije iz 1924., tijekom koje su Mallory i Irvine nestali,
napisao kasnije i danas zvuči vrlo istinito - Mallory je bio »najveći suparnik kojeg je
Everest ikad imao - ili bi htio imati.« Irvine je pak, premda mu je sudbina namijenila
da završi u sjeni Malloryjeve slave, bio baš kako piše u vinjeti jednog drugog člana
ekspedicije »po prirodi spretan... mogao je u navezi biti drugi pa kamo god se
penjali.«
U 12 sati i 50 minuta 8. lipnja 1924., dok je sam stajao na visini od 7925 metara,
Noel Odell je primijetio kako su se oblaci na trenutak razišli što mu je omogućilo da
daleko iznad sebe nakratko ugleda dva lika kako se ocrtavaju na nebu dok se »ţurno
kreću« preko strmih stepenica stijena i leda na sjeveroistočnom grebenu manje od
tristo metara ispod vrha. To je do naših dana ostalo vjerojatno najintrigantnije
opaţanje u povijesti istraţivanja. Potom su se oblici ponovno zatvorili, a Mallory i
Irvine nestali da bi ušli u povijest.
Uz Ameliju Earhart kao jedinu iznimku, nijedan drugi nestali istraţivač
dvadesetog stoljeća nije izazvao veće izljeve romantičnih nagađanja od Georgea
Malloryja. Pitanje što se dogodilo s njim i njegovim mladim pratiocem, kakva je
sudbina dostigla tu dvojicu hrabrih ljudi dovoljno je zakučasto. Ono što još više
podgrijava maštu je mogućnost da su prije smrti dosegnuli vrh Everesta -
dvadeset devet godina prije no što su Edmund Hillary i Tenzing Norgay dovršili
prvi uspješan uspon na njega. Da su Mallory i Irvine uspjeli, s pravom bi mogli
ustvrditi da su postigli najveći penjački uspjeh ikad.
I tako je misterija o Malloryju i Irvineu prenesena na sve kasnije generacije
penjača. No kad sam imao osamnaest godina ova je zagonetka za mene poprimila
i osobnu dimenziju. Kao brucoš na Harvardu pridruţio sam se sveučilišnom
alpinističkom klubu koji je u to doba okupljao najvrsniju ekipu studenata-penjača
u zemlji. Od šest ili sedam posebno talentiranih i blistavih studenata završnih
godina, koji su već među svoje uspjehe upisali zastrašujuće kanadske vrhove
Logan, Waddington i Stiletto Needle, jedan je postao prvo moj heroj, potom
mentor, a nakraju prijatelj i partner.
Rijetke brade, blaga izričaja, bistar poput ţivog srebra, potajni ikono- klast,
izvanredan na okomitim stijenama i ledu, katkad duhom odsutan poput dječarca,
Rick Millikan je izgledao kao da je ispao iz vikinškog kalupa. Jednog jesenjeg
vikenda u Shawangunksu u drţavi New York Rick me odvukao na najteţi i
najveseliji uspon u stijenu koji sam dotad poduzeo; tog je siječnja ispenjao
prvenstveni smjer duţ sleđena sljemena Presidential Rangea u New Hampshireu
dok sam se ja borio da odrţim korak u oluji na -34°C.
Tijekom svoje brucoške godine doznao sam da je Rick unuk Georgea
Malloryja. Naravno, budući da je rođen 1941., Rick nikad nije upoznao svog
slavnog pretka. Njegova majka Clare, najstarija od troje Malloryjeve djece, imala
je osam godina kad joj je otac nestao. Dobro ga se sjećala i priče o njemu prenosila
je svojoj trojici sinova.
Kako smo Rick i ja postali dobri prijatelji ponekad smo razgovarali o
Malloryju. On je vjerovao kako je njegov djed tog tako davnog lipanjskog dana
stigao na vrh. Kad bi ga se pritisnulo da iznese dokaze, povlačio bi se u područje
intuicije. »Ti su momci bili dobri«, govorio je tako ako me sjećanje ne vara. »Oni
su znali što rade tamo gore.«
 Rickov drugi djed bio je Robert Millikan, poznat po slavnom pokusu s kapljicom
ulja, koji je 1923. dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Clare Mallory udala se za sina
Roberta Millikana, Glenna, da bi jednog dana 1947. doţivjela da ovaj, dok je koračao
iza nje, pogine u nesreći pri usponu na Great Smoky Mountains u Tennesseeju. O toj
sam tragediji osim pukih činjenica znao vrlo malo: Rickovog je oca nakon niza
manjih pogrešaka u glavu pogodio kamen koji se odronio; a sve se dogodilo na
omanjoj stijeni usred ničega. Umro je na mjestu. S dvadeset godina bio sam vrlo
stidljiv te mi se činilo nepriličnim da se dalje raspitujem ili da traţim od Ricka da
potanko opiše nesreću u kojoj je izgubio oca, pogotovo s obzirom na to da je tada bio
još mlađi nego Clare kad je izgubila svoga oca.
Bilo je zapanjujuće da je usprkos tim dvjema ţivotnim tragedijama Clare ne samo
tolerirala sklonost svojih sinova prema ovom najopasnijem sportu, već ih je i učila
kako da se penju te ih srčano poticala u njihovim planinskim igrama. U posjetu
Berkeleyju, gdje je Rick odrastao, upoznao sam Clare koja je izgledala kao klasični
edvardijanski ekscentrik - kvekerka snaţno odana miru u svijetu, liberalka brza na
jeziku bez strpljenja za obmanjivanje, prava boemka čak i u boemštini Berkleya
šezdesetih.
Na svojoj prvoj aljaškoj ekspediciji na Wickersham Wall na Mount McKinleyju
1963., Rick, ja i još pet kolega proglašeni smo nestalima te su se svi pribojavali da
smo mrtvi (naš je pilot dok se probijao kroz maglovite oblake ugledao naše tragove
kako nestaju u kaosu ostataka lavine). Tijekom četiri dana dok se nije znalo gdje smo
(a bili smo na sigurnom, u logoru daleko iznad zone lavine) novine su intervjuirale
naše roditelje koji su izrazili strahove koji su ih razdirali i nadu koja ostaje
posljednja. Jedino je Clare bila skeptična prema tim zlosutnim predviđanjima te je
medijima odlučno izjavila: »Glupost. Ti dečki znaju što rade.«
Tri godine kasnije, jednog rujanskog poslijepodneva na Kichatna Spi- resu,
jugozapadno od McKinleyja, kad smo se Rick i ja na desetak metara pribliţili još
neosvojenom i bezimenom vrhu, kamena se ploča odlomila pod našim nogama.
Nemoćni da usporimo svoj pad klizili smo i prevrtali se postrance u lavini prema
fatalnoj litici koja se nazirala ispod nas. Imali smo vremena razmišljati o pogibelji
koja nam je prijetila, kao u nekom mutnom atavističkom sjećanju u ranjivoj srţi
najdublje podsvjesti penjača, prije no što se odron koji nas je nosio stotinjak metara
čudesno prestao komešati nedaleko od ruba ponora.
Nisam siguran je li, odnosno što je Rick ispričao svojoj majci o pogibelji u kojoj
smo se našli, ali sljedećeg je ljeta ponovno bio sa mnom na Aljasci istraţujući ranije
neistraţeno područje koje smo nazvali Revelation Mountains. Ovog nam se puta
pridruţio Rickov stariji brat George s kojim se nisam ranije penjao. (George je bio još
rastreseniji od Ricka, tijekom poslijediplomskog studija jedanput je slučajno
zaključao svojeg profesora u veliku ptičju krletku.)
Pedeset dva dana trpjeli smo najgore vrijeme koje su nam aljaške planine
mogle prirediti. Tek sam prije nekoliko mjeseci doznao da je tog ljeta Clare po
prvi put podlegnula strahovima koje iskusi svaki roditelj. Nije spavala brojeći
dane sve dok se krajem kolovoza nismo pojavili te je od Georgea i Ricka iznudila
obećanje da na lancu Revelations nikad neće biti navezani jedan iza drugoga
(bolje je, ako dođe do toga, izgubiti jednog sina nego dvojicu).
Naravno da su braća Millikan, kad su došla na ledenjak, prekršila obećanje.
Jednog su dana George i Rick odlučili jurišati na sam vrh prekrasne planine, koj
smo nazivali Angel, te su se brzo penjali po ledenjaku s kamenitim tornjevima i
ledenim grebenima. Noćili su u malom bivaku podignutom na vjetrovitoj
izbočini oko tristo metara ispod vrha, ali tada se kiša pretvorila u susnjeţicu pa u
snijeg šiban ţestokim vjetrom. Neispavani i pothlađeni sljedećeg su dana
posrćući silazili s planine a uvjeti su bili krajnje surovi — s mrazom na glatku
granitu — po gotovo okomitim nagibima. Ista je oluja oko 240 kilometara
sjeveroistočno upravo tada koštala ţivota sedmoricu penjača iz Wilcoxove ekipe
zarobljene visoko na McKinleyju.
Prošlog sam svibnja, kad su svijet obišle uzbudljive vijesti da je na Everestu
pronađeno Malloryjevo tijelo, nakon više godina ponovno uspostavio kontakt s
Rickom, Georgeom i Clare. Kako su se doznavali detalji, Rick je više no ikad bio
uvjeren da je prije svog fatalnog pada Mallory dosegnuo najvišu točku na
Zemlji. Clare, koja je tada imala osamdeset tri godine, zanimale su druge stvari.
»Isprva nisam osjećala ništa«, ispričala mi je. »Osjećala sam da je očevo tijelo jako
daleko od njegovog duha. No idućih sam tjedana o tome sve više i više
razmišljala. Ţeljela sam saznati kako je umro. Je li to bilo mirno, dok je duboko
tonuo u mislima, ili mučno, u boli? Uhvatila sam se kako priţeljkujem da sam
bila ondje i olakšala mu bol.
Ali, sve u svemu, ţeljela bih da ga nisu pronašli! Da su ga bar ostavili da
počiva u miru.«
Nakon svih tih desetljeća činilo mi se da sam na neki način i ja »poznavao«
Malloryja. Međutim, dok sam istraţivao za članak National Geographic
Adventurea o ovom otkriću, upoznao sam čovjeka i istraţivača koji je bio još
karizmatičniji, neuhvatljiviji i izuzetniji nego onaj u mojim mislima. A kad sam
se susreo i razgovarao s članovima skupine koja je prošlog proljeća krenula u
ekspediciju s ciljem da rasvijetli misteriju Malloryja i Irvinea - prije puta nisam
im davao veću šansu od jedan naprama deset tisuća da će pronaći bilo što od
ekspedicije iz 1924., a kamoli Malloryjevo tijelo - naišao sam na ekipu snaţnih,
sposobnih, međusobno odanih penjača, ljudi one vrste zbog kojih smo ponosni
na svoj pogibeljni hobi.
Pa ipak, u toj se ekipi isticao Conrad Anker. Jedan od najboljih penjača na svijetu
sa zapanjujuće raznolikim popisom vrhova koje je prvi ispenjao, Conrad je nekako
izbjegao megalomaniju inače svojstvenu svijetu penjačkih zvijezda. Umjesto toga,
činilo se da u dobi od trideset šest godina čvrsto stoji na zemlji, ponizan. Slušao je
brige i potrebe drugih jednako predano kao i sirenski zov svoje ambicije, a budistički
svjetonazor koji ga je i odveo na lutanja Himalajom proţeo mu je duh unutarnjim
mirom. Ta čvrstoća stijene i osjećaj tko on stvarno jest pojavljuje se tek sotto voce u
člancima koje Conrad katkada objavljuje u American Alpine Journalu, kao jedini
pisani trag o nekim od najhrabrijih uspona koje je ikad poduzeo. Njegovo pisanje u
tim vješto oblikovanim ali suzdrţanim pripovijestima nalikuje razboritim zapisima
znanstvenika namijenjenim kolegama.
Tijekom suradnje na ovoj knjizi počeo sam shvaćati da je Conrad Anker na neki
način satkan od istog tkanja kao i George Mallory. Postajalo je razvidno i da Conrad
ima iznimno fascinantnu priču o Everestu 1999., svoju priču o Malloryju i planini.
Conrad i ja nadamo se da ćemo u ovoj knjizi uspjeti ispričati priču o potrazi
čovjeka koji se penje na planinu, koji koristi sve vještine i instinkte koje mu je pola
ţivota na strmim rubovima utisnulo na vrške prstiju, da bi prošlog svibnja gotovo
sam donio s Everesta bolji uvid u zagonetku o Malloryju i Irvineu nego što su to
istraţivači i teoretičari uspjeli tijekom sedamdeset pet godina. Dok pripovijedamo o
potrazi i dalje teţimo, koliko nam to dopuštaju pogled u prošlost i naše prosudbe,
ponovno otkriti samog Malloryja, izgubljenog istraţivača i vizionara čije je tijelo
Conrad Anker pronašao, a o čijoj smo sudbini barem pokušali nagađati.

Na stranicama koje slijede odlomci u prvom licu koji se prvenstveno bave

ekspedicijom 1999. zapisi su Conrada Ankera (ispred tih poglavlja je kratica CA).
Odlomci u trećem licu, uglavnom iz povijesne perpektive, djelo su Davida Robertsa
(i ispred njih je kratica DR).
 Snickers i čaj

U P R A V O S A M kako bih skinuo dereze budući da je bilo očito da će kosa

S J E O

priječnica preko stjenovitog pojasa prema gore biti lakša bez njih. Popio sam nešto
tekućine - napitak bogat ugljikohidratima koji drţim u svojoj bočici za vodu — i
pojeo bombon protiv kašlja. Na ovoj visini neophodno je da vam grlo bude vlaţno.
Pogledao sam golemo prostranstvo. Na jugu i zapadu vidio sam Nepal s
nazubljenim vrhuncima koji se redaju prema horizontu. Ispred mene na sjever se
protezao veliki plato Tibeta, smeđ i valovit iščezavao je u daljini. Podizao se vjetar, a
dolje su se stvarali oblačići u zavjetrini nekih niţih vrhova.
Iznenada me preplavio osjećaj da će se dogoditi nešto vaţno. Nešto dobro. Obično
se osjećam zadovoljno kad se na usponu sve odvija kako treba, ali ovo je bilo
drugačije. Osjećao sam se pozitivno, sretno. Bio sam na pravom mjestu.
Bilo je petnaest do dvanaest, 1. svibnja. Bili smo tek nešto ispod 8200 metara na
sjevernoj strani Mount Everesta. Ostala četvorica momaka bila su u obliku lepeze
raspoređena iznad mene i prema istoku. Međusobno smo se vidjeli ali smo bili
predaleko da bismo si mogli dovikivati. Za komunikaciju smo se sluţili radio-
stanicama.
Ubacio sam dereze u ruksak, ustao, stavio ruksak na leđa i počeo se uspinjati pod
blagim kutem. Potom sam nalijevo, krajičkom oka, uočio komadić plave i ţute
tkanine koja je vijorila na vjetru djelomično pokrivena kamenom. Pomislio sam da bi
bilo dobro da to pogledam. Na sve što nije dio prirodnog krajolika vrijedi baciti
pogled.
Kad sam došao na to mjesto uočio sam da je tkanina vjerojatno bila dio šatora koji
je vjetar srušio i dopuhao ovamo gdje je zapeo u udubini iza kamena. Bila je to
suvremena tkanina, najlon. To me nije začudilo - na Everestu je mnogo ostavljenih
šatora koje vjetar jednostavno rascijepa.
 Međutim, dok sam ondje stajao pomno sam promatrao planinu i s desne i s lijeve
strane. Nosio sam svoje dioptrijske sunčane naočale pa sam zbilja dobro vidio. Dok
sam gledao nadesno uočio sam komad bijele boje udaljen tridesetak metara. Odmah
sam po nijansi shvatio da je tu nešto čudno. To nije bila sjajna bjelina snijega koji
reflektira sunčevo svjetlo. Nije bila ni bijela boja komada kvarcita i kalcita koji se
pojavljuju tu i tamo na sjevernoj Everestovoj strani. Bila je na neki način mat - od one
vrste koja upija svjetlost, poput mramora.
Pribliţio sam se. Odmah sam ugledao golu nogu kako strši u zrak, s petom
nagore a prstima okrenutim prema dolje. U tom sam trenutku znao da sam pronašao
ljudsko tijelo.
Kad sam došao još bliţe po ostacima odjeće zaključio sam da to nije tijelo nekog
suvremenog penjača. Ovo je bio netko veoma star.
Isprva mi se nije sve posloţilo. Sve je izgledao kao u slow motionu. Je li ovo san?
pitao sam se. Jesam li stvarno ovdje? Ali pomislio sam : To je ono radi čega smo ovamo
došli. Ovo je čovjek kojeg tražimo. Ovo je Sandy Irvine.

Unaprijed smo dogovorili niz šifriranih poruka vezanih uz potragu. Na planini je

svatko mogao slušati naše razgovore radiom. Da nešto pronađemo, ne bismo htjeli
da neka druga ekspedicija o tome prva pronese vijest svijetu.
»Kamen« je bio kodna riječ za »tijelo«. Stoga sam sjeo na svoj ruksak, izvadio
radio i odaslao poruku: »Kad sam posljednji put udario kamen svojom okovanom
cipelom, pao sam.« To je bilo prvo što mi je palo na pamet. Ubacio sam »okovan«
budući da je planinarska cipela s okovima - ona vrsta koja je još četrdesetih izašla iz
mode - i dalje bila zavezana na muškarčevoj desnoj nozi. Bio je to drugi razlog zbog
kojeg sam znao da je vrlo star.
Svi smo imali radio-prijamnike u donjim dijelovima svojih odijela, stoga ih nismo
mogli lako čuti. Od ostale četvorice u potrazi samo je Jake Norton čuo jedan dio
moje poruke, ali sve što je čuo bilo je »okovan«. Vidio sam ga oko 45 metara iznad
sebe prema istoku. Jake je sjeo, izvadio radio i odgovorio mi »Što je to bilo,
Conrade?«
»Siđi«, odgovorio sam mu. Gledao je prema meni pa sam počeo mahati skijaškim
štapom koji uvijek nosim na visinama. »Hajdemo zajedno na Snickers i čaj.«
Jake je znao da sam pronašao nešto vaţno, no ostala trojica još uvijek nisu ništa
znala. Pokušao je mahati, vikati i privući im pozornost, ali nije upalilo. Na 8200
metara zbog manjka kisika čovjek kao da se povuče u svojevrsnu školjku, ostatak
svijeta ne čini mu se pretjerano stvarnim. Stoga sam se vratio radiju i u svoju treću
poruku unio hitnost: »Odmah sazivam obavezni sastanak grupe!«
Na mjestu na kojem smo provodili potragu bio je poprilično nezgodan teren,
niz kamenih ploča od škriljevca od kojih su neke bile prekrivene snijegom poput
prašine. Ako se spotakneš na krivom mjestu, padat ćeš sve do dolje, niz više od
dvije tisuće metara do ledenjaka Rongbuk. Dakle, ostalim je momcima trebalo
nešto vremena kako bi se spustili i stigli do mene.
Prekapao sam po ruksaku u potrazi za fotoaparatom. Tog sam jutra u logoru
V. mislio da sam ga ubacio u svoj ruksak, ali imam dvije gotovo identične
futrole te je ispalo da sam umjesto njega uzeo baterije za radio. Shvatio sam da
sam zaboravio svoj fotoaparat. Pomislio sam, pa dobro, da sam uzeo fotoaparat
vjerojatno ne bih našao tijelo. Tako to biva.
Kad sam ovo prepričavao prijatelju on me upitao jesam li pročitao
Faulknerovu pripovijetku Medvjed. Nisam. Čitajući ovu pripovijetku uočio sam
analogiju. Ni najbolji lovci u dubokim šumama Mississippija ne mogu ni na
trenutak vidjeti Starog Bena, golemog polumitskog medvjeda koji već godinama
desetkuje njihovu stoku. Tek kad Ike McCaslin odustane od svega u što se
pouzdavao — ne odloţi samo svoju pušku nego i kompas i sat - izgubljen u
šumi biva počašćen nenadanom prisutnošću Starog Bena na čistini: »Nije se
pojavio, došao: samo je bio ondje, nepokretan, ulovljen u zelenilu i zamućenoj
podnevnoj vrućini bez vjetra.«
Dok sam sjedio na ruksaku čekajući ostale, počeo me ispunjavati osjećaj
divljenja i poštovanja prema mrtvom čovjeku ispruţenom ispred mene. Leţao je
licem prema tlu, glavom uz strminu, smrznut u padini. Čuperak kose virio je iz
koţnate pilotske kape koju je imao na glavi. Ruke su mu bile podignute a prsti
zabijeni u sipar kao da se njima pokušavao zadrţati. Činilo se da je bio još uvijek
ţiv kad je završio u ovom poloţaju. Na rukama nije imao rukavice; poslije sam
dugo i intenzivno razmišljao
o posljedicama te činjenice. Skinuo sam svoje rukavice kako bih usporedio svoje
ruke s njegovima. Imam kratke, debele prste, a njegovi su bili dugački i mršavi
te jako potamnjeli od sunca, vjerojatno zbog tjedana koje je proveo na putu sve
od Darjeelinga preko himalajskih prijevoja do sjevernog dijela Everesta.
Tijekom desetljeća vjetrovi su otpuhali većinu odjeće s njegovih leđa i gornjeg
dijela torza. Bio je prirodno mumificiran - onaj komad alabastera koji sam uočio
s udaljenosti od tridesetak metara bila je gola, savršeno očuvana koţa njegovih
leđa. Bilo je nevjerojatno da sam još uvijek mogao vidjeti snaţne i dobro
oblikovane mišiće njegovih ramena i leđa te plave potamnjele modrice.
Njegova ramena i nadlaktice još su uvijek pokrivali ostaci sedam ili osam slojeva
odjeće - košulja, dţempera i jakni napravljenih od vune, pamuka i svile. Oko
njegovog je struka bilo zavezano bijelo pleteno pamučno uţe, otprilike jednog
centimetra u promjeru - mnogo slabije nego bilo koje uţe koje danas koristimo. Uţe
je bilo zapleteno oko njegova lijevog ramena. Oko tri metra od njegova struka uočio
sam raščehani kraj gdje je uţe puknulo. Stoga sam odmah shvatio da je bio navezan
sa svojim partnerom i da je dugo padao. Uţe je puknulo pri padu ili kad ga je njegov
partner pokušao privući preko stjenovitog ruba.
 Desni se lakat činio iščašen ili slomljen. Leţao je kao zakucan u sipar, svijen u
neprirodnu poloţaju. Desna lopatica bila je blago izobličena. A iznad struka na
desnom sam rebru vidio plavo nagnječenje koje je nastalo kad se uţe zategnulo
nagore kao posljedica trzaja uslijed pada.
Njegova je desna noga bila gadno slomljena, i tibija i fibula. Još uvijek obuvena u
čizmu noga je leţala pod grotesknim kutem. Nije bilo otvorenih prijeloma - kosti
nisu probile koţu - ali lomovi su bili vrlo teški. Zaključio sam da je tijekom pada
desna strana njegova tijela pretrpjela najveći udar. Izgledalo je kao da je, vjerojatno u
posljednjim trenucima ţivota, čovjek prebacio svoju neozlijeđenu, lijevu nogu preko
desne, slomljene kako bi je zaštitio od daljnje štete. Lijeva se čizma izula tijekom
pada ili je propala i raspala se. Od nje je ostao samo jezik zapeo između golih prstiju
lijeve noge i pete njegove desne planinarske cipele.
Velike crne čavke koje obilaze himalajske visine iskljuvale su desnu stranu
straţnjice i izdubile prilično veliku rupu, dovoljno veliku da ptica kroz nju uđe. Kroz
taj su otvor izjele većinu unutarnjih organa, jednostavno su ispraznile tijelo.
Mišići donje lijeve potkoljenice i bedra postali su vlaknasti i sasušeni. Očito je da
se to događa kad su mišići tijekom sedamdeset pet godina izloţeni atmosferi. Koţa
je puknula i otvorila se, ali čavke je iz nekog razloga nisu pojele.
Nakon petnaestak ili dvadesetak minuta stigao je Jake Norton. Potom i ostali,
jedan po jedan: prvi Tap Richards, potom Andy Politz i na kraju Dave Hahn. Nisu
mnogo govorili, uglavnom »Uuuu, izvrstan posao, Conrade« ili »Ovo je zasigurno
Sandy Irvine.« Kasnije je Dave rekao »Počeo sam
treptati od strahopoštovanja«, a Tap se prisjetio »Bio sam prilično zapanjen.
Očigledno se radilo o tijelu, ali izgledalo je poput grčkog ili rimskog mramornog
kipa.«
Momci su fotografirali, snimili nešto videomaterijala i raspravljali o nijansama
prizora. Dodirnuti ga činilo se kao svojevrsni tabu. Vjerojatno je prošlo oko pola sata
dok nismo skupili hrabrosti da ga dotaknemo. Ali već smo se ranije dogovorili da
ćemo, ako pronađemo Malloryja ili Irvinea, izvesti iskapanje onoliko profesionalno
koliko to bude moguće kako bismo vidjeli moţe li ono što smo pronašli na bilo koji
način rasvijetliti njihovu zagonetnu sudbinu. Od Johna Malloryja (Georgeova sina)
dobili smo čak i dozvolu da uzmemo mali uzorak DNA.
Tap i Jake obavili su većinu posla na iskapanju. Planirali smo izrezati male
komade odjeće kako bismo ih odnijeli dolje do baznog logora i analizirali. Gotovo
iznenada Jake je pronašao ime na okovratniku jedne od košulja. Na njemu se moglo
pročitati »G. Mallory.« Jake nas je pogledao i rekao »Ovo je čudno. Zašto bi Irvine
nosio Malloryjevu košulju?«
DR

U N E K O M T R E N U T K U J U T R A 8. lipnja 1924. George Mallory i Sandy Irvine

krenuli su iz logora VI., na 8170 metara na sjeveroistočnom grebenu. Prethodnog
dana nosači koji su nosili opremu i hranu gore u logor VI., kao pomoć za osvajanje
vrha, donijeli su dolje Malloryjevu poruku adresiranu na snimatelja ekspedicije
Johna Noela koji se smjestio u logoru
III., više od tisuću i pol metara niţe.

Dragi Noele,
vjerojatno ćemo krenuti rano ujutro 8.-og kako bismo imali vedro vrijeme.
Neće biti prerano ako počnete gledati prema nama dok prelazimo
stjenoviti pojas ispod vrha ili ćete nas vidjeti kao siluete oko 8.0 p.m.1
Zauvijek Vaš G. Mallory

Noel je imao objektiv od 600 mm koji su članovi ekspedicije obično koristili kao
teleskop da po visinama Everesta prate kretanje svojih kolega iz ekipe. Svi su kasniji
komentatori pretpostavili, baš kao i Odell dok je čitao poruku, da je Malloryjev »8.0
p.m.« bila pogreška te da je htio napisati »8.0 a.m.2«. U tom bi slučaju Malloryjeva
procjena gdje će se nalaziti oko 8 sati bila iznimno optimistična budući da je u eri
ranih himalajskih ekspedicija bila rijetkost da par penjača krene iz bilo kojeg
visinskog logora prije 6.30 ujutro.

1 Engl. 8.0 p.m. - 8 navečer

2 Engl. 8.0 a.m. - 8 ujutro

Ekspedicija iz 1924. bila je posljednji od tri pokušaja u tom desetljeću

- sva tri britanska - da se osvoji najviša planina na svijetu. Uslijedila je nakon
temeljitog izviđanja 1921. i napetog pohoda sljedeće godine. Samo je Mallory bio
član sve tri ekspedicije. Međutim, vremenski su uvjeti u svibnju 1924. bili iznimno
nepovoljni te su osujetili sve napore vrlo snaţne ekipe da zauzme dobar poloţaj za
napad na sam vrh. Kasnije su vlasnici plantaţa u Darjeelingu tvrdili kako »nije bilo
takvog vremena« barem u prethodnih dvadeset godina.
Potom je, kad su se već sve nade penjača raspršile, planina ipak pokazala malo
milosti pruţajući im lijepo vrijeme dan za danom, premda su se ljudi svakog jutra
budili u smrtnom strahu od neizbjeţnih monsuna koji obično nastupaju oko 1. lipnja
te zaogrnu Himalaju u četveromjesečnu pošast obilatog snijega.
Dok su Mallory i Irvine zatvarali svoj platneni šator i kretali prema grebenu
šibanom vjetrom, bili su puni optimizma. Samo četiri dana prije, član njihove ekipe
E. F. »Teddy« Norton na kraju hrabrog poduhvata dosegao je 8573 metra - najveću
visinu do koje se ikad itko popeo. Kad je krenuo natrag bio je samo 275 metara ispod
vrha. Norton je uspio u svojem hrabrom pothvatu bez pomoći kisika u bocama.
Mallory i Irvine koristili su kisik. Premda je Mallory isprva bio skeptičan u vezi s
njegovom učinkovitošću, u ekspediciji 1922. shvatio je iz prve ruke da penjači koji
koriste kisik na visokim dijelovima Everesta mogu lako udvostručiti brzinu penjanja
u odnosu na one bez kisika.
U pokušaju 1924., baš kao i tijekom dviju ranijih ekspedicija Mallory se pokazao
kao vrlo snaţan i ambiciozan penjač. Opsjednutost Everestom do tada ga je već bila
potpuno obuzela. U pismu svojoj supruzi Ruth, koje je napisao šest tjedana prije
zadnjeg uspona, u Chiblungu, istaknuo je: »Gotovo je nezamislivo... da ja ne uspijem
doći do vrha. Ne mogu zamisliti da se spuštam poraţen.«
Ako je Malloryjeva ambicija moţda i plašila njegovog dvadesetdvogodišnjeg
pratitelja, to nije pokazivao. U svojem dnevniku samo četiri dana prije njihova
pokušaja, čekajući ishod hrabrog probijanja prema vrhu Teddyja Nortona i njegova
kolege Howarda Somervella, Irvine je napisao: »Nadam se da su stigli do vrha, ali
Boţe moj, i ja bih htio zabiti svoj štap onamo.«
Još od 1924. kroničari se pitaju zašto je Mallory na drugom pokušaju uspona do
vrha odabrao za svojeg partnera Irvinea, a ne znatno iskusnijeg Noela Odella koji je
bio izuzetno dobro upenjan na velikim visinama tijekom prethodnog tjedna.
Irvinovo je penjačko iskustvo bilo vrlo skromno, imao je u nogama samo jednu
istraţivačku ekspediciju po Spitsbergenu. (Mallory je u pismu upućenom Ruth
iskazao strepnju - »Da je Irvine odradio bar jednu sezonu u Alpama.«) Ali na
Everestu se oxfordski student pokazao otpornijim od nekolicine svojih iskusnijih
drugova, bio je radnik koji se nije ţalio i veseo pratilac. Bio je na neki način i genije
za mehaniku koji je rastavio aparaturu za kisik na licu mjesta i ponovno je sastavio u
laganijem i učinkovitijem obliku. Budući da je kisik bio ključan u Malloryjevu
beskompromisnom napadu na vrh, zvuči smisleno što je poveo Irvinea.
Toga dana, 8. lipnja 1924., od ostalih je članova ekipe samo Odell bio visoko na
planini, penjao se sam do logora VI. kako bi pruţio potporu dvojcu na putu prema
vrhu. Geolog po profesiji odabrao je baš taj dan da krene izlomljenim putevima uz
sjevernu padinu u potrazi za neobičnim tvorbama. U kasno je prijepodne već lebdio
u ekstazi jer je ondje, na jednom od najpustijih mjesta na Zemlji, pronašao prve fosile
ikad nađene na Everestu.
U 12.50 Odell se uspeo uz omanju liticu na otprilike 7925 m kad su se oblaci
iznenada razišli. Pogledavši prema gore nakratko je vidio scenu koja je intrigirala i
mučila sve one koji su se otada bavili Everestom. Kao što je Odell poslije napisao:

»Ugledao sam cijeli greben prema vrhu i krajnji vršak Everesta otkrio mi se pred
očima. U velikoj daljini, na snjeţnoj padini koja je vodila do mjesta koje mi se
činilo kao pretposljednja stepenica prema samom vrhuncu, uočio sam malenu
 priliku koja se kreće i prilazi kamenitoj stepenici. Slijedila ga je druga prilika i
potom se popeo na stepenicu... Mogao sam vidjeti da se uţurbano kreću, kao da
nastoje nadoknaditi izgubljeno vrijeme.«

Potom su tu scenu prekrili oblaci. Odell se popeo do logora VI. gdje je pronašao
nešto što ga je malo uznemirilo: komadi opreme za kisik bili su razasuti po šatoru
navodeći na pomisao da je Irvine u zadnji čas moţda radio neke prilagodbe na
aparaturi. Odella je zabrinulo i to što je svoju dvojicu prijatelja ugledao u gotovo 13
sati, odnosno pet sati nakon Malloryjeva optimističnog predviđanja. Naleti snijega
su se tijekom poslijepodneva smirili, ali Odell sada više nije mogao vidjeti nikakve
tragove ljudske prisutnosti na gornjem grebenu koji je obasjavalo blago sunčevo
svjetlo. Uspeo se šezdesetak metara iznad logora zviţdeći i vičući za slučaj da mu se
Mallory i Irvine pribliţavaju na silasku. Odell se potom teška srca počeo spuštati s
planine, kao što mu je Mallory naredio, budući da maleni šator u logoru VI. ne moţe
primiti tri penjača.
U iduća je dva dana Odell poduzeo zadivljujući pothvat: popeo se prvo u
logor V. a potom ponovno sve do logora VI. Kad je pronašao šator u posve istom
stanju kao što ga je ostavio 8. lipnja, znao je da se dogodilo najgore. Poloţio je u
snijeg dvije vreće za spavanje u obliku slova T što je bio ranije dogovoreni signal
članu ekipe koji je gledao odozdo da je izgubljena svaka nada.

Tijekom 75 godina nakon povratka s planine ekspedicije iz 1924., samo su dvije

konkretne informacije bacile nešto svjetla na misteriju Malloryjevog i Irvineovog
usuda, a svaka je od njih bila podjednako intrigantna kao i Odellovo viđenje
dviju figura koje su se ocrtavale na horizontu. Na prvoj ekspediciji na Everest
nakon Malloryjeve, poduzetoj 1933., Percy Wyn Harris pronašao je cepin koji je
leţao na kamenoj ploči na samo 230 metara udaljenosti od onog što se počelo
nazivati Prva stepenica - doduše znatno ispod mjesta gdje se par penjača nalazio
u 12.50, u vrijeme kad ih je ugledao Odell. Očito je da je cepin pripadao
Malloryju ili Irvineu, ali kao dokaz bio je izluđujuće nejasan. Je li ga jedan od
penjača ispustio prilikom uspona? Ili ga je namjerno odbacio kao nepotrebnog na
uglavnom kamenitom terenu koji se prostirao prema gore? Ili, još zloslutnije, je li
označavao mjesto fatalne nesreće pri silasku, kad je jedan od njih ispustio cepin u
" bezuspješnom pokušaju da zaustavi svojeg partnera koji je padao?
Od 1938., godine posljednje britanske predratne ekspedicije, pa sve do
I960., kad je kineska ekipa ustvrdila da je prva ispenjala Everest sa sjevera,
tibetsku stranu planine zapravo nitko nije pohodio. Tako je bilo do 1979. kad je
Kina prvi put dala dozvolu strancima da priđu planini kroz njezinu »provinciju«
Tibet. Te je godine drugi intrigantni detalj za razumijevanje Malloryjeve i
Irvineove smrti izašao na svjetlo dana.
Vođa kinesko-japanske penjačke ekspedicije Ryoten Hasagawa vodio je
provokativni razgovor s jednim od kineskih članova, Wangom Hongbaom.
Wang je rekao Hasegawi da je prije četiri godine, 1975., tijekom drugog kineskog
pohoda na Everest, otišao na kratku šetnju oko logora VI., na gotovo 8230
metara. Dvadesetak minuta nakon odlaska iz šatora naišao je na tijelo palog
penjača. Bio je to, tvrdio je on, »stari engleski mrtvac«. Čovjekova se odjeća
pretvorila u prah i vjetrovi su je otpuhali tijekom desetljeća. Leţao je na boku, a
jedan od obraza iskljucale su mu čavke.
S obzirom na Hasegawin japanski i Wangov kineski, razgovor se odvijao uz
jezičnu zbrku. Hasegawa je pitao moţe li mrtvac biti Rus iz tajnog pokušaja 1952.
o kojem se dugo šuškalo (a sada je razotkriven), tijekom kojeg je navodno
poginulo šest penjača; ipak, Wang je to gorljivo pobijao ponavljajući »Englez,
Englez!«
Hasegawa je zaključio da bi to tijelo moglo biti Malloryjevo ili Irvineovo. No prije
nego što je mogao detaljnije ispitati Wanga, kineski je penjač poginuo. Samo dan
nakon što je podijelio svoje zapanjujuće uvjerenje lavina ga je povukla u pukotinu, te
je ostavio iza sebe veliku zagonetku.
Tijekom proteklih dvaju desetljeća brojne su ekspedicije jurišale na Everest sa
sjevera. Svima su im oči bile prikovane za teren u potrazi za bilo kojim daljnjim
tragom izgubljenih penjača, ali bez rezultata. Američki planinar- povjesničar Tom
Holzel postao je opsjednut ovom zagonetkom te je nakon intenzivnog proučavanja i
ispitivanja sveo područje koje treba pretraţiti na velik pravokutnik na sjevernoj
strani, ispod smjera uspona preko grebena koji su opisali Mallory i Irvine. Holzel je
1986. organizirao ekspediciju s ciljem sustavne potrage za nestalim dvojcem. U ekipi
su bili prvoklasni penjači poput Davida Breashearsa, Sue Giller i Davea
Cheesmonda, ali vrlo nepovoljni vremenski uvjeti osujetili su njihove namjere da se
popnu na visinu veću od 7955 m - gotovo tristo metara ispod Holzelove zone za
potragu. (Gledano iz današnje perspektive, jasno je da je potraga tijekom jeseni,
poput one koju je poduzela ekipa iz 1986., bila osuđena na propast zbog golemih
količina snijega koje ljetni monsun neizostavno donosi.)
Uoči ekspedicije Holzel je svoje cjelokupno istraţivanje saţeo u klimavu hipotezu
koju je iznio u zaključnom poglavlju knjige First on Everest: The Mistery of Mallory
& Irvine (u koautorstvu s Audrey Salkeld). Prema Holzelu Mallory i Irvine suočili su
se s činjenicom da će ostati bez kisika u bocama znatno ispod vrha. Mallory je prema
Holzelovu mišljenju bio snaţan penjač, Irvine pak vjerojatno prestrašen izazovom
koji je bio mnogo zahtjevniji od svega s čime se prethodno suočio. Bilo kako bilo,
Irvine je dao svoj preostali kisik partneru i potom se počeo spuštati dok je Mallory
sam krenuo put vrha.
Ponesen svojim teoretiziranjem Holzel je napisao kao da biljeţi stvarnu povijest a
ne upućeno nagađanje:
 »Nakon što su se rastali u 13.00, Mallory je brzo pojurio prema samom vrhu
Everesta. Irvine se vratio do Prve stepenice i počeo popriječno spuštanje niz
kamene ploče sjevernom stranom... Nakon više manjih posrtanja koja je sve
zaustavio na vrijeme, Irvine Je vjerojatno izgubio kontrolu kad je
proklizao objema nogama. Okrenuo se kako bi se zaustavio pomoću
cepina, ali nije više imao snage za to jer je bio potpuno iscrpljen.
Stropoštao se tristotinjak metara do snjeţne padine.«

Holzel je nadalje bio uvjeren da je Mallory stigao do vrha te potom, zbog

pothlađenosti preminuo u bivaku, što je bilo neizbjeţno, ili pak od pada, moţda čak
sve do ledenjaka Rongbuk.
U godinama koje su uslijedile nakon 1986. većina dobro informiranih promatrača
propitkivala je Holzelovu tvrdnju da se Mallory uspeo na vrh. No teorija da su se
dvojica penjača razišla, a Irvine ispustio svoj cepin i otklizao u smrt, postala je na
neki način općeprihvaćenom. Dakle, tijelo koje je Wang Hongbao pronašao nedaleko
od logora VI. moralo je biti Irvineovo. Zbog toga su prošlog svibnja sva petorica
istraţivača, dok su zurili u »mramorni kip« koji je leţao potrbuške u siparu,
pretpostavila da gledaju Sandyja Irvinea.
Kako bi se zauvijek razriješilo iznimno vaţno pitanje jesu li Mallory i/ ili Irvine
1924. dosegnuli vrh, naziru se samo dvije mogućnosti. Jedna je da se neki ostatak -
komad opreme, osobni predmet ili bilješka koji neosporno pripadaju jednom od tih
ljudi - pronađe na vrhu ili blizu njega. Ali stotine uspješnih penjača tijekom
posljednjih četrdeset šest godina nikad nisu pronašli ništa takvo. (U potrazi za
tragovima prethodnika Edmund Hillary gledao je niz sjeverni greben i proglasio ga
neprepenjivim.)
Druga mogućnost ulazi u sferu nevjerojatnih pretpostavki na koje se obično
nailazi samo na stranicama Conana Doylea. Znamo da je Mallory nosio fotoaparat
Kodak Vestpock. Kad bi se pronašao fotoaparat i uspio razviti film, dubokosmrznut
od 1924., fotografija koja je nedvojbeno snimljena s vrha - slika planina poput Ama
Dablama ili Lhotsea, primjerice, koji nisu vidljivi niti s jedne točke na Everestovoj
sjevernoj strani - zaključila bi slučaj. (Tročlana švedska ekspedicija pod vodstvom
Salomona Andréea nestala je 1897. na Arktiku u pokušaju da balonom preleti
Sjeverni pol. Trideset tri godine poslije na udaljenom su Bijelom otoku pronađena
njihova tijela. Fotografije iz njihova fotoaparata savršeno su očuvane te su pruţile
ţivo svjedočanstvo o posljednjim danima ţivota ove trojke te o nezgodama koje su ih
dovele do pogibije.)
Posljednjih nekoliko godina mladi njemački student geologije nastavio je potragu
ondje gdje je Tom Holzel od nje digao ruke. Dvadesetsedmogodišnji Jochen
Hemmleb penjač je prosječnih sposobnosti ali i istraţivač čija je opsjednutost
detaljima gurnula u sjenu čak i Holzela. Kao samoproglašena sljedbenika engleske
autorice Audrey Salkeld (koja je vodeći svjetski autoritet na temu Malloryja),
Hemmleba je fascinirala saga iz 1924. Na temelju jedne jedine osrednje fotografije
objavljene u osebujnoj knjizi koja je slavila kinesku ekspediciju iz 1975., Hemmleb je
zaključio da je te godine logor VI. bio podignut na potpuno drugom mjestu u
odnosu na logore VI. gotovo svih drugih ekspedicija. Proučavajući detalje u
pozadini, Hemmleb je zaključio da moţe ekstrapolirati vjerojatnu lokaciju tog logora.
Potom se i potraga za tijelom koje je Wang Hongbao pronašao usredotočila na
područje u krugu od dvadesetak minuta šetnje oko logora.
Hemmleb se 1998. povezao s vodičem iz nacionalnog parka Mount Rainier
Ericom Simonsonom koji je 1991. ispenjao Everest sa sjeverne strane. Simonsona je
ubrzo zarazio Nijemčev entuzijazam te je prikupio ekipu penjača i mreţu sponzora.
Većina članova ekipe bili su njegovi kolege vodiči po Mount Rainieru, ali se u
posljednjem trenutku dokopao prave zvijezde, Conrada Ankera čiji se popis
prvenstvenih uspona protezao od Patagonije do Karakoruma i mogao se usporediti
tek s dva ili tri druga Amerikanca. BBC i NOVA dogovorili su se da će producirati
film o ekspediciji, a web-site iz Seattlea MountainZone pristao je pratiti ekipu putem
dnevnih internetskih emitiranja iz baznog logora.
Većina je promatrača ovu ekspediciju svejedno smatrala beskorisnim pothvatom -
još jednom obmanom, poput kampanja kojima se prikuplja novac za medicinska
istraţivanja ili čišćenje smeća za drugim ekspedicijama, kako bi se financirao skupi
izlet na najvišu planinu svijeta. Čak i ako su Simonsonovi i Hemmlebovi motivi bili
iskreni, nakon svih ekspedicija koje su tijekom godina premreţile sjeverne
Everestove padine, šanse da pronađu nešto novo iz ekspedicije 1924. činile su se vrlo
malima.
Sam je Anker 1997. usred jednomjesečnog izleta na još neispenjane vrhove
Antarktike jasno ismijao cirkuse po Everestu posljednjih godina. U oţujku 1999.,
večer uoči odlaska u Nepal, jedan je prijatelj Ankera pozvao na večeru.
»Sto sada smišljaš, Conrade?« pitao ga je prijatelj dok su ispijali kavu.
»Idem na Tibet. Malko visinskog trekkinga.«
»Kailash?« Prijatelj je naveo ime slavne svete planine, ishodišta budističkih i
hinduističkih hodočašća.
»Ne, malo više«, odgovorio je plaho Anker. »Idem na Everest.«
 CA

Naš J E P R I O R I T E T potraţiti Malloryjeve i Irvineove tragove. Većina se

B I O

momaka htjela uspeti na vrh, ali Eric Simonson - zvali smo ga Simo - naglasio je
da je potraga glavni razlog našeg dolaska na Everest.
Tek smo 30. travnja priredili sve logore i pritvrdili uţad te bili spremni
započeti potragu. Pritvrđivanje uţadi znači da konopci malog promjera
osiguravaju put uz cijelu rutu, a kako ostaju na mjestu tijekom cijele ekspedicije,
sluţe kao osiguranje te omogućavaju brţi i lakši uspon i silazak.
Jedna od stvari koja nam je ulijevala nadu bila je činjenica da je prethodne
zime palo iznimno malo snijega. Čak smo i gledajući kroz prozor zrakoplova .
dok smo letjeli za Kathmandu mogli vidjeti da su planine gole koliko mogu biti.
Kad smo stigli u bazni logor, Simo, koji je bio član prethodnih šest ekspedicija na
Everest, nije mogao vjerovati kakvi su uvjeti - planina je bila najsuša otkad se
pamti. Tijekom cijelog travnja imali smo zbilja povoljne vremenske uvjete. Ako je
ijedno godišnje doba bilo idealno za potragu, bilo je to proljeće 1999. godine.
Prvog svibnja u 5.15 kad se tek počelo razdanjivati nas smo petorica
— Andy Politz, Tap Richards, Jake Norton, Dave Hahn i ja - krenuli iz logora
V. na 7800 metara. Vjetar je bio dosta jak, a većina kretanja u ranim satima bila je
u sjeni pa je bilo poprilično hladno. Slijedili smo uobičajenu rutu do logora VI. na
8230 metara kamo smo stigli oko 10.30 sati.
Odlučio sam da neću koristiti kisik. Htio sam spoznati kako se moje tijelo
ponaša na takvoj visini. Dave, s kojim sam planinario po Antarktici, bio je
pomalo uznemiren zbog mene. Smatrao je da bih bio učinkovitiji da koristim
kisik. No, kako to već biva, popeo sam se do logora VI. prije njega. Stoga je
rekao: »Pa, čini se da ti ne treba ta stvar.«
Dave i Andy ispenjali su još prije Everest sa sjeverne strane. Andy je već bio
na ovoj planini četiri puta. Ja pak nisam nikad bio toliko visoko. Najviša visina
do koje sam došao bila je 7300 m tijekom neuspješne ekspedicije na Annapurnu
IV. Najviši vrh koji sam osvojio bio je Latok II., u Karakorumu, visok oko 7100 m.
Iz logora VI. počeli smo se poprijeko penjati nadesno, odnosno na zapad, prema
zoni potrage koju je identificirao Jochen Hemmleb. Na karti je napravio krug koji je
obuhvaćao sva područja za koja je smatrao da se nalaze u dvadesetak minuta hoda
od mjesta na kojem je prema njegovim procjenama bio kineski logor VI. 1975.
godine. Simo je procijenio da je veličina tog područja jednaka površini dvanaest
nogometnih terena. Nije bilo načina da nas petorica u potpunosti pokrijemo taj teren
u jednom danu. Smatrao sam da se zapravo tek upoznajemo s područjem. Kad smo
onamo odlazili, pomislio sam, »Dobro bi bilo da ovdje malko pogledamo uokolo.
Nitko nikad nije izveo potragu tako visoko.«
Jochen nam je dao nešto što smo nazivali »priručnik za potragu« - bila je to
 plastificirana spiralna biljeţnica od osam stranica koja nam je govorila kako, zašto i
gdje treba traţiti. Isprva smo svi imali nadobudne ideje kako ćemo pokriti područje.
Popeli bismo se do visoke kote, raširili se na uda- ljenosti od po dvadesetak metara
te krenuli prema dolje. Ali kad dosegnete više od osam tisuća metara nalazite se u
drugačijem svijetu. Vašem mozgu treba kisika da radi, a na tim visinama kisika
nema puno.
Jake je prilično brzo na jednom kraju pronašao bocu kisika obojanu u plavo.
Razgovarao je s Jochenom koji je bio u baznom logoru te opisao cilindar, a Jochen je
mogao potvrditi da se radi o kineskoj boci iz ‘75. Po tome smo znali da smo na
pravom području.
U međuvremenu sam se počeo udaljavati iz dometa sluha ostalih, krenuo nadolje
i više nadesno. Jochen je locirao kineski logor VI. na većoj visini nego što sam mislio
da je moguće. Koristio sam svoju penjačku intuiciju a ne istraţivački priručnik.
Mislio sam, »Gdje bih se ja utaborio na ovom dijelu planine?« Pristupao sam tome
svjeţ - nisam pretjerano analizirao ni projicirao u stvarnost ranije pretpostavljene
»činjenice«.
Isto tako, bio sam skeptičan prema području u rasponu od »dvadeset minuta
hoda«. Na visinama vaš se osjećaj za vrijeme poremeti. Moţete reći: »U redu, vidimo
se za četrdeset pet minuta«, ali ondje gore ni ne primijetite kako vrijeme leti.
Postojalo je još jedno pitanje: koliko je Wang Hongbao bio snaţan? Neki od njegovih
tibetanskih kolega iz ekipe zbilja su na 8200
metara mogli šetati naokolo. Tko zna koliko je daleko Wang mogao stići za
dvadeset minuta?
Hodao sam prema dolje i na desnu stranu preko male kose slabo primjetnog
grebena. Tada sam, oko 11 sati, pogledavši nadolje ugledao prvo tijelo. Na njemu
je bilo ljubičasto odijelo. Pribliţio sam mu se da provjerim stanje. Leţao je glavom
prema dolje, gotovo skriven na padini stijene. Noge su mu očito bile slomljene ili
iščašene. Bio je prilično izudaran - dugo je padao. Desna mu je ruka bila
ispruţena prema van, kao da maše. Kasnije smo ga nazvali »Greeter3«. S obzirom
na plastične visinske cipele i karabinere očito je bio iz današnjeg vremena.
Čavke su mu iskljuvale lice. Ostala je samo lubanja. Bilo je to veoma sablasno.
Odmah sam shvatio da »Greeter« nije čovjek kojeg traţimo. No u isti je mah
ondje bilo obilje informacija. Jedna mu je cipela pala s noge. Mislim da je to česta
pojava - kad ljudi padaju velikom brzinom cipele im mogu spasti jer čovjek na
velikim visinama ne veţe vezice prečvrsto, uslijed straha da bi time prekinuo
cirkulaciju. Bilo je znakovito i to što je njegova glava gledala nadolje. Ranije sam
u nekoliko neformalnih prilika razgovarao s drugim planinarima raspitujući se
jesu li mrtva tijela koja su pronalazili na planinama širom svijeta slično izgledala.
Gotovo bez iznimke sva su bila glavama prema dolje. Zašto je tako nisam
siguran. Moţda su gornji dio tijela i glava kompaktniji od ostatka tijela, a ako
nosite ruksak, još ste . teţi u gornjem dijelu.
Dok sam promatrao »Greetera« shvatio sam da sam u predjelu koji je
svojevrsni prirodni slijev. Upitao sam se »Zašto je zapeo baš ovdje, na padini ove
stijene?« Greben na kojem sam stajao imao je brojne stijene koje su stršale i izboje,
mjesta na kojima bi tijelo samo po sebi zastalo. Poput rijeke s vrtlozima koji se
spuštaju po kamenju. Ili lavina zimi koje sam proučavao od svojih penjačkih
početaka - zašto ruše neka stabla a ne neka druga u skladu sa svojim trasama niz
koje se obrušavaju te mjestima gdje se taloţe. Nema načina da se racionalno
analiziraju sve snage na planini, treba se posluţiti intuicijom. Što više iskustva
imate, više stvari upijate na podsvjesnoj razini.
Stoga sam se nastavio spuštati poprijeko nadesno, proučavajući ovaj slijev. U
primozgu sam imao i ţelju da pogledam Veliki kuloar koji je podosta udaljen od
Jochenove zone pretraţivanja. Htio sam vidjeti rutu kojom je Reinhold Messner
1980. ostvario svoj zapanjujući samostalni uspon na
3 Engl. onaj koji pozdravlja (op. prav.)

Everest bez kisika. Na svojem usponu koji je postavio nove standarde, Messner je
trebao proći, oko 230 metara zapadnije, isti stjenoviti pojas koji tvori Drugu
stepenicu. Kako je utro put po sjevernoj strani? Moja me je znatiţelja odvela prema
zapadu.
Tada su mi partneri i dalje bili u vidokrugu ali bili su sićušni - udaljeni najmanje
450 metara. Oko 11.30 Andy se javio radiom. Rekao je »Conrade, što radiš tamo
daleko? Trebamo biti sistematičniji.«
Odgovorio sam mu: »Samo gledam naokolo. Ţelim vidjeti u čemu je kvaka.« Dok
mi je Andy pričao, uočio sam još jedno tijelo, na popriličnoj udaljenosti, trideset
metara ispod. Ovaj je čovjek imao na sebi plavo odijelo koje je izblijedjelo te je
izgledalo kao sivo. Gotovo sva boja nestala je s tkanine pa sam pomislio, »Ovaj bi
mogao biti zbilja star. Mogao bi biti baš onaj kojeg traţimo.«
Stoga sam se spustio do tijela. Otišao je na vječni počinak na posljednjoj polici
iznad velikog stjenovitog pojasa. Kad sam se pribliţio vidio sam da je imao
narančaste navlake s derezama te sam shvatio da je i on iz našeg vremena. I opet,
leţao je glavom nadolje, presavijen napola, ruku i nogu pod neprirodnim kutevima,
kao da se preokretao pri padu dugo i nasilno, poput krpene lutke. Nisam mu vidio
lice.
Drugo je tijelo još jasnije ukazivalo na to da sam bio u pravom slijevu. Pogledavši
uz padinu mogao sam uočiti kako su prirodne snage planine pomicale tijela. Tada
sam se počeo penjati poprijeko prema istoku, bliţe drugim momcima, uz vrh ovog
stjenovitog pojasa. Bilo je dovoljno strmo da se ne bih mogao zadrţati da sam pao,
ali to je ipak bilo područje u kojem sam se osjećao sigurno. Kao da sam se penjao s
pogonom na sva četiri kotača.
Potom sam sjeo da skinem dereze, napijem se vode i pojedem bombon protiv
kašlja. Kad sam ponovno krenuo, nakon par koraka ugledao sam ostatke plave i ţute
tkanine. I potom, pretraţujući nadesno, komad ala- bastera. Tijelo koje nije bilo iz
ovog vremena.

Nismo imali puno vremena za djelovanje. Dogovorili smo se da sat povratka

okvirno bude 14.00 kako bismo se vratili u logor V. još za danjeg svjetla, a u vrijeme
kad smo počeli s iskapanjem već je prošlo podne. Iznad nas je bilo oblaka, ali vjetar
je bio slab. Čovjek moţe zamisliti koliko je to bio teţak posao na 8140 metara (visina
na kojoj je pronađeno tijelo a koju sam naknadno izračunao). Morali smo skinuti
svoju opremu za kisik jer je u njoj bilo previše nespretno kopati.
Budući da je tijelo bilo smrznuto u siparu, morali smo cepinima otući led i stijene
koje su ga okruţivale. Trebalo je snaţno više puta zamahnuti čak i za male komade,
led je bio vrlo čvrst. Svi smo bili iskusni penjači te naviknuti na oruđa kojima treba
zamahivati, stoga smo iskapanje obavili prilično učinkovito. Samo smo jednom
odlomili komad stijene i pritom udarili čovjekovu ruku. Kad smo došli blizu tijelu,
odloţili smo cepine i počeli ga iskapati dţepnim noţićima.
Bili smo toliko uvjereni da je to Sandy Irvine da je Jake sjeo, uzeo gladak komad
škriljevca i počeo rezbariti nadgrobni spomenik s Irvineovim imenom i godinama
1902. - 1924. No potom smo na okovratniku pronašli natpis »G. Mallory«, a Tap je
potom našao još jedan na rubu pod rukom. Na njemu je pisalo »G. Leigh Mallory«.
Počeli smo zuriti jedan u drugoga, zaprepašteni kad smo shvatili da to nije Irvine.
Pronašli smo Georgea Malloryja.
Dok smo iskapali, Tap je bio na lijevoj strani, Jake na desnoj. Ja sam obavio većinu
podizanja i istraţivanja. Dave i Andy su fotografirali i snimali video.
Bila je prava sreća što je George leţao potrbuške budući da se većina stvari koje
nosite kad se penjete nalazi u prednjim dţepovima, stoga ih je tijekom sedamdeset
pet godina njegovo tijelo štitilo. Moţe se učiniti smiješnim ili čak pretencioznim, ali
spominjali smo ga kao »Georgea« a ne kao »Malloryja«. Tijekom prethodnih smo
tjedana toliko razgovarali o Malloryju i Irvineu da nam se činilo kao da ih
poznajemo, kao stare prijatelje. Postali su George i Sandy.
Georgeovo smo lice ostavili gdje smo ga i pronašli, smrznuto u siparu, no kad sam
uspio podići donji dio njegova tijela, Tap i Jake mogli su pruţiti ruke pod njega i
pretraţiti mu dţepove. Tijelo je bilo poput smrznute cjepanice. Kad sam ga
podignuo, nastao je isti škripavi zvuk kao kad uzmete cjepanicu koja je godinama
leţala na tlu.
Bilo je uznemirujuće gledati rupu u desnom dijelu straţnjice koju su iskljucale
čavke. Njegovo je tijelo bilo ispraţnjeno gotovo poput izdubene bundeve. Moglo se
vidjeti ostatke sjemenki i neke druge hrane - vrlo vjerojatno Malloryjevog zadnjeg
obroka.
 Nismo se pribliţavali Georgeovoj glavi. Pomaknuli smo klimav komad stijene uz
nju, ali nismo je pokušavali iskopati. Smatram da je to bila neka vrsta prešutnog
dogovora, u tom trenutku nijedan od nas nije mu htio pogledati lice.
Naravno da nas je najviše uzbuđivala pomisao da ćemo pronaći fotoaparat. Jake je
čak na trenutak pomislio da ga je pronašao. George je imao malu torbu koja je bila
pod njegovim desnim bicepsom. Jake je posegnuo za njom, pritisnuo torbu i osjetio
mali četvrtasti predmet otprilike te veličine. Naposljetku smo morali razrezati torbu
da uzmemo predmet, a kad smo to učinili ustanovili smo da se uopće ne radi o
fotoaparatu nego o konzervi sušene govedine!
Nepobitan argument da je to Mallory nađen je kad je Jake izvukao uredno sloţen,
svilen rupčić koji je izgledao novo, u kojem je bilo pomno zamotano nekoliko
pisama. Bila su adresirana na Malloryja. Na jednoj od kuverti, primjerice, pročitali
smo »George Leigh Mallory, Esq., c/o British Trade Agent, Yalung Tibet.«
Uz pisma u drugim smo dţepovima pronašli nekoliko olovkom napisanih bilješki.
Kako smo kasnije ustanovili, sva su bila vezana uz logistiku,
o donošenju brojnih tovara u logor VI. i tome slično. Paţljivo smo ih čitali nadajući se
da je Mallory moţda pribiljeţio bilješku o dolasku na vrh ili povratku s njega, ali
ondje nije bilo ništa takvo.
Jake i Tap poredali su jednu po jednu stvari koje smo počeli zvati »artefaktima«.
Bila je to naoko čudna zbirka predmeta da ih netko nosi na sam vrhunac Everesta.
Ondje su se nalazili dţepni noţić, sićušna olovka duga oko sedam i pol centimetara
na koju se prilijepila neka vrsta slastice s mentom (još smo mogli namirisati mentu),
igla i konac, par škarica s turpijom ugrađenom u jednu od oštrica, drugi rupčić, puno
korišten (u koji je puhao nos), izvezen crvenim i ţutim cvjetnim uzorkom na plavoj
podlozi te s monogramom
G. L.M. u ţutoj boji, kutija posebnih šibica, Swan Vesta s, s većom količinom
fosfora na vrhovima, komadić koţe sa zavojnicom, moţda dio aparature za kisik koji
se stavljao na usta, tuba cinkova oksida, napola zarolana, rezervni par rukavica bez
prstiju koje su izgledale kao da nisu bile korištene.
Dva preostala predmeta činila su se naročito intrigantnima. Jake je u jednom
dţepu pronašao razbijeni visinomjer. Na brojčaniku je nedostajala kazaljka, ali
moglo se vidjeti da je instrument bio posebno kalibriran za Everest s rasponom od
20.000 do 30.000 stopa4. Na poleđini je krasopisom bilo ugravirano »M.E.E. II« - što je
značilo Mount Everest Expedition II. U dţepu prsluka pronašli smo par zaštitnih
naočala. Okviri su bili savijeni no zeleno staklo nije bilo razbijeno. Andy je zaključio
kako bi činjenica da su zaštitne naočale bile u dţepu mogla biti vaţna. Po njemu je
mogla upućivati na to da je George pao u sumrak. Da se to dogodilo danju, nosio
4 U metrima, raspon ja od 6096 do 9144 (op. prav.).

bi zaštitne naočale čak i na stijeni. Prethodno je naučio upečatljivu lekciju o

posljedicama skidanja naočala tijekom dana, kad je Teddy Norton pretrpio
neugodan napad snjeţnog sljepila u noći nakon svog pohoda na vrh 4. lipnja.
Kako smo uklanjali svaki predmet tako smo ga briţljivo pospremali u vrećicu s
patentnim zatvaračem. Andy se dobrovoljno javio da odnese predmete dolje do
logora V. Nekima se moţe učiniti da je to što smo uzeli Georgeove stvari sa sobom
skrnavljenje. I nama se na neki način činilo da uznemiravamo mrtvog čovjeka —
mislim da je to razlog zbog kojeg smo oklijevali započeti s iskapanjem. Međutim to je
bila izričita svrha ekspedicije: da pronađe Malloryja i Irvinea te da prikupi predmete
i pokuša razriješiti zagonetku što se dogodilo 8. lipnja 1924. Smatram da smo učinili
pravu stvar.
Jednako zanimljivo kao ono što smo pronašli bilo je i ono što nismo pronašli.
George nije na sebi imao ruksak niti bilo kakav trag okvira koji je drţao dvije boce s
kisikom. Jedina stvar za nošenje predmeta bila je torbica koju smo pronašli pod
njegovim desnim bicepsom. Nije imao nikakve boce s vodom ili termosice kakve su
koristili 24. Nije imao baterijsku svjetiljku budući da ju je zaboravio uzeti sa sobom.
To nismo saznali od Odella nego od ekspedicije 1933. koja je pronašla baterijsku
svjetiljku u šatoru logora VI. iz 1924. godine.
Nismo pronašli ni fotoaparat. To je bilo veliko razočaranje.
Dan je odmicao - već smo ostali puno dulje od dogovorenih 14.00 sati. Posljednja
stvar koju smo uzeli bio je uzorak DNA za analizu kako bi se prikupio nedvojbeni
dokaz identiteta čovjeka kojeg smo pronašli. Simonson je već ranije za ovaj postupak
dobio dozvolu od Johna Malloryja, Georgeovog jedinog sina koji je imao sedamdeset
devet godina i ţivio u Juţnoj Africi. Pristao sam obaviti taj zadatak.
Izrezao sam desetak kvadratnih centimetara koţe s desne nadlaktice. Nije bilo
lako. Morao sam se posluţiti nazubljenom oštricom Daveova skalpela. Rezati
Georgeovu koţu bilo je poput rezanja koţe sedla, štavljene i tvrde.
Nakon ekspedicije često sam se pitao je li uzimanje uzorka tkiva bio čin
skrnavljenja. U baznom logoru dobrovoljno sam se javio za taj zadatak. Na planini
nisam imao vremena promišljati je li to bila prava stvar ili ne.
Ţeljeli smo sahraniti Georgea ili ga barem prekriti. Naokolo je leţalo dosta
kamenja ali većina ih je bila smznuta na mjestu. Napravili smo neku vrstu ţivog
lanci dodajući kamenje dolje do mjesta na kojem se nalazilo tijelo.
Potom je Andy kao pogrebnu molitvu pročitao Psalam 103: »Dani su čovjekovi
kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; / jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema...«
Naposljetku smo otišli u 16.00 sati. Zaostajao sam malo za ostalom četvoricom.
Kao posljednje što sam učinio, na obliţnjem sam kamenu ostavio malu čokoladicu
Butterfinger kao budističku ţrtvu. Izrekao sam neku vrstu molitve za njega i
ponovio je nekoliko puta.
Ostali su momci krenuli natrag prema logoru VI. kako bi se priključili
uobičajenom smjeru nadolje prema logoru V. no ja sam uočio da mogu krenuti
prečicom i poći izravno do V. Stigao sam onamo u 17.00, ostali pak tričetvrt sata ili
čak sat kasnije.
Dave i Andy bili su u jednom šatoru, Tap, Jake i ja u drugom. David je poslije
rekao da mu je tek kad se vratio u logor V. počelo svitati što smo napravili te su ga
preplavile emocije pa ispunili zadovoljstvo i divljenje.
Nešto smo pojeli i pokušali zaspati. Bio sam poprilično umoran - dan nam je trajao
dvanaest sati. Nekoliko sam sati mirno spavao i potom se probudio. Bio sam na
donjoj strani šatora, izguran s dobrog mjesta. Vjetar je i dalje puhao. Ostatak noći
nisam mogao spavati. Prevrtao sam se i okretao. Bilo je baš jadno.
Tijekom nesanice napravio sam retrospektivu tog dana. Usprkos slomljenoj nozi i
šteti koju su počinile čavke, uz Georgea me obuzeo snaţan osjećaj da je on bio
pomiren sa sobom. Dok sam sjedio uz njega pomislio sam: »Ovaj je čovjek bio kolega
penjač. Dijelili smo iste ciljeve i teţnje, iste radosti i tuge. Naše je ţivote pokretala ista
praiskonska sila.« Kad sam pomislio na to kakav je vrijedni napor George poduzeo,
pokušao se popeti na sjevernu stranu Everesta 1924., uz opremu i odjeću onoga
doba, preplavio me osjećaj divljenja.
Odmah potom u mojim su se mislima zavrtjele implikacije našeg pronalaska.
Činilo se malo vjerojatnim da je tijelo koje je Wang Hongbao pronašao 1975. bilo
Malloryjevo. Njegov opis - čovjeka koji je leţao na boku, kojem su jedan obraz
iskljucale čavke - bio je jako različit od onog što smo mi vidjeli. Dakle, ako je Wang
pronašao Irvinea, gdje je bio? Je li puknuto uţe značilo da su njih dvojica zajedno
pali? U tom slučaju, je li Irvineovo tijelo u blizini? I kolika je vjerojatnost da
fotoaparat leţi uz Irvinea? Već sam pretpostavljao kamo će krenuti naša druga
potraga.
Znao sam da smo učinili veliku stvar, ali njezino puno značenje nisam pojmio dok
se nismo spustili s planine. Usprkos našoj šutnji na radiova- lovima i šifriranim
međusobnim porukama, do trenutka kad smo stigli u bazni logor dva dana kasnije,
cijeli je svijet već brujao o novostima da smo pronašli Georgea Malloryja.
Mon Dieu! –
George Mallory!
M O Ţ E S E R A S P R A V L J A T I O jesu li nestajući među oblacima tog
T O M E

lipanjskog dana prije sedamdeset pet godina Mallory i Irvine izveli najsavršeniju
točku nestajanja u povijesti istraţivanja. Pitanje što je pošlo po zlu i izazvalo njihovu
smrt, iz naše je vremenske perspektive zapravo sekundarno. Čak i u 1990.-ima vrlo je
lako pasti niz te klimave strme kamene ploče - poput crepova, po riječima Teddyja
Nortona - na sjevernoj strani Everesta i jednako je lako smrznuti se u neplaniranom
bivaku na jednoj od njegovih visokih, vjetrom šibanih izbočina. Ne iznenađuje
previše ni to što su tijela ove dvojice bila izgubljena toliko puno godina. Tijekom
desetljeća, sva je sila penjačkih zvijezda nestala na Everestu - među njima britanski
alpinisti Mick Burke, Pete Boardman i Joe Tasker kao i četvorica nepokolebljivih
Slovaka 1988. koje, poslije hrabrog i brzog uspona po jugozapadnoj strani, nitko
nikad više nije ni vidio ni čuo nakon što su se zadnji put iscrpljeni javili radiom.
Usprkos uistinu brojnim penjačima koji se svake godine roje na Everestu, planina je
dovoljno velika da skriva mnoge tajne, a ledenjaci koji mogu odnijeti sve što padne
niz njihove padine mnoge su nesretne alpiniste zatočili u ledenom grobu.
Zagonetka koja uzdiţe Malloryjev i Irvinov nestanak u sferu mitskog mogućnost
je da su njih dvojica dosegnula vrh prije no što su preminula. Tijekom godina, pod
pritiskom da označi točno mjesto na kojem je vidio svoje prijatelje kako se 8. lipnja u
12.50 uţurbano kreću po grebenu, Noel Odell se pokolebao. I sam po prirodi skeptik,
dopustio je drugim skepticima da ga uvjere kako je Malloryja i Irvinea najvjerojatnije
ugledao na usponu preko relativno lagane Prve stepenice, više od 300 metara ispod
vrha. Pa ipak, u njegovom originalnom dnevničkom zapisu u kojem je vjerojatno
svjeţe zabiljeţeno prvo opaţanje, Odell je zapisao: »U 12.50 vidio sam M.
& I. na grebenu koji je blizu početka vršne piramide« - drugim riječima, manje od sto
pedeset metara ispod vrha.
Niti jedan od četrnaest svjetskih vrhova koji prelaze 8000 metara (oko 26.240
stopa) neće biti osvojen idućih dvadeset šest godina, do francuskog uspona na
Annapurnu 1950. godine. Tako stoje stvari, usprkos tucetu hrabrih napada na K2,
Kangchenjungu, Nanga Parbat i Everest u 1930.- ima, koje su poduzele ekipe
sastavljene od vrhunskih američkih, engleskih i njemačkih alpinista. Da su Mallory i
Irvine došli do vrha 1924., njihov uspjeh ostao bi jedinstven u povijesti alpinizma.
Povrh svega toga, Mallory je ostao jedan od najtalentiranijih, najkariz- matičnijih
te istodobno najzagonetnijih likova koji su ikad zakoračili na pozornicu osvajanja
vrhunaca. Rođen je u Cheshireu 18. lipnja 1886, kao vikarov sin. Pohađao je javnu
školu u Winchesteru, a potom otišao na Magdalene College u Cambridgeu. Kao
dijete, prisjetila se njegova sestra Avie, »penjao se na sve na što se bilo kako moglo
popeti. Vrlo sam rano naučila kako mu je opasno reći da je nemoguće popeti se na
neko stablo. ‘Nemoguće’ je bila riječ koja je na njega djelovala kao izazov.«
U dobi od sedam godina, Georgea su poslali u njegovu sobu za kaznu jer se u
vrijeme čaja nepristojno ponašao, no njegova ga je zaprepaštena obitelj ubrzo
ugledala kako se penje na krov crkve koja je bila uz kuću. »Otišao sam u svoju sobu«,
tumačio je s dječjom drskošću - »da uzmem kapu.« ^
Pisma koja je George tijekom svojih tinejdţerskih godina revno pisao majci puna
su dječačke euforije i hvastava samopouzdanja dok bez stida prepričava svoje
uspjehe. Neko je vrijeme njegov omiljeni epitet bio »savršeno zabavan«: »Grand
Combin je visok 4297 metara i naravno da je pogled s vrha bio savršeno zabavan.«
Bistar, šarmantan i neumoran, Mallory je U winchesterskoj školi donekle naginjao
lijenosti u učenju. Jedan od njegovih predavača napisao je »Mallory je jednostavno
bio vrlo privlačan, prirodan dječak, ali ne velik radnik te je u odnosu na vršnjake više
zaostajao nego prednjačio... u intelektualnim postignućima.« U Winchesteru se
isticao u nogometu i gimnastici te »nije volio gubiti«. U Cambridgeu je postao
kapetan Magdalene Boat Cluba i veslao je na regati u Henleyu.
No tek je s osamnaest godina, tijekom ljeta uoči njegove posljednje godine u
Winchesteru, Mallory po prvi put zbilja planinario, kad je njegov predavač R. L. G.
Irving poveo njega i još jednoga đaka u Alpe. Usponi na koje je Irving poveo svoje
početnike bili su iznenađujuće ambiciozni, a tijekom tih napornih izleta na Monte
Rosu i Mont Blanc Mallory je pronašao strast oko koje će mu se vrtjeti cijeli ţivot.
Od ranih godina mogle su se uočiti dvije osobine koje su naposljetku utjecale na
njegovu sudbinu na Mount Everestu. Mallory je bio na neki način ovisan o riziku što
su skeptični promatrači smatrali običnom lakou- mnošću. Njegova se sestra prisjetila
kako joj je kazao da bi dječak teoretski trebao biti u stanju leţati na tračnicama i
izbjeći pogibelj dok vlak vozi preko njega. Malloryjev biograf David Robertson
zabiljeţio je karakterističnu dječju avanturu na plaţi:

»Jednog je dana George izašao i popeo se na vrh oštre stijene s namjerom

da ostane ondje sve dok je nadolazeća plima ne okruţi.
Bio je prilično uvjeren da će se plima povući prije nego što mu valovi
dođu do nogu. Kad su čuli što je George naumio, članovi njegove Obitelji
pojurili su na obalu; mogli su ga vidjeti vrlo lako jer je bio u jarkom
kaputiću uniforme svoje osnovne škole. Snaţna proljetna plima već ga je
odsjekla od obale i uskoro bi preplavila stijenu. Baka Jebb preklinjala je da
netko ode po dječaka što je uz dosta velike poteškoće i učinio jedan mladi
prolaznik. Sam George zadrţao je poprilično samopouzdanje i mirnoću.«

Očito je da je ovakva sklonost iskušavanju vlastitih granica bila korisna u razvoju

hrabrog penjača-pripravnika kakav je bio George u dobi od osamnaest godina.
Nekoliko godina kasnije, nakon što je Mallory vodio vrlo iskusnog austrijskog
alpinista teškim smjerom uspona u Walesu, gost je bio zadivljen Malloryjevim
»majstorstvom u najteţim izazovima«, ali je i primijetio: »Taj mladić neće još dugo
poţivjeti.«
Druga je njegova osobina bila urođena rastresenost. Postoji slavni smjer do
Lliwedda, veličanstvenog vrhunca u Walesu za koji legenda kaţe da ga je prvi put
ispenjao Mallory, u sumrak, traţeći svoju lulu ostavljenu na visokoj izbočini do koje
je stigao ranije toga dana uobičajenim ali manje izravnim smjerom. Čak je i 1922. na
Everestu vođa ekspedicije general Charles Bruce u povjerljivom saţetku opisao
Malloryja kao »iznimno odvaţnog, ali u svakoj prilici zaboravlja svoje cipele.« Po
povjesničarki alpinizma Audrey Salkeld »zaboravljanje da se naveţe (na uţe za
penjanje) bilo je jasan pokazatelj Malloryjeve kronične rastresenosti, mane koju nikad
nije uspio prevladati«. Povrh svoje zaboravljivosti, Mallory je bio toliko tehnički
netalentiran da nije uspijevao upaliti čak ni svoje logorsko kuhalo.
Od adolescencije Mallory se isticao po iznimnoj ljepoti. Irving, njegov prvi
alpinistički mentor, prisjetio se da je u dobi od osamnaest godina bio* »izuzetno
zgodan, s blagim crtama lica i glatkom koţom koja je onima koji ga nisu poznavali
mogla ostavljati dojam feminiziranosti; no prijateljima nikad.« Fotografije biljeţe
Malloryjev dobar izgled, ali niti jedna slika ne moţe dočarati šarm i privlačnost zbog
kojih su se u njega zaljubljivali i muškarci i ţene, često na prvi pogled.
Kad je odrastao, Mallory je imao 180 cm, a teţio je 72 kilograma. Njegovo
»izvanredno lijepo« lice Irvinga je podsjećalo na ono »Botticellijeve Madonne«. U
Cambridgeu je Malloryjev predavač Arthur Benson pribiljeţio svoje osjećaje nakon
šetnje s njim: »Zašto bih se pretvarao da ne volim ovog mladog prijatelja i da ne
osjećam duboko zadovoljstvo u njegovom društvu?« Prije toga napisao je, »Pruţa mi
uţitak gledati ga kako hoda ili čini što god drugo.«
U Cambridgeu je Mallory razvio svoje društvene vještine. Jedna od njegovih prvih
kolegica u penjanju, Cottie Sanders - bolje poznata po svojem spisateljskom
pseudonimu Ann Bridge - posvjedočila je prijateljstvu koje je Mallory razvio s nekim
svojim kolegama:

»Smatrali su svoje osobne veze toliko vaţnim da su drţali kako samo

nekoliko drugih stvari ima bilo kakvu vrijednost... Neobuzdano su uţivali
jedni u drugima, ispitivali su i istraţivali sve načine na koje se ljude moţe
bolje upoznati i jače zavoljeti... U svoje su veze unosili svu intelektualnu
energiju koju su imali; ţeljeli su spoznati ne samo ljubav prema drugim
ljudima nego i kako i zašto ih vole.«

Ozračje na Cambridgeu (i Oxfordu) u prvom desetljeću 20. stoljeća bilo je vrlo

različito od onog kako ga mi doţivljavamo, kao konzervativno i vik- torijansko.
Cijelo je sveučilište bilo proţeto idealiziranom ljubavlju među muškarcima - čak i
među muškarcima među kojima su bila dva ili tri desetljeća razlike - što je puno
dugovalo Platonovom Simpoziju. Ondje je postojala sloboda vezana uz taj ideal koju
jedva da bi u 1990.-ima poneko sveučilište toleriralo. Arthur Benson je mogao otići
na dugu šetnju i izlet sa svojim studentom, čak se s njim i kupati gol, a da niti jedan
činovnik nije podigao ni obrvu.
Nazvati ovo ozračje homoseksualnim pretjerano je pojednostavljivanje. Velik dio
Malloryjeve karizme proizlazi iz činjenice da je divljenje i platonsku ljubav svojih
oboţavatelja primao s nekom vrstom iskrene nevinosti. Nakon Malloryjeve smrti
Benson je napisao:

»Bijaše to, smatram, srţ njegova čarobnog šarma, to što je bio toliko
nesvjestan svoje iznimne ljepote, nadarenosti i postignuća, dok je njegova
naklonost prema onima s kojima je dolazio u dodir, njihovim ukusima i
sklonostima, bila duboka i iskrena.«

Premda je alpinizam bio njegova trajna strast, Mallory se u Cambridgeu posvetio

kazalištu, glazbi i slikarstvu (postao je gorljivi pobornik postim- presionizma). Čak
se i počeo, prema njegovom prvom biografu Davidu Pyeu koji mu je bio kolega,
»odijevati prilično osebujno u crne flanelske košulje i šarene kravate, a pustio je i
kosu.«
Pyea se dojmila i Malloryjeva sklonost raspravama: »Vrlo nepopustljiv pa čak
katkada i smiješan govornik, bio je sposoban izraţavati se s omalovaţavanjem i
prezirom, a katkad je mijenjao stavove ali to se češće događalo jer mu problem nije
bio dokraja jasan, nego zbog mentalne okretnosti.«
Malloryjeva nestrpljivost koja će postati legendarnom, išla je ruku pod ruku s
njegovom očitom lakoumnošću i zanosom. Po Pyeovim riječima, »U razgovoru ga
nije uvijek bilo lako slijediti, govorio je veoma brzo i okljaštrio bi jako puno riječi dok
ih je izgovarao pa je katkada bio gotovo nerazumljiv.«
U Cambridgeu te kasnije u brojnim velškim jezerima Mallory je udovoljavao
svojoj strasti za nudističkim kupanjem. Jedne vruće večeri dok je veslao s kolegama s
Cama, razodjenuo se i skočio u vodu. Kad se odbio vratiti na čamac, prijatelji su u
strahu da će propustiti obvezni povratak do 22.00, odveslali i ostavili ga. Posve gol,
Mallory se prikrao Magdalene Collegeu u nadi da će se uvući kroz neki otvoreni
prozor, no ulovio ga je sumnjičavi policajac.
Zahvaljujući kolegama studentima Jamesu Stracheyju i Geoffreyju Key- nesu,
Mallory je upao u sjajno društvo ekscentričnih boemskih umjetnika i pisaca poznatih
kao Bloomsbury. Već na prvi pogled na ovog »grčkog boga« prominentniji
preziratelji konvencija u tom krugu teško su uspijevali zauzdati svoj ushit. Evo što je
Lytton Strachey (Jamesov stariji brat), jetki biograf kraljice Viktorije i drugih
istaknutih viktorijanskih ličnosti, napisao Cliveu i Vanessi Bell nakon svog prvog
susreta s Malloryjem:
 »Mon dieu! - George Mallory! - Kad to bijaše napisano, što se još ima za reći? Ruke
mi drhte, srce lupa, cijelo mi biće hvata nesvjestica od samih riječi - o nebesa!
nebesa!... Visok je šest stopa, ima tijelo Praksitelovog atlete, a lice - nevjerojatno -
Botticellijevu tajnovitost, profinjenost i istančanost kineske slike, mladost i draţ
engleskog dječarca kakvog je teško i zamisliti.«

Strachey je na isti način oduševljeno pričao kako provodi »sate i sate svakoga dana
izgubljen u zanosu od divljenja, nevinosti i blaţenstva« nakon što je upoznao
Malloryja. Zapanjen pogledom na takvu mladu ljepotu, mogao bi se, tvrdio je,
»sklupčati u njegovu sjenu i zaspati.« Vjerojatno kako bi ublaţio svoju zaljubljenost,
dodao je: »Sto se ostalog tiče, postat će profesor, a inteligencija mu nije upečatljiva.
Zašto mu i treba?«
Stracheyjev prijatelj, deklarirani homoseksualac, slikar Duncan Grant nekoliko je
puta nagovorio Malloryja da mu pozira gol, a Grant je kasnije rekao Stracheyju da bi
mladiću plaćao 100 funti godišnje kako bi ga imao za »dragu«. Grant i Strachey
redovito su uspoređivali bilješke o svojem mladom idolu. Strachey tvrdi: »Nisam
zaljubljen u njega«, pa ipak već u sljedećem dahu iz njega se izlijeva:

»Ali, nebesa! Njegovo tijelo! - Veličanstvena ljepota njegovog lica je,

pribojavam se, minula - bio je kao predivna ruţica - no još je uvijek jako
privlačan, zbog očiju, njihove boje i šarmantnog izraza, i ima čudesno
divne uši, tako velike i lascivne - oh!!!«

Kao što se podsmjehivao Malloryjevom interesu za predavanje u školi, knjiški

moljac, nezgrapni Strachey nije vidio svrhe u penjanju na, kako ih je zvao, »glupave
planine«. Nakon njemu nesvojstvenog izleta na planinu Black Cuillin na otoku Skye
- glavnog poprišta treninga nekoliko generacija britanskih penjača - Strachey je
odustao od planina s poraţavajućom konstatacijom koju je dojmljivo iznio kolegi
penjaču: »Smatram da su one... jednostavno... besmislene.«
Nema puno dokaza Malloryjeve biseksualnosti; potkraj ţivota Duncan Grant
odgovorio je na drsko pitanje povjesničara Walta Unswortha na ovu temu s: »Ne,
zasigurno nije bio.« Pa ipak, James Strachey, Malloryjev kolega s Cambridgea,
posvjedočio je potvrdno. U svakom slučaju, Mallory se toliko ugodno osjećao u
ozračju platonske ljubavi i kulta ljepote Cambridgea i Bloomsburyja da je godinama
kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata, s fronte svojoj supruzi Ruth napisao: »Bio sam
prilično ushićen jučer u rovu jer sam ugledao stvarno predivno lice... Imao je
prekrasne oči pune mašte koje su me mudro promotrile prije nego što je odgovorio
na moja zapaţanja.«
Tijekom razdoblja u Walesu i ljeta u Alpama Mallory je usavršio svoje alpinističke
vještine. U naponu snage njegova se tehnika činila jednako impresivnom kao i
njegova ljepota te su im se kolege redom divili. Ann Bridge se prisjeća:
 »Nikad nije bio razmetljiv penjač. Nije se zamarao preciznim kretnjama
karakterističnim za dobar stil. Baš naprotiv, činilo se da se kreće stijenama
nekom vrstom razbacane leţerne lakoće koja je bila jako varljiva ako bi
netko pao u napast i slijedio ga. Kad je bio suočen s usponom koji je
izazivao njegovu snagu, bacio bi se na njega s takvom vrstom gnjevne
energije, izgledajući kao da juriša na njega kao terijer na štakora, sve dok
ga ne bi savladao.«

Strah je, dodaje Ann Bridge, bio »nešto što on nije niti iskusio.«
Geoffrey Winthrop Young, najbolji britanski penjač generacije prije Malloryjeve,
koji mu je postao pravi ţivotni mentor, napisao je: »Zamahnuo je uz stijenu svojim
dugačkim bedrom, podignutim koljenom, u titraju neodoljivih pokreta.« Roberta
Gravesa koji je poslije postao veliki pisac, pjesnik i znanstvenik, Mallory je poveo na
penjanje kao dječaka školske dobi. U svojem Zbogom svemu tom Graves se prisjeća
da je njegov mentor »obično na kraju svojih uspona bio posve pijan od uspjeha.«
Drugi Malloryjev štićenik svjedoči: »Bio je najbolji penjač po stijenama kojeg sam
ikada vidio,
s čudesnim osjećajem za ravnoteţu.«
U pohodima na Alpe Mallory je ostavljao dojam da je u potpunosti kod kuće na
planinama koje su ozbiljno zastrašile mnoge britanske alpiniste. Harry Tindale je
opisao Malloryevo neustrašivo predvođenje uspona na strm ledeni vrhunac.

»Urezivao je izvrsne stepenice u ledu s neustrašivom lakoćom i

elegancijom te savršenom ekonomičnošću uloţenog truda. Promatrajući
Georgea na djelu čovjek nije bio toliko svjestan njegove tjelesne snage
koliko gipkosti i ravnoteţe. Njegovo je napredovanje bilo toliko ritmično i
harmonično na bilo kojoj strmini, a prije svega na kamenim pločama, dok
su mu pokreti tekli toliko glatko da su podsjećali na zmijine.«
»Lakoća« i »ravnoteţa« -to su bile riječi koje su Malloryjevi kolege ponavljali opet i
iznova zaklinjući se u njegove alpinističke sposobnosti. »Njegove su kretnje u
penjanju bile u potpunosti samo njemu svojstvene«, napisao je Geoffrey Winthorp
Young - i sam dobro poznat po lakoći i ravnoteţi.

To je bilo u suprotnosti s cjelokupnom teorijom. Postavio bi svoju nogu

visoko pod bilo kojim kutem na glatkoj površini, prinio rame koljenu i
poletio uvis pa opet ravno gore po nevjerojatnoj krivulji.
Dojam, a stvarno i rezultat, bili su uvijek isti - neprestano valovito
kretanje toliko brzo i silovito da bi čovjek pomislio kako stijena mora
popustiti ili se raspasti.

Mallory, dodao je Young, »nije mogao napraviti niti jedan pokret koji sam po sebi
nije bio prekrasan. Bilo je neizbjeţno da postane penjač jer je penjanje najbolja
prilika za savršen pokret.«
Pri usponu s Youngom na još neispenjan jugoistočni greben Nesthorna u
Alpama 1909., Mallory je pretrpio jedini ozbiljni pad u svojem alpinističkom
pripravništvu. Kasno poslijepodne mladići su stajali u podnoţju okomite stijene,
posljednje prepreke prije vrha. Mallory je krenuo prvi i popeo se poprijeko izvan
vidokruga, iza ugla. Young je samo stajao na grebenu da bi ga osiguravao te
poloţio uţe u maleni usjek u uglu grebena. Kad nije uspio savladati stijenu,
Mallory mu se pojavio pred očima, spuštajući se- ukoso prema svojem partneru, a
potom u posljednjem trenutku pojurio ravno gore prema izbočini koja mu je bila
iznad glave sluţeći se cepinom koji je imao pri ruci da si osigura uporišta.
Young ga je napeto gledao dok je, kao što je poslije napisao u On High Hills,
Mallory

»veličanstveno usijecao svoj put sve dok u mom vidokrugu, ispod

stjenovitog izboja koji mi je priječio pogled, nisu ostale samo njegove
cipele. One su se drţale uz stijenu, poput mačke, i nastavile se tijekom
dugih sekundi upirati o gotovo neuočljive izbočine na zidovima. I sam
pogled na njih oduzimao mi je dah. Napeo sam svaki mišić spreman
zadrţati uţe u usjeku.«

Gubeći snagu Mallory je poduzeo očajnički »gimnastički zamah unatrag« dok se

pokušavao popeti na izboj. »Ugledao sam cipele kako su poletjele a
da nisu ni zagreble po stijeni«, prisjetio se Young, »jednako bezglasno siva je prilika
jurnula nadolje, uz mene pa izvan vidokruga.«
Mallory je bio u slobodnom padu desetak metara, potom je uţe potresao trzaj.
Young je čvrsto drţao uţe koje mu je ruke povuklo do strmine. U doba prije
rastezljivih čvrstih najlonskih konopaca, ovakvi su padovi za penjače obično bili
fatalni. Young je predvidio ovakvu mogućnost. Kao što je kasnije ustvrdio:

»Te smo godine koristili prilično popularno austrijsko tkano uţe koje je
otad posve odbačeno. Kad sam god u godinama koje su uslijedile
pregledavao tablice s rezultatima testiranja uţadi, uvijek bih uočio da to
uţe garantirano puca poput slamke pod opterećenjem teţine čovjeka koji
pada s, čini mi se, metra i pol, te pomislio ponovno na onu presudnu
sekundu kad sam shvatio da je uţe, što je bilo pravo čudo, izdrţalo.«

Mallory je bio neozlijeđen, a pad ga uopće nije zbunio tako da nije ispustio čak ni
svoj cepin. Sad se uspinjao uz strmu uzvisinu natrag do svog partnera koji ga je
osiguravao. Dva su mladića nastavila po Nesthornu savladavajući uspon drugim
smjerom, a Mallory je predvodio uspon na vrh u posljednjem svjetlu dana.
»Izgledalo je, kroz sjene«, napisao je Young »da lebdi poput pahuljice dok se penje
uz posljednje strme usjeke: gore i gore, kroz sve gušću hladnoću i sve bliţu tamu.«
Budući da uistinu, kako je to tvrdila Ann Bridge, Mallory nije niti iskusio strah, u
pismu majci spomenuo je pohod na ranije neispenjan vrh Nesthorna kao da je to bio
još jedan veseli izlet po Alpama, a ne dramatično spuštanje koje je moglo imati
fatalan ishod:

»Bili smo vani dvadeset jedan sat i u konačnici smo bili sobom zadovoljni
budući da smo počeli po lošem vremenu koje se nakraju predivno
raščistilo. Zalazak sunca s Nesthorna bio je najdivniji koji sam ikad
vidio.«

Po ovakvim epizodama moglo bi se zaključiti da je Mallory bio ludo odvaţan,

iznimno uvjeren u svoju neranjivost, a u njemu je vjerojatno čučao i demon
autodestrukcije. Pa ipak, David Pye, Malloryjev sudrug u penjanju i prvi biograf,
ustraje na tvrdnji da je njegov prijatelj bio »vrlo paţljiv s nevještim penjačima te se
izrazito čuvao bilo kakve nespretnosti ili nepaţljivosti.«
Komentirajući penjačku nesreću koja je snašla skupinu u smjeru koji je
premašivao njihove sposobnosti, rekao je - »s velikom količinom gnjevne
oţalošćenosti - Oni nisu imali što traţiti ondje!«
Mjesec dana nakon nezgode na Nesthornu Mallory je pretrpio puno lakši pad
koji je imao puno ozbiljnije posljedice. Bio je u šetnji sa sestrama i prijateljima
nedaleko od roditeljskog doma u Birkenheadu, kad je u napuštenom kamenolomu
naišao na mali greben pješčenjaka. Kako biograf David Robertson kaţe, »Nije bilo
nikakve potrebe da se na njega popne, ali George je rođen takav pa je krenuo.«
Blizu vrha kratkog uspona na koji je išao sam, Mallory je upao u niz problema.
Jedan od prijatelja zaobišao ga je jureći na vrh i spustio uţe koje je George
pokušao zgrabiti no jednostavno mu je iskliznulo iz ruku. Sa svojom mačjom
gipkošću, Mallory se pokušao odbaciti dolje i natrag te doskočiti na noge u travu,
ali sletio je nespretno udarivši desnom nogom o skriveni kamen.
Mallory je pretpostavljao da je iščašio gleţanj, ali ga mjesecima nije uspijevao
zaliječiti. Pišući Youngu u prosincu izvještava ga, »Zbilja je još uvijek u lošem
stanju i premda mogu dosta dobro hodati na kratke staze, nije dovoljno dobro za
planine.« Mallory je krivio samo sebe: »Cijela je stvar gotovo pre- mučna da o njoj
mislim, a većinom je rezultat moje tvrdoglavosti.«
Tek osam godina kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata, kad mu je na
Zapadnom bojištu gleţanj uzrokovao tolike probleme da su ga morali poslati*'
kući kao nesposobnog, Mallory je saznao da je u padu 1909. slomio gleţanj; nikad
nije dobro zacijelio. Podvrgnuo se operaciji koja je, činilo se, riješila problem, ali
sedam godina poslije na zadnjoj ekspediciji na Everest, ova ga je ozljeda još uvijek
mučila. U svibnju 1924., pun optimizma o šansama za uspjeh svoje ekipe, pisao je
Ruth iz Darjeelinga: »Jedina je dvojba koja me muči hoće li mi istrošeni gleţanj na
ovaj ili onaj način uzrokovati probleme.«
Nakon Cambridgea Mallory se nadao da će postati piscem te je uspio objaviti
kritičko djelce Boswell the Biographer, koje se danas više nema prilike čitati. U
svojim člancima za penjačke časopise bio je daleko od suhoparnih nabrajanja
puteva koje je prošao i grebena koje je prepenjao, a što je bilo tada uobičajeno, već
je teţio lirskom zanosu koji bi se podudarao s oduševljenjem koje je u planinama
osjećao. U ambicioznom eseju iz 1914. koji je nazvao »Planinar kao umjetnik«
nadugačko razlaţe usporedbu dana u Alpama i simfonije. Ovdje, kao i na
preozbiljnim stranicama mnogih mladih penjača-spisatelja, uvlači se i ton
afektacije:
»I tako tijekom dana susljedna raspoloţenja stvaraju čitavu simfoniju
- alegro dok savladavaš najteţi dio pohoda i problem je još uvijek
dvojben; scherzo, vjerojatno, dok preskakuješ posljednje kamenje oštrog
strmog grebena ili urezuješ stepenice u posljednjoj kratkoj padini, dok
komadići leda plešu, plivaju, ţubore i poskakuju u čudesnoj radosti na
 svjeţoj površini svoje lude glisade.«

Pa ipak, dok je sazrijevao, nategnuta liričnost Malloryjeve proze dobivala je

određenu kičmu kako je on shvaćao da ima što za reći. Imao je istinski dar za
aforistični izričaj; da je poţivio dulje, Mallory bi moţda poput Geoffreya Winthropa
Younga postao jedan od najboljih autora 20. stoljeća
o usponima na planine. Njegov najslavniji odlomak pojavljuje se u opisu jednog
teškog smjera na Mont Blancu, a objavljen je 1918. u The Alpine Journalu: »Jesmo li
savladali neprijatelja? Niti jednog osim sebe samih. Jesmo li postigli uspjeh? Ta riječ
ovdje ništa ne znači.«
Vjerojatno ima tuţne ironije u činjenici da je jedina fraza po kojoj će ljudi zauvijek
pamtiti Malloryja bila spontana replika na pitanje novinara koji ga je, usred zamorne
američke turneje predavanja, upitao zašto se ţeli popeti na Everest. »Zato što je
ondje«, ispalio je Mallory prenoseći na buduće naraštaje izreku jezgrovitu poput bilo
kojeg konfucijanskog aforizma. Neki su Malloryjevi najbliţi prijatelji inzistirali da je
odgovor zapravo bio odbijajući non sequitur od čovjeka koji je do srţi bio umoran od
toga što ga svi pitaju isto pitanje bez odgovora kojim su uvijek gnjavili alpiniste.
U poglavljima koja je napisao za sluţbene knjige o ekspedicijama na Everest 1921.
i 1922., Mallory piše ţivopisno i dobro; ali tako čini i većina njegovih kolega iz ekipe,
naime toliko su u ono doba bili visoki standardi u učenju engleskog. Poglavlja Noela
Odella i Teddyja Nortona u knjizi o 1924. jednaki su po kvaliteti Malloryjevima.
Godine 1910., u dobi od 24 godine, Mallory je da sastavi kraj s krajem postao
učitelj u javnoj školi Charterhouse. Bio je predan poslu, tijekom praznika vodio je
učenike na penjanje po Walesu i u Alpama, baš kao što je R. L. G. Irving vodio njega.
Ali Mallory nije bio dovoljno organiziran da bi bio učinkovit učitelj te je bio previše
kreativan da bi bio sretan u ovoj mukotrpnoj i statičnoj sluţbi. Kako Graves kaţe:
»George je u Charterhouseu propadao.«
Pa čak i ako je bilo tako, zasigurno je bio učitelj koji je davao poticaja. David Pye
prenosi poneku primjedbu koja daje naznake nestašne, subverzine uloge koju je
Mallory igrao u skladu sa svojim zaduţenjima u Charterhouseu.
»Zamisli mene kako sutra ujutro učim najmanje dječake o padu čovjeka! Dovraga,
kako to netko moţe pričati? Bila je to stvar kojoj se u potpunosti trebalo diviti, a Bog
se ponašao tako ruţno; prava sitničava ljubomora!«
U politici je Mallory bio liberal s krajnje ljevice usprkos tome što je bio vikarov sin.
Smatrao se pripadnikom Fabian Societyja5, a zalagao se za principe poput ţenskog
prava glasa i irske samouprave te je otputovao u ovu zemlju tijekom 1920.-ih da se
sam osvjedoči u barbarstvo engleske opresije. Jedne večeri u Dublinu unakrsno ga je
pod svjetlom baterije ispitivao policajac s revolverom u ruci koji ga je očigledno
sumnjičio da je zagriţeni pripadnik Sinn Feina.
Od proljeća 1916. Mallory je sluţio na francuskoj fronti gdje je nekoliko puta jedva
izvukao ţivu glavu - metak je prozujao između njega i vojnika pokraj njega, dvojicu
mu je prijatelja raznijela granata dok su trčali nekoliko koraka iza njega. U pismima
Obitelji isprva se ţivahno pretvarao da je rat poput nekog dječačkog nadmetanja: »Ja
se osobno donekle zabavljam u ovakvoj vrsti izvedbe.« Te »Igrao sam igru, na svom
putu do mjesta straţe, u kojoj izbjegavam granate. Poprilično uzbudljiva igra.«
Međutim, patnje i strahote koje je vidio na fronti iz njega su istisnule velik dio te
đačke afektacije. Od veselja ništa nije preostalo u zornom opisu kako je otkrio tijela
dvojice prijatelja koje je ubila granata eksplodiravši neposredno iza njega:

»Nisam se previše udaljio kad sam ugledao kako obojica leţe licima
prema tlu. Činilo se da su mrtvi kad smo došli do njih... Bili su jako dobri
momci - jedan od njih naročito. Bio je sa mnom na prvoj liniji cijeloga dana
i s njim sam se od svih drugova najbolje sloţio.«

Mallory je imao sreće da ga zbog problema s gleţnjem pošalju kući u svibnju 1917.
Neki njegovi najbliţi prijatelji nisu prošli tako dobro, poput razrednog kolege iz
Cambridgea, pjesnika Ruperta Brookea, koji je preminuo od trovanja krvi, Roberta
Gravesa teško ranjenog u rovu ili pak Geoffreya Winthropa Younga koji je izgubio
nogu iznad koljena, ali se u svojim četrdesetima s umjetnom nogom nastavio penjati
po visokim standardima.
Godine 1914. na izletu u Veneciju s prijateljima Mallory je susreo Ruth Turner i
zaljubio se u nju. I ona je bila lijepa - botticelijevska, bila je riječ kojom ju je opisivao -
te je, kako ju je upoznavao, njegova duţa srastala s
5 Britanska socijalistička organizacija osnovana krajem 19, stoljeća (op, prav,)
ovom tihom, odanom, dobro obrazovanom ţenom. Vjenčali su se samo četiri mjeseca
nakon prvog susreta, kad je Mallory napunio dvadeset osam. Odmah je svoju mladu
počeo podučavati penjanju, vodeći je na nimalo lagane penjačke izlete po Walesu.
Nije ju mazio niti štitio. Usred prosinačke oluje na Snowdonu, George, Ruth i David
Pye suočili su se s »vrlo strmim i zastrašujućim spustom«. Kad je Ruth oklijevala
skočiti s grebena, George ju je zgrabio za ramena i »jednostavno je snaţno gurnuo
preko ruba!... Potom je i sam skočio pa smo uskoro svi dahtali u relativnom miru dok
je vjetar i dalje fijukao nad našim glavama.«
Usprkos hrabrim počecima u penjanju kao i kompatibilnosti po ljepoti sa svojim
suprugom, Ruth je po karakteru bila izrazito različita od Georgea. Po Pyeovim
riječima Ruth je bila »vrlo mudra i jednostavna te izvanredno praktična osoba.«
Činilo se da je njezina stabilnost bila Malloryju u ţivotu poput sidra. »Potpuni
stranac koji ih je prvi put upoznao u nekom penjačkom centru vrlo brzo nakon
njihova vjenčanja«, pisao je Pye, »pričao je o valu sreće i divljenja koji su širili oko
sebe. ‘Činili su se predobri da bi bili stvarni. «
U doba kad se borio u rovovima u Francuskoj, Mallory je već bio otac dviju
djevojčica - Clare, rođene 1915. i Beridge godinu poslije. Treće dijete, John, rodit će
se 1920. Nakon što je otpušten kući, Mallory se vratio na Zapadnu bojišnicu u
posljednjim tjednima rata. Kad je nastupilo primirje, napisao je Ruth, »Kakav ćemo
divan ţivot zajedno imati! Kako krasne stvari moramo napraviti od toga dara!«
Koliko njegovi biografi mogu biti sigurni, Ruth je bila jedina vaţna ţena u
Malloryjevom ţivotu. Nakon desetljeća braka njihova se strast tnije doimala nimalo
slabijom, kao što mogu posvjedočiti njegova pisma sakupljena u arhivu Magdalene
Collegea.
U ljeto 1919. Mallory se vratio u Alpe po prvi put u sedam godina. Usprkos lošem
vremenu i kolegama koji su bili znatno manje hrabri ili spremni od njega, George je
s veseljem krenuo u pohod na vrhove. Nakon epskog priječenja Mont Blanca u oluji,
Mallory je Youngu napisao dugačko pismo iz kojeg, gledana iz perspektive nakon
Everesta 1924. iskače rečenica: »Kako nesposobni mogu postati umorni ljudi kad
silaze!«
Prema Davidu Pyeu Mallory je u Alpama pokazao nevjerojatno oko za
pronalazak novih smjerova uspona. »Uvijek ga je privlačilo veliko i neistraţeno -
veliki stjenoviti zidovi koje su alpinisti otpisali kao očigledno neprepenjive.« Kad
nije uspio u usponu, Mallory je bio očajan - »Bio sam težak!’ običavao je reći uz
prizvuk dubokog gnušanja.«
 Mallory je s veseljem još jednom otišao s Youngom na penjanje u Wales, unatoč
umjetnoj nozi svoga mentora. Kako bi poštedio prijatelja agonije dugačkog hoda po
prilaznom putu, Mallory je po rudarskom putu dotjerao svoj mali auto sve do samog
podnoţja Lliwedda.
Sto se pak Everesta tiče, Mallory se smirio vodeći ţivot učitelja, pokušavajući
postati pisac, a ljetima se penjući po Alpama. Pa ipak, već su 1919. kruţile glasine o
britanskim izviđanjima smjera za uspon na najvišu svjetsku planinu; Niti jedan
zapadnjak nije kročio bliţe od šezdeset kilometara od njegovih rubova.
Čovjek Malloryjeva nemirna duha nije mogao odoljeti ovakvom siren- skom zovu.
Tada je nedvojbeno bio najbolji penjač u Britaniji. No bio je i otac i učitelj pa je
oklijevao kad je došao poziv. Young je bio taj koji ga je tijekom posjete u dvadeset
minuta nagovorio (prema riječima Davida Robertsona) »da je Everest prilika koju se
ne smije propustiti: to će biti izvanredna pustolovina i da po tome bude poznat
Georgeu bi puno značilo u njegovom budućem radu kao nastavniku i piscu.«
I tako je George Mallory, na temelju odluke koja je bila više pragmatična nego iz
duše, otvorenih očiju zakoračio u opsesiju koja će ga učiniti slavnim ali i koštati
ţivota.
Disonanca

N A K O N N O Ć I T E G O B N O G » nas smo se petorica počeli spuštati iz

S N A «
logora V. ujutro 2. svibnja. Iznad Sjevernog sedla na otvorenom snjeţnom grebenu
naletio sam na Vladislava Terzeula poznatog pod nadimkom Slava, najsnaţnijeg
penjača u ukrajinskoj ekipi koja se pripremala za pohod na vrh. Prva stvar koju je
rekao bila je, »O, pronašli ste Malloryja?« Bio sam zatečen no promumljao sam,
»Ne, nismo.« Slavino pitanje nije moralo značiti da se vijest već proširila. Svi na
planini znali su zbog čega smo došli, stoga je bilo prirodno da on postavi to pitanje.
Na Sjevernom sedlu naišao sam na Russella Bricea. On je jak Novozelanđanin
koji se već popeo na Everest a sad je vodio svoje klijente uz sjevernu stranu.
Izvanredan momak. Upitao je: »Pa, jeste li ga našli?« Još sam jednom zanijekao.
Dan prije, čim sam odaslao svoju šifriranu poruku o okovanoj cipeli, Snickersu i
čaju te sazivanju obaveznog sastanka grupe, članovi naše ekipe dolje, u visinskom i
baznom logoru, znali su da smo na tragu nečega. Simo nas je ubrzo nakon toga
upozorio kako se naše poruke prate po cijeloj planini. Russell Brice imao je vrlo
dobru radioopremu i bio je jedan od paţljivijih slušača. Moţda je uhvatio nešto. Ali
nakon Siminog upozorenja zašutjeli smo i otad odrţavali virtualnu radijsku tišinu.
Spustili smo se niz ledenu strminu do visinskog baznog logora na 6400 metara
da u njemu provedemo noć. Ondje smo se sastali sa Simom i Thomom Pollardom,
snimateljem kojeg je angaţirala NOVA. Došli smo u logor pješačeći u grupi kako bi
Thom mogao snimiti naš dolazak. Dave Hahn i ja uvijek smo se rado šalili tko će od
nas hodati posljednji, praveći se da je skroman. Sada su momci inzistirali da ja
hodam na čelu. Simo je na licu imao širok osmijeh, nestrpljivo je čekao vijesti, no
morali smo pričekati budući da su se brojni ljudi iz drugih ekspedicija kretali
naokolo.
Naposljetku smo ušli u naš šator za ručanje, zatvorili ga i tada je Dave rekao
Ericu što smo pronašli.
On je očekivao da ćemo objaviti da smo pronašli Sandyja Irvinea. Kad smo
mu rekli da je onaj kojeg smo pronašli Mallory, Simo je uspio reći samo: »Ooo, to
je nešto sasvim drugo!«
Proslavili smo keksima i čajem, a potom odlučili podijeliti novosti s Russellom
Briceom. Osjećao sam se loše jer sam mu rekao da nismo ništa našli. Russell nam
je odmah srdačno čestitao i sloţio se da priča ostane u tajnosti.
Te je večeri Simo satelitskim telefonom razgovarao sa svojom djevojkom Erin
Copland koja je bila u Ashfordu u drţavi Washington, a radila je kao
glasnogovornica ekspedicije. Na njegovo zaprepaštenje, prva stvar koju je Erin
rekla bila je, »Priča je već vani. NOVA ju je jučer objavila u svojem javljanju.«
U baznom logoru, Liesl Clark, NOVA-ma. producentica slala je gotovo
svakodnevno izvještaje PBS-ovoj internetskoj stranici. MountainZone je također
imao svoja javljanja. To su uglavnom bili izvještaji satelitskim telefonom nekog
od članova ekspedicije (najčešće Simina) snimani na telefonsku sekretaricu.
Javljanja su potom u Seattleu montirana pa postavljana na Internet. Dave Hahn
uloţio je puno dodatne energije u ove izvještaje. Ovo je bio drugi put da Dave s
Everesta izvještava za MountainZone. Umjesto da izgovori prvo što mu padne
na pamet, nekih bi noći ostajao budan i do jedan tipkajući na prijenosnom
računalu dobro posloţene, vrlo * detaljne izvještaje i slao ih potom u Seattle.
Dakle, ekspedicija je zajedničkim snagama bila pokrivena na internetu. Kad
sam stigao kući, po prvi sam put pročitao sve izvještaje. Liesl je dobra novinarka:
njezini su izvještaji bili pametni, saţeti i informativni. Isto tako, transkribirala je
intervjue s penjačima. Izvještaji MountainZonea bili su pak isprekidani i leţerni -
što je i razumljivo budući da su momci obično nazivali Seattle na kraju napornog
dana. Jednako je jako razumljivo da nisu prikazivali širu sliku, a čak su i
Daveovi dobro napisani izvještaji imali tendenciju da govore uglavnom o onome
što je on radio tog dana.
Na dan potrage, 1. svibnja, Simo je bio uključen u visinskom baznom logoru, a
Liesl je slušala u baznom logoru. Jochen Hemmleb bio je uz nju, gledajući kroz
svoj teleskop promjera 200 mm te komentirao putem radija sve što smo činili.
Tijekom prvih faza potrage izvještavali smo Simu i Jochena o svojem
napredovanju. Razgovor Jochena i Jakea o boci za kisik s plavom bojom na
dnu koji je identificirana da pripada kineskoj ekspediciji 1975. Čuo se u eteru. Baš
kao i moje otkriće dvaju tijela iz našeg doba te moj razgovor s Andyjem Politzem o
području na kojem provodim potragu. Tek kad sam pronašao Malloryja prešli smo
na šifrirane poruke koje su štitile naše otkriće.
Liesl je pomno zabiljeţila naše napredovanje koje se pratilo radiom i teleskopom
iz baznog logora. Izvijestila je o mojoj šifriranoj poruci »Hajdemo zajedno na
Snickers i čaj«, kao i moje hitno sazivanje sastanka grupe neposredno nakon toga.
Potom je napisala, »To je bilo posljednje što smo čuli od penjača tijekom dana.«
Liesl je znala da smo nešto otkrili. U svojem je izvještaju naglas spekulirala:

»Postalo je jasno da je ono što se činilo kao niz uobičajenih radio- poruka
zapravo bio signal da se nešto događa. Hemmleb je svojim teleskopom
mogao vidjeti pet penjača kako se okupljaju na donjem rubu snjeţne
terase gdje je stajao Anker. Je li ‘Snickers i čaj’ bila šifra da je nešto
pronađeno? Svjesni smo da druge ekspedicije slušaju našu frekvenciju te
smo se unaprijed dogovorili da ćemo, ako pronađemo tijelo, svesti na
minimum radijska emitiranja. Ovaj ‘obavezan hitan sastanak’ zbog kojeg
se (Andy) Politz s mjesta gdje je provodio potragu spustio sto metara
moţe značiti samo da je Anker nešto pronašao. Ali što?«

Na kraju dana, kad smo stigli u logor V. javili smo se radiom samo da Simu
obavijestimo kako su svi ţivi i zdravi. Šutjeli smo o Malloryju, ali Dave nije mogao
odoljeti a da ne ubaci: »Jochene, bit ćeš zbilja sretan.«
Liesl je završila svoje javljanje tim provokativnim nagovještajem. Poslala ga je, a
PBS/7VOV/4 očito ga je postavila na internet po američkom vremenu u kasnim
satima 1. svibnja. Ispalo je da je ovaj izvještaj bio prava bomba. U međuvremenu,
između 29. travnja i 2. svibnja, MountainZoneova web- stranica nije objavila niti
jedan izvještaj. Dave je, naravno, bio zaokupljen potragom, a Simo je, kad je saznao
za naše otkriće, ţelio razmisliti koji je najbolji način da se vijest objavi svijetu.
Kad je od Erin saznao da je NOVA prestigla MountainZone. Simo je pobjesnio.
Ne samo zbog toga što je bio glavni reporter za MountainZone, već je potpisao i
ekskluzivni ugovor s kompanijom te se osjećao izdanim. Elektronička pošta bila je
jedini privatni način komunikacije s Liesl na dvadesetak kilometara udaljenosti od
visinskog do baznog logora. Stoga joj je 2. svibnja Simo poslao zbilja hladan e-mail.
Nakon što ju je optuţio za »cyber-lešinarenje (što je oprečno edukacijskoj web-
stranici kao što tvrdite da jeste)« iznio je ovu prijetnju: »Prisiljen sam poduzeti
određene korake i nemam izbora nego te zamoliti da prestaneš sa cyber-
lešinarenjem ili ćeš morati napustiti ekspediciju.«
Liesl je bila uistinu potresena. Kad sam se spustio do baznog logora, povjerila mi
se, »Sto sam učinila da sam to zasluţila?« Simo se poslije ţalio da su MountainZone
i NOVA sklopili jasan dogovor da će NOVA poštivati 24-satni moratorij na sve
vijesti kako bi dala primat MountainZoneu da objavi bilo što spektakularno. Ali
Peter Potterfield i Simonson poslije su razjasnili da je 24-satni moratorij proizašao iz
ovog incidenta: prije 2. svibnja nije postojao takav dogovor. Ukratko, Liesl je
jednostavno napravila ono što bi bilo koji dobar reporter učinio s viješću od
prijelomne vaţnosti.
Simu sam upoznao na Denaliju (Mount McKinley) 1989. godine. Obojica smo bili
na istoj planini ali u različitim ekspedicijama. On je vodio klijente dok sam ja
prikupljao granitne stijene za geološki profil planine. Simo je krupan, visok
četrdesetčetverogodišnjak, tamne kose i očiju, snaţan penjač koji je postao
profesionalni vodič. Izučio je zanat na Rainieru kod Loua Whittakera, čiji je RMI
(Rainier Mountaineering, Incorporated) godinama bio jedini vodički servis na
planini. Prije nekoliko godina Eric je otamo otišao kako bi osnovao IMG
(International Mountain Guides) kojem je danas suvlasnik. IMG je ambiciozan -
vode na Kilimanjaro i Vinson, najviši vrh na Antarktici, kao i na Cho Oyu, Shisha
Pangmu i Everest na Himalaji. Ostali su momci u našoj penjačkoj ekipi radili s
Ericom u IMG-u ili RMI-ju.
Simo se popeo na Everest 1991. po sjevernoj strani, to je bila njegova treća
ekspedicija na planinu. Platio je svoj ceh u igri s velikim ulozima - penjanju na
vrhunce. Stoga ove godine nije imao poriv ići toliko visoko kao drugi momci.
Umjesto toga uloţio je svoju energiju u vođenje ekspedicije.
Simo je apsolutno briljantan u logistici. Nisam mogao vjerovati koliko je u ovoj
ekspediciji sve dobro funkcioniralo. Ericova briga za Šerpe pravi je primjer. On se
brine da se Šerpe tretira jednako, prioritet mu je njihova sigurnost i plaća im najbolje
naknade. Kao rezultat toga, njegovi su mu Šerpe iznimno lojalni. Na planini je
iznimno predan, zna najbolja mjesta za logore, kao i vaţnost nove pritvrđene uţadi.
Ekspedicijska je penjanja doveo na razinu znanosti.
Eric je poprilični autokrat: najbolje radi kad ima kontrolu nad svim. Ako
napravite pogrešku, on će vam to reći bez okolišanja. Dat će vam do znanja što
očekuje od vas, bez obzira jeste li šerpa, član ekipe ili treker. Poput većine
ekspedicija na Everest, poveli smo sa sobom trekere koji su podosta platili da nam
se pridruţe u baznom logoru, a vrhunac je njihova puta dolazak do visinskog
baznog logora. Dan nakon dolaska dvojica su trekera jednostavno otišla ne rekavši
nikome kamo idu. U potrazi za njima Tap, Jake i ja u sumrak smo prehodali
smrznutu guduru. Noć na otvorenom ne bi samo ugrozila njihove ţivote nego bi i
ozbiljno poremetila naše penjačke planove. Dvojica trekera vratila su se u logor sat
nakon što je pao mrak. Simo je naredio da napuste ekspediciju i poslao ih kući
idućeg dana, bez povrata novca. Moţda je reagirao pretjerano, ali smatram da je
njegov potez bio opravdan i poslao jasnu poruku o vodstvu i odgovornosti.
Razgovor u šatoru u kojem smo jeli bez izuzetaka bi skrenuo na politiku. Simo je
bio puno desnije od većine nas te je volio izazivati našu liberalnu osjetljivost. Kad je
Jake Norton počeo pričati o neovisnosti Tibeta - njezin je gorljivi pristaša - Simo je
rekao, »Ne, Jake, nije to ‘save Tibet’6 nego ‘pave- Tibet7’.«
Incident s NOVA-om koja je preduhitrila MountainZone donosi još jedan
zanimljivi problem. U budućnosti će ekspedicije u udaljene krajeve Zemlje sve više i
više biti praćene uţivo, u realnom vremenu, na internetu. Čak i zagovornici ove
reporterske neposrednosti s mjesta događaja počinju razmišljati o estetici i etici te
vrste novinarstva.
Moj koautor David Roberts ispričao mi je svoje iskustvo iz Etiopije gdje je prije
nekoliko godina krenuo na prvo spuštanje velikom rijekom s vodičima za rafting iz
Sobeka. Svake je večeri pisao izvještaje za Microsoftov internetski pustolovni
magazin Mungo Park.
Na početku ekspedicije liječnik ekipe jako se razbolio. Leţao je povraćajući i
ječeći, temperatura mu je prešla 40.5 stupnjeva. Bila je to istinska borba na ţivot i
smrt. Ekspedicija je mirovala dok su njezini vođe raspravljali trebaju li pokušati
dogovoriti spašavanje helikopterom što bi moglo biti pogibeljna operacija.
Robertsova je dilema bila: treba li u realnom vremenu izvještavati što je s
liječnikom? Koji je pravi način da njegova supruga sazna što se događa? Ništa se
drugo na rijeci nije događalo, ekipa je bila u istinski dramatičnoj krizi. Roberts je
pak morao odvagnuti mogućnost da će, ako pošalje novosti, pokrenuti spasilačku
akciju premda je vođe ekipe nisu traţili. Nakraju je odlučio pisati istinu. Srećom,
liječniku se temperatura spustila i on je mogao završiti ekspediciju.
6 Spasimo Tibet (op. prev.)

7 Popločlmo Tibet (op, prev.)

što je Liesl trebala učiniti 1. svibnja, nego izvijestiti što je vidjela i čula tog veoma
dramatičnog dana, svim tim stotinama tisuća internetskih korisnika koji su pratili
vijesti o ekspediciji?
U svakom slučaju, otkako je Simo doznao od Erin da je NOVA već stavila na
internet neku vrstu udarne vijesti, on i Dave su do duboko u noć pisali svoj izvještaj.
Poslan je 3. svibnja i bio je konačna potvrda. Eric je napisao, »Imam veliku vijest
koju ţelim objaviti, stoga se nadam da svi sjedite i da ste za nju spremni... Drago mi
je što imam priliku objaviti da je ekspedicija koja je tragala za Malloryjem i Irvineom
pronašla ostatke Georgea Malloryja, nestalog na Everestu 8. lipnja 1924.« Dave je
potom nastavio s opisom otkrića te iznio obrazloţenje zašto je tijelo djelomično
iskopano: »Nismo ga htjeli uznemiravati, on ondje leţi već 75 godina, ali istodobno
smo mislili da je najbolji način odavanja poštovanja da pokušamo utvrditi je li se
1924. uspeo na Mount Everest.«
 Po prvi put MountainZone je emitirao posebno upozorenje na početku izvještaja:
»Ovaj je sadrţaj zaštićen autorskim pravima ekskluzivno za MountainZone.com i ne
smiju ga upotrebljavati druge internetske stranice ili mediji.«
Kao da je htio nadoknaditi jer su ga preduhitrili, MountainZone je sada preplavio
internet novostima. Do 4. svibnja postavili su na stranicu ne samo Daveove i Ericove
telefonske izvještaje, već i Jakeove, Tapove, Andyjeve
i moje, a svatko od nas iznio je svoju stranu priče o otkriću. Na mjestu pronalaska
Dave je digitalnim fotoaparatom snimio puno fotografija. Sada je u visinskom
baznom logoru prebacio i satelitskim telefonom digitalnim putem poslao fotografije
u Seattle. Na koncu je MountainZone na svojoj stranici objavio dramatičnu
fotografiju Malloryjevog tijela od struka nagore, njegova gola leđa boje alabastera
ocrtavala su se u sredini, snaţni mišići bili su napeti, prsti zabijeni u sipinu. U tom
smo trenutku razmišljali kako je fotografija vaţan dokaz u dokumentiranju našeg
pronalaska. Nije nam palo na pamet koliko će se taj prizor pokazati kontroverznim.
Ujutro 3. svibnja u visinskom baznom logoru do našeg je dijela došao talijansko-
američki penjač Fabrizio Zangrilli i rekao: »Hej, vi ste pronašli Malloryja. Upravo
sam čuo na BBC-u.« To nam je bio prvi nagovještaj vaţ- nosti ove vijesti koja se
vrtjela po cijelom svijetu. Otišli smo do Fabrizijevog šatora s radiom i našli BBC na
kratkom valu. Priča je bila emitirana za sat vremena. Čuo se Erinin glas kako govori
o otkriću, a iznenada se javio i Sir Edmund Hillary s kratkim komentarom. Bilo je
zapanjujuće koliko su se brzo mediji pokrenuli.

U podne smo se počeli spuštati do baznog logora na 5240 metara. Stigli smo
onamo u sumrak. Svi su bili u ekstazi i grlili nas. Jochen je stigao do nas i posluţio
mi čaj i nekoliko malih čokoladica Snickers dok je kamera snimala. Te smo večeri
proslavili uz obilate gutljaje scotcha za sve.
Iste smo večeri snimili i naše prvo temeljito proučavanje predmeta. Atmosfera u
šatoru bila je ozbiljna, svi smo vagali domet otkrića. Idućeg smo se dana zabrinuli
zbog vlaţnosti koja bi mogla uništiti predmete, stoga sam postavio stol da ih na
njega poredamo radi sušenja. Potom je Jochen preuzeo ovaj proces, kao što je i bilo
planirano, svaki je predmet zabiljeţio, izmjerio i opisao. Bio je poprilično nervozan
u vezi procedure koju je trebalo slijediti. Prvo je morao čuti naš izvještaj o
pronađenom predmetu, potom je pregledao i katalogizirao svaku stvar, a zatim
prevrtio videozapis. Poput znalca koji miriše vino, Jochen je uţivao u svakom
detalju.
Jochen, Liesl i ja otvorili smo pisma koja je Mallory zamotao u svoj rupčić te ih
pozorno pročitali. Idućeg ih je dana Liesl prepisala na svoje prijenosno računalo kao
rezervnu kopiju za slučaj da se originalima nešto dogodi.
U međuvremenu smo od Erin koja je bila u Seattleu saznali da je nastala velika
pomama za fotografijama Malloryjeva tijela. Kao penjači na ekspedicijama
naviknuti smo odlaziti na udaljena mjesta gdje mjesecima nemamo kontakta s
ostatkom svijeta te nam je bilo teško shvatiti što čuda moderne tehnologije mogu
značiti. No počelo nam je svitati da se, dok smo mi još uvijek na planini, a putovanje
nije ni blizu kraja, fotografije koje smo snimili mogu digitalno prebaciti u SAD,
prodati i objaviti. Shvatili smo da bi od prodaje prava na fotografije mogla stići
pozamašna svota.
U baznom smo logoru odrţali sastanak grupe da raspravimo kako ćemo
postupiti prema pravima za objavu fotografija. Uoči ekspedicije ekipa penjača
sloţila se da u ovakvom slučaju skupimo zaradu i podijelimo je na jednake dijelove.
Liesl je predloţila da digitalizirane slike predamo Gamma Liaisonu, uglednoj
agenciji s kojom je surađivala u prošlosti. To se činilo kao dobra ideja.
Uskoro nam je postalo jasno da je među časopisima i novinama na barem tri
kontinenta već počeo rat ponudama za ekskluzivna prava na fotografije. Za momke
poput Tapa i Jakea, koji su se kao vođe penjačkih tura borili da zarade dovoljno,
moglo se razumjeti iskušenje da ţele prodati slike onome tko ponudi najviše. Od
samo jedne fotografije mogli su zaraditi onoliko novca koliko mogu u tri tjedna
vođenja po Denaliju. Dave je htio prodati fotografije svim onim medijima koji bi ih
objavili kako bi se maksimalno istaknuo kao fotograf budući da je to profesija kojom
se ozbiljno bavi.

Smatrao sam da trebamo teţiti mediju i najvećim kredibilitetom, u nadi da će se

tako polučiti što pozitivniji zaokret za alpinizam. Naime, o penjačima se prečesto
govori negativno. Svaki put kad neki pijanac padne s litice, mediji to nazovu
penjačkom nesrećom. Ili ljudi gledaju Cliffhangern i pomisle da je bit penjanja u
tome. Ţivim od penjanja i vrlo sam osjetljiv na način kako prikazuju naš sport.
Nisam htio da našu ekspediciju doţivljavaju kao pohod gomile avanturista ili
tragača za blagom.
Iz istog sam razloga, kad su momci pričali što će napraviti s novcem, rekao da
svoj dio namjeravam dati nekoj humanitarnoj udruzi koja pomaţe narodu Tibeta.
Uvijek imam na umu koliko sam sretan što se imam prilike uspinjati na ovu
veličanstvenu planinu, što ne bi bilo moguće da, primjerice, nemamo pomoć
tibetanskih vodiča. Od novca koji zaradim penjanjem pristojno ţivim. Stoga sam
ovaj pronalazak smatrao načinom da učinim nešto dobro.
Na koncu je fotografija otišla onom tko je ponudio najviše. Newsweek je pobijedio
u nadmetanju za SAD; nakratko smo čuli da se cifre penju iznad 14.000 dolara, ali su
nakraju ipak platili puno manje. Naţalost, u Velikoj Britaniji i Australiji pobijedili su
tabloidi.
Tjedan smo dana, ipak, bili u sedmom nebu - činilo se da su svi zadovoljni našim
otkrićem, svi su nas obasipali čestitkama. Potom smo čuli prve tonove neslaganja.
Prvenstveno su dolazili iz Velike Britanije, a šokiralo nas je kad smo saznali da ono
što smo učinili na 8140 metara nije izazvalo samo pohvale, nego i oštre kritike.
 DR

VijESTi o M stvarno su galvanizirale svijet. Newsweek je objavio

A L L O R Y J U

odgovorno napisanu priču uz ekskluzivnu fotografiju mumificiranog tijela, ali isprva

nisu htjeli platiti prava za nju budući da je Time »piratizirao« istu sliku, objavljujući
naslovnicu australskih novina koje su prve objavile priču, u kompletu s
»ekskluzivnom« fotografijom. Naţalost, britanski i australski tabloidi popratili su
otkriće s istom osjetljivošću kao i priču o dvoglavoj bebi ili prizivanju duha princeze
Diane.
Isprva je među iskusnim penjačima vladalo veliko uzbuđenje zbog mogućnosti da
bi ovaj pronalazak mogao pruţiti dokaze da su Mallory i Irvine stigli do vrha.
Nagađanje Andyja Politza - da to što je Mallory stavio svoje naočale u dţep znači da
se nesreća dogodila u sumrak ili kasnije - vrlo se lako moglo prevesti u scenarij
prema kojem je dvojac pao dok se spuštao nakon uspona na vrh.
Njemački magazin Stern, koji je objavio svoju ekskluzivu, stavio je na glavni
članak, iznad prikaza Malloryja zaronjenog u himalajski ledenjak, ovakav naslov,
»War er der Erste?« — »Je li on bio prvi?« Stern se također potrudio portretirati svog
svjetlokosog zemljaka, Jochena Hemmleba, kao genija koji je stajao iza otkrića: u
istaknutom se tekstu moglo pročitati, »Zahvaljujući uputama radiom koje im je
davao Nijemac, ekipa za potragu pronašla je mrtvo tijelo.«
Samo dva dana nakon pronalaska, 3. svibnja, NOVA je na svojoj internetskoj
stranici objavila intervju s Davidom Breashearsom. Redatelj i snimatelj prijelomnog
filma Everest u IMAX formatu kao i dokumentarca iz 1987. pod nazivom Èverest:
The Mistery of Mallory and Irvine, Breashears je bio na planini s četrnaest
ekspedicija, a na vrh se popeo četiri puta. Rekao je, »Smatram da je nevjerojatno
uzbudljivo što smo konačno pronašli tijelo Georgea Malloryja.« Breashears je
nastavio sa spekulacijama kako ne čudi što fotoaparat nije pronađen kod Malloryja
jer je logičnije da je Irvine bio zaduţen za fotografiranje predvodnika - »čovjeka s
Everesta... Georgea Malloryja.« Breashears je podgrijao nadu da sljedeća potraga
neće pronaći samo Irvineovo tijelo nego bi zahvaljujući fotoaparatu mogla zauvijek
zaključiti ovu misteriju. Završio je priznanjem u istom tonu kao i pensée* prepun
strahopoštovanja Conrada Ankera dok je sjedio uz Malloryjevo tijelo: »S obzirom na
sve ove godine mojih odlazaka na Everest... razmišljajući o ovim nevjerojatnim
ljudima koji su pokušali doći do vrha 1924., u pamučnim vjetronepropusnim
odijelima i jaknama od tvida, što se mene tiče, donekle osjećam mirnoću i olakšanje
jer znamo gdje je George Mallory.«
Breashears se poslije ţivopisno pozabavio spinom da je Hemmleb bio onaj koji
nas je navodio: »Sve što je Hemmleb učinio bilo je da je ukucao neke podatke u
računalo i zaključio da je baš on otkrio prave informacije. Mallory nije bio na dnu
oceana, a ovi momci nisu bili ronioci. Jedini pravi penjač u ekipi bio je Conrad
Anker. Razlog zbog kojeg su pronašli Malloryja bio je taj što je Conrad
upotrijebio svoje penjačko oko kako bi odredio gdje traţiti.«
Otkriće je isprva, posebno u Engleskoj, bilo pozdravljeno kao sjajan događaj
koji je obnovio nacionalni osjećaj ponosa zbog engleskih pionira na Everestu.
»Divljenje se povećavalo s pogledom unatrag«, bio je urednički komentar
londonskog Timesa. »Mallory je predstavnik duge tradicije engleskih pustolova i
sportaša čija su nonšalantnost i gospodsko drţanje * prikrivali strastvenu
ambicioznost.«
»U duhu ove igre postoji još uvijek nešto čudesno«, komentirao je Guardian,
»što vodi ljude u natjecanje na kojem nema materijalnih nagrada, nema bodova
nego sama igra.«
Nakon objave fotografija - jedne koja prikazuje Malloryjeva gola leđa, prste
zabijene u sipinu, lice smrznuto u tlu, dok je drugoj u središtu čovjekova ranjiva,
gola noga koja štiti beznadno slomljenu desnu - u reakcijama javnosti začuo se još
jedan ton. Dio je publike u fotografiji pronašao sablasnu fascinantnost, poput
Borisa Johnsona iz Daily Telegrapha koji je napisao: »Nešto u ovim fotografijama
izaziva trnce u kraljeţnici. Ne radi se o tome da su jezive: ne, postoji nešto u tom
izblijeljelom torzu koji se pretvorio u kip, jednim jedinim pokretom.«
Međutim, drugi su komentatori - a među njima neki od najslavnijih svjetskih
penjača - bili zgroţeni objavom fotografija. »Apsolutno su me prenerazile. Ne
mogu opisati riječima koliko sam zgađen... Ovi ljudi
1 Franc, promišljanja (op. prav.).
9 Franc, pogled, osvrt (op. prev.)

ne zasluţuju da ih se naziva penjačima«, Izjavio je Sir Chris Bonington

londonskom Observeru. Bonington je vodio znameniti prvi uspon po jugozapadnoj
strani Everesta 1975., a desetljeće poslije u dobi od pedeset godina postao je
najstariji čovjek na vrhu (doduše, drţao je rekord samo devet dana). Sir Edmund
Hillary, čija je prva reakcija bila pozitivna, promijenio je mišljenje te je izrazio
ţaljenje jer su »članovi ekspedicije prodali fotografiju ove herojske osobe.«
Malloryjev unuk, George Mallory II., koji se popeo na Everest 1995. sjevernim
grebenom, nadodao je: »Iskreno, silno sam bijesan zbog toga... To je poput
iskapanja dijamanata, ali se ne mora ništa iskapati.«
Čak je i Audrey Salkeld, koja je provela godine u istraţivanju kako bi postala
vodeći ekspert za Malloryja, a NOVA ju je angaţirala kao savjetnicu, bila
uznemirena: »Zaprepaštena sam jer smo došli do ovog stupnja«, izjavila je za
Observer. »Ne osjećam se ugodno zbog toga.«
 Eric Simonson tvrdio je da su sve aktivnosti na mjestu pronalaska, sve do
uzimanja uzorka DNA unaprijed imale odobrenje nekog od članova Malloryjeve
Obitelji. Međutim, u Santa Rosi, u Kaliforniji, Clare Millikan, s osamdeset i tri
godine najstarija od Malloryjeve troje djece, bila je ljuta jer je nitko iz ekspedicije
nije kontaktirao prije otkrića.
Da je ekipa krenula prošlog proljeća na tradicionalnu ekspediciju, sve te reakcije
javnosti pojavile bi se tek nakon njezina povratka u SAD kad bi iznijela svoj vaţan
pronalazak. Ali sada, zahvaljujući satelitskom telefonu
i internetu, čak i dok se odmarala u baznom logoru uoči drugih vaţnih ciljeva na
kojima se još moralo raditi, ekipa je bila uvučena u kontroverze. Ovdje je još jedan
osobiti zaokret u onom što bi se moglo nazvati postmo- derno istraţivanje: reakcije
publike širom svijeta na pustolovinu koja se još odvijala mogle su izazvati ključne
preokrete u njezinu tijeku.
Još jedan nusprodukt ove postmoderne ekspedicijske autonaracije u »realnom
vremenu« bio je određeni estetski gubitak, u usporedbi s kronikama ranijih
istraţivanja Everesta. Nakon svake od ekspedicija, 1921., 1922. i 1924., članovi su
mjesecima ulagali napor da sastave velike zbornike u kojima su bili potanko
ispričani njihovi pohodi. Te knjige - Mount Everest: The Reconnaissance, 1921; The
Assault on Mount Everest, 1922; te The Fight for Everest - postale su klasici.
Poglavlja koja su napisali Mallory, Noel Odell i Teddy Norton sadrţe neke od
temeljnih odlomaka bogate literature
o alpinizmu.
Nasuprot tome, gomilom izvještaja na MountainZoneu u kojima su se trudili
iskazati svoje osjećaje 1. svibnja 1999., članovi ekipe stvorili su samo neartikulirane
provale entuzijazma. »Upravo smo sišli s područja koje smo pretraţivali«, izvijestio
je Jake Norton, »i bili su to prilično zanimljivi trenuci.« »Još sam uvijek pod
dojmom jučerašnjeg dana«, istaknuo je Dave Hahn: »pronašli smo Georgea
Malloryja i to je bio nevjerojatan dan.« »Zbilja je bilo lijepo ondje gore s Georgeom
Malloryjem«, ushićen je bio Tap Richards. Obično promišljeni Conrad Anker
pojavio se s traljavim aperçuon9. »On je već neko vrijeme bio ondje i ondje je čovjek
osjećao neku vrlo, vrlo istančanu blagost zbog njegove prisutnosti ondje, a nije ga
obuzimao strah ili nasilnost.« (Usporediti s Odellovom refleksijom o Mälloryjevu
beskompromisnom odlasku prema vrhu, u knjizi The Fight for Everest: »Tko je od
nas, koji smo se borili s nekim alpskim gigantom u raljama oluje ili u utrci s
mrakom, mogao napraviti korak unatrag kad nam je takva pobjeda, takav trijumf
nastojanja ljudskog roda bio nadohvat ruke?«)
Nema dvojbe da su brbljarije ekipe iz 1999. jednostavno bile proizvod
digitalnog doba. Ali nedovoljno prilika da se promisli o snaţnom iskustvu, uz
činjenicu da je zahvaljujući internetu javnost odmah mogla konzumirati sve što je
ekipa učinila ili izjavila, stvorilo je emocionalni tobogan na kojem se ekspedicija
sada zatekla.
Simonsonu i njegovim partnerima niti u jednom trenutku nije sinulo da bi
fotografiranje i snimanje mrtvog tijela ili prekapanje po njegovim dţepovima
moglo izazvati negodovanje. No sada su ljutite i kritičke reakcije alpinističkih
heroja poput Boningtona i Hillaryja duboko pogodile * ekipu. Eric Simonson
sazvao je sastanak grupe kako bi raspravili ono što je Anker nazvao
»disonancom«. Jedan od rezultata tog skupa objelodanjen je kad je Simonson na
konferenciji za novinare nakon ekspedicije objavio da cjelokupna zarada od
prodaje Malloryjevih fotografija neće otići u dţepove članova ekipe, nego
»himalajskim humanitarnim udrugama koje će kasnije biti određene.«
Članovi ekipe tek su sada počeli shvaćati činjenicu da oko »artefakata« i
pisama koje su namjeravali ponijeti u SAD moţe nastati pravna zavrzlama. Kome
te stvari na koncu pripadaju? Radi li se o slučaju da pripadaju onome tko ih je
našao; jesu li članovi ekipe, po Ankerovoj jezgrovitoj usporedbi »poput Mela
Fishera1 koji se penje na velike visine«, pa se prema Malloryju ponašaju kao
prema davno izgubljenoj španjolskoj galiji? Treba li ih prije svega uključiti u
Malloryjevu ostavštinu? Netko u Engleskoj otišao je korak dalje ustvrdivši da
oprema koja je pronađena uz Malloryja pripada tvrtkama koje su sponzorirale
ekspediciju 1924. godine. Što se tiče prava za objavu sadrţaja pisama i bilješki,
koje se pravo na copyright primjenjuje? Današnja kineska ili tibetanska regulativa
ili pak britanska iz 1924. godine?
Na internetu je ekipa saznala za debakl NATO-ovih zrakoplova koji su slučajno
bombardirali kinesko veleposlanstvo u Beogradu, kao i o fanatičnim antiameričkim
prosvjedima koje je taj čin izazvao u Kini. Među članovima se pojačao strah da bi,
kad budu odlazili iz Tibeta, kineske vlasti mogle konfiscirati predmete. Iz tog
razloga Simonson o pronalasku Malloryja nije isprva obavijestio kineskog časnika za
vezu koji je bio dodijeljen ekipi. (Čovjek je saznao za otkriće slušajući kineski radio.)
Kad je pak trekerica Shellene Scott otišla 9. svibnja iz baznog logora kući u Sjedinjene
Drţave, sa sobom je u prtljazi odnijela neke od predmeta.
Pošto je Anker u baznom logoru izloţio predmete da se posuše, a Hem- mleb se
zadubio u njih pišući bilješke, postajalo je sve jasnije da čak i tako skromne osobne
stvari poput kutije šibica i konzerve sušene govedine imaju i forenzičku i simboličku
vrijednost. Već je dugi niz godina dnevnik Roberta Falcona Scotta, koji su članovi
njegove ekipe pronašli uz njegovo mrtvo tijelo osam mjeseci nakon smrti na
povratku s Juţnog pola, bio poloţen u izloţbenu vitrinu u čitaonici British
Museuma, i to otvoren na slavnoj zadnjoj stranici. Nesumnjivo su Malloryjeve
iskrivljene zaštitne naočale ili pak rupčić s monogramom imali sličnu vaţnost.
Dok su još bili visoko na planini, Dave Hahn letimično je pročitao pisma koja su
pronašli umotana u rupčić. Jedno je bilo od Malloryjeve sestre Mary, drugo od brata

1 Mel Fisher (1922. - 1998.), američki lovac na blago koji se 1985. proslavio pronalaskom olupine Ipanjoiske galije Iz 1622. (op.
prev.)
Trafforda; oba su bila puna obiteljskih novosti
i priča o praznicima. Treće, premda također s vijestima, imalo je redak koji je
ukazivao na dublju prisnost. Pokušavajući pročitati potpis, Hahn je procijenio da
piše »Sweetie« te je došao do očitog zaključka. Kako je napisao u svojem izvještaju
od 4. svibnja na MountainZoneu: »Ondje su se pojavile neke zadivljujuće stvari... a
vrhunac je bilo savršeno očuvano pismo njegove supruge koje je nosio u dţepu na
prsima, blizu srca.«
Sada, dolje u baznom logoru, Anker, Hemmleb i Liesl Clark pomnije su pročitali
pisma dok je Clarkova traskribirala njihov sadrţaj na svoje prijenosno računalo.
Proučavajući potpis na trećem pismu, shvatili su da tamo ne piše »Sweetie« (po
svemu sudeći malo vjerojatno ime od milja za Ruth), nego »Stella«. Iznenada se
neobjašnjivo treće pismo činilo kao potencijalna bomba. Pošiljka je poslana iz
Londona S.W. 4, ali nije bilo povratne adrese; bilo je napisano na papiru otmjenog
engleskog muškog kluba, a zaglavlje je bilo izguljeno.
Tko je bila Stella? Je li to bilo ljubavno pismo? Čitajući rečenice opet i iznova,
Clarkova i Anker nisu mogli odlučiti. Prisna fraza mogla se jednostavno provući iz
nakićenog rječnika koji je bio čest kod prijatelja i rođaka u 1920. — tima. Pa ipak, što
je s očitim trudom da se sakrije identitet osobe koja ga je napisala te odakle je pismo
poslano?
Stellino je pismo postalo najčuvanija tajna u ekspediciji. Clarkova je mogla
zamisliti što bi engleski tabloidi napravili s ovim otkrićem (»Tajna ljubav izgubljenog
penjača«) — na temelju pukog saznanja da takvo pismo postoji i da ga je Mallory
nosio blizu srca pri pokušaju uspona na vrh. Pa ipak, kao što se često događa s
tajnama koje skriva prevelik broj neovisnih duša, o Stellinu su pismu procurile
glasine.
Eric Simonson jako se trudio suzbiti naklapanja. U svojem je izvještaju na
MountainZoneu 7. svibnja ispravio Hahnovu pogrešku, na onoliko općenit način
koliko je mogao:

»Treba istaknuti da je pronađeno više različitih pisama od više članova

Obitelji. Rukopis nekih od njih poprilično je teško čitati te nije potpuno jasno je
li pismo od njegove supruge uistinu pismo od njegove supruge, no radimo
na tome.«

Nema sumnje da je nakon toliko vremena, 1924., Mallory i dalje bio silno zaljubljen u
svoju suprugu. Njegova dugačka pisma za nju napisana tijekom ekspedicije odišu
tom strašću, kao i boli zbog razdvojenosti: »Kako bih ţelio da si sa mnom! Uz toliko
slobodnog vremena, trebali bismo uţivati u zajedničkim trenucima... Volim te do
neba, najdraţa moja.«
Pa ipak, ta pisma nagovještavaju određene nedavne probleme s kojima se par
susreo: »Znam da sam prilično često bio ljut i ne baš ugodan, jako mi je ţao zbog
toga.« »Ujesen smo zajednički prolazili kroz teško razdoblje.« Malloryjevi su biografi
uvijek nagađali da su problemi na koje su pisma ukazivala imali veze s karijerom i
novcem te s mnogim mjesecima tijekom kojih je Mallory bio odsutan na Everestu.
Na povratku u SAD, Simonson je čuvao pisma pod ključem u Washington
State Historical Museumu. Krajem srpnja otputovao je u Kaliforniju da
pokaţe pisma Clare Millikan i njezinom bratu Johnu Malloryju, koji je
doputovao u SAD iz Juţne Afrike da bi ih preuzeo. Potaknuta Stellinim
Mallory (lijevo) i Norton pribliţavaju se točki od 7925 m, najvećoj postignutoj visini na
ekspediciji 1922., postavljajući time kratkotrajni svjetski rekord.
Većina članova ekspedicije 1924. u baznom logoru. Stoje, slijeva nadesno: Irvine, Mallory,
Norton, Odell, MacDonald (trgovački agent). Sjede, slijeva nadesno: Shebbeare (pomoćnik za
transport), Geoffrey Bruce, Somervell, Beetham.
Od penjača na fotografiji nedostaju Noel i Hazard.
Irvine na Everestu
popravlja aparaturu za
kisik.

Sommervelova dramatična
fotografija na kojoj se Norton
penje do najviše točke
dosegnute 4. lipnja 1924.
U pozadini se izdiţe piramida
samog vrha.
Prikaz Everesta na kojem su označene ključne točke uspona iz 1924. godine (gore).
Pogled na sjevernu stranu Everesta iz baznog logora (dolje).
Posljednja fotografija Malloryja (lijevo) i Irvinea prikazuje kako 6. lipnja 1924.
kreću sa Sjevernog sedla.

Detalj Malloryjeve cipele s čavlima u obliku slova V. Na rastresitom kamenju i

škriljevcu ove su čizme bile izvrsne, ali na stvrdnutom snijegu i ledu penjač mora
urezivati stepenice za siguran nogostup.

Predmeti pronađeni kod Malloryja: dţepni noţić,

škarice, fosforne šibice, olovka, tuba cinkova oksic
i konzerva sušene govedir (na šalu), sigurnosna
igla, visinomjer, traka za pričvršćivanje (vjerojatno
s aparature za kisik), zaštitn naočale, komadi
različitih tankih uţeta.
 Fotoaparat kakav su Mallory i Irvine nosili na svom usponu na vrh. Nije pronađen kod
Malloryja pa se istraţivači nadaju da je kod Irvinea, te da bi, ako bude pronađen, mogao
razriješiti misterij da li su se Mallory i Irvine popeli na vrh (gore).

Spomenik Malloryju i Irvineu podignut u podnoţju Everesta (dolje).

pismom Clare se prisjetila Stelle Mellersh, ţene koja se udala za bratića Ruthi Mallory. Bila
je generaciju starija od Georgca Malloryja.
 Rick Millikan, Clarein sin i Malloryjev unuk, pomno je pročitao pismo i prosudio
da je ono sto se činilo kao očigledno prisna fraza, u baznom logoru bilo pogrešno
pročitano: sve što je ondje bilo stvarno rečeno, zaključio je Millikan, bilo je nešto
poput: »Primi iskaz moje ljubavi, George.« Simonson je ukazao na neke ţvrljotine
olovkom na kuverti napisane Malloryjevim rukopisom, za što je mislio da je popis
boca s kisikom. Simonsonu i Millikanu sinulo je da je Mallory vjerojatno nosio
Stellino pismo na tu visinu prvenstveno kako bi koristio kuvertu kao komad papira
za bilješke!
Nakon ovog sastanka u Kaliforniji John Mallory je odnio pisma na Magdalene
College u Cambridgeu kako bi ondje bila arhivirana uz ostalu Malloryjevu
korespondenciju. Naposljetku će znanstvenici moći razbijati glavu nad Stellinim
pismom koliko im god duša ţeli, utvrđujući je li to stvarno prisna poruka od
fantomske ljubavnice ili pak samo srdačna bilješka starije rođakinje.
Na svoj način upadljiva kao i čudnovato Stellino pismo, bila je i odsutnost bilo
kakve pošiljke od Ruth u onom uredno sloţenom rupčiću. Na putu iz Darjeelinga pa
čak i u baznom logoru Mallory je primao pisma od svoje supruge. Kad je imala osam
godina Clare Millikan su rekli da je njezin otac nosio Ruthinu sliku koju je
namjeravao ostaviti na vrhu. Onima koji su silno ţeljeli vjerovati da je Mallory
mogao stići do vrha, bio je to još jedan presudan argument: moţda je veliki alpinist
najvredniju stvar koju je mogao ponijeti - suprugino pismo ili fotografiju - uistinu
ostavio u snjegovima na vrhuncu planine.

CA
Iz B A Z N O G S M O S E L O G O R A 8. svibnja spustili do samostana Rongbuk - to je
najviši samostan na svijetu koji su Kinezi uništili tijekom Kulturne revolucije, no
otad je gotovo u potpunosti obnovljen. Liesl je ondje snimila nešto materijala za film,
ali glavni nam je cilj bio pričekati povoljno vrijeme, ojačati i obnoviti snage prije
povratka gore, za drugu i zahtjevniju fazu ekspedicije — uspon na vrh.
Moja metoda obnove snage je jesti sav junk food koji mogu, cijelog dana.
Čokoladice, čips, mali zalogaji sira, sardine — bilo što s velikim udjelom masti. Loša
strana ovog cjelodnevnog grickanja je da, kad nam je posluţena večera, nisam baš
imao apetita za pun tanjur riţe i variva od kupusa, budući da sam se najeo velike
količine čokolade. Ali, kalorije su kalorije. Tu se ne radi o nabijanju kilograma, nego
pokušaju da se odrţi tjelesna teţina. Znao sam da sam već izgubio na teţini tijekom
ekspedicije. Noge su mi postajale sve tanje.
U Bouddanathu u Kathmanduu na početku ekspedicije prisustvovali smo obredu
puja, blagoslivljanju ekspedicije. Potom su se redovnici iz samostana Rongbuk 1.
travnja popeli do baznog logora i obavili-za nas drugu puju. Visoki lama koji je
predvodio obred u Bouddanathu oko mojeg je vrata zavezao crveni molitveni čvor.
Tri mjeseca kasnije još ga nisam skinuo: uobičajena je budistička praksa da ga se drţi
dok se ne raspadne.
Na puji u baznom logoru trampili smo nešto borovica da bismo ih zapalili te smo
redovnicima dali darove. Dao sam im nekoliko kutijica Skittlesa
- tvrdih bombona koje ponekad ţvačem kad se penjem uz stijene - malo sušene
puretine i Coca-Colu. Redovnici su naokolo prosuli riţu, sve su se ptice njome
došle nahraniti, a na naša su lica namazali tsampa 11 brašno te nam dali da
pojedemo kolač od tsampe.
Dio momaka iz ekspedicije nije baš ozbiljno shvatio puju. BBC-jev redatelj Peter
Firstbrook prao je čarape tijekom puje u Rongbuku. Tijekom mise u katedrali St.
Pauls ne biste baš prali svoje čarape. Drugi su zapadnjaci više ili manje tolerirali
obred. To se moţe uočiti u načinu na koji je Dave Hahn na MountainZoneu pisao o
puji u baznom logoru:

Jučer smo odradili puju. To je vrijeme kad ostavljamo pakiranje i

planiranje pa sjednemo kako bismo se pošteno pomolili. Obred puja
zamišljen je da osigura neki zagovor bogova, dok mi tada kolutamo
očima zbog svega skupa. Stvarno, to je za Šerpe i njihovu vrstu
planinskog budizma. Mi nastojimo pokazati svoje poštovanje prema
njima i njihovim uvjerenjima samim time što im dopuštamo obred.

Puja je za Šerpe uistinu vrlo ozbiljan obred. I ja ga doţivljavam vrlo ozbiljno.

Tijekom puje u Bouddanathu s malog posluţavnika sa ţrtvama koje su lame poslale
naokolo izabrao sam orah koji sam namjeravao ostaviti na vrhu.
Ne bih se nazivao budistom, ali osjećam veliko divljenje prema ovoj vjeri. Dalaj
Lama kaţe da je njegova religija dobrota. Ako ţelite biti dobri prema sebi, budite
dobri prema svojim prijateljima, partneru, Obitelji, ţivotinjama, drveću. Vjerujem u
to. Također vjerujem u karmu. Nije bit samo u dobrim djelima, nego morate imati i
dobre namjere.
I u 1920.-ima je postojao isti raspon reakcija na puju. Član ekspedicije Bentley
Beetham u The Fight for Everest, sluţbenoj knjizi iz 1924., opisuje kako su jednom
stigli u samostan Rongbuk dok je trajao obred. »Dosad prema lamama nismo osjetili
ništa osim odbojnosti«, piše Beetham; »naposljetku, ovi budistički svećenici su
idolopoklonici, klanjaju se laţnim bogovima«. Pa ipak, dok ju je promatrao
ceremonija ga je obuzela, a naposljetku je morao priznati da je to bio »najdojmljiviji,
najdirljiviji obred na kojem sam ikad bio.« Beetham je bio pod takvim dojmom da je
u iskušenje došao i njegov osjećaj kulturalne superiornosti: »Ovi Tibetanci mogu biti
u krivu, mogu biti zavedeni, ali nedvojbeno su iskreni. Engleski vjernici moţda nisu
zavedeni, ali jesu li iskreni?«
11 Prepečeno ječmeno brašno, često s dodatkom slankastog čaja, karakteristično za Tibet (op.
prev.)

Kako se međunarodno komešanje zbog našeg otkrića pomalo počelo smirivati,

planirali smo drugi korak svoje ekspedicije. Nadali smo se da ćemo uspjeti poći u
drugu potragu za Sandyjem Irvineom i fotoaparatom. Ali od 1. svibnja palo je
poprilično snijega pa nismo gajili puno nade da ćemo imati priliku za drugu
potragu.
Nas četvorica — Dave Hahn, Tap Richards, Jake Norton i ja — htjeli smo se
pokušati uspeti na vrh. Usto, imao sam i osobnu ambiciju, o kojoj smo Simo i ja
razgovarali i prije nego što smo krenuli iz Sjedinjenih Drţava. Htio sam se
okušati u slobodnom penjanju po Drugoj stepenici. Za mene je to bio ključni test
vjerojatnosti da su Mallory i Irvine mogli doći na vrh.
Slobodno penjanje na vrh znači popeti se na njega samo uz pomoć ruku i
nogu, ne oslanjajući se na izrađene predmete - klinove, vijke, pa čak i ljestve - da
bi se napredovalo u penjanju.
Vrijeme je za objašnjenje pozadine plana. Teddy Norton je 4. lipnja 1924.
dosegnuo visinu od 8573 metra, prešao je sjevernu stranu popriječno sa zapada
te ušao u Veliki kuloar. Frank Smythe je 1933. dosegnuo istu tu visinu što je bio,
u nedostatku sigurne potvrde Malloryjevog i Irvineovog postignuća, svjetski
visinski rekord sve do 1952. kad su se Švicarac Raymond Lambert i Šerpa
Tenzing Norgay okrenuli prema natrag na smjeru po Juţnom sedlu samo 244
metra ispod vrha.
Veliki kuloar će se pokazati kao pogodan smjer uz sjevernu stranu Everesta kao
što je to 1980. pokazao Reinhold Messner u svojem zadivljujućem solo-usponu bez
kisika. Međutim, znamo da to nije bio smjer koji su slijedili Mallory i Irvine
budući da ih je Odell vidio visoko na rubu sjevernog grebena.
Druga stepenica je 27 metara visoka, gotovo okomita stijena koja prekida
sjeverni greben na 8604 metra. Nema načina da je se zaobiđe: morate je napasti
ravno naprijed. Ako je Mallory i Irvine nisu osvojili, prvi ljudi koji su savladali
ovu opasnu prepreku bili su članovi kineske ekipe I960, godine. Po njihovom
izvještaju, koji je objavljen u propagandnom glasilu China Reconstructs, nakon
beskompromisnog nastojanja kad je jedan od penjača skinuo svoje cipele i
rukavice te pokušao ispenjati stijenu samo u čarapama, njegov je partner
savladao okomicu stojeći na ramenima drugog člana ekipe. Tri su se čovjeka
popela na vrh po mraku.
 Tako bar tvrdi članak. Uvijek sam sumnjao u taj navodni uspon, baš kao i
drugi.
Prvi dobro dokumentirani uspon po sjevernom grebenu također su izveli
Kinezi 1975., tijekom ekspedicije na kojoj je Wang Hongbao pronašao

svojeg »starog engleskog mrtvaca.« Svjesna teţine Druge stepenice ekipa je dovukla
ljestve do srednjeg dijela, te ih privezala za klinove koje su zabili na prava mjesta.
Svi usponi sjevernim grebenom nakon toga bili su uz pomoć ljestava i/ili bezbrojnih
pritvrđenih uţeta koja su danas na Stepenici.
Mallory i Irvine, naravno, nisu imali ljestve. Dakle, kad bih mogao izvesti
slobodan uspon na Drugu stepenicu i procijeniti njezinu teţinu, to bi nam puno
reklo o tome jesu li Mallory i Irvine uspjeli 1924., u okovanim čizmama i jaknama od
tvida, drţeći se za tanko pamučno uţe bez pravog uporišta, na način pravih
dţentlmena.
Dok smo se organizirali za ponovni povratak na planinu, dogodilo se nešto što je
naše planove stavilo na čekanje. Tog smo proljeća od nekoliko ekspedicija na
sjevernoj strani Everesta bili prvi koji smo se popeli na visinu kako bismo pritvrdili
uţad i podigli logore IV. i V. Odmah iza nas bio je snaţan ukrajinski tim, s kojim
smo se sprijateljili unatoč jezičnoj barijeri.
Oni su unaprijed odlučili da će 8. svibnja biti njihov dan za uspon na vrh.
Naţalost, 8. svibnja bio je najgori dan od naših četrdeset dotad provedenih na
planini. Čak je i dolje kod samostana Rongbuk na nas padao snijeg. Mogao sam
uočiti da loše vrijeme nije samo uobičajeno popodnevno nakupljanje oblaka. Naleti
vjetra i kiše ojačali su u veliku oluju.
Odlučili smo se vratiti u bazni logor. Vrijeme se sve više pogoršavalo. U 21 sat bili
smo svjesni da su Ukrajinci u ozbiljnoj nevolji. Umjesto da se sami uspinjemo na
planinu, morali smo otići na teren i pokušati ih spasiti
Mallory s Everesta

Izviđanje na Everestu 1921. koje se iz monsunskog ljeta

protegnulo u jesensko doba, s puno je aspekata bilo golemi kaos.
Sposobnosti sudionika bile su izrazito nejednake, a vodeće je pozicije
zauzimala nekolicina veterana koji su izašli iz napona snage a nisu bili ni u
formi. Everest Committee — nacionalni odbor eksperata za istraţivanje koji
je osnovan s izričitim ciljem da se za Imperij osvoji »Treći pol« - kojem je bio
povjeren izbor ekipe, vrednovao je godine provedene u planinarenju po
brdima i tumaranjima po Himalaji nauštrb tehničkih penjačkih vještina.
Od samog početka Mallory je bio u ozbiljnim nesuglasicama s vođom
ekipe Charlesom Howard-Buryjem te penjačkim vođom Haroldom
Raeburnom; obojica su bila puno starija od njega. O prvom je napisao Ruth:
»On nije tolerantna osoba. Obrazovan je i tvrdoglav, a ne voli nikoga tko
zna stvari koje on ne zna. Za ljubav mira jako pazim da u razgovoru ne
načinjem neke teme.« O Raeburnu: »On je silan diktator u puno stvari, i
često je u krivu.«
Prije nego što se ekipa uopće pribliţila Mount Everestu, omiljen ali
pedeset godina star škotski liječnik A. M. Kellas preminuo je od dizenterije.
Njegovi su ga kolege iz ekipe sahranili na kamenom obronku, u »iznimno
ganutljivom kratkom obredu« kako ga je nazvao Mallory.
Iz perspektive kontroverzije iz 1999. vezane uz senzacionalne vijesti na
internetu i tajne koje su Simonsonovi kolege pokušavali čuvati, zanimljivo je
istaknuti da su iste vrste briga mučile i prvu ekspediciju na najvišu planinu
svijeta. Everest Committee sklopio je dogovor s londonskim Timesom za
ekskluzivno praćenje, što je razljutilo njegovu konkurenciju kao što je bio
Daily Telegraph. Čak i prije nego što je ekipa našla Everest, jedan od
članova odbora pisao je glavnom upravitelju Indije izraţavajući svoju
bojazan zbog »neočekivanog curenja informaciju« te upirući prstom u
reporteru Morning Posta iz Calcutte kao posebno opasnog sumnjivca. Slična
paranoja diktirala je i prisegu koju su svi članovi ekipe bili obvezni potpisat
i prije odlaska iz Engleske, a zabranjivala im je da »odrţavaju bilo kakvu
komunikaciju s novinstvom, bilo kojom novinskom agencijom ili
izdavačem, te da drţe predavanja« bez dopuštenja Everest Committeeja.
I tako je raznoliko društvo alpinista i putnika koje su već razdirale
ljubomore i različite ambicije nabasalo na Everest u krivo godišnje doba.
George Bernard Shaw grupni je portret ekipe poslije upečatljivo
okarakterizirao kao »piknik na Connemari12 koji je iznenadila snjeţna
oluja.«
Sredinom lipnja ekipa je još uvijek bila daleko od planine, Kellas je
preminuo, a Raeburn oslabio od dijareje i ozljeda koje je zadobio kad je
dvaput pao s konja, tako da je broj sposobnih penjača koji su preostali u
ekspediciji bio sveden na dvojicu: Malloryja i Guya Bullocka. Ovaj je dvojac
doslovno sam samcat izveo ono što se dugoročno pokazalo kao izvanredno
istraţivanje Everesta. Tijekom sljedećih mjeseci ostali su se članovi razmiljeli
u različitim smjerovima obavljajući botaničke i topografske zadatke koji su
imali malo veze s pronalaskom rute za uspon na planinu.
Malloryjevo se raspoloţenje snaţno kolebalo između vrtoglavog
entuzijazma i silnog razočaranja. Do početka 1921., u vrijeme priprema za
Everest, s trideset četiri godine bio je došao do maglovitog ţivotnog
raskršća. Dao je otkaz na svojem učiteljskom poslu u Charterhouseu bez
jasne ideje što će raditi sljedeće. Bilo bi idealno da je mogao postati pisac, ali
nedostajalo mu je samopouzdanja na što se ţali i Robertu Gravesu u pismu s
broda, »Ne mogu misliti o sebi kao da imam dovoljno talenta kako bih
zarađivao za ţivot pišući, iako se obilje tema nameće da se o njima piše.
Moţda bih trebao potraţiti posao na nekom provincijskom sveučilištu.« U to
je doba čitao remekdjelo svojeg oboţavatelja iz Bloomsburyja, Kraljicu
Viktoriju: nedvojbeno je da je cinično upravljanje riječima Lyttona Stracheyja
bilo Malloryju obeshrabrujući primjer onog što pravi pisac treba činiti.
Trinaestog je lipnja Mallory prvi put ugledao Everest - poput »golemog
bijelog očnjaka koji izrasta iz čeljusti svijeta«, kao što će kasnije napisati u
knjizi o ovoj ekspediciji. Pogled s udaljenosti ulijevao je strahopoštovanje: u
pismu Ruth pribiljeţio je, »najveličanstveniji grebeni i najvratolomnije
strmine koje sam ikad vidio... Sve te priče o blagim snjeţnim obroncima su
mit.« A premda je Malloryja prizor zastrašio, istodobno ga je i očarao. Moţe
se reći da je njegova opsjednutost Everestom nastala na prvi pogled,
12 Planinski predjol u zapadnom dijelu Irsko (op. prov.)
devedesetak kilometara od planine.
Kako je napisao Ruth tijekom sljedećih dana: »Problem njegovih
golemih grebena i ledenjaka počeo je dobivati konture i proganjati
um, povremeno se pojavljući i vodeći do konkretnih planova. Kamo bi
čovjek mogao otići da ga promotri iz druge perspektive, da otkrije još
neki djelić velike misterije?«
Dio Malloryjeve genijalnosti bilo je duboko analitičko spoznavanje oblika
i sastava planine. Drugi penjači u potrazi za smjerovima mogli su se
zadovoljiti promatranjem kroz dalekozor samo jedne strane planine;
Mallory je pak gorljivo nastojao stvoriti u svojoj glavi trodimenzionalni
model planine. Kao što je napisao u svojem sluţbenom izvješću: »Naše
istraţivanje mora imati za cilj... ispravno shvaćanje cjelokupnog oblika i
strukture planine te razmještaj njezinih različitih dijelova; moramo
razlikovati ranjiva mjesta u njezinu oklopu i naposljetku se svojim
vještinama suprotstaviti preprekama.«
Dok su Mallory i Bullock klipsali po snijegom zatrpanim udolinama pod
punim udarom monsuna, snaga tog vizionarskog cilja vodila ih je kroz niz
vjetrom šibanih krajolika. Mallory je opisao jedan takav kraj u Mount
Everest: The Reconnaisance:

»Bila je to samotna scena, mogao bih reći: nije se vidjelo cvijeće

niti bilo koji znak ţivota osim nekoliko zakrţljalih grmova
borovice na obliţnjem obronku i komada suhe smeđe trave, dok
su jedine nastambe bile suhe nehumane ruševine; no koliko god
je sve ostalo bilo mrtvo, naše je zanimanje bilo ţivo.«

Do 25. lipnja Mallory i Bullock došli su do ruba Rongbuka, masivnog

ledenjaka u kojem su se skupljali svi tokovi sjeverne strane Everesta. Mjesec
su dana ova neumorna dvojica istraţivala pristupne rute, no samo da bi
njihova nastojanja bila osujećena, a oni opet u nedoumici. Dotad je samo
nekolicina Europljana došla do nekog od divovskih himalajskih ledenjaka:
naviknuti na lako prolaţenje takvim ledenim rijekama koje nastaju u
Alpama, dva su britanska penjača bila silno frustrirana nabacanim
seracima13, zaleđenim slapovima punim raspuklina i čudnovatim ledenim
šiljcima zvanim nieves penitentes, koje im je Rongbuk bacao pred noge.
Ledenjak, napisao je Mallory, »nije bio put nego prepreka«; te: »I Bijeli bi
zec14 ovdje bio zbunjen.« Dio
13 Gromada razlomljenog leda (op. prev.)

14 Lik Iz Allse u zemlji čudesa Lewla« Currolla (op, prev.)

puta hodali su na krpljama, no u uvjetima vlaţnog monsuna često

nisu mogli izbjeći gacanje u do koljena dubokim bljuzgavim
lokvama.
Sve je to vrijeme Mallory neprestano zurio u planinu i analizirao je.
Kao što je pribiljeţio u svoj dnevnik: »Posljednji dio istočne stijene
mogao bi se proći.« Bila je to primjedba s velikom teţinom budući da su
na tom posljednjem dijelu koji će se kasnije nazivati sjeveroistočnim
grebenom Mallory i Irvine nestali tri godine poslije.
Jednako rano Mallory je uočio da je ključ za pristup sjeveroistočnom
grebenu dosegnuti 7010 metara visoko sedlo prekriveno snijegom i
ledom, koje su on i Bullock nazvali Chang La ili Sjeverno sedlo.
Međutim, pristup sedlu s ledenjaka Rongbuk izgledao je nemoguć.
Dvojica su muškaraca tjednima istraţivala, penjući se na niţe vrhove
kako bi se aklimatizirala i stekla nove poglede na Everest, učeći svoje
»kulije« (kako su nazivali nosače) osnovama penjanja.
Tijekom ovih istraţivanja popeli su se do još jednog sedla na zapadnoj
strani Everesta pod nazivom Lho La. Odavde, postali su prvi Europljani
koji su savladali ledenjak Khumbu i njegov gornji bazen, Zapadnu uvalu
kojoj je Mallory nadjenuo ime Western Cwm (izgovara se »kum«)
prilijepivši na himalajski krajolik velški termin za alpski bazen. Khumbu
i Zapadna uvala pokazali su se kao dobar smjer po kojem su Hillary i
Tenzing uspjeli po prvi put ispenjati Everest, trideset dvije godine
poslije. S Lho Laa je pak 450 metara dubok pad do Khumbua izgledao
kao »beznadna prepreka«. - U svakom slučaju pitanje je bilo sporno
budući da su na prijelazu stajali na granici Tibeta i Nepala, a u potonju
zemlju nisu smjeli ući.
Malloryjevo je oko cijelo vrijeme bilo prikovano uz točkastu crtu koju
je u mislima već povukao od Sjevernog sedla do vrha. »Danas smo
vidjeli Sjeverno sedlo prilično jasno«, zabiljeţio je u svojem dnevniku 15.
srpnja, »i ponovno put prema gore otamo ne izgleda teško.«

Neposredni je cilj istraţivanja dotad bio utvrditi je li do Sjevernog

sedla moguće doći sa suprotne, odnosno istočne strane. Kao
perfekcionist u geografiji Mallory je kasnije ţestoko kritizirao sam sebe
jer 1921. nije otkrio da je sjajan put do Sjevernog sedla upravo ledenjak
Istočni Rongbuk, ledenjački jezik koji ulazi u područje Rongbuka
dolinom s padinama u obliku slova V, oko četiri kilometra iznad granice
ledenjaka. (Praktički sve suvremene ekspedicije na sjevernu stranu
Everesta, uključujući Simonsonovu 1999., transportirale su svoje terete
nizom logora uz Istočni Rongbuk, postavljajući logor IV. na Sjevernom
sedlu.) No raj je uzak prijelaz u obliku slova V iz Istočnog Rongbuka na
glavni ledenjak vrlo lako promašiti; postojeće karte Kraljevskog
geografskog društva kojima se Mallory sluţio prikazivale su
potpuno drugačiju strukturu grebena na sjeveroistočnoj strani
Everesta;
Kako bi se popeli na Sjeverno sedlo, Mallory i Bullock poduzeli su
herojski završni zalet prema sjeveru i istoku, zaobilazeći desetke bezimenih
vrhova na putu, dok nisu uspjeli pronaći i uspeti se na ledenjak Kharata.
Prije nego što su započeli s tim pothvatom — drugim vaţnim postignućem
istraţivanja - tijekom kratkog susreta s vođom ekipe Charlesom Howard-
Buryjem Mallory je saznao neke loše vijesti. Fotografske ploče s kojima se
mučio više od mjesec dana kako bi ih razvio — a vukao je golemi fotoaparat
na udaljene uzvisine — bile su posve prazne budući da ih je umetao
naopako. Još je jednom Malloryjeva kronična tehnička nesposobnost uzela
svoj danak. Ova je »grozna pogreška« kako ju je nazvao u izvještaju s
ekspedicije, stigla kao »iznimno depresivna vijest«.
Malloryjevo ophođenje s »kulijima15« koji su bili njegova jedina potpora u
istraţivanju i bez kojih ga ne bi mogao izvesti, bilo je mješavina samilosnog
zanimanja i kulturalnog uvaţavanja što je bila rijetkost u njegovo doba.
Budući da je shvaćao koliko je vaţno govoriti jezik nosača, odlučio je naučiti
tibetski. S njima je dijelio dragocjene čokolade i orahe koje je povremeno
dobivao u paketima iz Engleske koji bi uspjeli doći do baznog logora. Pa
ipak, dok je promatrao nosače koje je poučavao osnovama vještina na ledu
kako po prvi put primjenjuju naučene lekcije, ironično je zaključio, »Ne
pruţaju prizor koji ulijeva pouzdanje dok se probijaju prema gore
nezgrapnim pokretima početnika.« Sirdara, odnosno vođu nosača Mallory
je s ogorčenjem otpustio kao »bljedunjavu prijetvornu hulju, čiji je podmukli
i proračunati lopovluk« (prodaja porcija hrane za osobni profit) zaprijetio da
osujeti istraţivanje.
Ponovni susret s Howard-Buryjem i Raeburnom, koji su malo učinili da
pomognu ekspediciji, samo su dodatno razljutili Malloryja. »Ne mogu
prevladati svoju netrpeljivost prema njemu«, napisao je Ruth o vođi ekipe; a
što se tiče Raeburna, koji je stigao zlovoljan i slab, »kad ne gnjavi, osjećam
sklonost da se saţalim nad njim, ali to baš i nije često.« Egzaltiranog je
Malloryja počeo iritirati čak i Bullock, njegov vjerni partner u istraţivanju.
»Poprilično smo upali u onaj uobičajeni površni odnos dvoje ljudi koji ţive
zajedno sami«, napisao je Ruth — »spremni na nadmetanje i pomalo
svadljivi, svaki pazi da ga ovaj drugi ne prevesla u nekoj sitnici.«
 Početkom kolovoza Mallory i Bullock su se s puno muke popeli uz
ledenjak Kharta. Lokalno je poznavanje terena bilo toliko slabo da je ekipa
15 Lokalni naziv za nosača.

krenula s juga u bezizglednu potragu potaknuta izjavama lokalnog

stanovništva da Chomolungma (»Majka boţica zemlje«), što je tibetski naziv
za Everest, leţi na pet dana udaljenosti u tom smjeru. Zahvaljujući svojem
istančanom osjećaju za smjer Mallory je postao skeptičan, a unakrsno
ispitivanje otkrilo je da lokalni izrazi podrazumijevaju postojanje dviju
Chomolungmi: lokalno stanovništvo usmjerilo je ekipu prema Makaluu,
planini koja je po visini peta na svijetu.
Sedmog se kolovoza Mallory razbolio, podlijeţući »iscrpljenosti jačoj od
umora mišića«. Nekoliko su dana Bullock i nosači išli naprijed dok se
Mallory pokušavao oporaviti leţeći u svojoj vreći za spavanje te se mučio
mišlju da će Bullock doseći Sjeverno sedlo bez njega. Njegov pokolebani
duh još je više potonuo: u tim trenucima, kako je poslije napisao, »mrzio
sam i samu pomisao na ekspediciju.«
Na Malloryjev još veći očaj, ispalo je da ledenjak Kharta uopće ne vodi do
obronaka Everesta: ekipa je trebala naći i prijeći drugi visinski prijelaz kako
bi stigla do ledenjaka Istočni Rongbuk. Napokon su sredinom kolovoza,
obodreni nakon što im se neočekivano pridruţio još jedan penjač,
H. T. Morshead, koji je dotad obavljao istraţivanja u nizinama, oporavljeni
Mallory i nepokolebljivi Bullock stigli na sedlo Lhakpa La, na visini od 6858
metara. Konačno su mogli vidjeti, samo na pet kilometara udaljenosti preko
laganog ledenjaka, padine koje s istoka vode prema Sjevernom sedlu.
Izgledale su kao da se njima moţe popeti.
Dotad je na Himalaji nastupio toliko silan monsun da je snijeţilo osam do
deset sati dnevno. Na ovoj se beskonačnoj ekspediciji pokazalo da je glavno
postignuće dolazak do Sjevernog sedla, čime se otvarao put za pravi
pokušaj uspona na vrh u nekoj od idućih godina. Ipak, Malloryjevo se
raspoloţenje izuzetno popravilo jer je predvidio da će napad na vrh biti
moguće izvesti u rujnu.
Moţe se raspravljati o tome je li na sva tri pohoda na Everest Mallory
podcijenio planinu. To je bila česta pogreška; tijekom ranih godina, jedan
izvrsni europski alpinist za drugim krivo su procjenjivali Himalaju u cjelini.
Godine 1895., Alfred Mummery, najbolji britanski penjač u posljednjoj
četvrtini 19. stoljeća, genijalan u Alpama, pokušao je ispenjati 8126 metara
visok Nanga Parbat sa samo dvojicom kolega i parom nosača Gurki. S
planine je samouvjereno napisao svojoj supruzi: »Ne smatram da će na
Nangi biti bilo kakvih ozbiljnih penjačkih problema. Zamišljam kako će
uspon biti uglavnom pitanje izdrţljivosti.« Odnoseći se prema golemom
vrhuncu kao da je tek nešto malo veća inačica Mont Blanca, Mummery je
nestao s dvojicom Gurka dok je istraţivao zapadnu stranu planine.
Njihova tijela nisu nikad pronađena. Nanga Parbat nije bio osvojen
sve do 1953. godine.
Gotovo nikad tijekom desetljeća koja su uslijedila neku himalajsku
planinu ne bi osvojila ona ista ekspedicija koja ju je prva istraţivala (slavna
je iznimka francuska ekspedicija na Annapurnu 1950. godine). U svojim
razboritijim trenucima Mallory bi uočavao koliko je slaba bila ekipa iz
1921., koliko strahopoštovanja ulijevaju himalajski bedemi. No potom bi opet
zurio u svoju točkastu crtu od Sjevernog sedla prema vrhu i zamišljao sebe
kako s lakoćom prelazi svaku zapreku.
U usponu na Lhakpa La penjački je trojac pronašao ključ za planinu.
Međutim, snjeţni su uvjeti sada bili toliko nepovoljni da se ekipa nije
usudila prijeći onih pet kilometara koji su dijelili najdalju točku do koje su
došli i Sjeverno sedlo. Cijeli su mjesec igrali demoralizirajuću igru čekanja.
Šesnaestog se rujna vrijeme konačno promijenilo jer je monsun počeo
slabjeti. U međuvremenu se cijela ekipa okupila na ledenjaku Kharta.
Mallory je organizirao transport kojim je jedanaest tereta robe donešeno na
vrh Lhakpa La. Četiri dana poslije krenuo je s Bullockom i Edwardom
Wheelerom, glavnim ekspedicijskim istraţivačem, kako bi prešao Istočni
Rongbuk i popeo se na Sjeverno sedlo. Dotad su prošla već četiri mjeseca
otkako se ekipa jašući otisnula iz Darjeelinga.
Tijekom svih tih kasnijih tjedana, Malloryjevo se raspoloţenje kretalo u
rasponu od veselja do očaja. U svojim pismima kući ponekad je ekspedicija
bila »uzbudljiva rabota«, a ponekad »prevara«. »Naš je trenutačni posao
trljati nos o nemoguće«, napisao je u jednom od trenutaka kad je izgubio
nadu. Pa ipak, u jednom od časova punih nade, vedro je predvidio: »Sada je
u pitanju samo čekanje povoljnog vremena i organiziranje našeg uspona na
vrh.«

Ujutro 24. rujna Mallory, Bullock, Wheeler i tri nosača krenuli su dosta
kasno s Lhakpa Lae: samo je Mallory dobro spavao prethodne noći. Prijelaz
preko Istočnog Rongbuka i uspon na Sjeverno sedlo bili su uglavnom stvar
»probijanja prema naprijed« s vođom koji je urezao petstotinjak stepenica u
ledu neposredno ispod Sedla. Došli su do Sedla - tog vrijednog i
neuhvatljivog cilja u koji je Mallory zurio gotovo tri mjeseca - u 11.30 sati.
Uspon je bio prilično lagan, no sada su šestorica muškaraca stajala
potpuno izloţena oštru vjetru koji je fijukao preko sedla: on je »stizao u
snaţnim naletima, raspuhujući sipki snijeg u vrtloge koji su gušili«. Wheeler
je bio odlučan da se odmah okrene natrag; Bullock je, premda iscrpljen, znao
koliko je ovaj napor značio Malloryju te je bio spreman slijediti ga još malo
dalje. Nakon rasprave vikom još su nekoliko metara posrtati naginjući se
pod naletima vjetra no potom su se »jedva probili do zaklona« u zavjetrini
ledenog odloma. »Vjetar je zaključio priču«, napisao je poslije Mallory. Pa
ipak, gledajući unatrag imao je dojam da je toga dana mogao ispenjati još
šesto metara okomice, s vjetrom ili bez njega.
Kako god bilo, Wheeler je zamalo pretrpio ozbiljne ozebline, cirkulacija
mu se vratila tek kad mu je Mallory u logoru satima trljao noge. Bullock je
zaostao pri silasku te doteturao u logor dva sata nakon svojih prijatelja,
potpuno iscrpljen.
Tako je 1921. završilo istraţivanje. Dok se ekipa krivudavim putem
vraćala u Darjeeling, Malloryja je ispunio osjećaj neuspjeha. »Vratili smo se
bez nezgoda, niti jedan se noţni prst nije smrznuo«, izvijestio je Geoffreyja
Winthropa Younga, pokušavajući promatrati pozitivnu stranu; no već u
idućem dahu: »Sve u svemu, bila je to jadna ekipa, koja se ne bi mogla
prilagoditi niti jednom brdu.« Young je otpisao govoreći svom štićeniku da
»ovaj dio svijeta rabi samo riječ uspjeh« pa stavio Malloryjevo iznimno
postignuće u perspektivu iz koje su ga promatrale i kasnije generacije:
»Uvjeravam te da golemi napor podizanja u potpunosti nesposobne ekipe, u
prvom pokušaju, na samo jednim ramenima, ne samo pravocrtno nego i
poprilično u visinu, u beznadnim uvjetima, sam po sebi tvori vaţnu epizodu
u povijesti istraţivanja planine, a samo će ga se sve više cijeniti kako vrijeme
bude prolazilo.«
Na povratku u Englesku Mallory je bio iscrpljen i nostalgičan za domom.
»Umoran sam od putovanja i putnika«, napisao je Davidu Pyeu. »Ţelim
vidjeti lica koja znam, svoj dragi dom. Nakon toga, i ozbiljne fasade Pali
Malla pa vjerojatno i Bloomsbury u magli. Zatim neku englesku rijeku pa
stoku koja pase po livadama na zapadu.«
Već se tada pričalo o još jednoj ekspediciji u proljeće 1922. godine.
Dugačko ljetno istraţivanje uvjerilo je Malloryja da je jedino doba za
odlazak na Everest u travnju i svibnju, prije monsuna. Također je procijenio
da »jedva da vrijedi opet pokušati... bez osam prvoklasnih penjača.«
U pohodu planiranom za 1922. u tom trenutku ipak nije htio sudjelovati.
»Ne bih išao ponovno iduće godine...« napisao je sestri Avie, »ni za sve zlato
Arabije.«
No kako već biva, George Mallory će provesti kod kuće samo tri mjeseca
prije no što se zaputi na drugu ekspediciju na Everest.
 ♦♦♦

Tijekom ta tri mjeseca Mallory je odrţao tridesetak predavanja o Everestu i

navrat-nanos napisao šest poglavlja sluţbene knjige o ekspediciji. Planina
nikad nije bila daleko od njegovih misli, a dok je sastavljao posljednje
poglavlje koje je nazvao »Put do vrha« u kojem je nudio logistički saţetak
korak po korak za uspjeh na Everestu, ponovno ga je obuzela opsjednutost.
U dobi od samo trideset pet godina Mallory se počeo brinuti da je prošao
svoj penjački zenit. Vizija pak u kojoj bi se penjač u relativno lakim etapama
mogao zaokrenuti po sjevernoj strani do sjeveroistočne kose a onda po
grebenu do vrha, zaokupljala je sate koje je provodio kod kuće.
Do kraja zime Everest Committee okupio je ekipu za predmonsunsku
sezonu 1922. Još su se jednom nestori odlučili za vođe iskusne po dobi, a
slabe po tehničkim sposobnostima. General Charles Bruce koji je velik dio
svoje karijere sluţio u Indiji, postavljen je za vođu, u dobi od pedeset šest
godina. Pukovnik Edward Strutt, koji je imao četrdeset osam godina,
također bivši vojnik, proglašen je penjačkim vođom. (Tijekom 1930.-ih Strutt
je postao ozloglašen kao čangrizavi glasnogovornik sveobuhvatnog
britanskog povlačenja u penjački konzervativizam, kritizirajući hrabre
tehničke inovacije koje su Nijemci, Austrijanci i Talijani prikazali u Alpama
te su dovele do prvog uspona po sjevernoj strani Eigera 1938. godine.)
U ekipi, već odavno prošavši mladenačke dane, bio je Tom Longstaff koji
je drţao rekord s najvišim dotad ispenjanim vrhom jer je 1907. osvojio 7120
metara visok Trisul u garhwalskom dijelu Himalaje. (Niti jedan viši vrh neće
biti ispenjan tijekom sljedeće 21 godine.)
U svjetlu svojeg izvanrednog postignuća prethodne godine, moglo se
činiti čudnim da Mallory 1922. nije postao penjački vođa. Činilo se da mu je
to što se dobro znalo za njegovu rastresenost umanjilo izglede za sluţbeni
vodeći poloţaj. Kao što je nakon ekspedicije Longstaff zajedljivo napisao
kolegi: »Mallory je vrlo dobar, hrabar momčić, ali poprilično je nesposoban
da bude zaduţen brinuti se za bilo što, uključujući i samoga sebe.«
Među mlađim članovima tima bili su Teddy Norton i Howard Somervell
koji će se 1924. dokazati vrlo nepokolebljivim, kao i Geoffrey Bruce,
generalov neustrašiv ali i neiskusan nećak. Ekipa je bila zaokruţena
Georgeom Finchem, istaknutim penjačem koji se pokazao ravnopravnim
Malloryju na ovom, njemu jedinom pokušaju uspona na Everest. Finch je
1921. bio odbijen na temelju podmetnutog liječničkog nalaza, a kasnije se
toliko udaljio od Everest Committeeja da je izgubio svaku šansu za poziv
na ekspediciju 1924. Kroničari pripisuju većinu Finchevih poteškoća
općenitom dojmu odbora da on suviše srčano prihvaća ambiciozne
europske ideale penjanja po Alpama; Finch usto nije bio član Alpine Cluba,
a i školovao se u Švicarskoj pa po definiciji nije pohađao »prave« škole.
U mjesecima uoči ekspedicije 1922., vodila se velika rasprava o upotrebi
boca s kisikom. Finch, rođeni eksperimentator, bio je gorljivi zagovornik
korištenja kisika; Mallory je, sa svojim nepovjerenjem prema svim
aparaturama, bio vrlo ţestoki protivnik, ismijavajući ono što je nazivao
»klevetničkom herezom« određenih fiziologa koji su teoretizirali kako se
ljudska bića nikad neće popeti na Everest bez dodatnog kisika.
Sve u svemu, ekipa je 1922. bila višestruko snaţnija od tima sklepanog
1921. godine. Isprva je sve funkcioniralo kao urica. Malloryjevo i Bullockovo
istraţivanje 1921. bilo je toliko detaljno da je nakon njega samo jedna strana
Everesta ostala neistraţena - juţni pristupi, koji su se prostirali iz
zabranjenog Nepala. Malloryjeva je analiza mogućih smjerova uspona na
preostale tri strane bila toliko iscrpna da 1922. ekipa više nije trebala trošiti
vrijeme na istraţivanje.
Sustavnim pomicanjem tereta i logora uz ledenjak Istočni Rongbuk, uz
pratnju ne samo tibetskih nosača nego i Šerpa iz Nepala, ekipa je 13. svibnja
dosegnula Sjeverno sedlo. Samo šest dana kasnije sve su neophodne zalihe
bile pospremljene u logoru IV., spremne za dva juriša na vrh. Očekivalo se
najmanje dva, moţda čak i tri tjedna povoljnog vremena prije nego što
monsun zatvori prilaz planini.
Prema planu, Mallory, Somervell, H. T. Morshead i Norton trebali su
poduzeti prvi pokušaj bez kisika, a ako njima ne uspije, njihovim su putem
trebali krenuti Finch i Geoffrey Bruce udišući kisik iz boca. Prvi je kvartet
20. svibnja u 7.30 s nosačima krenuo sa Sjevernog sedla. Svakim korakom
koji su ispenjali ispipavali su teren na kojem nikad nitko nije bio.
Hladnoća je odjednom savladala svu četvoricu. Suvremeni penjači već
dugo se iščuđavaju kad razmatraju primitivnu opremu i i odjeću s kojom su
Mallory i njegovi drugovi krenuli u pothvat na Everest u 1920.-ima. Dojam o
nedovoljnosti opreme vjerojatno je bilo najupečatljivije opaţanje koje je 1.
svibnja 1999. obuzelo petoricu penjača kad su na visini od 8140 metara
pronašli Malloryjevo tijelo. Stoga vrijedi napraviti stanku kako bi se
zabiljeţio odlomak iz knjige The Assault on Mount Everest, 1922, u kojem
Mallory prepričava predah koji su četvorica ljudi uzela na 7376 metara kako
bi navukla dodatnu odjeću i pokušala se zagrijali.
 »Što se mene tiče, na ono što sam nosio ispod svog gusto tkanog
pamučnog kaputa dodao sam lagani pulover od shetlandske
vune i tanku svilenu košulju. Budući da je ovaj vanjski dio odjeće,
koji se slagao i s pumpericama, bio praktički vjetronepropusan, a
i svilena je košulja bila dodatna zaštita od vjetra, s ova se dva
dodatna sloja nisam pribojavao hladnoće s kojom ćemo se
vjerojatno susresti. Morshead se, ako dobro pamtim, nije u tom
trenutku ničim drugim zamarao osim što je omotavao vuneni šal
oko vrata.«

Malloryjevi su odlomci u knjizi o ekspediciji 1922. uglavnom bili puni

detalja koji su, u svjetlu onoga što će se dogoditi dvije godine poslije,
sablasno nagovještavali veliku dramu iz 1924. godine. Na putu prema gore,
u nepoznato, toga su dana 1922. četiri čovjeka stigla do riskantne strmine
gdje su im dereze mogle dobro posluţiti. (Suvremeni penjači uvijek nose
dereze sa sobom i obično ih imaju na nogama cijelim putem do vrha.)
Međutim, oni su ostavili svoje na Sjevernom sedlu. Kako Mallory
objašnjava, »Tada smo ih silno trebali. Pa ipak, bili smo u pravu što smo ih
ostavili. Budući da su njihovi remeni čvrsto privezani uz naše cipele, ne
bismo imali ni najmanje šanse da sačuvamo svoje noţne prste od ozeblina.«
(Koţnate visinske cipele iz Malloryjeva doba bile su meke i savitljive.
Suvremeni penjači koriste plastične ili najlonske dvoslojne cipele koje su
toliko čvrste da remeni koji ih obujmljuju ne predstavljaju problem za
cirkulaciju.) Činjenica da su i 1924. Mallory i Irvine ostavili svoje dereze na
Sjevernom sedlu od presudne je vaţnosti za njihovu sudbinu.
Slično tome, dok je opisivao smjer prema vrhu koji je 1921. istraţivao više
mjeseci, Mallory je u knjizi o ekspediciji jasno iskazao zabrinutost zbog
»mogućnosti da se treba okrenuti ili pak izravno ispenjati određene
istaknute zapreke« uz greben prema vrhu. Kao najistaknutija od svih takvih
zapreka pokazala se 27 metara visoka Druga stepenica, na visini od 8604
metra. Popevši se 20. svibnja na veću visinu Mallory je mogao primijetiti tu
stepenicu kao primjetnu izbočinu na padini daleko iznad.
Ove ljude nije mučila samo hladnoća; od rijetkog su zraka bili smušeni. U
trenutku nespretnosti uţe je povuklo Nortonov zaveţljaj koji je tijekom
odmora drţao u krilu. Po Malloryjevim riječima:

»Bio je nespreman, očajnički je posegnuo za njim pa promašio.

Okrugla i meka stvar polako je dobivala na zamahu uslijed svojeg
okretanja, isprva blago poskakivanje prema dolje s jednog
grebena na drugi pretvorilo se u ubrzano i snaţno
odskakivanje te je vrijedni teret nestao iz vidokruga.«
Sa zaveţljajem je nestala vaţna dodatna odjeća.
U 14 sati, na visini od oko 7620 metara umorni su ljudi zastali da podignu
logor. Nije bilo neke ravne police te su penjači utrošili sate da poslaţu
kamenje kako bi napravili platformu za šator, no neprestano su je selili s
jednog mjesta na drugo. Još od 1922. penjači su na sjevernoj strani imali
najveći problem pri postavljanju logora V. Čak je i za Simonsonovu ekipu
1999. ovo bio logor kojeg su se pribojavali, znajući da noć ondje znači borbu
da se uhvati bar malo sna.
Naposljetku su uspjeli podići dva poluobješena šatora, ali je dno u njima
bilo toliko neravno da se gornji čovjek u oba šatora cijele noći kotrljao na
onog donjeg. Mallory je procjenjivao stanje svojih drugova. Najgore je bio
Morshead čiji su prsti na rukama i nogama bili u prvoj fazi ozbiljnih
ozeblina. Doduše, Morshead se nije ţalio, »Morao je leći kad smo stigli do
logora i bilo je očito da se ne osjeća dobro.« Malloryju su prsti također bili
promrzli dok je u padini po kojoj su mogli lako hodati s derezama urezivao
stepenice. Norton je imao ozeblinu na uhu.
Nakon gotovo besane noći muškarci su napustili logor u 8 ujutro, 21.-og,
još uvijek u nadi da će stići do vrha. Iznenada je oslabljeni Morshead shvatio
da ne moţe dalje: preklinjao je svoje kolege da nastave dok se on tijekom
dana odmara u logoru. Hladnoća je bila još gora nego prethodnog dana;
Mallory je morao zastati, skinuti jednu čizmu i pustiti Nortonu da mu
protrlja nogu dok mu se ne vrati osjet. Hodanje po strmim pločama tamnog
škriljevca bilo je još nesigurnije zbog deset do dvadeset centimetara svjeţeg
snijega.
Mallory je oko podneva shvatio da i on i njegovi partneri idu presporo. U
najboljim trenucima na sat su mogli ispenjati samo 120 metara uvis (u
Alpama je Mallory običavao ispenjati 450 metara na sat, a da se nije ozbiljno
ni oznojio). Njihov će se napredak samo usporavati kako zrak bude sve
rjeđi. Jednostavni »aritmetički izračun« jasno je pokazao da će pasti noć prije
no što se domognu vrha.
Odlučivši se oko 14.15 za povratak, prihvatili su pobjedu planine. U
pripovijedanju o ekspediciji Mallory galantno priznaje poraz: »Bili smo
spremni prepustiti nekim hrabrijim ljudima uspon na Mount Everest po
noći.«
I opet, kakvo li predviđanje iznose ove riječi! Naime, po svemu

sudeći, upravo su Mallory i Irvine 1924. postali ti hrabriji ljudi.

Na najvišoj visini do koje su stigla, trojica su muškaraca pojela svoj
skromni ručak koji se sastojao od čokolade, keksa s mentom, groţđica i
suhih šljiva; jedan od njih (čiji je indentitet Mallory stidljivo sakrio u knjizi
The Assault on Mount Everest) izvadio je pljosku s brendijem, iz koje su svi
povukli po jedan okrepljujući gutljaj. Potom su se počeli spuštati.
S očitavanjem barometra podešenim promatranjem teodolita Mallory je
odredio najvišu točku do koje je došao kao visinu od 8225 metara. U First
on Everest: The Mystery of Mallory and Irvine, Audrey Salkeld i Tom
Holzel uvjerljivo razlaţu da je prava visina koju su trojica muškaraca
dosegla
21. lipnja bila samo oko 7900 metara. Nije vaţno: to je najveća visina na
zemlji na kojoj je itko dotad bio.
Promišljenost odluke o povratku potvrdila se kasnije tog poslijepod-
neva. Do šesnaest su se sati Norton, Somervell i Mallory vratili u logor V.
Ondje je Morshead izjavio da se osjeća dobro. Četiri su se čovjeka navezala
zajedno pa krenula 600 metara nadolje prema logoru IV. na Sjevernom
sedlu. Mallory je preuzeo vodstvo te je kao najjači u toj četvorki spremno
započeo zamorni posao usijecanja stepenica za svoje partnere (što je puno
gori zadatak pri silasku nego pri usponu).
Iznenada se Morshead, koji je bio navezan kao treći, poskliznuo na
strmom obronku. Njegov je pad povukao i nepripremljenog Nortona koji je
bio posljednji na uţetu, a njih su dvojica potom povukla za sobom
Somervella. Sva trojica su se bespomoćno sunovratila prema
tisućmetarskom ponoru iznad ledenjaka Istočni Rongbuk.
Upravo usijecajući stepenicu, Mallory je imao vremena samo da zabode
svoj cepin u snijeg, preko njega prebaci uţe te predvidi jedan od dva
moguća ishoda. Kao što je zapisao u knjizi o ekspediciji, »U devedeset
devet slučajeva od sto, pričvršćeno uţe popusti ili pukne.« Nekim čudom
to se ovaj put nije dogodilo. Potezanje uslijed teţine nije bilo u jednom
snaţnom trzaju već poput harmonike jer je svaki penjač u padu apsorbirao
trzaj onog ispod sebe. Mallory ih je zadrţao uz surovu odlučnost: uţe je
strugalo po metalu kao po priveznoj bitvi«, ali cepin je ostao zabijen.
Gotovo nikad u povijesti alpinizma nije jedan čovjek samo zabodenim
cepinom uspio zadrţati trojicu drugova u padu. Rijetki takvi primjeri
postali su legendarna djela. Malloryjevo zapanjujuće zadrţavanje nije -
djelomično zato što je bio iznimno štur kad je opisivao incident. U knjizi
The Assault on Mount Everest nije samo izbjegao imenovati čovjeka koji se
poskliznuo nego je i prikrio svoj identitet pišući o onom koji je izveo čudo.
Četvorica su penjača označena samo kao »treći čovjek«, »vođa« itd. Samo je
u pismima Ruth Mallory razjasnio tko je odigrao koju ulogu. Čak i tada je
okrivljavao sebe jednako kao i ostale članove ekipe: »Tada nisam shvatio
koliko je Morshead bio nesiguran pa sam usijecao prilično loše stepenice.«
Iako nitko nije bio ozlijeđen u padu koji je zamalo bio fatalan, kad su
doteturali do logora IV. oko 23.30 sati, Morshead je bio potpuno iscrpljen.
Bio je uzimao stanke od po deset minuta nakon svake dvije minute
malaksalog posrtanja prema dolje, dok ga Norton i Mallory nisu počeli
naizmjence podupirati prebacivši njegovu ruku preko svojih ramena te ga
rukom obujmivši oko struka — sve su činili umjesto njega osim hodanja.
Do vremena kad se sljedećeg dana četvorka uspjela spustiti natrag do
logora III., Morsheadovi su prsti već pocrnjeli od ozeblina. Svi su također
bili ozbiljno dehidrirali. Somervell je priznao da je popio sedamnaest šalica
čaja. Mallory je nagađao da je ovaj popio i više.

Dva dana poslije, 24. svibnja, George Finch se zaputio na drugi pokušaj uz
pomoć kisika. Zbog fizičkog stanja svih ostalih članova ekipe, jedini mu je
izbor partnera bio nadmeni Geoffrey Bruce koji prije Everesta nije ispenjao
niti jednu pravu planinu.
Kako god bilo, dvojica su muškaraca krenula puna optimizma, govoreći
jedan drugome: »Naravno da ćemo se uspeti na vrh.« Finch je vjerovao da
će kisik u tome biti od presudne vaţnosti.
Nakraju se borba sa sjevernom stranom za ovaj dvojac pretvorila u bitku
za spas golog ţivota. U logoru V. drţali su se cijele noći za šatorsko krilo
dok ih je jak vjetar pokušavao otpuhati s planine. Čekali su i sljedeći dan
dok je oluja slabjela a potom su, premda im je preostalo malo hrane i vode,
razvukli svoju misiju i na treći dan pa krenuli prema gore. Krenuli su u
6.30, prošli najvišu točku do koje su došli Mallory, Norton i Somervell te
dodali još 152 metra svjetskom visinskom rekordu. Kisik je napravio razliku
jer su, kad su započeli pohod na vrh, Finch i Bruce zbog oluje bili puno
umorniji nego četvorica njihovih kolega iz ekipe koji su se 20. svibnja uzdali
samo u svoje snage.
Odluka o povratku za Fincha je bila teška no bila je to mudra odluka baš
kao i Malloryjeva. Kao što Finch piše u knjizi o ekspediciji, »Znao sam da se,
ako ustrajemo u penjanju, čak i za još samo stotinu pedeset metara, nećemo
obojica vratiti ţivi.« Nakraju su Bruceova stopala bila toliko ozebla da su ga
dio puta prema dolje sa Sjevernog sedla morali spuštati na saonicama.
Finchev i Bruceov neustrašivi pohod nije samo postavio novi visinski
rekord nego je na neki način pomračio i sjaj uspjeha Nortonovog,
Somervellovog i Malloryjevog hrabrog pokušaja četiri dana prije. Također,
po prvi je put uvjerio Malloryja da je kisik u bocama daleko od »klevetničke
hereze« te da bi mogao biti ključ za uspon na Everest.
Do 1. lipnja 1922. ekspedicija je već postigla izuzetne uspjehe, dosegnula
8077 metara i po prvi put upoznala tajne gornjeg dijela sjeverne strane.
Ekipa je došla do te časti po cijenu ništa veću od nekoliko slučajeva ozeblina
(najviše stradali Morshead je izgubio jedan noţni prst i šest jagodica). Da se
ekspedicija tada spakirala i vratila kući kao što je to htjela većina njezinih
članova, pothvat bi u Engleskoj bio slavljen kao golemi uspjeh.
No prema ekipi iz 1922. sudbina nije bila tako blagonaklona. Kako je
svibanj prelazio u lipanj, a monsun odgodio svoj dolazak, Malloryju je
njegova opsjednutost još jednom skrenula misli prema vrhu. Svoje je
drugove nagovorio na treći, posljednji pokušaj.
S obzirom na situaciju, većina ih je bila previše iscrpljena za još jedan
pokušaj. Finch je junački krenuo ali je bacio rukavice u logoru I. budući da
se još nije oporavio od tegoba koje su ga mučile od 24. do 26. svibnja.
Sedmog su lipnja Mallory, Somervell i kolega iz ekipe Colin Crawford
poveli četrnaestoricu nosača prema Sjevernom sedlu. Obilje novog snijega
prekrilo je padinu, ali Mallory je zaključio da su uvjeti idealni za urezivanje
stepenica. Dok se ekipa pribliţavala sljemenu, Somervell je predvodio
prijelaz blagim koridorom. Mallory piše: »Bili smo zatečeni zlokobnim
zvukom, oštrim, koji je privlačio paţnju, nasilnim pa ipak nekako mekim
poput eksplozije nenabijenog puščanog praha. Nikad nisam na planini čuo
takav zvuk; no svi smo, smatram, instinktivno znali o čemu se radi.«
Tridesetak metara iznad ekipe pokrenula se lavina. Trojica Engleza koja
su bila najviša na strmini i nosači koji su im bili najbliţe bili su pometeni i
bačeni niz strminu, ali ne daleko. Uspjeli su se zaustaviti i iskopati se.
Nosače koji su bili niţe lavina je zahvatila i bacila preko ledene stijene
veličine dvanaest na osamnaest metara. Njihovi su se drugovi sjurili niz
strminu i mahnito počeli kopati po ostacima lavine ispod grebena. Sest
nosača pronađeno je mrtvo, vjerojatnije od posljedica pada nego od gušenja
pod snijegom. Tijelo sedmog nije nikad pronađeno.
Preplavljena tugom desetorica su se preţivjelih stuštila do logora III.
Mallory je bio zapanjen vladanjem Šerpi u ovoj tragediji:

»Preţivjeli nosači koji su izgubili svoje prijatelje ili braću

ponašali su se dostojanstveno, nisu izvodili bučne
predstave premda su osjećali tugu. Pitali smo ih ţele li poći
gore i donijeti tijela da ih se pokopa kako valja. Odlučili su
ostaviti ih gdje su bila.«

Dok se ekipa klipsajući vraćala s planine, Howarda Somervella je mučilo,

»Zašto, o zašto nije jedan od nas Britanaca podijelio njihov usud?« Krivnju
za nesreću naprtili su Malloryju na ramena, ne samo zato što je forsirao
posljednji pokušaj nego i zato što je došao do Sjevernog sedla u dvojbenim
snjeţnim uvjetima. Tom Longstaff, koji je u trenutku kad se dogodila
nesreća iz baznog logora već krenuo kući, bio je nemilosrdan. »Pokušavati
takav uspon u Himalaji nakon što snijeg svjeţe napadaje idiotizam«,
napisao je jednom kolegi dva mjeseca poslije.
 U pripovijedanju o ekspediciji Mallory je s bolom evocirao korake svoje
ekipe koji su ih doveli do katastrofe, naglas se pitajući je li trebao unaprijed
uočiti opasnost. »Više iskustva, više znanja moţda bi nas upozorilo da ne
idemo tamo«, napisao je u dvojbi. »Čovjek nikad ne zna dovoljno o snijegu.«
Mallory nije činio ništa da umanji svoju odgovornost te je napisao
Geoffreyju Winthropu Youngu: »Ja sam krivac... Je li vam poznat onaj
osjećaj kad čovjek ţali jer se ne moţe vratiti i poništiti ono što se dogodilo?«
Preostali dio svog prilično kratkog ţivota nosio je u sebi crnu rupu krivnje
zbog katastrofe. Clare Millikan uvjerena je da je glavni razlog zbog kojeg se
Mallory vratio na Everest 1924. bila ideja da bi uspjeh na neki način mogao
ublaţiti tragediju u koju je odveo sedam vjernih nosača.

Malloryjev vjerni prijatelj i mentor Geoffrey Winthrop Young pokušao mu je

olakšati povratak ustrajući da se krivnja za nesreću ne moţe pripisati bilo
kojem čovjeku već »sjeni velikog, opasnog ‘slučaja« te ga podsjetio:
»Preuzeo si svoj udjel, glavni udjel u riziku. U ratu moramo činiti i gore
stvari: moramo naređivati vojnicima da idu u opasnost i u trenucima kad je s
njima ne moţemo dijeliti.«
Sve je to Malloryja tek slabo tješilo. Kod kuće su gä morile teške misli
o ekspediciji, čak i kad se bacio na traţenje novog posla. U međuvremenu je
poduzeo tromjesečnu turneju po Americi drţeći predavanja o Everestu.
Turneja je bila financijski neuspjeh, Malloryju se pak nije svidjela većina
onog što je vidio u SAD-u, a i nedostajali su mu Ruth i djeca. Clare je tada
imala sedam, Beridge šest, John samo dvije godine. Otkad se rodila Clare,
zbog rata i Everesta Mallory je kod kuće proveo samo pola vremena.
U proljeće 1923. Mallory je započeo s poučavanjem povijest i na pučkom
učilištu u sklopu sveučilišta u Cambridgeu. Novom se zanimanju prepustio
s entuzijazmom, putujuć i između Cambridge;! i obiteljskog doma u Holtu.
Tijekom tih mjeseci u njegovoj je vezi s Ruth bilo napetosti. Kao dokaz za to
imamo samo neke dvosmislene Fraze u pismima. Međutim, njihova
međusobna, kao stijena čvrsta odanost nije bila ozbiljno poljuljana. U
listopadu 1923. preselio je obitelj u Cambridge. U Herschel Houseu, on i
Ruth su se smjestili sa ţeljom da ondje urede i uljepšaju svoje idealno
boravište.
Everest nikad nije bio daleko od Malloryjevih misli. Još je jednom pisao
poglavlja za sluţbenu knjigu o ekspediciji. Sama pak predavanja koja je
drţao po Americi temeljio je na objašnjavanju neupućenima u čemu leţi
privlačnost pokušaja da se dosegne najviša točka na zemlji, od proslavljene
»Zato što je ondje« dosjetke do opširnijih - pa makar podjednako aforističnih
- objašnjenja poput ovih redaka iz jednog od njegovih američkih govora:
 »Pretpostavljam da idemo na Mount Everest, kad dobijemo
priliku, jer si - u par riječi - ne moţemo pomoći. Ili, da kaţem na
drugačiji način, jer mi, penjači... da odbijemo tu avanturu bili
bismo u opasnosti da se osušimo kao grašak u svojoj mahuni.«

U promišljenom neobjavljenom eseju koji je napisao o tom dobu, pod

nazivom »Ljudi i planine: Kockar«, Mallory se pošteno suočio s pitanjem
opasnosti i rizika u planinama. Još se jednom čini da njegove riječi sablasno
predviđaju budućnost:

»Jasno je da je ulog koji penjač riskira izgubiti jako vaţan za

njega: radi se o pitanju ţivota i smrti... Kako bi pobijedio u ovoj
igri, on prvo mora doseći vrh planine - ali, još i više, mora se
spustiti sigurno. Sto je teţi put, što su brojnije opasnosti, to je veća
njegova pobjeda.«

U završnom dijelu Mallory se hvata u koštac s neizostavnim katastrofama

poput one koja ga je zadesila ispod Sjevernog sedla: »No kad kaţem da je
naš sport hazarderski, ne mislim pritom da je velika šansa da ćemo poginuti
penjući se na planinu, već da smo okruţeni opasnostima koje će nas ubiti
ako im to dozvolimo.«
Bilo je neizbjeţno da će se britanski penjač vratiti na Everest, ako već ne
1923-, a onda u proljeće 1924. godine. Usprkos njegovoj podvojenosti, kad se
gleda unatrag, Malloryjevo se pridruţivanje ekspediciji čini neizbjeţnim.
Ova mu je planina postala sudbina.
Samo nekoliko mjeseci nakon što jc prihvatio svoj posao na pučkom
učilištu, zamolio je Cambridge da mu da polugodišnju stanku uz pola plaće.
Njegova je alma mater tome rado udovoljila. Pa ipak, kad se Mallory po
treći put suočio s Mount Everestom, to nije bilo u radosnom iščekivanju kao
1921. i 1922., već s mračnim fatalizmom. Svojem je prijatelju s Cambridgea i
Bloomsburyja, Geoffreyu Keynesu, povjerio ono što se nije usudio reći Ruth:
»Ovo će više od planinarenja biti pravi rat. Ne očekujem da ću se vratiti.«
Spašavanje

U k r a j i n c i k o j i s u b i l i v i s o k o na planini, na vrhu Prve stepenice,

tek su u 21 sat, 8. svibnja, poslali svoj uznemireni radiopoziv. Nismo izravno primili
njihov poziv. U baznom logoru vođa ukrajinske ekspedicije Valentyn Simonenko
često je dolazio do naših šatora i raspitivao se kako stoje stvari. Dan je odmicao, a on
je postajao sve zabrinutiji za svoje kolege. Potom je primio poziv na svoj voki-toki te
nam ispričao što se dogodilo.
Ukrajinci su bili dobri penjači - pravi profesionalci, koliko već netko u Ukrajini moţe
biti profesionalni penjač. Bili su odlučni popeti se na vrh bez kisika. Ne mislim ih
osuđivati, ali ova je odluka neizbjeţno oslabila okvire njihove sigurnosti. Bez kisika
čak i jednostavne stvari poput vezanja uţeta, ukapčanja karabinera za osiguranje i
izvođenja pojedinih pokreta penjačkom tehnikom postaju znatno teţe.
U usporedbi s nama, Ukrajinci imaju vrlo krut pristup penjanju. Deset dana prije
rekli su nam, »Idemo na vrh 8. svibnja.« Svoj su napad na vrh planirali na logističkoj
piramidi, pri čemu se penjači i zalihe kreću od logora do logora po unaprijed
određenom rasporedu. Kad je 8. svibnja ispao najgori dan prošlog mjeseca, nije se
činilo da imaju dovoljno fleksibilnosti kako bi promijenili svoje planove.
Tri penjača koja su tog dana krenula prema vrhu bili su Slava, Vasil Copitko i
Volodymyr Gorbach. Stigli su na vrh oko 13.30, što je bilo dobro prolazno vrijeme,
no njihovi su se problemi počeli umnaţati pri silasku kako je nevrijeme jačalo. Za
silazak im je trebalo puno dulje nego što su predvidjeli. Na koncu se samo Slava —
koji je zadivljujuće snaţan penjač — uspio vratiti u logor VI. Negdje iznad njega,
Vasil i Volod su se zaustavili kako bi proveli noć vani. Slava je bio taj koji se u 21 sat
javio radioni s Prve stepenice.
 Iznad logora VI. obično ne bivakirate bez ozbiljnih posljedica. Kad smo
saznali da se Volod i Vasil nisu uspjeli vratiti u logor, znali smo tla su gotovo
sigurno u nevolji.
Ukrajincima odajem priznanje jer su u logoru V. imali druge članove ekipe koji
su bili spremni pomoći onima koji su se uspinjali na vrh. Navečer se vrijeme
smirilo, ali na velikim je visinama bilo jako vjetrovito. Velika je razlika kad puše
vjetar. Moţete biti u izvrsnoj formi, popiti dovoljno tekućine, najesti se i
učinkovito se kretati, ali vjetar će smjesta iz vas izvući svu snagu koju imate.
Kad se nevrijeme raščistilo, 9. svibnja, popeli smo se do visinskog baznog
logora, kako bismo bili spremni preuzeti svoju ulogu u spasilačkoj akciji kakva
već bude potrebna. Ujutro je Slava iz logora VI. ponovno krenuo prema gore u
potrazi za svojim drugovima. Pronašao je Voloda, samog, nedaleko od Prve
stepenice, u zbilja lošem stanju, vjerojatno je već pretrpio ozbiljne ozebline. Kako
je sam Volod kasnije ispričao, prethodne je večeri jednostavno sjeo i pokušao
preţivjeti noć, budući da je bilo mračno, da mu je bilo silno hladno i da je bio
iscrpljen. Ali Vasil je odlučio nastaviti spuštanje sam, po mraku. To je bila realna
mogućnost dok mu čeona svjetiljka nije prestala svijetliti. Tada je pronalazak
smjera - posebno kod pukotina na izlazu, gdje se sjeveroistočni greben spaja sa
Ţutim pojasom - postao iznimno problematičan.
Slava je motivirao Voloda i dopratio ga do logora VI. To što je uspio, i - dalje bez
kisika, dan nakon uspona navrh, bez ozeblina, čini Slavin pothvat jednim od
najveličanstvenijih kojima sam svjedočio na planinama. Nije bilo dvojbeno da je
Volodu spasio ţivot. Međutim, dok su se spuštali, nisu uočili nikakve Vasilove
tragove.
Jedna od klasičnih pogrešaka pri penjanju na velikim visinama je razdvajanje,
a to je ono što su Vasil i Volod učinili. Pogledajte sve nesreće na Denaliju tijekom
godina - gotovo svaki put kad se ekipa razdvoji na velikoj visini, dogodi se
katastrofa. Ne znam jesu li ova dva čovjeka uistinu donijela promišljenu odluku.
Ali kad se ovako razdvojite, od osobe koja je mogla voditi računa o nekom
drugom, koja je bila dio ekipe, postajete usredotočeni samo na vlastito dobro.
Slava je spustio Voloda do logora VI., gdje je proveo noć 9. svibnja. Druga
dvojica članova ekipe popela su se do logora VI. kako bi pomogla. Volodovo se
stanje u međuvremenu pogoršalo. Više nije imao snage za hodanje. Stoga su 10.
svibnja njegovi drugovi i nekoliko Šerpa iz ekspedicije gruzijskih penjača ispleli
od uţadi malenu košaru nalik sjedalici kako bi u njoj nosili Voloda. Nosili su ga
svih 900 metara prema dolje do Sjevernog sedla, po dva muškarca sa svake
njegove strane, izmjenjujući se na poslu - to je bio još jedan nadljudski napor.
Russell Brice, iskusni novozelandski vodič dotle je organizirao nastavak
spasilačke akcije sa Sjevernog sedla. Nama, Amerikancima, dao je zadatak da
spustimo Voloda niz strme ledene padine ispod Sjevernog sedla, što je tehnički
mnogo zahtjevniji teren nego sjeverna strana između logora VI. i IV. Pretpostavljam
da nas je Brice odabrao jer smo imali najviše zajedničkog iskustva u spasilačkom
radu.
Simo je na MountainZoneu izvijestio da su »neke ekspedicije donirale svoj kisik i
Šerpe, a neke su ekspedicije odbile pomoći na bilo koji način. Jedna grupa Šerpa
traţila je dvjesto dolara po osobi kako bi pomogla u spašavanju.« Ja nisam svjedočio
da je ijedan tim odbio pomoći ili da su Šerpe traţili novac, ali čule su se takve
glasine. Kako je Simo napisao, hitna situacija poput one u kojoj se našao Volod
»izvlači ono najbolje i ono najgore« iz penjača koji se nađu u blizini.
Do poslijepodneva 10. svibnja, Andy Politz, Jake Norton, Tap Richards i ja popeli
smo se do Sjevernog sedla kako bismo pomogli. Budući da je prenošenje Voloda iz
logora VI. jako dugo trajalo, onamo je stigao tek u 22.30
Shvatili smo da ćemo morati obaviti poziv radi trijaţe, ovisno o Ukrajinčevom
stanju. Moţe li si dozvoliti još jednu noć u logoru VI., a potom se spustiti sljedećeg
dana? Ili je njegovo stanje toliko kritično da ga moramo odmah spuštati, po noći?
Povremeno je snijeţilo, a sad je bilo i tamno i mračno. Donijeli smo Voloda u šator
u kojem smo kuhali, dali mu kisik i intramuskularnu injekciju snaţnog stimulansa
deksametazona. Bio je na rubu komatoznog stanja, puls mu je bio oko šezdeset, a
krvni tlak opasno nizak, šezdeset sa dvadeset. Jaukao je od bolova. Jedva je mogao
razgovarati s jednim od svojih drugova. Netko je rekao da su Volodove noge
pretrpjele ozebline do koljena, no to je moţda bilo pretjerivanje.
Postalo je jasno da ga moramo nositi prema dolje tijekom noći. Do trenutka kad je
Volod stigao, nas smo četvorica već sve organizirali. U spasilačkoj operaciji poput
ove, jedna osoba mora preuzeti odgovornost i odlučiti kako postupiti, a potom biti
onaj koji zapovijeda paljbu. Na ovaj način sve je jednostavno učinkovitije.
 DR

U 1 9 9 9 M A L L O R Y & I R V I N E Research Expeditions da se posluţimo sluţbenim

nazivom ekspedicije, sudjelovao je niz vrlo snaţnih penjača. Andy Politz, Eric
Simonson i Dave Hahn već su se prije popeli na Everest. Bili su i veterani u desecima
potraga i spasilačkih misija.
Pa ipak, do 10. svibnja postalo im je jasno da je najjači penjač u ekipi Conrad
Anker - iako nikad nije bio na visini većoj od 7300 metara. Većina ostalih članova bili
su profesionalni vodiči. Conrad je odradio neke vodičke ture, ali je promišljeno
okrenuo leđa ovakvom modusu vivendi. S trideset šest godina, gotovo dva desetljeća
nakon što je počeo s penjanjem, ono što ga je motiviralo više od svega bila je prilika
da utre teške nove smjerove na malo poznatim planinama u udaljenim krajevima
svijeta.
Do proljeća 1999. Conrad Anker nije bio razvikano ime na američkoj penjačkoj
sceni. Zarađivao je za ţivot prvenstveno kao sponzorirani penjač tvrtke North Face,
koja se bavila proizvodnjom alpinističke opreme, a prva je uvela praksu - koja je u to
doba bila novina u SAD-u, premda već uobičajena u Europi - da vrhunskim
penjačima plaća redovnu plaću kako bi dizajnirali i reklamirali proizvode North
Facea, druţili se s klijentima, pojavljivali se u trgovinama te se ostatak vremena
penjali na kvalitetne uspone.
U redovima sponzoriranih sportaša North' Facea katkada bi zavladalo prilično
ţestoko suparništvo. Činilo se da Anker nije bio svjestan tog nadmetanja. U
međuvremenu je redao sjajne uspjehe jedan za drugim, pronoseći svoja djela samo u
povremenoj skromnoj bilješci ili članku u American Alpine Journalu, a njegov je
ugled među znalcima rastao. Do kraja god ine 1999. bio je priznat kao jedan od tri ili
četiri najbolja penjača-istraţivača u Americi.
Iako je predahe uglavnom provodio u Tellurideu u Coloradu, Conradovo je srce
još uvijek bilo u kući u Big Oak Matu u Kaliforniji (u zemlji Zlatne groznice, nešto
zapadnije od doline Yosemite), gdje ţive njegovi roditelji.
Njegova je majka Helga Njemica, a otac Wally je Amerikanac miješanog
njemačkog i škotsko-irskog porijekla. Usprkos svojim lutanjima Conrad je ostao vrlo
blizak s roditeljima koje naziva »moji najbolji prijatelji«.
»Moja majka voli reći da sam se penjati počeo već u maternici«, kaţe Conrad -
budući da su ona, kad je bila trudna s njim, svojim trećim djetetom, i njezin suprug
često planinarili po divljinama Yosemitea. Kao dječak Conrad je s Obitelji odlazio na
dulja logorovanja. Smatra da su mu ti izleti dali dobru podlogu kao penjaču. »Danas
puno ljudi dolazi u ovaj sport trenirajući na stijenama u dvoranama«, kaţe on. »Oni
moţda znaju kako se popeti preko prevjesa, ali ne znaju što ti moţe napraviti
popodnevni prolom oblaka ako nisi podigao šatorsko krilo. Ja sam to naučio u ranoj
dobi.«
Usprkos svojoj praksi u logorovanju, Conrad se nije počeo baviti alpinizmom do
relativno kasne dobi od osamnaest godina. Od početka je puno obećavao,
predvodeći uspon od 5.7 na ljestvici teţine (koja je bila u rasponu od 5.0 do 5.14), u
tenisicama, samo nekoliko tjedana nakon što se prvi put navezao na uţe. Njegova je
prva ekspedicija bila pokušaj uspona na Mount Robson, veličanstven i opasan vrh u
kanadskom dijelu Stjenjaka: »Jadno smo se proveli.«
Godine 1987. American Alpine Club dao je Conradu četiristo dolara stipendije za
mlade penjače kako bi pošao na ekspediciju na Kichatna Spires, uvjerljivo
najnazupčaniju i najviše zastrašujuću među niţim planinama na Aljasci. S trojicom
kolega uspio je u petodnevnom, prvom usponu jugoistočnom stranom na Gurney
Peak te ušao u elitu američkih alpinista sposobnih izvesti prvoklasne uspone na
glavne vrhunce u lošim vremenskim uvjetima.
Istodobno se Anker kampanjski obrazovao te je u dobi od dvadeset šest godina na
Sveučilištu Utah konačno diplomirao »komercijalnu rekreaciju« - »u biti
menadţment hotela i resorta«, pojašnjava. »Nisam studirao pravocrtno. Svakog sam
proljeća odlazio na ekspediciju, a i radio sam da bi pomogao u plaćanju koledţa.«
Poput mnogih strastvenih penjača, Conrad u svojim dvadesetima nije odabirao
poslove s obzirom na potencijal za građenje karijere, nego u skladu s tim koliko su
mu davali slobode da ode kad mu puhne — »bilo kakav posao«, objašnjava, »na
kojem sam mogao raditi, uštediti nešto novca, pa onda dati otkaz da bih otišao na
penjanje.« Na taj se način pet godina uzdrţavao radeći u građevini. l ijekom koledţa
radio je za pultom u trgovini North Facea u Salt Lake Cityju i prodavao karabinere i
vjetrovke od Gore-Texa - to je bila njegova prva veza s kompanijom koja će mu
kasnije plaćati da se penje.
Kratak izlet u poduzetništvo - s penjačkim je kolegom Conrad osnovao Alf Wear,
tvrtku s dva zaposlena koja je prodavala kape od flisa i bermude - nije ga ispunio.
Svojem ocu, bankovnom nadzorniku, pripisuje zaslugu za davanje ključnog poticaja.
»Otac mi je rekao da se idem penjati, da to iskoristim najviše što mogu, budući da
čovjek uvijek moţe prodavati kape sa šezdeset pet. Stoga sam prodao tvrtku za deset
tisuća dolara što se u to doba činilo kao velika svota.«
Oslobođen da moţe slijediti svoju strast, Conrad se nije razvio samo u
prvoklasnog alpinista, nego i u penjača širokog raspona sposobnosti. Većina se
penjača specijalizira: penjanje isključivo po suhim stijenama, okomicama, ekspedicije
na osamtisućnjake u Himalaji. Conrad je bio izvrstan u svim vrstama alpinističkih
vještina. Do tog je vremena, primjerice, njegov ţivotopis uključivao brojne
jednodnevne uspone kroz osam različitih smjerova u El Capitanu, u Yosemiteu, koji
je inače raj za penjače po suhim stijenama koji jedva da znaju drţati cepin za led u
ruci. Pa ipak je Conrad »skinuo« i pakleno teške uspone kao što su »Tri problema«
Patagonije, Cerro Torre, Torre Egger i Cerro Stanhardt; sam je ispenjao prvenstvene
smjerove u ledenim pustošima Antarktike, s lakoćom su mu uspjeli prvenstveni
usponi na tako impresivne planine kao što su Latok II u Karakorumu u Pakistanu i
Mount Hunter na Aljasci.
Ankerov prijašnji partner, fotograf i alpinistički veteran Galen Rowell hvali tu
raznolikost: »Conrad moţe skijati niz djevičanske padine visokih vrhova na ledenoj
Antarktici, ispenjati smjerove po El Capu u jedan dan iz puke zabave, izvesti
sportski uspon teţine 5.12, popeti se uz Khan Tengri u Tien Shanu brţe nego
vrhunski ruski sportaši, ispenjati sjevernu stranu Everesta ili Latoka, uzdići se po
najdivljijim smrznutim ledenjacima, neumorno trčati po planinskim putevima i usto
uţivati u izlascima s prijateljima razgovarajući o drugim stvarima osim planina.«
Čovjek s presudnim formativnim utjecajem na Conrada kao penjača, partner koji
mu je posluţio kao pravi mentor, bio je Terrance »Mugs« Stump kojeg je Conrad
upoznao 1983., dok su se penjali u okolici Salt Lake Cityja. Više od deset godina
stariji od Conrada, Stump je već bio legenda, poznat po fantastičnim usponima na
velikim gorskim lancima koje bi često izveo solo, pritom uopće ne promovirajući
sam sebe (nije redovito pisao članke za penjačke časopise). Stump je bio zvijezda kao
defanzivno krilo kod Joea Patenta na Penn Stateu i natjecao se u Orange Bowlu, ali je
igrajući američki nogomet ozlijedio lijevo koljeno. Svoj je pravi poziv otkrio tek u
kasnim dvadesetima.
»Bio je uistinu motiviran da postane pravi penjač«, prisjeća se Conrad. »Govorio
bi ‘Ne moţeš se prodati vodeći šeprtlje po proslavljenim skijaškim spustovima.
Moraš se zbilja penjati, moraš ispenjati ovaj, ovaj i ovaj vrh, u tome je bit.’«
Conrad je brzo napredovao od učenika do pravog partnera. »Nietzsche je napisao
odlomak u kojem govori o ‘lopti znanja. Ne bismo bili ondje gdje jesmo kao ljudska
bića da ne postoji kolektivno znanje koje prelazi s jedne generacije na drugu. Slično
je bilo s Mugsom i sa mnom. On je imao tu loptu energije i znanja. Nekih bi dana
loptu predao meni pa bih se ja penjao bolje od njega, a drugih bi je dana traţio
natrag. Bili smo pravi par, imali smo isti smisao za humor i on me usmjerio na put
kojim se postaje profesionalni penjač.«
Četiri su godine Mugs i Conrad ţivjeli zajedno u Sandyju, predgrađu Salt Lake
Cityja, u kući koju im je osigurao John Bass (nećak Dicka Bassa, prvog čovjeka koji je
ispenjao sedam vrhova, odnosno najviše točke na svim kontinentima), koji je
provodio izvanrednu ideju podrţavanja američkog alpinizma pomaţući penjačima
koji obećavaju poput Stumpa i Ankera.
Mugs i Conrad često su se penjali zajedno, od Yosemitea do Aljaske. Njihova se
epska priča dogodila na Eyetoothu, nemilosrdnom šiljku od leda i granita
jugoistočno od Denalija. Snaţna oluja drţala je dvojac zarobljen na visećoj platformi -
napravljenoj od šatora koja visi s klinova iznad ponora - tijekom sedam dana i noći.
»Ostali smo bez hrane«, prisjeća se Conrad. »Vjerojatno smo se mogli spustiti po
uţetu, ali Mugs je bio raspoloţen da visi, stoga smo se jednostavno opustili i ostali
ondje dok se oluja nije smirila.« Stump je dolazio iz doba prije onog u kojem su
američki penjači mogli ţivjeti od sponzorstava. Profesionalni je penjač postao tako
što je gotovo cijelo vrijeme vodio penjačke ture. Umjesto da se drţi rutine vođenja po
istim komercijalnim stazama opet i iznova, primjerice po standardnoj stazi na
Rainier ili West Buttress na Denaliju, Stump je vodio ambiciozne klijente na smjerove
kojima se rjeđe prolazilo. Na jednom od takvih izleta, 1992., pri silasku sa South
Buttressa na Denaliju, pod Stumpom je, dok je istraţivao ledenjačku pukotinu koja
im se našla na putu, popustio njezin gornji rub. Zakopale su ga tone snijega, tijelo
mu nikad nije pronađeno.
Mugsova je smrt vjerojatno bila najteţi udarac u Conradovu ţivotu. Na neki način
nikad nije prebolio taj gubitak. Velik dio njegove odlučnosti da ne zarađuje za ţivot
kao vodič proizlazi iz Mugsove »besmislene« nesreće na laganoj stazi dok se brinuo
za klijente, »Ove je godine na Ewerestu«, priča Conrad, »na dan kad smo pakirali
bazni logor bila sedma obljetnica Mugsove smrti. Uzeo sam sve borovice preostale
od pujt, pola jutene vrećice, i zapalio ih u jedan veliki, uzbibani oblak.«
Poput svih ozbiljnih alpinista, Conrad je imao svoj popis trenutaka kad je jedva
izvukao ţivu glavu. Najbliţe je smrti bio 1991. na Middle Triple Peaku na
Kichatna Spiresu na Aljasci. Conrad i njegov dugogodišnji prijatelj Seth Show
poduzeli su drugi uspon na znamenitu istočnu stijenu i baš su završavali sa
spuštanjem. Kad ih je samo dvadeset pet metara okomice dijelilo od ledenjaka,
Show je stigao do kraja uţeta i spremio se zakvačiti za sidrište koje je Conrad
postavio na udaljenosti od šezdesetak centimetara. Baš kad je posegnuo da se
ukopča karabinerom, odlomila se snjeţna polica na koju je stao da predahne.
Shaw je još uvijek bio navezan, na kraju devedeset metara dugog uţeta
provučenog kroz sidrište na strmini. Penjači obično zaveţu čvorove na oba kraja
uţeta, kako jedan kraj uţeta ne bi slučajno iskliznuo; u uobičajenim okolnostima
lomljenje snjeţne izbočine nema posljedica.
»Jednostavno smo bili iscrpljeni«, prisjeća se Conrad. »Bili smo u ovom smjeru
pet dana. Išli smo na vrhove Kichatne s malo tereta, s hranom za samo četrnaest
dana, a ovo je već bio naš dvadeset prvi dan. Nekako sam zavezao čvor na jednom
kraju uţeta ali ne i na drugom.«
Tako je Shawova teţina visjela o jednom čvoru, povukla je uţe kroz* gornje
sidrište i poput crte zafijuknula bez zapreke preko kolotura. Shaw je padao
dvadeset pet metara i snaţno udario u ledenjak.
»Mislio sam da je mrtav. Dakle, zatekao sam se u aljaškim planinama, bez
radija, najbliţe ljudsko biće bilo je udaljeno stotinjak kilometara, bez uţeta.
Pomislio sam, o, Boţe, kako ću se odavde izvući?«
Sve što je Conradu bilo na raspolaganju da se oslobodi iz beznadne situacije bio
je mali komplet penjačke opreme, nekoliko frienetava i zaglavaka te pet ili šest
klinova. Počeo je postavljati ona pomagala koja je mogao staviti u rijetke pukotine
na okomitoj površini i polako počeo sa silaskom u sigurnost. Morao je prebacivati
svoju teţinu na jedno nesigurno uporište, prebaciti se na uporište ispod i potom
skinuti gornji friend ili zaglavak kako bi ih ponovno koristio dok se bude spuštao.
Cijelo je vrijeme pokušavao imati po tri međusobno povezana osiguranja
učvršćena u stijeni. »Činilo se kao da pokušavam proći pustinju«, prepričava on,
»pomoću šest metara tračnica koje moram povlačiti od natrag i ponovno ih slagati
pred sobom.
Počeo sam slušati glasove. Ljudske glasove, ali nisam mogao razabrati što
govore. Bila je to najčudnija stvar koju sam ikad iskusio u ţivotu. Naposljetku,
Seth je došao k sebi i ustao. Začudo, nije bio teško ozlijeđen. Razgovarali smo. On
se valjao u snijegu. Još uvijek mi nije mogao nikako pomoći. Nije imao dovoljno
opreme da se popne do mene s uţetom, a usto je bio iscrpljen do krajnjih granica.
Samo sam pomicao opremu, čistio led s puta, pokušavao imati tri
pričvršćena osiguranja u svakom trenutku. Onda sam se iznenada
poskliznuo i sve se raspalo - sva su tri osiguranja ispala u jednom
trenutku.«
Conrad je padao gotovo dvadeset pet metara, udarivši u stijenu leđima, a potom i
glavom. Pa ipak, snijeg na ledenjaku na koji je sletio spasio ga je od smrti, baš kao i
Shawa. Conradova je leđa presijekla snaţna bol (ozljeda ga još uvijek povremeno
muči, osam godina poslije), ali dvojac je sada čekala pedesetak kilometara duga
skijaška tura do Rainy Passa, i to bez hrane. Očajnički pohod trajao je trideset šest
sati. Usput su naišli na lovačku kolibu; u njoj su se nasitili iz staklenke s maslacem
od kikirikija i vrećica sa solju i paprom (koji su bili ostavljeni radi sušenja komada
svjeţeg mesa losova koje bi onamo sljedećeg listopada mogli dovući lovci). Sretni jer
su bili ţivi, prešli su rijeku Happy i stigli do konačišta u lovačkoj kući na Rainy
Passu gdje ih je pokupio njihov lokalni pilot.
Profesionalna prekretnica u Conradovom se ţivotu dogodila 1993., kad ga je
North Face odabrao za sponzoriranog penjača. Njegov mu je prvi ugovor donio
relativno malu plaću, ali mogao je zadovoljiti svoje potrebe jer je ţivio skromno te
imao dodatni prihod od neobičnog tesarskog posla. Do 1999. Conrad je već
zarađivao pristojnu svotu od angaţmana za North Face, premda je odlazak na
Everest kao posljedicu imao toliko propuštenih obveza da je - baš kao Mallory 1924. -
pristao da mu plaću smanje napola.
Kao predstavnik North Facea Conrad putuje diljem zemlje, drţi projekcije, vodi
potencijalne klijente na lagane skijaške ili penjačke ture, ili pak demonstrira uspone
na umjetnoj stijeni. Zna biti ciničan kad priča o poslu, koji ponekad opisuje kao
»zoološki vrt«. Pa ipak, na svoj uobičajeno iskreni način, pokazuje entuzijazam vezan
uz svoje susrete s publikom ţeljnom da iskusi pustolovinu, makar i iz druge ruke.
»Svoje projekcije i skijaške izlete mogu koristiti kao priliku da podijelim svoj
pogled na ţivot koji je u biti budistički«, kaţe. »Ljudi dolaze da vide moje slike s
penjanja, da sudjeluju u mojim pustolovinama, no pritom mogu iskoristiti priliku da
govorim o tome kako je vaţno biti dobra osoba, kako ljutnja i mrţnja ometaju
ekspediciju, kako je katkada potrebno malo napora da se huile pozitivan a ne
negativan, ali to na koncu obogaćuje ţivot. Htio bih iskoristiti to sto mi razglašenost
ili slava donose na put za nešto dobro, kao što primjerice Sir Edmund Hillary čini
gradeći škole i bolnice u Nepalu. Htio bih podijeliti s drugima kako mi je planina
promijenila ţivot i postati glasnogovornik dobra.«
Ankerov partner na mnogim ekstremnim usponima tijekom posljednjih sedam
godina Alex Lowe kaţe: »Više od ikoga s kim sam putovao i penjao se, Conrad se
posvećuje ljudima oko sebe, dajući im sebe, svoje vrijeme i svoju beskonačnu
energiju. Nitko tko s njim dođe u kontakt ne ode bez dojma.«
S trideset šest godina Conrad ima 188 centimetara i teţak je 80 kilograma, premda
je ponešto izgubio na Everestu. Njegova kosa pješčane boje obično je nepočešljana i
raskuštrana, kao da je njome prohujao vjetar, a jednodnevna brada često pokriva
njegove obraze i bradu. Njegovo je ponašanje blago i nepogrešivo pristojno, premda
svoje plavozelene oči drţi netremice prikovane uz sugovornika. Čak i dok se odmara
u svojem stanu, tijelo mu zadrţava mačju gracioznost, spremno da poskoči, kao
izniman sportaš u iznimnoj formi.
Tijekom tugovanja zbog smrti Mugsa Stumpa, zaglibivši u jednogodišnjoj
depresiji, Conrad je naučio slikati vodenim bojama. Ova mirna okupacija postala mu
je ozbiljan hobi kojim se bavi i na ekspedicijama. Njegovi vješto naslikani krajolici
imaju neku vrstu japanske jednostavnosti. Daruje sve slike koje dovrši i nikad ih ne
potpisuje.
S obzirom na fascinaciju svime što ima veze s budizmom, na Everestu je Conrada
silno zainteresirao ţivot vodiča jakova koji su prenosili 7200 kilograma hrane i
opreme iz baznog logora do visinskog logora, kao i ţivot Šerpa koji su na visinama
pratioci od neprocjenjive vrijednosti. »Budući da su Sjedinjene Drţave tek nedavno
ustanovljene, usprkos Indijancima«, kaţe on, »u našoj zemlji zapravo ne postoji
prava kultura planina. U krajevima poput Tibeta, u potpunosti me fasciniraju
planinske kulture koje se ondje njeguju čitav niz stoljeća.«
Dobri penjači uglavnom nisu duboko empatični muškarci i ţene. Previše ih
zaokupljuju njihovi osobni ciljevi trijumfa i dokazivanja. Conrad Anker je iznimka. I
baš kao što ga je njegova suosjećajna otvorenost navodila da provodi sate i sate
tumarajući s vodičima jakova iako nisu mogli razmijeniti niti jednu razumljivu riječ,
nije začudilo da je, kad je Ukrajinac Volod Gorbach usred noći gotovo na samrti
leţao na Sjevernom sedlu, Conrad bez oklijevanja preuzeo vodstvo nad teškom i
opasnom evakuacijom koja bi Volodu mogla spasiti ţivot.
 CA

SMJESTILI SMO VOLODA U SKED - leţaljku-saonice koje pomalo nalikuju

velikom plastičnom burritu - a ispod njega jastuke od pjene. Opasali smo ga
njegovim penjačkim pojasom, svezali za gornji dio saonica, umetnuli u njegovu
vreću za spavanje i omotali tako da ne ispadne iz saonica. Bili smo nas četvorica
Amerikanaca - Tap Richards, Jake Norton, Andy Politz i ja - te Silvio, vrlo snaţan
talijanski penjač.
Znali smo da pritvrđena uţad postoji na cijelom strmom dijelu ispod Sjevernog
sedla, te da su sidrišta fiksirana na svakih 45 metara. Imali smo svoje uţe dugačko
180 metara, stoga smo Voloda mogli spustiti poprilično prema dolje, a potom i sami
kliznuti nadolje po pritvrđenim uţetima.
Tap i ja ostali smo gore te spuštali Voloda. Upotrijebili smo polulađarski čvor,
jednostavan čvor koji bi zadrţao uţe i kad bismo mi u potpunosti nad njime izgubili
kontrolu. Uţe je kretalo iz Volodovih saonica, kroz spravu za osiguravanje koja je
bila izravno pričvršćena na sidrište, a potom na Tapa i mene. Bilo je to kao da ga
spuštamo pomoću kolotura, s ručnom kočnicom koja nas osigurava.
Andy i Silvio spuštali su se po pritvrđenoj uţadi ali su i pridrţavali saonice, svaki
sa svoje strane. Imali su kratke remene privezane za gornji i donji dio saonica, kako
bi bilo sigurno da se neće preokrenuti, što se moţe lako dogoditi ako dno saonica
zapne na izbočini ili grbi. Jake je išao prvi, kako bi pripremio svaku sljedeću postaju
za idući manevar.
Kad smo ga spustili svih 180 metara, Andy i Silvio su odvezali Voloda. Tap i ja
smo ispustili uţad i brzo kliznuli prema njima. Dok bismo došli do sljedećeg osigura
val išta, Volod bi već bio spreman za daljnje spuštanje. Sve smo to činili u mraku, sa
svjetiljkama pričvršćenim na čelo, međusobno komunicirajući radiom.
Koliko god smo se trudili blago izvest i spuštanje, saonice su svejedno
odskakivale od uglova i izbočina u ledu što je Volodu zadavalo velike bolove,
premda čovjeku tijelo u ovakvim situacijama pomogne endorfinima koji su prirodna
sredstva protiv bolova. Vidjeli smo da mu je nos pretrpio ozebline - bio je crn i
naboran, s njega su otpadali komadići mesa. Znali smo da su mu i noge i ruke
ozeble, no nismo htjeli skinuti njegove rukavice niti čizme.
Ponosno mogu reći da smo bili zbilja učinkoviti. Izveli smo pet spuštanja od po
180 metara za samo sat i pol. Neka od njih bila su nezgodna: drugo je prolazilo iznad
duboke ledenjačke pukotine, a četvrto niz zbilja veliku zaleđenu strminu.
Do ponoći smo spustili Voloda do podnoţja Sjevernog sedla. Bilo je mračno i
hladno koliko to već moţe biti. Pred nama je još bio znatan dio nošenja po ravnom
terenu do visinskog baznog logora, na 6400 metara. Russell Brice organizirao je
ekipu koja će nas zamijeniti, sastojala se od Davea Hahna i Thoma Pollarda iz naše
skupine, nekoliko penjača iz drugih ekspedicija kao i čitave gomile momaka
zaduţenih za kuhanje i Šerpa, ukupno dvadesetak ljudi. Oni su preuzeli Volodove
saonice i nevjerojatno ga brzo prenijeli preko relativno ravnog dijela ledenjaka.
Jednostavno su letjeli. Dio su ga puta mogli vući u drugim spasilačkim saonicama,
koje je Simo nabavio kako bi stigli do podnoţja.
U ovim je saonicama Volod nastojao sjediti. Momci koji su ga nosili govorili su,
»Samo dvadeset minuta. Još samo dvadeset minuta.« Volod je jedva mogao
prošaptati odgovor. Konačno su ga u 2.30 spustili do pomoćnog baznog logora.
Ondje je Russell Brice svoj šator za objedovanje preuredio u bolničku dvoranu.
Imali su grijač koji je grijao Voloda. Liječnik ukrajinske ekipe dao je Volodu nešto
kisika i tekućine. Jedva je mogao piti kroz slamčicu. Konačno su mu skinuli rukavice
i čizme. Ruke i stopala nisu bili potpuno crni, ali izgledali su loše. Zapanjilo me je
kad sam vidio da je na donjem dijelu tijela Volod imao samo dugačko donje rublje,
potom hlače od flisa pa hlače od Gore-Texa. Nije imao penjačko odijelo u komadu.
To je dobar podsjetnik koliko je u nekim siromašnim istočnoeuropskim zemljama
alpinizam vaţan. Ne samo Ukrajina, nego i Rusija, Češka, Slovačka
— sve te zemlje stvaraju izvanredne himalajske penjače, koji su uspješni iako si ne
mogu priuštiti pravu opremu, a kamoli da uţivaju u luksuzu da ih netko sponzorira.
Golema je količina nacionalnog ponosa uključena u njihova nastojanja. To se vidi i iz
brošure ukrajinske ekspedicije napisane na osrednjem engleskom, ali svejedno
rječite:

»Ukrajini trebaju heroji za ulazak u XXI. stoljeće i oni ondje krče put, gdje
je potrebna maksimalna koncentracija fizičkih, mentalnih i intelektualnih
snaga da bi se ostvario cilj. Nema boljeg mjesta od penjanja na najviše
vrhove svijeta.«

Ujutro jedanaestoga napravio sam košaru od dva metalna okvira od paketa, nešto
samoljepljive trake i padobranskog konopa, a pet je Tibetanaca odnijelo Voloda
dvadesetak kilometara do baznog logora. Nije bio u dobrom stanju, ali imao je sreće
da je ţiv.
Nikad nismo funkcionirali kao bolji tim nego tijekom ovog spašavanja. U svojem
izvještaju za MountainZone Dave Hahn je sastavio lijepo priznanje našim
postignućima:

»Koliko se mogu prisjetiti iz ‘normalnog’ ţivota, heroje se rijetko viđa

izbliza i osobno. Ustvari, ondje gdje radim, na Mount Rainieru, moram se
spustiti sve do velikog grada, kupiti ulaznicu i pivo za šest dolara kako
bih sjedio na tribini nadajući se da će Ken Griffey Jr.16 zabiti jednu preko
zida i podariti mi s udaljenosti mogućnost da vidim veličinu. Ovdje samo
podignem pogled sa svoje šalice čaja i vidim heroje svaki dan.«
Dva mjeseca nakon ekspedicije javio mi se iz Kijeva član ukrajinske ekipe Roman
Coval. Volodu su amputirali završne članke na dva prsta kao i nekoliko prstiju na
obje noge. Moglo je biti puno gore.
Nadao se da će se ponovno penjati. Kako je Roman prilično jetko primijetio, »U
Ukrajini imamo podosta penjača bez prstiju na rukama ili nogama - jedini je problem
naći novi broj cipela.«
Ekipi je posebnu počast odao i ukrajinski predsjednik. Ekspediciju je, rekao je
Roman, »Vlada visoko cijenila.«
Nitko nikad nije pronašao niti jedan trag Vasila Copitka. Članovi njegove ekipe
smatraju da je, dok se pokušavao spuštati po mraku u kasnim satima 8. svibnja,
zasigurno pao s istočnog ruba grebena, iznad ledenjaka Kangshung. Naime, da je
pao sa sjeverne strane, iznad Rongbuka, netko

16 Nekadašnji američki profesionalni igrač baseballa, tijekom 22 godine karijere igrao za Seattle Mariners, Cincinnati Reds
i Chicago White Sox (op. prev.)

bi kasnije tijekom svibnja sigurno nešto pronašao, Vrlo je moguće da Vasilovo tijelo
neće nikada biti otkriveno.
Usprkos našem uspjehu, spasilačka je akcija imala otreznjujući učinak na našu
ekipu. Ukrajinci nisu bili amateri, bili su dobri, snaţni penjači koji su znali što čine.
Samo poneka manja pogrešna procjena i loša sreća s vremenskim prilikama doveli su
ih na rub opstanka. Svi smo znali da se ista stvar moţe dogoditi i nama.
Bio je 11. svibnja, a nitko osim tri Ukrajinca još nije ispenjao Everest sa sjevera.
Planirali smo iskoristiti ove dane kako bismo se odmorili za drugu potragu i pokušaj
uspona navrh. Umjesto skupljanja snage i jačanja, zatekli smo se ovdje iscrpljeni
spasilačkom akcijom usred noći.
Pokušao sam se oporaviti 11. svibnja, ali ni taj dan nije bio pretjerano miran.
Dvanaestoga smo se vratili gore, na Sjeverno sedlo. Zaključio sam da nikad neću biti
spremniji. Moj je um bio usredotočen na sliku Druge stepenice, koju sam vidio samo
na slikanja. Da se mogu uz nju slobodno popeti, mogao bih procijeniti koliko je teško
bilo ispenjati je Malloryju 8. lipnja 1924. godine.
Zubi na vjetru

MALLORYJEV SE SUMORNI PREDOSJEĆAJ obistinio: na koncu je ekspedicija

1924. bila više rat nego planinarenje.
Međutim, dok je plovio iz Engleske za Indiju te potom jahao i pješačio prema
Everestu, najboljeg britanskog penjača nije ispunjavala zla slutnja nego optimizam.
»Ne mogu zamisliti da se spuštam poraţen«, napisao je Ruth iz udaljenog tibetskog
sela Shekar Dzong. Svojem je nekadašnjem kolegi iz ekipe Tomu Longstaffu iznio
predviđanje: »Ovog ćemo puta odjedriti do vrha, ako Bog bude s nama - ili ćemo se
drţati za vrh zubima na vjetru.«
Kao i u obje prethodne ekspedicije, 1921. i 1922., Mallory je još jednom podcijenio
Everest. Zbog njegove bravurozne izvedbe dvije godine ranije, zajedno s Finchem,
činilo se da mu je vrh uistinu nadohvat ruke. Ponekad bi njegova uvjerenost u
uspjeh graničila sa samosvjesnom arogancijom, kao tijekom turneje predavanja po
Americi, gdje se hvastao predviđajući treću ekspediciju, »Mount Everest je sam
traţio nevolje.« Pa ipak, u drugim je trenucima njegovo samopouzdanje bilo
protkano nitima sumnje, kao u rečenici koju je na palubi napisao svojoj sestri Mary:
»Kako god bilo, ovog se puta moramo popeti; ako pričekamo i obavimo detaljne
pripreme umjesto da smjesta pojurimo prema gore, neki će od nas doseći vrh, u to
sam uvjeren.«
Skupina iz 1924. bila je još jača od ekipe iz 1922. godine. General Charles Bruce
vratio se kao vođa, sada je imao pedeset osam godina te je bio lošeg zdravlja i prije
nego što je ekspedicija započela. Ali vratili su se i Howard Somervell i Teddy
Norton, dozreli na svojem prethodnom pohodu na Everest. Hladnokrvni Norton bio
je određen za penjačkog vođu, usprkos Malloryjevom većem iskustvu i tehničkoj
vještini. Somervell je sa sobom doveo Bentleyja Beethama, mladog penjača od kojeg
se puno očekivalo, budući da su u ljeto 1923. njih dvojica odradili sezonu u Alpama
kakvom se moglo pohvaliti tek nekoliko Engleza - u šest su tjedana ispenjali trideset
pet vrhova.
Noel Odell donio je veliku količinu istraţivačke mudrosti i alpinističke
ekspertize, a iako se sporo aklimatizirao, kad bi došao u formu mogao je
nadmašiti sve ostale članove ekipe osim Nortona i Malloryja. Odellov štićenik sa
Spitsbergena, Sandy Irvine, nije još dokazao kvalitetu, ali brzo je pokazao da
njegova čvrsta atletska građa i vedar duh mogu nadoknaditi nedovoljno penjačko
iskustvo. Ekipu su zaokruţivali Geoffrey Bruce, sada pravi penjač zahvaljujući
pothvatu 1922., John de Vere Hazard, brzi penjač s puno iskustva iz Alpa te
fotograf-snimatelj John Noel koji će se pokazati kao pouzdana potpora.
Mallory je mislio da je ekipa »zbilja moćna gomilica«, a Norton je otišao još i
dalje: »Dvojim da će se ovako snaţna ekipa za uspon na Mount Everest ikad više
okupiti.«
Tijekom puta do planine Malloryju je silno nedostajala supruga te joj je često i
nadugačko pisao. Mučio ga je osjećaj da ju je povrijedio tijekom »teškog
razdoblja«, kakvo god ono bilo, kroz koje je par prošao prethodne jeseni. »Bojim
se da te baš i nisam previše usrećio«, napisao joj je na brodu. »Ţivot ti je prečesto
u posljednje vrijeme bio pravi teret, a grozno je kad nemamo dovoljno vremena
da zajedno razgovaramo.« Za Ruth je suprugova odsutnost bila neprestana bol:
»Najdraţi moj, zbilja se nadam da si - sretan i da ugodno putuješ. Nastojim biti
prilično zadovoljna i vesela, ali jako mi nedostaješ.«
Na prilasku planini general Bruce ponovno se osjećao »izmoţdeno« i slabo.
Nije bio u stanju drţati korak s drugim članovima ekipe pa je odabrao zaobilazni
put na manjoj visini kako bi stigao do sela Kampa Dzong dva dana nakon
glavnine ekipe. Prije nego što je uspio doći do mjesta, kolabirao je zbog snaţnog
napada malarije, očito se radilo o razbuktavanju infekcije koja je dugo mirovala.
Ogorčen i razočaran povukao se iz ekspedicije i vratio u Indiju.
Teddy Norton postao je vođa grupe, a Mallory penjački vođa (što bi ustvari i
bio u svakom slučaju). Nasreću, njih su se dvojica izvrsno slagali čak i tijekom
najteţih trenutaka za ekspediciju te nisu donosili vaţne odluke a da se prethodno
nisu međusobno savjetovali.
Malloryjeva je opsesija poprimila obličje traţenja savršenog plana po kojem bi
povezane grupe krenule na vrh. John Noel je zabiljeţio, »Činilo se da se osjeća
loše kad bi mirovao, neprestano je radio sheme i planirao.« Do 14. travnja, jos
uvijek daleko od planine, razvio je strategiju koju je detaljno iznio u pismu Ruth;
zatim, nakon samo tri dana, obuzela ga je »sjajna ideja« odnosno sinuo mu je novi
plan poput otkrivenja. U biti, svodio se na to da se odaberu dvije grupe koje će
istodobno biti spremne za polazak na vrh iz različitih logora. Od logora IV. na
Sjevernom sedlu dva će se penjača s petnaest nosača popeti do logora V.,
sagraditi četiri platforme sa šatorima te se spustiti. Još jedan par, prvi, grupa koja
će ići na vrh bez kisika, provest će noć u logoru V, potom krenuti prema gore s
osam nosača, preskačući logor VI. kako bi postavili logor VII. na 8320 m - što je
više od točke na kojoj je itko ikad bio na zemlji. Istodobno će druga grupa za
uspon na vrh, koja će ići uz pomoć kisika, postaviti logor VI. otprilike dvjesto
pedeset metara niţe od logora VII. »Potom će dvije grupe«, napisao je Mallory
Ruth, »krenuti sljedećeg jutra i po svoj se prilici susresti na vrhu.«
Plan je na papiru izgledao dobro te je osvojio i Nortona; no jasno je da na
Everestu i najbolji planovi pođu po zlu. Nakraju su dvije grupe uistinu pokušale
doći na vrh, jedna bez kisika, druga s njim, no krenule su s četiri dana razmaka pa
se do vremena kad se drugi par - Mallory i Irvine - otisnuo prema vrhu, prvi par
već stuštio do logora III. Vizionarski logor VII., smješten visoko na izloţenoj
izbočini neposredno ispod sljemena sjeveroistočnog grebena, nikad neće biti
postavljen.
Dok su članovi ekipe plovili za Indiju, neprestana je briga morila njihove misli.
Katastrofa 1922. u kojoj je sedam nosača poginulo još će uvijek biti svjeţa u
umovima Šerpa: hoće li se ijedan dobrovoljac htjeti vratiti na planinu koja se
pokazala toliko smrtonosnom? Ekipu je stoga preplavila radost kad su preko
svojeg trgovačkog agenta saznali da je pristigao »određeni broj Šerpa, Butanaca i
općenito gorskih ljudi« u nadi da će biti zaposleni.
No Mallory i njegovi drugovi bili su u pravu kad su očekivali strahove Šerpa.
Godine 1924. nije trebalo puno da svi nosači budu demoralizirani. Nagovještaj
njihove podvojenosti vidio se po ponašanju Angtarkaya koji je 1922. bio otkopan iz
ostataka lavine. »Osjećali smo obavezu da ga ponovno uzmemo«, napisao je
general Bruce u uvodnom poglavlju knjige The Fight for Everest (koju je s ponosom
sastavljao premda je odustao od ekspedicije), »no on se ubrzo slomio i vratio se sa
mnom.« Po Bruceovom mišljenju Šerpa se nikad »nije stvarno oporavio od tog
strahovitog iskustva« kad je bio ţiv zakopan u snijegu.
Malloryjeva je glavna misija bila da se izbjegne ponavljanje tragedije iz 1922.
godine. Kao što je napisao svojoj sestri Mary 2. svibnja, u još jednom odlomku koji
odiše ironičnim nagovještajem, »Nitko, penjač ili nosač, neće poginuti ako to ikako
budem mogao spriječiti. To hi sve pokvarilo.«
Sa sedamdesetak nosača, kuhara i »kućnih slugu« u pratnji, ekspedicija je na
ponijima projahala Tibet. Međutim, u samostanu Rongbuk čekalo ih je znamenje
zle sreće. Ondje su saznali da je glavni lama bolestan te da ne moţe izvesti puju
na koju su se nosači silno oslanjali da ih čuva na planini. Ondje su opazili i svjeţe
naslikani mural koji je sablasno podsjećao na nesreću 1922.: po riječima Bentleyja
Beethama, prikazivao je »grupu koju niz planinu ostima proganjaju vragovi s
papcima Î u vrtlogu ih šalju u ledeni pakao.«
Dva tjedna poslije, kad se smirilo loše svibanjsko vrijeme koje je ekspediciji
pomrsilo račune, Norton je s cijelom ekipom dopješačio natrag do samostana.
Glavni je pak lama umjesto blagoslova Englezima podario prokletstvo. »Vaš
povratak donosi uţitak demonima«, zapijevao je na tibetskom, što je prevoditelj
preveo Johnu Noelu. »Oni su vas natjerali da se vratite i opet će vas natjerati
natrag.«
Usprkos tome svemu, kad je došao u bazni logor oboruţan svojom »sjajnom
idejom«, Mallory je još uvijek bio preplavljen golemim optimizmom. »Ne mogu
iskazati koliko sam ove godine pun nade«, napisao je svojoj sestri Mary. »Sve je
tako različito od ‘22., kad je čovjek neprekidno bio podsvjesno nezadovoljan
budući da nismo imali pravi plan za uspon na planinu.«
Tijekom cijelog puta do Indije te marša preko Tibeta, Mallory je procjenjivao
Sandyja Irvinea. Od početka je, kako je pisao Ruth, smatrao daje oxfordski
student »razborit i ne previše napet«, premda nije mogao odoljeti da Irvinea
vragolasto ocrta kao nekoga »na koga se moţe osloniti u svemu osim u
razgovoru«. Poslije, tijekom jednog nevremena na planini Mallory je naglas čitao
pjesme iz svoje omiljene antologije, The Spirit of Man Roberta Bridgesa.
Somvervella je iznenadilo kad je čuo da Emily Brontë nije pisala samo romane
nego i pjesme, Odell je pak bio tronut posljednjim stihovima Shelleyjevog
Oslobođenog Prometeja, dok je »Irvine bio prilično rezerviran prema poeziji no
činilo se da ga se pozitivno dojmio ‘Epitaf’ Grayeve ‘Elegije’.« (Čovjek se zapita
kako je u dvadesetdvogodišnjaku odjekivalo sumorno razmišljanje bezimenih
mrtvih na seoskom groblju: »Putevi slave vode samo do groba.«)
Nortona je također osvojila tiha snaga Sandyja Irvinea. U 'The Fight for
Everest na. ovaj je način opisao svog mladog kolegu: »Irvine, u formi za pobjedu
na veslačkoj utrci, bio je velik i snaţan - s dobro razvijenim ramenima i relativno
tankim nogama.« Irvine je bio nešto tezi od Malloryja te u izvanrednoj formi jer
je odveslao dvije sezone za oxfordsku ekipu koja je 1922. po prvi put nakon 1913.
pobijedila Cambridge. Premda ne klasične ljepote poput Malloryja, bio je
izuzetno zgodan mladić. Obiteljska predaja kaţe da je na Oxfordu Irvine postao
pravi ţenskar te je započeo avanturu s pomajkom svog najboljeg prijatelja. Imao
je vrlo svijetlu put otkud dolazi i njegov nadimak. Na Everestu je Irvine više od
svih ostalih patio uslijed opeklina od sunca i nadraţenosti koţe od vjetra.
Irvineov biograf Herbert Carr, koji ga je poznavao s Oxforda, smatrao je da je
mladić urođeno srameţljiv. »Smijao se na čudan način«, prisjetio se Carr. »Bijaše to
tihi smijeh, moglo ga se vidjeti ali ne i čuti, dugačko tiho smijuljenje koje bi mu
rasvijetlilo lice osunčanim veseljem. Njegov je uobičajeni izraz lica bio ozbiljan, stoga
je kontrast bio još upadljiviji.«
Irvine se rodio u Birkenheadu u otmjenoj kući, ne puno drugačije od Malloryja.
Pohađao je javnu školu u Shrewsburyju, a potom oxfordski Merton College. Na
studiju su mu jake strane bile kemija i inţenjerstvo. S druge strane, u francuskom i
latinskom bio je ţalosno slab. Već u pubertetu bio je iznimno spretan u popravljanju
i izumima. Dok je još bio u Shrewsburyju, poslao je Ministarstvu obrane nacrte dvaju
strojeva koje je izumio - prekidač za pucanje iz automatskih pušaka kroz propelere i
ţiro- skopski avionski stabilizator. Oba je izuma bio predvidio i Hiram Maxim
(izumitelj automatske puške), ali začuđeno Ministarstvo obrane poslalo mu je, po
riječima Herberta Carra, »vrlo srdačnu čestitku... uz savjet da se nastavi truditi.«
U švicarskom Murrenu za Boţić 1923. Arnold Lunn, koji je bio začetnik
slalomskih utrka, davao je Irvineu poduku iz skijanja. »On je bio jedini početnik
kojeg sam ikada vidio«, izvijestio je Lunn, »kojem je iz prvog pokušaja pošlo za
rukom spustiti se tehnikom Telemark.« Nakon samo tri tjedna vjeţbanja, Irvine se
prijavio na Strang-Watkins Challenge Cup (slalomsku utrku) i pobijedio iskusne
veterane. Zavolio je ovaj sport te je u znak zahvalnosti napisao Lunnu, »Kad budem
star prisjetit ću se Boţića 1922. kao dana kad sam ustvari rođen. Mislim da nitko
nikad nije zapravo započeo ţivjeti dok nije stao na skije.«
Izrazito natjecateljskog duha, na putu do Everesta Irvine je pronašao dobru
zabavu izazivajući Malloryja na utrku na ponijima. Starijeg je očarao samopouzdani
mladac. Nakon nekoliko tjedana na ledenjaku Istočni Rongbuk, Mallory je zabiljeţio
da je Irvine »izvanredno dobar radnik i briljantno vješt s kisikom. Protiv njega je
njegova mladost (iako je sve ovo za njega jako puno, na više načina) - čini se da ga
poteškoće nešto više pogađaju... Bilo kako bilo, on će bili idealni kompanjon, s
junačkim srcem kakvo bi čovjek samo mogao poţeljeti.«
Mallory je bio istinski zadivljen Irvineovom vještinom oko opreme za kisik.
Nakon što je mladić rastavio aparaturu, skinuo oko kilogram i pol beskorisnog
metala sa svakog kompleta te ponovno sastavio dijelove, Mallory se divio, »Ono što
smo dobili bilo je bez pukotina i pogrešaka. On je zapravo izumio novi instrument.«
Za nekog tehnički nevještog poput Malloryja, Irvineova spretnost bila je gotovo
čudesna: promatrajući kako njegov drug popravlja loše sloţenu opremu, bio je poput
slušatelja bez sluha koji sa zbunjenom zadivljenošću sluša sviranje nekog dvadeset-
dvogodišnjeg Mozarta.
Sve od 1924., promatrači su kritizirali Malloryjevu odluku da u pohod na vrh
povede Irvinea, a ne puno iskusnijeg Odella. Mnogi su se pitali jesu li slabije
Irvineove vještine u planinama pridonijele fatalnoj nesreći. U svojoj je opseţnoj
povijesti Everesta Walt Unsworth otišao dotle da je spekulirao je li kod Malloryja
»nastala romantična povezanost sa zgodnim mladim studentom.«
Objašnjenje ne treba traţiti toliko daleko. Kad se Mallory odlučio na upotrebu
kisika za svoj pokušaj uspona na vrh, Irvineovo je znanje postalo ključno. Odell je
formalno bio zaduţen za aparaturu za kisik, ali on je bio izraziti skeptik u vezi s
njegovom učinkovitošću. Mallory je jasno iznio svoje razloge u pismu Ruth: ne samo
da je Irvine bio stručnjak za kisik, nego bi, da je Mallory bio u paru s Odellom, kao
potpora ostao u potpunosti nedovoljno iskusan dvojac, Irvine i Geoffrey Bruce.

»I tako će Irvine poći sa mnom. On će biti iznimno hrabar drug, vrlo

 sposoban s kisikom i opremom za kuhanje. Jedina je dvojba u kojoj će
mjeri biti hendikep njegov nedostatak penjačkog iskustva. Nadam se da će
teren biti dovoljno lagan.«

Irvine je na Everestu vodio dnevnik te zadnju bilješku napisao samo dan prije no što
se s Malloryjem otisnuo prema vrhu. Odell je pronašao dnevnik koji je objavljen
1979. To je prilično suhoparan dokument, većim dijelom napisan u staccatu bez
zamjenica koji tako često rabe oni koji ne vole introspekciju: »Poslijepodne
provedeno u prepakiravanju Primusovih kuhala, također u pregovorima o kupovini
ponija... Stavio drţač svjetiljke na svoju vreću za spavanje.« Irvine je trošio malo
energije na promatranje svojih drugova iz ekipe. Neka vrsta gledanja kao iz tunela
dominira njegovom perspektivom.

Poput mnogih drugih Engleza na prvom putovanju u Aziju bio je pomalo gadljiv. U
jednom tibetskom selu, »bio sam pod snaţnim dojmom zbog prljavosti čitavog
mjesta, baš kao i smrada.« U drugom: »Otišli ovog popod- neva da vidimo tibetske
đavolje plesače - vrlo čudna izvedba trajala od dva do pola sedam, a do doba za čaj
postala vrlo dosadna.«
Dok su se pribliţavali planini, Irvine je dobio deprimirajuće vijesti s Oxforda.
»Dobio telegram da je Cambridge pobijedio s četiri i pol duljine
— nevjerojatno!« Ni dan poslije još se nije oporavio od šoka: »Još uvijek ne mogu
preboljeti jer je Oxford izgubio za četiri i pol duljine — rado bih čuo detalje o utrci.«
Međutim, u dnevniku je zabiljeţeno Irvineovo opsesivno prepravljanje uređaja jer
navodi jedan za drugim pokušaje da popravi neki komad opreme. Nezgrapna
oprema za kisik postala je njegov najveći izazov. Tipični odlomak:

»Proveo sam cijelo poslijepodne i ponovno večer krpajući aparaturu za

kisik. Iz kutije broj 2023. sastavio sam dva kompletna instrumenta (1A i
2A), ali bez cijevi za slučaj nuţde budući da su sve u kutiji puštale - ili je
cijev ili mjedeni dio bio porozan. Broj 3A imao je oštećeni mjerač koji sam
rastavio — činilo se da je korodirao iznutra oko donje brtve. Pročistio sam
ga koliko sam mogao, ali još je uvijek ljepljiv na polovici i na trećem
dijelu, ali radi kako valja ako ga se povremeno lupne. Broj 4A imao je
blokirani ventil, stoga je bio pretvoren u sustav Mklll.«

Moţe se zamisliti kako je Irvine zbunjenom Malloryju pokušavao objasniti tu

zakučastu problematiku. Uistinu, u dnevniku se pojavljuje neka vrsta nenamjerne
duhovitosti, dok Irvine opisuje nevolje s opremom koje je imao (kako je Longstaff
jezgrovito okarakterizirao Malloryja 1922.) ovaj »hrabar momčić« koji je bilo
»poprilično nesposoban da bude zaduţen brinuti se za bilo što, uključujući i samoga
sebe.« Evo primjera:
 »11. travnja... Popravio sam Malloryjev leţaj, Beethamov fotoaparat,
Odellov stativ za kameru i hermetički zatvorio punu kanticu parafina.
12. travnja... Proveo sam dan u logoru, nešto fotografirao, sloţio kutije od
keksa te se pošteno naradio oko Malloryjevog fotoaparata koji se
izokrenuo te mi uzeo cijelo poslijepodne.
19. travnja... Proveo sam poslijepodne popravljajući jedan od Malloryjevih
cepina (slomio ga je nosač).
27. travnja... Nakon otprilike sat vremena, došao je Mallory s kutijom

dereza te sam proveo vrijeme do večere pričvršćujući dereze na

Malloryjeve i svoje čizme te ih pokušavao učvrstiti bezu remena na
području prstiju jer bi ovi tamo vjerojatno zaustavili cirkulaciju.
28. travnja... Proveo sam većinu poslijepodneva s Beethamovim
fotoaparatom, usto popravljajući svoju vreću za spavanje i Malloryjevo
sedlo.«

Sve ovo kompulzivno prčkanje, naravno, bilo je od iznimne praktične vrijed- nosti za
ekspediciju. Irvine je moţda bio »rezerviran prema poeziji«, ali visoko na planini bio
je nezamjenjiv kad oprema ne bi dobro funkcionirala.

Kako je ekspedicija napredovala, rasla je Malloryjeva i Irvineova povezanost.

Nakon 7. svibnja Irvine u dnevniku Malloryja naziva »George«, a drugi ostaju
Norton, Somervell, Hazard i tako dalje. Prijateljsko nadmetanje koje je izazvalo utrku
ponijima nastavilo se i na Everestu gdje Irvine ipak nije mogao drţati korak sa
svojim starijim prijateljem koji je bio čarobnjak u kretanju po planinama. »Kad smo
krenuli dalje«, napisao je Irvine 4. svibnja, »u Malloryja je očito ušao đavao, budući
da je trčao niz svaku malu strminu te se ponovno uspinjao uz morene. Bilo je tako
teško slijediti ga kao da ga pokušavate sustići čamcem.«

Grupa je 29. travnja stigla u bazni logor ispod ruba ledenjaka Rongbuk. Njezini su
članovi smjesta počeli razvrstavati tristo tovara opreme koje su donijeli jakovi a
trebali su biti preneseni do sljedećeg logora na Istočnom Rongbuku. Malloryjev je
optimizam postao poput pravog plimnog vala: već je odlučio da će 17. svibnja,
eventualno dan prijetili poslije, biti dan za vrh; kako je predskazao Ruth, »Telegram
koji će objaviti naš uspjeh... doći će prije ovog pisma, pretpostavljam. No u njemu
neće biti navedena imena. Kako ćeš se samo nadati da sam ja bio jedan od osvajača!«

Potom je sve krenulo po zlu. Vrijeme je bilo silno hladno i olujno čak i na relativno
niskoj nadmorskoj visini baznog logora. Dana 28. travnja »puhao je veoma hladan
vjetar, nebo je bilo oblačno te smo se naposljetku probudili i vidjeli da traje snjeţna
oluja. Jučer je bilo još gore, veći dio dana padao je slab snijeg.« U svom samotnom
logoru ekipa se pokušavala veseliti na engleski način, proslavljajući svoj dolazak
obrokom od pet sljedova te nekoliko boca šampanjca.

Do tog je trenutka broj nosača i goniča jakova narastao na stotinu pedeset. S

vođama Gurkama koji su bili veterani iz ekspedicije 1922., ovi su domoroci krenuli
na put 30. travnja bez sahiba17, pjevajući i šaleći se, da podignu logore I. i II. Plan je
bio da ih se polovica vrati nakon što ostave svoje terete u logoru I., a da se druga
polovica probije do logora II. sljedećeg dana. No na povratku u bazni logor nosače je
zatekla noć te su onamo stigla samo dvadeset dvojica od njih sedamdeset pet. Ostali
su sljedećeg dana nađeni neozlijeđeni, ali njihov je nestanak započeo opasni niz
problema s nosačima koji su oslabjeli ekspediciju tijekom idućih tjedana.
Noseći teret u logor II. nosači su 7. svibnja upali u takvo snaţno nevrijeme da im
je Mallory naredio da ostave svoj teret kilometar i pol prije logora. U međuvremenu
je drugi kontingent nosača bio zarobljen u logoru III. na 6550 metara sa »samo
jednim pokrivačem po glavi« kako je zabiljeţio Geoffrey Bruce u knjizi o ekspediciji,
i »malo nekuhanog ječma za jelo te je došlo do toga da više nisu mogli podnositi
takvu situaciju, potpuno iscrpljeni.« Kad su doteturali dolje do logora II., nosača se
ondje okupilo dvostruko više nego što je za njih bilo prostora pod šatorima. Nije bilo
drugog izbora nego raspakirati hranu i šatore namijenjene za veće visine na planini.
U logoru III. Mallory i tri člana njegove ekipe trpjeli su temperature i do -30°C uz
snaţan vjetar. Ako su uvjeti bili toliko loši u niţim predjelima planine, ispod
Sjevernog sedla bili bi nepodnošljivi.
Mallory se nadao da će podići logor IV. na Sjevernom sedlu do 9. svibnja, no tog
su se dana Odell i Hazard vratili po mećavi prešavši prema gore samo tri četvrtine
puta, te odbacivši svoj teret u snijeg. Proveli su nemirnu noć u logoru III., kako je
kasnije opisao Bruce:

»Mećava se nastavila nesmanjenom ţestinom, a snijeg je prodirao u naše

šatore pokrivajući sve s čak dva i pol do pet centimetara visine. Neugoda
te noći bila je stalna. Na svaki najmanji pokret tijela, malena lavina snijega
upala bi u vreću za spavanje i ondje se otopila u hladnu mokru mrlju.«

U tim je uvjetima moral nosača alarmantno padao. Mallory i njegovi drugovi činili
su sve što su mogli da potaknu domoroce na daljnje napore,
17 Sahib (tur.) gospodin, pokrovitelj; u Indiji, Europljanln uopće (prema Rječniku stranih riječi B.
Klaića) (op. prov.)
ali bila je to izgubljena bitka. Nema sumnje da je njihovoj bezvoljnosti kumovalo to
što nisu uspjeli dobiti laminu puju u samostanu Rongbuk, kao i strašno vrijeme.
Mallory je za sve krivio »istočnjačku inerciju«: »Oni imaju tu orijentalnu crtu da se,
nakon što dođu do određenog stupnja fizičke nelagode ili mentalne depresije,
jednostavno sklupčaju. Naši nosači jednostavno su sklupčani u svojim šatorima.« No
morao je priznati da su se i sahibi sklupčali kako lbi pričekali da prođe nevrijeme:
provodili su »većinu vremena u šatorima - niti na jednom drugom mjestu boravak
nije bio podnošljiv.«
Konačno je Norton prihvatio neizbjeţno i naredio svim nosačima i penjačima da
se povuku čak dvadeset jedan kilometar do baznog logora. Kolonu je tvorila, po
Bruceovim riječima, »melankolična procesija snijegom zaslijepljenih, bolesnih i
ozeblih ljudi.« Čak i u povlačenju dogodile su se nezgode, jedan je nosač pao i slomio
nogu, drugi je imao izljev krvi u mozak, a postolaru su »ozeble noge do koljena«.
Potonja dvojica ubrzo su preminula te su sahranjena u blizini baznog logora.
Englezi su prošli nešto bolje, s boljeticama u rasponu od suhog kašlja do
»ledenjačke klonulosti«. Mallory je imao jake probavne smetnje te se posumnjalo na
upalu slijepog crijeva. Beethama je savladao toliko nepopustljiv išijas da se više
nikad neće moći popeti na velike visine.
Ekipa iz 1922. dosegla je Sjeverno sedlo do 13. svibnja, a Mallory, Somervell i
Norton krenuli su u prvi pohod na vrh samo sedam dana kasnije. Tijekom tog istog
tjedna 1924., ekipa nije uspjela doći čak ni do Sjevernog sedla. Umjesto toga, proveli
su šest dana u baznom logoru viđajući rane. Mallory je napisao Ruth, »Ovo je bilo
vrijeme velikih iskušenja, sve se urotilo protiv nas.«
Tek su 17. svibnja - dana kad je Mallory prvotno planirao poći na vrh - onemoćali
penjači krenuli natrag na planinu. Somervell je kasnije prosuđivao da je grozan
tjedan u kojem su u logoru IlI čekali da prestane oluja »umanjio našu snagu i učinio
nas... mršavima, slabima i gotovo nemoćnima, umjesto da budemo u formi i snaţni
kao što smo bili tijekom uspona 1922. godine.«
Pa ipak, Mallory je odrţavao na ţivotu svoj oslabjeli optimizam, utvrdivši 28.
svibnja kao novi dan za uspon na vrh te je napisao Ruth s ustrajnom nadom, »Jest
napor da se čovjek sabere i na visini učini ono što treba, ali snaga da nastavi s
izvedbom i kad se ne osjeća dovoljno snaţno omogućit će nam da se sa svime
izborimo.«
 Naposljetku su 20. svibnja Mallory, Norton, Odell i jedan Šerpa dosegnuli
Sjeverno sedlo. Mallory je predvodio uspon strmim ledenim kaminom koji je bio
teška ali sigurna alternativa padini na kojoj je 1922. nastala lavina. Norton je ostavio
ţivi opis tog vodstva preko šezdesetak metara puta: »Mogli ste nedvojbeno vidjeti
kako su mu ţivci napeti poput struna na violini. Metaforički, bio je spreman za
borbu... Vodio nas je uza zid i kamin, penjući se oprezno, spretno, u onom lijepom
stilu koji mu je svojstven.«
Uspon je, napisao je Mallory, bio »trijumf starog klana.« No kako se činilo da na
ovoj ekspediciji ništa ne moţe ići kako valja, daljnja je katastrofa pogodila ovu
četvorku dok je silazila.
Počelo je time što je Mallory odlučio da se spuste zlosretnim smjerom iz 1922.
godine. Ranije su zaobilazili padine na kojima su im trebale dereze koje su ostavili u
logoru III. Mallory je ponegdje zasijecao stepenice, ali dok su ga ostali slijedili
nenavezani, prvo se poskliznuo Norton, a potom i Šerpa — srećom, obojica su se
zaustavila nakon kratkog klizanja. Predvodeći put prema dolje, Mallory je iznenada
upao u tri metra duboku, skrivenu ledenjačku pukotinu. Kao tijekom pada na
Nesthornu 1909. kada, navezan na Geoffreya Winthropa Younga, Mallory nije ni u
jednom trenutku ispustio svoj cepin, sad je pokazao istu iznimnu sabranost čak i u
propadanju. Kao što je napisao Ruth: »Kad sam došao k sebi, bio sam poluslijep i bez
daha, te sam ustanovio da me zadrţava samo moj cepin, koji je nekako zapeo u
pukotini, a ja sam ga još uvijek drţao desnom rukom - ispod je bila vrlo neugodna
crna rupa.«
Mallory je vikao traţeći pomoć, ali njegovi ga kolege, i sami zapali u pogibeljnu
situaciju, nisu čuli niti su shvatili što se dogodilo. Naposljetku se »umorio od
vikanja« te je uspio iskopati uski prolaz postrance kroz ledenjačku pukotinu - ali se
zatekao na krivoj strani. »Morao sam se probiti kroz gadnu strminu vrlo tvrdog leda
i još više prema dolje, nezgodnog snijega prije nego što sam izašao na čistinu.« Četiri
su se čovjeka u potpunosti iscrpljena domogla logora III.
Pa ipak, konačno su stigli na Sjeverno sedlo, zaravan s koje trebaju krenuti svi
pokušaji uspona na vrh, a vrijeme je pokazivalo naznake poboljšanja. Ledeni kamin
kojim je Mallory tako vješto predvodio prolaz bio je logistička prepreka za nosače
koji su nosili terete do sedla, ali pritvrđena uţad olakšala je put, a naposljetku je
Irvine ispleo stepenice od konopa te ih objesio na vrh kamina, pretvarajući uspon u
savladiv i za natovarene ljude.
 Potom je, baš kad je u Malloryjevu srcu zatitrala nada, još jedan neu godan
događaj usporio napredovanje ekipe. Somervell, Irvine i Hazard su 21. svibnja poveli
dvanaest nosača prema Sjevernom sedlu. Dok su se Somervell i Irvine spustili,
Hazard i nosači ostali su u logoru IV., čekajući dolazak Brucea i Odella koji su
planirali iskoristiti nosače da krenu utaboriti logor V. Međutim, te je večeri počela
snjeţna oluja koja se nastavila sljedećeg dana, a temperatura je ponovno pala na -
30°C. Odell i Bruce nisu otišli iz logora III. Idućeg se dana Hazard odlučio spustiti s
nosačima.
Među članovima ekspedicije Hazard je bio izrazita crna ovca. Samotnjak kojeg
ostali članovi ekipe nisu baš voljeli. Kao što je Somervell poslije napisao, Hazard je
»oko sebe sagradio psihološki zid, iza kojeg ţivi. Ponekad izviri iz njega s "O, Boţe,
to je baš dobro!"... Potom se školjka zatvara da ništa u nju ne moţe ući.«
Sada je, dok je vodio nosače prema dolje niz strminu koja je bila nesigurna zbog
napadalog svjeţeg snijega, Hazard propustio uočiti da su se četvorica od njih
okrenula i vratila se u svoje šatore u logoru IV. Kad se Hazard pojavio u logoru III.
sa samo osam nosača, Mallory je bio bijesan. »Teško je razabrati kako se točno to
dogodilo«, napisao je, »ali očito je da o svojoj grupi uopće nije vodio brigu kako
valja.«
Ovo je vjerojatno bila presnaţna osuda jer je bilo gotovo nemoguće zahtijevati od
jednog čovjeka da u takvim uvjetima bude odgovoran za dvanaest nosača. Ipak, ovaj
je fijasko značio da su četiri nosača, bez sumnje prestravljena i vjerojatno ozebla,
zapela na planini iznad svih svojih sahiba.
Somervell, Norton i Mallory su 24. svibnja krenuli u akciju spašavanja nosača.
Norton je procijenio da je situacija toliko očajna da je, kako je poslije napisao, »bio
spreman okladiti se dva naprama jedan protiv uspješnog ishoda našeg pothvata.«
Norton i Somervell nisu bili u formi, ali je »Mallory, koji je u tim prilikama ţivio od
energije koju mu je davala nervoza, zahtijevao da idemo dalje.« Ispod zaleđenog
kamina snjeţne su padine oteţale, spremne za lavinu. Dok su druga dvojica stajala
na posljednjem sigurnom stajalištu, Somervell je, navezan s njima, krenuo s
dijagonalnim prelaskom, koristeći svaki komadić šezdeset metara dugačkog uţeta
koje su imali sa sobom. Ostao je bez uţeta devet metara prije kraja vršnog sedla.
Nosači, koji su čuli da im se netko pribliţava, nervozno su virili preko ruba. Bilo je
16 sati - opasno kasno.
Norton, koji je govorio tibetski, nagovarao je nosače da se odvaţe na samostalni,
desetak metara dug silazak do Somervella. Dvojica su se uspješno spustila, no druga
su dvojica pala, otklizala se, otkotrljala pa konačno zastala na opasnom mjestu
nedaleko od Somervella, Bez drugih mogućnosti, on je zabio svoj cepin u strminu,
odvezao se, omotao uţe oko drske cepina te, jednostavno drţeći kraj uţeta u ruci,
kliznuo do uzdrhtalih nosača. Bez imalo manevarskog prostora, zgrabio je jednog po
jednog za vrat te ih donio do zabijenog cepina. Iscrpljeni, vratili su se u logor III.
znatno nakon sumraka.
Ovaj je neuspjeh demoralizirao nosače do krajnjih granica. Nakon 24. svibnja
samo je petnaest od pedeset pet nosača bilo od ikakve koristi. Ekipa je ove
nepokolebljive nazvala »tigrovima«, a otada se ovaj naziv na Everestu koristi radi
bodrenja. U međuvremenu je pak u ekipi nastala takva zbrka da Norton nije imao
drugog izbora nego narediti još jedan potpuni uzmak. Ekipa je do 25. svibnja jedva
stigla do logora I. na 5455 metara.
»Sve u svemu, bilo je to teško razdoblje«, napisao je Mallory Ruth 27. svibnja, u
zadnjem pismu koje će ona ikad primiti od njega. »Gledam unatrag na iznimni napor
i iscrpljenost, kroz prorez šatora neveselo promatram svijet snijega i nada koje
iščezavaju.«

Ni kad je bio najpesimističniji, Mallory nikad nije predvidio tako posvemašnji fijasko
kao onaj koji je Everest priredio njegovoj ekipi u proteklih mjesec dana. Manje
odvaţni ljudi moţda bi se spakirali i vratili se kući uslijed ovakvog spleta okolnosti,
kad je preostalo manje od jednog tjedna u svibnju. Umjesto toga, ekspedicija iz 1924.
odrţala je sastanak koji su nazvali »ratnim vijećem«.
Do logora IV. nisu još bili doneseni ni hrana ni kisik. Ondje su bili spremni samo
šatori i vreće za spavanje. Nortonov revidirani plan bio je u potpunosti zaboraviti na
kisik, u nadi da dvije lagane, brze grupe sastavljene od po dva čovjeka i uz potporu
nosača, mogu u tri dana doći do logora V. i VI. pa potom do vrha. Plan je, naravno,
bio građenje kula u oblacima jer niti jedan penjač još nije napravio ni koraka iznad
Sjevernog sedla.
Somervella i Malloryja mučio je suhi kašalj. Mallory je svoj opisao Ruth: »U logoru
na visini to je pravi đavao. Čak i nakon dnevnog vjeţbanja... Ne mogu spavati, nego
me muče napadi kašlja koji čovjeku razdiru utrobu - kao i glavobolja i opći jad.«
Norton je svejedno Malloryju ponudio mjesto u prvom paru ustvrdivši da
»premda je on dosad podnio glavninu najteţih poslova, energija i vatre- nost ovog
čovjeka odraţavaju se u svakom njegovom pokretu.« Njegov je partner trebao biti
Geoff rey Bruce, koji je u tom trenutku, kako je napisao Mallory, bio »jedini čovjek u
istinskoj formi« u cijeloj grupi.
Barem se vrijeme popravilo te podarilo ekipi nekoliko dana zaredom koji su
bili »bez oblaka, lijepi i vrući.« Usprkos svojim boljeticama, penjači su se
učinkovito uspinjali na planinu. Mallory nije imao iluzija o malim šansama da
ekipa dosegne vrh: »Omjer je pedeset naprama jedan protiv nas, ali dat ćemo si
priliku i biti na sebe ponosni«, napisao je Ruth. Pa ipak, svoje je posljednje pismo
završio veselim usklikom: »Šest dana do vrha od ovog logora!«
Prvog lipnja po prvi su se put penjači sa Sjevernog sedla otisnuli prema gore
jer su Mallory, Bruce i osam nosača namjeravali podići logor V. na 7700 metara.
Dan je ponovno bio sunčan, ali iznad sedla oštar je vjetar sa sjeverozapada šibao
planinu. Ni stotinu metara od cilja, nosači su malaksali. Njih četvorica morala su
spustiti svoje terete i krenuti natrag, dok su preostala četvorica posrćući stigla do
kamenog obronka na kojem je Mallory već započeo graditi provizornu platformu
za šatore. S herojskim su naporom Bruce i Šerpa Lobsang donijeli ostala četiri
tereta do logora. Radeći to, Bruce se iscrpio, kasnije se utvrdilo da je
»preopteretio srce« pa nakon 1. lipnja više nije bio od neke koristi na planini.
Te su noći dva sahiba i tri nosača spavala u logoru V. Ujutro je Mallory već bio
spreman da krene dalje, ali Bruce je bio preslab za penjanje, a nosači su, prema
Nortonovom iskazu, »pukli dokraja«. Nije bilo izbora osim da se vrate prema
dolje, u logor IV.
Ondje su Odell i Irvine preuzeli svoju logističku ulogu, kuhajući obroke . za par
koji je išao na vrh te mu nosili kisik dok se spuštao. Irvine je teško podnosio svoju
ulogu pa je napisao u dnevnik, »Ţelio bih da sam u prvoj grupi, a ne da sam
prokleta rezerva.«
No tijekom prethodnog tjedna ni njemu nije bilo dobro: imao je trodnevni
napad dijareje, a 24. svibnja zabiljeţio je da se »ne osjeća dobro«. Opekline od
sunca koje su već mjesec dana mučile njegovu svijetlu koţu pogoršale su se.
Donosili su mu različite pomade, uključujući cinkov oksid, da njima premazuje
lice, ali ova sredstva očito mu nisu puno pomogla. Još je 11. travnja napisao,
»Moje je lice vrlo bolno od vjetra i sunca... a nos mi se jako ljušti.«
Dvadeset četvrtog svibnja pribiljeţio je da mu je »lice uistinu vrlo bolno«. Do
2. lipnja opekline su zaprijetile da će onesposobiti ovog stamenog mladića. Te je
noći napisao, »Moje je lice jako izranjavano suncem i vjetrom na Sedlu, a usnice
popucale na komadiće što čini jedenje vrlo neugodnim.«
Dan poslije, Mallory i Bruce te Norton i Somervell slagali su drugu grupu za
vrh. Umjesto da sebe proglasi članom ove skupine, što je očigledno značilo
posljednju priliku za uspon, Norton je zamolio Malloryja i Somervella da
odrede tko će biti Somervellov partner. Birajući između Odella, Irvinea,
Hazarda i Nortona, odredili su Nortona. To se pokazalo mudrim izborom.
Norton i Somervell napustili su Sedlo 2. lipnja sa šest pomno odabranih »tigrova«.
Vrijeme je još uvijek bilo dobro. Nosili su svoje šatore i vreće za spavanje budući da
bi, da se plan ostvario, Mallory i Bruce u tom trenutku nastojali podići logor VI., a
svoj četvorici Engleza bili bi potrebni šatori i vreće u logorima V. i VI.
U The Fight for Everest Norton detaljno opisuje odjeću koju je tog dana nosio -
najnovija dostignuća mode iz 1924.x godine. Zapanjujuća je razlika u odnosu na
penjačka odijela u komadu i plastične visinske cipele suvremenog penjača na
Everest:

»Što se mene tiče, nosio sam debeli vuneni prsluk i donje rublje, debelu
košulju od flanela i dva dţempera ispod lagana odijela s pumpericama
napravljena od vjetronepropusnog gabardena, dok su pumperice bile
 podstavljene laganim flanelom, par mekanih elastičnih kašmirskih
dokoljenki te par pustenih cipela omotanih koţom i s koţnim potplatom,
na kojima su mjestimično bili uobičajeni alpinistički čavli. Preko svega
nosio sam vrlo lagano zaštitno odijelo od vjetronepropusnog gabardena
»Shackleton« gospode iz Burberryja. Na rukama sam nosio par dugačkih
vunenih rukavica ispod jednakog para rukavica od gabardena; međutim,
kad bi usijecanje stepenica traţilo osjećaj za drţanje cepina, ponekad bih
unutarnji vuneni par zamijenio svilenim rukavicama. Na glavi sam nosio
koţnatu motociklističku kacigu obrubljenu krznom, a oči i nos štitile su
mi zaštitne naočale od Crookeovog stakla, koje je bilo ušiveno u koţnatu
masku koja je prelazila na velik dio nosa i pokrivala sve dijelove moga
lica koji nisu bili prirodno zaštićeni bradom. Veliki vuneni šal
upotpunjavao je moju odjeću.«

Niti jedan muškarac nije nosio dereze jer unatoč Irvineovom podešavanju nitko još
nije smislio način kako pričvrstiti ove prevrijedne šiljke na čizme pritom ne
zaustavljajući cirkulaciju u stopalu.
Na putu prema gore Norton i Somervell razočarali su se kad su sreli
jednog od Malloryjevih Šerpa koji se spuštao. Od njega su saznali za
povratak prve grupe, a potom su ukrstili put sa svojim prijateljima dok su ovi
malodušno silazili niz Sjeverno sedlo. Nastavljajući put sa samo četiri nosača,
Somervell i Norton stigli su u logor V. u 13 sati te su se ondje smjestili kako bi ondje
kuhali i grijali se.
Niţe na planini kuhali su na Primusovim kuhali ma koristeći tekuće gorivo;
međutim, iznad Sjevernog sedla radije su koristili kuhalo Unna koje su loţili tvrdim
komadima Meta-goriva proizvedenog u Francuskoj. Posao spravljanja večere svim je
muškarcima bio mrzak. Kako to kaţe Norton: »Ne znam za ništa - čak ni napor
penjanja po strmini na ovim visinama, što traţi veću odlučnost nego ova mrska
zadaća visinskog kuhanja.«
Skupljali su lonce pune snijega da ih otope, grijali vodu do vrelišta koje je na visini
na niţoj temperaturi18, punili termos-boce toplom vodom ili čajem za sljedeći dan,
prali masne posude i potom: »Moţda najomraţeniji dio postupka jest da nešto od
nereda koji je nastao treba i pojesti, a to se samo po sebi moţe postići samo snagom
volje: mala je ţelja za jelom - ponekad osjećaj mučnine nastaje i na samu ideju - iako
se pića čovjek nikako ne moţe nasititi.«
Ujutro nisu krenuli prije 9 sati, a jednako je teško Nortonu bilo nagovoriti tri od
četiri nosača da nastave. »Sjećam se da sam govorio: ‘Ako nam napravite logor na
8230 metara i mi dosegnemo vrh, vaša će imena biti upisana zlatnim slovima u knjizi
koja će opisati naša dostignuća. «
Unatoč kasnom polasku, uspon 3. lipnja prošao je dovoljno glatko. Vrijeme je još
uvijek bilo dobro, bilo je čak i manje vjetra nego prethodnog dana. Somervellu je
kašalj izazivao tolike probleme da je povremeno morao zastati. Pa ipak su dvojica
Engleza odmah nakon podneva prošla svoju najvišu točku od 7925 metara iz 1922., a
potom su nadmašili i doseg Fincha i Geoffreyja Brucea od 8077 metara. Poslavši tri
nosača natrag, Somervell i Norton podignuli su logor VI. na 8170 metara, još jednom
gradeći šatorsku platformu slaganjem razbacanog kamenja na hrpe. Bili su na većoj
visini nego što su ljudska bića ikad bila na Zemlji.
Nakon mjesec dana obeshrabrujućih zapreka i sramotnih neuspjeha koji su im se
cerekali u lice, dvojica su se muškaraca usudila povjerovati da bi im vrh mogao biti
nadohvat ruke. Norton je dobro spavao, Somervell podnošljivo. »Istina je da na
Mount Everestu nije lako krenuti rano!« napisat će Norton. Pa ipak, 4. lipnja bili su u
pokretu u 6.40 sati.
Nakon sat vremena, par je stigao do podnoţja razlomljene litice koja će postati
poznata kao Ţuti pojas. Popeli su se na 8230 m, vrh je bio nešto više od šesto metara
iznad njih. Krećući se dijagonalno prema gore i nadesno,
18 Na najvišim dljelovlma Hlmalaja vrelište vode je na 67 Celzijusa

Norton i Somervell pronašli su lagane izbočine koje su vodile jedna prema drugoj.
Ovdje je Norton namjerno skrenuo sa smjera po grebenu koju je Mallory uvijek
zagovarao. Po njegovom viđenju, dugačka traverza koja se postupno uspinje prema
onom što će se nazvati Veliki kuloar, omogućavala je najbolji put po gornjem dijelu
sjeverne strane. Dan je bio savršen premda su se penjali po surovoj hladnoći.
No sada su, s vrhom koji je bio primamljivo blizu, počeli osjećati razorne učinke
visine. Somervellov se kašalj alarmantno pojačao, prisiljavao ga je na česta
zaustavljanja. Norton je napravio pogrešku i skinuo naočale dok je bio na stijeni: na
8380 m počeo je vidjeti dvostruko. Bez kisika bili su usporeni gotovo do gmizanja.
»Naš je tempo bio jadan«, napisao je poslije Norton. Zadao si je cilj proći dvadeset
koraka bez odmora, ali nije nikad uspio više od trinaest: »Zasigurno smo izgledali
kao vrlo jadan par.«
Bilo kako bilo, do podneva se dvojac pribliţio vrhu Ţutog pojasa. Bili su sto
pedeset ili sto osamdeset metara ispod grebena, podosta zapadno od Prve stepenice.
Iznenada je Somervell objavio da ne moţe dalje, ali je sokolio svojeg partnera da
nastavi sam. Umornim, paţljivim koracima Norton je nastavio, priječeći još više
nadesno uz vrh Ţutog pojasa. Dvaput je skrenuo, drugi put izravno ispod obrisa
onog što je ekipa nazvala Drugom stepenicom - »koja je izgledala toliko zastrašujuća
prepreka na mjestu gdje je prelazila greben«, napisao je dalekovidno Norton, »da
smo izabrali niţi smjer radije nego da pokušamo i savladamo je.«
Nakon drugog skretanja put se iznenada pogoršao kako je padina postajala sve
strmija a nadolje ukošene »ploče« pod nogama postajale nesigurne. Norton se
dvaput morao vraćati istim putem i pokušavati drugim smjerom. Svejedno je
nastavio i naposljetku stigao do Velikog kuloara.
Ondje je iznenada ugazio u prhak snijeg visok do koljena pa čak i do struka. U
trenutku mu je sinula sva strahota poloţaja u kojem se našao:

»Zatekao sam se kako koračam od ploče do ploče, kako je koja bila, svaka
glatko i strmo ukošena; počeo sam osjećati da se previše oslanjam na puko
trenje čavla s čizme o kamene ploče. Kretanje ustvari nije bilo teško, ali je
mjesto bilo opasno za samog, nenavezanog penjača jer bi me samo jedno
otklizavanje vjerojatno bacilo do podnoţja planine. Počela se pokazivati
napetost zbog takve opreznosti, postao sam iscrpljen. Usto su mi se
pogoršali i problemi s očima te mi je to sada bio ozbiljan hendikep.«

Norton je krenuo natrag. Bio je samo 275 metara zapadno od Somervella

te tridesetak metara gore, ali ga je, kao što se često dogodi kad penjač
pojmi poraz, savladala neka vrsta mentalnog kolapsa. Dok je prilazio
svojem partneru, naišao je na komad stjenovite padine prekriven tankim
slojem snijega - tlo koje je s lakoćom prehodao prije moţda samo pola sata
- pa izgubio ţivce. Norton je zamolio Somervella da mu dobaci uţe. Kad
se privezao, završio je prelazak.

Ekspedicija je kasnije utvrdila da je najviša točka do koje je Norton došao bila

8573 m — samo 275 metara ispod vrha svijeta koji se nalazi na 8848 m nadmorske
visine. Da Mallory i Irvine nisu četiri dana kasnije dosegnuli veću visinu,
Nortonov bi visinski rekord bio aktualan sljedećih dvadeset osam godina.
Njegov rekord bez kisika bi vrijedio još dvadeset šest godina više, dok se 1978.
Peter Haberler i Reinhold Messner nisu popeli na vrh bez kisika.
Krenuvši prema dolje u 14 sati, ostali su navezani cijelim putem natrag do
logora VI. Na tom je putu Somervell ispustio svoj cepin te ga promatrao dok mu
je iščezavao iz vida. U logoru VI zamijenio ga je šatorskim klinom.
Do zalaska sunca, sada nenavezani, došli su do logora V. Umjesto da provedu
neugodnu noć na jednoj od njegovih kosina koje nisu bile pogodne kao platforme
za šatore, dvojac je u sumrak nastavio prema dolje stremeći logoru IV. Ovdje je
Somervell umalo izgubio ţivot. Kliţući se prema naprijed Norton je uočio da je
partner zastao iznad njega. Tijekom cijele " ekspedicije Somervell je vodenim
bojama vješto slikao krajolike (dio slika objavljen je u knjizi The Fight for Everest).
Budući da mu je razmišljanje bilo pomućeno visinom, Norton je nagađao da je
njegov prijatelj zastao da skicira ili naslika planine okupane u sjaju sutona.
Somervella je pak spopao dotad najgori napad kašlja uslijed kojeg mu se, činilo
se, zaglavilo nešto u grlu te mu je prijetilo gušenje. Naposljetku je to iskašljao u
eksploziji krvi i sluzi. Kasnije se utvrdilo da je Somervell iskašljao sluznicu
grkljana.
Kako je Norton teturao prema dolje do Sjevernog sedla uz zadnje tračke
svjetlosti, Mallory i Odell krenuli su prema gore kako bi ga proveli kroz
raskoljeni greben neposredno iznad logora. Jedan od njih povikao je da nosi
cilindar s kisikom. Norton je vičući odgovarao opet i iznova u klonulim jaucima,
»Ne ţelimo prokleti kisik, ţelimo piti!«

Ekspedicija 1924. tako je mogla završiti, s izuzetno hrabrim pokušajem Nortona i

Somervella koji su postavili novi visinski svjetski rekord. Za koji dan nad planinu
će doći monsun. Pa ipak, kad se vratio na Sjeverno sedlo, Norton je saznao da je
Mallory odlučio da, za slučaj da drugi pokušaj propadne ispod vrha, proba još
jednom - s kisikom. Nakon što se 2. lipnja spustio iz logora V., Mallory je
organizirao transport nosača koji su iz logora III. prenijeli određenu količinu
boca do Sjevernog sedla. Norton je iskazao svoje odobravanje; on sam bio je »pun
divljenja prema neslomljivom duhu ovog čovjeka.« Prigovarao je jedino zato što
je ţelio da Mallory za svog partnera odabere Odella a ne Irvinea.
Usred noći s 4. na 5. lipnja, Norton se probudio sa strašnom boli u očima te
shvatio da je od snijega oslijepio. Idućeg dana nije mogao napraviti ništa da
pomogne prijateljima koji su pripremali svoj pothvat, osim što je razgovarao s
nosačima na njihovom jeziku. Tijekom prethodna dva pokušaja, ključ za
komuniciranje s ovim ţivotno vaţnim saveznicima iznad logora IV. bilo je
Nortonovo i Bruceovo poznavanje njihovog jezika. Mallory je imao »površno znanje
hindustanskog«, Irvine pak jedva da je govorio pokoju riječ na ijednom jeziku koji su
Šerpe razumjeli.
Šestog lipnja u 7.30 Norton se pozdravio s parom koji je kretao na vrh. »Moj
posljednji dojam o mojim prijateljima bilo je rukovanje i blagoslov.« Još uvijek slijep,
nije mogao vidjeti kako se ljudi preko snjeţnih izbočina i raspuklina kreću prema
sjevernoj strani. Kasnije toga dana Norton se spustio do logora III., a bio je toliko
bespomoćan da su se šestorica nosača morala izmjenjivati noseći ga po moreni.
Tijekom sljedeća četiri dana, napisao je Norton, »prolazili smo svaku pojedinu fazu
napetosti i tjeskobe, od velike nade do beznađa«, a nakraju je logor III. u njegovom
sjećanju ostao »najomraţenije mjesto na svijetu«.
Noel Odell, jedini penjač koji je preostao u dovoljno dobroj formi da bude
potpora, provest će jedanaest dana na Sjevernom sedlu ili iznad njega, što je pothvat
kojem, kako je to poslije rekao Norton, »nema ravnog u našoj kratkoj povijesti
penjanja na velike visine.« Odell je također bio pun divljenja prema Malloryjevoj
neslomljivoj volji. Odell je podnio svoje isključenje iz grupe koja je krenula na vrh s
vedrom velikodušnošću.
Usprkos svojim boljeticama na ovom posljednjem pokušaju Mallory i Irvine su se
koristeći kisik od logora III. do logora IV. uspeli za samo dva i pol sata - to je vrijeme
na koje bi i neki od najsnaţnijih penjača u 1990.-ima bili ponosni. Sve do posljednjeg
trenutka Irvine je prčkao po aparaturi za kisik i improvizirao konačna podešavanja.
Njegov je duh također sigurno bio neslomljiv jer se baš i nije naspavao tijekom
posljednjih noći na Sjevernom sedlu. Zadnji dnevnički zapisi otkrivaju koliko je jako
Irvine patio uslijed opeklina od sunca. Trećeg lipnja:
»Vrlo neugodna noć u kojoj mi se činilo da sve na svijetu grebe po mojem
licu, a svaki put kad bi ga nešto dotaknulo, komadići sprţene i suhe koţe bi
otpali, zbog čega gotovo da sam vriskao od bola.« Petog lipnja, u osvit
odlaska: »Moje je lice u potpunoj agoniji.«
Usprkos teškom radu koji je trajao više od mjesec dana kako bi popravio
aparaturu za kisik, Irvine je rekao Odellu da bi »radije došao do podnoţja vršne
piramide bez upotrebe kisika nego do vrha uz njegovu pomoć! Smatrao je da je, ako
je to uopće vrijedno i učiniti, to vrijedno učiniti bez umjetnih pomagala.« Takav
puristički nazor teško će se čuti tijekom sljedećih pedeset godina.
Šestog lipnja u 8.40 Mallory i Irvine krenuli su sa Sjevernog sedla koristeći kisik, a
uz njih je bilo osam ne pretjerano opterećenih nosača koji su išli bez kisika. Odell je
snimio fotografiju njih dvojice: po vlastitom priznanju nije je kadrirao pa likovi
muškaraca nisu prepoznatljivi jer su se bavili svojom opremom, no ona je svejedno
bila tiskana stotinama puta budući da je to posljednja fotografija obojice - ako ne
postoje fotografije koje leţe uspavane u celuloidu u Malloryjevom fotoaparatu
Vestpocket izgubljenom negdje na Everestu.
Bistro se jutro pokvarilo u oblačan dan sa snijegom navečer. U 17 sati četvorica
nosača vratila su se sa sjeverne strane s porukom Georgea Malloryja koji se udobno
smjestio u logoru V.: »Ovdje nije vjetrovito i čini se da ima puno nade.«
Idućeg su se dana, kao što je i bilo predviđeno, Odell i jedan Šerpa popeli do
logora V. Ubrzo nakon njihovog dolaska, preostala četvorica nosača spustila su se
odozgo noseći još jednu poruku, ovu iz logora VI. na 8168 m:

»Dragi Odelle, -
silno nam je ţao što smo ostavili stvari u takvom neredu - naše kuhalo
Unna se otkotrljalo niz padinu u posljednjem trenutku. Svakako se vratite
sutra u IV. na vrijeme da ga se moţe napustiti prije mraka kako se nadam.
U šatoru sam jamačno ostavio kompas - za ime Boga, sačuvajte ga: mi smo
bez njega. Do ovamo na 90 atmosfera dva dana - vjerojatno ćemo ići na
dva cilindra - ali to je prokleto teţak teret pri penjanju. Savršen dan za
posao!
Zauvijek Vaš G. Mallory«
Malloryja je do satnog kraja proganjala njegova zaboravnost i tehnička
nesposobnost. Gubitak kuhala bio je zloslutan jer, ako si nisu napunili termosice
vodom ili čajem prije nego što se ono »otkotrljalo niz padinu«, teško su mogli
rastopiti imalo snijega za doručak ili da tekućinu ponesu na uspon. To što nisu imali
kompas (Odell je nakraju pronašao instrument u šatoru u logoru V.) imalo bi manje
posljedice na dan uspona na vrh ako par ne bi uhvatila snjeţna oluja. Odell je znao
da »90 atmosfera« znači oko tri četvrtine od maksimalnog dotoka kroz ventil. Tim
tempom, svaka je boca trebala trajati najmanje četiri sata. Ako je 8. lipnja svaki od
njih nosio po dva cilindra, trebali su se moći uspinjati osam sati udišući kisik.
Uz poruku Odellu bila je i ona za Johna Noela, u kojoj se poticalo drugove niţe na
planini da počnu »gledati prema nama dok prelazimo stjenoviti potez ispod vrha ili
ćete nas vidjeti kao siluete oko 8.0 p.m.« Odell je pročitao ovu poruku odmah
pretpostavivši, baš kao i svi povjesničari, da je Mallory mislio na »8.0 a.m.« 8. lipnja.
Nakon što je poslao pet Šerpi prema dolje, Odell je u logoru V. sam proveo mirnu
noć. Zalazak sunca ga je ushitio dok je u tri smjera promatrao udaljene vrhove kako
se oštro urezuju u svjeţ zrak, uključujući masivnu skupinu vrhova koji okruţuju
Kangchenjungu, treću po visini planinu na svijetu, oko 160 km prema istoku. »Moja
je velika sreća što sam sâm ispenjao brojne vrhove i na ne malo njih svjedočio
zalasku sunca«, napisao je poslije, »no ovo je bilo iskustvo koje je nadvisivalo sve,
neopisivo transcendentalno iskustvo koje nikad ne moţe izblijedjeti iz sjećanja.«
Odell je počeo s usponom do logora VI. u 8 ujutro, 8. lipnja. Dan je svanuo vedar,
ali oko sredine prijepodneva počeli su se stvarati pramenovi magle koji su se sa
zapada protegnuli prema velikoj površini planine. Ipak, vjetar je bio blag. Dan se
činio povoljnim za uspon na vrh. »Nisam gajio strepnje o Malloryjevom i
Irvineovom napretku iz logora VI.« izvijestio je Odell, »te sam se nadao da će oni do
tog trenutka već biti dobrano na putu uz završnu piramidu.«
Još se uvijek uspinjući bez kisika, Odell je dosad već toliko bio u elementu da je,
umjesto da pođe najbliţim smjerom do logora VI., lunjao po sjevernoj strani,
procjenjujući njegovu geologiju i otkrivajući fosile koje je toliko volio. Netom nakon
podneva ispenjao je »malenu liticu« na 7925 m, zagledao se u greben koji se ocrtavao
na nebu i uočio ono što je ušlo u legendu. Ondje, šestotinjak metara iznad sebe,
promatrao je kako se prvi obris brzo penje navrh stepenice na hrptu, a potom čeka
dok ga slijedi drugi obris, oba su se čovjeka »brzo kretala kao da nastoje nadoknaditi
izdubljeno vrijeme.« Potom su se oblaci ponovno pokrenuli i zapriječili mu pogled.
Bilo je 12.50, pet sati kasnije od pojavljivanja u 8 sati kao što je, činilo se, Mallory
predvidio u svojoj poruci Johnu Noel u. Odell je osjetio blagu uznemirenost ali je u
sebi pobrojao sve razloge koji su mogli pridonijeti kašnjenju njegovih prijatelja.
(Zanimljivo je da se samo nekolicina komentatora u posljednjih sedamdeset pet
godina zapitala je li Malloryjevo predviđanje o »8.0 a.m.« jednostavno mogao biti
završni primjer njegovog podcjenjivanja planine. Niti jedna skupina nije uspjela otići
iz visinskog logora prije 6.30, hrbat pak leţi više od 365 metara iznad logora VI.)
Usred snjeţne oluje Odell je došao do logora VI. u 14 sati. Razočarao se jer nije
pronašao nikakvu poruku kojom bi Mallory pribiljeţio njihov odlazak te se još jače
uznemirio kad je u blizini šatora ugledao razasute komade aparature za kisik. No iz
ostataka nije mogao zaključiti da je Irvine radio nekakve očajničke popravke u
posljednji trenutak. Umjesto toga, racionalizirao je da je njegov štićenik moţda
jednostavno »pronašao neki problem koji treba riješiti pa čak i ako nikad zapravo
nije postojao! Jako se rado bavio, ne, zabavljao se, dijelovima opreme i porazbacanim
alatom.«
Odell nije uočio da je Mallory ostavio svoju baterijsku svjetiljku u šatoru
- još jedan primjer i to potencijalno vaţan, njegove smušenosti. Baterijsku svjetiljku
otkrit će članovi ekspedicije na Everest 1933., koji su je upalili i ustanovili da još
uvijek radi, devet godina otkako je ostavljena.
Nadajući se da će pronaći svoje prijatelje na silasku te ih dovesti natrag do logora
VI., Odell je ispenjao još šezdesetak metara među gustim oblacima, zviţdeći i
jodlajući kako bi signalizirao da je ondje. Potom se, shvativši da je prerano očekivati
povratak njih dvojice, vratio do logora VI. Čim je onamo stigao snjeţna je oluja
prestala i na planini se razbistrilo. Sada pak Odell nije mogao vidjeti ništa premda je
toplo poslijepodnevno svjetlo obasjavalo donje padine planine.
Zadrţao se ondje do 16.30, a potom se u skladu s Malloryjevom porukom počeo
vraćati niz planinu ali ne prije no što je na »uočljivom mjestu u kutu šatora pokraj
izlaza« ostavio Malloryjev kompas koji je pronašao u logoru V. - kako se moţe
nagađati, ne toliko zbog toga da svojim prijateljima omogući silazak sa Sjevernog
sedla, već kao talisman protiv zle sudbine. Odell je stigao u logor V. u 18.15, a potom
se, kliţući se većim dijelom puta, spustio sedamstotinjak metara do Sjevernog sedla
za zapanjujućih trideset minuta.
 Od Engleza je samo Hazard bio ondje da ga pozdravi. Ostali su se, oslabljeni
svojim patnjama posljednjih nekoliko dana, oporavljali u logoru III. Uvečer 8. lipnja
svi su satima zurili u gornje obronke Everesta u nadi da će vidjeti odsjaj baterijske
svjetiljke ili čak vatreni proplamsaj jedne od signalizacijskih baklji koje su nosači
odnijeli do logora VI. Međutim, nisu vidjeli ništa. Još uvijek potiskujući svoje
strahove, Odell se nadao da je mjesečina koja se odraţavala s vrhunaca prema
zapadu moţda pomogla njegovim prijateljima pri silasku.
Čitavog sljedećeg jutra Hazard i Odell su pregledavali planinu dalekozorima ali
nisu uočili nikakve znakove ţivota. Ne mogavši se nositi s takvim jalovim bdijenjem,
u podne je Odell ponovno krenuo uz sjevernu stranu s dvojicom Šerpa. Dobro
odmoreni Hazard nije ni pomislio da mu se pridruţi budući da je na 7010 m dosegao
svoju granicu.
Trojac je stigao u logor V. tog poslijepodneva, a potom proveo besanu noć dok je
neugodni vjetar prijetio da razdere šatore. Ujutro 10. lipnja vjetar je još uvijek bio
snaţan i hladan, a dvojica Šerpe nisu bili sposobni krenuti dalje. Odell ih je poslao
natrag dolje na Sjeverno sedlo, a potom sam krenuo na uspon prema logoru VI. Po
prvi je put udisao kisik iz boce u nadi da će pomoći njegovoj izvedbi ali je, dosljedan
svojem usađenom skepticizmu, napola puta isključio aparaturu te »kao rezultat toga
nije iskusio nimalo osjećaja slabosti i soptanja, kao što se navodilo čovjeka da
povjeruje.« Vukući na leđima beskorisnu spravu, Odell je domarširao u logor VI.
došavši onamo u podne.
Odellov zapis ne odraţava u potpunosti njegov šok zbog otkrića. Na vrlo
suzdrţani način on jednostavno spominje: »Sve sam zatekao kao što sam i ostavio: u
šatoru očito nitko nije ništa ni taknuo otkako sam bio ondje dva dana ranije.«
Odbacivši aparaturu za kisik unatoč pogoršanju vremena još je jednom krenuo dalje
da pronađe neki trag svojih drugova.
U stanju sve jače svjesnosti koju je vjerojatna tragedija u njemu pobudila, Odellu je
sinulo svojevrsno otkrivenje:

»Ovaj gornji dio Everesta sigurno je najudaljeniji i najnegostoljubljiviji

predjel na zemlji, ali istodobno je impresivan kad prigušeno svjetlo i
olujni vjetar prikriju surovu površinu njegovih padina. A kako i kada
moţe uopće hiti okrutniji nego kad se čovjek mora izboriti za svaki korak
kako bi pronašao svoje prijatelje?«

Odell se borio gotovo dva sata, ali nije pronašao ništa. Po povratku u logor VI.,
upuzao je u Šator kako bi se sklonio od izjedajućeg vjetra. Potoni je, tijekom
razdoblja bez vjetra, izvukao dvije vreće za spavanje do strmog snjeţnog predjela
iznad šatora i poloţio ih u obliku slova T. 'Tisuću dvjesto metara ispod, gledajući
kroz dalekozor, Hazard je ugledao ranije dogovoreni signal i znao da se dogodilo
najgore.
 Naposljetku je Odell zatvorio šator i krenuo prema dolje. Dok je bacao još jedan
pogled na udaljeni vrhunac Everesta, njegovo otkrivenje krajnje okrutnosti planine
dosegnulo je duhovni vrhunac:

»Činilo se da s hladnom ravnodušnošću gleda dolje prema meni, jadnom

čovječuljku, kroz nalete vjetra urlajući porugu zbog moje teţnje da
otkrijem njegovu tajnu - ovu misteriju o svojim prijateljima.
Kakvo smo pravo mi imali da okušamo svoju sreću ovako daleko, u svetoj
prisutnosti Najviše majke...? Je li stvarno to bilo sveto tlo Chomolungme -
Svete majke snjegova koje smo oskvrnuli - koje sam ja sada oskvrnuo?«

U tom tegobnom trenutku, dok su mu dušu proţimali trnci zbog okrutnosti planine,
Odell je iznenada čuo sirenski zov:

»Pa ipak, dok sam ponovno zurio u planinu, još se jedno raspoloţenje
počelo prikradati kroz njezine opsjedajuće značajke. Činilo se da je nešto
zamamno u toj nadvisujućoj pojavi. Gotovo da me fascinirala. Shvatio sam
da niti jedan jedini penjač ne moţe nego biti očaran, da onaj koji joj prilazi
mora uvijek biti vođen njome i ne misleći na sve prepreke pokušavati
doseći ovo najsvetije i najviše od sviju mjesta. Čini se stoga da su i moji
prijatelji bili začarani: zbog čega bi inače ostali ondje?«

Niţe na planini Odellovi su kolege proveli ovih posljednjih nekoliko dana u agoniji
zbog neznanja. Nadajući se da će izliječiti svoj problem s grlom, Somervell se spustio
sve do baznog logora. U svojem je dnevniku 11. lipnja zapisao, »Nema novosti. To je
znakovito.« Sljedećeg pak dana, nakon što je nekoliko drugova stiglo s vijestima:
»Bile su samo dvije mogućnosti - da su doţivjeli nesreću ili da ih je zatekao mrak. To
je strašno. Ali samo je nekoliko ljepših smrti nego što je umrijeti u uzvišenom
pokušaju, a Kverest je najbolji kenotal na svijetu.«
 Do 12. lipnja tijela se ekspedicija okupila u baznom logoru. Norton je poslije
napisao:

»Bili smo jadna grupica; otprve smo prihvatili gubitak svojih drugova u
racionalnom duhu kojem se cijela naša generacija naučila u Velikom ratu i
nije bilo nikakvog nagnuća morbidnom gudanju o konačnosti. Ali
tragedija je bila vrlo blizu; prazni šatori naših prijatelja i prazna mjesta za
stolom bila su nam neprestani podsjetnik na to kakvo bi ozračje u logoru
bilo da su stvari ispale drugačije.«

Članovi ekipe moţda su prihvatili gubitak Malloryja i Irvinea, ali nisu mogli
razriješiti misterij što im se dogodilo. Dok su se udaljavali od Mount Everesta,
neumorno su nagađali kako su skončali njihovi prijatelji. Cijelog svog ţivota - John
Noel preminuo je posljednji, neposredno uoči svog stotog rođendana - nastavili su se
pitati i spekulirati, preokrećući poput komada grnčarije fragmentarne indicije na
kojima su osnivali svoja nagađanja.

Ekspedicija 1999. koja je tragala za Malloryjem i Irvineom. Stoje, slijeva nadesno: Dave
Hahn, Thom Pollard, Conrad Anker, Tap Richards, Eric Simonson.
Kleče, slijeva nadesno: Lee Meyers (liječnik), Andy Politz, Jake Norton.
Klasičan pogled na sjevernu stranu Everesta snimljen s ruba ledenjaka Rongbuk (baznog
logora).

Fotografija: Stipe
Boţić
 Puja koju provode redovnici iz samostana
Rongbuk, u baznom logoru,
1. travnja. Andy Politz je u sredini.
U pozadini se kroz dim nazire Everest.

Fotografija: Stipe Božić

Samostan Rongbuk

Conrad Anker u podnoţju ledenog kamina na putu prema Sjevernom sedlu.

Desno:Conrad Anker se odmara na putu prema
logoru VI., s maskom za kisik na licu.

Dolje: Uspon
do logora VI., 16. svibnja. Slijeva
nadesno: Dave Hahn,
Tap Richards, Andy Politz.
Oko podne 1. svibnja 1999. godine, Conrad Anker uz tijelo Georgea L. Malloryja.

I nakon 75 godina Malloryjevo tijelo je bilo toliko očuvano da su se

na njemu još vidjele modrice nastale kad se konop zategnuo i
pukao.
Ucrtani smjer kroz Drugu stepenicu.

Druga stepenica je bila najteţi izazov za Malloryja, pa se rasprave o

tome je li se popeo na vrh ili nije danas često svode na pitanje je li
George Mallory s tadašnjom opremom mogao popeti Drugu
stepenicu.
Na vrhu Druge stepenice su ljestve koje su Kinezi postavili 1975. godine (lijevo).

Pogled s vrha Druge stepenice (gore).

Conrad Anker snimio je Davea Hahna dok su se obojica 17. svibnja 1999.
godine pribliţavali vrhu Everesta.
Druga stepenica

Do 1 5 . S V I B N J A N A S Š E S T O R I C A ponovno smo došli u logor V. na

7800 metara. Imali smo dva odvojena zadatka: popeti se na vrh i obaviti
drugu potragu. Nije bilo unaprijed dogovoreno tko će što raditi. Tap
Richards, Jake Norton i ja bili smo motivirani za uspon na planinu jer
nismo ranije bili na Everestu.
Nakraju su se Thom Pollard i Andy Politz dobrovoljno javili da pođu
u drugu potragu. Andy je bio voljan odustati od vrha jer je već ispenjao
Everest i zaokupila ga je potraga. Još je uvijek trebalo pronaći Irvineovo
tijelo i veoma vaţan fotoaparat. Thom nije, u pravom smislu, bio dio
Siminog tima: angaţirala ga je NOVA da snimi videomaterijal i digitalne
fotografije, stoga je smatrao da mu je duţnost pridruţiti se potrazi. On je
ustvari krenuo i na prvu potragu 1 . svibnja, ali je imao problema sa
svojom opremom za kisik te se morao vratiti.
Nakon što smo pronašli Malloryja, očiti je cilj druge potrage bio
traţenje Irvinea i fotoaparata Kodak Vestpocket. Međutim, do 15.
svibnja palo je dovoljno snijega da se činilo malo vjerojatnim da ćemo
moći pronaći Irvinea. Andy i Thom umjesto toga odlučili su se vratiti do
Malloryja, upotrijebiti detektor za metal i uvjeriti se da nam 1 . svibnja
nije ništa promaknulo.
Nas četvorica koji smo krenuli na vrh 16. svibnja uspeli smo se od
logora V. do logora VI. Andy i Thom popeli su se s nama noseći
potrepštine za naš pohod na vrh, pomogli nam podići logor i potom
krenuli poprijeko na zapad prema Malloryjevom tijelu.
Andyja nisam poznavao prije ekspedicije, ali znao sam ga po čuvenju.
Bio je na Everestu četiri puta prije i ispenjao ga sa sjeverne strane 1991.
sa Simom. Vrlo je snaţan penjač, tridesetdevetogodišnjak, iz Columbusa
u Ohiju. Petnaest je godina bio gorski vodič. Sada radi kao učitelj u školi
i montaţer filmova i reklama. Također vješto vesla kajak, jedri i gradi
čamce.
su Kinez 1975. postavili svoje ljestve. Deset metara manje strme stijene završava
greben.
Kad mi se Dave pridruţio u podnoţju Druge stepenice koja je bila u sjeni, rekao
je, »Prokletstvo, videokamera se magli.« Morali smo otvoriti kazetu i osušiti je na
suncu, stoga sam predloţio da se popne uz pritvrđeno uţe do početka ljestava, gdje
bi mogao ponovno biti na sunčevu svjetlu, a potom poradi na kameri.
Dave se uspeo po uţetu, stigao navrh snjeţnog trokuta i prikvačio se za početak
ljestava. Potom sam se slobodno popeo po stijeni prvih 13 metara, koristeći
hvataljku na pritvrđenom uţetu da me uhvati ako se poskliznem. Uspon je bio
umjereno teţak, ali ne ekstreman. Do trenutka kad sam došao do ljestava, Dave je
postigao da mu kamera radi na mahove.
Na ovom sam mjestu skinuo svoj ruksak s aparaturom za kisik. Odlučio sam da
ću pokušati slobodni uspon bez kisika uglavnom zato što je oprema bila toliko
glomazna, a maska tako izbočena da nisam mogao vidjeti svoje noge kad sam je
imao na sebi. Izvukao sam iz ruksaka 35 metara konopa, dobrog uţeta za penjanje
debljine 9 milimetara, te ga zavezao za postojeće. Dave će me osiguravati s tim.
Ţelio je pritom snimati, ali meni je trebalo dobro osiguranje, video je morao biti na
drugom mjestu po vaţnosti. Ne moţeš dobro snimati i usto pruţati pravo
osiguranje.
Imao sam mali set opreme baš za ovaj uspon - četiri frienda različitih veličina i
šest stoppera, pomagala koja penjači stavljaju u pukotine da skrate potencijalni pad.
Posloţio sam stvari iz seta i dobro pogledao taj najteţi dio.
Kako bi shvatio ključnu vaţnost tih sedam i pol metara stijene s kojom sam se
suočio, čovjek mora uzeti u obzir čudnu, mračnu povijest Druge stepenice. Ekipa iz
1924. odozdo je dobro promotrila tu izbočinu na horizontu. Četvrtog lipnja Teddy
Norton je prošao poprijeko Ţutog pojasa znatno ispod hrpta grebena, dok je išao
prema Velikom kuloaru, očigledno kako bi izbjegao Stepenicu. Ali Mallory je cijelo
vrijeme vjerovao u pohod na sljeme grebena - to je bio njegov stil penjanja. A po
svojem proslavljenom viđenju, Noel Odell je u početku pomislio kako su upravo
Drugu stepenicu dvije malene figure prošle u samo pet minuta.
Kad je sjeverna strana Everesta nakon 1938. zatvorena za strance, do 1960. nitko
više nije došao ni blizu Druge stepenice. Te je godine brojna kineska ekspedicija -
214 kineskih i tibetskih penjača, od kojih doduše nitko nije imao više od pet godina
iskustva u planinama - napala Everest sa sjevera. Priče o tom masovnom pothvatu
koje su pročišćene stigle na zapad zaintrigirale su gotovo sve. Glavni napis
dostupan na engleskom objavljen je u propagandnom časopisu pod nazivom China
Reconstructs. Čita se više kao hvalospjevni maoistički traktat nego penjačka priča.
Prema tom članku početni par potencijalnih penjača na vrh milio je po Stepenici
dugo tijekom poslijepodneva. Ispenjali su sve osim posljednja »tri metra«, prije
nego što su bivakirali u surovom rascijepu, a sljedećeg se dana spustili. Tri tjedna
poslije, drugi se trojac suočio sa Stepenicom. Jedan je čovjek četiri puta uporno
pokušao ispenjati najteţi dio ali svaki je put pao iscrpljen. Naposljetku je drugi
penjač, Chu Yin-hua, skinuo svoje rukavice i čizme, popeo se na tuđa ramena i
pokušao ispenjati stijenu u čarapama. Partner koji ga je drţao »sav se tresao, ostao
bez daha, ali je stisnuo zube i nastavio čvrsto stajati, uz herojski napor.« Popeo se
nakon trosatne borbe te svoje drugove doveo gore uz pomoć zategnutog konopa.
Tri su čovjeka navodno nastavila prema vrhu i onamo stigla u 4.20 ujutro. Budući
da je bio mrak, nisu fotografirali ništa iznad Druge stepenice. Osvajači vrha tvrdili
su da su ondje ostavili gipsano Maovo poprsje, no ono nikad nije pronađeno.
Uslijed svog herojskog napora, Chu je poslije izgubio prste i noge zbog ozeblina.
Puno je zapadnih penjača smatralo tada, a mnogi još uvijek tvrde da je ovaj
kineski uspon bio prevara. Nakon saţetka napisa iz časopisa China Reconstructs
urednik American Alpine Journala H. Adams Carter, koji je bio apsolutni autoritet
za vjerodostojnost, suho je zaključio, »Detalji su takvi da su penjači u gotovo svim
dijelovima penjačkog svijeta ove novosti primili s razumljivim skepticizmom.«
Sljedeći navodni uspon po sjevernom grebenu također su izveli Kinezi
1975., tijekom ekspedicije u kojoj je Wang Hongbao pronašao svog »starog engleskog
mrtvaca«. Od svojih su drugova iz I960, ovi penjači saznali sve o
teţini Druge stepenice. Dostavivši sve vrste opreme do svojeg logora VII. kod
Mushroom Rocka, ekipa je do najteţeg dijela dovukla svoje ljestve, zavezala ih za
klinove koje je učvrstila u pukotine u stijeni, te se uspela po njima. Na svim
sljedećim usponima po sjevernom grebenu koristile su se ljestve i pritvrđena uţad
koja je sada povučena uz Stepenicu.
Mallory i Irvine, naravno, nisu imali ljestve. Zbog toga sam htio slobodno
ispenjati Drugu stepenicu budući da ovaj najteţi dio nije nikad bio slobodno
ispenjan, osim ako to nije pošlo za rukom Malloryju i Irvineu. (Čak se i uspon na
ramenima iz I960., ako već nije izmišljen, mora klasificirati kao tehničko penjanje.)
Većina momaka na ekspediciji bila je visoka i mršava, poput mene, ali Andy je
građen nalik hidrantu. Nije visok, a njegove su podlaktice poput hrastovih panjeva.
Ovaj momak jednostavno isijava snagu.
Thom je godinu stariji od mene, ima trideset sedam godina, vitak je i prilično
njeţnog izgleda. Penjač je umjerenih sposobnosti, koji nije imao onoliko iskustva na
visokim gorjima kao mi ostali, iskušavši se na samo jednoj ekspediciji, na
Gasherbrum II u Karakorumu. Na putu je vrlo snaţan. Ima opaki smisao za humor -
vrlo je duhovit momak. S njim je na ovoj ekspediciji bio pravi uţitak jer govori što
mu je na umu. Iskren je prema drugima. Uvelike poput Noela Odella 1924., Thom je
postajao sve snaţniji kako je ekspedicija odmicala.
Thom je bio u čudnom procijepu jer sluţbeno nije bio član penjačke ekipe, no
imao je iste odgovornosti kao svi mi ostali. Kad god bi Simo sazvao »obavezni
sastanak grupe«, postavljalo se pitanje treba li Thom sudjelovati ili ne? No on je
sluţio kao vaţna poveznica između penjača i snimateljske ekipe.
Budući da su za nas nosili opremu od logora V. do logora VI., Thom i Andy
relativno su kasno započeli s drugom potragom. Nisu se zaputili prema zapadu do
14.30. Obojica su koristila kisik. Kasnije mi je Thom ispričao kako im je prošao dan
na 8140 metara.
Budući da je samo Andy prije bio na mjestu pronalaska, Thom je ovisio
o njemu da ponovno pronađe Malloryja pod privremenim čovuljkom19 koji smo
podigli. Plan je bio krenuti ravno na to mjesto, ali ispalo je da je to lakše reći nego
učiniti. »Andy je neprestano hodao i hodao, nije ništa govorio«, ispripovijedao mi je
poslije Thom. »Nakon nekog vremena rekao sam u sebi, ‘Znam da se izgubio.’
Naposljetku je Andy rekao, ‘Ne mogu ga pronaći! ‘Sigurno me zafrkavaš’, rekao
sam.«
Par je išao naprijed i natrag preko grebena gdje je prema Andyjevom mišljenju
čovuljak trebao biti, ali je zbog novog snijega sve izgledalo drugačije. Naposljetku
je, nakon dva sata lutanja, njihovjrud bio nagrađen.
Na tom je mjestu Thom zanijemio. »Ono je pobudilo nešto duboko duhovno«,
prisjetio se. »Neprekidno sam razmišljao, ovo je jedna od najvaţnijih osoba u
povijesti penjanja. Kleknuo sam i zatraţio vodstvo. Molio sam, u biti, za vodstvo da
ne oskvrnem ovo mjesto.«
Radeći u tišini, dvojac je pomaknuo kamenje koje je pokrivalo tijelo. Pomoću
detektora za metal Andy je pronašao »predmet« koji je naša prva grupa propustila.
U dţep hlača Mallory je ugurao ručni sat. Na njegovom
19 Piramida koju penjači naprave od kamenja. Sluţi 2a orijentaciju, (op. 8. Boţić)
brojčaniku nije bilo stakla, a kazaljke za minute i sekunde bile su slomljene, no
kratka kazaljka za sate pokazivala je Između jedan i dva, malo bliţe broju dva.
(Poslije je kazaljka za sate slučajno otpala dok su nosili sat dolje do baznog logora.)
Poloţaj ove kazaljke mogao bi biti ključ zagonetke što se dogodilo Malloryju i
Irvineu. Je li ukazivao da se nesreća dogodila oko 13.40? Ako je tako, je li to bilo
13.40, manje od sata nakon što ih je Odell ugledao, ili pak 1.40, usred očajničkog
spuštanja po noći bez baterijske svjetiljke? Ili je sat prestao raditi prije nesreće pa ga
je Mallory ugurao u dţep? Ili je jednostavno stao nakon Malloryjeve smrti?
Andy je otrgnuo dio uţeta da ga ponese dolje - uţe je bilo toliko istrošeno da je
puknulo od snaţnog trzaja. Skinuo je i okovanu cipelu s Malloryjeve slomljene
desne noge. Donijeli su te predmete kako bi ih dodali zbirci prikupljenih stvari.
Thom je zaključio da ţeli pogledati Malloryjevo lice koje je još uvijek bilo
smrznuto u sipini. Otukao je led i prljavštinu onoliko paţljivo koliko je mogao.
Kako je kasnije rekao, »Bilo je to kao da kopaš po svojem kolnom prilazu.« Konačno
je toliko oslobodio lice da je leţeći na zemlji mogao pogledati ravno u Georgea
Malloryja.
»Lice je bilo u savršenom stanju«, rekao je Thom. »Bilo je vrlo malo iskrivljeno -
ustvari, spljošteno - zbog godina u kojima je podnosilo teţinu snijega. Oči su mu
bile zatvorene. Još sam mogao vidjeti dlačice na bradi.«
Dok je provodio svoje istraţivanje, Thom je pronašao ranu koja je moţda
uzrokovala Malloryjevu smrt. »Iznad lijevog oka bila je rupa. Ondje je bilo sasušene
krvi, a dva komada lubanje virila su van. Kad da je netko uzeo metalni čekić i
udario ga u čelo.«
Naposljetku su Andy i Thom ponovno sahranili tijelo pod kamenje. Baš kao i
prvi put, Andy je pročitao Psalam 103.
U logor V. vratili su se kasno, klizeći po mraku niz postavljenu uţad. Dok su
prolazili nedaleko od nas u logoru VI., razgovarali su s nama radiom. Htjeli smo
znati jesu li išta pronašli, ali još smo jednom bili sumnjičavi da naše razgovore prate
i druge ekspedicije. Dave Hahn, koji zna Morseovu abecedu, htio je da dogovorimo
signal radijskim klikovima: tri klika nakon čega bi uslijedila dva klika značilo bi da
su nešto pronašli. Međutim, mislio sam da bi to bilo preteško zapamtiti, posebno na
visinama, stoga mi je pala na pamet druga ideja.
Šifra je bila da radiom pitam Andyja, »Misliš li još uvijek da sam šupak?«
Ovakvim se zadirkivanjem penjači na planini stalno dobacuju.
 Sada je Andy odgovorio radiom, »Da, još si uvijek šupak.« Tako smo znali da su
nešto pronašli - ali još nekoliko dana nismo znali što.

Do kasnog poslijepodneva 16. svibnja podignuli smo šatore u logoru VI.,

neposredno ispod 8230 m. Jake Norton i ja dijelili smo jedan šator, Dave Hahn i Tap
Richards drugi, a naša dvojica najjačih Šerpa, koji su tog dana prešli cijeli put od
Sjevernog sedla, treći. To su bili Ang Pasang i Da Nuru, skraćeno Dawa. Među
Šerpama koji su pratili našu ekipu bili su dvojac koji se nadao da će doći do vrha.
Usto, Dawa je bio sirdar odnosno vođa za ekspediciju. Ang Pasang i Dawa bili su
stariji i iskusniji od većine drugih Šerpa i smatrao sam da imaju dobre izglede za
uspon na vrh. Za Šerpe je uspon na vrh vaţan, oni koji su ga ispenjali s obje strane
imaju osiguran stalan posao. Rekord najvećeg broja uspona na Everest - deset - drţi
Šerpa Ang Rita.
Jakeov i moj šator gledao je na zapad. Te smo večeri kroz njegov procijep
promatrali veličanstveni zalazak sunca, a petnaest minuta nakon zalaska, dok se još
vidio njegov odsjaj na planinama, svi su se oblaci razišli. Mogli smo vidjeti Cho
Oyu, Pumori, Gyachung Kang i dolinu Khumbu. Dok je sunce obasjavalo te
uznosite čuvare, topao večernji sjaj pojačao je i mir bez vjetra. Pomislio sam da će
idući dan biti dobar.
Na ovakvoj visini teško je spavati. Puno očekuješ, uzbuđen si i planiraš ustati u
ponoć da bi bio spreman za pokret u 2 ujutro. Uspio sam odspavati petnaestak
minuta u svakih sat vremena. Posljednjeg sam sata pao u dubok san i potom se
iznenada morao probuditi.
Ang Pasang i Dawa bili su nešto sporiji dok su izlazili iz svojih vreća za spavanje.
Cijelo smo vrijeme vikali na njih kako bi krenuli. Onda je ţarulja na mojoj svjetiljci
na glavi puknula od hladnoće pa je Dave morao rasvijetliti svojom svjetiljkom moju
dok sam po mraku prtljao s rezervnom ţaruljom. Svjetiljka na glavi od presudne je
vaţnosti da se čovjek kreće u mraku i zadrţi toplinu. Čim zastanete na hladnoći
prije zore, pretvarate se u sladoled na štapiću.
Kako je jedna stvar vodila k drugoj, tog 17. svibnja nismo krenuli prije 2.30. Za
pola sata došli smo do podnoţja Ţutog pojasa, gdje se mijenja vrsta stijena pa sivi
škriljevac prelazi u ţutosmeđi vapnenac. U mraku je bilo teško pronaći krajeve
uţadi koja označava smjer kroz Ţuti pojas. Samo je Dave ovdje već bio i mogao nam
je pokazati gdje pritvrđena uţad počinje.
Ovdje je na kukama bila uţad od prijašnjih godina no nisam baš imao povjerenja
u nju. Jako sam sumnjičav u vezi pritvrđene uţadi. Tko je postavio uţad i koliko
davno? Što joj je sidrište?
Razvukli smo svoje uţe i ja sam bio zaduţen da ga pritvrdim. Smatrao sam da
nisam odgovoran samo za sigurnost članova svoje ekipe nego i za Šerpe. Oni su
plaćeni da budu ovdje i imaju stopostotno povjerenje u tu uţad. Ako uţad nije
sigurna, ugroţavate i njihove ţivote.
 Svatko je od nas imao penjalicu pričvršćenu na pojas koju bi povlačio po
učvršćenom uţetu kako se uspinjao, ponekad je rabeći i za povlačenje prema gore.
Penjali smo se s derezama, čak i po stijenama. Ovaj se uspon većim dijelom odvijao
po mraku. Na nebu je bio tanki mjesečev srp ali nije davao puno svjetla. Baš kad je
zora zarudila popeli smo se na vrh Ţutog pojasa. To je još jedno nezgodno mjesto,
jer kad silazite, a moţda ste iscrpljeni, trebate pronaći početke pritvrđene uţadi.
Jake i Tap ovdje su se pokazali zbilja dalekovidnima: pretpostavljajući da će biti
problema s pronalaţenjem smjera, u snijeg su zabili dugačke klinove te potom
zavezali zastavice za vrhove klinova kako bi bili vrlo uočljiv putokaz.
Na vrhu Ţutog pojasa konačno smo došli do sjeveroistočnog grebena. Do sad
smo već ugasili svoje svjetiljke. Vjetar je bio pomalo oštar ali nije nas šibao. Oko
vrha se stvorio ovalni oblak što obično nije dobar znak. Zavukli smo se u zaklon od
stijene i započeli svoju prvu raspravu.
Tap i Jake imaju dvadeset pet godina, više od desetljeća mlađi su od Davea i
mene. Cesto dijelim šator s Jakeom, zbilja se dobro slaţemo, smatram da je to zato
što su naši putevi i ţivotni ciklusi bili vrlo slični. Upoznao sam ga u Kathmanduu
1996., kad smo slučajno odsjeli u istom hotelu. Bilo mi je drago što ga opet vidim u
ovoj ekspediciji.
Jake odrađuje neke penjačke ture, ali zarađuje za ţivot preuređivanjem starih
kuća i iznajmljivanjem stanova u Colorado Springsu gdje ţivi. Proveo je poprilično
vremena u Kathmanduu i proučavao budizam, a naučio je i nepalski. Naši su
pogledi i sustavi vrijednosti izuzetno kompatibilni.
Jake je iskreno dobra i poštena osoba. Nikad se ne uznemirava ni zbog čega.
Smatram da je u našoj ekspediciji Jake bio najsnaţniji član. Kad smo god trebali
izgraditi mjesto za logor, nosio bi velike količine kamenja. Na dugom putu do
visinskog baznog logora, išao je ukorak sa Šerpama i pričao s njima na nepalskom.
Visok je između 185 i 188 cm, 77 kilograma, dugačak, suhonjav momak, otprilike po
visini i teţini kao ja.
"Tap je pet-šest centimetara niţi te još mršaviji od mene - također suhonjav
dečko. I on je bio vrlo snaţan. Bio je član nekoliko ekspedicija na Himalaji i osjetljiv
je na nijanse koje su na negostoljubivim mjestima vaine za dobar odnos s drugim
članovima ekipe. Tap ţivi u Taosu u Novom Meksiku, ali svoje je vještine izbrusio
na Rainieru i sada radi kao vodič za IMG, Siminu tvrtku. Među planinama na koje
vodi su Denali i Aconcagua. Također je jako simpatičan momak. U baznom logoru,
tijekom dana odmora, Tap i ja smo se zbliţili na svojevrsnom ritualu koji smo
nazvali »tovarenje ugljena« odnosno pranju čarapa. U visokim himalajskim
predjelima vaţno je imati čiste čarape jer vam noge ostaju suše. Tap i ja izgradili
smo mali bazenčić za pranje iza šatora sa zalihama iz kojeg bismo prošvercali
nekoliko piva i potajno ih pili sa Šerpama dok smo prali rublje.
Zanimljiva stvar, u svjetlu događaja koji su uslijedili, bila je da je, neposredno
 nakon svitanja, kad smo se nagurali iza »konferencijske stijene« (kako sam je
nazvao) na sjeveroistočnom grebenu, na oko 8440 metara, Dave Hahn bio onaj koji
je imao najmanje samopouzdanja. Bio je prvi koji je izrazio svoje dvojbe o nastavku
uspona. »Hej, čovječe, zbilja mi je hladno«, rekao je. »Ovaj dan ne izgleda dobro.
Onaj ovalni oblak nije dobar znak. Mislim da će se vrijeme okrenuti protiv nas.
Moramo donijeti odluku upravo ovdje.«
Činilo se da je Jakea i Tapa uhvatila neka letargija i neodlučnost. Nisu bili posve
raspoloţeni za nastavak. Moţda su bili pomalo zastrašeni. Što se toga tiče, svi smo
bili zastrašeni, cijelim putem ondje po sjeveroistočnom grebenu. Znali smo koje su
prepreke pred nama, Prva i Druga stepenica i traverza između njih bile su vrlo
ozbiljan teren. Ang Pasang i Dawa gotovo da nisu rekli ni riječ. Smatrao sam da
moramo nastaviti i vidjeti kako će dan ispasti. Znao sam da moţemo stići barem do
podnoţja Prve stepenice koje je udaljeno oko 230 metara. Ţelio sam se nastaviti
kretati — bilo mi je hladno dok sam ondje samo sjedio, ljuljajući noge i ruke kako
bih pokušao zadrţati toplinu - i onda su Šerpe rekli, »Da, hajdemo.«
U ovoj raspravi na »konferencijskoj stijeni« jamačno smo proveli četrdeset pet
minuta. Razgovarali smo sa Simom dolje u visinskom baznom logoru kako bismo
od njega dobili podatke o vremenu. Svi smo udisali kisik, s dotokom od dvije i pol
do tri i pol litre po minuti. Isprva sam se nadao da ću ispenjati Everest bez kisika,
ali nakon što sam vidio što se dogodilo Ukrajincima, odlučio sam se za kisik jer
nam je davao dodatnu sigurnost.
Vrlo blizu ovom mjestu Percy Wyn Harris pronašao je 1933. cepin koji je pripadao
Malloryju ili Irvineu. A nešto zapadnije od ovog mjesta, na putu prema dolje,
kasnije toga dana Tap i Jake naišli su na staru bocu s kisikom i uzeli je sa sobom niz
planinu. U baznom logoru, Jochen Hemmleb mogao je potvrditi da je to nesumnjivo
boca iz 1924. godine. Simo je ustvari ovu bocu vidio još 1991. i sada se ljutio na sebe
jer je tada nije pokupio. Boca je još jedan ključni dokaz jer nadalje potvrđuje da su
Mallory i Irvine stigli najmanje do mjesta nedaleko od Prve stepenice te da su bili na
tom grebenu, a da ga nisu prešli popriječno na manjoj visini.
I tako smo nastavili dalje. Dave je sluţbeno vodio grupu, ali budući da sam ja
traţio put i pritvrđivao uţad, zapravo sam ja postao vođa. U podnoţju Prve
stepenice išao sam prvi, a dvojica Šerpi odmah za mnom. Morao sam postaviti još
jedno uţe po samoj Stepenici, ali da bih je ispenjao zakvačio sam se za staro uţe.
Radio sam tako da bih staru uţad opteretio teţinom većom od svoje skačući gore-
dolje po njoj dok sam još bio na sigurnom mjestu. Na taj sam ih način provjeravao
jačim opterećenjem nego što bih bio ja da padnem na putu prema gore. Dok sam
predvodio uspon Stepenicom, Šerpe su provlačile novo uţe koje sam na vrhu
zavezao za dugačke, tanke klinove koje su druge skupine već zabile u stijenu. To
nije samo oduzimalo vrijeme, već sam morao, dok sam vezivao čvorove, skinuti
svoje prave rukavice te nositi samo one od flisa.
 Prva stepenica vrlo je izloţeno mjesto, uspon je po teţini četvrtog stupnja. Da je
bio imalo teţi, navezali bismo se i osiguravali. Mallory je ovdje mogao uspjeti.
Sumnjam da su on i Irvine prošli putem kojim danas prolazi uţad, vjerojatnije je da
su ispenjali Stepenicu s lijeve strane grebena, bliţe padini Kangshunga. To je moţda
bilo mjesto po kojem se Noel Odell proslavio ugledavši njihove obrise na pozadini
neba.
Iznad Prve stepenice počeo sam poprijeko prelaziti na Drugu. To je vrlo
nezgodan teren, s opasnim dţepovima dubokog snijega, a cijela je traverza u osnovi
od nakošenog, klimavog kamena škriljevca. Ovaj smjer prolazi nešto ispod vršnog
grebena, preko sjeverne strane. Ovdje nisam pritvrđivao novo uţe, jer bi nam to
oduzelo previše vremena, a osim toga nismo ni imali viška uţeta. Postojalo je samo
jedno staro tanko uţe, debelo moţda šest milimetara, koje je mjestimično bilo jako
pohabano. Dok sam išao naprijed, birao sam nezategnuta mjesta te ih na određenim
razdaljinama podvezivao radi veće sigurnosti.
Nakon četrdeset pet minuta priječenja, na pola puta do Druge stepenice, naišao
sam na osobitost koju nazivaju Mushroom Rock. To je kamen u obliku gljive, visok
moţda dva metra. Obišao sam ga s istočne strane, a u zavjetrini, na suncu, po prvi
sam se put toga dana zagrijao.
Prilično zanimljivo, kineska je ekipa 1975. ovdje postavila svoj logor VII., najviši
logor ikad podignut na Everestu. Ovdje je boravilo dvadeset penjača. (U ekspediciji
je bilo četiristotinjak članova!)
Kod Mushroom Rocka po drugi smo put zastali. Dave je promijenio svoju bocu
za kisik. Znali smo da on koristi veći dotok od nas ostalih, moţda četiri litre po
minuti, jer smatra da mu je potreban dodatni kisik kako bi cijelim putem snimao
videokamerom što je i bio njegov zadatak. Kasnije će taj povećani dotok imati
posljedice.
Priječnica od Prve stepenice do Mushroom Rocka pokazala se kao vrlo zahtjevna,
s nesigurnim uporištima, a vrijeme se neprestano mijenjalo. Nakon nekog vremena,
Tap i Jake su se uspeli, a ja sam uočio da im se pogled promijenio.
Nekoliko tjedana prije, dolje u baznom logoru, nadugačko smo razgovarali o
ovakvim situacijama. Uvijek sam govorio drugima; Ne smiješ ići na vrh jer osjećaš
obavezu. Ne smiješ to činiti jer ţeliš fotografirati. Ne smiješ to činiti jer ţeliš o tome
napisati reportaţu. I ne smiješ to činiti za nekog drugog, jer taj drugi neće biti ondje
ako zezneš. Moraš to činiti jer si zbilja motiviran iznutra, jer imaš svoje vlastite
razloge da to napraviš.
Imao sam partnere koji bi postali neodlučni na drugim velikim usponima te sam
im govorio, »Hajdemo dolje.« Ako nisu u tome, svi ćete zapasti u nevolju. U
baznom logoru, kad su Tap i Jake čuli moja stajališta, jedan od njih je rekao, »Uf, to
zvuči prilično oštro.«
Sada su rekli: »Hej, jednostavno nam nije suđeno. Ne vidimo se kako idemo
dalje. Vrijeme ne izgleda dobro.« Odlučili su se okrenuti natrag.
Dio njihovih stavova moţe imati veze s treningom koji su prošli kao vodiči. Kad
vodite, vaša procjena rizika mora biti konzervativna. Da su se, kad su imali
osamnaest, odlučili za ozbiljno penjanje i imali poriv uspjeti na stvarno teškim
prvenstvenim usponima, umjesto što su počeli raditi kao vodiči, moţda bi sada, s
dvadeset pet, htjeli nastaviti.
Rekao sam: »Hej, odluka je sto posto na vama. Ja ću nastaviti. Osjećam smirenost
pred onim što vidim ovdje. Ali razumijem kako se osjećate i cijenim vašu
prosudbu.« Opet smo se javili radiom i rekli Simi da se Jake i Tap vraćaju. To ga nije
smetalo. U njegovoj je glavi najvaţnije bilo da netko od nas kreće prema vrhu.
Kasnije je Tap objasnio svoje osjećaje u tom trenutku. »Osjećao sam da stvari ne
idu dobro. Vidjeli smo što se dogodilo Ukrajincima. Djelić zadaha smrti dotaknuo
nam je lica.«
»Ovo je bila najteţa odluka koju sam ikad donio u planinama«, dodao je Jake.
»Bio sam sav u suzama.«
Za mene se vrijeme, koje mi se ionako nije činilo zloslutnim, upravo poboljšalo.
Ovalni je oblak nestao s vrha. Bilo mi je toplije nego ranije tog dana. Daveovo se
raspoloţenje u potpunosti promijenilo. Bio je vrlo bodroga duha, psihički posve
spreman. On i ja smo »kliknuli«. Činilo se da sada i njega obuzima moje
raspoloţenje.
Dave je bio čovjek koji me pozvao na Mount Everest. On i ja smo ranije skupa
penjali, tijekom dvije sezone na Antarktici. Dave je ondje glavni vodič Adventure
Network Internationala, vodi ture na Mount Vinson, koji je ispenjao četrnaest puta,
što je rekord. Dave i ja odradili smo uobičajeni smjer na Mount Gardner te smo se
popeli na obliţnju bezimenu piramidu od 1500 metara. Prošle zime pronašli smo
dvije zalihe hrane koje je ostavio prvi američki tim koji se 1967. uspeo na Gardner.
Jedući trideset dvije godine staru čokoladu, Dave i ja šalili smo se o idućoj
ekspediciji na Everest.
Dave ima trideset sedam godina, visok je i grubog izgleda. Uistinu je kvalitetan
vodič po visokim planinama. Jako je dobar s klijentima - strpljiv i pun
razumijevanja. Ima pomalo čudan smisao za humor, a voli igre riječima. Mislim da
bi htio biti profesionalni pisac: ulagao je golemi napor u svoje internetske izvještaje,
koji su bili vrhunac izvještavanja na MountainZoneu. Ozbiljan je i u namjeri da
snima filmove. Na dan uspona na vrh, odlučno je snimao videomaterijal za NOVA-
u cijelim putem do vrha.
Ovo je bila četvrta Daveova ekspedicija na Everest. Godine 1994. popeo se na vrh,
a taj je uspon postao epski. I tu je ekspediciju vodio Simo. Devetnaestoga svibnja te
godine, Dave je krenuo na vrh s talijanskim penjačem koji se vratio s Druge
stepenice. Dave je nastavio sam te se popeo na vrh u 16.45 što je prilično kasno, ali
njegov je uspon zabiljeţen kao prvi uspješni uspon te sezone. Većinu silaska obavio
je po mraku, a morao je bivakirati neposredno iznad Prve stepenice. Udišući kisik
tijekom noći, čudom je izbjegao ozebline. Malo prije zore, kolega iz ekipe došao je s
hranom, vodom i dodatnim kisikom. Pronašao je Davea dehidriranog i iscrpljenog,
no uspjeli su se sigurno vratiti do logora.
Tjedan dana nakon toga, na sjevernoj se strani Everesta dogodila tragedija.
Australac Michael Rheinberger krenuo je na vrh s Novozelanđaninom Markom
Whetuom. Rheinberger je imao pedeset tri godine i pokušavao je bezuspješno
ispenjati Everest već sedam puta; tog je puta bio odlučan da će se uspeti. On i
Whetu konačno su stigli na vrh u 17.18. Morali su bivakirati na otvorenom samo
dvadesetak metara ispod vrha. Začudo, preţivjeli su noć, ali sljedećeg su dana,
nakon jedanaest sati krajnjih napora, stigli samo niz Drugu stepenicu. Dotad je
Rheinberger već bio slijep, buncao je i nije mogao hodati. Vjetrovi su bili toliko jaki
da su se potencijalni spasitelji poslani iz logora VI. morali vratiti s Prve stepenice.
Naposljetku je Whetu morao ostavili prijatelja kako bi spasio svoj ţivot, Ipak,
jedva mu je to uspjelo i pretpio je ozbiljne ozebline. Rheinberger je dobio svoj vrh ali
ga je koštao ţivota.
Bilo je onih koji su kritizirali Davea Hahna radi forsiranja 1994., kao i kasnog
dolaska na vrh. Dave zna koliko vrijedi okrenuti se kad treba. Na svoje dvije
prethodne ekspedicije na Everest, oba je puta odustao na otprilike osam i pol tisuća
metara.
Nakon odluke da siđu, Tap i Jake su kod Mushroom Rocka čekali neko vrijeme
dok su gledali kako pokušavamo ispenjati Drugu stepenicu. Kad sam ponovno
kretao, pretpostavio sam da i Šerpe dolaze. No u tom je trenutku i Ang Pasang
odlučio odustati. Ostao je s Tapom i Jakeom i potom se spustio s njima. Nije mi
rekao da se vraća te se nisam imao prilike s njim ni pozdraviti.
Nastavak priječnice, između Mushroom Rocka i Druge stepenice, opasan je
barem kao prva polovica. Klimavo kamenje izmjenjuje se s dubokim škrapama u
kojima je snijeg dubine u rasponu od koljena čak do struka. Uz neke od tih škrapa
ne postoji pritvrđena uţad. Prilično su sablasni. Morate biti pozorni: ako snijeg
počne otklizavati, moţe vas odnijeti nizbrdo te ćete poletjeti sve do Rongbuka. Dok
sam predvodio put po priječnici, često sam razmišljao o Malloryju i Irvineu koji su
1924. prelazili isti taj teren.
Došao sam do podnoţja Druge stepenice pa pričekao Davea i Dawu. Osjećao sam
se dovoljno snaţno tog dana te sam, premda sam utirao put, bio i po deset,
petnaest, dvadeset pa čak i više minuta ispred ostalih. Sad je pak došao Dawa
odmahujući glavom. Pogledao sam ga, a on je rekao, »Vratit ću se dolje.« Rekao
sam, »Razumijem. Nema problema.« Dodao mi je posljednje uţe koje sam ondje
pritvrdio kako bismo ga koristili pri silasku. Nisam se brinuo što će Dawa sam
prelaziti Prvu stepenicu. Iskusni Šerpe vrlo se sigurno kreću po takvoj vrsti terena.
Znao sam da neće proći puno vremena dok ne dostigne Jakea, Tapa i Ang Pasanga.
 I tako smo ostali Dave i ja. Okrenuli smo se prema Drugoj stepenici. Bilo je oko
10.30 sati. Nismo išli jako brzo, ali tempo se činio u redu, a vrijeme je bilo dobro.

Druga je stepenica čudna zapreka, 27 metara visoka, na nečem što bi inače bio
umjereni greben. Donji dio je uglat i pun gromada; najbolji put uz njega prelazi
preko niza visokih stepenica i ureza. Usred Stepenice snjeţni se trokut naslanja uz
stijenu. Iznad njega, raspu klina od čet iri i pol metra u velikom kutu, koji lagano
visi iznad nje, tvori najteţi dio uspona. Ovdje
su Kinezi 1975. postavili svoje ljestve. Deset metara manje strme stijene završava
greben.
Kad mi se Dave pridruţio u podnoţju Druge stepenice koja je bila u sjeni, rekao je,
»Prokletstvo, videokamera se magli.« Morali smo otvoriti kazetu i osušiti je na
suncu, stoga sam predloţio da se popne uz pritvrđeno uţe do početka ljestava, gdje
bi mogao ponovno biti na sunčevu svjetlu, a potom poradi na kameri.
Dave se uspeo po uţetu, stigao navrh snjeţnog trokuta i prikvačio se za početak
ljestava. Potom sam se slobodno popeo po stijeni prvih 13 metara, koristeći hvataljku
na pritvrđenom uţetu da me uhvati ako se poskliznem. Uspon je bio umjereno teţak,
ali ne ekstreman. Do trenutka kad sam došao do ljestava, Dave je postigao da mu
kamera radi na mahove.
Na ovom sam mjestu skinuo svoj ruksak s aparaturom za kisik. Odlučio sam da
ću pokušati slobodni uspon bez kisika uglavnom zato što je oprema bila toliko
glomazna, a maska tako izbočena da nisam mogao vidjeti svoje noge kad sam je
imao na sebi. Izvukao sam iz ruksaka 35 metara konopa, dobrog uţeta za penjanje
debljine 9 milimetara, te ga zavezao za postojeće. Dave će me osiguravati s tim. Ţelio
je pritom snimati, ali meni je trebalo dobro osiguranje, video je morao biti na
drugom mjestu po vaţnosti. Ne moţeš dobro snimati i usto pruţati pravo
osiguranje.
Imao sam mali set opreme baš za ovaj uspon - četiri frienda različitih veličina i
šest stoppera, pomagala koja penjači stavljaju u pukotine da skrate potencijalni pad.
Posloţio sam stvari iz seta i dobro pogledao taj najteţi dio.
Kako bi shvatio ključnu vaţnost tih sedam i pol metara stijene s kojom sam se
suočio, čovjek mora uzeti u obzir čudnu, mračnu povijest Druge stepenice. Ekipa iz
1924. odozdo je dobro promotrila tu izbočinu na horizontu. Četvrtog lipnja Teddy
Norton je prošao poprijeko Ţutog pojasa znatno ispod hrpta grebena, dok je išao
prema Velikom kuloaru, očigledno kako bi izbjegao Stepenicu. Ali Mallory je cijelo
vrijeme vjerovao u pohod na sljeme grebena - to je bio njegov stil penjanja. A po
svojem proslavljenom viđenju, Noel Odell je u početku pomislio kako su upravo
Drugu stepenicu dvije malene figure prošle u samo pet minuta.
Kad je sjeverna strana Everesta nakon 1938. zatvorena za strance, do 1960. nitko
više nije došao ni blizu Druge stepenice. Te je godine brojna kineska ekspedicija - 214
kineskih i tibetskih penjača, od kojih doduše nitko nije imao više od pet godina
iskustva u planinama - napala Everest sa sjevera. Priče o tom masovnom pothvatu
koje su pročišćene stigle na zapad zaintrigirale su gotovo sve. Glavni napis dostupan
na engleskom objavljen je u propagandnom časopisu pod nazivom China
Reconstructs. Čita se više kao hvalospjevni maoistički traktat nego penjačka priča.
Prema tom članku početni par potencijalnih penjača na vrh milio je po Stepenici
dugo tijekom poslijepodneva. Ispenjali su sve osim posljednja »tri metra«, prije nego
što su bivakirali u surovom rascijepu, a sljedećeg se dana spustili. Tri tjedna poslije,
drugi se trojac suočio sa Stepenicom. Jedan je čovjek četiri puta uporno pokušao
ispenjati najteţi dio ali svaki je put pao iscrpljen. Naposljetku je drugi penjač, Chu
Yin-hua, skinuo svoje rukavice i čizme, popeo se na tuđa ramena i pokušao ispenjati
stijenu u čarapama. Partner koji ga je drţao »sav se tresao, ostao bez daha, ali je
stisnuo zube i nastavio čvrsto stajati, uz herojski napor.« Popeo se nakon trosatne
borbe te svoje drugove doveo gore uz pomoć zategnutog konopa.
Tri su čovjeka navodno nastavila prema vrhu i onamo stigla u 4.20 ujutro. Budući
da je bio mrak, nisu fotografirali ništa iznad Druge stepenice. Osvajači vrha tvrdili su
da su ondje ostavili gipsano Maovo poprsje, no ono nikad nije pronađeno. Uslijed
svog herojskog napora, Chu je poslije izgubio prste i noge zbog ozeblina.
Puno je zapadnih penjača smatralo tada, a mnogi još uvijek tvrde da je ovaj
kineski uspon bio prevara. Nakon saţetka napisa iz časopisa China Reconstructs
urednik American Alpine Journala H. Adams Carter, koji je bio apsolutni autoritet za
vjerodostojnost, suho je zaključio, »Detalji su takvi da su penjači u gotovo svim
dijelovima penjačkog svijeta ove novosti primili s razumljivim skepticizmom.«
Sljedeći navodni uspon po sjevernom grebenu također su izveli Kinezi
1975., tijekom ekspedicije u kojoj je Wang Hongbao pronašao svog »starog engleskog
mrtvaca«. Od svojih su drugova iz I960, ovi penjači saznali sve
o teţini Druge stepenice. Dostavivši sve vrste opreme do svojeg logora VII. kod
Mushroom Rocka, ekipa je do najteţeg dijela dovukla svoje ljestve, zavezala ih za
klinove koje je učvrstila u pukotine u stijeni, te se uspela po njima. Na svim sljedećim
usponima po sjevernom grebenu koristile su se ljestve i pritvrđena uţad koja je sada
povučena uz Stepenicu.
Mallory i Irvine, naravno, nisu imali ljestve. Zbog toga sam htio slobodno
ispenjati Drugu stepenicu budući da ovaj najteţi dio nije nikad bio slobodno
ispenjan, osim ako to nije pošlo za rukom Malloryju i Irvineu. (Čak se i uspon na
ramenima iz I960., ako već nije izmišljen, mora klasificirati kao tehničko penjanje.)
 Posljednjih se godina nekoliko penjača koji su koristili ljestve pitalo je li
moguća ruta raspuklinom oko tri metra nadesno. Prije nego što sam prionuo na
zid iza ljestava, postrance sam krenuo nadesno da provjerim ovu alternativu.
Nisam mogao krenuti s početka snjeţnog trokuta, nego sam morao urezivati
stepenice uz rub kako bih došao do pukotine. Stijena je bila toliko krhka, niti
jedan od mojih friendova ili Stoppera ne bi drţali. Da sam krenuo ovom
pukotinom, zbilja bih gadno pao. Naposljetku sam došao do podnoţja pukotine.
Bila je puna rastresitih, izlomljenih stijena, zbilja opasno. Zastao sam ondje,
podizao kamenje veličine grejpa i razmještao ga. Ova pukotina jednostavno nije
bila opcija.
Ovo je za mene bila dobra ilustracija ograničenja svih teorijskih pristupa
misteriji o Malloryju i Irvineu, koji su se s godinama razvijali. Jochen Hemmleb
postao je fasciniran Drugom stepenicom. Prethodnih je godina napisao tri
podugačka »istraţivačka eseja« o njoj, te ih objavio na internem. Jedan je bio pod
nazivom »Kako ispenjati Drugu stepenicu - Prikaz smjera«. U svom najnovijem
članku Hemmleb je otišao tako daleko da je procijenio teţinu pukotine koju sam
upravo istraţivao. »Ako se slobodno penje«, pretpostavio je on, »originalni
uspon po glavnoj stijeni je vjerojatno IV. - V. stupnja (britanski 4b, američki 5.6).«
Sve je to napisao a da Mount Everest nije nikad ni vidio! Čak i na ovoj
ekspediciji, Jochen nije nikad došao na veću visinu od one malo iznad Sjevernog
sedla na 7000 m. Niti jedna od tih činjenica nije ga spriječila da se smatra
vodećim svjetskim ^ stručnjakom za mjesta poput Druge stepenice. U logorima
na manjim visinama čuo sam ga kako govori, »Ova ekspedicija ima puno
penjača, ali ja sam nezamjenjiv.«
Zaključio sam da je jedino mjesto na kojem se Stepenica moţe prepenjati bilo
upravo ono gdje su pričvršćene ljestve. Počeo sam s lijeve strane ljestava gdje se
pukotina kreće gore nadesno. Ostavio sam dereze na nogama jer bi njihovo
skidanje zahtijevalo previše napora, a i znao sam da bi na vrhu uspona moglo
biti leda. Osim toga, dereze mi nisu smetale ni dok sam se penjao po stijenama.
Strmina je ovdje bila nevjerojatna - do ledenjaka Rongbuk zjapio je ambis od
2400 m. Znao sam da se moram brzo kretati, to je način na koji se prelaze teški
detalji u stijeni, posebno na visini od 8600 m. Ako se odmarate i stojite predugo,
jednostavno izgorite. Počeo sam uhvativši se rukom i uprijevši se koljenom,
potom sam desnom nogom zakoračio na neke male izbočine. Dave se nadao da
će snimati moj uspon, ali čim sam se počeo penjati, jedino je bio u stanju ostati
pozoran i paziti na uţe. U njegovom je interesu bilo da pazi - kad se jednom
popnem iznad njega, ako padnem i sletim na njega sa svojim derezama obojica
bismo mogli završiti gadno ozlijeđeni.
Tek kad sam došao oko četiri i pol metra iznad Davea, mogao sam napraviti svoje
prvo i jedino međuosiguranje. U pukotini je bio uglavljen klinasti kamen pod koji
sam postavio savršen friend veličine šake. Čim sam ukopčao svoje uţe u friend,
osjetio sam se bolje. S ovog sam mjesta trebao skrenuti nadesno. Sada sam imao
uporište pod lijevom rukom, desnom sam se rukom drţao za koso hvatište, nogu
sam uglavio u pukotini, a bio sam samo petnaestak centimetara od ljestava. Mjesto
na koje sam morao staviti svoju desnu nogu bilo je između prečki ljestava. To je
zbilja bilo čudno - kad naiđeš na putu na ljestve.
Ispruţio sam nogu prema prečkama, no tada sam već teško disao, bio sam posve
iscijeđen. Morao sam stati na ljestve i predahnuti.
Odmarao sam se dovoljno dugo da iz mene iskulja niz psovki te da povratim dah.
Bio sam bijesan jer sam zakoračivši na ljestve pokvario svoj slobodni uspon. Potom
sam krenuo prema gore. Ondje je bio jedan nezgodan korak, a potom se strmina
smanjila. Došao sam do sidrišta, kamena veličine stolića koji je bio na izbočini stijene
te poduprt s nekoliko specijalnih tankih klinova zabijenih u plitke pukotine. Sva
pritvrđena uţad bila je pričvršćena za ovo sidrište.
Zavezao sam se, nakratko se opustio i dopuzao natrag do ruba stijene, Dave je
pričvrstio moj ruksak da ga povučem gore. Potom se i on uspeo po ljestvama te si
pomogao pritvrđenim uţetom.
Nisam slobodno ispenjao Drugu stepenicu. To postignuće još uvijek čeka nekog
snaţnijeg penjača. Napravio sam sve korake osim jednog, pa ipak nisam uspio u
onom što sam odlučio. Bez obzira na sve, taj mi je trud dao dobar uvid u to koliko je
teţak uspon bio. U to vrijeme, griješeći u pitanju sigurnosti, s oklijevanjem sam
usponu pridao teţinu 5.8. Kad sam se vratio u Sjedinjene Drţave i vidio koje sam
teţine ispenjao u Yosemiteu i Indian Creeku u Utahu, promijenio sam mišljenje.
Druga stepenica vjerojatno je čisti 5.10. To je puno teţe od bilo kojeg uspona koji su
ranih 1920.-ih penjači prošli u Walesu, u sportskim cipelama, s uţadi od konoplje,
bez klinova i s »dţentlmenskim osiguranjem« (bez sidrišta u stijeni).
Čuo sam se radiom sa Simom. Rekao sam mu bez odlaganja da nisam slobodno
prepenjao Stepenicu. Kazao sam mu da sam bio slab i da sam u jednom trenutku
morao stati na ljestve.
Sedam i pol metara sam prepenjao brzo, u pet minuta, Sada je bilo
11 sati. Ondje smo ostavili svoju penjačku opremu, praznu bocu vode, i nekoliko
drugih otpadaka. Prije no što smo krenuli dalje upitao sam Davea, »Kako se osjećaš?
Jesi li psihički spreman nastaviti?« Smatrao sam da mu je vaţno iznijeti mogućnosti.
Rekao sam, »Dave, ako se ţeliš vratiti dolje, shvaćam. Odavde se mogu sam popeti
do vrha. Osjećam se u redu na ovom terenu.«
Smjesta je odgovorio, »Hajdemo na vrh.«

Iznad Druge stepenice greben se širi u područje koje se naziva Plato. Hodanje je po
njemu relativno lako; ovdje su samo dva mala kamena tornja koje treba prijeći.
Postalo mi je toplo te sam otvorio zatvarače na bočnim stranama donjeg dijela odijela
kako bih se »prozračio«. Na Platou smo prošli pokraj tijela dvojice indijskih penjača
koji su ovdje preminuli 1996., u godini smrti zabiljeţenih u knjizi Bez daha Johna
Krakauera. Ove su Indijce članovi japanske ekipe ignorirali, sami se zaputivši na vrh
umjesto da pomognu spasiti njihove ţivote. Prošli smo tridesetak metara od njih ali
nisam ih izbliza pogledao.
Prepenjali smo Treću stepenicu, ugodan uspon, puno lakši od Prve ili Druge.
Navrh nje bili smo u podnoţju krajnje piramide, samo 250 metara ispod vrha
planine. Bilo mi je toliko toplo da sam počeo skidati gornji dio svojeg odijela, ali
iznenadio nas je nalet snijega. Počele su padati guste, teške, mokre pahulje.
Započeo sam poprijeko nadesno penjati piramidu vrha. Snijeg pod našim nogama
postajao je sve dublji i dublji, dok nije bio čak do sredine bedara. Ovdje sam hodao
nešto ispred Davea. Svojim skijaškim štapom mogao sam ubadati u rahli snijeg i doći
do tvrdog sloja leda koji je bio ispod njega. Strmina je imala oko 45 stupnjeva.
Nastavio sam prelaziti preko malih, zvonolikih škrapa s nanosima snijega šibanih
vjetrom koji su bili naročito podloţni stvaranju lavina. Stvarno sam se zabrinuo. -
Radiom sam javio dolje, »Dave, situacija nije dobra. Je li ti problem pričekati
ondje? Morat ćemo prijeći ovu strminu jedan po jedan.« Nastavio sam dok je Dave
čekao. Moja intuicija, od godina provedenih u planinama i proučavanja snjeţnih
nanosa i vrsta snijega, upozorila me da je ovo uistinu opasno.
Ponovno sam se javio radiom kako bih razgovarao sa Simom i Russellom Briceom
u visinskom baznom logoru. U jednom je trenutku Simo rekao, »Momci, vi se popni
te, zazvonite da ste došli pa pođite dolje.« Razumljivo je da je on zagovarao da se
netko Iz naše ekspedicije popne na vrh. Nisam se osjećao izmanipulirano, ali njegove
su riječi bile malo previše vatrene. I dalje sam se brinuo: ovo nije sigurno. Potom sam
se sjetio da su Ukrajinci ovaj dio prošli bez incidenata. No to je bilo prije devet dana i
uvjeti su mogli biti posve drugačiji.
Russell Brice javio se radiom. On se triput popeo na Everest sa sjevera. Veselim je
glasom rekao: »Piramida vrha je uvijek takva. Uvijek je malo sablasna. Svaki sam je
put morao popriječiti kao i ti.« Ovo mi je bio vrijedan savjet, bila je to stvarna
informacija koju sam mogao iskoristiti.
Vidio sam stijenu pred sobom, liniju grebena na kojem će, znao sam, biti čvrst
snijeg jer je izloţen vjetru. Nisam došao ovako daleko da bih se ovdje okrenuo, ali
ovo je bio jedini trenutak tijekom ekspedicije kad sam stvarno morao riskirati.
Zaključio sam, moram se probiti i nadati se da mi je karma dobra.
Do 13.30 stigao sam do stijene navrh priječnice. Sjeo sam i pričekao Davea. Tada
sam shvatio da sam na istom mjestu gdje su Rheinberger i Whetu očajnički bivakirali
1994. - bio sam samo dvadesetak metara ispod vrha.
Čekao sam ondje četrdesetak minuta, u zavjetrini, izvan domašaja vjetra. Skinuo
sam svoju aparaturu za kisik, sjeo na kamenu policu i pokušao osušiti podstavu
svojih rukavica i kapu od flisa.
Simo se često javljao radiom i pitao »Što se događa?«
 Rekao sam: »Izvrsno se provodim ovdje, uţivam u pogledu.«
»Gdje je Dave?«
»Dobro je. Penje se.«
Svaki put kad bi Simo razgovarao sa mnom, zvučao je sve zabrinutije. »Sve je u
redu, dobar posao. Mi smo uz vas i zbilja se nadamo da vi momci moţete onamo
doći.«
Morao sam reći: »Čekat ću Davea prije nego što krenem na vrh.« Ovo je bila stvar
ekipe. Da nije bilo Davea, ne bih bio član ove ekspedicije.
Napokon mi je Dave došao u vidokrug. Uočio sam da teško diše, ali to sam i
očekivao. Potom, iznenada, kad je došao do mene, pozlilo mu je.
Na ekspedicijama na Himalaju svatko je izloţen sojevima neuobičajenih bakterija.
Vaš je probavni sustav pod neprestanim napadom. Davea je sada spopao iznenadni
val povraćanja i proljeva. Gotovo da je uspio otvoriti odijelo na vrijeme. I tako je baš
ondje, dvadesetak metara ispod vrha, morao skinuti hlače, očistiti se i ponovno
navući odijelo. Moţda je to bio samo crijevni virus, ali kad ste pod ozbiljnim
stresom, jedan od tjelesnih sustava koji prvi reagira upravo je probavni trakt. Ono
što se dogodilo Daveu nije imalo odraza na njegovu ţilavost, niti je zbog toga
osjećao poniţenje. Jednostavno, dokazalo se da je Everest uvijek ozbiljna planina,
ako je nekog tako snaţnog kao on mogla dovesti do samog ruba.
Jednom me u Karakorumu napala slična silovita inkontinencija na pola puta
preko opasnog ledenog zida. Do dana današnjeg to je jedno od mojih najneugodnijih
iskustava u penjanju. Mogao sam suosjećati s Daveom, ali ono što me uznemirilo
nisu bili proljev, povraćanje i iscrpljen izraz njegova lica.
»Dave, moramo li se okrenuti natrag?« upitao sam.
Rekao je, »Ne, ne, hajdemo na vrh.« Ali riječi su mu tekle vrlo sporo. Pomislio
sam, Ovo je stvarno gadno. Dave nije u dobrom stanju.
Ljudi su postali vrlo bahati u vezi s Everestom, posebno oni koji ondje nisu nikad
bili. Svi pripovijedaju kako je to rutinski uspon, planinarenje. Čak i iskusni veterani
mogu upasti u takvo razmišljanje, poput Scotta Fischera sa svojom »ţutom cestom
od cigli« 1996. godine.
Dao sam Daveu nešto svojeg toplog energetskog napitka. Zatim sam rekao: »Idi
naprijed i prvi napravi posljednje korake do vrha. Bez tebe ne bih bio ovdje.«
Došao je napola puta pa stao. »Nešto ne valja«, rekao je promuklim glasom.
»Provjeri moj kisik.«
Provjerio sam njegovu bocu i vidio da je na nuli. S dotokom od četiri litre potrošio
je i svoju drugu bocu. Uzeo sam praznu bocu i zavitlao je prema Kangshungu.
Obično neumorno nosim sve cilindre za kisik dolje i ponovno ih punim. U našoj
situaciji pak niti Dave niti ja nismo mogli vući tih dodatnih šest beskorisnih
kilograma. Opravdavao sam se da je bacanje boce manja šaka u oko nego da sam je
ostavio na putu prema vrhu.
 Dave je ponovno naprtio ruksak te smo se popeli na vrh bez kisika. Bilo je 14.50,
kasnije nego što bismo htjeli. Proveli smo samo deset minuta na vrhu. Dave je snimio
posljednjih nekoliko koraka iako je leća bila jako zamagljena, te smo jedan drugoga
više puta fotografirali. Izvadio sam orah s puje u Bouddanathu te ga ondje ostavio.
Imao sam i kutijicu za film napunjenu riţom od svećenika iz samostana Rongbuk.
Na vrhu sam riţu bacio preko svog lijevog ramena. Bili smo okruţeni oblacima.
Ništa se nije moglo vidjeti osim malog snjeţnog stošca - skromnog vrška najviše
planine na Zemlji.
Uvijek sam maštao o ovom trenutku kao o izvanrednom iskustvu. Danas nije bilo
tako. Stajao sam na vrhu svijeta, a osjećao sam se prestrašeno i pobijeđeno.
Snijeg je prestao padati. Pogledao sam na sat i pomislio, tri su sata. Imamo samo
četiri sata do mraka. Mom partneru nije dobro. U nezavidnoj smo situaciji.
Teren ispod nas kojim smo se trebali spustiti bio je vrlo ozbiljna ruta. Nije poput
juţne strane ispod juţnog dijela vrha, gdje se na dugim odjeljcima moţe sjesti na
straţnjicu i sanjkati se. Da Dave kolabira, ne postoji način da ga spustim ovim
smjerom. Da moram ostati s njim, obojica bismo mogli stradati.
Kad smo se vratili do mjesta gdje su Rheinberger i Whetu bivakirali, uzeo sam
bocu s kisikom iz svog ruksaka i dao je Daveu, okrenuvši dotok na dvije litre u
minuti. Potom sam uzeo sve stvari koje je nosio i pospremio ih u svoj ruksak. Dao
sam mu još tekućine i rekao, »Dave, zbilja se moramo potruditi zajedničkim
snagama. Moramo to napraviti kako treba.«
Činilo se da je izgubio vezu sa stvarnošću i ja sam se jako zabrinuo budući da ga
nikad prije nisam vidio takvog, čak ni u našim zajedničkim danima na Antarktici.
»Kako se ţeliš spuštati?« pitao sam ga. »Ţeliš li da ja idem prvi, ili bi ti htio ići prvi?«
Zamolio me da vodim, što je bilo dobro jer će njemu biti lakše slijediti moje stope.
Spustili smo se niz opasnu priječnicu. Dave je bio vrlo spor. Na svakom mjestu
gdje je bio djelić stijene, morao sam čekati da me sustigne, a potom sam smjesta
kretao dalje. Ovo je mogla biti pogreška: moţda sam mu trebao dati priliku da se
odmori. Ali dotad sam već shvatio da ćemo uz ovaj tempo vjerojatno morati
bivakirati na otvorenom.
Na vrhu Treće stepenice pripremio sam spravicu za spuštanje, »krušku«.
Pričvrstio sam krušku na Davea tako da je samo morao provući uţe. No, kad se
spustio vidio sam da je jednostavno omotao uţe oko ruku. Uopće nije upotrijebio
krušku za spuštanje. Kad sam mu ukazao na to, rekao je, »Dobro sam. Pusti me na
miru.«
»Ne, nisi«, rekao sam. »Dave, ovo je zbilja ozbiljna situacija. Moramo biti ekipa i
napraviti to kako treba. Kruška koju sam pripremio će ti pomoći.« Da je provukao
uţe kroz krušku za spuštanje, čak i da je izgubio kontrolu i počeo padati, mogao bih
ga zaustaviti povlačenjem dna uţeta na koji je kruška zakvačena. Budući da je uţe
zavezao samo oko ruku, da je pao, mogao je jednostavno odletjeti s planine.
 Kretao sam se dobro bez kisika. Nisam ga planirao koristiti na silasku jer sam htio
što je jasnije moguće vidjeti svoja stopala. Ispod Treće stepenice počeli smo prelaziti
preko Platoa. Bilo je oko 16 sati. Sada je Dave bio još sporiji. Zbilja je bio izvan sebe,
zastajkivao je i sjedao. Stanje mu je bilo sve gore. Računao sam kojim tempom
idemo, koju količinu kisika Dave ima, sate dnevnog svjetla koji su nam preostali.
Pod svaku sam cijenu ţelio izbjeći bivakiranje na otvorenom. Noć na otvorenom bez
šatora i grijača u najmanju bi ruku značila ozebline, a u najgorem smrt. Činilo se od
ţivotne vaţnosti da dođemo do podnoţja Prve stepenice prije mraka.
Nešto prije 17 sati donio sam vrlo tešku odluku. Ukrajinci su 8. svibnja nastradali
jer su čekali do 21 sat i tek onda radiom pozvali pomoć. Stoga sam se Simi javio
radiom. »Je li moguće«, upitao sam ga, »kad idući put budeš razgovarao s Jakeom i
Tapom u logoru VI., da ih zamoliš da uzmu nešto toplih napitaka, kisika i baterija za
svjetiljke te krenu po Ţutom pojasu i negdje se sastanu s nama?«
Simo je izvrsno reagirao. Odmah je rekao, »Dobra ideja. Moramo to napraviti.«
Radiom se javio Tapu i Jakeu. Ang Pasang i Dawa dotad su već krenuli niz planinu,
planirali su se spustiti sve do visinskog baznog logora te noći. Znao sam koliko će
Tapu i Jakeu biti teško ponovno krenuti gore, kad su tek stigli u logor i smjestili se
ondje. Brinulo me da ću u nekom trenutku ostati bez snage koja je bila potrebna da
natjeram Davea da se nastavi kretati te da ću se jedva moći brinuti i za sebe.
Na vrhu Druge stepenice zavezao sam dobrih 35 metara uţeta za sidrište kako
bismo mogli kliznuti dolje. Ovog sam puta provjerio je li kod Davea sve kako treba,
da će se zakvačiti sa svojom spravicom za spuštanje nakon što se ja u podnoţju
otkvačim. Kako sam se prvi spuštao, otpuštao sam uţe pred sobom. Na dnu sam se
odvezao s kraja uţeta i povikao, »Skinuo sam se!« Dave je bio na izbočini izvan mog
vidokruga. Stoga sam ponovio poziv radiom.
Započeo sam s pritezanjem pritvrđenog uţeta koje je Dawa donio ovamo. Između
Druge stepenice i Mushroom Rocka bio je gadan prijelaz koji sam htio pokriti. Uţe je
bilo prilično zapetljano i morao sam biti koncentriran. Nisam vidio da se Dave
spušta, što me još više zabrinulo, ali potom je uţe na Drugoj stepenici počelo
podrhtavati pa sam znao da je na njemu.
Došli smo do Mushroom Rocka u 18.30, baš kad je sunce zalazilo. Navukao sam
još jedan sloj donjeg rublja na gornji dio tijela. Još sam uvijek bio u prilično dobrom
stanju. Tijekom godina naučio sam da mogu zadrţati snagu oko osamnaest sati, a to
je vrijeme kojem smo se sada pribliţavali.
Nakon toga skupim još malo snage i mogu dalje još osam sati. Ako ostanem vani
više od dvadeset šest sati, smanjuju mi se šanse da se vratim čitav. Nakon četrdeset
osam sati bio bih posve gotov.
Dave me sustigao kod Mushroom Rocka. Ostavio je svoju prvu bocu od kisika
ovdje, u njoj je bilo još oko 75 bara tlaka. Zatvorili smo njegove cilindre na opremi i
krenuli prema dolje.
 Poslije, dolje u baznom logoru, Simo se naljutio na Davea. Galamio je na njega jer
je drţao dotok kisika snaţnim pa na vrhu ostao bez njega. To je uzrokovalo dosta
napetosti i trebalo je nekoliko dana da izglade situaciju. Pokušao sam se drţati izvan
te priče. Nisam smatrao da je Dave u potpunosti bio u krivu, jer sam s njim već
penjao. Naposljetku su se on i Simo pomirili.
Druga stvar o kojoj se raspravljalo bila je kako predstaviti svijetu događaje s vrha
tog dana. Eric je rekao da se moramo dogovoriti o sluţbenom izvještaju u kojem će
biti ono što javnost ţeli čuti, a pred nama je izazov da to napravimo tako da se svi
koji su uključeni spomenu u pozitivnom svjetlu. Mislim da je smatrao kako bi to što
smo zamalo doţivjeli neuspjeh umanjilo priču o uspješnoj potrazi koju je vodio.
Ipak, Dave je rekao, »Ako ne kaţemo pravu istinu, Conrad neće dobiti zasluge
koje zasluţuje.«
Ja sam pak rekao: »To zbilja nije vaţno.«
Sada, kod Mushroom Rocka, Dave se preporodio zahvaljujući novoj boci kisika.
Počeo je dolaziti k sebi. S pritvrđenom uţadi pod sobom, poprilično smo se dobro
kretali. U sumrak smo otkopčali pojaseve u podnoţju Prve stepenice. Sada smo bili
na laganom terenu. Umjesto da se zaustavimo i pričvrstimo svjetiljke na glavu, rekao
sam, »Dave, hajdemo, da dođemo na vrijeme.«
Po prvi se put moja zabrinutost smanjila jer se Daveu počela vraćati energija.
Stvari će dobro završiti. Znao sam da su Jake i Tap na putu prema gore jer smo sada
s njima razgovarali radiom. Jedino preostalo nezgodno mjesto bio je vrh Ţutog
pojasa - padnete u iskušenje da prerano krenete prema dolje, ali trebate pronaći
početak pritvrđene uţadi koja vas vodi niz Pojas. Ovdje sam malo skrenuo s puta,
što je dovelo do sablasne scene. Zaobišao sam stijenu i pogledao u malu pećinu
desno od mene. U njoj je leţao mrtvac - netko tko se zavukao ondje pokušavajući
bivakirati i smrznuo se. Nisam imao pojma tko je to bio.

Dok mi je ova ţrtva još uvijek bila na pameti, upitao sam Davea, »Bio si ovdje već
tri puta - moţeš li pronaći pukotine na vrhu Ţutog pojasa?« Pronašao je klinove koji
su označavali vrh pritvrđene uţadi.
Tap i Jake susreli su se s nama na pola puta preko Ţutog pojasa. Imali su novu
bocu s kisikom, topli napitak u termosici i nešto hrane, premda nitko nije ţelio jesti.
Samo smo sjedili ondje, tiho razgovarali, uz povremene provale oduševljenja. To je
bilo baš ugodno kratko druţenje.
Sišao sam u logor VI. do 21.15, a ostali dvadeset minuta nakon mene. Kad smo već
bili u svojim vrećama za spavanje, Dave se naslonio na lakat i umorno rekao,
»Čovječe, hvala ti što si pazio na mene.«
Ali cijelo je iskustvo zapravo sjelo na mjesto tek kasno sljedećeg dana. Ujutro smo
Dave i ja dugo spavali pa polako grijali lonce vode prije nego što smo se spustili do
visinskog baznog logora. Na snjeţnom pojasu ispod logora VI. mimoišli smo se s
penjačima iz drugih ekspedicija koji su išli prema gore. Pozdravili su nas s velikim
osmijesima i srdačno čestitali.
U trenutku kad smo se spustili s posljednjeg uţeta u podnoţju Sjevernog sedla, sa
svim opasnostima iza sebe, usred naleta snijega, Dave i ja smo se okrenuli jedan
prema drugome i zagrlili se. Uspjeli smo.
Apoteoza

KAD SMO SE SPUSTILI do pomoćnog baznog logora, cijela grupa, snimateljska

ekipa, Šerpe i penjači, organizirali su veliku proslavu. Šerpa Pemba ispekao je za nas
pravu tortu. Bio sam sretan i ponosan na ono što smo napravili, ne toliko zbog
uspona na vrh, nego zato što smo se vratili s planine bez ozeblina, ozbiljnih povreda
i ţrtava.
Pa ipak, proslavu je pokvarilo ono što se upravo u tom trenutku događalo na
višem dijelu planine. Dok smo se spuštali, dvije su ekspedicije - poljska i belgijska -
krenule prema vrhu. Poslijepodne 18. svibnja, dan nakon što smo se Dave i ja popeli
na vrh, tri penjača iz poljske ekipe i dvojica iz belgijske došli su na vrh.
Ugledali smo ih osamnaestog poslijepodne na vršnom grebenu. Išli su dobrim
tempom, a onda je iznenada izgledalo kao da su naišli na ljepilo. Napori koje su
dotad učinili došli su na naplatu: usporili su gotovo do puzanja. Na putu prema
dolje, očito je, nisu se dogovorili te su se razdvojili.
Poljacima i Belgijancima dogodilo se isto što i Ukrajincima 8. svibnja. Samo se po
jedan član svake ekipe vratio u logor VI. u noći 18. svibnja. Dva Poljaka i Belgijanac
morali su bivakirati.
Jedan od Poljaka, Tadusz Kudelski, vjerojatno se poskliznuo i pao niz strminu
negdje između Prve i Druge stepenice. Nikad ga više nitko nije vidio. Drugi Poljak
koji je proveo noć na otvorenom bio je Ryszard Pawlowski, vrlo snaţan penjač koji je
već prije bio na vrhu Everesta. Devetnaestog svibnja vratio se u logor VI., ali s
ozbiljnim ozeblinama. Njegove muke još su jednom dokazale koliko je Everest
opasan.
Čak je i član belgijske ekipe koji se 18. svibnja uspio vratiti u logor - zapravo
Portugalac Joâo Garcia - pretpio ozebline na nosu, stopalima i rukama. Drugi
Belgijanac bio je vođa njihove ekspedicije, poznati veteran Pascal Debrouwer. Neki
su se Šerpe popeli kako bi ga pokušali spasiti te su ga pronašli nedaleko od podnoţja
Prve stepenice. Nisu ga mogli podići: u biti, bio je komatozan, stoga su se morali
vratiti praznih ruku. A potom - to je moje nagađanje - toplina poslijepodnevnog
sunca Debrouweru je vratila svijest, budući da je ustao, napravio nekoliko klimavih
koraka, izgubio kontrolu i pao niz stijenu. To znamo jer je nekoliko penjača u logoru
VI. svjedočilo njegovu padu.
Devetnaestoga smo se spustili sve do baznog logora. Te smo večeri ponovno
slavili - galonom Scotcha koji su podijelili penjači i Šerpe. Uhvatilo nas je i svi smo
plesali, uključujući i Šerpe. Ali prije nego što sam otišao u naš logor da počnem
slaviti, zaustavio sam se u belgijskom šatoru. Pronašao sam ondje dva člana ekipe,
bili su uistinu potreseni. Ovo je bio Debrouwerov treći pokušaj uspona na vrh; za
sobom je ostavio ţenu i djecu. Njegova sudbina bila je snaţan podsjetnik na gnjev
Everesta. Članovi njegove ekipe pokušavali su naći način da stupe u kontakt s
njegovom Obitelji. Ponudio sam im da se posluţe našim satelitskim telefonom, a
onda sam proveo pola sata pokušavajući ih utješiti.
Do tog su trenutka vijesti da smo pronašli Malloryja već izazvale senzaciju u
cijelom svijetu. Web-stranica MountainZonea u prosjeku je imala milijun posjeta
dnevno tijekom dva tjedna. Objava fotografija Malloryjevog tijela u Newsweeku,
Sternu te engleskim i australskim tabloidima još je više pojačala kontroverzije. I dalje
smo bili zabrinuti hoće li Kinezi oteţati naš povratak s planine zakučastom
carinskom gnjavaţom pa čak i konfiscirati predmete.
Naposljetku su se naši strahovi pokazali neutemeljenima jer je više članova ekipe
prenijelo stvari koje su pripadali Malloryju u svojoj prtljazi u SAD, gdje ih je Simo
povjerio brizi stručnjaka u Washington State Historical Museumu u Tacomi.
Malloryjeva obitelj i članovi ekspedicije rado bi vidjeli ove predmete u stalnom
muzejskom postavu. Pisma su darovana Magdalene Collegeu u Cambridgeu, gdje će
biti arhivirana s bogatom korespondencijom Ruth i Georgea.

Cijelim putem do planine tijekom oţujka raspravljali smo jesu li Mallory i Irvine
mogli stići do vrha. Jochen Hemmleb bio je hodajuća enciklopedija znanja o sve tri
ekspedicije u 1920.-ima, ali toliko su ga obuzele trivijalnosti da od šume nije mogao
vidjeti stabla. Do trenutka kad smo krenuli uz planinu u travnju, moram priznati da
nas je većina dvojila o mogućnosti da su dva izgubljena penjača uspjela doći do vrha.
Prolazak Malloryja Imao je ipak galvanizirajući učinak na prosudbu mojih kolega.
Nakon ekspedicije Hemmleb je rekao: »Dajem im šezdeset naprama četrdeset ili
pedeset naprama pedeset posto šanse da su došli na vrh.« Tap Richards još se više
priklonio u njihovu korist: »Mislim da su uspjeli. Teško je izračunati vjerojatnost, ali
rekao bih moţda sedamdeset- trideset.« Jake Norton u potpunosti se preokrenuo.
»Kad sam vidio Georgea Malloryja, promijenio sam mišljenje«, rekao je. »U smrti je
isijavao strahopoštovanje. Moţda sam idealist, moţda samo ţelim vjerovati, ali rekao
bih da su izgledi devedeset naprama deset da se popeo na vrh.«
Zao mi je što moram reći da se ne mogu sloţiti s tim optimističnim razmišljanjima.
Bio bih oduševljen kao i svatko drugi da se ikad otkrije nepobitni dokaz njihova
uspjeha. U nadi da će uspjeti u takvom otkriću, Simo već planira ekspediciju za
proljeće 2001. kako bi potraţio Irvinea i fotoaparat. Neću mu se pridruţiti - vrijeme je
da se vratim onom do čega mi je najviše stalo, a to su novi usponi na teške planine u
udaljenim područjima.
Nakon ekspedicije proveo sam puno vremena analizirajući što smo spoznali
prošlog svibnja, i na mjestu gdje smo pronašli Malloryjevo tijelo i tijekom nastojanja
da slobodno prepenjem Drugu stepenicu. Dva su glavna pitanja. Kako je Mallory
poginuo - što je izazvalo nesreću? I jesu li on i Irvine dosegnuli vrh? Zahvaljujući
našem uspjehu prošlog proljeća, u mogućnosti smo dati potpunije odgovore na oba
pitanja u odnosu na bilo koje istraţivanje u prethodnih sedamdeset pet godina.
Vaţan čimbenik u toj jednadţbi je oprema. Od 1920.-ih bilo je puno valova
inovacija i poboljšanja u penjačkoj opremi. Pokušao sam zamisliti, na temelju svojeg
iskustva iz prve ruke na sjevernoj strani i sjeveroistočnom grebenu, kako bi bilo naći
se ondje s opremom koju su Mallory i Irvine imali 1924.
Smatram da su dereze najvaţniji dio opreme. Ekipa iz 1924. imala je dereze, ali ih
nikad nije koristila iznad Sjevernog sedla. U dodatku knjizi The Fight for Everest pod
nazivom »Organizacija ekspedicije«, Howard Somervell je napisao: »Dereze -
Korisne su, a u svibnju 1924. bile su neophodne između logora II. i III., a poţeljne od
III. do IV. Na višem su beskorisne.« Čudno je da je upotrijebio riječ »beskoristan« -
na tom putu, kao i iznad logora IV., dereze bi im uštedile jako puno vremena na
terenu na kojem su ovako morali usijecati stepenice. Iz Irvineova dnevnika i drugih
usputnih primjedbi znamo da je stvarni problem bio u tome što su dereze prekidale
cirkulaciju u nogama obuvenim u mekane koţnate cipele kakve su nosili. Iznad
Sjevernog sedla dereze su prizivale ozbiljne ozebline.
Na svojim su planinarskim cipelama imali čavliće. Malloryjeva desna cipela,
koju su uzeli Andy i Thom, imala je malene metalne klinove u obliku slova V
umetnute u potplat, a stršali su moţda pola centimetra. Nikad nisam nosio cipele s
metalnim čavlićima, ali bih rado isprobao jedan takav par na vrsti terena kakav su
Mallory i Irvine prelazili na visini. Pretpostavljam, ipak, da su čavlići bili dobar
izbor na stijenama od škriljevca na Everestu, i zahvaljujući njima čovjek ima nešto
više otpora nego u modernom paru teških penjačkih cipela s gumenim potplatima,
ali na tvrdom ledu neće dobro prianjati. Mallory je bio vrlo brz i vješt u usijecanju
stepenica, no čak i onaj tko najbolje na svijetu usijeca stepenice bit će puno puta
sporiji i trošiti puno više energije nego čovjek koji jednostavno korača po ledu s
modernim derezama. Cijelog dana tijekom kojeg sam se popeo na vrh nisam
 skinuo dereze. Na stijenama one nisu dobre kao gumeni potplati, ali puno su bolje
na ledu i snijegu, stoga se ovaj ustupak zbilja isplati.
Još jedna vrlo vaţna razlika između današnjeg doba i 1924. pritvrđena su uţad
koja suvremenim penjačima pruţaju nekoliko prednosti. Kako bismo 17. svibnja
pronašli svoj put preko Ţutog pojasa u mraku prije zore jednostavno smo potraţili
pritvrđenu uţad. Mallory i Irvine su pak morali sami pronaći smjer i prema gore i
prema dolje.
Kao drugo, pritvrđena uţad znači golemu razliku u pruţanju potpore. Moţete
ih jednostavno omotati oko ruke, trznuti ih na svakoj drugoj stepenici ili pak
kliznuti po njima na silasku. To je poput razlike između voţnje u podzemnoj
ţeljeznici bez drţanja i uz drţanje za rukohvat. Na najstrmijim dijelovima poput tri
stepenice na grebenu prema vrhu, klizili smo niz pritvrđenu uţad da bismo se
spustili. To je neizmjerno lakše i sigurnije nego spuštanje niz te strmine.
Poboljšanja u tehničkim pomagalima od 1924. su golema. Mallory i Irvine
bili su navezani pamučnim uţetom debelim manje od centimetra u promjeru. Teško
je izračunati, ali s čvorovima zavezanim na uţe i ako je bilo mokro, prekidna
čvrstoća mogla je biti samo 225 kilograma. Prekidna čvrstoća relativno tankog
najlonskog uţeta koje sam koristio na Drugoj stepenici bila je više od tone i pol. Isto
tako, najlon se rasteţe da apsorbira trzaj, a pamučno uţe ne. U dvije ranije nesreće u
Malloryjevoj karijeri koje su ga zamalo stajale glave, bilo je čudo što uţe nije
puknulo. Na Nesthornu 1909., kad je slobodno padao dvanaest metara, Geoffrey
Winthrop Young očekivao je da će uţe puknuti. A kad je Mallory 1922. na snjeţnoj
strmini iznimnim hvatom cepinom odrţao svoja tri druga koja su padala, kao što je
kasnije napisao o tom škripcu, »u devedeset devet slučajeva od sto ili bi zabodeni
cepin popustio ili bi uţe puknulo.«
Na kontinentu u 1920.-ima penjači su se koristili klinovima da se osiguraju pri
usponu, ali ne i u Britaniji gdje su još desetljećima poslije čistunci iskazivali prezir
prema takvoj »ţeljezariji«. Nema dokaza da je ekspedicija 1924. imala ikakve
metalne klinove, čekiće za zabijanje klinova ili karabinere među svojom opremom.
(Naţalost, u knjizi The Fight for Everest nije objavljena lista opreme.) U knjizi se
spominju »drveni klinovi« koji su se koristili za pritvrđivanje uţadi ispod Sjevernog
sedla, ali budući da na tom dijelu Istočnog Rongbuka nema stijena, nagađam da su
koristili dugačke kolce napravljene od drva. Na većim visinama oni ne bi ni bili od
koristi.
Sve to znači da je Druga stepenica 1924. predstavljala krajnje zastrašujuću
prepreku. Irvine bi bio trebao stajati u podnoţju posljednje litice, bez sidrišta. Da je
Mallory pao bilo gdje dok se penjao uz pukotinu koja je bila iznad, obojica bi
vjerojatno kao pometena sletjela sa Stepenice i naglavce se sunovratila u fatalnom
padu.
Iz Malloryjeve bilješke saznali smo da je zaboravio svoj kompas u logoru
V. To vjerojatno nije bilo od pretjerane vaţnosti osim ako ih nije zahvatila mećava,
što zbog Odellova opisa vremena 8. lipnja zvuči malo vjerojatno. Po pronalasku
Malloryjeve baterijske svjetiljke u logoru VI. znamo da je i nju zaboravio na dan kad
je krenuo na vrh. Najvjerojatnije je zaboravio i magnezijske baklje za upotrebu u
slučaju nuţde, jer je Odell ugledao jednu ili dvije u šatoru u logoru VI. Nedostatak
baterijske svijetiljke mogao je imati ozbiljne posljedice ako se dvojac spuštao po
mraku.
Godine 1924. ne samo da su boce za kisik puštale, a cijela aparatura bila
manjkava, već je i oprema bila puno teţa od one koju smo mi nosili. Naša oprema
teţila je šest kilograma, a Malloryjeva više od dvanaest. U zadnjoj poruci Odellu
komentira teret - »to je prokleto teţak teret pri penjanju«. Ta bi teţina usporila i
penjača u najboljoj formi. Usto, svaka od naših boca davala je dva do tri puta više
kisika od cilindara iz 1924. godine.
Naposljetku, vezano uz odjeću: Mallory je imao samo koţnate cipele, dva para
čarapa koje mu je isplela Ruth, dugačko donje rublje, dugačke pothlače
i nazuvke - zamislite povez oko gleţnja i lista koji štiti noge od snijega. Na gornjem
je dijelu tijela imao sedam ili osam slojeva svile, pamuka i vune. Na glavi nešto što je
izgledalo kao pilotska kapa s krznenom podstavom.
Nasuprot tome, na dan kad sam se uspeo na vrh Imao sam dva sloja flisa,
sintetičku vjetronepropusnu vjetrovku i jednodjelno vjetronepropusno sintetičko
odijelo. Na glavi pletenu kapu i kapuljaču koja je bila dio odijela. Na nogama debele
plastične cipele izolirane pjenom, s gleţnjačama koje su ugrađene u odijelo kao
zaštita od snijega. Samo odijelo pruţa izolaciju debelu sedam do deset centimetara
sto je puno više nego sedam ili osam Malloryjevih kombiniranih slojeva. Pa čak i u
mojoj modernoj vrhunskoj odjeći, bilo mi je jako hladno kad bih se zaustavio i čekao
neko vrijeme.
Tko zna jesu li Mallory i Irvine uopće išta pili prije nego što su se 8. lipnja uputili
prema vrhu. Iz Malloryjeve poruke Odellu znamo da se »naše kuhalo Unna
otkotrljalo niz padinu u posljednjem trenutku«. Posljednje vrijeme kad je ta poruka
mogla biti napisana poslijepodne je 7. lipnja, budući da su Šerpe toga dana donijele
poruku u logor V. Ako Mallory i Irvine prije kuhanja večere nisu ugrijali snijeg da
napune svoje termosice vodom za uspon sljedećeg dana, gubitak kuhala značilo je da
nisu imali vode i da su bili dehidrirani. Mogli su pokušati napuniti termosice
snijegom i otopiti ga tjelesnom toplinom tijekom noći, ali to je očajnička mjera iz
nuţde. Na Annnapurni IV. pet sam dana zaglavio u snjeţnoj pećini i pokušao tu
tehniku s bocom vode. Bilo je grozno: napunio sam bocu snijegom i cijele je večeri
drţao među nogama, ali uspio sam otopiti samo šalicu vode. Taj vas postupak košta
više gubitka topline nego što iz tekućine dobijete energije.
Dakle, ako su krenuli ujutro 8. lipnja već dehidrirani, to je uzelo velik danak.
Povrh toga, Irvine je pretrpio strašne sunčeve opekline, a zbog njih ste još jače
dehidrirani.
Još jedan argument da se nisu uspjeli popeti na vrh povezan je s brzinama uspona.
Uvjeren sam da činjenica što je Mallory zaboravio svoju baterijsku svjetiljku ukazuje
na to da su krenuli u zoru ili nakon nje. Ne zaboravljate svjetiljku ako odlazite dok je
još uvijek mrak. Moj je zaključak da nitko ni 1922. ni 1924. nije niti jednom napustio
visinski logor prije 6.30. U usporedbi s tim, nas šestorica 17. svibnja krenuli smo u
2.30 sati.
U knjizi First on Everest: The Mystery of Mallory and Irvine, Tom Holzel
teoretski je izračunao da je brzina uspona ovog dvojca bila 62 metra okomito po satu.
To je ključni dio argumenta da je Mallory mogao stići do vrha. Daveu i meni trebalo
je dvanaest sati i dvadeset minuta od logora VI. do vrha. To je u prosjeku 50 metara
okomito po satu. Dave i ja relativno smo brzi penjači, on je već prije bio na vrhu, a u
odnosu na Malloryja i Irvinea imali smo i ogromnu prednost u derezama i
pritvrđenoj uţadi. Teško mogu povjerovati da su se po sjeveroistočnom grebenu oni
penjali znatno brţe od nas.
Sva ta razmatranja Idu jako u prilog mom stavu da Mallory i Irvine nisu došli na
vrh 8. lipnja 1924. No Druga je stepenica za mene presudan čimbenik.
Prije svega, vrijedi istaknuti da na sjeveroistočnom grebenu nema alternative
penjanju preko Druge stepenice na mjestu gdje su Kinezi pričvrstili svoje ljestve. Na
gornjem dijelu grebena stijena je posve sipka i okomita. S lijeve strane, iznad stijene
Kangshunga, nalazi se samo snijeg po konzistenciji sličan tučenom vrhnju, koji
pokriva vrlo strmu ledenu padinu. Vjerojatno je neprepenjiv i danas, čak i s alatima
za led i derezama na vrhovima cipela, a sigurno nije bilo nade da se preko njega
prošlo 1924., tradicionalnim načinom usijecanja stepenica. Desno od stepenica stijena
samo postaje sve strmija i strmija. Moţete ići poprijeko, daleko ispod grebena i doći
do Velikog kuloara, kao što je to napravio Norton 4. lipnja, i tako izbjeći Drugu
stepenicu. Ali kad jednom dođete iznad Ţutog pojasa, priječiti u Veliki kuloar moţe
zapravo biti još teţe i zahtjevnije nego prepenjati Drugu stepenicu.
Zamislimo da su se Mallory i Irvine uspeli uz donju polovicu Druge stepenice.
Procijenio bih teţinu na otprilike 5.5, što je Mallory mogao prijeći. Ali onda bi Irvine
trebao stajati navrh snjeţnog trokuta gdje se Dave privezao za ljestve, pa pokušati
zauzeti poloţaj bez sidrišta. Osiguravao bi Malloryja s tanahnim pamučnim uţetom
omotanim oko struka, baš kao što je Geoffrey Winthrop Young osiguravao Malloryja
na Nesthornu. Mallory bi bez ikakvog osiguranja trebao prepenjati pukotinu od
četiri i pol metra koja mu je bila nad glavom. Friend koji sam mogao postaviti pod
klinasti kamen četiri metra iznad bila je jedina moguća zaštita, a takva je vrsta
opreme izumljena tek krajem 1970.-ih.
Čak i s osiguravanjem, friendom, dobrim najlonskim uţetom i odmaranjem na
prečki ljestava na koju sam zakoračio, uspon mi je bio očajno teţak. Do 1920.-ih tek je
nekoliko uspona teţine 5.10 ispenjano u stijenama u europskim nizinama kao što su
Elbsandsteingebirge pokraj Dresdena, što su učinili čarobnjaci jako ispred svog
vremena, koristeći klinove, omče provučene kroz rupe u stijeni. Ali tako nisu radili
Britanci u Walesu: u to doba, najteţi su usponi u Velikoj Britaniji bili vjerojatno
ocijenjeni od 5.7 do 5.8. Takva vrsta uspona posve je drugačiji problem na 8604 m na
Everestu.
Usput budi rečeno, uvjeren sam - kao i Reinhold Messner - da Kinezi 1960. nisu
ispenjali Drugu stepenicu. Nevjerojatno je i pomisliti da bi čovjek ondje skinuo cipele
i okušao se na stijeni samo u čarapama. Isuviše je zgodna priča po kojoj dolazak na
vrh po mraku objašnjava neuspjeh ekipe da donese fotografije s vrha. Sumnjam i da
je izvještaj prema kojem je najteţi dio stijene na Drugoj stepenici samo tri metra
visok, premda je istina da ima dobrih dvadeset dva metra, bila izmišljotina kako bi
zvučalo moguće da ga je bilo moguće savladati penjanjem preko ramena. Čak i ako
su Mallory i Irvine čudesno ispenjali Drugu stepenicu, zapeli bi iznad nje. Samo je
poneko onodobno uţe za penjanje bilo dulje od trideset metara. Da su dvostruko
namotali uţe oko kamenog sidrišta na vrhu te se potom spustili po Stepenici, ono
nipošto ne bi doseglo tlo. Niti bi oni mogli povući uţe odozdo, jer je taj kamen toliko
visoko na izbočini da bi im trenje to onemogućavalo. Alternativa bi bila privezati uţe
za kamen, spustiti se po jednostrukom uţetu pa ga ostaviti ondje. Ali, nitko nije
pronašao nikakav trag sidrišta ili uţeta iz 1924. iznad Druge stepenice.
Čak i da sam uspio u slobodnom penjanju preko Stepenice, ne postoji način na
koji sam se mogao tako i spustiti niz nju. Neki su se ljudi pitali jesu li Mallory i Irvine
pali i poginuli čineći upravo to. Međutim, da su ondje pali, strmoglavili bi se sve do
ledenjaka Rongbuk.
U ovoj teoriji postoji jedna moguća »rupa«. Da je 1924. bila neobično snjeţna
godina, moguće je zamisliti da bi nastao snjeţni stoţac koji bi pokrio okomite stijene
Druge stepenice i u tom bi slučaju Mallory i Irvine jednostavno taj stoţac prehodali.
Tijekom svibnja te godine, ekspediciju je sustizala jedna oluja za drugom. Međutim,
na sjevernoj strani snijeg se ne zadrţava dugo - obično ga vjetar brzo otpuše. Na
nekoliko fotografija iz 1924. koje sam vidio, čak i jako odozdo moţete vidjeti tanki
crni pojas gornjeg dijela Druge stepenice. Jedina ekspedicija koja je proteklih godina
izvijestila o nečem sličnom snjeţnom stošcu bili su Katalonci 1985., ali oni su došli na
Everest u jesenskoj sezoni, nakon monsuna. Pa ipak su se i oni trebali popeti uz četiri
ili pet stepenica na vrhu ljestava.
U svojem sam srcu oduvijek ţelio vjerovati da su Mallory i Irvine mogli 1924.
ispenjati planinu. To bi bila jedna od najboljih penjačkih priča ikad. Zao mi je što sam
u raspravi u skeptičnom taboru koji negira ovu priču, ali zbog svih razloga koje sam
netom iznio, smatram da ne postoji način na koji su Mallory i Irvine dosegli vrh.

Što se, dakle, po mojem mišljenju dogodilo 8. lipnja 1924.?

Zamislite Malloryja i Irvinea u logoru tog jutra, kako gledaju prema vrhu. Za
Malloryja ovo je bila planina iz njegovih snova. On je bio jedini čovjek koji je
pokušao osvojiti Everest u tri ekspedicije; sada, nakon mjesec
dana neuspjeha, pruţila mu se još jedna prilika. Imao je opremu i povoljno vrijeme
za uspješan pokušaj.
Međutim, dvojica su muškaraca bila umorna od teškog dvodnevnog uspona sa
Sjevernog sedla. Irvine je imao strašne opekline od sunca, usnice su mu bile
ispucane, a komadi koţe ljuštili su se kad god bi mu se lice protrljalo o nešto.
Vjerojatno su mu oči bile upaljene od trunja i snjeţnog sljepila - čak i s modernim
naočalama, na velikim visinama i mene muči iritacija. Do navečer oči su mi crvene i
jako svrbe. Sunce je znatan ometajući čimbenik bilo kakvih napora na visinama, koji
se prečesto podcjenjuje.
Moguće je da su koristili kisik za spavanje, ali nagađam da su ga ipak čuvali za
uspon. Bez kisika teško je spavati na takvoj visini. Čovjek razvija ciklični obrazac
disanja - brzi i plitki udisaji izmjenjuju se s trenucima bez udisaja — što vas opet i
iznova budi. To je spontana reakcija tijela na nedostatak kisika. Stoga pretpostavljam
da su rano otišli u krevet, ali su se trzali i preokretali veći dio noći.
Ujutro je moţda Irvine radio očajničke popravke aparature za kisik u zadnji čas.
Ne slaţem se s Odellovom konstatacijom da je on prepravljao opremu, »pronalazeći
problem koji treba riješiti čak i ako se taj problem nikad stvarno i ne pojavi.«
Problemi s kisikom mogli su odgoditi njihov polazak ujutro. I opet se čini sigurnim
da je već bio dan kad su krenuli jer je Mallory zaboravio svoju baterijsku svjetiljku.
Krenuli su prema gore uz pomoć kisika, vjerojatno s dvije boce po čovjeku,
moguće uz dotok od dvije litre po minuti. Popeli su se preko Ţutog pojasa, koji je
sam po sebi izazovan, teţak teren. Tom Holzel tvrdi da im je boca mogla biti
dovoljna za nešto više od četiri sata, ali ne smatram da je moguće takvo precizno
određenje, jako puno stvari na visini moţe poći po zlu. U svakom slučaju, jednu su
bocu odbacili između vrha Ţutog pojasa i Prve stepenice, gdje su je Tap i Jake
pronašli ove godine.
Čak i s kisikom, na visini se poremeti vaš osjećaj za vrijeme. Mislite da nešto
radite petnaestak minuta, ali činite to sat vremena. Nakon ovogodišnjeg iskustva na
Everestu, pala mi je na pamet metafora. Na visini, kao da gori kuća, a ta kuća koja
gori ste vi, ali sve se događa tako usporeno da ne moţete ništa poduzeti. Samo
promatrate kako kuća gori.
Malloryju i Irvineu moţda je trebalo četiri ili pet udaha za svaki korak. Ili im je
moţda trebalo četrnaest ili petnaest - to nije neobično ni kod suvremenih penjača, pa
čak i onih s kisikom. Bez obzira na to, siguran sam da im je tempo bio sporiji nego
što se Mallory nadao. Prošli su dugačkom dijagonalnom priječnicom od vrha Ţutog
pojasa do Prve stepenice. Uvjeren sam da su se popeli uz Prvu stepenicu I da ih je
otprilike ondje u 12.50 ugledao Odell. Ali potom su naišli na nezgodnu priječnicu
između Prve i Druge stepenice. Bilo bi čudesno da su je uspjeli prepenjati 1924., a to
bi značilo da su došli tridesetak metara više od Nortona četiri dana prije. To s druge
strane znači da nitko nije došao na veću visinu u idućih dvadeset osam godina.
Negdje u toj priječnici shvatili su da im nije suđeno, da se neće uspeti na vrh. Da
su imali iznimni dan za penjanje i da je sve pošlo kako valja, mogli su doći do
podnoţja Druge stepenice. No, oni su se okrenuli. Tada je uslijedio nalet snijega o
kojem izvještava Odell. Novi je snijeg zameo njihove tragove, što je značilo da
moraju ispočetka traţiti smjer sve do dolje. Čak i danas nezgodno je pronaći izlazne
rascijepe na vrhu Ţutog pojasa.
Nagađam da je Mallory išao prvi: on ne bi prepustio pronalaţenje smjera Irvineu.
Baš kao što sam ja krenuo s Daveom, i on je niz Ţuti pojas krenuo prerano i previše
prema zapadu. U nekom se trenutku poslijepodneva vrijeme opet raščistilo pa je
Odell potraţio svoje prijatelje ali, ako su oni bili među stijenama Ţutog pojasa a ne
vidljivi kao obrisi na grebenu, nije bilo vjerojatno da ih je on mogao uočiti.
Znamo da su Mallory i Irvine bili zajedno navezani. U to je doba uobičajena
praksa po kombiniranom terenu stijene i leda, srednje teškoće, bila kretati se na
istom uţetu, a drugi je čovjek nosio namotan ostatak. To se pokazalo kao
nevjerojatno opasna praksa - sam posao brige o popuštanju uţeta i zadrţavanju
jednake udaljenosti među penjačima moţe izazvati nezgode, a šansa da će jedan
čovjek osigurati drugoga i zaustaviti njegov pad u najmanju je ruku slaba. Pa ipak,
čak i u 1960.-ima alpiniste su još uvijek učili ovoj tehnici.
Mnogo je mjesta na kojima moţete prijeći Ţuti pojas. Puno ovisi o onom
nezgodnom kutu kad ste razapeti između spuštanja i klizanja po uţetu. Stijene su
strme i nesigurne. Mallory je ovdje trebao biti jako koncentriran. Pretpostavljam da
se pribliţavao sumrak ili da su se spuštali po mećavi, stoga je skinuo svoje zaštitne
naočale da bolje vidi stijene. Zajedno su prolazili po lakšim dijelovima, a moţda su
zastajali da jedan drugog osiguraju na teţim dijelovima - uţetom zakvačenim preko
stjenovitih noseva i blokova, kao što je »dobri stari« Geoffrey Winthrop Young
običavao osiguravati Malloryja na Nesthornu.
Od 1. svibnja intenzivno razmišljam o Malloryjevim rukama. Zašto nije nosio
rukavice? U dţepu je imao rezervni par pletenih rukavica bez prstiju, ali izgledale
su kao da ih nikad nije koristio. Druga stvar koja mi je odmah upala u oči bila je da
na rukama nije bilo vidljivih znakova ozeblina.
Podosta ljudi, posebno onih koji bi htjeli vjerovati da su Mallory i Irvine uspjeli
doći na vrh, iznose pretpostavke da su oni proveli 8. lipnja u bivaku na otvorenom, a
pali pri spuštanju devetoga. No s obzirom na njihovu odjeću, nije bilo šanse da
provedu noć iznad 8200 metara i ne pretrpe ozbiljne ozebline. Kad vam se prsti
smrzavaju, na njima se stvaraju mjehuri, natečeni plikovi, iako im treba od dvadeset
četiri do četrdeset osam sati da nabubre. Na Malloryjevim prstima nije bilo znakova
mjehura. Šesnaestog svibnja ove godine, tijekom druge potrage, Thom Pollard
otkopao je Malloryjevo lice. Upitao sam ga je li bilo tragova ozeblina, rekao je ne. Za
razliku od prstiju, nos i obrazi brzo reagiraju na ozebline, prvo postaju bijeli i sivi,
potom crni.
Izostanak ozeblina na Malloryjevom mumificiranom tijelu dokazuje mi da je umro
8. lipnja, a ne sljedećeg dana. Budući da krv prestaje protjecati nakon smrti, na
preminuloj osobi ne nastaju ozebline.
Slutnje mi govore da je nakon pada Mallory skinuo rukavice kako bi se mogao
okrenuti licem prema površini i bolje se prihvatiti za stijenu. Moţda je dotad već bio
mrak, a silazak u tami, bez baterijske svjetiljke, bio je nemoguća misija.
Svi se pitaju je li jedan čovjek pao i povukao drugoga, ili je pak Irvine pokušao
zaustaviti Malloryja koji je pao, a uţe je puklo na rubu stijene. U potonjem slučaju,
Irvine bi se sam morao pokušati spustiti po mraku. Taj scenarij mogao bi se poklopiti
s Wang Hongbaovim »starim engleskim mrtvacem« - moţda je kineski penjač
pronašao Irvinea na mjestu gdje je pokušao provesti noć i nasmrt se smrznuo.
Međutim, sumnjam u to iz opravdanog razloga. Da je Irvine osiguravao Malloryja i
uţe puklo pod Malloryjevom teţinom, puklo bi blizu Irvineova kraja. Umjesto toga,
pronašli smo ga puknutog samo tri metra od Malloryjeva struka.
Stoga smatram da je dakle jedan čovjek povlačio drugoga gore (mogao je to biti
Irvine, koji je pao, a išao je drugi), te su se obojica strmoglavila niz planinu, a uţe je
puknulo na oštrom rubu. To se često događalo tijekom godina, čak i s dobrim
najlonskim uţetima. Ako sam u pravu, mjesto na kojem treba traţiti Irvinea nije
Hemmlebova zona potrage, koja je gore lijevo, niti istočno, gdje sam ja pronašao
Malloryja, nego poprilično desno ili zapadno od Malloryja, budući da su u trenutku
nesreće silazili dijagonalno prema dolje i na istok, s Malloryjem na čelu.

Po mom scenariju, kako je Mallory padao, uţe se zaplitalo oko njega. Prvi udar
došao je zdesna. Znakovito je i da je njegova desna noga bila jako ruţno slomljena.
Desni je gleţanj slomio 1909., a na Everest u 1924. upravo mu je njegova desna noga,
od gleţnja do kuka i dalje radila probleme. Nema sumnje da je prvi lom trajno
oslabio njegovu nogu.
Prilično sam siguran i da Mallory nije padao cijelim sjeveroistočnim grebenom -
recimo od mjesta gdje je 1933. pronađen cepin. Dva suvremena tijela koja sam
pronašao neposredno prije otkrića Malloryja - Greeterovo i ono čovjeka u
izblijedjelom plavom odijelu — bila su puno„ više polomljena, udovi su im bili
iskrivljeni na sve strane, a glave prema dolje. Okladio bih se da su njih dvojica pali s
grebena. Ali Malloryjevo tijelo nije bilo toliko izobličeno, a glavom je bio prema gore.
Nagađam da je padao samo devedeset ili sto dvadeset metara okomito, što bi značilo
da je pao nedaleko od dna Ţutog pojasa. Čak i po mraku, moţda mu je malo
nedostajalo da se uspješno izvuče.
Je li još bio ţiv kad se zaustavio? Teško je reći. Rupa u čelu koju je otkrio Thom
mogla je biti ozljeda koja ga je ubila. Ali ruke zabijene u sipinu izgledale su kao da se
čovjek pokušavao zadrţati prstima. Mislim da se borio do samog kraja.
Poloţaj njegovih nogu ukazuje da ih je tako drţao da umanji bol. Ako je tako, ako
su mu moţdane veze još radile, prije nego što je izgubio svijest moţda je na trenutak
pomislio da on i Irvine mogu uspjeti doći do logora. Brzo i tiho sustigao ga je šok, a
Mallory se sjedinio s Majkom boţicom zemlje.

Uvjerenost da Mallory nije stigao na vrh ne umanjuje moju očaranost ovim

čovjekom.
Prošlog proljeća otišao sam na našu ekspediciju, a uspon na vrh bio mi je prvi cilj.
Smatrao sam da je ovo velika prilika koja je došla sama od sebe, iako smo mnogi
moji penjački kolege i ja dvojili da ćemo išta pronaći. Prijatelj iz srednje škole
smijuljio se: »Reklo bi se da si postigao pravi zgoditak.« Mislio je na priliku za uspon
na Everest bez dodatnih troškova. Pomalo obrambeno odgovorio sam: »Nikad se ne
zna na što ćeš naići, osobito u statičnom okruţenju kao što su himalajski vrhovi.«
Svi su mi se osjećaji 1. svibnja promijenili. Kad sam otkrio tijelo Georgea
Malloryja, shvatio sam da smo otvorili novo poglavlje u našem penjačkom nasljeđu.
Dok sam sjedio uz Malloryja obuzelo me duboko poštovanje za sve što je on učinio i
za što se zalagao.

Sam sa Sandyjem Irvineom, nakon zalaska sunca, na golemoj sjevernoj strani

Everesta, dok su najbliţi drugovi bili 1200 metara dolje i nisu znali gdje se dvojac
nalazi ni da mu treba pomoć - samo po sebi, to je bilo veličanstveno odredište. Cijelo
je putovanje bilo epsko: parobrodom od Liverpoola do Bombaja, kroz zemlju vlakom
do Darjeelinga, na ponijima preko himalajskih prijevoja do malo poznatih područja
Tibeta, preko udaljenih prolaza u neistraţene doline. I tako su penjači krenuli u
avanturu razrješenja zagonetke koju su nazivali Trećim polom. Sa sobom su nosili
velike količine opreme - najmoderniju opremu tog doba, po našim standardima
jedva temeljnu.
Misterij visine tada je bio slabo poznat. Kad znamo, kao danas, da je Everest
ispenjan solo i bez kisika u bocama, izazov se čini manje zastrašujućim. Čak i sa
znanjima o visini koja je Mallory stekao 1921. i 1922., ostalo je neriješeno pitanje je li
u ljudskoj moći ispenjati 8800 metara i preţivjeti. Svaki korak koji su 1924. penjači
napravili iznad logora VI. bio je korak u umu nepoznatu zemlju.
Dok sam 1. svibnja sjedio uz Malloryja, gledao sam na istok prema smjeru za
silazak kojom bi se on i Irvine zaputili da su se popeli na vrh tog 8. lipnja. Zamislio
sam Malloryjevu svjesnost o situaciji u ovako ekstremnim uvjetima: bez radija za
komunikaciju s ostalima, bez pritvrđenog uţeta koje bi ga vodilo niz planinu, bez
ekipe odmornih penjača spremnih krenuti u spašavanje, bez načina da ispriča svijetu
što se stvarno dogodilo.
Mogu samo nagađati kakvi su bili Malloryjevi i Irvineovi posljednji trenuci, ali
znam kako su njihova postignuća utjecala na našu penjačku baštinu. Hrabrost
njihovog posljednjeg uspona stvorila je odskočnu dasku za budućnost. Rasprava o
kisiku i njegovo konačno prihvaćanje omogućila je njihovim nasljednicima —
uključujući Hillaryja i Tenzinga - da posjete velike visine uz razumni stupanj
sigurnosti.
Ponekad se kasno noću pitam jesam li pronalaskom Malloryja pridonio
dekonstrukciji ove misterije. Ta me mogućnost proganja. Je li moj pronalazak nekako
umanjio tajanstvenu slavu ekspedicije iz 1924.?
Drugi mogu misliti tako, no za mene je otkriće samo povećalo moje divljenje za
ove penjačke pionire, čija priča - koja neće nikad u potpunosti biti ispričana -
zauvijek počiva omotana snjegovima Chomolungme, Majke boţice zemlje. Osjećam
se počašćeno što sam sudjelovao u rasvjetljavanju ove misterije. Naposljetku, najveće
postignuće Malloryja i Irvinea bilo je pravo nadahnuće jer nam je, usprkos
neuspjehu, njihov čudesni pokušaj pokazao za što je sve ljudski duh sposoban.
 DR

D o k SU SE P R E Ţ I V J E L I Č L A N O V I ekspedicije iz 1924. vraćali s planine,

započeli su dugačak razgovor što se to moralo dogoditi njihovim nestalim
prijateljima. Čak i prije odlaska iz baznog logora, Teddy Norton je okupio ekipu
kako bi porazgovarali o tome. Svi članovi osim Odella sloţili su se u razmišljanju da
je najvjerojatniji tijek događaja bio onaj za koji sada znamo da se dogodio:
»jednostavna penjačka nesreća — otklizavanje i trenutačna smrt.« Odell je gorljivo
zastupao mišljenje da je dvojac predugo odgađao povratak, a onda su »lutali
naokolo po mraku traţeći (logor VI.) dok konačno nisu podlegli iscrpljenosti i
hladnoći.«
Odell jednostavno nije mogao povjerovati da je Mallory pao. Kao što je napisao u
knjizi The Fight for Everest: »Svakome tko je poznavao vještine
i iskustvo Georgea Malloryja u svim vrstama i uvjetima planinskog tla, teško je
povjerovati da je on pao, ondje su poteškoće za njega bile toliko neznatne.« O Irvineu
pak, da je bio »po prirodi spretan«; u Spitsbergenu se dokazao kao »sposoban da se
sigurno i lako kreće po stijeni i ledu.«
Njihovi su drugovi iz ekipe neumorno razbijali glavu zašto nisu vidjeli ni zraku
baterijske svjetiljke u noći 8. lipnja, ali tek su 1933. saznali da je Mallory ostavio svoju
svjetiljku u logoru VI. Sir Francis Younghusband, u djelu The Epic of Mount Everest,
otišao je tako daleko da je pretpostavio da, u beznadnoj situaciji, Mallory i Irvine
nisu ţeljeli upaliti baterijsku svjetiljku zbog osjećaja »viteštva«, od bojazni da ne bi
uvukli svoje kolege u nepotrebnu opasnost ako bi ih probali spasiti.
Norton je tvrdio da su se on i Mallory dogovorili da je 16 sati krajnji rok za
povratak. Odellu je bilo teško pomiriti svoju teoriju o mraku s ovim dokazom
Malloryjeve razboritosti, no zaključio je da je »ţudnja za pobjedom« njegovom
prijatelju postala opsesija koja je »moţda postala prejaka za njega.« Slično je nagađao
John Noel u svojim memoarima The Story of Everest:

»Moţete zamisliti koliku je snagu ţivaca, glave i mišića Mallory morao

postići za ovaj uzvišeni ţivotni pothvat... Cilj im je bio nadohvat ruke.
Jesu li se okrenuli i izgubili?... Moţda su uistinu odbacili svaku drugu
misao kako bi osvojili tu nagradu?«

Na morenskom breţuljku nedaleko od baznog logora, Somervell i nekoliko nosača

sagradili su mogilu od tri metra u spomen na poginule iz sve tri ekspedicije na
Everest, a njihova su imena urezana u glatki kamen. Iz baze Norton je poslao teklića
sa šifriranom porukom koja se trebala telegrafirati u London: »MALLORY IRVINE
NOVE REMAINDER ALCEDO.«
 Ova poruka, koja nikad nije bila javno objašnjena, čini se da je koristila riječi koje
su bile određene kao šifre za moguće događaje, kao što je kod ekipe 1999. »čavka«
bila oznaka za »fotoaparat«, a »kamen« za »tijelo«. Šifrirane riječi 1924. mogle su
imati asocijacije iz latinskog. »Nove« je značilo »nov« ili »svjeţ«, u superlativu,
»novissime« znači »posljednje mjesto«. »Alcedo« se odnosi na vodomara te, još
specifičnije, na »četrnaest dana u zimi kad vodomar lijeţe svoja jaja, a more je
mirno.«
U originalnom telegramu koji je u London stigao 19. lipnja, netko je olovkom
napisao »poginuo na zadnjem zadatku« uz »NOVE« te »stigli u bazu svi u dobrom
stanju« uz »ALCEDO«.
Prema biografu Davidu Robertsonu, »Ruth je vijesti primila u Cambridgeu, od
predstavnika tiska. Otišla je na dugačku šetnju sa starim prijateljima.«
S osamdeset tri godine Clare Millikan jasno se sjeća kako je u dobi od osam
godina saznala za očevu smrt. »Bilo je vrijeme ustajanja«, pripovijeda ona. »Majka
nas je odvela u svoju spavaću sobu. Svi smo zajedno leţali na krevetu, ona nas je
obgrlila. Potom nam je rekla. Nije bilo ništa zbunjujuće. On nije ‘nestao’ - bilo je
prilično izvjesno da je mrtav. Neće se vratiti.«
Cijela je zemlja tugovala. Prije pedeset devet godina, u najpoznatijoj alpinističkoj
nesreći do Malloryjeve i Irvineove, kad su četiri čovjeka uključujući jednog plemića,
lorda Francisa Douglasa, izgubila ţivot u dugačkom padu s prvog uspona na
Matterhorn, kraljica Viktorija osudila je ovakvu razonodu. Ipak, u međuvremenu je
Engleska svoje izgubljene istraţivače, Roberta Falcona Scotta i njegova četiri druga,
poginule 1912. na povratku s Juţnog pola, pretvorila u mučenike-heroje. Sada je pak
kralj George V. poslao svoje izraze saučešća Malloryjevoj i Irvineovoj Obitelji.
Podrţavajući nacionalni ponos zbog svojih hrabrih poginulih, Morning Post je u
uvodniku objavio, »Duh koji je nadahnuo pohode na Everest isti je onaj koji je
pokretao arktičke i druge ekspedicije dok je u prijašnjim razdobljima doveo do
stvaranja samog Carstva.«
Sedamnaestoga listopada u katedrali St. Paul's bila je odrţana misa u spomen na
Malloryja i Irvinea. Te je večeri, na zajedničkom sastanku Alpine Cluba i Royal
Geographical Societyja Norton o Malloryju rekao, »U njemu je gorjela vatra... On je
bio apsolutno odlučan da pokori planinu. Njegova smrt lišava nas odanog prijatelja,
izvanrednog alpinista i pravog kavalira.« Malloryjev mentor Geoffrey Winthrop
Young u svojem je nekrologu govorio o »gorljivom viteškom duhu, mladenačkom i
pustolovnom, ţarkom izbliza.« Po Youngovom sjećanju, Mallory je bio »Uvijek ‘Sir
Galahad20 za svoje stare prijatelje.« U knjizi o ekspediciji, Geoffrey Bruce ga naziva
»Bayardom21 planina — 'sanspeur et sans reproche’ (bez straha i prijekora).« U After
Everest Howard Somervell je napisao:

»Dulce et decorum est pro patria morfâ22 jamačno je smrt u borbi s

 planinom ljepša i plemenitija stvar nego smrt u pokušaju da ubijete nekog
drugog. Gubitak ovih sjajnih ljudi dio je cijene koju treba platiti da duh
pustolovine ostane ţivim. Bez tog duha ţivot bi bio pravi jad, a napredak
nemoguć.«

Pod ruku s ovom apoteozom Malloryja i Irvinea, nastao je nazor da je Everest

zgodno mjesto za umrijeti, po Somervellovoj frazi »najbolji kenotaf na svijetu«. Sir
Francis Younghusband primijetio je, u djelu The Epic of Mount Everest, da »ondje u
naručju Mount Everesta leţe za vijeke vjekova - tri tisuće metara više nego što je
ijedan čovjek prije legao na smrtnu postelju.« Younghusbandova visina bila je
preuveličana - Šerpe stradali ispod Sjevernog sedla 1922. u tom su trenutku leţali
samo 1200 m ispod Malloryjevog tijela - ali ova je pomisao odmah postala
zapanjujuća i očaravajuća.
Od trenutka kad se vijest proširila po Engleskoj, veliko je pitanje jesu li Mallory i
Irvine stigli na vrh zaokupilo je sve koji su saznali za tragediju. Noel Odell vjerovao
je da su njegovi prijatelji ispenjali Everest: kao što je napisao u londonskom Timesu
10. srpnja: »Uzevši u obzir sve okolnosti i poloţaj na koji su došli na planini, osobno
sam mišljenja da su Mallory i Irvine morali stići na vrh.« General Charles Bruce
sloţio se s tim, kao i Tom Longstaff i Geoffrey Winthrop Young. Ovaj potonji
napisao je, »Nakon što gotovo 20 godina znam Malloryja kao alpinista, mogu reći...
ono što je

20 Jedan od vitezova kralja Arthura (op. prev.)

21 Bayard, Pierre Terrall (1473. - 1524.), francuski vojnik poznat po neustrašlvostl i viteštvu (op. prev.)
22 Lat. Slatko je I časno umrijeti za domovinu (op. prev.)
teško za bilo kojeg alpinista, da se vrati nakon što je prošao same poteškoće - za
Malloryja je to nemoguće.«
Ovi su ljudi, naravno, bili pod utjecajem svojeg prijateljstva s Malloryjem i divili
su se sili koja ga je pokretala. Članovi ekspedicije 1933. - moţda iz suprotnog razloga
jer nisu iskušavali sreću na Tibetu da bi se drugi popeli na Everest — bili su svi do
jednoga uvjereni da Mallory i Irvine nisu dosegnuli vrh.
U pozadini javnih izljeva divljenja i tuge, Malloryjevi najbliţi prijatelji snaţno su
patili za njim. Pokušavajući pogoditi neposredan ton, Robert Graves napisao je Ruth:
»Moja je jedina utjeha u tome što mi je jednom na Snowdonu rekao da se nada da će
tako i umrijeti, penjući se... Dakle, toliko je svojstveno Georgeu odabrati najvišu i
najopasniju planinu na svijetu! Uistinu sam ga volio.«
Mjesec dana nakon što je čula vijesti, još uvijek izvan sebe od tuge, Ruth je
napisala Geoffreyju Winthropu Youngu:

»Je li stigao na vrh planine ili ne, je li ţiv ili mrtav, ne čini razliku u
mojem divljenju za njega. Mislim da sam odvojila boli. Ima je toliko puno
i trajat će toliko dugo da to moram raditi...
Oh, Geoffrey, da se to barem nije dogodilo! Tako je malo nedostajalo
da se ne dogodi.«

U nekom trenutku tijekom prvih tjedana nakon gubitka oca, Clare Millikan je usnula
ţiv san. »Kad sam bila mala«, prisjeća se, »tijekom rata, on je često dolazio i odlazio s
fronte u Francuskoj. Pogledala bih preko nasipa, ugledala vlak, vidjela njega kako
korača prema nama.
» U svojem sam snu također pogledala preko nasipa, vidjela njega kako izlazi i
korača prema nama. Ovo je buđenje bilo vrlo bolno.«
Sedamdeset pet godina nakon svog fatalnog pada, legenda o Georgeu Malloryju
ne pokazuje znakove slabljenja. Dostigao vrh ili ne, ne moţe se poreći da je on bio
genij penjanja i da je Everest izvukao iz njega ono najbolje. Prijatelji koji su ga
najbliţe poznavali ustrajali su na toj činjenici s magičnom snagom. Za Geoffreyja
Winthropa Younga koji je oplakivao smrt svojeg štićenika, vrh je sigurno osvojen
jednostavno zato što je, prema konačnoj analizi, »Mallory bio Mallory«. Četvrt
stoljeća nakon njegovog nestanka, Young se prisjeća rute koju su s veseljem njih
dvojica ispenjali u Walesu: »Sati smijeha neopaţeno su letjeli jedan za drugim... Za
takvoga dana, u kretanju, Mallory je bio u posvemašnjoj harmoniji sa sobom, sa
svijetom, i ništa ga nije moglo zaustaviti.«
 Zahvale

R a n i j i r a d o v i z n a n s t v e n i k a o Malloryju i Everestu bili su nam od

neizmjerne vaţnosti dok smo istraţivali za Izgubljenog istraživača. Naročito se to
odnosi na First on Everest: The Mystery of Mallory & Irvine autora Audrey Salkeld i
Toma Holzela, koja nudi zgodnu sintezu likova i njihovih penjačkih uspjeha; George
Leigh Mallory: A Memoir Davida Pyea korisna je zbog Pyeova prijateljstva s glavnim
likom, opseţna biografija George Mallory Davida Robertsona bogata je citatima iz
privatnih pisama, The Irvine Diaries Herberta Carra omogućava bolji uvid u
Malloryjevog partnera koji je tako često ostajao u sjeni, te sveobuhvatni Everest
Walta Unswortha koji je zlatni rudnik informacija o svim ekspedicijama na planinu
između 1921. i 1988. Tri goleme sluţbene knjige o ekspedicijama u 1920.-ima -
Mount Everest: The Reconnaissance, 1921, The Assault on Mount Everest, 1922 i The
Fight for Everest naprosto su nezamjenjive. Knjiţnica American Alpine Cluba iz
Goldena u Coloradu posudila mi je te klasične sveske i bila gostoljubiva riznica za
druge znanstvene materijale koje bih teško igdje drugdje objedinio.
Članovima 1999. Mallory & Irvine Research Expeditiona, kao i Liesl Clark s
PBS/NOVA i Peteru Potterfieldu s MountainZonea dugujemo posebnu zahvalnost
jer su podijelili svoje spoznaje i iskustva s planine koje su stekli prošlog proljeća.
Povjesničarka alpinizma iz Kathmandua Elizabeth Hawley sve je upotpunila
detaljima kojima, čini se, nitko drugi nije raspolagao.
Osjećam trajnu zahvalnost prema svojem uredniku i dugogodišnjem prijatelju
Johnu Rasmusu koji mi je za National Geographic Adventure dodijelio priču o
pronalaţenju Malloryja, što je neizravno dovelo do ove knjige. Rasmusovi kolege u
časopisu bili su cijelo vrijeme od velike pomoći. Jon Krakauer iščitao je prvu verziju
svakog poglavlja i dao nam izvanredne savjete te nas neprestano hrabrio. David
Breashears i Galen Rowell pruţili su nam pomoć i stručna znanja, koja su stekli
svojim velikim iskustvom na Everestu. Agent John Ware pratio je projekt od početka
do kraja savršenom vještinom. Moj urednik u Simon & Schusteru, Bob Bender - moj
odani vodič kroz već četiri knjige - zasluţan je što je Izgubljeni istraživač nastao,
i to uz oštroumnu pomoć svoje asistentice Johanne Li.
 Naposljetku, osjećam veliku zahvalnost prema Clare, Ricku i Georgeu Millikanu,
prijateljima i drugovima u penjanju još od početka 1960.-ih, kroz čiju sam jedinstvenu
povezanost s herojem ove knjige i počeo upoznavati Georgea Malloryja.

CA

Ţ E L I O B I H Z A H V A L I T I svojim roditeljima za mnoge godine potpore i

ohrabrenja za ţivot koji sam odabrao, kao i Daveu Hahnu koji me pozvao da se
pridruţim ovom putu otkrivanja najviše točke na zemlji.

Alex Lowe i Seth Shaw, koji ste izgubili ţivote na velikim visinama - uvijek ćete me
nadahnjivati. Alexe, ti svojom bezuvjetnom ljubavlju prema svojoj Obitelji, a ti,
Sethe, zbog svoje skromnosti, mudrosti i snage. Volim vas obojicu.
Rječnik
alpinističkih
pojmova
absajl - spust po uţetu
cepin - oruđe za penjanje u ledu i strmom snijegu
dereze - ţeljezni potplati sa šiljcima koji se veţu s donje strane cipele radi lakšeg
hodanja ili penjanja po ledu
kamin - uski okomiti ţljeb u stijeni ili ledu
karabiner - metalna alka s bravicom koja omogućuje da se preko nje u alku ubaci
uţe i/ili da se alka ukopča u klin
kuloar - vertikalna usjeklina u planinskoj strmini, moţe biti u stijeni, ledu ili snijegu
navez - ekipa penjača koju čine dva (rjeđe više) člana, međusobno povezana uţetom
oprimak - prirodno hvatište za ruke u stijeni
osiguravalište - mjesto u stijeni na kojem je jedan penjač privezan za klin i sa kojega
osigurava drugog penjača koji se penje
priječnica - dio puta kroz stijenu (smjer) kojim se ne ide prema gore ili dolje već u
stranu
prvenstveni uspon (smjer) — prvi alpinistički uspon kroz neki dio stijene, to je
uspon koji se najviše cijeni jer prolazi dijelom stijene koji je potpuno nepoznat
rebro - pojam koji označava greben koji se pruţa poprečno od glavnog grebena
planine
slobodno penjanje - penjanje pri kojem penjač svladava uspon isključivo svojom
vještinom i snagom koristeći prirodna hvatišta. Sva oprema na penjaču i tehnička
pomagala u stijeni sluţe isključivo kao zaštita u slučaju pada
stopinka - mjesto u stijeni na koje se moţe stati nogom
sipar - sipko tlo nastalo mrvljenjem stijena, nakupljeno i nataloţeno u podnoţju
planine
KIKA