Privatnasigurnost Armin Krzalic

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.
net/publication/349325583
PRIVATNA SIGURNOST
Book · August 2007
CITATIONS READS
0 450
1 author:
Armin Kržalić
University of Sarajevo
41 PUBLICATIONS 22 CITATIONS
SEE PROFILE
Some of the authors of this publication are also working on these related projects:
POVRATAK ZAJEDNICI ReComm View project
STRATEGIJA JAVNOG KOMUNICIRANJA ZA JAČANJE INTEGRITETA OBRAZOVNIH INSTITUCIJA U BORBI PROTIV KORUPCIJE U VISOKOM
OBRAZOVANJU View project
All content following this page was uploaded by Armin Kržalić on 16 February 2021.
The user has requested enhancement of the downloaded file.

IZDAVAČ
Centar za sigurnosne studije – BiH, Sarajevo
ZA IZDAVAČA
Denis Hadžović, generalni sekretar
RECENZENTI
Prof. dr. Mirsad Abazović
Prof. dr. Duško Vejnović
LEKTOR
Sadžida Čelebić
ŠTAMPA
“Bemust” – Sarajevo
TIRAŽ
500 primjeraka
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetsta biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
351. 745 : 355 . 02] : 334 . 722
KRŽALIĆ, Armin
Privatna sigurnost / Armin Kržalić. – Sarajevo
Centar za sigurnosne studije – BiH, 2007. –IV, 129 str. : graf. prikazi ; 21 cm
Biografijski podaci: str. 129. – Bibliografija: str. 123-127 i uz tekst

ISBN 978-9958-9551-3-6
COBISS.BH-ID 16104966
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Mr. Armin Kržalić
PRIVATNA SIGURNOST
Sarajevo, 2007. godine

Svojim roditeljima
Armin Kržalić – Privatna sigurnost
Sadržaj
Lista akronima……………………………………………............ ....iii

Uvod………………………………………………………. ................1
I HISTORIJSKI RAZVOJ PRIVATNE SIGUNOSTI…....... .....7

Pojave prve privatne profesionalne vojske……………………...... .....7
Porast važnosti PSC i PMC na međunarodnoj sceni…………….........9
II PRIVATNA SIGURNOST I NJENI SUBJEKTI………… .....11

Privatizacija sigurnosti…………………………………………..... .....11
Funkcije i opasnoti PSC i PMC…………………………………... .....12
Parlamentarna kontrola sektora privatne sigurnosti…………......... .....13
Privatne sigurnosne kompanije........................................................ .....15
Savremeni oblici pružanja usluga PSC............................................ .....20
Privatne vojne sigurnosne kompanije.............................................. .....22
Plaćenici........................................................................................... .....23
III MEĐUNARODNO PRAVO I PRIVATNA SIGURNOST......25

Opći principi Međunarodnog prava u vezi sa plaćeništvom…….... .....25
Član 47. dodatnog Protokola iz 1977. godine…………………….. .....26
Relevantni istrumenti UN-a i regionalnih orgnizacija………….... .....27
Šta u suštini osigurava međunarodno humanitarno pravo?............. .....29
Primjenjivost međunarodnog hunaitarnog prava na PSC……….... .....31
Obaveze države u vezi sa PSC…………………………………..... .....31
Posljedice kršenja međunarodnog prava………………………...... .....32
Odgovornost država……………………………………………..... .....32
Predstavljanje i zakonski izvori individualne odgovornosti…….... .....33
Akti koji predstavljaju krivično djelo…………………………...... .....34
Državna jurisdikcija za jačanje međunarodnog prava…………..... .....34
Međunarodna jurisdikcija……………………………………….... .....35
Međunarodni zakoni o neutralnosti……………………………...........35
IV LJUDSKA PRAVA I PRIVATNA SIGURNOST………........37

Očuvanje ljudskih prava kao tradicionalna obaveza…………….... .....37
Direktna primjena ljudskih prava i za PSC……………………….. .....38
i
V PRIVATNA SIGURNOST U BOSNI I HERCEGOVINI .....39

Privatizacija sigurnosnog sektora u BiH………………………….. .....39
Savremeni oblici ugrožavanja sigurnosti…………………………. .....42
Usluge koje pružaju PSC..............................…………………....... .....44
Povezanost PSC sa sektorom sigurnosti.......................................... .....45
Političke veze................................................................................... .....46
Etničke veze..................................................................................... .....47
Veze sa organizovanim kriminalom................................................ .....47
Odnosi PSC i državnih organa......................................................... .....48
Ko smije osnovati PSC i ko smije biti čuvar.................................. .....49
Upotreba sile i vatrenog oružja........................................................ .....50
Profesionalizam i obuka………………………………………....... .....52
Nadzor ……………………………………………………............. .....53
Neophodni koraci u budućnosti………………………………....... .....54
Glavne preporuke……………………………………………......... .....55
VI UREĐENOST PRIVATNE SIGURNOSTI……………..........57

Europske države………………………………………………....... .....57
Sjedinjene Američke Države........................................................... .....67
Južna Afrika..................................................................................... .....72
Švicarska.......................................................................................... .....78
Republika Srbija............................................................................... .....87
VII POLITIKA IZRADE ZAKONA ZA PRIVATNI SIGURNOSNI

SEKTOR
Upute vladama................................................................................. .....95
Upustva režima licenciranja............................................................. .....98
Definisanje zabranjenih aktivnosti i pojašnjenje regulative
licenciranja....................................................................................... .....99
Definisanje minimalnih uslova........................................................ .....99
ZAKLJUČAK.................................................................................. ....101
Dodatak A........................................................................................ ....103
Dodatak B........................................................................................ ....113
LITERATURA.....................................................................................123
BIOGRAFSKI PODACI
ii
Lista akronima
AU Afrička Unija
ASIS Američko udruženje industrije privatne sigurnosti
BIH Bosna i Hercegovina
COESS Europska konfederacija sigurnosnih službi
CSS Centar za sigurnosne studije
EU Evropska unija
FKN Fakultet kriminalističkih nauka
HDZ Hrvatska demokratska zajednica
IBSSA Međunarodna asocijacija tjelohranitelja i sigurnosnih
servisa
MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova
MOLN Malo oružje i lako naoružanje
PSC Privatna sigurnosna kompanija
PMC Privatna vojna kompanija
SIA Uprava sigurnosne industrije
SAD Sjedinjene Američke Države
SDB Služba državne bezbjednosti
UN Ujedinjene nacije
UNDP Razvojni program Ujedinjenih nacija
UK Ujedinjeno Kraljevstvo
iii
iv
Uvod
Plaćenici, ratni profiteri i privatne armije postoje još od prvih ratova, a

njihove aktivnosti smatraju se trećim najstarijim zanatom, nakon
prostitucije i špijunaže. Pojedinci, zajednice, društva ili države koje nisu
bile u mogućnosti osigurati teritoriju, imovinu ili učešće u ratu rješavali
su to unajmljivanjem vojnika ili vojnih kontingenata. To se počelo
mijenjati tek sa pojavom Westphalianskog pokreta 1648. godine kada je
ideja o državama kao osiguravateljima sigurnosti postala konstitutivna i
definirajuća za modernu državnost. Još od 18. stoljeća države su
monopolizirale ratove i jedine su imale mogućnost organizirati vojsku i
započeti ratove. Vlade su regrutovale ili popisale svoje građane kako bi
osigurale svoj suverenitet od unutrašnjih ili vanjskih prijetnji. Građani su
išli u ratove u ime svojih država, bez obzira na lojalnost, nacionalnost i
ideologiju. Takav kapacitet za osiguravanje sigurnosti u okviru svojih
granica i van njih omogućio je državama da doprinose kolektivnoj
sigurnosti na regionalnom i globalnom nivou.
U svakom slučaju, taj Westphalianski svijet nacionalnih država kao

neprikosnoveni stup međunarodnog poretka – sa odbranom od vanjskih
prijetnji kao primarnom misijom svoje vojske – danas je zamijenjen
mnogo kompleksnijom stvarnošću koja je ponovno dovela do
privatiziranja rata i konflikata. Privatizacija nije samo manifestacija
porasta civilnih i internih sukoba širom svijeta. Najnovija događanja u
Afganistanu, Kolumbiji, Somaliji, Sudanu, Ugandi, Liberiji i na
zapadnom Balkanu označila su povratak paravojnih snaga koje vode
plaćenici i ratni profiteri. Transnacionalne terorističke grupe, etničke i
religiozne vojne grupe ili međunarodne kriminalne grupe predstavljaju
drugi primjer privatizacije konflikata, dok povećano korištenje privatnih
vojnih ugovarača predstavlja manifestaciju privatizacije i
komercijalizacije rata. Nedavni ratovi u Bosni i Hercegovini, Sierra
Leoneu, Kosovu, Afganistanu i Iraku vođeni su uz pomoć civilnih
ugovarača i privatnih armija. Oni su, osim toga, veoma bitni i nakon rata
u Iraku – u osiguravanju mira i u rekonstrukciji reforme državnih
sigurnosnih institucija.
Još od 17. stoljeća nije bilo toliko oslanjanja na privatne vojne aktere od
kojih se očekuje da urade zadatke i na taj način direktno utječu na uspjeh
1
vojnih angažmana. Privatni ugovarači polako se uključuju u intervencije,

održavanje mira širom svijeta i važnost koju ovaj trend i ova profesija
imaju, a njihova je uključenost nedvojbeno došla do tačke sa koje nema
povratka. Američka, britanska, kanadska i australijska vojska i dalje se
trude ne uključivati privatne kompanije u ratove. Omjer osoblja
privatnih kompanija u Iraku je, kako je procijenjeno, 10 puta veći nego u
toku prvog Zaljevskog rata.1 Premda niko iz sadašnje američke
administracije ne zna tačan podatak koliko je privatnih ugovornika bilo
u Iraku, današnje procjene variraju od 20.000 do 45. 000 osoblja
privatnih sigurnosnih kompanija iz svih dijelova svijeta.2 Prema
podacima Centra za javni integritet ratnih projekata više od 150
američkih kompanija, među kojima prednjači „Blackwater“ dobilo je
ugovore vrijedne i do 48.7 milijardi dolara za rad u poslijeratnom
periodu u Afganistanu i Iraku.3 Određeni dio tog novca bio je dodijeljen
privatnoj vojnoj industriji – privatne vojne kompanije drugi su po redu
najveći kontingent „vojnih koalicija“ u Iraku, prije vojnih snaga
Sjedinjenih Država, a ispred vojnih snaga Ujedinjenog Kraljevstva.
Evidentno je jačanje aspiracija američkog Ureda za odbranu gdje bi
1
M. Dobbs, „Irak: Halliburton Reaping Huge Profits“, Washington Post, 28. august
2003. god. Ured generalnog računovodstva procijenio je da se, osim 5.200 američkog
vladinog civilnog osoblja, nalazilo još i 9.200 privatnih vojnika koji su davali podršku
američkim snagama u visoko kvalitetnoj tehničkoj opremi uz sve ostale usluge tokom
Zaljevskog rata. Moguće operacije mogu još više rasti u skladu sa potrebama, kao što
je u jednom momentu bilo u Bosni i Hercegovini prisutno 6.000 američkih vojnika sa
još 5.900 civilnih službenika. Pogledati: G.L. Campbell, „Contractors in the
Battlefield: The Ethics of Paying Civilians to enter Harm's Way and Requuiring
Soldiers to Depend upon Them“. Ovaj članak prezentiran je na Konferenciji o
profesionalnij etici 2000. godine, u Springfieldu, 27-28. januar 2000. Dostupno na
www.usafa.af.mil/jscope/JSCOPE00/Campbell100.html
2
Pentagon je obznanio podatak da nisu sigurni koliko je tačno kompanija bilo
angažovano za službu u Iraku. Pogledati: „American News Women's Club»,
Washingdon, D.C., 22. juni 2004. godine. U maju 2004, u pismu gosp. Ike Skeltona,
demokrate iz Missourija, otkriveno je da je 20.000 privatnih uposlenika angažovano u
Iraku samo u polju sigurnosti. Pogledati: S. Rayment, „Soldiers to be allowed a year
off to go to Iraq to earn £500 a day as guards!», Daily Telegraph, 23. maj 2004.
3
D. Politi, „Winning Contractors – An Update. As the number of contracts rises,
problems continue to plaque the contracting process“, Centre for Public Integrity
(website), 7. juli 2004. godine. Dostupno na www.publicintegrity.org/wow/printer-
frendly.aspx>?aid=338 Pogledati i listu 153 firme: „Poslijeratni ugovarači poredani po
cjelokupnoj vrijednosti ugovora u Iraku i Afganistanu. Od 2002. do 1. jula 2004.
godine.“ Windfalls of War, Centar za javni integritet, dostupno na
www.publicintegrity.org/wow/printer-frendly.aspx>act=total
2
civilni ugovarači trebali računati na 50% preraspodjele ljudstva u svim

budućim operacijama. Sjedinjene Američke Države trenutno troše 420
milijardi dolara godišnje na vojne snage. U isto vrijeme prihodi od
privatne vojne industrije popeli su se na cifru koja je veća od ¼ ukupnog
prihoda i očekuje se da će ova cifra narasti od $55.6 milijardi iz 1990.
godine do enormnih $220 milijardi do 2010. godine.4
Stoga, možemo reći da plaćenici, kako su se prije zvali, danas imaju

novi moderni naziv: privatne vojne i privatne sigurnosne kompanije.
Privatne sigurnosne kompanije specijalizirane su u pružanju usluga
sigurnosti i zaštite ljudi i imovine, uključujući i humanitarne i
industrijske objekte. Privatne vojne kompanije specijalizirane su za
vojna djelovanja, uključujući borbene operacije, strateško planiranje,
operacionalnu podršku, logistiku, trening, priskrbljivanje i održavanje
oružja i ostale opreme. Dok većina privatnih vojnih kompanija (PMC)
služi vladama i vojnim snagama, neke pomažu u demokratizaciji stranih
sigurnosnih snaga i rade za Ujedinjene narode, nevladine organizacije,
pa čak i za grupe za zaštitu okoliša. Neke od tih kompanija razvijaju se
na drugom kraju tržišta, odnosno rade za diktatore, režime neuspješnih
država, organizirani kriminal, narko kartele i za grupe povezane sa
terorizmom.
Razvoj privatne vojne industrije ima svoju refleksiju i na poslovnu

stranu rata. Uloga PMC-a postaje sve značajnija u novom modernijem
vođenju borbi, mijenjajući vojne snage širom svijeta i način vođenja
ratova. Kako se nove forme vojnih konflikata povećavaju i šire, tako one
uzrokuju granice između javnog i privatnog, društvenog i vladinog,
vojnog i civilnog što postaje nejasno kao što je to bilo prije 1648.
godine.5 Osim toga, sa kontinuiranim porastom i pojačanim
4
D.D. Avant, “Privatizing military Training”, Foreign Policy in Focus,
Interhemispheric Resource Center and Institute for Policy Studies Vol., No. 17 June
2000, dostupne na www.fpif.org/briefs/vol5/vol5/v5n17mil_body.html. “If taken in
aggregate, the second largest military in the world” prema John Robbu “ A corporate
superpower?”, global Guerillas, 11. april 2004, na
http://globalguerillas.typepad.com/globalguerillas/2004/04/a_corporate_sup.html.
5
M. Van Creveld, «The Transformation of War», New York, The Free Press, 1991. p.
226.
3
aktivnostima privatne vojne industrije početak 21. stoljeća označava

slom monopola nacionalnih država nad vojnim snagama i nastajanje
tržišta na kojem postoje i privatne vojne snage.
Ono što je iznenađujuće u današnjem svijetu u kojem za sve postoje

uredbe, gdje su čak i hrana koju smijemo jesti i kozmetički preparati
koje smijemo koristiti predmet oštrih regulacija i provjeravanja od javne
vlasti, privatna vojna industrija, nacionalna i međunarodna, ostala je
većim dijelom neregulisana. Regulacija privatnih sigurnosnih kompanija
u domaćem kontekstu u neku je ruku razvijenija, ali generalno gledano
ne može se reći da je ta regulacija rigorozna. Do danas akcije koje se
tiču kontrole PMC i PSC bile su sporadične i sprovođene po potrebi.
Dok većina zemalja prepoznaje potrebu za sprečavanjem plaćeničkih
aktivnosti, tek je nekolicina zemalja razvila zakone koji podržavaju
međunarodne sporazume koji već postoje. Još je zamršenija stuacija sa
PMC i PSC koje egzistiraju van granica, a koja je u većini slučajeva
riješena samoregulacijom i korporativnom odgovornošću. Nepostojanje
regulacija u propisima za privatne vojne i sigurnosne usluge, poteškoće
sa demokratskom kontrolom, kao i neadekvatnost u mjerilima koje
imaju kompanije i njihovi uposleni, a koja se odnose na njihove akcije,
predstavljaju veliki problem. Dakle, iz navedenog proizlazi da postoji
velika potreba da države imaju kontrolu nad privatnom provizijom
vojnih i sigurnosnih usluga, kao i nad ulogom tih aktera kad je u pitanju
trgovina oružjem, zloupotreba oružja u dvojne upotrebe (civilne i vojne),
kao i izbjegavanje embarga na oružje.
Cilj ove knjige jeste predstavljanje varirajućeg karaktera i drugačijih

perspektiva kada je u pitanju privatna vojna i sigurnosna industrija i
njene ativnosti, kao i predstavljanje problema vezanih za vođenje ovog
sektora. Osim toga knjiga istražuje višestruke implikacije i probleme
korištenja različitih usluga koje pružaju privatne kompanije, kao i
prednosti i nedostatke privatizacije i komercijalizacije kompanija.
Također je dat i pregled očuvanja ljudskih prava i posljedice kršenja
međunarodng prava koje čine kompanije. Isto tako knjiga analizira
dobro uređenu praksu privatne sigurnosti u nekim zemljama kao i onu
lošu ili, bolje rečeno, tamo gdje uopće ne postoji zakonska regulativa
ovog sektora. S obzirom da privatna vojna i privatna sigurnosna
industrija još uvijek nije dovoljno regulisana, rapidno proširivanje i
raznolikost PMC i PSC i njihovih aktivnosti i sve većeg broja korisnika
4
njihovih usluga stvaraju sve veću potrebu za usvajanjem legislative. U

zadnjem poglavlju knjige date su upute vladama za izradu zakonske
legislative za privatni sigurnosni sektor.
5
6
I
HISTORIJSKI RAZVOJ PRIVATNE SIGURNOSTI
Pojava prve privatne profesionalne vojske

Italijanski grad-država, nastao u 13. stoljeću, bazirao je svoju snagu
isključivo na „condottieri“ koji su bili na čelu privatne profesionalne
vojske na osnovu ugovora. Još jedan dobro dokumentovan primjer jeste
da su moćne privatne kompanije, koje su se prvi put pojavile u 17.
stoljeću i koje su popločale put za englesku i holandsku kolonijalnu
ekspanziju na području Indije i Jugoistočne Azije, upravo bile privatne
profesionalne vojske. Od 1782. godine, kada je engleski kolonijalni
zakon već bio uspostavljen u Indiji, privatna vojska engleske, Istočno
Indijska kompanija, imala je oko 100.000 ljudi, što je znajačno više od
regularne armije.6 Ovakva vrsta privatne vojne organizacije, koja nije
dio vladinih struktura, u svakom slučaju ostaje izuzetak. Plaćenici, tj.
osobe koje su ugovorom vezane i plaćene kako bi se borile u službi
stranih zemalja, bili su uobičajena pojava do 20. stoljeća.7
6
P.W. Singer, «Corporate Wariors», Cornell University Press, Ithaca (N.Y.) 2003. p.
35.
7
Značajnost fenomena plaćenika, uključujući ekonomski značaj, bio je bitan u „staroj“
švicarskoj Konfederaciji. Tokom perioda tzv. „Reislauferei“ (plaćenici) koji je počeo
otprilike početkom 14. i trajao do kraja 19. stoljeća, oko dva miliona švicarskih
plaćenika učestvovalo je u stranim ratovima. Pogledaj: Schweuzer Lexicon 91, vol. 2
Lucerne 1992, p. 745 (ključna riječ: fremde Dienste). Premda su međunarodni ugovori
dopuštali stranim državama da regrutuju plaćenika sa švicarskog teritorija, prvi
Federalni ustav od 12. septembra 1848. zabranio je takve prakse, a nakon toga služenje
u stranim vojnim snagama smatralo se krivičnim djelom. Međutim, Francuska legija
stranaca ostala je i dalje prilično jaka. Broj Švicaraca koji su služili u Legiji stranaca od
1831. godine je oko 60.000. Ibid., p. 746 (ključna riječ: „fremdenlegion“).
7
Najnovija međunarodna događanja ukazuju na veliki porast privatnih

snaga na polju vojnih i sigurnosnih službi, što danas predstavlja rastuće
tržište koje upošljava nebrojeno mnogo ljudi širom svijeta. Najbolji
dokaz ovog fenomena je Irak, gdje je prema procjenama izvršenim u
proljeće 2003. godine, otprilike između 15.000-20.000 ljudi bilo pod
ugovorom sa privatnim sigurnosnim kompanijama, a taj se broj u
međuvremenu još povećao.8 Postoji oko 100 takvih kompanija koje
djeluju na mađunarodnom tržištu, a koje svoje usluge prodaju u mnogim
zemljama.9 Isto tako dobar primjer rastućeg tržišta privatne sigurnosti je
region jugoistočne Evrope. On se može posmatrati kao region sa
najbržom privatizacijom u svijetu tokom posljednje decenije. U nekim
dijelovima regiona tržište je još uvijek nedovoljno razvijeno, dok se u
drugim znatno razvija, posebno zemljama koje su blizu članstva EU -
npr. bugarska industrija razvila se do te tačke gdje broj uposlenika PSC
značajno promašuje broj policijskog osoblja.
Procjenjuje se da do danas tržište privatne sigurnosti vrijedi oko $100

milijardi, a očekivanja su da će se ta vrijednost udvostruči do 2010.
godine.10 U nekim zemljama javni i privatni troškovi za usluge privatnih
sigurnosnih kompanija već se procjenjuju na jednu trećinu, a u nekim
slučajevima i na 100% vrijednosti regularnih snaga. Neke od većih
sigurnosnih kompanija imale su ugovor vrijedan nekoliko stotina
miliona američkih dolara.11 U kriznim područjima kao što su Alžir i
Kolumbija privatni sektor troši na sigurnost skoro 9% operativnih
troškova.12 Kada su u pitanju privatne kompanije aktivne u pružanju
međunarodnih vojnih i sigurnosnih usluga, njihovi uposlenici
osiguravaju ne samo logističku, infrastrukturnu i podršku u ljudstvu
nego i po potrebi teškom opremom koja uključuje ratne avione, tenkove
i artiljeriju.13
8
Daniel Berger, „The other army“, The New York Times od 14.08.2005, više od
25.000 vojnika koji rade za privatne kompanije u junu 2005. godine. Pogledati i:
Christine Holmquist, Private Security Companies. The Case for Regulation, SIPRI
Policy Paper No.9, Stockholm, January 2005, p.1.
9
Holmquist, footnote 22, p.1.
10
Singer, footnote 20, p. 78.
11
12
13
Takav je slučaj u Angoli, pogledati: Singer footnote 20, p. 10, sa referencom na Al
Ventera „Out of state and non-state Actors Keep Africa Down“ Janes' Intelligence
Review, 11 (01.05.99).
8
Porast važnosti privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija

na međunarodnoj sceni
Sve veća važnost privatnih vojnih i sigurnosnih službi na međunarodnoj
sceni većim dijelom je rezultat završetka Hladnog rata koji je ostavio
razne vakuume u regionalnim snagama i doveo do totalne ili djelimične
dezintegracije država što se pokazalo kao etnički i politički nestabilno.
Broj takozvanih „propalih država“, „država koje propadaju“ ili „slabih
država“ povećao se, tj. zemlje u kojima vladine ili administrativne
strukture ili snage prava i reda ne postoje ili su potpuno neadekvatne i
gdje je državni „monopol nad upotrebom sile“ doveden u pitanje u
određenim regijama ili čak u čitavoj zemlji.
Diskusija o privatizaciji sigurnosti razvila se u zapadnim demokratijama

u vezi sa razvijanjem formacija svoje vojske ili policije u ratnim ili
kriznim područjima, kada su razne regionalne organizacije kao i
određene države, uprkos očitim rizicima intervenirale pod komandom
UN-a, u pokušaju da uspostave minimum reda ili da preveniraju
humanitarnu katastrofu (npr. Somalija 1992, BiH 1992-1995, Liberija
1994. godine). Teškoće u ocjenjivanju rizika od eskalacije uključene u
mirovne operacije (održavanje mira, izgradnja mira, humanitarne
intervencije), kao i sve više zabrinjavajući demokratski principi u
zapadnim društvima, posebno kad su mediji u pitanju, doveli su do
restriktivnijih formulacija zakonskih potreba za razvoj vladinih vojnih ili
policijskih snaga. Činjenica je da sada i vladine agencije, nadnacionalne
organizacije i nevladine organizacije traže posebnu zaštitu za svoje
zaposlenike koje šalju u područje gdje zemlje u koje su poslani ne mogu
osigurati zakon i red. Takav zahtjev također su postavile privatne
kompanije koje se bave pružanjem usluga na vojnom i sigurnosnom
polju. Mora se imati na umu da su statistike za pojedine zemlje
ograničene na vojne žrtve, a smrtni slučajevi usljed drugih okolnosti ne
ulaze u zvanični izvještaj.
Sve veći značaj privatnih i vojnih sigurnosnih kompanija može se

pripisati činjenici da su se na kraju rata velike sile povukle iz unutranjih
konflikata. U nedostatku državne podrške fragmentirane grupe uključene
u civilne ratove obično nisu imale potrebno znanje neophodno za
rukovanje i održavanje modernog naoružanja tako da se pribjegavalo
privatnim vojnim organizacijama.
9
10
II
PRIVATNA SIGURNOST I NJENI SUBJEKTI
Privatizacija sigurnosti
Država je ta koja ima monopol nad legitimnim korištenjem sile i samo

ona pruža sigurnost, odgovorna je za pružanje unutrašnje sigurnosti i za
odbranu od prijetnji izvana. Međutim, u posljednjih nekoliko godina,
događanja na svjetskoj sceni i val unutrašnjih sukoba u prvi plan izbacili
su novi fenomen poznat pod nazivom privatizacija sigurnosnih funkcija,
odnosno sigurnosnog sektora. Privatni sigurnosni sektor sve više dobiva
ulogu koja je tradicionalno pripadala državnim organima sigurnosti.
Bolje rečeno, neki su se nedržavni akteri sigurnosti (ponovo) pojavili na
sceni i oni se stavljaju pred izazov tradicionalnog oblika demokratske
kontrole sektora sigurnosti.
Od devedesetih godina došlo je do ekspanzije privatne sigurnosti i

vojnih preduzeća. Većina autora koja se bave ovom prolematikom slaže
se da se sektor privatne sigurnosti može podijeliti u tri osnovne grupe:
plaćenici, privatne vojne kompanije i privatne sigurnosne kompanije.
Dijelimo mišljenje autora kada je u pitanju ova podjela, s tim što
smatramo da bi ovoj podjeli trebali dodati i privatnog detektiva. U
savremenim društvima, danas, privatni detektiv sve više dobija na
značaju i uveliko doprinosi ljudskoj sigurnosti. Isto tako, je važno da se
uspostavi njihova demokratska kontrola koja neće dopustiti zloupotrebu
ovog sektora u neke druge svrhe.
11
Funkcije i opasnosti privatnih sigurnosnih i vojnih

kompanija
Uglavnom zemlje koje su izašle iz rata ili takozvane propale države kao
i zemlje u tranziciji obično se nalaze u iskušenju da se odreknu jednog
dijela sigurnosti i oslone se na privatne sigurnosne kompanije i vojne
kompanije kao novi segment pružanja sigurnosnih usluga u društvu.
Obično to rade da bi nadoknadili nedostatak adekvatne vojne obuke i
snage, jer su u nemogućnosti da pruže sigurnost svim građanima,
odnosno grupama, ili ne žele zadržati monopol države nad nasiljem kako
bi se proveo pravi demokratski nadzor nad njihovim sektorom sigurnosti
ili se suočavaju sa sukobom unutar države.
Pod takvim okolnostima korištenje privatnih vojno-sigurnosnih

kompanija može se doimati, kratkoročno, kao pozitivno, posebno u
smislu poboljšanja profesionalnih sposobnosti u zemlji i sposobnosti
obuke, a čak ponekad i u smislu povećane samopouzdanosti. Međutim,
negativna posljedica na proces demokratizacije može biti visoka i
višestrana, posebno ako država nije izgradila mehanizam nadzora
privatnih sigurnosnih i vojnih kompanija.
Javnost i demokratski izabrane institucije, prije svega parlamenti države

"primaoca", imaju potrebu za adekvatnim i djelotvornim mehanizmima14
vršenja nadzora i demokratske kontrole ne samo nad njihovim
sigurnosnim strukturama na razini države nego i nad unajmljenim
privatnim vojnim i sigurnosnim snagama.
14
Interparlamentarna unija i Centar za demokratsku kontrolu nad oružanim snagama -
Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, 2003, str. 89.
12
Parlamentarna kontrola sektora privatne sigurnosti15

Zbog sve većeg značaja i širenja aktera privatnih sigurnosnih i vojnih
kompanija sve više postaje značajno da demokratske institucije, posebno
parlament, osiguraju minimalne standarde nadzora i kontrole nad tim
akterima u sektoru sigurnosti. U suprotnom, osnovni demokratski
principi bili bi dovedeni u opasnost.
Vršenje nadzora i demokratske kontrole privatne sigurnosti u isključivoj

je nadležnosti države, odnosno parlamenta. Kontrolu privatnog sektora
sigurnosti parlamentarci mogu vršiti putem niza mehanizama:
Zakonodavstvo
Utvrditi da li je vaša država strana u Međunarodnoj konvenciji protiv
unajmljivanja, korištenja, finansiranja i obuke plaćenika iz 1989.
godine i da li je donijela odgovarajuće i zadovoljavajuće zakone, i
Provjeriti da li postoji zakonski okvir kojim se reguliraju privatne
sigurnosne i vojne kompanije i da li su u skladu sa evropskim
standardima.
Poštivanje normi i embarga na naoružanje

Kako privatne zaštitarske i vojne kompanije djeluju u inozemstvu u
regijama zahvaćenim sukobom, one podstiču svoj parlament da
provjeri da li aktivnosti privatnih i vojnih zaštitarskih kompanija u
zemlji djeluju u skladu sa državnom strategijom sigurnosti kao i sa
vanjskom politikom i relevantnim međunarodnim propisima,
normama i rezolucijama.
Osigurati putem zakona da privatnim sigurnosnim i vojnim
kompanijma NIJE dopušteno da djeluju u regionima i zemljama
koje podliježu embargu na uvoz naoružanja.
Transparentnost
Voditi računa o tome da nijednoj stranoj privatnoj sigurnosnoj i
vojnoj kompaniji nije dopušteno da djeluje na vašoj državnoj
teritoriji bez prethodnog odobrenja parlamenta, čak i kada djeluje na
zahtjev ili uz saglasnost vlade.
15
Interparlamentarna unija i Centar za demokratsku kontrolu nad oružanim snagama -
Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti, 2003, str. 92.
13
Voditi računa o tome da je vladin budžet za privatne sigurnosne i

vojne kompanije i njihove aktivnosti pod nadzorom parlamenta.
Odgovornost
Voditi računa da je vlada odgovorna parlamentu za sve aktivnosti
privatnih sigurnosnih i vojnih firmi, i zakonski i u praksi, kod kuće i
u inozemstvu.
14
Privatne sigurnsone kompanije (PSC)
Privatne sigurnosne kompanije (PSC) pružaju usluge u cilju zaštite

preduzeća i imovine, te time doprinose suzbijanju kriminala. Kao takve,
privatne sigurnosne kompanije postoje svugdje u svijetu, ali najnoviji
trendovi pokazuju da je njihova upotreba porasla, posebno u regionima u
kojima je trajao ili izbio sukob, gdje preduzeća osjećaju potrebu za
većom zaštitom od one koju države mogu pružiti. Za njih se vjeruje da
ih više zanima zaštita imovine i osoblja nego vojna strana sukoba. U
praksi, međutim, vrlo često firme kombiniraju vojnu i zaštitarsku stranu
jer su obje jednako važne i neophodne u regionima. Time se zamagljuje
linija između privatne vojske i sigurnosnih kompanija.
Tržište privatnih sigurnosnih kompanija mnogo je veće i generalno

mnogo otvorenije od tržišta privatnih vojnih kompanija. PSC su profitne
organizacije koje pružaju profesionalne usluge vezane za unutrašnju
sigurnost i zaštitu. Većina PSC su manje kompanije koje se većim
dijelom bave prevencijom kriminala i osiguravanjem javnog reda,
pružanjem usluga zaštite pravnim i fizičkim licima. U nekim zemljama
kao SAD, UK, Izrael, Njemačka, Rusija, Južna Afrika, i Filipinima broj
domaćih PSA i njihov budžet prevazilazi budžete državnih agencija.16
(SAD 3:1, Njemačka 1,5:1, Amerika troši 2,5 više sredstava na PSC,
Južna Afrika ima 10 puta veći omjer osoblja u PSC nego državnim
službama). Manji broj PSC organiziran je u velike kompanije koje dijele
iste korporativne atribute i komandne strukture, posebno one kompanije
koje teže nekim stranim ugovorima.
Premda termin „privatne sigurnosne kompanije“ ne postoji u postojećoj

međunarodnoj konvenciji, taj se termin koristi u mnogim zemljama.
Generalno privatne sigurnosne kompanije mogu se definisati kao
„registrovana civilna kompanija specijalizirana u osiguravanju
komercijalnih usluga domaćim i stranim licima koja žele zaštititi
privatnu ili industrijsku imovinu u okviru postojećeg zakona“.
16
D. Isenberg, A fistful of contractors: The Case for a Pragmatic Assessment of Private
Military Companies in Iraq, BASIC Reserach Report 2004 of the British American
Security Information Council, September 2004.
15
Privatne sigurnosne agencije možemo podijeliti na sljedeće kategorije:
• Stražarski sektor – to je najveća i najvidljivija komponenta.

Regije sa najvećim stepenom kriminala i sa velikim brojem
kompanija imaju i najveći broj privatnih sigurnosnih kompanija,
a njihovi se poslovi odnose i na urbana i na ruralna područja. U
ovaj su sektor uključene patrole na aerodromima, poslovnim
zgradama, tržnim centrima, sportskim centrima, željezničkim i
autobuskim stanicama, parkinzima, itd.
• Sektor tehničke zaštite – podrazumijeva razne sisteme tehničke

zaštite. Neki od tih sistema vezani su za instaliranje alarma,
uređaja za brze reakcije, zaštite, kontrole pristupa, detektiranje
nekih uređaja i sl. Zaštitari vrše svoj posao putem prenosnih
uređaja za praćenje senzora i opreme za praćenje. Ovaj se sektor
može ponekad preklapati sa stražarskim sektorom.
• Sektor za istrage i risk management – najmanji je i on

objedinjuje privatne istražitelje čije se aktivnosti kreću od onih
opasnih do manje opasnih, od tragičnih do komičnih; servisi za
svjedoke, privatna i poslovna špijuniranja, VIP pratnja. Privatni
istražitelji imaju veoma različite uloge u prevenciji i detekciji
kriminala, od tajnih zadataka do nadgledanja, od prevara sa
osiguranjima do sitnih krađa u supermarketima. Risk
menagement sektor je najmanje vidljiv od svih sektora i
vjerovatno najproblematičniji i potencijalno najopasniji za
državu.
Osim spomenutog, djelotvornost privatnih sigurnosnih kompanija mora

se uzeti u obzir. Dok su u zapadnim zemljama aktivnosti privatnih
sigurnosnih kompanija generalno uključene u legitimne aktivnosti, u
mnogim područjima istočne Evrope PSC često imaju blisku saradnju sa
kriminalnim grupama. Dobar je primjer Rumunija, gdje djeluje preko
160 privatnih sigurnosnih agencija, a većinu njih vodi bivše osoblje
obavještajnih vojnih službi. U Rusiji danas postoji 12.000 privatnih
sigurnosnih firmi ili sigurnosnih servisa koji su registrovani i koji
upošljavaju preko 120.000 osoblja, uglavnom onih ljudi koji su ranije
16
radili za KGB, GRU i bivše sovjetske vojske.17 Za većinu tih kompanija

smatra se da su povezane sa ruskom mafijom.
Potreba za uslugama privatnih sigurnosnih agencija povećava se kao

rezultat ekonomskih, demografskih i političkih promjena što dovodi do
veće polarizacije društva.
Istovremeno, državni i javni autoriteti odbijaju direktnu odgovornost u

osiguravanju javne sigurnosti. Da bi osigurali maksimalnu fleksibilnost i
efektivnost, te se funkcije u sve većem broju prenose na privatne
sigurnosne kompanije. U nekim zemljama biznismeni, vlasnici zgrada i
zajednice više se pouzdaju u privatne sigurnosne agencije nego u
državnu policiju iz straha od kriminala, smanjenja broja policajaca i
sumnji u efektivnost pravnog sistema. Zbog toga su privatne sigurnosne
kompanije odgovorne za osiguravanje javne sigurnosti (javnog reda i
mira) i zaštite javne i privatne imovine na raznim lokacijama,
uključujući i područja visokog rizika kao što su nuklearne elektrane,
hidrocentrale, banke, razna energetska postrojenja, ambasade i
aerodromi. U zemljama razvijene demokratije privatne sigurnosne
kompanije sve više operiraju i u zatvorima, na parkinzima, pružaju
usluge zaštite svjedoka i zaštite u sudnicama, na javnim događanjima,
rade kao pratnja u transportima visokog rizika, kao npr. prevoz
zatvorenika, gasa, hemikalija i nukleranog otpada. U Australiji privatna
pratnja sve češće čuva mentalne bolesnike, patrolira u vojnim bazama i
gradskim centrima, kao i u imigrantskim centrima. Potreba za privatnim
osiguranjem povećala se za 10 % u SAD-u nakon napada 11. septembra
2004. godine, i za pola od toga u Evropi.
Konfederacija sigurnosnih servisa 1999. godine procijenila je da postoji

više od 500.000 zaštitara koji rade za 10.000 kompanija specijaliziranih
za nadzor industrijskih zona, ureda, javnih zgrada, prodavnica,
aerodroma, transporta novca, kao i zaštite pojedinaca i kuća u zemljama
17
Prema D. Sheareru, „ Privatne vojske i i vojne intervencije“, str. 24-26, Rusija tokom
1997. imala je 4500 kompanija koje su upošljavale između 155.000 i milion ljudi.
Vidjeti također i: V.Volkov, „Sigurnost kao privatni biznis: preobražaj ruskih
ministarstava i njihove institucionalne posljedice“, u: V. Bonnel i T.Gold, „The
Enterpreneurs of Europe and Asia: Patterns of Business Development in Russia,
Eastern Europe and China», London, M.E. Sharpe, 2001.
17
članicama Evropske unije.18 Danas kada istočne zemlje ulaze u EU, taj
se broj može i udvostručiti i to ako se ne uzmu u obzir agenti „iz
sjene“.19 Studija naručena 2005. godine koju je uradila nevladina
organizacija Saferworld (UK) u saradnji sa lokalnim organizacijama
civilnog društva otkrila je da trenutno ima oko 200.000 privatnih radnika
sigurnosti koji rade širom regiona jugoistočne Evrope.20 U općem smislu
otkriveno je da sektor privatne sigurnosti predstavlja dodatni nivo
sigurnosti pored onog koju nude državne sigurnosne strukture; a koji
klijenti očigledno spremno prihvataju i smatraju dragocjenim.
Na jedinstvenom tržištu dobara, kapitala i ljudi kompanije koje djeluju u

zemljama koje su loše regulisane mogu nametati svoj posao gdje god
žele, a postoji i rastući problem loših standarda s obzirom da se tržište
dijeli na javno natjecanje i privatni sigurnosni sektor koji se širi i
predstavlja 35 % tržišta u većini zemalja. Unatoč osjetljivoj prirodi
takvih službi, klijenti i vlast još uvijek koriste principe dodjele ugovora,
najlošijim ponuđivačima, što kasnije dovodi do lošeg kvaliteta usluga.
Godinama se to događa i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je

Radnička istraživačka asocijacija procijenila da jedan do dva miliona
ljudi redovno ili povremeno rade u industriji privatne sigurnosti.
Samoregulacija se pokazala kao neadekvatna kad je riječ i o zaštiti i o
podizanju standarda industrije. To je imalo loš efekt na kvalitetne
kompanije koje se trude održavati standarde, imaju konstantno slabu
vrijednost na natječajima za ugovore, zbog beskrupuloznih uposlenika
koji se ili slabo ili nikako ne pridržavaju standarda. Čak i aviokompanije
traže jeftinu radnu snagu pošto im je rečeno da plaćaju zaštitu
aerodroma. Kao rezultat toga, odgovorni za pregledavanje putnika imaju
slab ili nikakv trening, slabo su plaćeni i uglavnom napuštaju taj posao
čim dobiju bolju priliku. Ispostavilo se da jedna od vodećih kompanija
18
Konfederacija evropskih sigurnosnih servisa-CoESS. Report, Berlinska konferencija,
Zajednička deklaracija o obostranom prepoznavanju CoESS i UNI Evrope i društveni
dijalog. Berlin, 10. juni 1999. godine.
19
Za listu zemalja članica CoESS vidi: Konfederacija evropskih sigurnosnih servisa –
CoESS. Godišnji izvještaj 2003.
20
SALW and Private Security Companies in South East Europe, International Alert-
Saferworld-SEESAC, 2005. Ovaj izvještaj daje komparativnu studiju vođenja i
pravnog regulisanja preduzeća u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj,
Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori (uključujući i Kosovo) i Rumuniji.
18
ima falsificirane podatke, da upošljava bivše osuđenike i ilegalne

imigrante i uposlenicima osigurava potrebne rezultate testova.21
Domaća industrija privatnih sigurnosnih kompanija veoma je

neregulisana, a osim toga često upošljava slabo utrenirane i neadekvatno
ispitane uposlenike.22 U Velikoj Britaniji neke privatne sigurnosne
kompanije stvaraju veći osjećaj straha među onima koji bi trebali biti
pod zaštitom zbog konfuzije vezane za povezanost, u odgovornosti
između privatnih kompanija i policije, i to prouzrokuje suprotstavljanja
između policije i PSC.23 U Južnoj Africi PSC su optužene za
neregularno ponašanje i njihove su usluge preskupe čak i za one kojima
je zaštita najpotrebnija.24 Kao prvi korak u dužem procesu poboljšanja
standarda ove industrije širom jugoistočne Evrope u Sarajevu je 2006.
godine pokrenut Sarajevski proces Samoregulacija privatne sigurnosti u
BiH. U ovom su procesu privatne sigurnosne kompanije, bosansko-
hercegovačke vlasti, grupe klijenata i međunarodne organizacije
predvođene Centrom za sigurnosne studije, SEESAC-om i Saferworld iz
Londona, razradile, a kasnije usvojile Smjernice za PSC i Smjernice za
klijente po pitanju angažiranja PSC.
Teško je doći do statistika u industriji zbog toga što je teško definirati

posao i zbog toga što mnogo ljudi u tom poslu radi privremeno, ali
najveća prepreka za regulaciju je nedostatak političke volje. U Pakistanu
policija daje dozvole za rad tek nakon obavljenog treninga, ali to je
rijedak primjer inicijative. Belgija je usvojila zakon još 1930-ih i tim
zakonom je preveniran porast privatne policije, a Njemačka regulira te
agencije na najstriktniji način u cijeloj Evropi. U Belgiji aplikanti koji
žele raditi u ovom sektoru moraju proći razne provjere i moraju pohađati
adekvatan trening. Zakonom je zabranjeno da osiguranje daje bilo kakva
naređenja javnosti i nisu im dopuštene intervencije u prepirkama.
21
Pogledaj: B. James, “Doubts Rise About Guards-for-Hire”, International Herald
Tribune, 10. januar 2002.
22
U Sjedinjenim Državama gdje je milion i više zaposlenih u osiguravanju, a većina
njih je nelicencirana, netrenirana i nisu pravilno ispitani. Vidi: «Private security guards
are Homeland's weak link», USA TODAY, 23. januar 2003, dostupno na www.
usatoday.com/news/nation/2003-01-22-security.cover_x.htm.
23
J. Gallagher, “Anti-Social Security”, New Statesman and Society, No8, 31. mart
1995, p. 21-22.
24
“Behind the Razor Wire”, Economist, No.350, 16. januar 1999, p. 42.
19
Savremeni oblici pružanja usluga PSC
Privatne sigurnosne kompanije djeluju širom svijeta, a isto tako imaju

širok dijapazon pružanja usluga svojim klijentima. Neki od primjera
usluga privatnih sigurnosnih kompanija su:
Stručno savjetovanje: Britanska Control Risks Group i afrički

Research and Analysis na Filipinima za potrebe vlade rade
analize rizika i sigurnosti za zemljište koje je minirano, te
zemljišta koja mogu biti bogata nekim prirodnim resursom.
Obuka: Dobar primjer gdje agencija pruža obuku lokalnim

sigurnosnim snagama je agencija O'Gara u Saudijskoj Arabiji.
Isto tako malezijski TASK International pruža obuku lokalnoj
policiji o oslobađanju talaca, zaštiti ljudi i infrastrukture.
Obavještajna djelatnost: Ujedinjeni narodi u Istočnom Timuru

angažirali su privatne detektive kako bi im pomogli u tranziciji
UN administracije na tom području. Ovim pristupom UN je želio
dobiti informacije sa terena kako bi se u samoj analizi za
tranziciju mogli dobiti najveći rizici i prijetnje. Ove aktivnosti
sprovela je britanska kompanija Northbridge Service Group, koja
u svom sastavu ima bivše zaposlenike CIA i SAS-a.
Osiguranje ključnih lokacija i glavnih ureda: Ovu vrstu zaštite

većinom rade ljudi pod oružjem i u američkom slučaju uvijek su
državljani Amerike. Oni čuvaju i štite američke misije širom
svijeta. Osoblje Intercom Security u Liberiji štiti američku
misiju, a radi se o osobama koje su bile regularni vojnici SAD-a
u Bagdadu. Američka kompanija Blackwater štiti glavni ured
šefa administracije u Iraku.
Zaštita visokorizičnih objekata i postrojenja: U Kolumbiji,

britanski Petroleum je zajednički angažirao PSC i kolumbijske
vojne snage da čuvaju i štite naftovode i gasovode. Erinys
kompanija je potpisala ugovor o čuvanju i zaštiti naftovoda u
Iraku, zajedno sa engleskom Hart Group kompanijom. Oni
zapošljavju 14.000 Iračana, koji zajedno sa engleskom vojskom
čuvaju naftovode i naftna postrojenja.
20
Osiguranje konvoja humanitarne pomoći i prevoza roba

visoke vrijednosti: Britanska Control Risks Group koristi bivše
specijalce i SAS pripadnike kako bi na što sigurniji način
distribuirali irački novac po cijeloj zemlji. Armor Group pruža
usluge međunarodnim organizacijama, NGO, UN agencijama,
ECHO, USAID, vladama UK, SAD-a i Švicarske.
Lična sigurnost za VIP osobe: Najbolji primjer pružanja

sigurnosti VIP osobama od PSC je Afganistan, gdje kompanija
DynCorp pruža ličnu sigurnost predsjedniku Karzaiu i osobama
u afganistanskoj vladi. Blackwater Security Consulting pruža
usluge sigurnosti VIP osoblju iračke vlade. O'Gara štiti
kraljevsku porodicu u Saudijskoj Arabiji. Američki Kroll Inc i
britanski Global Risk Strategies International štiti USAID i UN
u Iraku, dok Control Risiks pruža usluge sigurnosti biznismenima
koji djeluju na području Iraka. Američka Steele Foundation je
peta u svijetu kompanija i trenutno djeluje na prostoru 20 država,
a u iskustvo im ide i pružanje lične zaštite Haitianu, predsjedniku
Aristide.
Usluge privatne sigurnosti

PSC PMC
Privatne sigurnosne kompanije Privatne vojne kompanije
Zaštita objekata Vojni trening
Zaštita transporta Vojno-obavještajni rad
Zaštita misija i VIP osoba Borbene operacije
Armor Group MPRI
Wackenhut Sandline International
Gurkha Security Guards Blackwater
21
Privatne vojne sigurnosne kompanije

Privatne vojne sigurnosne kompanije predstavljaju vrstu modernih i
korporacijskih "plaćenika". Kao takve, one rade za profit, to jeste
pružaju vojne usluge i obuku ili, još konkretnije, sudjeluju u borbi,
odnosno obavljaju vrlo rizične i opasne borbene i neborbene zadatke.
Međutim, sa pravnog stajališta, one se ne uklapaju u usku definiciju
plaćeničkih snaga jer se obično sastoje od penzionisanog vojnog osoblja
koje više nije aktivno u snagama sigurnosti. Privatne vojne kompanije
nude širok dijapazon usluga od borbene i operativne podrške ili savjeta i
obuke do nabavke naoružanja, prikupljanja obavještajnih podataka ili
spašavanja talaca, itd. Bez obzira na vrste usluga koje pružaju njihova je
zajednička karakteristika da djeluju na zahtjev vlade, posebno u vrijeme
sukoba ili u toku poslijeratne rekonstrukcije.
Primjer takve privatne vojne kompanije je MPRI (Military Professional

Resources Incerporated) iz SAD-a. To je profesionalna firma koja pruža
usluge i sklapa ugovore u vezi sa odbranom, sa fokusom na podršku i
pomoć u pitanjima odbrane, kao što je stručnost u provođenju zakona i
razvoj vodstva. MPRI su formirali vojni oficiri višeg ranga 1988. godine
i nju još uvijek uglavnom vode bivši vojni oficiri.
Realizaciju Programa vojne stabilizacije MPRI je vršio i u Bosni i

Hercegovini. Ovaj program nazvan „Opremi i obuči“ odobren je u US
State Departmentu u januaru 1996. godine. Kongres SAD-a je iz
programa smanjenja opreme osigurao iz vlastitog viška opremu vrijednu
oko stotinu miliona dolara za Federaciju BiH. Administracija SAD-a
tražila je međunarodnu pomoć (od islamskih zemalja, Njemačke,
Austrije, Mađarske, i dr.) za program „Opremi i obuči“ i bila je oslonac
u osiguranju finansijskih sredstava i opreme, i to: 152 miliona dolara od
prijateljskih sredstava u novcu i 162 miliona dolara u opremi. Pored
navedenih sredstava SAD su posebnim sredstvima finansirale IMET
Program (Međunarodni program obuke) i avijacijsku obuku, obuku na
helikopterima UH – 1H.
22
Plaćenici
Plaćenici su dio relativno starog vremen iza nas. Najnoviji sukobi
dokazali su da se plaćenici mogu još uvijek naći u mnogim dijelovima
svijeta.
Definicija plaćenika data je u članu 1. Međunarodne konvencije protiv

unajmljivanja, korištenja, finansiranja i obuke plaćenika koju je
Generalna skupština donijela rezolucijom 44/34 od 4. decembra 1989.
godine. Konvencija je stupila na snagu 20. oktobra 2001. godine, ali ju
je svega mali broj zemalja do sada ratificirao. Konvencija objašnjava
definiciju sadržanu u članu 47. Dodatnog protokola Ženevske
konvencije iz 1949. godine (posebno u odnosu na one osobe koje su
specijalno unajmljene da sudjeluju u zajednički planiranim djelima
nasilja u cilju zbacivanja vlade ili podrivanja na bilo koji drugi način
ustavnog poretka države i njenog teritorijalnog integriteta).
"Član 1. - u smislu sadašnje Konvencije ovako definiše plaćenika:
1. Plaćenikom se smatra svaka osoba koja je: (a) posebno

unajmljena u zemlji ili inostranstvu da se bori u oružanom sukobu, (b)
motivirana je da sudjeluje u neprijateljstvima uglavnom iz želje za
stjecanjem osobne dobiti i kojoj je, ustvari, obećano od strane ili u ime
te strane u sukobu, da će primiti materijalnu nadoknadu u znatnom
iznosu preko obećanog ili plaćenog borcima sličnog ranga i funkcija u
oružanim snagama te strane, (c) koja nije državljanin te strane u
sukobu, niti ima prebivalište na teritoriji koju kontrolira strana u
sukobu, (d) koja nije pripadnik oružanih snaga strane u sukobu, i (e)
koja nije upućena od strane države koja nije strana u sukobu na
službenu dužnost kao pripadnik njenih oružanih snaga;
2. Plaćenikom se također smatra svaka osoba koja je u svakoj

drugoj situaciji: (a) posebno unajmljena u zemlji ili inostranstvu u
cilju sudjelovanja u zajednički planiranim djelima nasilja u cilju: (i)
zbacivanja vlade ili na drugi način podrivanja ustavnog poretka
države, (ii) podrivanja teritorijalnog integriteta države; (b) motivirana
je da u tome sudjeluje uglavnom iz želje za stjecanjem osobne dobiti i
koja je podstaknuta obećanjem ili plaćanjem materijalne nadoknade,
(c) koja nije državljanin te strane u sukobu, niti ima prebivalište na
teritoriji države protiv koje je takvo djelo usmjereno, (d) koja nije
23
upućena od strane države na službenu dužnost, i (e) nije pripadnik

oružanih snaga strane na čijoj je teritoriji to djelo urađeno.
U smislu Međunarodne konvencije ozbiljno djelo počinila je svaka

osoba koja unajmljuje, koristi, finansira ili obučava plaćenike ili
pokušava počiniti takvo djelo ili je saučesnik u takvim djelima ili
pokušajima. Međutim, postoje slučajevi u kojima vlada unajmljuje
strane vojne stručnjake za specijalne zadatke (jet pilote, protuterorističke
operacije, itd.).
Specijalni izvjestitelj o Konvenciji protiv unajmljivanja plaćenika, pri

UN Komisiji o ljudskim pravima, preporučuje u svom izvještaju da bi
"Generalna skupština trebala ponoviti svoj poziv svim državama koje još
nisu strana u Konvenciji da je ratificiraju ili da joj pristupe. Istodobno bi
trebala pozvati zemlje članice da pregledaju svoje zakone kako bi ih
uskladili sa Konvencijom" (stav 70).
24
III
MEĐUNARODNO PRAVO I PRIVATNA SIGURNOST
Međunarodno pravo ne regulira eksplicitno aktivnosti privatnih

sigurnosnih kompanija u konfliktnim područjima. Postoje specifične
norme u međunarodnom pravu i to samo u vezi sa pitanjem plaćenih
vojnika (plaćenika). Ono što je značajno, u svakom slučaju, jesu opća
pravila međunarodnog prava, međunarodnog humanitarnog prava i u
nekim slučajevima zakona o ljudskim pravima. Na kraju, zakon o
neutralnosti definira određene obaveze neutralnih država.
Opći principi međunarodnog prava u vezi sa plaćeništvom

Prema općoj zabrani upotrebe sile, koja se ogleda u Članu 2, paragraf 4.
UN Povelje, države moraju štititi svoje međunarodne odnose od prijetnje
upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo
koje države, ili u slučaju neslaganja sa ciljevima Ujedinjenih naroda.
Izuzetak je kolektivna ili individualna samoodbrana (Član 51. UN
povelje) ili rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, poglavlje VII UN povelje.
Kako je već spomenuto, Deklaracija o prijateljskim odnosima UN-a iz

1970. godine govori o tome da je svaka država obavezna suzdržati se od
organiziranja i ohrabrivanja neregularnih snaga ili oružanih skupina,
uključujući i plaćenike, ili napada na teritoriju drugih država. Države ne
bi smjele prekršiti zabranu upotrebe sile i obavezu o ne-interveniranju,
bilo u slučaju njihovih oružanih snaga ili kroz korištenje usluga
privatnih sigurnosnih kompanija.
25
Član 47. Dodatnog protokola iz 1977. god.

Međunarodno humanitarno pravo sadrži samo jednu odredbu koja se tiče
plaćeničkih aktivnosti25, to je Član 47. prvog Dodatnog protokola iz
1977. godine(API).26 Dodatni protokol 1. ratificirao je veliki broj država.
Kao što je jasno već iz prvog paragrafa člana 47. Dodatnog protokola 1.
ne zabranjuje se plaćenička služba, iako su posebno afričke zemlje
tražile da bude drugačije u toku pregovora o protokolu. U svakom
slučaju, na osnovu člana 47. AP1 plaćenicima može biti odbijen
privilegirani status boraca ili ratnih zarobljenika. Dakle, plaćenike, za
razliku od vojnika i ratnih zarobljenika, mogu krivično goniti
suprotstavljene zemlje zbog uzimanja udjela u međunarodnom vojnom
konfliktu.
U svakom slučaju, zemlja nije obavezna osporavati status ratnog

zarobljenika; plaćenici jednostavno nemaju pravo na takav status. U
slučajevima kada je odbijen zahtjev za status ratnog zarobljenika
plaćenicima, oni i dalje nisu potpuno nezaštićeni. U skladu sa članom
75. AP1 oni imaju minimalnu zaštitu koja ima karakter uobičajenog
međunarodnog prava.
Značaj člana 47. u praksi je neprikosnoven. U paragrafu 2. lista od šest

kumulativnih definicija toliko je restriktivna da je teško dokazati da
zaposleni u privatnim sigurnosnim kompanijama odgovaraju takvom
25
Član je nazvan „Plaćenici“ i određeno je sljedeće:
1. Plaćenici nemaju pravo da budu borci ili ratni zarobljenici,
2. Plaćenik je svaka osoba koja
a) je regrutovana na lokalnom ili na širem nivou sa ciljem borbe u oružanim
sukobima,
b) u principu zauzima aktivno učešće u ratovima,
c) je motivirana za učestvovanje u ratovima, prvenstveno zbog želje za
privatnom koristi, tačnije kojima je obećano, od ili u ime jedne strane koja je u
ratu, da će dobiti materijalnu kompenzaciju,
d) nije niti državljanin strane koja je u konfliktu, ili stanovnik teritorije
kontrolirane od strane u konfliktu,
e) nije član vojnih snaga u konfliktu, i
f) nije poslan od strane države koja nije uključena od države koja ima službenu
dužnost kao članica oružanih snaga zaraćene zemlje.
26
Dodatni protokol od 8. juna 1977. god. na Ženevsku konvenciju iz 12. avgusta 1949.
godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol 1- sa aneksima)
26
opisu. Većina privatnih vojnih kompanija upravo nudi vojne servise, ali
rijetko su direktno uključeni u neprijateljstva. Konačno, po definiciji,
državljani zemlje u konfliktu ne mogu se smatrati plaćenicima. Tačnije,
mora se uzeti u obzir činjenica da samo mali broj zaposlenih u privatnim
sigurnosnim kompanijama, a koji su uključeni u vojne funkcije i koji su
aktivni u konfliktnim situacijama, može biti kvalifikovan kao plaćenik.
Relevantni instrumenti UN-a i regionalnih organizacija

Debata u Ujedinjenim narodima o plaćenicima u osnovi se povlači kao
posljedica postkolonijalnog iskustva. Tokom perioda dekolonijalizacije
nekoliko zemalja, koje su svojim režimima težile nezavisnosti, imale su
direktnu prijetnju od plaćeničkih snaga. Zbog takvih iskustava UN je
pokušao spriječiti takve plaćeničke operacije protiv legitimnih vlada i
njihovih određenja.
Generalna skupština UN-a, 1970. godine, usvojila je Deklaraciju

prijateljskih odnosa 2625 (XXV) koja se tiče principa međunarodnog
prava vezanog za odnose i saradnju između država. Premda ova
deklaracija nije formalno obavezujuća, ona se smatra jednim od
fundamentalnijih dokumenata UN-a koji se odnosi na interpretaciju
Povelje. Prvi princip ove deklaracije odnosi se na zabranu upotrebe sile i
spada pod opće međunarodno pravo. Tim je principom određeno da
svaka prijetnja ili upotreba sile protiv teritorijalnog integriteta ili
političke neovisnosti države nije u skladu sa ciljevima Ujedinjenih
naroda.
Jedan od propisa glasi:
„Svaka država obavezna se suzdržati od organiziranja ili poticanja

organiziranja neregularnih snaga ili oružanih grupacija uključujući
plaćenike, niti napade na druge države.“
Deklaracija iz 1970. godine, dakle, obavezuje države da ne koriste

plaćenike protiv teritorijalnog integriteta ili nezavisnosti drugih država.
Eksplicitna napomena o plaćeničkim službama, od Generalne skupštine
UN-a, predstavlja novi način u međunarodnom nošenju sa plaćeništvom
27
zbog toga što se međunarodno pravo nikada prije nije suočavalo sa tom
tematikom. U svakom slučaju, deklaracijom nije definirano šta se
podrazumijeva pod „neregularnim grupama i oružanim skupinama“.
Afrička unija AU (bivša Organizacija afriče unije, OUA), 3. jula 1977.

godina usvojila je Konvenciju za eliminiranje plaćeništva u Africi. Član
1. paragraf 1. ove konvencije definira termin plaćeništvo, skoro od riječi
do riječi isto kao i u članu 47. Dodatnog protokola 1. Kako je već
spomenuto, to otežava legalno klasificiranje osobe kao plaćenika na
osnovu AU konvencije u praksi.27 U svakom slučaju, konvencijom nije
zabranjeno državnim vlastima da koriste plaćenike u operacijama protiv
disidentnih grupa u okviru svojih granica.28
UN konvencija protiv regrutiranja, upotrebe, finansiranja i treniranja

plaćenika, od 4. decembra 1989. godine, definira termin „plaćenik“ u
članu 1. paragraf 1. na sličan način kao u članu 47. AP1. Tim je članom
također teško u praksi definirati ko je plaćenik, kao i prema definiciji
UN kovencije. Međutim, definicija UN konvencije ipak ide malo dalje
od one napravljene u Dodatnom protokolu 1. jer uzima u obzir ne samo
situacije oružanih napada nego i situacije organizovanog nasilja za
rušenje vlade, narušavanje konstitucionalnosti ili protiv teritorijalnog
integriteta države.
Konvencija UN-a osuđuje regrutovanje, finansiranje, trening i korištenje

plaćenika, kao i aktivno učešće plaćenika, pa čak i u organiziranoj
upotrebi snaga. Državne vlasti trebaju zabraniti ovakve aktivnosti.
27
Član 1. par. 2. konvencije označava kao krivično djelo organiziranje, finansiranje,
trening ili bilo kakvu drugu podršku ili korištenje plaćeničkih grupa u svrhu oružanog
napada na proces ili samoodređenje ili protiv teritorijalnog integriteta druge države.
Grupe, asocijacije, pa čak i državne stranke mogu biti optužene za plaćeništvo. Osim
toga, krivično je djelo i pasivno dopuštanje plaćeničkih aktivnosti na svojoj teritoriji ili
omogućavanje razmjene plaćenika. Član 3. zabranjuje davanje statusa vojnika ili ratnog
zarobljenika. Član 6. zbog toga zahtijeva od državnih partija da spriječe regrutiranje,
trening, finansiranje i naoružavanje plaćenika i plaćeničkih aktivnosti bilo od svojih
državljana ili stranaca na teritoriji koja pripada državi.
28
Tridesetog novembra 2004. godine 26 afričkih zemalja ratificirale su konvenciju,
uključujući Egipat, Kongo, Liberiju, Libiju, Nigeriju, Senegal, Sudan i Tunis. Siera
Leone, Čad i Angola nisu ratificirale konvenciju, ali su je potpisale, a Južna Afrika nije
niti ratificirala, niti potpisala.
28
Konvencija UN-a stupila je na snagu više od 10 godina nakon njenog

usvajanja.29 Pitanje ratifikacije nije bilo prioritetno 1990-ih godina,
posebno zbog toga što su postojala različita mišljenja glede efektivnosti
konvencije. Konvencija UN-a ne reflektira Opće međunarodno pravo,
što se ogleda u malom broju zemalja koje su ratificirale konvenciju.
Dok član 47. AP1 i Deklaracija o prijateljskim odnosima UN ne

zabranjuje plaćeništvo, Konvencija AU iz 1977. godine i Konvencija
UN-a iz 1989. ni u kojem slučaju nisu opće prihvaćeni legalni
instrumenti. Zbog toga Opće međunarodno pravo ne zabranjuje
plaćeništvo i nema specifične standarde ograničene samo na plaćeničke
aktivnosti.
Pozivanjem na Konvenciju Afričke unije i Ujedinjenih naroda mora se

primijetiti da je nekolicina definiranih određenih elemenata u tolikoj
mjeri restriktivna i teška za dokazivanje da je relevantnost Konvencija,
pa čak i za državne partije, ograničena. Obje se ove Konvencije bave
uglavnom pojedinačnim slučajevima plaćenika koji rade protiv državne
vlade i čija namjera nije reguliranje operacija privatnih sigurnosnih
kompanija u konfliktnim situacijama. Koncept „plaćeništva“ iz takvih je
razloga djelomično definisan kao staromodan i smatra se neumjesnim
zbog praktičnih regulacija fenomena privatnih vojnih i sigurnosnih
kompanija.
Šta u suštini osigurava međunarodno humanitarno pravo?

Međunarodno humanitarno pravo poznato je i kao Zakon o oružanim
sukobima, Međunarodni zakon o ratovanju ili «ius in bello». Ovaj je
zakon primjenljiv jedino u slučaju oružanih sukoba i ima za cilj
29
Tridesetog novembra 2004. godine 28 država pristalo je na konvenciju uključujući
Novi Zeland, Senegal, Gvineju, Liberiju, Libiju, Mali, Mauritaniju i Togo, šest
evropskih država ratificiralo je konvenciju, a to su: Belgija, Italija, Hrvatska, Ukrajina,
Bjelorusija, Kipar, a devet država ju je i potpisalo: Angola, Demokratska Republika
Kongo, Kongo, Njemačka, Maroko, Nigerija, Poljska, Rumunija i Srbija. Vojno
utjecajne zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska,
Rusija i Narodna Republika Kina nisu ratificirale ovu konvenciju.
29
smanjenje potencijalnih žrtava i reduciranje ostalih negativnih posljedica

nastalih iz rata.
Najznačajniji zakonski izvori međunarodnog humanitarnog prava jesu

četiri ženevske konvencije iz 1949. godine30 i dva dodatna protokola iz
1977. godine31, kao i Haška konvencija o pravima i običajima ratovanja
iz 1907. godine32 i nekoliko konvencija koje zabranjuju ili ograničavaju
upotrebu specifičnog oružja. Praktično su sve zemlje na svijetu
ratificirale Ženevsku konvenciju, a dva dodatna protokola vezani su za
veliku većinu zemalja, uključujući i našu zemlju. Osim Ženevske i
Haška konvencija uživa široku primjenu. Relativno veliki dio
međunarodnog humanitarnog prava vezan je za opće međunarodno
pravo. Međutim, propisi međunarodnog humanitarnog prava
primjenjivani u međunarodnim oružanim sukobima značajno su brojniji
i detaljniji od onih propisa koji se koriste u internim konfliktima.
Međunarodno humanitarno pravo sadrži, kao prvo, specifična pravila

koja se moraju poštovati a koja se odnose na osobe u pritvoru ili spadaju
pod moć strane u konfliktu, kao što su zatvorenici ili civili koji se nalaze
na okupiranim teritorijama. Takvim pravilima propisana je zabrana
torture, neljudskog ponašanja, deportacije civila te obaveza puštanja
zatvorenika nakon završetka oružanog sukoba. Međunarodno
humanitarno pravo osim toga ograničava upravljanje vojnim
operacijama dopuštenim međunarodnim zakonom. Naprimjer, zabranjen
je napad na zaštićene grupe i imovinu, kao što su civili i civilna imovina,
kao i na osoblje i imovinu Crvenog krsta. Napadi na vojne mete također
su zabranjeni ukoliko postoji šansa da bi na neki način mogli biti
oštećeni civili ili civilni objekti. Osim toga, zabranjeno je koristiti
određene vrste oružja kao što su biološko ili hemijsko oružje, a
zabranjene su i neke metode kao što su izdaje ili zloupotreba amblema
Crvenog krsta. Okupatorske snage pored toga imaju i specifične
dužnosti u vezi sa stanovništvom i administracijom okupiranog teritorija.
30
S.R. 0.518.12; 0.518.23; 0.518.42; 0.518.51.
31
S.R. 0.518.521; 0.515.552.
32
S.R. 0.518.521; 0.515.22.
30
Primjenljivost međunarodnog humanitarnog prava na

privatne sigurnosne kompanije
Međunarodno humanitarno pravo nije namijenjeno samo za države, ono
također posjeduje nekoliko odredaba koje se odnose na pojedince, pa
čak i na civile. Vjerovatno najpoznatiji primjer je član 3, koji se odnosi
na sve četiri ženevske konvencije33, u vezi s tim koje osobe nemaju
aktivnog učešća u neprijateljstvima - uključujući pripadnike oružanih
snaga koji su ostavili oružje i one koji su «izbačeni iz stroja» zbog
bolesti, ranjavanja, kazne ili bilo kojeg drugog razloga - u svakom
slučaju trebali bi se tretirati na human način, bez narušavanja života i
ličnosti, to se prvenstveno odnosi na sakaćenje, torturu i okrutan
tretman. Svi pojedinci koji nemaju aktivno učešće u internim ili
međunarodnim oružanim sukobima moraju, bez obzira na nacionalnost,
biti upoznati sa minimumom odredaba koje se tiču pravila ratovanja
bilo da su pripadnici oružanih snaga, da su spontano ušli u rat kao
civili, bilo da su uposleni u privatnim sigurnosnim kompanijama. Isto se
odnosi i na pojedince koji rade na osiguranju zatvorenika uhvaćenih u
oružanim sukobima.
Obaveze država u vezi sa privatnim sigurnosnim

kompanijama
Zajedničkim članom četiri ženevske konvencije propisano je da se
državne institucije obavezuju da će poštivati sadašnje konvencije pod
svim okolnostima. To znači da sve državne institucije moraju voditi
računa da svi državni «igrači» poštuju međunarodno humanitarno pravo.
Štaviše, zemlje potpisnice imaju obavezu osigurati da treće strane, bilo
da je riječ o drugim zemljama bilo o privatnim entitetima, također
poštuju međunarodno humanitarno pravo. Države ne mogu izbjeći svoje
obaveze propisane međunarodnim humanitarnim pravom tako što će
određene zadatke prebacivati na privatne kompanije. Naprotiv, oni
moraju osigurati da privatne sigurnosne kompanije koje oni koriste u
konfliktnim situacijama, a koje su osnovane na njihovoj teritoriji, ili vrše
operacije na njihovoj teritoriji, poštuju međunarodno humanitarno
33
S.R. 0.515.12; 0.515.23; 0.515.42 i 0.515.51.
31
pravo. Osim toga, zemlje potpisnice obavezne su podnijeti tužbu,

posebno u slučajevima ozbiljnih kršenja Ženevske konvencije, bez
obzira gdje se djelo počinilo i bez obzira na nacionalnost izvršitelja.
Posljedice kršenja međunarodnog prava
Međunarodno pravo, do danas, nema direktni propis na koji se može

osloniti krivična odgovornost kompanija, premda postoje određeni
pokušaji da se to promijeni. U svakom slučaju, pojedinci se mogu
krivično teretiti direktno na osnovu odredbi međunarodnog prava. U
određenim slučajevima, države se također mogu smatrati odgovornima
po međunarodnom pravu za štetu koju su napravile privatne sigurnosne
kompanije, kao npr. kada države ne poštivaju obaveze koje se
podrazumijevaju međunarodnim pravom, koje se odnose na netoleriranje
aktivnosti na svojoj teritoriji, a koje mogu nanijeti štetu i preko
međunarodnih granica.
Odgovornost država
Važna pravila koja se tiču državne odgovornosti sadržana su u Nacrtu
članaka o odgovornosti država za međunarodne bespravne akte
međunarodne pravne komisije UN-a (ILC), a što je dokument koji
reflektira opće pravo.
Država se može smatrati odgovornom za djela koja je počinio autoritet

te zemlje, a koja se ne slažu sa međunarodnim pravom.34 Nepoštivanje
pravila međunarodnog prava od strane pojedinaca, grupe pojedinaca ili
zajedničkog tijela koja nisu državna tijela mogu biti pripisani kao
državni, ako su dotični akteri ovlašteni na osnovu zakona o državi za
izvršavanje svojih aktivnosti, ili ako oni ustvari djeluju po instrukcijama,
direkcijama ili pod kontrolom države. Osim toga, upravljanje
34
Nevažno je da li državno tijelo prakticira legislative, izvršne, pravne ili druge
funkcije, koju poziciju ima u državnoj organizaciji i da li podnosi izvještaje centralnom
ili federalnom tijelu (Arts. 1,2 i 4 ILC nacrta članaka).
32
pojedincima ili grupama pojedinaca, prema međunarodnom pravu,

smatra se aktom države ako pojedinac ili grupa pojedinaca, u nedostatku
uobičajenih zvaničnih autoriteta, simuliraju suverene funkcije i uvjete
koji su takvi da zahtijevaju takve funkcije (član. 5, 8. i 9. ILC nacrta
članaka).
Posljedica takve državne odgovornosti jeste obaveza za osiguravanjem

odštete u obliku restitucije, kompenzacije i zadovoljstva državi ili,
ukoliko je potrebno, međunarodnoj zajednici (dio 2. ILC nacrta
članaka).
Dakle, upravljanje privatnim sigurnosnim kompanijama pod državnim

mandatom potencijalno se može pripisati državi na temelju
međunarodnog zakona.
Predstavljanje i zakonski izvori individualne odgovornosti
Određena kršenja međunarodnog prava rezultiraju individualnom

krivičnom odgovornošću, direktno temeljenoj na međunarodnom pravu.
Zakonski izvori relevantnog međunarodnog krivičnog prava izvjesni su
međunarodni sporazumi kao što su Ženevske konvencije35 i UN
konvencija o torturi iz 1984. godine.36 Opće međunarodno pravo također
je od velikog značaja, a to se pokazalo kroz državnu i međunarodnu
praksu. Naprimjer, državna legislativa doprinijela je razvoju općeg
međunarodnog prava kroz vojne priručnike, pisanih i nepisanih
zakonskih principa državnih i međunarodnih sudova kao i tribunala u
Nirnbergu i u Tokiju, nakon II svjetskog rata i tribunala za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu. Zločini protiv međunarodnog prava pod nazivom
Rimski statut međunarodnog krivičnog suda37 reflektira prepoznatljivost
općeg međunarodnog prava.
35
S.R. 0.518.12; 0.518.23; 0.518.42; 0.518.51.
36
S.R. 0.105.
37
S.R. 0.312.1.
33
Akti koji predstavljaju krivično djelo

Djela koja se smatraju krivičnim djelima, a koja su od potencijalnog
značaja za operacije privatnih sigurnosnih kompanija koje operiraju u
konfliktnim situacijama, uključuju ratne zločine38, zločine protiv
čovječnosti39 kao i pojedinačna djela, npr. mučenje i prisilni izgon
pojedinaca40.
Državna jurisdikcija za jačanje međunarodnog prava

U implementaciji međunarodnog krivičnog prava državni sudovi svoju
su kompetenciju tradicionalno bazirali na sljedećim principima:
teritorijalni princip (krivična djela počinjena na teritoriji državnog ili
predsjedavajućeg suda), princip aktivnih ličnosti (krivična djela protiv
državljana predsjedavajućeg suda) i princip jedinstvene jurisdikcije
(posebno velika kršenja međunarodnog prava bez obavezne reference
državi predsjedavajućeg suda).
Neke konvencije sadrže provizije, stvarajući tako obavezu za ugovorne

države da tuže kršitelje konvencija putem njihovog suda.
Ženevske konvencije41 i Konvencija o torturi UN-a obavezuju državne

partije da tuže ozbiljna kršenja obiju ovih konvencija. Ove se obaveze
temelje na principu jedinstvene jurisdikcije, pa se dakle upotrebljava u
slučaju kada su krivična djela počinjena u drugoj državi.
Prema tome, pod određenim uvjetima legislativa naše zemlje bavi se

slučajevima ozbiljnog kršenja Ženevske konvencije, genocida, ostalih
ratnih zločina i torture koja spada pod bosanskohercegovačku krivičnu
38
Ratni zločini predstavljaju kršenje međunarodnog humanitarnog prava, a tu spadaju
torture nad zarobljenicima, ubijanje nenaoružanih civila kao i pljačkanje objekata od
izuzetne vrijednosti.
39
Zločini protiv čovječnosti predstavljaju sistematično kršenje ljudskih prava.
40
Radna grupa Komisije za ljudska prava UN-a 23. 9. 2005. godine. prihvatila je nacrt
Konvencije o zašiti pojedinaca pri prisilnom izgonu:
http//www.ohchr.org/english/issues/disappear/group/index.htm.
41
S.R. 0.518.12; 0.518.23; 0.518.42; 0.518.51.
34
jurisdikciju na osnovu principa jedinstvene jurisdikcije. Revizija

krivičnog zakona u BiH proširila je krivičnu jurisdikciju za zločine
protiv čovječnosti, što predstavlja prateću mjeru ratifikaciji Rimskog
statuta.
Međunarodna jurisdikcija
S obzirom da se mnoge zemlje nisu upoznale sa svojim obavezama za
krivično gonjenje kršitelja međunarodnog prava, međunarodna zajednica
izradila je nekoliko ad hoc tribunala, kao i Stalni međunarodni krivični
sud. U svakom slučaju, kompetencija je data Međunarodnom krivičnom
sudu; prema Rimskom statutu42 jedino u slučaju kada je krivično djelo
počinjeno na teritoriji jedne od ugovornih zemalja, ili je to djelo počinila
osoba koja je državljanin ugovorne zemlje i u slučaju da Vijeće
Sigurnosti UN-a uputi slučaj za procjenu sudu. Nadalje, Međunarodni
krivični sud nema kompetenciju ako se navodno krivično djelo istražuje
ozbilljnim državnim krivičnim procedurama. Osim toga, zbog
ograničenih finansijskih izvora, Međunarodni krivični sud može
istraživati samo mali broj najozbiljnijih kršenja međunarodnog zakona.
Međunarodni zakon o neutralnosti

U slučajevima međunarodnih oružanih sukoba, neutralne države moraju
djelovati neutralno i ne uzimati učešće u konfliktima. Osim toga, ne
smiju postati niti indirektno uključene u sukobe kroz privatne vojne ili
sigurnosne kompanije kojima je dat mandat da vojno podržavaju jednu
od strana u međunarodnom konfliktu. Zakon o neutralnosti nije
primjenljiv kada su u pitanju „ne-međunarodni“ konflikti.
U vezi sa tim, člancima Četvrta i Peta Haške konvencije od 18. oktobra

1907. godine, poštujući prava i obaveze neutralnih država i osoba u
slučaju rata, propisano je da neutralne države ne smiju dopustiti da se na
42
S.R. 0.312.1.
35
njihovoj teritoriji formiraju „ratni korpusi“ ili otvaranje agencija za

regrutiranje.
Neutralna država „ne može se smatrati odgovornom za činjenicu da

pojedinci prelaze granice posebno da bi nudili svoje usluge zaraćenim
snagama“ (član 6. Pete Haške konvencije). Neutralne države nisu
obavezne „sprečavati izvoz ili transport oružja, municije ili generalno
bilo čega što može biti upotrebljeno od strane vojske“ (član 7. Pete
Haške konvencije). Osim toga, član 18. Pete Haške konvencije određuje
da „servisi vezani za pitanja policije ili civilne administracije ne bi
trebali biti razmatrani kao izvršenja koja bi bila na strani jedne od
zaraćenih strana“. Dakle, službe u korist očuvanja mira ili promoviranja
mira, koje su legitimirane rezolucijom Sigurnosnog vijeća UN-a kao
mjera međunarodne zajednice, također nisu doživljene kao službe koje
rade u korist jedne od zaraćenih strana.
36
IV
LJUDSKA PRAVA I PRIVATNA SIGURNOST
Očuvanje ljudskih prava kao tradicionalna obaveza

Kao jedna od komponenti međunarodnog prava ljudska prava
tradicionalno obavezuju države samo na svoje državljane i na druge
pojedince. Zbog toga je obaveza države da vodi brigu da akteri koji rade
za državu poštuju ljudska prava.
U slučaju privatnih sigurnosnih kompanija koje su pod nadzorom

države, a da nisu istovremeno integrirane u oružane snage ili policiju,
postavlja se pitanje da li se one vode kao državni akteri i da li kao takvi
moraju poštivati ljudska prava uključena u međunarodno pravo.
Kao i sa međunarodnim pravom, klauzule određuju da država ne može

ignorirati odredbe ljudskih prava, tako što će određene zadatke davati
privatnim grupama.
Međunarodne konvencije ljudskih prava, osim toga, primjenjuju se i u

situacijama oružanih konflikata, kao što je potvrdio i Međunarodni sud
pravde43 i UN komisija o ljudskim pravima.44 Postoje neke iznimke u
obliku onih ljudskih prava kada se, s obzirom na termine konvencije,
može odstupiti od pravila. Prava koja se moraju u svakom slučaju
poštivati su pravo na život, kao i odredbe protiv torture i nehumanog
tretiranja. Osim toga, međunarodno humanitarno pravo često se smatra
43
Deveti juli 2004. godine “Zakonske posljedice izgradnje zida na okupiranoj
Palestinskoj teritoriji”.
44
Generalni komentar No. 31, 29. mart 2004.godine.
37
«lex specialis», tj. objavljuje kako konkretno ljudsko pravo treba biti
interpretirano u skladu sa situacijom.
Direktna primjena ljudskih prava i za privatne sigurnosne

kompanije?
Ukoliko su privatne sigurnosne kompanije dobile mandat, ali ne od
države, nego od pojedinaca ili nekih drugih privatnih kompanija, onda je
jasno da oni nisu državni akteri. U tom slučaju postavlja se pitanje da li
se ljudska prava, barem neka od njih, odnose na uposlene u takvim
privatnim kompanijama u njihovom poslovanju sa pojedincima. Takva
horizontalna primjena ljudskih prava je kontroverzna.
U svakom slučaju treba istaknuti da pojedinci u vrijeme mira mogu biti

direktno optuženi na osnovu međunarodnog prava za kršenje određenih
ljudskih prava. To je potvrđeno Statutom međunarodnog krivičnog suda
iznesenog u Rimu 1998. godine45 koji je Bosna i Hercegovina
ratificirala. Prema članu 7. Rimskog statuta pojedinci mogu biti krivično
gonjeni za zločine protiv čovječnosti kao što su tortura ili prisilni izgon
ljudi.
45
S.R. 0.312.1
38
V
PRIVATNA SIGURNOST U BOSNI I HERCEGOVINI
Privatizacija sigurnosnog sektora u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina (BiH) pretrpjela je više štete i ljudskih žrtava
tokom rata početkom 1990-ih nego ijedna druga država koja je nastala
na području bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije
(SFRJ).46 Po potpisivanju Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine
međunarodne mirovne trupe - u početku pod pokroviteljstvom NATO-a,
a potom od decembra 2004. u formi Stabilizacjskih snaga Evropske
unije (EUFOR) – u velikoj su mjeri doprinijele povećanju sigurnosti.
Sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini relativno je stabilna, a
početkom 2004. godine Ujedinjeni narodi objavili su da se polovina od
procijenjenih dva miliona lica raseljenih sa svojih ognjišta vratila
kućama, od toga tri četvrtine u Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH),
a jedna četvrtina u Republiku Srpsku (RS).
Mada stepen sigurnosti sve više raste, u mnogim oblastima etničke

podjele i dalje ometaju proces potpune rehabilitacije. Realnost je takva
da dvanaest godina po završetku rata koji je raselio polovinu
stanovništva, BiH i dalje pokušava prevazići snažne političke i etničke
tenzije. Jedan od komplikovanih produkata mirovnog sporazuma iz
1995. je složena ustavna struktura po kojoj je BiH podijeljena na dva
entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine (koja se sastoji od deset
kantona) i Republiku Srpsku, jednu administrativnu jedinicu. Političke,
birokratske i često etničke razlike ponekad otežavaju funkcionisanje
46
Ukupan broj žrtava procenjuje se od oko 150,000 do 250,000. V. npr. BBC Online
vijesti, nacionalni profil BiH:
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/country_profiles/1066886.stm 5. maj 2005.
39
ovakvog ustrojstva, što predstavlja ozbiljan izazov za buduću integraciju

u EU i NATO. Barem donedavno, značajne reforme u sektoru odbrane,
vladavine zakona i državne administracije, koje postaju sve važnije za
nacionalni razvoj i uspostavljanje mira, uvođene su pod okriljem
kancelarije Visokog predstavnika, međunarodne strukture sa
jedinstvenom izvršnom vlašću koja je nadležna za nadzor sprovođenja
građanskih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma. Birokratski
normativni okvir i paralelne strukture entiteta također doprinose
ekonomskim problemima ove zemlje, jer 20% stanovništva živi ispod
granice siromaštva, a domaća i međunarodna ulaganja i dalje su slaba.47
Privatne sigurnosne kompanije koje se bave pružanjem usluga zaštite ili

osiguranjem prvi put pojavile su se u Bosni i Hercegovini 1995. godine
neposredno po završetku rata. Prva takva kompanija koja je zvanično
funkcionirala u ovoj zemlji je hrvatska firma ‘Soko’, koja je osnovana
1995. godine. Prva privatna kompanija za osiguranje bosanskog
porijekla bila je kompanija BLOC, koja je započela sa radom 1996.
godine.48 Možda ne iznenađuje činjenica da danas struktura privatnih
sigurnosnih kompanija odražava zakonsku strukturu i aktivnosti države
kao cjeline, jer se ova oblast ne regulira na nacionalnom, već na nivou
entiteta, kantona i Distrkta Brčko. Ovaj je sistem u potpunosti
nepraktičan za kompanije kojima su potrebne višestruke registracije
neophodne za legalno poslovanje u entitetima i Distriktu. U slučaju
Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), gdje se administracija obavlja
na nivou kantona, također je teško poslovati u više kantona. Prema
aktuelnoj evidenciji samo nekoliko kompanija u FBiH (Alarm West,
Gama, Biga, Sector Security) obuhvataju više kantona u svom
poslovanju.
Uprkos teškom normativnom kontekstu, ovo se tržište značajno

povećalo i sve se više privatnih sigurnosnih kompanija registruje širom
zemlje. Prema nezvaničnoj statistici na osnovu dobivenih licenci
trenutno u BiH posluje oko 70 kompanija, sa oko 4.000 zaposlenih.49
47
Nacionalni profil, Bosna i Hercegovina, Kancelarija za spoljne i unutrašnje poslove,
http://www.fco.gov.uk/servlet/Front?pagename=OpenMarket/Xcelerate/ShowPageandc
=Pageandcid=1007029394365anda=KCountryProfileandaid=1019233782245, 28. juli
2005.
48
Intervju sa Muamerom Bajraktarevićem, inspektor u Kantonalnom MUP-u, Sarajevo,
4. april 2005.
40
Najveća imena u ovoj industriji su Alarm West, GAMA, BIGA, IPON,

Sword, Sicra, Redarstvenik, Puma, Middle Point i Sector Security i dr.
Za razliku od mnogih drugih država u regionu gdje ova vrsta kompanija

prije svega posluje u većim poslovnim centrima, lokacije na kojima rade
PSC vrlo su raznovrsne. Decentralizovana uprava i etnička segregacija
glavni su faktori za određivanje geografskog širenja ove djelatnosti. U
nastavku su date lokacije na kojima posluju najveće zaštitarske
kompanije u BiH.
Sarajevo: Alarm-West, Gama Sigurnost, Cipos 07, BIGA Security,

Glock Sigurnost, Sword Security, Sicra, Unilab, Middle Point idr;
Banja Luka: Sector Security; Alarm-West, Gama Sigurnost;
Bihać: Bodyguard Filekovic, Bakrač;
Tuzla: Puma, Cobra Security;
Mostar: Buntić Sekurity, Alarm West, IPON Graupa; i

Puma
Široki Brijeg: a.f.p Kamir, Delta, Redarstveni, Sigurnost
Dropuljić
Nedostatak nacionalne regulative u BiH predstavlja vodeći problem za

kontrolu i razvoj ove industrije. Razlog za to nije samo različita
regulativa koja se primjenjuje u entitetima i Distriktu. Postoje također i
važna neriješena pitanja o mjeri u kojoj su preduzeća povezana bilo sa
organiziranim kriminalnim grupama bilo sa ratnim veteranima, kao i
pitanje primjene zakonske regulative u ovim oblastima.
41
Savremeni oblici ugrožavanja sigurnosti

Sve veća potražnja za uslugama privatne sigurnosti u BiH ima svoje
korijene u rastućoj stopi kriminala širom zemlje u trenutku kada je
nepovjerenje u državne organe sigurnosti veliko i javnost se uglavnom
osjeća nesigurno u poslijeratnom kontekstu. Spora, ali konstantna
liberalizacija nekadašnje socijalističke ekonomije koja se događa u svim
bivšim jugoslavenskim republikama također doprinosi povećanju
privatnog vlasništva, što stvara neophodne uvjete za potražnju privatnog
osiguranja. Krađa i oružana pljačka su opasnosti koje najviše navode
klijente da angažuju privatne firme za osiguranje u BiH. Do sada nije
bilo veće potražnje za uslugama fizičkog osiguranja50.
U razdoblju od 1999. do 2007. godine zabilježeno je 22 pokušaja

razbojništva na prevozu novca širom zemlje, a 21 je bio uspješan.
Ukradeno je otprilike šesnaest miliona konvertibilnih maraka (KM) u
kešu. Na svu sreću nije bilo ljudskih žrtava. U ovom istom periodu u
razbojništvima nad bankama i poslovnicama banaka otuđeno je 6,1
milion KM (vidi više u tabeli br. 1). Ovi pokazatelji daju nam očit
primjer da je problem zaštite transporta izraženiji u odnosu na zaštitu
poslovnica. Procent pozitivnih policijskih intervencija nizak je u oba
entiteta. Do sada nema podataka da je novac pronađen i u jednom
slučaju. Od trinaest oružanih pljački u RS, samo su četiri slučaja
riješena, dok su u FBiH od petnaest samo u šest slučajeva pronađeni
krivci.51 Mada poslovni klijenti najviše angažuju firme za privatno
osiguravanje, strah od krađe navodi i neke građane da angažuju ove
firme kako bi čuvali njihove stanove, jer se plaše provale. Dalji razlozi
za angažovanje privatnih sigurnosnih kompanija su nedostatak
povjerenja da će sektor javne sigurnosti zaštititi njihovu imovinu, strah
od gubitka nezakonito stečene imovine, i tzv. utjerivanje dugova.52
50
Op. cit. Jašarević.
51
Karić, S. i Muminović, D., ‘Lopovi su odneli više od 5 miliona KM’, Nezavisne
novine, 16. januar 2005, str 12 - 13.
52
Intervju sa Mirsadom Abazovićem, profesor, Fakultet kriminalističkih nauka,
Sarajevo, katedra za sigurnost, 31. januar 2005.
42
Veća raspoloživost malog oružja i lahkog naoružanja53 u BiH jedan je od

glavnih razloga što se stopa oružanih pljački povećava. Svi nalazi
ukazuju na neprekidno prisustvo znatnih količina vatrenog oružja širom
BiH. Iako predratna statistika o registrovanom vatrenom oružju pokazuje
da je na svakih deset ljudi bilo barem jedno oružje, ova je cifra sada
veća.54 Nemoguće je precizno procijeniti količinu vatrenog oružja i
vojne opreme koja je ušla u BiH tokom rata, ali vjeruje se da je velika;
kao što pokazuju rutinska oduzimanja oružja od strane snaga sigurnosti,
po završetku rata u ovoj zemlji ostala je velika količina vatrenog oružja.
UNDP-ova studija o malom oružju i lahkom naoružanju sprovedena u
2004. godini i koja je osnova za ocjenu stanja u ovoj oblasti pokazuje da
19% stanovništva BiH posjeduje oružje, a 16% njih drže ilegalno oružje.
Pored civilnog posjedovanja MOLN-a značajan problem je višak

naoružanja i municije u posjedu Oružanih snaga BiH. Studija UNDP-a
pokazuje i višak od 370.010 komada oružja i lahkog naoružanja u
posjedu Oružanih snaga BiH i 35.000 tona municije koje je
identifikovano kao višak, a za koju se zahtijeva delaboracija. Troškovi
za uništavanje su veliki i iznose oko dvadeset miliona KM.55
Tabela 1: Materijalna šteta razbojništva po godinama
Godina Pokušaji Otuđeno KM
1999. 2 629.000,00 KM
2000. Nije bilo
2001. 1 350.000,00 KM
53
Pojam malog oružja i lakog naoružanja u sebi sadrži dva potpojma: pojam malog
oružja te pojam lakog naoružanja. Pod pojmom malo oružje podrazumijevaju se
revolveri, pištolji i automatski pištolji, puške, karabini, puškomitraljezi, jurišne puške i
lahki mitraljezi i pripadajuća municija. Pod pojmom lako naoružanje podrazumijevaju
se teški mitraljezi, ručni lanseri granata montirani ispod cijevi, prenosni i
protivavionski topovi, bestrzajni topovi, minobacači kalibra ispod 81 mm, prenosni
protivoklopni raketni sistemi i prenosni protivavionski sistemi i pripadajuća municija.
54
U BiH 1989. godine registrovano je 342.131 komada oružja, a 2003. bilo je 345.365
komada. Istraživanje o lakom i malokalibarskom oružju u Bosni i Hercegovini,
Međunarodni Centar za konverziju u Bonu (BICC), juli 2004, str. 19 - 21.
55
UNDP-ova studija daje procjenu troškova za uništavanje 35.000 tona viška municije
u iznosu od oko dvadeset miliona US$, za period od 6,5 do 7 godina. Troškovi
delaboracije po toni su oko 570 US$ i zasnovani su na pretpostavci da municija ima
rok upotrebe od 7 godina. Troškovi se mogu umanjiti za oko 13% prodajom
prerađenog metala dobijenog postupkom delaboracije.
43
2002. 1 550.000,00 KM
2003. 3 1.670.000,00 KM
2004. 7 4.462.000,00 KM
2005. 3 2.081.000,00 KM
2006. 4 6.145.800,00 KM
Usluge koje pružaju privatne sigurnosne kompanije

Djelokrug usluga koji pruža privatna sigurnosna kompanija okvirno je
dat u odgovarajućim zakonima o privatnim sigurnosnim kompanijama u
dva bosanska entiteta i Distriktu Brčko.56 Sva tri zakona propisuju oblike
‘fizičkog osiguranja’ koje se može pružiti ljudima i imovini, i forme
‘tehničke zaštite’ koje se mogu pružiti u vidu statičkih sigurnosnih
sistema kao što su alarm za provalnike i oprema za nadzor objekata. Ovi
zakoni ne predviđaju ulične patrole privatne sigurnosne kompanije.57
PSC se najviše angažuju za zaštitu lokacija kao što su stanovi, privatna
preduzeća, poslovne prostorije i transport novca. Zbog loše ekonomske
situacije građani vrlo rijetko angažiraju privatno osiguranje. U 2004.
godini samo pet posto domaćinstava angažiralo je usluge privatnog
osiguranja58. Ogroman dio ove industrije stoga se usmjerava na poslovne
ili javne prostorije: ključni klijenti su sektor bankarstva, proizvodnje,
maloprodaje, međunarodne NVO i lokalne ambasade, kao i industrija
zabave.59 Ambasade i međunarodne agencije u Bosni i Hercegovini
predstavljaju međunarodne klijente za PSC. One su poznate po tome da
56
‚Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva’,
Članak 4, Službeni glasnik Republike Srpske br. 50/2002; i ‘Zakon o agencijama za
zaštitu ljudi i imovine’ članak 4, Službeni glasnik FBiH, godina IX, br. 50, 14. oktobar
2002, i Zakon o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj detektivskoj
djelatnosti Distrikta Brčko, donesen 14. jula 2004. godine.
57
‘Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine u FBiH’; ‘Zakon o agencijama za
zaštitu ljudi i imovine i o djelatnosti privatnog detektiva u RS’.
58
Intervju sa Mustafom Galijatovićem, generalnim direktorom Gama i Sigurnost, 6.
februar 2005; op. cit., Buntić.
59
Intervjui sa Draganom Talićem, izvršnim direktorom Sektora sigurnosti, Banja Luka,
25. januar 2005; Valdinom Jazičićem, rukovodiocem Alarm West Security, 10. februar
2005; op. cit., Buntić; Jasarević.
44
angažuju privatno osiguranje, mada ima nekih ambasada i međunarodnih

organizacija koje angažiraju svoje vlastito osoblje za sigurnost.
Međutim, ambasade Njemačke, Saudijske Arabije, Norveške, Poljske,
Grčke, Holandije, Ujedinjenog Kraljevstva, Britanski savjet, Hope –
International, SOROS i CRA angažiraju domaće privatne sigurnosne
kompanije. Kancelarija Visokog predstavnika, međutim, odlučila je
angažirati svoje ljude za osiguranje.60
Mada je angažovanje PSC od međunarodnih agencija i stranih ambasada

veliko, ogroman dio industrije privatne sigurnosti angažira se u
poslovnom sektoru, a naročito u sektoru finansija. U veće finansijske
institucije koje angažuju privatno osiguranje spadaju Central Profit
Banka, Raiffeisen Bank, banka Universal, Prokredit banka, Nova Banka
i Investicijska Banka FBiH. Među drugima preduzećima koja također
angažuju privatno osiguranje nalaze se ABD inžinjering, Alfa
computers, ASA, Bata, Benetton, Coca-Cola, HBC BH i Don cafe, kao i
tržni centri (Konzum, Merkator, Robot, Vistafon, Sam Shop). Privatne
firme također se angažuju radi osiguranja sportskih i kulturnih događaja
u BiH, kao i kafića, barova i noćnih klubova. Zbog osnovne klijentele u
ovoj industriji, privatno osiguranje prvenstveno je zastupljeno u većim
gradovima te u urbanim zonama u manjim mjestima.
Povezanost privatnog sigurnosnog sektora sa drugima
Povezanost sa sektorom sigurnosti

Veliki broj zaposlenih u privatnim sigurnosnim kompanijama u BiH jesu
bivši pripadnici vojske ili policije i u tom kontekstu postoje očigledne
veze između ovih dvaju sektora.61 Danas se sve više mladih ljudi
60
Intervju sa Admirom Nezirovićem, bivšim rukovodiocem Sword Security, 20. januar
2007; op. cit., Buntić.
61
Razlike u plaćama zaposlenih u privatnom osiguranju i u policiji zapravo doprinose
ovom prelasku. Prosječna plaća policajca u BiH je 500 KM, dok je prosječna plaća
radnika osiguranja-pripravnika između 550 i 600 KM, a plaća radnika osiguranja sa
stažom je između 700 i 800 KM.
45
opredjeljuje da radi u ovom sektoru. Nekada su postojali neformalni

dogovori između PSC i policije u slučajevima kada bi policija prihvatila
da osigura pratnju za pošiljke dragocjenosti i novca, na ugovornoj bazi,
za potrebe pravnih lica i banaka62, (npr. Zagrebačka banka BH d.d.
Tuzla, Univerzal banka d.d. Sarajevo, Tuzlanska banka i druge).
Pojedinačni službenici ne mogu lično profitirati od ove vrste aranžmana,
niti postoje slučajevi da aktivni policajci rade u osiguranju kada nisu na
dužnosti.
Teško je tvrditi da postoji sistematska povezanost između privatnih

sigurnosnih kompanija i tradicionalnih faktora sigurnosti. Međutim,
postoji jaka veza između nekih rukovodećih osoba PSC i vojnih lica ili
državnih službenika. Očit primjer ovih veza su slabe, gotovo nikave
kontrole policije nekih privatnih sigurnosnih kompanija. Najbolji
primjer veze između ovih dvaju sektora je primjer gdje su bivši direktor
federalne obavještajne službe i njegov zamjenik bili u direktnoj vezi sa
PSC. Način na koji je osnovano više privatnih kompanija, vlasnički
odnos i oblasti u kojima im je dopušteno da posluju, još je jedan dokaz
takvih veza. Naprimjer, sarajevska firma CIPOS osnovana je sa
namjenom da posluje na teritoriji sa većinskim bošnjačkim
stanovništvom, dok je IPON iz Mostara dobio djelokrug nad teritorijama
sa hrvatskom većinom.63
Političke veze
Posmatrano sa današnjeg stajališta, politika je zahvatila sve segmente
bosanskohercegovačkog društva kako u ekonomskom, socijalnom,
ekološkom tako i u privatno-sigurnosnom segmentu. Političke veze u
ovom slučaju odnose se na aktivnosti koje imaju mnoge osobine
redovnog poslovanja, ali su ustvari nezakonite. One najčešće obuhvaćaju
ilegalno osiguranje zgrada organa lokalne uprave, vlasničku strukturu
visokopozicioniranih ljudi u političkim partijma nad PSC i druge
62
Informacija od Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Zenica-Doboj, pismo br.
08-02/3-04-12-450-1/05/MA, od 28. januara 2005. Također prepiska sa Ministarstvom
unutrašnjih poslova kantona Tuzla.
63
SALW and Private Security Companies in South Eastern Europe: A Cause or Effect
of Insecurity? SEESAC, august 2005, str. 20.
46
aktivnosti. Neke PSC koje se bave privatnim osiguranjem imale su

direktne veze sa političkim partijama, mada zakoni zabranjuju da
privatne sigurnosne kompanije nude svoje usluge političkim partijama.
Treba istaći, međutim, da potvrde ovoj našoj tezi nalazimo u optužbama
direktora PSC koji možda pokušavaju narušiti reputaciju konkurentnih
firmi koje se bave osiguranjem. Naprimjer, direktor jednog preduzeća u
Sarajevu tvrdio je da postoje veze između mostarske PSC i Hrvatske
demokratske zajednice (HDZ). Direktor ove agencije porekao je ove
tvrdnje, rekavši da je on lično zamolio američku ambasadu u BiH da
provjeri oblik i rad ove kompanije.64
Etničke veze
Savremena struktura tržišta privatne sigurnosti u BiH ne odražava
zakonsku strukturu i događanja u zemlji kao cjelini, jer je regulisana ne
na nacionalnom, već samo na nivou entiteta i Distrikta Brčko. To
ukazuje na etničke podjele širom ove države, koje su se učvrstile tokom
rata i uglavnom ostale nepromijenjene. Kao rezultat toga, PSC posluju u
okviru jednog ili drugog entiteta i obično zapošljavaju radnu snagu jedne
iste nacionalnosti. Iako propisi koji regulišu PSC, kao i većina toga u
zemlji, odražavaju tok rata iz 1990-ih, može se reći da ova podjela ne
samo da prati već u izvesnoj mjeri i održava etničku podijeljenost u ovoj
industriji, što ometa razvoj efikasnije i profesionalnije prakse i
učvršćivanje i sazrijevanje ove djelatnosti.
Veze sa organiziranim kriminalom

U situaciji ekonomske liberalizacije sve češće potražnje za uslugama
privatnog osiguranja i slabog državnog nadzora, sektor privatne
sigurnosti predstavlja privlačnu metu za grupe i mreže organiziranog
kriminala. Međutim, zbog osjetljivosti ove teme vrlo je teško pronaći
direktne dokaze o povezanosti između privatnih sigurnosnih kompanija i
64
Ibid.
47
grupa i mreža organiziranog kriminala. Ali ono što zabrinjava jesu

mišljenja da su neke organizirane grupe osnovali PSC, koja im služi kao
paravan da lakše dođu do dozvole za oružje i u iznuđivanju novca,
odnosno traženju popularnog reketa.65 Racije koje je izvršio EUFOR u
nekoliko navrata u cijeloj BiH otkrile su držanje ilegalnih zaliha oružja,
municije i eksploziva u poslovnim prostorijama nekoliko privatnih
sigurnosnih kompanija.66 Takve su zalihe jasan pokazatelj da neka od
ovih preduzeća posjeduju znatne količine materijala namijenjenog u
kriminalne svrhe a ne za usluge osiguranja.
Odnosi PSC i državnih organa

Trenutno u Bosni i Hercegovini ne postoje nacionalni propisi za privatni
sigurnosni sektor. Umjesto toga, regulativa je premještena na nivo
entiteta i Distrikta Brčko, a u slučaju FBiH sprovođenje zakona i propisa
spušteno je čak na nivo kantona. Tri zakona koja regulišu rad privatnih
sigurnosnih kompanija u BiH su ‘Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i
imovine u FBiH’67, ‘Zakon o zaštiti ljudi i imovine i djelatnosti
privatnog detektiva u RS’68 i ‘Zakon o agencijama za osiguranje lica i
imovine u privatnoj detektivskoj djelatnosti Distrikta Brčko’69. Mada je
usvajanje navedenih zakona bio neophodan i pozitivan korak u
regulisanju sektora privatnog osiguranja kako u FBiH i RS tako i u
Distriktu Brčko, između ova tri zakona postoje znatna razmimoilaženja,
što znači da postoji jak argument za uvođenje propisa na nacionalnom
nivou. Nedostatak jednog sveobuhvatnog zakona također stvara
probleme u pogledu nošenja oružja od strane radnika osiguranja, jer,
naprimjer, agencija koja ima oružje registrovano za Kanton Sarajevo,
nema dozvolu za nošenje tog oružja na teritoriji drugih kantona.
65
Ibid.
66
EUFOR pretresao privatne zaštitarske agencije u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru –
28. juli 2005; Dnevni avaz, Nezavisine novine, 29. juli 2005.
67
Official Gazette of the FBiH, Year IX, No 50, 14 October 2002.
68
Official Gazette of Republic of Srpska No 50/2002.
69
‘Zakon o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj djelatnosti Distrikta
Brčko’, donesen 14. jula 2004.
48
Ko smije osnovati PSC i ko smije biti čuvar?
Kako u FBiH tako i u RS i Distriku samo legalno domaće preduzeće ili

bosanski državljanin može osnovati firmu koja nudi usluge zaštite ljudi i
imovine. Ovo ograničenje prema stranim državljanima koji rade u
privatnom osiguranju moralo bi biti otklonjeno ako BiH hoće pristup u
EU. U FBiH kao i u RS svi oni koji žele osnovati privatnu sigurnosnu
kompaniju moraju ispuniti više zahtjeva, kao što su: minimum pet
zaposlenih koji imaju ispravne legitimacije za vršenje dužnosti
osiguranja (samo u FBiH); posjedovanje odgovarajućeg stručnog znanja
i opreme, kao i posjedovanje poslovnih prostorija adekvatnih za
obavljanje poslova osiguranja. Osnivačima i zaposlenima jednako je
zabranjena ova djelatnost ako su pod krivičnom istragom,70 ili su
osuđivani, ili nisu zdravstveno sposobni, ili se nisu mogli priključiti
snagama policije zbog zabrane Komesara Interventnih jedinica
Međunarodne policije (IPTF),71 ili ih je COMSFOR/COMEUFOR
otpustio iz vojne službe.72
Raspoloživi dokazi o mjeri u kojoj se sprovode zakoni i propisi koji

regulišu privatni sigurnosni sektor u BiH u najboljem su slučaju
raznovrsni. Oni se kreću od onih da je mali broj slučajeva sudskih
postupaka protiv PSC, koristeći to kao dokaz da ova preduzeća poštuju
zakon. Međutim, medijski izvještaji pokazuju da to nije slučaj. Većina
preduzeća, po svemu sudeći, nemaju adekvatne prostorije niti posjeduju
adekvatnu opremu kao što su specijalna oklopna vozila za prevoz novca,
kako zakon propisuje. Primjer za to je pljačka koja se dogodila
početkom augusta 2004. godine u Goduši, koja je rezultirala gubitkom
Raiffeisen banke €80,000 i 30,000KM; pošiljka je bila pod zaštitom
CIPOS-a 007 i utvrđeno je da su radnici osiguranja izabrali jeftiniju
varijantu za prevoz novca u privatnom vozilu od Teočaka do Sapne.73
70
zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva u RS’.
71
IPTF (International Police Taskforces) - Interventne jedinice međunarodne policije
(OUN) – nastavak misije Policije Evropske unije (the European Union Police Mission
(EUPM).
72
Ovaj zahtjev regulisan je Zakonom o agencijama za zaštitu ljudi i imovine u FBiH,
dok Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine i delatnosti privatnog detektiva u RS
nema iste propise.
73
Op. cit., Karić, S. i Muminović, D.
49
U 2004. godini zabilježeni su također incidenti u kojima privatne

sigurnosne kompanije posluju u područjima izvan odobrenog
djelokruga74. Ovo najčešće podrazumijeva prenos novca između FBiH i
RS od firmi koje su registrovane za poslovanje samo u jednom od dva
entiteta. Ovo je nezakonito, jer Federalno ministarstvo unutrašnjih
poslova ne izdaje dozvole preduzećima za pratnju pošiljki novca između
entiteta.75 Međutim danas je situacija dosta bolja jer većina PSC djeluje
na cijeloj teritoriji BiH i registrovana je u oba entiteta. Primjer takvih
kompanija su Alarm West, Biga, Sector Security i dr.
Upotreba sile i vatrenog oružja
Upotreba sile od strane osoblja privatnih sigurnosnih kompanija u FBiH

regulisana je članom 20. ‘Zakona o zaštiti ljudi i imovine’76, u kojem se
navodi da jedna petina zaposlenih u firmi koja vrši privatno osiguranje
može nositi oružje kratke cijevi radi samoodbrane. U RS ograničenje
nošenja oružja regulisano je članom 18. ’Zakona o zaštiti ljudi i imovine
i djelatnosti privatnog detektiva u RS’77, u kojem se navodi da u
preduzećima koja obavljaju dužnosti fizičkog osiguranja, odnosno
privatnim sigurnosnim kompanijama, 50% zaposlenih mogu nositi
oružje kratke cijevi sa odgovarajućom dozvolom. U Distriktu Brčko
privatne sigurnosne kompanije za poslove fizičkog osiguranja mogu
posjedovati poluautomatsko vatreno oružje kratke cijevi za najviše jednu
trećinu zaposlenih pripadnika osiguranja.78
Čuvari su naoružani oružjem kalibra do 9mm; relevantni zakoni

zabranjuju upotrebu automatskog oružja, zapaljivih ili dum-dum metaka
74
Naprimjer, 1. decembra 2004. iz Raiffaisen banke ukradeno je 2.047,000 KM u
najvećoj pljački koja se dogodila na području BiH. Ovaj je novac prevožen od Sarajeva
do Banje Luke u oklopnom vozilu, vlasništvu firmi ‘Alarm West’ i ‘CIPOS 007’. Oba
ova preduzeća za vrijeme pljačke bila su registrovana u FBiH, a ne u RS.
75
Ibid.
76
Službeni glasnik FBiH, godina IX, br. 50, 14. oktobar 2002.
77
Službeni glasnik Republike Srpske,br. 50/2002.
78
Član 17. Zakona o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj detektivskoj
djelatnosti Distrikta Brčko.
50
ili prigušivača, i u njima se navodi da vatreno oružje ne smije imati cijev

dužu od 30cm.79 Upotreba ‘ne-smrtonosnog’ oružja, kao što su palice,
šok oružje i sprejevi nije dopuštena. Radnici osiguranja ne mogu nositi
skriveno oružje i sve što nose mora biti registrovano kod odgovarajućih
nadležnih organa. PSC moraju voditi evidenciju o oružju koje nose
njihovi zaposlenici. Oružje se registruje na kompaniju, a ne na
pojedinačnog radnika i kada se ne koristi, trebalo bi biti na sigurnom
mjestu u sefu otpornom na požar u prostorijama agencije.80 Prije svakog
uzimanja ili vraćanja oružja zaposleni mora informaciju o iznosu ili
unosu upisati u knjigu evidencije preduzeća. U FBiH ovaj se registar
mora dostavljati na uvid Ministarstvu unutrašnjiih poslova.81
U spomenutim zakonima navodi se da se sila može upotrijebiti samo

kada je to apsolutno neophodno i kada je potrebno radi sprovođenja
zakona. Upotreba smrtonosne sile ili oružja od strane radnika osiguranja
protiv nekog lica dopuštena je isključivo pod sljedećim uvjetima:82
radi zaštite ljudskih života;
radi lične zaštite;
radi zaštite lica ili imovine koje radnik osiguranja čuva od napada; ili
ako je život čuvara u životnoj ili velikoj opasnosti.
Prije nego što upotrijebi oružje, od radnika osiguranja očekuje se da ako

je u mogućnosti upozori napadača na svoju namjeru da puca. Kada
koristi oružje, radnik osiguranja odgovoran je za živote drugih ljudi koji
se mogu nalaziti u blizini u tom trenutku. Privatne sigurnosne kompanije
moraju obučiti svoje osoblje za minimalnu upotrebu sile. Takva vrsta
obuke obuhvaćena je ‘Programom obuke za sticanje certifikata o fizičkoj
ili tehničkoj zaštiti ljudi ili imovine’ u FBiH.83
Do sada nije bilo slučajeva da se ovaj propis prekršio, da je bila
upotrijebljena pretjerana sila ili su ljudska prava bila ugrožena. Zvanični
79
Ibid.
80
Op. cit., Jazicić.
81
zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva u RS’.
82
‘Pravilnik o upotrebi fizičke sile i oružja prilikom fizičkog obezbjeđenja ljudi i
imovine’, Službeni glasnik FBIH, br. 54, 2. novembar 2002; op. cit., Spahić; Vejnović.
83
Službeni glasnik FBIH, br. 54, od 2. novembra 2002 (Pravilnici).
51
program obuke za osoblje PSC ne podrazumijeva prvu pomoć,84 ali

same kompanije nude obuku iz prve pomoći svojim radnicima. Osoblje,
međutim, nema kompletne opreme za prvu pomoć.
Profesionalizam i obuka
Obaveza za obukom osoblja privatnih sigurnosnih kompanija prisutna je
u oba entiteta. U FBiH ovo je regulisano priručnikom ‘Obuka za sticanje
certifikata’.85 Obuka se sastoji od 40 sati teorije i 10 sati prakse. Ovu
obuku izvode Fedaralni MUP, Fakultet kriminalističkih nauka i
kantonalni MUP. Završni usmeni ispit zasniva se na teorijskom dijelu
obuke. Što se tiče FBiH, izgleda da je u praksi ovaj ispit prilično
ozbiljan, pri čemu predavači vode evidenciju o izostancima učesnika
kako bi bili sigurni da su kandidati ispunili određeni broj časova kako
teorijskog tako i praktičnog dijela programa.86 Osobe koje ne ispunjavaju
ove zahtjeve ne mogu polagati ispit i do sada nisu registrovani slučajevi
zloupotrebe. Obuka u RS je teorijska i praktična i izvode je MUP ili lica
ovlašćena od ovog ministarstva.87 Obuka u oba entiteta obuhvata
rukovanje i upotrebu vatrenog oružja i tehnike savladavanja i zasniva se
na Osnovnim principima UN upotrebe sile i vatrenog oružja od čuvara
reda i mira.
U FBiH interni propisi koji regulišu rad PSC dati su u pravilniku

‘Pravila reda i ponašanja zaposlenih i radnika preduzeća’. Ovaj pravilnik
sadrži: radno vrijeme, pravila ponašanja, način pozajmljivanja i vraćanja
oružja, dolazak i odlazak s posla, raspored smjena, boju uniforme,
unutrašnju organizaciju i strukturu zaposlenih.88 Strane firme i ambasade
koje angažuju lokalne radnike privatnog osiguranja da ih čuvaju ne
84
‘Program obuke za sticanje certifikata o fizičkoj ili tehničkoj zaštiti ljudi ili imovine’,
Službeni glasnik FBiH, br. 54, 2. novembar 2002 (Pravilnici).
85
‘Pravilnik o obuci za sticanje certifikata o fizičkoj ili tehničkoj zaštiti ljudi ili
imovine’, Službeni glasnik, godina IX-br. 54, 2. novembar 2002.
86
Op. cit., Spahić.
87
Dr. Vejnović, D. i Sikman, M., ‘Uloga i mjesto zakonskih i pod-zakonskih propisa
agencija za čuvanje ljudi i imovine i djelatnost privatnog detektiva’, Defendologija,
Udruženje Defendologa RS, maj 2004, str 27.
88
Op. cit., Talić; Jašarević.
52
zahtijevaju, u okviru procedure raspisivanja konkursa, da osoblje bude

obučeno prema nekim posebnim kriterijima.
Dosadašnje iskustvo pokazuje da radnici privatnih sigurnosnih

kompanija u prosjeku pokazuju dobar stepen profesionalizma u svom
poslu. Primjer dobrog ponašanja radnika PSC je pokušaj krađe vozila iz
Nove banjalučke banke. U medijskim izvještajima o ovom incidentu
navodi se da se, ‘radnici89 nisu uspaničili i da su bili u stanju da
kontrolišu situaciju na miran način; zamolili su ostale zaposlene da
aktiviraju alarm i prijavili ovaj incident stanici policije u Prijedoru’.90
Nadzor
Kao što ne postoji regulativa na državnom nivou privatnih sigurnosnih
kompanija, tako i ne postoje odredbe za nadzor privatnih sigurnosnih
kompanija od vlade u BiH, ali u okviru Ministarstva sigurnosti sada
postoji Radna grupa koja razmatra zakonske opcije za izradu propisa
koji će regulisati rad ovih preduzeća.91 Međutim, taj posao ide jako
tromo i sporo. Odgovornost za PSC trenutno leži na Federalnom MUP-u
i kantonalnim MUP-ovima u FBiH.92 U RS nadležni organ za
registraciju ovih preduzeća je Opštinski centar za javnu bezbjednost, dok
je MUP RS odgovoran za nadzor obavljanja posla, a u Brčkom Policija
Distrikta. Ovlašćeni službenici MUP-a FBiH vrše dužnosti kao što je
provjera zakonske osnove svake PSC koja se bavi poslovima osiguranja,
pravilnog sprovođenja propisanih mjera zaštite i sigurnosti, poslovnih
prostorija, dokumentacije o registraciji i poslovima, tehničke opreme i
načina upravljanja i sigurnog držanja oružja i municije.93 Ovo
ministarstvo također ima funkciju kontrole načina upotrebe oružja od
privatnih firmi za poslove osiguranja. Ako neki radnik osiguranja
89
Intervjui sa radnicima privatnog osiguranja, januar 2005.
90
Dnevni avaz, 26. januar 2005, str 27.
91
Prepiska sa Vjekoslavom Vukovićem; pomoćnikom ministra sigurnosti, 29. juli
2005.
92
Za registraciju preduzeća nadležna su odgovarajuća kantonalna ministarstva.
93
zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva u RS’. Op. cit., Jazičić;
Bajraktarević; Nezirović; Galijatović; Buntić; Talić.
53
aktivira registrovano oružje, dužan je o tome informisati najbližu stanicu

policije. Pored toga, od čuvara se zahtijeva da napiše izvještaj i podnese
ga svom odgovornom licu u agenciji. Agencija potom šalje izvještaj
nadležnom tužilaštvu i MUP-u.94 Policija također ima dodatnu
odgovornost u pogledu ugovora i poslovnih obaveza. Svi ugovori
između privatnih firmi za poslove osiguranja i njihovih klijenata moraju
se dostaviti relevantnim organima policije odgovornim za nadzor
poštovanja propisa.95
Donedavno je bilo vrlo malo dokaza o tome da li radnici osiguranja

smatraju inspekcije privatnih preduzeća za usluge osiguranja jednim od
svojih prioriteta. Racije izvršene u privatnim sigurnosnim kompanijma
28. jula 2005. godine širom BiH predstavljaju važnu prekretnicu jer je
tada EUFOR preduzeo odlučne korake protiv PSC koje su ilegalno
poslovale i u Federaciji i u RS.96 Uprkos ovoj ohrabrujućoj i agresivnoj
promjeni taktike, u svim fazama procesa nadzora ostaje niz problema,
počevši od registracije kompanije do osnovnih provjera i, makar
donedavno, rutinske inspekcije operativaca. Postoje ozbiljne sumnje u
efikasnost policije o pitanju provjera dosjea zaposlenih u privatnom
osiguranju. Tako "kriminalci’ mogu dobiti potvrde da ih policija nije
osuđivala, a čak je bilo slučajeva kada je mafija dobijala takva uvjerenja
zastrašivanjem.97 Isto tako izgleda sama inspekcijska kontrola PSC nije
na odgovarajućem nivou.
Neophodni koraci u budućnosti

Ono što se nameće kao neophodnost jest izrada propisa te provjera
sektora privatne sigurnosti u BiH. Prvo i najvažnije, potrebno je
minimalno usaglasiti zakone kojima je regulisan ovaj sektor na nivou
94
‘Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva u RS’,
član 24. Također i: Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine u FBiH i Zakon o
agencijama za zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti privatnog detektiva u RS.
96
EUFOR je pretražio tri privatne firme za poslove osiguranja u Sarajevu, Banjoj Luci i
Mostaru 28. jula 2005; izvor: Dnevni avaz, Nezavisne novine, 29. juli 2005.
97
SALW and Private Security Companies in South Eastern Europe: A Cause or Effect
of Insecurity? SEESAC, august 2005. pp. 24.
54
entiteta i Distrikta Brčko, ili još bolje, zamijeniti ih zakonom na

državnom nivou. Postojanje Radne grupe BiH koja razmatra
zakonodavna rješenja za PSC pozitivan je znak da ovaj status quo neće
biti još dugo tolerisan. Privatna sigurnosna industrija trenutno nema ni
odgovarajuću regulativu niti nadzor, a tamo gdje i postoje neka zakonska
rješenja obično se ispoštuju samo neke simbolične norme. Ovakvo
neuređeno stanje omogućava mnogim agencijama da ilegalno posluju, a
neke agencije čak zapošljavaju ljude sa kriminalnim dosjeom.
U kontekstu tekuće reforme i smanjenja obima policije to znači da se

sektor javne sigurnosti ove zemlje, sa svojih 22.000 zaposlenih, suočava
sa sve većim privatnim sektorom koji treba kontrolisati. Nažalost, još
uvijek nema dovoljno informacija o ovoj industriji, a razgovor o ovom
sektoru je i dalje tabu tema. Isto tako mnogim državnim službenicima
zajedničko je slabo interesovanje za ovaj sektor, što djelimično i
objašnjava lošu kontrolu ovog sektora. Kao i u većini drugih zemalja u
regionu, do sada nije razmatrano da li će ova industrija biti pod
nadzorom institucija kao što je nacionalna vlada ili nekih drugih tijela.
Iako je u zadnjih godinu dana bilo određenog napretka u samoregulaciji
ovog sektora, ova industrija treba još toga uraditi u pogledu internih
propisa i operativci koji gledaju malo više unaprijed trebali bi i sami
početi raditi na sprovođenju pravila za PSC. Međutim, s obzirom na
značajnu ulogu koju imaju međunarodni akteri u BiH, u situaciji u kojoj
država ne želi ili nije u stanju uvesti veći stepen odgovornosti ili
provjere, klijenti iz ovog sektora trebali bi insistirati na profesionalnijim
standardima u agencijama koje angažuju.
Glavne preporuke
Nadležni organi u oba entiteta i Distriktu Brčkom trebali bi povećati

angažovanje po pitanju nadzora privatnih sigurnosnih kompanija i
tamo gde je to potrebno, u težim slučajevima, trebali bi tražiti pomoć
od međunarodnih izvora.
Nadležni organi u RS trebali bi završiti proceduru izdavanja
zvaničnih ovlašćenja za sve privatne firme koje se bave osiguranjem
na teritoriji za koju su oni odgovorni što je moguće prije, odbijajući
55
pritom da izdaju dozvole operativcima koji ne zadovoljavaju

međunarodne i standarde na nivou entiteta, kad god to okolnosti
nalažu.
Potrebno je izvršiti reformu aktuelne kontrolne procedure širom BiH
i provjeriti da li firme legalno posluju, naročito ali ne isključivo, u
pogledu upotrebe sile i vatrenog oružja.
• Kao prvi korak treba postaviti adekvatan zakonski okvir na nivou
države, na osnovu kojeg će se regulisati i nadzirati rad PSC.
Takvo bi zakonodavstvo potom trebalo uskladiti sa
međunarodnim standardima i EU normama.
• Ovome bi trebalo da uslijedi prenos odgovornosti za nadzor
navedenog sektora na državno Ministarstvo sigurnosti.
Agresivne operacije ‘pretraživanja i zapljene’ koje je izveo EUFOR
pozitivan su znak da se operativne kontrole povećavaju. Iako su ove
operacije dobar početak, od suštinskog je značaja da lokalne
kriminalističke službe zauzmu isti pristup i da se pokrene sudski
postupak protiv onih koji krše zakon.
Trebalo bi ispitati aktuelne programe obuke kako bi se provjerilo da
li je prva pomoć obrađena na odgovarajući način.
Industrija privatne sigurnosti sama bi trebala sprovesti izrađeni
profesionalni kodeks ponašanja i s tim u vezi oformiti stručno
udruženje kako bi se konkurencija povećala, ali ostala ravnomjerno
raspoređena. Donatori i klijenti trebali bi podržati takvo
angažovanje.
Policija i PSC trebale bi potpisati zakonski obavezujuće radne
sporazume kako bi se u zajedničkim operacijama njihove uloge jasno
razgraničile.
Trebalo bi uvesti i podržati dodatne metode nadzora, naročito
parlamentarne odbore i instituciju Ombudsmana.
56
VI
UREĐENOST PRIVATNE SIGURNOSTI
Evropske države
Od Drugog svjetskog rata do danas na području Evrope povećan je broj
zemalja koje su prihvatile model polupredsjedničkog političkog sistema.
Preteča ovom sisitemu je Weimarska Njemačka (1919-1933), gdje je,
prema ustavu, vlada morala imati povjerenje šefa države i parlamenta.
Suština polupredsjedničkog sistema ogleda se u tome da se predsjednik
države bira ne u parlamentu, kao što je to slučaj u monističkom
parlamentarizmu, nego na općim i direktnim izborima. Samim tim
predsjednik države ima daleko veća ovlaštenja nego predsjednik
republike kojeg bira parlament.
Glavni organi polupredsjedničkog sistema su: predsjednik republike,

vlada i parlament. Predsjednik ima široka ovlaštenja, uz sve one
kompetencije koje su danas uobičajne za šefove država, kao što su:
funkcija vrhovnog komandanta, rukovođenje vanjskom politikom
zemlje, pravo imenovanja nekih važnih funkcionera države,
proglašavanje zakona, vršenje pomilovanja, pravo suspenzivnog veta,
pravo na podnošenje prijedloga revizije ustava i sl. Isto tako, predsjednik
ima pravo iznijeti pojedine zakone na referendum, na prijedlog vlade ili
zajednički prijedlog oba doma.
Vlada u polupredsjedničkom sistemu je de facto u rukama predsjednika.

Ona se sastoji od prvog ministra i članova vlade. Parlament je dvodom.
Prvi dom (Nacionalna skupština) bira se putem općih i neposrednih
izbora i predstavlja opće političko opredjeljenje građana u datom
trenutku. Drugi dom (Senat) bira se posrednim putem i osigurava
predstavništvo teritorijalnih zajednica. Parlament u polupredsjedničkom
57
sistemu jedini je ovlašten da donosi zakone, ali samo u oblastima koje su

jasno definirane.98 Sve ostalo vlada može regulirati svojim aktima putem
autonomnih uredbi.
Privatna sigurnost u evropskim državama

Osim Južne Afrike i Sjedinjenih Američkih Država jako je mali broj
država koje su regulisale PSC i PMC.99 Izvan Evrope veliki broj
legislacija ili ignoriše privatne sigurnosne i vojne aktere, razlikujući ih
na međunarodnom nivou, ili ima malo mogućnosti za definiranje ili
reguliranje u ovoj industriji. Generalno, u Evropi se vlade služe i javno-
privatnim partnerstvom i nacionalnim regulacijama kao mehanizmima
za kontrolu privatne sigurnosti i vojne industrije.
Javno-privatno partnerstvo uključuje mnoštvo sporazuma definiranih

različitim odnosima između vlade i privatnih sigurnosnih kompanija u
sektoru javne službe. Oni se kreću od jedinstvenih funkcija ili
fukcioniranja cijelog sektora do zajedničkih poduhvata i privatnih
kompanija koje u potpunosti pripadaju vladama. Svaka vrsta javno-
privatnog partnerstva udružena je sa različitim formama i nivoima
vladine kontrole. S obzirom na eksternaliziranje osigurava nadziranje
putem komercijalnih ugovora, zajednički poduhvati direktno uključuju
vlade u proviziju javnih servisa.
Sve evropske zemlje koje imaju privatno-javna partnerstva u stvaranju

eksternalizacije vojnih službi suočile su se sa vjerovanjem da su privatne
kompanije u mogućnosti da osiguraju vojnu podršku na višem nivou, za
novac, nego što to mogu državne vojne snage. U svakom slučaju, zemlje
usvajaju različite pozicije u pogledu da li i kako kontrolirati svoje
privatne vojne servise koji su svakim danom u porastu. Osim toga,
postoje velike razlike; vjerovatno su najveće razlike između Ujedinjenog
Kraljevstva i Njemačke.
98
Vidi više o političkim sistemima u: Ćazim Sadiković, Politički sistem, Studentska
štamparija, Sarajevo, 1998.
99
Ove regulacije smatraju se neophodnima da bi se napravila razlika između privatnog
sigurnosnog sektora i policije, te zbog toga što su striktne regulacije vezane za oružje
osnova u industriji koja ima veze sa oružjem.
58
U Ujedinjenom Kraljevstvu, vodećoj regiji u Evropi, kad je privatizacija

sigurnosnog sektora u pitanju, „Inicijative Privatnog Finansiranja“ (PFI)
transformira relaciju između javnog i privatnog sektora u vojnim
pitanjima. To i dalje predstavlja prvi izbor Ministarstva odbrane kao
„prava metoda za finansiranje novih kapitalnih projekata“100 i tako
omogućava širenje privatne vojne industrije u Ujedinjenom Kraljevstvu.
U početku je postojalo ograničenje na ne-vojnu podršku i menadžment,
PFI programi sve više i više vojnih funkcija kao što su logistika i obuka.
Kao posljedica toga, operacije podrške privatnog sektora sve bržim
koracima idu ka površini. To je većim dijelom zbog toga što je koncept
sponzoriranja ukomponovan u britanski zakon u Akt o rezervnim
snagama (dio V)101 iz 1996. sa namjerom da privatne vojne kompanije
osiguravaju djelovanje u konfliktnim situacijama tako što uključuju
volontere, izražavajući stajalište da postoji jasna linija između vojnih
snaga koje djeluju na ratištima i onih koje rade u PMC i koje nisu
direktno izložene vojnim konfliktima.
Ne samo da se povećava opseg djelovanja privatnih vojnih kompanija i

da se ovisnost Ministarstva odbrane Ujedinjenog Kraljevstva o
privatnim sigurnosnim firmama povećava, stvaranje ugovora također
podrazumijeva nacionalnu i međunacionalnu konsolidaciju industrije
koja može smanjiti konkurenciju među privatnim vojnim kompanijama.
PFI sa dugoročnim obavezama koje podrazumijeva, a koje se odnose na
period između 10 i 40 godina, stavlja težak teret na stvaranje i
menadžment javno-privatnih ugovora, te ponavljanje ugovora, što može
biti veoma skupo. Između 1998. i 2002. godine otprilike deset milijardi
funti iz godišnjeg budžeta Ministarstva odbrane, što iznosi otprilike 45%
ukupnog budžeta za odbranu, prikazano je u inicijativi „Bolji kvalitet
100
Britansko Ministarstvo odbrane potpisalo je 30 privatnih finansijskih inicijativa koje
vrijede više od 1.4 milijarde funti do 2002. godine i razmatralo je više od 90 novih
projekta sa procijenjenom vrijednošću od šest milijardi funti. Pogledaj: „Public Private
Partnership in the MoD: MoD's approach to the Private Finance Initiative“, na
www.mod.uk/business/pfi/intro.htm i „The Private Finance Initiative“ na
www.mod.uk/aboutus/factfiles/pfi.htm.
101
HMSO, Akt o rezervnim snagama, 1996, na:
www.hmso.gov.uk/acts/acts1996/1996014.htm. Zaposleni u PMC postat će rezervni
članovi i shodno tome će učestvovati u obuci. Kod služenja vojske, oni spadaju u Akt
discipline u službi i regulacijama službe. Rezervni članovi nemaju pravo na žalbe u
slučaju poziva. Kao i druge rezervne snage, maksimalni period za pozive je 9 mjeseci,
ali može biti produženo uz dogovor rezerviste i poslodavca.
59
službi“.102 Ministarstvo odbrane trenutno radi na 42 projekta koji donose

dvije milijarde od investicija privatnog sektora i još 40 projekata u
proceduri, koji će, kako se tvrdi, na kraju imati dobit od dvanaest
milijardi funti koje će se investirati u odbranu UK.103 Neka manja
izviješća pokazala su prosjek nakon pet godina. Većina tih ugovora ima
samo jedno veliko izviješće-obično na pola procesa, pa se taj proces
može obustaviti. S obzirom da PFI podrazumijeva da vlasništvo nad
jedinicama vojnih službi kao i tehnička stručnost ostaje u PMC,
Ministarstvu odbrane može biti teško da odluči između takvih ugovora
zbog toga što može imati manjak kapaciteta i uposlenika koji bi mogli
zamijeniti ugovaratelja u kratkom periodu. Ono što je još bitnije jeste
činjenica da PFI propisi nisu javni. Štaviše, za razliku od vladinih
regulacija, parlament ne mora odobriti PFI ugovore. „Osim toga, dok
ugovori između vlade i PMC-a ili rezervnih snaga mogu imati izvršioce
pod kontrolom, oni ipak imaju slabu transparentnost i njihova
odgovornost je ograničena.“104
Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačka vlada bila je mnogo

opreznija u eksternaliziranju vojnih funkcija i održala je direktnu
kontrolu nad vojnim službama u periodu u kojem je vlada bila
odgovorna za vojsku. Napredak se dogodio sa okvirnim sporazumom
„Inovacija, investiranje i produktivnost u Bundeswehru“, između
ministra odbrane i predstavnika njemačke ekonomije, potpisan od oko
700 privatnih kompanija koje su pokrivale 14 pilot projekata.105 Ovi
projekti sezali su sve od informatičkih tehnologija pa do vojnih vježbi i
logistike i imale su formu konvencionalnog eksternaliziranja
kompanija.106 Dok Okvirni sporazum predviđa privatne provizije
102
„Better Quality Services: A Handbook on Creating Public/Private Partnerships
Through Market Testing and Contracting Out“, HM Government, London, 1998, p. 9.
103
M.R.H. Uttley, „Private Contractors on United Kingdom Deployed Military
Operations: Issues and Prospects“, London, Draft Paper, King's College, p.5.
104
E. Krahmann, „ Controlling Private Millitary Companies“, p.9.
105
E. Krahmann, „ Contolling Private Millitary Companies“, pp.10-13
106
To uključuje privatizaciju vojnog trening centra i objakata za vježbu za Eurofighter
zrakoplovstvo. Trogodišnji ugovor vrijedan € 75 miliona vojnog trening centra dobio je
GUZ-System-Management Ltd., kompaniji čiji je vlasnik STN Atlas Electronik,
EADS/Dornier and Diehl. Ugovor vježbe avioposade Eurofighter Typhoon bio je
potpisan sa Eurofighter Simulation System Ltd., konzorcijum STN Atlas Elektronik i
CAE Ltd. Nejmačka, Thales Training and Stimulation iz UK-a, Indra iz Španije i
Meteor iz Italije.
60
pojedinih vojnih kompanija na osnovu ocjene tržišta, njemačka je vlada

imala drugačiji pristup sa naglaskom na menadžment četiri ključna
segmenta Bundeswehr: bijela flota107, posjedi; zalihe opreme
(garderobe); informacione tehnologije. Da bi mogli evaluirati opcije za
privatno-javna partnerstva, Vlada je 2000. godine napravila „Asocijaciju
za razvoj, nabavku i operacije“ (Gesellschaft fur Entwicklung,
Beschaffung und Betrieb – GEBB).108 Za razliku od britanskog
Ministarstva odbrane, GEBB, koji je u potpunosti pod kontrolom vlade,
gorljivo se borio da održi direktno učešće u proviziji od vojnih službi,
smatrajući da uređenje iziskuje da Bundeswehr održava kontrolu i
koordinaciju nad privatnom provizijom privatnovojnih aktivnosti.
Osim toga, Njemačka koristi zajedničko ulaganje kao mehanizam za

kontrolu privatnih vojnih kompanija. Javno-privatno partnerstvo109
zahtijeva od Bundeswehra, radije nego da se oslanja samo na obaveze
određene ugovorom, da izvrši trenutačnu kontrolu nad ovim
kompanijama i da odredi kako su te službe snabdjevene. Ta je
sposobnost krucijalna u onim pitanjima gdje je strategija važnija od
finansijske efikasnosti. Nadalje, kroz vladin nadzor Ministarstvo
odbrane postaje odgovorno za operacije PMC-a.
Pošto javno-privatno partnerstvo ne nudi uvijek opravdane mehanizme

koji osiguravaju transparentnost, odgovornost i kontrolu nad privatnim
vojnim kompanijama, regulacija ima više izgleda za prominenciju u
Evropi. Tri grupe kontrole relevantne su za privatnu vojnu industriju:
regulacija privatnog nadzora, licenciranje izvoza naoružanja i
regulacija najama PMC-a.
107
Za koju je GEBB kreirao Bundeswehr Fuhrpark Service, zajednički poduhvat koji
je u 75,1 % u vlasništvu GEBB-a I 24,9 % Deutsche Bahn AG.
108
„Von Grund auf“, http://ministrium.bundeswehr.de/presse/146.php Glavni razlog za
formiranje GEBB je ekonomske prirode. Zbog ograničenog budžeta, Ministarstvo
odbrane pokušalo je dobiti više novca, sa posebnim akcentom na vojne baze i slično,
npr. kasarne. Prije toga, zatvaranje vojnih baza i njihova prodaja privatnom sektoru,
značilo je da novac zarađen od prodaje ide u budžet pod kontrolom ministarstva
finansija. Ako bi GEBB bio odgovoran za marketing, tada bi novac išao u budžet
ministarstva odbrane.
109
„Public Private Partnership im Bereich Bundesministerum der Verteidiung“, vidi
na: www.bundeswehr.de/pic/pdf/reform/PubPivParnership.pdf.
61
Usporedba nacionalnog zakona o privatnom nadzoru provedenog od

Evropske konfederacije sigurnosnih službi (CoESS) i Union Network
International (UNI) pokazuju izvjesne razlike.110 Neke evropske zemlje
kao Danska, Finska, Francuska, Portugal i Španija imaju striktnu i
opsežnu kontrolu nad PSC. Ostale zemlje, Njemačka, Austrija i Italija,
imaju samo površno definirane zakone. Neke zemlje imaju zakone koji
kontroliraju privatne sigurnosne kompanije još od ranih 80-ih.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska imaju već dugo vremena samoregulaciju
sektora i sa državnim zakonima počeli su tek 2001. godine.111 Međutim,
širenjem industrije veliki broj vlada preuzeo je proaktivan pristup u
pogledu zakona o PSC. Tačnije, Njemačka i UK u zadnje su vrijeme
ojačale svoju kontrolu nad privatnim sigurnosnim kompanijama.
Aktom o privatnim sigurnosnim kompanijama iz 2001. godine

Ujedinjeno Kraljevstvo predstavilo je zakone za nadzor, a odnose se na
domaće privatne kompanije. Tim aktom osnovana je Uprava sigurnosne
industrije (SIA) koja precizira kriterije za licenciranje i superviziju
planova predviđenih zakonom, nadgledanje njihovog sprovođenja,
glavnih uključenih čuvara, privatnih istražitelja i savjetnika za
sigurnost.112 Objavljene su procedure licenciranja i one uključuju
trening; registraciju i osiguranje; način na koji se aktivnosti trebaju
izvesti; proizvodnja i prikazivanje licenci; informacije koje korisnici
licenci s vremena na vrijeme moraju dostaviti Upravi sigurnosne
industrije.113 Službe koje nisu pod kontrolom spomenutog akta jesu one
službe povezane sa strateškim vježbama, vojnom logistikom i
menadžment; a isto tako pod kontrolom nije ni izvoz vojnih servisa za
prekookeanske korisnike, a koji su upoznati sa Aktom.
U Njemačkoj je odnos privatne sgurnosti i policijskog servisa reguliran

sa Trade Codeom, (Gowerbeordnung) od 1927. god., kao i specijalnom
legislacijom za sigurnosne servise114 (Bewachungsgewerberecht). Od
110
T. Weber, „Eine vergleichende Ubersich der Rechtsvorschriften fur die private
Sicherheitsindustrie in der Europaischen Union“.
111
D. Hemmer i W.T. Bauer, „Privatisierung“.
112
SIA, „Who will need a licence?“, na www.the-sia.org.uk/licence/who-will-need.asp
113
SIA, „The Private Security Industry Act“, na www.the-sia.org.uk/legislation/the-
act.asp
114
BGBI (2002) Gesetz zur Anderung des Bewachungsgewerberechts vom 23. Juli
2002, Bonn, Bundesgesetzblatt, Teil I, nr. 51, 26. Juli 2002, at
http://217.160.60.235/BGBL/bgbl102s2724.pdf
62
1995. godine Trade Code propisuje obaveze i dozvole servisnih

kompanija. Regulacije za privatne sigurnosne servise, koje su ojačane u
1999. i 2001. godini, definiraju dalje zahtjeve kao npr. sate treninga;
pismeni i usmeni test o zakonskim i ostalim uvjetima; dovoljnim
osiguranjem i ostalim obavezama za zaposlene u privatnim sigurnosnim
kompanijama. Trade Codeom su, također, regulirane i privatne vojne
kompanije. Regulacija privatne sigurnosti posebno se odnosi na privatne
vojne servise koji se odnose na zaštitu vojnih resursa.
Što se tiče državnog naoružanja i dvojnog izvoza, u Evropi se sve više

prepoznaje potreba da se usvoji politika o izvozu oružja i zloupotrebe
oružja da bi se promijenila praksa i tehnologija. Jedan dio takvog
razvoja bio je licenciranje elektronskog transfera osjetljivih tehnologija.
Širenje malog oružja povećalo je jačanje kontrole u trgovanju i
posredovanju oružjem. Uspostava pravila ponašanja Evropske unije o
izvozu oružja 1998. godine smatrana je značajnim unapređenjem u
regionalnoj kontroli trgovine oružjem. Tada se petnaest zemalja članica
izjasnilo da će postaviti zajedničke standarde za kontrolu transfera
oružja, te da će spriječiti izvoz koji bi mogao biti korišten za unutrašnje
suzbijanje, međunarodnu agresiju ili koji bi mogao utjecati na
regionalnu stabilnost. U svakom slučaju, prema Amnesty Internationalu,
dizajn i aplikacija u velikoj mjeri kvare EU pravila115- posebno nakon
proširenja EU, gdje sad ima 400 kompanija u 23 zemlje koje donose
samo malo manje malog oružja i lahkog naoružanja nego što je to slučaj
u SAD. Nadalje, pravila ponašanja EU nisu zakonski obavezujući
instrument; to je politička deklaracija koja ima efekta, posebno kada je
riječ o transparentnosti kroz publikacije godišnjih izvještaja o izvozu
oružja.
115
Amnesty International, „Zbirka EU izvještaja“ na:
www.amnesty.org.uk/controlarms/eureport/summary.shtml za čitav izvještaj vidjeti:
Amnesty International, Underminning Global Security: the European Union's arms
exports, na:
www.iansa.org/regions/europe/documents/undermining_security/contents.htm
pogledati također i: S. Bauer, „The EU Code of Conduct on Arms Exports – much
accomplished, much to be done“, SIPRI, Stockholm, 27. april 2004, i S.A. Jones, „ The
Current System of Harmonizing EU Export Controls“, na:
www.uga.edu/cits/documents/html/nat_eval_eu.htm.
63
U svrhu reguliranja privatnih vojnih kompanija vlada Velike Britanije

prva je evropska vlada koja je istražila mogućnost državnih regulacija.116
Takvi napori Velike Britanije nastali su kada se dogodio skandal u
kojem je učestvovao Sandline International, privatna vojna kompanija
koja je prenosila oružje u Sierra Leone bez obzira na UN embargo 1997.
godine. Pošiljku oružja očito je potvrdio vanjski državni ured. Tada je
Komitet donjeg doma vanjskih poslova uzeo na uvid poslove i zatražio
je dio vladinog izvještaja o poslovanju ove kompanije, tj. „Zelenog
papira“, ističući načine kontrole i regulacije o privatnim sigurnosnim
kompanijama u UK. U svakom slučaju, do sada britanska vlada nije
uspjela proglasiti raspored za izradu i provođenje takve kontrole.117
U Francuskoj, zemlji koja još nije potpisala UN-ovu međunarodnu

konvenciju protiv jačanja, upotrebe i treninga plaćenika, Senat je 6.
februara 2003. godine usvojio zakon kojim je plaćenički posao
proglašen krivičnim djelom po francuskom zakonu. Konstitutivni
elementi krivičnog djela bliski su formuliranju Artikla 47. Dopunskog
protokola 1, ali ne pravi razliku između umješanosti u međunarodne ili
nemeđunarodne oružane sukobe. Predviđeno je da se ovaj novi zakon
bavi obnovljenim „starim stilom“ plaćeničkih aktivnosti sa kojim se
Francuska suočavala posljednjih godina, naprimjer kada je avion koji je
prevozio 12 osumnjičenih francuskih plaćenika presretnut u Tanzaniji na
putu za Madagaskar.118 U svakom slučaju, diskusije u procesu usvajanja
teksta pokazale su da su francuski zvaničnici upoznati da tekstom nisu
uzeli u obzir potpunu sliku privatizacije vojnih kompanija. Ta je debata
jasno pokazala potrebu za uključivanjem drugih evropskih zemalja u
konsultacije i uputila je na „pragmatičan pristup Parlamentu Velike
Britanije poziv za raspravu u vezi sa problemom privatnih vojnih
kompanija“.
116
Samo u Londonu postoji najmanje deset firmi koje imaju prekookeanske ugovore za
koje se smatra da vrijede više od £100 miliona.
117
Zeleni papir pune dvije godine bio je u izradi i Parlament ga je odmah napao.
Radnička stranka usprotivila se zahtjevima, nazivajući ih protivrječnim i vrlo
uvredljivim i smatrajući ih odbacivanjem odgovornosti vlade.
118
Pogledaj: http://news.bbc.co.uk/1/low/world/africa/2056207, i na:
www.dawn.com/2002/06/22/int8.htm.
64
Osim toga, plaćenički posao nije klasifikovan kao poseban krivični

prestup u krivičnom zakonu većine zemalja,119 tako da se ne poduzimaju
nikakve zakonske akcije protiv plaćenika, osim ako su oni počinili neko
drugo krivično djelo za koje su optuženi. U Švicarskoj je krivičnim
zakonom zabranjeno švicarskim državljanima uključivanje u snage za
borbu u inozemstvu. Jedina je iznimka Švicarska garda u Vatikanu.120
Krahmann je analizirala pitanje kako su ta tri seta kontrole riješena u

Velikoj Britaniji i Njemačkoj.121 Njena usporedba interesantna je zbog
što su ove zemlje na drugačiji način pristupile upravljanju privatnim
vojnim kompanijama. Britanska vlada imala je dosta povjerenja u
privatizaciju ovog sektora i tek je nedavno ojačala vladine regulacije.
Njemačka je administracija bila oprezna u upravljanju rukovodstva kroz
privatno-javna partnerstva u ključnim vojnim funkcijama i putem
striktnijih zakonskih kontrola nadzirala ovaj segment sigurnosti.122 U
svakom slučaju, razvoj zakona još je aktuelan i nekonzistentan u davanju
direktnog uvida u efektivnost različitih tipova nacionalne kontrole.
Trenutno njemačka kontrola nadmašuje kontrolu Velike Britanije u
područjima kao što su trgovanje i posredovanje oružjem od strane PMC,
unutar, a i van granica, te pružanja vojnih servisa zemljama koje su pod
embargom. Drugostepeni zakon u Britanskom aktu o kontroli izvoza iz
2002. godine i buduće regulacije mogu promijeniti takav nesklad u
budućnosti.
Pozitivno stanovište u pogledu upravljanja privatnom vojnom

industrijom, u najmanju ruku, opravdano je barem kad je riječ o
zakonima. U posljednjih nekoliko godina politika ovih dviju zemalja
dosta je uradila na zakonskoj kontroli. Jedno od objašnjenja za takav
razvoj jeste politički transfer koji je nastao zbog sve većeg
119
Kao u SAD, trenutni zakoni u Velikoj Britaniji reflektiraju alternativu namjeri
Dopunskog protokola 1 i UN konvencije. Zakoni obiju zemalja zabranjuju jedino
regrutiranje plaćenika i upravljenje plaćeničkim aktivnostima. Ni u jednoj od ovih
zemalja plaćenički posao kao takav nije krivično djelo. Pogledaj: UN, General
Assembly Report A/54/326, p. 14.
120
Između 1994. i 2000. godine, 17 osoba bilo je osuđeno zbog službi u stranim
oružanim snagama, uglavnom u francuskoj Legiji stranaca.
121
Pogledaj: E Krahmann, „ Controlling Private Military Companies“.
122
Pogledaj: BGBI, gesetz zur Anderung des Bewachungsgewerberecht vom 23 Juli
2002, Bonn, Bundesgesetzblatt, Teil I, Nr. 51, 26. Juli 2002, vidi opširnije na:
http://217.106.60.235/bgbl102s2724.pdf.
65
prepoznavanja opasnosti koje se tiču korištenja privatnih vojnih

kompanija na državnom nivou, kao i korištenje servisa privatnih vojnih
kompanija u trećim zemljama. Nakon godina u kojima se britanska vlada
nadala da će napraviti uspješnu samoregulaciju privatnog sigurnosnog
sektora, neuspjeh državnih organizacija u toj namjeri natjerao je Veliku
Britaniju da se okrene jačanju javnih zakona.123 Nadalje, prigovori su
rezultirali iz afere Sandline, što je dovelo do toga da britanska vlada
ponovo razmotri kontrolu u izvozu naoružanja.124
Drugo je objašnjenje rastući pritisak unutar EU u harmoniziranju zakona

o privatnom upravljanju vojnih kompanija da bi se olakšao transfer
servisa unutar zajednice i da bi se eliminirali konkurentni nedostaci
nastali iz razlika u nacionalnoj kontroli izvoza. Na kraju, svaki taj razvoj
imat će krucijalne implikacije za korištenje privatnih vojnih kompanija
ne samo u Evropi nego i u trećem svijetu.125
123
Pogledaj: HMSO, Private Security Industry Act 2001, London, The Stationary
Office, 2001, na: www.hmso.gov.uk/acts/acts2001/20010012.htm.
124
DTI Export Control Act 2002, London, The Stationery Office, 2002, na
www.hmso.govt.uk/acts/acts2002/20020028.htm.
125
Pogledaj: E. Krahmann, „Controlling Private Military Companies“, pp 23-25.
66
Sjedinjene Američke Države
Specifičnost Sjedinjenih Američkih Država (SAD) proizlazi iz

Predsjedničkog političkog sistema. Trajnost ustava i sve drugo
originalno što se danas susreće u američkom političkom sistemu, ustvari
je nedjeljivo vezano za specifičnosti ukupnog političkog, ekonomskog i
kulturnog razvoja te države. SAD od donošenja ustava nisu imale
izoštrene i naglašene krupne socijalne, klasne sukobe, problemi su se
javljali u formi i na način koji nije ugrožavao društveni sistem u cjelini.
Ustav je svakako bio rješenje, ustvari on predstavlja remek djelo
ustavnog graditeljstva. Svakako ovaj je ustav bio idelan za SAD, ali ne i
za druge države. Šta je to temeljno, a šta je dalo trajnost američkom
ustavu? Na prvom mjestu svakako je radikaln raskid sa starim režimom,
sa utjecajem aristokratije i feudalizma. Dalje je bio bitan napredak u
industrijalizaciji, baziran na prirodnim izvorima i drugim povoljnim
okolnostima. Svakako, tu su i principi da se nabroje ovlaštenja koja se
delegiraju federaciji tako da, implicite, sve što nije utvrđeno kao
nadležnost federacije pripada državama. A jedan od ključnih principa
trajnosti američkog ustava na kojem počiva ukupni ustavni sistem SAD-
a svakako je supremacija nacionalnog zakona. Spomenuti faktori i
principi omogućuju Ustavu izvanvremensku snagu, čak i usred
socijalnih nejasnoća i promjena. „Naša lična sigurnost“, rekao je
Thomas Jefferson, „jeste u tome što imamo pisani Ustav.“
Kongres kao zakonodavno tijelo Sjedinjenih Država sačinjen je od dva

doma: Predstavničkog doma i Senata. Predstavnički dom bira se na
period od dvije godine, a sastoji se od 435 predstavnika. Senat je
sastavljen od 100 senatora, u koji svaka od 50 država daje dva senatora.
Mandat senatora traje šest godina.
Predstavnički dom, ipak, ima osnovnu inicijativu, s obzirom da on

predstavlja cijelu populaciju, iako istovremeno oba vijeća vrše
zakonodavnu djelatnost i formalno imaju jednak utjecaj na donošenje
zakona.
Izbor predsjednika vrši se u dvije faze. U prvoj fazi političke partije u

državama određuju svoje kandidate, dok u drugoj fazi američki narod na
općim izborima u okvirima država bira predsjednika. Ustav je dodijelio
predsjedniku velika ovlaštenja. On je šef države, vrhovni komandant
67
oružanih snaga, šef izvršne vlasti i partijski lider. Član II sekcija 1

Ustava jednostavno propisuje da „izvršnu vlast obavlja predsjednik
Sjedinjenih Američkih Država“. Isto tako predsjednik ima veliki utjecaj
na sudsku vlast jer on postavlja federalne suce, uz saglasnost Senata.
Američki ustav nije zanemario ulogu sudstva u političkom sistemu.

Naprotiv, ona je naglašena kroz veliku ulogu Vrhovnog suda. „Sudsku
vlast Sjedinjenih Država vrši Vrhovni sud i svaki drugi niži sud koji će s
vremenom odrediti i ustanoviti Kongres“, navodi se u članu III, odj. 1.
Vrhovni je sud arbitar između nacije i držve i između pojedinih organa
vlasti. Predsjednik uz saglasnost Senata imenuje predsjednika Vrhovnog
suda i osam sudija koji zajedno sa predsjednikom suda vrše svoju
funkciju doživotno sa pravom odlaska u penziju nakon navršenih 70
godina. Taj slučaj praksa još nije zabilježila.
Privatna sigurnost u SAD-u

Aktom Sjedinjenih Američkih Država o kontroli izvoza iz 1968. godine
regulirana je i trgovina oružjem i izvoz vojnih dobara. To je uključeno u
akt amandmanom iz 1980. nakon otkrivanja State Department-a da je
jedan broj privatnih kompanija pružao vojne treninge pojedincima iz
zemalja sa kojima SAD nema dobre odnose. Taj akt sada utvrđuje
temeljna prava u uspostavljanju procedura koje se tiču prodaje vojne
opreme.
Tim su aktom tačno utvrđeni razlozi zbog kojih se oružje i slično može
trgovati; ti razlozi uključuju razne stvari, od samoodbrane do unutrašnje
sigurnosti. Servisi odbrane definisani su tako da uključuju osmišljavanje
i pomoć u dizajnu, proizvodnji i upotrebi opreme, svaku opskrbu
tehničkih podataka o toj opremi, svaki trening stranih snaga. Trening
treba da je u sladu sa kursevima i medijima svake vrste te da se odvija
kroz vježbe.
Američke kompanije koje nude vojne savjete strancima u Sjedinjenim

Državama moraju biti registrovane i moraju imati licencu od State
Departmenta – International Transfer of Arms Regulations (ITAR), pod
kojom se implementira Akt o kontroli izvoza naoružanja. Servisi
68
odbrane, uključujući treninge, smatraju se vojnim produktima pod

zakonima SAD-a, prekookeansko prodavanje tih produkata regulisano je
isto kao pištolji i oklopna vozila proizvedena u Americi. ITAR zahtijeva
od privatnih vojnih servisa da imaju odobrenje od američkog State
Departmenta prije prodaje svojih usluga stranim vladama. U Uredu
američkog State Departmenta za kontrolu trgovine vojnom opremom u
Birou za političko-vojne poslove pregledavaju se prijedlozi ugovora da
bi bili sigurni da ti ugovori ne krše nikakve propise ili neke druge
odredbe SAD-a. U skladu sa ITAR-om, svaka osoba (osim oficira ili
uposenika vlade) koja je angažovana u prodaji aktivnosti poštujući
proizvođače, izvoz, uvoz ili transfer bilo kojeg vojnog artikla ili vojne
usluge mora biti registrovana u Vladinoj agenciji. To se odnosi na sve
građane SAD-a, gdje god da žive, i na sve strane državljane koji žive u
SAD-u ili su pod jurisdikcijom SAD-a. Svaka prijava za izdavanje
licence za trgovanje oružjem ili vojnom opremom mora proći kroz
proces u koji su uključeni razni nacionalni i regionalni biroi, uključujući
i one koji su stvoreni da bi očuvali demokraciju i ljudska prava. Takva
minimalna regulacija osigurava oficijelne dozvole koje mogu zamijeniti
internacionalne regulacije. Dok god ti procesi ne naprave neke
restrikcije kompanijama koje prodaju vojne artikle i usluge, oni se više
odnose na stranu politiku SAD-a nego na odredbe međunarodnog
zakona.
Proces licenciranja kao takav, ocijenjen je kao idiosinkratičan.126 “Ured

odbrane i State Departmenta koji imaju udjela u procesu davanja
dozvola, različiti su od slučaja do slučaja, pa niti kompanije niti
nezavisni posmatrači ne razumiju baš najbolje na koji se način odigrava
taj proces.“127 Vlada zadržava pravo u poduzimanju koraka u provjeri
ispunjavanja mjera licenciranja. Osim toga, izvršni ured američke
administracije mora unaprijed obavijestiti Kongres o prodajama koje
vrijede pedeset miliona dolara ili više, bez obzira da li je za tu prodaju
pregovarala Vlada, industrija oružja ili broker. Većina ugovora i
postigne taj iznos.
Primjena kontrole u američkim privatnim vojnim kompanijama (PMC)

prvenstveno je odgovornost Carinske službe Sjedinjenih Američkih
126
Detalji o ITAR režimu detaljno su opisani na websiteu:
www.pmdtc.org/reference.htm.
127
D.D. Avant, „Privatizing Military Training“.
69
Država. Kada se odobri licenca, dalje ne postoji zvanični uvid niti

postoje mjere koje osiguravaju transparentnost osim u ugovorima koji
iznose preko pedeset miliona dolara i za koje je potrebna notifikacija
Kongresa prije nego što se odobri. Samo u takvim slučajevima Kongres
ima pravo zahtijevati dodatne informacije o traženom ugovoru.
Zvaničnici ambasade SAD-a u zemlji sa kojom se potpisuje ugovor
samo su okvirno upoznati sa ugovorom, ali niti jedan zvaničnik nema
odgovornost za praćenje firmi i njihovih aktivnosti.128
PMC mogu, također, prodavati svoje usluge i izvan granica kroz

program Ureda za vanjsku vojnu prodaju (FMS), za koji nije potrebno
licenciranje State Departmenta. Kroz FMS Pentagon plaća za usluge
koje su ugovorom ponuđene stranim vladama, a koje zauzvrat to
nadoknađuju Pentagonu. Vinelijev ugovor za obučavanje Nacionalne
garde Saudijske Arabije i MPRI (program opremi i obuči) ugovor za
obučavanje bivše Vojske Federacije BiH, te makedonske i bugarske
vojske, spada pod program FMS.129
Domaća privatna sigurnosna industrija u Sjedinjem Državama veoma je

konkurentna, poznata kao dosta promjenljiva i slabo plaćena. Ne postoji
federalni zakon koji se tiče domaće privatne sigurnosne industrije.
Namjera Kongresa da naredi trening i provjeru u cijeloj zemlji propala je
prošle godine, ali se očekuju bolji rezultati ove godine. Državni zakon i
dalje je „prošaran“. Države, njih šesnaest, uopće ne zahtijevaju
provjeravanje, a u trideset država nije potreban nikakav trening, dok je u
ostalim državama nužno imati 1-48 sati obuke.130
128
P.W. Singer, „Wor , Profits, and the Vacuum of Law“, p. 539.
129
Steve Schooner, Vladin ekspert na polju prava, profesor na George Washington
Univerzitetu, rekao je da kompanije često traže podršku programa FMS da bi izbjegle
dugotrajne ITAR procedure u licenciranju. Vidi: L. Peterson, „Privatizing Combat, the
New World Order“, Centre for Public Integrity, Washington D.C., 28. oktobar 2002.
www.publicintegrity.org/bow/printer-friendly.aspx?aid=148.
130
1 sat u Teksasu, 4 sata u Nevadi, Sjevernoj i Južnoj Karolini, Tenesiju, i
Vašingtonu; 6 sati u Arkanzasu, 8 sati u Džordžiji i Utahu, 12 sati u Minesoti i
Oregonu, 16 sati u Luiziani i Virdžiniji, 20 sati u Ilinoisu, 24 sata u New Yorku, 32
sata u Sjevernoj Dakoti, 40 sati u Floridi, Kaliforniji i Oklahomi, 48 sati na Aljasci.
Vidi: M. Hall, „ Private Security guards are Hoemland's weak link“.
70
U 22 države privatni sigurnosni servisi ne moraju imati licencu. U

industriji u kojoj su ugovorom nagrađeni slabiji ponuđači, PSC se
odupiru mandatima valde koji bi povećali troškove djelovanja.131
131
Ugovori se gube i dobivaju po pitanju penija po satu. Ako PSC uloži u treniranje
svojih uposlenika, ovi će htjeti da budu više plaćeni. Uposlenici PSC u 2000. su u
prosjeku zarađivali $17.570, nisu imali zdravstveno osiguranje, plaćene odmore ili
bolovanje. Za većinu njih to je samo dodatni posao, a većina ih napusti taj posao u roku
od nekoliko mjeseci. Privatnim sigurnosnim kompanijama teško je pokazati koliko
vrijede, oni ne mogu dokazati da je upošljavanje zaštitara od izuzetne važnosti.
71
Južna Afrika
Južna Afrika ili Južnoafrička Republika velika je zemlja, šest puta veća
od bivše Jugoslavije, puna klimatskih kontrasta: snijega u Drakensburgu
(200 kilometara sjeverno od Durbana), prave zimske hladnoće u
centralnom ravničarskom dijelu, velikih ljetnjih vrucina do 40 stepeni na
sjeveru, bliže Ekvadoru, vječite suše na zapadu, u pustinji Kalahari, ili
pak blage, gotovo mediteranske klime u Cape Townu.
Najveći grad Johanesburg ima preko deset miliona stanovnika, a u

kuriozitete spada i to da imaju dva glavna grada Pretoriju i Cape Town.
Polovica stanovništva živi u pet-šest gradova. Nemaju sela, ali imaju
ogromne farme.
Južna Afrika polahko se oporavlja od aparthejda, diskriminacije i rasne

segregacije koja je ostavila duboke ožiljke. Bijelci, iako uvjerljiva
manjina (osam procenata od ukupnog stanovnistva) potpuno su bili
distancirani od ostalih. Početkom devedestih, a nakon mnogih godina
ekonomskog i trgovinskog embarga koji je svijet bio uveo prema južno-
afričkom režimu, aparthejd je konačno doživio kolaps. Nelson Mandela
je nakon 27 godina pušten iz zatvora, da bi potom postao prvi crni
predsjednik države. Većina crnačke populacije i danas živi u siromaštvu
i stvarnost je još daleko od ideala multikulturalizma, ali stvari se
mijenjaju nabolje i u ekonomskom i u političkom pogledu. U vrijeme
aparthejda ukoliko bi neko hodao sa “obojenom” ženom, policija bi ga
odmah zatvorila. U javnim ustanovama, školama, autobusima, pa čak i u
toaletu crnci nisu smjeli biti sa bijelcima. Sada je normalno da u istu
školu idu i bijela i crna djeca, ili da u zgradi žive svi zajedno, što je bio
problem čak i 1994. godine. Danas je situacija mnogo, mnogo
normalnija.
Južna Afrika polahko ali sigurno izrasta u prosperitetnu industrijsku

zemlju. Najveći je svjetski prozvođač zlata, dijamanata, hroma i platine.
Svakim danom bilježi ekonomski rast što povećava blagostanje koje
uživaju građani ove zemlje.
72
Privatna sigurnost u Južnoj Africi

Južna Afrika je zemlja koja je usvojila najjasniju poziciju spram
regulacije privatnih vojnih kompanija i njihovih servisa za nabavku
vojne pomoći iz inozemstva. Akt Južnoafričke Regulacije o pomoći
strane vojske (FMA), koji je stupio na snagu 1998 godine, najdosežniji
je nacionalni zakon koji se bavi plaćenicima, PMC i PSC. Međutim,
njegova šira upotreba je da reguliše pomoć strane vojske, koja je
definisana da uključuje: “savjet i trening; kadrovsku, finansijsku,
logističku, obavještajnu i operacionu pomoć; zapošljavanje kadrova;
medicinske ili paramedicinske usluge; ili nabavljanje opreme”. Akt
uključuje ekstra teritorijalnu aplikaciju i kaznene moći za one koji ga se
ne pridržavaju. Odluka da se stvori integrirani mehanizam za adresiranje
pitanja u vezi sa plaćenicima, PMC-om i konvencionalnom kontrolom
oružja, uglavnom je bila inspirisana polemikom koja je okruživala
aktivnosti južnoafričkih privatnih vojnih kompanija.
Akt se primjenjuje na “osobu koja je državljanin, ili stalni rezident u

Republici, pravnu osobu registrovanu u Republici i bilo kojeg stranog
državljanina koji se suprotstavi bilo kojoj proviziji Akta unutar granica
Republike”. FMA navodi da niti jedna osoba unutar Južne Afrike ili
drugdje može regrutirati, koristiti, trenirati ili finansijski snabdjeti ili
uključiti osobe u plaćeničke aktivnosti. Plaćenička aktivnost definisana
je kao “direktno učešće borca u naoružanom sukobu i to u privatne
svrhe”. Bilo koji PMC smješten u Južnoj Africi primoran je tražiti
odobrenje od vlade za svaki ugovor koji potpiše, bilo da se radi o
lokalnoj bilo o eks-teritorijalnoj operaciji. Aktom se određuje kazna od
ne više od deset godina zatvora i kazna od ne više od jedan milion u
randima za lokalno stanovništvo ili strane državljane sa mjestom
boravka u Južnoj Africi, koji učestvuju u vojnim misijama van teritorije
Južne Afrike i to onim nepotpisanim od Vlade. Aktom se definira i
pravna nadležnost privatnih kompanija i uvode granice na slobodu
kompanija za osiguranje spram vojnih pitanja. Reguliše, ali ne
zabranjuje, postojanje ovih kompanija koje zapošljavaju plaćenike i
osiguravaju pomoć strane vojske. Zahtjevi za nabavku takve vrste
pomoći i ostalih materijala vezanih za naoružanje temeljito je pregledao
Komitet za državnu konvencionalnu kontrolu naoružanja (NCACC),
kojim predsjedava ministar iz jednog vladinog odjela koji nema direktne
veze sa industrijom odbrane. NCACC ima moć odbiti aplikaciju ili
73
odobriti dozvolu. Odluke su bazirane na principima međunarodnog

zakona, uključujući i zakon o ljudskim pravima. Dozvole mogu biti
poništene ukoliko dođe do promjena u okolnostima zemlje primatelja ili
narušavanja osnovnih ljudskih prava.
U većim slučajevima, aktovska aplikacija zavisi od postojanja vojnog

konflikta. Primatelj usluge mora biti strana u konfliktu. Ukoliko je
primatelj privatna kompanija u potrebi za uslugom osiguranja iz razloga
važnih za državu, FMA se ne primjenjuje. Međutim, do danas, Akt je
bio primjenjivan samo do određenog stupnja i njegova praktična
upotreba bila je predmet kontroverze i polemike. Kriteriji koje propisuje
FMA opisivani su kao nedovoljno jasni i subjektivni, ostavljajući
mogućnost da ih sudovi mogu smatrati nejasnim i nevažećim.
Aplikacija, tj. Upotreba, također može biti odbačena zato što narušava
slobodu izražavanja, vjerovanja, udruživanja, trgovine i okupacije
građana kao što je sadržano u ustavu. Dok je zakonodavstvo glavni
korak naprijed, kako u namjeri/mišljenju tako i riječi, konflikt u Iraku je
demonstrirao poteškoće oko sprovođenja ovih novih regulacija.
Južnoafrička kompanija Meteorski taktička rješenja trenutno daje usluge
zaštite u Iraku i vrši treninge nove iračke policije i snaga sigurnosti.
Erinys, združena kompanija Velike Britanije i Južne Afrike, primila je
veliki ugovor o zaštiti naftne industrije Iraka. Niti jedna kompanija još
nije primila formalno odobrenje NCACC-a; Erinys nije uspio prijaviti se
niti na jedan poziv za tender. Ipak, nastavljaju sa svojim operacijama. Iz
razloga nedostatka sredstava i moguće volje, Južna Afrika izgleda da
nije u mogućnosti dalje raditi monitoring i sprovoditi svoje
zakonodavstvo.
Zakon nije neproblematičan. S tim što od vlade traži da odobri svaki

ugovor, FMA rezultira u zvaničnom sankcionisanju tog ugovora. Ovo
čini vladu Južne Afrike odgovornom za akcije PMC-a i PSC-a tako što
im je dala dozvole i time omogućila potencijalni bijeg od međunarodne
zakonske kontrole. Traženjem kontrole nad svim formama usluga PMC i
PSC, uključujući i “savjet i trening” snagama u konfliktu, FMA unosi u
igru preširok krug djelovanja i efekta, čineći pri tome sam Akt
irelevantnim. Osim toga, ostavljanje mogućnosti sankcionisanja ugovora
stranom ministru omogućava šire izvršno diskrecijsko pravo koje
74
podsjeća na doba aparthejda, a sami Akt dovodi do pitanja o rušenju

parlamentarnog nadzora privatne sigurnosti.132
Sa donošenjem regulatorskog zakona o sigurnosnoj industriji 2001.

godine133, južnoafrička domaća privatna sigurnosna industrija, nakon što
je rapidno porasla u zadnjih 10 do 15 godina, ušla je u period
konsolidacije. Strožije regulacije, udruživači i akvizicije koje smanjuju
broj PSC-a, pooštrile su standarde usluga i kanalisale veći prihod prema
nekolicini većih jedinica.134 Primarni cilj novog Akta je da reguliše
industriju tako što će kontrolisati one koji pružaju usluge sigurnosti sa
ciljem da povećaju standarde profesionalizma, transparentnosti,
odgovornosti, pravednosti i pristupnosti unutar PSC industrije.135 Akt je
132
P.W. Singer, “Rat, profit i rupa u zakonu”, str. 539.
133
Južnoafrička Republika, Security Industry Regulation Bill. B12-2001. ISBN 0 621
29742 9.
134
Južnoafrikanci koji dožive najveći stupanj kriminaliteta na svijetu i koji generalno
imaju veoma malo povjerenje u mogućnosti policije da im garantuje sigurnost, u sve
većem broju okreću se prema PSC-ima kako bi zaštitili sebe i svoju imovinu. Južna
Afrika potroši više na privatnu sigurnost kao dio GDP-a nego bilo koja druga država.
Veličina i obim ekspanzije Južnoafričkog tržišta u zadnjih nekoliko godina privukla je
velike multinacionalne kompanije. Tri od najvećih PSC-a na svijetu – Britanski Chubb,
Danski Group4Flack i Američki Tyco International kroz svog poduzetnika ADT –
pristupio je tržištu preko akvizicije. Za najvećeg od parcela, švedskog Securitas,
također se govori kako je bacio oko na Južnu Afriku. Pored stranih ulaznika, domaći
udruživači i akvizicija pojavili su se u zbunjujućem tempu - najmanje 14 u zadnjih 4
godine. Postoji više od 4.300 registrovanih firmi za sigurnost, ali samo njih 12 drži
36% tržišta. U anketi iz 2001. Credit Suisse First Bank (sada podijeljena na dva)
predvidjela je da će do 2006. godine šest vodećih kompanija kontrolirati više od pola
tržišta.
135
Postoji šest tipova privatne sigurnosti, sa mnogim PSC koji rade više od jednog:
čuvanje; imovina u pokretu; odgovor naoružanjem; istraživanje i upravljanje rizikom;
elektronika i hardware; i sigurnost u domu ili samozaposleni. Indikativno je od široke
nadležnosti Sirae da regulator izlistava 15 zasebnih kategorija. Čuvanje je nadaleko
najveće sa 3.000 kompanija koje zapošljavaju 150.000 čuvara pokrivajući najviše
domaće ili komercijalne posjede, kupovne centre, škole i vladine institucije. Imovina u
prolazu usko je povezana sa čuvanjem i izrasla je iz prevoza novca i ostalih
dragocjenosti od banaka i velikih korporacija. Zahtjevi velikog kapitala služe kao
prepreke za ulazak, tako da je samo oko 700 PSC-a registrovano kod Sira-e. Odgovor
naoružanjem i nadzor područja ima 394 registrovanih PSC-a koji služe oko 500.000
klijenata. Sektor za elektroniku i hardware predstavlja oko jednu trećinu ukupne tržišne
vrijednosti industrije. Postoji 857 registrovanih istražnih i upravljanje rizikom
kompanija. Procijenjeno je da sigurnost u domu zapošljava 60.000 do 80.000 čuvara,
uglavnom u vladinim odjelima, bankama i industrijama. Pogledaj: P. Honey, “Private
Security Industry Feeling the Pinch”, Financial Mail, 14. novembar 2003.
75
osnovao SIRA, tj. Regulatorski nadležni organ za sigurnosnu industriju.

Predvođen Vijećem od pet članova koje je izabrao ministar,
Regulatorski nadležni organ za sigurnosnu industriju zamijenio je stari
nadležni organ oficira sigurnosti, koji je bio sastavljen uglavnom od
predstavnika industrije i za koje je vlada vjerovala da ne posjeduje moć i
vjeru da efektivno upravlja sektorom. Među glavnim funkcijama SIRA-e
stoji da: prima, uzima u obzir, odobrava ili odbija aplikacije za
registraciju i obnovu od ponuđivača sigurnosti; reguliše PSC industriju;
kontroliše ponuđivače; pravi kvalitativne procjene standarda treninga; i
da spriječi izrabljivanje radnika privatnih sigurnosnih kompanija. Akt
nudi suspenziju, povlačenje i odustajanje pri obnovi registracije;
uključivanje zakonske šifre o pravilima ponašanja; plaćanje mjesečnih i
godišnjih doznaka po kompaniji kao i plaćanje mjesečnih naknada po
zaposlenom; i naznake za registraciju, obnovu i inspekciju nadležnih
ograna. Inspektor koristi naznake za upravljanje aktom.
Sve kompanije i pojedinci uključeni u rad na davanju usluga sigurnosti

se moraju registrovati, ili podliježu sudskom gonjenju, uključujući i
direktore, upravni kadar, prodajni kadar, tehničko osoblje, privremeno
osoblje, trenere, čuvare, odgovorno i ostalo osoblje. Također, svi domaći
proizvođači, distributeri i uvoznici sigurnosne opreme moraju se
registrovati. Sigurnosna oprema koja se koristi u PSC uslugama između
ostalog je: bilo koje elektronske naprave i naprave za nadzor; alarm i
sprave detekcije; satelitske naprave za praćenje; sredstva za detekciju
vatre, metala i bombi; oprema za inspekciju rendgenskim zracima i
oprema za sigurnosnu komunikaciju; brave i bravarska oprema. Da bi se
registrovao, građanin mora: biti državljanin ili stalni rezident Južne
Afrike i da ima najmanje 18 godina starosti; ispuniti relevantne zahtjeve
za trening; predati uvjerenje o razrješenju vojne obaveze ukoliko je bio u
vojsci, policiji ili rezervi, ili obavještajnoj službi; da nema lošu prošlost i
mora imati propisanu infrastrukturu i kapacitet.
Ovaj novi regulatorni režim preuzeo je već poljuljanu relaciju između

privatnog sektora i države. Strane se u potpunosti ne slažu sa glavnim
elementima regulacija. Ali je vlada, koju predstavlja ministar za
sigurnost i bezbjednost i nadležni regulatorni organ za industriju
privatne sigurnosti, izgleda nevoljna odgovoriti na žalbe. Ovakva
suparnička relacija usporava formalizirano partnerstvo između države i
privatnog sektora za sigurnost da poboljša sigurnost zajednice i zaštitu
76
od kriminala. Kompanije se žale na duge zastoje i birokratske crvene

trake u registraciji i inspekciji. Jedna regulacija koja je privukla žestok
prigovor industrije je provizija koja primorava direktore kompanija da se
podvrgnu treningu i da se kvalifikuju za B čin oficira za sigurnost.
Tenzije su porasle kada su se pojavile nacrtne regulacije prema kojima
se sigurnosni čuvari preventiraju od korištenja njihovog ličnog
naoružanja na poslu i prema kojima su kompanije primorane da koriste
samo specijalne boje za uniforme čuvara.136 Predstavnici industrije
ozloglašavaju ono što oni vide kao regulatorski diktatorski metod
izdavanja regulacija bez konsultovanja s industrijskim sektorom.
Zvaničnici SIRE priznaje da su relacije dosegle veoma nizak stupanj, ali
insistira da je jaka regulacija osnova za dovođenje PSC industrije u red
sa standardima kako bi se omogućilo buduće javno-privatno partnerstvo
u provodbi zakona.137 Ipak, ovo je daleko od mogućeg s obzirom da
postojeći statuti o provedbi zakona ne poznaju nikakve prednosti za
uvođenje reda u industriju privatne sigurnosti.
136
Ovo se smatra potrebnim kako bi se napravila razlika između privatnog osiguranja i
policije i zato što je zabrana oružja osnova u državi koja je na razini sa vatrenim
oružjem.
137
Glavna svrha strožije regulacije i većih troškova je da se slabije i “prekonoćne”
kompanije protjeraju sa tržišta. Neko ko je na položaju iz SIRE nedavno je preživio
pokušaj ubistva za koji je insistirao da je bio upleten i uniformisani oficir sigurnosti.
77
Švicarska
Švicarska je zemlja koja njeguje skupštinski sistem vlasti. Skupštinski
sistem predstavlja način organizacije države u kojem je izražena
predominacija skupštine nad izvršnom vlašću.138 Ovaj se sistem često
naziva i konventski sistem jer je takav način organizacije države bio
primijenjen u vrijeme Konvencije (1792-1795), neposredno poslije
Francuske revolucije. Također je u našoj bližoj prošlosti ovaj sistem
njegovan u socijalističkim zemljama, među njima i SRBiH.
Šta znači skupštinski sistem?
Zakonodavnom organu, u ovom slučaju skupštini, pripada uglavnom sva

vlast, ali sistem funkcioniše na osnovama višepartijskog sistema. Znači,
skupština je glavni zakonodavni organ, kao u svakom modernom
predstavničkom sistemu. Skupština Švicarske sastoji se od Nacionalnog
vijeća i Vijeća država koje predstavljaju narod. Nacionalno vijeće bira se
direktno na izborima prema proporcionalnom principu, a broji 200
nacionalnih vijećnika. Država je sastavljena od 23 kantona, koji daju po
dva predstavnika u Državni savjet. Federalni savjet kao najvišu izvršnu i
upravljačku vlast bira Federalna skupština, a sastoji se od sedam
predstavnika različitih političkih partija. Svaki od članova savjeta
rukovodi jednim od sedam ministarstava, koja se zovu departmanti:
vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, pravda i policija, vojska, finansije,
javna ekonomija, transport, komunikacije i energija. Posebnu ulogu u
političkom sistemu imaju nevladine partije, a isto tako uočljiva oznaka
političkog sistema u Švicarskoj jeste veliko prisustvo i veliki politički
značaj različiti socijalnih interesnih grupacija. Ovim zadnjim u čl. 32.
Ustav garantira da će „biti konsultirane kod izrade izvršnih zakona i bit
će pozvane da kooperiraju u propisivanju izvršavanja“.
138
Ćazim Sadiković, „Politički sistem“, Studentska štamparija Univerziteta, Sarajevo,
1998, str. 332.
78
Privatna sigurnost Švicarske

Prema USIS izvještaju od 26. februara 2001. godine broj privatnih
sigurnosnih kompanija 1998. godine iznosio je između 250-300 i
najveća od tih kompanija imala je 1.500 zaposlenika na puno radno
vrijeme i još 3.500 zaposlenika na pola radnog vremena. Ukupan broj
zaposlenh u švicarskim sigurnosnim i privatnim detektivskim
kompanijama 1998. godine iznosio je 8.000–10.300 ljudi.139 Novije
medijske procjene za 2005. godinu govore o 5.800 ljudi zaposlenih u
sigurnosnom sektoru u samo šest kantona na francuskom govornom
području u zapadnoj Švicarskoj, što je za 1.000 više od broja zaposlenih
u lokalnim policijskim snagama. Samo u Ženevskom kantonu postoji
oko 80 privatnih sigurnosnih kompanija sa oko 2.650 zaposlenih.140
Susjedni Kanton Vaud ima 42 kompanije u ovom sektoru. Talijansko-
švicarski kanton Ticino ima oko 119 kompanija koje se bave istragom,
nadgledanjem i transportom dragocjenosti.141
Vidljivo je da je ovaj sektor u rapidnom rastu iz dana u dana, a neki od

glavnih razloga za takav rast su slijedeći:
- Smanjenje kadra zbog budžetskih restrikcija. U 2001. godini analiza

u kontekstu USIS projekta otkrila je smanjenje broja civilnih
uposlenika u policiji, od 800 do 1.000 ljudi u 26 kantona.142
Švicarska granična straža143, koja osim što štiti granicu, uspješno
radi i sa policijom u borbi protiv prekograničnog kriminala, također
139
Pogledati: “Uberprufung des Systems der Inneren Sicherheit der Scweiz. Teil I:
Analyse des 1st-Zustandes mit Starken, Schwartzenprofil, Bericht vom 26. februar
2001” (USIS izvještaj I) baziran je na članku u “Welt-wosche” od 5. juna 1998. u
kojem se govori o 8.000 zaposlenih. U izvještaju za USIS projekt od 17.08.2000. god.,
Konferencija kantonalnih sudskih i policijskih direktora (KKJPD) iznijela je cifru od
10.300 ljudi zaposleni u sektoru privatne sigurnosti, a prema podacima Odjela za
odbranu (DDPS). Za više informacija pogledati Annex 1 USIS izvještaja P. 18.
140
„Dans la jungle des polices privee“ L'Hebdo, 18. august 2005, p.13.
141
Prema riječima Andrea Leoni u razgovoru od 19. 08. 2004. godine za “Ticinonline”
internet portal napravljen od triju novina (Corriere del Ticino, La Regione Ticino i
Giornale del Popolo). Vidi više na: http://www.tio.ch.
143
Za podatke o graničnoj policiji u kontekstu unutrašnje sigurnosti pogledati USIS
izvještaj.
79
je osjetila smanjenje broja zaposlenih za čak 200 pripadnika.144

Ovakvo smanjenje broja zaposlenih rezultat je restrikcija budžeta
koje su proizašle iz deficita državnog finansiranja. Većina studija
koje se tiču rada policije govore o tome da je to mnogo skuplje nego
usluge privatnih sigurnosnih kompanija, barem na općinskom nivou
koji je ujedno i najbliži građanima.145 Danas je uobičajeno npr.
povjeriti nadziranje nekih događaja kao što su sportska takmičenja,
razne proslave i sl. privatnim sigurnosnim kompanijama i na taj se
način lokalnoj policiji ostavlja vremena za bavljenje važnijim
zadacima praćenja i koordiniranja. Troškovi ne bi trebali biti jedino
o čemu se govori, s obzirom da je potreban visoki nivo
profesionalizma, a to se može postići jedino konkretnim a samim tim
skupim programom obuke, te je tako budžet jedan od glavnih razloga
oslanjanja na usluge privatnih sigurnosnih kompanija.
- Mijenjanje šablona u kriminalu i individualnim osjećajima
sigurnosti. U posljednjih desetak godina dogodio se značajan porast
kriminala.146 S izuzetkom ubistava, broj napada svih vrsta na fizički i
seksualni integritet osoba između 1992. i 2003. godine veoma je
porastao. Maloljetnička delikvencija znatno je porasla u periodu
između 1956. i 2003. godine.147 Ono što ljude najviše uznemirava
jesu nasilna krivična djela, a ona ujedno dobivaju najviše medijske
pažnje. Objektivni porast nasilnih kriminalnih djela i subjektivni
osjećaj nesigurnosti među stanovništvom dovodi do sve veće potrebe
za uslugama sigurnosnih kompanija, jer policija, sa svojim ljudstvom
koje je stalno na istom nivou, ne može uvijek zadovoljiti potrebe
stanovništva.
144
USIS izvještaj, p.60, Komitet policije Vijeća država (SIK-S) 25. novembar 2003.
145
Više pogledati Marco Gamma, pp. 222-233.
146
U usporedbi statistike kriminala za 1999. i 2000. godinu može se vidjeti porast u
broju nasilnih krivičnih djela koja uključuju ubistva, nanošenje tjelesnih ozljeda,
zastrašivanje, pljačke, ucjene, prijetnje, kidnapovanje, uzimanje talaca, silovanje i
druge kriminalne radnje protiv seksualnog identiteta osobe. USIS izvještaj pp. 42,
Prema statističkom izvještaju Ciriškog kantona, ukupan broj krivičnih djela
udvostručio se u periodu između 1980. i 1997. godine, ibid., pp.43, a osim toga
udvostručio se i broj provala u Švicarskoj, kako je pokazano u anketiranju žrtvi koje je
proveo University of Lausanne (Martin Kilias/Philippe Lamon „Porast kriminala?
Drugačije vrednovanje situacije, Criminoscope, No.12. decembar 2000. University of
Lausanne).
147
NZZ online od 25. 05. 2004. god., http://nzz.ch/2004/05/25/il/newzzDUNQWNN-
12.html.
80
- Porast broja velikih javnih i privatnih događaja i povećana potreba

za uslugama javnog transporta. Primjetno je povećanje broja velikih
sportskih, kulturnih i političkih događanja u proteklih desetak
godina. Tu se podrazumijevaju maratonske trke u velikim gradovima
sa velikim brojem učesnika, EURO 2008, Ulična parada, veliki
koncerti na otvorenom, Svjetski ekonomski forum (WEF) u Davosu.
Većina tih događanja podrazumijeva učešće velikog broja
međunarodnih učesnika i događaju se u centu velikih gradova.
Potreba za sigurnosnim uslugama je, prema tome, dosta velika i
dosta zahtjevnija iznad onoga što lokalna policija može osigurati.
Organizacija velikih privatnih događaja uveliko ovisi o mogućnosti
organizatora za održavanjem sigurnosti i reda. U posljednjim
dekadama primjetan je i porast uslugama transporta, posebno u
urbanim aglomeracijama gdje se te usluge sve više obavljaju u
noćnim satima. Smanjenje budžeta smanjuje i broj uposlenih što
svakako smanjuje usluge koje lokalna policija može pružiti kada je u
pitanju sigurnost putnika (npr. vozovi), te se tako ostavlja prostor za
djelovanje privatnih sigurnosnih kompanija.
Djelovanje švicarskih sigurnosnih i vojnih kompanija u

inostranstvu
Privatne sigurnosne i privatne vojne kompanije Švicarske uključene su u
operacije u inozemstvu posebno u zonama konflikta. S obzirom da nema
zakonskih potreba za izvještavanjem takvih aktivnosti federalnim
vlastima, teško je imati cjelokupan uvid u opseg takvih aktivnosti. Ne
postoje nikakve posebne supervizije nad kompanijama koje su aktivne u
spomenutom sektoru.
Analiza informacija kantona pokazuju da nema mnogo švicarskih

privatnih sigurnosnih kompanija koje djeluju u kriznim zonama van
svojih granica. Međutim, spomenute informacije navode nas na sve veću
važnost takvih aktivnosti. Osim toga, kompanije u ovom sektoru mogu
prepoznati prednost u povezivanju sa vladom putem glavnog ureda
smještenog u toj zemlji, omogućavajući im da imaju koristi od švicarske
reputacije koja se odnosi na nepodmitljivost i dugu historiju neutralnosti.
81
Većina švicarskih kantona nema specifične baze podataka koji se tiču

privatnih sigurnosnih i vojnih kompanija sa sjedištem na njihovoj
teritoriji, a koje djeluju u zonama visokog rizika u inozemstvu. No,
nekoliko kantona upoznato je sa postojanjem takvih kompanija na
njihovoj teritoriji.
Naprimjer, U kantonu Basel-Landschaft (regija Basela) postoje tri

licencirane kompanije za koje se zna da djeluju u ratnim područjima ili
kriznim zonama. Dvije od tri navedene kompanije imaju svoja sjedišta u
Švicarskoj. Treća je osnovana van granica Švicarske, ali ima švicarsku
podružnicu. Ove kompanije nude sljedeće usluge: zaštita osoba i
imovine, nadzor, videonadzor, dizajniranje i opskrba alarmnim
sistemima i dr. Dvanaest drugih kompanija obavijestilo je vlasti
Baselske regije da u budućnosti razmišljaju o mogućnosti preuzimanja
aktivnosti u zonama rizika.
U junu 2005. godine privatne sigurnosne kompanije sa sjedištem u

kantonu Ticino napravile su nepredviđenu ponudu za svoje usluge
Federalnom odjelu vanjskih poslova. Ove kompanije navele su DFA-u
da su specijalizirane u zaštiti zvaničnika, diplomatskih misija i
multinacionalnih kompanija u zonama visokog rizika. Prema dobivenim
informacijama, njihovi su klijenti građani zemalja članica Evropske
unije, a njihovo profesionalno iskustvo uključuje vojne i antiterorističke
operacije i rukovanje sa eksplozivima. U njihovo iskustvo uključeno je i
učešće u NATO i UN operacije u Iraku, Afganistanu, Somaliji, Sierra
Leoneu, Guatemali, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Međutim, neke
kompanije iz Ticina djeluju bez dozvole ograničavajući svoje aktivnosti
u kantonu na administrativne poslove kao što su finansije, pregovori oko
ugovora i aktivnosti za koje nije potrebna nikakva specijalna
autorizacija.
Slučaj od prije deset godina pokazuje da postoje određene privatne

kompanije i pojedinci koji su uključeni u aktivnosti izvan granica, a koje
djeluju iz švicarske baze.
Grupa od 34 naoružana muškarca, 28. septembra 1995. godine, pod

vodstvom ozloglašenog francuskog plaćenika Roberta «Boba» Denarta
izvršila je napad u arhipelagu Comoros u Indijskom okeanu. Taj napad
doveo je do oružanog sukoba između stranih plaćenika i njihovih
82
lokalnih simpatizera sa jedne, i sigurnosnih snaga sa druge strane.

Između 4. i 5. oktobra Francuska vojska je intervenirala i tom prilikom
uhapsila 34 plaćenika i prebacila ih u Francusku na suđenje. Među
uhapšenima bio je jedan švicarski državljanin i jedan državljanin zemlje
članice EU sa boravištem u Švicarskoj.
Francuske vlasti naknadno su započele istragu u 28 slučajeva i

zahtijevale su zvaničnu pomoć Švicarske. Istraga je nedavno predata
Uredu generalnog pravobranioca na dalje ispitivanje. Peticija za
istragu državljana EU nastanjenih u Švicarskoj od strane Federalne
policije, povezanih sa kršenjem člana 299. par. 2. Krivičnog zakona
(ugrožavanje suvereniteta strane teritorije). Međutim, generalni
pravobranilac odbacio je i odbio 1996. godine, zbog činjenice da je
slučaj još uvijek u Francuskom sudstvu. Peticija Federalne policije
ticala se pojavljivanja reklama za plaćeničke oglase kojima su tražili
osobe za nepoznate «sigurnosne misije». Zainteresirani klijenti trebali
su pristai putem švicarske pošte koju su koristile privatne sigurnosne
kompanie, domicilno stanovništvo iz zemalja EU i vođe plaćenika
Denarda. To je dovelo do sumnje da strani državljani ne samo fizički
učestvuju u pokušaju puča nego da su imali instrumentalnu ulogu u
planiranju i regrutiranju.
Uključenost privatnih sigurnosnih kompanija u federalne

vlasti148
Privatne sigurnosne kompanije nude usluge federalnoj administraciji,
Parlamentarnoj službi, poštama i Federalnim željeznicama, kao i nizu
drugih institucija federalne vlasti. Usluge koje pružaju kompanije
uglavnom se odnose na osiguranje zgrada i raznih drugih objekata,
osiguranje na ulazima i kontrola ulaska u federalne zgrade, usluge
transporta, kao i zaštita pojedinaca.
148
Opseg odgovornosti koji imaju kantoni i lokalna vlast na polju sigurnosti kada su
privatne kompanije u pitanju nije bio tema ovog poglavlja. Dijelom je to zbog toga što
nije u direktnom interesu ove knjige, ali i zato što bi za takvo što trebalo uraditi mnogo
dublju analizu, što je bilo nemoguće u vrijeme pisanja knjige.
83
Neki primjeri koji bi mogli biti vrijedni spomena su:
- Državni sekretarijat za edukaciju i istraživanje i DFA koriste usluge

privatnih sigurnosnih kompanija za zaštitu svojih ureda,
diplomatskih misija izvan granica i mjesta stanovanja diplomatskog
osoblja. Ugovori su dodijeljeni, dakle, lokalnim kompanijama u
zemljama domaćinima.
- Federalni ured za migracije koristi usluge privatnih sigurnosnih
kompanija za zaštitu centara u kojima su aplikanti za azil, a koji se
uglavnom nalaze na švicarskim granicama. Kada aplikanti za azil
budu pozvani na grupno ispitivanje u okrugu Weberna, privatne
sigurnosne kompanije angažuju se na osnovu ugovora kako bi
zaštitili ljude i lokalitet, te kako bi zajedno sa policijom verificirale
imena na listi osoba sa kojima treba obaviti razgovor (član 17.
pravilnika 1. o proceduralnim pitanjima za azil, 11. august 1999.
godine).149
- Federalni ured policije upošljava privatne sigurnosne kompanije za
poslove koji se tiču zaštite zgrada, visokih vladinih zvaničnika i
osobe koje trebaju specijalnu zaštitu na osnovu međunarodnog prava
(član 22-24. Federalnog zakona o zaštiti unutrašnje sigurnosti -
BWIS - od 21. marta 1997. godine150 i član 3. Pravilnika o
federalnim odgovornostima u polju sigurnosti – VSB - od 27. juna
2001. godine)151. Privatne sigurnosne kompanije angažovane su i za
prevoz zatvorenika između kantona. Federalni ured policije također
koristi usluge ovih kompanija i za prevoženje osoba protjeranih iz
Švicarske, na osnovu tzv. „zatvor-voz-ulica“ ugovora, koji je poslije
2005. godine zamijenjen novim ugovorom po kojem Konfederacija
nije korisnik.
- Federalna pošta koristi usluge privatnih sigurnosnih kompanija za
operacije centralne službe za hitne slučajeve, kao i za osiguranje
zgrada i ljudi u posebnim okolnostima.
- Federalna željeznica koristi usluge privatnih sigurnosnih kompanija
za izvođenje policijskih poslova u skladu sa članom 12. stav 1.
Federalnog zakona. Njihovi zadaci uključivali su osiguravanje
javnog reda i mira (prevencija krađa, evantualna hapšenja,
149
Pravilnik o azilu SR 142.311.
150
SR 120.
151
SR 120.72.
84
prijavljivanje krivičnih djela vlastima) kao i zaštita putnika i nadzor

infrastrukture.
Zaštita švicarskih misija van granica zemlje

Zaštita švicarskih misija izvan granica države (ambasada, generalnih
konzulata, konzulata) kao i zvanične i privatne rezidencije diplomatskog
osoblja vrši se preko DFA od strane Konfederacije, a povjerava se
lokalnoj privatnoj sigurnosnoj kompaniji. Njihove obaveze, u poređenju
sa privatnim nadzorom i sigurnosnim kompanijama u Švicarskoj,
uključuju kontrolu pristupa misijama i nadzor zgrada. Time je
Konfederaciji omogućeno da ispunjava svoje obaveze u održavanju
mreže švicarskih misija u svijetu. Zakonska osnova za zaštitu
saradničkih ureda uključenih u razvoj i saradnju direktno je omogućena
kroz Zakon o razvojnoj pomoći i Federalni zakon o pomoći zemljama
istočne Evrope, a koji se odnosi na zakonske obaveze (omogućavanje
neophodnih okvirnih uvjeta).
Trenutno je pod nadzorom oko 80 misija, jer u suprotnom zaštita osoblja

ne bi bila zagrantirana pa bi se misije morale prekinuti, što bi
predstavljalo veliku prepreku normalnom sprovođenju vanjske politike.
Zaštitu obično osiguravaj vlast zemlje domaćina i, u iznimnim
slučajevima, lokalne privatne sigurnosne kompanije i lokalno osoblje.
Izbor PSC uveliko ovisi o praktičnom iskustvu kompanije u lokalnim
uvjetima i mogućnosti osiguravanja onog stepena zaštite koji je u
konkretnom slučaju potreban. Sprovođenje zaštite diplomatskih misija
vrši se u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom. Takve
operacije jednako moraju poštivati i međunarodno pravo i ljudska prava.
S obzirom da nema međunarodno validnih kvalitetnih standarda za
privatne snage sigurnosti, velika pažnja mora se posvetiti finalnom
izboru takve kompanije. Osobe koje su prošle kroz profesionalnu obuku
švicarske vojske kvalificirani su za rad na polju sigurnosti van granica
na ograničen period. Djelovanje nakon isteka tri sedmice pitanje je
odobravanja Ujedinjene parlamentarne skupštine u skladu sa članom 70.
Vojnog zakona.152 U donošenju konačne odluke mora se uzeti u obzir
152
SR 510.10.
85
sigurnosni rizik za vojno osoblje. U konretnom slučaju Iraka mora se

pretpostaviti da unajmljivanje vojnog osoblja može povećati rizik od
napada na švicarske misije i švicarsko diplomatsko osoblje.
86
Republika Srbija
Kao što je Federalna republika Jugoslavija bila među ekonomski
najnaprednijim zemljama u bivšem socijalističkom bloku, tako je kasnije
Republika Srbija ekonomski i socijalno propadala, nakon raznih
postjugoslavenskih konflikata. U periodu između 1990. i 2000. godine
Srbija je iskusila 50% smanjenja u GDP, kontinuirano opadanje u
industrijskoj proizvodnji, veliko smanjenje izvoza, uvoza i opadanje
državnih penzija, porast nezaposlenosti, porast kompetencije
neformalnog sektora i stalnu migraciju stručnih ljudi.
Tokom istog perioda, Srbija se suočila sa dramatičnim nazadovanjem

zakona i efektivnosti državnih sigurnosnih struktura koje su korištene
kao instrumenti tlačenja, a ne kao osiguravatelji sigurnosti, dopuštajući
tako organiziranom kriminalu neograničenu slobodu i moć. Prodor
kriminala u srbijanskom društvu bio je najočigledniji u porastu
kolaboracije između sigurnosnih servisa (Služba državne bezbednosti-
SDB-a) i kriminalnih mreža. Korijeni toga su još iz 1970. godine kada
su jugoslavenske kriminalne mreže bile korištene za krijumčarenje
oružja, cigareta, duhana i za atentate na disidente.153 Te su veze postale
formalizirane nametnutim ekonomskim sankcijama od UN-a u maju
1992. godine, a istovremeno je te mreže aktivno ohrabrivala
Miloševićeva vlada da bi se usprotivile embargu. Takva je situacija još
više pogoršana s obzirom da su snage sigurnosti bile zaokupljene sve
većim ratom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Privatno sigurnosno tržište prvo je nastalo u Srbiji tokom ranih 1990-ih

godina porastom potreba za zaštitom, što je bila posljedica
neefektivnosti srbijanske državne sigurnosti. Kao odgovor na takvu
situaciju, nastao je veliki broj privatnih sigurnosnih kompanija. Prve
privatne sigurnosne kompanije u Srbiji bile su uglavnom neformalne
grupe naoružanih muškaraca koji su se, osim što su pružali sigurnosne
usluge, bavili i reketarenjem, pranjem novca i trgovinom ljudima.154 Te
grupe bile su u mogućnosti djelovati relativno slobodno, s obzirom na
153
Partners in Crime: the Risk of Symbiosis between teh security Sector and Organized
Crime in Southeast Europe, CSD, Sofia, 2004. tokom 70-ih, Ministarstvo unutrašnjih
poslova navodno je unajmilo više od 150 krminalaca, među njima i Arkana.
154
Living with Legacy – istraživanje o SALW-u u Srbiji, UNDP, 2005, p.45.
87
nedostatak zakona i s obzirom na njihove veze i sa formalnim (policija) i

sa neformalnim (moćni biznismeni) lokalnim strukturama.
Danas postoji različit, kompetitivan i u velikoj mjeri nereguliran

privatnosigurnosni sektor u Srbiji, u koji su uključene kompanije,
kooperanti i neformalne grupe. Ovakvo stanje ostavlja Srbiju kao jedinu
zemlju u regionu jugoistočne Evrope koja nije pravno uredila svoj
privatni sektor sigurnosti. Privatne sigurnosne kompanije koje još uvijek
imaju veze sa starim režimom i koje nemaju poštovanja prema zakonu
djeluju uporedo sa PSC koje pokušavaju oponašati profesionalizam i
odgovornost stranih privatnih sigurnosnih kompanija, premda niti jedna
međunarodna privatna sigurnosna kompanija trenutno ne postoji u Srbiji.
Kompanije su veoma različite, od onih koje sačinjavaju samo tim od dva
privatna detektiva koji rade u kućama po ruralnim dijelovima i sa
uredima po provincijama, pa do dobro strukturiranih firmi koje imaju i
do 1.600 zaposlenih i koje pružaju usluge osiguravanja i usluge
tjelohranitelja. S obzirom da još ne postoji zakon o privatnosigurnosnom
sektoru i ne postoje regulatorne obaveze da bi se registrovala privatna
sigurnosna kompanija, prilično je teško procijeniti tačan broj PSC-a.
Prema nekim izvorima procjenjuje se da postoji aproksimativno 3.200
firmi koje djeluju u Srbiji,155 od kojih je samo 170 registrovano u
privrednoj komori156 i 30.000-60.000 ljudi zaposleno je pri PSC iako bi
tačan broj mogao fluktuirati na dnevnoj bazi s obzirom na neformalnu
prirodu tog tržišta.157
Oružje u rukama PSC-a

U Srbiji je 2004. godine bilo 170 registrovanih PSC koja se bave
osiguranjem. Privatne sigurnosne kompanije nisu obavezne platiti 500
155
Perić-Zimonić, V. „ Private eyes watch over market“, Inter press Service News
Agency, 26. august 2004.
156
Privredna komora, Beograd, „Privredna komora Srbije“, 2004.
157
Dragiša Marinković, Generalni direktor DMD sistema, vjeruje da je oko 33.000
ljudi zaposleno u privatnim sigurnosnim agencijama u Srbiji. Premda ne postoji
kategorija dozvola koja se odnose samo na PSC, postoji kategorija „Legalni entiteti“.
Ta kategorija podrazumijeva komercijalne asocijacije i privatne istražitelje, tako da je
vjerovatno da je PSC zaposlio većinu od 47.528 licenciranih oružara.
88
eura za registraciju kod Privredne komore i većina većih kompanija ne

nalaze se na listi registrovanih. Preciznija slika o broju PSC i zaposlenih
može se dobiti od registra vatrenog oružja MUP-a u kojem se navodi
46.986158 komada oružja registrovanog pravnim licima, prema članu 17.
Zakona o oružju i municiji.159 Ovaj broj obuhvata i lovačka udruženja i
privatne detektive. Od ovoga broja 2.395 komada su automatske i
poluatomatske puške. Medijski izvještaji pokazuju sasvim drugačiju
sliku od onih statističkih koje vodi MUP. Mediji navode da u Srbiji
djeluje oko 3.200 kompanija koje zapošljavaju «oko 38.000 ljudi».160
Postoji blizak odnos između kriminalističkih službi i sektora privatne

sigurnosti u Srbiji. Također je tačno da to u mnogim državama i ne mora
nužno biti problem, pod uvjetom da je industrija efikasno regulisana što
u Srbiji nije primjer. Istraživanje koje je sproveo Institut za izvještavanje
u ratu i miru (IWPR) pokazuje da je 42% kadra angažovanog u pet
najvećih privatnih sigurnosnih kompanija u Srbiji prethodno bilo
zaposleno u policiji. Postoji isto tako bliska saradnja između policije i
menadžera i vlasnika ovih kompanija. To pokazuje primjer da je Progard
Securitas, koji zapošljava 1.600 ljudi, osnovao bivši zamjenik šefa
beogradske policije 1992. godine. Ova kompanija je općeprihvaćena kao
dobro regulisana kompanija koja funkcioniše prema načelima Etičkog
kodeksa Američkog udruženja insdustrije privatne sigurnosti (ASIS).
Međutim, ova ocjena ne stoji za industriju u cjelini. Ostale kompanije
zapošljavaju policijske službenike «van dužnosti», što predstavlja jasan
sukob interesa za obje strane.
Zakonske osnove za kontrolu PSC-a

Za razliku od ostalih dijelova sjeveroistočne Evrope, u Srbiji je potpuni
nedostatak zakonske kontrole. Posao fizičko-tehničke zaštite je od 1993.
godine bio uređen Zakonom o sistemu društvene samozaštite Republike
Srbije. Sva nastojanja da se ova oblast pravno uredi nisu dala rezultate.
158
Bezbednost Zapadnog Balkana, Centar za civilno-vojne odnose i Beogradska škola
za studije bezbednosti, Beograd, broj 4, januar-mart 2007, str. 22.
159
Službeni glasnik Republike Srbije, br.9/92, 53/93, 67/93, 48/94, 44/98, 39/2003.
160
Živeti sa nasleđem – SALW istraživanje, UNDP, 2005, str. 10.
89
Tako je danas nezakonito voditi biznis i zapošljavati ljude bez dobijanja

dozvole i registriranja u srbijanskoj Agenciji za registrovanje biznisa.
Davatelji privatnih sigurnosnih usluga nisu zakonski obavezni
registrovati firmu kao „privatnu sigurnosnu kompaniju“, to znači da
neko, naprimjer, može imati registrovanu samoposlugu, a vršiti
djelatnost osiguranja. Trenutno je osnivanje agencija za osiguranje
regulisano Zakonom o preduzećima prema kome je za osnivanje
agencije dovoljno imati osnivački kapital, kancelariju, registrovan
telefon i najmanje jednog zaposlenog radnika. Svaka PSC koja ima
uposlene članove registrirana je u Srbijanskoj biznis agenciji kao
inkorporirani zakonski entitet, premda je vrlo vjerovatno da neke male
neformalne „firme“ koje pružaju privatne sigurnosne usluge nisu
registrovane, nemaju naziv i ostale zakonske karakteristike kompanije.
Lista kompanija registrovanih u Srbiji dostupna je u privrednoj
komori.161 Veliki broj manjih i neformalnih PSC - kao npr. Lupus - ne
nalaze se na toj listi.
Prema nekim izvorima u PSC industriji, MUP „vrši inspekciju rada svih
PSC“.162 Vjerovatno je teško vršiti inspekciju nad PSC i njihovim
aktivnostima, s obzirom da ne postoji konačna lista kompanija koje
pružaju privatne usluge sigurnosti. U najboljem slučaju MUP može
osigurati barem da PSC imaju iste uvjete kao i svaki drugi legalni entitet
registrovan u srbijanskoj Agenciji za registraciju i regulirati njihove
akcije kao osiguravatelja sigurnosti.
Korištenje sile i oružja

Ne postoji posebna legislacija koja se tiče licenciranja za upotrebu
oružja od zaposlenih u PSC. Privatna sigurnosna garda mora ispunjavati
iste zakonske kriterije kao i svaki drugi građanin u Srbiji koji ima
dozvolu za nošenje oružja. Zakon o legalnom nošenju oružja iz 1992.
godine - Zakon o oružju i municiji - član 17. ovog zakona tiče se
reguliranja kompanija, institucija ili osoba kojima je dopušteno nošenje
oružja u svrhu „izvođenja fizičke zaštite i zaštite objekata“ tako da je taj
161
Privredna komora Srbije.
162
Intervju, anonimni zaposlenik u PSC, Beograd, januar 2005.
90
član primjenljiv i na privatne sigurnosne kompanije. Članom 17. tim je

osobama zabranjeno nošenje automatskih pištolja, premda je dopušteno
posjedovanje automatskih i poluautomatskih pušaka. Oko 2.395 pušaka
ima zakonske dozvole.163 Prema članu 17. dopušteno je posjedovanje
municije „u količini koja je je potrebna za rad ili aktivnost“.
Vrsta oružja koju koriste zaštitari ovisi o vrsti zaštite koja se pruža
klijentima, premda, generalno, postoje samo dvije vrste usluga u kojima
su zaštitari ovlašteni za nošenje oružja.164 Za prenos novca sa jedne
geografske lokacije na drugu zaštitari uobičavaju nositi pištolje duge
cijevi, automatske puške ili AK-47. U slučaju zaštite imovine lica
uposlenici privatnih sigurnosnih kompanija obično nose hladno oružje.
Jače oružje izuzetak je u slučajevima zaštite ambasada ili nekih objekata
koji su pod rizikom od terorističkih napada. Većina zaštitara koji rade u
privatnim sigurnosnim kompanijama nose 9mm poluautomatske
pištolje.165 Izuzeci takvih pravila postoje posebno u nekim slučajevima
zaštite u kući, gdje zakone i pravila određuje osoba odgovorna za
sigurnosnu politiku, ili neke manje PSC koje upošljavaju manje
zaštitara.
Član 17. određuje da osobe koje nose oružje moraju biti trenirane za
nošenje oružje, biti psihički sposobni za to, te ne smiju imati bilo kakve
krivične prijave. Premda uposleni u PSC ne bi smjeli nositi oružje
ukoliko imaju krivičnu prijavu, to nije bio slučaj 1990. godine kada je
došlo do kolapsa u zakonu te je država aktivno angažovala kriminalce.
Jedna od poznatijih kompanija ovog tipa bila je kompanija «Tigar», čiji
je vlasnik bio Željko Ražnatović Arkan166. Dakle, veoma je moguće da
je veliki broj osoba koje su počinile krivična djela tokom devedesetih
godina, a protiv kojih nisu bile podignute optužnice, uposleno kao
privatni zaštitari. Isto tako, dobra pozicija, koju su na tržištu imale PSC,
bila je posljedica njihove povezanosti sa političkom, ekonomskom i
163
Član 17. „Zakon o oružju i municiji“, Službene novine Republike Srbije, br. 9/92,
53/93, 67/93, 48/94, 44/98, 39/2003.
164
Simpson, p. 14.
165
Intervju, predstavnik zaštitarske firme, Beograd, mart 2005.
166
Željko Ražnatović Arkan bio je komandant oružane jedinice “Tigrovi” koja je činila
gnusne zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bio je više puta hapšen i osuđivan
za različita krivična djela u zemlji i inozemstvu.
91
sigurnosnom «elitom».167 Arkan je bio poslanik grupe građana u

Skupštini Srbije 1992. godine, a po saznanjima novinara B92168 oružana
jedinica na čijem se čelu nalazio bila je dio sigurnosnog sistema Srbije.
Nadalje, član 17. određuje da se dozvola za nošenje oružja daje

određenim osobama, radije nego cijeloj kompaniji, te su samo one osobe
koje su imenovane za zaštitu lica i imovine ovlaštene za nošenje oružja.
Te osobe smiju nositi oružje samo dok obavljaju svoju profesionalnu
dužnost i ne smiju nositi oružje kući. Uposlenici kojima je dopušteno
nošenje oružja dužni su predati oružje i municiju 15 dana prije
eventualnog okončanja zaposlenja. Profesionalne privatne sigurnosne
kompanije, oružje i municiju drže u zaključanim prostorijama u prostoru
kompanije.
Profesionalizam i trening
S obzirom da trenutno ne postoji zakon koji se tiče privatnih sigurnosnih
kompanija u Srbiji, standardi koji se tiču profesionalizma i treninga u
velikoj mjeri variraju i vođeni su od strane tržišta. Premda neke PSC
osiguravaju treninge za svoje uposlenike, u većini slučajeva to
podrazumijeva sat vremena osnovnog treninga i trening koji se tiče
protokola o oružju. U svakom slučaju postoje primjeri profesionalizma i
uspostavljenih režima treninga u privatnosigurnosonom sektoru. Na
primjer, Pro-Gard navodi organizacije stranih sigurnosnih kompanija,
strukturiranog treninga i potpunu kolektivnu odgovornost kao primjere
profesionalizma. Svaka kompanija regulira upotrebu sile i oružja
individualno, ali to svakako mora biti u okviru zakona. Kvalitet treninga
za upotrebu oružja varira, premda se insistira da treninzi budu dosta
rigorozni. U svakom slučaju, neki nezavisni izvori ističu da trening u
najvećem broju slučajeva podrazumijeva samo sat vremena
instrukcija.169 Ostali izvori tvrde da postoji bezbroj primjera manjih PSC
167
Bezbednost Zapadnog Balkana, Centar za civilno-vojne odnose i Beogradska škola
za studije bezbednosti, Beograd, broj 4, januar-mart 2007, str. 19.
168
Švarm, F. (2006) “Jedinica” Retrieved 5.2.2007.
htpp://www.b92net/specijal/jedinica.
169
Halilović. op cit.
92
koje koriste oružje za koje nisu registrovani kao i da zapošljavaju ljude

koji ne znaju ispravno koristiti oružje.
Privatne sigurnosne kompanije sve više pružaju privatne zaštitarske

usluge stranim kompanijama, što zahtijeva visok nivo profesionalizma,
stoga postoji rastuća podrška i za samoregulaciju industrije i za državnu
regulaciju koja se tiče privatnog sigurnosnog sektora. Dosta PSC u Srbiji
trenutno su članovi dvaju ragulatornih mehanizama koji predstavljaju
minimum standarda za privatnu sigurnosnu industriju – Etička pravila
američkog društva za industrijsku sigurnost (ASIS) i Međunarodna
asocijacija tjelohranitelja i sigurnosnih servisa (IBSSA). ASIS pravilima
određeno je da se uposleni u PSC pridržavaju zakona, da marljivo rade,
da poštuju diskreciju glede povjerljivih informacija i da „štite svoju
profesionalnu reputaciju“.170 Poštivanje ovih pravila od strane firmi kao
što je Pro-Gard predstavlja korak naprijed, no to je i dalje nedovoljno da
bi se garantiralo poštivanje pravila za privatne sigurnosne kompanije i
njihove zaposlenike. IBSSA osigurava solidan regulatorni mehanizam.
To je neprofitna asocijacija koja osigurava tehničku podršku i trening za
PSC u oblastima kao što su VIP zaštita, zaštita banaka, diplomatska
zaštita, osiguravanje nekih događaja, istrage i administracija. Asocijacija
ima trening centar u Vraćarevićima i neke od profesionalnijih PSC u
Srbiji imale su trening upravo tamo.
Međutim, pored gore navedenog progresa u samoregulaciji PSC, u ovoj

oblasti i dalje postoje problemi koji su bili karakteristični za devedesete
godine prošlog vijeka: kriminalizacija, tržišna dominacija pojedinih
firmi zbog političkih veza, neadekvatna obučenost, loš odabir kadrova te
pravna neregulisanost cjelokupne oblasti. Dodatnu situaciju otežava
slabo funkcionisanje državnih institucija, posebno u oblasti vladavine
prava. Stoga, neophodan je pristup koji će uvažiti sve specifičnosti ovog
sektora u Srbiji po kojima se on ne razlikuje od onog u razvijenim
zapadnim državama.
170
www.asisonline.org.
93
94
VII
POLITIKA IZRADE ZAKONA ZA PRIVATNI
SIGURNOSNI SEKTOR
Upute vladama
Kako su privatne sigurnosne i privatne vojne kompanije osnovane na
transnacionalnoj industriji, postoji potreba za međunarodno uključivanje
i regulisanje ove oblasti.
Jasno je da će za bilo koji pokret i pokušaj za uspostavu regulacije ovog

sektora na međunarodnom nivou trebati dosta vremena da se dogovori i
implementira. Iako je tako, veoma je jasno da većina legalnih opcija za
zloupotrebu privatnovojnih i sigurnosnih kompanija su na nacionalnim
nivoima, a ne na međunarodnom nivou. Postojeća nacionalna regulativa
varira u kvaliteti i efikasnosti u mnogim zemljama. Većina zemalja
donijela je zakone sa puno nedostataka, a u nekim zemljama zakonska
regulativa uopće i ne postoji. U mnogim slučajevima legalne su
takozvane sive zone koje uključuju i ekstra-teritorijalna pitanja i
probleme koji se odnose na miješanje državnih i privatnih aktera koji
rade zajedno. Ovo znači da svaka država koja je na bilo koji način
umiješana u ovu industriju kao klijent ili kao domaćin posjeduje
imperativnu potrebu da razvija zakone relevantne za sigurnosne
kompanije kao i zakone koji bi regulisali njihove aktivnosti.
Uspostava regulacije na nacionalnom/državnom nivou.
Da bi se regulisale privatne sigurnosne i vojne kompanije u skladu sa

evropskim standardima, vlade bi trebale preduzeti slijedeće korake:
95
• Osnovati sistem licence sa jasnim standardima i ugovornim

procesima i zakonima za privatne vojne i sigurnosne kompanije,
kao i sistem licenciranja pojedinaca koje rade za ove kompanije;
• Definisati dopuštene aktivnosti i jasno regulisati sve dopuštene
radnje;
• Definisati osnovne minimalne uvjete za transparentnost i
odgovornost kompanija prilikom procesa pripreme, treninga i
ponašanja kompanija i njihovih uposlenika;
• Osnovati pravila i sistem za zaštitu i zabranu privatnih kompanija
i njihovog osoblja;
• Osnovati sistem praćenja za aktivnosti privatnih vojnih i
sigurnosnih kompanija;
• Uspostaviti parlamentarni nadzor;
• Uspostaviti zakone koji će biti ugovorno konkurentni, fer i
otvoreni za javnost;
• Osigurati finansiranje svih mjera potrebnih za regulisanje rada
kompanija.
Nažalost, danas neke zemlje imaju zakone gdje se vidno krše ljudska
prava i tiču se najgorih oblika ljudskog ponašanja; osim toga,
neprihvatljivo je da u jednoj zemlji postoji samo jedna Privatna
sigurnosna kompanija ili kompanija bez regulativa i da samo postoji
nada da će se ovakvo stanje popraviti. Zakoni moraju biti takvi da
osiguravaju kontrolu nad različitim zakonskim i pravnim dilemama koje
postoje u ovoj industriji. Osnovni način za osiguravanje jasnih odgovora
na pitanje ko može raditi za ove firme, za koga te firme mogu raditi,
kojim legalnim okvirima su vođene, šta oni mogu istraživati,
procesuirati, mogu li kazniti one za koje smatraju da griješe itd. U
idealnom slučaju, države će iskoordinirati svoj trud i uključiti regionalne
organizacije da bi maksimizirale pokrivenost i da bi ispunjavale
međunarodne standarde. Naprimjer, u Evropi zemlje članice EU zajedno
se trude, a osim toga i sarađuju sa SAD-om, NATO-om ili OSCE-om, da
bi što bolje harmonizirale stvaranje zajedničkih standarda koji bi bili
dobra podloga za uspostavu budućih međunarodnih standarda. Između
ostalog, harmonizacija je potrebna kako bi se spriječilo da PMC i PSC
sele u zemlje u kojima ne postoje regulacije ili u zemlje koje imaju
slabije restrikcije. Uspjesi koji su postignuti u vezi sa izvozom oružja,
kao npr. smjernice Evropske unije za kontrolu oružja, predstavljaju
važan model načina pristupanja takvim problemima. Nadalje, komisija
96
EU je usvojila zajedničku poziciju za tehničku pomoć u sprovođenju

prodaje oružja koja nije vođena smjernicama EU. Često se događa da
određeni broj drugih službi u okviru PSC-a i PMC-a također spadaju u
istu oblast.
Kao generalni pristup koje trebaju zauzeti vlade treba biti jasno da
problemi koji se tiču izvoza i trgovine oružja, kontrole izvoza za dvojnu
upotrebu i druga relevantna dobra, te sve ostale međunarodne obaveze
relevantne za privatne vojne i sigurnosne kompanije i njihove aktivnosti,
kao i za saradnju, te za slaganje sa ciljevima i strategijama nacionalne
sigurnosne politike, strane politike i strane ekonomske politike, sve bi to
trebalo spadati u isti „paket“ koji se tiče reguliranja PMC-a i PSC-a.
Osim toga, ti i slični problemi zahtijevaju da se rješavaju na visokom
administrativnom nivou u zajedničkom maniru.
Ako vlada odluči predložiti zakon Parlamentu, onda će morati osigurati

sljedeće ciljeve:
• Zadovoljiti državni i međunarodni pritisak i potrebe za

regulacijom PSC-a i PMC-a i njihovih aktivnosti;
• Osigurati da državni zakon bude usklađen sa međunarodnim
zakonima i standardima PSC i PMC, kao i prema stranim
kompanijama koje imaju svoje stožere u zemlji;
• Osigurati građanima koji su eventualno izloženi aktivnostima
PSC-a i PMC-a znanje i razumijevanje privatne vojne i
sigurnosne industrije, te o rizicima i opasnostima, njihovim
interesima;
• Osigurati privatnoj i sigurnosnoj industriji da se više natječu za
poslove van vladinih biznisa i da povećaju i stvore raznovrsniju
konkurenciju;
Okolina za ispravno djelovanje PSC i PMC trebala bi imati sljedeće

dodatne efekte:
• Pomoć u generalnom viđenju legitimacije, kvalifikacije i visoke

reputacije državne privatne sigurnosne industrije;
• Osigurati nove i različite PSC i PMC da djeluju u državi, te tako
spriječe kompanije sa slabijom reputacijom da djeluju u
inozemstvu ili iz zemalja koje imaju manje restrikcije;
97
• Pomoć sektoru i tržištu PSC-a i PMC-a u stvaranju bolje

konkurencije i povećanja tržišta.
Početna tačka za uspostavu regulacija u industriji trebala bi se temeljiti

na zakonskim osnovama, koje bi se trebale temeljiti na državnim
obavezama prema međunarodnom zakonu, i da ima za cilj da pokrije
nedostatke u postojećem nacionalnom zakonu. Tom legislacijom trebaju
se definisati akteri, aktivnosti i službe na koje će se ona odnositi.
Uspostava režima licenciranja

Vlada bi trebala predstaviti tri sistema licenciranja (dozvola, odobrenje,
saglasnost):
1. Licenciranje kompanija: individualne kompanije licencirale bi se

da bi izložile rang mogućih aktivnosti na određenim listama u
zemljama;
2. Licenciranje usluga: kompanije bi trebale posjedovati dozvole da
bi preuzimale ugovore vojnih i sigurnosnih servisa iz
inozemstva. Aktivnosti za koje je dozvola izdata trebaju biti
definirane u licenci;
3. Licenciranje osobnog individualnog ugovora: kompanije trebaju
prijaviti nacionalnoj vladinoj agenciji svaki traženi ugovor prije
javnog nadmetanja ili podnošenja ponude kako bi se dobila
licenca za svaki individualni ugovor.
Vlada bi trebala ujediniti načine licenciranja privatnih sigurnosnih

kompanija koje rade u inozemstvu sa načinom regulisanja unutrašnjih
(domaćih) aktivnosti privatnih sigurnosnih agencija do stepena koji je
potreban, zbog činjenice da kompanije mogu pasti pod oba regulatorna
režima i da aktivnosti mogu biti prilično slične, ako ne i iste.
98
Definisanje zabranjenih aktivnosti i pojašnjenje regulative

licenciranja
Vlada bi trebala objaviti jasne smjerove zakonskih okvira, identifikujući
zabranjene aktivnosti ili gdje bi trebala biti “moguća zabrana” u slučaju
da se kompanije prijave za licencu. Vlada bi trebala zabraniti servis i
aktivnosti sljedeće vrste: sve koristoljubive individualne operacije; sve
direktne borbene akcije i sve vojne i “kritične” ili “krizne” funkcije ili
servise; sve sigurnosne funkcije i servise u konfliktnim zonama; sve
akcije u trgovini oružja; i akcije širenja i nabavke NBC-a.
Zakonski okvir trebao bi imati kriterije prema kome bi aplikacija za

licencu bila odbijena. Mjere bi bile bazirane na tome da li aktivnosti
ugrožavaju javnu sigurnost, zakon i red; slabi ekonomski razvoj;
pojačavaju nestabilnost i ljudsko stradanje; pojačavaju djelovanje moći
opažanja u susjednim zemljama; doprinose mogućim provokacijama
unutrašnje intervencije ili vanjske agresije; narušavaju međunarodni
embargo, itd.
Prihvatljive aktivnosti koje zahtijevaju licencu, u zavisnosti od situacije

predloženog ugovora, trebale bi biti ocjenjivane na principu slučaj po
slučaj. Među nekim od velikog broja osjetljivih aktivnosti koje jasno
zahtijevaju licencu su: strateško vojni treninzi i obuke; nabavka oružja;
prikupljanje informacija i kontraobavještajne akcije; saslušavanje;
logistička podrška, itd.
Pored ovoga, licenciranje zahtijeva da zakonske nadležnosti primjenjuje

režim sa ekstra-teritorijalnim snagama. Podrazumijeva se da sve
operacijske procedure za primjenjivanje moraju biti jasno određene i
označene u zakonu.
Definisanje minimalnih uvjeta

Vlada treba definisati minimalne uvjete za kompanije i njihove
uposlenike. Ovi minimalni uvjeti trebali bi biti jasno određeni zbog
transparentnosti i odgovornosti. Za transparentnost, ovi se minimalni
99
uvjeti definišu: vlasništvo, ugovore vlasništva dijela dionica i

finansiranja; dekleraciju za članove odbora i njihove obaveze;
identifikaciju centrale; strukturu firme sa podjelom aktivnosti i obaveza;
zajednička ulaganja; partnerstvo; filijalno i podugovorno vlasništvo, itd.
100
Z A K LJ U Č A K
Sve veće korištenje privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija u

američkoj kampanji u Iraku istaklo je mnoge probleme koji se javljaju u
korištenju usluga tih kompanija. Veliki broj usluga koje pružaju privatne
sigurnosne kompanije i privatne vojne kompanije, kao i sve veće
oslanjanje na njihove usluge od strane vlada, kako razvijenih tako i
nerazvijenih zemalja, međunarodnih i regionalnih organizacija i
privatnih aktera, sugerira da je privatizacija sigurnosti dugoročan trend
sa velikim posljedicama na države i monopol koje su one imale na
aktivnosti u ratu i u miru, pa čak i šire u smislu odnosa u nacionalnoj
sigurnosti. Ova knjiga naglasila je potrebu za pragmatičkim
razmišljanjem o angažovanjima na aktivnostima vezanim za sigurnost,
pokušavajući istaknuti i prednosti i nedostatke koji se tiču PMC i PSC.
To je imperativ za realne opcije u poboljšavanju regulativne kontrole
PSC-a i PMC-a, posebno u onim državama gdje se privatne vojne i
sigurnosne kompanije sistematično koriste i u onim zemljama koje imaju
veliki broj takvih kompanija.
Kao zaključak, naglašavamo da nas je Peter Singer podsjetio na staru

izreku koja glasi: „Rat je previše važan da bi se ostavio generalima.“
Kad je riječ o 21. stoljeću, rekao bi da nam je potrebna nova poslovica:
„Rat je previše važan, a mir još važniji i vrijedniji da bi se ostavio u
rukama neregulisanih privatnih sigurnosnih i privatih vojnih
kompanija.“
101
102
Dodatak A
Sarajevske smjernice za klijente po pitanju angažovanja privatnih

preduzeća za poslove obezbeđenja
1. Osnovne informacije
Komercijalni sektor sigurnosti u formi privatnih preduzeća za poslove

obezbjeđenja (PSC) sve više koristi niz humanitarnih i drugih
organizacija u post-konfliktnim sredinama, kao što su na primjer
Ujedinjene nacije i strane ambasade. No ipak, korišćenje privatnog
obezbjeđenja u tim uslovima često pokreće složena etička i operativna
pitanja. Korisnici pribjegavaju komercijalnom obezbjeđenju iz dva
razloga: 1) smatra se da je ono efikasnije po pitanju administracije i
ekonomičnije; i 2) zemlje u razvoju često ne mogu da ponude
prihvatljive alternative u sektoru sigurnosti. Često se operativni
standardi znatno razlikuju od jednog preduzeća do drugog, teško je
procjeniti njihovo pridržavanje međunarodnoj najboljoj praksi, a ova
preduzeća ponekad koriste oružje kao uvjerljivo sredstvo zaustavljanja
(nekog krivičnog djela).
Postoje tri opšta tipa komercijalnog obezbjeđenja sigurnosti koji su

prisutni u post-konfliktnim sredinama: međunarodna PSC; lokalna PSC;
i državni organi sigurnosti ili njihovi pripadnici koji pružaju usluge
privatnog obezbjeđenja kao dopunski posao. Osnovna uloga
komercijalne sigurnosti je čuvanje stanova i kancelarija, ali često se radi
i mobilna pratnja. Oni imaju moć koja može prerasti u privremeni i
lokalizovani monopol nad kontrolom nasilja.
Preduzeća koja pružaju usluge privatne ili komercijalne sigurnosti se

obično biraju na osnovu organizacione procedure na lokalnom nivou,
koja često ne odgovara svrsi. Ove procedure se na žalost često zasnivaju
na nedovoljnim informacijama sa tržišta, nedovoljno su usmjeravane i
malo uzimaju u obzir širi društveni utjecaj. Angažovanje komercijalnog
preduzeća za poslove sigurnosti često se vrši na ad hoc bazi u post-
103
konfliktnim sredinama, uz malo saradnje među potencijalnim klijentima.

Preduzeća za poslove sigurnosti biraju se na osnovu tehničkih
kriterijuma koje diktira direkcija, a ne na osnovu; 1) razmjene
informacija među korisnicima o ranijem iskustvu obavljanja ovog posla
datog preduzeća; i 2) procjene političkih stremljenja preduzeća,
dosadašnjeg poštovanja ljudskih prava ili potencijalnog negativnog
utjecaja na lokalnu javnu sigurnost. Mnoge međunarodne organizacije
oslanjaju se na kritičku procjenu kandidata od strane lokalnih institucija,
uprkos tome što one ponekad očigledno nisu u stanju da daju efikasnu,
nepristrasnu procjenu. Malo korisnika uzima u obzir mogućnost da
njihova reputacija bude ugrožena zbog angažovanja komercijalnog
preduzeća koje zapošljava kadar koji je možda prekršio međunarodni
zakon ili ljudska prava u prethodnim ratovima, ili preduzeća sa
neodgovarajućim etičkim, političkim ili kriminalnim vezama. 171
Sarajevske smjernice za klijente po pitanju angažovanja privatnih

preduzeća za poslove sigurnosti (u daljem tekstu ‘Smjernice’) nudi
trofaznu proceduru za prijavu kandidata prilikom razmatranja
angažovanja privatnog preduzeća za poslove sigurnosti. Autori ovog
uputstva su različite organizacije-klijenti i privatna preduzeća za usluge
obezbjeđenja širom Bosne i Hercegovine, a ono je rađeno u junu – julu
2006. kao dio Sarajevskog procesa koji je imao za cilj učvrsti odvijanje i
regulisanje ove industrije u čitavoj jugoistočnoj Europi.172 Prema
Smjernicama, klijenti ne bi trebalo da zapošljavaju preduzeća za poslove
sigurnosti isključivo na osnovu troškova, već i na osnovu niza drugih
faktora prilikom donošenja odluke koga će da angažuju, kao što su
standardi interne uprave preduzeća, kvalitet usluga, nivo obučenosti i
pridržavanje nacionalnih propisa i poštivanje dobrovoljnih pravila
ponašanja. 173 Držeći se u potpunosti Smjernica, klijenti će izbeći mnoge
171
Informacija uzeta iz Komercijalnog obezbjeđenja u humanitarnim i post-
konfliktnim okruženjima: Istraživačka studija, James Cockayne, IPA, Njujork, mart
2006.
172
Osnivači Sarajevskog procesa bili su ne-vladine organizacije (NVO), Centar za
sigurnosne studije (Bosna i Hercegovina) i Saferworld (Ujedinjeno Kraljevstvo), uz
dodatnu podršku Kancelarije Visokog Predstavnika (OHR) i Ministarstva sigurnosti
BiH. SEESAC je pružio finansijsku i tehničku podršku za ovu inicijativu.
173
Smjernice treba pročitati zajedno sa priloženim Sarajevskim pravilima ponašanja za
privatna vojna i preduzeća za poslove sigurnosti, koji dokumenti su istovremeno
urađeni.
104
rizike vezane za zapošljavanje jeftinih preduzeća za usluge sigurnosti,

koje će vjerovatno pružiti loše usluge i (zlo)upotrebiti silu.
Ove Smjernice zasnivaju se kako na evropskoj174 tako i na široj
međunarodnoj praksi u ovoj oblasti i nadovezuje se na Dobrovoljne
principe sigurnosti i ljudskih prava.175 Ono je namjenjeno kao dopuna
nacionalnog zakonodavstva, i svi oni koji ga koriste treba da ispune i
osnovne uslove predviđene nacionalnim zakonom. Smjernice se
preporučuje za upotrebu od strane svih klijenata koji koriste usluge
privatne sigurnosti bez obzira na porijeklo ili prebivalište. Pretpostavlja
se, međutim, da će pojedine organizacije-klijenti koristiti drugačije
sisteme angažovanja. Ove smjernice nemaju namjeru da ih zamjene, već
predstavljaju dodatno sredstvo koje može podržati svaki fer i
transparentan sistem angažovanja pod uslovom da se prilagodi na način
koji odgovara svakoj organizaciji ponaosob.
2. Smjernice za angažaovanje
2.1 Procjena potreba i poziv na tender
Klijenti bi trebalo tačno da procjene svoje potrebe za sigurnošću,

uzimajući u obzir sljedeće faktore:
FAKTOR PRIMJERI
Operativni zadaci koji se očekuju od Fizičko obezbjeđenje i čuvanje
pružaoca usluga sigurnosti Bodi-gard
Brzo reagovanje
Usluge istražitelja
Procjena i analiza rizika
Tehničko obezbjeđenje
Tip obezbjeđenja koji se traži Naoružano ili nenaoružano
Fizičko i/ili tehničko obezbjeđenje
Statično obezbjeđenje i/ili patroliranje
Kontrola pristupa na prijavnici
Nivo potrebne sigurnosti Broj mjesta
Sati po mjestu
174
Biranje pravog kvaliteta: Priručnik za organizacije u pogledu zapošljavanja
privatnih preduzeća za usluge sigurnosti, CoESS i Uni-Europa, 1999. Može se naći na,
http://www.securebestvalue.org/ftp/man_en.pdf.
175
Potražiti na, http://www.voluntaryprinciples.org/principles/index.php.
105
Minimalni nivo potrebnog iskustva Operativno iskustvo

Iskustvo upravljanja (menadžmenta)
Obuka i obrazovanje
Stručnost
Radno okruženje Napolju ili unutra
Vreme/period na dužnosti
Teren
U uniformi ili civilu
Radni dani Broj dana nedjeljno
Praznici kada je potrebno obezbjeđenje
Zahtevi izvršioca za opremom176 Video nadzor
Telefoni
Sistemi oružja
Drugo
Javni kontakt Nivo javnog kontakta
Tip uniforme koji se traži
Nivo obuke iz oblasti odnosi sa javnošću
Pravni kontekst ugovora Javna procedura podnošenja žalbi
Sudski mehanizmi
Disciplinske procedure
Praćenje performanse (vidi nastavak)
Tabela 1: Faktori procjena potreba
Treba imati na umu da će se nivo iskustva i obim usluga koje se nude

razlikovati od jednog preduzeća do drugog. Treba obratiti pažnju
prilikom vršenja procjena potreba kako se ne bi nepotrebno izostavili
noviji ili manji izvršioci.
Nakon izvršene procjene potreba, klijenti treba da raspišu javni poziv na

tender i prateći zahtev za ponudom (RFP) ili neki ekvivalentni dokument
u kojem će biti detaljno navedene njihove potrebe i druge informacije od
značaja za tender. U zahtjevu svaki kandidat treba da navede osnovne
informacije o sebi kako bi pomogao klijentu u procjeni njihovih prijava,
i to u pogledu revnosnog obavljanja posla, profesionalizma i poštenja
kada su u pitanju finansije. Potrebne informacije treba minimalno da
obuhvataju sljedeće:
a) uvjerenje o osiguranju i naknadi štete (u datom slučaju);
176
Klijenti mogu biti odgovorni za nabavku nekih dijelova opreme, kao napr.
legitimacija, kancelarijskog materijala itd.
106
b) finansijski izveštaj preduzeća i izjava o ukupnom prometu;

c) dokazi o registraciji preduzeća, uvjerenja o stručnim i
profesionalnim kvalifikacijama vlasnika preduzeća i njegovog
osoblja;
d) lista glavnih usluga koje je preduzeće pružilo u posljednje tri
godine;
e) broj i radni raspored zaposlenih, (puno radno vrijeme/pola radnog
vrijemena);
f) radno iskustvo zaposlenih, (uključujući i rukovodioce);
g) učestalost mijenjanja kadra;
h) povlastice i obuka koja se nudi zaposlenima;
i) stepen kritičke procjene prilikom zapošljavanja
radnika/rukovodilaca preduzeća, (u slučaju da je to zakonom
dozvoljeno); i
j) preporuke od sličnih klijenata iz tog okruženja.
Pune informacije o procesu angažovanja i potrebnom formatu u kojem

se dostavljaju prijave treba da se nalaze u RFP / tenderskoj
dokumentaciji. Klijenti će možda htijeti da organizuju konferenciju za
potencijalne ponuđače, a ako ne onda bi bar trebalo da obezbjede
kontakt osobu koja će odgovarati na pitanja. Informacije koje se pružaju
u ovoj fazi ne smiju da dovode u pitanje korektnost procesa
angažovanja.
2.2 Procjena ponuda
Trebalo bi oformiti odbor za procjenu koji će ocjenjivati ponude.

Članstvo u odboru za procjenu utvrđuje se prema internoj proceduri
klijenata. U ovom odboru za procjenu, međutim, trebalo bi da se nalaze,
kad god je to moguće, ljudi sa iskustvom na polju sigurnosti. Odbor za
procjenu će ocjenjivati ponude u dvije faze; faza automatskog
isključivanja na osnovu postavljenih eliminacionih kriterijuma i faza
procjene tendera prema kriterijumima koji nose odredjeni broj bodova.
107
2.2.1 Automatsko isključivanje
Ponuđači koji ne ispunjavaju standarde ili nisu odgovarajući kandidati

biće odmah eliminisani na osnovu nekoliko kriterija. Ovi kriteriji bi
trebalo minimalno da obuhvataju:
a) nesposobnost da se ispuni bilo koji segment RFP-a;

b) ne dostavljanje tražene dokumentacije;
c) dostavljanje lažnih informacija;
d) bankrotstvo ili procedura koja vodi izjavi o bankrotstvu;
e) neispunjavanje obaveza plaćanja poreza ili doprinosa za socijalno
osiguranje;
f) ozbiljni profesionalni prijestupi preduzeća ili jednog od
rukovodilaca;
g) da su preduzeće ili njegovi rukovodioci osuđivani za kršenje
profesionalnog ponašanja;
h) dokazani politički aktivizam; i
i) dokazan prijestup međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih
prava.
2.2.2 Procjena na osnovu bodovanja
Trebalo bi koristiti specijalnu tabelu (vidi u nastavku) za procjenu

konkurentskih ponuda, i to prema četiri ključne oblasti; 1) standardi
zaposlenih; 2) ispunjavanje obaveza iz ugovora; 3) standardi preduzeća;
i 4) tarife.177 Mada je logično da će klijenti koristiti sistem bodovanja sa
kriterijumima za izbor i sistemom rangiranja koji odgovara njihovim
potrebama i procedurama, preporučuje se da se kandidati procjenjuju na
osnovu navedenih kategorija, (kada je to primjenljivo u datom slučaju).
Takođe se preporučuje da svaki kriterijum nosi sa sobom određeni broj
177
Više informacija o tome kako se procjenjuju tenderi prema ove četiri oblasti može
se naći u publikaciji Biranje pravog kvaliteta: Priručnik za organizacije u pogledu
zapošljavanja privatnih preduzeća za usluge sigurnosti, CoESS i Uni-Europa, 1999.
Može se potražiti na: http://www.securebestvalue.org/ftp/man_en.pdf.
108
bodova, a da ukupan zbir predstavlja rezultat kandidata iz te oblasti. Zbir

manji od 50% za bilo koji kriterijum automatski diskvalifikuje kandidata
(vidi Sarajevska pravila ponašanja za detaljnije informacije o ovom
dijelu). U normalnim uslovima kandidat sa najvećim ukupnim zbirom
poena dobiće ugovor. Klijenti mogu, međutim, tražiti od ugovarača sa
najvećim brojem poena da u fazi procjene ponuda održe usmeno
izlaganje. Ovaj korak je naročito koristan ako proces procjenjivanja
pokaže da postoje vrlo male razlike među ponuđačima.
OBLAST KOJA SE KRITERIJUMI ZA PROCJENU BODOVI ZBIR

PROCJENJUJE
STANDARDI KOJE TREBA DA ISPUNJAVAJU ZAPOSLENI
Biografija radnika
Prosječno iskustvo
Iskustvo u ovoj industriji
službenika
Iskustvo od značaja za ugovor
Osnovna obuka
Poznavanje ljudskih prava
Dodatna obuka
Obuka od značaja za ugovor
Obuka i stručnost
Redovna posebna obuka
Upotreba sile i vatrenog oružja (vidi u
nastavku)
Druge sposobnosti
Plata i nadoknada
Bonus paketi
Uslovi zaposlenja
Uslovi rada
Vrsta/broj sati u smjeni
Metodologija zapošljavanja i izbora
Provjera da li je lice osuđivano
Provjera da li je lice zloupotrebilo ljudska
prava
Izbor I zapošljavanje
Provjera da li je lice koristilo droge
Provjera da li je lice otpušteno iz
policijskih/službi sigurnosti
Psihološka provjera
109

PROCJENJUJE
Upotreba sile i vatrenog Osnovna obuka

oružja178 Redovna posebna obuka
ISPUNJAVANJE OBAVEZA IZ UGOVORA
Struktura, organizacija i stručnost
Rukovodeća struktura I rukovodećeg tima
iskustvo Znanje rukovodećeg tima od značaja za
ugovor
Raspoloživost menadžera ugovora
Vrijeme reagovanja menadžera ugovora
Metodologija raspoređivanja dužnosti
Kapacitet podrške
Ugovorne stavke i Opšte i posebne procedure vezane za
mehanizmi izvršenja klijenta
Podnošenje izvještaja
Inspekcije rada (ispunjavanja standarda)
Soba za podršku koja je otvorena 24 časa
Ostali kriterijumi
INFRASTRUKTURA ZA IZVRŠENJE UGOVORA
Sredstva i sistemi komunikacija
IT hardver i softver
Oprema
Uniforme
Vozila
Video nadzor/CCTV
Sistem čuvara
Sistem kontrole ulaska
Tehnička podrška
Instalacija alarma
Centralni sistem za nadzor
Ostali kriteriji
STANDARDI PREDUZEĆA
Finansijska I ugovorna politika
Ljudska prava i politika sigurnosti
Politika i praksa preduzeća Zdravstvena i politika sigurnosti
Politika jednakih mogućnosti (prilika)
Odavanje informacija i povjerljivost
178
Naglasak treba staviti na upotrebu sile i vatrenog oružja sa mjerom. Standardi iz ove
oblasti treba takođe da budu u skladu sa Osnovnim principima Ujedinjenih nacija
upotrebe sile i oružja od strane pripadnika službi sigurnosti kao i Pravilima ponašanja
Ujedinjenih nacija za pripadnike službi sigurnosti.
110

PROCJENJUJE
Odnosi sa policijom/službama sigurnosti
Veze preduzeća Odnosi sa političkim partijama i
organizacijama
Pravila ponašanja/etika
Pravilnici
Odgovornosti prema politici i izvršenju
Uprava i nadzor naloga
Etički odbor
Radnički savjet
Članstvo u sindikatu
Filozofija i praksa
Upravljanje ljudskim Broj zaposlenih
resursima Učestalost mijenjanja kadra
Odsustvovanje s posla
Oružje u upotrebi
Politika upotrebe sile i Procedure skladištenja i održavanja
vatrenog oružja Procedure inspekcije
Nadzor i procedure podnošenja izvještaja
Vezano za sector
Vezano za ugovor
Preporuke I
Iskustvo ugovora dobijenih preko tendera
diplome/uvjerenja
Nezvanična uvjerenja
Drugi kriterijumi
FINANSIJE
Odgovarajuće tarife
Vrijednost u zamjenu za novac
UKUPNO
Tabela 2: Tabela sa bodovima
Preduzeća će objaviti rezultate tenderskog procesa, obavještavajući sve

zainteresovane strane o izabranom kandidatu. Odbijenim kandidatima
trebalo bi dati priliku da postave pitanja vezana za dostavljanje ponuda
ili proces procijene koji se odvijao na otvoren i transparentan način.
111
2.3 Praćenje
Treba utvrditi pokazatelje performanse na osnovu kojih će se pratiti u

kojoj meri izvršilac ispunjava obaveze iz ugovora (pozivajući se na
tendersku dokumentaciju). Ovi pokazatelji su vezani za konkretne stvari,
kao što su finansijske nagrade ili kazne za izvršioca, ili pak okončanje
ugovora. U potencijalne pokazatelje performanse spadaju, između
ostalog, sljedeće stavke:
a) nepojavljivanje na dužnost
b) propuštanje (neobavljanje) patrola;
c) neprisustvovanje sastancima;
d) žalbe klijenata;
e) zloupotreba sile/vatrenog oružja;
f) kršenje dogovorene procedure;
g) kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava;
h) kršenje međunarodnih ili nacionalnih zakona koji regulišu
industriju privatne sigurnosti,
i) kršenje pravila ponašanja ili kodeksa preduzeća ili industrije
u cjelini i
j) kršenja termina ugovora.
Za vrijeme trajanja ugovora, kada je to adekvatno i zakonito učiniti,

klijenti treba da olakšaju razmjenu informacija o nezakonitim
aktivnostima i zloupotrebi od strane preduzeća koja se bave poslovima
privatne sigurnosti.
112
Dodatak B
Sarajevska pravila ponašanja za privatne kompanije koja se

bave poslovima sigurnosti (U daljem tekstu „Agencije)
1. Uvod
Sarajevska pravila ponašanja za privatne kompanije koje se bave

poslovima sigurnosti (u daljem tekstu ‘Pravila’) sadrže skup osnovnih
principa profesionalnog ponašanja i pružanja usluga primjenljivih na sve
poslodavce i zaposlene u sektoru privatne sigurnosti. Ova pravila razvila
je grupa klijenata i privatnih firmi za poslove sigurnosti iz čitave Bosne i
Hercegovine u junu–julu 2006. godine, u okviru ‘Sarajevskog procesa’,
a u cilju poboljšanja upravljanja i zakonskog regulisanja ove industrije
širom jugoistočne Europe. Osnivači Sarajevskog procesa bile su ne
vladine organizacije (NVO), Centar za sigurnosne studije (Bosna i
Hercegovina) i Saferworld iz Londona (Ujedinjeno Kraljevstvo), uz
dodatnu podršku Kancelarije Visokog Prestavnika (OHR), Udruženja
menadžera sigurnosti (UMS) i Ministarstva sigurnosti BiH (MS).
SEESAC je pružio finansijsku podršku za ovu inicijativu. Sarajevska
pravila ponašanja za privatne kompanije koja se bave poslovim
sigurnosti obuhvataju širok spektar oblasti, uključujući i izbor i
zapošljavanje radnika, stručno osposobljavanje, zdravlje i sigurnost na
radu, odsustvo diskriminacije, i odnose sa klijentima, policijom i drugim
kompanijama za poslove sigurnosti.
Pravila se zasnivaju na najboljoj europskoj i međunarodnoj praksi u ovoj

oblasti i nadovezuju se na Dobrovoljne principe bezbjednosti i ljudskih
prava. Kao takva Pravila se preporučuju za potrebe svake privatne firme
za poslove sigurnosti bez obzira na porijeklo ili lokaciju. Pravila su
zamišljena kao dokument koji će dopunjavati nacionalno
zakonodavstvo, a oni koji ga se pridržavaju treba takođe da ispune
osnovne uslove koje postavlja nacionalni zakon. Pored toga, gdje nema
nacionalnih propisa, poslodavci i zaposleni se slažu da će prema
principima ovih Pravila raditi na usvajanju ili poboljšanju nacionalnih
instrumenata ili mehanizama u datom slučaju.
113
2 Principi Pravila ponašanja
2.1 Poštovanje zakona
Privatne kompanije za poslove sigurnosti (u daljem tekstu ‘Agencije’)

neće postupati na način koji bi narušio sadržaj ili duh međunarodnih
zakona, ili pak nacionalnih zakona zemlje u kojoj posluju. Shodno tome,
agencije neće prihvatati ugovore kojima se krši nacionalno ili
međunarodno pravo.
2.2 Dobijanje dozvole i ovlašćenja
Agencije će podržavati primjenu transparentnog i korektnog sistema

izdavanja dozvola u čitavom sektoru, bez obzira na veličinu
pojedinačnih preduzeća o kojima se radi. Gdje ne postoje nacionalni
pravni okviri za to, agencije će nastojati da se udruže i sama sebe
regulišu u cilju održavanja najviših mogućih standarda u ovoj oblasti.
2.3 Izbor i angažovanje
Izbor i zapošljavanje budućih radnika vršiće se prema objektivnim

kriterijumima koji će se primenjivati na sve kandidate. Preduzeća će
provjeravati da li novi zaposleni imaju neophodnu stručnost za izvođenje
zadataka. Prije izdavanja dozvola vršiće se dodatne provjere kako bi se
utvrdilo da zaposleni: 1) nisu osuđivani; 2) nisu u prošlosti bili
odgovorni za narušavanje ljudskih prava ili kršenje međunarodnog
humanitarnog zakona, i; 3) nisu na nečastan način otpušeni iz policije ili
vojske. Svaka agencija će voditi preciznu evidenciju o zaposlenima, u
idealnom slučaju u formi baze podataka, koja će podržavati efikasne
inspekcije od strane državnih nadzornih organa kao i razmjenu
informacija sa drugim stranama. Baza podataka sadržaće informacije o
lošem ponašanju i otpuštanjima.
114
2.4 Obuka i profesionalizam

Pravila priznaju važnost obuke na svim nivoima, ističući da je osnovna
obuka novih radnika od ključnog značaja za održavanje profesionalnih
standarda. Tamo gdje državne institucije ne osiguraju takvu obuku,
agencija se obavezuju da će je sama organizovati, u skladu sa
nacionalnim i međunarodnim propisima i standardima u datom slučaju.
Kada radnici savladaju osnovne vještine, poslodavac će nastojati da
osigura kontinuiranu obuku, omogućavajući time zaposlenima da
obnavljaju svoje specijalnosti i izgrađuju karijeru. U to bi trebalo da uđu
i mogućnosti koje nudi nova tehnologija. Predstavnici radnika
obezbeđenja biće konsultovani na temu razvoja i procjene kontinuiranih
programa obuke kada je god to moguće.
Interni sistemi obuke će pružiti radnicima obezbeđenja: 1) dobre osnove

relevantnih međunarodnih i nacionalnih zakona; 2) poznavanje pitanja
kutlurne osjetljivosti; 3) vještinu prve pomoći, i; 4) poznavanje pitanja
jednakosti polova. Svi radnici obezbeđenja ovlašćeni za upotrebu sile ili
nošenje oružja (ubojnog i neubojnog), biće propisno obučeni da poštuju
najviše međunarodne standarde i praksu u ovom polju (vidi 2.6 u
nastavku). Postepena i proporcionalna upotreba sile činiće osnovnu
komponentu svakog programa obuke. Izdavanje dozvole zaposlenima
agencijama zavisiće od uspješnog završetka zvanične obuke.
2.5 Kulturna i politička osetljivost
Preduzeća će osigurati da svi zaposleni razumiju i tolerišu različita

stanovišta, kulturne obrasce i radne navike. Trebalo bi takođe da se
pobrinu da njihovi zaposleni rade bez predrasuda u vezi nacionalnosti,
pola, vjeroispovijesti ili kulture pojedinaca. Poštujući ovaj zahtev,
zaposleni nisu pozvani da izražavaju lične ili političke stavove, ili da se
ponašaju na otvoren nacionalistički način. Radnici obezbeđenja su dužni
da se kontrolišu u izražavanju stavova kako u privatnom životu tako i u
javnosti, i da usvoje onakav profil ponašanja kakav im nalaže njihov
posao.
115
2.6 Upotreba sile i vatrenog oružja

Agencije će razviti stroge i detaljne smjernice za svoje zaposlene na
temu minimalne upotrebe sile u skladu sa najboljom međunarodnom
praksom, (naročito Osnovnim principima Ujedinjenih nacija o upotrebi
sile i vatrenog oružja od strane pripadnika službi sigurnosti i Pravila
ponašanja Ujedinjenih nacija za pripadnike službi sigurnosti o čemu
ćemo pisati u nekom od narednih brojeva). Ove smjernice trebalo bi da
obuhvate sve ovlašćene tipove oružja, bilo da se radi o vatrenom oružju
ili manje ubojnim sistemima oružja kao što su hemijski sprejevi, šok
oprema i palice. Standardne operativne procedure (SOP) vezane za
oružje i municiju obuhvataće: a) upotrebu, skladištenje, održavanje,
vlasništvo nad i registraciju oružja; b) sigurno punjenje i pražnjenje
oružja; c) precizno vođenje evidencije i; d) izvještavanje o incidentima.
Radnici će proći odgovarajuću i adekvatnu obuku koja će ih naučiti da
poštuju takve smjernice i SOP. Upotreba manje ubojnih sredstava
nadziraće se na isti način kao i upotraba vatrenog oružja, i regulisaće se
na sličnoj osnovi.
2.7 Ljudska prava i sigurnost
Agencije će podržavati Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i

Evropsku deklaraciju o ljudskim pravima a radnici obezbjeđenja neće
saučestvovati u zloupotrebi ljudskih prava. Nadalje, biće provjeravane
usluge koje pružaju preduzeća zbog njihovog potencijalnog uticaja na
ljudska prava i sigurnost.
2.8 Mito i sukobi interesa
Zaposleni neće primati nikakvu vrijednost koja bi se mogla opisati ili

prepoznati kao potkupljivanje ili mito u toku obavljanja svog posla. Na
sličan način, radnici obezbjeđenja obavezuju se da neće nuditi mito bilo
kakve vrste prilikom dobijanja ugovora od potencijalnih klijenata.
Radnici neće upotrebljavati povjerljive informacije stečene prilikom
obavljanja dužnosti u svrhu sticanja lične dobiti i neće ulaziti ni u kakvu
aktivnost koja može dovesti do sukoba interesa za njihovo agenciju.
116
2.9 Uslovi rada

Pravila prihvataju ključnu važnost održavanja dobrih, sigurnih i humanih
uslova rada. Poslodavci će se držati nacionalnih zakona i propisa, i
prihvatiće da se o poboljšanju uslova rada može pregovarati kako na
državnom tako i na nivou preduzeća.
2.10 Plata i nagrađivanje
Preduzeća će zaposliti sve radnike na bazi ugovora o zaposlenju u kojem

se navode svi zahtjevi i uslovi njihovog posla. Poštovanje dobrih
poslovnih standarda biće nagrađeno na odgovarajući način i
pravovremeno. Dobri standardi plaćanja privlače dobre radnike, što sa
svoje strane doprinosi većoj produktivnosti i višim standardima službe.
Visina plate bi takođe trebalo da omogući agenciji da zadrži
konkurentnost. Agencija će takođe osigurati svoje zaposlene (napr.
putem sistema životnog osiguranja zaposlenih), protiv rizika vezanih za
njihov posao.
2.11 Zdravlje i sigurnost
Neki zadaci u ovom sektoru nose sa sobom izvjestan rizik. Sva agencije
će se međutim pobrinuti da se održavaju minimalni nacionalni standardi
zdravlja i sigurnosti, ili pak da se oni premaše, te da procjena i
sprečavanje rizika budu na najvišem mogućem nivou. Nadležne
strukture i ovaj sektor će se pridržavati normi i propisa u ovoj oblasti i
redovno ih pratiti.
2.12 Jednakost i odsustvo diskriminacije
Agencije će podržavati principe jednakosti i sprečavanja diskriminacije.

Agencije u ovom sektoru će primenjivati ove principe i garantovati da je
integritet svakog radnika u potpunosti očuvan i da ne podleže
diskriminaciji na osnovu etničke pripadnosti ili socijalnog staleža, boje
kože, pola, vjeroispovijesti, političkog mišljenja, nacionalnosti,
seksualnog opredeljenja ili bilo koje druge osobenosti. Biće preduzeti
117
koraci da se spriječi dugoročno poslovanje agencije isključivo jedne

etničke pripadnosti.
2.13 Organizacija posla
Agencije prihvataju da je potrebno naći pravu ravnotežu između dvije

ključne oblasti: sigurnost zaposlenja i kvalitet privatnog života
zaposlenih s jedne strane, i zadovoljavanje potreba klijenta sa druge.
Tako, na nivou preduzeća, strane treba zajedno da rade na optimalnoj
organizaciji posla, naročito u pogledu prekovremenog, noćnog i rada
tokom vikenda.
2.14 Odnosi sa policijom
Agencije će sarađivati sa nacionalnim sigurnosnim strukturama,

pružajući sve neophodne informacije za rad službi sigurnosti ili
suzbijanje kriminala, istovremeno poštujući zakon i povjerljivost
klijenata. To podrazumjeva proaktivno prijavljivanje krivičnih djela
kojima prisustvuju radnici agencija. Tamo gdje agencije blisko sarađuju
sa policijom u toku svog rada (napr. obezbjeđenje javnih događaja), biće
potrebni radni sporazumi radi utvrđivanja zajedničkih uloga i
odgovornosti obje strane.
2.15 Odnosi sa klijentima
Agencije i organizacije poslodavaca koje ih zastupaju, podsticaće svoje

klijente da angažuju privatna preduzeća za poslove obezbjeđenja koja su
pristala da poštuju principe iznesene u ovim Pravilima.179 Preduzeća
neće plaćati mito ili potkupljivati lica koja pružaju određene usluge ili
informacije. Pored toga, ova Pravila prihvataju da su radnici
obezbjeđenja zaposleni kod klijenta a ne ugovarača. Prilikom
potpisivanja ugovora o obezbjeđenju klijent angažuje ugovarača a ne
pojedine službenike. Kao rezultat toga, ugovarač je odgovoran za obuku,
179
Sarajevske smernice za klijente za potrebe angažovanja privatnih preduzeća za
poslove obezbeđenja, takođe usvojene u okviru ‘Sarajevskog procesa’, dobra su
osnova za to.
118
nadzor, disciplinu i bonus pakete. Bonus će davati određenim

službenicima klijenti, a ne ugovarač.
2.16 Odnosi sa ugovaračima
Poštenje i profesionalizam agencije, i njihovo saobražavanje pravilima

ponašanja, biće odlučujući prilikom zapošljavanja pod-ugovarača.
Kandidati koji ne ispunjavaju napred navedene prihvatljive standarde
definisane u ovim Pravilima neće biti angažovani.
2.17 Odnosi sa konkurencijom
Agencije će poslovati fer u pogledu konkurencije u ovom sektoru i neće

se takmičiti sa drugim preduzećima na nefer način ili obaranjem cijena
ili smanjenjem profesionalnih standarda. Agencije će nastojati da grade
veze sa drugim strukturama obezbjeđenja kako bi razvijali dobre
standarde u ovoj oblasti, naročito samo-udruživanjem.
2.18 Druge vrste pripadnosti
Agencije i zaposleni neće se pridruživati političkim pokretima ili

strankama, paravojnim ili kriminalnim grupama ili državnim organima
pravosuđa i sigurnosti na bilo koji način suprotno državnom zakonu ili
duhu ovih Pravila. Kao takva, agencije i njihovi zaposleni neće
podržavati niti doprinositi fondovima političkih partija ili grupa čije su
aktivnosti usmjerene na ostvarivanje političkih interesa.
2.19 Odavanje informacija i povjerljivost
Agencije će se pobrinuti da sve informacije o klijentima budu efikasno

zaštićene. Agencije, međutim takođe prihvataju pravo zaposlenih da
otkriju informacije zakonodavnim strukturama u pogledu istinski
ilegalne ili loše prakse.
119
2.20 Transparentnost i odgovornost

Agencije će razvijati interne sisteme uprave, koji podrazumjevaju, ali
nisu ograničeni na:
Agencije će razvijati interne sisteme uprave, koji podrazumjevaju, ali
nisu ograničeni na:
a) Usvajanje Pravila ponašanja/etičkih pravila;

b) Pravilnike;
c) Jasnu definiciju nadležnosti upravnog odbora u pogledu politike i
zakonodavstva;
d) Politiku zapošljavanja radnika;
e) Politiku obuke;
f) Registraciju zaposlenih što obuhvata i provjere prošlosti;
g) Finansijsku i ugovornu politiku (napr. dužnosti javnog
objavljivanja, strukture preduzeća, pitanja vlasništva i interesa);
h) Osnivanje etičkog odbora;
i) Sudove zaposlenih;
j) Registar incidenata u domenu sigurnosti (npr. upotrebu
sile/vatrenog oružja); i
k) Transparentnost aktivnosti agencija je od ključnog značaja, i
interni sistemi uprave biće otvoreni za procjenu javnosti u bilo
koje vreme
2.21 Nadzor
Žalbe ili neadekvatno ili nelegalno ponašanje osoblja brzo će se i

podrobno istražiti unutar preduzeća (npr. od strane etičkog odbora), a
policija će biti informisana o tim aktivnostima u datom slučaju. Proces
nadzora će se i sam pratiti i obnavljati na tekućoj osnovi. Kada postoji
sindikat ili neko drugo tijelo, članovi će sarađivati i dozvoliti dodatni
nadzor na tom nivou.
120
2.22 Socijalni dijalog
Agencije će sarađivati sa drugim članovima sektora privatne siurnosti

kao i drugim relevantnim organima, uključujući i civilno društvo na
podsticanju pridržavanja ovim Pravilima i profesionalizmu uopšte u
sektoru privatne sigurnosti. Održavaće se redovni sastanci koji doprinose
tom cilju na temu standarda u ovom sektoru, izveštaja i analiza o
standardima i transparentnim istraživanjima optužbi o neadekvatnom
ponašanju agencija i njihovih zaposlenih.
121
122
Bibliografija
Teorijske i stručne knjige
1. Abraham G.: „The Contemporary Legal Environment“, in Mills,

G. & Stremlau, J., eds, The Privatization of Security in Africa.
South Afrika: The South African Institute of international
Affairs, March 1999.
2. Adams, Thomas K.: „The New Marcenaries and the Privatization
of Conflict“ Parameters, Vol. 29, 2, Summer 1999.
3. Addison T.H.: Contractors on the Battlefield – Have We Done
Our Homework? Paper, Canadian Forces College, AMSC4,
2001, p 22- 23.
4. Barstow, David: „Security Companies: Shadow Soldiers in Iraq“,
New York Times, 19. April 2004.
5. B. James.: “Doubts Rise About Guards-for-Hire”, International
Herald Tribune, 2002.
6. Christine Holmquist: Private Security Companies. The Case for
Regulation, SIPRI Policy Paper No.9, Stockholm, January 2005.
7. Ćazim Sadiković: „Politički sistem“, Studentska štamparija
Univerziteta, Sarajevo, 1998.
8. D. Vejnović, i M. Sikman.: ‘Uloga i mjesto zakonskih i pod-
zakonskih propisa agencija za čuvanje ljudi i imovine i djelatnost
privatnog detektiva’, Defendologija, Udruženje Defendologa RS,
maj 2004.
9. D. Politi: „Winning Contractors – An Update. As the number of
contracts rises, problems continue to plaque the contracting
process“, Centre for Public Integrity (website), 2004.
10. D.D. Avant: “Privatizing military Training”, Foreign Policy in
Focus, Interhemispheric Resource Center and Institute for Policy
Studies Vol., No. 17 June 2000.
11. Krahmann, Elke.: Controlling Private Military Companies: The
Uited Kingdom and Germany. Paper presented to the Annual
Convention International Studies Associatiom, Portland, Oregon,
2003.
12. Lada Sadiković: Ljudska prava, FKN, Sarajevo
123
13. M. Van Creveld: «The Transformation of War», New York, The

Free Press, 1991. p. 226.
14. M. Dobbs: „Irak: Halliburton Reaping Huge Profits“,
Washington Post, 2003.
15. P.W. Singer.: «Corporate Warriors. The Rise of the Privatized
Military Industry», Ithaca and London, Cornell University Press,
2003.
16. Perić-Zimonić, V.: „ Private eyes watch over market“, Inter press
Service News Agency, 2004.
17. P. Honey.: “Private Security Industry Feeling the Pinch”,
Financial Mail, 2003.
18. Shearer, David.: Private Armies and Military Intervention,
London IISS, Adelphi Paper No 316, February 1998.
19. T. Weber.: „Eine vergleichende Ubersich der Rechtsvorschriften
fur die private Sicherheitsindustrie in der Europaischen
Union“2005.
20. V. Bonnel i T.Gold.: „The Enterpreneurs of Europe and Asia:
Patterns of Business Development in Russia, Eastern Europe and
China», London, M.E. Sharpe, 2001.
Časopisi, bilteni, zbornici, studije i dokumenti
1. Bezbednost Zapadnog Balkana, Centar za civilno-vojne odnose i

Beogradska škola za studije bezbednosti, Beograd, broj 4, januar-
mart 2007.
2. “Behind the Razor Wire”, Economist, No.350, 16. januar 1999,
p. 42.
3. Brahimi, Lakhadar: Report of the Panel UN Peacekeeping
Operations A55/305-S/2000/809, August 2000.
4. Daniel Berger, „The other army“, The New York Times od
14.08.2005.
5. G.L. Campbell, „Contractors in the Battlefield: The Ethics of
Paying Civilians to enter Harm's Way and Requuiring Soldiers to
Depend upon Them“, 2000.
6. Interparlamentarna unija i Centar za demokratsku kontrolu nad
oružanim snagama-Parlamentarni nadzor nad sektorom
sigurnosti, 2003, str. 89.
124
7. Istraživanje o lakom i malokalibarskom oružju u Bosni i

Hercegovini, Međunarodni Centar za konverziju u Bonu (BICC),
juli 2004.
8. Konfederacija evropskih sigurnosnih servisa-CoESS. Report,
Berlinska konferencija, Zajednička deklaracija o obostranom
prepoznavanju CoESS i UNI Evrope i društveni dijalog. Berlin,
10. juni 1999. godine.
9. Konfederacija evropskih sigurnosnih servisa – CoESS. Godišnji
izvještaj 2003.
10. Konvencije o zašiti pojedinaca pri prisilnom izgonu:
http//www.ohchr.org/english/issues/disappear/group/index.htm.
11. Karić, S. i Muminović, D., ‘Lopovi su odneli više od 5 miliona
KM’, Nezavisne novine, 16. januar 2005, str 12 - 13.
12. Living with Legacy – istraživanje o SALW-u u Srbiji, UNDP,
2005.
13. Organization of African Unity Convention for the Elimination of
Mercenarism in Africa. OUA. Doc CM/817 (XXIX) Anex II
Rev.3, 1977.
14. Partners in Crime: the Risk of Symbiosis between teh security
Sector and Organized Crime in Southeast Europe, CSD, Sofia,
2004.
15. Regulation of Foreign Military Assistance Bill, 1977, Bill 54D-
97, vidi na www:gov.za/gatzette/bills/1997/b54-97.pdf
16. Republic of South Africa. Security Industry Regulation Bill.
B12-2001. ISBN 0 621 29742 9
17. Sarajevska pravila ponašanja za privatna preduzeća koja se bave
poslovima sigurnosti, SEESAC, 2006.
18. SALW and Private Security Companies in South East Europe,
International Alert-Saferworld-SEESAC, 2005.
19. Švarm, F.: (2006) “Jedinica” Retrieved 5.2.2007.
htpp://www.b92net/specijal/jedinica.
20. “Uberprufung des Systems der Inneren Sicherheit der Scweiz.
Teil I: Analyse des 1st-Zustandes mit Starken, Schwartzenprofil,
Bericht vom 26. februar 2001” (USIS izvještaj I)
21. Ženevsku konvenciju iz 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava
međunarodnih oružanih sukoba (Protokol 1- sa aneksima)
125
Pravni propisi
1. Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine i djelatnosti

privatnog detektiva’, Članak 4, Službeni glasnik Republike
Srpske br. 50/2002;
2. Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine’ članak 4, Službeni
glasnik FBiH, godina IX, br. 50, 14. oktobar 2002;
3. Zakon o agencijama za osiguranje lica i imovine i privatnoj
detektivskoj djelatnosti Distrikta Brčko, donesen 14. jula 2004.
godine;
4. Pravilnik o upotrebi fizičke sile i oružja prilikom fizičkog
obezbjeđenja ljudi i imovine, Službeni glasnik FBIH, br. 54, 2.
novembar 2002;
5. Pravilnik o obuci za sticanje certifikata o fizičkoj ili tehničkoj
zaštiti ljudi ili imovine, Službeni glasnik, godina IX-br. 54, 2.
novembar 2002.
6. Zakon o policiji, Službeni glasnik Republike Srbije, 101/05
Intervjui
1. Admir Nezirović, bivši rukovodilac Sword Security, 20. januar

2007;
2. Armin Efendić, direktor, Sicra Security, 20. juni 2007;
3. Duško Vejnović, profesor, Filozofski fakultet, Banja Luka 20.
august 2007;
4. Dragan Talić, izvršni direktor, Sector sigurnost, Banja Luka 25.
januar 2005;
5. Muamer Bajraktarević, inspektor u Kantonalnom MUP, 04. april
2005., Sarajevo;
6. Mirsad Abazović, profesor na Fakultetu kriminalističkih nauka,
katedra za sigurnost, 31. januar 2005. i 05. jula 2007;
7. Mustafa Galijatević, direktor, Gama i Sigurnost, 06. februar
2005.
8. Marinko Buntić, vlasnik, Puma-Buntić Security, 2005;
9. Taib Spahić, direkor, Policijska akademija, Vrace, 27. mart 2007;
10. Valdin Jazičić, rukovodilac, Alarm West Security, 10. februar
2006;
126
Korisni sajtovi
1. www.usafa.af.mil
2. www.publicintegrity.org
3. www.fpif.org
4. http://globalguerillas.typepad.com
5. www.fco.gov.uk
6. www.mod.uk
7. www.hmso.gov.uk
8. http://ministrium.bundeswehr.de/presse/146.php
9. www.bundeswehr.de/pic/pdf/reform/PubPivParnership.pdf
10. www.the-sia.org.uk
11. www.amnesty.org.uk/controlarms/eureport/summary.shtml
12. www.iansa.org/regions/europe
13. www.uga.edu/cits/documents/html/nat_eval_eu.htm
14. http://www.tio.ch
15. www.asisonline.org
16. www.seesac.org
17. www.css.ba
18. www.saferworld.org.uk
127
128
BIOGRAFISKI PODACI
Armin Kržalić, rođen je 18.06.1978. godine u

Bužimu. Magistar je kriminalističkih nauka. Živi i radi
u Sarajevu. Od 2002. godine zaposlen je u Centru za
sigurnosne studije BiH na poslovima nezavisnih
istraživanja i edukaciji sa ciljem da se pokrene debata
o pitanjima sigurnosti kao i na poslovima
promovisanja demokratskih struktura i procesa vanjske sigurnosne
politike, kako u BiH tako i u regionu. Od 2002. do 2003. predsjednik je
Udruženja građana “Asocijacija studenata Fakulteta kriminalističkih
nauka”, a iste godine predvodio je grupu mladih političara u posjeti
NATO političkom i vojnom štabu u Briselu. Koautor je tri knjige; “Žrtve
srebreničke apokalipse”, “Priručnik o demokratskoj kontroli Oružanih
snaga” i “Priručnik za nastavnike srednjih škola o upozorenju od
ubojititih sredstava-radionice”. Armin Kržalić autor je više naučnih i
stručnih članaka, kao i domaćih i međunarodnih istraživanja vezanih za
pitanja sigurnosti. Pored toga, učesnik je velikog broja domaćih i
međunarodnih naučnih simpozija i konferencija vezanih za sigurnost kao
i samu privatnu sigurnost. Armin Kržalić je redovni kolumnista prvog
bosanskohercegovačkom magazina za sigurnost “Zaštita”.
129
130
Prof. Dr. Duško Vejnović

Univerzitet Banja Luka
RECENZIJA: rukopisa knjige „Privatna sigurnost“ autora mr.

Armina Kržalića
Rukopis knjige autora mr. Armina Kržalića „Privatna sigurnost“ prvi je

dio procesa usmjerenog na proučavanje privatne sigurnosti u kontekstu
inicijativa koje se odnose na uspostavu otvorenijeg i sigurnijeg društva.
Isto tako knjiga predstavlja jedinstven naučno-stručni poduhvat ne samo
u Bosni i Hercegovini već i šire, što nam jasno prezentuje poglavlje VI-
pod nazivom „Uređenost privatne sigurnosti“ gdje su predmet analize
privatna sigurnosti u Europskim državama, SAD, Južnoj Africi,
Švicarskoj i Republici Srbiji. Mr. Armin Kržalić se prihvatio doista
nezahvalnog zadatka, kako radi nedostatka domaćih radova, tako i zbog
složenosti, višedimenzionalnosti, pa i osjetljivosti same teme. Međutim,
može se konstatovati da je autor mr. Kržalić kvalitetno i jasno na
zavidnom nivou sistematizovao i obradio definisani problem i temu,
zašto zaslužuje sve pohvale.
Autor, sektor privatne sigurnosti dijeli na četiri osnovne grupe:

plaćenici, privatne sigurnosne kompanije, privatne vojne kompanije i
privatnog detektiva. Isto tako smatra da je važno da se uspostavi njihova
demokratska kontrola koja neće dopustiti zloupotrebu ovog sektora i
nudi kokretne upute šta to parlamentarac može učiniti kako bi doprinijeo
demokratskoj kontroli sektora privatne sigurnosti.
Knjiga pored uvoda i zaključka ima sedam poglavlja: u prvom poglavlju

je prikazan historijski razvoj privatne sigurnosti; u drugom je prikazan
početak privatizacije sektora sigurnosti te subjekti koji ga nose; u trećem
poglavlju autor na jasan način izlaže odnos Međunarodnog prava i
privatne sigurnosti; u četvrtom poglavlju autor razmatra odnos Ljudskih
prava i privatne sigurnosti; u petom poglavlju autor elaborira privatnu
sigurnost u Bosni i Hercegovini, nudeći konkretan prijedlog mijera za
poboljšanje ovog sektora; u šestom poglavlju autor nas upoznaje sa
uređenosti privatne sigurnosti u svijetu, krećući se u okvirima dobre
prakse, one slične nama, do slabe prakse uređenosti privatne sigurnosti i
131
u posljednjem sedmom poglavlju autor nudi niz korisnih mjera vladama

za izradu zakona za privatni sigurnosnih sektor.
U ovoj knjizi autor je posebno naglasio značaj obaveza i odgovornosti

države naspram privatnim sigurnosnim kompanijama i obrnuto, jer
upravo privatne sigurnosne kompanije sve više dobivaju ulogu koja je
tradicionalno pripadala državnim organima sigurnosti. Isto tako autor je
identifikovao nove izazove na putu ka Evropi, i oni treba da doprinesu
da BiH postane primjer uređenosti ovog sektora, posebno u
samoregulaciji privatne sigurnosti. Autor se posebno zalaže za što bolju
samoregulaciju privatnih sigurnosnih kompanija, njihovu udruženost,
otvorenost i što veću saradnju kako između njih samih tako i sa
državnim organima, kao i sa kompanijama iz susjedstva.
Empirijski i teorijski dio autor je dokumentovao relevantnom literaturom

i izvornim dokumentima kojima se služio, i koje je naveo na kraju svog
rukopisa, što je autora učinilo jednim od najboljih poznavalaca kod nas
ove veoma nove i teške materije.
Knjiga, iako stručna, pisana je lijepim, razumljivim i tečnim jezikom,

bez opterćenja suvišnim stranim riječima, više nego koliko je to bilo
potrebno. Zato ova knjiga može da posluži kao odličan izvor saznanja ne
samo stručnjacima koji se bave ovom materijom, već i studentima te
široj čitalačkoj publici koja se interesuje za privatnu sigurnost. Prema
tome, nesporno je da se radi o jednom kvalitetnom naučnom i stručnom
radu koji u zadovoljavajućem obimu na pregnantan, ali i diskurzivan
način način pruža relevantne informacije iz veoma aktuelne
problematike privatne sigurnosti.
Imajući sve ovo u vidu sa posebnim zadovoljstvom preporučujem

štampanje i javno publikovanje ove knjige u integralnom obliku.
Banja Luka, 31.10.2007.
Prof. dr. Duško Vejnović
132
View publication stats

Privatnasigurnost Armin Krzalic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Privatnasigurnost Armin Krzalic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

Book · August 2007

POVRATAK ZAJEDNICI ReComm View project

The user has requested enhancement of the downloaded file.

351. 745 : 355 . 02] : 334 . 722

Biografijski podaci: str. 129. – Bibliografija: str. 123-127 i uz tekst

Sarajevo, 2007. godine

Lista akronima……………………………………………............ ....iii

I HISTORIJSKI RAZVOJ PRIVATNE SIGUNOSTI…....... .....7

II PRIVATNA SIGURNOST I NJENI SUBJEKTI………… .....11

III MEĐUNARODNO PRAVO I PRIVATNA SIGURNOST......25

IV LJUDSKA PRAVA I PRIVATNA SIGURNOST………........37

V PRIVATNA SIGURNOST U BOSNI I HERCEGOVINI .....39

VI UREĐENOST PRIVATNE SIGURNOSTI……………..........57

VII POLITIKA IZRADE ZAKONA ZA PRIVATNI SIGURNOSNI

Plaćenici, ratni profiteri i privatne armije postoje još od prvih ratova, a

U svakom slučaju, taj Westphalianski svijet nacionalnih država kao

vojnih angažmana. Privatni ugovarači polako se uključuju u intervencije,

civilni ugovarači trebali računati na 50% preraspodjele ljudstva u svim

Stoga, možemo reći da plaćenici, kako su se prije zvali, danas imaju

Razvoj privatne vojne industrije ima svoju refleksiju i na poslovnu

aktivnostima privatne vojne industrije početak 21. stoljeća označava

Ono što je iznenađujuće u današnjem svijetu u kojem za sve postoje

Cilj ove knjige jeste predstavljanje varirajućeg karaktera i drugačijih

njihovih usluga stvaraju sve veću potrebu za usvajanjem legislative. U

Pojava prve privatne profesionalne vojske

Najnovija međunarodna događanja ukazuju na veliki porast privatnih

Procjenjuje se da do danas tržište privatne sigurnosti vrijedi oko $100

Porast važnosti privatnih vojnih i sigurnosnih kompanija

Diskusija o privatizaciji sigurnosti razvila se u zapadnim demokratijama

Sve veći značaj privatnih i vojnih sigurnosnih kompanija može se

Država je ta koja ima monopol nad legitimnim korištenjem sile i samo

Od devedesetih godina došlo je do ekspanzije privatne sigurnosti i

Funkcije i opasnosti privatnih sigurnosnih i vojnih

Pod takvim okolnostima korištenje privatnih vojno-sigurnosnih

Javnost i demokratski izabrane institucije, prije svega parlamenti države

Parlamentarna kontrola sektora privatne sigurnosti15

Vršenje nadzora i demokratske kontrole privatne sigurnosti u isključivoj

Poštivanje normi i embarga na naoružanje

 Voditi računa o tome da je vladin budžet za privatne sigurnosne i

Privatne sigurnsone kompanije (PSC)

Privatne sigurnosne kompanije (PSC) pružaju usluge u cilju zaštite

Tržište privatnih sigurnosnih kompanija mnogo je veće i generalno

Premda termin „privatne sigurnosne kompanije“ ne postoji u postojećoj

Privatne sigurnosne agencije možemo podijeliti na sljedeće kategorije:

• Stražarski sektor – to je najveća i najvidljivija komponenta.

• Sektor tehničke zaštite – podrazumijeva razne sisteme tehničke

• Sektor za istrage i risk management – najmanji je i on

Osim spomenutog, djelotvornost privatnih sigurnosnih kompanija mora

radili za KGB, GRU i bivše sovjetske vojske.17 Za većinu tih kompanija

Potreba za uslugama privatnih sigurnosnih agencija povećava se kao

Istovremeno, državni i javni autoriteti odbijaju direktnu odgovornost u

Konfederacija sigurnosnih servisa 1999. godine procijenila je da postoji

Na jedinstvenom tržištu dobara, kapitala i ljudi kompanije koje djeluju u

Godinama se to događa i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je

ima falsificirane podatke, da upošljava bivše osuđenike i ilegalne

Domaća industrija privatnih sigurnosnih kompanija veoma je

Teško je doći do statistika u industriji zbog toga što je teško definirati

Savremeni oblici pružanja usluga PSC

Privatne sigurnosne kompanije djeluju širom svijeta, a isto tako imaju

 Stručno savjetovanje: Britanska Control Risks Group i afrički

 Obuka: Dobar primjer gdje agencija pruža obuku lokalnim

 Obavještajna djelatnost: Ujedinjeni narodi u Istočnom Timuru

Voditi računa o tome da je vladin budžet za privatne sigurnosne i

Stručno savjetovanje: Britanska Control Risks Group i afrički

Obuka: Dobar primjer gdje agencija pruža obuku lokalnim

Obavještajna djelatnost: Ujedinjeni narodi u Istočnom Timuru

Osiguranje ključnih lokacija i glavnih ureda: Ovu vrstu zaštite

Zaštita visokorizičnih objekata i postrojenja: U Kolumbiji,

Osiguranje konvoja humanitarne pomoći i prevoza roba

Lična sigurnost za VIP osobe: Najbolji primjer pružanja

Sarajevo: Alarm-West, Gama Sigurnost, Cipos 07, BIGA Security,