Prvo poglavlje

Je li normalno to što ti radiš? - pitao je otac Jana kad mu je ovaj rekao

da preuzima još jednu tvrtku koja je na rubu stečaja jer u nju vjeruje. I
ne samo da vjeruje, on je oduvijek želio tako nešto. Bio je to
svojevrstan izazov. Jer, kako je tad rekao, ovako nešto ipak nije nikad
radio, a radio je, baš kako je i otac rekao, mnogo toga.
- A zašto to, molim te, toliko želiš? Što je u toj tvrtki toliko izazovno s
čime se nisi dosad sretao? Znaš da ja volim reći da sve ima svoje
granice.
- Ima mnogo toga što mi se ovdje čini izazovnim, a najviše je - kako
spasiti ljude koji se boje za svoju egzistenciju jer su mnogi u njoj
proveli pola života i sad bi se mogli naći na cesti. Zar ti se to ne čini
či ni
ne samo izazovnim nego i poštenim?
-1 ti im dolaziš kao spasitelj? - malo ga je podrugljivo upitao otac, što
baš i nije bila njegova osobina jer je j e i sam, kad god je mogao, činilo
čin ilo
nešto slično.
- Pa, i to, ako baš želiš znati. No, ja ne znam zašto odjednom protiv
toga govoriš, kad si, barem si tako govorio, ponosan na ono što radim.
- Bio sam.
- Pa što se to sad promijenilo, ili zašto? Ili je ono nekad bila neistina,
ili je, ipak, nešto drugo posrijedi. Ma što da jest, volio bih znati.
- Brine me tvoj privatni život.
- Zašto?
- Kako, sine, zašto? Pa zar ne bi bilo normalno da si u nekoj vezi, da
se zabavljaš, da se po neki put i opustiš, da razmišljaš i o ženidbi?
Skoro će ti trideset, a ti nemaš "ni kučeta ni mačeta"...
- Tata, imam cura i previše. Ne bih volio da to pogrešno protumačiš, a
još manje da se to shvati kao da se hvalim, ali neki putpu t ih se ne mogu
ni otarasiti.
- Možda je sve tako, ali što će ti to. Trebao bi sad već imati samo
jednu. Onako kako mama kaže - jednu za vječnost.
- A ima li išta što je vječno? Prošla su ta vremena. Koliko znam, čak
su se i ljudi vaše generacije rastajali.
- Uvijek je bilo budala. Ali, ako tako shvaćaš ženidbu, ako u nju
ulijećeš bez razmišljanja, onda tu nema sreće.

2
Prvo poglavlje

Je li normalno to što ti radiš? - pitao je otac Jana kad mu je ovaj rekao

da preuzima još jednu tvrtku koja je na rubu stečaja jer u nju vjeruje. I
ne samo da vjeruje, on je oduvijek želio tako nešto. Bio je to
svojevrstan izazov. Jer, kako je tad rekao, ovako nešto ipak nije nikad
radio, a radio je, baš kako je i otac rekao, mnogo toga.
- A zašto to, molim te, toliko želiš? Što je u toj tvrtki toliko izazovno s
čime se nisi dosad sretao? Znaš da ja volim reći da sve ima svoje
granice.
- Ima mnogo toga što mi se ovdje čini izazovnim, a najviše je - kako
spasiti ljude koji se boje za svoju egzistenciju jer su mnogi u njoj
proveli pola života i sad bi se mogli naći na cesti. Zar ti se to ne čini
či ni
ne samo izazovnim nego i poštenim?
-1 ti im dolaziš kao spasitelj? - malo ga je podrugljivo upitao otac, što
baš i nije bila njegova osobina jer je j e i sam, kad god je mogao, činilo
čin ilo
nešto slično.
- Pa, i to, ako baš želiš znati. No, ja ne znam zašto odjednom protiv
toga govoriš, kad si, barem si tako govorio, ponosan na ono što radim.
- Bio sam.
- Pa što se to sad promijenilo, ili zašto? Ili je ono nekad bila neistina,
ili je, ipak, nešto drugo posrijedi. Ma što da jest, volio bih znati.
- Brine me tvoj privatni život.
- Zašto?
- Kako, sine, zašto? Pa zar ne bi bilo normalno da si u nekoj vezi, da
se zabavljaš, da se po neki put i opustiš, da razmišljaš i o ženidbi?
Skoro će ti trideset, a ti nemaš "ni kučeta ni mačeta"...
- Tata, imam cura i previše. Ne bih volio da to pogrešno protumačiš, a
još manje da se to shvati kao da se hvalim, ali neki putpu t ih se ne mogu
ni otarasiti.
- Možda je sve tako, ali što će ti to. Trebao bi sad već imati samo
jednu. Onako kako mama kaže - jednu za vječnost.
- A ima li išta što je vječno? Prošla su ta vremena. Koliko znam, čak
su se i ljudi vaše generacije rastajali.
- Uvijek je bilo budala. Ali, ako tako shvaćaš ženidbu, ako u nju
ulijećeš bez razmišljanja, onda tu nema sreće.

2
- Pa, ti si sad u koliziji. Najprije me tjeraš da se ženim, a onda kažeš,
unatoč tome što znaš da nemam djevojku za koju bi mogao reći da je
to ona prava, da ipak napravim taj korak.
- Zar od mene očekuješ da se snalazim u tom tvom svijetu u kojem i ti
jedva plivaš?
- Na koji to svijet misliš?
- Pa, taj, ljubavni, kako ga mama zove.
- Ja, tata, ipak ne mogu razumjeti tvoju toliku brigu. Kad naiđe prava,
reći ću ti. A, dotle, nema toga tko bi me natjerao na korak koji bi bio
nerazuman. A ženidba koja bi bila tek "reda radi", bila bi baš takva -
glupa, da se najblaže izrazim. Nego, pustimo sad to. Imam ti nešto
važnije za reći. Zato sam te i zvao.
-Što?
- Idem na nekoliko dana u Europu.
- Pošto?
- Prije nego preuzmem tu tvrtku, hoću ispitati i europsko tržište.
Moram vidjeti s čime da se predstavim ondje.
- Radi kako znaš.
- Opet nezadovoljan?
- Ne nezadovoljan nego zabrinut.
- Podsjećaš li ti sam sebe na djeda?
- Kakva je to usporedba?
- Ni djed nije bio zadovoljan s tobom, baš kao ni ti sad sa mnom.
- Bila su to neka druga vremena.
- Tata, sve je to isto, odnosi između roditelja i djece uvijek su takvi,
ali doista nema smisla više o tome raspravljati. Sve sam ti ovo rekao
da ne brinete što me neće biti, a ne da brinete zato što znate gdje sam.
Jer, čini mi se da ste preokupirani sa mnom i kad treba i ne treba. To
opterećuje i vas i mene. Kad se oženim, samo jedno znam -imat ću
čopor djece da neću ni stići brinuti ovoliko.
Grey je konačno shvatio da je pretjerao, da Jan ima pravo ne samo na
izbor onoga što radi, nego i na to kako se ponaša. A, objektivno, oni
se ne bi smjeli na nj potužiti. To što se nije oženio, ili što nema još
curu "za pokazivanje", najmanje je važno.
I da bi nekako popravio ono što mu se činilo da treba, samo je na
kraju rekao:

3
- Znam da sam prešao "granicu dopustivog", ali kad jednom i ti budeš
otac, možda ćeš me razumjeti.
To je bilo dovoljno da se i Jan smekša, i da kaže:
- Za to mi neće trebati tako dugo, jer, makar mi i ne vjerovao, moraš
znati da niti se ljutim, niti te ne razumijem. To što sam i ja ponekad
tananijih živaca, razlog je što sam malo umoran. Taj put u Europu će
mi dobro doći i zbog toga.
- Ako je tako, dobro je, samo ne znam možeš li se ti toliko isključiti
da te i na tom putu neće nešto zagolicati toliko da ćeš se opet upustiti
u posao onako kako samo ti znaš.
I ovo je bila istina, ali nijedan od njih nije imao više strpljenja
nastaviti razgovor.
Jan je još samo rekao da pozdravi mamu i da joj kaže da se doista ne
brine i da će im se javiti kad stigne u Beč.

Svi koji su poznavali Karen Forman znali su da je vrijedna, da ima

silnu podršku svoga oca u svemu što radi, da ne bi ni dogurala dotle
dokle jest da nije bilo tako, ali ipak im je bilo čudno jedno - kako to
da u očevoj tvrtki nije bilo mjesta za nju.
Ona je jedina tome našla opravdanje, barem u početku, ali kako je
vrijeme odmicalo, bila je sve nestrpljivija i nervoznija. Jer, ma kakve
preporuke imala, svugdje gdje se natjecala, nailazila je na odbijenice,
što se nije ni čuditi. Nitko, naime, nije mogao shvatiti filozofiju
njezina oca koji je nije želio u tvrtki, a onda bi se i drugi pitali nije li
to neka njegova taktika, jer ma gdje da se ona zaposli, prema njoj će
se odnositi suzdržano jer će malo tko vjerovati da nije ondje
podmetnuta. A privredna špijunaža je zahvaćala sve veći broj
poduzeća i svi su se branili od nje kako su umjeli.
I tako vrzinom kolu nikad nije bilo kraja.
Odlučila je, stoga, s ocem ozbiljno porazgovarati. Nije taj prestižni
fakultet završila da sjedi doma i uživa u onome u čemu ne može -
ljenčarenju.
Ako ne uspiju naći neko rješenje, znala je što ce morati učiniti. Put
pod noge i pravo - preko granice.
Pa, ako njemu to bude svejedno, što se posla tiče, a ponekad joj se
činilo da je baš tako, bit će i njoj.

4
I u takvim bi momentima pomislila kako bi sve bilo drugačije da je
mama živa. Ovako, on je imao neku svoju filozofiju, žena se treba
udati, po mogućnosti dobro, što ne mora značiti i bogato. Jer njoj to i
nije bilo potrebno. I njezini unuci su opskrbljeni, a kamoli ne bi bila
ona.
I kad se otac spremao za večernji izlazak na uobičajeno kartanje, ona
je stala predanj kao da mu brani izlazak, tek rekavši:
- Imaš li večeras vremena za mene?
- Za tebe ga uvijek imam - rekao je čudeći se, ali nije mu dugo trebalo
da shvati da je ovo nešto ozbiljno. Čak je ovako nešto i očekivao, ali
sam nikad ne bi imao hrabrosti da nešto tako započne.
- Što misliš da moram učiniti da se zaposlim? - počela je isti tren kao
da se boji ako to ne izgovori odmah, da će sve pasti u vodu.
- Oh, a ja sam se već uplašio da je to nešto ozbiljnije.
- Nema, tata, ništa ozbiljnije od ovoga.
- Ne bih rekao.
- Vidiš, zbog takvog tvoga stava, ja i prolazim tako kako prolazim.
- A kako to prolaziš?
- Jadno.
Vidjevši da je na rubu plača, znao je da je ako ništa drugo, mora je
barem saslušati, iako je mislio da je sve to njezina glupa uobrazilja
koja se bazira na njezinoj tvrdnji o vlastitoj beskorisnosti, iako on ni
jednog trenutka ne misli tako.
Završila je Columbiju, ima znanje i obrazovanje koje joj nitko ne
može uzeti, govori nekoliko jezika, ima društveni status i jednostavno
nije razumio tu njezinu želju da radi, za tamo, jedva koji dolar više od
nekog drugog početnika.
A samo njezina apanaža od majke i bake veća je nego će ikad biti
njezina plaća. Osim toga, on i dalje misli da je ženi mjesto u kući, uz
djecu i muža. Čak se mučio pitanjem koje si je ne jednom sam
postavio - kako to da je ona bez ozbiljnog dečka, a mnogi se ne samo
vrte oko nje, nego su se neki od njih i njemu pokušali približiti
govoreći mu kakvu ima kćer.
- Karen, neću nikamo ići večeras jer želim da jednom zauvijek
riješimo neke nesporazume. One koje te toliko, bezrazložno,

5
opterećuju. I jednom zauvijek da ti kažem da za tebe nema mjesta u
mojoj tvrtki.
- Zašto? - prekinula ga je, iako je točno znala što će odgovoriti, ali
ipak nije očekivala toliku žestinu:
- Ma koji posao ondje radila, i što je još važnije, ma kako ga radila, pa
čak i izvrsno, niti ćeš se ti ondje dobro osjećati, niti ja, ali niti ljudi
oko tebe. Ako budeš radila dobro, reći će - lako je njoj, a kad bi
negdje i pogriješila, a svatko griješi, najvjerojatnije bi čula komentar:
- Da nije čija je, izletjela bi odmah iz tvrtke. Tko bi to, reci mi, mogao
podnijeti, i kome bi bilo teže - meni ili tebi, ili bi nam oboma bilo
grozno. To je jedini razlog zašto mislim da ne možeš raditi u mojoj
tvrtki. Ili, barem ne možeš još. Ovo ti kazujem zadnji put i nemoj više
takav razgovor ni počinjati. Niti je to lagano meni, niti je tebi, ali kad
je do njega moralo doći, i neka je. Strpi se, pričekaj, neko ćemo
rješenje naći. Nema ništa na silu i bez dubokog promišljanja.
- Znači, to je tvoja zadnja? - ljutito ga je upitala i sama sigurna da
ovakav razgovor više doista neće voditi. Jer, dovoljno ga je poznala
da je znala kad on nešto kaže, nema odustajanja. Sjetila se kako je
mama znala reći da bi on bio najbolji čovjek ne svijetu da nije tako
tvrdoglav. A ona je ovo smatrala samo takvim - glupom
tvrdoglavošću. Jer kad si je on nešto utuvio u glavu, nema uzmicanja.
- Tako je, kćeri. Žao mi je, ali ja drugačije ne mogu.
- Ali, zašto si me onda tjerao na Columbiju kad sam mogla završiti
tek srednju školu i zaposliti se negdje kao neka obična tajnica?
- Zato što sam znao da imaš kapacitete, što se, konačno nikad ne zna
što se može u životu desiti, a taj fakultet je garancija nečega u životu.
- Čega, tata?
- Znam da ti se sad to čini besmislenim, ali, možda, nekad neće biti
tako. Možda će ti koristiti onda kad se tomu budeš najmanje nadala.
Pa čak i ja.
- Dobro, sad sam shvatila što mi je činiti i kako organizirati svoj
život.
- Kako? Kako to misliš? - njezina odlučnost ga je ipak malo zbunila.
- Pa, najprije ću potražiti neku tvrtku gdje mogu biti novak, a dalje ću
vidjeti. Razmišljam čak i da promijenim prezime. Forman mi ne samo

6
neće otvarati vrata, nego će ih čvrsto zabraviti ma gdje da ga
izgovorim.
Kareninom ocu trebala je tek minuta da joj na to odgovori, no kako je
malo prije bio kategoričan, bio je to i sad kad joj je rekao:
- Ako je riječ samo o praksi, jednogodišnjoj, to možemo srediti da
radiš i kod mene.
- Neće se to kositi s tvojim poimanjem kršenja nekih principa? - sad
je bila čak zajedljiva.
- Neće.
- Ali, kako?
- Odradit ćeš praksu u računovodstvu, a potom ćeš ići na put s našim
glavnim menadžerom. Jasno, sve je to uz uvjet ako na to pristaneš, i
ako se budeš mogla prilagoditi takvom načinu rada.
- Čemu?
- Pa da te ljude ondje slušaš.
- Mislila sam, oče ...zastala je, i sad mu se opet činilo da je na rubu
plača, ali sad više nije popuštao. Znao je ako to sad učini, gotovo je.
- Što si mislila?
- Da me toliko poznaš da znaš da ja razlikujem privatno od onoga
službenog.
- Nije stvar u poznavanju...
- Nego?
- U shvaćanju određenih situacija u kojima se nalazimo prvi put.
- Nema smisla da se više natječemo u tome tko će kome prije ili
kasnije reći da nema pravo, I zato pristajem na sve samo da odradim
to što moram. Poslije ću doista svoj život uzeti u svoje ruke.
- Dobro.
-I kad mogu početi?
- Već sutra - rekao je i njoj se činilo da je s njegovim kartanjem za
večeras gotovo.
Ali, iako nije postigla ono što je željela, ipak je i ovo nešto.
No, i jedno i drugo bilo je poslije ovoga razgovora nezadovoljno.
Karenin otac čak i više.
On je vjerovao da je nju ta ludost oko zaposlenja prošla, da je to bio
tek hir kad je završila faks. Sad je bio siguran da će ona ići do kraja.

7
No, sve bi on podnio osim njezina odlaska, kako je rekla, čak nekamo
i izvan zemlje.
Nikoga nije imao osim nje, za nikoga nije ni živio ni radio nego za
nju, i sad to sve skupa i nema previše smisla. Iako tvrtka nije
stagnirala, nije grabila ni velikim koracima naprijed, jer i njoj je
nedostajalo pravih kadrova.
Njegovi su bili sve stariji. Nešto što nije na vrijeme osiguravao mlade,
a nešto i zbog toga što se ni mladi nisu baš otimali za poslove koji su
tražili cijelog čovjeka, i to bez radnog vremena i bez predaha. A takvi
se nisu rađali, takvi su se stvarali i kalili u samoj tvrtki.
Mladi su željeli samo jedno - odmah biti prvi, bez provjere, bez truda
i bez ikakvog iskustva.
I prvi jer put pomislio kako bi ipak sve bilo drugačije da je Karen
muško. On je bio jedan od onih koji je mislio da su jedino muškarci
rođeni da vode poslove kakve je vodio on i na način kako ih je on
vodio.
Nije joj to baš na taj način nikad rekao, ali ona je to znala.
Sve ovo kako se ponaša, ukazivalo je samo na to - to nije za tebe, to je
posao za nekoga s čvrstim leđima koji može podni-jeti ono što nije
niti za jednu ženu, a najmanje za tebe, moju kćer.
Na trenutke se pitao postupa li pravilno, ali da bi sam sebe uvjerio da
je to jedino rješenje.
Večeras mu se doista nije više nikamo išlo, ali je zato Karen odlučila
izići. Jer, ako ostane doma, znala je što to znači. Opet će se povesti
razgovor o poslu, opet će se, možda čak i posvaditi, a sad kad je
postigla barem to što je, ne smije ga izazivati.
I onda ga je, kad se on najmanje nadao upitala:
- Imaš li što protiv da ja malo iziđem?
- Što sad ovo znači? Malo kad si me tako nešto pitala.
- Pa, malo kad sam te ovako i razljutila - nije ni ona više bila bedasta
da šuti kad treba i ne treba.
- Karen, volio bih sad kad smo se dogovorili i konačno usuglasili oko
toga tvoga posla da to, ali i ne samo to, ne bude kamen spoticanja
između nas. Ti znaš što mi značiš, ti znaš da ja živim za tebe i zbog
tebe, i da me ništa ne može niti razveseliti niti rastužiti kao ti. Ali,
unatoč svemu, ja ne želim da ti budeš žrtvom takvih mojih osjećaja.

8
Znala je da ovo što govori, govori iz srca, pa ni ona nije mogla ništa
drugo nego biti onakva na kakvu je navikao. Prišla mu je zagrlila ga
je, i više nije mogla zadržati suze. Čuo ju je kako mumlja:
- Znaš da te volim najviše na svijetu. Znam da sve činiš da meni bude
bolje, ali ja želim i sama za sebe nešto učiniti. Molim te, dopusti mi
to.
U tim i takvim trenucima pitao se ne griješi li, da bi isti čas,
najvjerojatnije od straha, ipak ostajao pri svome - neće dopustiti da je
itko igdje maltretira i ponižava jer to njoj nije potrebno.
Čak mu je i vlastita sestra jednom rekla:
- Pusti je, Harris, da odraste. Ne možeš živjeti njezin život. Sve ima
svoje granice. Ako ovako nastaviš, uništit ćeš je i to svojom glupom -
ljubavlju.
Vjerojatno je i to bilo razlogom da joj je, kad je već izlazila, rekao:
- Molim te, ne zamjeri mi. Znam da sam sebičan, ali valjda su svi
očevi takvi koji imaju kćer kao što si ti.
- A kakva sam to? - upitala ga je sad već sasvim smireno, čak
opušteno?
- Pametna, dobra, lijepa, ali i tvrdoglava. Ali, ovo zadnje i nisam smio
reći. Jer...
- Jer mi to nije, kako se ono kaže, od Boga nego od roda? Ali, da te
utješim i samo da kažem i to - nije ta osobina ni tako loša. Barem ne
za one koji su našeg kova.
Kad je to izgovorila, bacila mu je još jedan poljubac rukom i izletjela
iz kuće samo onako kako to djevojke znaju kad im se nekamo žuri i
kad nekome moraju priopćiti neku novost. A on je točno znao, toliko
ju je poznavao, i kamo će.
Bit će za nekoliko minuta kod Isabel koja je i inače njezina žrtva i
koja mora slušati sve ono što je muči.
Bio je i zbog toga sretan. Isabel je bila njezina prijateljica još iz
najranijeg djetinjstva. To njihovo prijateljstvo čak je spojilo i njih,
njihove roditelje, i kad je Fiona umrla, oni su prigrlili Karen kao da
im je vlastita. Čini se da je i to razlogom što je Karen poslije prema
Isabelinoj majci bila iskrenija nego prema ikom. Iako se obitelji
poslije Fionine smrti i nisu baš često nalazile, pa nisu se čule ni
telefonom, sad je imao potrebu da ih nazove i kaže što su se njih

9
dvoje dogovorili. Bojao se da oni, nesvjesno, ne pomute mu račune jer
sigurno su i oni bili, barem što se tiče posla, na Kareninoj strani.

Drugo poglavlje

Jan se silno radovao tom odlasku u Beč. Iako je često odlazio u

Europu, nikad ga put nije vodio u taj grad, a uvijek ga je želio vidjeti,
ali i uvijek to ostavljao za neka bolja vremena. A to je značilo kad
bude manje napet, kad bude u jednom gradu mogao uživati i
razgledati ga onako kako to čine i svi turisti svijeta.
I sad ide onamo, iako opet ne kao turist. No, sad će, ma kako sve
drugo ispalo, ipak malo prošetati i zaviriti onamo kamo dosad nije.
Ponajprije će u kazalište. Jer, ne jednom je znao slušati da se kultura
jednoga grada najbolje osjeti ondje. Doduše, kod njih u Philadephiji
sve je naopako. Onaj tko želi biti viđen, tko želi pokazati svoju
najnoviju odjeću s potpisom, taj će se naći - u kazalištu.
Možda je njegov otpor prema kazalištu u vlastitoj zemlji nastao baš
zbog toga. Sjeća se jednom kako se našao na premijeri, a onamo ga je
dovukla tadašnja djevojka koja je htjela istovremeno pokazati i njega
i svoju novu Diorovu toaletu. To ga je toliko iziritiralo da ju je poslije
toga ostavio na najbezobrazniji način, čak takav da se i sam sebi
čudio kako može tako što učiniti.
A inače, on je kazalište volio, odlazio je onamo, ali nikad više ne na
premijere. Sad će si, ako to bude prilika, čak i to moći priuštiti. Ondje
je situacija zasigurno drugačija. Stara Europa ne nasjeda na ono što je
i inače izdvaja od "novog svijeta".
lako je išao, što se tiče posla u nepoznato, nije se ničega bojao. Jer,
sad mu je čak i lakše. Ide izvidjeti tržište, vidjeti čega ondje nema i
što bi ga moglo, kako se to ekonomski kaže - preplaviti.
A Amerika ima toliko toga za izvoz da bi Europa morala ostati i
iznenađena i zatečena.
Kad je vlasniku tvrtke koju preuzima, gospodinu Farringdonu, rekao
zašto ide onamo, ovaj je poprilično sumnjičavo vrtio glavom. No, Jan
se nije dao, ali želio je i njega smiriti.
- Mislim da ću vam donijeti dobre vijesti. Ipak je to neistraženo
područje. Barem mjereno našim mjerilima.

10
- Bilo bi mi drago, samo...
- Samo, mislite da mi ondje nismo prvi?
- Pa i to.
- Ima li još što? Jer, čak i da imate pravo, trebamo sve učiniti ako ne
budemo prvi, da budemo prepoznatljivi. A to je ono čime se odlikuje
suvremeni menadžment.
- Malo sam od svega toga umoran.
- Vjerujem vam, ali brzo ćete se oporaviti. Tri tjedna odmora i brzo
ćete se vratiti u formu.
- Možda i bi, kad me ne bi morile mnoge druge brige. Jedna
posebno...
- Mislite na moguće otkaze?
- Na to sve vrijeme jedino mislim.
- Znam da to nije lako, ali postoji toliko načina da ih se zbrine.
- Ja ne znam nijedan.
- Ali, zato imate one koji moraju brinuti i o tome.
- Koga?
- Pa, recimo, mene. Ja sam i o tome razmišljao i zaključio da bismo
mogli ići i na prekvalifikaciju mnogih od njih, a nešto bi moglo uz
otpremninu i u mirovinu. Ima mnogo poticajnih mjera koje nitko ne
rabi a mogao bi.
- Hvala vam, Jan. Ja više nemam snage nizašto, iako me to izjeda. Ja
bih tako rado malo odahnuo. Ali ne samo zbog sebe. Znate, moja
supruga jedva čeka da sve to predam nekome u ruke. Nama ne treba
više ništa. Imamo čak i previše, samo nemamo vremena jedno za
drugo. Zapravo, ja nisam nikad imao vremena za nju. Ne znam koja
bi izdržala sa mnom koliko je ona i na način kako je to ona činila.
- Razumijem je, ali i ona mora razumjeti vas. Vi ste u tvrtku uložili
svoj život, i kad biste sad ostali bez nje, osjećali biste se grozno.
Možda čak kao da ste ostali bez...
- Ne bih se tako osjećao - prekinuo ga je Farringdon. - Jer, znate, sve
ima svoj vijek trajanja. Ja sve nade, i to vam moram reći, polažem u
vas. Ali, imam i neke druge planove. Ja vas vidim na svom mjestu za
izvjesno vrijeme.

11
Jan se iznenadio ovome što je čuo, čak toliko da nije znao ni što da
kaže, a Farringdon se zbunio jer se bojao da je pretjerao i da ovaj tako
nešto ne bi ni prihvatio. Pa je, brzo, ali samo zbog straha, rekao:
- Ne brinite, neću vas ni na što prisiljavati. Prepustit ću se vama u
ruke, i to ne samo ja, nego i sve ljude koji rade za mene. To ću im
otvoreno i pošteno reći. To jest linija manjeg otpora, ali meni to neće
nitko zamjeriti. Oni koji me znaju, siguran sam da će me razumjeti.
Jan je shvatio što se dešava s ovim čovjekom, pa je, da ga smiri,
prešao na neku sasvim drugu priču, onu osobnu koja bi mogla misli
ovog dobrog čovjeka odagnati od problema koji ga strahovito muče.
Stoga je samo rekao: - Vi me strahovito podsjećate na moga oca.
- U čemu?
- U mnogo čemu. I on brine, njega more i one brige koje ne bi trebale.
Valjda to ipak ide sve s godinama. Ali ja sam njegova najveća briga.
- Zašto?
- Pa, to što se nisam oženio, što nema unuke, što se boji da ću ostati
stari momak...
- Oh, sad bih i ja morao reći nešto slično...
- Recite.
-I mene bi to brinulo da sam na njegovom mjestu.
- Zašto?
- Pa, kako zašto? Takav momak a bez cure.
- Ali, nije problem u tome.
- Nego u čemu je?
- Imam ja cura, ali nijedna nije takva da bi se njome poželio oženiti.
-1 to nešto kazuje. -Što?
- Da se niste nijednom pozabavili kako treba. Jer, ja ne vjerujem da
među tima nije bila i neka koja je zaslužila vašu pažnju.
Jan je pažljivo slušao ovoga čovjeka, čak pažljivije nego oca, i morao
je priznati da obojica govore vrlo slično. A ako to dolazi od ljudi koji
mu vjeruju, koji poštuju, i ono drugo u njemu, morao bi se i sam
zabrinuti nad tim što se s njim, barem dosad, dešavalo. Ako je tako,
možda će mu i taj put u Beč pomoći da malo i o tome porazmisli.
I ne samo porazmisli. Možda će se naći i ondje neka koja bi mu mogla
zapeti za oko na način kako to ova dvojica žele.

12
Morao se nasmijati na to, ali bojeći se da Farringdon ne pomisli da se
smije njemu, brzo je rekao: - Možda će mi ovaj put pomoći pri
osvješćivanju.
- Kad bi bilo tako, oprostio bih vam eventualni neuspjeh koji bi se
desio kad bi kakva cura bila uzrokom toga.
- Pa ne baš tako, ali...
- Da tako, mladiću moj, ili nikako. Ja bih volio kad biste i vi napravili
na tom polju kakvu ludost. Jer to bi značilo da ste se konačno opustili,
da ste došli k sebi i da ste shvatili da život nije samo posao.
-I tko mi to govori? - sad se Jan malo počeo igrati s ovim dragim
čovjekom.
- Govori vam onaj koji je tek na kraju života postao svjestan koliko je
i gdje je sve griješio. A takvima se mora vjerovati.
Janu se činio da je bilo dosta priča, pa je samo na kraju još rekao:
- Ostat ću u Beču, kako sad planiram, desetak dana. No, ako se ukaže
neka prilika koja bi značila početak suradnje, ostat ću i dulje. O
svemu ću vas obavještavati. I, molim vas, ne brinite. Sve će to biti
dobro. Tvrtka je na zdravim temeljima, ona ima potencijal koji samo
treba iskoristiti. Ja sad mislim da je treba čak i proširiti s nečim
novim. Iako imam vizije i toga, ipak treba sve temeljito prostudirati.
U takvim poslovima ne treba se zaletavati.
-I ja mislim slično, i moram vam reći kad vas ovako slušam, da mi se
vraća neka nada da sve nije baš tako crno kako se meni, u zadnje
vrijeme sve češće, čini.
- Ne tješim vas, ali vidjet ćete da je doista tako kako kažem. Jer, ma
tko što rekao, u svakom poslu treba nakon nekog vremena neke
promjene. Pa tako je i u životu.
- Jest, ali i za to treba imati i snage, i hrabrosti, ali i volje.
- Mi to sve imamo.
- Imamo, ali samo s vama na čelu.
- Ja nisam od tih koji vole biti, kako vi kažete na čelu, ja sam od onih
koji radije djeluju iz pozadine.
- Oh, takvi su najopasniji - rekao je zadovoljno, barem se tako Janu
činilo, Farringdon.

13
Teško mu je i samom bilo odgonetnuti zašto ima osjećaj da će mu ova
tvrtka promijeniti život, ali od prvog trenutka ju je doživljavao
svojom.
Čak i prije nego mu je ovaj simpatičan starac to i natuknuo.
No, jedno je znao - ni riječi ne smije o ovome reći svojima. Jer, i oni
bi odmah istresli jednu od poznatih priča - opet novi izazovi, opet
novi posao, opet od onoga najvažnijeg - nema ništa.
Morao se čak i nasmijati kad je na to pomislio, ali i brzo se izgubiti
od Farringdona jer je postojala opasnost da mu sve izbrblja. I ono što
treba, ali i ono što ne bi imalo nikakvog smisla.
Kad se našao na ulici, nije znao kamo da prije krene. A onda je učinio
nešto što baš i nije tako često činio. Nazvao je Philipa i pozvao ga na
ručak.
A Philip je, toga je tek neki dan postao svjestan, bio ne samo odan
prijatelj nego i mnogo više - čovjek kojemu je mogao povjeriti i ono
što nikome drugome ne bi. Konačno, on je i zaslužan što se našao u
Ferringdonovoj tvrtki jer su njegov otac i Ferringdon dva najbolja
prijatelja.
Philip baš nije bio naučen da ga ovaj pozove usred bijela dana na
ručak, jer ako je itko bio uvijek u strci s vremenom, onda je to bio
Jan. Stoga je naivno upitao:
- Mora da si ili dobio otkaz ili te nešto klopilo po glavi?
- Zašto to misliš?
- Pa ne pamtim kad si usred podneva pozvao ikoga na ručak.
-1 to se, kako vidiš može desiti.
- O čemu je riječ?
- Drugi tjedan idem u Beč.
- Pošto?
- O tome ćemo za vrijeme ručka.
- A kamo me vodiš?
- Pa onamo kamo ti i zaslužuješ kao jedan od najuvaženijih liječnika
u Philadephiji.
- Inter Continetal?
- Upravo onamo.
- Hoćeš doći po mene?
- Opet si bez auta?

14
- Ne mogu ga voziti kad odlazim na posao jer mi se čini da bih živčan
ušao u operacijsku dvoranu.
- To su tvoje uobrazilje, ali neka ti bude. Mene vožnja smiruje.
- Nismo svi jednaki, ti kao da to zaboravljaš. A ja ti to neprestance
ponavljam.
- Dobro, dobro. Dolazim, samo budi spreman.
Jan je bio pred bolnicom i prije nego je Philip sišao, ali to nije bilo
ništa novo. Nije se smio na nj ljutiti jer ga je sigurno zadržao kakav
pacijent.
Vidio ga je kako istrčava, i čim je ovaj ugledao Jana, mahnuo mu je i
prilazeći kolima počeo ispriku: - Opet sam morao pričekati da
pregledam jednoga pacijenta. Ali, prepustio bih ga nekome drugome
da to nije znanac moga oca. –Tko je taj?
- Neki Forman.
- Nije li to onaj koji ima lanac trgovina i izvoznu tvrtku?
- Vjerojatno. Ali, otkud ga ti znaš?
- Osobno ne, ali čuo sam priče o njemu.
- Kakve?
- Pa, ne znam ni sam što da ti kažem.
- Ono što si čuo.
- Zanima te?
- Pa jasno da me zanima. Zanima me konkurencija.
- Oh, bolje bi bilo da te zanima njegova kći.
- Zašto?
- Ona ga je dovela, ali bila je toliko prestrašena da mi je trebalo
vremena da je smirim. Nisam vidio tako mladu djevojku koja toliko
drhti nad ocem.
- Mlada?
- Pa, teško je odrediti godine tim curama, ali sigurno joj je najmanje
dvadeset i dvije, iako po izgledu ne bi nitko rekao. Ali, čuo sam da je
završila Columbiju, onda ne može imati manje od toga.
- Što radi?
- Nemam pojma. Pa ja te ljude uopće ne poznam. To nije krug u
kojem se ja krećem. To su tvoji.
- Da, to su moji, ali čuo sam ja o toj tvrtki još nešto...
- Što?

15
- Pa da taj čovjek muku muči s kadrovi-ma. Inače tvrtka ne stoji loše.
- Nije se ni čuditi.
- Kako to misliš? Nešto znaš?
- Ma ni govora.
- Ali, kako onda?
- Zaključujem. Danas mladi traže odmah i novac i položaj. Nikome
se ne čeka da ga netko zapazi, predloži pa tek onda da se penje
stepenicama uspjeha.
- Pa taj čovjek, kako kažeš, ima kćer koja je završila Columbiju.
- Ima, ali on je sigurno ne želi u svojoj tvrtki.
- Zašto?
- Pa, ni ja ne bih da imam kćer želio da je netko poprijeko gleda kao
gazdinu miljenicu, jer ma što da učini, uvijek će nekome biti na meti.
- To su gluposti.
- Jesu, ali tu su, pokraj nas, i toga treba biti svjestan.
- Bože, još ću morati razmotriti i tu mogućnost...
- Koju?
- Pa ta je tvrtka sjajna.
- Siguran si?
- Jesam jer sam neki dan surfajući internetom vidio kako posluju.
Jedino što je kod njih nezgodno, je relativni višak zaposlenika. Ali to
imaju mnoge tvrtke. To je danak tehnologiji i tu se ništa ne može.
Osim da im se pošteno kaže istina.
- On im sigurno neće dati otkaz.
- Pa i nije sve u tome.
- Nego u čemu je? Kako to inače riješiti?
- Oh, dragi moj, to je cijela nauka. Zar misliš da bih ja mogao
operirati po tvojim uputama, ili očitati neke rendgenske slike isto
tako. Tako ti ni ja ne mogu u hipu objasniti što se sve može raditi, i
što treba u takvim situacijama činiti.
- Tvrtka u koju ja odlazim, ima težih problema, ali ja ne mislim da su
nerješivi. I moga gazdu muče brige, i čak mi se čini da mi i ne vjeruje
da ću i to moći riješiti na opće zadovoljstvo onih kojih se to tiče.
- A misliš da hoćeš? Osim toga i mi ćemo ostarjeti. Čini mi se da je ta
pomama za mladom radnom snagom ponekad i moda, ali i glupost. Ja
sam pobornik kombinacije - staro, mlado i srednje. Jedni su puni

16
elana, dragi iskustva, a treći mudrosti. I to je napredak. Ali, neću više
o poslu. Idemo na taj ručak, i ondje ćemo raspredati o svemu. Moram
ti ispričati razgovor s ocem.
- Ne moraš jer ga znam.
-1 tebi se potužio na mene.
- Ma ne.
- Ali kako onda?
- Pa ti zaboravljaš da i ja imam starce doma. Njih muče iste muke,
moje možda još i jače jer ja sam, kako mama kaže, godinu dana stariji
od tebe.
- Kako joj je to palo na pamet?
- Lako.
- Svejedno reci.
- Rekao sam joj da se ni ti nisi još oženio, a tebe podržava u tome.
-I?
- Eh, tad je rekla da si ti mlađi i da godina dana mnogo znači. Toliko
me koji put naljuti da ponekad pomislim da više neću k njima dolaziti
ni na te nedjeljne ručkove.
- I ja sam ljut na moje. S tatom sam imao jedan ozbiljan razgovor.
Nisam mu dao za pravo, ali što više o tome razmišljam, znaš da sam
sve bliže njegovom shvaćanju života.
- Misliš da ima pravo kad kaže da smo se trebali već oženiti?
- Možda ne baš to, ali se pitam što je to s nama.
- Na što konkretno misliš?
- Pa, recimo, jesi li imao curu kojom si se poželio oženiti?
Philip je načas zastao, i tek poslije koju sekundu odgovorio:
- Možda s Lornom, ali to me brzo prošlo. A ti?
- Ja čak ni to. I zbog toga se pitam je li s nama sve u redu.
- Ma zašto ne bi bilo?
- Pa vidiš da smo dali brigu i vlastitim roditeljima.
- Možda i jesmo, ali ja ne bih tome davao veliko značenje. Napravili
smo karijere umjesto čopora djece i brižnih domaćica koje bi nam se
vrzmale u kući, najčešće nepočešljane i u kućnim haljinama.
- Bi li se iznenadio kad bih ti rekao da sve više mislim o djeci. Čak
sam rekao ocu da ću ih imati čopor samo da se ne usredotočim na
jedno kao što su oni na mene.

17
- Poradovao sam se kad si me pozvao jer sam mislio da me zoveš
zbog neke zabave, a ti namećeš nešto što me i tako brine.
- Znači, ipak?
- Pa što nas i drži zajedno tolike godine nego iste muke, isti problemi,
i slična budućnost. A prijateljstvo dvojice starih dječaka teško da itko
može raskinuti. A sad dosta. Krećimo dok se nisam predomislio.
Samo što su ušli u auto, Philip je spazio malu Formanicu kako izlazi
iz bolnice.
Taj pogled nije promaknuo ni Janu. Odmah ga je upitao:
- Tko je ta cura?
- Pa ona o kojoj sam ti malo prije pričao.
- Formanova? -Da.
-Izgleda drugačije nego sam je zamišljao.
- A kako si je to zamišljao?
- Ne tako nježnom, i sad tek shvaćam njezina oca.
- Oh, to ne mora ništa značiti. Špirit se čuva u malim bocama.
- Kako to da nije ostala uz oca?
- Pa to ne dopuštamo. -Zašto?
- Njemu treba mir. A to uz nju ne bi imao.
- Kako znaš?
- Plakala bi, jadikovala, tko zna što joj ne bi sve padalo na pamet i
samo bi ga uznemiravala.
- A kakva je njegova dijagnoza?
- Najprije su mislili da je infarkt, ali na sreću nije. To je tek premor. I
njemu treba netko tko bi ga zamijenio.
- Da me pozove, prihvatio bih i to.
- Lud si, ali to znam odavno. No, koliko sam shvatio, oni imaju neke
unutarnje rezerve. Hvala Bogu.
Kako je mala Formanica zašla iza ugla, tako su prestali o njoj
razgovarati, ali se Janu činilo da ovo nije zadnji put što ju je vidio.
Kako je Philip više nije spominjao, nije ni Jan.

Treće poglavlje

18
Karen nije znala što da radi. Otac, istina, jedno vrijeme nije dolazio u
tvrtku, ali čim se malo bolje osjećao, malo-pomalo se sve dulje ondje
zadržavao.
Svi su to vidjeli, mnogi su strepili nad njim i njegovim zdravljem,
pogotovo oni stariji radnici, jer su znali da je dobro dok on sve drži
pod kontrolom.
Jer, Evan, koji se već vidio na njegovom mjestu, nije bio čovjek koji
je previše vodio računa o ljudima. Njemu je bilo jedino važno da on
napreduje, a način kako to uspijeva, bio je sve prije nego moralan.
Svi su bili sigurni u jedno - ako on ikad dođe na čelo tvrtke, sve je
gotovo. Niti će se više poštivati ljudska prava, niti će tko više smjeti i
zucnuti.
Slušat će ono što slušaju i drugi radnici - ako ti se ne sviđa, idi gdje će
ti biti bolje!
A kako će netko nakon provedenih i više od dvadeset godina ovdje,
ikamo otići. I, konačno, tko će ga više i primiti. No, postojala je još
jedna opasnost - njegovo vrzmanje oko gazdine kćeri.
Nitko ih, doduše, nije vidio nigdje zajedno, ali kao da to mora nešto
značiti. Ona je još mlada, pa i neiskusna, a on lukavac sve će
podrediti tome da je ulovi. A to što je imao stalnu djevojku samo
može, kad je ostavi, potvrditi - kako je lud za Karen.
Sve je u tvrtki zahvatio neki strah, svi su počeli pratiti gazdina
kretanja i onda kad doista ne bi trebali. Čak je i Forman to primijetio
pa je jedno jutro upitao svoga predradnika Jonsona:
- Kakva je to atmosfera u tvrtki?
- Ne znam na što mislite?
- Pa imam osjećaj da me svi nekako čudno gledaju.
- Pa i gledaju - nije ni Josnon mogao više skrivati istinu.
- Ali, zašto? Što sam tim ljudima odjednom učinio?
- Ništa.
- Ne budi zagonetan. Da čujem u čemu je stvar?
- Boje se za vas.
- Ako je samo to, onda me to čak i raduje. Znači da sam im bio dobar.
-I to je istina, ali istina ima i drugo lice.
- Znači, ipak je nešto drago po srijedi. Da čujem i to drugo.
- Boje se da ćete sve ovlasti prenijeti na Evana.

19
- Otkud im to?
- Narod u strahu svašta priča. –Ma znam, ali...
Očito Forman nije htio o tom čovjeku javno razglabati, ali dobro je da
je i to čuo jer u jednom je trenutku pomislio da bi to, možda, bilo i
najbolje ako on iz bilo kojeg razloga bude dulje izbivao. No, mučilo
ga je ipak jedno - zašto ljudi ne vole toga čovjeka kad je on, ma što
tko rekao, vrijedan i odan tvrtki. Nije znao kako bi ga ispitao, a da ne
bude baš previše znatiželjan, pa je pokušao nekako iz daleka:
- Ja vjerujem da ljudi, kad su u strahu, o svemu razmišljaju. No, kako
vidiš, ja sam tu, nema opasnosti i treba te ljude nekako smiriti.
- Smirit će se ako se vi budete pazili. Barem dok Karen ne bude
stasala da može voditi računa o tvrtki kad to ne budete mogli vi.
- Ti vidiš Karen na čelu tvrtke?
- Vidim.
- Ali, kako?
- Pa iako je novakinja, neke je stvari vidjela odmah. Čak je jedan moj
mladi radnik primijetio da strahovito nalikuje na vas - kad je posao u
pitanju.
- Meni je kao ocu to drago čuti, ali ja je ne bih volio na tom, mjestu.
- Zašto?
- Preteško je, a i mislim da to ne bi bilo dobro.
- Za koga?
- Ni za koga, a najmanje za nju. Ona je strahovito osjetljiva, ona bi se
sva dala tom poslu jer bi me željela razveseliti, a mene to uopće ne bi
veselilo. Ja znam kakav je ovaj posao, koliko on traži od čovjeka. i
kako bih mogao opće biti sretan kad znam u što je guram. I to ti je
gola istina.
- Sve što ste rekli, stoji, ali bojim se da unatoč tomu, ona će biti, kad-
tad na vašem mjestu. Za tvrtku i za sve nas to je najbolje rješenje, a da
će ona ispaštati, to je sigurno. No, ona je draga, ona je pametna i
dobra i sigurno će naći nekoga u se moći pouzdati i tko će sigurno dio
njezinih obaveza preuzeti na sebe.
- Oh, pa ti je već udaješ! Ali, moram te razočarati. Iako bih i ja to
želio, ne vidim takvog ženika na pomolu. Zapravo ne vidim nikakvog.
Čak se i pitam jesu li ti momci slijepi?
- Nisu, ali ne usude joj se ni približiti.

20
- Zašto? –Preozbiljna je.
- Misliš da je to dobro?
- Pa, kako se uzme. Onaj tko to - ie znao cijeniti. taj će znati kakav se
dr..r.ilj unjojkrije, azaonedruge, menijc i-ga. Sve je to dobro, samo se
još ne
jim.
- Bože. sto ću ja sve od tebe dar. - i. Tolike smo godine zajedno, a
nikaL o na ovaj naćin razgovarali. P sad di. ai čegase još bojiš?
-Evana.
- Pretpostavljaš da bi joj on mog, viti probleme?
-Ma ne.
- Nego?
- On bi joj se mogao početi uvlačiti pod kožu na sve moguće načine.
- Misliš da bi je mogao početi zuvoditi?
- Mislim - rekao je s nekom : - godom Jonsnon. No, to je, očito, zab o
For-mana jer je i on neko vrijeme Sutio da bi ipak iz njega progovorio
otac:
- Ne brini. Zato sam ja tu. ati jerujem ja i u Karen. Kad nije dosad
nikom podle-gla na takav naćia, neće ni njemu dok smo svi mi tu.
- Znam, ali ja se ipak K "j i m. I ne bih vo-lio da mislite da se bojim
amo zbog sebe. Bojim se i zbog nje. Ona je doista djevoj-ka koja je
zaslužila, poslije svega što je pro-živjela, sreću.
- Hvala ti, Jonsone. na takvim riječima i mišljenju o Karen. lako ja
najbolje znam kakva je, lijepo je ćuti tako nešto o vlasti-tom djetetu i
od drugih. Nemaš pojma ko-liko mi to znači. Jer. danas je svijet pun
sve-ga i svačega. No. da ti samo još to kažem -vodit ću računa o
svemu što si mi rekao.
- Bilo bi mi žao ako sam vas uzrujao -Jonson je, shvativši da je
razgovoru došao kraj, to još rekao.
lako je bio mirniji što se tiče samih ra-dnika, sad se bojao nečega
drugog - ni Forman nije baš olako odbacio ono što mu je rekao za
Evana. A to znači da je i on tc shvatio veoma ozbiljno. Konačno,
sigurno mu je doprlo do mozga što je taj čovjek u stanju učiniti da bi
došao do cilja. A ovaj put je prvi cilj - Karen. Poslije bi mu sve bilo
lakše.

21
Počela ga je razdirati sumnja da ce zbog toga što je tom svom gazdi
rekao, stanje mu se pogoršati. I kad je došao kući, još je o tome
razmišljao, toliko da mu je i žena primijetila da nešto nije u redu. Na
njezin upit što je, sve joj je ispričao. Ali, ona je, kako i uvijek, mirno
rekla:
- Učinio si najbolje što si mogao, ali i trebao. Da nisi, a da se nešto
desi, onda bi se tek mogao gristi. Ovako, iako mu je, vje-rojatno,
teško, neće mu biti kad to predu-hitri, u slučaju da ovaj gad nešto
pokuša. I to je to. Ne brini. Ni Forman nije čovjek koji neće znati
procijeniti tko mu želi do-bro a tko ne. Uostalom, svi ste vi toliko i
tako povezani da je teško razlučiti kad pre-staje, a kad počinje nečiji
interes.
Forman se, poslije razgovora s Jon-sonom, odmah uputio kući, iako je
mislio svratiti do Mikea i s njim malo porazgovo-riti o nekim Ijudima
koje mu je ovaj prepo-ručio da ih zaposli.
Zatekao Karen kako se sprema za izla-zak. Nikad je nije s tolikom
pažnjom pro-matrao kao sad. ali i ona je to primijetila pa gajeupitala:
- Što se desilo?
- Svašta i ništa.
Ne razumijem. Ti barem dosad nikad ni kad nisi
n isi bio zagonetan. Imaš li za to
neki ra-zlog?
ra-zlog?
- Gotovo da imam.
- Ada ga i jačujem?
- Pa, kad se vratiš. Vidim da si na odla-sku. A nije to nešto što ne bi
moglo čekati.
- Dobro. I tako već kasnim.
- Smijem li pitati kamo ideš?
- Bože, tata, pa kako ne bih smio? Idem k Isabel. A ona uvijek ima
neka iznenađe-nja, mada to ona i nisu. Najvjerojatnije ćemo najprije u
kino, a onda na ples. I doma sam prije ponoći.
- Dobro.
- Nemoj me čekati.
- Ah, znaš li ti da stari Ijudi ne mogu spavati.
- Znam, ali ti nisi star.
Ma, kakvi, ja sam mladić, iako mi je još malo pa sedamdeset.

22
Kad je Karen izišla, on više nije imao mira. Sve što mu je Jonson
rekao, moglo bi biti istina. lako ni on o Evanu nije mi-slio da je neka
Ijudina, ipak je poštovao njegov rad, pa čak mu i nije zamjerao što je
ponekad činio ono što on nikad ne bi bio u stanju - cinkati neke od
radnika koji su tek jednom nešto zgriješili. I to je, sad je tek Forman
šhvatio, činio onim Ijudima koji su mu, ili je on tako ocijenio, na neki
način mogli biti konkurencija.
To je, valjda, bilo dovoljno da prvi put otkad je Karen počela izlaziti
sama, ode malo da vidi kamo se ona to kreće, kamo zalazi i je li baš
sve onako kako mu ona kaže.
Najprije se odvezao do kina za koji je znao da one idu. I nije ni je morao
dugo čekati da ih spazi. No, ondje se nisu dugo zadrža-le. Vjerojatno
im se film nije svidio, i kre-nule su dalje. Po prilici je znao i kamo će.
Nedaleko je bio jedan prestižan
p restižan klub u koji je Karen znala zalaziti, ali
pitanje je hoće li to i danas. No, i sad mu se posrećilo. Došle su tek
koju minutu poslije njega.
Unutra nije mogao, nešto jer nije htio da ga vide, a nešto jer je mislio
da nema ni po-trebe. I kad se već okrenuo da ide kući, ugledao je
Evana.
Smrznuo se od onoga što bi se moglo desiti, Nije znao što da radi,
osim da po-zove Jonsona. I na brzinu mu je ispričao kako je tekao
njegov razgovor s Karen, ali i sadjja upitao što da radi.
- Cekajte. Doći ću i ja k vama. Možda je ovo, kako se ono kaže, prst
Božji.
- Ako Bog ima i s ovim posla, onda sam postao sumnjičav i prema
njemu.
- Nemojte. I sami znate da niste obolje-li, da ne bismo onakav
razgovor nikad vo-dili i tko zna što bi nas snašlo.
Forman je čekao Jonsona gotovo pola sata. Već se pitao što se i njemu
desilo, kad ga je na kraju ugledao. Ovaj je bio pun isprike. Stao je u
prometu zbog neke nesre-će,
nesre-će, Potom
Potom ga je upitao:
- Još su unutra?
unut ra? -Da. -Idemjaonamo.
-Idemjaonamo.
Nije čekao da mu Forman kaže išta, već je j e utrčao. Očekivao je da će
već naći Evana i Karen zajedno. No, nasreću, ništa od toga. Činilo mu
se da se ona čak sprema da izi-đe. To bi bilo dobro. Jer, sasvim je

23
drugači-je da to što mora čuti, čuje prije nego što se bilo što između
nje i Evana eventualno desi.
Izišao je, baš kako i što je ušao, neopa-žen. Pritrčao je Formanu i
rekao:
- Mislim da ćeć e one dvije svaki čas izići. Karen je već hvatala za kvaku
kad sam izlazio na sporedni izlaz. I to je dobro.
- Da, ali ovaj mangup mora da ih je sli-jedio.
- Otkud vam to?
- Pa, kako zna gdje su, ali i ono još va-žnije, gdje mu je djevojaka.
Koliko ja znam, on je u stalnoj i dugogodišnjoj vezi s jednom malom
koja radi u trgovini. Čak me s njom prije dvije-tri godine i upoznao.
Mislim da si mi otvorio na vrijeme oči. Sledim se kad se sjetim što bi
se desilo da si mi tako nešto prešutio.
- A ja sam bio jadan kad smo se rastali. Da mi nije bilo domaćice,
poludio bih.
- Uvijek je u životu tako. I kad napraviš nešto dobro, uvijek se bojiš
da to nije ono što si trebao učiniti. No, nema više mudro-vanja. Hvala
ti za ovo. To ti nikad necu za-boraviti.
- Hvala vama, jer i ja imam za mnogo toga zahvaliti baš vama. Jer,
vaša sreća i vaše zdravlje tako je usko povezano sa svim što se mene
tiče. I ne samo mene. Tiče se to cijele moje obitelji. No, sad se
moramo rastati. Požurite doma da je opet preduhitrite.
I opet je Forman bio
b io pred kuc"om prije Karen. No, namjerno nije ušao
u kuću nego je šetkao okolo.
Nije čak ni želio da ona misli kako je on miran.
miran . Kad joj bude rekao to
što mora, neka zna da ga je to uznemirilo, toliko da i ona o tome,
svaki put kad joj se, i ako joj se taj Evan približi, zna o čemu je riječ i
kakve su mu namjere,
I doista je Janson imao pravo. Samo što je parkirao auto i napravio
dva-tri kraga oko kuće, čuo je zvuk i njezina automobila.
Pravio se iznađen kad ju je ugledao, ali ništa manje nije bila
iznenađena ni ona.
Čim je izišla, prišla mu je, uhvatila ga je pod ruku i upitala:
- Ipak si ostario?
- Kako da ovo shvatim?

24
- Pa onako kako si mi rekao kad sam odlazila. Da starci ne mogu
spavati.
- Eh, sad ću ti morati proturječiti.
- Da čujem?
- Malo me uzbudio Janson.
- To je ono što si mi htio reći prije no što sam izlazila.
-Da.
- Pa da čujem.
- Ne znam kako ćeš ti to shvatiti.
- Onako kako mi kažeš.
- Rekao mi je da je Evan, a njega po-znaš, gad.
- Nešto mu je učinio?
- Ne njemu, ali mogao bi i njemu.
- Daj priču ispričaj iz početka.
- Hoću, ali volio bih prije toga čuti što ti misliš o njemu.
- Pa, ni sama ne znam. Prema meni je silno pažljiv, čak možda i
previše, Ijuba-zan, neki put mi se čini da sve to ide do ser-vilnosti.
. I kad je Forman kćeri ispričao sve što je mislio da treba, ali bez
svoga komentara, čuo je nešto što ga je iznenadilo, ali i smi-rilo.
- Vjerujem svaku riječ koju je rekao Jonson.
- Onda ti bolje poznaš Ijude od mene.
- Ne, nego ja sam praktičnija. Ja na mnogo toga što se zbiva i meni i
oko me-ne, gledam drugačije. Ja kod njega ne cije-nim čak ni ono što
ti, možda, i da. To što je on dobar radnik, ne znači da ti je i odan.
Takvi bi ti prvom prilikom zabili nož u leđa. Njemu je njegov interes
iznad svega. On je čovjek kojemu je moral apsolutna ne-poznanica. I
da mi nisi rekao to što jesi, ni-kad, baš nikad taj ne bi prošao kod
mene ni za čovjeka s kojim bih poželjela popiti kavu, a kamoli nešto
drago. I za to, molim te, ne brini.
Forman je bio presretan. Došlo mu je da isti čas nazove Jbnsona i da
mu kaže da se ne brine. Ali, bojao se što c"e reci Karen pa je jedva
čekao da ona ode u sobu, a on će ga poslije ili nazvati ili mu tek
poslati po-ruku. No, i opet ga je njegovo dijete izne-nadilo.
Odlazeći u kupaonicu tek mu je dobaci-la: - Nije ti još kasno da
nazoveš Jonsona i da mu kažeš da i on može mirno spavati.

25
Bio je toliko time iznenađen da nije znao šali li se ona ili misli
ozbiljno.
No, što je da jest, on je okrenuo Jon-sonov broj i kad se ovaj javio, od
riječi do riječi mu ispričao razgovor. A na upit je li joj rekao da su je
slijedili, Forman je tek odgovorio:
- Nisam, ali ne bi me čudilo da ona i to zna. Izgleda da me moje dijete
nadmašilo u svemu.
-1 ja tako mislim - čuo je Jonsona kako mu odgovara. Da su neke
druge okolnosti, rekaobimujoš štošta, ali sad gajetekpo-zdravio i
spustio slušalicu.
I desilo se ono protiv čega se sve vrije-me borio i o čemu je mislio da
više nikad neće razmišljati - treba li Karen poslije no-vačenja ostati u
tvrtki ili ne. I ovo što je ve-čeras čuo od nje, kazivalo je o njezinoj
zre-losti, čak možda i više od bilo čega. Znala bi mu njihova
domaćica reći kad bi ga vi-djela zabrinutog:
- Nemate razloga za potištenost, a još manje za brigu oko Karen. Ona
ima nešto u sebi što joj nijedan fakultet ne može dati-prirodni talent
darazlikuje dobro od zla, dobre Ijude o onih koji to nisu. I da nema
ništa drago, nijednu drugu sposobnost nego tu, morali biste biti sretni.
Ja, zapravo, mi-slim da je ona najpametnija od svih mladih cura koje
znam, ali i ne samo cura. Nijedan joj muškarac ne može stati uz bok.
Ona će biti prava vaša nasljednica.
Nije toj ženi ništa tada rekao jer je dr-žao da je ona previše voli da bi
mogla biti objektivna, ali sad je bio sve uvjereniji da je i on u svojim
procjenama griješio. I ni-kad nije bio sretniji zbog svojih pogrešaka
nego sada.
lako joj još neće reći da je promijenio mišljenje i da će polako
prenositi na nju sve ono što ima, bio je siguran da će stvari same po
sebi baš tako se odvijati.
Eto kako čovjeku malo treba da spozna ono što je trebao davno,
zaključio je.
No bio je uvjeren da nikad nije kasno, pogotovo ne za odluku kao što
je ova.
v

Cetvrto poglavlje

26
Jan je već osmi dan bio u Beču, ali ništa od onoga što je mislio da će
biti - još se nije ponašao kako turist, još mu je primaran bio posao.
Ako sve uspije onako kako je izgledalo da hoće, ne samo da radnici
neće izvisiti nego će morati još neke, istina visokokva-lificirane, i
zaposliti.
Ako uspije, kao što je mislio, prodrijeti i na Balkan, onda će biti posla
za dugo, dugokoje vrijeme. A da bi to uspio, morao bi ostati još
barem tjedan dana, što mu se činilo malo previše.
Najbolje bi bilo da završi ovo ovdje, da se potom najavi Ljubljani,
kako su mu i su-gerirali, i da potkraj mjeseca, ili početkom drugoga,
dođe opet.
I kad danas bude na toj svečanoj veče-ri, koju su, kako je to ovdje
običaj, priredi-li njemu u čast, razgovarao o daljim plano-
8
vima, neće biti zgorega i to spomenuti. Sad mu je pala još jedna
misao na pamet - mo-žda bi ovdje mogao otvoriti neku filijalu za
Istočnu Europu, zaposliti domaće Ijude jer to bi onda bila najbolja
garancija uspjeha. Iz iskustva zna da je teško upravljati je-dnom
tvrtkom ako nemaš Ijude koji će ti pomoc"i.
Samo se pitao ipak jedno - da li da s tim iziđe odmah ili da pričeka, a
tako nešto tek najavi.
Ocijenit će to na licu mjesta, zaključio je i krenuo u šetnju Bečom, ali
samo s je-dnom namjerom - da majci nešto kupi da je i na taj način
zavara kako je ovdje ipak bio i kako turist.
Nije imao pojma uopće što da joj kupi pa ga je i to malo zdrmalo.
Pitao se kakav je to sin koji je majku do te mjere zapustio da ne zna ni
što bi joj kupio, a još manje treba li joj uopće što.
Znao je što će učiniti, i čime će "ubiti i zeca".
Nazvat će oca, reći mu u kakvim je dvojbama, i ovaj će zasigurno
pomisliti kako je ipak došlo i njegovo vrijeme.
I tako je i učinio.
Otac je bio nemalo iznenađen, ali i obra-dovan, tim prije jer mu je i
sam priznao:
- Pa kako ćeš ti znati kad nikad nisam ni ja znao.
- Ali, kako?
- Tako kako i ti sad radiš.

27
- Jadna mama.
- Pa jasno da je jadna. Zato sam ti i go-vorio ono što jesam. Mislim da
bi se ona raspametila i zaboravila na sve nepravde koje smo joj
nanijeli kad bi dobila unuka.
To spominjanje unuka opet je zdrmalo Jana pa je brzo upitao:
- A što misliš o jednom finom parfemu?
- Mislim da bi to bilo dobro, a koliko znam, mislim da koristi Chanel
5.
Dobro, tata. Kupit ću to, ali ako nešto drugo vidim, možda tome
dodam i to. Jer, čini mi se da baš nismo inventivni kad su darovi u
pitanju.
- Nismo jer nismo nikad na nju mislili onako kako je trebalo i kako je
zaslužila. Ali, možda će se sve promijeniti. Možda će i ona dočekati
svojih pet minuta.
- Nađajmo se. Inače, znam da te zanima i kako sam poslovno prošao.
-1 te kako, samo već si me i ti nešto na-učio.
- Jesam li?
- Oh, ne petljaj se u ono u što ne razu-miješ. A ja, doista ne
razumijem to da-našnje poslovanje, to grabljenje novca kako to
današnji bogataši čine.
- Napravio sam odličan posao, a mogao sam i više da je bilo više
vremena.
- Nije, valjda, da si se zabavljao?
- Pa, ne baš zabavljao - slagao je ocu -ali malo sam se više posvetio
vremena nego inače. Uglavnom, da ne duljim, čini se da je ovaj dio
Europe naš.
- Akoje tako, to je sjajno.
- Jest, ali morat ću opet ovamo potkraj mjeseca.
- Pa, tebi to neće biti teško. Ti si i tako naviknuo na putovanja.
Jesam, ali ne znam možeš li mi vjerova-ti da sam sve bliže tvojim
razmišljanjima.
- Ako je tako, i to je mnogo, i nitko sre-tniji od mene. Jedva čekam da
se vratiš i da malo popričamo o svemu.
-1 ja, tata - rekao je Jan i doista krenuo potražiti poklon za majku. Ali,
u zadnji se čas sjetio da bi nešto trebao kupiti i ocu. Bio je sretan kao

28
malo dijete kad se sjetio i što - kupit će mu ribički pribor. Bit ce u
tome i neke simbolike, ali još više pažnje.
Karen je odlučila ocu predložiti nešto za što nije bila sigurna da će
prihvatiti, ali ako ne počne s tim, ako bude samo čekala da nešto
padne s neba, nema napretka tvrtke.
Ona je i čitajući, ali i razgovarajući s ne-kima koji se bave odavno
marketingom, zaključila da bi se više trebalo usredotoči-ti na
reklamu, ali u lanac trgovanja trebalo bi ubaciti i nešto novo, nešto
čega još nema na ovom tržištu.
Istina, još joj je u ušima zvuči rečenica koju je čula od Evana, i koja,
ma kako na nj gledala, nije bila bez osnova:
- Nema toga čega nema u Americi, samo je pitanje kako to "zamotati
u celofan" i uspješno prodati.
lako je Amerika bogata svim i svačim, ipak neki od tih proizvoda nije
još prešao preko oceana, a isto tako mnogo toga što bi ovdje našlo
prođu, nije uvezeno ovamo. Stoga nije na odmet da najprije počnu s
re-klamom.
Nije znala jedino, jer ona je ipak bila samo novakinja, s kim o tome
porazgovo-riti, pa se odlučila za Evana.
Za vrijeme ručka ga je srela u restora-nu, prišla k njemu i bez imalo
ustezanja, upitala ga:
- Recite, Evane, imate li malo vremena?
- Irnam, pogotovo za vas - počeo je ser-vilno.
Da bi mu odmah dala do znanja da je ni-kakvi privatni razgovori ne
zanimaju, i ona je bila izravna:
- Imam plan kako poboljšati prodaju, pa bih ga voljela nekom izložiti.
Kako tata vjeruje najviše vama, to će mi trebati vaša podrška. Jer, kad
iza nečega i vi stojite, onda to nece odbaciti od prve.
lako nije bio zadovoljan ovim što euje, suzdržao se nekog drugog
komentara, ali se sav usredotočio na ovo što je ona upra-vo rekla. Jer,
i njemu je tako nešto dolazi-lo na pamet, ali tko je on da se usudi tako
nešto izreći, pa čak i ako je to očito. Ali i još mu se nešto činilo u
zadnje vrijeme ču-dnim -gazda ga je zaobilazio u velikom luku,
pogotovo kad su neki njegovi prijed-lozi o pravima radnika bili na
potezu. Nije bio siguran je li to zbog toga, ili je nešto drugo u pitanju.
Jer, on se toliko pazio da negdje nešto ne izlane, da ne bude predme-

29
tom koji bi bio podvrgnut bilo kakvoj kri-tici koja bi se ticala i
privatnog života, iako je tek jednom, i to kad je malo popio, kao kako
bi bilo dobro doprijeti i do srca gazdine kćeri.
Sjeća se svake rečenice koju je izrekao, ali čim se otrijeznio, znao je
da tako nešto nije smio reći.
No, isto je tako znao da Steve neće od toga praviti trač, jer je i sam
bio toliko pi-jan da neće ni znati tko ju je izgovorio. Sad je i to
odbacio kao mogućnost da je to ra-zlogom takvog gazdinog
ponašanja, ali stresao se kad je shvatio da se toliko zami-slio da joj
nije ništa rekao na ono što ga je pitala, pa je nastavio sigurno, iako se
to samo tako činilo:
- Drago mi je čuti da drži do moga mišljenja, da me cijeni, jer koliko
on mene cijeni, ja njega cijenim još više. I n,e samo to. Ja mu se na
neki način i divim. Nije bOo lako sve ovo vrijeme voditi ovu tvrtku i
ostati svoj, ali i ne zamjeriti se Ijudima. To ne može svatko, ili kako ja
volim reći, to može samo on.
- Bismo li se mogli naći poslije ručka u vašoj sobi, Evane?
- Dapače. Recite, jeste li još kome izni-jeli to što mislite meni?
-Ne.
- Onda dobro.
- Zašto je to važno?
- Pa, i vi ste čuli za špijunažu, mislim privrednu?
- Jesam, ali ja mislim da toga kod nas, barem zasad, nema. Jer, svi su
toliko privr-ženi tati da mislim da ovu tvrtku doživlja-vaju kako
svoju.
-1 ja tako mislim, ali Ijudi se mijenjaju. Kad bi došli u situaciju da im
gori pod pe-tama, da osjete kako su im radna mjesta ugrožena, tko
zna kako bi tko reagirao.
- Slažem se s vama, ali to bi bio potez kratkoga daha.
-1 to je istina, ali tad se obično ne ra-zmišlja na taj način. No, ne treba
biti toli-Id pesimist. Baš me raduje da dolazite s ae-:im novim i da ste
to odlućili sa mnom pr-vicn podijeliti. Čim poručam, evo me u mo-joj
sobi i čekam vas.
To je bilo dovoljno i Karen da požuri jer na što mislila o tome
čovjeku, ma kako se ; nekim njegovim potezima ne slagala, isti-la je

30
da je on vrijedan, a ta njegova beskru-mloznost je se i ne tiče. Jasno,
sve dok ne lirne Ijude za koje ona zna da su inače u edu.
I ona je na brzinu poručala, i za samo pola ata već je kucala na vrata
njegove sobe.
Nije nikad bila u njoj, i kad je ušla, či-tilo joj se kao da je ušla u neki
drugi svi-st, drugačiji od svega onoga što je vidjela tvrtki.
Odmah mu je i rekla to što je primijeti-i:
- Kod vas je tako sve na svom mjestu.
- Kako da to shvatim?
- Pa onako kako sam i rekla.
- Učinilo mi se da niste očekivali red?
- Nisam, moram pošteno priznati.
- Kad već na taj način razgovaramo, loram vam reći da je i to važno u
poslu oji radimo. Jer, kad netko dođe k vama u
kuću, ocjenjuje vas i na temelju vanjskih efekata. Nekom se to čini
nevažnim, no ja ne mislim tako.
- Važno je, sve je važno, samo moj otac misli...
- Znam što on misli. Nekoliko sam mu puta to pokušao reći, ali nisam
baš bio uspješan. Možda ćete to biti vi, ako, misli-te ostati kod nas.
Ali ako i ne, ne bi bilo loše da mu pokušate ukazati na to.
Ovo što je rekao, ako misli ostati kod njih, bio je probni balon. Jer,
sam gazda je najprije rekao da neće da mu se kći ovdje zaposli, ali
kako sad stvari stoje, najveći su izgledi da je on ipak promijenio
mišljenje jer ta je cura doista sjajna. Ima toliko ide-ja koje nemaju ni
mnogo stariji ni u ovom poslu iskusniji Ijudi.
- Reći ću mu, ali istaknut c"u i vas kao primjer koji mi je odmah upao
u oči. A ako je meni, onda će i svakom kupcu koji nam dođe ovamo.
- Hvala vam - rekao je, njoj se činilo istinski dirnut. Tad je pomislila
kako ga je bolje imati za prijatelja nego neprijatelja, i odlučila se tako
prema njemu i vladati. Treba mu na početku dati do znanja da je on
nikako drugačije ne zanima nego kao suradnik, i to dobar suradnik. A
pametnom čovjeku, a on to, barem kad je posao u pi-tanju, ijestdoista.
Ona mu je na brzinu iznijela svoj plan reklama, ali i rekla nešto što ga
je iznena-dilo.
- Znate što još smjeram, iako se to ne usudim izreći na glas?
-Ne.

31
- Mislim na prodor u Europu:
- Pa ondje već jesmo.
- Da, ali ne po cijeloj Europi.
- Kamo mislite?
- Pa, kažu da je ostao nepokriven, ba-rem ne onoliko koliko bi trebao,
Balkan. Ali i ne samo on.
- A Rusija? - on je nadopunjavao njezi-nu ideju. Pa i zemlje koje su
nekad bile u takozvanom istočnom bloku.
-1 one, iako ne znam kakva je ondje ku-povna moć.
- Za ono što mi izvozimo, od igle do lo-komotive, kako se ono kaže,
ima kupaca. Što je zemlja siromašnija, to Ijudi više ku-puju stranu
robu, dabome, onu jeftiniju, ili kako se to obično naziva - bofl.
- Možda i to, ali ja ne bih da nas ondje po tome prepoznaju i poslije
pamte. Ima toliko toga što im možemo ponuditi da mo-žemo trgovati
do vječnosti. Ali, treba raču-nati i na neke stvari koje bismo mogli
uvo-ziti od njih. Što mislite o tome?
- Ideja je sjajna, samo ako je vaš otac prihvati.
- Hoće, ako me vi poduprete.
- Pa znate da hoću. Učinio bih to i kad ne bih tako mislio zbog vas, a
kamoli što sam time oduševljen. Recite samo kad da nastupim, i
hoćete li mu reći da smo razgo-varali?
- Jasno da ću reći. Iz ovih stopa idem k njemu. Ali, najprije c"u
govoriti o reklami,
a onda o svemu ovome. Jer, ne može on odjednom progutati toliko
novina.
- Nije se ni čuditi.
- Mislite li na nešto konkretno?
- Pa, i na to.
- Zato što ja to iznosim?
- Da - rekao je tek malo se nećkajući, da bi potom brzo nastavio -
znate, ma kako ro-ditelji bili ponosni na svoju djecu, kad nešto dolazi
od njih, pogotovo ono što se posla tiče, teško im je to prihvatiti.
- Tako je, ali recite mi zašto?
- Zato što još drže svoju odraslu djecu -djecom. Ja bih rekao iz
Ijubavi. No, što se prije osvijeste, tim bolje. Za sve.

32
- Hvala vam, Evane, što ste me imali str-pljenja slušati, ali i dati mi
podršku. Nekako mi je sad lakše.
- Ja sam počašćen što ste s tim prijedlo-gom došli najprije k meni.
- Pa kome bih? Ja znam koliko znate i kolike vrijedite. A to zna i moj
otac. Samo...
- Znam o čemu biste sad htjeli govoriti, ali ja još nisam spreman
slušati. I meni tre-ba vrernena za sve.
- Dobro, možda neki drugi put.
- Možda - rekao je i ustao kako bi je ispratio do izlaza.
lako joj je ovaj razgovor bio lakši nego je mislila da hoće, rastanak
nije bio baš ta-kav. Nije shvatila što to on ne želi čuti, ili ga je sasvim
pogrešno razumjela. Možda ni vrag nije tako crn kako izgleda,
pomisli-la je, ali to je nije spriječilo da sad hrabri-je nego inače krene
prema očevoj sobi.
Tajnica se izhenadila kad ju je vidjela, ali ona je osjetila da je ova
djevojka zbu-njena.
Mora da je netko bio kod oca jer se ova uzvrpoljila kad ju je upitala:
- Je li tata slobodan?
- Nije.
- A tko je kod njega?
- Pa, ja ga ne poznam, prvi put je ovdje, ali čini mi se da je to netko iz
komore.
-Štohoce?
- Ni to ne znam, ali čini mi se da komo-ra ima neke planove izvoz, a
koje želi pre-poručiti svima za koje misle da ih mogu re-alizirati.
- Akako bi bilo da ja ipak uđem onamo?
- Pa, ne znam. A da pitate oca? Tajnica je, iako, to je Karen vidjela,
ne-
voljko okrenula broj telefona, ali sva se ozarila kad joj je on nešto,
valjda, s razu-mijevanjem rekao. Jer tad je tek ona rekla
- Izvolite, uđite.
Sve se dalje odvijalo da nije moglo bol-
je.
Karen je znala da je došlo njezinih pet minuta. Izdeklamirala je ono
što je ovaj čo-vjek malo prije rekao njezinom ocu, ali sad kad je to
čuo od kćeri, nije mogao doći k sebi.

33
Pitao se, čak malo i uplašeno, otkud njoj takve ideje, i što bi se desilo
da je ona prva došla s njima k njemu. Zasigurno bi joj re-kao da je
mlada i neiskusna i da se tako ne vodi posao. A gle sad. Ona zna ono
što su veliki mozgovi u komori tko zna koliko dugo raspravljali.
No, on ne bi bio on, kad bi išta zatajio.
Sad je i on imao svojih pet minuta. Rekao je baš sve što mu je bilo na
pameti, ali nije propustio reći i ono što je smatrao strahovito važnim:
- Karen, pa ja moram kapitulirati. Ona iznenađena nije znala što to
znači,
čak se i uplašila. Odmah ga je upitala:
- Zašto, tata?
- Još pitaš? - nije se ni on libio reci isti-nu, čak toliku da je njoj bilo
žao. No, sad mu je i ovaj predsjednik komore, Lucas Sudbury,
priskočio mu u pomoć, i na vla-stitom primjeru pokazao kako su ih
djeca u određenom trenutku nadrasla. Ali, sad se desio takav obrat da
to Karen nije očekiva-la. Jer, samo što je ovaj čovjek završio ra-
zgovor, on je nastavio:
- Gospodine predsjedniče, odsad će me u komori zastupati moja kći.
Meni se čini da je došlo vrijeme da se ja polako počnem povlačiti.
- Ali, tata, ako je tako, onda to sve daj u ruke nekom dragom.
- A zašto?
- Zato što ja mogu funkcionirati tek ako si ti tu negdje pokraj mene.
Lako je izmišljati toplu vodu kad mlaka sve vrije-me curi.
- Znači tako? -Takoilinikako!
- Bože, kako me vi, gospođice, podsje-c"ate na jednog mladog
čovjeka koji je baš jučer došao k nama s veoma sličnim ideja-ma.
- A tko je taj ? - odmah je upitao Forman.
- Jan Holder. Čuli ste za nj?
- Čuo sam. Nemate pojma koliko sam puta poželio da je u mojoj
tvrtki.
i Zašto?
- Kako zašto? Pa to je najpametniji mla-di čovjek kojeg znam.
- Možda, iako bih ja ponovio ono što sam malo prije rekao: - Što?
- Da roditelji i ne vide kad ih djeca na-drastaju.
- Hoćete reći...

34
- Baš to, gospodine Forman. Hoću reći da vi imate u vlastitoj obitelji
jednoga koji je veoma sličan tom mladom čovjeku, čak i s nekim
prednostima.
Teško je bilo reći je li, barem je tako mi-slio Forman, ovaj eovjek
doista mislio tako, ili je to tek rekao da bi smirio Karen. Jer, nije,
možda, ni on trebao tako istupiti, ba-rem ne pred njom, tim prije što je
rekao da će sve prenijeti na nju. No, sad je bilo ka-sno, barem se
njemu tako činilo da išta uči-ni, ali zato nije mirovao Sudbury jer je
vec na odlasku rekao nešto znaćajno:
- Znate, vec se unaprijed veselim suče-Ijavanju mišljenja vas i
Holdera.
- Zašto?
- Zato što će se na taj način rađati nešto čega već dugo nije bilo u
komori. Uosta-lom, u subotu je prvi sastanak. Nemojte ne doći.
- Ma to ne bih propustila nizašto na svi-jetu - rekla je Karen, prišla
ocu i baš kao prava kći, podragala ga i izrekla jednu re-čenicu koja je
obilježila ovaj sastanak:
- Sve što znam, naučila sam od tebe. Columbia mi je samo pomogla
da to pro-dubim.
Peto poglavlje
Jan je vjerovao kako će odlazak u Ljubljanu značiti konačno njegov
"prodor na istok". Ali i osvajanje toga tržišta ona-ko kako to još
nikom nije uspjelo. Stoga mu se to činio i lakšim nego bilo koje dru-
go, tim prije što je čuo nešto čemu nije mo-gao baš ni vjerovati - da je
u tim bivšim so-cijalistički zemljama lako doći do cilja ako glavnima
ponudiš - proviziju. On to nije smatrao moralnim, pogotovo ako se
radi "pod stolom", ali tko je on da nekome određuje pravila
ponašanja. Njegovo je da osvoji tržište, pa ako se to na tom području
čini tako, činit će i on.
No, znao je, da kamo god krene, najpri-je mora u komoru. Oni imaju
pregled sve-ga, ali i ne samo to. Oni će mu najbolje reći što se uvozi,
što se izvozi i pod kojim uvje-tima.
Njegovi planovi za početak i nisu bili baš veliki, jer, nije ni on bio
čovjek koji bi srljao bez nekih čvrstih naznaka da će u onome što je
naumio i uspjeti. Ovo će biti, kako je govorio kad bi počeo s ugovara-
njem poslova - probni balon.

35
Nije se mislio dugo zadržati u Ljubljani. Cak je planirao, ako za to
bude vremena, skoknuti i do Sofije da i ondje, tek letimi-čno, vidi što
se da učiniti. Jer, morao je za desetak dana primiti se posla i u tvrtki
na način kako je on to zamišljao.
Prvo će pristupiti reorganizaciji, ali ne nagloj i ne takvoj koja bi
uzdrmala radni-ke na bilo koji način. Jer, nema gorega nego kad su
radnici zabrinuti i kad se boje za ono najvažnije - svoj opstanak.
Cinilo su mu se najboljim da krene već sutra jer nema smisla
odgađati, iako je bio uvjeren da je na tom području pionir.
Mnogi su čudno vrtjeli glavom kad im je rekao što smjera, pa čak je i
gazda bio sumnjičav, iako se on suzdržavao komen-tara. On je
odlučio tom mladom čovjeku prepustiti u ruke sve, pa što bude da
bude. Bio je jedan od onih Ijudi koji nije volio pe-tljati se ni u čiji
posao, nije volio popova-ti, pogotovo kad jer je odavno spoznao da on
niti zna niti može bolje.
Takav je bio njegov odnos i prema Janovom "prodoru na istok".
Doduše, znao mu je u šali reci da pazi da ondje ne prođe kao još neki
koji su imali slične planove.
Jan je najviše problema, zapravo, imao jedino sa svojima.
Otac, mada je znao, ali i svaki dan slušao o njegovom silnom
napretku, o "rev-oluciji" koju čini u trgovini, ipak na sve odmahivao
rukom i tek kao papiga pona-vljao:
- Ono što treba učiniti, to ne čini.
Svi koji su mu bili bliži, ali i oni koji čak i nisu, znali su što to znači.
Mnogi su da-vali podršku ocu, ali i oni koji to nisu, ra-zumjeli su ga.
- Takav je život. Kad imaš jedno, nedo-staje ti drugo i nikad na zelenu
granu - ne jednom je znala govoriti i Holderova do-mac"ica Sophia
koja je obožavala Jana jer je uz nju i odrastao. Nije bilo njezino da se
petlja, ali mučilo ju je još više nego rodite-Ije to što je još sam. Za nju
je on poodavno bio već "stari dečko", iako ona nije uopće mogla
razumjeti ni te djevojke, Što one rade kad su ga nesposobne
"uhvatiti", kako je znala ne jednom reći.
lako su gazde ziiale za njezina ra-zmišljanja, malo su kad s njom
ulazile u ta-kvu raspravu, ali ne zato što joj nisu vjero-vale, nego što
su znali kako bi Jan bio Ijut da zna da i o tome s njom raspredaju.

36
Sophia je na sam dan odlaska Jana u Ljubljanu, rekla mu nešto što se
inače nikad ne bi usudila:
- Sigurno ćeš ondje napraviti dobar po-sao, ali za mene nema uspjeha
do jednog.
- A kojeg to, molim te, Sophia, reci mi?
- Pa, kad nam dovedeš konačno djevoj-ku. I to ne bilo koju i ne bilo
kakvu. Barem ne onakve kakve sam dosad s tobom viđala.
- Evo, obećajem ti da ću i na tome po-raditi.I to sad shvati
najozbiljnije.
- To govoriš svake druge godine. Pa onda izračunaj koliko je to. Ali,
iako nije moje da se u to petljam, ne možeš mi za-braniti da o tome ne
razmišljam. I ne samo mene. Za mene je čak i najlakše.
- Znam, Sophie - počeo joj je tepati, a to je činio onda kad bi bio
siguran da će je na taj način oraspoložiti. Nisam imao vreme-na ni s
tobom o tome popričati, ali kad sad ovaj posao obavim, onda ću
poraditi na sebi.
- Ma, ne nasjedam više ne te tvoje priče.
- Razumijem te, ali vidjet ćeš da će sve biti drugačije.
Kad joj je to rekao,i sam je počeo vje-rovati u to, i sam je odlučio ne
tražiti dje-vojku "za vječnost", nego nekoga s kim bi mogao na
dragačiji način nego dosad i ho-dati pa tek onda i živjeti.
Svi su ga na taj put ispratili puni nade, ali malo je tko vjerovao da ce
se i odmah desiti to što svi žele, a o čemu i sam, naj-vjerojatnije,
razmišlja.
Svi su kod njega cijenili odanost poslu, svi su ga htjeli imati za
suradnika, ali nije bio onoga tko već nije pomislio da bi tre-bao malo
povesti računa i o vlastitom ži-votu.
Karen se vracala s toga puta puna neke nove snage, uvjerena da je
postigla i nemo-guće. Pitala se kako to da se nitko nije do-sad sjetio
onoga što se njoj činilo tako lo-gičnim - prodor u osvajanje novih
tržišta na način koji je bio i više nego lagan.
Ili Ijudi misle da nema tržišta do ameri-čkog, ili im se ne da gnjaviti s
nečim što drže beznačajnim.
Akad je u pitanju trgovina, barem su nju tako učili, svako tržište, ma
kako bilo malo, ipak je tržište. Ono ti otvara puteve prema onima

37
velikima, jer nitko nije bolji promo-tor nečije robe do onih koji je
rabe u širo-koj potrošnji.
Bila je Karen sretna i zbpg još nečega -uspostavljanja filijale, mada se
to i ne bi moglo tako nazvati, u tom slovenskom gra-du, Jer,
razmišljala je dalje, to je značilo da će i njima biti stalo, jer to donosi
profit, ali i nova zapošljavanja, da se trgovina ili raz-mjena robe širi.
Začudilo ju je još nešto - koliko joj se mladih Ijudi javilo na oglas, i to
ne bilo ka-kvih. Svi su bili obrazovani, govorili su i po nekoliko
jezika, čak joj se činilo da su ti kadrovi, ako ne bolji od onih koji se
re-grutiraju u Americi, a ono da mogu uz bok s njima.
Sve što je postigla, radovala se tomu ko-liko zbog sebe toliko i zbog
oca. Jer, mada ju je obožavao, mada joj je posvetio sav svoj život,
znala je da je ostala tiha patnja u njemu što nije imao sina koji bi
nastavio ono gdje je on stao. On više za takvu utrku nije naprosto
imao snage. Nešto i zbog bo-lesti, a nešto jer ga je i vrijeme pregazilo.
Nije više mogao u korak s onim što se sve počelo dešavati na tržištu.
To natjecanje mogli su izdržati samo oni koji znaju ili oni koji su
debelokošci. Njemu ono i koliko je znao, nije bilo dostatno pred onim
što on nikad nije bio - debelokožac.
Taj strah od svega toga vjerojatno je i bio razlogom što nije želio da
njegova je-dinica proživljava ono što bi je moglo uništiti.
I sad kad mu je javila što je postigla, pi-tao se je li to slučajno ili je
sve to rezultat njezine promišljenosti, pa čak i znanja.
No, nije se htio prerano radovati jer još je sumnjao u krajnji ishod
svega. I vjeroja-tno bi i živio u takvom uvjerenju pa i stra-hu sve do
njezina povratka, da ga nije na-zvao predsjednik komore i ne bez
uzbuđe-nja rekao:
- Ta vaša kći je fenomenalna! Ona nije samo vaš ponos. Ona je ponos
svih nas.
- Sto je učinila da ste toliko ushićeni?
- Još pitate?
- Pa, recite mi, o čemu je riječ:
- Napravila je sjajan ugovor sa sloven-skom komorom, i ne samo to.
-Štojoš?
- Otvorila je ondje filijalu, neku vrstu komore izvan Amerike, ali ne
misleći samo na sebe, kako bi to učinili neki, nego je ostavila

38
mogućnost da i dragi preko nje tr-guju. Time bismo i mi dobili
kontrolu nad svim što se zbiva izvan zemlje. A to dosad ne samo da
nismo imali, nego nitko se nije htio time baviti. Znate, mnogi su
mislili -glavno da ja imam, a što me briga za dru-ge. A briga za druge
jest, zapravo, briga za sve, a u krajnjoj liniji i za cijelu zemlju. U tome
se Amerika mora odmaknuti od do-sadašnjeg poslovanja. I to je
učinila ona.
- Zna li još tko za to?
- Znaju neki, ali znat će i svi.
- Nemojte ništa poduzimati dok ne vidi-te kako će to funkcionirati -
počeo je boja-žljivo Forman.
- Već je počelo, dragi Formane.
- Ali, kad brže?
- Eh, to se i ja pitam, ali tako se to radi. Mora da su i oni ondje
pametni Ijudi, mora da su shvatili s kim imaju posla. Jer, i ona je
njima ponudila nešto što je novo. Nije im dopustila da se osjećaju kao
najamnici nego kao kreatori, a to mladim Ijudima tre-ba. Ona je
napravila ono u čemu je dosad bila sputavana. Koliko sam shvatio, vi
ste u strahu da je sve to skupa ne pojede, bra-nili joj da se razvija. Da
se nije otrgnula s vašeg lanca, ili da vi niste na vrijeme shva-tili kakav
se potencijal u njoj krije, tko zna kako biste i vi i ona završili. Ona,
najvje-rojatnije u nekoj tvrtki za koju bi, istina, ra-dila zdušno, ali ne
onako sa srcem kako radi za vlastitu. No, da dalje ne duljim, mogu
vam reći da su prve narudžbe već po-čele stizati i to pod našom
kontrolom. I to je sjajno. Samo, još mi recite kad se vraća. Je li vam
što javila.
- Pa, mislim sutra. -Trebateje?
- Da, imamo sjednicu glavnog odbora i ja je želim predložiti za
glavnog koordina-tora za Europu.
- Neće to biti dobro.
- Zašto?
- Ima toliko starijih, iskusnijih, pa i za-služnijih.
-1 što su napravili? Nema napretka bez mladih, odlučnih Ijudi, a ona
je baš takva. Ona i taj mladi Holder su u stanju preokre-nuti svijet.
- Pa, kako vam nije palo na pamet da njega imenujete za tog
koordinatora?

39
- Zato što on, iako pametan i sposoban, ipak nije napravio ovo što je
ona.
- Ne znam što da vam kažem, osim da i je sve to tako čudno.
- Vjerujem vam, ali nemate više razlo-ga za brigu. Vaša tvrtka si je
osigurala op-stanak na tržištu još za dugo vremena.
- Hvala vam na lijepim vijestima, iako...
- Znam, sad ste samo otac. I ja bih ra-zmišljao slično vama. Ali,
vjerujete, ja pokušavam biti objektivan i suditi prema činjenicama.
Čak da vaša kći više ništa u životu ne napravi, i ovo bi bilo dovoljno.
Pa vi i ja smo dugo u poslu, ali ovako nešto nije nam palo ni na
pamet.
- Nismo jer su bila draga vremena.
-1 to, ali i vremena su se promijenila, ali ne i mi. Mi smo ostali
zacementirani. A nova vremena traže i nove Ijude.A mi ih, hvala
Bogu, imamo. Ali i ne samo mi. Jer, da nije tih mladih i u toj maloj
zemlji, ne bi od toga, možda, bilo ništa. I oni su pre-poznali ono što
im je ona ponudila. Sve me to raduje. Volio bih kad bi i vas, jer doista
za to imate razloga.
- Hvala vam - rekao je Forman, ali još ne shvaćajući što se to
odjednom oko nje-ga dešava.
Prvi put se istinski upitao što bi on že-lio od svoje kćeri. I prvi put si
je priznao
da bi sve dao kad bi je vidio sretno udanu, s djecom u naračju i
mužem koji bi vodio ove poslove u koje je ona ušla.
To mu se, ma što tko govorio, i ma ka-kav uspjeh ona postigla, i nije
činilo sre-ćom.
Možda je to zato što on ipak najbolje zna koliko to sve čovjeka
iscrpljuje, i to u vremenima kad se nije toliko trčalo, iako se radilo do
besvijesti. Pa ako je tada bilo tako, kako će biti sad kad rijeka Ijudi
radi na nečemu što on sve manje razumije i što mu se sve manje
sviđa.
No, toliko je još bio pametan da je znao da se zamašnjak zavrtio i da
nema onoga tko će ga zaustaviti. S time se ili mora po-miriti ili će
patiti cijeli život.
No, ako drugi Ijudi misle da je Karen sposobna, da je u stanju sve to
izdržati, zašto je on tako skeptičan. Mora i on svom djetetu vjerovati,

40
tim više što je i sam pri-mijetio da je nekako živnula otkad je ušla u
sve te poslove, a ona je ipak još samo no-vakinja.
Taj mu je čas još nešto palo na pamet. Nitko je u tvrtki ne doživljava
onako kako je on mislio da hoće. Svi joj se obraćaju s nekim
povjerenjem, ali i više od toga - uva-žavaju je. A on je mislio da će
izazivati podsmijeh te njezine, kako ih je on nazi-vao, novotarije koje
je pokupila na fakul-tetu.
"Neki nbvi Ijudi za nova vremena, stasa-li su", kako je rekao
predsjednik komore.
To ga je malo smirilo.
Jan se pun sebe zakoračio u komoru u Ljubljani. Mislio je, a kako i ne
bi, da je on za njih profesor kad je u pitanju tržište. Pa, konačno, imao
je toliko uspjeha doma da je ovo sitnica za nj. Ali, već na prvom ko-
raku se iznenadio.
Vjerovao je kad se pojavi ovdje, s pre-porukama kakve još nisu
vidjeli, da će ne sam otvarati vrata, nego da će to činiti dru-gi, sretni
da to uopće mogu.
Kad je ušao u tajničinu sobu, koja je, usput budi rečeno, govorila
engleski kao da joj je materinski, zastao je, ali još više kad ga je
upitala:
- Jeste li se najavili predsjedniku? Zbunjen takvim pitanjem, a
očekujući
da će biti primljen ne samo raširenih ruku nego kao da dolazi sam
predsjednik Amerike, nije znao što da kaže. No, u za-,dnji se čas ipak
sjetio i tek promumljao:
- Žao mi je ako je došlo do nesporazu-ma, ali ako me nema, na
popisu, mora da je moja tajnica nešto zabrljala.
Valjda zbog solidarnosti s tom tajnicom, ona je brzo reagirala, ali tek
rekavši:
- Vidjet ćemo što možemo učiniti.
Isti je tren uzela njegovu posjetnicu i na-zvala nekoga. Mora da je to
netko važan, jer tajnica je, kad mu je rekla što ga treba, dugo samo
slušala što joj taj govori, da bi mu na kraju rekla:
- Predsjednik vas može primiti tek oko dva. Preporučam vam da dotle
razgledate naš grad. Sigurno će vam se svidjeti. Znate, ima jedan

41
kuriozitet koji volim reci vama Amerikancima. Naša Ljubljana me
neodo-Ijivo podsjeća na Washington.
Nije znao što da kaže jer je ostao zbu-njen, ali ne samo zbog ovoga
što ga pred-sjednik nije primio, nego i zbog svega ovo-ga okruženja.
Nije očekivao da je sve tako kako je. A bilo je ovdje neke čudne
patine, nekog ču-dnog odnosa pretna svima koji dolaze, a koji nemaju
ono što imaju ovi Ijudi - tradi-ciju na koju su ponosni i koju cijene,
ali očito žele da to cijene i drugi.
Znao je što mu je činiti, iako mu je ovaj trenutak bilo samo jedno na
pameti - ovdje neće ići sve onako lagano kako je to zami-slio.
Ovdje će morati primijeniti neku drugu taktiku, ako mu se uopće
pruži da je primi-jeni. Sve mu se ovo nije sviđalo, ali morao je i s tim
računati,
No, ma što da je, on neće odustati jer to jednostavno nije u njegovoj
prirodi.
Nije se više htio zadržavati u tajničinoj sobi, nego je sad mnogo
skromnije nego malo prije, naklonio se, zahvalio se i izišao na ulicu.
Samo da još dođe do svog hotela i on-dje porazmisli kako i što dalje.
Sad mu se najmanje razgledao grad koji mu se i nije učinio
najgostoprimljivijim.
Ne pamti kad se ovako osjećao kao ovaj put. Ali, još tome nije davao
onakvo zna-čenje kakvo je trebao, jer još nije znao na kakva će sve
iznenađenja naići.
Nije ni na to dugo čekao. Kako nije imao strpljenja nikamo ići jer se
pitao što je sve ovo, krenuo je prema komori i prije zakazanog
vremena za sastanak.
Očekivao je da će predsjednik biti neki stariji čovjek, tko zna kakvih
nazora, i tko zna kako okorjeo, a kad tamo opet iznena-đenje.
Dočekao ga je čovjek, možda njegovih godina, i samo što ga je vidio,
rekao mu je nešto što ga je šokiralo:
- Što ovo znači, kolega?
- Ne znam na što mislite.
- Pa, pretekla vas je žena.
- Ali, o čemu vi to?
- Gospođica Folder je preuzela koordi-naciju na ovim prostorima,
osnovala filija-lu, i sve što trebate, obratite se njoj, odno-sno Ijudima

42
koje je postavila. Ondje su naši mladi Ijudi i ne brinite. Sve će ići
filmskom brzinom. Drago mi je da je tako, ali i zbog još nečega - ta
žena je mlada, pametna, a čini se i uspješnija od mnogih muškaraca.
Mislim da će se za nju još čuti, ali ne samo u Americi.
Sve što je čuo, iznenadilo ga je, ali nije osjećao onu zavist koju bi
inače da ga je ne-tko dragi zaskočio. Ovako, prilagodit će se ovome
što je ova djevojaka započela, pa ako joj bude trebala i podrška, dobit
će je.
To je, bez ikakve zadrške, rekao i pred-sjedniku.
Sve dalje, razgovor koji su vodili, goto-vo da je bio prijateljski.
Sesto poglavlje
lako je Jan imao već nekoliko sastanaka s Karen, ipak ovo zadnje
vođenje sjednice posebno gaje zanimalo. Jer, ta cura je bila naprosto
fenomenalna.
Sve što je rekla, bilo je na mjestu, ali i ne samo to. Izrekla je to s
toliko šarma, da je imao osjećaj da su mnogi dizali ruke kad se
glasovalo više je gledajući, nego je slušajući, a mnogi su bili i
nesvjesni onoga što je rekla.
Imala je ona i za to kredit, jer učinilaje ono što nije dosad nitko -
otvorila je vrata svima koji su bili zainteresirani za izvoz, ali i uvoz na
najjednostavniji moguci na-čin. Tek bi filijali u Ljubljani javili što
nude ili što žele, i to je bilo sve. Od ugovaranja cijene do isporuke, o
svemu su vodili raču-na drugi.
A to je značilo silno smanjenje troškova puta, ali i ono drago - nestao
je onaj ogro-man fizički napor koji je svakog iscrplji-vao toliko da su
mnogi odustali od "prodo-ra na istok".
To je bio putokaz još nečemu - osniva-nju filijala i u drugim
dijelovima planete, svagdje gdje se za to ukaže prilika. Baš će se u
subotu o tome raspravljati i razraditi dalja taktika.
To jest kredit koji joj je davao otvorene ruke za sve što čini, ali Jan
nije mogao tek tako ih dizati, ako mu je bilo bilo što neja-sno.
To je druge iritiralo, pa kad ju je prošli put upitao nešto što mu se
činilo nejasnim, samo ga je ona zaštitila od gnjevnih mla-dih Ijudi
koji su joj se željeli i na taj način dodvoriti, povlađivati i onda kad za
titn nije bilo potrebe.

43
Ali, lako je bilo Janu zbog njih. Njega su mučile vlastite brige. Sve što
je i on že-lio, jest s ovom djevojkom barem popiti kavu. Ona mu se,
iako mlada, tako činila ozbiljnom, pa čak i nedostižnom, da nije znao
odakle da krene da bi mu to ipak uspjelo.
I onda se, kao i obično u životu, to de-silo sve slučajno.
Vraćao se poprilično kasno iz ureda, i nabasao na nju. Vidio je,
naime, jednu ženu na cesti kako stoji ispred podignute haube. Stao je,
i tek tad vidio da je to ona.
- Problemi? - upitao ju je, a njemu se tad učinilo da se obradovala što
je naišao.
- Nije za žene auto - kaže moj tata i ima pravo - rekla je tako
normalno da je on po-mislio da se ona uvijek vlada onako kako to
zahtijeva situacija.
-1 ja sam slično mislio, za mnogo što kad su u pitanju žene, ali morao
sam svoje mišljenje revidirati.
-Zar?
- Pa zar izgledam kao netko tko ne bi priznao da je pogriješio?
- Možda i da.
- Eh, onda vas ili vaši pogledi ili vaši osjećaji varaju.
- Vjerojatno - rekla je, sad mu se učinio manje sigurno i tako ženski.
Mogao bi taj zvuk nazvati čak stidlji-vim. No odmah joj je i prišao,
blago je po-maknuo od motora, pogledao ga i tek kon-statirao:
- Bojim se da vi i ja ovdje ne možemo učiniti mnogo.
- Štomuje?
- Mislim da vam je nestalo ulja, bojim se da je nastao i neki veći kvar.
-1 što da radim?
- Pozvat ćemo pomoć, a ja cu vas odve-sti kamo želite. Možemo, ako
želite i ne-gdje nešto popiti. Sigurno ste imali napo-ran dan.
- Kako znate?
- A kako ne bih znao kad se vrac"ate u ovo vrijeme umjesto da ste
negdje na ne-koj zabavi, ili barem u društvu koje bi vas, ako ništa
drugo, a ono uveseljavalo.
- Bilo bi to sjajno, ali niti imam takvo društvo, niti me išta više može
baš uvese-Ijavati, osim posla.
- To nije dobro.
- Oh, Bože, i tko mi to govori?

44
- Onaj tko zna kako je to.
- Znači, isto?
-1 gore, jer meni je mnogo godina više no vama. Ja sam postao već
problem koji zabrinjava ne samo roditelje.
- Zar i vi?
- Oh, pa i ja sam nečija kći.
- Mislio sam da samo ja s tim muku mu-čim.
- Ako vas to tješi, nismo sami. Ovo je ta-ko čudno vrijeme. Ponekad
mi se čini razlo-žnim očeva briga što sam sve to preuzela.
- Pa, da budem iskren, i razumijem ga. Ovo što radite, bilo bi dosta i
za neka čvršća pleća.
- Mislite i vi da je ženama mjesto u kući?
- Ne baš to, i ne baš tako, ali mislim da i one moraju znati, ako su
pametne, dokle mogu ići.
- A za muškarce, to ne vrijedi?
- Vrijedi za sve. Ali, muškarci su Ijudi drugačijeg kova.
- Kako to mislite?
- Mi radimo, ali ne unosimo se toliko u to koliko žene. Mi radimo, ne
Ijutite se i ne shvatite pogrešno, samo mozgom, a žene tu uključe i
srce. A to zajedno vrlo je efika-sno, ali strahovito umara. Mislim da je
i kratkotrajno.
Zamislila se nad ovim što je rekao, ali nije dugo šutjela.
No, ono što je čuo da izgovara, nije mo-gao vjerovati da to čuje:
- Imate pravo. Ali, takvog smo kova. I ja se pitam, kad sve ovo
dovedem u kakav-takav red, što ću dalje.
Izletjelo mu je, ali valjda ga je ona tako fascinirala da nije ni mislio:
- Udati se.
Oćekivao je paljbu, ružne riječi, a ona ga je tek pogledala širom
otvorenih očiju, i čak sa smiješkom odgovorila:
- Pa, vi kako da ste odgajani u mojoj kući.
- Što to znači?
- Tako govori moj otac. On je išao čak i dalje.
- Volio bih čuti.
- On misli da je ženi mjesto u kući, ra-đati djecu, brinuti o njima i
mužu, i ono najvažnije - čuvati ognjište.
- Još to misli?

45
- Ako mislite je li fasciniran onim što sam pokrenula, ništa od toga.
On drži to ženskom lukavošću, ali ono što on misli o ženskom
vođenju poslova, ništa se nije pro-mijenilo. On, bi, recimo, bio
presretan da je vas vidio na čelu naše tvrtke a ne mene. On je to
jednom, dok vas još nisarn ni po-znala, i rekao.
- Smijem li primijetiti da ga razumijem? Ali ne zato što je mene
poželio u svojoj tvr-tki, nego što je protiv toga što ste se vi to-liko
angažirali.
- Smijete, jer nisam ništa drugo ni od vas očekivala. Eto vidite, baš to
me goni da se glupo dokazujem iako ne vidim pravog ra-zloga tomu.
Jer, da ništa više ne učinim, uči-nila sam dosta. Čak i previše. Ali, u
čovje-ku postoji neki ludi nagon za neprestanim dokazivanjem, iako
ne zna ni kome ni zašto. Čak je sve, kad se malo bolje razmisli, to
besmislica. Ali, to je, valjda, tako. Nikad ni-tko nije ni od čega
odustao kad se popeo na pijedestal, nego je išao dalje do vlastitog
pada. Ato je dokaz još nečemu...
-Čemu?
- Da smo svi samo Ijudi. I to je ono po-zitivno u svima nama.
Pogotovo kod onih koji su svjesni svojih pogrešaka.
-Vitojeste?
- Mislim da da.
- Bože, mislio sam da u vama čuči neka draga osoba.
- Razočarani ste?
- Ne, naprotiv. Ali, kako bi bio da vam pozovemo pomoć, a da potom
ipak odemo na neko piće?
- Molim vas. Rekla je opet tako jedno-stavno da se nije još malo ni on
snašao.
Pomoć je došla za desetak minuta. Ono što je mehaničar rekao, bilo je
točno ona-ko kako je rekao i Jan. Tek ju je značajno pogledao i
izustio:
- Tko je ženama dao volan u ruke, be-dastijijeodnjih!
Oboje su se na tu primjedbu nasmijali, dali mehaničaru podatke, a
potom se njih dvoje uputili prema jednom malom resto-ranu koji se
nalazio nedaleko mjesta gdje su se našli.
Pristojan lokal, čak domaća atmosfera, Ijubazna posluga, djelovala je
na njih obo-je tako da su se počeli osjećati kao da su negdje doma.

46
I nije se stoga bilo čuditi da sve što se dalje dešavalo, nalikovalo je na
neki san.
Ona je pričala o svom životu na način kako to nikom dosad nije, a
nije ni on škr-tario u pričama o sebi. Tek se jednom zau-stavio i to
kad je spominjao ženidbu i pra-vu curu, kako je to običavao govoriti
nje-gov otac.
- Zar s nijednom dosad nisu bili zado-voljni? - prekinula ga je usred
rečenice.
-Ma, kakvi!
-1 što vam je činiti?
- Pa, sad već znam.
Odjednom je nastao tajac, Janu se čini-lo da je čak pocrvenio, ali ni
ona se nije osjećala kao u početku razgovora. No, onda je opet
uslijedilo iznenađenje. Rekla je bez imalo krzmanja, čak nekako
opuštenije nego bi to on mogao:
- Možda bi bilo dobro da ih upoznamo.
- Koga?
- Pa naše očeve.
Vi ste puni ideja. I to onih koji se tek u početku čine nemogućim, a
zapravo je sve " tako jednostavno.
Kad je Jan htio još nešto dodati, njoj je zazvonio mobitel. Zastao je,
željno iščeku-jući da čuje tko je zove.
Bio je siguran da je to netko s kim se trebala naci, možda čak i neki
dečko. No, nimalo se potom nije iznenadio kad je čuo tko je na liniji:
- Tata, ne brini. Javila bih ti se za koju minutu. Pokvario mi se auto i
morala sam zvati mehaničara. Na sreću, slučajno je tuda prolazio
gospodin Holder i on mi je pomogao oko svega. A sad s njim
pijuckam kavu u jednom restoranu nedaleko mjesta gdje mi se to
desilo.
Nije dalje rekla ni riječ, ali dao bi tko zna što da je mogao čuti što to
ona tako po-zorno sluša. Bila je iskrenija nego je to itko mogao
očekivati.
Pitao se je li ona doista takva, ili je ta-kva zato što to što govori, ništa
ne znači. Jer, čim je završila razgovor s ocem, odmah mu je sve
ispričala, čak dodala i poneki svoj komentar.
- Znala sam. -Što?

47
- Kad čuje da sam s vama, da će biti sre-tan. I više od toga. Da je znao
da postoji mogućnost da vas sretnem i prije, bacio bi auto u jamu
samo da se svi ondje nađete.
- Kako da to sad tumačim?
- Bože, pa jednostavno. On misli da ste vi čovjek kakav bi se morao
naći uz njego-vu keer, jer bi bio garancija da će nad njom bdjeti, da
će je i paziti i voditi, a ona će si-lom prilika biti utišana, i čije će
ambicije polako nestajati.
- Onda se vara.
- Vi ne mislite tako?
- Mislim nešto malo drugačije.
- Kako? Voljela bih to čuti.
- Mislim da se žena i muž trebaju nado-punjavati, a ne da jedno bude
u službi dru-goga. Jer, to bude najčešće razlogom ka-snijeg
nerazumijevanja, pa i kraha braka koji to nije trebao doživjeti. Ma,
nisam ja muški šovinist, iako neke moje rečenice, naročito ako se
izvuku iz konteksta, mogu tako zvučati.
- Cudan ste vi čovjek, Jan.
- A kako bi bilo da mi kažeš ti?
- Dobro - opet je rekla bez imalo nećka-nja, opet je to bilo ponašanje
cure koje po-jednostavljuje stvari kad god je to mogu-će. Valjda je
zbog toga tako i uspijevala u svemu čega se prihvaćala.
lako su raislili ostati tek na piću, taj nji-hov prvi zajednički izlazak,
slučajan, doduše, pretvorio se ugodan razgovor koji je potrajao gotovo
do ponoći. I da on nije pogledao na sat i rekao joj kako će otac si-
gurno brinuti, ona se još ne bi ustajala. No, i tad je, opravdavajući se,
rekla:
- Nećeš vjerovati, ali moj otac sad ne brine.
- Zbog toga što si sa mnom? -Da.
- Pa ako je tako, kako bi bilo da se i mi malo raskalašimo?
-Kako?
- Zar to čak i ne znaš? -Ne.
- Onda te vodim na jedno mjesto gdje zasigurno nisi bila, ili nisi dugo
bila.
- Kamo?
- U jedan noćni klub. Može?

48
- Može, jasno da može. Kad je bal, nek jebal!
Za manje od pola sata bili su u središtu grada u klubu koji joj se i nije
činio raska-lašenim, kako je to ona shvaćala. Atmo-sfera je bila
pomalo romantično-erotična, ali daleko je to bilo od neke prostačke
atmosfere.
Plesalo se, dosta intimno, ali to joj se sad činilo sjajnim. Poželjela je i
ona da s njim zapleše baš tako, i da je nije on po-zvao na ples,
zasigurno bi ona njega.
lako je rado plesala, u zadnje vrijeme sve je manje izlazila. Čak je i
Isabel bila na nju Ijuta i sve ju je manje pozivala jer bi je ova uvijek
odbijala ispričavajući se poslom.
No, ovako kako ju je on vodio, nije ni-tko dosad.
Pitala se je li on u svemu što radi savr-šen, ali ni njegove se misli nisu
mnogo ra-zlikovale od njezinih. I on je imao mnogo plesnih
partnerica, ali ne i ovakvu.
- Mora da si ti nekad bila balerina - re-kao juje sve je čvršce stišćući.
- Nisam, ali silno sam uvijek voljela ple-sati. To mi je, a kako je tata
govorio, od mame. Jednom mi je čak rekao da bi ga bila ostavila da je
naišla na boljeg plesača od njega.
- Ne bih rekao.
- Otkud ti sad to? Pa ti je nisi poznavao.
- Poznam ti oca.
- Ali, kako? Nisam to znala.
- Pa ne onako kako ti misliš. Ali toliko sam čuo o njemu, a neke sam
njegove po-teze i pfatio, i činilo mi se da je on, pokraj moga gazde,
pravi. Voli svoj posao, voli profit, ali najviše voli Ijude. Pa to se sve
rjeđe sreće u svijetu. Zapravo, i čudi me kako se održao s takvom
postupcima.
- Bio je već na rabu.
-1 tad si se pojavila ti?
- Jesam, ma što ti pritom mislio.
- Mislio sam nešto drugo...
- Reci, ako je to za govorenje.
- Mislio sam da će Evan preuzeti ko-mandu.
Htio je reći još nešto, ali ona ga je pre-sjekla:
- Pa, nije ni to bilo nemoguće.

49
- Ali, ti si to spriječila. I dobro je da jesi.
- Ne sviđa ti se? -Ne.
- Zašto?
- Zato što bi sve srušio što je tvoj otac gra-dio. On je od onih koji
zbog novca ne vidi čovjeka. A meni je to strano. Zar tebi nije?
- Odgovorit ću ti protupitanjem - zar moj postupak govori drugačije,
iako je, i to se mora priznati, on vrijedan, pa do neke granice i odan.
- Vidiš, baš to što si rekla, do neke gra-nice, mene žalosti. Ja priznam
onu odanost kad netko ostaje uz tebe i kad su njegovi interesi - upitni.
- Pa, i to je točno, ali nitko nema pravo zbog svojih pogrešaka druge
dovoditi u ne-zavidnu situaciju.
- Ne brani ga jer cu postati Ijubomoran. -Ti?
- Zar ja nemam na to pravo? Zar ti doi-sta misliš o sebi kao o djevojci
koja ne iza-ziva poglede svih muškaraca koji se nađu uza te. I ne
samo tih.
- Pa, i ne baš jer mene svi ti pogledi i ne zanimaju. Mene zanima tek
poneki, ili da budem preciznija, tek jedan.
- Bio bih sretan kad bih to bio... Opet ga je iznenadila, čuo je ono o
če-
mu je maštao
- Ti si to. Možda ceš me pogrešno shva-titi, možda ću izgubiti na
svom ugledu, jer si neki dan rekao da ga imam, ali tako je.
Šutio je, tek ju je malo jače stisnuo u plesu, ali nije mogao to ne
komentirati, nije mogao ne reći istinu jer ju je i ona govori-la.
- Nikad nisam nikoga sreo kao što si ti. Jer da jesam, ne bi još bio
sam. Tako bih s tobom volio biti stalno, imati te uza se, ču-vati te,
tetošiti i njegovati, baš onako kako to misli tvoj otac da bi trebalo...
Samo kad bi mi ti to dopustila...
- Koja bi ti žena mogla odoljeti, Jan? -upitala ga je opet tako prirodno,
tako iskre-no, da je on ostao bez riječi.
-Značilito...?
- Znači da sve što si rekao, želim... Že-lim i više.
- Presretan sam, Karen. Ni u snu nisam sanjao da će mi se ovako
nešto desiti kad sam već izgubio sve nade. Možda mi nec"eš
vjerovati, ali prvi put kad sam te vidio, znao sam da ćemo se još

50
sresti, ali i ne sa-mo sresti. Vidio sam te kako izlaziš iz bol-nice, kako
jedva od tuge ideš, i već sam tad poželio zaštititi te.
I umjesto da bilo što više kaže, poljubio ju je u kosu, a zatim je
zagrlio.
Iznenadila se kad joj je potom rekao:
- Odvest ću te sutra polije sastanka k mojima. Znam da ćeš im se
svidjeti, znam da će biti konačno sretni.
Nije ništa rekla, osim što je sad i ona ućinila pokret koji je mogao
značiti samo jedno - veselim se tome.
Naslonila je, naime, glavu na njegovo rame.
Ako se nekom desila Ijubav, onda ne kad su je, kako se to obično
kaže, najma-
nje očekivali, nego kad su je najviše želje-li, onda se desila njima.
Čudno je kako je tako nešto uopće mo-guće,
Našli su se, i bez nekih velikih riječi re-kli ono što osjećaju, što žele,
ali i čemu se nadaju.
lako je toliko toga još tu bilo za rec"i, sad im to i nije bilo važno. O
tome će poslije, sad je najvažnije da su se našli, da su si re-kli da su
sretni i da će sve učiniti da tako ostane.
Sedmo poglavlje
Sve ovo što se dešavalo Janu, ali i oko njega, zbunjivalo ga je. On,
inače odrješit i brz čovjek, odjednom nije znao kako or-ganizirati ne
sarno život nego i posao.
Mnogo toga bi započeo, ništa nije do-veo do kraja, jer bi sve
počimalo i zavr-šavalo razmišljanjima - o Karen.
Čak je i put u Sofiju odgodio jer su bili planirali na nj otići zajedno,
da bi ga pred sam odlazak Karen otkazala uz obrazlože-nje koje on
baš i nije razumio, jer njemu odjednom nije ništa bilo važno do - nje.
- Silno sam to željela, ali desilo se to što jest, i ja ne mogu Ijude koji
mi dolaze, ne dočekati. Možda sam i mogla sve to odgo-diti da nisam
na to zaboravila. Ti si me zbu-nio, kao što me neprestance zbunjuješ
jer dešava mi se nešto što mi, možda, u ovom trenu i nije trebalo. Ili
barem ne ovako sna-žno. Toliko da nekad ne mogu vladati sa sobom,
da si ni misli ne mogu usredotoči-ti na ono što bih morala. Sva je
sreća da me jedan Slovenac sinoć nazvao i podsjetio na dogovor. Ne
smijem se ni sjetiti što bi se desilo da su došli, a ja sam s tobom u

51
Europi. Ispala bih na samom početku po-sla - neozbiljna. A to bi bio
debakl ne samo za mene nego i za sve nas. Mi si tako nešto ne
smijemo dopustiti.
Da je bio manje zaljubljen, ili da je tek malo više razmišljao, znao bi
da je baš tako kako je rekla, a ovako sve rnu se činilo kao nešto što ne
ukazuje na ono što on želi - da sve ostavi, da sve zaboravi kad je on i
nji-hova veza u pitanju.
Jer, on se baš tako ponašao, on je, a sad mu je i to došlo u glavu,
počeo se vladati kako dječačić koji misli samo na svoju curu.
Ona je, pak, bila sigurna da on to razu-mije, jer tko će ako neće on,
koji je i sam ci-jeli život, čak i dulje od nje, u svemu tome.
Možda je i to bilo razlogom da nije ni primjećivala njegovu
zabrinutost, pa čak i tugu, zbog otkazanog puta. Tek mu je na kraju
dobacila:
- Ti se lijepo provedi, ali i malo vidi ka-kvi su nam izgledi u Sofiji.
Nije ni ta ze-mlja nezanimljiva, a preko nje možemo i dalje. Ti znaš
što bih ja željela, ali i što bi to značilo za privredu cijele Amerike.
Nije joj taj tren rekao da neće na put bez nje, ali donio je čvrstu
odluku da tako bude.
Dvojio je jedino da li da na večer ode u komoru, bez najave, i da vidi
tko su ti mla-
di Ijudi koji dolaze i zbog kojih je otkaza-la put, ili da joj, ipak, javi
da će doći. Zašto ga je ovo prvo više golicalo, nije si htio pri-znati, ali
neki crv sumnje mu nije dao mira - da nije među njima netko tko je
privlači i na drugi način a ne samo poslovno.
Jesu li to bile prve klice Ijubomore ta-kođer nije znao, ali ipak joj nije
javio da će im se tu večer pridružiti.
Ono što ga je ipak malo smirivalo, bilo je to što su mnogi već znali da
je iskra između njega i Karen frcnula i da se pla-men Ijubavi
rasplamsao.
Kad bi mu bilo teško, kad ne bi znao što da radi, pogotovo otkad je u
vezi s Karen, uvijek bi otišao k svojima i na neki način im se izjadao.
Valjda nitko nema takva ticala za sve ono što muči djecu kao majka.
Čim ga ugledala na vratima, odmah ga je upitala:
-Problemi?
- Kako znaš? - bio bi njegov standardni odgovor,

52
- Najprije si došao bez najave, potom u vrijeme kad se radi, a i otkad
si s Karen, nekako češce dolaziš. Samo, meni se čini da si bezrazložno
zabrinut. Da si je tražio svijećom, ne bi je našao. I što je još važni-je,
ne igraj se sa srećom.
- Ne igram se, ali se bojim da se nešto ne desi, nešto što je izvan noga
dometa odiučivanja. Meni se Karen sviđa, ne tre-ba posebno otvarati
oči da se vidi da sam i zaljubljen u nju, ali kako s njom stvari sto-je,
to mi je teško reći.
- Ne razumijem te.
I on je odjednom postao otvoreniji, i pri-čao o nečemu što prije bilo
nezamislivo. Rekao je majci sve dvojbe, rekao je čak i ono o čemu je
tek mislio, ali ona ga, očito, baš kao ni Philip, nije do kraja razumjela.
Vidio je to po pitanju koje mu je uputila:
- Ne misliš, valjda, da je otkazala taj put jer je nekog čekala da dođe
iz te zemlje?
- Ma ne, možda, baš tako striktno, ali zar joj je posao važniji od naše
Ijubavi?
- Sve joj je važno, Jan. Zar ti se ne čini da se njoj odjednom toliko
toga dogodilo da je pomalo i zbunjena. I, barem ja to tako shvaćam,
prilazi prvo onom problemu gdje je nesigurna.
- Kako to misliš?
- Voli te, jedva je dočekala da te našla, ali sad kad si tu, sad se
usredotočuje na ono drugo, ono u čemu još pliva. I mislim da ceš
učiniti najbolje ako joj tu pomogneš.
- Bih, ali...
- Ali ona to ne da? To si htio reci?
- Kako znaš?
- Poznato mi je to.
- Što god joj predložim, ona ima protu-prijedlog. Neki put mi se čini
da joj idem na živce, da bi me samo čas poslije toga pi-tala je li dobro
nešto učinila. To je da polu-diš, da ne znaš što da radiš. Tako nešto
ni-sam mogao ni sniti da će mi se desiti.
- Ponašaš se, vjerojatno, kao i njezin otac.
- Što to znači?
- Znači da si tutor, da drhtiš nad nečim nad čim niti trebaš niti smiješ.
Ona je ko-načno dočekala svojih pet minuta, ona je cura koja zna

53
kako treba raditi, i sad joj, kao i svakom početniku, treba podrška a ne
tutorstvo. Kani se toga i sve će biti u redu. Ja to znam, ja to osjećam.
lako joj je htio reći što je naumio za ve-čeras, ipak je u zadnji čas
odustao. To bi bilo previše, to bi i nju uznemirilo, a mo-žda ga i
prikazalo u drugom svjetlu. Istina, možda bi i ona trebala znati da je
on neki drugi dečko od onoga kakvog su ga svi do-sad doživljavali i
poznavali, ali možda je bolje da sve ostane po starom.
Karen je bila zaljubljena, i to toliko da se bojala kako će sve to ispasti.
Jest da je Jan pokazivao otvoreno i pred svima da mu je draga, ali što
je to moglo značiti. Onoliko koliko je čula o njemu, nije to bilo ništa
novo. Imao je on cura i cura, ali sa svakom je u početku bilo tako.
Nešto joj je tako i na-tuknula i Isabel, samo što se ona toliko na-Ijutila
na ju da se ova brzo povukla.
Bila je Ijuta što je zaboravila na te Slo-,vence, tim prije jer se veselila
tom putu u Sofiju s Janom. Lagala bi da je to bilo samo zbog posla,
iako bi bilo sasvim u redu spo-jiti, kako se ono kaže, ugodno s
korisnim. Ali, sad je tako i nema smisla razbijati gla-vu što bi bilo
kad bi bilo. Ili, još gore, kad ne bi bilo.
No, sve ju je to ipak oneraspoložilo, čak toliko da to nije ni skrivala. I
na očev upit je li nešto ne ide onako kako je zamislila, bez ikakvih mu
je ograda odgovorila:
- Pa i ne ide.
- Ne očajavaj, U poslu se zna dešavati i nešto s čim nismo računali.
- Ne radi se o poslu - rekla je malo tiše, na što se otac, ali sad manje
zabrinuto, tek nasmijao.
- Onda je neki nesporazum s Janom.
- Da. Zbog toga što si otkazala taj put?
- Pa ja mislim da mu to nije bilo pravo.
- Nije se ni čuditi.
- Ali, tata, pa nisam mogla te Ijude ne dočekati, a pozvala sam ih.
- Jesi.
- Ali, kako?
- Mogla si na nekoga prenijeti ono što im imaš reći i bilo bi sve u
redu. Čak si mo-gla zamoliti Sudburyja da s njima porazgo-vori. Sve
to ide u taktiku, i oni moraju shvatiti da se kod nas drugačije radi

54
nego kod njih. Na taj bi način svi bili zadovolj-ni, a i ti sama. Ovako,
da sam ja na mjestu toga Jana, svašta bih pomislio.
- Što, na primjer?
- Pa, recimo, da ti je važniji posao od njega...
- To bi mogao pomisliti netko drugi, ali ne i on. On zna što je posao.
- Baš zato što zna, zna i ovo što sam ti sadjarekao.
- Bože, neke stvari neću nikad shvatiti.
- Hoćeš, samo ne smiješ upasti u zam-ku u koju smo svi, prije ili
kasnije, upali.
- Koju?
- Nema ničega važnijeg od privatnog ži-vota. Ako tu budeš sretna, sve
c"e drago biti lakše. Jer, kuća je oaza mira. Onaj tko se ima kamo
vratiti, taj će lakše raditi i stvarati.
- Znači, pogriješila sam?
- Jesi, ali ništa nije nepopravljivo. Još sve može leći na svoje mjesto.
-Kako?
- Smisli nešto.
- Jan ti se toliko svida?
- On je zet kakvog bi svaki otac mogao poželjeti za svoju kćer. lako,
ne znam kako cete sve to uskladiti.
-Što?
- Pa te vaše poslove. On je duboko u toj tvrtki, on je silno odan tom
Farrigdonu, što je u redu, ali mi smo ipak konkurenti.
- Ne moramo biti. -Ali,kako?
- Možemo zajednički nastupati, pogoto-vo prema vani.
- Razmišljala si i o tome?
- Čudi te?
- Pa, ne znam što da ti kažem, ali nisam znao da možeš voditi bitku na
toliko fron-tova.
- Mnogo toga ja mogu, osim što zapi-njem ondje gdje bi najmanje
trebala,
- Ma sve će to biti u redu - rekao je For-man, ali činilo mu se da je kći
i dalje zabri-nuta
Mora da ju je ipak kosnulo to što je čula, a najviše zbog toga
odgođenog puta. Jer, shvatio je on ono što ona još nije - Jan je sve

55
podredio njoj, a ona je, vjerujući da je to normalno, ponašala se onako
kako on nije, barem ne dosad, naviknuo.
Znao je Karenin otac da će tu biti još mnogo, mnogo problema, ali
gdje ih nema kad se jedna Ijubav rađa.
To ga i nije toliko zabrinjavalo jer je čvrsto vjerovao u tog mladog
čovjeka. Vje-rovao je da on neće dopustiti da se razbu-ca nešto što je
navješćivalo pravu i istinsku Ijubavnu priču.
Karin je ne baš veselo išla na tu večeru sa Slovencima. Nije da joj
nisu bili simpa-tični, nije da se ne bi zabavila da nije bilo onoga sad
važnijega - Jana.
Bila je glupa što je povjerovala da će je on razumjeti, jer, kako i bi,
kad je on sve podredio, kako je i njezin otac rekao, njoj, a ona se, pak,
sva usredotočila na taj posao. Kao da će joj on pobjeći.
Umjesto toga, mogao bi joj pobjeći Jan. I sad kao da je tek bila
svjesna jednoga -ništa joj ne bi vrijedilo da njega izgubi. Sve je bilo
ne manje važno nego apsolutno ne-važno kad bi opet ostala sama.
Sad je razmišljala i o Isabel i njezinoj sreći što je srela Toma, dečka
koji nije bio baš ambiciozan, ali kao da je to važno, kako bi govorila
Isabel, kad ima niz drugih kvaliteta koji ga čine onim što jest - čovje-
kom njezinih snova.
Pa, ako je to Tom Isabel, kako to ne bi bio Jannjoj.
Glupa sam, zaključila je kad je već ula-zila u salu gdje su se nalazili
njezini gosti.
Bilo joj je čak i neugodno što, kako je ona mislila, kasni, i samo što je
bacila po-gled na sat, vidjela je da je došla čak i de-setak minuta
ranije.
No, sve njezine dvojbe, pa čak i nera-spoloženje je nestalo kad ih je
vidjela ona-ko ozarene i sretne kad su je ugledali. I kao da se poznaju
cijelu vječnost, Janez joj je prvi pristupio, zagrlio ju je tek je upitavši:
- Smeta li ti to?
- Što? - upitala ga je, iako joj je bilo ma-lo neugodno zbog te
intimnosti. Jer, u Ame-rici se baš nisu razbacivali nježnostima u
ovakvim prilikama, ali valjda je kod njih tako, zakljućila je i sa
svakim od njih tro-jice izmijenila je poljupce.
Cijela je večer poslije tog srdačnog po-zdravljanja protjecala samo
kako se pože-Ijeti moglo.

56
Nakon razgovora koji je bio služben, ali kratak i konstruktivan, oni su
predložili da bi bilo dobro kad bi se sutra našli i s pred-sjednikom
komore.
- Zašto? - nije se mogla suzdržati Karen da ne upita, tim prije što joj
je nešto slično rekao i otac.
- Pa, kako zašto? - Janez je prvi upitao. - Kod nas ništa ne ide, barem
ne na drža-vnoj razini, bez da njega ne upoznamo i s namjerama i sa
željama. Zar jod vas to nije tako?
- Ne znam, da budem iskrena. Sve ovo je i za mene novo.
- Nadam se da se ne Ijutiš - sad je i Boris rekao ono što mu se činilo
važnim.
- Ne, ali da sam znala da vam je on to-liko važan, ja bih učinila nešto
drugo.
- Što? - u razgovor se sad uključio i Milko.
- Imala sam jedan drugi plan.
- Još nekog uključuješ u igru?
- Ma ne. To je nešto sasvim privatno.
- Ako je tako, onda mi je žao.
- Ne mari - rekla je tek da nešto kaže, ali Janez je to shvatio ozbiljnije
nego je to ona željela. Čak je nastavio:
- Volio bih da ti nismo poremetili račune.
- Voljela bih i željela da niste, ali, tko zna...
- Neki momak? -Da.
-1 što sad?
- On je na put u Sofiju otišao sam.
- A planirali ste zajedno? -Da.
- Ali, zašto nam to nisi rekla?
- Zaboravila sam na naš dogovor i da me nisi nazvao, ja bih otišla.
- Smola!
- Ma ne brini. Ako mu je stalo do raene, shvatit c"e, a ako nije, znat
ću na čemu sam.
- Ne sviđaju mi se tvoja razmišljanja -rekao je Janez, ali da bi je
nekako smirio, slavenski, kako joj je rekao, prišao joj je, zagrlio je i
lagano poljubio u kosu.
Začudo, nije se branila, tek je svojom rukom potražila njegovu i
lagano je podragala.

57
Osjetila je u tom trenutku s tim mladim Ijudima neku posebnu
bliskost, i jedino što je poželjela jest da je i Jan tu da ih upozna i da
vidi što je sve učinila i kako je zapra-vo povezala i zemlju, i trgovinu,
ali i ono najvažnije - Ijude.
No, u trenutku kad je ona izmjenjivala nježnosti s Janezom, naišao je
Jan.
Sledio se kad ju je vidio u takvom sta-nju i raspoloženju, i jedan čas
nije znao što da učini. Ako uđe, ispast će, kako ti Balkanci znaju reći,
papak, a ako ode, tko zna kako će sve to završiti.
Stajao je, možda, čak i nekoliko minu-ta tako, a onda je ipak odlučio -
otići.
Imao je iluzije koje su, očito bile neosno-vane, zaljubio se u curu
kojoj je bio simpa-tičan, koja je čak mislila i da ga voli, ali to je bila,
možda, više njezina želja nego stvar-nost. Najvjerojatnije je bila pod
utjecajem oca koji gaje obožavao, koji je želio ono što nije i ona - da
se njih dvoje zauvijek spoje.
Iza njega je bilo životno iskustvo, on je prošao svoje, on se htio
smiriti, a pred njom je tek stajao život. I ona mora proći ono što je on
prolazio, i ona se mora, ne u bukval-nom smislu riječi iživjeti,
ali,recimo, da se mora naučiti živjeti.
Bojeći se da ga netko ne vidi, brzo se pokupio i krenuo prema svom
autu.
Nije primijetio kako iz jednog drugog auta u taj tren izlazi nitko dragi
do predsje-dnik komore.
Ovome je bio dovoljan tek jedan pogled da shvati da se ovom momku
nešto desilo.
No, nije mu ovako na cesti i u mraku že-lio ništa govoriti već ga je
ostavio u uvje-renju da ga nitko nije vidio. Znao je da se unutra nešto
dešava što ga je izludilo.
I čim je ušao unutra i spazio Karen s ovim momcima, znao je da je
nesporazum očit, ali bojao se sad i ishoda. Jer, još je i on vidio ruku
mladog Slovenca ovješenu oko Kareninog vrata. Nije u tom času znao
bi li im se javio ili ne, ali zaključio je daje bolje da ostane
neprimijećen. Ali, učinit će sutra ujutro nešto drugo. Čim dođe u
ured, nazvat će Karen i Jana i pozvati ih k sebi, ali neće izostaviti ni
Slovence. On je bio si-guran da je ona zapostavila njega ne zbog toga

58
što joj se bilo koji od njih sviđa, nego zato što je mislila da ih ne može
ne doče-kati kad ih je pozvala.
- Mala budala - izgovorio je to glasno i okrenuo se da krene nazad
kući.
Došlo mu je da isti čas nazove Formana i da mu kaže što je vidio, ili
barem da sa-zna je li Jan rekao da ide ili je ostao da vidi kako stvari s
njom stoje.
Odlučio se da ga ipak nazove. I čim je zatvorio vrata svoga stana, tako
je i učinio.
Ono što je čuo, zgromilo ga je. Veliki šarmer i zavodnik pao je na
prvom ispitu na kojem bi malo koji i s manje iskustva -izjedala ga je
Ijubomora. Nije otišao ne put, ostao je jer je htio vidjeti zašto ona nije
mo gla otkazati taj put zbog nekih tamo mo-maka. I ono što je večeras
vidio, dalo mu je za pravo da to što je učinio, baš je ona-ko kako je i
mislio da jest.
16
Glupa mladosti, slijepa Ijubavi zar se sve može mijenjati osim toga -
da se uvi-jek mora nešto zakomplickati kad ne bi tre-balo.
Eh, on neće dopustiti da ovo dvoje pati i da se muči bezrazložno.
Osmo poglavlje
Karen je bila iznenađena kad ju je na uranak nazvao Sudbury i tek
rekao:
- Mislira da bih i vama, a i cijelom tom vašem pothvatu, dao značenje
kad bih da-nas pozvao vaše goste ne samo na razgo-vor nego i na
ručak. Sto mislite o tome?
- Mislim da je to sjajno, samo ako ima-te toliko vremena. Jer, kako ste
i sami re-kli, to neće rnnogo značiti samo njima, to će mnogo značiti i
meni.
- Pozvat ću i Jana jer mislim da bi bilo dobro da se i on s njima
upozna - rekao je kako bi ispitao njezinu reakciju, ali i saznao zna li
ona uopće da je on u Philadephiji.
- On nije, na žalost, ovdje. -Ali,kako?
- Pa otputovao je u Sofiju jer smo se bili dogovorili da idemo oboje,
ali ja sam na moje goste zaboravila. I zamislite kakva bi bruka pukla
da u zadnji čas nisam saznala da oni dolaze.

59
- A zašto bruka? Pa primio bih i ja, i sve bi bilo u redu. Trebali ste mi
to reći. Za vas je bio važniji taj put, nego sve drugo. Volio bih kad
biste počeli na taj način razmišljati.
Još jedan koji misli kao i njezin otac, za-ključila je, ali sad je kasno.
Sad će učiniti to što joj on predlaže, pa, možda bi se mo-gla pridružiti
Janu čim svoje goste otprati. Oni su odlučili ostati malo dulje ovdje i
proputovati Amerikom. Bilo joj je na vrh jezika da mu to i kaže, ali
bolje je, možda, da o tome razmisli i da se što manje zali-jec"e,
Predsjednik je bio siguran da nju muči zašto nije tako učinila, ali što
bi tek bilo kad bi znala ono što on zna. Bio je sam na sebe ponosan
što čini ovo što čini, uvjeren da će sve završiti baš onako kako je on
to predvi-dio. Bilo mu je čak smiješno čime se pod stare dane bavi, ali
valjda je to uvijek tako. Kad nemaš svojih briga, brineš tuđe. No,
najmanje mu je to bilo važno. Imao je on i neke druge planove. Već
izvjesno vrijeme on razmišlja kako bi na svoje mjesto inau-gurirao
Jana. Jer, neće biti boljeg promica-telja američkog gospodarstva u
svijetu od njega. Sve ovo što čini, čini i zbog toga, ra-zmišljao je, čak
ne priznajući ni sam sebi da mu je to sad u drugom planu.
I čim su se on i Karen dogovorili kad da se nađu, nazvao je Jana. Bez
imalo usteza-nja rekao mu je zašto ga zove, ali čuo je i nešto što ga
baš i nije iznenadilo.
- Ma ne znam ima li smisla da se ja uo-pće pojavljujem, tim prije što
Karen i ne zna da sam ovdje. Ona misli da sam otpu-tovao, a meni se
činilo da bez nje taj put nema smisla.
- Pa to je prilika da riješite i neke svoje dvojbe. Mislim da čovjek u
životu naide na
neke prepreke koje bi mogao izbjeći kad bi bio malo fleksibilniji.
- Slažem se, ali, kako i sami kažete, kad bi bio... No, tako je to - zašto
bi nešto bilo jednostavno kad može biti komplicirano, i tako se kaže,
zar ne?
- Da, i tako se kaže, i tako biva, ali ne treba ništa propuštati slučaju.
- Onda, vidimo se u dvanaest?
- Dobro. Morat ću prije toga nazvati Karen da joj kažem da nisam
otputovao.

60
Sudbury nije na to ništa rekao. Ma što da učini taj mladi čovjek, neće
pogriješiti, jer kad je Ijubav u pitanju, nema heroja. Svi se ponašaju
po istom pravilu - strah, očaj, uznemirenost i želja...
Kad je i taj razgovor završio, preostalo mu je još nešto - rezervirati
stol u jednom od najboljih restorana u Philadephiji. Ovo nije imalo
samo službeni prizvuk, ovo je bilo i nešto čime se dosad još nije
bavio, ali činilo mu se važnijim od bilo čega - ži-vot gledati s one
druge, Ijudske strane. Pret-postaviti posao Ijubavi. I sam je činio su-
protno i kao mnogi, mnogo toga izgubio.
Karen je sa svojim gostima došla i pri-je dogovorenog vremena.
Predsjedniku je odmah upalo u oči da baš nije presretna. Vjerojatno je
i njoj došlo do mozga ono što je učinila, ali neka joj to bude škola za
bu-dućnost. Ništa nema važnije od Ijubavi.
Naoko, sve je bilo u redu. Razgovori su počeli, kako se to i inače čini,
neformalno, da bi svaki čas bili sve sadržajniji.
I kad je Karen počela iznositi neke svo-je ideje, naglo je zastala. To su
svi primije-tili, ali i shvatili o čemu je riječ.
U dvoranu je ušao mladi čovjek, naoko smiren, ali predsjeđnik koji je
znao situa-ciju, znao je da baš i nije tako.
Laganim naklonom sve je pozdravio, a potom prišao Karen i nešto joj
došapnuo.
Svima je bilo jasno tko je on i kome pri-pada.
Tek trenutačnu zbunjenost prisutnih pre-kinuo je Sudbury riječima:
- Poštovani, pridružio nam se budući predšjednik komore, ali i ono još
važnije, budući muž vaše suradnice, I sad mi reci-te da niste došli u
Ameriku u pravi čas.
U svakoj drugoj situaciji i Karen i Jan bi mislili da je ovaj čovjek
poludio, ali ne isad.
Sad i nisu ništa čuli, jer ih nizašto i nije bilo briga, osim onoga
zadnjega - budući muž vaše suradnice.
lako su obje toliko toga imali si za reći, iako su jedva čekali da neke
stvari razja-sne, sad im je bilo dovoljno i ovo.
I jedno i drago su pogledali u predsje-dnika, a Karen je učinila ono što
nitko od nje nije očekivao, a najmanje on. Prišla mu je, poljubila ga je
i rekla:

61