Erich Fromm: Imati i biti, 1976.

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita,

rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja, pa većina ljudi način
postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života.
Općenitije govoreći, osnovni elementi u odnosima pojedinaca u modusu imanja su
natjecateljstvo, antagonizam i strah. U odnosu zasnovanom na imanju antagonistički element
potječe iz same prirode tog odnosa. Ako je imanje osnova za moj osjećaj identiteta, jer “jesam
ono što imam”, želja za imanjem mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima
najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje.

U modusu bivanja privatno imanje (privatno vlasništvo) s afektivnog je stajališta vrlo malo
važno, jer nije potrebno da nešto posjedujem da bih u tome mogao uživati ili da bih to mogao
uopće upotrebljavati. U modusu bivanja više no jedna osoba – zapravo milijuni ljudi – mogu
sudjelovati u uživanju u nekom predmetu budući da ne postoji potreba – ni želja – da ga
se ima kao uvjet da se u njemu uživa. Pretpostavke modusa bivanja su nezavisnost, sloboda i
prisutnost kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktivnost, ali ne u smislu izvanjske
aktivnosti ili biznisa već unutrašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti aktivan
znači izražavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti kojim je – iako u
različitim stupnjevima – obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, izražavati
se, voljeti, prevladati zatvor izolacije vlastitog ega, zanimati se, davati. “Produktivan”, u
smislu u kojem ga ovdje rabim, ne odnosi se na sposobnost stvaranja nečeg novog ili
originalnog (…). Međutim, to se ne odnosi se ni na proizvod moje aktivnosti već na
njenu osobinu. Slikanje ili znanstveno proučavanje mogu biti sasvim neproduktivni tj. sterilni;
s druge strane, proces koji se zbiva u osobama koje su duboko svjesne sebe ili koje drvo ne
samo gledaju već ga uistinu i “vide”, koje čitaju pjesmu i u sebi doživljavaju osjećaje što ih je
pjesnik izrazio riječima – taj proces može biti vrlo produktivan, iako ništa nije “proizvedeno”.
Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj smanjujemo modus imanja tj.
nebivanja – prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prianjanja za ono što imamo i
ustrajanjem na našem ja i našim posjedima. Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko
ukorijenjenu želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti, za aktivnošću, za
odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje
potkrepljuju toliki dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu. Prema mojoj
procjeni, mladih je (kao i starijih) koji ozbiljno nastoje promijeniti modus imanja za modus
bivanja više od šačice usamljenih pojedinaca. Vjerujem da se povelik broj grupa i pojedinaca
kreće u pravcu bivanja, da oni predstavljaju novi trend transcendiranja modusa imanja većine
te da im pripada povijesna važnost. To nije prvi slučaj u povijesti da manjina označava put
kojim će poći povijesni razvitak. Postojanje te manjine pruža nadu u opću promjenu od
imanja na bivanje.

1. Koja su osnovna obilježja modusa imanja i modusa bivanja, prema Frommu?

Prema čemu čovjek imanja vrednuje svoju kvalitetu života, a prema čemu čovjek
bivanja?
2. Kako shvaćaš Frommovu poruku; zagovara li on siromaštvo?
3. Izdvoji jednu rečenicu koja bi mogla postati misao-vodilja svakom čovjeku.