Lektira

Dolazak
Pjesma "Dolazak" od Vladimira Nazora govori o tome kako smo mi, ljudi, doživjeli susret
s planinom Velebit. To je bila velika stvar jer ta planina simbolizira snagu, ljepotu i ponos
naše zemlje. Pjesma se dijeli na dva dijela.

Prvi dio govori o teškom putovanju ljudi prema Velebitu. Imali su problema s noći, žeđi,
umorom i prašinom dok su se penjali. Planina je djelovala prijeteće, a ljudi su osjećali
opasnost. No, unatoč izazovima, nisu odustajali. Dozivali su boga za zaštitu.

Drugi dio opisuje promjenu kad je svanulo. Novo jutro otvorilo je vrata neba i obasjalo
planine. Pjesma opisuje ljepotu prirode, od mirisa algi do bujne flore. Sunce se pojavljuje
kao simbol radosti i obnove.

Vrhunac pjesme događa se kad ljudi, inspirirani ljepotom prirode, podižu ruke u znak
slavlja i ljubavi prema svojoj zemlji. Svi su uzbuđeni i snažno dozivaju "More! More!" kao
izraz zajedničkog ponosa i hrabrosti.

Pjesma naglašava snažnu povezanost između ljudi i prirode, gdje Velebit postaje ne samo
mjesto, već i duhovna snaga koja ih inspirira i spaja u teškim, ali i radosnim trenucima.

Galiotova pesan
Pjesma "Galiotova pesan" govori o jakim emocijama kao što su osjećaj zatočenja, gubitka
doma i želja za slobodom. Autor opisuje lik koji se osjeća kao da je prikovan za daske,
izgubio je vezu s kućom, majkom i prirodom. Naziv pjesme sugerira da je protagonist
povezan s galiotom, posebnim tipom broda, što simbolizira njegov životni put.

U početku pjesme, govori se o očaju osobe koja se osjeća "prikovala zlizane za ove
daske". To znači da se osjeća fizički i emocionalno zarobljeno, posebno nakon što je
izgubila dom i obitelj. Pitanja koja postavlja o kući i majci izražavaju žaljenje i želju za
ponovnom povezanošću.

Kasniji stihovi opisuju smrt tuge i usamljenosti kao da su zakopane u "drevenu rakvu".
Nedostatak prirodnih ljepota poput šuma i sunca naglašava osjećaj izolacije i tame.

Pjesnik postavlja pitanja o sušenju drveta i gašenju sunca, što može simbolizirati
propadanje života i svjetlosti u životu protagonista.

U drugom dijelu pjesme naglašava se fizička i emocionalna bol koju protagonist

doživljava. Polomljeni dijelovi tijela i duše prikazuju patnje koje je prošao. Unatoč tome,
izražava brigu prema svetosti života.

Završetak pjesme predstavlja pozdrav majci i izraz želje za slobodom. Galebi postaju
posrednici između zatočenika i doma, prenoseći pozdrave majci prema jugu. Pjesnik
izražava želju za smirajem, tražeći utjehu u suhom veslu i miru koji dolazi s krajem borbe.

Ukratko, "Galiotova pesan" je emotivna pjesma koja istražuje teme gubitka, tuge, težnje
za slobodom i povezanosti s prirodom i obitelji.

Zvonimirova lađa
Pjesma "Zvonimirova lađa" opisuje brod koji je ostao zaglavljen na tvrdom pijesku. Autor
koristi sliku broda kao priču o jakosti i izdržljivosti u životu, iako su tu i teški trenuci.
Prvi dio priča o brodu koji je nasukan, što znači da je zapao na pijesku. To je kao kad se
čovjek suoči s teškoćama u životu. Autor naglašava da je brod preživio puno godina, pri
čemu je doživio mnogo raznolikih iskustava.

Dalje se opisuje borba broda s olujama i valovima, što predstavlja teškoće koje čovjek
mora svladati. Unatoč tim problemima, brod ostaje hrabar i neustrašiv, što simbolizira
našu sposobnost suočavanja s izazovima.

Pjesma spominje mjesta gdje je brod sudjelovao u borbama poput Drača, Sasena, Krka i
Avlone. To simbolizira teškoće i borbe koje smo doživjeli u životu. Pjesnik također opisuje
oštećenja na brodu, što ukazuje na teške trenutke.

Zvuk konopa podsjeća na dane kad je brod bio slobodan i ponosno nosio svoj barjak.
Pitanje odsutnosti snažne ruke kormilara izražava tugu za prošlim vremenima, kad je sve
bilo bolje.

Pjesma prikazuje unutarnju bol broda, pitajući se koliko će dugo trpjeti teškoće. Unatoč
svemu, brod sanja o lijepim mjestima, što pokazuje da čak i kad je teško, možemo
zadržati nadu i maštati.

Završetak pjesme ističe želju broda da se ponovno pokrene i krene morem. To simbolizira
želju za novim početkom i nastavkom života, unatoč problemima koje donosi vrijeme i
prirodne nevolje. Pjesma "Zvonimirova lađa" slavi hrabrost i životnu snagu koju imamo,
čak i kad se suočavamo s teškoćama.

Dolazak

```
Velebit-goro, na te narod pane
U noći, žedan, umoran i prašan.
Strava ga spopa; ustrepi i stane.
Pod njim, u jazu, stoji urlik strašan.

Što bije dolje žala o litice?

Sluša li pr'jetnju Bijesa krvnika?
Mnoštvo se baca u prašinu nice
I Vida zove, boga zatočnika.

Za teškim putem i dugim patnjama,

Pod nebom tuđim, crna Neman čeka;
Ljutito, muklo riče usred tama.
Krkoči, bukom šumi izdaleka.

Gomila bdi i sluša. - Zmaj to stenje

I silan, b'jesan uz goru se penje.

Nebeska vrata zora otvorila.

Sinuli doci, planule su gore.
Zasja ko srebro u nizini more.
U lugu ptica prhnu, letnu vila.

Mirišu alge, smilje i kupine.

Oblak, u liku mlada bojovnika,
Crven se diže iz slane pučine.
Na humu suklja dim sa žrtvenika.
U slavi svojoj granu mlado sunce:
Prosipa zlato na modre vrhunce,
Zvijezde runi na smreke i bore.

Očiju plamn'ih, užarena lica

Niz goru mnoštvo srće ko bujica
I ruke diže; kliče: "More! More!"
```

Galiotova pesan
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.

Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.

Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte!

Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;

Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"

Zvonimirova lađa
Evo pjesme "Još je tu. - Na tvrdoj sȉki" prekopirane u čitljiv format:

```
Još je tu. - Na tvrdoj sȉki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmaju

Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al' još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,

Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragovā

Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakovā
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:

"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,

Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uv'jek na me
Tvoj se ljuti b'jes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: "Oh, ta sȉka
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja l'jepim o zemljama,

Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

I lađa se snažno trza:

"Zar da ovdje tužno gnijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,

I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju

Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al' još tu je!
```