DUGI IZLET

(roman s porukom)

Mojoj Najdražoj, da postane samo još jedna knjiga koju će čitati

dok u mraku, krijući svoj pogled - promatram Njeno lice

1
Negdje pri koncu, oblak se spustio na svijet - ili je svijet postao oblak. Teško se i rijetko
naziru putevi i ljudi; zrak je od vlage zasićen i težak, a mokra se kosa lijepi o ledeno čelo.
Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći kakav zaklon, toplinu, iskru pogleda i
sućuti: stigla je vjesnica kraja i nevolje. Pa dobro, neka je, jer dok je još nije bilo, ili dok se
još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti
naramak lijepih časova, prkoseći tada još nejasnoj slutnji tuge i svršetka. Zastali negdje na
obroncima gora, nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja
zelenim i blagim šumama; preplašeni tim nagovještajima skorog i neumitna kraja - znali smo
se nerijetko okretati prema drugoj obali što se nazire - hvatajući željno i snažno vesele
trenutke nekog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna života - kao tople i
nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima.

Znali smo već tada kako ćemo se jednom u životu zateći s mrakom na nekom osamljenom
vrhu – i da nas tada neće biti strah mjesta gdje smo, već onoga što će slijediti: strah od priča
samoći i o ljudima koji ne boluju i ne pate od toga jer su sami – nego su sami sebi dovoljni.

Od tog, prošloga svijeta, ostali su djelići - ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su
slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog života u
nama.

Ostale su uspomene.

2
Dok je trajalo ljeto – kao i svako – grad bijaše pust i vreo; malo se toga ili ništa u njemu nije
dešavalo pod morem svjetla, u uzduhu koji se od vreline jedva diše: ljeti u gradu - ono što je
opstalo od proljeća – zastane, zaspi i zašuti na tren, čekajući nove događaje koji će uslijediti.
Iza ljeta slijedi jesen – ona počinje toplo, mazno i meko – spajajući ljude u nove odnose i
donoseći nove događaje, raskidajući ili ojačavajući tako ono što je otprije postojalo.

Jesen učmalom i sanjivom tkivu ljeta dodaje novo – i pročišćuje staro; izazivajući ljude da
iznova pokušavaju doseći i dostići više – bilo da postojećim stvarima dodaju značenja, ili da
jednostavno – što je najlakše – traže i uzimaju nove.

Najveći broj ljudi upravo čitava života i čini baš potonje: bez nekog većeg obzira napuštaju
staro, poznato i istraženo, bacajući se strasno na novo, nepoznato i neistraženo – i tako uvijek
iznova, ukrug – do kraja vremena koje im je dano.

Rjeđi pak ustraju na istome i ne odustaju, vječito ograđujući i ojačavajući temelj što je nekoć
davno sazdan; iako mnogi pored njih putem odustaju, jer tako je – ako ništa drugo –
jednostavnije; da bi se svi ti potoci, kao male i snažne pritoke, u zimi slili u veliku i snažnu
rijeku; na površini tek na prvi pogled mirnu i tihu, a u dubini snažnu i brzu.

Naši životi – nikada nisu ravne crte, koliko god ih vježbali crtati i trudili se oko toga.

- ----

3
Ona bijaše izvanredno lijepa; ne visoka, ali uspravna i vitka; njena duga, crna i pravilna kosa
vijorila je na toplom jesenskom vjetru, a žive svijetle oči gledale svijet sa smiješkom i
bezbrižnošću. Lice joj bijaše pravilno i dugačko; a na njemu je često titrao smiješak s kojim je
na sve oko sebe gledala pomalo svisoka. Nije imala potrebu oblačiti se napadno; njena ljepota
bila je sasvim dovoljna da nigdje ne ostane nezamijećena. Smijala se tiho i nenametljivo, a u
društvu nije govorila mnogo – ali je rijetko kada izlazila iz centra pažnje, bez obzira na to o
kakvom se društvu radilo.

On je, nasuprot njoj, bio visok, šutljiv i povučen; često se dešavalo da satima u društvu ne
progovori ništa ili malo, ili da tek na koncu neke rasprave doda kakvu slabo zapaženu
rečenicu. Gledao je ljude u oči malo i kratko, kao da se čega plaši ili stidi; hodao je polako,
često na začelju, jedva mašući svojim dugim rukama i nogama.

Poznavali su se tek par mjeseci; nekoliko večernjih izlazaka u ovećem društvu nije ih,
međutim, nimalo zbližilo. Nastojao je da ona nipošto ne primijeti kako se odavna već zaljubio
u nju, pa je u trenucima samoće dugim i ustrajnim maštanjem nadomještao svoju rječitost za
vrijeme rijetkih zajedničkih izlazaka. Nije znao što bi mislio o tome kako ga je u rijetkim
trenucima znala gledati: ponekad mu se činilo da mu se podsmjehuje, a ponekad da ga gleda s
naklonošću. Svrtao bi pogled u stranu nakon nekoliko časaka; prihvaćajući se zbunjeno kakva
pića ili površna razgovora s nekime pored njega; nikada baš nisu sjedili jedno do drugoga, i
tako su međusobno – u tih dva ili tri mjeseca – progovorili tek nekoliko formalnih i
beznačajnih rečenica.

Prolazili su dani, a oblaci smjenjivali vedrinu i svjetlost: njene su velike oči širom otvorene
gledale prve kišne kapi na prozorskim oknima, prateći ih kao igračke na licu novog i širokog
svijeta što joj je otvarao svoje puteve. Njemu su kiše donosile tugu i samoću s kojom se
valjalo miriti, navikavati se na nju i graditi ponad njih.

- -----

Ona jednostavno, došavši na studije u veliki grad, nije znala što da misli o momcima i
muškom društvu. Nikada nije, radi svoga sjajnog izgleda, imala problema sa muškarcima –
dapače, nerijetko je morala odbijati muško društvo koje joj se iz ma kojeg razloga ne bi
svidjelo; često su joj godili osamljenost i tišina. Nije se previše zamarala budućnošću i svojom
ulogom u njoj; znala je da će prije ili kasnije, kao na putovanju kakvom rijekom – nešto naići.

On, pak, jedva da je imao ikakva iskustva sa djevojkama, i – posvetivši se učenju i studijima –
potiho se već mirio s time da će čitava života ostati sam. Znao je što želi, i nije bio spreman
po tom pitanju praviti baš nikakve kompromise: ili će nekoga voljeti za čitav život, ili će

4
ostati sam. Stoga je često nakon dva ili tri susreta odbijao dalja druženja sa djevojkama,
uočavajući razlike i neslaganja sa njihovim stavovima, ili pak običnu i hladnu neprivlačnost
koju bi osjetio; i ne pokušavajući ih privoljeti na tjelesni dodir, a kamo li kakvu vezu koja bi
sama sebi bila smisao. Duboko u sebi osjećao je da bilo što bi poduzeo iz očaja, ne bi moglo
dobro završiti, i držao se te spoznaje čvrsto i neumoljivo.

Tako su, zapravo, bili daleki jedno drugome; daleki i jedva pristupačni, bez ikakva izgleda da
se nešto skoro promijeni.

- ----

5
Bilo je tako i one tople prosinačke večeri, kada je teška jugovina nalegla na grad, a bližila se
proslava Nove godine. Prvi ispiti bijahu već položeni i prve brige pobijeđene; sada su oboje
vidjeli da to jednostavno – mogu i da je pred njima nekoliko lijepih i spokojnih godina
studiranja koje bi mogla ugroziti tek kakva nepromišljenost ili glupost; po tome su zapravo
odskakali od društva u kojemu se provodili vrijeme, provodeći ipak malo trenutaka van
učenja i obaveza. Bilo je to vrijeme u kome se vijest o kakvom večernjem druženju prenosila
gotovo zrakom, puno brže nego li drugim putem, i već nakon pola sata ili sat znalo se gdje i
kada i kod koga se društvo nalazi; tako su se oboje već negdje oko deset uvečer našli u nekom
domu, u ovećoj dvorani, gdje se previše pušilo i pilo; nešto se i plesalo uz buku sa gramofona
i oveću gužvu, a premalo se pričalo.

Uočio je dvojicu svojih poznanika kako napadno nagovaraju dvije ili tri djevojke na piće;
među njima bijaše i ona. Već prije ponoći shvatio je da bi joj se moglo zbiti nešto loše; bio je
u to siguran po njenim zalutalim i izgubljenim pogledima; nakon što je – zajedno sa
kolegicama koje su jedna drugu na to poticale glasno se smijući - popila nekoliko pića,
radosna i opuštena uslijed toga što je položila glavninu ispita sa prvog semestra, ustala je i
pošla prema toaletu, zamjetno se njišući i gotovo teturajući. U jednom trenu, uslijed buke,
dima, gužve, osjetila je da joj nije dobro; lagano je problijedila i zatrebala u toalet.

Rijetko je, ili gotovo nikada – pila. U posljednjem razredu srednje škole znala je to krišom
nekoliko puta učiniti sa najboljom prijateljicom, a isprobaju što će se zbiti, i uglavnom im se
od tih par gutljaja žestoka i odvratna pića ne bi zbilo ništa. Znala je uvijek da bi, ako u
kakvom društvu nešto pođe po zlu, pored nje bila neka osoba koja bi je zaustavila, ili
spriječila nekog nevaljalca da joj naudi.

Ovdje pak, nije imala nikoga da se o njoj brine. No, to je shvatila tek nakon što joj se tlo
dobro zaljulalo pod nogama.

Dok se u prostoriji umivala, shvaćajući kako je bila lakomislena i glupa, i kako su čas ili dva
nepromišljenosti dovoljni za nevolje - krijepeći ledenom vodom vrele obraze i tjeme i
nastojeći suzbiti alkohol što ju je sa svih strana obuzimao (zahvaljujući samoj sebi i nekom
unutarnjem glasu što nije obula visoke potpetice nego obične zimske cipele), znao je da mora
odmah, toga trenutka nešto učiniti. Krišom se izvukao iz većeg kružoka u kojem se našao i u
kojem se posprdno govorilo o ukusu momka koji je puštao glazbu sa gomile ploča u kutu, te
je brzo otišao u hodnik, gdje su djevojke nestrpljivo čekale red za toalet, nastojeći se urediti i
sabrati da budu još ljepše, zavodljivije i neodoljive.

6
Nakon nekoliko minuta vidio ju je kako polako, držeći se rukom za dovratnik, izlazi iz
prostorije, osvrćući se oko sebe. Zatim je, kada je podigla glavu sa svojih slabih i neodlučnih
nogu i kada su im se pogledi sreli, a on više nije znao kako bi uopće svoj spustio u tom mraku
- krenula prema njemu, gledajući ga onim svojim zagonetnim pogledom od kojeg se jedva
umio sabrati. Oči su joj bile nemirne; imala je očiti problem da njima stvori sliku onoga koga
gleda, pa je često širila i podizala kapke, nemoćno trepćući i uklanjajući ispred sebe nešto što
ne želi vidjeti.

Skupio je hrabrosti, i dubokim polaganim glasom, stavivši svoj dlan točno ispred mjesta gdje
se ona na zidu pridržavala svojim, upitao je:

- Možeš li?
- Što?
- Pa, hodati?
- Mogu. Zašto te to zanima? – pogledala ga je s onim svojim smješkom od kojega se
čitav zaledio; opet nije znao želi li ga poniziti, ili joj je drago što razgovaraju.

Nakon nekoliko trenutaka u kojima je osjetio kako mu vrućina udara u lice i u kojima nije
imao pojma što bi joj rekao, čuo je sebe sama kako, negdje iz dubine svog trbuha, progovara,
kao da iz njega govori netko sasvim drugi:

- Da li bi željela da prošetamo vani?

Već u sljedećem trenu žarko je požalio te riječi, gledajući u nju: bila je nekako iznenađena
njegovim pitanjem i lagano je otvorila usta, kao da se još uvijek svemu čudi. Sada će je – evo,
za tren – zauvijek izgubiti – odbit će njegov prijedlog i otići; i tko zna kada će je opet vidjeti,
nakon što se vrati u društvo onih nevaljalaca – uplašio se. No, više nije mogao nazad; ono što
je izrekao, nije više mogao povući; ispao bi kolebljiv i nesiguran, zapravo – shvatila bi da želi
nešto od nje – i a to skriva, a to mu nije bilo drago.

- Može – čuo je zatim, sasvim iznenada, njen dubok i tih, ali odlučan glas. – Samo prvo
moramo pronaći kapute – rekla mu je gledajući ga u vrat pa u kosu, bivajući svojim usnama
udaljena od njegova uha tek nekoliko centimetara; osjetio je snažan miris njena parfema i čuo
šuštanje njene lagane bluze ispod duge kose; nikada takvo uzbuđenje nije doživio u životu, pa
je u grlu osjetio kako mu srce užurbano i snažno kuca.

7
- - Potražit ću ih, a ti me pričekaj ovdje - nije je više imao snage gledati u oči, da ne bi
ipak doživio odbijanje, pa je jednostavno odmaglio natrag u dvoranu, žureći ostvariti svoj
netom osvojeni uspjeh: sad, ili nikad!

I tako je, u gomili zimske odjeće na stolcima i vješalicama, pronašao i njihovu; njegov
pohabani, težak i star djedov kaput nije bilo teško zamijetiti; njenu dugu i tamnu pernatu
jaknu znao je već napamet, tako da se i ona začudila – kada se ubrzo vratio – kako ih je brzo
uspio pronaći.

Podigao je ovratnik njene jakne, a ona se nespretno okrenula, gotovo izgubivši ravnotežu dok
joj je navlačio desni rukav na ruku. Tada je shvatila da je jaknu obukla preko malene torbice
što ju je još početkom večeri prebacila preko glave; no – nije se željela više zamarati takvim
suvišnim detaljima; brzo je zakopčala zatvarač što se pružao od bedara prema gore, i uhvatila
ga lagano za njegovu lijevu nadlakticu. Tako je uzmogla, bez velikih problema, doći do lifta,
a onda su sišli i u prizemlje. Hladan vjetar noći bio joj je od velike pomoći dok je dubokim
udisajima hvatala spasonosan zrak za kojeg se nadala kako će časkom izliječiti mamurnost i
donijeti svježinu.

No, svježina je dolazila teško i u malenim udasima. Nenavikla na alkohol, njena slabost sada
se prenijela sa nogu na želudac; užasavala ju je pomisao kako je bila lakomislena i kako će je
sada netko vidjeti dok se s mukom i boli svega rješava. Nije ga više držala za ruku, i koraci
kojima su ih noge same zajedno vodile, bili su kratki, neodlučni i teški. Okrenula se prema
njemu i tiho prošaptala:

- Muka mi je!

Već kakva dva koraka nakon toga nagnula se prema nekom stablu što se u perivoju pred
njima pružalo obavijeno grmljem i s mukom ispraznila iz sebe dobar dio onog što je pila. Bila
je ljuta na sebe, a i njega – jer je takvo što gledao, i jer je dopuštala da itko otkriva njene
slabosti. Premalo ga je poznavala da bi u njega mogla imati ikakvog povjerenja, ali u odnosu
na ono što je bilo unutra – činio se kao manje loš izbor za ovu upropaštenu večer.

Opet je iz njega progovarao netko drugi, netko prilično nedvosmislen i siguran u to što
govori; pa je tako začuo svoj glas kako je pita može li hodati i razglaba o tome kako bi dobro
bilo naći neku sobu u kojoj bi malo odspavala i pričekala da joj bude bolje. Na to zaista nije

8
mogla učiniti ništa drugo, do li upitati ga, strogo i odlučno - da li joj se ruga, gledajući ga
jedva u te njegove tamne i velike oči.

Uplašio se njena pitanja, pa je radije šutio nekoliko trenutaka, a potom ponovno podigao
glavu, skupio snagu i prilično odlučno joj odvratio da ne; da joj želi pomoći, i da joj ne želi
učiniti nikakvo zlo, a ako nema u to što govori povjerenja, da će je barem otpratiti nazad u
dvoranu.

I na to sve, dodao je još nešto što ni sam nije znao odakle mu:

- To se moglo desiti svakome od nas.

Ova njegova rečenica očito ju je umirila. Naslonila se na sljedeće stablo i promatrala ga

prikupljajući snagu. Odjednom joj se učinio kao netko tko bi mogao govoriti istinu; jedino što
je još morala u svojoj glavi odgonetnuti – to je bio razlog zašto to čini.

Polako je, zapravo, shvaćala da mu se sviđa, ali ne onako kako se sviđala većini muškaraca –
kao žena koju bi voljeli obljubiti i ostaviti; naslućivala je istodobno i njegov strah, odbojnost i
nelagodu od njihova bliskog susreta, pa nije znala bi li se s time poigravala, kako bi izvrgla
ruglu neku njegovu lošu namjeru za koju nije bila sigurna postoji li, ili bi mu vjerovala – i
tako se prepustila nečemu što do sada nikada nije osjetila u životu.

U torbici je imala ključ sobe svoje prijateljice iz grada, koja je za praznike otputovala kući, i
koja joj ga je – znajući da će se ove noći naći u domu – za svaki slučaj posudila, da joj se
nađe, u ime starog prijateljstva. Još kao djeca znale su krišom u ljetnim danima, na kupalištu,
promatrati lijepe muškarce i dijeliti međusobno svoje misli o tome; tako je eto, dosegla do
spasa od sramote i poniženja.

Samo, da bi se toga uistinu i domogla, morala je u sobu pozvati, ili barem do nje – dovesti i
njega; ne samo da je jedva bila sposobna sada uteći mu u sigurnost samoće; bilo bi ipak
previše da ga sada ovdje ostavi s nekim izgovorom; nije se toliko plašila kakve neugode u
društvu ubuduće, koliko toga da bi ga time mogla jako povrijediti, a to – ubrzo je shvatila da o
tome razmišlja – nije željela.

9
Odjednom je počela voditi računa o tome kako bi se on mogao osjećati, i to ju je saznanje
sasvim zbunilo, dok je gledala njegov visok, pomalo pogrbljen i nepomičan lik prekriven
mrakom krošnje.

S drveća se na njih spuštala snažna vlaga, a vjetar je sve jače, neobuzdano hučio u krošnjama,
tresući svjetiljke u visini i pomičući tako sjene i svjetlost na tlu. On je uporno stajao i šutio u
toj tmini, pomalo drhtureći – što od hladnoće, a što od uzbuđenja koje je nevješto želio prikriti
- čekajući da ona odluči što će. Stajao bi tako s njom do kraja svijeta – mislio je tješeći se – i
ne bi poželio sada biti nigdje drugdje nego baš tu, ne mareći za hladnoću, glad ili sigurnost.

Stiglo je vrijeme da se nešto odluči.

- ----

10
Čitava života nije imao baš nikoga s kime bi o ženama mogao razgovarati. Roditelji su od
njega bili stariji gotovo četiri desetljeća, a odrastao je sa djedom i bakom koji su o ljubavi
pričali isključivo kroz šalu i podsmijeh. Otac je, doduše, o tim stvarima govorio da će doći
kada dođe vrijeme, i da treba biti strpljiv; da se voće bere kada je zrelo, a da je veličina
čovjeka u suzdržavanju. Upamtio je tih nekoliko misli za čitav život; ali, što je najvažnije –
upamtio ih je odmah, u ranoj mladosti, i nastojao u njima otkrivati značenje kroz ono što mu
je život donosio.

Gledao je oko sebe prizore ljudi koji su se vezivali iz očaja; zato što jednostavno – očito nisu
mogli ni umjeli pronaći nikoga drugoga, pa su uzeli ono što je stiglo. Bile su to većinom
žalosne i teške priče ispresjecane sukobima, svađama, patnjama, ako ne i nekim težim i
pogubnijim nasiljem ljudi jednih prema drugima. Sve ono što je o ženama slušao, bile su
lovačke priče vršnjaka ili starijih ljudi s kojima se u životu susretao kroz vojske, škole ili
ljetne odmore: priče o ženama kao o vrećama mesa koje treba upotrijebiti, pokoriti, zauzdati.
Žene koje je osobno susretao njegovu životu bile su razočarane i gotovo bespomoćne osobe
pune ljutnje i slabosti.

S vremena na vrijeme krišom bi u ruke uzimao ostavljene primjerke ženske štampe, pa iz

nekih pisama čitalaca ili sasvim zaboravljenih članaka čitao o tome što žene zapravo žele i
sanjaju. to je saznanje bilo zapravo prilično šokantno i neuvjerljivo; činilo se da sve te
nesretne i osamljene žene pričaju zapravo o istim stvarima o kojima je sanjao i on sam: imati
nekoga tko te razumije, tko te voli takvoga kakav jesi, tko bi s tobom dijelio dobro i zlo u istoj
mjeri, ne pitajući tko je i koliko doprinio svemu. Iz tjedna u tjedan, listajući stare i požutjele
listove tog štiva što je željelo pomoći ženama, izvući ih iz njihovih nevolja i osvijestiti da
same uzmu sudbinu u svoje ruke, gledao je kako žene trpe, bivaju uništavane, nipodaštavane i
odstranjivane. Shvatio je tako, čitajući pismo neke Marije, kako traži ono što je zapravo
nemoguće, i kako će najbolje spriječiti nova razočaranja ako kroz život bude kročio sam i
netaknut.

Žene su tako u njemu izazivale dva pomiješana osjećaja; prije svega strah, a potom i divljenje.
Bile su izvorom najvećeg blaženstva i radosti u čovjekovu životu, ali i najvećeg razočaranja.
Što ih je više razumio, manje ih je želio: ličile su na njega; bile su pune sumnje i tražile
samoću i spokoj. Ništa u njima nije viđao što već dobro ne bi poznavao, a ne bi predstavljalo
tminu, gubitak i jad.

11
Uopće, ljudi oko njega s vremenom su obolijevali od jedne jedine, ali nepobjedive i
neizlječive bolesti: predaje. Nikakvih više radosti i energije u njima s vremenom nije bilo; sve
ono u što bi u mladosti vjerovali i nadali se, ljudi su bespogovorno i pokorno prodavali za
šaku sigurnosti, novca, ili pak radi običnog i prizemnog straha od sile jačih od njih; popuštali
su pritiscima ljudi oko njih, gubili se i nestajali u sumraku tuđih želja i potreba. Muškarci u
ratovima, prevratima, pijanstvu i razvratu a žene u bolestima, neimaštini, praznini i ludilu.

Za njega, život je tako predstavljao neizvjestan i težak put pun opasnosti; što si dalje od ljudi,
bliže si sebi – što si usamljeniji, to si jači.

Ona je, pak, od malih nogu bila nadzirana, usmjeravana i programirana za uspjeh. Dok se otac
brinuo o tome da joj ništa ne nedostaje i da odrasta u obilju i bezbrižnosti, majka je svojom
strogošću i nepopustljivošću nadjačavala svaku njenu želju za samostalnošću i slobodom. Od
čistih i lijepih haljinica i bijelih čarapa u kojima bi bivala poslana na igranje u dvorište, do
zabrana izlazaka i uvjetovanih druženja sa rodbinom i nametnutim poznanicima.

Malo je u njenom životu bilo onoga što je činila jer je tako sama željela; vrlo brzo – od malih
nogu naučila se živjeti sa tom stegom i ponekad uzvraćati ljudima prijezirom, hladnoćom ili
podsmijehom. Ono što je naučila iz riječi svoje majke, uglavnom je bilo to da su joj drugi
ljudi većinom protivnici; zahtjevna i prijetvorna bića što se trude prevariti, pokoriti, zauzdati –
muškarci što je žele obeščastiti i iskoristiti, ili žene – što je žele poniziti, uvrijediti, uništiti.

Tako se zbilo da je na studij u veliki grad otišla nevina i netaknuta: nikada je niti jedan
muškarac nije dotakao ispod vrata niti je vidio bez odjeće; onih nekoliko poljubaca što bi joj
momci ukrali u mraku poslije škole ili na odlasku sa kakve zabave – budilo je u njoj više
gađenja nego zanimanja. Njena majka je, ispraćajući je na autobus te jeseni u veliki grad,
zabrinuto vrtjela glavom, ne vjerujući u to da joj je u glavu u dovoljnoj mjeri ulila potrebu za
oprezom i distancom. Sjećala se pri tome kako je i ona sama pokleknula pred molbama i
uvjeravanjima njena oca; zbog te je slabosti morala prekinuti studij i odabrati neveseo i
monoton život kućanice u malom gradu.

I njoj je, na koncu, nepovjerenje zapravo postalo glavna misao i iskustvo u odnosu sa drugim
ljudima oko nje; jedni bi je ponizili, drugi iskoristili i prevarili – nikoga nigdje tko bi bio
barem nezainteresiran. Ljude veseli tuđa nevolja gotovo pa najviše od svega u životu; nema
tako teškog bremena kao što je gledanje tuđe sreće.

12
------

Takvi, nepovjerljivi, slabi i sami, stajali su u mraku perivoja što je vodio od studentskog doma
prema rijeci, u mrak i maglu. S jedne strane čekala je neizvjesnost noći i odlazak prema
gradu, ali i izvjesnost rastanka, sigurnost i ostvarenje onoga što se od njih očekivalo, ili – što
su možda i oni sami očekivali još prije koju minutu jedno od rugoga – da budu hladni,
nepovjerljivi i daleki.

S druge strane, u njenoj drhtavoj i slaboj ruci, u džepu jakne, stajao je ključ sobe u domu; bilo
je to sada – kako joj se činilo – mjesto izazova; porpište nečega velikog, teškog i strašnoga, ili
utočište slabih ali otvorenih ljudi koji od sebe imaju naum nešto dati, pa makar ništa zauzvrat
i ne primili.

Nije želio ništa požurivati, niti je nagovarati da odu u grad, a kamo li da se vrate u dvoranu. O
ključu i sobi nije znao baš ništa, sve dok ona slabašnim ali jasnim glasom nije prekinula tišinu
i kazala:

- Sanja mi je ostavila ključ, možemo u njenu sobu.

Šutio je i tako prikrivao nevjericu u ono što je upravo čuo. Nakon svih njegovih maštanja,
besanih noći i pomirenja sa time da sa njom nikada neće imati ništa, sada ona u ruci drži ključ
prazne sobe, i umjesto da ga ostavi ovdje kao pseto nasred ceste, podvijena repa, kako bi i
očekivao, nudi mu da s njome ode u tu sobu.

Nije shvaćao što zapravo od njega želi – osjeća li se toliko slabom da joj treba pomoć da bi
uopće došla do sobe, ili želi biti sama u sobi s njime, makar i u ovakvome stanju, ili ga je pak
odabrala za neku igru kojoj ne nazire smisla , početka niti kraja – ali igru u kojoj bi upravo on
na koncu mogao biti povrijeđen i ponižen?

Sve mu je to u tih nekoliko trenutaka brzo prošlo pred očima, i shvatio je da od toga nema
druge obrane nego da tiho, ali odlučno pokuša već sada sa njom raščistiti stvar, pa je bez
razmišljanja upitao:

- Jesi li sigurna?

13
Ona je, opet - bila sasvim nenavikla na suprotstavljanje i ispitivanje; odmalena su ljudi oko
nje slušali što je govorila i često se tome povinovali – svi, osim njene majke, koja je
određivala tko će ona biti i što će i kako raditi. Ali majke sada nema tu; da je tu – zgrabila bi
brzo tog nepoznatog i čudnog mladića za ramena, vrisnula mu u lice da ga otjera i tako riješila
stvar; majka bi bila majka, ali ona nije majka – i na to je nekako sve više bila ponosna, ili
barem sretna radi toga što želi sama graditi svoj svijet ne rušeći pri tom tuđe, pa premda nije
navikla na to da ljudi sumnjaju u nju, njegova pitanja i šutnja tjerali su joj nekakvu slatku
vrućinu u lice i izazivali blagost.

Ipak, nije mu mogla dopustiti da je nadvlada; takvo što bilo bi neviđeno i nepoznato za nju;
zato ga je morala ispitivački pomno još jednom, gotovo svisoka pogledati, tako da su njene
oči unatoč pijanstvu i nemoći zadobile stari sjaj kada je izustila da je valjda neće pojesti.

Pojesti te neću, to sigurno, rekao je, dodajući – neću učiniti ništa što ne želiš. - Od svojih
posljednjih riječi i sam je jedva primjetno ali snažno zadrhtao; dodajući u sebi: neću učiniti
ništa što ja ne želim.

Bojao se ovo posljednje izreći naglas, da ovaj u isti čas čaroban i strašan trenutak ne nestane i
ne otprhne kao posljednje lišće što ga je snažni prosinački vjetar otkidao s krošanja u visini.
Zatim je on primio za ruku nju, isprva lagano i slabo, da se dlan gotovo okliznuo na finoj
površini odjeće od ramena prema laktu; potom sve snažnije i odlučnije, prvo za lakat, a potom
i ispod nadlaktice, tako da se na njega može osloniti čitavom težinom dok hodaju jedno uz
drugo, u početku polako i kratkim koracima, kao da će pasti – a onda sve odlučnije, brže i
snažnije. Nisu imali snage gledati se dok su hodali tih nekoliko stotina koraka do druge strane
doma, gdje je vladala tišina, pa su šutke očima tražili izbočine na pločnicima u tmini, ili
rubove nogostupa što na koje je valjalo zakoračiti.

Prvim se ključem lagano otključavala brava na ulaznim vratima sa stražnje strane; potom su
se tako popeli na kat, pa zagledali u brojku na metalnoj pločici ključa sobe, i onda u
polumraku hodnika, praćeni pokojim supijanim uzvikom ili pucnjavom u daljini što je slavila
dolazak druge godine, pronašli u samome dnu i Sanjinu sobu. Ključ se veselo okrenuo u
bravi, i već za nekoliko trenutaka bili su u sigurnosti zaključane nevelike sobe. Sa strane
malog hodnika bila su otvorena vrata što su vodila u sićušnu kupaonicu i toalet; smogla je
snage upaliti svjetlo na prekidaču na početku sobe, i potom se konačno svaliti na široki krevet
što se uzglavljem pružao uza zid - što je mogao, za silu, primiti i dvoje. Okrenula se na bok,
tako da ga može vidjeti, i znatiželjno zagledala u njega – svako pomicanje očiju bilo joj je
napor i moglo izazvati mučninu.

14
On je i dalje držao ruke u džepovima kaputa, stojeći u dovratniku između hodnika i sobe; kao
da je slutio da će prolaskom te nepostojeće ali debele i samo njemu poznate linije ući u nešto
novo, neznano i čudno. Pogledi su im se susreli u času kada se naslonio ramenom skidajući sa
druge ruke svoj kaput; tako je zastao i šutio.

Koliki su me željeli, a ti ćeš me imati – pomislila je onda, sada ga tek dobro osmotrivši pod
snažnim svjetlom sa stropa sobe. Bio je visok i prilično mršav; dugih i tankih ruku sa širokim
i pravilnim dlanovima. Sve što je sada na njemu uspjela vidjeti, bile su njegove velike, tamne
i plašljive oči; činilo joj se da zajedno sa podočnjacima čine barem polovinu njegova lica i da
je molećivo gledaju.

Ali, morat ćeš sam uzeti to što bi želio, ako to želiš – iako bih ti ja to rado dala, samo kada bi
me pitao; već je vrijeme da se svega toga riješim, a za tebe sam sigurna da nećeš biti grub niti
zao: govorila mu je očima. No, ako mi ne narediš, ili me ne zamoliš, nećeš ništa dobiti.

Duboko je i polako uzdahnuo, toliko duboko da se i ona upitala da li ga nešto boli – a onda
mu je kazala da ne stoji tako, jer da je bole glava i vrat od gledanja, i neka dođe kraj nje.
Odlučio je prekinuti šutnju, polako odmaknuvši kaput od sebe, vješajući ga na vješalicu u
hodniku. Zatim je pružio ruke prema njoj, polako joj skidajući jaknu, pa je i nju objesio preko
svoga kaputa.

Dok je sve to radio, osvrnuo se po sobi; uočio je na stoliću na kutu maleno kuhalo sa
džezvom; mora biti da je negdje u sobi bilo kave, ili barem čaja; soba je odavala znakove
uredne djevojke koja u njoj boravi i kojoj gotovo svaka stvar mora naći svoje mjesto. Na
gornjim policama po veličini su bili poredani udžbenici, koliko se njemu činilo – medicine ili
farmacije; radni stol bio je gotovo prazan, a na noćnom ormariću bila je tek Biblija. Brzo je
uočila što gleda, pa ga je, ne bez poruge, upitala trebaju li se pomoliti.

Nije joj želio ništa odgovoriti na to, ali se onda sjetio da bi bilo pametno reći da bi se pomoliti
trebalo samo ako će učiniti neko zlo; zatim je to naglas i kazao. Njegove su riječi ostale
odzvanjati tišinom sobe; na njih više ništa dugo nije rekla, ali je zato poriv za govorenjem
dobio on, pa je upitao smije li po ormaru i ladicama tražiti čaja ili kave i želi li nešto od toga.
Pristala je, ležeći i dalje na boku, često žmireći, i za tili čas isprao je slabo korištenu džezvu,
pa je na kuhalu već za nekoliko trenutaka voda veselo počela žuboriti. Nije znao da li da joj
ponudi kavu ili čaj; no u ladicama je pronašao vrećice čaja od šipka, razmišljajući hoće li za
nju to biti bolje od neke snažne kave koja bi joj mogla nadražiti želudac – sjećao se da su tako

15
njegovi kolege u vojsci koju je netom odslužio liječili pijanstvo. Ne pitajući je ništa, natočio
je u jednu šalicu vrele vode, a u ostatak vode u džezvi usuo šećer i potom dodao žlicu kave iz
posude na stoliću.

Kada je shvatila da sebi priprema kavu, a njoj čaj, osmjehnula se i kazala da čaj pije samo
kada je bolesna, na što je on odvratio da mogu zamijeniti pića i da bi mu topli čaj dobro
došao. Svejedno, rekla je – ja ću kavu, iako bi možda i tebi sada mogla dobro doći, značajno
ga je pogledala. No, od same pomisli na kavu, vjerojatno i jakog mirisa, ponovno joj je došlo
slabo, pa je u dva ili tri koraka odjurila do kupaone, shvativši usput da je ležala u cipelama na
krevetu, i da je to bilo sasvim prikladno za takvu situaciju. Posljednjim snagama uspjela je
isprazniti želudac u školjku, i već je on bio nad njom, pridržavajući joj glavu nad otvorom, i
poslije – pomažući joj da se pridigne sa koljena na slabašne noge. Uspio joj je papirom
obrisati usta, pa ih malo oprati pod slavinom, a potom je gotovo pa odnio natrag na krevet, jer
je shvatio da joj se snažno zavrtjelo pred očima. Zastenjala je od boli, i uzdahnula nekoliko
puta.

Zato je ugasio svjetlo u sobi, upalio ga u kupaoni, polegao je ponovno na bok, da joj slučajno
nešto ne bi ušlo u dušnik, i potom se vratio u kupaonu, da bi halapljivo otpio nekoliko snažnih
gutljaja vode sa slavine. Vreli čaj i kava pušili su se u mraku sobe pred nejasnim svjetlima
grada na prozoru na kojemu su zaboravili navući debele, tamne zavjese, što je tek sada učinio.
Čuo je kako neravnomjerno diše u mraku, pa iako je bila okrenuta na bok, a pored nje je na
krevetu bila sasvim dovoljno mjesta i za njega, skinuo je svoj kaput sa vješalice i složio ga na
mekan tepih s druge strane kreveta. U ormaru je pronašao jednu deku, a onu s kreveta izvukao
je ispod nje, pa joj je strpljivo i polako, razvezujući vezice i sazuvajući ih gotovo bez otpora -
skinuo cipele i pokrio je dekom i njenom jaknom.

Osjećao je toplinu njena tijela, i njene mirise, i disanje, i slabašne trzaje dok je dodirivao to
prelijepo tijelo opruženo pod njim. I ono čemu se poslije ponajviše čudio – ni u jednom času
tih dodira nije osjetio nikakvu strast ili požudu prema njoj – samo beskrajnu nježnost i
potrebnu da bude pažljiv i tih. Ako ju je i dodirivao, činio je to vršcima prstiju, jedva dotičući
tu toplu, nježnu i drhtavu ljepotu za koju mu se činilo da bi svakoga trena mogla izmaći mu
kroz prste kao pijesak. Bio je sretan i spokojan; jer – ni u jednome času nije poželio bilo što
drugo od onoga što se zbivalo: da bude s njom – a ona znade da je tu, i da joj pomaže, i da
zajedno s njom čeka čas u kojemu će joj biti dobro.

Shvatio je da još uvijek nije bila zaspala dok je to činio, jer je prilično nerazgovijetno
mrmljala nešto o rukama, nogama, trbuhu. Uplašio se tog njenog glasa i riječi što ih je
izgovarala a ticale su se kože, lakata, prstiju, pupka; ubrzo je utihnula, dok se on ispružio na

16
podu. Još je neko vrijeme slušao kako sve ravnomjernije i lakše diše, pa se potom i on
okrenuo na bok i usnuo.

- ------

Usred mukle i mrkle noći, osjetila je snažan grč u utrobi koji ju je prenuo iz sna. Tiho je i
nemoćno zajecala, otvorivši oči, a zatim otrčala do kupaonice iz koje je dopiralo svjetlo.
Snažan nadražaj nije joj dopuštao da miruje; morala je tako nagnuta prema naprijed, na
koljenima, provesti nekoliko minuta, nemajući više ništa što bi izbacila iz sebe. Zujalo joj je u
ušima i vrtjelo se u glavi, pa se rukama oslonila ispred sebe, žmireći i čekajući da napadaj
mučnine prestane.

Kada je malo popustilo, osvrnula se oko sebe i počela razmišljati o tome gdje je i kako se
ovdje našla. Odjednom joj postade jasno da se nalazi u Sanjinoj sobi, i sjeti se da je s njime do
ovdje došla, ali nije se sjećala ničega nakon što je posljednji puta legla na krevet. Gdje je on?
Što se zbilo? – navirala su joj pitanja u glavu koja je pucala od bolova. Kada je pribrala malo
snage, ustala je i opazila svoje lice u ogledalu. Prvotni osjećaj ljutnje ne sebe samu, radi
lakomislenosti i brzopletosti, pretvorio se u navalu iskrena i snažna straha; promatrala je tako
sebe samu nekoliko trenutaka, a zatim oprala i obrisala lice.

Potom se polako, hvatajući se rukama za zidove, otputila nazad na krevet i ponovno legla.
Opazila je da se kraj nje na krevetu nalazi deka koje se nije sjećala; godilo joj je umotati se u
nju jer je osjetila snažnu, jedva izdrživu navalu groznice i hladnoće. I dalje joj nije bilo jasno
što se točno desilo od časa kada su došli do sobe, a pogotovo ne – gdje je sada on. Bila je u
isti čas ljuta na njega, jer ju je vidio slabu, ranjivu i neodgovornu, ali i na neki slabo poznat
način zahvalna mu, jer je shvaćala da bez njegove pomoći teško da bi uspjela doći do sobe i
tako prikriti svoju sramotu. Do tog joj je osjećaja u ovome času još uvijek bilo ponajviše
stalo.

Nakon što je zažmirila i pokušala usnuti, odjednom je negdje ispod sebe začula pravilno i tiho
disanje, koje ju je u prvi mah prestravilo. Osjetila je kao da diše ona sama, a opet – to nije bio
rezultat micanja njena tijela; njena pluća i trbuh micali su se sasvim drugim tempom, odajući
druge zvukove. Odjednom shvati: još netko spava u sobi. Krajnjim snagama okrene se na
drugi bok i uspuže do ruba kreveta: tada je ugledala njega, pokrivenog malenom dekom, kako
leži na tepihu i svome kaputu. Svjetlo što je dopiralo iz kupaone jasno je ocrtavalo linije
njegova smirena lica sklopljenih očiju, dok su mu ruke počivale pored tijela. Ležao je malo

17
okrenut na lijevi bok, tako da je njegovo lice bilo udaljeno od njena niti pola metra; odavalo je
osjećaj spokoja i zadovoljstva.

Tada je osjetila snažan poriv da ga poljubi i zagrli, no bojala se kako će reagirati ako se
probudi. Poznavajući ga, vjerovala je da nije nagao i grub; mogla je pretpostavljati - ali nije sa
sigurnošću mogla znati što bi učinio da ga sada naglo probudi i privije se uz njega; to joj je
zadavalo brige i osjećaj samoće. Bila je oduševljena kada je shvatila da mu ni na kraj pameti
nije palo iskoristiti njeno pijano stanje da je obljubi; no – možda je to tek bila posljedica
njegove ravnodušnosti prema njoj; možda je u njenom društvu kratio vrijeme da ga ne
provodi sam, a u stvari prema njoj i nije osjećao neku naklonost?

Nije u to mogla vjerovati. Naime, nije još upoznala muškarca kome se ne bi dopadala i koji
barem osmijehom ili kakvom gestom ne bi pokazao takvo što. On doduše nije pokazivao da
mu se sviđa, ali – barem do sada – nije puno sumnjala u njegove katkad uhvaćene poglede što
bi je stizali i potom skretali u stranu; još do prije neki dan bio je samo još jedan od onih za
koje je vjerovala da ih je svojim nehotičnim zavođenjem, ljepotom i pojavom uvukla u svoju
mrežu naklonosti i simpatije.

Sada više nije bila sigurna u to.

Što da čini? – prošlo joj je kroz glavu. Ostavit će ga tako, neka spava, mirno i brižno. Ionako
je i sama već na kraju snaga, trebat će joj još nekoliko sati sna; ponadala se kako je mučnina
sada završila i da će moći usnuti bez bolova i straha.

Prije nego će zatvoriti oči, stavila je ruku visoko među noge, grijući se toplinom svoga
drhtava i čeznutljiva tijela. Posljednje što je vidjela bile su netaknute šalice sada već
ohlađenoga čaja i kave što ih je, očito, pažljivo pripremio za oboje.

Posljednje što je čula, prije nego je zaspala, bio je ohrabrujuć i topao zvuk njegova mirnog i
pravilnog disanja u tišini sobe.

Posljednje što je pomislila, bilo je: neka sve bude kako bude; s njim sigurno ne može biti
lošije nego da sam sama.

18
19
Zavjese što ih je navukao kada je zaspala bile su teške i tamne, ali je između njih ipak,
nehotice, ostavio nekakav nabor, prorez – kroz koji je počela prodirati svjetlost prvog
ovogodišnjeg jutra. Vani je očito svitao lijep i vedar dan; noćašnji je vjetar posvema rastjerao
oblake i odnio daleku frontu preko planine. U daljini se na suncu javljao odbljesak svjetla na
širokoj površini nedaleke rijeke; probudila ga je svjetlost, ali i nevelika nelagoda jer je čitavu
noć spavao na podu. Dobro, učinio je da taj pod ne bude sasvim tvrd, i to gotovo da mu je
pošlo za rukom; sjetio se kako je još kao maleno dijete slušao svoga djeda kada je hvalio
kvalitetu svoga kaputa. Djed sigurno nije niti mogao pomisliti čemu će taj kaput jednoga dana
poslužiti.

Pridigao se na laktove i protrljao oči; po položaju njena tijela shvatio je da je noću imala još
barem jedan napadaj mučnine; no – moguće je da je bila u takvome stanju da nije niti shvatila
što je s njim i gdje se on nalazi. Ipak, to gotovo da je nemoguće: čak i pijan čovjek u
polumraku sobe shvatio bi da s njime još netko spava u istoj prostoriji. Nije znao što da o
svemu misli; bio je iznenađen time kako mu je san u stvari bio tvrd; uvijek je vjerovao da ga
može probuditi svaki šušanj, a sada je otkrio da i nije baš tako. Možda je, palo mu je na pamet
tek u jednom časku, osjećao toliki spokoj i zadovoljstvo u njenoj blizini, da ga je to umirilo do
obamrlosti; možda je njegov dubok i spokojan san upravo bio posljedica toga što se ona nalazi
u njegovoj blizini?

Što sada da čini, pitao se. Vjerovao je da se kroz noć morala otrijezniti; nije – koliko je mogao
razumjeti – ipak popila toliko mnogo. Svakako da je shvatila da je on ovdje, na podu; možda
ju je ta njegova zatvorenost, povučenost, udaljenost – razočarala u tolikoj mjeri da bi sada,
kada se probudi, smatrala čudakom i osobom koju valja držati podalje od sebe? Vjerojatno je
barem jednom tijekom večeri trebao izreći nekakav prazan, gotovo uobičajen kompliment koji
bi se ticao njena izgleda – da barem može naslutiti koliko mu se sviđa? Čitava života bio je
svjestan da svojim prolaženjima kroz život i pasivnošću, koliko god slavi i potpiruje svoj
osjećaj snage i izdržljivosti na putu kroz samoću – istodobno, katkad vjerojatno i neopaženo –
propušta mnoge prilike koje su mogle rezultirati nečim dobrim. Možda je tako niz vodu pustio
i koje prijateljstvo ili pak ljubav?

Ona je, koliko god se trudila, pristajala na uvjete i naredbe svoje majke, shvaćajući na njenom
primjeru da se majka ponajviše u životu trudila upravo – ne ostati sama. Ako se njena majka,
inače samouvjerena, sigurna i često gruba – toliko plašila samoće, tada svakako da u tome
nešto ima; često ju je taj strah od nepoznatoga znao razdirati. Ipak, pored drugih muškaraca u
njenom životu, samoća joj je često godila i značila časove opuštanja i mira; samo – pitala se –
neću li se zbog takvih stvari jednoga dana kajati?

20
Takve je brige sada ipak nisu morile – sigurno je i spokojno ležala na boku, spavajući duboko
i dugo; liječeći na taj način slabost i težinu stanja koje ju je noćas razdiralo. dok je gledao
njeno lice malo uzdignut s poda, baš toliko da ga je pod svjetlom što je dopiralo kroz zavjese
mogao vidjeti, činilo mu se da na njemu, uslijed malo povučenog kuta usana, vidi nekakav
blag osmijeh.

Zaboga, što sad da radi? Ako je naglo probudi, možda se uopće neće sjetiti ničega što se noćas
odigravalo; možda ga optuži da je na silu ušao u sobu da joj naudi? Uplašio se takvog čega, a
i shvatio da bi – da joj se imalo dopada – u onakvom stanju, dok su razgovarali, oslobođena
većine kočnica i obzira koji je inače savladavaju – svoju naklonost na bilo koji način izravno
izrekla. Dobro, rekla mu je kako vjeruje da je neće pojesti; ali bio je to valjan argument u
korist tvrde da se tek nadala kako će joj pomoći da dođe do ove sobe; vjerojatno to i nije bilo
ništa više od toga. Shvatio je da joj je u stvari pokazao i rekao sve što je trebao, i da među
njima neće više biti ničega – do li možda prijetvornog prenemaganja i zaziranja od toga hoće
li jedan o drugome otkriti što se zbilo, ili tome još tko zna štogod nadodati.

Zato je ustao, protegnuo se; tiho iskapio hladnu kavu iz šalice na stoliću, navukao djedov
kaput, učinio par jedva čujnih koraka po podu sobe, prvo na mekom tepihu, a potom i
pločicama hodnika, pa zatim otpio par gutljaja vode iz slavine, ugasio svjetlo u kupaoni, tiho
primakao kvaku prema dolje; iskravši se u jednome koraku kroz vrata u hodnik; da bi zatim
jedva čujno, objema rukama držeći kuglu na bravi, povukao vrata k sebi, ostavljajući ključ s
unutarnje strane.

Prije nego što je povukao vrata, pogledao je kroz prorez u sobu i vidio donji dio kreveta na
kome je ležala; bio je to prizor kojeg će pamtiti čitava života: kroz prorez na zavjesama
prolazila je jedna, ali snažna traka svjetla, dijeleći na dvoje njene noge oko koljena. Tanka
deka, nakon čitave noći ležanja, pripila se uz njene noge i ocrtavala predivan prizor savršene
ljepote; bilo je to tijelo puno krhkosti i nemoći – ali snažne ljepote koju se nije usuđivao
taknuti, da je ne pomuti; da se sve ne raspline u prvim satima zore i nestane zauvijek s
mrakom – kao da se nikada nije desilo; kao da je bio san.

- ------

Ledeni zrak svitanja rezao mu je pluća i štipao za lice i grlo; visoko je podigao ovratnik
kaputa, pričvrsti šal ispod ušiju i duboko zavukao ruke u džepove. Ogledao se oko sebe;
nigdje nije vidio baš nikoga. Nasipom uz rijeku bit ću mu daleko kraće stići do dijela grada u

21
kojemu je živio; gledajući vedro nebo i snažno sunce kako njime putuje, poželio je i on imati
tu snagu sigurnost i pouzdanost kao ti njegovi stalni suputnici i prijatelji. Ovako će svijet
izgledati kada ničega ne bude – odvrati suncu naglas, gotovo posprdno, a sunce mu ogrije lice
svojom toplom zrakom i pozdravi ga kao stara prijatelja:

- - I u tom svijetu ostat ćeš baš ti, da hodaš praznim putevima i gledaš u svjetlo zimskih
jutara – veselo mu je odgovaralo sunce.
- ----

22
Kada se probudila, ugledala je prazan pod na kojem se zraka svjetlosti poigravala mičući se
lijevo i desno - prolazeći kroz otvor na zavjesama. Otišao je, dakle, bez pozdrava. Sada je
shvaćala da je možda za njega ona predstavljala tek neki sladak ili čudan slučaj kojeg je
valjalo ispitati i prozrijeti; igru koju ne bi voljela poznavati do kraja i u kojoj nipošto ne bi
voljela sudjelovati. Nije još upoznala muškarca koji je ne bi zamolio za naklonost, ili
poljubac, ili čak vođenje ljubavi; bilo je i onih koji su to činili sasvim pristojno i gotovo
nenapadno. On je ipak, nešto drugo: ali, ako mu se nije dopala i ako je ne želi, zašto je onda
uopće provodio vrijeme sa njom gubeći ga uludo; zašto joj je pomagao u njenoj nevolje
trudeći se neskriveno da je baš nitko ne otkrije? Da joj želi kakvo zlo, mogao je na sva zvona
lako obznaniti njeno stanje i povući je na prevaru nazad u dvoranu, ili pozvati nekoga iz
društva da je ugleda?

Nije imala niti njegov broj telefona, niti je znala gdje živi; mogla je samo čekati da vidi što će
se desiti; morat će se negdje susresti – vjerojatno, ako nigdje drugdje, pred sveučilištem, kao
gotovo i svakog dana ili tjedna. Po njegovo pogledu tada će znati sve; jedino što nije znala što
bi mu rekla ako je iznenadi s leđa i ako ga ugleda nepripremljena; da se radilo o nekome
drugome, lako bi ga mogla ukoriti ili odagnati svojom strogoćom; no, ona joj sada nije padala
na pamet, jer je znala da će nestati iz nje čim ga ugleda.

Previše razmišlja o njemu; primijeti i to. Zapravo, nikada o nikome nije tako i toliko
razmišljala: kada zastane, shvati da joj je zapravo krivo što nije ustao sa poda, makar i dok je
spavala - i probudio je: voljela bi s njime – samo kada bi htio, a očito ne želi – razgovarati i
razjasniti sve. Bio joj je to čudan i sasvim nepoznat osjećaj: da s nekime ima nesvršena posla.

Zažmirila je ponovno i u sljedećih pola sata ili sat snivala njegovo mirno i opušteno lice kako
spava na podu. Vjerojatno je u snu počela pružati ruke, jer se probudila u drugačijem položaju
od onoga u kome je usnula. Shvatila je da više ne može spavati; sada je sasvim lako ustala i
oslonila se na noge. Šalica čaja od šipka, makar i hladnog, prijala joj je kao malo kada. Oprala
je šalice i džezvu; navukla cipele, spremila deke u ormar i nategnula prekrivač na krevetu dok
je svježi zrak ulazio kroz prozor što ga je širom otvorila, hladeći je i budeći do kraja. Obrisala
je tragove svoje slabosti u kupaoni, ostavljajući sve kako je i našla; navukla jaknu i tiho se
iskrala u svijet.

23
Nije više nipošto bila ona ista, koja se samouvjereno i bezbrižno još samo nekoliko sati prije
toga spremala za ispraćaj još jedne nove godine. Desilo joj se nešto što nikada neće zaboraviti
– znala je to dobro; hodajući uspravno i polako kroz perivoj što je vodio od doma u grad.

- -----

Tisućama su joj puta govorili o ljubavi, i pisali o njoj, drugima – a i njoj; kleli se sa zanosom
u njeno ime. Sav svijet u njenim očima imao je puna usta ljubavi; o njoj je mogla od svakoga i
svagdje slušati svakoga dana.

Tada je već spoznala, a poslije to počela tako i govoriti, u početku tek svojim prijateljicama -
a onda i svakome tko bi svetim imenom ljubavi okitio svoje usne: ljubav nije tamo gdje je
interes, gdje je odluka, gdje je razmišljanje. Ljubav je tamo gdje ne znaš kako bi drugačije.

Ljubav nije davanje i primanje, trgovina, borba interesa, danas ćemo jedno a sutra drugo...
ljubav je samo davanje, samo odricanje, samo guranje od sebe... ne postoji ljubav tamo gdje
postoji savjest koja mjeri, važe, ocjenjuje toleranciju, poštovanje, bol... ne postoji ljubav tamo
gdje se očekuje uzvraćanje – mislila je.

I ono što je sasvim moguće, dapače – učestalo, jest upravo to da se te dvije stvari – uzvraćanje
i ljubav, mislila je - često miješaju i prerastaju jedna u drugu; nekada u istoj igri ljudi daju bez
ikakve računice, a nekada već u trenu iza toga zbrajaju i oduzimaju. Vole se dijelom zato što
su nešto ili netko, a dijelom zato što nešto imaju, posjeduju, jamče. Bistra su to i mutna voda
što se miješaju u ušću dvaju snažnih rijeka: ideje i stvarnosti.

Ono što je najčudnije, upoznala je neke obične, stvarne ljude koji u životu toga što svi sanjaju
– ljubavi - imaju prekoviše, ne tek ljubavi koja se mijenja, trampi, već one potpuno
nezaslužene i ničim izazvane (a ponajmanje nekim njihovim svijetlim djelima, vrlinama,
veličinom), pa njima ne nedostaje po tom pitanju zapravo ptičjeg mlijeka (i neka se neba
prolome i kraj dođe, ili samo stignu kakve neslućene nevolje, znat će ti ljudi da je njihov ćup
pun i prepun i da nemaj baš nikakva prava ni potrebe tražiti išta više od toga), tako da su ti
ljudi u njenom životu postali sasvim pouzdani i sigurni svjedoci u jednome: ne uzdiži u
zvijezde ono gdje misliš da ćeš dobiti plaću za to što radiš, jer radi se samo o tvome golom
interesu, želji, potrebi. Ako želiš da ti ili netko tvoj živi i uspijeva, to nije ljubav, to je
sebičnost i interes.

24
Zato je osjećala snažnu odbojnost, čak gađenje prema tome da nekome muškarcu postane
sredstvo putem kojega će doći do zadovoljštine, ili da njoj netko postane takvo sredstvo.

Ili, kako je jednom davno, još dok je bila mala – čula nekog rabina, negdje na televiziji, kako
govori: nemojte davati onima koje ljubite; već ljubite one kojima dajete.

Ljubav je samo tamo gdje nećeš ni znati što si dobio.

-----

Potreba dovodi do interesa – vidjela je to stotinama puta - a interes do računice: mi u stvari

voleći - tek žudimo za time da budemo voljeni; ne žudimo u biti za drugim, nego zapravo za
osjećajem da ga posjedujemo; da uživamo u nekom plodu njegova bivanja berući ga i srčući
iz njega nektar kao iz rumene jabuke. Voljenje tako postaje zamka za našeg odabranika, i
čitava priča svodi se na to kako namamiti ga da postane ovisan o nama - u stvari, najčešće:
nesretan bez nas, jer tek tada sigurni smo da dobit ćemo od njega, tako strašno ucijenjena i
slaba, sve ono što poželimo. Bitno je da smo sretni mi, a odabranik - ako katkad stigne do
radosti, tim bolje.

Pa to je sebično – mislila je - i što zapravo u tome predstavlja vrlinu, a malo tko takvo što -
ljubavlju nazvao ne bi.

No, da se doista o ljubavi radi, nukali bismo tog našeg odabranika u stvari na odlazak i spas
od nevolje naših pipaka, kao što primjerice djecu odgurujemo od sebe znajući da tek
odvajanjem stječu uvjete za samostalan život u punini. To bi onda bila prava ljubav: tek kada
ti budeš sretan, bit ću i ja, pa makar tvoja sreća ne dirala mene i sijala pod nekim drugim
nebom. Nije ni ta ljubav sasvim lišena sebeljublja, jer to ipak činimo najčešće da bismo
stameni u svome odricanju uživali svetost žrtve, ali barem ne donosi nesreću na drugoj strani.
Malo tko umije i želi tako voljeti, pa stoga ljubav ne smiješ miješati sa interesom.

Naslućivala je ipak, u svemu tome, kako strast mladosti prilično rijetko umije doista voljeti,
nadajući se kako tek godine iza nas donose istinsku brigu za voljenu osobu prije brige za sebe.

- --------

Odakle joj to što je i kakva je ta ljubav? Čemu to napadno i zahtjevno podizanje letvice?
Davno je već to čula, i davno već to bijaše zapisano: ljubite bližnje kao samoga sebe. Eto, to
25
je za nju bila ljubav – određena i omeđena ne mjestom na kome se daje, nego količinom
kojom se daje. Tako ljubiti treba, i sve ispod toga su trgovina i pregovori; čovjek je jedino
prema sebi toliko tolerantan, popustljiv i zaboravan pa i najgora nedjela oprašta istog časa
ukoliko u tome vidi uspjeh. Baš takav odnos prema sebi siguran je pokazatelj kakva ljubav
treba biti prema drugima, i ako nije ta i takva, spremna na časovito poniženje, zaborav i
nestanak, onda ona to i nije.

Nekada joj se činilo da je naporna, da nepotrebno inzistira na nepostojećem, kao nedozrelo

dijete. No, na pamet bi joj tada palo baš to da najčešće djecu uspostavljamo sami kao mjeru
ljubavi – znala bi tako odvraćati na takve misli: njihova čista srca traže da vrlina ne bude
uprljana. Ta njena misao o ljubavi - nije na prvom mjestu uperena protiv stvarnosti, protiv
ljudskog ponašanja, jer kada bi svi ljudi voljeli onako, bezuvjetno, tada svijet zapravo ne bi
niti bio moguć; njena je oštrica željela biti uperena ne protiv svijeta, jer tko je ona da osuđuje
svijet, nego protiv imena kojim nešto u njemu zovu: ne smije se zvati ljubavlju nešto što
ljubav nije - i pripisivati tome neku vrlinu. Najveća vrlina čovjekova postojanja jest upravo to
postojanje samo – mislila je, i ono se održava borbom interesa; onaj koji se samo i jedino daje
odlazi u propast i za sebe ni u što – a tek kada ostari i kada prođe vrijeme, pitat će se - ima li u
tome uopće puno lošega.

I zato, vikala je često i snažno u sebi - ne valja kititi naša usta i naše bilježnice imenom
ljubavi uzalud. Malo je ljubavi u svijetu, i to joj se već tako mladoj, bez ikakv iskustva –
činilo jednim od osnovnih razloga njegove nemale turobnosti i besmisla, ali vjerojatno i
glavnim razlogom njegova dugotrajna i prilično uspješna opstanka. Što više puta budemo
izgovarali tu riječ, što nižu vrijednost ona stekne - sve će je manje biti oko nas, vjerovala je:
jer, bilo joj je dovoljno da pogleda ljude i okrene se oko sebe.

Zato bijaše nepovjerljiva i daleka; zato joj se teškim, nemogućim zapravo – činilo stići putem
kojim idu svi, a koji uključuje trgovinu izgledom, smislom, imetkom, osmijesima – na mjesto
koje je tako čeznutljivo željela: mjesto na kome više ne bi osjećala samo sebe kao jedno. Zbog
toga je često prema svijetu osjećala prijezir i nemoć, a od toga se znala najčešće braniti tek
grubošću, udaljavanjem, povlačenjem; često – običnom šutnjom.

- ----

Hodajući prema gradu sam pod plavim nebom, kao posljednji ili prvi čovjek na svijetu,
razmišljao je o tome što je uopće s njom želio, a što pak mogao početi. Očito je da ta djevojka
ne prolazi kroz svijet tek uzimajući ono što joj se ponudi; samo – kako otkriti što želi i čemu
teži? Sigurno je da on ne ulazi u krug poželjnih muškaraca za nju – bar ne prema općim
mjerilima; no – želi li ona uopće kakvog poželjnog muškarca, jer – to bi za nju moglo značiti
da bude nekakav objekt, igračka u nečijim rukama, lutka na koncu. Sve što je kod nje vidio i
oćutio upućivalo ga je na to da joj je takvo što strano i protivno. Svoju prirodnu ljepotu
ničime nije mogla sakrivati; bilo je zapravo dovoljno uočiti kako je – za razliku od drugih

26
djevojaka – niti ne naglašava, i u tome je vidio njenu snagu; njena ljepota – što mu činilo
najvažnijim – nije bila samo vanjska.

Vanjska ljepota, što je to? To je znao otkada je počeo razmišljati o tim stvarima: to je tek
ambalaža koja privlači. No, nije ambalaža ono što život čini životom, a tu niti njemu – kao i
uostalom svim muškarcima stvarno nije lako, jer čitava su života jer čitava su života vješto
uvježbavani za to da kod žena prvenstveno uočavaju vanjski izgled; tek nakon djetinjstva,
kada više ne bude morao pristajati na društvo koje mu ne odgovara, i on će sam, često i
nesvjesno - za prijatelje i poznanike birati ljude koji, makar se i okrenuli za svakom drugom
ženom, neće morati zbog nekog svog snažnog unutarnjeg poriva - naglas ocjenjivati njen
izgled. Naravno da će u tom porivu biti ponajviše želje za odudaranjem od većine; malo čega
drugoga, plemenitijega, jačega.

No – iako mu se često znalo činiti kako je onaj poriv za zagledanjem ženki čista kemija,
instinkt mužjaka, ali istodobno i nešto uslijed čega je, kako god okrenuo, najlakše ostati
nezadovoljan. Nitko se zapravo, kako je iz razgovora sa ljudima zaključivao, previše i ne pita
što žene traže - i još više: što nalaze u muškarcima; ponekad mu se, kada bi ga uhvatila kakav
jed, ili zloba, kako je je stvar do bola jednostavna – i kako muškarci uz pomoć novca žele
doći među ženine noge, a žene uz pomoć uz pomoć onoga što među nogama imaju – do
sigurnosti, položaja, novca. To je zapravo bilo ono protiv čega će se čitavog svoga kratkoga
života boriti - da mu ne bude tako; ili – ako bude tako, onda neka ne bude uopće.

Iz toga razloga činilo mu se još udaljenijim, nelogičnijim, besmislenijim - osvojiti prelijepu

djevojku u koju se zaljubio doslovno na prvi pogled i odmah znao da mu dalje iskati ne treba
(iako će od prvog susreta pa do hodanja proći, vjerovali ili ne - više od godinu i pol dana);
poželio je tada – ostvarila se ili ne, a sve govori i prilog tome da nikako neće i ne može, ma iz
kojeg razloga – da mu to ostane ljubav za čitav život, pa makar se u sljedećem trenu sve
promijenilo, raspalo i rasulo. S godinama na tu će ambalažu, samo da se ostvari – nekako,
vjerovao je - doći sadržaj, punina, povjerenje, radost – ako ni radi čega drugoga, onda barem
uslijed nestanka straha, neizvjesnosti, neslaganja – jer ljudi su kao od stakla, i njihovi odnosi
krhki su i lomni; kada nestane straha među ljudima – tada bi se zaista moglo zbiti nešto
vrijedno. Zato mu se, ipak, još čudnijim činilo to što se u ovome slučaju – a protiv toga borio
se u sebi godinama - zalijepio za izgled, sliku, ambalažu. Možda tek kasnije, kada već sam
sebi odlučno prizna da je zaljubljen, ili čak pomalo i odljubljen, shvati - ako bude sreće – da s
tom osobom moguće dijeli mnogo zajedničkih stvari i da mu odgovara njena narav i potrebe.

Možda su žene koje odudaraju od matrice i ne traže mužjake – mislio bi - same sebi krive što
im odgovaraju neobični muškarci; u njima je problem jer sve govori u prilog tome da će se
kasnije, kada naiđu nevere – promijeniti, i poželjeti nešto drugo – imetak, sigurnost,
opuštenost. Nije stoga želio zatvorenih očiju skakati u zdenac ne znajući uopće ima li u njemu

27
vode koje se dade piti. Ne želi biti toliko površan, zanesen, trom - da se ne bi sjetio niti sam
sebe upitati što će s tom osobom raditi kada prođe zanesenost i zaljubljenost. Jer, ne želi biti
kao drugi: kada se to upita, i kada ga zanesenost prođe, nipošto ne želi pronalaziti prvi,
najjednostavniji i najlogičniji, ali svakako najgrublji odgovor na tu dilemu: tražiti dalje.

Ako ne nađe odjednom sve, mislio je – onda neće ništa niti uzimati. Znao je za takve ljude,
čak je neke i sretao u životu: posvetili su svoje vrijeme i sebe same – nečemu drugome, što su
smatrali plemenitim i dobrim; neki bi to smatrali neuspješnim životom – neki bi zabrinuto
odmahivali glavama na njih, sažalijevajući ih; nikada se do kraja nije mogao očistiti od misli
da su se ti ljudi na taj način umnogome oslobodili od stega što su ih trpjeli drugi; samo ako su
znali upravljati sobom.

Da, upravljati sobom – znao je, to je najvažnije. Suzdržavati se – kako je davno znao govoriti
otac – najveća je vrlina čovjeka. jedino što nije znao što bi to suzdržavanje moralo donijeti, i
čemu bi vodilo – osim nekoj drugoj patnji. Morao je pronaći svjetlost s kojom bi svakoga
dana hodio kroz svijet, a da to ne budu žene.

Ponekad se, zanesen i udubljen u svoje misli i maštanja, nadao kako će jednostavno imati više
sreće nego pameti – i susresti neku koja će sve to s njime umjeti istinski podijeliti; tako da će
s godinama razumjeti kako da se dvoje ljudi oblikuju, uče i nauče što i kako znači voljeti,
vjerovati, trajati; zapravo - za sve nevolje koje bi morali zajedno prebroditi, možda treba
zahvaljivati onome koji bi im ih podario; jer ne bi imali viška vremena za lakomislenost; vidio
je u svojim mislima dvoje ljudi čije su se snage u nekom zajedništvu, u ludoj plovidbi
umnožavale, jer – toliko je već i kao mlad umio i znao - kako je teško nevolje što neminovno
nailaze prebroditi sam.

Na tome putu – mislio bi katkada u mraku - moguće je čak da će činiti jedno drugome strašna
i neponovljiva zla, pretežno odlučujući o praktičnim stvarima, jer će radi brzopletosti,
prestrašenosti, nepromišljenosti, neiskustva zapravo tjerati ono drugo u nešto što nije bilo
istinski željeno; naslućivao je kako je svaki dogovor zapravo stvar popuštanja; ali je vjerovao
kako se radi o trivijalnostima koje će prije ili kasnije biti oproštene, s vremenom i
zaboravljene; ono što je najvažnije jest to da povjerenje pri tome ne bude biti izigrano, i da se
konačno, u starosti, dođe do vremena u kome bi s nekime, međusobno, mogao dovršavati
rečenice.

Stoga će ga već sada u malo čemu zanimati izgled, jer naslućivao je - kako je to samo lijepak
na kojem ti se duša može lako zagubiti. Ono što je po njemu razlikovalo dobru vezu od loše,
koju je po svaku cijenu želio izbjeći – bilo je pitanje prevare; nikada – ni u najvećem zanosu
nije sam sebi mogao obećati da to neće činiti, jer takvo obećanje nikome, a njemu ponajmanje
ne bi vrijedilo ništa; ali znao je, bez sumnje, barem zašto bi ga to izjedalo do bola: iz straha;

28
jer je znao da ono što bi mogao dobiti nema šanse niti doseći, a kamo li prerasti ono što bi
mogao izgubiti.

Eto tako, čudio se sam sebi, u svježini toga zimskoga jutra – kako je lako i jednostavno
pogazio sve što je mislio da nikada neće pogaziti, a kako je daleko u svemu tome dospio ne
znajući što vidi oko sebe.

Grad se lijeno i polako budio iz mamurluka i teškoga sna; rijetki tramvaji škripali su dalekim
šinama a prvi automobili nervozno palili motore. Morao se vratiti tamo, i odlučiti što će: ne
radi toga jer bi to od njega netko očekivao, već zato što je znao da neće umjeti niti moći
drugačije.

- ----

Prolazili su sati, pa potom i po čitav dan; ona se trudila zaboraviti sve što se zbilo, ali nije to
nikako umjela. Učila je i pamtila gradivo kao neki automat; kada bi – provjere radi – davala
kojoj kolegici da je ponešto ispita kako bi ustanovila treba li učiti ponovno, znala je i više
nego dobro, dapače i stvari kojima se nije nadala. No, kao da je učio netko drugi; nije više
mogao proći niti jedan jedini dan, gotovo pa sat - a da ne bi pomislila na njega.

Sanji je vratila ključ njene sobe dok su lijeno pile kavu poslije ručka, da otjeraju pospanost
zimskog popodneva; zahvalila se i značajno napomenula da je stvar bila od prilične pomoći.
Površno se nasmijala i već za sekundu razmišljala o nečemu drugome; očito je da u sobi nije
ostao nikakav trag njegova boravka. Bila je to uobičajena prijateljska gesta solidarnosti, ali je
bilo očito kako i Sanja vjeruje da joj je te noći trebao siguran smještaj u blizini, a ne nekakvo
utočište u koje bi odvela nekoga drugoga.

Kako su prolazili dani, i kako je na fakultetu, ili u menzi, ili negdje u gradu sretala ljude –
shvaćala je da nitko nema ni najmanjeg pojma o tome što joj se zbivalo i gdje je bila u
novogodišnjoj noći. Dapače, ljudi su pričali priče o svojim doživljajima, čak i oni što su bili
negdje u dvorani doma – ne zamijetivši uopće da je ona tamo bila, ili ne shvaćajući da je sa
proslave odjednom nestala, zaneseni onime što su sami doživjeli. Za neke od njih znala je da

29
su bili njegovi poznanici, ili čak prijatelji; nije tu bilo niti značajnih pogleda niti dvoznačnih
rečenica – i to je u njoj stvorilo neki osjećaj sigurnosti i spokoja: nikome ništa nije rekao!

Nije sebi niti umjela zapravo objasniti što bi to lošeg počinio da je nekome nešto i rekao;
znala je jedino da bi takvo što osuđivala do kraja i da preko toga ne bi mogla preći – osjećala
je da bi tako ostala ponižena kao neki trofej ili stvar. Ali – u izostanku tog i takvoga nedjela,
nije znala točno kako bi ocijenila njegov čin šutnje; da li kao čekanje, ili kao
nezainteresiranost. Još uvijek bilo joj je puno važnije kako će nešto doživjeti; tuđi osjećaji bili
su joj još strani i daleki. Nije do kraja znala, a nije to zapravo niti mogla još znati –
naslućujući ipak takvo što kroz misli o davanju i uzimanju – kako se ljubi.

- ------

Nikome ništa nije rekao, jer nikome ništa i nije imao za reći. Da je slučajno kome od prijatelja
napomenuo kako je čitave novogodišnje noći spavao na podu pored djevojke u koju je
zaljubljen, vjerojatno mu prvo ne bi vjerovali, a potom bi netko od poznanika – ako ga on već
u tome ne bi prekinuo u pola rečenice - i zaustio kako je lud kada nije iskoristio priliku da je
obljubi. Puno je i dugo o takvim stvarima inače znao razgovarati sa Markom, no Marko je
sada bio daleko, a i sigurno da mu ne bi bio od neke pomoći, jer je sumnjao da je Marko ikada
bio sa djevojkom i da o tome znade išta praktično i korisno, osim vlastitih promišljanja i
nagađanja, oja bi često graničila sa neobičnošću.

Tih prvih dana i nije često odlazio u grad, još manje na fakultet; zima je na nebo dovela
tmurne i teške oblake odagnavši tako sunce; nije se vani mnogo što imalo za raditi. Otišao bi
svakih nekoliko dana prošetati da se opusti od učenja i popiti neko piće na uglu dvaju
prometnih ulica; volio je tamo sjediti uz prozor i promatrati ljude kako prolaze, skriven iza
svijetlih ali prljavih zavjesa iza stakala.

Nije imao pojma što bi joj rekao da je vidi; opet – sve je u njemu žudjelo za time da je vidi.

30
Konačno, zbio se i taj susret. Toga se utorka nebo razvedrilo, a oblaci se razišli već od rana
jutra, pa se nekako lakše i ljepše bilo uputiti u grad. Bio je drugi ili treći dan predavanja, ili
nekih seminara, ili nečeg sličnoga – našao se tako ispred zgrade sveučilišta negdje tik pred
sam sumrak, silazeći stepenicama prema dvorištu gdje se nalazilo njegovo društvo. Tada je u
kružoku što su ga tvorili ti ljudi spazio i njene oči.

Pogledi su im se spojili, na čas – morao je potom svoj spustiti da ne padne na stepenicama.

Sišao je polako, ne znajući što da radi; jednom je rukom pridržavao neke skripte, a drugu je
nevješto sakrio u džep kaputa. Od posljednje stepenice do tamo bilo je tek nekoliko koraka, a
u prostoru između toga užurbano su prolazili ljudi silazeći i izlazeći iz zgrade ili penjući se u
nju.

Ponovno je pogledao u njenom smjeru; nije više gledala u njega, ali je s nekime razgovarala –
nije se pravila da ga ne vidi, jer je njen pogled kada ga je ugledala bio dug i nije se pomicao s
njega.

Znao je da ne može samo tako otići; to bi ga poslije razdiralo, pa sam sebi ne bi za takvo što
umio naći ni najmanjeg opravdanja.

Zato je prišao svojoj grupi potiho, većini ljudi s leđa, ali tako da ga ona može vidjeti – bio je
to u stvari i najkraći put do tamo. Što je bio bliže, koraci su mu bili polaganiji; sada je
ponovno gledao u nju, pomirivši se s time da ga tkogod u tome i prekine; pa čak – i optuži za
skrivanje ili tajnovitost.

Takvo se što, srećom, nije zbilo – jer su ljudi bili i previše zaokupljeni rasporedom ispita
kojeg je netko uspio pronaći na nekom papiru, i potom ga čitao naglas; svi su bili
usredotočeni na to, neki su čak nešto i zapisivali na poleđine svojih skripti; i ona i on pratili su
to, međutim – površno i nezainteresirano, jer ili su već položili neke od tih ispita, ili su
dobrano zašli u učenje za one druge ispite, planirajući vrijeme do roka koji je bio obznanjen
još na predavanjima.

31
Zato su im se pogledi ponovno sreli, i on joj je prišao na dovoljnu blizinu da bi mogao s
njome razgovarati; prebacila je šal oko vrata pa joj je on pridržavao dugu kosu da ne vijori na
vjetru; izustio je pozdrav koji je uključivao sasvim formalan „dobar dan“ i već za koji čas se
pokajao zbog takve gluposti, ali je i ona izustila isto, da bi on na to odgovorio kako je dan
zaista dobar, što je kod nje izazvalo kratak ali jak osmijeh. No, odmah se uozbiljila; nije niti
ona izdržala gledati ga čitavo vrijeme u oči, ali se nije niti okretala natrag prema drugima.
Čuo je na to sam sebe kako je pita ima li vremena da se nađu na kavi, pa je potom rekla da
odlazi na večeru, a on je predložio da je pričeka na uglu kod veste što je vodila do doma; znao
je da tamo mora proći da bi otišla do svoga stana. Pitao je je li u redu u šest, i ona je kazala da
jest; potom je s leđa primio nekog kolegu i pomakao ga da mu napravi mjesta, i počelo je
uobičajeno studentsko bezbrižno druženje i veseo razgovor.

Nije prošlo niti desetak minuta, a ona je već sa nekolicinom drugih odlazila na večeru; shvatio
je da će biti gladan, pa se i on nakon nekog vremena ispričao i otišao u drugome smjeru, da bi
u pokrajnjoj ulici svratio u pekaru i tamo, na toplome, u kutu, kupio i pojeo pecivo sa sirom i
slanac. Vjerovao je da će je uspjeti nagovoriti da odu u neki kafić i tamo provedu večer, pa će
tamo piti; žeđ uslijed čitava popodneva provedenog na fakultetu i neizvjesnosti događaja koji
su uslijedili – pomalo mu je već palila utrobom, pogotovo nakon dogovora s njom. Dok je
tako sjedio, jeo i gledao kroz prozor, pekarica mu je bez pitanja, između raznošenja dvaju
pladnjeva sa pecivima, donijela čašu vode do mjesta gdje je sjedio pored prozora; nasmijao se
dugim osmijehom i glasno zahvalio, pa je čašu iskapio i odnio na pult. Pozdravio je i privukao
ulazna vrata pekare, ispraćen njenim dugim i zamišljenim pogledom, o kojemu toga časa nije
znao baš ništa.

Nije još preostalo dugo, pogledao je na sat u unutarnjem džepu kaputa i pomislio – samo da
ona taj sat ne vidi; iako su mu roditelji još za maturu kupili pravi ručni sat – smetala ga je
njegova težina i bojazan da će rukom negdje udariti i tako ga razbiti; radije je nosio neki
jeftin, plastičan sat sa kojeg je demontirao ručke, tako da mu stane u unutarnji džep kaputa ili
– ljeti – u džep hlača, pa ga nosio naokolo, tako pokazujući da mu zapravo nije stalo do toga
da izgleda zrelo ili odraslo. Ipak nije znao kako bi ona na to reagirala, a bio je svjestan da se
sada radi o trenucima u kojima bi je i sitnice mogle privući ili joj ga udaljiti; zato je nastojao
razmisliti o svemu što bi mu moglo stajati na putu. Ogledao se s vanjske strane u staklu
pekare i rukama protrljao kosu što ju je vjetar dobrano razmrsio; bio je zadovoljan time što se
jutros gotovo na silu obrijao; popravio je šal da ga štiti na vratu do hladnoće, i pošao dalje.

Bio je spreman na to da se suoči sa njom. Mislio je da nad sobom ima potpunu kontrolu, ako
već nema nad drugim ljudima.

Zaboravio je – ili nikada nije upoznao – strast - i to koliku vatru ona može upaliti u čovjeku.

32
 - -----

Ona još nikada svome životu nije vidjela niti čula za muškarca koji bi od žene želio išta
drugoga, osim njena tijela, ili barem – to, pa onda još i nešto drugo. Oni koji su to dobivali, u
pravilu su svoju nadmoć pokazivali i sa strane, kao snažni i zadovoljni mužjaci – jer žene su
tek posjed, imetak, stvar; oni koji nisu – propadali su od alkohola, usamljenosti i grozote
svoje najniže strasti. Shvaćala je da postoje i mnoge žene koje u fizičkom kontaktu sa
muškarcima osjećaju ugodu, neke čak i blaženstvo – ali je uslijed svjedočenja za koja je čula
ili čitala o njima – shvaćala koliko toga ove stavljaju na kocku, pružajući propasti priliku da
na velika vrata ulazi u njihove živote. Muškarci su uvijek na koncu ostavljali žene sa djecom,
ili bez nje – prije ili kasnije im pokazujući da više nisu poželjne niti dobre; trčeći sumanuto za
mlađima i ljepšima – dokazujući sami sebi da to još mogu.

Upravo zato bila je kivna na čitav svijet stoga što svetim imenom ljubavi kiti ono što ljubavlju
ne može biti: mislila je – ne želim postati ničije sredstvo i stvar, a to ću svakako prije ili
kasnije postati, jer to je zakon prirode, snage i ljepote i protiv njega se ne može, pa ću još i od
drugih konačno iskati i očajnički tražiti da takvo isto sredstvo postanu meni, jer bez toga više
neću umjeti niti moći: nikakva milost ne može u ovome svijetu biti pobjednička. Ljubiti se
može samo tamo gdje ne trebam nikoga, i nikoga niti ne želim trebati, osim sebe same;
užasavala se vidjeti se kao vlastitu majku; izmučenu, zaboravljenu i u stvarnosti napuštenu,
nekada zelenu livadu što je znala cvjetati najljepšim cvijećem, a sada tek pusto i suho strnište.

Bio je to poriv kojemu se nikako nije uspjela othrvati, i osjećala je kao da joj negdje na
ramenu – baš uvijek, makar koliko daleko od nje bila - stoji ruka njene majke, opominjući je
da muškarci od nje žele samo tijelo, i baš ništa više od toga, pa kada dobiju to što žele i
izdovolje se – postat će dosadna, obična, svakodnevna; prije ili kasnije otići će oni drugdje, da
traže to isto što su već ovdje dobili. I tako ukrug: muška žudnja je najveće prokletstvo ovog
svijeta, i žena mora čim prije naučiti kako se s njom nositi i od nje dobiti što treba –
opominjala je mama – ili će propasti. Ne smije se biti slab – jer samo jaki opstaju i dobivaju
što žele; slabi propadaju tiho i u mukama, nestajući u svojoj slabosti i tišini s neizdrživim
bolom, prazninom i nevoljom - do kraja života.

I on je čitava života gledao oko sebe mnoge druge muškarce i uočavao njihove postupke i
taktike; hajde – puno je tu bilo lovačkih priča i uobičajenog ispraznog hvalisanja; no - neki su
zaista uspješno vodili paralelne živote sa svojim ljubavnicama. Osjećao je da se tu ne radi
samo o goloj strasti koju nisu više umjeli utažiti u vlastitu krevetu, već i o tome da sami sebi,
a i drugima – izgledaju moćni, veliki, jaki. Nije to, na koncu, bila samo muška stvar – i mnoge

33
žene trebale su i dobivale to isto; dokazujući tako sebi, a vjerojatno još i više drugima da su
poželjne, lijepe, zanosne.

Gledali su tako oboje oko sebe u životu kao su strast, novac i imetak poželjne ali ipak stvari
puno manje cijenjene od – moći.

Moć je bila ono čemu su ljudi težili i zbog čega su umirali; ništa nije bilo toliko opojno i
toliko važno kao pogled s visine na druge ljude.

- ----

34
Nimalo se, nakon što je njihov razgovor pred sveučilištem završio, nije dvoumila u tome je li
pogriješila što je pristala na njegov prijedlog da se nađu. Bilo je očito da niti on nije miran –
upravo suprotno, nije u to imala sumnje (a to je mogao biti dobar znak da prema njoj osjeća
naklonost, ili pak puno više od toga); još se uvijek zato pitala koji je pravi razlog njegova
tajanstvena odlaska – ali sada joj je bilo puno lakše, jer je shvaćala da razlog nikako ne može
biti to što prema njoj ne osjeća ništa.

Dok je u predvečernjem žamoru i buci prepune menze sjedila sa nekoliko djevojaka i polako
jela, prikrivala je uzbuđenje od onoga što je prethodilo i razmišljala o tome što će i kako
napraviti. Na ruci je imala maleni sat koji je pokazivao vrijeme koje se neumitno približavalo
onome što su dogovorili, nije je toliko uzbuđivala pomisao da će jednostavno ustati i otići uz
par riječi isprike – zapravo joj nije niti bilo previše stalo do toga što bi o tome mislile osobe
koje su s njom; brinula se zapravo u dvije stvari: da pri tome negdje ne posrne i da joj u gužvi
nešto ne ispadne, što bi moglo predstavljati problem – jer sada više nema vremena otići kući i
urediti se.

Nije kod sebe imala čak niti maleno ogledalce, jer se pripremala za predavanja i menzu;
rijetko je kada imala naviku izraženo se šminkati, tako da joj nije predstavljalo problem to što
nije znala kako izgleda – već to što je to i predobro znala. Zamišljala je u nekom priručnom
ogledalu svoje oči podbuhle od čestog gledanja u knjige, ili svoje usne pomalo natečene,
ispucale i bezbojne. Sjetila se da u pretincu torbice ima mast za usta; to će joj značiti puno
kada izađe iz menze; jela je šuteći, polako ali u većim zalogajima, kako nitko ne bi primijetio
da zapravo žuri – i razmišljala o tome što će i kako kroz koju minutu reći da bi opravdala
nagli odlazak.

To se pokazalo puno manjim problemom nego što je izgledalo na prvi pogled, jer su ostale
djevojke bile uznemirene rasporedom ispita kojeg su upravo saznale, shvativši da im ne
predstoji ništa drugo do li provoditi puno više vremena za knjigom – a to je svakako
uključivalo i ovu večer. Mnoge od njih jedva da su prikupile literaturu ili iskustva o tome što i
kao treba učiti; zato je njena naglašeno samoironična rečenica o tome da odlazi jer nema
izbora pred tolikom navalom učenja, ostala jedva zamijećena; nitko nije niti spomenuo neko
piće na putu kući, i tako je već u sljedećem trenu oblačila jaknu, vezivala šal i prebacivala
torbicu preko glave; da bi joj obje ruke bile slobodne kako bi u njima nosila pladanj sa
posuđem iz kojeg je netom pojela hranu. Čudno, u tom je času osjetila kako joj je toplo varivo
sasvim godilo; sjećalo ju je na sigurnost i toplinu vlastita doma u ovoj bučnoj neizvjesnosti
što ju je posljednjih mjeseci preplavljivala. Sigurnim korakom odložila je pladanj na mjesto
za to, a zatim mahnula kolegicama i nestala u polumraku hodnika.

Sat na njenoj ruci sa kojeg je pomakla vestu pokazivao je deset do šest; bilo je to dovoljno
vremena da užurbanim hodom dođe do ugovorenog mjesta; dok je razmišljala o tome, kao da
je neki osjećaj zlobe ili veće vrijednosti – kojeg se inače gnušala – prostrujao njome, pa je

35
pomislila da i ne mora doći točno u minutu; da ju je netko tada promatrao shvatio bi da naglo i
bez neka vidljivog razloga mijenja tempo hodanja iz žurnog u polako i obrnuto.

I ona je mislila da potpuno umije kontrolirati sebe samu; naravno da je takvo što bilo sasvim
očekivano – jer nikada u životu nije bila u situaciji u kojoj bi osjećala da stvari izmiču njenu
nadzoru.

Na koncu je osjetila da joj srce udara sve brže i žustrije – kako se približavala mjestu
sastanka; još je jednom pogledala na sat i doista – već je bilo šest. Nije umjela drugačije;
umjesto da pogleda neki obližnji izlog i tek potom polako prođe ostatak puta, prešla je
semafor dok je na prijelazu za pješake bilo upaljeno zeleno, i dok je još hodala kolnikom –
između mnoštva glava ljudi što su prelazili cestu na istome mjestu u oba smjera - ugledala
njegove oči na tamnoj plohi zida preko puta ceste.

- ----

Stala je ispred njega držeći obje ruke u džepovima; hladan večernji vjetar već je bio prilično
leden, ali niti jedno od njih nije ga osjećalo na obrazima što su bridjeli od uzbuđenja. Bili su
udaljeni niti pola metra i netremice se gledali u oči, šuteći i slušajući snažne otkucaje svojih
srdaca negdje u dubini njihovih uspravnih i tek naoko mirnih tijela.

Zahvalio joj je naglas što je došla, a ona ga je na to pogledala sa iznenađenjem, i odvratila

kako to ne bi učinila da nije i sama htjela. Zatim je puno manje odlučnim glasom promrmljao
nešto o tome da nema njen broj, i da nije znao kako bi došao do nje, i još ju je pitao je li sve
sa njom i u sobi u domu bilo u redu. Nakon što mu je potvrdila, i rekla – uz blag osmijeh – da
joj je prijao čaj kojega joj je spremio, i da je bio opravi melem za njen nadraženi trbuh, i on se
nasmiješio. Vjetar je tada zapuhao snažnije, gotovo mu skinuvši nehajno prebačen šal preko
kaputa, pa ga je ona uhvatila rukom i vratila mu ga oko vrata. Zaustavili su se tako, dodirujući
se jedva, s njenom rukom negdje uz okovratnik njegova kaputa, gledajući se u oči. Spustila je
ruku polako uz tijelo, a on je očima popratio taj pokret, i brzo ih vratio na njeno lice; gledao je
čas usne a čas oči i nježno pratio blage crte njenih obraza što su se prelijevali pod slabim
svjetlom obližnjih uličnih svjetiljaka.

Zatim je ponovno odlučno pogledao u njene oči, pa je onda upitao želi li da odu negdje
unutra, na kavu. Kimnula je glavom, i već za tren hodali su jedno uz drugo prema nekoj
običnoj uličnoj birtiji na uglu. Kada je otvorio vrta, ogledali su se i on je odmah shvatio da se
radi o takvom mjestu na koje nije uputno pustiti je da uđe prva, pa je zato prvi ušao on,
pridržavši joj rukom vrata. Žamor i gužva bili su gotovo nesnosni pored ulaza – toliki da ih
zapravo nitko nije niti zamijetio kada su ušli. Nevelik prostor bio je pun dima i vrlo mračan,

36
ispunjen ljudima što su negdje na putu kući zastali na nekom razgovoru, ili su u društvu istih
kao i oni ispijali svoja pića neskriveno se opijajući nakon teškog radnog dana. Nije to bilo
mjesto na kojemu bi pili samo muškarci: zamijetili su i nekoliko radnica iz obližnje tvornice
papira kako šutke i polako ispijaju pivo iz flaša kojih je bio pun stol, i bilo im je čudno što za
tim stolom nije bilo niti jednog muškarca – kao da su se bojali prići tim ženama.

Već je gotovo bio spreman predložiti joj da se okrenu i potraže neko drugo mjesto, kada uoči
da se u posljednjem, najužem separeu – pridižu dvojica ljudi oslobađajući ga. Bez pitanja
pogledao ju je, pokazao glavom, uhvatio je pod ruku i lagano povukao u tom pravcu; u
nekoliko koraka bili su pored stola što se upravo ispraznio, pa su se jedva u gužvi zavukli uz
klupe oko stola skidajući istodobno sa sebe zimsku odjeću u vrućini prostora što ih je
zapahnula.

Stol je bio uzak i malen, a separe ograđen drvenom pregradom zakrenutom prema zidu, tako
da ih je iz većeg prostora malo tko mogao vidjeti, a i buka je bila daleko manja, te se gubila
negdje visoko pod stropom, na galeriji – u dimu i gustim alkoholnim parama, među vikom i
grubim smijehom, ili pokojim uzdahom i povikom.

Loša strana tog udaljenog separea bila je u tome što ih je konobarica jedva mogla nazrijeti, pa
je već nakon nekoliko sekundi postalo jasno da bi sasvim umjesno bilo da on ode do šanka i
donese im piće. No, bez da su išta rekli, shvatili su da bi to značilo i mogućnost da netko od
pripitih gostiju, dok njega nema, zasjedne na njegovo mjesto pokušavajući započeti kakav
razgovor sa lijepom djevojkom; zato ga je – kad je primijetila da se blago trgnuo u pravcu
izlaska, uhvatila za ruku i rekla da joj nije do pića i da može čekati konobaricu koliko god
treba.

Shvatio je njenu zabrinutost bez da su puno pričali; želio se napraviti važnim i reći joj da će
svakoga tko bi joj dodijavao, kada se vrati – jednostavno maknuti od nje; razumjela je
njegove nakane, pa mu je tiho kazala kako je bolje da ne izazivaju nevolje.

Međutim, kako je stavila svoju ruku na njegovu, držeći ga lagano da ne ustane, u takvom joj
je ruka položaju i ostala – i odmah je odlučila da je više neće micati, barem dok ne utrne. bio
je to za njega očito važan korak; toliko važan da se uozbiljio i gotovo problijedio od
uzbuđenja; nije to moglo ostati nezamijećeno, pogotovo nakon što je polako spustio glavu
gledajući u njenu ruku na svojoj nadlanici, a potom podigao pogled na njeno lice.

37
Pramen kose pao joj je preko oka upravo na strani lica na kojoj je bila i ruka što ju je
nepomično držala na stolu; gledala ga je netremice tako, odlučivši da ništa ne dira; zatim ga je
upitala zašto je toliko povučen i stidljiv; da li ga smeta to što ga drži za ruku. Odmah je
odlučno zanijekao glavom, ali je ostao bez riječi; jednostavno je trebao vremena da skupi
snage i odvrati joj na to sve što je rekla.

Kao da to nije bilo dovoljno, odlučila je sama započeti razgovor. Bilo je to prilično čudno:
držala ga je za ruku lagano i sigurno, poručujući mu time da joj je dodir s njima lagodan i
poželjan. Istodobno, riječi koje je govorila bile su gotovo pa potpuna opreka tome: kazala mu
je da ju je zabrinulo to što je otišao onako, bez pozdrava, jer ne samo da nije znala što je s
njime, nego niti to – što se u stvari desilo, obzirom na stanje u kojem se nalazila.

Naglasila je tada kako je svjesna da je sama kriva za to, i jasno mu se ispričala ako je zbog
toga imao s njom bilo kakve neugodnosti; još je rekla da joj je to zapravo bilo prvi puta u
životu da je popila nekoliko žestokih pića jedno za drugim.

- Ne znam zašto sam to učinila, zašto sam toliko pila; nisam ništa razmišljala dok sam
to činila u onih nekoliko trenutaka. Možda sam jednostavno mislila da se neće desiti
ništa loše; čitavo sam vrijeme bila svjesna kako nas ona dvojica žele opiti, valjda da bi
to kasnije iskoristili – kao da sam osjetila bijes prema njima i pokušala im se na taj
način suprotstaviti.

Nakon nekoliko trenutaka šutnje još je dodala:

- Hvala ti što si mi pomogao; jasno mi je da mi ne želiš ništa loše. Mogao si me uzeti

tada, i ne bih ti to zamjerila; u kakvom sam stanju bila – nisi me trebao niti pitati.
Nisam još nikada u životu bila sa muškarcem – rekla je na koncu, ne gledajući ga u
oči, nego u onu ruku sa koje nije micala svoj dlan.

- Razumijem zapravo da ti to ne želiš – dodala je svemu. – Zašto bi inače otišao?

Osjetio je kako mu vrućina udara u obraze, a znao je da sada nešto mora reći; nije međutim,
neko vrijeme iz sebe mogao pustiti niti glasa. Bio je gotovo užasnut mirnoćom kojom je to
sve izrekla – puno više nego značenjem riječi koje je izgovarala i kojemu, kada je kasnije
razmišljao o njima – i nisu zvučale tako grubo; a zapravo ga je ponajviše mučio strah od toga
da mu sve to govori ipak samo zato da naglasi svoju nadmoć i veličinu. Te stvari nikako nije
38
mogao izbrisati iz njenih riječi; želio je više od svega osjetiti da mu se otvara i povjerava, a ne
da želi pokazati kako je od njega snažnija, u što uopće nije sumnjao.

- Mislio sam da ne moram objašnjavati zašto sam te ostavio spavati, i zašto sam legao
na pod. Da – odvratio je – dobro si razumjela: nisam tamo želio da spavamo zajedno.

- A da li bi ikako želio spavati sa mnom? – upitala ga je gotovo bezbrižno i bez puno

razmišljanja nakon njegovih riječi. Pogledala ga je u oči, ali u njima nije ugledao neku
porugu ili nadmoć; samo jednostavnost i odlučnost.

- Da, ali samo ako bismo se zavoljeli.

- To znači da me nisi zavolio?

- Zaljubio sam se u tebe – odvrati brzo i gotovo pokorno. No već u sljedećem trenu,
pogleda je ravno u oči; toliko snažno da je spustila pogled na njihove ruke.

- Pa i ja sam se zaljubila u tebe – reče mu ona; znao si to već tamo, zašto bih te inače
vodila sa sobom u neku tuđu sobu – reče.

- Nisam to znao – da si zaljubljena u mene, i nisam te tada s time želio uznemiriti; bila
su u dovoljnoj nevolji i bez toga.

A onda je dodao nešto zbog čega je osjetio da bi se mogao kajati čitava života:

- Ako me želiš samo zato da ti budem prvi, to ne bih.

- Želiš li mi biti jedini?

- Ne znam. Želim ti vjerovati, reče – i glas mu zadrhta.

- Znaš, ni ja sama sebi ne vjerujem previše; zašto bih onda vjerovala tebi. Ne mogu ti
obećati, ako mi budeš prvi, da ćeš mi biti i jedini.

- Da, to ne mogu obećati niti ja tebi; pa tko bi uopće mogao vjerovati takvim
obećanjima kada bismo ih i dali?

- Onda me uzmi, to je zapravo jedino što želiš, zar ne?

Ono što ga je u tom času počelo istinski plašiti, to nije način na koji je razgovarala s njime:
zapravo je uočio to da u njenim očima slabi sjaj i odlučnost, a u kutevima se pojavljuju
malene suze; kao da se i sama bori sa sobom da ne kaže nešto drugo, nego baš to što govori.

39
Nije mogao biti siguran je li to od dima i mraka, ali mu je bilo jasno da i u nje postoji nešto
što bi ona vjerojatno prozvala slabošću.

Ono pak što ga je prestravilo, bilo je to što je uslijed njenog dugog i ustrajnog držanja za ruku
osjetio dotada nepoznatu strast u utrobi; vatru lude i jedva zaustavljive želje koju ne bi baš
nikako umio ugasiti, samo da je malo pusti na površinu – bila je to slatka i velika požuda što
se pružala u njegovo međunožje postajući kruta, bešćutna i ledena.

Nije znao što je gore i odvratnije od onoga što ga je razdiralo u tom času: da li potreba da je
sada uzme, makar i ovdje – ionako jedva da bi itko išta primijetio – a na koncu bi mu to –
gledajući ga onim svojim pogledom svisoka u oči - vjerojatno i sama dopustila; ili strah i
nemoć pred takvom navalom strasti što je u njemu kuhala kao vulkan, prijeteći da će kad-tad
isteći na površinu; sve to gotovo da je zatomilo ikakvu mogućnost da joj izreče svoju potrebu
za time da mu dade spokoj i puninu, da mu bude dobra i nježna, a ne podatna.

Pobojao se tada sebe sama, uviđajući kako nije imun na to da njime upravlja neki nagon; sila
teška, velika i nesavladiva – barem mu je tada i tamo sve to tako izgledalo. Proći će još
nekoliko sati te duge i tamne večeri, i uvidjet će da je tome doista i bilo tako; ono što je sada
tek naslućivao da je moguće – ostvarit će se vrlo brzo, prijeteći otvoreno i nedvosmisleno da
mu uništi život zasvagda.

Prvi je puta tako sasvim jasno osjetio strah od toga da ne umije upravljati sobom: da su bili
sami, vjerovao je – bez ikakva bi razmišljanja navalio na nju poput životinje; toliko ga je
mučilo to što je u njemu raslo. I ona sama naslućivala je što mu se zbilo i do kuda ga je to sve
dovelo; šutjela je, ne zato što bi ga željela dodatno razjariti (iako je od toga njegovoga stanja
osjećala nekakav strah, možda čak i odvratnost), već zato što nije znala kako sada nazad…

Možda je sada tek prvi puta osjetila kako u njoj, umjesto strasti tijela, na površinu – umjesto
dobro uvježbanih puteva potiskivanja i laganja sebe same - počinje izbijati želja prema tome
da nekome bude dobra; da mu bude utjeha i uporište u mukama koje ga tište. Te želje nije se
toliko plašila, koliko joj se iskreno čudila; gotovo da je sama sebi s tom nakanom bila
smiješna; koliko ranjiva – toliko i nakaradna; koliko uvjerljiva, toliko strana i neshvatljiva.

Prvi je puta osjetila da ne misli više na sebe samu, ili barem – ne samo na sebe; bile su tu, u
njoj – i misli upućene nekom drugome; bio joj je to osjećan stran, dalek i do malo prije
potpuno nepoznat; zato ga se pomalo plašila – ali mu se i divila.

40
Poslije se više puta, sjećajući se sljedeće noći ovog razgovora, kajala što nije dopustila sebi
samoj pustiti iz grla glas koji bi mu kazao da mu želi vjerovati, i da je pusti, samo malo – da
pročisti tu zloću i crne misli iz sebe, kako bi na njihovo mjesto mogla doprijeti žudnja za
njihovim zajedništvom.

Shvaćala je poslije – da baš svaki čovjek u sebi mora osjetiti želju za pripadanjem, i da nema
živoga bića koje ne bi željelo biti voljeno – samo je potrebno pronaći nekoga pred koga bi
mogao prosuti to svoje biserje.

I čekati – ili ne čekati; nego otići; ostavljajući baš njemu izbor između radosti i pustoši.

Sjetili su se tada oboje nekih davnih i prije toga gotovo nerazumljivih riječi o ljepoti i značaju
neuzvraćenih ljubavi, i o tome kako neuzvraćene ljubavi ne postoje – jer inače ih ljubavima
ne bismo smjeli niti zvati; ljubavi uvijek urode plodovima od kojih ponekad i sasvim
nenadani gosti ubiru one najbolje.

Ono što ih je poslije mučilo i tištilo – jer kajali su se što u tom času nisu razumjeli takvo što –
jest to da nisu umjeli izreći te riječi naglas, i nisu znali otkriti onome drugome što je sve u
njima. Njihove riječi dovele su ih do mjesta na kojemu je baš sve što su izrekli zvučalo više
kao optužba nego kao poziv; više kao osuda nego kao molba.

Šutjeli su nakon takvog razgovora nekoliko minuta, i tu je šutnju iznenada prekinula

konobarica koja je baš tada odlučila skupljati flaše i čaše sa stolova. Već za tren, niti sami
nisu znali kako i odakle - na njihovom bile su dvije flaše piva – jer nečeg što nije alkohol niti
kisela voda u ovoj krčmi jedva da je i bilo.

Kada ih je konobarica spustila na stol, ona je – jer bila je konobarici i bliža - izvukla
novčanicu iz džepa jakne što je bačena stajala na klupi - i pružila joj je; on je ispružio ruku
preko stola da je spriječi, ali već je bilo kasno, pa se ova uz podsmijeh okrenula prema
drugome stolu i polako otišla, gurajući se između ljudi.

- Zašto si to učinila? – upitao ju je gotovo u očaju; odvratila mu je šutnjom. - Zar misliš

da nisam dovoljno dobar da ti platim pivo?

41
 - Jesi, ne pričaj svašta; tko bi bio toliko glup da zaključuje nešto povodom jedne pive?
Ja nisam dovoljno dobra da bih to dopustila – rekla je, čudeći se i sama tim svojim
riječima.

Od toga - došlo mu je snažno i jedva izdrživo - gotovo da zaplače na glas. Želio joj je sada
izreći molbe da mu dopusti da joj bude dobar, i da mu ni do čega nije toliko stalo kao do toga
da joj bude dobar – ali ništa od toga nije mogao izreći, osim nekog grlenog uzdaha, glasa
sumnje ili odobravanja; nečeg sasvim neartikuliranog i glupog. Bio je utučen i snužden;
gorčina mlake pive iz prljave flaše pojačavala je te osjećaje do ruba izdržljivosti.

Ni njoj samoj nije do kraja bilo jasno zbog čega je gruba prema njemu; zapravo – zbog čega
želi toliko sebe ocrniti u njegovim očima. No, shvaćala je da upravo time čini i suprotno –
izriče mu svoju sumnju u njega i njegove namjere. Time što ga je podsjećala na to koliko joj
je blizu bio one noći, kao da mu je željela poručiti da je bespogovorno uvjerena kako od nje
ipak i konačno želi tek njeno tijelo; njenu ambalažu, njen izgled – da je želi kao puki trofej
kojeg bi s ponosom nosio u društvu kolega – i ništa drugo.

No, upravo taj bijes i srdžba koje je u njoj tako snažno osjećao – a nije im do kraja mogao
dokučiti razloga, bilo je i njemu glavna zapreka da joj na sve to kaže: želim tebe, ono što je
unutra; što si ti sama. Čekat ću te koliko god treba, samo da mi počneš vjerovati.

Tim svojim riječima ni sam tada, s tom boli i vatrom u preponama - ne bi vjerovao, ali – što je
još strašnije i nevjerojatnije – da ih je izrekao, povjerovala bi im ona: slomljena tminom
svojih sumnji i zakona koje je nazirala, naprosto se željela prepustiti nekome tko bi je umio
voditi preko te široke, mutne i ledene rijeke – samo da je mogao primiti je za ruku i povesti na
taj put.

Da joj je te večeri to tako kazao, izravno i odlučno – da će je čekati do kraja njihova vremena,
uzela bi to kao stvarnu i neoborivu činjenicu, jer toliko je težine i praznine bilo u onome što je
sasvim izvjesno izgledalo da je čeka na ovoj drugoj strani, putem kojim je već dugo išla – da
je jedan glas bio dovoljan da je od toga odvrati.

I spasi.

42
No, toga glasa nije bilo; ili je bio toliko slabašan i neuvjerljiv, da ga je nemoguće bilo čuti. A
bez njega, nije vidjela smisla da se otputi sama: bez toga glasa, i tamo je bila tmina ali i –
neizvjesnost.

Eto, ako to do sada nije znao, upravo je saznao: bilo je mnogo lakše umrijeti, nego tako čekati
– tako, kako joj je morao, a nije mogao izjaviti; čekati i nestajati u teškoj i jedva izglednoj
borbi između dostojanstva, strasti i čemera bilo bi jedva izdrživo; zapravo više niti sam – bila
je u pravu – nije mogao sebi vjerovati da u stvari ne želi izdovoljiti se s njom i tako ugasiti taj
plamen požude što se zapalio u njemu; i samome mu nije bilo jasno što bi sve moglo slijediti
iza toga, i ne bi li ipak negdje vrlo skoro mogao osjetiti privlačnost prema nekoj drugoj ženi.
Toga se užasavao, ali i shvaćao da je tako stvarno i moguće – i nije znao hoće li se tome moći,
zapravo – hoće li se uopće htjeti othrvati, ili se prepustiti lovu na žene.

Morao je naučiti biti bešćutan i hladan, onako kako mu je ona izgledala tek na mahove, ali
dovoljno i uvjerljivo – samo zato što je sumnjao u sve što je do tada vjerovao u životu, i jer
nije imao snage poći putem kojeg je sam sebi još davno odredio.

Šutjeli su tako u prokletinji te mračne, zadimljene i pijane rupe kao dvije ptice na golim
granama nekog stabla. Jedna ili dvije neizrečene rečenice, ili obična molba – tiha, ali stvarna i
iskrena – bile su između njih, i ostale su tako – do tko zna kada, bez ikakva jamstva da bi se
mogli zbiti, i tako malene barke njihovih života usmjeriti u mirne uvale zaštićene pred velikim
valovima mora.

Zapravo, ono čega su oboje bili svjesni – to je da čine nešto što se zapravo rijetko čini; jer i
mladić i djevojka, ako osjete privlačnost koju su oni osjetili, i ako osvijeste da bi takve
privlačnosti moglo biti na drugoj strani – teško da neće popustiti pred porivom da se sjedine:
gledali su tu priču rađanja i umiranja toliko puta oko sebe, a poneki puta već – sa
podsmijehom se želeći udaljiti od patnji za koje su slutili da slijede – i odmah naslućivali loš
kraj za te ljude. Osim moći, o kojoj su stalno oboje razmišljali u trenucima samoće, shvaćali
su sasvim jasno kako čovjek vjerojatno - ponajviše teži tome da bude prihvaćen, željen; da
bude nečiji – a ne sam i napušten.

No, već sljedećeg trena, na tome bivanju nečijim – ljudi počnu graditi kule i čardake u nebu;
iz toga izvlače računice i prave planove, obavijajući tako jedni druge svojim zahtjevima,
pravima i dužnostima – od toga se potom grade ugled, i zadovoljstvo, ili očaj. Vjerojatno je ta
pomisao – barem njoj – bila toliko odbojna da se sama od nje nije uspjela obraniti; dok se on

43
– nevješto plivajući između svoje neizdržive strasti i tamnih misli – gubio u tom moru
praznine i besmisla.

Pa ako su negdje pri sredini svoga razgovora bili najbliže jedno drugome, i tek su ih milimetri
ili par časaka dijelili od trenutka blaženstva izjavljene ljubavi i njena prihvaćanja, ta je prilika
– barem tada – ostajala nepovratno propuštena, i udaljavala se od njih jednako brzo kao i što
je onomad dolazila i naslućivala se. Shvaćali su da bi među njima moralo biti još nešto, ali
nisu mogli izići iz ljuštura koje su sami sebi sazidali riječima što ih konačno izrekoše.

- Želiš li da te otpratim kući – upitao je nakon nekog vremena, kada je šutnja – unatoč
svoj budi koja je oko njih vladala - već oboma postala neugodna i jedva izdrživa, a
njene ruke već dugo, predugo nije bilo na njegovoj, jer ju je, utrnulu i gotovo obamrlu,
još negdje pri spomenu povjerenja - povukla k sebi.

- Ne trebaš. Popij tu pivu do kraja, da me opet ne bi morao vući po cesti kao onda,
dodala je sa neskrivenim podsmijehom od kojeg mu se gotovo smučilo nakon što je
iskapio iz flaše.

No, zamišljena i ozbiljna, čupajući noktom etiketu sa prazne pivske flaše, skinula je tako
poveći komad papira s nje, pa odnekuda izvukla olovku, i gurnula ih pred njega, na njegovu
stranu stola, bez riječi. Jednako tako, šutke i bez razmišljanja - zapisao je na suhoj strani
papira svoj telefonski broj i vratio joj sve to natrag.

Izišli su u hladnu noć, i izrekli sebi jednako ledene pozdrave koji nisu isključivali buduća
viđenja, ali ih s priličnom izvjesnošću nisu niti nagovještali. Neko je još vrijeme gledao u
njena leđa, a tada je nestala u tmini i otišla u ulicu iza ugla. Ostao je sam u tišini raskrižja, pa
je prebacio šal oko vrata, podigao ovratnik i zaputio se u drugome smjeru. Prepone su ga
strašno boljele od muke, i proklinjao je kroz prve suze svoju šutnju i stid i nedostatak volje za
borbom – makar i onda kada nazire tminu poraza, no i dalje nije znao kako bi se svemu tome
mogao suprotstaviti.

Bolestan do ludila od te vatre u sebi, lutajući u takvoj groznici i vrućici kao vuk ulicama što se
same nailazile pod njegovim nogama, okupan vjetrom i ledom i mrakom - našao se kroz
dobrih četvrt sata takvog mučenja, a da i sam nije opazio niti previše brinuo kamo ide - opet
ispred one pekare iz koje se početkom večeri otputio na sastanak. Osjetio je strahovitu glad,
gotovo da nije mogao krenuti dalje – i nasumce se naslonio na vrata radnje; unutra je bio
polumrak, jer je svjetlo bilo upaljeno samo u stražnjoj prostoriji, pa za pultom nije vidio

44
nikoga. Kada je tako ušao, bolje reći zateturao u unutrašnjost prostora, osjetio je ugodu
topline i opojan miris hrane.

U taj je čas, privučena zvukom otvaranja vrata kojeg je čula, naišla i pekarica; bila je to već
starija i prilično snažna žena pravilne duge svijetle kose i blagih, gotovo vodenastih očiju;
gotovo pa da mu po svojoj dobi mogla biti ne majka – nego baka. Kada je shvatila da je on taj
koji je ušao u pekaru, i da stoji nasred nje kao neka utvara, ne vadeći ruke iz džepova -
savladala je prvotni strah od nepoznate osobe i pogledala ga sa iznenađenjem. Nije prozborio
niti riječi, čula je samo njegovo teško i duboko disanje dok ju je netremice gledao u oči.
Opazila je da su mu oči pune suza, naslućivala je uzrok toga – što od muke koju je upravo
proživio, a što ipak od zime koja ga je štipala cijelim putem do ovdje; tek je sada osjećao njen
bolan učinak.

Ono što je vrelo u njegovoj utrobi, prijetilo je sada bez ikakve ograde - da će ga uništiti;
uzdahnuo je i zajecao jedva čujno, zateturavši pred njom, pa je u tom času pošla s prednje
strane da ga uhvati rukama. Kako je bila visoka i snažna, rukama je uhvatila njegovu glavu i
počela mu brisati suze što su navirale iz očiju. Shvaćao je što se dešava, ali se tome nije
nimalo želio oduprijeti: gledao ju je u oči šuteći od bola.

Povukla ga je u stražnju prostoriju – prethodno začas spretno spustivši roletu što se pružala
čitavom širinom radnje izvana, i skinula mu kaput, a on ju je prigrlio, onako vruću i meku
poput tijesta što ga je netom ubacila u vrelu peć, i zatim povukao na ležaj u kutu prostorije.
Privinuo je glavu na njene velike i meke grudi, ljubeći ih nezaustavljivo i silno. Njeno disanje
postajalo je sve brže i jače, i njena suknja sama je skliznula s bedara, pa je skinuo još i gaćice
i stao putovati svojim usnama i rukama po čitavome njenom bogatom tijelu prema dolje.

Obgrlila je nogama njegov vrat i polegla mu ih na leđa, pa se stala tiho i snažno izvijati pod
naletima njegova milovanja. Prstima, usnama, jezikom, obrazima što su klizili po njenim
velikim, oblim i teškim dojkama, njenom bijelom trbuhu, po njenim vrućim bedrima i
konačno tamnom i vrućem cilju njihovih puteva – doveo ju je do vrhunca, pa potom još
jednom, i još jednom, i nisu više niti znali koliko je puta to učinio – sve dok ga tihim i
plačljivim glasom nije stala moliti da prestane i da više ne može. Sjeo je tako na pod, sav
mokar po licu, od suza, znoja i sokova njena bujnog tijela, naslonivši se na rub kreveta i
gledajući čas tupo u pod, a čas u njeno nasmiješeno lice. Milovala ga je objema rukama
odozgor po leđima i trbuhu, namjestivši se tako iza njega, a zatim mu je bez pitanja otkopčala
hlače, skinula i njih i gaćice sa bedara i za nekoliko ga časaka, obgrlivši ga nogama sleđa,
nježno i odlučno rukom dovela do kraja. Zastenjao je bespomoćno i pokajnički, zabivši glavu
pod njene grudi, ispuštajući čitavu rijeku sjemena po podu i po svojim preponama, trbuhu,
nogama.

45
Gadio se sam sebi, i puštao suze od bola, nemoći i jada; vidjela je da mu je teško, pa ga je
poljupcima u obraze, tjeme i vrat tješila i milovala da mu olakša, šapćući mu na uho da sve
zna, i da nema veće boli od toga kada se uzalud ljubi, i da mu želi pomoći, moleći ga da ne
počini sada neku glupost – jer već sutra bit će mu bolje – pa ako želi, neka ostane tu koliko
god bi htio. Odvratio joj je zapravo bešćutno da je glupost upravo počinio, a ona ga je
uvjeravala da nije, i da želi biti s njim kada mu je teško; treba samo poželjeti ustati i poći
dalje, no pazeći pri tome dobro da ne učini nešto što više nikada neće umjeti popraviti.

Ali kamo dalje da pođe, to nije rekla, jer vjerojatno ni sama za sebe nije znala – a kamo li za
koga drugoga, ma koliko joj se taj dopadao, ma koliko prema njemu osjećala strast, ili
zahvalnost, ili oboje - i ma koliko mu iskreno željela pomoći. Osjećao je da mu više nema
pomoći, i da se uprljao zasvagda; taj kal pred sobom samim neće moći obrisati nikada –
vjerovao je.

Da, bio je u pravu – sam to nikada više neće moći.

Ustao je, uhvatio je za ruku i pustio, pa zatim bez riječi navukao hlače i kaput (a ona, kao da
je naslutila što će učiniti, vješto je za to vrijeme zamotala neku pletenicu u papir i gurnula mu
je u džep); pošao je tako, gotovo teturajući, prema vratima, otvorio ih, okrenuo se i pogledao
je još jednom, pa rukom malo podigao roletu – tako da je gotovo iz čučnja prešao ispod nje i
takav izletio u hladnu i mrklu noć. Već nakon nekoliko koraka, presječen zimom i hladnoćom,
shvatio je da je upravo doživio i nešto drugo, osim pukog udovoljenja strasti; shvatio je da je
sada na vlastitoj koži osjetio kako se nekome nešto bez pitanja daje, a ne uzima.

Jedini je problem što mu takvo što, da izusti drugima, baš nitko ne bi vjerovao, ili bi nazvali
drugim imenom. A biti s drugima, i ne vjerovati im – kakva je to imalo smisla?

46
Teško da bi netko sa strane mogao, promatrajući je u danima što su slijedili, otkriti kakva se
napetost i borba u njoj odvijala. Radila je što i inače, učila mnogo i sistematično, bez ikakvih
problema; odlazila na predavanja i seminare i jela u menzi sa kolegicama. Postala je šutljivija
i povučenija, ali u bučnoj i veseloj gomili mladosti tome baš nitko nije pridavao neku pažnju,
ionako je svatko želio sam čim prije doći u centar pažnje. U dva je navrata čak sudjelovala i u
razgovorima o momcima što su iz zapodjenule njene kolegice; bilo je doba ispita, a studenti
su se tek sada upoznali, pa su prva poznanstva počela polako prerastati u prijateljstva ili veze.
Živjelo se lagodno i bezbrižno; nije to još bilo doba rastanaka, odlazaka i prekida – ono će tek
uslijediti za nekoliko mjeseci. Zato njene brige, pored tolikih silnih rzaloga za veselje, baš
nitko nije primjećivao.

Nekoliko puta otišla je s društvom i u kino, ili kazalište, čak i na dvije kućne zabave, ali on
kao da je tih dana u zemlju propao. Jednom ga je slučajno netko spomenuo u društvu, pa su
bez većih obzira zaključili kako je previše posvećen učenju – položio još nekoliko ispita;
tvrdili su da će – nastavi li tako - očistiti čitavu godinu studija do kraja proljeća. I ona je
polagala sasvim uspješno; no to je nije priječilo da se s vremena na vrijeme zabavi. Sumnjala
je – nije niti njega; previše je dobro poznavala njegov način učenja i polaganja ispita a da bi
vjerovala da je posvećen samo tome. Ili je našao nešto drugo, ili ne želi da se susretnu, makar
slučajno. Morao se za to dobro potruditi kako bi je svakoga dana izbjegao, barem u nekom
usputnom susretu pred zgradom sveučilišta; možda je ipak – mislila je – to što se nakon one
večeri nisu već skoro dvije sedmice sreli – stvar slučajnosti.

Komad papira otrgnut sa etikete flaše na kojoj je zapisao svoj broj čuvala je u svojoj sobi,
osuđen i izravnan pod vazom malena kaktusa. Gledala je u tu biljku u rijetkim trenucima
besposlice, čudeći joj se i diveći: tako joj je malo trebalo za život, a toliko je ljepote davala
onome tko bi to umio vidjeti. Bilo je to po svemu doista - pravo mjesto za pohranu njegova
telefonskog broja; njihov odnos sada joj se činio umrtvljen i krut, baš kao neki kaktus – ali je
istinski osjećala da ispod te površine buja barem mogućnost novog susreta; nije znala što bi s
tim brojem, ali je činjenicu da ga ima osjećala kao važnu stvar.

Kada je otišla na neku zabavu na koju je bila pozvana, nije zapravo imala pojma o tome tko će
tamo doći, pa je pristala poći u društvu kolegice koja joj je pravila društvo. Kada su stigle u
mnoštvo, ova se brzo izgubila, pa je tako na trenutak ostala sama, što se pokazalo
nepromišljenim. Ubrzo joj se počeo nametati neki naporan momak koji je napadno pokazivao
ključeve svoga automobila, vadio svežnjeve novca iz džepova i s podsmijehom gledao na
njenu ozbiljnost i odbijanje. No, da bi ga izbjegla, morala se brzo i odlučno pridružiti nekome,
pa je odabrala za takvo što dvojicu kolega sa susjednog fakulteta što ih je poznavala iz menze;

47
dobra je stvar toga poteza bila ta da je onaj nasrtljivac posustao, pronašavši novu žrtvu u
nekoj visokoj i napadno našminkanoj plavuši, ali loša – ta što sada neće moći jednostavno
umaknuti iz društva one dvojice.

Nisu oni zapravo bili tako loši; razgovarali su sa priličnim strahom o politici i stvarima koje
su se počele jako loše odvijati, jer je većinska nacija u državi nakon desetljeća zatomljavanja
tih osjećaja dobila novoga vođu u kome su svi oni gledali spasitelja koji će ne samo taj narod,
već i čitavu državu izvući iz krize. Dapače, činilo joj se da kolege govore sasvim trezveno i
nenametljivo; nije iz toga uopće mogla zaključiti je li možda koji od njih pripadnik nacije o
kojoj se radilo i koja je u gradu u kojem su studirali bila u manjini; uključila se površno u
razgovor ustvrdivši da nema previše mjesta za strah, vjerujući u snagu razuma kod većine
ljudi. No, na to je od jednog, nižeg i krhkijeg kolege, dobila odgovor da baš u to nikako ne
vjeruje, i da su ljudi podložni onome što radi većina, pa kako se radi o pitanju odnosa među
nacijama, dovoljno je nekoliko gluposti koje bi raspirile mržnju među ljudima i dovele do
sukoba.

Te su je riječi rastužile i zabrinule; tim više što je onaj treći sugovornik, nezadovoljan
odabirom muzike koja se slušala, otišao odmijeniti onoga tko je to činio do tada. Ostala je
nasamo s tim momkom, i pomalo – riječ po riječ, shvatila je da je njegov oprez i nesigurnost
počinju zanimati; odjednom je zbog takvih stvari, a i očite nesigurnosti što ju je ovaj
pokazivao prema njenoj ljepoti – počela osjećati nadmoć. Poučena događajem iz nedavne
novogodišnje noći, popila je tek malenu čašu pive, pa ju je hladnoća i gorčina te tekućine
poticala na razgovor; u nekim je čak trenucima počinjala naglas zamišljati što bi se sve moglo
događati i koje bi grozote mogle prijetiti, šaleći se neprikladnim i crnim humorom i povlačeći
paralele sa davnim događajima iz svjetskoga rata kojeg su svi već nastojali zaboraviti – ili se
to tako činilo tek površnim promatračima. Uspjela je u svemu u svome naumu: njen je
sugovornik gotovo pa zanijemio od užasa, gledajući je povremeno s puno divljenja i straha u
isti mah. Imao je meko, široko lice na kojemu su jedva izbijale svijetle dlačice brade; duža
plava kosa padala mu je na čelo nemirno trepereći u polumraku sobe. Shvatila je da bolje
prilike za to da prvi puta iskuša muškarca neće imati – ako želi samo to iskušenje, i ništa više
od toga. Stoga je načas kliznula u toalet, provjerivši da u torbici ima kondom; i tu bi činjenicu
valjalo izbjeći ako dođe do ostvarenja njena nauma, jer je trebala prikazati da ga je pribavila
sasvim slučajno. Popravila je kosu i jače našminkala usne, pa mu se vratila; i dalje je bio sam
i zamišljen u kutu sobe, preplašen mislima na budućnost. Koliko je razumjela, netom je
odslužio vojsku negdje u udaljenoj provinciji, pa je u njegovim očima vidjela strah i veliku
nelagodu kada bi se o tome razgovaralo. Zapravo se sažalila nad njime, i povjerovala da će i
za njega takvo iskustvo biti dobro – samo sve to mora vješto izvesti.

Za početak ga je zamolila da joj donese čašu vode, a on je bio toliko pažljiv pa je donio i
vrećicu sa grickalicama. Čim je promijenila temu i upitala ga o studiju, razvedrio se i

48
nasmiješio; gotovo da je zamišljala kako bi s njime mogla popiti kavu a da izbjegne
zadirkivanje kolegica. Zatim je polako ali sigurno počela zavoditi ga – razgovarajući o tome
što inače radi i čime se zabavlja; prvo slučajnim dodirima koljenima, pa podizanjem suknje
preko mjesta kojim je dodirivala njegovu nogu, a potom i približavanjem njegovom licu. Nije
zapravo znao što bi joj na to sve odgovarao, pa se razgovor svodio na njena pitanja i
ponuđene odgovore, što joj je s vremena na vrijeme bilo zabavno – kao da se sama sa sobom
igrala skrivača. Izrazito je pocrvenio i spustio pogled kada mu je, još prije ponoći - predložila
– nakon što su gladni pojeli gotovo čitav sadržaj vrećice – da izađu van na zrak, jer da joj je
malo mučno; tada je tek shvatila kolika je prednost koristiti se uobičajenim izgovorima i
klišejima koji su se koristili stoljećima.

Kuća u kojoj je bila zabava srećom je bila blizu njena iznajmljenog stana; no nije baš uživala
u pomisli na to da tamo dovodi nekoga koga ne namjerava zadržati zadugo; nije bila sigurno
niti u to što bi joj na to gazdarica kazala; ipak je tamo stanovala tek od početka jeseni. No, i
on je stanovao blizu, a to je doznala tako što mu je predložila da negdje odu slušati laganu
glazbu; roditelji su mu čitava vikenda bili izvan grada, pa mu je kuća bila prazna. Zapravo, on
se ispričavao time da i nema previše lagane glazbe u svojoj zbirci; odvratila je da bi voljela
poslušati to što ima; sada je još samo morala nekako osigurati da dobije kondom – i njen plan
bio je na najboljem putu ostvarenja.

Kada su stigli, već je posvema vladala situacijom, i vjerovala kako nipošto nije moguće da on
ne shvaća što od njega želi. Svukli su zimsku odjeću sa sebe i sjeli na krevet u njegovoj sobi, i
dok je još prekapao po stvarima tražeći što bi pustio na svojoj glazbenoj liniji, ona se odmakla
i pitala ga ima li kondom. Zašutio je i zažmirio, a potom kazao da bi morao potražiti u sobi
svojih roditelja. Nije ga željela pustiti samoga, jer joj je izgledao prilično ustrašen, ali je
njegovih nekoliko žarkih pogleda sasvim jasno otkrivalo da se onom što je započela nimalo
ne protivi. Ipak, osjećala je dužnost da ga već sad upozori, pa ga je naglas upitala je li ikada
bio sa djevojkom; odvratio je da jest, još u školi, sa djevojkom koju je tada imao, a ona je na
to kazala da ona to nije radila nikada, i da želi sada, s njime. Šutke su otišli na drugu stranu
kata i ušli u neveliku spavaću sobu njegovih roditelja, počeo je brzo i nevješto prekapati po
ladicama, a onda se sjetio da bi stvar možda mogla spasiti njegova sestra. I doista, u ladici
njenog ormarića, negdje pri kraju, skrivala se kutija kondoma. bila je spašena; ipak je teško
sebi mogla dopustiti da je smatra lakom; ovako je ipak uspjela u nakani da mu prikaže kako to
želi obaviti s njime – što i nije bilo daleko od istine.

Bio je prilično nespretan – tako da je načas posumnjala u to da ju je slagao kada je rekao da je

to već radio sa tadašnjom djevojkom, ali je bio i vrlo nježan i pažljiv, polako ulazeći u nju,
oslanjajući se na svoje laktove i ne praveći joj nikakav pritisak tijelom, pa je nije niti mnogo
boljelo, niti je mnogo krvarila, koliko je vidjela u mraku. Bio je unatoč svemu praktičan, pa je
na prekrivač svoga kreveta stavio veliki šareni ručnik, tako da se na njemu kasnije jedva išta

49
primjećivalo. Nije trajalo dugo, ali je uspjela osjetiti barem nešto malo ugode u svemu; očito
se jako trudio oko nje, i sve mu je to pričinjalo veliko iznenađenje – nije smatrao da bi ikada
mogao završiti u krevetu s njom. Nije mu dopuštala da je previše dira i ljubi, odvraćajući
polako i gotovo brižno njegove ruke na jastuk i pritišćući njegovu glavu na svoje rame; stvar
se uglavnom svela na ono što su uradili dolje dok je žmirila i čekala da prođe, a okončala se
njegovim snažnim i dugim udisajima.

Nakon što ju je upitao je li dobro, a odvratila mu je da jest, pitao ju je i bi li željela s njime

popušiti cigaretu, na što mu je sa smiješkom odgovorila potvrdno, pa su se brzo obukli i otišli
na tavan. Prije toga pronašao je na njenu molbu u sestrinoj sobi uložak kojeg je brzo
namjestila – pa je negdje usput, dok se iza njega penjala stepenicama, i ona njega upitala je li
dobro, na što se nasmiješio. Bilo je očito kako joj neće puno zamjeriti ovo što je započela i što
su sada dovršili, a niti je smatrati nekime koga bi rado zaboravio. Tamo, u mraku tavana,
odbivši prethodno ponuđeni joj alkohol iz neke stare i prašnjave boce u ormaru, i popivši
usput u kupaoni malo vode, zahvalila mu je na tome što ju je poslušao i ispunio njenu želju,
ali mu je kazala kako prema njemu nema nikakvih posebnih osjećaja, i kako joj je tek kada je
stigla na zabavu - palo na pamet da bi to mogla učiniti s njime. Šutio je i pušio, pa na koncu
drhtećim glasom kazao da vjerojatno nikada više u životu neće dodirnuti tako lijepu ženu. Na
to mu je odlučno odvratila da u to uopće ne vjeruje; ako bude pažljiv i dobar kao što je bio s
njom, naći će bez problema ženu s kojom bi želio biti, samo neka ne odustane od traženja - a
ljepota je stvar ionako nestalna i upitna – ako mu se kod nje jedino njen izgled dopada, tada bi
mu se lako moglo desiti da je u budućnosti zamrzi. Ovako ćemo se – završila je s time sasvim
odrešito i ozbiljno – barem pamtiti po nečemu posebnome.

- ------

Stanovala je zapravo vrlo blizu, pa je iz opreza odbila ponudu da je otprati, te se krišom i u

tišini izvukla iz dvorišta toga povučenog i tihog mladića. Noć je bila već gotovo pri kraju, i
tek kada je osjetila umor zbog kojeg se teško kretala mračnim i praznim ulicama, sjetila se
onoga o kome je razmišljala posljednji puta popodne, kada se spremala za izlazak. Bila je
zadovoljna što je uspjela skinuti taj teret sa svojih ramena, i sada je znala kako je to biti
ženom – zapravo, nije joj se činilo ništa posebno. Pomislila je da ipak mora biti razloga u
tome da se neke žene predaju strastima prema muškarcima, jer čak je i ona na nekoliko
trenutaka, umjesto straha i boli kojima se nadala, večeras osjetila priličnu ugodu. No, bila je
ponosna na sebe kako je uspjela izvršiti baš sve što je večeras u hipu isplanirala, i to joj je
brzo, kada je stigla kući, oprala zube i otuširala se, natjeralo dubok i spokojan san na oči.

- ----

On je pak, prvih nekoliko noći nakon one večeri - spavao isprekidano i nemirno, lijegao kasno
i budio se već iza prve svjetlosti; nije bio neispavan, jer bi umoran znao otpočinuti i
poslijepodne; čak niti učenje na fakultetu nije trpjelo od svega – ali je osjećao težak i dubok

50
nemir koji mu je stalno dolazio u misli i kojeg je valjalo nekako ukrotiti. Uvečer, kada bi
legao spavati, pomalo je zaboravljao njene lijepe oči i pravilnu liniju njena divnog tijela što ju
je promatrao onomad sa poda u Sanjinoj sobi; pred oči su mu često dolazile velike i meke
pekaričine grudi i njene tople ruke koje su ga tako brzo i sigurno dovele do vrhunca. Sramio
se svojih misli sam pred sobom, ali ih ničime nije mogao odagnati; naravno da je ulicu u kojoj
je bila pekara izbjegavao danima kupujući drugdje, mnogo dalje.

Sam sebi, zapravo – bio je najveća zagonetka: kada je nije mogao dotaknuti, osjećao je u sebi
strast i vatru tijela kojih se sada stidio; strast kakvu još nije upoznao; kada je one prve noći
bio udaljen od nje tek na dodir ruke, i kada je mogao imati je, bez pitanja - pa i sama mu je to
rekla – samo da je posegnuo za njom; no – nije to tada niti pomislio; nikakva vatra tada u
njemu nije gorjela – već nježnost i briga. Kada je mogao uzeti je, htio je samo sebe dati; kada
je ludo žudio za njom – nije se usudio niti pružiti ruku, već je otišao drugdje da utaži glad.

Nju nije susretao u gradu, i zapravo mu je i samome bilo jasno da je tako sada bolje; jer zaista
nije znao što bi joj kazao da je vidi – osim da ga, ako bi išta započela sa svojim hladnim
rečenicama, zamoli da ga ostavi na miru. Zamišljao je u sebi tisuću puta taj susret sa njom;
gledao ju je odlučno u oči dok prilaze jedno drugome, ne libeći se pokazati koliko ga sve to
mori i boli; a zapravo i nije znao što ga to toliko tišti – kada je već uporno ne zamišlja u
noćima, kada bi popustio svojim nagonima i kada bi u tmini svoje sobe sam zadovoljavao
svoju želju, sjećajući se jedino kako su ga na tom mjestu još nedavno dodirivale i utaživale ga
velike pekaričine ruke. Nije mogao vjerovati da se zaljubio u tu stariju ženu što je prema
njemu bila pažljiva i dobra; no – nije niti imao ikoga da ga upita za savjet, ili se pojada.

Shvatio je tek sada značaj onih davnih očevih riječi, ali kakvog bi sada smisla imalo neko
suzdržavanje, kada je već sve počinjeno? Da, suzdržavao se; nije odlazio ponovno u pekaru,
jer je duboko u sebi osjećao da to nije dobro, i da tu ženu ne može više mučiti svojim
problemima. Nije niti tražio nju, da je presretne negdje u gradu – jer što bi uopće počeo s
njom nakon svega? Ali, kome da se pojada, i da kaže sve što ga je mučilo? Zapravo, što je
bilo najzagonetnije i nejasno, nje bi se sjetio ponajviše upravo u trenucima kada je razmišljao
o osobi koja bi mu pomogla; stoga je jednoga dana odlučio – bude li ikada više razgovarao s
njom – reći joj i ispričati baš sve, pa ma što god da se zbog toga desilo. A to sve, to se svodilo
na dvije rečenice: želio sam voditi ljubav s tobom, pa kada nisam uspio – počinio sam to sa
starom pekaricom.

- -------

Nije uopće znao što bi mislio o tome kako će ona shvatiti to što bi joj imao za reći. Oprez mu
je nalagao da radije o tome šuti – barem njoj, ako ikada više i budu razgovarali. Nije je
smatrao svojom, i znao je da, sve kada bi i htio – ne može polagati nikakva prava na nju; kao
da se čudio tom nedostatku bilo kakva osjećaja prema njoj kao nečemu što bi se posjedovalo.

51
No, pravi ispit za to – upitao se jednoga dana, vraćajući se u prepunom tramvaju sa nekog
ispita što ga je uspješno položio – bio bi taj da je ugledam sa nekim drugim, i da shvatim da je
postala nečija.

Bih li takvo što mogao podnijeti, ili bi me to dotuklo? – pitao je sam sebe pomalo sa strahom,
ali se vrlo brzo uspio uživjeti u tu sliku, i shvatiti da odjednom ne žudi više za njenim tijelom,
koliko za razgovorom s njom. U ta dva navrata kada su bili skupa – one noći u domu i one
večeri u krčmi – rekli su jedno drugome zapravo jako malo, ali jako puno – i iz toga je
osjećao da među njima nikako ne može biti završeno; možda je nije vidio kao osobu koju bi
volio ili za koju bi sanjao da će s njome provesti život; više kao nekoga tko ga iz nepoznata a
očita razloga – može razumjeti bez puno riječi.

Kako su dani prolazili, i njegova je želja za zadovoljenjem tijela opadala i svodila se na ono
što mu je i prije bilo uobičajeno. Zamišljao bi, zadovoljavajući s vremena na vrijeme sam
svoju pohotu, neke druge žene, koje bi slučajno sretao po gradu, ili žene iz magazina za
muškarce – kako je to činio i davno prije. Pred očima više, kada bi uvečer zažmirio, nakon
nekog vremena, nije imao niti nju, a još manje pekaricu – i sve mu se to što se zbivalo one
strašne večeri – sada već činilo pomalo dalekim i slabim.

Kod kuće su roditelji bili oduševljeni njegovim uspjehom na studiju, pa su ga nagovarali da

preko ljeta radi i zaradi neki novac kako bi putovao i družio se. Primijetio je da su radi toga
zajednički obroci u kući postajali sve manje mjesta koja bi želio pod svaku cijenu izbjegavati
– kako je to činio negdje pri kraju škole; osim što mu je godilo da sada razgovaraju s njime
kao sa nekim ravnopravnim, želio je potajice čuti i što misle o budućnosti, jer su svi odrasli
odavna već počinjali sve češće pričati o tome što će se dešavati u društvu i državi.

U kratkim i rijetkim prilikama znao bi popiti pivo sa Markom i sve više sa zanimanjem slušati
stvari koje bi mu ovaj pričao, a uključivale su i njegovo druženje sa ljudima koji žele politički
djelovati; smatrao je to uspješnim povratkom u kolotečinu, iako se nipošto nije slagao sa
Markovim angažmanom; ali se libio u tim razgovorima suprotstavljati mu se – jer za to nije
imao previše volje, niti vremena, a znao je da bi to Marka povrijedilo.

Bio je svjestan da ljudi moraju početi nešto činiti, jer ne mogu dopustiti da drugi odlučuju o
tome što će se zbiti; no, nipošto nije volio slušati o tome kako se ljudi udružuju i
oduševljavaju istim porijeklom, jezikom ili vjerom; smatrao je to dalekim, stranim i
preboljenim; davni događaji iz svjetskog rata najbolje su svjedočili o tome – ali samo onima
koji bi bili voljni povezati te stvari; za one druge, kojih je očito bivalo sve više i više –
ponovno su počeli rasti i uzdizati se stari razlozi mržnje, podjele i straha, pa nije shvaćao kako
itko u njima može pronalaziti išta dobroga.

No, isto je tako razumio da su mnoga davna nedjela i osvete ostajali predugo i ničim
opravdano - zatomljeni u ljudima, ali nikako i zaboravljeni – pa što se bili teži i nečovječniji,
a što su više bili potiskivani – to bi sada s većim žarom i neizvjesnošću znali isplivati na
svjetlo dana, da opet dijele ljude i tjeraju ih na nova nedjela. Nije mogao vjerovati da nema

52
drugog izlaza nego dizanja ograda i granica; za ljude koje je upoznavao ponajmanje je tražio
da mu se izjasne o tome tko su i odakle potječu; no – takva su vremena očito polako postajala
prošlost. Zato je dijelom i razumio Markovo opominjanje: tko se neće znati obraniti, taj će
propasti.

A onda uvečer, sve češće neposredno prije sna – znao je satima čitati knjige nekih davnih
pisaca, već pomalo zaboravljenih i dalekih; u kojima su – što je bilo posebno otkriće - isti
takvi likovi kao i on, neovisno o jeziku, vjeri ili svome porijeklu, pa čak i imetku, patili i
mučili se nad stvarima koje je i on osjećao. Često bi nakon što sklopi knjigu znao zapisati
neke misli, ili čak čitave vlastite stihove u bilježnicu pred svoga kreveta, i postajao je sve više
spokojan i zadovoljan. Sve više je shvaćao koliko je mlad, i koliko je vremena pred njime, i
da ne mora nigdje i nikuda žuriti; bio je to spasonosan osjećaj, pogotovo nakon onoga teškoga
iskustva, i davao mu je uvjerljivo i snažno jamstvo da lijepe stvari tek stoje pred njime.

- ----

Zima je naišla odjednom i snažno, hučeći u noći snažnim vjetrom što je sa sjevera donosio
teške i tmurne oblake, snijeg i led. Rijetki koraci počinjaše škripati, dok su ulice opustjele i
zabijelile se.

U svojoj potrebi za poznatim, sigurnim i snažnim, ljudi su počeli preko noći dijeliti se,
sumnjičiti i šutjeti; dojučerašnji prijatelji i poznanici razdvojiše se i postadoše strancima; ljudi
su krenuli ispitivati jedni druge; tko su i odakle, što žele i uza što pristaju. Jedni su izabirali
druge; treći su tima pak odricali pravo na ičije zastupanje; oni koji su do jučer radili skupa,
gledali su se sada kao stranci koji jedni drugima žele oteti ono što im pripada. Žene zamrziše
muževe i muževi žene; susjed se zatvarao pred susjedom u potaji prateći s kime se ovaj druži i
što radi. Stravične vijesti o pogibijama, granatiranjima, zasjedama i borbama – preplavile su
svijet u nekoliko dana. Gdjegod je mogao, jači je nadvladavao slabijega, okružujući ga,
ugrožavajući i sumnjičeći. Ljudi iskopaše rovove i grudobrane; te se u tišini stalo vidati rane i
skupljati snage za konačni udar i obračun što će uslijediti s proljeća, kada snjegovi okopne i
otvore se ceste u pobjedu.

- --------

I jači su, a kamo li pak slabiji, ipak, morali skupljati snage – jer i najslabiji udarac šakom traži
da se njome prvo zamahne, a tek potom udari. Gradovima i selima stadoše prolaziti ubrzani i
zaposleni ljudi; raznoseći sa sobom u početku popise i papire. No, nakon nekog vremena,
uslijedilo je doba u kojemu su noći ispunjavali zvukovi kamionskih motora, povici užurbanih

53
ljudi što su nosili teške i velike sanduke oružja, a uz to i pokoji pucanj. Prošli su dani i tjedni,
a motore kamiona smjeniše tenkovi.

Grad u kojemu se zbiva ova priča, bio je glavni centar slabije strane; iz njega su počinjali svi
pothvati u kojima se nastojalo odgovoriti na zahtjeve i ultimatume jačega, koji bijahu
usmjereni na prisvajanje sve vlasti u državi. No, u gradu bijaše mnogo stanovnika koji su
pripadali većoj i snažnijoj naciji; njihova je sudbina u takvim okolnostima postajala
neizvjesna – jer je sve je manje bilo vremena za njih u kojemu bi mogli ostajati neodlučni i
neopredijeljeni; ljudi su ponovno, kao u stara vremena pokolja i osveta o kojima se ponovno
navelike pisalo i govorilo – morali opredijeliti se; ako se nisi pridružio jednima, onima koji su
bili oko tebe – za njih je moglo značiti samo to – da si protiv njih.

- -------

Te strašne, kratke i ledene zime – tako su i njih dvoje otkrivali kome pripadaju; ako to i nisu
željeli, ili ako su takvo što zanemarivali – čak i oni sami, ili njihovi najbliži – vrlo su se brzo
pojavljivali njihovi poznanici ili prijatelji, uključeni i upućeni u sva zbivanja, koji bi im bez
ikakva okolišanja znali ukazati na to što su i kamo pripadaju.

Makar ih njihovi roditelji i nisu učili mržnji i nipodaštavanju onog drugog i drugačijega, i
makar su im od malih nogu ukazivali na to da u životima paze i njeguju ono što valja, to su
izdašno i nametljivo nadoknađivali njihovi prijatelji, ljudi u koje se mogu pouzdati –
podsjećajući ih često i ustrajno na to da se uključe u opću stvar na način na koji to već mogu:
ispočetka prosvjedovanjem, vikanjem na ulici u mnoštvu istih, jakih i složnih – a potom i
zahtjevnijim, posebnim zadaćama – prokazivanjem protivnika, njihovih planova, druženja,
saveznika i utočišta. U nekoliko mjeseci ljudi se iz spokojnih i nezainteresiranih duša
pretvoriše u napasne i bijesne zvijeri, što su tražile tuđu krv i brisale svaki trag drugoga i
drugačijega od sebe.

- --------

Dobro je znao što ih čeka, jer je samo još ljeto prije toga, kao osamnaestogodišnji dječak u
grubom plavome suknu, sa teškom i smiješnom plinskom maskom na boku i automatskom
puškom obješenom o desnom ramenu, memljiv i balav pod uzbunama u neko nepojmljivo
lijepo svitanje, hitao pored teških ruskih vozila ondašnje vojske na položaje, navozeći njima
54
ogromne i ledene bojeve rakete na lansirne rampe po vjetrovitim primorskim brdima tik nad
susjednom obalom. Uzbune su kretale kada bi protivnički lovci i bombarderi polijetali prema
dalekim pustinjama, i ta su djeca pod njima, u borbenoj spremi, mladi i lijeni i nevoljni, trčali
od grudobrana do grudobrana, slušajući sa užasom i strahom zlokobno zujanje radarskih
tanjura nad glavama, i gledajući na ekranima raketaškog bataljuna kako se iscrtavaju
kvadranti našeg i susjednog neba, uvlas isti – kao da među njima nema nikakve granice;
moleći se poskrivećki ali ustrajno - da nitko ne napravi kakvu glupost, pa da se u rujnu mirno
i polako krene kući, na studij, u život.

Bilo je to doba u kojemu su još vjerovali da su svi ljudi dobri, i da su granice tek puke linije
na papiru koje nemaju svoga dubljeg i značajnijeg smisla, kao što niti ona tada i tamo ispod
njih nije imala nikakvoga smisla – jer iza nje su isto takvi ljudi, obični i grešni; i lijepe i
pričljive djevojke što nemaju pojma o engleskom jeziku, djevojke u koje su znali zagledati se
u ljetima što su prethodila, ispod malenih sela s uzanim vikendicama u kojima su ljetovali duž
obale - tik uz more – i koje su govorile svim jezicima mediteranske obale i njena dubokog
zaleđa, od zapada do istoka, a zapravo samo jednim jedinim: jezikom ljubavi; jezikom kojim
se sporazumijevalo rukama, ili jednostavnom krađom pogleda; ili plesom do jutra, pa umjesto
da jedni drugima govore što bi im htjeli reći, a puno su toga imali za reći – ali nisu imali
jezika za to - umjesto njih će im u tom plesu bučno i neobuzdano, ali sa srcem - govoriti neki
drugi ljudi što su pjevali pjesme poznate svoj toj razigranoj i veseloj mladosti novih i otvornih
kontinenata. Ljudi su bili jedno, i čitav je svijet vjerovao kako se uvijek, čista srca – može u
sve krenuti iznova, jer tako krenuti treba – da bi se izgradilo nešto novo i bolje i vrednije; bio
je to svijet u kojemu su ljudi na one izabrane gledali kao na ljude od povjerenja, a na žene i
muškarce sa stranim naglascima, drugačijim bojama kože ili odjećom - kao na bogatstvo
života.

Svugdje, samo ne kod njih.

- ----

Praćen ispitivačkim i šutljivim pogledom majke, u kojemu su bili milijuni pitanja, a niti jedno
nije smjelo biti izrečeno – jer bi tišinu sobe u kojoj je radio prekrile teškom koprenom
razočaranja i strepnje, dovršavao je te zime pretposljednji, ali najteži ispit te prve godine
studija, što će ga položiti uz najbolje ocjene početkom proljeća. Potpuno se uslijed svih
događaja koji su uslijedili, usredotočio na učenje i rad; zaboravljao je na nju, i na to kako je
još do pred koji tjedan mislio da je pred njime najljepši i najvredniji dio života. Vijesti iz
provincije zamagljivale su i zastirale sve ostalo; svake su se večeri u nekom gotovo
napuštenome selu našle skupine razjarenih mladića naoružanih do zuba kako bi se

55
obračunavale i nadjačavale. Milijuni ljudi pratili su vijesti o tim događajima, gubeći – ako je u
mnogim dobrim dušama i postojala - ikakvu nadu o tome da bi se politički predstavnici
naroda moglo dogovoriti o ičemu, osim o ratu.

Njegova majka bijaše druge vjere, i njegov otac zaljubio se u nju davno još, pa i usprkos
neskrivenom protivljenju njegovih. Odgojili su ga tako – ne toliko riječima, koliko primjerom
– u kojemu pored svih svađa, neslaganja i izgubljenih noći nikada nije bilo mjesta mržnji koja
bi bila utemeljena u takvoj razlici. gorčina svakodnevice razdirala je živote njegovih roditelja,
ali i pružala tu posljednju i jedinu stvar koja ih je u stvari spajala, a nipošto razdvajala:
činjenicu da su svoju vezu započeli doletjevši u svoje gnijezdo i dvaju različitih jata, i da im
to nikada nije pričinjavalo baš nikakvu zapreku za sreću – samo ako bi je htjeli, ili umjeli
stvoriti.

Osjećao je tu njihovu povezanost kao nešto vrijedno i dobro; pa i ako je u životu trpio mnoge
sukobe, nedjela i prevare što su mu ih roditelji pričinjavali jedno drugome, znao je da njih
dvoje, osim prezira ili možda tek sažaljenja – neće imati štogod drugoga naći u onome što je
još preostalo od njihovih obitelji, i da će ih ta spoznaja zauvijek zadržati zajedno. U tome je
razumio snagu dvoje ljudi u svome naumu; no vjerovao je – pak – da život i podizanje novoga
bića zaslužuje i još pokoji razlog ili način da se gradi zajednički svijet.

- ------

Umoran i rastresen od silnoga rada i učenja, uvečer bi se krišom znao otputiti u daleki klub na
drugoj strani grada – na brdu što je od davnina gledalo u mračnu i nepreglednu riječnu
ravnicu. U tome su klubu, kao još rijetkoj oazi susreta i prihvaćanja, mladi mogli neobuzdano
plesati i uživati u glazbi bez obzira na njeno porijeklo ili značaj; važno im je bilo tek da ne
zrači mržnjom, isključivošću i hladnoćom onoga što su njihovi očevi i djedovi s obje strane
tih još uvijek zamišljenih linija sukoba slušali u dugim zimskim noćima bez sna, kada su se
brusile oštrice oževa što će već za koji dan ili mjesec sijati beskrajnim zločinima i patnjom.

U tome su bučnom i zadimljenom podrumu, usred vlage i memle zimskih noći, plesali do
iznemoglosti skačući u zrak iz protesta prema vremenu prošlosti što ih je neminovno prijetilo
ponovno pogaziti; zavidno i bespomoćno gledajući i slušajući stihove druge, iste takve -
lakovjerne, zaigrane i ljubavi željne djece širom kontinenata, koja su gledala svijet što se
otvara i prima ih u sebe – velik, prijemčiv i zanosan. Budućnost koju su naslućivali samo što

56
ih nije prekrila, i za njih je – nasuprot tom veličanstvenom osjećaju – značila neizvjesnost,
muku i tminu.

Nisu imali ni najmanjeg pojma da će i tu, drugu, slobodnu i bezbrižnu djecu, koja nisu patila
od straha pred mitraljezima i topovima, za tili čas progutati valovi jednog drugog svemira – u
kome će jedino važno biti koliko imaš i što si spreman platiti. I jedni i drugi gubili su dušu,
nemajući pojma da im je ostaje sve manje – i da će njihove bliske i neminovne smrti ostati
napuštene i zaboravljene, kao gole i nemoćne krošnje velikih stabala na padinama onog brda
kojim su se spuštali u grad; u život, bol i umiranje.

Čekao je tako da se i u njegovoj ruci pojavi papir koje su mu s neskrivenim ponosom,

ponekad i zluradošću, pokazivali neki njegovi znanci, a na kojem je pisalo gdje se i kada
moraju javiti u slučaju mobilizacije, što ponijeti, i što činiti u međuvremenu. Iako se radilo o
vojnoj tajni, mnogi su se momci kitili tim papirima kao definitivnim i nedvojbenim dokazima
vlastite muškosti, naglas iskazujući zadaće koje su dobili (da pri tome nekog uhode, ili
saznaju štogod o nekoj drugoj osobi, pa to dojave gdje već treba), što je opet rađalo nove
lance nevolja i zlobe. Sa strepnjom razmišljajući o svemu, zaključio je kako zapravo ne
razumije - ne stiže li njemu ta isprava iz razloga što ga ne smatraju dovoljno dobrim i
povjerljivim, radi njegove majke i njena porijekla, ili stoga što se svojim radom i ponašanjem
sada nije dokazao – iako nikakvo dokazivanje nije niti želio.

Pa opet, činilo mu se, majka je u godinama i desetljećima koja su prethodila, poduzela sve
mjere opreza da zametne trag – i krstila ga u crkvi s naše – odnosno očeve strane, i tjerala –
često i protiv njegove volje - na pohađanje svih crkvenih službi i obreda bez ikakva izuzetka, i
upisivala mu u sve dokumente očevu nacionalnost i vjeru, i vješto iz istih uklanjala ili
sakrivala djevojačka prezimena svojih dalekih baka i prabaka, koja bi mogla otkrivati pravu
istinu o tome tko su. No, u vremenu koje je stiglo, i prijeti postati još gorim i krvoločnijim –
vremenu straha - opreza nikada nije bilo dovoljno.

Sjetio bi se usred takvih tmurnih i teških misli – kao neka melema, unatoč svemu što se
između njih zbilo - nje, i pomislio ć ne bez straha - na to što bi ona rekla da joj kaže kako je
dijete iz miješanoga braka – i kako niti sam zapravo ne zna što bi odabrao u tom svijetu
meteža i krvi koji je nadirao – osim što je snažno i nezaustavljivo osjećao da mora odabrati
samo jednu jedinu stranu, i ići samo jednim putem – ne zato što bi ga na to netko nagovarao
ili prisiljavao, nego zato što je osjećao da tako treba – a to je strana slabijega.

- ----

57
Ona je pak, sluteći otpočetka koliko će ta borba bivati teška, ponekad i bezizlazna, odbijala
prijeći na studij u manji grad, bliži onome u kojemu je odrasla, sluteći da bi joj diploma koju
će ovdje steći mogla donijeti daleko više koristi u životu – a prije svega značiti više slobode
koja je rasla s time koliko je bivala udaljenom od majke i njenih prohtjeva.

Njeni su roditelji bili imućni, i nije im bio nikakav problem platiti joj studij, tim više što je
otac sada – kada se stvaralo novo društvo i kada su u njemu na scenu stupali novi odličnici –
među njima, barem na razini svoje sredine, igrao nemalu ulogu. No, shvaćala je da svaki
pogrešan korak u kojemu bi prihvaćala kao prijatelje pripadnike onog drugog naroda – u
očima njene rodbine znači velik gubitak, pa je po svaku cijenu izbjegavala sukobe ili uopće
razgovor o tim temama.

Dapače, na veliko navaljivanje roditelja da se prijavi u službu ratnog saniteta nove oružane
sile u nastajanju, koja je imala štititi njen narod u čijem je glavnom gradu studirala – pristala
je, i to joj nije predstavljalo problem, jer je bilo izravno povezano sa organizacijom i
zahtjevima studija kojeg je pohađala, i jer je u nekim slučajevima zapravo značilo njegovo
brže i bezbolnije odvijanje, što će se pokazati izuzetno značajnim u budućnosti. Takav je
potez, ma koliko strašan bio, donio i mnogo kontakata i poznanstava u struci, koji će joj u
daljem tijeku studija predstavljati veliko olakšanje – kako u poznavanju materije koju je
trebalo savladavati, tako i profesora i ljudi koji su se na tome putu nalazili kao kameni
međaši.

Tek s vremena na vrijeme u tim ubrzanim i neizvjesnim danima prepunim novih i strašnih
vijesti i nailazećeg kaosa, prisjetila bi se događaja koje je imala s njime, i osjećala nejaku, ali
nezaobilaznu čežnju za time da ga ponovno sretne, pa makar samo i na tren, negdje u prolazu.

Papir s njegovim brojem stajao je i dalje u njenoj malenoj sobi, pod teglom kaktusa, sakriven
od znatiželjnih pogleda, ali stalan i prisutan. Česti kontakti koje je tijekom tog vremena
ostvarivala s drugim mladićima bili su površni i banalni; bila je zadovoljna i ispunjena time
što je na onakav način uspjela steći iskustvo i neki osnovni pojam o tome što se zbiva između
dvoje ljudi i njihovih tijela – i slutila da će takvo što sada biti važno zatomiti, usporiti i gotovo
58
zaboraviti. Znala je da u ratovima nadvladava sila, i da u takvim vremenima treba biti dio
mnoštva – jer u protivnome možeš postati predmetom na kojemu će ono drugo mnoštvo
iskazati svoju moć.

Shvatila je i na fakultetu, a i u svome susjedstvu, i gdje joj je uopće pogled mogao pasti - da
postoje ljudi koji dobivaju otkaz na poslu samo zato što su drugačije vjere ili nacionalnosti;
sluteći opasnost izlaganja pred mnoštvom – ljudi su se potiho i jadno vukli u tišini i mraku
kao prebijani psi; mnogi su jednostavno u tim mjesecima nestali, pokupivši obitelj i
najnužnije stvari i prešli na drugu stranu – dok se još moglo – gdje su dočekivani kao heroji;
isto se zbivalo i sa našim ljudima koji su pristizali otamo – mnogi prebijeni i ranjeni,
opljačkani i izgubljeni.

Viđala je u bolnici u koju je gotovo svakoga drugoga dana odlazila na službu, vježbu i učenje
- žene silovane i pretučene, nemoćne i šutljive kao neke jedva pomične životinje što leže na
leđima bez da se čitav dan pomaknu, zureći u strop – kao da bi pomicanjem tijela otvorile
neki novi ulaz kroz kojeg bi u njih moglo ući još više nevolje.

Njihove su oči, obrubljene velikim i tamnim kolutovima ništavila, tupo i bespomoćno gledale
u prostor; ljudi su iskusili nepojmljive patnje i boi – ali ono što ih je još više mučilo i
razdiralo, to je bio osjećaj da su ipak sačuvali glavu, ma koliko im se to sada činilo kao kazna,
a ne nagrada, obzirom na sve što su trpjeli – jer oni po koje će doći iza njih – oni će umirati u
tisućama, samo da stvar konačno počne, da se kotač, kao na neki dogovoreni znak – s prvim
danim proljeća - zavrti i krene - da bi bili podneseni na veliki, krvavi oltar svojih domovina
kao topovsko meso povijesti.

Očekivalo se i znalo da će velike političke sile moći riješiti ovaj složen i mučan sukob što je
dugo i ustrajno tinjao, i prijetio provalom još većeg, strašnijeg i brojnijeg nasilja i smrti -
samo da se ispune potrebne i očekivane kvote zla, i da ono provali iz svojih davnih i već
zaboravljenih skrovišta na lice svijeta – jer u protivnome nikakve svrhe za intervencijom i
miješanjem nema. Kada taj plamen proguta čitavu tu nesretnu i porušenu zemlju, i kada se taj
vatreni krug zavrti toliko da ga njegovi dionici neće više moći zaustaviti; kada se na njemu
odsiječe dovoljno glava da se načini velika i zamjetna gomila – tada će svemu doći kraj,
makar prošle i godine, ma kako one nesretne i paklene za njegove stanovnike bile.

A oni su, ma kako ustrašeni i poniženi bivali, i ma kako u toj nevolji zapravo bili jedinstveni
po tome što im se svima događala – i dalje gradili, svaki sa svoje strane, te neprelazne i
smrtonosne barikade, zidove i štitove, topovske linije i oružana središta, da ih pregaze i unište

59
i satru kada sve to provali i dođe nad njihove uskomešane glave, kao krvava plamena rijeka
bez kraja i smisla.

- --------

Nerijetko se sve više na sebe ljutila: osjećala je kako ga je one posljednje večeri kada ga je
vidjela zapravo otjerala od sebe, jer bio joj je dovoljan tračak sumnje u njegove namjere – da
bi uništila sve što je dobro učinio za nju one noći u domu, i što je izgledalo da bi se moglo
pretvoriti u uvjerljivo i snažno jamstvo njegove dobrote.

Sada, kada je postala ženom – i kada mu više kao neki čudan i pomalo strašan razlog za
viđenje – ne može više istaći to kako želi da joj bude prvi, shvaćala je banalnost svojih riječi
koje mu je znala tada uputiti – ali i osjećala slabu, no prisutnu bojazan da su ga ti njeni
postupci odvratili od nje. Ono što je bilo najzagonetnije, koliko god se smatrala
samosvojnom, protiveći se ikakvoj podložnosti ili zavisnosti ikome – bilo bi joj žao kada bi
osjetila da je on zbog takva njena ponašanja osuđuje ili čak prezire.

Koliko god on osjećao stid, sumnju i zazor od mogućeg susreta s njom – jer osjećao je da joj
mora reći te dvije stvari što su im – kao je osjećao - sada stale na put (ono o pekarici, i ovo o
svojoj majci), i koliko god ona nasuprot tome znala da duboko u njoj raste taj jedva objašnjiv
stup želje za njime, izgledalo je kao da su se tih dana mimoilazili namjerno i pažljivo,
odgađajući ono što se mora zbiti za neko drugo, spokojnije vrijeme.

Ona bi, žureći se, odgurivala velika staklena vrata zgrade, pridržavajući u ruci paket
materijala kojeg je nosila u bolnicu, pa kako bi zamakla iza ugla, hvatajući na najbližoj stanici
prvi tramvaj, tako se u dvorištu rektorata pojavljivao on, svojim dugim i nesigurnim korakom,
zamišljen i ozbiljan, hvatajući ta ista vrata koja su se možda još uvijek ljuljala tamo i amo
bivajući ranije pogurnuta njenom rukom – i ulazeći u zgradu.

Događaji su se smjenjivali sve većom brzinom, i svi su već pomalo čitave dane provodili
obavljajući stvari i krećući se gradom između jednog i drugog mjesta na kojemu bi s
nestrpljenjem i žudnjom upijali nove i nove vijesti što su do ljudi dopirale iz tranzistora,
televizora, novina ili običnih, loših zvučnika raspoređenih uzduž hodnika ili zgrada. usred tog
općeg meteža i nesigurnosti, praćeni posljednjim pahuljama snjegova ili čujnim i snažnim
sjevernim vjetrovima što su hučili golim drvoredima grada, oboje su prolazili svojim

60
zacrtanim i osmišljenim stazama i putevima, putujući kroz obična i teška zbivanja svojih
života šutljivo i smireno.

Sve do toga četvrtka, posljednjeg dana u kojemu će se susresti u miru, i prvoga dana rata.

- ----

Susreli su se opet – a gdje bi drugdje – nego u dvorištu zgrade sveučilišta. On je netom

položio ispit, razmišljajući ipak opušteno i veselo kako mu je preostalo još možda niti tjedan
dana posla da bi dovršio čitavu godinu, a to mu je priječila okolnost da je iz posljednje ispita
koji mu je preostao – imao upisan seminar, pa ga je morao polagati tek po njegovu završetku.
Ipak, neskromno – činilo mu se da se radi tek o pukoj formalnosti; profesor koji je vodio
kolegij predstavljao se humanistom širokih pogleda, što je u svojim izlaganjima uključivao
sve ljude bez obzira na njihovo porijeklo.

Često se na satovima seminara znao upuštati u duge diskusije sa kolegama čije su tvrdnje
bivale isključive, te je primijetio kako se profesor živo zainteresirao za njega i njegov uspjeh
u studiju – a o tome je ponajviše govorila epizoda koju mu je ispričao njegov dobar znanac, i
u kojoj je, dok je jednom bio odsutan, profesor – pomno se raspitujući o njemu i njegovim
uspjesima na godini - gotovo pa otkazao termin seminara, znajući da s druge strane neće imati
toliko gorljiva i angažirana sudionika.

Tako zamišljen, hodajući polako, uputio se u skriptarnicu kako bi uzeo neke gotovo
bezvrijedne stare skripte iz vremena običnosti i dosade – koja su mu se sa sjetom sada činila
tako lijepim i nedostižnim – a za koje je znao da mu neće biti od veće koristi, ali ih je želio
dobro proučiti kako bi možda u gradivu pronašao nelogičnosti ili nedosljednosti. Podigao je
pogled na donji dio stepenica i na jednoj od posljednjih ugledao nju. Ona ga je već zamijetila,
pa je oprezno i polako silazila, nastojeći ne pogriješiti u koracima, ali istodobno niti ne
propuštajući gledati ga. Zatim su na časak oboje zastali, a onda se tek na korak ili dva
približili gledajući se u oči.

61
Izmijenili su nekoliko dvoznačnih i kratkih rečenica, pomalo zamjerajući jedno drugome
odsutnost – gotovo si predbacujući iza tih riječi uzmicanje i bijeg. Shvatili su da tako i na
tome mjestu neće uspjeti razjasniti baš ništa, pa je ona upitala bi li je otpratio do bolnice –
gdje odlazi na vježbe, na što je bez razmišljanja pristao. Bilo je to jedno od prvih vedrih
popodneva u nizu, nakon dugog razdoblja zime i velike hladnoće; nadolazeći ožujak svi su s
nestrpljenjem čekali kao mjesto u kojemu će se rasplesti sve što se u njihovim životima
zaplelo posljednjih mjeseci – neki su ga čekali sa zebnjom, a neki čak i nestrpljenjem - ovisilo
je to ipak o nečijem temperamentu i naravi.

Izišli su iz velikog ograđenog dvorišta i uputili se prema zapadu, povremeno gledajući jedno
drugo i usklađujući svoje korake, ponajviše šuteći i čekajući da ono drugo prvo započne toliko
željen razgovor. Ona je u ruci nervozno stiskala malenu torbicu sa liječničkim priborom;
smjena joj je počinjala tek za dva sata, a topao vjetar što ga je osjećala u kosi pozivao na to da
sjednu u obližnji park. Ogledao se oko njih pa uočio udaljenu klupu na osmi i predložio da
odu tamo – pristala je laganim kimanjem glave i osmijehom. Shvatio je da se radi o osmijehu
olakšanja, čak mu se u jednom času učinilo – radosti, pa je uzvratio na isti način.

- Žao mi je što se nismo vidjeli, ali - nisam ti se želio nametati – sve da sam i mogao
doći do tebe.

Prešutjela je, pomalo posramljena, odgovor na to, sjetivši se papira sa njegovim brojem pod
kaktusom. Shvativši o čemu misli, nastavio je:

- Ali, nisi ti kriva za to; da sam imao pameti, uzeo bih ja tvoj broj, i nazvao te.
- Vjerujem u to – odvratila je.

Shvatio je to kao velik poticaj, pa nastavio.

- Imam ti nešto za reći – nakon kraće šutnje, dodao je: zapravo, dvije ti stvari moram
reći.

Tada je i on zašutio; shvatila je kako se radi o nečemu teškom i ozbiljnome, te poželjela da

ono što mu ima za reći – kaže prva; zato je bez okolišanja odvratila:

- Znaš, nikada mi nećeš biti prvi; nekoliko dana nakon što smo se zadnji puta vidjeli,
spavala sam s nekim. Sama sam ga na to nagovorila, i poslije ga više nisam vidjela, ali
– tako sam tada poželjela, i to sam napravila.

62
Nije ga posebno iznenadilo to što čuje; dapače – mislio je – dobro zvuči, imajući u vidu ono
što će joj on kazati. No ipak, shvatio je da bi takvo što mogao pretvoriti u nešto što bi ga u
njenim očima moglo osvjetlati; zato je upita:

- Jesi li sada zbog toga zadovoljnija, mirnija?

- Ne znam – reče ona; valjda jesam. Zanimalo me – zamjeraš li mi ti to?

Odšutio je dugo, jedva razmišljajući o onome što je ona upitala; počeo se plašiti onoga što joj
on ima za reći.

- Ne, ako je to ono što si željela. Meni nije bilo važno a ti budem prvi, nego da me želiš,
kao što ja želim tebe. Ali, čekaj da ja tebi kažem što imam.

Shvatila je da se radi o nečemu važnome, pa je odustala od bilo kakvih riječi, ili grimasa –
koliko je u tom času mogla upravljati njima. Ozbiljno ga pogleda u njegove oči, i shvati
koliko ih je dugo željela vidjeti.

- Znaš, onda kada si mi rekla da je jedino što želim – spavati sa tobom, počelo mi se
dešavati nešto toliko jako, da se nisam mogao suzdržati; mislio sam na to kako će mi
teško biti živjeti bez tebe. Želio sam ti reći da mi to nije važno, da ti želim vjerovati,
ali nisam ti to mogao nikako reći (i tu ga pogleda u oči – u njima nije vidjela ništa do
li odlučna i iskrena pogleda, koji je potrese.) – Hodao sam kao lud gradom, i onda -
otišao sam pred neku pekaru, i tamo sam vidio ženu koja mi je te večeri, ranije, dok
sam kod nje jeo – dala čašu vode. Počeo sam plakati, i ona me tješila, i odvela me u
neku sobu, i s njom sam tamo, znaš… - zausti, pa stane. Smatrao je važnim objasniti
detalje; možda će joj biti važni, pa nadoda – nisam zapravo, to – ali bio sam nježan
prema njoj, i ona je prema meni bila nježna, kao nitko do sada, do kraja, i onda sam
pobjegao.

Ostala je šutjeti, iskreno preneražena onime što joj je upravo rekao. Nije željela pokazati
razočaranje, ali se pitala je li ga dobro razumjela, no bilo joj je neugodno ispitivati ga o
detaljima.

Nakon minute ili dvije u kojima su tako sjedeći jedno kraj drugoga gledali u pod, i jedva da su
disali, ona ga upita:

63
 - Što je drugo što si mi želio reći?

- Moja majka, ona je iz mjesta V. Razumiješ, ja sam kršten, i išao sam u crkvu, i
svagdje mi je upisala da sam isti kao i ti, i ne mislim nikamo pobjeći – nemam pojma i
kuda bih; ali mislio sam kako je važno da ti to kažem. Zapravo, mislio sam da bi bilo
loše kada bih ti to zatajio.

- Bilo bi bolje a si mi zatajio ono prvo – odvratila je tiho.

- Nisam niti to mogao. Kako da budem s tobom a da ti to ne kažem? – upitao je tada.

Sjedila je tako pored njega još prilično dugo, pa se tada sjetila pogledati na sat, i shvatila da se
bliži vrijeme u kojemu mora stići do obližnje bolnice. Iznenadila se kako je brzo prošlo
vrijeme koje je provela s njim, i kako baš ništa drugoga nije osjetila kroz čitavo to vrijeme –
niti glad, niti hladnoću, niti umor – ništa drugo je nije dotaklo, osim onoga što je izazvao taj
razgovor.

- Ako misliš da bih ti se za išta morao ispričati, onda te molim a mi oprostiš – rekao je
kada je shvatio da se sprema otići.
- Rekao si da mi želiš vjerovati, i da mi to nisi onda mogao reći… - pogledala ga je,
sada već u polumraku parka. – Ali kako da ja tebi nakon ovoga vjerujem?
- Ne mogu znati što je tebi potrebno da mi vjeruješ – reče na to on – ali kako bi mi
mogla vjerovati da sam ti zatajio nešto onakvo?
- Na koje od onoga dvoga misliš – odvrati ona tada?

U tome času više nije znao što bi joj rekao (pogledao je u njene oči pri tome, ali nije vidio
neki trag poruge); dobro je znala na što misli – pa ne misli valjda da sam kriv za to što je i tko
je moja majka? Mogao bih biti kriv za to što sam učinio, i još više – za to da joj nešto od toga
sakrijem, ako je važno – ali kako da joj to prešutim?

- Hoćeš li me sada zamrziti? – upita je on, i požali odmah takvo što, ali učini mu se da
je već kasno. Podigla se s klupe i zakoračila, pa stala, pa ponovno učinila još dva
koraka, pridržavši se rukom za stablo uz nju. Okrenula se ravno prema njemu, bila je
toliko daleko da je mogao vidjeti kako joj sjaje oči pod krošnjom ispod koje su sjedili.
Zatim mu tiho ali čujno reče:
- - Ne. Zašto bih te mrzila zbog onoga što si učinio od srca?

64
 - - Nisam to učinio od srca, nego iz očaja. Drago mi je da me ti ne mrziš zbog onoga
zbog čega ja mrzim sam sebe.
- - Nemaš se zašto mrziti. I ja ti opraštam, kao što si me zamolio.

Bio je iskreno iznenađen tim njenim riječima; mislio je da će otići i da je nikada više neće
vidjeti. Zato je upita:

- Da li ću te moći ikada više vidjeti?

U tome času začula se prva zvučna uzbuna toga rata: obližnja sirena zavijala je dugo i
napadno, ne dopuštajući ljudima čak da misle o čemu drugome, a kamo li da razgovaraju.
Njene riječi upućene njemu ostale su prekrivene tim snažnim, golemim zidom; shvatio je tada
da je to ono što rat čini ljudima: podiže između njih zidove koje nije moguće prelaziti.

Dok se čula sirena, zašutjeli su, a kada prestane - ona mu reče:

- Molim te, moraš se čuvati.

U tom času čule su se dvije snažne eksplozije u blizini; jato ptica nekoliko sekundi nakon
druge preletjelo je čitav park u smjeru suprotnom od buke, a prolaznici na cesti ustrčaše se u
času; stresli su se od groze, trzajući se i ne znajući što bi, ali su još uvijek sjedili. On stavi
ruku na njeno rame, na što ona brzo ustade i reče kako mora poći u bolnicu; zatim uhvati
njegovu ruku svojom, stisne je kratko ali snažno i pusti: pogleda ga – okrene se i ode.

Gledao je dugo sa mjesta na kojemu je sjedio na klupi u njena leđa. Hodala je ravnomjerno i
sigurno praznim ulicama, postajući sve tamnija i nevidljivija, pa se potom izgubila iza ugla.

Znao je da sada slijedi vrijeme u kojemu će biti malo, ili ništa lijepoga – i koje će morati
preživjeti, ako uopće želi živjeti dalje.

- ----

Proljeće je stiglo nenadano i odjednom. Nakon zime, samotne i teške, toga dana s prvim
bombama i eksplozijama prestadoše hučiti hladni sjeverni vjetrovi, i nitko u svoj strci i
metežu rata nije zamijetio prve pupove šiblja i cvjetove što su se pojavili na niskim padinama
prvih bregova.

65
Rat je stao buktjeti svom silinom upravo s prvim danom proljeća, izbacujući na površinu sve
ono što se skupljalo i čekalo na to da se desi tijekom zime. Jači su nadvladavali, tako se barem
činilo prvih dana, pa i mjeseci – a jači su u početku bili oni koji su bili brojniji, i na čiju je
stranu prešla čitava jedna do tada zajednička armija, naoružana i opremljena za mjesece i
godine ratovanja. No, isprepletenost dvaju naroda bila je preduboka – a što je dublja i tješnja
bila, to su i borbe bile teže, jače i neizvjesnije; ono što je započelo pucanjem po protivniku
kojeg se vidi sa druge linije fronte, nastavilo se još bolnije i temeljitije traženjem neprijatelja
u pozadini, među nama; pritajenog i utihlog, ali ne manje opasnog. U gradovima su učestale
noćne racije i premetačine, pucnji u noći i obračuni koji su često imali i povijest starih
obiteljskih netrpeljivosti, zavisti ili prevara.

U toj strašnoj borbi, kao i uvijek, ponajviše su stradavali najslabiji, oni koji nemaju čime
braniti se ili nadvladavati. Razarajući ljude i njihove živote poput nečeg samoobnavljajućeg,
sila se umnažala, te pojavljivala tamo gdje bi je zatrli i gdje je nitko ne bi očekivao.

Čovjek neko vrijeme može promatrati prizore tuđih patnji, no s vremenom se u njemu toliko,
čak i tuđih muka, stane taložiti i prijetiti da će se preliti i uroditi puknućem. Nešto se moralo
uraditi – za ljude koji su dobri; koji ne mogu podnositi patnju bližnjih i biti sretni dok pored
njih ima netko koga boli.

- ----

Njegova majka bila je prestravljena od strepnje za njega. Shvaćala je da će uskoro netko doći
po njega, i da će se postaviti pitanje – kome on u stvari pripada; o odgovoru na to pitanje
zavisio je možda čak i njegov – a onda i njen život. Iz vesele i bučne žene, pretvorila se majka
tako polako ali sigurno u obamrlu i ustrašenu staricu, što se ujutro budila bez volje za
životom, ne očekujući više ništa lijepoga u danima što joj predstoje.

Otac je tek na površini hinio mirnoću; bio je zadovoljan time što je kod sina vidio nedostatak
bilo kakve prijemčivosti za nagle odluke i veličanje nasilja; još više – tješio ga je njegov
potpuni nedostatak bilo kakve potrebe da se okrene kakvoj grupi, plemenu, naciji – postigao
je upravo ono što je čitava života želio – ali, shvaćao je kako u ovakvim prilikama to ne samo
da nije dovoljno da ga zaštiti od problema; dapače – samo to što se ne želiš prikloniti većini -
izvor je ponajvećih problema.

On je pak, uviđao, kako najveći dio njegove mladosti polako biva uništen, i da nije daleko dan
kada će se morati opredijeliti među stranama.

- ----

66
Kada se proteklog ljeta vratio iz vojske, započevši nakon tri ili četiri dana po povratku odmah
sa pohađanjem studija, uočio je u svojoj ulici Andreu. Dugo je nije viđao, bila je ipak nešto
starija od njega; doselila se u njegovu četvrt kada je praktički bio dijete, udavši se za jednog
od susjeda u obližnjem dvorištu, izrodivši mu dvoje djece koja su sada već pohađala školu.
Još kada je počinjao shvaćati da će postati muškarac, i kada je nakon škole, vraćajući se iz
gimnazije u gradu, znao sjesti na klupu u obližnjem parku, znao bi je sresti dok je čuvala tada
malenu djecu koja su se igrala, pa bi se on poigrao sa njima – ponekad je Andrea znala otići
nakratko do obližnjeg dućana.

Nisu se tada previše susretali; bilo je to svakako ne više od desetak puta – ali je tu mladu ženu
pamtio po tome kako je bila tiha, spokojna i zadovoljna; nekoliko su puta – gledajući plakate
sa najavama koncerata koji se održavaju u gradu – znali pričati o glazbi i onima koji sviraju,
ili o knjigama; otkrila mu je mnoge nove stvari – kao da ga je otpočetka dublje poznavala;
glazba koju bi pribavio po njenoj preporuci, ili je bila sadržana u emisijama koje je slušao na
radiju, kao i knjige pjesama ili kratke proze o kojima mu je često govorila u tim susretima –
bili su navlas isti kao i ona sama: glazba polagana, okrenuta u sebe, sa malo ili nimalo teksta –
i beskrajno nježna; pjesme malene i nježne, a snažne i uvjerljive – tvoreći čitav jedan svemir
povezanosti i smisla. Zažmirio bi u mraku sobe, dok bi mu zvukovi nekih tihih tonova gitare
ili klavijatura dopirali do ušiju – i osjećao kako je važan, ispunjen i spokojan, kao dijete – ili
kao starac zagledan u nebo.

Zapravo mu se kod Andree posebno dopadao njen stil oblačenja, njena kosa, njen način
nošenja sa svima što je život pred nju stavio: bila je očito premlada kada je postala majka, no
od toga – koliko je on to svojim djetinjim pogledom na svijet uočiti – nije napravila problem,
nego izazov; bilo mu je lijepo družiti se s njenom djecom; koja su za razliku od mnoge druge
bila mirna, ali oštroumna i dobro odgojena.

Andrea je bila visoka i jače građe; ne bi za nju nipošto mogao kazati da je ljepotica – dapače –
niti da je lijepa; no bilo je u njoj, a ponajviše u njenim riječima – nečega što ga je još u tim
ranim godinama smirivalo i opuštalo. Jednom ili dvaput tada ga je upitala za djevojke;
prilično kratko i plašljivo odvratio joj je kako ga ne zanimaju, što je popratila laganim i
kratkim osmijehom, nagovijestivši mu da će sve u životu doći u svoje vrijeme, i da nema
nikakva razloga mučiti se nečim što mu sada ne nedostaje.

Zamišljao je Andreu kao djevojčicu koja odrasta negdje na selu, tvoreći u svome duhu pun i
pravilan krug sa prirodom, šumama, rijekama, livadama koje bi je okruživale, zatim je – kao
nadarenu – šalju u veliki grad, u škole i učenički dom – gdje će, umjesto da uobliči svoj duh i

67
svrši velike i zahtjevne škole, u jednoj jedinoj noći biti bačena u prašinu, na tlo, silom i bez
pitanja; ostat će joj tako tek da svojom unutarnjom ljepotom gradi i oblikuje ono što će joj biti
uz to dano – a to su njena djeca.

Nikada nije o Andrei razmišljao kao o ženi koju bi htio, ili mogao - ili smio imati, ne samo
zato što je bila tuđa – ne samo supruga, nego i majka; već i zato što ju je doživljavao kao
pravu i istinsku učiteljicu – ona je bila prva osoba u njegovu životu kod koje je razumio dvije
stvari: da ne možemo imati – zapravo – posjedovati sve što u životu vjerujemo kako valja;
odnosno – da nam mnogo toga ponajviše vrijedi kada ga dijelimo s drugima; i drugo – da u
životu svakog čovjeka postoje ljudi koji ga tvore, čije ga misli ili postupci oblikuju i grade –
kao kulu u pijesku na obali; nekada je za takvo što potreban čitav jedan život i godine u
vremenu, a nekada je dovoljan razgovor, riječ ili dvije – pa da iz toga izađemo kao netko
sasvim nov i snažan.

Često su ti i takvi ljudi za nas značajniji od onih sa kojima ćemo – ako uopće – provesti život;
ljubav među ljudima – čak i među ženom i muškarcem, kao ovdje – ne mora imati samo lice
tjelesnog, već često – tvori sjenu na zidu u kojeg gledamo čitavim našim putem, i bez te sjene,
tople i sigurne, teško da bismo mogli nastaviti dalje – a njena se važnost i ljepota nikako ne
mogu izmjeriti, pogotovo vremenom.

Dok je bio u vojsci, gotovo da je i zaboravio na nju: brojnost i važnost stvari koje su se
dešavale nisu dopuštale previše sjećanja ili maštanja. Andrea je za njega bila starija i udana
žena, majka i supruga, ugodna susjeda i prolaznica – i ništa više od toga. Kako su joj djeca
porasla, zaposlila se na obližnjem kiosku kako prodavačica, pa se tako i pozdravio s njom,
kao i sa svima ostalim poznanicima, kada je odlazio. Upamtio je što mu je rekla: sada mi
posljednji puta govoriš Vi, jer kada se vratiš, bit ćeš muškarac, i bit ćemo jednaki. Nije
previše vjerovao u te riječi; uznemiren i plah kakvog je sam sebe osjećao, držao da nikada
neće doseći spokoj i red kakvim su odisale njene misli. Nad tim se njenim riječima nije tada
previše zamislio, jer je većina ljudi – barem odraslih – imala potrebu dobaciti nešto što bi
moglo zvučati kao kakva životna mudrost; tih će se riječi sjetiti tek kada je sljedeći puta
sretne, nakon povratka.

Kada se vratio – na kiosku je radila neka druga žena, i to je primijetio istoga dana kada se
vraćao sa kolodvora. Nije mu to ispočetka bilo čudno – jer ljudi su dolazili i odlazili, mijenjali
poslove i mjesta stanovanja; to je u životu tako uobičajeno i normalno – sve dok je nekih dvije
ili tri sedmice nakon početka fakulteta nije sreo u gradu; kretala se ulicom ispred njega,
nesigurno i polako; zamijetio je odmah da je i dalje obučena u svoj stari, ali njemu lijep
svijetloplavi sako, preko kojega je bila prebačena kožna torba; udebljala se i još ojačala, tako
da je s leđa snažno posumnjao da se uopće radi o Andrei – odjeća je na njoj bila utegnuta i

68
nekako premalena, a kosa razbarušena vjetrom i nepočešljana, više nego inače – što je prije
predstavljalo njen stil odijevanja praćen glazbom koju je slušala – ali sada je to bilo nešto
sasvim drugo, kao nešto što je pokušavala nadvladati, ali s puno muke i truda.

Obratio joj se sa Vi prišavši joj sa strane i s leđa; tek je tada – kada ju je bolje osmotrio –
konačno shvatio da je to doista ona, pa ju je veselo oslovio susjedom – i odmah upitao kako
je; odvratila mu je dugim žalosnim pogledom iza kojeg je uslijedio blag osmijeh. Zapanjio se
time koliko je ostarjela u godinu dana; inače zapravo nije bila mnogo starija od njega – možda
tek četiri ili pet godina, jer se udala i rodila djecu vrlo mlada, još i sama na kraju prvog
djevojaštva. Naravno da o tome nije znao ništa – jer niti bi mu ona, a niti bilo tko drugi – o
tome išta govorio. Njenog muža nije poznavao, zapravo je tek jedino iz viđenja znao viđati je
u društvu visokog i snažnog, kratko ošišanog muškarca grubih crta lica; sjetio se da se
jednom, još kao dijete, upitao što tako nježna i krhka osoba kao što je Andrea radi s njime, ali
je odmah pomislio na djecu – i tu je svaka dvojba bila riješena.

- Dobro, odvratila je tiho, a tek onda se nasmiješila još jače, sjetivši ga se odjednom:
- To si ti, susjede… vratio si se… da, vidiš – sada si postao muškarac, i stvarno
više nemaš nikakvog razloga govoriti mi- vi. Ustvari, znaš kako kažu – svaki puta
kada mi kažeš vi, kada se budemo susretali, mogao bi me odvesti na kavu –
odvratila je s malo radosti, gledajući ga u oči – a u očima je vidio je da postoji
nešto što je mori i boli.

- No, odmah se zabrinuto okrenula oko sebe, pa rekla da će tu kavu morati popiti
drugi put, i da žuri. Uspio ju je tek upitati kako to da više ne radi na kiosku, i da li
je našla nešto bolje, na što mu je zamišljeno i nekako izdaleka odvratila
uzdahnuvši – da, bolje, puno bolje, i nestala u mnoštvu.

Sljedeći put susreo ju je već duboko u zimi, nekoliko dana nakon one večeri u krčmi, kada je
išao gradom sav zamišljen i prepun boli, noseći svoj teret ulicama kao da će ga hodanjem
odagnati i olakšati. Bila je zamotana u stari, dugi, pohaban siv kaput i pušila cigaretu u hodu,
polako i dugo; shvatio je da je s druge strane ceste u stvari ona prišla njemu, uhvativši ga za
ruku i upitavši zašto je tako ozbiljan. Bili su ipak – nakon svega - neznanci; nije bilo nikakvog
smisla da joj bilo što ispriča kako bi mu bilo lakše; bio je osupnut doživljajem sa pekaricom
koji mu se zbio nekoliko večeri prije toga – kao da ga nije mogao niti izbjeći, niti spriječiti;
zato je – misleći sa strašću i boli samo o njoj, djevojci s kojom je proveo noć u sobi u domu –
gotovo pa izbjegao Andreu, pobojavši se da mu se i s njom ne desi nešto slično kao ona stvar
s pekaricom (zbog čega to ne bi bilo dobro, ni sam sebi nije znao odgovoriti, ali je tako
snažno i do kraja osjećao).

69
Nije na njeno pitanje odgovorio baš ništa, osim što je šutio nekoliko sekundi; no – dopustio
joj je da ga čvrsto drži za ruku negdje oko zgloba; vidio je u njenim očima patnju koja je
nesumnjivo bila jača i teža nego njegova; bile su ovaj puta izrazito obrubljene velikim i
tamnim kolutovima – pa se odvažio pitati je kako je. Dugo ga je gledala u oči, pa mu je na to
odvratila da će mu jednom ispričati kako je; i da bi on to možda mogao znati – i te su ga riječi
pomalo prenerazile – jer nije uopće znao na što misli dok mu govori takvo što. Nije stigao
ništa niti odvratiti; stisnula je dlanom njegov zglob jednom, pa otišla dalje.

Gledao je zamišljeno, stojeći nasred pločnika, u njen visok i sada već prilično pogrbljen lik;
mogao bi se čak zakleti u to da je tada prema njoj, osim sažaljenja – osjećao i neku osudu,
prijekor – zbog toga što je bilo očito kako se zapustila, i kako se polako predaje nekoj muci
što je zatire i tinja u njoj, sigurno i polako.

Nije tada znao – a i kako bi to mogao znati – da je tada Andreu susreo posljednji put; da je to
znao, ne bi joj dopustio da ode; zagrlio bi je snažno i odlučno i prošaptao joj da joj svim
srcem želi pomoći, i da je neće pustiti nikuda dok ne pristane – a da će naći načina kako da joj
se pomogne, samo ako budu dovoljno snažno i zajedno tako htjeli; sve bi to bez sumnje učinio
odmah tada - čak i ne znajući o njoj sve što je saznao poslije.

Sve što će saznati poslije, biti će toliko teško i tmurno da će prijetiti time da zastre njegovo
sjećanje na nju; znao je da nikada nije bio zaljubljen u tu ženu, ali da ju je volio kako se samo
može voljeti nekoga tko ti je ničim izazvan i nikakvom korišću potaknut – poklonio svoju
pažnju, i vrijeme, i najbolje od sebe – zato da pomogne učiniti te boljim i ispuniti tvoj život
lijepim. Bio je Andrei beskrajno zahvalan na tome; samo što je to saznao tek onda kada je već
sve bilo gotovo.

- --------

Ni sam nije znao kako je u razgovoru sa majkom baš nekoliko dana nakon tog susreta - došao
na temu o Andrei; vjerojatno je majka pričala o nekim pripadnicima manjinskog naroda u
njihovu gradu koji su preko noći bili ostali bez posla, pa je tako spomenula i nju. Bili su sami;
otac je bio vani na poslu bilo je to već doba prvih uzbuna i eksplozija kada niti smrti nisu
postale strane u njihovim životima – i to ne samo na ekranu televizije.

70
Stidljivo je i okolišajući – jer znao je koliko majka u takvim stvarima znade biti oštroumna i
oprezna - upitao kako to da je Andrea ostala bez posla na kiosku; rekao je da ju je ujesen
slučajno susreo u gradu, pa da je kazala kako je našla nešto bolje, prešutjevši susret otprije
nekoliko dana.

- - Bolje, kako da ne! – rekla je majka s podsmijehom. Čisti i pere stubišta kada joj
se netko smiluje; to je sigurno bolje od onoga kioska – možeš misliti!

- - Ali, mama, pa zar je i ona… - upita potom tiho i lakovjerno, a majka odgovori:
- - Naravno. Bila je ovdje u školi kada ju je onaj susjed negdje prisilio na to da mu
se dade – i otada mrzi i nju i sve njeno. Mislila sam da je dobro to što su ga njeni
prisilili da je oženi kada je već imala trbuh do zuba – ali sada više u to nisam
sigurna – nadodala je majka zabrinuto, gledajući zamišljeno kroz prozor na ulicu -
poslije je došlo i drugo, tako kao i prvo, u nekom njegovom pijanstvu i zlu. Ne bi
se to zapravo niti znalo, da često pijan uvečer, kada si ti u gradu, pa ne čuješ takvo
što - ne viče u kući na nju i razbija pijan, toliko da ga čuje pola ulice, psujući je
najgorim riječima koje uključuju i njeno porijeklo kao da je obična uličarka. Jadni
mali anđeli s njime u toj kući – zavapi majka.

- Pa zašto ne ode od njega? – upita on naivno, a majka je na to već imala spreman

odgovor:

- - Da ode? Kuda da ode? Jedva da je smjela završiti školu kada joj je napravio prvo
dijete, a tko će sada zaposliti nekoga takvoga? Željela bi ona uzeti djecu i otići,
rekla je to već susjedi kada ju je pitala što će poduzeti, nakon što je na oku imala
veliku masnicu – ali on i njegovi prijete da će joj uzeti djecu i istjerati je prijeko, k
njenima – i ja je razumijem; ostaviti djecu u toj prokletoj spilji – pa bilo bi bolje da
ih baci u bunar! Ima žena koje bi to mogle, ali eto, ni ja nisam mogla… ma, pusti
sad to – prošapće gotovo… - A osim toga, kako je često bila bolesna i
razbolijevala se kao dijete, kažu da ima oštećeno srce od svega toga; kuda će s
takvim srcem?

Ostao je preneražen od toga što je saznao. U Andreinom životu nije bila dovoljna jedna
nesreća, nakupljale su se samo tako po dvije ili tri; pored pijanstva i barbarstva koja joj je
činio suprug, živjela je ovdje – prijeko – gdje je mnogi nisu voljeli samo zbog toga tko je i
odakle je, ma kako bila pametna i dobra – i još onda ta bolest; pa neki ljudi doista žive u paklu
– nije im niti potrebno prijetiti onim drugim, što dolazi iza nas!

- ------

71
I dalje je razmišljao o djevojci iz doma; bio je svjestan toga da – iako mu je sada daleka i
nedostižna radi onoga što joj je kazao prošli puta, i iako ga je i inače gledala nekako svisoka –
premda to posljednji puta nije osjetio – ne može protiv sebe.

Gledanje drugih ljudi svisoka inače je često i uspješno osjećao kod sugovornika odmah pri
početku razgovora, i takvo što teško da je mogao podnijeti u jednom poslijepodnevu druženja
s nekim, a kamo li dulje. Ljudi koji misle da su bolji od drugih, bez ikakva razloga, ili još gore
– iz nekog razloga kojeg su samo oni razumjeli – bili su mu strani i odbojni, i znao bi takvo
što osjetiti još u nečijem pogledu. Nije znao zbog čega ga je upravo to toliko smetalo; radije je
podnosio nasilnike, a takvih – barem na riječima – u vremenu koje je dolazilo bilo je sve više;
gotovo da su svi ljudi koje je susretao, gnjevni na to što im se preko noći život promijenio
nagore – postali u svojim riječima prepuni sile i nesreće koju su zazivali na nekoga drugoga.
No, i takve je podnosio lakše nego uobražene i nadmene; čak je i samome sebi teško mogao
objasniti čemu to.

Kod nje je u onih nekoliko navrata, čak i prije onog razgovora u krčmi, osjetio takvo što; no
njeno ponašanje nije smatrao nadmenim – nego više opreznim; mislio je da je njena taktika
bila takva da radije drži ljude svojom odbojnošću, hladnoćom, pa i nadmenošću na distanci –
nego a im vjeruje – a iz njemu nepoznatog razloga, ona je očito takvo što smatrala najgorim
što ti se može desiti.

Nije imao pojma o povijesti njene majke i vjerovanju – i o tome što ju je majka sve o tome
učila kroz život, i sama žrtvujući svoj život i slobodu za sigurnost.

Razmišljajući tako o njoj, dolazio bi do zaključka da je vjerojatno više nikada neće vidjeti:
kroz njenu praksu buduće liječnice, izgledno je kako će mnogo vremena uz studij sada
provesti negdje na terenu; rat kao da je bio čudovište koje se pojavljuje svakih nekoliko
desetljeća, kao izvanredna prilika da ljudi jedni o drugima nešto nauče. Medicina je bila jedno
od područja u kome je takvo učenje bilo plodonosno i donosilo nekakav napredak; što se tiče
drugih polja, i pogotovo odnosa naroda i ljudi, uvijek je iznova izgledalo kao da iz povijesti
ne uče baš ništa – ili nauče ono najgore što je moguće, kako bi sljedeći puta to isto proveli
tako da bude još snažnije i odvratnije.

Zato je nekako sve više počeo razmišljati o Andrei i o tome kako da joj pomogne. Nije imao
nikakvih iluzija o tome da bi mu ona mogla biti neka partnerica; nije prema njoj niti osjećao
zapravo ništa drugo do li zahvalnost, pomalo i divljenje. No, sve mu je češće padala na pamet

72
ideja da bi kao sveučilištarac mogao osigurati nekakav smještaj za sebe i nju i djecu, i tako im
spasiti glavu – ponekad je to izgledalo doslovce, i tim bilo strašnije – vapeći za nečime što bi
se poduzelo čim prije. Upravo zato, sve mu je više bila na pameti.

Ako je trebalo, i ako Andrea takvo što ne bi prihvatila, pristao bi na to da tek formalno uzme
takav smještaj koji se sve češće nudio – po sada polupraznim domovima iz kojih su polako
iseljavali studenti one druge, pogrešne nacionalnosti; ili po nekom odvojenom smještaju,
kojeg bi i Andrein suprug teško ili nikako mogao pronaći. Što je više razmišljao o njoj, sve
mu je više postajalo jasno da mora djelovati a ne tek razmišljati; jedino bi od toga Andrea i
njena djeca mogli imati neke koristi.

Pri tome je zamišljao sebe u takvoj situaciji: osjećao je neko viteštvo i odricanje i veličinu, i
nastojao kloniti se takvih misli – jer ne bi pomogao zato da sebe uzveliča; nije želio i sam u
tome svemu ispadati žrtvom – nego veselim darivateljem slobode. Ako bi to itko od njih
zatražio, istog bi časa bio spreman ponuditi Andrei mogućnost da se nakon rastave braka –
uda za njega, samo da je spasi. Ionako nije vjerovao da će ikada više susresti nekoga tko bi ga
želio – naravno, bio je svjestan da ga ne želi niti Andrea, niti je on nju želio – tako; no bio je
to put kojim bi valjalo krenuti – a put je često važniji od cilja kojim smo krenuli.

U takvim je mislima položio i posljednji ispit na godini, bila je tek sredina proljeća – tako su
to vidjeli oni koji su tek polagali prve ispite mučeći se sa studijem; no – bilo je prošlo već
toliko mnogo vremena – i sada je čak bio slobodan što se studija tiče, sve do jeseni – ako
studija uopće tada bude, a još uvijek nije poduzimao ništa, nadajući se da će Andreu ponovno
susresti u gradu.

- ----

Kada je jedne večeri stigao kući, zatekao je majku u sobi – pa joj je, još i prije večere, rekao
da će Andreu pričekati negdje na cesti, i da će zatim s njom i djecom otići u studentski dom,
gdje će se prijaviti kao da su zajedno; neće tamo oko toga biti nikakvih problema – i dovoljno
je daleko da je u prvo vrijeme ne otkriju, a djeca će moći dalje odlaziti u drugu školu.

73
Majka je na to počela bespomoćno mahati rukama i stenjati; rekla mu je da on nije nikom
eništa dužan i da ne mora spašavati ono što se spasiti ne da; pa ne želi valjda sa Andreom
provesti ostatak života ili radi nje sada istrpjeti nešto što se više neće moći popraviti; to
nikako neće proći nezapaženo – ako ga ne dostignu njen muž i njegovi, svakako da će ga
prijaviti vojnom odsjeku da je nestao iz svoje kuće, ili da nije na fakultetu, a onda će ga još i
pozvati u vojsku, ili će ga netko jednostavno na cesti ubiti, kao psa!

- Neće morati, mama; sam ću otići u rat – odvratio je tiho ali odlučno.

Na te njegove riječi majka više ništa nije rekla – samo je stavila ruke na lice, pognula se i tiho
zajecala.

- --------

Užas koji se širio među ljudima, i kojeg je nastojao izbjeći tako da više ne sluša i ne gleda
vijesti – bio je sve veći i snažniji. Jednog kasnog proljetnog popodneva, već gotovo u sumrak,
našao se tako na putu od fakulteta kući; zatekao se u gradu usred zračne uzbune – znao je da
piloti aviona snažnije i veće strane često koriste priliku u kojoj je sunce nisko, pa bi nad
gradom, dolazeći s istoka, radili poveliki krug prilazeći mu konačno sa zapada – kako bi bili
što manje i teže vidljivi topnicima što su ih sačekivali sa zemlje, leteći nisko i prijeteći i
naginjući svoja krila sad na jednu – sad na drugu stranu – ispuštajući uz zaglušujući zvuk
motora svoj smrtonosni teret. uspio je ući u neku već porušenu zgradu, pa je na početku
podruma, zajedno sa još dvoje ili troje ljudi što su dršćući i uz uzdahe slušali detonacije nad
sobom – dočekao i kraj napada, brzo otrčavši na ulicu. bilo je to mjesto udaljeno tek nekoliko
stotina metara od kratera što ga je stvorila najbliža bomba; uočio je u visini gust oblak dima i
prašine što se uzdizao otamo.

Koliko god da je želio, pokušavao je izbjeći susret sa mjestom pada bombi; nije mu to
konačno uspjelo, tako da je morao proći malenom i uskom uličicom u kojoj su netom pristigla
kola hitne pomoći i vatrogasci. Vidio je konačno ljude što skaču iz zgrade zahvaćene
plamenom na travnjak pored zgrade; čuo je krike i jauke i prekrio lice rukama, pa otrčao u
suprotnom smjeru. Pogled mu je dugo bio zamućen a u ušima je zujalo i pištalo; trčao je tako
bez daha neko vrijeme pa se polako udaljavao od buke i strahota; da bi polako zašao u svoju
četvrt; četvrt malenih kuća i dvorišta, udaljenih od buke glavnih ulica, tramvaja i vozila –

74
četvrt koja je nekada bila tako spokojna i tiha, i u kojoj je mirno odrastao, zaštićen svime što
je donosio miran građanski život njegove obitelji, kao i tisuća drugih, sličnih njoj.

I tada, zastao je na ulazu u glavnu ulicu svoje četvrti; ulicu koja se dalje granala i vodila do
njegove kuće: na drvenome stupu električne rasvjete, u polumraku ulice, ugledao je – jednu
iznad druge – pričvršćene tri osmrtnice; jedna je obavještavala o smrti neke žene poginule u
bombardiranju prije nekoliko dana; druga je govorila o pogibiji nekog mladića što je stradao
kao vojnik na ratištu. No, treća – treća, ona najniže postavljena – tako da se gotovo morao
sagnuti a je pročita do kraja – nosila je na sebi natpis ispisan velikim, masnim, strašni
slovima; natpis koji je sadržavao njeno ime – Andrea P. – i koji je njegove oči dugo, u
strašnoj i nepojmljivoj šutnji – prikovao za stup.

- ------

Nije bilo nikakve sumnje, to je Andrea: na osmrtnici su pisala imena njenog supruga i dvoje
djece, sada već školaraca – i bilo je očito da na njoj nema križa, kao na druge dvije; bio je to
običan komad papira uokviren debelim crnim okvirom, ispunjen tek s jednom ili dvije
rečenice sitnih slova – i strašnim, velikim imenom umrle.

Nakon što je tako neko vrijeme zurio u stup, bilo mu je već dovoljno smrti što ih je doživio
danas; osjetio je kako mu noge počinju klecati, a ledena jeza se širi leđima prema vratu.
Gotovo nesvjestan svega oko sebe, ušao je u kuću i skinuo sa sebe kaput i cipele, pa se – bez
pozdrava – otputio u svoju sobu, zarivajući ruke i lice u jastuk na krevetu. Ležao je tako u
mraku i ledenoj hladnoći dugo vremena, drhteći od straha i tuge.

Sada više nije mogao učiniti baš ništa. Ili – sve što je mogao učiniti, bilo bi samo radi sebe
sama.

- -----

Prošli su sati, možda je već bila i duboka noć, kada je u hodniku začuo tihe majčine korake.
Zaboravio je u sobi upaliti svjetlo iako sa ulice uslijed zamračenja nije dolazila nikakva druga
75
svjetlost osim jake mjesečine; zapravo – godio mu je mrak. Majka je lagano i gotovo
bešumno pogurnula kvaku na vratima, pa zatim zakoračila u sobu; čulo se šuštanje njenih
papuča na tepihu. Bilo je jasno da je u mraku uočila kako leži na trbuhu, samo u košulji i
hlačama, pa ga je pokrila dekom što ju je povukla sa ruba kreveta, i zatim sjela do njega,
naslonivši se rukom na uzglavlje. Okrenuo je glavu prema njoj; naslutila je da ne spava, a po
njenom užurbanom i dubokom disanju shvatio je da sve zna.

- - Ima već tjedan dana – istukao ju je u kući toliko da nije mogla hodati; tada je
odlučila da će otići sa djecom – i već prve noći kada je mogla ustati iz kreveta
počela je potiho spremati stvari; njegova majka i on to su otkrili i počela je nova
svađa; ma zapravo – ona niti nije imala snage svađati se i vikati – koliko mi je
pričala susjeda, samo je istrčala onako, bez kaputa na ulicu; valjda joj je u hladnoj
noći pozlilo pa se srušila na pod i tako ostala ležati. Bilo je to prije tri noći; ti si bio
kod Marka; čula sam da se nešto dešava, i da dolazi nekakav kombi u gluho doba
noći, ali sam tek danas od susjede saznala za sve, a i vidjela sam partu na ulici.

Šutio je i dalje plačući bez glasa, pa onda samo kroz takav plač dubokim drhtavim glasom
kazao majci da je potpuno beskoristan; ono čime se naumio baviti i što studira ionako u
svijetu koji dolazi nikome neće trebati – zato je najbolje da ode u rat, da ga ne bi sami
pozivali i poslali tko zna kamo.

Onda se iznenada pridignuo na ruke, pa okrenuo na krevetu, zbacivši onu deku sa sebe, što ju
je majka na njega rasprostrla; sasvim je jasno vidio majčin pogureni lik u hladnoj tmini sobe.
Prije nego će zaustiti da ga upita je li išta jeo, i bi li mu mogla podgrijati barem neku toplu
juhu, tihim je glasom majci rekao:

- - Mama, hvala ti za sve. Možda nisam onakav kakvim bi me ti željela, ali u tebi
sam vidio to da čovjek mora znati podnositi svoju bol, ne tražeći previše i ne
gnjaveći ljude oko sebe time. Nemoj sada, molim te, od mene tražiti da budem
netko tko nisam.

Majka je na to tek šutke izišla iz sobe, prethodno jasno kimnuvši glavom – skrivajući suze
koje su, kada je za sobom zatvorila vrata, potekle u potocima niz njeno lice.

76
 - --------

Osjećao se odgovornim za to što se zbilo sa Andreom i njenom djecom.

U noćima što su slijedile - u mislima se vraćao u vrijeme koje je prethodilo njenoj smrti:
hodao je gradom i tražio je, gledajući na sve strane ne bi li uočio njen lik u nekoj ulici, nakon
što bi izišla iz stubišta koje je upravo oprala i obrisala. Kakva je to strašna slučajnost bila, da
baš u tim danima – dok je muž nije pretukao – nije uspio pronaći je bar na tren?

Stotinu je puta u sebi započinjao razgovor s njom koji se nikada nije zbio, i nije bilo suđeno
desiti mu se u tih nekoliko dana između njihova posljednjeg susreta i njene nagle i
nepredvidive smrti. Prilazio bi joj u mislima na ulici zagledajući je izdaleka, ili bi se s njom
susreo sudarivši se na nekom uglu, iznenada; tražio je tih nekoliko dana po gradu mjesto gdje
bi je mogao pronaći, ali nije znao ništa o tome kako prebijena i nemoćna, sva u bolovima i
tišini leži kod kuće.

Stao bi pred nju, šutljivu i uplašenu, pa bi joj iznio svoj plan; pomogao bi joj da ponese
najnužnije stvari; sačekali bi djecu ispred škole i odveli ih da im se zametne svaki trag u toj
strašnoj kući. Andrea bi ga isprva odvraćala, govorila mu da on njoj ništa nije dužan, da je čak
i ne voli – jer kako bi je i mogao voljeti ovakvu – i da nema nikakva prava svoj život stavljati
na kocku radi njenih problema. Odvraćala bi ga sigurno i time da nitko zapravo ne zna da je i
on porijeklom sa druge strane; da takvo što treba čuvati i tajiti koliko god i gdje god se može;
da nema nikakva smisla ugrožavati se radi nje – jer da njoj spasa ionako nema, ako ne bude sa
djecom. odgovarao bi joj da je možda i ne voli, ili da je ne voli kako bi trebalo da budu žena i
muž, kako bi se možda predstavljali – ali da to nije potrebno; a mu je važnije od svega pomoći
nekome tko je u nevolji, a najbliži onaj kome može pomoći da je ona; na koncu bi joj kazao
da će – ako sve odbije – smjesta skupiti nešto odjeće u ranac i sjesti na prvi autobus, pa otići u
rat, jer ili će pomagati tako kako je zamislio prema njoj, ili onako – s puškom u ruci.

Možda bi ga uhvatila za ruku, samo da je stigao – da je uspio izreći joj sve što je želio - kako
je to učinila posljednji puta, pa dugo držati tako, ili predložiti da odu negdje na toplo, gdje ih
nitko neće vidjeti, ili bi se jednostavno okrenula i otišla, bez riječi?

Da bude uvjerljiviji, maštao je dalje njihov žustar i strastven razgovor - dometnut će kako je
neki dan od Marka čuo kako su u gradu V. u školi zarobljena djeca, i da će otići onamo –
milije mu je poginuti spašavajući tu djecu koja nikome ništa nisu učinila, nego li ovdje čekati

77
da ga ubije geler neke bombe. Ili još gore – preživjeti sve to znajući da su drugi ginuli, a ti
ništa nisi učinio.

Što je to u nekim ljudima što ih tjera na to da ostavljaju sve što imaju, a imaju mnogo – puno
više vrijednih stvari u životu - pa odlaze u smrtnu opasnost pomagati drugima? Ima i onih koji
nemaju bogzna što ostaviti, pa opet – ni sami ne znaju hoće li se vratiti iz pogibelji. Većina
ljudi nasuprot njima - gleda svoja posla i miri se sa stanjem u koje su drugi zapali – računajući
da je dobro dok njih problem ne dira. Je li istinski dobar čovjek tek onaj koji ne umije biti
potpuno sretan dok gleda patnje ljudi oko sebe? I je li uopće važno biti dobar – ili samo činiti
ono što osjećaš da je dobro; hoćeš li tek tada spoznati ima li netko ili nešto iza i iznad nas – ili
je sve ovo tek nekoliko uzdaha u tmini, komadić ljepote i malo truda – a sve ostalo prije toga
led, mrak i pustoš?

Vjerovao je da bi taj argument o odlasku u rat - bila posljednja linija obrane, i da bi pred time
Andrea morala ustuknuti; bilo je potrebno samo da ih spasi ulaskom u dom – i onda će sve
već biti lakše; poznavao je nekoliko ljudi koji bi im mogli biti od znatne pomoći, i vjerovao
da je to bio dobar put.

Smrt je, ipak, preduhitrila sve.

Zašto mu je, na koncu, ono rekla na kraju – ono, da bi on mogao znati kako je ona? Na što je
time mislila? Je li to rekla samo zato što je i on skrivao svoje porijeklo, plašeći se reakcije
nepoznatih ljudi, ili je time mislila da su već toliko bliski da je razumije? Da li ga je voljela, je
li joj bio privlačan, ali se nije usuđivala iskazati mu to? Bez sumnje, prvom prilikom – rekao
bi joj da za nju ne osjeća ništa kao za ženu, već da joj je zahvalan na tome kako mu je kroz
život svijetlila poput krijesnice u toplim ljetnim noćima – dajući mu nadu u dobro, svjetlo i
lijepo. Bi li joj to bilo dovoljno, ili bi je povrijedilo kada bi joj rekao da je ne voli – odnosno,
da kao ženu voli drugu?

U ovo potonje bio je siguran – da ne bi; Andrea je – osim što je bila ponosna – prihvaćala sve
u životu kao dar i priliku za iskazivanje svoje blage i tihe naravi; da joj je ispričao sve što mu
se zbilo s onom djevojkom i što osjeća prema njoj – i koliko je patio zbog toga – sigurno da bi
mu znala odvratiti riječima koje bi mu donijele – ako ne utjehu ili spas, a ono sigurno spokoj.

Od silnog razmišljanja i predbacivanja zašto nije otišao ravno kod nje kući - osjećao se još
lošije; moguće je da je svojom pojavom i šutljivošću - jednostavno dao neku lažnu nadu

78
Andrei od koje je prikupila snagu da sama krene spašavati se; možda je vjerovala u to da će
joj on biti od pomoći, ili da jednostavno još u svijetu postoje mjesta gdje bi život mogao biti
dobar; a njega nije bilo nigdje – ostavio ju je na cjedilu, i sve što je planirao i o čemu je
razmišljao ovo vrijeme, rasplinulo se kao malo vode na prvom proljetnom suncu?

Ako je tome tako, onda je zao; nije učinio ništa, a morao je – jer je morao znati da njegovo
ponašanje, njegove dvosmislene i nezrele riječi koje joj je upućivao (ako je uopće sa njom išta
i razgovarao, ovako površan, nespretan i nezreo) kod nje mogu izazvati nekakav osjećaj
pouzdanja – koji ni u čemu, eto, nije imao uporište, i time ju je zapravo do kraja uništio, bacio
u ponor iz kojega nije bilo izlaza – on sam, nitko drugi: njeno slabo i izmučeno srce nije više
moglo podnijeti toliko boli i patnje.

Ah, da je znao – okretao bi se sav u znoju noću u krevetu, ne mogavši s mirom usnuti! Otišao
bi tamo i odvukao je van, ma koliko to opasno za njega bilo – pa ionako je naumio krenuti u
rat, i tamo bi mogao svakoga dana izgubiti glavu – a ovako bi barem znao da je nekome
pokušao pomoći. Ali nije znao – jer se zapravo i nije potrudio ništa znati; živio je kao i obično
u svojoj glavi, u bujnom svijetu svojih misli, toliko različitom od stvarnosti.

Za to vrijeme, Andrea je proživljavala pakao; zamišljao je svaki udarac na njenom tijelu kao
na svome; svaku ranu, poniženje i psovku – kao da je upućena njemu; noću se topio u tom
moru boli i jada, pa mu se učinilo ono što često ljudima u životu znade biti spasonosno – da
su svi njegovi problemi sićušni, neznatni i bezvrijedni pred onime što je proživjela Andrea.
Samo što njega ta pomisao nije spašavala: njen bol doživljavao je kao svoj.

To strašno iskustvo, koje je u njemu zatamnilo i posljednju vedrinu mladosti - donijelo mu je

tako još više muke i briga; ali ako je išta od toga bilo korisno, bilo je to sasvim jasno i
nedvojbeno saznanje kako nema više što čekati, i kako od čekanja stvari obično postaju samo
nepodnošljivije i teže – bilo da se radilo o običnim, svakodnevnim stvarima – bilo da se radilo
o nečemu što je životno važno. Nije više mogao okretati glavu od zla koje je sa svih strana
naviralo u živote: morao je nešto učiniti.

- ----

I opet ga je stvarnost preduhitrila: kroz nekoliko dana, baš kada je ulazio u kuću jedne večeri,
trčeći iz grada u vrijeme zračne uzbune, zatekao je u dvorištu dostavljača kako u polumraku
traži kućni broj njegove adrese. Stigao mu je mobilizacijski poziv.

79
Nakon svega, osjećao je zapravo olakšanje – sada više nema nikakve potrebe išta planirati ili
kombinirati: drugi će za njega smisliti što treba; na njemu je samo odlučiti – ići ili ostati – i to
je bio do sada njegov prevladavajući odnos prema bilo kojoj vlasti: shvaćao je da je vlast
prikrivena sila, i da nikada neće niti u približnoj mjeri internalizirati niti ono što bi se od njega
očekivalo u nekom moralnom sustavu većine, a kamo li kakva pravna pravila koja bi bila
nametnuta – on će im se jednostavno pokoravati kao prirodnim zakonima; gledao je u svome
kratkom životu ljude kako ih vlast zatire i uništava kao što sunce prži ljudsku kožu ljeti u
podne, i znao da u tome nema i ne može biti spasa za čovjeka; ono što istinski vrijedi moralo
je biti negdje drugdje, daleko iznad i izvan ljudskog dosega – ili čak, što je još poraznije,
izvan kruga njegovih najvažnijih interesa.

Dakle, držao je u ruci taj komad papira potpisavši dostavljaču potvrdu o primitku – sada
doista nema više dvojbi. No, i ovo ostati, a ne otići, to što na koncu neće napraviti – to je opet
značilo - ići; znao je za neke momke što su nekoliko stvari spakirali u svoje torbe i šumom
prešli nedaleku granicu prema državi koja nije bila zahvaćena ratom, a otamo nastavili dalje
prema većim gradovima kontinenta; dapače – dobro je znao strane jezike i ta mogućnost nije
mu nipošto bila neizvediva – s lakoćom bi na nekom sveučilištu dobio stipendiju, smjestio se
u neki jeftin dom i nastavio studij vani – no kako bi mogao nakon toga pogledati u oči svojoj
majci, ili bilo kome drugome – i kako bi mogao ostaviti nju i oca da ovdje čekaju smrt, dok on
bježi? Kakav bi to život mogao imati po tim nekim mirnim i uređenim zemljama, gdje bi
hodao pod nebom kao mrav, a dušom i dalje živio ovdje – u nevolji i tmini iz koje se nikako
nije dalo uteći.

Sjetio se u jednom času i nje – pa se upitao bi li s njom pobjegao vani, samo kad bi htjela, i
tamo započeo novi život udvoje? Premda je takvo što bilo potpuno neizvedivo, jer nije mogao
uopće zamisliti da bi ga ona prihvatila kao svoga, a kamo li s njime pobjegla nekud vani – i
ovdje tako napustila silne mogućnosti koje joj je pružao njen studij – nije se u potpunosti
mogao osloboditi te misli – iako je znao da je s njom sve već odavna svršeno, a svršeno je
bilo još i prije nego li joj je rekao sve što joj je rekao; još na koncu one strašne večeri u krčmi
– kada je shvatio da mu nikada neće umjeti vjerovati.

Znao je da se ljudi mijenjaju, i da čak i od nepovjerljivih – ljudi postaju prijemčiviji i

otvoreniji, ali je istinski sumnjao da bi se to s njome moglo zbiti, pogotovo nakon njegova
grijeha, koji je bio očit, i teško oprostiv. U nekom trenutku svoga života, ona je odlučila ne
vjerovati i ne poklanjati svoje srce drugima; hoće li netko uspjeti razbiti taj zid kojeg je
sagradila – on to nije znao niti umio; zato je bio prilično siguran u to da će to moći tak netko
sasvim drugi.

80
Ono što nije mogao znati, bilo je to – može li taj drugi postati on sam.

Držao je tako sada u ruci taj komad papira, i u njemu vidio priliku za svoje oslobođenje –
konačno će, barem u okvirima koje mu drugi zadaju – moći pomoći nekome; naći će, na
žalost – u to nimalo nije sumnjao – ljude u nevolji, i makar iz potaje, ili čak protiv naredbi i
naloga – pružati im ruku. to je bilo ono što ga je sada zapravo istinski razveselilo, i po prvi
puta nakon dugo vremena osjetio je takvo što – snažno i dugo. Nije se tom osjećaju previše
čudio; oko njega bilo je toliko patnje i smrti da je jedva čekao da počne.

- -------

Kada je bolje promotri mobilizacijski poziv, shvatio je da se u stvari ne radi o pozivu za

dolazak u neku konkretnu vojnu jedinicu, već prvo o pozivu za regrutaciju. Nije mu baš bilo
jasno što to točno znači i zbog čega; proteklo je jedva pola godine od toga kako je izišao iz
one vojske i nije mu bilo jasno zašto bi ga sada trebali ponovno ispitivati i pregledavati, no to
mu je na koncu bilo nekako i milo – možda su zapravo na taj način htjeli saznati kakav je i
želi li im biti od koristi; možda su ipak sumnjali u to a bi njegovo vješto prikriveno porijeklo
moglo igrati značajnu ulogu u tome želi le se opredijeliti u ovome ratu ili ne.

No, znao je isto tako da ovo što mu se desilo ne može sada kriti od roditelja; ma koliko to
teško i bolno za njih bilo – inače bi izgledalo kao da je utekao od kuće, a to ipak nije želio:
koliko god njegov roditeljski dom bio nesređen i isprepleten neslaganjima i svađama njegovih
majke i oca, uvijek je imao nekakav snažan osjećaj da su za njega spremni učiniti bilo što - što
bi ga zaštitilo ili ga poticalo na novo, dobro i lijepo; zato je odlučio da če im večer prije
odlaska na taj pregled priopćiti kuda sutra odlazi.

Tako je i bilo: bila je nedjelja, i čak je i rat toga dana nekako popustio i ulijenio se; već dvije
večeri nije bilo uzbuna niti su padale bombe, a i vijesti sa ratišta bile su šturije i kraće – iako
je u posljednjim danima malena i loše opremljena vojska slabijih očito u stanju odbijati sve
napade koji su dolazili s druge strane. Ljepota toga proljetnog dana čak je izmamila neke
šetače izvan skloništa i podruma; i on je tijekom popodneva radije odlutao nekuda u prirodu i
šumu, dalje od grada i njegovih zbijenih, mračnih uličica punih neizvjesnosti i zla. Kada se
vratio kući, majka bijaše spremila večeru, pa su u podrumu kuće upalili peć i sjeli jesti. Već
negdje pri kraju, kada su svi zašutjeli uživajući u slasnom jelu, izvadio je iz džepa onaj papir,
pa ga pružio ocu i kazao da je dobio nekakav poziv, i da će sutra otići tamo gdje ga zovu.

81
Majka je ispustila vilicu iz ruke na tanjur, zažmirivši i duboko izdahnuvši; otac je šutke čitao
sa papira mrmljajući poluglasno riječi koje su na njemu pisale. Povremeno bi pogledavao sina
u oči, pa ga je čak u jednom času zapitao i kada je to primio; odgovorio je – prije par dana.
Nije niti u očevim riječima bilo prijekora; samo beskrajna tuga i strepnja; no onda je i otac
shvatio da se zapravo radi o pozivu za pregled u nekoj vojnoj ustanovi, a ne pozivu za
javljanje u jedinicu na ratištu; to je i majku i njega barem malo umirilo. Naglas su oboje
zaključili a nema drugog izbora nego pojaviti se sutra ujutro tamo, i tako su se oprostili pred
spavanje. Nije imao snage gledati vijesti na televiziji; radij se povukao u osamu svoje sobe,
pokušavajući čitanjem knjige odagnati tmurne misli na ono što ga je čekalo.

82
Ustao je rano, dosta prije svitanja; jeo i pio nije ništa – jer je tako pisalo na pozivu; oprao je
zube, umio se, obukao i izišao na ulicu. Mjesto na koje je morao stići nije bilo predaleko, pa
je odlučio otići pješice. Navukao je kapuljaču i podigao ovratnik pa krenuo ubrzano hodati,
praćen pjevom prvih ptica u hladnom proljetnom jutru.

Svitanje nad obližnjom šumom što se pružala pored tog dijela grada bilo je zapanjujuće. Čitav
niz boja, prvo blijede i bijele, pa zatim sve jače crvene, plave i žute, uzdizao se na tom dijelu
neba. Svjetlo ga je bodrilo i davalo mu snage; nije smatrao da će mu se tamo desiti nešto loše
– očekivao je kako će konačno saznati gdje će biti njegovo mjesto u čitavom tom metežu.

Ulice su bile gotovo prazne; tišinu prvog jutra poremetio bi tek poneki tramvaj ili zvuk
nečijeg brzoga hoda. Stigao je još i prije vremena koje je bilo navedeno na pozivu; javio se na
porti odakle su ga poslali u veliku prostoriju sa strane. Tamo je već bilo desetak mladića,
vjerojatno pristiglih izvan grada; neki od njih imali su sa sobom velike i teške torbe pune
stvari, očito očekujući odmah raspored u neku jedinicu. Sjeo je u kut sobe u kojoj je bilo
ugodno toplo, skinuo kaput i odlučio čekati.

Već nakon kakvih dvadesetak minuta u sobu je ušao vojnik prozivajući prezimena. Njega su
prozvali u drugoj grupi, pa je sa još desetak drugih odveden prvo na vađenje krvi i davanje
mokraće, a potom i razne preglede putem medicinskih instrumenata. Trajalo je to već gotovo
dva ili tri sata, kada im je priopćeno da sjednu u nekom hodniku, gdje će ih zvati na razgovor.

Prvo je razgovarao sa psihologom, rješavao neke testove, pa onda odgovarao na kratka

pitanja. Nitko mu ništa posebnog nije govorio; samo je slijedio upute što su mu ih drugi
davali. Nakon svega, sjeo je i čekao u hodniku iza ugla, gdje su mu kazali da će čekati na
razgovor sa liječnikom.

Kada je došao na red, prvo što ga je stariji prosijedi doktor upitao jest to kako podnosi napore
i može li trčati. Odgovorio je da može, i da je prije pola godine izišao iz vojske. Doktor je
šutke čupkao dlačice na svojoj bradi, gledajući sad u jedan – sad u drugi papir pred njime.
Zatim mu naredi da se skine do pasa; dugo je i pomno stetoskopom slušao njegovo sad
duboko, sada uobičajeno disanje i kucanje srca. U tom času shvati da se nešto dešava: nešto
su mu morali otkriti, ne bi ga inače ovoliko dugo pregledavali.

I dosta, doktor mu naloži da se obuče, pa se značajno počeše rukom iza uha i reče mu:
83
 - - Imaš slabo srce; nisi ti za rat!

Jedva da je povjerovao onome što je upravo čuo: godinu dana prolazio je u onoj vojsci
prilične napore; malo se tamo ležalo i spavalo, a puno hodalo, nosilo ili saginjalo. Nikada nije
osjetio baš nikakav problem, niti bol – niti umor. Zato mu je to sve bilo još zagonetnije.

Odmah se sjeti Andree: koliko li ih je samo stvari povezivalo, a da o tome nisu znali baš ništa.

Poslali su ga na hodnik, gdje je čekao dugo; toliko dugo da je ostao gotovo sasvim sam u
čitavoj zgradi. Onda ga opet pozvaše unutra; sada je neka doktorica slušala njegovo disanje i
gledala u snimke na stolu, značajno kimajući glavom: nije bilo sumnje, radilo se o srčanom
zalisku.

Na poleđini poziva liječnik je rukom napisao nekoliko jedva čitljivih riječi i brojki koje su
uključivale neke šifre, Zatim mu naložiše da se odmah sutra javi u vojni odsjek općine gdje je
stanovao, i poslaše ga kući.

Otac je s nevjericom pogledavao sad u jednu, sad u drugu stranu poziva: koliko god da je
strepio od ozbiljnosti dijagnoze koja je postavljena njegovu sinu, shvaćao je da ona sada
najvjerojatnije donosi spas od rata i mobilizacije. Majka je kao i obično sklapala ruke od
strepnje, naslućujući da vijesti zapravo i nisu baš dobre.

Sutradan se doista javio u vojni odsjek, gdje su ga promatrali ispod oka; nakon što je čekao
neko vrijeme na hodniku, pozvaše ga u sobu, pa mu referent preda odluku na kojoj je pisalo
da je nesposoban za vojnu službu sljedeće tri godine, i da može putovati u inozemstvo.

S tom se odlukom istog popodneva javio svojoj liječnici; u praznoj čekaonici sjedio je neko
vrijeme dok je ova bez pitanja čitala njegovu dokumentaciju, propisavši mu dva recepta za
lijekove – i šaljući ga kući, bez ikakva dalja pitanja.

84
Tako se završio njegov prvi pokušaj odlaska u rat: drugi će biti puno kraći, ali će uroditi
plodom – a kako je on i običavao – prethodilo mu je dugo noćno promišljanje, i odluka: ide,
jer drugačije ne može.

Zašto nije mogao drugačije? Niti sam to nije mogao sebi objasniti. Kada bi zamišljao sebe
kako dalje živi u ovome gradu, studira, ide na fakultet – vidio pred sobom tek ulice kojima je
onda hodala Andrea, umorna i pognuta pod strašnim bremenom svojih nevolja. Duboko,
negdje u tmini, dobro skriveno odjećom, kosom, vještom mimikom – u Andrei su se krile
teške i nezacjeljive rane; svaki udarac – svaka uvreda koju je primila i pronašla – bila je
pohranjena u njenom toplom mesu, punom drhtaja i strepnje.

Nosila je taj teški teret vukući ga za sobom – bez da je itko išta vidio, ili pokušao učiniti. Tek
ju je sada vidio, tihu i ozbiljnu, kako u krvi – pod kišom udaraca i prijetnji puže po podu,
ostavljajući za sobom neizbrisive tragove. Njene tople i velike oči – oči bespomoćne životinje
uhvaćene u klopku hajke – gledale su u njega bez prijekora, sigurno i mirno – kao onomad, na
klupici u parku, hrabreći ga i tješeći na njegovu putu. Muka i bol koju je proživljavala, svakim
danom sve jače, više i beznadnije – u tom se pogledu pretvarala u toplu, prijateljsku,
beskrajnu nadu i vjeru u komadić vedra i plava neba pod kojim bi se moglo sigurno i
spokojno živjeti.

Druge su pak ulice podsjećale na nju; nedostižnu i daleku djevojku iz doma; dobro je znao da
mu se ista stvar u životu neće ponoviti i da nikada više neće sresti nekoga za koga bi umio
više osjetiti da bi mu volio pripadati. Dobro je znao da u poretku svijeta njegovo mjesto nije
visoko, i da nema nikakva prava tražiti od drugih bilo kakvo pripadanje; možda tek pokoji
susret, pogled, znak naklonosti – pa onda, ako ne može biti to što osjeća da je ispravno, onda
neće tome tražiti nikakve zamjene, surogate, nadomjestke. Sav jad ovog svijeta, i sva njegova
muka – proizlaze upravo iz toga što čovjek ne umije biti sam sa sobom, u spokoju i tišini; sva
volja za moći, nadjačavanjem, silom – isprazna je i glupa tvorba namijenjena takvoj skromnoj
ali stvarnoj vrlini. U gradu u kome bi ga sve što postoji sjećalo na njih dvije, i na patnje koje
su proživljene – nije bilo nikakva smisla živjeti – a da se barem ne pokuša okajati ono što je
počinjeno.

Negdje davno, još u djetinjstvu, sjetio se jedne svađe majke i oca; postiđena i ponižena –
vjerojatno kakvom usputnom očevom prevarom sa drugom ženom – majka je tiho i u suzama
izrekla kletvu kojom je sve muškarce koji prevare svoje žene osudila na smrt.

85
Eto, majko – i ja sam se nekako, barem dijelom – ali svakako – našao baš na tom putu, i
takvome kao što sam sam – ne može, kako si rekla, biti oprosta – šaptao je odlučno i tiho u
mraku svoje sobe, u gluho doba noći – dok su vani trajale bitke, metež i pucnjava pod nebom
ispresijecanim svjetlima rijetkih reflektora protuzračne obrane.

- -------

U međuvremenu, susreo se s Markom – pozvao ga je da se oproste jer je i on odlazio u

vojsku; Marko doduše nije išao na ratište, već u debelu pozadinu – otac, koji je bio dobro
umrežen među ljudima koji su vodili državu, sredio mu je da organizira nabavu i ekonomat
negdje u provinciji.

Marko je bio iznenađen vijestima o njegovu zdravlju; prilično nepromišljeno odmah mu je

kazao da će pokušati negdje otići u rat i to sam; bez obzira na sve; na upit je li siguran u to –
odgovorio je potvrdno. Marko je otpio gutljaj piva iz flaše; sjedili su sami njegovoj sobi;
otišao je u hodnik i kratko vrijeme razgovarao s nekime telefonski; potom se vratio u sobu sa
papirom na kome je bio zapisan telefonski broj.

Marku mu dade taj papir i kaza mu neka se javi Igoru; dalje su zatim pričali o uobičajenim
stvarima ne dotičući se rata; tada se sjeti da Marku baš nikada nije pričao o njoj – uopće
nikome nije pričao o njoj; tek tada mu to postade jasno; bila je zakopana u najdubljim
dijelovima njegova sjećanja, izlazeći na površinu svaki put kada je bilo važno.

Bože, upitao se, hoće li to čitava moga života biti tako – pa ako me čeka još malo, onda nije
niti čudo, ali ako je preda mnom još vremena – neće li se baš ništa promijeniti?

- ----

Ona je u potpunosti bivala posvećena svome poslu i studijima. Prilike su bile sve gore – i na
ratištima i po bolnicama, velik broj studenata medicine stoga je uposlen na bilo kakvim
poslovima koji su uključivali brigu o zdravlju i ranjenima; tako je i ona prvo radila u
bolnicama u gradu, da bi potom sve češće i dulje bivala upućena na teren – prvo u manje
bolnice po provinciji, a jednom čak i u poljsku bolnicu što je bila podignuta negdje daleko iza
velike rijeke, blizu zemlje koja je bila ničija i na kojoj se ginulo baš svakoga dana.

Poljska je bolnica bila ukopana duboko u crnu i meku zemlju ravnice; dijelom su njene
prostorije bilo smještene u nekadašnjoj ciglani – a dijelom su bile ukopane u zemlju i

86
zaštićene najlonom i drvom. Tek velika kirurška dvorana bila je zidana i grijana prostorija, i u
njoj su se stalno smjenjivali timovi kirurga i pacijenti nad kojima su se izvodile operacije koje
nisu mogle čekati transport u neki veći grad.

Stanje je isprva bilo katastrofično; nije doduše nikada prisustvovala operacijama koje bi se
morale izvoditi na živo – srećom, uvijek je bilo dovoljno anestetika i osoblja koje bi se time
znalo služiti; najgore od svega bilo je to što su neki vrsni kirurzi, osjećajući potrebu da se
svojim rukama suprotstave neprijatelju – sami uzeli puške i pošli u obranu; tek kada su
zapovjednici shvatili koga imaju u jedinici, morali su ih silom poslati u bolnice koje su se toga
proljeća na terenu tek formirale.

Vidjela je veliku požrtvovnost svojih kolega, i baš nitko tamo nikada nije upitao za satnicu ili
plaću; u takvim okolnostima i obični ranjenici koji su u bolovima pristizali sa fronte lakše su
podnosili svoje muke, susprežući plač i jecanje i bodreći svoje kolege da izdrže, poneki i
gotovo se ispričavajući što im oduzimaju vrijeme svojim ranama. U mjesec dana takvog rada
naučila je više nego će vjerojatno naučiti tijekom čitava studija; pitala se hoće li to što sada
proživljava i radi utjecati na njenu odluku o tome što će na koncu odabrati i specijalizirati; no
iako je isprva dosta mislila o tome, s vremenom je naučila usredotočiti se na posao i rad u
timu koji je tražio da baš svatko u svakome trenutku znade što treba činiti i na kojem mjestu
dodati svoj napor.

Bilo je to u početku jako naporno, pa je ponekad znala trpjeti i podrugljive ili stroge
komentare starijih kolega kada bi nešto pošlo ukrivo; s vremenom je naučila razmišljati
unaprijed i pokušavala otkriti kako razmišljaju vođe tima – tako je uvijek unaprijed mogla
barem otprilike znati što će se od nje tražiti i kada, pa je priskrbila mnoge pohvale i preporuke
među kolegama i – što je još značajnije – profesorima koji su također sudjelovali u radu, često
napuštajući katedre na fakultetima da bi pomogli ljudima.

Uvečer, kada ne bi bila dežurna noću, ili danju – kada je bila, lijegala bi u krevet umorna;
pada je u san istoga časa kada bi lice spustila na mek jastuk; ne sanjajući ništa, ili – gotovo
ništa.

No, jedne tihe i iznenađujuće mirne noći, kada se umjesto zvižduka metaka i zvuka granata
čuo čak i pjev ptica, probudila se vrlo rano, pred svitanje, pa shvatila da je sanjala čudan san:
u njemu je hodala onim drvoredom od studentskog doma prema gradu – a ispred nje hodao je
on; jasno mu je vidjela leđa i kosu; nije se okretao, i hodao je polako – kako je on već to činio.

87
Nije se sjećala drugih detalja sna, izgleda da nije bio niti posebno dug – ali bila je potpuno
sigurna u to da je sanjala baš njega.

Niti to je zapravo nije iznenadilo; shvatila je kako su je strašni prizori koje je vidjela u ovih
nekoliko dana i tjedana prilično promijenili; sve je rjeđe osuđivala ljude ili im nalazila kakve
mane – pogotovo onima koje jedva da je poznavala; činjenica da joj se posao zapravo svodio
na to da im pomaže – znatno je utjecala na to da je ljude oko sebe počela drugačije
doživljavati - više ne kao protivnike ili nekoga tko bi joj nedvojbeno, svaki puta činio ili
mogao činiti nešto loše; sada sve više doživljavala ih je kao sudionike nekog zajedničkog
pothvata; kao one kojima je potrebna tek malena nada ili potpora pa da uspiju izići iz patnji i
zala koja su ih snašla i nastaviti dalje.

To što joj se vratio – ili što ga je ona vratila sama sebi – makar u san – znala je sa sigurnošću,
nije slučajno.

- ------

Vratila se u grad iz blata i memle poljske bolnice kao u neko svijetlo i toplo carstvo što je
odisalo mirom i nepomućenom ljepotom proljeća. Vojska slabije strane već je neko vrijeme
uspijevala s uspjehom odbijati napade jačih, dapače – sada već čak i sama napadati, sve češće
i jače; sve jet o urodilo time da je glavni grad bivao sve manje metom napada – pogotovo se
to odnosilo na strepnju građana za vlastitu sigurnosti. Tako se u gradu s vremenom počelo
živjeti mirno i sigurno; daleko mirnije nego li negdje bliže fronti. Čim se vratila u grad,
osjetila je tu strašnu razliku – i počela pomalo prezirati grad i ljude koji u njemu žive kao da
se tamo negdje, na samo stotinjak kilometara dalje, ne dešavaju nepojmljiva zla, teško
shvatljiva svakom razumnom čovjeku.

Od njihova posljednjeg susreta prošlo je već gotovo dva mjeseca; proljeće je već odavna
vladalo svijetom, još uvijek jedva primjetno. Prve pupove odmijenili su sjajni i bogati
cvjetovi, a njih bujno i snažno zelenilo: sve je to očima obična čovjeka, zamišljenog nad
ratom i vlastitom žalosnom sudbinom, bilo gotovo nevidljivo – ali i inače, u mirnodopskom
svijetu, takve se stvari uobičajeno gledaju tek srcem, za one koji to umiju – a za ostale ostaju
nevidljive i skrivene.

Vratila se na fakultet ovjenčana nekim već legendarnim akcijama, operacijama i pothvatima o

kojima se čulo sve do grada; nakon što je postala asistentica na nekoj katedri, uspješno
polažući teorijski dio ispita za koje je praksu savladala tamo, na ratištu – shvatila je da mora
saznati što je s njime; nijednom se u ta dva mjeseca njega nije sjetila s nekim podozrenjem ili
osudom. Kroz tolike ljudske patnje i bol kojih se nagledala, razumjela je da njegove riječi
kojima joj je ispričao sve što je učinio one noći – ne mogu biti izraz neke zle namjere, već
upravo suprotno – potrebe da joj bude iskren i otvoren, pa makar i po cijenu vlastite štete.

Shvatila je kako se od sebe sama, a ne od nje – on tada odlučio boriti istinom, i da je davno
prije nje prihvatio to da će ga istina osloboditi – ako već ne od onoga što je počinio a smatrao
lošim, onda od vlastite osude u kojoj bi sama sebe prezirao zašto što joj takvo što prešućuje.

88
No, ono što ju je istodobno brinulo, i čemu se pomalo i divila – to je činjenica da je takvo što
bilo moguće samo kod ljudi kojima značiš puno, ili najviše; tako se nitko ne ponaša prema
nekome tko mu je stran, dalek, usputan. Od te je spoznaje još uvijek osjećala strah i nemir;
bilo je to nešto čemu nije mogla dopustiti da dugo i neizvjesno stoluje u njoj: morala ga je
vidjeti, i upitati da li je još uvije želi – onako, kako je to rekao one večeri.

Ako je naime osjećao prema njoj tek puku zaljubljenost – kako je to sam imenovao – to ga je
već odavna onda moralo proći; ako je to bilo nešto jače i dublje – onda nije smjela propustiti
da to sazna.

- ----

Bilo je to upravo u danima nakon što je – ne rekavši za to nikome – nazvao onaj broj što mu
ga je dao Marko, tražeći Igora. Igor se javio, zauzet i užurban; predstavio se i spomenuo
Marka, baš kako mu je ovaj i rekao – i otada je sve teklo daleko brže i lakše: ispričao je svoju
priču u nekoliko rečenica; Igor je odvratio da trebaju ljude dolje na kršu, u planinama, gdje se
sada topi snijeg i gdje vojska prijeti da će probiti linije – pa neka ponese zimsku odjeću i
dobre cipele, sve ostalo će dobiti kod Tomislava u gradu S., čiji je broj dobio, i kome se treba
javiti.

Bez ikakva razmišljanja, toga dana za večerom, ispričao je sve to roditeljima, i kazao im da će
tamo gdje ide pokazati sve o svojoj bolesti, pa neka rade s njim što ga je volja. Užasnuta
majka zanijemjela je od njegovih riječi; otac je bez riječi ustao i telefonom pozvao svog
dobrog poznanika što je sada bio na nekom visokom položaju u vojsci; ovaj je nazvao kroz
nekih pola sata i javio da sutra u pet ujutro kreće autobus za grad S., i da se treba javiti nekom
Ivanu u tom autobusu, koji će ga uputiti dalje.

Spakirao se i jedva da je oka sklopio te noći; već u četiri sata oprostio se sa roditeljima i pošao
sam, polaganim koracima prema kolodvoru gdje je već čekao onaj autobus. Pronašao je Ivana,
i ovaj mu je kazao sa smješkom da će sigurno i za njega biti mjesta tamo, ispod planine – ako
ništa drugo, da puca u vukove, pa ga posjeo na sjedište do sebe. Umoran od neprospavane
noći, zaspao je već negdje iza prvih polja koja su se pružala uz put prema jugu; i spavao dugo
i duboko, sve dok sa nekog planinskog prijevoja, već u rano poslijepodne, nije ugledao obrise
plavog, kao ulje mirnog mora.

Te večeri za njega je počeo rat.

- ---------

89
Kada je autobus već kasno uvečer ušao u grad S., javio se sa telefonske govornice Tomislavu,
no tada su po gradu počele padati granate, čiji je fijuk čuo – uz nedaleke eksplozije; tako se
zatekao u obližnjem kafiću u kojemu je gorjela vatra u kaminu i u kojemu je spomenuo da je
upravo razgovarao sa Tomislavom; dobio je od gazde topao čaj i komad još vrućeg kruha sa
maslacem a neka je mlada i mršava djevojka došla do njega da ga uz blag osmijeh upita treba
li mu što – na što je tiho odvratio da ne treba, pa se ispružio na sjedištu nekog separea i tako
spavajući proveo noć, ispresjecanu čestim udarima granata i lomljavom stakla u blizini.
Srećom, zgrada u kojoj je bio imala je debele stare kamene zidove i nekoliko katova iznad, pa
su u njoj bili sigurniji nego drugdje.

Kada je ujutro stalo svitati, otključali su vrata kafića i uputili ga kako da dođe do Tomislava;
bila je to kuća udaljena tek petnaestak minuta hoda. Pozvonio je, ma kako rano da je bilo – jer
je uočio kako u prizemlju gori svjetlo, i doista – vrlo brzo vrata mu je otvorio neki golem
čovjek obučen u uniformu; kada se predstavio i kazao tko ga šalje – odmah su ga ponudili
vrućom kavom, pa čak i rakijom koju je odbio. Pojeo je u slast tanjur tople krupice sa
mlijekom; u garaži su ga obukli u uniformu i dali mu automatsku pušku; tamo je u ormaru
ostavio – pored mnogo druge odjeće – svoje hlače i stari kaput, pa je ostatak garderobe i
nekoliko bombi koje su mu dali spremio u ranac i sjeo na stražnje sjedište džipa u kojeg su ga
uputili. Rekli su mu da će u početku biti pratnja vozačima što raznose hranu i municiju na
položaje; upoznao je vozača Darka što je neprestano nervozno pušio, a pričao malo ili ništa – i
tako je počeo njegov prvi dan u ratu.

- ----------

Znala je da sada ona mora učiniti prvi korak – iz dva razloga; prije svega zato što ništa od
toga ne bi imalo smisla ako mu još uvijek zamjera nešto od onoga što joj je ispričao, a osim
toga i zato što on nije imao njen broj telefona – već ona njegov.

Tako je nakon nekoliko dana odmora i duboka sna što ih joj je preporučio stari primarijus u
klinici bolnice gdje se trebala javiti, ispod kakusa izvukla otrgnuti komad papira s etikete stare
boce piva iz koje su njih dvoje pili one večeri u krčmi. Dugo je gledala u njegov drhtav
rukopis i brojke koje je tada ispisao; od uzbuđenja i nemira počeše se i njoj pomalo tada tresti
ruke – pa onda tog jutra odluči, nakon što je popila vruć kako i razbudila se, negdje oko deset
sati, pozvati taj broj i raspitati se za njega. I samoj joj je bilo jasno da se u ovaj dva mjeseca
moglo desiti puno toga – i da zapravo uopće ne zna što je s njim.

90
Kada je okrenula i posljednju brojku na brojčaniku svog starog telefona, i kada je u slušalici
začula dugi zvuk zvonjave na drugoj strani, sjetila se kako je zadnje što mu je kazala kada su
se posljednji puta vidjeli – bilo da se čuva.

Telefon je na drugoj strani zvonio tri puta, nakon toga netko je polagano podigao slušalicu, i
tada je začula slabašan ženski glas koji je izrekao pozdrav i molbu za predstavljanjem; bila je
to najvjerojatnije njegova majka – jer toliko je znala o njemu: da živi u gradu s roditeljima, i
da je tu rođen. Dapače, po prvim brojevima njegova telefonskog broja mogla je zaključiti i o
tome u kojoj četvrti živi; toliko se već u gradu udomaćila da joj to nije bio nikakav problem;
često je u bolnici nazivala ljude dogovarajući operacije ili kakve zahvate.

Predstavila se imenom, glasno i odlučno; kazala je koga traži, i da joj je on dao taj broj – pa
da ga želi čuti.

Majka je s druge strane briznula u plač; njen se glas gotovo izgubio u daljini i šumu
telefonskih žica; shvatila je da se zbilo nešto loše, a koliko je iz glasa mogla razaznati – on je
nekamo otišao, i sada ne znaju gdje je. Šutjela je nekoliko sekundi, pa onda – niti sama nije
znala odakle joj ta ideja – upitala smije li gospođu zamoliti da se nađu negdje na kavi i da bi
voljela pričati s njom nakratko. Na to je majka upitala tko je ona i odakle znade njenog sina;
kazala je da se znadu sa sveučilišta i da su bili često u istome društvu još prije rata – i da je
zanima gdje je on točno sada; dapače – rekla je da radi u bolnici i studira na medicini i da
često obilazi bolnice na terenu pa da bi mogla doći i do njega ako to bude moguće.

Majka je odmah pristala na susret; dapače – nije nimalo dvojila oko njenih namjera – pozvala
ju je da dođe kod njih u kuću. Kako ne bi bilo napadno, pristala je, ali se ispričala obvezama
na poslu, pa se najavila za sutra u pet poslijepodne, upitavši za adresu. Pristojno je odzdravila
i zaželjela majci svako dobro, spustila slušalicu, duboko uzdahnula – kao da je čitavo vrijeme
razgovora negdje u plućima zadržavala zrak i da je sve to prijetilo eksplozijom, a zatim tiho
zaplakala.

- --------

Nije još uvijek bila načisto sama sa sobom zašto je uopće nastavila razgovor kada je shvatila
da njega nema u gradu, a kamo li zbog čega je tražila da se susretne s njegovom majkom.
Mogla se ispričati vremenima u kojima se sve to dešavalo, no – da je bila samo malo upornija,
mogla je već u tom telefonskom razgovoru saznati sve što je zanima – i gdje se on nalazi, i

91
otkada. No, tek kada je uvečer, perući kosu iza sutrašnji posjet – razmišljala o svom postupku
i molbi da se nađe s majkom, shvatila je da zapravo žudi za time da upozna njegov život i
ljude oko njega.

Bilo je to u neku ruku ne samo čudno – nego pomalo i sumnjivo; uopće još nije znala sjeća li
se on nje – ako je doista u nju samo bio zaljubljen; još uvijek vjerovala je u to da su tuđa srca
vruća i lako zapaljiva, ali i nepostojana, pa je dopuštala mogućnost da se u ovom vremenu
otkada se nisu vidjeli, ili čak tamo gdje je otišao – isto tako zaljubio u neku drugu djevojku,
dapače – da sada sa njom dijeli sjajne i slatke trenutke, koje bi ona mogla samo pomutiti, a o
tome svakako niti njegova vlastita majka ne bi znala baš ništa.

92
Već drugoga dana, sjedeći na suvozačkom mjestu starog kamioneta kojim su razvozili
konzerve i kruh po položajima ispod planine, Darko i on doživjeli su veliko vatreno krštenje.
Srećom, nisu bili izravna meta napada, jer vjerojatno danas više ne bi bili među živima –
budući da se napad zbio na mjestu na kojemu je cesta vijugala širokom ravnicom bez ikakva
zaklona, prateći meandre neke blatne i plitke rječice. Oko njih palo je nekoliko granata, i stali
su fijukati meci – pa su istrčali i bacili se iza nekog suhozida dobro se izgrebavši.

Dapače, njemu je od svega ostala i natučena desna noga, utegnuta u pomalo pretijesnu čizmu,
ali je bio sretan iz dva razloga: jer ga ništa od toga što je ispaljeno očito nasumce – nije
pogodilo, i jer nije morao pucati na ljude, da bi morao birati hoće li nekoga pogoditi ili neće.
Iz one vojske još se uvijek dobro sjećao gađanja bojevim mecima, i nemalo strepio od
trenutka kada će upasti u borbu.

Momak iz grada, očito nježan i nepouzdan a ne stamen; tko zna kakvi ga vrazi gone i doveli
su ga ovdje do nas – mislili su ljudi u stražari kada ga ugledaše – i još šutljiv, nepovjerljiv,
slabo se znade šaliti, a i piti i jesti – i još svojim dugim i tanašnim rukama teško da može
podići sanduk municije u zrak. Pa gdje da nam pošalju ovakve mimoze; s kime misle da ćemo
mi praviti državu i voditi rat?

Raspitivao se za onu školu kod više ljudi, ali je kod svih odgovor bio – šutnja. Nije točno
znao niti o kojem se selu radi, niti tko to selo drži; znao je samo da se selo nalazi negdje
visoko u planini i da je danima već odsječeno; što radi snježne mećave koja je vladala u
visinama, a što radi oštrih borbi koje su mjesecima već plamtjele u široj okolici. S obje strane
smjenjivale su se na bojištu profesionalne i rezervističke postrojbe; čim bi jedne zauzele neki
položaj i pošle dalje – morale bi ga predati rezervistima, koji su ga potom u pravilu tek u
nekoliko sati gubili pod udarom profesionalaca s druge stran – i tako ukrug, već mjesecima –
takvo što počelo je izgleda još i prije prvog dana proljeća – samo se o tome znalo malo, ili
ništa.

Sretan tako što je izbjegao kakvoj hudoj sudbini, barem za danas, zajedno sa Darkom
podgrijao je neku prastaru konzervu graha na već gotovo zakuhalom motoru kamiona, dok su
daleko još praštala granate, pa su u sigurnosti zaklona slasno jeli i čekali da pucnjava
prestane, a potom nastavili dalje razvoziti svoj teret kao da se ništa nije zbilo. Rat je pod
planinom već odavna postao svakodnevica – i nitko se više oko takvih stvari tamo nije
posebno uzbuđivao – kao u gradu, gdje je svaka smrt i svaka izbačena bomba bila vijest dana.

93
94
Smjena joj je toga dana trajala do četiri sata, tako da je imala sasvim dovoljno vremena
presvući se, urediti, počešljati svoju još uvijek dugu i ravnu kosu – i poći prema njegovoj
kući. Bila je dobro raspoložena, i nije osjećala baš nikakav strah ili nelagodu – pomalo se
čudeći i pitajući se i sama zašto je to tako. Još negdje iza podneva slasno se najela u
liječničkoj menzi, pa nije bila niti gladna – i tako je polako hodala gradom prema njegovoj
četvrti.

Iz ormara u bolnici uzela je paketić kave i staru čokoladu, bile su tamo još iz doba mira i
sigurnosti; sada je takve robe po trgovinama sigurno nedostajalo, pa je smatrala da donosi
sasvim prikladne poklone. Zamotala ih je nehajno u prvi bijeli papir što ga je našla pod stolom
u uredu glavne sestre, stavila u neku vrećicu što ju je pronašla usput, pa tako hodala gradom
sve do pet sati, kada je – gledajući na sat, i želeći biti točna – pokucala na vrata kuće.

Već nakon nekoliko sekundi, kao da je čekala iza vrata, njegova majka otvorila je vrata.
Nasmiješila se i dugo gledala u djevojčine lijepe i velike oči, pa su tek nakon tih nekoliko
trenutaka šutnje i promatranja – izgovorile pozdrave i rukovale se. Majka ju je pozvala da
uđe, pa je provela hodnikom do velike sobe, gdje joj je ponudila da sjedne. Na stolu se pušila
velika džezva tek skuhane kave – to ju je sjetilo poklona koje je donijela, pa je majci pružila
vrećicu uz lagani naklon i primjedbu da će joj kava – nada se – dobro doći.

Majka je suzdržano zahvalila, primijetivši kako je zaboravila da se radi o doktorici, i da u

bolnicama, hvala bogu, mora biti kave – jer kako bi se inače dežuralo? odgovorila joj je
iskrenim osmijehom; ova joj je ponudila da sjedne; skinula je jaknu i prebacila je preko ruba
stolca, pa sjela u fotelju prekriživši noge. Zatim se čuo lagani zvuk točenja kave u šalicu;
vrela tekućina zamirisala je ugodno i jako. Sama je ulila malo mlijeka iz posudice i dodala
žličicu šećera, pa još jednom zahvalila, zašutjevši konačno i zagledavši se u majčino lice.

Opet su tako obje šutjele, kao po dogovoru – samo ovaj puta puno dulje, gotovo nekoliko
minuta, gledajući se zapravo gotovo čitavo vrijeme u oči; kao da su obje sa sigurnošću znale
kako je ono što jedna drugoj imaju za reći bolje izreći očima nego riječima. Šutnju konačno,
kada je već postala gotovo neugodna, prekine njegova majka, pa joj reče:

- - Vrlo si lijepa- na što ona odvrati stidljivim osmijehom.

- - Znadem sve o vama, rekao mi je kada smo se posljednji puta vidjeli – odvrati ona
zatim; starija je žena razumjela o čemu govori, pa nakon nekog vremena gledanja
u pod kazala:

95
 - - Zaista se nekada osjećam krivom za to što sam i gdje sam rođena.
- Ona joj na to odvrati da se radi o glupostima, i da cijeni baš to što joj je njen sin
kazao sve o svome porijeklu. Pa nadoda: i o svemu što je činio otkada se vratio iz
vojske.

Majka je na to pogleda sa nemalim iznenađenjem, pa primijeti kako o tome ne zna ništa, i još
upita ima li nešto što bi trebala znati; to je malo postidi, pa joj odvrati da ne – i da je njen sin
dobar čovjek.

- Na to majka, zbog čega se posije dugo kajala, odvrati da to i sama znade – ne zato
što se radi o njenom sinu, nego zato što je doista vidjela kako se upire pomoći
ljudima kojima to treba. Spomene tako i susjedu koju je samo zato što je krivog
imena – muž tukao do smrti, i to kako je njen sin pokušavao spasiti je prije nego
što je otišao u rat – želeći je, ako treba i oženiti. Takvo što izazove iznenađen
pogled kod djevojke; ubrzo i majka shvati kako je kazala nešto neprilično; no na to
djevojka odvrati da to nije znala, i da sada razumije neke druge stvari.

Njegova majka tada naglas primijeti da je stara, i da priča previše – pogotovo stvari koje bi
pristojnije bilo prešutjeti; djevojka na to odgovori kako joj se čini da je – istine radi – najbolje
izreći sve, pod svaku cijenu, i ne dijeliti stvari na takav način. Pa nadoda:

- Baš kao i Vaš sin.

-

Na to starijoj ženi u očima zasvijetliše suze, pa sklopivši ruke zavapi prema njoj da ga pokuša
spasiti, ako ikako može, jer da je bolestan, i da su mu tek sada otkrili to sa srcem – ali to da ga
nije spriječilo da ode u grad S., i još dalje, tko zna gdje, i da će tamo vjerojatno propasti od
bolesti i nebrige.

Bila je to još jedna novost za djevojku: majka opet primijeti da je kazala nešto što ova nije
znala, pa iz ladice u stolu izvuče dva ili tri već gotovo zgužvana papira i pruži ih djevojci u
ruku. ova stade pažljivo čitati, poa pogleda i prazne kutije lijekova što su se nazirale u ladici –
na to ih, bez da je ipta pitala, dobije i u ruke. zamišljeno na to zavrti glavom, pa ih vrati nazad
na drugu stranu stola.

- To je ozbiljno, jako ozbiljno. On tamo doista nema što tražiti.

Na to njegova majka šuteći ispruži ruku prema ladici stola, pa iz njega izvuče malen ali sjajan
srebrni broš, u sredini kojega bijaše nevelik tirkiz. dugo je gledala u svoje ruke, kojima ga je
držala kao da zadržava vodu među dlanovima; zatim sklopi dlanove i zadrži broš u ruci.
96
Na koncu, majka ispriča sve što je znala o Ivanu, o Tomislavu, o autobusu, o gradu S. – i na to
u kuću uđe mladićev otac; majka ga dočeka u hodniku pa mu šapne nekoliko riječi jedva
čujno u uho, a on gotovo pohita prema djevojci pružajući joj obje ruke odjednom; zatim tiho i
zamišljeno sjedne na kauč do svoje žene.

Gledala je to dvoje sada već gotovo bespomoćnih staraca na rubu suza; nije znala bi li se nad
njima sažalila, ili bi se radije naljutila na onog momka za kojeg je sada počinjala osjećati sve
jaču i jaču privrženost. S jedne je strane potpuno razumjela sve ludosti koje je počinio, i
smatrala da bi možda i ona na njegovu mjestu tako; s druge je strane gledala u ove ljude i
vidjela svijet što im se rušio pred očima, a oni u tome nisu mogli učiniti baš ništa; nije je to
bilo ono što ju je ljutilo – već činjenica da je tako bolestan i slab, znajući da ne smije činiti to
što čini – išao na svoju ruku tko zna gdje; tamo odakle su tisuće drugih bježale glavom bez
obzira.

Na to im sigurnim i odlučnim glasom obeća da će ga naći, ako to ikako može; zapiše na neki
papir svoje ime i brojeve telefona – na poslu tri – uz kratice i nazive odjela kojih se tiču, i
jedan kod kuće; još neko vrijeme tako pošutješe sada već u mraku sobe, a onda ustane, navuče
jaknu i krene prema izlazu.

Majka joj već kroz suze izreče zahvalu, pa brzim korakom krene za njom do vrata, stigavši se
kada se već okrenula na pozdrav. Sa vješalice u hodniku skine šal; bio je to njegov šal – šal
kojim se ogrtao one noći kada su hodali prema domu, ili one noći ispred krčme; zatim ga
smota – pa joj ga pruži u ruku; onda ustukne, pruži desnu ruku u džep svoje haljine, pa je brzo
izvuče ne pokazujući što je ispod dlana.

Hitrim joj pokretom u ruku turne onaj broš, sklopivši joj objema svojim rukama dlan, pa se
zagleda u njene oči rekavši joj kako ga je njoj davno dala njena svekrva, da je čuva. Djevojka
u čudu zausti izreći protivljenje, ali joj ova kažiprstom nježno prekrije usne, prošaptavši
kratko „molim te“ - i tako se rastadoše.

97
Hodala je tako gradom, ranim jutrom iza noćnih dežurstava, ili kasno popodne – prije njih; u
ravnateljstvu svoje klinike pregledavala je krišom na stolu ravnatelja sastave jedinica na fronti
prema rasporedu službi saniteta, i otkrila da u selima iznad grada S. hitno trebaju ispomoć.
Sačekala je noć kada će dežurati stara liječnica – internistica, koja ju je dugo i sa zanimanjem
gledala kada ju je zamolila da joj potpiše željeni raspored; nakon njene zamolbe obje su dugo
šutjele, pa je liječnica upitala znade li uopće kamo ide i želi li to zaista, i shvaća li što će
upravo učiniti.

Njena duga šutnja bila je rječitija od bilo čega drugoga; liječnica na to duboko uzdahne i
zavrti glavom, pa promrmlja kako je za koju godinu mogla postati nekakav znanstveni novak,
ili izvanredni profesor; no već i nakon tih riječi ugrize se za usne i zašuti, pa dvama prstima
na staroj pisaćoj mašini otipka nalog za raspored, udari pečat klinike i potpiše ga. Dugo ga je
držala u ruci pružajući joj taj papir i gledajući je u oči; mislila je o tome kako je i ona jednom
davno bila luda, zanesena i nepromišljena; ali je naglas samo rekla kako bi bez djece ovaj
svijet odavna već nestao, a i ovako je postao pakao kojeg nije moguće više izdržati.

Pomisli u sebi još i to kako bi – da je samo po njima, starcima, koji ionako nemaju više za kog
i zašto živjeti – svijet postao pakao i za djecu, koja ništa nisu kriva – ili su kriva tek toliko što
prvom prilikom starce nisu svrgnula u prašinu – a dobro je znala da to ne mogu učiniti jer ih
poštuju i vole.

Na drugoj strani papira napisala je nekoliko riječi svojim teško čitljivim rukopisom, no bilo je
jasno da je napisala ime i prezime neke osobe, i njenu adresu u bolnici u gradu S., i još naglas
istaknula to ime kazavši djevojci da se mora javiti baš toj osobi, i pokazati joj taj raspored
kojeg joj sada daje.

Zamisli se nad tom i takvom ljubavi – pa se sjeti da od nje – koliko god da je ljepote i zanosa,
toliko je i štete; meka srca nisu bila stvorena za dugo trajanje, već za propast – samo što je taj
put bio toliko sladak i privlačan, da su uvijek na njega kretale nove i nove žrtve. Nakon toga
pogleda djevojku u oči, te joj dade taj papir, govoreći kako je napravila sve što je tražila, pa
sljedeći puta kada budu razgovarale, neka ona njoj pruža papire, a ne obrnuto - a od nje
zahtijeva samo jednu, jedinu stvar: da se čuva, i da se vrati ovdje, za ovaj isti stol, u ovu istu
sobu – čim prije. I neka onda odmagli iz bolnice na fakultet, i neka misli na sebe – jer sve će
ostalo proći još puno, puno ranije nego li uopće misli da je moguće.

98
Djevojka joj zahvali pogledom i osmijehom; kimne duboko glavom i na odlasku reče, gotovo
bezobzirno je oslovivši imenom:

- - Hoću. Hvala Vam, Marija!

Vrata se za djevojkom zatvoriše, polako i tiho, pa stara liječnica ostade sama u polumraku
ravnateljeve sobe. Nije više imala volje leći na krevet da odspava do jutra; zato upali cigaretu
i otvori prozor, pa se zagleda daleko u slabašna svjetla velegrada što su žmirkala u tamnoj
noći. Nad njima su među oblacima plovile tople i osamljene zvijezde, podsjećajući one
malobrojne - koji na njih ne bi zaboravili - kako još uvijek nije sve izgubljeno – jer se izgubiti
i nema bog zna što.

Zatim se uputila u prvu sobu do ravnateljeve; tamo se od sumraka, kada su je u bolnicu

doveli, u bolovima previjala mlada djevojka ravne svijetle kose, s kojom se nije dalo
razgovarati. Bolničari što su je doveli niti od njene majke nisu uspjeli saznati mnogo; pored
nje pronašli su tek nekakvu drvenu dršku kojom se udarala po trbuhu, bedrima i grudima i
gotovo ispražnjenu kutiju tableta sa odlijepljenim omotom. Prvi nalazi i snimke nisu
pokazivali ništa posebno; ipak – tihi i dugi djevojčini jecaji pokazivali su nesumnjivu sliku
velikih strahota što ih je morala proživljavati, ili predskazivali oluju što je tek stizala.

Stara liječnica znala je da djevojku nipošto sada ne smije ostaviti samu: u njenim je očima
vidjela sebe; izgubljenu sebe - jer ona sama (kada je tome došlo vrijeme) pronašla se i pošla
teškim i oporim putem koji je stajao iza nje – i evo je sada tu, u ovoj strašnoj sobi, nad ovom
drugom: ta druga, mlada i slaba – zagubila se u nepreglednoj tmini, ne našavši nikakva puta;
čak niti ne kajući se zbog toga – što je možda od svega bilo najstrašnije.

Stavila joj je ruku na čelo, i tamo je dugo, dugo držala, šapćući joj tihim i dubokim glasom
rijetke riječi pune smirenja i spokoja. Djevojka nakon toga zaspe, i kroz noć se dalje ne začu
ništa, do duboka i rijetka huka osamljene sove.

Kako bi lijepo bilo sada i ovdje zauvijek usnuti, pomisli stara liječnica, potresena time što je
upravo učinila svojoj mladoj kolegici na njenu molbu – pa zaspati duboko i tvrdo, kao ova
nesretna djevojka – i neka mladost umjesto nje onda ustane, pa pođe dalje putem koji bi
doveo barem do nekog malog, skromnog spokoja; a ona neka se nikada više ne probudi.

99
100
Maleni kombi saniteta kretao je prema jugu sutradan ujutro; imala je baš toliko vremena da
spremi svoje stvari i omanju torbu. Broš kojeg je dobila zašila je u podstavu svoje bluze, i
onda sjela na krevet sobe; odavna već smještaj joj je plaćala bolnica, a sada je odlazila na
teren, barem privremeno - iako zapravo uopće nije znala što će i kako će dalje, kada stigne na
odredište.

Stavila je lice među dlanove, sklopivši oči, pa je u sjećanje dozvala njegov dalek i pomalo već
zaboravljeni lik; u ušima je ipak još uvijek čula njegove riječi o pekarici, o sramu i o tome
kako je napravio ono što je morao. Pritisnula bi kažiprstima kapke, i na tamnoj podlozi
pojavile su se zelenkaste i žute mrlje; između njih stajao je on, i govorio kako je velika razlika
između toga što je napravila ona – jer ona je birala i izabrala mladića s kojim će to učiniti prvi
put; on je napravio što je morao – jer se nije borio, i jer nije birao.

Sada je razumjela koliko je bila u krivu; njegova strast bila je bolna i jednostavno
nepobjediva; to što joj je rekao – bio je zapravo jedini i istinski znak da joj vjeruje. Naučio ju
je kako se voli, i kako se daje: tako da ne pitaš što bi od toga ti mogao dobiti.

Nikada joj nitko o tome nije govorio, niti je čula za takvo što.

Morala je – da bi naučila o tome sve što se naučiti moglo - još samo susresti onoga tko je
njega tome naučio.

- ------

Znala je otprilike gdje bi mogla biti ta pekara, znala je dobro uličice što su vodile od onog
ugla gdje je bila krčma - u pravcu sveučilišta; negdje na tome putu morao se zateći i on kada
ga je ostavila one večeri. Mnoge su radnje, trgovine, maleni dućani- nakon dva ili tri mjesec
rata već bili zatvoreni; neki su bili u srušenim zgradama, a neki više uopće nisu imali što za
prodavati, niti kupaca koji bi u njih navraćali. Rat je iz temelja promijenio potrebe i shvaćanja
ljudi; ako je išta u njemu bilo dobroga – to je onda činjenica da su počeli naglo shvaćati

101
koliko su mnogo stvari prije njega trebali, a koliko je sada takvih, stvarno potrebnih –
preostalo.

Spuštao se već prvi mrak proljetne večeri, i na drugoj strani ceste uočila je svjetla iza
staklenog izloga malene pekare; ispred nje je bio parkiran kamion iz kojeg su dva muškarca
istovarivala vreće sa brašnom noseći ih kroz vežu u dvorište; primakla se još bliže skrivena
kabinom kamiona, pa je iza pulta, u unutrašnjosti dućana ugledala nju: bila je to već prilično
stara, visoka i snažna žena, velikih i vodenastih očiju, zaposlena pisanjem u bilježnicu što je
stajala na pultu. Iz torbe je izvukla njegova šal, pa se njime ogrnula oko vrata, zatim je
zaobišla kabinu kamiona i odgurnula ulazna vrata, brzo zakoračivši unutra.

Od ulaza je načinila još korak ili dva, zastavši ispred pulta, gledajući onu gospođu ravno u
oči. I ova se na to uspravi, pa se zagleda u pridošlicu; nakon nekoliko trenutaka lagano
rastvori usta, prepoznavši šal kojeg je ova imala preko vrata – sada je proljeće trajalo već
dugo, i nitko više nije nosio šalove. Na to pekarica zbunjeno prozbori:

- - Ti si… taj šal… to je onaj dečko što je plakao…

- - Sutra odlazim k njemu – reče djevojka pekarici. - Sve mi je ispričao. Otišao je na

frontu, a bolestan je, i ne znam što mu se tamo sve može dogoditi. Htjela sam Vas
samo vidjeti… zapravo – ne znam što sam htjela…

Da je on u tome času bio tu, vidio bi lica dviju žena kojima je značio mnogo: nikada ne bi
pomislio, kao mnogo puta do tada – da je bezvrijedan i loš. Život je u isti čas predivan i
stravičan; mnogi od nas hodaju rubom provalije gledajući licem u najljepše prizore što ih
ljudsko oko može vidjeti – padajući već sljedećeg časa u bezdan pustoši i ništavila, samo zato
što su gledali u ponor, a ne u daljinu.

Da je vidio ove dvije žene – i to kako ih je samo on sjedinio, jer nitko drugi to ne bi umio,
nikada mu na pamet ne bi palo da ode tamo gdje bi mogao i sam propasti; no to što je bio
nesebičan i dobar, zapravo je značilo da ih ni na koji način ne umije vidjeti. Oči onih koji ne
misle samo na sebe nikada ne gledaju svoj probitak ili korist – već tuđi.

Tko daje, taj ljubi; tko samo ljubi, taj ne daje – nego uzima.

102
Tako je i ona sada shvaćala da je zapravo u pekarnicu došla sa nekom željom za istjerivanjem
pravde; kao da je naumila izreći prijekor ili prezir – ali ono što je ovdje našla bilo je sve, samo
ne nešto što bi zaslužilo takvo što.

U taj čas, ona zakorači i pogleda pekaricu još jednom, a ova ispruži ruku prema njoj pa reče:

- Čekaj…

Tako su stajale i šutjele neko vrijeme, pa zatim pekarica reče da joj je žao, ali da je tada
vidjela koliko mu je teško, i da se pobojala da ne učini neku glupost. Nadoda još – gledajući
je značajno - kako joj je sada jasno zašto ga je toliko boljelo i od čega je toliko trpio, i zamoli
je gotovo plačnim glasom da mu ne zamjeri, jer samo mu je rukom otklonila to što ga je toliko
boljelo.

- - To znaš, ja ga zapravo nikada nisam imala, i nikada nije bio moj i u meni, niti je
to itko od nas poželio… – i ako ti misliš da je tvoj, onda je tako… neka vas Bog
blagoslovi. - reče žena djevojci.

- - Ne zamjeram mu ništa, reče djevojka tada – i odlazim mu to sutra kazati – jer

znam da mi to ne bi ispričao da mu nije bilo važno da bude iskren prema meni.
Nikada nitko nije bio toliko iskren prema meni… Jedino što sada želim je to, da
nije kasno…

Pekarica je shvatila da djevojka nije došla ni iz kakvog drugog razloga, nego – jer ga voli;
sjeti se tada nečega što je odavna zaboravila - kako mladost ne poznaje nikakve granice,
pravila niti obzire, samo ako je netko iskren i otvoren – pa onda ne ovisi o ljudima što će se
zbiti, kada svoje živote prepuštaju u ruke drugih; sjetila se kako od te i takve mladosti na
ljudskim dušama i licima ostaju ožiljci ili blagost – ovisno o tome na koju je stranu pao
novčić sudbine.

Pomislila je kako u svim njihovim srcima ima mjesta za puno, puno toga – ne samo za jedno
biće i jedno voljenje. S tom mišlju pogleda djevojku u oči; ova spusti pogled pa ga ponovno
podignu – a ono što je našla tamo gdje je gledala bilo je razumijevanje i podrška.

103
Gledale su se tako dugo, shvaćajući da će riječima moći malo toga reći – barem od onog
važnoga; onoga što se ne bi moglo pokazati očima ili rukama; uzbuđeno tada starija žena
mlađoj reče, gledajući u pod, kako ga nikada neće zaboraviti, i da nikada nije kasno, samo da
je živ, i neka mu poruči da se čuva, pa joj onda još jednom dometnu neka pričeka. Žurno se
otputila u prostoriju iza dućana, pa donijela vrećicu sa nekoliko kutija kvasca, pruživši joj je u
ruku i dodavši kako će im to tamo sigurno trebati – a mi ovdje imamo i puno više nego oni
mogu zamisliti.

Djevojka kratko zahvali, pogleda ženu još jednom, osmijehnu se široko, okrene i – ode.

104
Dani su na kontinentu postajali sve dulji, i svjetlost se nazirala već nekoliko sati iza ponoći; to
međutim nije značilo da jutra još uvijek nisu bila puna ledene hladnoće što se uvlači u kosti.
Zaogrnuta starim liječničkim mantilom, hodala je brzim korakom prema mjestu gdje je čekao
sanitetski kombi, prebacivši svoju torbu preko ramena; kod kuće je pojela posljednje suhe
kekse i popila mlijeko, oprostivši se sa gazdaricom. Ova joj je obećala da će joj čuvati sobu, i
da će zvati bolnicu svakog mjeseca da sazna što je s njom, i zamoli je neka se javi, ako bude
mogla – s vremena na vrijeme, pa joj onda snažno stegne ruku i pomiluje je po licu.

Vozaču je pokazala svoj raspored; ovaj je značajno pogleda pa joj reče neka sjedne u zadnji
red, gdje će moći u miru spavati, jer da je put dug i težak. ispod nogu smjesti svoju torbu i
vreću sa kvascem i još nekoliko stvari što ih je nosila na teren, pa se preko sebe pokrije
mantilom kojeg je prethodno skinula. Naslonila je glavu na staklo, i već nakon nekoliko
minuta usnula među poljima mlade pšenice i kukuruza što su nicali svuda naokolo.

Tek uvečer, zbog nekoliko zastoja na cestama, stigli su do mora, pa onda čitave noći prelazili
otoke i mostove do velikog grada na rubu zaljeva uz more. Tamo su stali uz neku prastaru
zgradu koja je nekada mogla biti vojna bolnica, tik uz more; pronašla je svoje mjesto u sobi
što je gledala na zaljev i imala vrata kroz koja se moglo izaći prema van. Prije nego će
zaspati, sjedne neke vrijeme na kamen u tmini što su ga valovi lagano oplakivali; gledala je
tako dugo i zamišljeno u daleka svjetla što su se pomicala sporo po crnoj površini. Dugo već
nije bila na moru, i njegov opojni miris dražio je nosnice, a blag topao povjetarac godio na
koži lica. Zaspala je tvrdo i bez snova, pa su je u svitanje probudili, da pođu dalje.

No, sada je za volan sjeo drugi vozač, i kazao joj kako znade da treba ići u bolnicu u grad S.,
kod doktorice Vere, ali da je njega poslala Vera i kazala mu da je vozi ravno na teren, na
položaj, kod stražare ispod vrha planine, jer da tamo trebaju hitno ljude iz saniteta, da vlada
neka groznica, i da vozi sa sobom nešto materijala i dezinficijensa, i da zato idu ravno tamo –
u kuću pored stražare, gdje će je smjestiti – kako su mu rekli. Iznenađeno ga je saslušala, i
shvatila da je Marija u međuvremenu nazvala kolegicu Veru u gradu S., i vjerojatno joj kazala
sve o djevojci koja dolazi, i koga traži, pa je shvatila da je Marija o njoj znala puno više od
onoga što joj je ova kazala, i vjerojatno po rasporedu jedinica shvatila zašto onamo ide, i
uputila je na pravo mjesto.

Put je vodio bezvodnim i pustim kamenjarom, prvo položito - nekom ravnom cestom, a
potom pređoše na neravan i zavojit makadam. Shvatila je da uopće ne idu preko grada;
prilazili su sa juga velikoj i nepreglednoj planini prepunoj krša i suhih goleti rijetko
prekrivenih niskim raslinjem. Prošli su nekoliko kontrola sa ježevima i zidanim stražarama,

105
pa onda produžili ravnim putem uzbrdo, paralelno sa glavnim pravcem pružanja planine. Tu i
tamo pojavio bi se s obje strane puta kakav maleni šumarak koji bi mogao pružati kakav-takav
zaklon, bilo od vjetra ili padalina, ili pak od pogleda napadača.

Po napuštenim i izgorjelim olupinama vozila koje su postajale sve češće shvaćala je da se

približavaju područjima borbi, u što se posebno uvjerila onda kada je ugledala velike kratere
bombi što su se pružali uze cestu. Vozač povika da spuste glave, pa nakon što su se brzom i
nesigurnom vožnjom za kakvih desetak minuta uspeli na neki visok prijevoj sa kojeg se
pružao pogled na sve strane, što ga je ugledala rubom oka, spustiše se punom brzinom kratko
na početak visoravni što se pružala tik ispod njega. Tu vozač naglo i oštro skrene na prvi
odvojak ceste i zaustavi se pored nekoliko kamenih kuća što su se pružale u malenoj udolini
oko velika kamena bunara. Netko otvori vrata kombija, pa je odvukoše u jednu od kuća i
ostaviše tamo.

U kući je zapahnu miris vlage i ledeni trag hladnoće u zraku; težak i nezaustavljiv vjetar
strujao je građevinom naviklom na duge valove zima u beskrajnim visinama planine. djelić
neba što ga ugleda kroz prozor na drugoj strani prostorije bio je gotovo nestvarno plav; nikada
do sada nije vidjela toliko snažnu i lijepu boju neba.

U polumraku sobe u kojoj se našla ugledala je stolac i stol; spustila je na pod pored njih svoju
torbu i vreću, pa sjela na stolac, naslonivši se jednom rukom na stol i zagledavši se u kut sobe,
gdje je tek tada ugledala kako netko sjedi na niskom ležištu uza zid, čisteći užetom cijev
rastavljene puške.

Kako se metal u njegovim njedrima pomicao, odbljesak svjetla što je dopiralo sa jedinog
prozora u prostoriji snažno je zabljesne.

Njihove se oči tada susretoše; nakon dugo, dugo vremena.

106
Oboje su u tom času vjerovali kako nipošto ne može biti slučaj to što su se opet sreli. On je
pomislio kako joj je majka rekla kamo ide, ali se nikako nije mogao sjetiti je li igdje ostavio
kakav trag – pa mu nije bilo jasno kako ga je našla; ona je slavodobitno ustala sa stolca,
gotovo podižući kažiprst u zrak, kao da mu time želi reći da se nije umio sakriti. Sjetila se
Marije, ne mogavši povjerovati da je ova uspjela dovesti je ravno na jedino mjesto na kojemu
je sada željela biti.

Nisu umjeli prihvatiti to da nisu znali gdje je ono drugo, i da ih je ponovno slučaj spojio.

Ona je prva prekinula šutnju, pa ga pozdravila, pomalo zamuckujući od umora i uzbuđenja;

osjetio je da joj je glas hrapav i težak, pa je iz ranca izvadio malenu pljosku rakije, ustavši i
pružajući joj u ruku:

- - Ne moraš piti ako ne želiš, samo isperi grlo pa ispljuni; ovaj je vjetar toliko suh
da ćeš inače ostati bez glasa – reče, sjetivši se kako se onomad brzo opila; nije
ovdje želio riskirati još i takvo što.

- - Pa, kada nemaš ništa drugo za ponuditi, neću odbiti niti ovo. Samo da znaš, nije
mi ovo prvi teren; sada već mogu popiti puno više – nasmiješili su se oboje;
učinilo mu se kako su njene šale manje grube, ali ga je razuvjerila već sljedećom
rečenicom:

- - Zapravo, čula sam da si se želio oženiti, pa sam te došla upitati tražiš li kuma.

Pogledao ju je iznenađeno, ali je na to već ona smirenim glasom kazala kako sve znade, i
kako je glup – jer sebe osuđuje za nešto za što ni na koji način ne može biti kriv.

Ni sam nije znao što mu je bilo, kada je začuo svoj glas kako je pita:

- - Ti si me onda ovdje došla spasiti?

Shvatila je da bi to pitanje moglo biti sasvim ozbiljno, i da bi doista mogao i misliti to što je
pita, pa je odlučila da se više ne šali. Šutjela je neko vrijeme, i odlučila da ne priča puno –
barem ne prije nego mu pokaže svoje prave namjere.

Zato je skinula stari mantil kojim je bila ogrnuta, pa raskopčala donji dio svoje bluze,
okrenula rub prema vani i pritisnula podstavu prema dolje; na sjajnoj i tamnoj površini
podstave odjednom se, kao da izranja iz neke tamne vode, ocrtalo sitno i jasno tkanje broša, sa
ispupčenjem u sredini.

107
Podigao je glavu i pogledao je u oči; odmah je prepoznao bakin broš; shvatio je i to odakle
joj i tko ga joj je dao – jer sasvim bi nevjerojatno bilo da ga nije dobila a da ga je imala; tada
sigurno ne bi bila tu i pokazivala mu ga, i to još ovako.

Nije znao što bi je upitao; ostalo je ipak odagnati sve sumnje u ono što je kazala o ženidbi, pa
joj reče kako Andreu nikada nije doživljavao kao nekoga s kime bi imao vezu; rekao je majci
svoju želju da je – ako zatreba – i oženi, kada pobjegne od kuće i rastavi se od onog nasilnika;
samo da je spasi – nju i njenu djecu; sve se to izjalovilo i nestalo – je nije učinio ništa.

Pa onda još jednom tiho doda – nisam učinio ništa.

- - Znam – rečeno kratko ona. Nije sada bilo vrijeme za šalu, niti bilo kakvo
osuđivanje. Zato nastavi: - Nisi niti mogao ništa učiniti.

Onda još malo pošutješe, pa ga ona iznenada upita:

- Jesi li svjestan da bi se to što se desilo njoj – moglo desiti i tebi?

Zamisli se nad tim njenim pitanjem, ali ne reče ni riječ, samo lagano kimne glavom gledajući
prema dolje.

- - I, što si odlučio ovdje činiti? – upita ga dalje; imao je osjećaj kao da se opet
vratila ona stara – koja svakoga časa čeka kako će ti pronaći neku manu ili slabost.
- - A ti, odvrati joj ono istim tonom – ti nemaš nikakvog posla ovdje, nego brinuti o
meni?
- - Posla možda imam, ali to je ono što želim – reče mu na koncu.

Već nakon nekoliko trenutaka začuli su korake ispred kuće; smjena straže vraćala se u
stražaru; netko ga je pozvao izvana da krenu razvesti ljude i ručak do nekog položaja; na to je
ona odškrinula vrata i javila se, pitajući gdje je liječnik koji je tražio cjepivo i dezinfekciju.
Tako je završio njihov prvi susret; on joj tiho u prolazu reče kako će uvečer biti ovdje, a i ona
obeća da će doći, ako je nekuda ne odvedu odavde.

108
 - ------

Odvesti je s tog mjesta – to od tamo prisutnih nije želio baš nitko, a ponajmanje zapovjednici
koji odlučuju o svemu. Imati nekoga tko bi obavio posao oko groznice koja se upravo pojavila
na terenu, i raskužio čitavu jedinicu, omogućivši ljudima da se barem zaštite kako bi smanjili
mogućnost zaraze (jer već su dvojica završila u bolnici sa sve samo ne bezazlenim
posljedicama) – bilo je sjajno; računajući da na ovakvome mjestu imati i nekoga tko bi u
slučaju sve češćih ranjavanja od snajpera znao previti ranu i dati barem infuziju – prije nego
se ranjenika odveze negdje odakle mu je lakši dostup do bolnice, ukoliko je bio potreban –
bilo je još bolje.

Sporedna zgrada stražare u kojoj su se smjestili vojnici koji su bili zaduženi za prijevoz
između položaja, bila je najčešće prazna, jer su oni koji bi vozili spavali tamo gdje bi ih
zatekao mrak, a to je najčešće bilo daleko od te baze. Tako su i te večeri, nakon što su pojeli
po zdjelu topla variva koje je u hladnoj proljetnoj večeri na ovoj visini jako godilo – mogli
imati nekoliko trenutaka za sebe, a da ih nitko ne zamijeti, niti posumnja u to da čine nešto što
bi izlazilo iz okvira službenih odnosa u jedinici.

Nakon što je čitava popodneva sa drugima čistila prostorije stražare i provodila temeljitu
dezinfekciju prostora, pripremajući popise i evidenciju cijepljenja (jer na ovakvom mjestu,
gdje se lako moglo desiti da već za nekoliko dana stigne neprijatelj, nije moglo biti govora o
imenima – već samo o šiframa i brojkama), tiho je ušla u sporednu zgradu gdje su se zatekli
odmah po njenu dolasku, pa upalila vatru u maloj peći na drva i pristavila vodu za čaj od
suhog i opojnog planinskog bilja što je na ovoj visini tek počinjalo pupati na zemlji. Njega su
dovezli pred sam mrak, pa je nakon večere u stražari, uzevši bez pitanja još jednu deku sa
hrpe, otišao i sam u tu zgradu, nadajući se da je već stigla tamo.

Kada je ušao u onu prostoriju, ugledao je njeno lice obasjano plamičcima vatre što su se
svjetlili iz peći u kojoj je pucketala topla vatra. Nisu ništa rekli – kao da su shvatili koliko je
na ovakvom mjestu smiješno pozdravljati se – pa on na prozor nabaci onu deku što ju je donio
iz stražare, i sjedne do nje na krevet.

Okrenula se k njemu i rekla mu iznenada kako je nakon njegove majke bila i u pekari, i kako
ga ona žena pozdravlja.

109
Da bi je doveo do toga da do kraja kaže sve što je muči – ako još uopće ima čega takvoga,
upita ju da li je ljuta na njega – a ona mu bez razmišljanja odgovori da nije; pitanje koje je
postavila (pa što bih inače radila ovdje), kao da je više uputila sebi nego njemu. On je zatim
uhvati rukom za lakat, polako – prvo s dva prsta, pa u mrak reče kako je ovo isto mjesto istim
tim prstima dirao one noći kada su išli u sobu u domu. Ona se čujno nasmiješi, i stavi svoju
ruku u njegovu; zatim se privine uz njega, a on lagano spusti njenu glavu na svoje rame i vrat;
poljubio ju je u kosu – i bio siguran da je to osjetila, jer se još jače privila uz njega; i tako su -
jedno uz drugo – dugo, dugo ležali šuteći.

- - Znam da mi je srce slabo; rekli su mi to na regrutaciji. Nisam u tom svome gradu,

kao da je zamrznut negdje u prošlosti - imao više što za raditi, barem ne do jeseni:
položio sam sve ispite, mislio sam da tebe više nikada neću vidjeti, Andrei se više
nije moglo pomoći… i kad god bih krenuo od kuće u grad, besciljno lutajući i
tražeći, čekao sam samo da na ulici sretnem nekoga od vas… a nikoga, baš nikoga
više nije bilo za sresti… i onda sam čuo za tu djecu u školi… i otišao kod Marka…

- - Kakvu djecu? – upita ga ona.

- - Nitko o tome ovdje ne priča, i nigdje se ništa ne zna, ali Marko mi je neki dan,
kada sam mu se javio telefonom, rekao da već tjedan dana u nekoj školi tu s druge
strane, u gradu V. – u dijelu koji zapravo nije ničiji, u školi ima djece, i da se
dešavaju strahote – i ja ću jednostavno otići tamo; čekao sam samo noć u kojoj
neće biti mjesečine; ne vjerujem baš Marku previše – moguće je da tamo položaje
drže njegovi, a oni su takvi – znaš – prvo pucaju a onda provjeravaju tko je; ako su
i s druge strane isti takvi – što bi moglo biti moguće, onda toj djeci od njih nitko ne
može pomoći, i tko zna što se tamo zapravo desilo; ali ako je u toj Markovoj priči
imalo istine – onda mi je mjesto tamo.

Šutjela je i slušala to što govori, pa ga pitala kada će biti ta noć bez mjesečine; a on joj odvrati
da je prije četiri noći na nebu vidio zadnju četvrt mjeseca, i da je na vijestima kada se danas
popodne vozio na položaj u automobilu, tamo gdje se moglo čuti radio – i to neprijateljski
radio - čuo kako sljedećeg dana popodne sa sjevera dolaze oblaci i oluja; morao bi se dobro
obući – našao je debelih čarapa tu u stražari, i rukavica od ovčje kože, i starih vojničkih
potkapa, pa će zaobići vrh planine sa zapada, i spustiti se noću u taj grad V. da nađe školu;
koliko je vidio na karti – tu ne bi trebalo biti više od sedam ili osam kilometara; i zato su naši
i napravili bazu tu točno ispod vrha – jer svi se boje popeti na vrh, gdje nikako ne mogu
dovesti topove, a onda ni nema smisla držati ga – jer postaješ sjajna meta.

110
Onda joj još tiho ispriča i to što mu je majka, koja je rođena s druge strane planine, u gradu V.
– pričala o vrhu planine, o tome kako se s mrakom nitko ne želi popeti na vrh, jer će izgubiti
dušu i ostati sam – i kako su joj tu priču pričali kada je bila mala, pa se bojala da će ostati
sama, a pričali su da takav čovjek ne boluje i ne pati od toga što je sam – nego je sam sebi
dovoljan, ali ona je svejedno plakala i sanjala kako se spušta sa vrha planine sama i kako
nikada u životu neće imati nikoga.

Na to se ona tiho nasmiješila, pa rekla da to nije najgore što bi se u životu moglo desiti, nakon
svega – i ona se na te njene riječi s time složio; i da će i ona poći s njime u taj grad a vidi tu
školu. On se tome isprva snažno protivio, govoreći joj kako bi je neprijateljski vojnici ako ih
uhvate mogli mučiti i silovati, a ona mu je na to rekla da joj se sigurno ne bi desilo ništa gore
od onoga što bi učinili njemu, pogotovo ako je sam, i da joj ne brani ići kamo hoće – a ako je
itko upita kamo je išla, da će reći kako je pošla sa torbom punom materijala za ranjene u taj
grad, što su joj i rekli da dijeli naokolo kada bude otišla na taj teren.

Onda su se još dugo gledali u oči, i ona je milovala njegovo lice svojom rukom; pa su od
umora zaspali pokrivši se dekama, i u mrkloj tišini pod nebom punim zvijezda čulo se samo
tiho pucketanje posljednjeg panja u peći i lagani huk noćnog vjetra.

Usred noći, kada ih je oboje razbudio zvuk udaranja vrata pri smjeni straže, ona osjeti strah i
nelagodu od svega, i privine se uz njega, usnuloga i još obamrloga, tražeći rukom ispod
košulje njegova gola prsa; pa se tako sjediniše, nespretni, obučeni i tromi, u polusnu – nekako
s boka, ona više iznad – isprepleteni rukama i nogama kao nerazdvojno klupko najjače strasti;
bilo mu je to konačno prvi puta u životu da je bio u ženi – i to u ženi u kojoj je jedino i želio
biti, okupan njenim bezbrojnim vrućim poljupcima u lice, kosu i vrat; zamalo je tako u njoj
dočekao i kraj, ali je uspio na vrijeme izići i prosuti sjeme u deku uz njen siguran dodir, pa joj
je potom rukom dugo i nježno milovao njedra, i doveo je tako do vrhunca u kojemu ga je
usred stenjanja i brojnih uzdaha molila da zaspe - da ga treba, da se čuva i da joj ništa više
neće biti važno ako ga izgubi.

Osjetio je tada kako ga je na obrazu zapekla njena suza – i u tom času nije više ništa drugo
osjećao osim nje, pa joj je obećao kako neće činiti ništa što bi ga ugrozilo; i ako ne bude znao
što da čini, da će pitati nju, samo nju – jer niti njemu ništa biše neće biti važno ako ne budu
zajedno, i ako joj ne bude mio.

- ----

111
Probudila ih je svjetlost prve zore, pa su tako sneni i nesigurni izmjenjujući još pokoji
poljubac, navukli na sebe onu odjeću što su je uspjeli skinuti u noći, i polako – korak po
korak, dogovorili još poneku pojedinost onoga što će učiniti sljedeće noći. Ona je sa sobom
odlučila ponijeti nešto zavoja i pribora za prvu pomoć, i još dosta vode, ili barem nešto
otopina; on je obećao da će se pobrinuti za odjeću, pa dogovoriše susret za prvoga mraka,
nakon večere, tu iza stražare – i tako se rastadoše.

Njega s opet doveli s položaja pred samu večeru, kada su već prve kapi kiše rosile puteve i
stakla vojnih vozila; ona je nakon čitava dana posla kojim je odredila raspored i redoslijed
onoga što još treba učiniti na ovom nevelikom a brojnom mjestu, sita i umorna, naslonila
glavu na zid i odrijemala kada su je iste tek kišne kapi na prozorskom oknu, nošene vjetrom –
probudile, nagovješćujući mrak i idealnu priliku da se iskradu i učine što su željeli.

Gotovo u isto vrijeme zabacili su svoj ranac i torbu u tminu iza stražare, pa se zagrnuli
nepromočivim laganim kabanicama što su šuštale na vjetru, navukli rukavice i krenuli u
nepoznato.

Hodali su tako nekom kozjom stazom, isprva ravno, a onda sve strmije i strmije, sve dok nisu
nakon dva sata ustrajna i teška hoda kroz kišu i vjetar stigli do neke napuštene pastirske
kolibe već na samom prijevoju, možda niti dva sata hoda udaljeni od samog vrha velike
planine. Kroz pukotine i otvor na zidu kolibe, kroz razmaknuto suho granje i kolce, razaznaše
svjetla grada u tmini doline, kao i vatre neprijateljskih položaja lijevo od njih, pa se istom
takvom stazom uputiše prema dolje, silazeći vijugavo prvo kroz livade, a potom draču, grmlje
i šumarke što su bivali sve veći i viši.

S lijeve strane, pod svjetlima nekoliko munja, uočiše široki put pored kojeg su bili poredani
tenkovi i kolona vozila, pa se daleko od prvih straža i najvišeg sela ponad grada uputiše na
drugu stranu, prema putu što je vodio od prijevoja na drugoj strani planine, kojim su se – kako
su čuli neki dan – još uvijek kretali naši vojnici, držeći posljednje položaje na rubu grada.

Sada već duboko iza ponoći, mokri i promrzli, ali sigurni pod gustim i postojanim tkanjem
kišnih kapi u tamnoj noći, uočili su po rijetkim bljeskovima pucnjeva i eksplozija da se linija
fronte prostire nedaleko njih, a usred tog meteža, uzdignuta na nekom brežuljku, već gotovo
potpuno razbijenih stakala na prozorima i s puno otvora na krovu, dizala se na rubu grada
nova zgrada škole, građena od betona i stakla.

112
Zavijeni u debelu tminu i huk vjetra i kiše, približiše se školi – kao da je kiša padala samo
zato da bi to uspjeli učiniti; pa su se iza obližnjih napuštenih kuća, probijajući se prvo kroz
neko veliko dvorište niske, napuštene zgrade sa istaknutim crvenim križem, uspjeli domoći
prostora verande što se pružala uz školsku dvoranu, a potom - pužući u mraku po staklu i
krhotinama zidova – uđoše u samu dvoranu, i njenim se hodnikom uputiše polako, sad čučeći
– sad trčeći - prema glavnoj zgradi.

Zalazili su u pojedine prostorije, držeći ispred sebe uperene cijevi – ni sami ne znajući
zapravo u koga bi pucali, da ikoga i sretnu – ali gdje god da su ušli, nikoga nije bilo, i u
mraku svjetlucaše tek krhotine prozora i odbljesci svjetala na malenim lokvama vode. Vidjelo
se nije ništa, ili ništa drugoga osim toga; čulo se nije ništa – ili ništa osim kišnih kapi i vjetra;
pa oni tako na uglu hodnika – prije nego li će ući u veliki atrij što se pružao odmah do
glavnog ulaza – šapćući, ili čak više mašući rukama u tmini, kao duhovi - jedan drugome
izrekoše zahvalu što rade gluposti – jer nikakve djece nema, i ako bi itko u toj školi mogao
stradati – to bi mogli biti jedino oni sami.

- --------

No, prevarili su se, i to su shvatili već nakon nekoliko sekundi, kada se on – krećući se polako
unazad u mraku, gotovo spotakao o nešto plitko, široko i tvrdo, ispruženo na podu – i shvatio
da je opkoračio omaleni i skvrčeni dječji leš.

Jedva se suzdržavajući da ne kriknu, uhvatiše se rukom za ruku koju mu je ona pružila da ne

padne, pa se zagledaše u taj strašan prizor: bijaše to djevojčica u svijetloj zimskoj jakni koja je
ležala na trbuhu; ispod nje bila je lokva sasušene krvi, nad kojom je – nošen vjetrom – vijorila
u mraku njena duga i svijetla kosa.

Prođoše ih trnci u utrobi, pa se ogledaše oko sebe, ali nisu uočili više ništa slično; kroz ulazna
vrata pružalo se nešto svjetla izvana, tako da se mogla nazrijeti većina ulaznog prostora.
Zaključili su da bi - ako još ičega tu u školi ima - to moralo biti u jednom od tri razreda koji
su se pružali u prizemlju, sa strane glavnog ulaza – i u tome se nisu prevarili, jer već u prvome
zatekoše još četvoro mrtve djece koja su ležala na podu, a onda uđoše u drugi; bio je to prizor
od kojeg im se srca zaustaviše bar na tren, i kojeg će pamtiti dokle god dišu: po sredini
razreda i do prozora bijahu izgurane prevrnute klupe i stolice, a uz sva tri zida oko njih – osim
na onome gdje su bili prozori – sjedila su na podu djeca – i među njima dvije učiteljice.

113
U mraku, osvijetljena pokojom munjom ili slabašnim svjetlom izvana, ugledali su - poredana
jedno do drugoga – čitav niz malenih, uplašenih lica, što susprežu krikove i strah, mučeći se
da ne ustanu i otrče ravno u smrt, pod rafalima puškomitraljeza i gelerima granata sa strane
ceste; malene glavice drhtale su i micale se u nevjerici kroz mrak, bivale prekrivene ručicama
i posljednjim suzama što ih još ne isplakaše.

Oboje su u zrak podigli cijevi svog oružja, polako – kao da su od stakla; pa sjeli na pod tamo
gdje se zatekoše, i tako ostadoše šutke sjediti i gledati preda se dugo, dugo – ne mogavši naći
niti riječ utjehe ili podrške onima pored njih, što su u ovih dva ili tri dana, koliko je njihova
muka trajala, doživjeli neizrecive strahove i nevolje, gledajući kako im pred očima umiru
drugovi – i kako im baš nitko neće pomoći.

- -----

Jedna od učiteljica ogrnula se nekom dekom, vrećom, velikim komadom krpe što je ležala
pored nje, pa je stavila prst na usta pokazujući im da joj priđu. Kada su sjeli pored nje, kazala
im je da su u školi već tri dana, otkada su oko nje i grada počele borbe, i da nitko ne zna gdje
je tko od napadača i branitelja, i tko tu uopće brani a tko napada – jer u tri dana nekoliko su
puta vidjeli različite uniforme kako pretrčavaju ulicom ispred škole.

I jedni i drugi misle da oni drugi drže školu, i da su njihovi unutra, pa ne žele ništa poduzimati
– da djeca ne stradaju, a kako je škola prizemnica, i kako su uspjeli na prozore nagurati sve
ono, tako se u školu niti ne vidi, pa nikome nije jasno tko je gdje unutra i što poduzeti.

I tako već tri dana traju borbe, i valjda traju i nekakvi pregovori, i svi pokušavaju nešto
učiniti, ili ne učiniti ništa – jer bi time što bi učinili – činili zlo, što ponetko i shvaća, a djeca
su preplašena i promrzla i gladna – i to su djeca onih trećih – što se nalaze sa strane planine –
u drugoj državi – pa ne mogu do njih, niti žele o tome obavještavati ikoga – jer se boje za to
da djeci netko ne naudi, a tko bio uopće mogao nauditi – niti ne znaju, kada se niti ne zna tko
je u školi (a još manje – da u školi nije nitko).

Prvoga dana na školu su padale granate i netko je pucao izvana, i stradalo je nekoliko djece –
sada još uvijek nije jasno točno koliko, a neka su umirala satima, tiho – gotovo bez glasa,
plačući i moleći u lokvama već sasušene krvi, u zimi i samoći, među zviždukom metaka i
fijukom gelera, pa dok su njih dvije uspjele doći do njih – bilo je već kasno.

114
Zanijemili su od toga što su upravo čuli, i uvjeravali je da su oni oko škole vidjeli i jedne i
druge, ali ovi nisu vidjeli njih – jer je mrak, i kiša, i vjetar – koji od kišnih kapi pravi čitave
zavjese vode; pa ako postoji trenutak u kojemu bi mogli izići iz škole, a djeca izići moraju
čim prije, onda je to sada. Učiteljica odvrati da iz školske dvorane postoji podzemni prolaz
ispod ulice u dvorište doma zdravlja, a oni se prisjetiše da su upravo tuda prošli, i da u
dvorištu nisu vidjeli nikoga – jer puca se u zgradama na ulici: sa jedne strane su naši, a s
druge njihovi.

I tako odmah sačiniše plan; oni će djeci iz hodnika dovući kapute, ako ih koji još nemaju kod
sebe, pa će puzeći proći atrijem, hodnikom i dijelom sporedne zgrade sve do ulaza u dvoranu,
a zatim prolazom do dvorišta; oni će izvidjeti je li se u dvorištu što promijenilo – pa ako nije,
onda će iskoristiti kišu i noć, i vratiti se prema planini istim putem kojim su ovdje i došli, da
bi naišli ili na naše straže, ili na put kojim se odlazi za mjesto odakle su djeca – tako rekoše.
Nitko ih nije upitao tko su; svi su znali da su došli da bi nešto učinili za njih – i to im je bilo
dovoljno.

Kada su djeca stala oblačiti preostale kapute, i puzati zajedno s njima preko stakala i ostataka
betona hodnicima prema izlazu, shvatili su koliko su toga upravo stavili na kocku, i počeli
pitati se hoće li još tko stradati – čega su se najviše strašili; no sada je za predomišljanje već
bilo kasno, jer djeca su dobila neku nadu da će se nakon tri dana i tri noći stvari promijeniti,
pa su u potpunoj tišini, zaboravljajući na strahote što su ih prethodno pretrpjeli gledajući kako
ginu njihovi drugovi, poslušno i mirno izveli sve što su od njih tražili.

Dok su tako ispod prozora hodnika držali stražu pazeći da netko od djece ne proviri iznad
visine prozora, on u malenom kvadratu svjetla što je s neba dopirao kroz gustu i ledenu tminu
uoči krupne pahulje snijega što su počele padati iz oblaka, pa joj pokaza na njih glavom, i
oboje se suglase da će tako biti još lakše, da ih baš nitko ne uoči, samo neka se djeca dobro
obuku, i neka krenu.

------

Nakon što su izišli na dvorište doma zdravlja, protrčaše kroz ogradu prema dvorištima što su
se pružala uzbrdo. Hladan vjetar sa sjevera raznosio je velike pahulje snijega što je upravo
počinjao padati i hvatati se za hladnu travu i tlo; snijeg kao da je utišao sve zvukove i pojačao
tišinu što se nadvila nad grad; u to doba noći nije više bilo niti pucnjeva niti paljbe iz
minobacača koja bi ugrožavala ljude.

Poslušne dječje glavice, jedna za drugom, pognutih tijela i širom otvorenih očiju, zamotani u
kapuljače, kape i kapute, tiho trčaše strništima i golim livadama od grma do grma, da bi se
bacila u zaklon i smjestila iza njega čekajući da svi dođu i da padne dalja naredba do kuda se
ide.

115
Tako su već u nekih petnaestak minuta dobrano odmakli od posljednjih kuća; njih dvoje –
pozorno prateći kretanje male kolone, jedan na početku, a drugi na začelju – niti sami nisu
mogli vjerovati što im je upravo uspjelo. Učiteljice tihim i sigurnim, jedva čujnim glasovima
održavaše sigurnost i disciplinu, i baš nitko od djece nije niti uzviknuo, niti zakukao, niti
zaplakao: svima su oči bile pune nade da će uspjeti domoći se kuće i spasiti se. Nije ih
pokolebalo niti ovo loše i ledeno vrijeme, jer su djeca i sama shvaćala da bi za neke vedre i
tihe noći svaki takav bijeg bio osuđen na propast.

Odjednom, u šumarku na putu prema prijevoju sa istočne strane planine, uočiše neku oveću
zgradu na čistini. Po zvoniku i kupolama shvatiše da se radi o nekom manastiru, od kojeg ih je
još dijelilo tek nekoliko stotina metara – ali i cesta što se pružala između njih. Cestom su
rijetko ali pravilno, u razmaku od po nekoliko minuta, prolazila vojna vozila; bilo je gotovo
pa nemoguće pretrčati preko ceste – barem u tako velikome broju – a da se ostane neopažen.

Znali su da im nailaskom dana prilike za prijelaz ceste i uspon prema prijevoju bivaju sve
manje, pa odlučiše da njih dvoje pođu u zgradu, jedan po jedan – a ostali neka čekaju u
šumarku.

Prvi je krenuo on, a možda dvije minuta iza njega – i ona. Jedan pa drugi spretno se sakriše
iza grma najbližeg cesti, pa su tako ostali nevidljivi kada bi tik pored njih prošlo kakvo vozilo,
a onda pretrčaše cestu i prebaciše sa iza niskog zida dvorišta. U jednoj od prostorija vidjelo se
slabašno svjetlo, vjerojatno svijeća ili uljna lampa; vjerovali su stoga da u zgradi nema mnogo
ljudi.

Kada se susretoše s druge strane, ona ga je pokrivala, a on pođe prema glavnom ulazu, pa
odškrine otvorena vrata - hladnom i mračno hodniku što se pružao čitavom duljinom zgrade
vidjelo se ispod vrata na sredini kako iz prostorije dopire svjetlo; rukom gurne vrata unutra i
uzdigne cijev puške pa uđe: u sobi, na krevetu, jedan do drugoga – sjedila su dvojica
muškaraca – dva svećenika; svaki po jedne vjere od sukobljenih strana.

Nakon prvotna iznenađenja, pokazaše mu da uđe, a i ona pokaza njoj – pa su tako zatvorili
vrata i ušli u toplu sobu. Ova dvojica pogledaše njihove uniforme, i teško su u mraku mogli
razaznati o kome se radi – ali on im kaza da sada nije važno tko je otkuda, nego da ih moli za
pomoć, jer tu u blizini, u šumarku, doveli su dvadesetero djece koja su pobjegla iz škole, i
žele ih prevesti preko planine kući.

116
Ona dvojica pogledaše se kratko, pa jedan od njih, stariji – sa dugom bradom i pletenom
kapicom na glavi, ispod koje je virila duga ravna kosa, reče da ako misle nešto činiti, neka
čine sada, dok još nije svanulo – i a ovdje ima mjesta da se djeca sakriju i ugriju, pa će onda
krenuti dalje.

Blagodarujem – reče on na to svećeniku, a djevojka se blago nasmiješi na tu njegovu riječ.

Svećenici se zagledaše upitno, no nitko ništa ne reče: svi su razumjeli da bi valjalo učiniti
nešto – samo da se stvari barem malo promijene.

Tako ovaj svećenik sa bradom iziđe van, i već za nekoliko minuta bijaše se vratio: ispred
ulaza čekao je konj sa kolima i mnoštvom deka, krpa i razne tkanine na njima. Pogleda ono
dvoje, pa im reče: pustite nas dvojicu, to ćemo mi. Ima li tamo s djecom odraslih – upitaše, a
ovi im odvrate da su tamo i dvije učiteljice, pa drugi svećenik, onaj bez brade, zamoli njega
da mu preda svoju kapu – po njoj će ovi znati da ih ne lažu i da ih u kući čekaju njih dvoje.

Tako i bi: sjeli su u onu jednu sobu sami i zamišljeni, pa se primili za ruke, grijući ih jedno
drugome, a potom se priviše bliže i tako upadoše u neki dubok i kratak san. Već za kakvih
petnaestak minuta iz kola stadoše u kuću ulaziti prva djeca, zbacujući iza ograde deke i krpe
sa sebe; bilo je dovoljno u dva navrata poći do šumarka kolima da bi se prevezli baš svi,
pokriveni i sigurni u širokim i dubokim kolima za sijeno, čije stranice bijahu pokrivene
letvama i zaštićene slamom. Nitko na cesti baš ništa nije primijetio, ili je tako barem izgledalo
– jer su vozila i dalje prolazila kao i do tada.

Svećenici ugrijaše mlijeka i zakuhaše gustih žganaca, pa se djeca u slast i pomalo najedoše i
napiše nakon puna tri dana muke. Na istoku je počelo svitati, i snijeg je prestao padati, pa se
na obzoru ukazalo snažno sunce: sada nipošto nije bilo pravo vrijeme za dalji pokret.

Stoga su se omotali onim dekama i krpama, pa polijegaše ne drveni pod tople sobe odmoriti
se bez riječi.

Samo su njih dvoje, nakon kratkog ali duboka sna, stali šetati od prozora do prozora
promatrajući iz kuće van, pa kada su se uvjerili da ne prijeti nikakva opasnost, uočili su na
hodnicima manastira stare i živahne freske, ikone, slike – što li. Neke su od njih prikazivale
rat, provale kuge i smrt na sve strane; druge su pak slavile ljepotu prirode, mladosti ili ljubavi.

Prošlo je tako nekoliko sati i cesta opustje, a iz pravca grada započne dopirati strahovita
tutnjava i pucnjevi. Sada je bilo vrijeme da se krene.

- ----
117
Prije nego će krenuti, on zahvali svećenicima, i izreče nakanu da djecu dovedu s druge strane
planine njihovim kućama. Ona se dvojica značajno šutke pogledaše, pa bradati opet izjavi
kako je to jako težak pothvat; sa obje strane vrha – na prijevojima, sada su probijene ceste
kojima se služe vojske, i jedino mjesto gdje će im, pogotovo sada kada je napadao snijeg i
ostaju tragovi – biti moguće prijeći, biti će sam vrh.

Na te njegove riječi svi se odrasli pogledaše, pa jedna od učiteljica reče kako će svakako prije
noći nastojati sići s vrha, i da ne zna što bi uopće ondje radili i zadržavali se – a od silaska s
vrha, pa do sela u kojem treba stići nema još mnogo.

Svećenici im u ruke uguraše malo suha kruha i jedan sir, pa se prekrižiše i blagosloviše ih. Uz
zahvale i pozdrave, djeca su jedno po jedno stala izlaziti iz zgrade, zaobilaziti je u dvorištu, pa
kroz maleni izlaz u ogradi na drugoj strani, uskim puteljkom uzbrdo – brzim korakom kroz
sve dublji snijeg – hodati prema vrhu što se – pun snježna blještavila i bez jednoga oblačka –
nazirao u blizini na suncu.

- -----

Dok su se tako penjali, bivajući sve sitnijim točkicama na obzoru – dok je jedno od njih hitalo
na čelu kolone, a drugo čekalo na začelju – on se ponovno sjeti kako mu je majka, koja je
rođena upravo u gradu V. – pričala o vrhu planine, i o tome kako se s mrakom nitko ne želi
popeti na vrh, jer će izgubiti dušu i ostati sam – i kako su joj tu priču pričali kada je bila mala,
pa se bojala da će ostati sama, a pričali su da takav čovjek ne boluje i ne pati od toga što je
sam – nego je sam sebi dovoljan, ali ona je svejedno plakala i sanjala kako se spušta sa vrha
planine sama i kako nikada u životu neće imati nikoga.

I ona se, popevši se prethodno na vrhu kolone, ispraćajući pored sebe sve njene članove – sjeti
prethodne noći pored stražare, kada joj je pričao o riječima svoje majke iz grada V. o vrhu
planine, i o tome što se dešava onima koji se s mrakom zateknu na njemu, o njihovoj samoći, i
o tome kako takav tko ne boluje i ne pati od toga što je sam – nego je sam sebi dovoljan, i o
suzama koje je majka zbog toga isplakala.

118
Gledao je, čekajući da i posljednji u koloni zamakne za kakav zaklon, pa jasno vidio pred
svojim očima majčino lice, a onda se to lice pretvaralo u lica ove djece, uplašena,
nepovjerljiva i plaha; konačno lice strepnje i osuđenika na samoću dobi njen oblik: zagledan u
daljinu jasno je vidje kako mu govori da ne boluje i ne pati od toga što je sama – nego je sama
sebi dovoljna i ne umije više trebati.

Okrene tada glavu prema njoj, negdje na početku kolone – i pogledi im se sretnu, a njen se
dugo zadrži na njegovome, u početku pun radosti i vjere i punine, a polako – s vremenom –
plah i nestalan, ćuteći strepnju i nevolje što dolaze i ne nazireš im kraja.

I dok su tako hodali, skriveni u visini snažnim i nezaustavljivim blještanjem snažnog sunčeva
sjaja na napadalom snijegu, nepoznati i daleki i neznani svakome u dolini, ma koje strane ili
vjere bio, nekom bi se neupućenome promatraču iz daljine moglo učiniti - kada bi se ono
dvoje okrenulo leđima - pa tako zakrilo svoje puške okrenute i uperene cijevima prema dolje,
da promatra skupinu izletnika, namjernika, bezbrižnih i polaganih ljudi što vrijeme krate
odlaskom u visine, ne žureći i ne strepeći pred onime što donosi sljedeći čas; smirenih i
pomirenih ljudi, kao mrava – odlazećih svojim poslom i dužnošću kao sudbinom.

Korak po korak, uzdah po uzdah, šapat po šapat – i eto već prvih na vrhu, zagledanih dolje u
bezdan sa svoje uzvisine; čisti i daleki i sami, kao prvi ili posljednji ljudi nad onima u ravnici
– a potom im se pridružiše i ostali, naguravši se jedni uz druge, kako bi se zaštitili od vjetra i
hladnoće u visini, gotovo već nehotice i dotičući nebo ručicama - kao neko meko i savitljivo
granje krošanja što dosižu odozgor.

U taj se čas naglo smrači, i velika tamna kružnica navre polako nad sunčevu površinu,
zaklanjajući je pravilno i sigurno, sve jače i više, zdesna na lijevo – odnoseći svjetlost i ono
malo topline što ga zvijezda od sebe dade na toj samotnoj i teškoj uzvisini; podsjećajući ljude
na zemlji na sebe i svoj izostanak; zaboravljajući sveti zavjet o snazi i svjetlu i toplini što će
ga do kraja svoga vremena na tu plavetnu kuglu slati.

Našli su se tako na vrhu planine; u mnoštvu – a sami; u mraku, bez tračka netom izgubljene
svjetlosti; prepušteni priči, vjeri i borbi sa zaboravom.

119