Collins-Suvremene Sigurnosne Studije

Alan Collins
SUVREMENE SIGURNOSNE STUDIJE

Naslov izvornika
Alan Collins, ed.
CONTEMPORARY SECURITY STUDIES
©2007, Oxford University Press Inc., New York
Copyright © 2010. hrvatskog izdanja

Politička kultura, Zagreb
Sva prava pridržana
ISBN xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Biblioteka
UNIVERSITAS
Urednik
Prof. dr. sc. Radule Knežević
Alan Collins, ur.
SUVREMENE SIGURNOSNE
STUDIJE
Prevele
Mr. sc. Ružica Jakešević
Monika Suknaić
Redakcija i predgovor
Prof. dr. sc. Siniša Tatalović
Zagreb, 2010.
Sadržaj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
SINIŠA TATALOVIĆ
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
1. Uvod: Što su sigurnosne studije? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
ALAN COLLINS
PRVI DIO:
PRISTUPI SIGURNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
2. Sigurnost u međunarodnoj politici: Tradicionalni pristupi . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
PATRICK MORGAN
3. Mirovne studije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
PAUL ROGERS
4. Kritičke sigurnosne studije: Povijest razlika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
DAVID MUTIMER
5. Rod i sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
CAROLINE KENNEDY-PIPE
6. Ljudska sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
PAULINE KERR
7. Sekuritizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
RALF EMMERS
DRUGI DIO:
PRODUBLJIVANJE I PROŠIRIVANJE SIGURNOSTI . . . . . . . . . . . . . . 151
8. Vojna sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
ERIC HERRING
9. Sigurnost režima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
RICHARD JACKSON
10. Društvena sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
PAUL ROE
11. Ekološka sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210
JON BARNETT
12. Ekonomska sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233
CRISTOPHER M. DENT
5
TREĆI DIO:
TRADICIONALNA I NETRADICIONALNA SIGURNOST . . . . . . . . . . 253
13 Diplomacija prinude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
PETER VIGGO JAKOBSEN
14 Uloga obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281
STAN A. TAYLOR
15 Oružje za masovno uništavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306
JAMES WIRTZ
16 Terorizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327
BRENDA LUTZ i JAMES LUTZ
17 Trgovina u području obrane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350
JOANNA SPEAR i NEIL COOPER*
18 HIV/AIDS i sigurnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373
STEFAN ELBE
19 Transnacionalni kriminal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389
JEANNE GIRALDO i HAROLD TRINKUNAS
20 Djeca i rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 413
HELEN BROCKLEHURST
21 Nakon povratka teoriji: Prošlost, sadašnjost i budućnost sigurnosnih studija . 431
OLE WÆVER i BARRY BUZAN
Bilješke o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455
Popis tablica, skica i slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459
6
Predgovor
Knjiga Suvremene sigurnosne studije skupine autora, koju je priredio Alan Collins,
sa Sveučilišta Wales Swansea (Ujedinjeno Kraljevstvo) predstavlja izvrstan i nada-
sve potreban uvod u poddisciplinu međunarodnih odnosa – sigurnosne studije – koje
su se, kao poddisciplina specijalizirana za proučavanje fenomena povezanih s pro-
blematikom nacionalne i međunarodne sigurnosti i sigurnosnih fenomena, pojavile
između Prvog i Drugog svjetskog rata, kada se počinju razvijati i sustavno izučavati
na nekim sveučilištima. Pored toga, ova knjiga na jednome mjestu sakuplja glavne
suvremene pristupe unutar sigurnosnih studija i objašnjava njihovu filozofsku i polito-
lošku pozadinu i praktične implikacije. Autori svakog pojedinog poglavlja eminentni
su stručnjaci unutar discipline međunarodnih odnosa, a posebice sigurnosnih studija.
Dovoljno je spomenuti samo neka imena: Ole Wæwer, Barry Buzan, David Mutimer,
Peter Wiggo Jakobsen... Praktični rad i stvaralaštvo autora ove knjige uvelike su do-
prinijeli samome razvoju sigurnosnih studija, napose produbljivanju i proširivanju
pojma sigurnosti i njegovom sagledavanju iz različitih perspektiva.
Osim po sadržaju, knjiga se u izdanju Oxford University Pressa, a u Hrvatskoj u
izdanju Političke kulture, nije mogla pojaviti u bolje vrijeme. Sudionici smo doba u
kojemu se vojna prijetnja sigurnosti ne smatra jedinim (ili isključivim) ugrožavanjem
sigurnosti društava, nego je samo jedno od širokog spleta ugrožavanja, koja se mogu
odraziti ne samo na sigurnost društava, nego i na sigurnost pojedinaca. Upravo u na-
vedenom se ogleda proširivanje i produbljivanje koncepta sigurnosti, koji je oznaka
kasnije faze razvoja sigurnosnih studija. Ne radi se o tome da suvremena ugrožavanja
sigurnosti nisu postojala i ranije, nego je zbog šireg spleta okolnosti na međunarod-
noj pozornici – kojom je dominirala konfrontacija polova moći na Istoku i Zapadu,
utrka u naoružavanju i zatvorenost u strogo blokovske okvire – osiguravanje od vojne
prijetnje sigurnosti bilo u fokusu država i međunarodne zajednice. Stoga je i pristup
sigurnosnim studijama imao oznaku militariziranosti. Ova sveobuhvatna knjiga nudi
pristupačan pregled ključnih konceptualnih pristupa sigurnosnim studijama i obrađuje
niz pitanja i rasprava koje nadahnjuju današnje istraživanje sigurnosti.
Uključivanje u prošlosti marginaliziranih područja unutar ove problematike važno
je ne samo zbog ukazivanja na proširenje suvremenih sigurnosnih studija, nego i zbog
povećane fleksibilnosti u tumačenju važnih sigurnosnih fenomena. Time je moguće
steći širi i sveobuhvatniji uvid i sliku o pojavama i procesima koji čine svakodnevicu
života, kako pojedinaca, tako i suvremenih država. Suvremeno proučavanje sigurno-
sti, pod utjecajem proširivanja samoga sadržaja, ali i pod utjecajem mnogo šireg feno-
mena globalizacije, dovelo je do sve većeg 'otapanja' granice između međunarodnih
odnosa i sigurnosnih studija. Upravo zbog toga dolazi do preklapanja istraživačkih
područja kojima se pojedine poddiscipline bave. Međutim, prema suvremenoj percep-
7
ciji, mnogo je važnije određeni fenomen sagledati iz različitih perspektiva, nego da

svaka poddisciplina posjeduje svoje isključivo, ekskluzivno polje istraživanja. Takav
je slučaj i sa sigurnošću i sigurnosnim fenomenima.
Pristup autora navedenoj problematici ujedno predstavlja i prikaz razvoja sigurno-
snih studija kao znanstvenog pristupa proučavanju sigurnosti po završetku Hladnog
rata. Prethodno navedeno širenje pojma sigurnosti od isključive usredotočenosti na
vojne aspekte sigurnosti, odnosno pristupa koji je prevladavao tijekom hladnoratov-
skog sukobljavanja dvije supersile, prema drugim aspektima sigurnosti postavio je
i pitanje pronalaženja novog okvira izučavanja sigurnosti. Za vrijeme Hladnog rata
glavni subjekt sigurnosti bila je država, te je stoga u središtu proučavanja sigurnosti
bila strategija, odnosno moć države na području međunarodne sigurnosti i najvidlji-
viji oblik iskazivanja te moći – vojna sila države. Navedena usredotočenost na državu
i vojnu silu kao glavne sadržaje sigurnosti bila je vidljiva u razvoju znanstvene disci-
pline strateških studija. Strateške studije su u središte proučavanja sigurnosti stavile
upotrebu sile, posljedice upotrebe sile na države, društva i pojedince, kao i djelovanje
država usmjereno prema sprječavanju ili vođenju rata (jačanje i utjecaj vojne sile,
razvoj strategija upotrebe vojne sile). U prvi plan tako je izbila vojna dimenzija sigur-
nosti, dok su sve druge komponente sigurnosti bile ili zanemarivane ili sagledavane
samo u kontekstu jačanja vojne dimenzije sigurnosti. Tako su primjerice ekonomski
aspekti sigurnosti primarno sagledavani u kontekstu jačanja sposobnosti države za
razvoj njezine vojne moći, a ne u kontekstu ekonomskih problema kao izvora nesigur-
nosti (ekonomska nejednakost između razvijenih i zemalja u razvoju, ili ekonomski
problemi kao uzrok izbijanja unutarnjih sukoba u nekoj državi). Premda je u ovom
razdoblju započeo i razvoj sigurnosnih studija, one su se tada gotovo uvijek izjedna-
čavale sa strateškim studijama.
Završetak Hladnog rata je doveo do preispitivanja takvog tradicionalnog poima-
nja sigurnosti zbog dovođenja u pitanje autonomije države na području sigurnosti.
Globalizacijski procesi su doveli do rastuće međuovisnosti društava i država ne samo
na ekonomskom, već i na sigurnosnom području, a dominantna sigurnosna prijetnja
više nije mogućnost globalnog vojnog sukoba dvije supersile već niz drugih izazova
– unutrašnji sukobi (građanski rat, etničko čišćenje, genocid) čije posljedice ne ostaju
ograničene na države u kojima se odvijaju, fenomen neuspjelih država, međunarodni
terorizam i organizirani kriminal, energetska sigurnost, ekološka sigurnost, nejednak
ekonomski razvoj, proliferacija konvencionalnog oružja i oružja masovnog uništenja,
te drugi izazovi koji više nemaju isključivo vojnu dimenziju sigurnosti. Svi ovi pro-
cesi pokazali su kako se sigurnost više ne može promatrati primarno kao sigurnost
države, a rješavanje sigurnosnih problema primarno kroz upotrebu vojne sile ili samo
na razini nacionalne države. Tako je širenje koncepta sigurnosti na druge dimenzije
sigurnosti – političku, ekonomsku, socijalnu, ekološku sigurnost – odnosno razvoj
koncepta ljudske sigurnosti koji kao referentni objekt sigurnosti stavlja sigurnost po-
jedinca a ne države, doveo i do razvoja sigurnosnih studija kao novog okvira prouča-
vanja sigurnosti.
Za razliku od strateških studija, sigurnosne studije više nisu usredotočene isključivo
na jedno usko područje sigurnosti, već one postavljaju pitanje – što je to sigurnost, koji
su sadržaji sigurnosti. Danas je, stoga, vidljivo jasno razlikovanje strateških i sigurno-
snih studija. Isto tako, u okviru sigurnosnih studija razvio se cijeli niz različitih pristupa
sigurnosti, što je uostalom vidljivo i u sadržaju knjige Suvremene sigurnosne studije.
8
Predgovor
Knjiga Suvremene sigurnosne studije podijeljena je na tri dijela: 'Pristupi sigurno-

sti', 'Produbljivanje i proširivanje sigurnosti' i 'Tradicionalna i netradicionalna sigur-
nost'. Sveobuhvatnost ove knjige izlazi na vidjelo već jednim pogledom na naslove
potpoglavlja unutar ova tri dijela: od tradicionalnih pristupa sigurnosti, mirovnih stu-
dija, kritičkih sigurnosnih studija, preko sagledavanja vojne sigurnosti, sigurnosti re-
žima, sigurnosti okoliša i ekonomske sigurnosti, do izučavanja mogućnosti primjene
diplomacije prinude, uloge obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti, opasnosti
koju predstavljaju oružje za masovno uništavanje, terorizam, HIV/AIDS, organizirani
kriminal, i drugo. Od posebne važnosti je i posljednje poglavlje koje pruža pregled
prošlosti i sadašnjosti i perspektive budućnosti sigurnosnih studija. Ova knjiga važan
je izvor za sve znanstvenike koji se bave međunarodnim odnosima i sigurnosnim
studijama, a nadasve za studente koji se tek počinju zanimati za ovu problematiku.
Prvi dio knjige "Pristupi sigurnosti" sastoji se od šest poglavlja. Prvo poglavlje
pod nazivom Sigurnost u međunarodnoj politici: Tradicionalni pristupi (Patrick Mor-
gan) bavi se realističkom i liberalističkom perspektivom sigurnosti koje dominiraju
u međunarodnoj politici. Elementi te dvije perspektive često se miješaju i preklapaju
te kao takve često određuju političke odluke. Ovo poglavlje opisuje opće tendencije
i osnovne elemente ovih perspektiva, ali ne daje jasnu i kompaktnu teoriju. Unatoč
tome, nudi koristan uvid u ponekad komplicirane i zbunjujuće sigurnosne prakse.
Drugo poglavlje Mirovne studije (Paul Rogers) ispituje podrijetlo i razvoj disci-
pline mirovnih studija koje su se pojavile nakon završetka Drugog svjetskog rata, a
koje su zamah dobile u doba utrke u nuklearnom naoružanju. Poglavlje pruža ocjenu
učinkovitosti mirovnih studija, njihovu problemsku orijentaciju, interdisciplinarnost
te istražuje koliko su relevantne u trenutnom sigurnosnom okruženju.
Treće poglavlje Kritičke sigurnosne studije: povijest razlika (David Mutimer) daje
uvid u porijeklo izraza "sigurnosne studije" te nudi pregled razvoja tog izraza u po-
sljednjih deset godina. Kroz kratku povijest pojma autor nastoji pokazati kako su
kritičke sigurnosne studije postale to što jesu te kako su nakon 11. rujna 2001. godine
zadobile na svojoj važnosti.
Četvrto poglavlje pod nazivom Rod i sigurnost (Caroline Kennedy-Pipe) bavi se
kategorijom roda u sferi sigurnosti odnosno istraživanjima o različitoj percepciji si-
gurnosti od strane muškaraca i žena. Polazište poglavlja jest da se kroz postavljanje
roda u središte rasprava o sigurnosnim pitanjima mogu shvatiti različiti načini reakci-
ja ljudi na strah, nesigurnost, rat i mir. Tradicionalna literatura o sigurnosti većinom je
zanemarivala pitanje roda, no razvoj feminizma upozorio je i na važnost istraživanja
kategorije roda u sigurnosnim studijama.
Peto poglavlje Ljudska sigurnost (Pauline Kerr) osvrt je na koncepciju ljudske
sigurnosti i ulogu ljudske sigurnosti u sigurnosnim studijama i policy zajednicama.
Koncept je postao aktualan 1990-tih godina i počeo je označavati preduvjet normal-
nog funkcioniranja država. Međutim, taj koncept još uvijek izaziva kontroverze u po-
litičkoj zajednici. Jedni ga koriste kako bi opravdali različito motivirane politike, dok
ga drugi odbacuju. Teza koju autorica iznosi u poglavlju jest da budućnost koncepcije
nije blistava s obzirom na trenutne sigurnosne okolnosti, a pritom misli na aktualnu
borbu protiv terorizma.
Posljednje, šesto poglavlje pod nazivom Sekuritizacija (Ralf Emmers) uvodi,
ocjenjuje i primjenjuje Kopenhaški pristup i njegov model sekuritizacije. Ispituje se
kako određeni predmet postaje pitanje sa sigurnosnim značenjem, odnosno kako se
9
prenosi iz političkog procesa u područje sigurnosti. Istovremeno naglašava opasnosti

i negativne konotacije te nedostatke tog modela. Oslanja se na niz primjera primjene
modela sekuritizacije, a posebno u nedemokratskim političkim sustavima. Posebno
se kritizira Kopenhaški model koji dopušta da nevojna pitanja budu uključena u si-
gurnosne studije. To pitanje danas je vrlo bitno jer se koncept sigurnosti promijenio u
globaliziranom svijetu, a nevojne prijetnje postale su svepristune i učestale.
Drugi dio knjige "Produbljivanje i proširivanje sigurnosti" sastoji se od pet poglav-
lja. Prvo poglavlje pod nazivom Vojna sigurnost (Eric Herring) nudi pregled razvoja
tradicionalnog pristupa vojnoj sigurnosti, s naglaskom na korištenje organiziranog
političkog nasilja od strane države i razmatranja opasnosti od rata izazvanog pojavom
nuklearnog oružja. Autor ispituje i oružani sukob u Kolumbiji kako bi praktičnim
primjerom pokazao ono što teoretski razmatra u poglavlju.
Drugo poglavlje Sigurnost režima (Richard Jackson) objašnjava jedinstvenu si-
gurnosnu dilemu s kojom se suočavaju države u razvoju. Radi se o primarnim pri-
jetnjama sigurnosti koje dolaze od unutarnjih, a ne vanjskih izvora. Analiziraju se
teškoće slabih država: kako su se pojavile i zašto traju. Ta "nesigurnosna dilema" je
jedinstvena, a uzrokovana je temeljnim strukturama i procesima nepotpune državnosti
te danas predstavlja stvarni problem u globaliziranom svijetu.
Treće poglavlje pod nazivom Društvena sigurnost (Paul Roe) istražuje koncept
društvene sigurnosti na način da se društvo promatra kao referentni objekt sigurnosti.
Važna stavka u ovom konceptu je društveni identitet te autor kroz primjere bivše Jugo-
slavije i Sjeverne Irske proučava prijetnje društvenoj sigurnosti u trenutcima prijetnje
kolektivnim identitetima. Poglavlje nudi nekoliko vrsta analitičkog oruđa u proučava-
nju društvene sigurnosti te njihove kritike, pružajući potpuniji uvid u važnost ove teme.
Četvrto poglavlje Ekološka sigurnost (Jon Barnett) bavi se koncepcijom ekološke
sigurnosti, kao jednim od recentnijih sigurnosnih pitanja. Ekološka sigurnost predmet
je kontroverza i ima različite implikacije i reakcije. Poglavlje daje pregled različitih
značenja ekološke sigurnosti, kategorija problema ekološke sigurnosti te opisuje na-
čine na koje ekološka promjena može biti faktor u sukobima. Predviđa se da će se
važnost ekološke sigurnosti vjerojatno povećavati kako bi se postigla društvena orga-
nizacija koja je ekološki održiva u suvremenom globaliziranom svijetu.
Posljednje, peto poglavlje pod nazivom Ekonomska sigurnost (Christopher Dent)
govori o ekonomskoj sigurnosti kao relativno novom konceptu u području sigurnosti.
Ključno mišljenje za ovo poglavlje jest viđenje ekonomske sigurnosti koja je usmje-
rena na ciljeve vanjskoekonomske politike. O konceptu ekonomske sigurnosti sve
se više raspravlja, ali u tom području nedostaje teorijskih saznanja. Utoliko nam ova
knjiga omogućava pregled suvremenih misli o ekonomskoj sigurnosti i predstavlja
novi konceptualni pristup ovom području.
Treći dio knjige 'Tradicionalna i netradicionalna sigurnost' obuhvaća devet po-
glavlja. Prvo poglavlje pod naslovom Diplomacija prinude (Peter Viggo Jakobsen)
bavi se primjenom prijetnji i/ili ograničene sile s ciljem uvjeravanja nekog sudionika
međunarodnih odnosa da obustavi ili poništi već poduzete akcije. Autor naglašava da
je diplomacija prinude postala sastavnim dijelom zapadnog načina upravljanja suko-
bima nakon kraja Hladnog rata, ali da su zapadne države bile loše u prevođenju nji-
hove pretežite vojne nadmoći u uspješnu diplomaciju prinude. Pored toga, Jakobsen
povezuje i uspoređuje diplomaciju prinude sa drugim strategijama utemeljenima na
prijetnji, kao što su zastrašivanje i prisila, te objašnjava zašto je diplomacija prinude
10
Predgovor
u nekim slučajevima uspješna, a u drugima neuspješna, te identificira ograničenja ove

strategije i procjenjuje izglede za njezinu uspješnu upotrebu u budućnosti.
Drugo poglavlje Uloga obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti (Stan A.
Taylor) istražuje vezu između sigurnosti i obavještajne djelatnosti te pruža pregled
nekih značajnijih sigurnosnih službi određenih nacija i opisuje mnoštvo obavještaj-
nih disciplina (načina na koje se prikupljaju obavještajni podaci). Detaljno se opisuje
obavještajni proces – način na koji donositelji odluka definiraju potrebe za informa-
cijama i što se događa od tada do trenutka kada prime te informacije. Nakon pružanja
primjera obavještajnih uspjeha i neuspjeha u modernoj povijesti, poglavlje završava
raspravom o nekim etičkim pitanjima o obavještajnoj djelatnosti i kratkom raspravom
o suvremenom sigurnosnom/obavještajnom okruženju.
Treće poglavlje Oružje za masovno uništavanje (James Wirtz) istražuje i ukazuje na
opasnosti koje različite vrste oružja za masovno uništavanje mogu predstavljati za naci-
onalnu i međunarodnu sigurnost. Ono oko čega su političke elite u mnogim državama
zabrinute jest mogućnost da bi kemijsko, biološko, nuklearno ili radiološko oružje moglo
pasti u ruke terorista. Ovo poglavlje objašnjava kako ova oružja djeluju i koje bi učinke
mogla imati ukoliko se upotrijebe na bojištu ili protiv civilnih ciljeva. Opisuje kako su
ona bila upotrebljavana u ratu i kako su oblikovala praksu međunarodne politike.
Četvrto poglavlje Terorizam (Brenda Lutz i James Lutz) analizira prijetnju koju te-
rorizam predstavlja za sigurnost država i svijeta. Ovo poglavlje daje pregled ključnih
koncepata i definicija te tipova i uzroka terorizma. Pored toga, terorizam sagledava iz
nekoliko perspektiva: iz perspektive terorizma kao ratovanja, terorizma kao zločina,
i terorizma kao bolesti. Prihvaćanje jednog od ovih pogleda određuje kakve će protu-
mjere države koristiti u svojim naporima borbe protiv terorizma. Terorizam je tehnika
djelovanja dostupna svim skupinama, te stoga mjere koje su djelotvorne u jednom
slučaju ne moraju biti djelotvorne u slučaju sa drugim terorističkim skupinama.
Peto poglavlje Trgovina u području obrane (Joanna Spear i Neil Cooper) omo-
gućuje razumijevanje ključnih aspekata trgovine u području obrane. Autori istražuju
glavne teorijske pristupe u objašnjavanju zašto države imaju potrebu za stjecanjem
opreme za obranu. Razmatra se također kako različiti načini na koje se simboličko
značenje pridodaje vojnoj tehnologiji mogu utjecati i na odluku o nabavi i o prodaji
obrambene opreme. Posebno korisne u ovome poglavlju mogu biti naznake o tren-
dovima u obrambenim izdacima i izvoznoj robi za potrebe obrane. U tome pogledu,
jasno je naznačena činjenica da je američki rat protiv terora doveo do toga da su izdaci
za obranu dosegli hladnoratovske razine. Pored ostaloga, ovo poglavlje naznačuje
promjene u sadržaju suvremene trgovine u području obrane, posebice zaokret od is-
poruke kompletnih velikih sustava naoružanja ka pružanju nadogradnji, tehnologija
dvostruke namjene, komunikacijske opreme, rezervnih dijelova i obuke.
Šesto poglavlje HIV/AIDS i sigurnost (Stefan Elbe) ukazuje na davanje sigurno-
snog značaja jednoj globalno rasprostranjenoj bolesti, koja svoj odraz ima i na mo-
gućnosti popunjavanja oružanih snaga, poglavito u pojedinim afričkim državama.
Pandemija AIDS-a više nije samo globalno zdravstveno pitanje i pitanje razvoja, nego
ima i važne sigurnosne implikacije. Kao globalno rasprostranjena bolest, AIDS ima i
izravne i neizravne učinke na individualnu sigurnost. Ističe se kako u nekim od naj-
pogođenijih zemalja pandemija AIDS-a ima implikacije na nacionalnu sigurnost zbog
svojih razornih učinaka na oružane snage i državnu moć. Osim na nacionalnu sigur-
nost pojedinih država, HIV/AIDS utječe i na međunarodnu sigurnost, što se poglavito
11
oslikava na primjeru međunarodnih mirovnih operacija. Svijest o ovim sigurnosnim

implikacijama vitalna je za razumijevanje ozbiljnosti globalnoga izazova koji pred-
stavlja HIV/AIDS.
Sedmo poglavlje Transnacionalni kriminal (Jeanne Giraldo i Harold Trinkunas)
objašnjava zašto mnoge vlade transnacionalni kriminal sve više smatraju prijetnjom
nacionalnoj sigurnosti. Istražuju se razlozi i karakter porasta transnacionalnog krimi-
nala tijekom 1990-ih. Autori prikazuju tri suparnička modela prirode organiziranog
kriminala – utemeljena na hijerarhijama, mrežama i tržištima – koja koriste kako bi
dali smisao dostupnim manjkavim dokazima o transnacinalnom kriminalu. Svaki dru-
gačije implicira koliko ozbiljno bi se ova prijetnja trebala shvatiti i koje bi se politike
protiv nje trebale koristi. Posebno važan dio ovoga poglavlja raspravlja o snazi i pri-
rodi 'veze' između transnacionalnog kriminala i terorizma.
Osmo, pretposljednje poglavlje Djeca i rat (Helen Brocklehurst) pruža prikaz dje-
lovanja djece u međunarodnom političkom sustavu te iznosi implikacije promišljanja
o djeci u kontekstu sigurnosti. Otkriva njihove mnoge uloge u nizu ratova te se potom
usredotočuje na djecu vojnike. Objašnjavaju se pitanja reintegracije djece nakon rata,
te se naposljetku istražuje ponovno razmatranje djece u našim konceptima o tome što
je to političko.
Posljednje, deveto poglavlje Nakon povratka teoriji: prošlost, sadašnjost i buduć-
nost sigurnosnih studija (Ole Wæwer i Barry Buzan) pruža interpretaciju prošlosti i
sadašnjosti sigurnosnih studija s naglaskom na promjenjiva razdoblja teorijske pro-
dukcije i praktičnog rješavanja problema. Dakle, istražuju se različita razdoblja razvo-
ja sigurnosnih studija, poddiscipline međunarodnih odnosa koja je začeta kao zasebna
američka specijalnost koju su oblikovali događaji koji su započeli četrdesetih godina
i nastavili se sve do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Sigurnosne studije institucionalizirale su se kao dio jedne discipline, međunarod-
nih odnosa, sve više postajući međunarodne, sa teorijom koja se učvrstila na sveučili-
štima. Razdoblje '50-ih i '60-ih godina prošloga stoljeća označeno je kao 'Zlatno doba'
sigurnosnih studija (odnosno strateških studija, budući da je u navedenom razdoblju
bilo prisutno izjednačavanje obje vrste studija), '70-te i '80-te, osim institucionalizaci-
je, označila je stagnacija, dok se od devedesetih godina ovo polje nalazi u novom raz-
doblju visoke teorijske produktivnosti te se razvija u dvama središtima – Sjedinjenim
Američkim Državama i Europi. Postojanje obje škole na području sigurnosnih studija
također pokazuje raznolikost pristupa sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju –
američkog pristupa koji još uvijek stavlja veliki naglasak na primjenu vojne sile u
zaštiti SAD od različitih vrsta ugrožavanja, te europskog koji je više usredotočen na
"meke" aspekte sigurnosti (npr. ekonomski razvoj i jačanje međunarodnog prava kao
najboljih načina dugoročnog rješavanja sigurnosnih problema).
Navedenu knjigu također treba promatrati i u okviru napora usmjerenih prema
revitalizaciji proučavanja problematike sigurnosti u Republici Hrvatskoj. U Hrvat-
skoj postoji tradicija izučavanja područja sigurnosti koja je duža od trideset godina, i
koja je usprkos brojnih problema kontinuirano održavana na zagrebačkom Fakultetu
političkih znanosti. Stoga će i ovaj pregled najnovijih teorija i koncepata proučavanja
sigurnosti koji se razvijaju u okviru sigurnosnih studija predstavljati značajan dopri-
nos projektu obnove sigurnosnih studija u Republici Hrvatskoj.
Siniša Tatalović
12
Zahvale
Na svim projektima radi mnogo ljudi kojima se treba zahvaliti, a ovaj nije iznimka, jer
bez njihove podrške ove knjige ne bi bilo. Prvo i osnovno, zahvala mora ići autorima
i zato što su pristali napisati svoja poglavlja i što su ih na vrijeme marljivo predali,
čitave s nastavnim dodacima. Zahvala mora ići i onim anonimnim kritičarima koji
su detaljno komentirali sinopsis; knjiga je od njih imala koristi i bila prilagođena u
svjetlu njihovih korisnih razmišljanja. Posebna zahvala ide Kerrie Bramhall, koja je
bila odgovorna za pripremu i rad na bazi podataka koja podupire knjigu. Također
sam zahvalan profesoru Johnu Baylisu koji me prvotno poticao da krenem s poslom, i
konačno, zahvala ide i Sue Dempsey i posebno Ruth Anderson iz OUP-a zbog njenog
profesionalizma i pomoći za vrijeme pripreme ove knjige.
13
1.
Uvod: Što su sigurnosne studije?
ALAN COLLINS
>Sadržaj poglavlja
Uvod
Definicija sigurnosti
Struktura
Zaključak
15
Uvod
Dobrodošli u sigurnosne studije: poddisciplinu međunarodnih odnosa. Proučavanje

sigurnosti je ono što se nalazi u srži međunarodnih odnosa. Pokolj Prvog svjetskog
rata i želja da se izbjegne ponavljanje njegovih strahota bili su ti koji su stvorili disci-
plinu međunarodnih odnosa 1919. u Aberystwythu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj
interes za uzrok rata i njegovo vođenje omogućili su međunarodnim odnosima da se
"razlikuju od srodnih disciplina kao što su povijest, ekonomija, geografija i međuna-
rodno pravo" (Sheehan 2005: 1). Preživljavanje aktera, što je za veći dio discipline
značilo suverenih država, je ono što je postalo prihvaćeno kao dominantni instrument
za razumijevanje njihovog ponašanja. Sigurnost je pitanje visoke politike; središnje
u vladinim raspravama i osnova prioriteta koje uspostavljaju. Jednostavno, "nijedan
drugi koncept u međunarodnim odnosima ne sadrži teorijsku određenost niti obvlada-
va disciplinarnom moći "sigurnosti" (Der Derian 1995: 24-25).
Definicija sigurnosti
Dakle, dobrodošli u disciplinu velike važnosti. Budući da ćete se upravo uključiti
u proučavanje ove discipline, nema sumnje da biste htjeli započeti s definicijom si-
gurnosti. Ili, sa odgovorom na pitanje što to znači biti siguran? Vidjet ćete u Važnim
citatima 1.1 (Definicije sigurnosti) da su mnogi znanstvenici to učinili. Dobra vijest
je da je postignut konsenzus oko onoga što sigurnosne studije obuhvaćaju – ima veze
s prijetnjama preživljavanju – a još je bolja vijest da skrivena unutar jednostavne
definicije leži kompleksnost u koju ćete se upravo upustiti. Ono što je najuočljivi-
je kod definicija u Važnim citatima 1.1 je što, iako su rat i prijetnja primjenom sile
dio jednadžbe sigurnosti, nisu jedini. Odsutnost prijetnji je dovoljno dalekosežna da
sigurnosne studije uključuju opasnosti koje se kreću od pandemija, kao što su HIV/
AIDS, i uništenja okoliša do uže povezanih sigurnosnih preokupacija direktnog nasi-
lja, kao što su terorizam i unutardržavni oružani sukobi. Ovo posljednje, koje je toliko
dominiralo disciplinom za vrijeme Hladnog rata da je postalo sinonimom za sigurno-
sne studije, zapravo je poddisciplina sigurnosnih studija i poznata je kao strategijske
studije. Oxford University Press izdaje udžbenik koji se bavi strategijskim studijama:
zove se Strategija u suvremenom svijetu.
S krajem Hladnog rata sigurnosne studije su se ponovno pojavile i glavne pretpo-
stavke oko onoga što se i kako treba osigurati, počele su zaokupljati naše misli. Tradi-
cionalno, država je bila ona koju treba osigurati, što je poznato kao referentni objekt,
te je tražila sigurnost kroz vojnu snagu. U poglavljima koja slijede pronaći ćete al-
ternativne pristupe sigurnosti; pristupe koji nude drugačije referentne objekte, druga-
čija sredstva postizanja sigurnosti koja pokazuju da prijašnja praksa nije dovela do
povećanja sigurnosti, već je bila uzrokom nesigurnosti. Dakle, vi se upravo spremate
proučavati disciplinu koja, preispitujući svoje prijašnje pretpostavke, prolazi kroz ve-
liku promjenu, produbljuje svoje razumijevanje onoga što bi trebalo biti osigurano i
proširuje svoje granice kako bi uključila raznoliki spektar prijetnji i opasnosti. Na-
16
VAŽNI CITATI 1.1
Definicije sigurnosti
"Sigurnost kao takva je relativna sloboda od rata, združena s relativno visokim očekivanji-
ma da poraz neće biti posljedica nijednog rata koji bi se mogao dogoditi."
Ian Bellamy, "Towards a theory of international security", Political Studies, 29/1
(1981.), 102 str.
"Nacija je sigurna u mjeri u kojoj nije u opasnosti da mora žrtvovati ključne vrijednosti
da bi izbjegla rat, te je sposobna, ako je izazovu, da ih zadrži pobjedom u takvom ratu."
Walter Lippman, citirano u Barry Buzan, People, States and Fear (Hemel Hempstead:
Harvester Wheatsheaf, 1991.) 16. str.
"Nacionalna sigurnost može biti definirana kao sposobnost odolijevanja agresiji izvana."
Giacomo Luciani, "The economic content of security", Journal of Public Policy, 8/2
(1989.), 151. str.
"Prijetnja nacionalnoj sigurnosti je akcija ili niz događaja koji 1) drastično prijete i u rela-
tivno kratkom rasponu vremena smanjuju kvalitetu života stanovnika države, ili 2) zna-
čajno prijete sužavanjem opsega politika dostupnih vladi države ili privatnim, nevladi-
nim entitetima (osobama, skupinama, korporacijama) unutar države."
Richard H. Ullman, "Redefining security", International Security, 8/1 (1983.), 133. str.
"Sigurnost, u objektivnom smislu, mjeri odsutnost prijetnji stečenim vrijednostima, a u
subjektivnom smislu, odsutnost straha da će takve vrijednosti biti ugrožene"
Arnold Wolfers, Discord and Collaboration (Baltimore: John Hopkins University Press,
1962.), 150. str.
"Sigurnost-nesigurnost se definira u odnosu na ranjivosti – i unutarnje i vanjske – koje pri-
jete ili imaju potencijal srušiti ili oslabiti državne strukture, i teritorijalne i institucionalne,
i vladajuće režime (naglašeno u originalu)"
Mohammed Ayoob, The Third World Security Predicament (Boulder: Lynne Rienner,
1995.), 9. str.
"Emancipacija je oslobađanje ljudi (kao individua i kao skupina) fizičkih i ljudskih prepre-
ka koje ih sprječavaju u ostvarivanju onog što su slobodno odabrali da čine… Sigurnost
i emancipacija su dvije strane istog novčića. Emancipacija, a ne moć ili red, stvara pravu
sigurnost. Teoretski, emancipacija jest sigurnost."
Ken Booth, "Security and emancipation", Review of International Studies, 17/4 (listo-
pad 1991.), 319. str.
"Ako ljudi, bili oni ministri u vladi ili privatne osobe, doživljavaju neko pitanje kao da
ugrožava njihove živote na neki način i odgovore na njega politički, onda se to pitanje
treba shvatiti kao sigurnosno pitanje (naglasak u originalu)."
Peter Hough, Understanding Global Security (London: Routledge, 2004.), 9. str.
"Sigurnost…podrazumijeva i sredstva prisile da se provjeri agresor i sve načine uvjera-
vanja, potaknuto očekivanjem zajedničkih koristi, da se neprijateljstvo transformira u
suradnju.
Edward A. Kolodziej, Security and International Relations,, (Cambridge: Cambridge
University Press), 25. str.
17
ravno, ovo proširivanje predmeta proučavanja stvara nejasnoće u razlikovanju sigur-

nosnih studija i znanosti međunarodnih odnosa općenito. U tom smislu proširivanje
sigurnosnih studija odražava širu nejasnoću između međunarodnih odnosa i političke
znanosti. Proces globalizacije doveo je do toga da unutarnja pitanja dobivaju vanjski
karakter, a vanjska unutarnji.
Uloga domaćih subjekata i objekata politike u svijetu se često pojavljuju na dnev-
nom redu kao globalna pitanja, bila to buduća politička struktura Iraka ili deforesta-
cija Amazone. Ovo zamagljivanje granica između međunarodnih odnosa, političke
znanosti i sigurnosnih studija može se vidjeti u širini tema pokrivenih u ovoj knjizi i
središnjem mjestu sigurnosti u teorijama međunarodnih odnosa (više o ovome pogle-
daj 21. poglavlje). To se treba pozdraviti. Znam da se može činiti zbunjujućim i da
bi bilo mnogo lakše uredno kategorizirati područja, ali to znači krivo shvatiti prirodu
društvenih znanosti. Ove discipline su podiscipline upravo zato što se preklapaju i
imaju "nešto za reći" o istim temama. Umjesto da se traže drugačiji predmeti prou-
čavanja, bolje je razmišljati o drugačijim pristupima. Unatoč natjecateljskoj prirodi
sigurnosti poznato je da smo mi, najzad, zainteresirani za to kako su referentni objekti
ugroženi i što oni mogu učiniti da prežive. S tom mišlju, preispitivanje ovog raznoli-
kog raspona tema može se činiti manje zastrašujućim.
Struktura
Knjiga nije napravljena da bi se čitala od početka (1. poglavlje) do kraja (21. poglav-
lje), budući da to nije način na koji se čita znanstveni tekst. Ako vam se ovo što sam
napisao čini neobičnim, onda mi dopustite da objasnim. Ne čitate roman kojemu je
cilj držati vas u neizvjesnosti do zadnjih stranica gdje otkrijete tko je počinio zločin ili
hoće li ljubavnici živjeti sretno do kraja svog života. Želite znati pitanja i odgovore što
je prije moguće i onda, budući da, koliko god odgovori bili bitni, nisu najbitnija stvar,
biste trebali željeti znati zašto su to odgovori i kako se do njih došlo. Razmišljajte o
tome kao o kompliciranom matematičkom pitanju u kojem je matematičar energično
našvrljao na ploči seriju nestručnoj osobi nerazumljivih jednadžbi koje na kraju vode
do odgovora. Upravo je taj djelić između pitanja i odgovora (onaj djelić između su
one nedokučive jednadžbe) onaj koji otkriva zašto je odgovor pronađen i zašto je
pronađen na taj određeni način. Tako je i s vašim učenjem, također. Vi biste trebali
željeti znati, a vaš učitelj će sigurno htjeti znati, zašto vjerujete u odgovore koje ste
pronašli: kako bi upoznao vaš proces mišljenja. Znati zašto razmišljate o predmetu na
način na koji razmišljate kako bi ti misaoni procesi mogli biti uvjerljivo artikulirani u
pismenom i usmenom obliku, suština je učenja na putu ka diplomi.
Zbog toga kada se u ovoj knjizi čitaju poglavlja, sasvim je u redu pročitati uvod
i onda zaključak, ali onda trebate pročitati dijelove između kako bi saznali kako se
došlo do odgovora u zaključku. Razumijevanje autorovog misaonog procesa pomoći
će vam razviti vaš. Stoga, nakon što ste pročitali što ova knjiga sadrži, a to se nalazi
u ovom poglavlju, pročitajte zaključak. 21. poglavlja koji će vam opisati stanje sigur-
nosnih studija i teoretiziranje koje se odvijalo u disciplini. Ono vam pruža kontekst
onoga zašto mi, studenti i učitelji (naučnici discipline), razmišljamo o disciplini na na-
čin na koji razmišljamo. Poglavlje posebno otkriva razlike između američkih i europ-
skih pristupa teoretiziranju o sigurnosti istražujući prošle, sadašnje i moguće buduće
18
trendove o tome kako sigurnost proučavaju današnji znanstvenici. Onima kojima su

sigurnosne studije i međunarodni odnosi novost ovo će biti probno čitanje, ali držite
ga se jer će to biti poglavlje koje ćete htjeti pročitati više puta kako se vaše znanje o
ovom predmetu bude povećavalo; u svakom čitanju otkrit ćete nešto novo. Nakon što
se 1. i 21. poglavlje pročitaju, knjiga postaje mješavina odabira, stoga ako želite poče-
ti s oružjem za masovno uništenje (15. poglavlje) ili terorizmom (16. poglavlje), samo
naprijed. Ovo ne znači da struktura nema značenje i ja toplo preporučam da barem
počnete s dijelom o pristupima, a posebno 2. poglavljem kako biste shvatili primarnu
ulogu koju su države i moć imali u izučavanju sigurnosti. Počevši s dijelom o pristupi-
ma biti ćete u mogućnosti shvatiti točno koliko su bitni različiti pristupi u određivanju
onoga što čini sigurnost; što će postati jasno nakon što pročitate 21. poglavlje.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: različiti pristupi u proučavanju sigurnosti; pro-
širivanje i produbljivanje sigurnosti; i konačno, niz tradicionalnih i netradicionalnih
spornih pitanja koji su se pojavili u području sigurnosti. Autori dolaze iz različitih
zemalja i njihovi su primjeri u svom dometu globalni. Bez obzira na to, poljem si-
gurnosnih studija, kao i međunarodnih odnosa općenitije, dominira zapadna misao i
pristupi. Jedna od osvježavajućih promjena u posthladnoratovskim sigurnosnim studi-
jama jest da se sigurnosni problemi svijeta u razvoju više ne ignoriraju ili gledaju kroz
prizmu istočno-zapadnog konflikta. Dakle, mi istražujemo te sigurnosne probleme
i možda ćemo čineći to svjedočiti pojavi specifičnih afričkih ili azijskih pristupa u
izučavanju sigurnosti koji će nas prisiliti da promislimo o ključnim pretpostavkama
i postignemo veće razumijevanje polja sigurnosnih studija. U međuvremenu ovim
područjem, iako globalnim po dometu, nastavlja dominirati zapadna misao.
Pristupi
U prvom značajnom poglavlju u knjizi, 2. poglavlju, Patrick Morgan daje nam pri-
stupačno objašnjenje zašto su države bile glavna preokupacija sigurnosnih studija.
U ovom poglavlju upoznaje vas se s dva tradicionalno dominantna objašnjenja toga
zašto i kako su države tražile sigurnost: realizmom i liberalizmom. Možemo o njima
razmišljati kao o tradicionalnim pristupima zato što su bili okosnica razmišljanja o
sigurnosnim studijima tijekom prethodnog stoljeća; međutim, oni i dalje ostaju vrlo
utjecajni i samo zato što su nazvani tradicionalnima ne znači da ih je zamijenila su-
vremenija misao. Nova razmišljanja o sigurnosti su se pojavila, osobito u periodu na-
kon Hladnog rata te se takvi pristupi objašnjavaju i proučavaju u drugim poglavljima
Pristupa. Trebali biste razmišljati o tim novim pristupima kao izazovima dominaciji
tradicionalnih pogleda koje nude realizam i liberalizam. Moguće je da vam tradici-
onalna objašnjenja toga kako se sigurnost može shvatiti i postignuti budu uvjerljiva;
što je u redu dokle god dođete do tog zaključka uz shvaćanje drugih pristupa. Drugim
riječima, smatrati neki pristup razumijevanja sigurnosti uvjerljivim, ne na temelju
neznanja o drugim pristupima, već s punim razumijevanjem o njima.
Alternativni pristup, koji također ima dugu tradiciju, su mirovne studije, iako vuku
korijene iz formalnog područja istraživanja iz perioda nakon 1945. Ovdje je pristup
sigurnosti utemeljen izrazito široko, i u prirodi prijetnji koje područje pokriva, i tako-
đer u svojim pristupima pronalaženja rješenja. Tako su mirovne studije, iako prvotno
zaokupljene pojavom nuklearnog oružja, daleko prije posthladnoratovske ere isticale
sigurnosne implikacije uništavanja okoliša i siromaštva. Sa širokim područjem rada
19
možda nije iznenađujuće saznanje da znanstvenici koji rade na mirovnim studijama

ne dolaze samo iz politike i međunarodnih odnosa, već i iz drugih disciplina društve-
nih znanosti, poglavito antropologije i sociologije te prirodnih znanosti, kao što su
fizika i matematika; to je doista interdisciplinarno područje. U 3. poglavlju vodeći
autoritet, Paul Rogers, pruža povijesni prikaz razvoja mirovnih studija, naglašavajući
njihove karakteristike i otkrivajući njihovu kontinuiranu važnost za suvremene sigur-
nosne studije.
Sljedeće poglavlje prikuplja razmatranja koja su iznjedrili neki znanstvenici koji
su izučavali sigurnost u periodu neposredno nakon Hladnog rata. Ova razmatranja
pojavila su se već i prije Hladnog rata, ali su procvala nakon uklanjanja nuklearnog
Damoklovog mača koji je visio nad znanošću o sigurnosti. Pod nazivom Kritičke
sigurnosne studije (CSS), David Mutimer daje objašnjenja različitih pristupa koji su
se razvili nakon što su se CSS prvi puta pojavile na sceni 1994. Za one kojima je
kritičko mišljenje novost to je zahtjevno štivo, ali potpuno vrijedno truda jer će vas,
između ostalog, natjerati da uzmete pauzu i razmislite, bespogovorno vas tjera da pro-
mislite o svojim pretpostavkama i ponovno povezuje sigurnost s njenim normativnim
korijenima.
Kritike usmjerene ne samo na sigurnosne studije, već na šire polje međunarodnih
odnosa odnose se na nemogućnost uvažavanja važnih spoznaja koje rod omoguća-
va. Caroline Kennedy-Pipe otkriva dva elementa koja spol može ponuditi u našem
shvaćanju sigurnosti: praktično uvažavanje uloge koja je pripisana ženama na polju
sigurnosti i diskurzivni element koji otkriva implicitnu vezu između militarizma i mu-
ževnosti. Potonje naglašava kako su pojmovi časti, plemenitosti i hrabrosti povezani
s muževnošću i ratom te stoga implicitno ostavljaju ženstvenost lišenu takvih pozitiv-
nih atributa. Prethodno primjećuje kako su žene, ako se uopće i spominju, portretirane
u sekundarnoj, sporednoj ulozi naspram muškaraca, dok je stvarnost da su na mnogo
načina (silovanje, prostitucija, roditeljstvo) žene žrtve i njihov je položaj ostao zane-
maren u izučavanju sigurnosti.
Jedna od novih "poštapalica" u literaturi o sigurnosti je ljudska sigurnost. Dijeli
mnogo sličnosti s kritičkim pristupima sigurnosti; od kojih je najzapaženija kritika
državnog centrizma tradicionalnih pristupa. Kao što ime sugerira, referentni objekt
za sigurnost su ljudi, ali kao što Pauline Kerr objašnjava u 6. poglavlju, dok ova pro-
mjena referentnog objekta otkriva blisku vezu između razvoja i sigurnosti, također
donosi mnoge izazove održavanja analitičke strogosti. Dijeleći zagovaratelje ljudske
sigurnosti u posebne i općenite škole moguće je prepoznati ogromni niz prijetnji koje
postoje za ljude i njihove živote i time se omogućuje stvaranje vaših vlastitih sudova o
onome što čini sigurnost. Poglavlje također uspoređuje državni centrizam u realizmu
s ljudskom sigurnošću kako bi se otkrile njihove snage i slabosti.
Posljednje poglavlje u dijelu o pristupima, 7. poglavlje, istražuje proces poznat
kao "sekuritizacija" koji je u literaturu uveden od strane znanstvenika koji rade u
Institutu za istraživanje konflikta i mira (COPRI) u Kopenhagenu. Poznati kolektivno
kao Kopenhaška škola, ovi znanstvenici stavljaju primarnu važnost na određivanje
kako neko pitanje postaje sigurnosno pitanje načinom na koji je artikulirano. Odno-
sno, mi razmišljamo o nečemu kao o sigurnosnom pitanju zato što nas je elita, kao što
su politički vođe, uvjerila da to predstavlja prijetnju samom našem opstanku. Oni su
dakle zainteresirani za "akte govora" koje elita koristi kako bi uvjerila publiku da ako
se žele suprotstaviti prijetnji, trebaju izvanredne ovlasti za slučaj nužde. Dakle, to je
20
subjektivni pristup određivanju onoga što čini sigurnost. Prijetnja postoji zato što je
javnost bila uvjerena od strane elite da postoji i oni su eliti dodijelili moć da koristi
izvanredne ovlasti kako bi se suprotstavili prijetnji. Dakle, prijetnja nije nešto što
jednostavno postoji; ona mora biti proglašena prijetnjom kako bi postala sigurnosno
pitanje. Ralf Emmers objašnjava ovaj proces, primjećujući ograničenja u konceptu
"sekuritizacije", i koristi analize slučajeva koje variraju u rasponu od australskih reak-
cija na neprijavljenu migraciju do invazije na Irak 2003.
Produbljivanje i proširivanje
Srednji dio knjige istražuje produbljivanje i proširivanje koje se dogodilo u sigurno-
snim studijama. Kao što će postati evidentno iz dijela Pristupi, teoretski pristup koji
izaberete prema proučavanju sigurnosti odredit će vrstu tematike za koju vi smatrate
da čini sigurnost. Ovaj dio knjige sadrži pet područja sigurnosti; to su prepoznatljive
grane koje ćete pronaći u literaturi o sigurnosnim studijama. Iznimka je Sigurnost re-
žima, koju sam uvrstio umjesto političke sigurnosti iz dva razloga, kao prvo, politička
sigurnost ima tendenciju da postane raznovrsno područje u kojem završe sigurnosni
problemi koji ne mogu biti dijelom drugih područja, i drugo, dok je politička sigur-
nost zaokupljena vanjskim prijetnjama (zaokupljenost priznavanjem), njena veća ko-
risnost leži u unutarnjim prijetnjama (zaokupljenost legitimnošću) režimu. Zato naziv
poglavlja Režim razjašnjava koji je referentni objekt i također naglašava unutarnju
dimenziju ovog sigurnosnog sektora. Predstavljaju li ova područja sigurnost je prije-
porno, tako da, kao sa svim vašim čitanjem, usvojite kritički, radoznao um, i preispi-
tajte se jeste li uvjereni.
Počinjemo s vojnom sigurnošću jer je to polazište, ili domaće područje, kako
Eric Herring, autor 8. poglavlja, piše, našeg tradicionalnog razumijevanja onoga što
čini sigurnost. Ovdje je svrha pokazati da pristup koji prihvatite u proučavanju vojne
sigurnosti, a ovdje su korišteni "sekuritizacija" i konstruktivizam, određuje što čini
vojnu sigurnost. Tradicionalno je područje vojne sigurnosti bilo istovjetno strategiji
kao oruđu umijeća vođenja države, a ovo ostaje uvjerljiva interpretacija vojne sigur-
nosti i danas. Međutim, ovo je stvorena interpretacija vojne sigurnosti, a ne prirodna
ili urođena. Prihvaćanje konstruktivističkog pristupa omogućuje nam da postavljamo
pitanja o tome što čini prijetnju i kako se ona doživljava. Koristeći razne slučajeve,
uključujući Kubansku raketnu krizu i Kolumbiju, ovo poglavlje otkriva (i) širok spek-
tar pitanja koja se moraju proučiti u vojnom sektoru i (ii) naracije, ili diskurs, koji
oblikuje naše razumijevanje prijetnji u ovom sektoru.
Posvećivanje naše pažnje sigurnosnim problemima država omogućuje nam da
shvatimo da je život u razvijenom svijetu daleko od reprezentativnog za onaj kojim
živi većina stanovništva na svijetu. Većina ljudi koji žive u svijetu u razvoju suočava
se s golemim spektrom nesigurnosti, od toga da pola milijuna ljudi umire svake go-
dine od upotrebe lakog oružja do toga da 40 000 ljudi umire svakog dana od gladi.
Postoji, kako Richard Jackson piše u 9. poglavlju o sigurnosti režima, "duboki ne-
srazmjer između vrsta sigurnosti koju uživa mala skupina razvijenih država i vrste
sigurnosnog okruženja u kojem živi većina svjetske populacije". U ovom poglavlju
imat ćete priliku razumjeti uzroke koji se kriju iza inherentne nesigurnosti svijeta u
razvoju i zašto su, umjesto da budu oni koji omogućuju sigurnost, vladajući režimi
postali glavni izvor nesigurnosti svojih naroda. Prikazana je tmurna slika, ali nakon
21
što pročitate poglavlje, razumjet ćete složenosti zbog kojih je stvaranje sigurnosti za
te milijune ljudi i nužno, i iznimno teško. Pojam dileme nesigurnosti ne samo da
obuhvaća spiralnu prirodu nasilja, već također i kako je teško pronaći rješenje.
Produbljivanje pojma sigurnosti na način da ima više značenje od preokupacije
državnom i vojnom obranom bi do sada već trebalo biti prihvaćeno. U 10. poglavlju
o socijalnoj sigurnosti postavljena je alternativa državi, doduše i pojedincu također. U
ovom poglavlju bit ćete upoznati s pojmom ljudskog kolektiva koji postaje stvar koja
mora biti zaštićena. U posljednje vrijeme izraz "etnički" je postao popularni naziv
za opisivanje konflikta među skupinama unutar država. U ovom poglavlju Paul Roe
upoznaje vas sa sredstvima proučavanja dinamike koji stoje iza onih etničkih sukoba
u kojima je identitet suština konflikta. Što je važno je da on to čini fokusirajući se na
nevojne probleme koji mogu uzrokovati nesigurnosti i na taj način pokazuje kako ne-
određenosti u takvim prividno neprijetećim pitanjima, kao što je obrazovanje, mogu
postati predmetima velike zabrinutosti. Ako ste zainteresirani za vezu između sigur-
nosti i identiteta, ovo poglavlje morate pročitati.
Iako se pojavila prije kraja Hladnog rata, tijekom devedesetih se počelo razmi-
šljati, posebno zbog zabrinutosti oko uništavanja ozona i globalnog zatopljenja, o
promjeni okoliša kao o "novoj" sigurnosnoj prijetnji. U 11. poglavlju, iako ćete biti
izloženi različitim vrstama uništavanja okoliša koje se događa u današnjem svijetu,
pitanje koje nas zanima je što čini promjenu okoliša pitanjem sigurnosti? Jon Barnett
pruža objašnjenje zašto se okoliš pojavio na sigurnosnom planu prije nego što pruži
šest interpretacija sigurnosti okoliša. Vi ćete stoga imati mogućnost razmisliti je li
okoliš doista sigurnosno pitanje i da li označavanje okoliša sigurnosnim pitanjem po-
maže ili sputava pokušaje sprječavanja zagađivanja okoliša. Za one s normativnim in-
teresom za proučavanje međunarodne sigurnosti, ovo je važno poglavlje za pročitati.
Zadnje poglavlje dijela knjige o produbljivanju i proširivanju, 12. poglavlje, pro-
učava sektor koji će se činiti manje problematičnim u smislu svoje povezanosti sa
sigurnošću; ekonomiju. Državna ekonomija i njen pristup resursima su ključne kom-
ponente u utvrđivanju sposobnosti države da zaštiti sebe u anarhičnom okruženju sa-
mopomoći. Međutim, ovo je samo jedan dio jednadžbe koji nam zapravo kaže malo o
tome što ekonomska sigurnost jest. U ovom poglavlju Christopher Dent koristi izraz
ekonomskosigurnosna uzročno posljedična veza kako bi opisao drugi dio jednadž-
be i na taj način ga razlikovao od ekonomske sigurnosti. Ovo poglavlje koristit će
posebnu definiciju ekonomske sigurnosti kako bi naglasio da ono što se osigurava
nije samo ekonomija, već i njena sposobnost da omogući prosperitet u budućnosti. U
ovom smislu ekonomska sigurnost se bavi promicanjem aktivnosti koje povećavaju
ekonomski rast države ili regije. Bit ćete upoznati s osam vrsta, ili tipologija, ekonom-
ske sigurnosti, uključujući pristup tržištima i financijama; prekograničnu ekonomsku
suradnju; ideologije koje potiču ekonomsku aktivnost. Čineći to bit ćete sposobni
primijetiti kakvu ulogu imaju institucije kao Međunarodni monetarni fond i Svjetska
trgovinska organizacija, kao i shvatiti probleme ekonomske sigurnosti koje su uzroko-
vale krize kao što je bila Istočnoazijska financijska kriza 1997-98.
Tradicionalno i netradicionalno
Posljednji dio knjige naglašava niz tradicionalnih i netradicionalnih sigurnosnih
pitanja koji su se pojavili na radnom planu sigurnosnih studija. Odlomak počinje s
22
tradicionalnim sigurnosnim pitanjima, a onda netradicionalnim pitanjima koja su se

pojavila kako se područje predmeta širilo. Počinjemo upućivanjem na tradicionalno
sigurnosno pitanje prijetnje i korištenja sile. Ovo se proučava promatranjem kako je
zapadna strategija evoluirala nakon Hladnog rata od zastrašivanja do prisile, a poseb-
no primjenu prinudne diplomacije. Ovo odražava logiku iza zapadnog, a posebno,
američkog strategijskog mišljenja.
Spremnost Busheve administracije da razgovara o preventivnoj upotrebi sile, i da
ju doista primijeni, otkrila je značajnu promjenu u strategijskom razmišljanju na Za-
padu. Više nije dovoljno odvratiti protivnika od poduzimanja akcije, sada je neophod-
no nagovoriti, prinuditi i, po mogućnosti, natjerati ih da promjene svoje ponašanje.
Ovo je, kako piše Peter Viggo Jakobsen, dovelo do posthladnoratovske ere u kojoj
svjedočimo primjeni prinudne diplomacije. Prinudna diplomacija je prijetnja i ako
je potrebno ograničena uporaba sile stvorena kako bi se protivnik pokorio željama
onoga koji ga prisiljava. To je djelovanje neznatno slabije od primjene brutalne sile
i stoga je pokušaj da se postigne politički cilj što je jeftinije moguće. Upotrebljavao
se kako bi se odgovorilo na činove agresije, spriječilo WMD programe i zaustavilo
terorizam. 13. poglavlje nudi vam kriterije za određivanje onoga što čini prinudnu
diplomaciju i prepreke njenom uspjehu te zaključuje kako su zapadni napori većinom
bili neuspješni. Ako želite razumjeti strategije koje stoje iza zapadne, a posebno ame-
ričke politike o upotrebi sile nakon hladnog rata, ovo je poglavlje za vas.
Uloga obavještajnih službi u određivanju sigurnosnih problema i njihovih ishoda
nikada nije bila značajnija nego u današnjem sigurnosnom okruženju. 14. poglavlje
objašnjava koji različiti tipovi obavještajnih agencija postoje i kako prikupljaju in-
formacije. Stan Taylor objašnjava obavještajni ciklus tako da možete uvidjeti kako
je to dugotrajan proces, i još bitnije, kako se pogreške mogu dogoditi. Proučavaju se
tajne akcije i, uz osvrtanje na invaziju na Irak 2003, neuspjeh tajnih službi, ili ono što
bi se primjerenije moglo nazvati neuspjeh politike. Ovo je poglavlje usko povezano
s prinudnom diplomacijom, budući da prijetnja upotrebom sile kako bi se uspješno
natjeralo protivnika zahtijeva saznanja o njihovim ciljevima. U svijetu preventive,
dobar rad obavještajnih službi bitan je preduvjet uspjeha.
Nakon tragičnih događaja 11. rujna akronim WMD ušao je u svakodnevnu upo-
trebu. Oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass Destruction), i strah da će
opasne države ili teroristi ciljati na SAD ili Europu takvim oružjem, postao je sre-
dišnji problem zapadnih država. Vjerovanje da Irak ima skriveni arsenal WMD-a
pružilo je opravdanje za odluku SAD-a da ukloni režim Saddama Huseina, a nukle-
arni programi Sjeverne Koreje i Irana (za prvu priznanje nuklearnog programa; za
drugu potencijalna i zastrašujuća mogućnost) bili su ti koji su uzrokovali njihovo
pripajanje Bushovoj "osovini zla". Međutim, što su WMD, zašto se smatraju toliko
drugačijima od konvencionalnog oružja, koliko ih je lako koristiti i koji je bio nji-
hov utjecaj na međunarodne odnose? Ovo su pitanja koja James Wirtz razmatra u
15. poglavlju.
Terorizam, možda više nego WMD, zauzeo je glavnu poziciju na sigurnosnim
planovima država. U 16. poglavlju Brenda i Jim Lutz daju definiciju terorizma i objaš-
njavaju različite tipove (religijski etnički, ideologijski) i uzroke terorizma. Koristeći
tipologiju koja vidi terorizam ili kao oblik rata, ili zločina, ili bolesti, oni su u moguć-
nosti objasniti zašto su neke protumjere prihvaćene od strane država i koje su njihove
implikacije za građanske slobode. Poglavlje će vam pružiti detalje o teroristima u
23
rasponu od Ku Klux Klana do Al-Qaide i otkrivaju slučajeve terorizma koji su se

pojavili diljem svijeta u novije doba.
17. poglavlje proučava zadnji od tradicionalnih sigurnosnih pitanja u ovoj knjizi:
trgovinu oružjem, ili ono što Joanna Cooper i Neil Cooper zovu obrambenom trgovi-
nom. U ovom poglavlju oni istražuju razloge zašto države nabavljaju oružane sustave,
koji se kreću od modela akcije i reakcije do tehnološkog determinizma, prije nego
predstave detalje o trendovima u obrambenim troškovima, stanju tržišta i različitim
tipovima dobara i usluga koji čine današnju obrambenu trgovinu.
AIDS je pandemija; procijenjeno je da 40 milijuna ljudi živi s HIV-om i prosječno
tri puta više ljudi umre od bolesti povezanih s AIDS-om svaki dan nego što je umrlo u
napadima 11. rujna. U 18. poglavlju Stefan Elbe upoznaje vas s bolesti koja bi mogla
uzeti više žrtava nego epidemija španjolske gripe 1918.-1919., za koju se procjenjuje
da je ubila između 25 i 40 milijuna ljudi, a vrlo će vjerojatno premašiti broj umrlih
od buboničke kuge, za koju se procjenjuje da je ubila 137 milijuna ljudi u tri velike
epidemije u 6., 14. i 17. stoljeću. Proučavajući ljudsku, nacionalnu i međunarodnu
sigurnost ovo poglavlje pokazuje kako se AIDS/ HIV može smatrati sigurnosnim pi-
tanjem, uključujući kako mirovne operacije mogu biti odgovorne za širenje AIDS-a/
HIV-a. I dok je to jasno pogoršavajući faktor za međunarodnu sigurnost, on je kao
takav direktna prijetnja kada su referentni objekti pojedinci.
Tajland je 1999. identificirao trgovinu drogom kao prijetnju broj 1 nacionalnoj si-
gurnosti. Krijumčarenje droge, trgovina ljudima i pranje novca preko državnih granica
neki su od oblika međunarodnog kriminala, i kako tajlandsko iskustvo otkriva, ovo
netradicionalno sigurnosno pitanje se naglo pojavilo na planovima nacionalne sigur-
nosti država u posthladnoratovskoj eri. U 19. Poglavlju Jeane Giraldo i Harold Trin-
kunas otkrivaju različite načine na koje međunarodni kriminal može utjecati izravno
i neizravno na ljudsku i nacionalnu sigurnost. Oni objašnjavaju zašto je on postao ra-
sprostranjeniji nakon 1990., povezanost između organiziranog kriminala i terorizma, i
različite mjere koje su države poduzele kako bi zauzdale njihove operacije. Ako želite
shvatiti "mračnu stranu" globalizacije i kako su aktivnosti međunarodnog kriminala
utjecale na međunarodnu sigurnost, ovo poglavlje obavezno morate pročitati.
Proučavanje koja netradicionalna pitanja su sastavni dio sigurnosnih studija danas
zaključuje se ispitivanjem uloge djece u ratu. Djeca su postala sve bitnija u našem
razumijevanju borbe, bila to njihova uloga u gerilskom ratovanju ili pravne implika-
cije koje djeca-vojnici stvaraju za humanitarne intervencije te su postala sve važnija
za naša razmišljanja o sigurnosti općenito u društvima rascijepljenim prije i nakon
sukoba. Oni su premalo teoretizirani i premalo korišteni politički subjekt te u ovom
poglavlju Helen Brocklehurst donosi pred nas njihovu ulogu i implikacije koje to ima
za naše razmišljanje o ratu i sigurnosti.
Zaključak
Vi se, u što sam uvjeren da ste shvatili pročitavši gore navedeno, upravo spremate
ukrcati na uzbudljivu turneju fascinantne discipline: disciplinu koja je prošla, i na-
stavlja prolaziti, kroz temeljito samoispitivanje svojih temeljnih pretpostavki. Ovo je
prekrasno vrijeme za biti istraživačem ove discipline – a kad kažem istraživač mislim
na studente i profesore – budući da ima toliko novog i inovativnog mišljenja nemo-
24
guće je da vam ne otvori um. Slušajte ideje koje se nalaze u poglavljima koja slijede
i ako, na kraju, budete više zbunjeni nego što ste sada, onda je to bio pothvat vrijedan
truda. Ipak, treba dodati upozorenje: da vaša zbunjenost nije odraz neupućenosti, nego
shvaćanje koliko je predmet proučavanja složen i zamršen i koliko je zahtjevno biti
istraživač sigurnosnih studija. Poglavlje započinje pitanjem: Što su sigurnosne studi-
je? One su sve gore navedeno i više. Sretno čitanje.
25
PRVI DIO
PRISTUPI SIGURNOSTI
2 Sigurnost u međunarodnoj politici:
Tradicionalni pristupi
Patrick Morgan
3 Mirovne studije
Paul Rogers
4 Kritičke sigurnosne studije
David Mutimer
5 Rod i sigurnost
Caroline Kennedy- Pipe
6 Ljudska sigurnost
Pauline Kerr
7 Sekuritizacija
Ralf Emmers
2.
Sigurnost u međunarodnoj politici:
Tradicionalni pristupi
PATRICK MORGAN
>Sadržaj poglavlja
Uvod: države kao središnji akteri
Realistička perspektiva
Realističke rasprave
Teškoće sa realističkom analizom
Liberalistička perspektiva
Liberalističko doba?
Liberalistički prijepori
Intelektualni problemi
Zaključak
Vodič čitatelju
Najutjecajnija objašnjenja međunarodne politike, realističko i liberalističko, preispitu-
ju se u ovom poglavlju kako bi se čitateljima pružio uvid u odnos prema sigurnosnim
pitanjima te kako bi im pružio osnovu za usporedbu s ostalim koncepcijama sigurnosti
obrađenima u ovoj knjizi. Teme uključuju koncepcije i važnost države, međunarodni su-
stav i njegovu strukturu, moć, suradnju i izgradnju zajednice u stvaranju i oblikovanju
odgovora na sigurnosne probleme.
29
Uvod: države kao središnji akteri
Kao što ćemo vidjeti, država je teritorijalno utemeljena jedinica s vladom koja vlada
njenim teritorijem te je prepoznata kao država od strane drugih država. Pristupi si-
gurnosti fokusirani na države dugo su dominirali misli o međunarodnim odnosima, u
dva smisla. Prvo, države su bile središnji akteri u međunarodnim poslovima. Drugo,
sigurnost je smatrana njihovom najvažnijom preokupacijom. Kao rezultat toga, teorija
i analiza međunarodnih odnosa dugo je pokušavala objasniti ključne elemente odnosa
sigurnosti među državama.
Fokusiranje na države ima smisla budući da države: (1) su se razvile kroz snažne
pritiske međunarodne politike – više od drugih političkih institucija bile su oblikovane
od strane međunarodne politike, poglavito njena obilježja povezana sa sigurnošću; (2)
su jedinstvene koncentracije moći; (3) ostaju i dalje osnovne žarišne točke lojalnosti i
osjećaja identiteta većine ljudi; te (4) su stvorile ili utjelovljuju najveće, najmoćnije i
najučinkovitije ljudske zajednice. Zbog toga, države i dalje ostaju vojno, ekonomski,
politički i psihološki središte međunarodne politike.
Sigurnost države je složena i uobičajeno ima dva lica. Država mora održati si-
gurnost od vanjskih prijetnji, kao što su druge države i drugi međunarodni akteri kao
što su teroristi. Mora također pružati zaštitu od unutarnjih prijetnji njenom karakteru,
vladavini, teritorijalnom i demografskom integritetu. Sigurnosno ponašanje država je
slično dvostrano. S jedne strane, države su defenzivno orijentirane. Kada su ugrožene
– stvarno ili potencijalno – one reagiraju. Istovremeno, često predstavljaju agresivnu
prijetnju jedna drugoj, a i ljudima u njihovim vlastitim zajednicama. One su i ugrože-
ne i prijeteće, zastrašene, dok su istovremeno naoružane i opasne.
Sigurnost države snažno utječe na osjećaj sigurnosti njenih građana; jedan način
na koji procjenjuju jesu li sigurni je čine li se njihova vlada i država sigurnima. Po-
sljedično, međudržavni sigurnosni sustavi izrađuju procjene međunarodnih sustava
kao sigurnih (stabilnih, sređenih, pouzdanih) ili nesigurnih. Nakon 1953., na primjer,
glavni sudionici u Hladnom ratu nikad se nisu borili jedan protiv drugog, već su njiho-
vi snažni politički sukobi generirali široko raširene osjećaje da je međunarodni sustav
prilično nesiguran. (Odatle izraz "Hladni rat").
Državna sigurnost sadrži četiri osnovna elementa: fizičku sigurnost, autonomi-
ju, razvoj i vlast. Sigurnost od napada je evidentna. Vlade mogu ići do izvanrednih
razmjera kako bi eliminirale potencijalne prijetnje vojnog napada. Češće se zadovo-
ljavaju s pokušavanjem odvraćanja, ili ograničavanja i poražavanja, vojnog napada.
Posebice, one smatraju preživljavanje države od napada iznimno važnim.
Međutim, građani i vlade često smatraju autonomiju čak i važnijom. Autonomija
je sloboda od obaveze primanja naredbi i kontrole od strane drugih, a politika na svim
razinama uključuje borbe oko autonomije koju uživaju pojedinci i skupine. Države
imaju najrazrađeniju političku autonomiju na svijetu. Kako bi je zadržale, vladari i
vlade često će svjesno riskirati opstanak države. Doista, režimi i vođe često povezu-
ju preživljavanje sa autonomijom; bez ovog posljednjeg njihova bi država prestala
postojati. Sjeverna Koreja dobar je noviji primjer. Ona ulaže značajan trud kako bi
natjerala druge da joj daju ono što joj je potrebno da opstane, kao što su pokušaj ra-
30
Sigurnost u međunarodnoj politici: Tradicionalni pristupi
zvijanja i tvrdnje o posjedovanju nuklearnog oružja, umjesto da potraži pomoć i bude

prisiljena pristati na uvjete pod kojima se ona nudi jer bi to značilo preveliki gubitak
autonomije.
Za pojedince i skupine, autonomija u smislu dobivanja vlastite države bila je
uvjerljiva svrha u domaćoj i vanjskoj politici zbog koje su ljudi spremno riskirali
svoje živote i ostala bitna vlasništva. Propast kolonijalizma ponudio je brojne primje-
re ljudi koji su bili spremni prihvatiti sporiji razvoj dokle god su mogli imati vlastitu
državu. Autonomija se često smatra važnijom od vlasti; kada vlada izgubi autonomiju
može vrlo lako također izgubiti moć i autoritet, kroz vanjsko uplitanje i opadajući le-
gitimitet u očima svojih građana. Veliki dio pokretačke sile u pozadini revolucije koja
je uništila Kinesko carstvo 1911. bilo je narodno gađenje prema vladinom gubitku
autonomije prema kolonijalnim silama.
Nacionalni razvoj – ekonomski, društveni, obrazovni, politički napredak – je
centralna komponenta sigurnosti države. Tipična (iako ne univerzalna) preokupacija
država i vladara je pribavljanje novih resursa, koji se onda koriste u razne svrhe:
obogaćivanja vladara, vojno jačanje države, povećanje životnog standarda, podizanje
ugleda države, itd. Moderne vlade obično su smatrale da što više oružja, stanovništva,
bogatstva, tehnološkog napretka i sličnog njihova društva akumuliraju – apsolutno i
komparativno – to bolje. Povećavanje resursa često je bitno za domaće preživljavanje
dinastije, režima, stranke, ili vladara također. U prošlosti razvoj je često uključivao
oduzimanje bogatstva, teritorija, itd. od drugih. Sada primarno dolazi kroz povećane
unutarnje mogućnosti i inozemne interakcije.
Zadnja komponenta državne sigurnosti, vlast, sposobnost je upravljanja vlastitim
područjem – imati moć, domet i legitimitet zadobivanja poslušnosti i gušenja nepo-
slušnosti. Čak i države sigurne od vanjskih prijetnji, koje uživaju autonomiju i uve-
ćavaju resurse, svejedno se mogu osjećati nesigurno kod kuće. Dobar primjer bila je
Kina 1989. gdje su se održale nacionalne demonstracije za demokraciju koje su imale
središte na trgu Tiananmen u Pekingu. Vlada je naredila da one budu vojno ugušene,
svjesna da će političke posljedice kod kuće i u inozemstvu biti značajne ali se bojala
da bi svaki blaži odgovor ugrozio preživljavanje političkog sustava pod kontrolom
komunističke partije.
Najutjecajniji teoretski i preskriptivni pristupi sigurnosti u međunarodnoj politici
bili su realistički, liberalni i marksistički (Doyle, 1997.). Nazivi nisu u potpunosti
točni, ali su preduboko ukorijenjeni da bi bili odbačeni. Ovo poglavlje obrađuje prva
dva, s liberalnim preobraženim u liberalističko kako bi se razlikovalo od liberalnog u
unutarnjoj politici i analizi, koje ima drugačija značenja. Marksističko viđenje trenut-
KLJUČNE TOČKE
yy Tradicionalne teoretske perspektive o sigurnosti fokusiraju se na odnose sigurnosti iz-

među država, najmoćnijih međunarodnih aktera.
yy Države rade na održavanju sigurnosti od vanjskih i unutarnjih prijetnji.
yy Komponente državne sigurnosti uključuju sigurnost, autonomiju, razvoj i vlast.
yy Države i građani iznimno su zainteresirani za održavanje državne autonomije.
yy Najutjecajnije teorijske perspektive o sigurnosti su realistička, liberalistička i
marksistička.
31
KLJUČNE IDEJE
Marksistički pristup
Marksistička analiza je oduvijek naglašavala da je međunarodna politika u konačnici
proizvod kontinuiranog razvoja međunarodnog kapitalističkog sustava. U tom sustavu
dominantni akteri su klase i njihovi predstavljajući ekonomski entiteti, koji posljedično
dominiraju državama i koriste državnu moć kako bi slijedile svoje vlastite interese. U ka-
pitalizmu, razvoj se odvija kroz eksploataciju – u međunarodnoj politici odvija se kroz
kapitalističku penetraciju u slabije razvijena društva kako bi ih iskorištavala kao tržišta,
izvore vrijednih resursa i zalihe jeftinog rada. Svijet se sve više međusobno povezuje u
procesu koji transformira nerazvijena društva. Međunarodnom politikom dominira po-
djela između većinom eksploatirajućih razvijenih država i ostalih, prodiranje u druge od
strane prvih, borba razvijenih država oko sukobljenih ekonomskih interesa i borba izme-
đu razvijenih i manje razvijenih država oko eksploatacije.
Marksistički pristup dijeli s realistima naglasak na natjecanju i rivalitetu između država,
uključujući važnost vojne sile i očekivanje da su česti ratovi vjerojatni. Marksističke vlade
su se stoga često ponašale umnogome onako kako bi realistička analiza očekivala – za-
okupljene preživljavanjem i nacionalnom autonomijom, čvrsto u potrazi za nacionalnim
interesima, spremne upotrijebiti silu kako bi zaštitile sebe i svoje interese, u nedoumici
oko vrijednosti suradnje s ostalima. Ove dvije perspektive također dijele predodžbu o
međunarodnoj politici pod kapitalizmom, kao prirođeno vođenu konfliktom, nesigurnu
i nasilnu.
Marksistički pristup dijeli s liberalistima ideju da ponašanje vlada ovisi o tome koji ele-
menti u društvu ih kontroliraju, a ne međunarodni sistem kao takav – marksistički oblik
demokratske mirovne teorije jest da izgradnja uistinu socijalističkih društava i vlada vodi
do mira između njih. Također dijele ideju da međunarodna politika evoluira, da se razvija
kroz vrijeme, uz rastuće interakcije i međuovisnosti koje s vremenom dovode do promje-
ne u njenim osnovnim obilježjima.
Različiti elementi mogli bi dati doprinos oživljavanju marksističkog pristupa. Jedan od
njih je prodiranje globalizacijskih sila u mnoga društva, budući da to stvara prijelaz na
više kapitalističke modele organizacije koji pokazuju mnoge elemente koji jesu ili se čine
eksploatirajućima te koji proizvode ili jačaju međunarodne nejednakosti među društvi-
ma. Drugi je prijezir prema zapadnoj dominaciji i ostvarenju liberalističkih ciljeva, jer to
može učiniti privlačnim marksističko inzistiranje da se radi o sebičnim interesima zapad-
nih elita, a ne o promociji istinski univerzalnih vrijednosti.
no je pomalo potisnuto, ali bi u budućnosti moglo doživjeti svoj povratak. Klasični

marksizam ima važnih sličnosti s liberalističkim mišljenjem o međunarodnoj politici,
dok su se marksistički orijentirane vlade (Sovjetski Savez, Sjeverna Koreja) obično
ponašale na načine koji odgovara realističkoj tradiciji. Stoga su elementi marksistič-
kog pristupa obuhvaćeni u raspravama o realističkim i liberalističkim koncepcijama.
(Vidjeti Ključne točke 2.1)
Realistička perspektiva
Realističko viđenje ima dugo porijeklo u političkoj teoriji, od mislioca iz stare Kine
ili Grčke do redovito citiranih Hobbesa, Machiavellija i Rousseaua. Od četiri kom-
32
ponente sigurnosti koje se gore spominju realisti: (1) vide države kao zaokupljene
fizičkom sigurnosti; (2) pretpostavljaju zaokupljenost države autonomijom; (3) odno-
se se prema nacionalnom razvitku pretežno kao sredstvu održanja i jačanja državne
autonomije; i (4) smatraju vlast primarno instrumentalno važnom – vlast mora biti
dovoljno sposobna da se suoči s vanjskim izazovima državnoj autonomiji i sigurnosti.
Ovo čini razvoj i vlast općenito manje bitnima od sigurnosti i autonomije, ali
realisti na vlasti mogu biti fleksibilni po tom pitanju. I dok neke države malo brinu o
razvoju, to može biti ozbiljna greška za druge smanjujući njihovu relativnu nacional-
nu moć. Što se tiče vlasti, vrlo tvrdoglavi, ka moći orijentirani lideri, ponekad stave
vlast ispred sigurnosti, pa čak i autonomije. U sporazumu koji je isključio Rusiju iz
Prvog svjetskog rata, boljševici su prihvatili njemačku kontrolu nad značajnim dije-
lom nekadašnjeg carističkog teritorija u Europi te su prihvatili ozbiljnu ranjivost od
njemačkog napada u budućnosti, kako bi se mogli koncentrirati na konsolidaciju svoje
vlasti. Kineski vođa Chiang Kai Shek propustio se boriti protiv japanske okupacije
tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon toga je prihvatio sovjetsku povredu kineskog
teritorija i autonomije, kako bi se koncentrirao na kasniju (neuspješnu) borbu s ko-
munistima u građanskom ratu oko vlasti. Dakle, unutar realističkog pristupa može se
pronaći malo interesa za razvoj i vlast ili potpunu preokupaciju njima ili nešto između,
ovisno o okolnostima.
Realistički pristup uvijek je smatrao međunarodnu politiku specifičnom zbog
anarhije, odsustva bilo kakve vrhovne moći i vlasti nad državama. U međunarod-
noj politici malo je vlasti. Realisti tvrde da odsustvo vlasti čini moć, autonomiju,
međunarodni politički sustav i njegovu strukturu različitima od unutarnje politike.
Anarhija čini međunarodne sigurnosne odnose značajno određene sustavom. Priroda
sustava i njegovih pritisaka i ograničenja, veliki su faktori koji određuju sigurnosne
ciljeve i odnose nacionalnih vlada. U ovom smislu oni su važniji faktori od njihovog
unutarnjeg karaktera, kvalitete njihovih vođa i političkih sustava, njihovih ideoloških
preokupacija, ili njihovog procesa donošenja odluka. Vanjska politika je uvelike više
ili manje racionalni odgovor na vanjske potrebe.
To znači da država postoji donekle odvojeno od društva, ima vlastiti identitet i
interese u odnosu na međunarodne politike. Prema tome može se o njoj razmišljati,
da pojednostavimo analizu, kao o unitarnom akteru, koji pazi na vlastiti interes, koji
provodi strategiju u odnosu s drugim državama. Zbog toga realisti očekuju popriličan
kontinuitet u vladinoj vanjskoj politici, osobito u osnovnim ciljevima kao što je sigur-
nost. Lideri i vlade dolaze i odlaze, njihove taktike i preokupacije se mijenjaju, ali ne
i osnovna svrha vanjske politike.
Moć, autonomija, sustav i njegova struktura imaju osobit karakter budući da po-
stoji samo ograničena zajednica. Vladama fali jaka svijest da su dio većeg (političkog,
ekonomskog, socijalnog, kulturalnog) entiteta u međunarodnoj politici sa sveobuhvat-
nim interesima, ciljevima, perspektivama i vrijednostima koje sve one dijele. Udru-
ženja među državama se stvaraju, ali su obično ograničena u dometu, povremena,
nejednaka po važnosti i kratkotrajna. Zašto tako malo zajedništva? Klasični realisti su
često naglašavali da se bez vlasti ljudi spremno ponašaju na sebičan, kriminalan i na-
silan način, citirajući analizu filozofa Thomasa Hobbesa koji je rekao da je to ono što
se događa u međunarodnoj politici. Umjesto zajednice postoji "hobbesijanski" svijet
brutalnog natjecanja i nasilja. Umjesto toga, moderni realisti naglašavaju potrebu da
se države pod anarhijom oslanjaju na vlastite snage i ponašaju na sebičan način. Svaka
33
se brine za sebe i to spriječava zajedništvo zato što ograničava interakciju i suradnju.

Postoji također preferiranje autonomije nad zajednicom među državama budući da
autonomija nudi privlačnu slobodu za države i njene građane.
Ograničeni razvoj zajednice vodi do specifičnih oblika autonomije, političke moći
i strukture. U domaćim sustavima autonomija je sfera ograničene slobode i kontrole
unutar više strukture moći i autoriteta – poput regionalne autonomije unutar države.
U međunarodnoj politici ta viša struktura je vrlo ograničena i egzistira tako da države
ograničavaju same sebe kroz sporazume koje još uvijek mogu napustiti ili kreiranjem
međunarodnih institucija iz kojih se mogu izvući. Dakle, politički je državna autono-
mija jedinstvena po opsegu. I tipično uključuje vladanje bez ometanja izvana i kori-
štenje sile kada to smatra potrebnim u unutarnjim i vanjskim poslovima, prava koja
gotovo nikad nisu dodijeljena drugim političkim akterima. Prije nekoliko stoljeća ovo
je bilo utjelovljeno u pravnom konceptu i statusu suverenosti – država i njena vlast
su suvereni, za razliku od svih drugih političkih entiteta. Na koncu je država suverena
tako što je službeno priznata od strane drugih u smislu kontrole teritorija i svojih sta-
novnika. Time su države okrenule osnovni aspekt svoje situacije u specifični status s
jedinstvenim identitetom koji i danas ostaje iznimno privlačan.
Bez više strukture moći i autoriteta, tj. vlade, koja bi omogućavala zaštitu, kaže
se da su države strukturalno nesigurne – njihovo postojanje je prožeto rizikom. Svaka
se mora pobrinuti sama za vlastitu zaštitu. Ovo činu vojnu sposobnost da se suočava
s mogućim napadima najbitnijom vrstom moći. Stoga su države prirodni konkurenti
za relativnom vojnom moći, i shodno tome konkurenti za stvarima od kojih se sa-
stoji vojna moć – bogatstvo, prirodni resursi, strateški vrijedne pozicije, tehnologija,
populacija.
Konkurencija je zaoštrena činjenicom da kada jedna država poveća svoju moć
kako bi bila sigurnija, strah ostalih prirodno raste. Ovo stvara "dilemu sigurnosti":
zbog toga što dodatna vojna sposobnost za obranu također povećava nečiju sposob-
nost za napad, pojedinačni napori država da postanu sigurnijima kolektivno održava,
čak i povećava njihovu nesigurnost (vidi Prostor za razmišljanje 2.1). Konkurencija je
dodatno pogoršana zbog relativne prirode vojne moći i oskudnosti njenih komponen-
ti. Nikada ne može biti dovoljno moći ili njezinih komponenti kako bi se zadovoljile
sve države; svaka gotovo uvijek žudi za više.
Nadalje, konkurencija ohrabruje neke vlade da povećaju svoju relativnu moć. To
mogu učiniti šireći svoju vojnu moć, a nakon toga koristeći silu ili druga sredstva
kako bi proširili svoje teritorije, bogatstvo, populaciju, itd. Oni tada mogu koristiti tu
dodatnu moć kako bi stekli još više. Takve "ekspanzionističke" vlade teže promijeniti
međunarodni sustav u svoju korist kako bi dobili više onoga što žele. Možda bi svaka
vlada voljela to učiniti. Ipak, posebno zabrinjavaju one koje su odlučne da to učine,
ako je potrebno i silom, što ih čini naročito opasnima.
Predmet rasprave je zašto se takve regije pojavljuju. Jedno je mišljenje da inhe-
rentno natjecanje i nesigurnost u međunarodnoj politici stvaraju snažnu potrebu da se
ostvari najveća moguća sigurnost na način da se postane što je moguće jači. Drugo je
da države i vlade povremeno otkriju pojavu nesvakidašnjih prilika da postanu mnogo
moćnije – pronalaženje novog izvora golemog bogatstva, uočavanje ozbiljnih slabosti
u suparničkim državama ili neki drugi povoljni razvoj događaja. Oni tada pokušavaju
iskoristiti tu situaciju, a veća moć donosi veće ambicije. Još jedan argument je da dr-
žavama obično vladaju ljudi iznimno zainteresirani za moć, čak i ovisni o njoj; njima
34
Prostor za razmišljanje 2.1
Dileme sigurnosti
Bit dileme sigurnosti je u tome da poduzimajući akciju kako bi osigurala vladu (ili dru-
gog aktera) prouzrokuje reakcije koje umanjuju njezinu sigurnost. Kada se pojam koristi
na polju međunarodne politike gotovo se uvijek odnosi na način na koji se vlada može
naoružati samo kako bi bila sigurnija od mogućih napada, ali čineći to, tjera druge vlade
da se od straha također naoružaju, tako da svačija sigurnost nije povećana i može čak biti
umanjena. Analiza se često proširuje tako da sugerira da takva dinamika akcije i reakcije
može hraniti sumnje, izazvati strahove i neprijateljstva, doprinjeti krivim percepcijama i
na kraju, pomoći u uzrokovanju rivaliteta pa čak i rata.
Zapravo taj koncept ima nekoliko drugih primjena. Sada ga primjenjuju neki analitičari
na unutarnje konflikte, kao što su oni između različitih etničkih skupina. Na primjer, ako
država postane slaba i nestabilna, etničke skupine u državi mogu početi osjećati zabri-
nutost za vlastitu budućnost – što ako etnički sukob izbije, a država je preslaba da ga
suzbije? Ovo može natjerati etničku skupinu da poduzme korake kako bi se pripremila za
moguću nevolju – nabavljanje oružja, možda organiziranje milicije(narodne garde) kako
bi se omogućila obrana od napada, možda kontrolne točke kako bi se uspostavio ograni-
čeni pristup glavnim rezidencijalnim područjima skupine. Međutim, takvi koraci, a i poli-
tička retorika koja potiče skupinu da ih poduzme, mogu potaknuti druge etničke skupine
da razviju slične strahove, poduzmu slične korake i pokrenu sličan niz akcije i reakcije.
Druga primjena mora imati veze s ostvarenjem sigurnosti na drugim razinama. Kada se
vlada suočava s krizom ili ratom vrlo je vjerojatno da će postati mnogo više autoritarna
u odnosu na populaciju – potiskivanje nezadovoljstva, uhićenje sumnjivih ljudi, cenzuri-
ranje medija i slično u većim razmjerima od uobičajenog. Ovo se čini kako bi se povećala
sigurnost države i, navodno, ljudi, ali za veliki dio ljudi to znači da je njihova sigurnost
umanjena. Veliki broj vlada i društava koje su trenutno zaokupljene terorizmom našle su
se u toj situaciji, u kojoj su potezi poduzeti da bi se povećala sigurnost jedne vrste imali
usporedne efekte koji su naškodili sigurnosti druge vrste. Ovo je zasigurno također jedna
sigurnosna dilema.
Na isti način, multilateralni napori da se postigne sigurnost u međunarodnom sustavu
sprječavanjem nuklearne proliferacije zahtijevaju postavljanje oštrih granica autonomiji
nizu država-rečeno im je da nemaju pravo razvijati nuklearno oružje, da suverenitet i na-
cionalna autonomija ne idu tako daleko. Međutim, često države koje žele razviti nuklear-
no oružje osjećaju da se suočavaju s ozbiljnom sigurnosnom prijetnjom i da trebaju oruž-
je koje će im pomoći da se s time nose. Dakle, potraga za sigurnošću u međunarodnom
sustavu kao cjelini može navesti neke članove da se osjećaju kao da je njihova sigurnost
žrtvovana ili barem oslabljena. Još jednom, koraci poduzeti da se poveća sigurnost na
jednoj razini dovode do smanjivanja percipirane sigurnosti za nekoga na drugoj razini.
želja za sve više moći dolazi prirodno. Bez obzira na objašnjenje, realisti su dugo
prikazivali sigurnost kao ugroženu od strane agresivnih, revizionističkih ili revoluci-
onarnih država.
Dakle, bit međunarodne politike je borba za moć, moć koja se najzad sastoji od
mogućnosti prisile. Temeljna komponenta političke moći je vojna snaga, za razliku
od tipičnog domaćeg sustava. Međunarodna politika je karakteristična po tome što
se države međusobno odnose prije svega u okvirima relativne moći, a svaka je ogra-
ničena u korištenju svoje moći prije svega suprotstavljanjem moći drugih. U svakom
35
povijesnom razdoblju, distribucija moći između malog broja najmoćnijih država pru-
ža osnovni obrazac političkog odlučivanja i akcije u međunarodnom sustavu – distri-
bucija moći upravlja ponašanjem država. Kao rezultat toga, ona je ključna politička
struktura u sustavu. (Waltz, 1979.) Ona zuzima mjesto ustava, zakonodavnih i izvrš-
nih institucija, pravnog sustava i ostalih elemenata unutrašnje političke strukture u
određivanju kako se odluke donose i tko što smije činiti.
Shvaćajući to, vlade naporno rade kako bi precizno procijenile distribuciju moći i
shvatile implikacije koje to ima na njihovo ponašanje (iako one u tome često griješe).
To ih navodi da budu zaokupljene stvaranjem i održavanjem vlastite ili "prikladne"
distribucije moći, kao ključne u postizanju sigurnosti (vidjeti Prostor za razmišljanje
2.2). Pravilna distribucija je ona koja završava redom i stabilnošću na način da sprije-
čava ratovanje i obuzdava konflikte, omogućujući funkcionalnu sigurnost za sustav i
njegove članove. Problem je, naravno, u tome što se države ne slažu, ponekad odluč-
no, oko pravilne distribucije – osobito oko relativne moći koju bi svaka trebala imati.
PROSTOR ZA RAZMIŠLJANJE 2.2
Ravnoteža moći
Jedan od trajnih koncepata u izučavanju međunarodne politike je ravnoteža moći. Kat-
kad se koristi kako bi objasnila što se često dogodi kao rezultat natjecanja između drža-
va; one se natječu, a rezultat je da se s vremenom pojavi gruba ravnoteža moći između
njih, koja ograničava sve aktere. To je zato što jake države žele uvijek biti u prednosti
u odnosu na druge jake države, te stoga reagiraju natjecateljski na uspjeh bilo kojeg
rivala, često oponašajući ono što uzrokuje taj uspjeh. Nadalje, izraz se koristi kako bi se
opisala svjesna politika koju države vode. One se plaše pojave dominantne države, tako
da umjesto toga namjerno pokušavaju stvoriti i održati ravnotežu sile. Treći način na koji
se izraz koristi je jednostavno kako bi se uputilo na distribuciju moći u međunarodnom
sustavu – bez obzira na to kako ta distribucija izgleda. Često se sugerira da razvoj Kine
snažno mijenja ravnotežu moći u Istočnoj Aziji, što znači da njezin razvoj mijenja relativ-
nu moć glavnih aktera u istočnoazijskoj vanjskoj politici, tako da će dominantne države,
SAD i Japan, biti manje dominantne. U praksi, ravnoteža moći postaje uravnoteženija!
Umjesto toga, navodim države koje teže ka ili su se pomirile sa primjerenom ili odgova-
rajućom distribucijom moći. Tako se bolje može shvatiti što se događa. Vlade imaju samo
ograničeni utjecaj na ono što ravnoteža moći jest ili će biti; imaju ograničena sredstva
za postizanje promjena unutar nje i mnogi relevantni faktori koji ju oblikuju su izvan
njihove kontrole. Vlade obično preferiraju distribuciju moći koja im ide snažno u korist.
Međutim, one će se često pomiriti s distribucijom moći u kojoj su, same ili u kombinaciji s
njihovim prijateljima, ravnopravne s onim državama koje ih zabrinjavaju. Često se pomi-
re s distribucijom moći u kojoj su slabije od ostalih država koje bi mogle biti prijetnja, ali
su "dovoljno" moćne da mogu pokušati obraniti svoje interese, čak i ako samo postignu
da ih je skupo ignorirati ili napasti.
Stoga će odgovarajuća ili prihvatljiva distribucija moći za određenu vladu, te ono što
vlade smatraju prikladnom distribucijom za međunarodni sustav, jako varirati i moguće
da neće uopće izgledati uravnoteženo. Ono na što se izraz istinski odnosi je, dakle, koja
se distribucija moći, iz perspektive pojedinog promatrača, čini najboljom za zadovolja-
vanje njegovih percipiranih potreba. Bilo koja strategija postizanja sigurnosti pomoću
distribucije moći takva da se približava distribuciji koja se čini najboljom, u natjecanju s
potragom ostalih aktera za distribucijom koja bi bila najbolja za njih.
36
Ono što neke smatraju zadovoljavajućim za ostvarivanje sigurnosti druge smatraju

neadekvatnim.
Može se raspravljati o tome upravlja li se ikada međunarodnim sustavom ili on
samo ima tendenciju prema ravnoteži koja proizlazi iz napora članova da poboljša-
ju svoje osobne okolnosti. U svakom slučaju, ako postoji ikakvo upravljanje, ono
primarno ima veze, namjerno ili nenamjerno, s pojavom prikladne distribucije moći
između najjačih država, odnosno, one koju će svi privremeno tolerirati, i koju neće
pretjerano remetiti. Unutar takvog stabilnog sustava rivalstva će se obuzdati, a kon-
kurencija će biti ograničena. Kada se ova distribucija moći ne može održati – ako se
raspadne ili ako je osporavaju jake države – lako izbiju problemi. Mijenjanje ključ-
nih elemenata cijelog sustava, glatkim prelaženjem s jedne distribucije moći između
najjačih aktera na drugu ili agresivnim mijenjanjem toga tko ima kakav opseg moći
unutar postojeće distribucije, je golemi izazov. Toliko je zapravo golem, da analitičari
sugeriraju kako se rijetko događa mirno – veliki rat ili razdoblje ratovanja potrebno
je da se stvori nova struktura moći. To dovodi do značajne nesigurnosti za one koji su
uključeni u borbu i za ostale unutar sustava.
Budući da je međunarodna politika u suštini rivalitet, konflikt i nesigurnost, reali-
sti insistiraju da je stvarna suradnja, osobito između najmoćnijih država, rijetka, oso-
bito u pitanjima koja su povezana sa sigurnošću. Stoga suradnja ne može biti dovoljno
učinkovita u stvaranju vrlo sigurnog sustava i samo povremeno umanjuje nesigurnost
članica. Prvo, vlade (a često i građani) previše cijene autonomiju i suverenost za su-
radnju koja je potrebna da bi se stvorila transnacionalna vlada, učinkovito međuna-
rodno pravo za osjetljiva pitanja i trajno obvezujući sporazumi o važnim sigurnosnim
pitanjima. Na primjer, vlade odbijaju čvrsta ograničenja oko ili eliminaciju onih oruž-
ja koje smatraju ključnima. One surađuju kako bi stvorile saveze, međutim ugovori o
stvaranju saveza imaju klauzule o izuzeću i države često izbjegavaju savezne obaveze
kada se pojavi problem. Drugi važni ugovori obično imaju odredbe koje omogućuju
jednostavno izuzeće. Ukoliko ne postoje nejasnoće u ugovorima koje smatraju previ-
še ograničavajućima, vlade ih izmisle.
Drugo, suradnja koja se ostvari često može biti neprikladna budući da vlade često
varaju, odustaju od nje kako bi imale više koristi. One to čine, ne samo zbog svoje
koristi, nego i zato što pretpostavljaju da će i drugi varati te ih moraju pratiti. Treće,
svaki dogovor o suradnji koristit će više nekim državama nego drugima. Budući da
vlade ne mogu dopustiti da zaostaju za drugima, mogu odbiti potpisati ili podržati čak
i ugovore o suradnji koji koriste svima ako to znači da će drugi profitirati više od njih.
Konačno, budući da nije vjerojatno da će dogovor o suradnji potrajati, vlade često
izbjegavaju najvažniji korak u suradnji: prihvaćanje dogovora koji im trenutno ne idu
u korist (ili im čak štete) jer će se na kraju suradnja dobro isplatiti. Često inzistiraju na
dogovorima od kojih će imati koristi odmah – čekati da im se isplati u budućnosti je
preveliki rizik. Ovo čini dogovore teško održivima i manje učinkovitima.
Prema tome, realisti očekuju da će se suradnja, osobito na polju sigurnosti, ostvariti
samo među manjim skupinama država, kao što je to u savezima, ili oko relativno manje
spornih pitanja, a čak i tada ih je teško održati. Čak i kada se to dogodi, pojedine vlade
bit će u napasti da se provuku na trudu drugih – da primaju koristi izbjegavajući obavezu
(kao kada građani uživaju vladine usluge, a varaju kod plaćanja poreza). "Švercanje"
ograničava koristi i trajnost saveza. To znači da se ostvaruje premali dio onoga što je
suradnja trebala pružiti. A bez višeg autoriteta koji bi ga kaznio, broj "švercera" raste.
37
Dakle, sigurnost sustava u cjelini daje neki privid reda koji se održava na nejed-
nake, često nasumične načine. Analitičari su identificirali nekoliko struktura moći
kao tipične; one nude određeni mir i stabilnost, ali s ograničenjima. U jednoj od njih
distribucija moći među najmoćnijim akterima je multipolarna. Ovdje barem tri, a
možda i još nekoliko vlada imaju mnogo više moći od svih ostalih i međusobno su
otprilike jednako moćne. U multipolarnosti se opći red i stabilnost održavaju jer se
centralizaciji moći u rukama jedne države ili skupine država suprotstavljaju ostale –
ravnoteža će se postići njihovim naporima da se to spriječi, naporima koji se mogu
pretvoriti u borbu kako bi se umanjila moć rastuće sile ili sila. (Ovo je najprimjere-
nija upotreba često krivo korištenog pojma ravnoteže moći.) Dakle, države se među-
sobno sputavaju, ili svjesnom politikom ili samo kao nusprodukt njihovog snažnog
nadmetanja. To čine na način da povećavaju svoju vojnu moć, savezima, ili potko-
pavajući najmoćniju državu na druge načine. U nedostatku dominantne sile državna
autonomija i opstanak su maksimalizirani. Ista stvar se događa s rivalstvima između
slabijih država ili skupina država – one svjesno ili pomoću nadmetanja nadoknađuju
moć svojih rivala.
Rezultat nije visoki stupanj sigurnosti, već korisni učinak življenja na niskoj razini
nesigurnosti – države se iznimno trude da budu sigurne budući da su uvijek pomalo
nesigurne. Natjecanje je stalno pa se nesigurnost širi, ali to je nesigurnost nadmetanja,
a ne nesigurnost od gubitka autonomije ili postojanja države.
U bipolarnoj distribuciji moći, dvije države ili čvrsti savezi država imaju daleko
više moći od svih drugih. Hladni rat se uvijek opisivao kao bipolaran – dvije super-
sile i njihovi blokovi dominirali su sustavom. Dvije dominantne države imaju više
autonomije od ostalih jer su toliko moćne. Međutim, međusobno se natječu i na taj
način kontriraju jedna drugoj, tako da su daleko od toga da budu potpuno slobodne ili
sigurne – one se natječu za saveznike, ekonomske i tehnološke prednosti, napredak u
vojnoj moći, kontrolu strateških područja. Ovo može uzrokovati jake osjećaje nesi-
gurnosti. Bipolarno nadmetanje u prošlosti ponekad je dovodilo do neprestanih ratova
ili do jednog golemog rata kako bi se rješilo. Međutim, analitičari su tvrdili kako je
sa samo dva lidera ili bloka jednostavnije nego u multipolarnosti dogovoriti suradnju
kako bi se stvorio barem nekakav dodatni red u sustavu i smanjila nesigurnost. Na
primjer, SAD i SSSR naposljetku su donekle surađivali kako bi smanjili nuklearnu
proliferaciju za vrijeme Hladnog rata.
U unipolarnoj distribuciji jedna država, ili skupina država, je daleko moćnija od
svih drugih. Ova država ili koalicija država se naziva hegemonom. Ova situacija mo-
gla bi učiniti sve ostale države strašno nesigurnima – mogle bi biti uništene ili elimi-
nirane od strane hegemona ili barem prisiljene da budu krajnje podređene. Međutim,
analitičare intrigiraju slučajevi u kojima hegemon nije ekspanzionist ili je premoćan
da bi bio vojno ugrožen, ali ne dovoljno moćan da čini sve što hoće. Hegemon tada
može koristiti svoju moć kako bi upravljao sustavom. Na kraju krajeva, on ima naj-
više koristi ako se svi dobro vladaju – kakva je zabava u dominaciji ako uključuje
neprestane napore da se održi red? S hegemonističkim upravljanjem, ostale države
mogu biti manje uplašene, dopuštajući da se ostvari više suradnje nego što je uobi-
čajeno. Hegemon može poticati i pomagati u provođenju te suradnje, dodatno šireći
mir i sigurnost. Neki analitičari gledaju na periode hegemonije kao na najstabilnije i
najsigurnije u povijesti međunarodne politike, dovodeći do razvoja hegemonističke
teorije stabilnosti kao objašnjenja zašto i kako je to tako.
38
Ipak, unipolarnost sadrži i očigledne probleme. Moraju postojati vlade koje pla-
niraju postati broj jedan ili promijeniti unipolarnost u bipolarnost ili multipolarnost.
Zbog toga je teško ostati na vrhu i to nikada nije bilo trajno. Ako hegemon učini me-
đunarodnu politiku manje natjecateljskom, nasilnom i nesigurnom, dovodi do toga da
jednom kada počne slabiti, odjednom se pojave njezini protivnici, dolazi do sukoba
između ostalih država i suradnja propada. Nesigurnost naglo raste i, kako kažu neki
analitičari, rezultat je uvijek veliki rat kako bi se utvrdila nova distribucija moći – he-
gemonistička ili neka druga.
U razmišljanjima o promjeni u sustavu, upadljivo obilježje realističke perspektive
je da je gotovo svaka promjena, osobito u distribuciji moći – iz nečijeg realističkog
gledišta – opasna. Stoga je ova perspektiva u osnovi pesimistična glede sigurnosti.
Pronalazi prijetnje čak i u miroljubivim odnosima i potiče ono što je poznato kao
analiza najgoreg mogućeg slučaja u donošenju odluka o nacionalnoj sigurnosti, čak i
u periodima mira i stabilnosti. Analiza najgoreg slučaja uvijek uključuje naglašavanje
onoga što bi moglo poći po zlu, koristeći pesimističnu analizu onoga što drugi smjera-
ju, čime će razvoj rezultirati, što dovodi do pravovremenog pronalaska potencijalnih
prijetnji.
KLJUČNE TOČKE
U realističkoj perspektivi:
yy Anarhija oblikuje specifičnu politiku između država i njihovih vlada što čini međuna-
rodnu politiku područjem nesigurnosti.
yy Pritisci i ograničenja međunarodnog sustava glavne su determinante sigurnosnih ci-
ljeva država i njihovih odnosa.
yy Međunarodna ili transnacionalna zajednica je ograničena suverenošću i nacionalnom
zajednicom, ograničavajući suradnju i upravljanje sigurnošću.
yy Države kao unitarni akteri zaokupljeni vlastitim interesom inherentno su nesigurne,
nadmečući se za moć kao ključ sigurnosti. To natjecanje stvara sigurnosne dileme.
yy Struktura međunarodnog sustava je distribucija moći između vodećih država.
yy Države teže razvoju i održanju odgovarajuće distribucije moći kako bi se održala sigur-
nost – ne slažu se oko toga što primjerena distribucija moći (multipolarna, bipolarna,
unipolarna) jest i koliko moći je svakoj državi potrebno.
Realističke rasprave
Unutar realizma postoje rascjepi. Onaj bitan je između ofenzivnih i defenzivnih rea-
lista. (Mearsheimer, 2001.) Defenzivni realisti vjeruju da su vlade toliko zaokuplje-
ne teretima međunarodne politike da se obično koncentriraju na preživljavanje, a na
drugim sigurnosnim pitanjima teže samo ostvarivanju dobitaka. One se usredotočuju
na zastrašivanje ili obranu od mogućih napada, istovremeno čuvajući svoju relativnu
poziciju u sustavu – ne poduzimaju velike i rizične poteze kako bi ju drastično po-
boljšali. Takvi oprezni akteri, orijentirani na status quo, natječu se samo na ograničeni
način. Ofenzivni realisti smatraju da međunarodni sustav čini vlade, osobito vlade
velikih sila, neprestano gladnima. Svaka želi biti najmoćnija u sustavu, ili u svom
regionalnom sustavu, ili u svom susjedstvu. One uvijek žele povećati svoju moć, ne
39
samo za obranu od napada. Za ofenzivne realiste, dakle, sigurnost je teško postići,

a međunarodna politika je opasna. Za defenzivne realiste većina država obično je
sigurna i manje ograničena, kao na primjer kad žele ostvariti suradnju, strahovima od
najgoreg (mogućeg ishoda, op. prev.).
Sljedeći nesporazum je oko toga koliko često i koliko dugo sustavom može do-
minirati hegemon. Tradicionalno mišljenje je da je hegemonija rijetka i kratkotrajna
– druge države previše je se plaše i čine sve što mogu kako bi je spriječile ili oslabi-
le (Layne, 2004.). Međutim, neki analitičari smatraju hegemoniju prilično uobičaje-
nom i ponekad održivom (Gilpin 1981.). Ovo je od posebnog interesa sada, iznošenje
oprečnih mišljenja o tome koliko jako će se drugi truditi da oslabe američku hegemo-
niju, i koliko će u tome biti uspješni. Defenzivno realističke vlade mogu smatrati da
im je odgovarajuće vođena američka hegemonija bliska i mogu joj se priključiti rađe
nego joj kontrirati, priklanjajući se na stranu SAD-a, a ne protiv njih.
Treći nesporazum tiče se domaćih sustava. "Neoklasični" realisti tvrde da iako
međunarodni sustav određuje ponašanje država, njegov posebni utjecaj je često odre-
đen unutarnjim faktorima. Utjecaji sustava filtriraju se kroz ideološke stavove lidera
i ostalih perspektiva, domaće i birokratske politike, i slično. Prema tome, vlade ne
reagiraju isto na jednake vanjske okolnosti i pritiske – kako bismo razumjeli njihovo
ponašanje moramo odrediti kako sustav utječe na unutarnje faktore u svakoj državi.
Na primjer, postoje dokazi da ozbiljna revolucija unutar države mijenja percepcije
prijetnji tamo i u susjednim državama zbog pomaka u percepcijama, a ne samo pri-
lagodbama u relativnoj moći (Walt, 1996.). Mnogi realistički orijentirani analitičari
vjeruju da vođe variraju od izbjegavanja rizika do prihvaćanja rizika, tako da prijetnje
prisilom bolje funkcioniraju protiv prvih nego protiv drugih. (Revolucionarni vođe,
na primjer, mogu biti iznimno otvoreni prema rizicima.) Ovo bi moglo biti bitno kod
primjene zastrašivanja ili objašnjavanja različitih vladinih reakcija na distribuciju
moći. Vrlo je privlačna koncepcija da vlada ne reagira na moć druge vlade, već na to
izgleda li ona kao prijetnja, što je već drugačija stvar, tj. percepcija ili prosudba o toj
vladi (Walt, 1987.). Drugi prijedlog je da su, u izboru između suradnje ili provođenja
dodatnog naoružavanja kako bi se zaštitile, vođe pod utjecajem svoje procjene tko je
obično u prednosti u njihovoj eri – napadači (ofenziva) ili branitelji. Ako se, primjeri-
ce, čini da vojna tehnologija ide u korist napadačima, vlada orijentirana na održavanje
statusa quo smatrat će suradnju, kao što je na primjer razoružavanje, opasnom, jer ako
protivnik bude varao kako bi došao u poziciju za napad, steći će odlučujuću prednost,
budući da tehnologija pogoduje napadu. Obrnuto, ako tehnologija ide u korist obra-
ni, tada bi potencijalni napadač morao varanjem doći u mnogo veću prednost da bi
bio stvarna prijetnja, a zbog toga bi se varanje mnogo lakše otkrilo i nadoknadilo od
strane status quo države, što bi učinilo suradnju manje rizičnom. Zbog toga je pitanje
smatra li se napad ili obranu onom koja ostvaruje najveću prednost bitno.
Naravno, ovo analizi daje popriličnu kompleksnost, a privlačnost realizma je uvi-
jek bila činjenica da on pojednostavljuje. Dominantna realistička misao za vrijeme
Hladnog rata, neorealizam ili strukturalni realizam, naglašavala je da ima simplifici-
rajuću teoriju: unutarnji faktori su bitni, ali ono što većinom pokreće međunarodnu
politiku su sistemski pritisci. Analitičari koji su bili previše orijentirani na unutarnje
faktore zvali su se "redukcionisti". Glavna meta neorealista bili su klasični realisti.
Sada neoklasični realisti uvjeravaju da neorealizam toliko pojednostavljuje da postaje
banalan.
40
Postoji još jedan nesporazum oko toga što sustavu daje njegov karakter. Tradici-
onalno, realisti naglašavaju anarhiju, autonomiju i suverenitet država te distribuciju
vojne moći kao ono što određuju prirodu sukoba svjetskih država. Alternativni pristup
naglašava, također, mogućnost transakcija/interakcija između država i društava. Razi-
na tehnologije i razvoja društava, količina protoka informacija i drugi faktori značajno
povećavaju broj transakcija i drugih interakcija, a posljedično povećavaju potrebu i
sposobnost za razvijanjem programa suradnje, sposobnosti upravljanja i ostalih ele-
menata reda. Ovo viđenje djelomično prelazi u područje liberalističke misli (Buzan,
Jones i Little, 1993.).
KLJUČNE TOČKE
yy Postoji rascjep između ofenzivnih i defenzivnih realističkih perspektiva.

yy Realisti se trenutačno spore oko trajnosti unipolarnosti(hegemonije).
yy Neoklasični realisti vjeruju da u utjecaju sistemskih faktora na ponašanje država posre-
duju unutarnji faktori.
yy Jedna revizija realizma bavi se opsegom i količinom međudržavnih i međudruštvenih
interakcija, koje se mijenjaju s vremenom, kao komponenta svakog međunarodnog
sustava.
Teškoće sa realističkom analizom
Zaključujemo raspravu o realizmu utvrđivanjem nekih većih poteškoća koje dovode u

pitanje njegovu relevantnost. Prvo, kraj Hladnog rata srušio je bipolarni sistem za ko-
jeg su realisti tvrdili da je iznutra stabilniji i trajniji od ostalih struktura. Nadalje, prema
većini promatrača, Hladni rat se urušio zbog unutarnjeg razvoja u komunističkim dr-
žavama. Umjesto doživljavanja sloma zbog velikog rata ili drugih sistemskih pritisaka,
ili zbog velikog opadanja relativne vojne moći komunističkih vlada, bilo je to zbog
neuspjeha vladanja i njihovih pokušaja međusobne suradnje. Komunistički režimi nisu
bili sposobni vladati dovoljno dobro da zadrže legitimitet i podršku. A njihov pokušaj
stvaranja zajednice koja bi olakšala sigurnost i druge terete izgubio je svoju privlačnost
u usporedbi sa sličnim pokušajima Zapada. Iz realističke perspektive oni nisu smjeli
samo tako odustati u Hladnom ratu – trebali su se bojati da će ih nakon toga druga stra-
na napasti. Međutim, oni se nisu toga bojali, i to iz dobrog razloga; mnogo su više bili u
opasnosti od unutarnjih nemira nego od bilo kakvog napada Zapada. Unutarnji faktori
prevagnuli su nad sistemskim pritiscima u promjeni njihovog ponašanja. Ta društva i
njihove nove vlade uskoro su krenule u smjeru da postanu politički i ekonomski sustavi
zapadnog tipa i pridružile su se zapadnim društvenim institucijama, okrećući se surad-
nji ili barem priklanjanju močnijim državama u interesu svoje sigurnosti.
Nadalje, realisti vide države kao neprestano zabrinute oko svoga opstanka. S ob-
zirom na postojanje mnoštva malih slabih vlada, trajanje država je vrlo dugo. Nijed-
na nije nestala od Drugog svjetskog rata zbog vojnog osvajanja. Stvarna prijetnja
mnogim državama dolazi iznutra – kao u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, trenutno
Iraku. (Trenutno je Tajvan najviše zabrinut zbog mogućnosti invazije, zbog toga što
je njegov zahtjev za državom tako oslabljen.) Analitičari tvrde da je stupila na snagu
snažna norma protiv vojnog eliminiranja države koja održava na životu čak i one naj-
41
ugroženije. Ako je tako, takva norma – koja odražava postojanje zajednice država – ne
uklapa se baš dobro u realističko gledište.
Mnogi su realisti očekivali da će kraj Hladnog rata rezultirati nekim oblikom mul-
tipolarnosti. Umjesto toga, doveo je do američke hegemonije, koja tek treba izazvati
reakcije koje bi realizam očekivao. SAD tek treba odabrati potencijalnog suparnika
i pokušati ga potisnuti – on nastavlja pomagati daljnji razvoj, na primjer, Europske
Unije, Japana i Kine. Druge se države ne trude jako razviti ravnotežu s vojnom silom
SAD-a. Kina nastavlja modernizirati vojsku i povećava svoje troškove obrane, ali
ostale države to ne čine, a kinesko povećanje troškova za obranu premašile su ono
SAD-a. Ne postoje antiamerički savezi – najbliža tome je suradnja Rusije i Kine, za
koju obje vlade insistiraju da nije savez. Suprotstavljanje SAD-u od strane drugih
velikih sila događalo se povremeno, ovisno o spornom pitanju, a odražava se većinom
glasanjem protiv američkih politika u Vijeću sigurnosti UN-a. Glavni cilj je bio posti-
ći da SAD korist silu samo nakon odobrenja Vijeća sigurnosti, što nije baš realistički
pristup. Ovo suprotstavljanje je dovelo analitičare do uvođenja izraza "soft balancing"
kako bi obuhvatili, primjerice, francusko, rusko i kinesko stajalište o Iračkom ratu, ali
to je nejasan koncept. Ozbiljno balansiranje uključuje čvrste korake kako bi se ograni-
čila nečija moć; "soft balancing" čini se kao razilaženje u politikama. S druge strane,
također nije priklanjanje SAD-u.
Još jedan ozbiljni problem je konstantno veća suradnja od one koju bi realist mogao
očekivati. Najbolji primjer je produbljivanje i širenje Europske integracije. Neki rea-
listi branili su se da je integracija procvjetala većinom zbog sovjetske prijetnje i da će
se nužno raspasti nakon što ta prijetnja nestane. Napori oko integriranja i dalje postoje
i na drugim pitanjima, kao što su sprječavanje nuklearne proliferacije, zaštita okoliša,
brige oko ljudskih prava, promoviranja širenja trgovine i stranih ulaganja i terorizma.
Najbolji su realistički odgovori sljedeći. Jedan je vrijeme: s vremenom će se reali-
stička očekivanja ostvariti kada američka hegemonija oslabi, kada se rivalstva velikih
sila intenziviraju, konflikti postanu više nasilni (kao u američko-kineskim odnosima),
kada integracija pretvori EU u suparničku supersilu. Nesigurnost će bujati. Realisti
tvrde da je povijest na njihovoj strani, što nije lak argument za pobijanje. Drugi je da
nekoliko regionalnih međunarodnih sustava funkcioniraju po realističkom modelu,
kao i meki unutarnji sukobi (realističko mišljenje, kao što je koncept sigurnosne di-
leme, bio je uspješno primijenjen na nekim građanskim ratovima). Mnogi analitičari
gledaju na današnju situaciju u Istočnoj Aziji u kontekstu sljedećih realističkih uvjeta:
rastući rivalitet između SAD-a te Japana i Kine dovodi do američkih pokušaja da
obuzda Kinu (kao što je okretanje Indiji, Vijetnamu, Indoneziji) i kineskih pokuša-
ja izoliranja SAD-a u regiji (kroz pojačane veze s Jugoistočnom Azijom, Rusijom,
Južnom Korejom). Ako je to točno, mogućnost ozbiljnog sukoba u istočno-azijskom
sustavu je velika.
KLJUČNE TOČKE
yy Raznim aspektima sloma Hladnog rata teško se baviti iz realističke perspektive.

yy Trenutno, opstanak država čini se većinom ugrožen od strane unutarnjih, a ne vanjskih
faktora.
yy Posthladnoratovska međunarodna politika pokazuje obilježja – unipolarnost, odgovo-
ri na nju, stupnjevi suradnje – koja se teško mogu objasniti iz realističke perspektive.
42
Liberalistička perspektiva
Liberalistička perspektiva ima kraću povijest, ali ne postoji od jučer. Od korijena u

prosvjetiteljstvu 18. stoljeća, dobila je na važnosti na početku 20. stoljeća, osobito
nakon Prvog svjetskog rata, i zadržala značaj do danas. Kao i realistički pristup, tretira
države kao najvažnije aktere u međunarodnoj politici koju karakteriziraju elementi
anarhije. Međutim, priznaje i postojanje drugih značajnih aktera, te smatra anarhiju
manje štetnom. Liberalisti se slažu da međunarodna politika može biti u velikoj mjeri
realistička po karakteru; razilaze se s realistima oko toga mora li ona biti takva.
Liberalisti imaju tendenciju odnositi se prema državi kao manje bitnoj samoj po
sebi – vlade su najvažniji akteri, međutim to je u pravilu zbog njihove sposobnosti
da budu predstavnici skupina unutar države. I dok države imaju svoje vlastite brige i
interese, glavne determinanta vladinih politika je pitanje tko vlada – koje elite, vođe
ili stranke upravljaju vladom. Postoji neprestana borba oko toga tko kontrolira vla-
du, kao i konflikti između dužnosnika i agencija koje predstavljaju državne interese
te onih koji predstavljaju interese unutarnjih političkih skupina. Prema tome, države
nisu unitarni akteri. Budući da su one instrumenti unutarnjih snaga, vrijednosti, in-
teresa i perspektiva, ti elementi također su značajni faktori u međunarodnoj politici.
Ukoliko državna sigurnost mora odgovarati onome što utjecajni domaći elementi
smatraju da je dobro za njihove brige i interese, to ima implikacije na četiri kompo-
nente sigurnosti: fizičku sigurnost, autonomiju, razvoj i vlast. Može postojati značajna
razlika između razmišljanja dužnosnika o sigurnosti države i politika koje su privlač-
ne važnim domaćim skupinama. Poslovni sektori mogu smatrati svoja primanja važ-
nijima nego dužnosnici koji žele održati strogu kontrolu razmjene i ulaganja poten-
cijalnog neprijatelja. Vođe često opravdavaju krajnje autoritarno vodstvo kao nužno
za državnu sigurnost (kao što je godinama bio slučaj u Južnoj Koreji) dok se skupine
unutar države umjesto toga najviše brinu oko prijetnje koju ta vlada predstavlja unu-
tarnjoj sigurnosti. Vođe su često stavljale ostanak na vlasti ili zadovoljavanje svojih
vanjskih ambicija iznad državne sigurnosti i nacionalnog razvoja – ovdje padaju na
pamet Kim Jong Il i Sadam Hussein.
Liberalistička perspektiva stavlja važan naglasak na opstanak države, manji na
autonomiju. Njezine pristaše očekuju nastanak državane autonomije i obično podr-
žavaju dogovore koji ju smanjuju, ali koji potiču razvoj, uključujući međunarodne
interakcije koje promiču razvoj čak i ako nagrizaju suverenost. Ovo uključuje snažnu
podršku multilateralnim sporazumima i institucijama koji smanjuju neke autonomije
u zamjenu za bolje upravljanje međunarodnim poslovima. Liberalisti su u pravilu bili
snažno zainteresirani za razvoj zbog njegove koristi za građane, a ne samo kako bi
učinili državu i društvo sigurnijima. Ova je perspektiva također s vremenom pojača-
vala naglasak na tome da bi ovlasti vlade trebale biti ograničene, legitimne u očima
građana i učinkovite. Kada vlada nije ograničena, legitimna i učinkovita, dolazi do
štetnih posljedica kod kuće i, potencijalno, u inozemstvu, uzrokujući probleme za
druge vlade i čak ih pretvara u prijetnju. Takva vlada može biti sankcionirana, možda
čak i uklonjena. U ovoj perspektivi, vlast nije isključivo unutarnje pitanje, zaštićena
suverenitetom od uplitanja u svim prilikama.
To stavlja liberaliste u sukob s realistima o prirodi anarhije, međunarodnoj politici
i moći. Što se tiče anarhije, liberalistička perspektiva ima cijeli spektar interpretacija.
S jedne strane je zaključak da anarhija nije nužno štetna za odnose među državama,
43
ne tjera ih nužno na natjecanje i rivalitet koji podrivaju sigurnost. Primjer je duga

liberalistička predanost (s priličnim uspjehom) promicanju slobodne trgovine koja,
smanjivanjem vladinih uplitanja u ekonomske interakcije društva, rezultira stvara-
njem još kompetitivnijih i anarhičnijih međunarodnih ekonomskih odnosa. Povećanje
slobodne trgovine zahtijeva da se vlade slože razmijeniti dio slobode djelovanja u
zamjenu za obećanje općeg, iako nejednakog, povećanja svačijeg bogatstva. Ovo je
moguće samo ako anarhija ne sprječava u velikom razmjeru suradnju među vladama
u bitnim pitanjima. Tvrdnje da ona to čini su netočne. Ovo se u pravilu događa jer
moćni domaći interesi ulaze u velike rizike u slobodnoj trgovini i razmjerno tome vrše
pritisak na svoje vlade.
S druge strane su liberalisti koji vjeruju da anarhija ima štetne posljedice, što čini
suradnju teškom. Međutim, oni vjeruju da kao odgovor vlade često sklapaju uspješ-
ne međunarodne sporazume o upravljanju – UN, Međunarodnu agencija za atomsku
energiju, kontrola naoružanja i zaštita okoliša, Svjetska banka i Međunarodni mone-
tarni fond. Zbog toga štetni utjecaji anarhije ne pojačavaju se sami od sebe; oni mogu
biti svjesno i zajedničkim snagama umanjeni. Stoga neoliberalne institucije tvrde da
se vlade često iscrpe u iznimno kompetitivnom okruženju i znaju cjeniti suradnju – u
trgovini, utrci u naoružanju, nuklearnoj proliferaciji, terorizmu, itd. Međunarodne or-
ganizacije, sporazumi, eksplicitna pravila i opći radni dogovori često se koriste kako
bi učinili međunarodnu suradnju što transparentnijom, više predvidljivom, manje ri-
zičnom, i opasnom. Ti dogovori pomažu u rješavanju problema koordinacije, čineći
suradnju lakšom. Međunarodna politika povlači za sobom mnogo veću i mnogo zna-
čajniju suradnju nego što realisti očekuju, suradnju koja je održiva kada zadovoljava
važne potrebe i interese.
Između ta dva pola je bogata liberalistička tradicija promoviranja multilateralnih
institucija, plus pripadajući dogovori, kao što su mreže pravila, obrasci prihvaćenog
ponašanja i koordinirana očekivanja koja omogućuju nekakav red i nazivaju se među-
narodni režimi (ili samo režimi). Mnogi liberalisti vjeruju da multilateralne institucije
i režimi omogućuju ne samo jednostavnu suradnju, već mogu pomoći u mijenjanju
ponašanja vlada. Ovo se događa kroz prilagodbe koje pomažu promicati u koncepcija-
ma nacionalnih interesa koje imaju dužnosnici i važniji domaći akteri (elite, interesne
skupine, javnost,), čineći ih manje sebičnima i okrenutima sebi.
Središnji zaključak liberalista jest, u teoriji i praksi, da sigurnosna dilema nije
svojstvena međunarodnoj politici. Države mogu, a mnoge to i čine, dostići takvu za-
dovoljavajuću razinu dogovora i suradnje da ih teško naoružanje, čak i oružjem za
masovno uništenje, ne vodi do toga da se međusobno smatraju stvarnom prijetnjom.
Često navođeni oblik ove benigne interakcije je pluralistička sigurnosna zajednica,
pluralistička jer su članovi suvereni, a sigurnosna zajednica jer se ne boje jedni dru-
gih. (Adler i Burnett, 1998.).
Za izgradnju takve zajednice liberalisti podržavaju povećanu međunarodnu razmje-
nu gotovo svih vrsta, uključujući one međuvladine. Vjeruje se da te korisne interakcije
značajno doprinose reduciranju konflikta i rivaliteta, porastu suradnje, povećanju me-
đunarodnog upravljanja, te stoga doprinose poboljšanju sigurnosti za države, društva
i sustav. Uključeni nisu samo trgovinski i investicijski tokovi, već i tokovi informaci-
ja, tehnologije, zabave i kulture, studenata, turista, itd. Oni pomažu u ograničavanju
nesporazuma i krivih percepcija, olakšavaju suradnju, grade zdravu međuovisnost i
poštivanje zajedničkih interesa, što sve smanjuje mogućnost konflikta i rata. Zatvorena
44
društva i vlade koje čvrsto kontroliraju trebale bi se stoga promatrati sa sumnjom, a

ponekad i neprijateljstvom, ne samo zbog njihovih specifičnih politika, već zato što
je njihovo ponašanje općenito u sukobu s onim što čini bolji, sigurniji i mirniji svijet.
Konačno, ovo dovodi do razmišljanja o međunarodnoj politici kao o postupnom
stvaranju i daljnjoj evoluciji učinkovite međunarodne zajednice, globalne ili regional-
ne. Ljudi i vlade počinju prihvaćati da je sigurnost međuovisna – traženje sigurnosti
unilateralno je na koncu uzaludno. Oni počinju razumjeti da ekonomske interakcije i
međuovisnost stvaraju više bogatstva od kompetitivnog merkantilizma pod kojim su
ekonomske interakcije strukturirane tako da za vlastitu zemlju omoguće veće dobit-
ke od druge strane. Oni preuzimaju globalni pogled na okoliš, terorizam, epidemije,
katastrofe – a ne uski nacionalni – kao jedini praktičnu osnovu za suočavanje s tim
problemima. Stvaranje zajednice zasigurno nije lagano, ali to je dobro poznat izazov;
stvaranje zajednice je dugo bilo teško i unutar država, ali ne i nemoguće.
Liberalistička slika idealne međunarodne politike očekuje s vremenom značajno
dobrovoljno reduciranje anarhije i državne autonomije, a nasilno zadiranje u autono-
miju određenih problematičnih država. Države i društva zadržat će značajnu autono-
miju i suverenitet, ali prosperirali bi brojni nedržavni akteri (međunarodne organizaci-
je, multinacionalne kompanije, međunarodne humanitarne skupine), koje bi doprino-
sile mirnom povećanju općeg blagostanja. Neki analitičari smatraju da ovakav svijet
nastaje iz kontinuiranog ekonomskog razvoja i fenomena kao što su globalizacija i
informatička revolucija. Prema tome, međunarodna politika se razvija u suprotnom
smjeru od realističke slike "hobbesijanskog" svijeta.
Još jedna moćna komponenta liberalističke perspektive je tvrdnja da je, s obzi-
rom na to da države odražavaju preferencije utjecajnih domaćih političkih elemenata,
priroda međunarodne politike duboko pod utjecajem unutarnjeg karaktera država,
njihovih političkih sustava, i njihovih društava. Politička priroda vlade, i priroda nje-
nog društva, čine mnogo u oblikovanju njenog ponašanja prema van, iz čega slijedi da
priroda aktera u međunarodnom sustavu oblikuje njen karakter. Međunarodna politika
među autonomnim državama, dakle, varira ovisno o karakteru njezinih članova.
S obzirom na sigurnost ova tvrdnja ima mnogostruke korijene. Do početka 20. sto-
ljeća sve veći naglasak se stavljao na navodni utjecaj kapitalističkih ekonomija i nji-
hovu rastuću međuovisnost. Navodno, gospodarstvo i ostali domaći interesi u takvim
društvima, pogotovo oni snažno uključeni u trgovinu i strana ulaganja, suprotstavili
bi se ratovanju kao razarajućem, skupom i destruktivnom u smislu njihovih interesa.
Rat je bio loš za trgovinu, a kapitalistička ekspanzija pokazivala je da rat više nije
potreban za nacionalni razvoj. U ovom ili onom obliku, ova ideja ostaje utjecajna.
Na primjer, promicanje ekonomske međuovisnosti kao važnog doprinosa miru bila je
jedna od glavnih ideja iza stvaranja Europske integracije.
Postoje i suvremene varijante ovoga. Jedan je argument da kada nacionalne elite
dođu na vlast u članicama regionalnog međunarodnog sustava koje su posvećene ra-
stu baziranom na izvozu kako bi ostvarile brzi nacionalni razvoj, one vide da je miran
regionalni razvoj ključan ("rat je loš za posao"). Kao rezultat toga, one pokušavaju
razriješiti ili ublažiti svoje nacionalne konflikte, promicati slabljenje napetosti, sma-
njiti troškove za vojsku i proširiti regionalnu suradnju u pitanjima kao što je kontrola
oružja. Rezultat je značajno smanjenje ratovanja i povećavanje nacionalne i regio-
nalne sigurnosti. (Solingen, 1998.). Taj se primjer često spominje u istočnoazijskom
međunarodnom sustavu u zadnjih četiri desetljeća.
45
Drugi način prikazivanja prirode domaćeg sustava kao ključnog jest naglašavanje
demokracije. Počevši od njemačkog filozofa Immanuela Kanta, postoji vjerovanje da
se demokracije u međunarodnim odnosima mogu ponašati različito od nedemokracija.
Ova ideja bila je utjecajna u Američkoj revoluciji; njezini vođe vjerovali su da njihova
demokracija može odabrati da ne sudjeluje u čestim ratovanjima autokracija. Bilo je
to centralno razmišljanje Wilsonovog internacionalizma i njegove želje da stvori Ligu
demokratskih država. (Liga naroda, op.prev.). Jedno je objašnjenje bilo da do ratova
često dolazi kada vođe teže ispunjenju osobnih planova ili kada države teže ispunjenju
samo državnih interesa; kada bi oni imali glasa, građani koji plaćaju cijenu i podnose
štete ratovanja, nevoljko bi ih prakticirali. Demokracije bi, stoga, bile mirnije.
Danas je naglasak na teoriji demokratskog mira, razmišljanju da su demokracije
obično međusobno miroljubive. Ova je tvrdnja, koja također potječe od Kanta, bila
uvelike ignorirana i dobar dio dvadesetog stoljeća. Ponovno se počela preispitivati
pomoću shvaćanja koje se polako širilo da moderne liberalne demokracije (neki ana-
litičari kažu sve demokratske vlade) nikada međusobno ne ratuju. Jednako je impre-
sivna, iako ima manju važnost, činjenica da iako demokratske vlade spremno ulaze
u ratove s nedemokratskima i dugo su bile među najbolje naoružanima, ne čini se da
uzimaju ozbiljno u obzir čak ni planiranje mogućih ratova među sobom. Jednostavno
se ne smatraju prijetnjom – one tvore vrlo veliku pluralističku sigurnosnu zajednicu.
Ovo bi značilo da je međunarodna politika različita – osobito vezano uz sigurnost –
među demokracijama.
Demokratska teorija mira nudi različita objašnjenja – evo primjera. Neki analiti-
čari vjeruju da je kombiniranje demokracije i otvorene ekonomije i društva ono što
stvara taj rezultat – nije samo demokracija, već je kombinacija ona koja to uspijeva.
Drugi tvrde da su demokracije transparentnije u politikama i stvaranju politika od
nedemokracija te da su otvorenije stranim utjecajima pri odlučivanju, što uzrokuje
manje sumnji, rivaliteta i konflikata među njima. Drugo je mišljenje da demokratska
politika pretpostavlja kompromis i mirno rješenje sporova kroz raspravu. Ovo se pre-
nosi na odnose s drugim demokracijama, a rijetko se uspješno prenosi na odnose s
nedemokracijama.
Nimalo iznenađujuće, liberalistička perspektiva također gleda drugačije na moć.
Kao što je spomenuto ranije, liberalističko gledište smatra ekonomske aktere i eko-
nomsku snagu važnima. U naglašavanju stvaranja međunarodne zajednice i otvorenih
društava, ova perspektiva također naglašava ulogu međunarodnih institucija i privat-
nih međunarodnih skupina u razvoju zajednice. Njihovi napori uključuju promicanje
demokracije i ljudskih prava, zaštite okoliša, širenje globalnog zdravlja i blagostanja,
borbu s korupcijom (vladinom ili korporativnom), širenje principa i navika privatnih
poduzeća te poticanje kontrole naoružanja, razoružanja i mirnog rješavanja konfli-
kata. Zadnjih godina te se aktivnosti smatraju znakovima rastućeg međunarodnog
civilnog društva. To predviđa raširenu mrežu aktivnosti od strane građana i organi-
zacija, poput onih koje osnažuju domaće demokratske političke sustave, što polučuje
sve veći utjecaj na vanjske politike vlada.
Od tuda je samo korak do toga da "meka moć" postane važna u međunarodnoj
politici, nadopunjujući ili zamjenjujući vojnu moć (Nye, 1990.). "Meka moć" se sa-
stoji od prestiža, moralnog autoriteta i ostalih elemenata vodstva, sposobnosti stva-
ranja koalicija i promoviranja suradnje između država i ostalih međunarodnih aktera
te upotrebu utjecaja za vršenje pritiska i uvjeravanja kako bi se održavali standardi
46
međunarodne zajednice. Moć prisile često ima ograničeni utjecaj u unutarnjoj poli-
tici, a kaže se da isto sve više vrijedi i za međunarodnu politiku. Sada su relevantne
različite vrste moći budući da se na mnoge vrste aktera i situacija ne može učinkovito
djelovati prisilom.
Očigledno, zastupnici liberalističke perspektive vide promjenu međunarodne po-
litike koja se s vremenom mijenja u pozitivnom smjeru – to je u osnovi optimistična
koncepcija. Demokracija se polagano širi. Kapitalizam je postupno ovladao međuna-
rodnim i nacionalnim ekonomskim aktivnostima. Interakcije i međuovisnost rastu i
sve brže se povećavaju. Klasično realističko mišljenje stoga ima sve manju relevan-
tnost., kao i mnoge lekcije koje često izvlačimo iz povijesti međunarodne politike.
KLJUČNE TOČKE
yy Liberalistička perspektiva je fleksibilna u pogledu utjecaja anarhije na ponašanje vlada.

yy Naglašava postojanje unutarnjih procjepa oko kontrole države i njezinih politika – dr-
žave nisu unitarni akteri.
yy Države i društva mogu prihvatiti i postići značajnu suradnju, međuovisnost, zajedništvo
i upravljanje sigurnošću dobrovoljnim smanjivanjem anarhije i državne autonomije.
yy Klasična sigurnosna dilema nije inherentna međunarodnoj politici; države mogu ra-
zviti zajednicu s visokom razinom sigurnosti čak i kada su članovi dobro naoružani.
yy Ponašanje država u međunarodnoj politici oblikuje karakter država, njihovi politički
sustavi, i njihova društva; to uključuje i izbjegavanje ratova između demokratskih po-
litičkih sustava i društava.
yy Moć dolazi u različitim oblicima, nije nužno prinudna; postoje različiti akteri, ne samo
države.
yy Liberalistički pristup je više optimističan od realističkog pristupa što se tiče sigurnosti,
predviđajući da će širenje demokracije, kapitalizma, nacionalnog razvitka i prodornih
interakcija izmijeniti sustav, njegove članove, njihovu međuovisnost i njihove percipi-
rane interese, te njihovu sposobnost za miroljubivu interakciju.
Liberalističko doba?
Liberalistički pristup je trenutno dominantna perspektiva u praksi međunarodne poli-

tike. Dok vlade nisu baš oduševljene objašnjenjima teorije demokratskog mira, one su
spremne slijediti dokaze i ne brinuti se na koji način ih objasniti. Tako su najmoćnije
i najutjecajnije države na svijetu – SAD, članice Europske Unije, Japan – i njihovi
najbliži suradnici snažno posvećeni širenju demokracije i kapitalizma, te razvoju i
upravljanju međunarodnom zajednicom. One vjeruju u otvorena društva, povećanu
međuovisnost, veći napredak u povećanju ljudskih prava. Obično vjeruju u vrijednosti
multilateralnih institucija. Dok one gledaju ne sve te stvari kao korisne za njih same,
također čvrsto vjeruju da će taj razvoj proizvesti mirniji svijet i višu razinu nacionalne
sigurnosti za bilo koju vladu. Ovo gledište naširoko odražavaju i podupiru mnogi
drugi promatrači.
Njegova dominacija se odražava u organiziranom pritisku protiv država koje žele
razviti nuklearno oružje, uključujući prijetnje prisilom te, u slučaju Iraka, vojnom
invazijom. Također se demonstrira u pritisku i izravnim intervencijama u države i
47
društva koja se smatraju izrazito oskudnima u terminima demokracije, ljudskih pra-

va, ekonomskog upravljanja i razvoja i omogućavanju pristojnih životnih standar-
da. Države i društva koje razdiru unutarnji konflikti i humanitarne katastrofe sada su
kandidati da ih se proglasi "prijetnjama međunarodnom miru i sigurnosti" i predmet
intervencija od strane "međunarodne zajednice". Takva intervencija obično uključuje
napore za "izgradnju mira" ili društveni oporavak i razvoj, uključujući korake u pro-
micanju i uspostavljanju demokratskih institucija i prakse, pravne reforme i vladavinu
prava, učinkovitu policiju i vojne snage pod civilnom kontrolom, poštivanje ljudskih
prava, pristojno obrazovanje, zdravstvo, i socijalne službe, slobodne ekonomske ak-
tivnosti poduzeća i otvorena ekonomija koja je u suglasnosti s međunarodnim eko-
nomskim sustavom. Ovo je zapravo liberalistički recept za bolji svijet.
KLJUČNE TOČKE
yy Liberalistička perspektiva trenutno dominira međunarodnom politikom, koristi je veći-

na najmoćnijih i utjecajnijih vlada
yy Ovo vodi do značajnog pritiska, čak i intervencije, na države i društva koja se smatraju
– iz liberalističkog gledišta – prijetnjama miru i sigurnosti.
Liberalistički prijepori
Postoje značajni prijepori unutar liberalističke misli. Stalne su napetosti u teoriji i

praksi oko prioriteta. Standardni argument oko širenja odnosa Zapada s Kinom zao-
kupljen je pitanjem treba li Zapad poticati brzi ekonomski rast kako bi postigao da se
Kina brže razvija u miroljubivu demokraciju, ili koristiti pritisak i sankcije kako bi se
oslabio stisak njezine autokratske vlade. Zbog mira i sigurnosti, je li nužno surađivati
s autokratskim vladama u kontroli oružja i ugovorima o razoružavanju, ili ih sankcio-
nirati i izolirati jer im fali demokratičnosti? (Tipičan problem u odnosima s Rusijom.)
Je li najbolji pristup problematičnoj vladi kao što je sjevernokorejska iskren i otvoren
angažman – uključujući ekonomsku pomoć, normalne odnose – ili stalan trud da se
da se taj režim potkopa? Što bi trebalo biti na prvom mjestu prioriteta u izgradnji mira
– stabilna, učinkovita, relativno demokratska vlada ili uspostavljanje boljih ekonom-
skih politika i praksi (dobar porezni sustav, smanjivanje napuhanog javnog trošenja).
Stavljanje demokracije na prvo mjesto moglo bi zaustaviti ekonomska poboljšanja –
zašto bi očajni siromašni građani glasali za veće poreze i smanjivanje vladinih poslo-
va? Treba li demokracija biti na prvom mjestu ili poboljšanje osnovnih ljudskih prava
(kao što je jednak tretman žena)? Zašto bi građani odobravali veća prava žena ako to
nema veliku vrijednost u njihovoj religiji i kulturi? S druge strane, kako će se provesti
reforme ljudskih prava, ekonomske i ostale reforme bez relativno jake demokracije
koja bi ih učinila legitimnim?
Najstariji konflikt takve vrste je napetost između samoodređenja i potrebe za
održivim državama. Kao što je Woodrow Wilson otkrio, stvoriti državu za otuđenu
manjinu često predstavlja uzbunu za druge manjine koje se nalaze unutar granica te
države. Njihovi strahovi da će biti potlačeni često su osnovani. Problem se iznova
javio u vezi s novim državama koje su isklesane iz starog Sovjetskog Saveza, a
sada je evidentan u Iraku. Liberalistička perspektiva ne nudi nijedan spreman način
48
kako bi riješila te prijepore u teoriji ili pomažući vladama da donesu odgovarajuće

odluke.
Također postoji velika teškoća u odlučivanju kada koristiti silu. Ona dolazi u dva
oblika. U jednom, vlade se razilaze u mišljenju oko toga kada je sila opravdana ili
kako utvrditi volju međunarodne zajednice, primjerice, kako "legitimizirati" upotrebu
sile. Ovo je bio problem između SAD-a i ostalih vezano za invaziju na Irak 2003.
Treba li akcija uvijek biti obustavljena kada postoji ozbiljno neslaganje? Drugi je
kada postoji nezadovoljstvo s određenom situacijom i volja da se sila upotrijebi kako
bi se ona riješila, ali ne i volja da se snose troškovi – tipično za ozbiljne sigurnosne
probleme u Africi. Moralna i analitička opravdanja za silu često su u suprotnosti s
političkim, financijskim i ostalim uključenim okolnostima.
KLJUČNE TOČKE
yy Liberalističko gledište nudi malo smjernica o relativnoj važnosti različitih ciljeva koji
mogu biti u suprotnosti.
yy Od ograničene je pomoći osobito kada je riječ o tome kada je uporaba sile opravdana,
nužna i legitimna, kao i oko toga tko bi trebao podnijeti terete koji su u to uključeni.
Intelektualni problemi
Postoje također i ozbiljni intelektualni problemi s kojima se ova perspektiva mora su-
očiti. Neki analitičari i dalje su sumnjičavi prema teoriji demokratskog mira, vjerujući
da je korelacija između demokracije i odsutnosti rata prividna, da je neki treći faktor
odgovoran za odsutnost rata između demokracija. Na primjer, kritičari su tvrdili da
moderne demokracije jednostavno dijele zajedničke interese i slične osnovne poglede
i vrijednosti. Zbog toga njihovi nesporazumi nisu dovoljno ozbiljni da bi se oko njih
sukobljavali i oni tvore prirodne saveznike. To, a ne demokracija, je ključna vari-
jabla. Analitičari su također naglasili da novostvorene demokracije često izražavaju
probojne i ekspanzivne nacionalističke strasti koje mogu dovesti do ratova – širenje
demokracije kako bi se promicao mir ponekad se može obiti o glavu.
Drugi problem su spomenuli analitičari i promatrači koji vjeruju da je moderno
mirotvorstvo najnovija varijanta zapadnog političkog, ekonomskog i socijalnog im-
perijalizma, još jedan pokušaj nametanja "zapadnog načina života" na druge ljude,
društva i kulture (Paris). Ovu su optužbu snažno izrekle i vlade, kao Kina i Rusija
koje se osjećaju ugroženima zbog povećanja moći liberalističko orijentiranih vlada i
njihovih ideja.
Općenito, liberalisti stavljaju manji naglasak na države kako bi posvetili više pa-
žnje ostalim akterima, međunarodnim i domaćim, vidjevši nacionalizam nagriženim
od strane snaga kao što su globalizacija i međuovisnost. Poteškoća je u tome da po-
stoje mnogi dokazi kako nacionalizam i države ostaju i dalje iznimno privlačni. One
nastavljaju biti motori koji pobuđuju i prenose najintenzivnije ljudske osjećaje koji su
trenutno u igri u međunarodnoj politici. Možda, kao i s Markom Twainom, priopćenja
o njihovoj propasti su uvelike pretjerana.
Također je uznemirujuće da su vodeće države u sjevernoatlantskoj – europskoj
49
regiji nekoliko puta u prošlosti aktivno promicale demokraciju, kapitalizam, otvorenu

međunarodnu ekonomiju i rastuću međuovisnost. Nakon prve takve epohe uslijedilo
je vojno divljaštvo Prvog svjetskog rata.
Druga epoha koja se odvijala nakon Prvog svjetskog rata, naglašena Wilsonovim
internacionalizmom, nije spriječila Drugi svjetski rat. Treći pokušaj je bio pokrenut
u prvim desetljećima Hladnog rata, pomažući u oblikovanju zapadnih pokušaja pri-
vlačenja država u razvoju, nudeći im brzi razvoj prema modernizaciji. Općenito go-
voreći, taj je pokušaj propao, unatoč golemom trudu i uloženim resursima. Stvari su
krenule mnogo bolje kada su vlade same shvatile zašto i kako uvesti zapadne vrijed-
nosti i metode. Što ako elementi zapadnog svijeta ne mogu biti odmah preneseni, već
ih drugi mogu apsorbirati samo vlastitim tempom?
Konačno, trenutno liberalističko naglašavanje međunarodne politike možda samo
odražava zapadnu dominaciju. I što ako, kao što mnogi analitičari sumnjaju, zapadna
dominacija napokon dolazi kraju, rapidnim razvojem ne – zapadnih država i društava
koje obuhvaćaju više od polovice svjetske populacije? Ako sunce zađe za zapadnu do-
minaciju, hoće li zaći i za liberalističku perspektivu? Ako je tako, te implikacije mogle
bi uključivati i sukobe regija ili civilizacija, možda i povratak vrlo realističkog svijeta.
KLJUČNE TOČKE
yy Teorija demokratskog mira je kontroverzna među analitičarima i vladama.

yy Iz mnogih kutova na liberalističko orijentirano mirotvorstvo se gleda kao na verziju za-
padnog imperijalizma i na novu verziju ranijih neuspješnih recepata za mir i sigurnost.
yy Liberalističkom pristupu mogao bi oslabiti utjecaj kako zapadna dominacija u među-
narodnoj politici bude u budućnosti slabila.
Zaključak
Nema ništa zastrašujuće ili posebno kompleksno vezano za osnovne elemente rea-
lističke i liberalističke perspektive što bi moglo obeshrabriti studente. Elementi tih
perspektiva na djelu mogu se lako uočiti u službenim izjavama, analizama, komen-
tarima i znanstvenim radovima o međunarodnoj politici, gdje se prema njima odnose
na različite načine, od sofisticiranih do jednostavnih. Važno je imati na umu da se u
praksi te dvije perspektive preklapaju i elementi svake od njih često se miješaju u
diskusijama o međunarodnim odnosima i onome što treba učiniti. U stvari, sigurno-
sne politike vlada obično su kombinacija ta dva pristupa, odražavajući intelektualne i
političke kompromise tipične za donošenje odluka u vanjskoj politici.
Imajte na umu da poglavlje opisuje opće tendencije, ne čvrsto određene koncep-
cije. Dok su osnovni elementi jasni, izdvajanje detaljnih varijacija svake perspektive
je komplicirano i ponekad zbunjujuće. Zbog toga nijedna ne nudi precizan vodič za
donošenje politika ili koherentnu, intelektualno moćnu teoriju. Ovo je dalo povod za
popriličnu frustraciju njima i zajedničkim naporima kako bi se došlo do alternativnih
pristupa, na mnoge od kojih upućuje ova knjiga. Ovo ih nije spriječilo da postanu
iznimno utjecajni te je stoga dobro razumijevanje oba pristupa važno.
50
PITANJA
Koje su glavne komponente sigurnosti država?

U realističkoj perspektivi, kako anarhija utječe na učestalost i prirodu konflikta i suradnje
među državama?
Koje su alternativne strukture za međunarodni sustav i kako utječu na sigurnost članova tog
sustava?
Na koje načine su kraj Hladnog rata i karakter posthladnoratovskog međunarodnog sustava
doveli u pitanje privlačnost i važnost realističkog pristupa?
Objasnite kako i zašto je liberalistički pristup optimističniji od realističkog na planu sigurno-
sti u međunarodnoj politici?
U čemu se realistička i liberalistička perspektiva razlikuju po prirodi moći i njezinoj ulozi u
međunarodnoj politici?
Iz liberalističke perspektive, zašto države nisu unitarni akteri i kako karakteristike država, po-
litičkih sustava i društava utječu na ponašanje država u međunarodnoj politici?
Kako se suvremena dominacija liberalističke perspektive odražava u međunarodnoj politici?
Koja je klasična sigurnosna dilema i kako se tretira u realističkoj i liberalističkoj perspektivi?
Koja je perspektiva optimističnija u vezi sa suradnjom u međunarodnoj politici, i zašto?
DALJNE ČITANJE
Morgenthau, Hans J. (1967.), Politics Among Nations, 4. izdanje, New York: Knopf.
Klasična analiza međunarodne politike iz realističke perspektive u 20. stoljeću i mnogo go-
dina iznimno utjecajna.
Mearsheimer, John (2001.), The Tragedy of Great Power Politics, New York: Norton.
Glavni kandidat za titulu klasične analize iz realističke perspektive u 21. stoljeću, koristeći
vrlo agresivno ofenzivnu realističku perspektivu.
Paul, T.V., Wirz, J. i Fortmann, M. (2004.) (ur.), Balance of Power: Theory and Practice in
the 21st Century, Stanford: Stanford University Press. Značajna kolekcija pokušaja revidi-
ranja ili odbacivanja realističke teorije u skladu s događajima počevši od kraja Hladnog rata,
uključujući i diskusiju o "mekom balansiranju".
Vasquez, J i Elman, C. (2003.) (ur.), Realism and the Balancing of Power: A New Debate,
Upper Saddle River, NJ: 20003. Još jedna važna kolekcija o suvremenom statusu realistič-
kog pristupa.
Waltz, Kenneth N. (1979.), Theory of International Politics, New York: Random Hou-
se. Prezentacija dominantnog oblika realističke analize u drugoj polovici Hladnog rata, koja
je potaknula značajne napore da se ta analiza nadogradi i moćne kritike od strane drugih
perspektiva.
Bull, Hedley (1977.), The Anarchical Society: A study of Order in World Politics, New
York: Columbia University Press. Vrlo utjecajno djelo koje predlaže načine na koje se li-
beralističke i liberalističke tradicije mogu ispreplitati i najvažnije djelo u modernoj razaradi
"Britanske škole" analize međunarodne politike.
Organski, A.F.K. i Kugler (1980.), The War Ledger, Chicago: University of Chicago
Press. Dobar primjer radova koji tvrde kako je moć često neuravnotežena u međunarodnoj
51
politici, da je to obično dobro za red i stabilnost, te da smanjivanje razlika u moći općenito
pokreće veća rivalstva i mnogo veću mogućnost rata.
Gilpin, Robert (1981.), War and Change in World Politics, Cambridge: Cambridge Uni-
versity Press. Jedno od ključnih djela u razvoju hegemonističke teorije stabilnosti.
Keohane, Robert O. (1984.), After Hegemony, Princeton, NJ: Princeton University Pre-
ss. Najbolje razrađena teoretska diskusija neoliberalističkog pristupa koja miješa realističke
i liberalističke analize.
Doyle, Michael W. (1997.), Ways of War and Peace: Realism, Liberalism, and Socialism,
New York: W.W. Norton. Izvrsna analiza korijena klasične političke misli realističkih, libera-
lističkih i marksističkih pristupa teoriji međunarodnih odnosa i komparativna evaluacija tih
pristupa.
Adler, Emanuel i Barnett, Michael (1998.), Security Communities, Cambridge: Cam-
bridge University Press. Istraživanje i razvoj, između ostalog, pluralističkih sigurnosnih
zajednica.
Ikenberry, G. John (2000.), After Victory, Princeton, NJ: Princeton University Press.
Opsežan izvještaj kako su Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata predvodile put do
stvaranja zapadne zajednice naroda u skladu s liberalističkim idejama.
VAŽNE WEB STRANICE
www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_realism.htm Pruža uvod u realističku tradici-

ju u međunarodnim odnosima.
www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_liberal.htm Pruža uvod u liberalističku tradi-
ciju u međunarodnim odnosima.
Posjetite Mrežnu središnjicu resursa koja prati ovu knjigu radi mnogih dodatnih materijala:
www.oxfordtextbooks.co.uk/orc/collins
52
3.
Mirovne studije
PAUL ROGERS
>Sadržaj poglavlja
Uvod
Porijeklo i početne godine

Evolucija usred kontroverzija
Što su mirovne studije danas?
Odgovori na nove sigurnosne izazove
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje ispituje porijeklo i razvoj discipline mirovnih studija nakon Drugog svjet-
skog rata, osobito u odnosu na sukob Istok-Zapad i utrku u nuklearnom naoružanju.
Analizira kako su mirovne studije odgovorile na pitanja socioekonomskih dispariteta i
ekoloških ograničenja nakon što su oni postali očigledni sedamdesetih godina prošlog
stoljeća te istražuje njihov razvoj kao interdisciplinarnog i problemski orijentiranog po-
dručja studija, često u središtu polemika. Nakon toga, ovo poglavlje procjenjuje stanje
mirovnih studija danas, a prije zaključka istražuje koliko je ono relevantno za nove si-
gurnosne izazove s kojima se svijet sada suočava, osobito u okruženju koje je nastalo
nakon 11. rujna.
53
Uvod
Mirovne studije su područje istraživanja koje se razvilo nakon Drugog svjetskog rata,
uvelike zbog nemogućnosti niza socijalnih i međunarodnih pokreta da spriječe izbija-
nje dva svjetska rata unutar 25 godina. Njihov rani razvoj 50-ih godina je bio velikim
dijelom pod utjecajem nuklearne utrke Istoka i Zapada i vrlo realne prijetnje katastro-
falnog nuklearnog rata, ali mirovne studije su također brzo usvojile glavne probleme
podjele bogatstva/ siromaštva između Sjevera i Juga i potencijalne efekte globalnih
ekoloških ograničenja. To je područje o kojem su se vodile mnoge polemike – mirov-
ne studije često su bile nazivane "studijama popuštanja" u jeku Hladnog rata, ali su
preživjele i napredovale, osobito posljednjih godina, uočavanjem povećanog interesa
za održavanjem mira, rješavanjem konflikta i izgradnjom mira nakon konflikta. Po-
seban interes vlada u mnogim dijelovima Latinske Amerike, Afrike, Bliskog istoka i
velikog dijela Azije, a težnja zajednice mirovnih studija da se uzdignu iznad zapadnih
etnocentričnih stavova, koji još uvijek dominiraju velikim dijelom međunarodnih od-
nosa, uvelike je potpomognuta ovim globalnim kontekstom.
Porijeklo i početne godine
Mirovne studije razvile su se kao formalno područje istraživanja, sa svojim instituci-

jama i časopisima, tek u periodu nakon 1945., ali njezini korijeni sežu mnogo dalje,
osobito u djelima pionira teorije međuovisnosti, kao što su Norman Angell i Francis
Delaisi ranih godina dvadesetog stoljeća. Općenitiji razvoj međunarodnih odnosa 20-
ih godina bio je, djelomično, reakcija na pokolj Prvog svjetskog rata. I dok je to prije
bio "rat vojnika" nego rat civila, gubitak otprilike 11 milijuna muškaraca unutar 4 go-
dine, većinom iz europskih država, imao je osobito značajan utjecaj na intelektualce.
Nadalje, pandemija gripe nakon rata ubila je najmanje 3 puta onoliko ljudi koliko i
prethodni rat, pandemija pogoršana oskudicom koja je bila ostavština rata.
Kao dodatak polju međunarodnih odnosa u razvoju, u vremenu međuratnih godi-
na, mali broj pionirskih istraživača pokušavao je pronaći empirijske dokaze kako bi
jasnije razumjeli uzroke rata i čak pronaći modele predviđanja. Oni bi se mogli opisati
kao rani istraživači mira, a među njima su bili Pitrim Sorokin, Quincy Wright, i britan-
ski meteorolog Lewis Fry Richardson, iako je Richardsonov rad postao općepoznat
tek 50-ih godina. (Sorokin 1937.; Wright 1942.; Richardson 1960.)
Trajniji interes za mirovne studije razvio se nakon Drugog svjetskog rata (Galtung
1969.). Neuspjeh Lige naroda na kraju 1930-ih, zajedno sa mnogo većim nasiljem u
ratu te početkom Hladnog rata, doveo je do obnovljenog interesa za mirovne studije i
osnivanjem niza centara i časopisa 50-ih godina. Sami rat bio je mnogo globalniji od
Prvog svjetskog rata, koji je većinom bio ograničen na Europu. Između 1937. i 1945.,
europski i pacifičko/ istočnoazijski ratovi većinom su prerasli u brzo pomične sukobe
u kojima su zračni napadi, masovna kretanja izbjeglica i mnogo mehaniziraniji oblici
rata doprinijeli ubijanju najmanje 40 milijuna ljudi te ranjavanju i osakaćivanju de-
setke milijuna više.
54
Mirovne studije
Nadalje, kraj rata obilježio je početak nuklearnog doba, uništenjem japanskih gra-
dova Hirošime i Nagasakija, usmrtivši blizu 200 000 ljudi. Iako su oni bili, u jednom
smislu, nastavak masovnih konvencionalnih bombardiranja gradova kao što su Dres-
den, Hamburg i Tokio, te su ih stratezi vidjeli na taj način, oni su jasno predstavljali
novu razinu ratovanja koja je za širu javnost značila stupanj potencijalnog uništenja
koji bio daleko veći od bilo čega što se događalo ranije.
Utrka u nuklearnom naoružanju, Hladni rat i potreba za

istraživanjem mira
Bilo kakva nada da bi sami pokolj Drugog svjetskog rata mogao dovesti do moćnog
međuvladinog pokreta odmaknutog od međudržavnih konflikata bio je uništen do kra-
ja 40-ih godina prošlog stoljeća. I dok su Ujedinjeni narodi uspostavljeni s nadom
da će biti učinkovitija zamjena za staru Ligu naroda, rani pokušaji stavljanja nove
atomske bombe pod kontrolu kroz Baruchov i Gromykov plan su propali. Do kraja
desetljeća Ujedinjeni narodi su već bili proizveli arsenal od preko 200 nuklearnih
bombi, Sovjetski Savez je testirao svoju prvu nuklearnu napravu, a Britanija je bila na
dobrom putu da bude treća svjetska država s nuklearnim oružjem.
Nadalje, do ranih pedesetih, Hladni rat je bio u punom zamahu i u Europi, i u
Istočnoj Aziji. Berlinska kriza 1948./ 1949. ubrzala je podjelu Europe, NATO je bio
osnovan 1949., a veliki dio Istočne Europe, došao je pod sovjetski utjecaj, ako ne i
otvorenu kontrolu. U Istočnoj Aziji komunistička revolucija u Kini bila je završena
1949., a nakon nje uslijedio je početak razornog trogodišnjeg Korejskog rata, koji je
ubio više od milijun ljudi, od kojih su većina bili civili.
Do ranih pedesetih, također se odvijala serija ratova za dekolonizaciju ili oslo-
bođenje. Indija je možda bila podijeljena u nasilnim prevratima 1947. i neke druge
države kao što je Indonezija postigle su samostalnost, ali drugdje su se vodili ogorčeni
ratovi između niza Europskih sila i antikolonijalnih pobunjenika. Jedan od najljućih
ratova bio je osmogodišnji Indo-kineski rat između Francuza i Vijet Minha, koji je
kulminirao padom francuskog garnizona kod Dien Bien Phua u svibnju 1954. te po-
sljedično brzim francuskim povlačenjem iz regije. Na drugim mjestima Britanci su se
borili protiv pobunjenika u Malaji i Keniji i suočavali su se s rastućim nemirima na
Cipru, a Francuzi su imali problema s kontroliranjem Alžira.
Kombinacija ranih godina utrke u nuklearnom naoružanju, objavljenih ratova
hladnoratovske ere kao što je korejski, te nasilje u velikom broju kolonija, doprinijela
je percepciji duboke nestabilnosti svijeta, što je bilo još šokantnije ako se uzme u ob-
zir da je to bilo jedva desetljeće nakon najgoreg svjetskog sukoba u povijesti. U ovoj
pesimističnoj okolini može se naći porijeklo mirovnih studija.
Uključuju se sveučilišta
Ovih ranih godina mirovne studije razvile su se prvenstveno u Sjevernoj Americi i
Zapadnoj Europi, dok je razvoj nekih čak i prethodio napetim pedesetim godinama
prošlog stoljeća. Theodore Linz Peace Research Laboratory osnovan je 1945. u St.
Louisu, a u Europi je iste godine uspostavljen Institut Français Polémologie (Fran-
cuski polemološki institut, op. prev.). Jedan od glavnih europskih doprinosa novom
polju istraživanja mira bio je doprinos Berta Rollinga, nizozemskog pravnika. On je
55
bio sudac Japanskog suda za ratne zločine, te je utemeljio mirovne studije, ili polemo-
logiju u Nizozemskoj.
Još jedno ključno obilježje mirovnih studija uspostavljeno je u ranoj posthladno-
ratovskoj eri – prodiranje matematičara i prirodnih znanstvenika u ono što je inače
bilo područje djelovanja društvenih znanosti. To je kasnije bilo značajno, u doprinosu
"Pugwash" pokretu, i za izdavanje biltena – Bulletin of the Atomic Scientists. Trajno
je obilježje mirovnih studija zadnjih pedeset godina da se njihova interdisciplinarna
priroda proteže daleko izvan dometa disciplina društvenih znanosti kako bi se obu-
hvatile fizičke i prirodne znanosti te matematika.
Jedna od najranijih inicijativa u Sjedinjenim Državama bila je objavljivanje pi-
sma dvojice društvenih znanstvenika, Kelmana i Gladstonea, u časopisu American
Psycologist, u travnju 1951., koji su zagovarali ozbiljno i sistematično proučavanje
pacifističkih pristupa vanjskoj politici. Objavljeni u vrijeme povišenih tenzija, te an-
tikomunističkog bijesa u Sjedinjenim Državama, ovo je bio hrabar prijedlog koji je
rezultirao pokretenjem biltena – Bulletin of the Reasearch Exchange on the Preventi-
on of War sljedeće godine.
Sredinom pedesetih dogodio se značajan razvoj na obje strane Atlantika. U Sje-
dinjenim Državama glavna istraživačka skupina okupila se na Sveučilištu Stanford u
Stanford University's Center for Advanced Studies in the Behavioral Sciences. Osim
Herba Kelmana, to je uključivalo Kennetha i Elise Boulding te Anatola Rapoporta.
Njima se pridružio Stephen Richardson, sin Lewisa Frya Richardsona, koji je sa so-
bom donio očev opsežan, ali većinom neobjavljen materijal na mikrofilmu. Ova je
kombinacija proizvela vrlo aktivnu i inovativnu skupinu koja će "Bilten" razviti u
časopis Journal of Conflict Resolution, koji je imao bazu u novoosnovanom centru –
Center for Conflict Resolution na Sveučilištu Michigan. U prvom izdanju "Journala"
urednici su dali dva razloga za njegovo osnivanje, a oni dočaravaju atmosferu tih
ranih godina:
"Prvi je da je daleko najvažniji praktični problem s kojim se danas suočava ljudska vrsta onaj
iz međunarodnih odnosa – točnije prevencija globalnog rata. Drugi je da ako se namjerava
doći do intelektualnog napretka na ovom području, izučavanje međunarodnih odnosa mora
biti pretvoreno u interdisciplinarni poduhvat koji preuzima svoj diskurs iz svih društvenih
znanosti, čak i dalje."
(Journal of Conflict Resolution, Vol 1, No 1, p. 3, 1957.)
Paralelno s razvojem u Sjedinjenim Državama, mirovne studije brzo su se razvile

u Europi i Japanu, uspostavom novih odjela, centara za istraživanje i časopisa. (vidjeti
Pozadina 3.1: Mirovni centri i Časopisi). Uz izrazito interdisciplinarnu prirodu ovog
novog područja, vrijedno je spomenuti dva specifična obilježja centara za mirovne
studije. Neki, uključujući SIPRI, pokrenuti su na poticaj vlada i pribavili su većinu
novca iz izvora centralne vlade, nastavljajući to uspješno činiti mnogo godina.
Kao takvi, imali su stupanj financijske potpore koji je bio dobrodošao, ali takvi
su centri također mogli biti podložni utjecaju iznenadne političke promjene. Centar
za istraživanje mira na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri nije uspio
preživjeti promjenu vlade, a kopenhaški Institut za istraživanje mira izgubio je svoju
neovisnost u amalgamaciji instituta pod centralnim upravljanjem.
Drugo obilježje bila je učestalost kojom su centri u Zapadnoj Europi i Sjevernoj
Americi bili podržavani, a ponekad i osnivani kao zavjet "mirovnih crkvi" kao što su
56
Mirovne studije
POZADINA 3.1
Mirovni centri i časopisi

Daleko od Sjedinjenih Država, norveški mirovni znanstvenik Johan Galtung osnovao je
preteču onoga što je postalo Institut za istraživanje mira u Oslu (Peace Research Institute
of Oslo – PRIO) 1959, a Bert Rolling osnovao je Polemološki institut (Polemological Insti-
tute) na Sveučilištu Groningen u Nizozemskoj. PRIO je u početku bio dio Norveškog insti-
tuta za društvena istraživanja. Postao je neovisan 1966., pokrenuvši izdavanje "Journal of
Peace Research" dvije godine ranije.
Dva najveća centra za mirovne studije bila su pred osnivanjem u Švedskoj i Ujedinjenom
Kraljevstvu. Kako bi proslavili 150 godina mira, 1966. osnovan je "Stokholmski među-
narodni institut za istraživanje mira" (Stockholm International Peace Research Institute
– SIPRI) koji je zaslužio reputaciju diljem svijeta zbog svog rada na utrci u naoružanju i
kontroli naoružanja. Njihov godišnjak, "Arms and Disarmament", dugo je bio ključan izvor
podataka. Sedam godina nakon osnivanja SIPRI-ja, članovi "Društva prijatelja" (Kvekeri) u
Britaniji željeli su uspostaviti britanski ekvivalent te su bili u mogućnosti pomoći Sveuči-
lištu u Bradfordu u osnivanju Odsjeka za mirovne studije (Department of Peace Studies)
1973. Trideset godina kasnije Odsjek u Bradfordu postao je najveći sveučilišni centar za
mirovne studije na svijetu, s naprednim preddiplomskim programom, s 200 postdiplom-
skih studenata iz više od 40 svjetskih zemalja i pet partnerskih istraživačkih instituta.
Na drugim mjestima, Japanska skupina za istraživanje mira (Japanese Peace Research
Group) bila je osnovana 1964., Kanadska udruga za istraživanje mira i obrazovanja (Ca-
nadian Peace Research and Education Association) osnovana je dvije godine kasnije, a
u Finskoj je osnovan Institut za istraživanje mira u Tampereu (Tampere Peace Research
Institute). Jedan od ostalih ključnih časopisa "Peace and Change", pokrenut je od strane
američke Konferencije o istraživanju mira i povijesti (Conference on Peace Research and
History) koja se sama formirala 1963. Uzimajući u obzir globalno širenje ovog novog po-
dručja, konačan razvoj bilo je formiranje Međunarodne udruge za istraživanje mira (In-
ternational Peace Research Association), koja održava konferencije svaku drugu godinu.
Kvekeri i Menoniti. Nadalje, neke od kvekerskih dobrotvornih zaklada omogućile su

ključnu potporu za nova pionirska istraživanja. U Britaniji, na primjer, inovativna vi-
šegodišnja studija nenuklearnih obrambenih opcija, Komisija za alternativnu obranu,
bila je ranih 80-ih podržavana od strane zaklada Rowntree i Cadburry, u vrijeme kad
je politička klima diktirala da takvo istraživanje ne bi ni izdaleka moglo biti financi-
rano iz konvencionalnih izvora.
KLJUČNE TOČKE
yy Mirovne studije razvile su se kao odgovor na pokolj Prvog i Drugog svjetskog rata.
yy Hladni rat i opasnost od nuklearne katastrofe omogućio im je daljnji zamah 50-ih
godina
yy Najraniji radovi o mirovnim studijama provedeni su u Sjevernoj Americi i Skandinaviji.
yy Do 1970. osnovani su centri i časopisi.
57
Evolucija usred kontroverzija
U međuvremenu, ranih 1960-ih, postojao je oštar rascjep između stajališta istraživača

mirovnih studija i onih u realističkoj školi međunarodnih odnosa. Znanstvenici rea-
lističke škole međunarodnih odnosa smatrali su da propast Lige naroda i intenzitet
ideoloških podjela između zapadnih liberalnih demokracija i totalitarnih sustava So-
vjetskog bloka zahtijevaju hitnu potrebu za provođenjem istraživanja koja bi u suštini
dovela do preživljavanja ovih prvih. To stajalište je bilo uvelike "atlanticističko".
Mnogi istraživači mira, s druge strane, gledali su na to kao na usko zapadno etno-
centrično mišljenje koje nije uspjelo na pravi način analizirati ono što su oni smatrali
da je realnost dva sukobljena sustava zarobljenih u dinamici vojnog sukoba i eska-
lacije. Imali su mnogo toga zajedničkog s idealističkim pogledima na međunarodne
odnose, a njihov rad privlačio je osobitu pažnju u vrijeme kada se utrka u nuklearnom
naoružanju ubrzavala.
Postojala je osobito široka zabrinutost oko ponovljenih atmosferskih testiranja
nuklearnog oružja koje su u cijelom svijetu dovela do atmosferskog zagađenja radi-
oaktivnim materijalima kao što je stroncij-90. Sovjetsko lansiranje prvog umjetnog
satelita u svijetu i prvi eksperimentalni interkontinentalni balistički projektil u ranim
1950-ima rezultiralo je percepcijom "nedostatka projektila" u Sjedinjenim Državama
i značajnim povećanjem troškova na nuklearno oružje i njihovih lansirnih sustava.
Krajem 1962., Sjedinjene Države i Sovjetski Savez došli su vrlo blizu totalnom
nuklearnom sukobu zbog Sovjetskih pokušaja da postave nuklearne rakete srednjeg
dometa na Kubu, manje od 150 km od Sjedinjenih Država. Kriza je bila riješena, s
teškoćama, nakon dana duboke međunarodne napetosti i zlih slutnji, a jedina poslje-
dica je bila novopronađena odlučnost Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza da teže
napretku u kontroli naoružanja. "Kennedyjev eksperiment" 1963. uključivao je uni-
lateralne ponude od strane predsjednika Jonhna F. Kennedyja koje su bile indirektno
uzvraćene od strane Sovjetskog vodstva i jedan od prvih rezultata bio je "Limited Test
Ban Treaty", sklopljen unutar godine dana od Kubanske raketne krize.
Unutar sljedećih pet godina, sklopljeni su i ostali značajni multilateralni sporazu-
mi, uključujući "Outer Space Treaty", "Latin America Nuclear Free Zone Treaty" i,
najznačajniji od svih "Non-Prolifrestion Treaty" (Sporazum o neproliferaciji.). Neka-
kav napredak postignut je do kraja desetljeća i prema bilateralnom dogovoru SAD-a i
SSSR-a oko ograničavanja strateškog nuklearnog oružja – Strategic Arms Limitation
Treaty, ili SALT I.
Novi plan za 1970-e – okoliš i siromaštvo

Uzevši u obzir da su se mirovne studije razvile djelomično kao odgovor na napetosti
Hladnog rata i rizika globalnog nuklearnog rat, moglo se očekivati da će im se smanji-
ti utjecaj kao rezultat tih poboljšanja u odnosima Istoka i Zapada. U praksi se to nije
dogodilo, kako su drugi veliki međunarodni problemi došli u centar pažnje i postali
središnji ovoj disciplini u razvoju.
Do kraja 1960-ih za tri je međunarodna trenda postalo jasno da će imati značajan
utjecaj unutar mirovnih studija. Jedan je bio široko rasprostranjeno mišljenje da su
bivše kolonije uspješno postigle političku samostalnost 1950-ih i 1960-ih, ali da za-
sigurno nisu postigle ekonomsku samostalnost – toliko hvaljeno Desetljeće razvoja
58
Mirovne studije
1960-ih jednostavno nije postiglo predviđeni napredak. Ujedinjeni narodi uspostavili

su UN-ovu Konferenciju za trgovinu i napredak (United Nations Conference on Trade
and Development) 1964. s jasnim ciljem povezivanja potrebe postizanja pravednih
trgovinskih odnosa s rastućim razvojem. UNCTAD se sastao u Ženevi 1964., New
Delhiju 1968., i Santiagu u Čileu 1972., ali nije uspjela izvršiti utjecaj na trgovinske
odnose Sjevera i Juga. Ovo je djelomično bilo zbog nejedinstva Južnog bloka slabije
razvijenih zemalja, Grupe 77, ali mnogo više zbog toga što glavne industrijalizirane
zemlje, kao što su Britanija, Francuska, Njemačka, Sjedinjene Države i Japan jedno-
stavno nisu se bile spremne odreći svojih trgovinskih prednosti. Dogovori o robama,
carinskim preferencijama, kompenzirajućim financijskim inicijativama i ostalim po-
kretačima pravedne trgovine jednostavno nisu dobili previše prostora na međunarod-
nom planu.
Takvo gledište, uobičajeno za novo razvijajuće polje razvojnih studija, kao i za
istraživanja mira, okarakterizirano je kao radikalno od strane većine mainstream eko-
STUDIJA SLUČAJA 3.1
Nadolazeći sukobi I – energetski ratovi

Pitanje je da li je rušenje režima Sadama Husseina imalo mnogo veze s kontrolom iračkih
naftnih rezervi, ili nije, činjenica je da su Sjedinjene Države uspostavile kontrolu nad naf-
tnim rezervama koje su oko četiri puta veće od svih američkih domaćih rezervi, uključu-
jući one u Aljaski. Osim toga, iako su iračke rezerve značajne, one su samo dio regionalne
koncentracije koja je doista izvanredna. Samo pet država Zaljeva, Saudijska Arabija, Iran,
Irak, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati, zajedno kontroliraju više od 60% poznatih naf-
tnih rezervi, a vjeruje se da postoji značajan potencijal za nova otkrića, osobito u zapad-
nom Iraku.
Za vrijeme drugog dijela Hladnog rata, Sjedinjene Države postale su osobito zabrinute
oko moguće sovjetske prijetnje naftnim izvorima u Zaljevu, što je rezultiralo uspostavom
Snaga za brzo prestrojavanje (Rapid Deployment Force) krajem 1970-ih. Nakon Iranske
Revolucije 1979.-1980. i početka Iransko-iračkog rata (1980.-1988.). Snage za brzo pre-
strojavanje prerasle su u jedinstvenu vojnu komandu, Centralnu komandu (CENTCOM),
a to je bila organizacija koja se borila u Iračkom ratu 1991. i koja je bila odgovorna za
operacije u Afganistanu i Iraku od 2001.
Glavni razlog za potencijalni konflikt u regiji jest to što sve najvažnije svjetske industrij-
ske regije, uključujući Zapadnu Europu, Sjedinjene Države i Istočnu Aziju, postaju sve
više ovisne o rezervama nafte iz Zaljeva, budući da se njihova proizvodnja smanjuje a
potražnja raste. Kina je bila osobito marljiva u razvijanju veza s proizvođačima iz Zaljeva
te je potpisala značajne dugoročne sporazume s Iranom zadnjih godina.
U međuvremenu, pokret Al-Quaida odmah je okarakterizirao okupaciju Iraka kao neokr-
šćanski pokušaj kontroliranja povijesno islamske države. Bez obzira koliko je to portre-
tiranje realistično, ima veliku težinu u regiji i rezultirao je povećanom potporom pokre-
tu. Jedno od ključnih pitanja u sljedeća dva desetljeća je pitanje može li doći do trajne
međunarodne suradnje oko korištenja naftnih rezervi u Zaljevu, ili će regija biti središte
konflikta. Ovo je, u svakom slučaju, dio šireg problema oko pitanja može se li global-
na zajednica nastaviti oslanjati na fosilna goriva ili će sigurnosne implikacije klimatskih
promjena učiniti takav način života suvišnim. (Vidjeti Studiju slučaja 3.2 o klimatskim
promjenama.)
59
nomista. Što se tiče discipline međunarodnih odnosa, odnosi Sjevera i Juga jedno-
stavno nisu bili važni i većina znanstvenika pridavala im je minimalnu pažnju, a to je
aspekt koji do današnjeg dana razlikuje istraživače mira od velikog dijela zajednice
međunarodnih odnosa.
Drugo pitanje, koje je isplivalo kasnih 1960-ih bilo je stanje globalnog okoliša,
koje je došlo u središte pažnje većinom kao rezultat ekoloških i toksikoloških studija
o utjecaju industrijskih društava na njihov prirodni okoliš. Ranija zabrinutost oko
pesticida razvila se u mnogo raširenije kritike o utjecaju nezaustavljivog ekonomskog
razvoja kroz zagađenje atmosfere i vode, zapuštanje zemlje i iscrpljivanje resursa. Ve-
liki dio ove zabrinutosti bio je kritiziran na temelju toga što se primarno fokusirao na
lokalne probleme industrijaliziranih država, s minimalnom brigom oko mnogo većih
problema globalnog zaostajanja nerazvijenih.
Prva UN-ova Konferencija o ljudskom razvoju, u Stockholmu u svibnju 1972.,
suočila se s tim primjedbama prihvaćajući zabrinutosti država globalnog juga i stav-
ljajući naglasak na moguća ograničenja ekonomskom razvoju ako se globalni ekosu-
stav pokaže nespremnim za suočavanje s brzo rastućim štetnim utjecajem ljudi. To
je sugeriralo da takav rast sam po sebi ne može zadovoljiti potrebe većine ljudi na
Jugu. Ekološka sigurnost je, stoga, morala biti povezana s razvojnim aspiracijama, te
su perspektive za međunarodni razvoj nužno bili povezani s asimetričnim ekološkim
utjecajem na industrijalizirane države. Inače, svijet protkan dubokim socio-ekonom-
skim podjelama koji je također imao određene granice potencijalnog ekonomskog
razvoja zbog ekoloških ograničenja, mogao bi biti svijet velikog potencijalnog nasilja,
krhkosti i nesigurnosti. Ova debata stara trideset godina sada se ponovno aktualizira s
još većom hitnošću, budući da utjecaj klimatskih promjena postaje sve očitiji, a Per-
zijski zaljev, sa svojim ogromnim izvorima fosilnih goriva, postaje mjesto ne samo
ekonomskog natjecanja, nego i otvorenog ratovanja. (vidjeti Studija slučaja 3.1 – Na-
dolazeći sukobi I – energetski ratovi).
Vijetnam i maksimalistički plan

Na kraju, jedan specifični konflikt, Vijetnamski rat, uzrokovao je duboke kontrover-
zije, budući da su neki radikalni mirovni znanstvenici tvrdili da su nepravde bile to-
like da bi mogle postojati situacije u kojima se nasilje može opravdati u potrazi za
pravdom. Ta kratka kontroverzija bila je u kontekstu razvoja maksimalističkog plana
koji se pojavio u europskim mirovnim studijama, osobito u koncepciji strukturalnog
nasilja Johana Galtunga (1969.). Ovdje se tvrdilo da stanje mira zahtijeva ne samo od-
sutnost otvorenog nasilja, nego i strukturalnog nasilja – konstantno ekonomsko i soci-
jalno izrabljivanje u društvima za koja bi se inače moglo reći da su u miru. U sličnom
raspoloženju Herman Schmid (1968.) tvrdio je da veliki dio istraživanja mira nije bio
kritički angažiran u definiranju mirnih društava kao entiteta u kojima općenito prevla-
dava pravednost. Odsutnost rata mogla bi prekriti duboke nepravde koje se izruguju
idejama o miru. Ostali uključeni u istraživanja mira vidjeli su ovo kao konstantno
širenje na planu mirovnih istraživanja "zadobivajući kvalitete intelektualne crne rupe
u kojoj je ono ključno, prakseološka strana ili svrha, izgubljena. (Lawlor 1995.)
Ova rasprava, ponekad opisana kao rasprava između maksimalista i minimalista,
nikad nije bila u potpunosti riješena, ali većina mirovnih znanstvenika prihvatila je
da, uz izvorni cilj pokušavanja sprječavanja nuklearnog rata, ostale teme jednako su
60
Mirovne studije
zaokupljale pažnju onih koji su radili u tom području. Primarna pitanja bila su početno
ona oko razlika globalnog Sjevera i Juga i rizika ekološke krize, ali značajno je da je
briga oko spolnih razlika također postala bitna znatno ranije nego u poljima razvojnih
studija ili međunarodnih odnosa.
Novi ciljevi – jednakost, pravda i dostojanstvo

Do 1973., i kao rezultat tih promjena, urednici časopisa Journal of Conflict Resolution
željeli su proširiti svoju originalno područje istraživanja izvan prijašnje koncentracije
na međudržavni konflikt i nuklearna pitanja:
" Prijetnja nuklearnog holokausta ostaje među nama i mogla bi to biti još stoljećima, ali osta-
li problemi natječu se sa studijima zastrašivanja i razoružavanja za našu pažnju. Ovaj časo-
pis se također mora posvetiti međunarodnom konfliktu oko pravde, jednakosti i ljudskog
dostojanstva; problemi rješavanja konflikta zbog ekološke ravnoteže i kontrole su unutar
našeg područja i posebno su pogodni za interdisciplinarnu pozornost"
(Journal of Conflict Resolution, Vol 1., str.5, 1983.)
Do kraja 1970-ih, ovaj mnogo širi fokus postao je dio mirovnih studija, ali je tada
postao zasjenjen razvojem završne i možda najopasnije faze Hladnog rata. Sovjet-
ska invazija na Afganistan, Iranska Revolucija i talačka kriza, izbor vlade Reagana i
Thacher te razvijanje novih generacija strateškog nuklearnog oružja svi su se skupili
kako bi dali obnovljenu pozornost tim pitanjima koja su mirovni znanstvenici uvelike
izbjegavali. Dobar dio desetljeća mnogi su se znanstvenici vratili pitanjima zastraši-
vanja i razoružanja, uspoređujući svoje analize s onima koje su provodili realisti u
međunarodnim odnosima te, povremeno, izazivajući neprijateljstvo njihovih vlastitih
vlada.
Ipak, pitanjima okoliša i razvoja nastavilo se baviti i došlo je do značajnog porasta
u istraživanjima tehnika posredovanja te ostalih oblika rješavanja konflikata, održava-
nja mira te izgradnje mira nakon završetka konflikta. (Vidjeti Prostor za razmišljanje
3.2). Dijelom zbog toga, cijeli niz centara za mirovne studije ne samo da je preživio
iznenadni kraj Hladnog rata 1989.-90., nego se bio spreman prilagoditi posthladnora-
tovskom svijetu mnogo lakše od mnogih centara za međunarodne odnose, koji su se u
značajnoj mjeri koprcali pod utjecajem takve neočekivane promjene.
KLJUČNE TOČKE
yy Mirovne studije težile su pružanju pogleda na važne konflikte koji su manje orijentirani
na države, a više globalni.
yy Do 1970-ih odgovarale su na probleme socio-ekonomskih podjela i ekoloških
ograničenja.
yy 1980-ih, u završnom periodu Hladnog rata, postojalo je žestoko protivljenje onome
što se ponekad vidjelo kao "studije popuštanja"
yy Unutar mirovnih studija, kao jedan od posljednjih razvoja, pojavio se veliki interes za
sprječavanjem konflikta, rješavanjem konflikta i održavanjem mira.
61
Što su mirovne studije danas?
Mirovne studije u ranom 21. stoljeću je utemeljeno i napredno polje s nizom časopisa,
velikim brojem istraživačkih instituta, kao što su Peace Research Institute of Oslo
(PRIO) i Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI), mnogim centrima
na sveučilištima i fakultetima, te međunarodnim tijelom, International Peace Resear-
ch Association (IPRA). UN-ovo Sveučilište za mir oživljeno je i danas djeluje iz svog
kampusa na Costa Rici te u centrima diljem svijeta, stavljajući osobiti naglasak na
pomaganje sveučilištima s nedostatkom sredstava u siromašnijim državama kako bi
ona razvila vlastite kolegije. Doista, upravo je u državama globalnog Juga došlo do
velikog povećanja interesa za mirovne studije u posljednjih deset godina, s posebnim
naglaskom na onome što mirovne studije mogu ponuditi u suprotstavljanju nasilju i
otvorenom konfliktu. Nadalje, budući da učinci rata mogu biti mnogo dugotrajniji u
siromašnijim regijama, postoji dodatan poticaj naporima za okončavanje rata, rješa-
vanje konflikata i izgradnju mira.
Koje su glavne karakteristike mirovnih studija? Ramsbotham predlaže niz obi-
lježja koja ih određuju kao posebno područje studija (Rogers i Ramsbotham, 1999.)
1. Temeljni uzroci Briga za određivanjem ključnih uzroka izravnog nasilja i za pro-
nalaženjem načina za prevladavanje strukturalnih nejednakosti te promicanjem
odnosa pravednosti i suradnje između i unutar ljudskih zajednica. To znači da
mirovne studije idu mnogo dalje od postizanja odsutnosti rata kako bi stvarala
društva koja su iznutra miroljubljivija. To znači upućivanje na veliki opseg ne-
jednakosti ukorijenjen u klasnim, rasnim ili rodnim podjelama, analiziran na više
razina od pojedinaca i zajednice do međunarodne razine.
2. Interdisciplinarni pristupi Shvaćanje da je interdisciplinarni pristup ključan, uzev-
ši u obzir višestranu prirodu nasilnog konflikta. Veći centri za mirovne studije
imat će među svojim osobljem ljude iz političke znanosti, međunarodnih odnosa,
psihologije, antropologije, ekonomije, povijesti, sociologije i drugih disciplina.
Mogli bi također imati ljude izvorno izučene u matematici, fizici ili biologiji. Ovo
vodi do konceptualnog obogaćivanja, ali može također izazvati rasprave oko pri-
kladne metodologije i teoretskih okvira.
3. Nenasilne transformacije Potraga za mirnim načinima rješavanja sukoba i nenasil-
nim transformacijama potencijalno ili stvarno nasilnih situacija. Ovo ne znači odr-
žavanje statusa quo, budući da se opresivni i nepravični sustavi smatraju jednim
od glavnih razloga nasilja i rata. To znači komparativnu studiju mirnih i nemirnih
procesa društvenih i političkih promjena; načine sprječavanja izbijanja sukoba ili,
ako do njega dođe, načine njegovog ublažavanja, smirivanja i sprječavanja njego-
vog ponavljanja nakon toga. Unutar ovih parametara vodi se kontinuirana debata
oko efikasnosti i legitimiteta korištenja sile u određenim okolnostima. Ovo se oso-
bito odnosi na slučajeve humanitarne intervencije u unutarnjim konfliktima.
4. Višerazinska analiza Prihvaćanje višerazinske analize na individualnoj, grupnoj,
državnoj i međudržavnoj razini u pokušaju prevladavanja institucionalne dihoto-
mije između studija "unutarnjih" i "vanjskih" dimenzija koje se smatraju neade-
kvatnima za prevladavajuće obrasce konflikata. Ovo se smatra osobito značajnim
uzimajući u obzir relativan pad međudržavnih konflikata i porast unutardržavnih
konflikata. Također, ovo se smatra važnim u analiziranju tendencija koje se kreću
62
Mirovne studije
u smjeru "transdržavnog konflikta". Ovo može uključivati pritvaranje bez suđenja,
preko državnih granica, pojedinaca koji nemaju ni status konvencionalnih krimi-
nalaca, ni ratnih zarobljenika po pravilima Ženevske konvencije. To je postalo
obilježje globalnog rata protiv terorizma, kao i predaja pojedinaca – njihov tran-
sfer u države koje su sklone primjenjivati mučenje za dobivanje informacija.
5. Globalno gledište Prihvaćanje globalnog i multikulturalnog pristupa, koji bi lo-
cirao izvore nasilja globalno i regionalno, kao i lokalno, te preuzimao koncepcije
mira i nenasilnih društvenih transformacija iz svih kultura. Takav pristup postao
je još relevantniji kako se broj centara mirovnih studija povećavao u Istočnoj i
Južnoj Aziji, Africi i Latinskoj Americi.
6. Analitičke i normativne Shvaćanje da su mirovne studije i analitički i normativni
pothvat. Iako je postojala tendencija baziranja mirovnih studija na kvantitativ-
nim istraživanjima i komparativnim empirijskim studijama, u stvarnosti je većina
Rat protiv mirovnih studija

Ranih 1980-ih hladnoratovske tenzije bile su osobito visoke. Predsjednik Ronald Reagan
preuzeo je ured u Sjedinjenim Državama 1981., i SAD i Sovjetski Savez razvijali su in-
terkontinentalne balističke rakete visokog dometa za "prvi udar", a britanska vlada pod
vodstvom Margaret Thatcher odlučila je kupiti Tridentsku balističku raketu koja se lansi-
ra iz podmornice. Britanija je također trebala biti mjesto postavljanja novog američkog
sustava visoke preciznosti, krstareće rakete koja se lansira s kopna. Njih 96 trebalo je biti
smješteno u Greenham Commonu blizu Readinga, ostalih 64 u Molesworthu blizu Hun-
tingdona, međutim, u vrijeme krize, bili bi raspršeni na mobilnim sustavima za lansiranje.
Postojala je snažna percepcija obnovljene opasnosti, s opipljivim rizikom općeg nuklear-
nog rata, a to se razvilo u snažan antinuklearni pokret diljem Zapadne Europe, zajedno
s obnovljenim interesom za mirovne studije, osobito u školama, ali i na sveučilištima. U
Britaniji, politička je polarizacije bila posebno očita, a konzervativni protivnici mirovnih
studija smatrali su ih nepatriotskim studijama popuštanja; jedan plemeniti lord opisao je
Odsjek za mirovne studije Sveučilišta Bradford "odmaralištem za urbane gerile". Knjige
pamfleti napisani su o subverzivnoj prijetnji koja izvire iz studija o miru, uz prijetnje da su
mirovni istraživači iznutra prosovjetski.
Opozicija je bila fokusirana većinom na političare, rijetko se širila na oružane snage – za-
pravo su obrambeni fakulteti održavali otvorenu raspravu o spornim pitanjima i često su
pozivali mirovne istraživače da drže predavanja njihovim studentima. "Rat protiv mirov-
nih studija" trajao je od 1981. do 1987., ali je prestao kako se Hladni rat približavao kraju.
Doista, mirovne studije privlačile su mnogo veću pažnju sljedećih nekoliko godina, jed-
nako kao i mnoga druga područja istraživanja mira, kao što je teorija i praksa održavanja
mira i pitanja ekološke sigurnosti, koja su također došla u centar pažnje.
Neki akademici uključeni u mirovna istraživanja u to vrijeme sada tvrde kako je "rat pro-
tiv mirovnih studija" bio vrlo pozitivan za disciplinu u razvoju. Osim privlačenja nekih
osobito sposobnih studenata u to područje, konstantan kritički pogled na rezultate istra-
živanja, osobito na područja kao što su naoružanje i kontrola naoružanja, značio je da
su radni standardi morali biti osobito visoki. Istraživači mira postali su objekti mnogo
temeljitijeg proučavanja svoga rada od većine ostalih znanstvenika u međunarodnim
odnosima te mnogi od njih sada misle da su kao rezultat toga postali bolji stručnjaci.
63
znanstvenika bila privučena polju zbog etičkih opredjeljenja i pitanja. Determi-
nističke ideje bile su ovelike odbačene, bilo u realističkom, bilo u marksističkom
obliku, s gledištem da nasilje u velikim razmjerima i rat nisu neizbježna obilježja
međunarodnog sustava, već posljedice ljudskih aktivnosti i izbora. S etičkim opre-
djeljenjima kao jednom od glavnih motivacija mirovnih znanstvenika, može se
tvrditi da takvo bi okruženje moglo rezultirati nemarnom potragom za uzrocima
bez pridavanja dovoljne važnosti akademskoj rigoroznosti. Ovo je bilo sporno
pitanje u nekoliko država 1980-ih (vidjeti Prostor za razmišljanje 3.1: Rat protiv
mirovnih studija), ali razina kritičke analize programa mirovnih studija zapravo je
pomogla osigurati nužnost uspostavljanja i uspostavom visokih standarda.
7. Teorija i praksa Povezana s ovim je uska veza teorije i prakse u mirovnim studi-
jama. Iako se konstantno održava jasna razlika između mirovnih studija i mirov-
nog aktivizma, mirovni znanstvenici često se sustavno angažiraju u nevladinim
organizacijama, vladinim odjelima i međuvladinim agencijama. Oni na to često
gledaju kao na dio procesa empirijskog testiranja teoretskih postavki, smatrajući
ga također procesom u dva smjera.
Mnogi koji rade na tom polju smatraju implikacije njihovog rada na donošenje
politika značajnijima od njihovog prihvaćanja od strane kolega znanstvenika. Uzevši
u obzir modernu eru "vrednovanja istraživanja" u nekim Zapadnim državama koje je
primarno povezano s akademskim rezultatima u konvencionalnoj literaturi, to može
biti nedostatak za disciplinu. Nadalje, ovo "angažiranje" u procesu donošenja politika
ne odgovara prevladavajućoj akademskoj kulturi većine Zapadnih država, čak i ako
se može češće naći u akademskim centrima većeg dijela svijeta.
KLJUČNE TOČKE
yy Ključni elementi modernih mirovnih studija uključuju zanimanje za unutarnje uzroke

konflikta i potragu za nenasilnim pristupima transformacije konflikta.
yy One ostaju interdisciplinarno polje koje obuhvaća višerazinsku analizu od individual-
nog do međunarodnog.
yy Istovremeno je i analitička i normativna, često uključuje etičke motivacije od strane
studenata i istraživača.
yy Mirovne studije često surađuju s onima koji oblikuju javno mišljenje i onima koji odre-
đuju politike.
Odgovori na nove sigurnosne izazove
Uzimajući u obzir ove karakteristike, koliko je važan program mirovnih studija da-
nas i koliko bi moga biti vrijedan za pružanje odgovora na važna pitanja konflikta i
nesigurnosti s kojima bi se mogli suočiti u narednim desetljećima? Za odgovore na
ova pitanja moramo analizirati glavne sigurnosne izazove s kojima bi se mogli suo-
čiti, a onda pogledati glavne atribute mirovnih studija što se tiče njihovog mogućeg
doprinosa.
Globalna sigurnost tijekom 45 godina Hladnog rata bila je pod dominacijom su-
koba Istok-Zapad, ali to je također bio period velikih sukoba u mnogim dijelovima
64
Mirovne studije
svijeta s više od 100 ratova koji su direktno doveli do više od 20 milijuna umrlih i
više od 50 milijuna ozlijeđenih, kao i mnogo više napaćenih u okruženjima koja su
se javila neposredno nakon ratova, osobito u osiromašenim zajednicama. Kraj Hlad-
nog rata, iako je doveo do smirivanja nekih dugotrajnih sukoba, također je pojačao
nestabilnost, osobito na Kavkazu i Balkanu, a postojale su i stalne napetosti u izra-
elsko-palestinskom sukobu, Irački rat 1991. i razorni sukobi u regiji Velikih jezera u
Centralnoj Africi.
Do kraja 1990-ih, veliki broj tih konflikata transformiran je u nesigurna primirja,
a ostali kao što je Sjeverna Irska i Šri Lanka također su pokazali neke mogućnosti
smirivanja (vidjeti Prostor za razmišljanje 3.2 – Mirniji svijet?). Protivno ovome, na-
padi u New Yorku i Washingtonu u rujnu 2001. uzrokovali su snažnu vojnu reakciju
Mirniji svijet?
U godinama nakon napada 11. rujna, većina ljudi u državama Zapada vjerojatno bi rekli
da je svijet postao izrazito opasniji. Ne radi se samo o sjećanju na avione koji se zalijeću u
Svjetski trgovinski centar nakon čega se tornjevi urušavaju, već se radi i o utjecaju ratova
koji su uslijedili u Afganistanu i Iraku. S 30 000 umrlih civila i snagama Sjedinjenih Drža-
va uglavljenim u nasilnim pobunama u Iraku, kao i brojni paravojni napadi u Madridu,
Londonu, Istanbulu i mnogim drugim gradovima nastala je predodžba o nestabilnom i
krhkom svijetu u kojem iznenadno nasilje može izbiti kad se najmanje očekuje.
Ovo bi zapravo mogla biti iluzija, kao što neka istraživanja pokazuju da je svijet zapravo
postao mirniji od kraja Hladnog rata. Izvješće o ljudskoj sigurnosti iz 2005.g., na primjer,
pokazuje smanjenje oružanih konflikata za 40% općenito od ranih 1990-ih i smanjenje
velikih konflikata za 80%. Studija je provedena na Liu institutu za globalna pitanja na
Sveučilištu British Columbia u Vancouveru, a rezultat je izvješće koje je moćan protuo-
trov većini uobičajenih pretpostavki.
Osim sveukupnog smanjenja konflikata, izvješće naglašava smanjenje broja autokrat-
skih režima, sa svojim sklonostima za kršenje ljudskih prava, te također tvrdi da širenje
UN-ovih operacija održavanja mira, kao i mnogo veći naglasak na prevenciju konflikta,
u kombinaciji polučuju dobar učinak. Ovi rezultati mogu se činiti iznenađujućima, ali su
potvrđeni nizom sličnih studija Centra za međunarodni razvoj i upravljanje konfliktima
na Sveučilištu Maryland.
Kao dodatak utjecaju prevencija konflikata i operacija za održavanje mira, mogli bi biti
na djelu ostali faktori. Razdoblje Hladnog rata bilo je obilježeni nizom manjih ratova koji
su se vodili na osovini Istok-Zapad, ali je rijetko uključivao dvije supersile u izravnom
sukobu. Ovo uključuje Koreju, Vijetnam, Afganistan i rog Afrike. Nadalje, rano razdoblje
Hladnog rata koincidiralo je s brojnim dekolonizacijskim ratovima uključujući Francusku
Indokinu, Malaju, Keniju i Alžir. Gotovo svi kolonijalni sukobi završili su do 1970-ih.
Također, vodili su se specifični ratovi povezani s krajem Hladnog rata, osobito na Kavka-
zu, kao i raspad Jugoslavije. Oni su se smanjili, ako ne i nestali do kraja stoljeća, a činilo se
čak i da se dugotrajni konflikti u Sjevernoj Irskoj, Šri Lanki i baskijskoj regiji u Španjolskoj
smiruju. Kada se skupe svi ovi faktori, lakše je razumjeti rezultate Izvješća o ljudskoj sigur-
nosti. Ostaje pitanje je li ovo dugoročni trend ili dobrodošao, ali potencijalno kratkotra-
jan period relativnog mira prije pojave novih konflikata, poglavito oko pitanja kao što su
energetski izvori i klimatske promjene.
65
od strane Sjedinjenih Država, dovodeći do uklanjanja režima u Afganistanu i u Iraku

i početka potencijalno dugotrajnih konflikata u obje zemlje.
I dok su ovo bili izravni slučajevi konflikata u ranom 21. stoljeću, oni su se razvi-
jali u međunarodnom kontekstu u kojem postaju vidljiva dva mnogo veća problema.
Prvi je duboka i trajna nejednakost u globalnoj distribuciji bogatstva i ekonomske
moći, koja će vjerojatno uzrokovati da će unutar trideset godina jedna sedmina svjet-
ske populacije kontrolirati tri četvrtine bogatstva, većinom, ali ne u potpunosti na
geografskoj osnovi. Iako su postojali veliki pokušaji razvoja, gotovo u potpunosti od
strane samih siromašnijih država, globalna slika prikazuje trajni gubitak moći i ra-
stuću socio-ekonomsku polarizaciju. Ovo nije samo slučaj na globalnoj razini, već je
osobito značajan u državama, kao što je Kina, koja doživljava brzi ekonomski razvoj,
ali s većinom bogatstva koncentriranom u manjini populacije.
Nadalje, ekološka ograničenja vjerojatno će pogoršati efekte čovjekove aktivnosti,
čime će ljudska dobrobit sve teže moći napredovati pod utjecajem konvencionalnog
ekonomskog razvoja. Kombinacija dispariteta bogatstvo-siromaštvo te ograničenja
rastu vjerojatno će dovesti do krize neispunjenih očekivanja unutar sve bolje informi-
rane globalne većine onih obespravljenih.
Na temelju ovih problema, vjerojatna su tri velika trenda sukoba. Prvi proizlazi
iz veće vjerojatnosti povećane migracije ljudi iz ekonomskih, društvenih i ekoloških
razloga. Fokusirajući se na relativno bogate regije, ovo već dovodi do promjena u po-
litičkom spektru regija primateljica, uključujući povećane nacionalističke tendencije i
kulturne konflikte, osobito u zapadnoj Europi i Australo-aziji. Takve tendencije često
su najviše naglašene u dijelovima stanovništva koji su najranjiviji i najobespravljeni-
ji unutar regija primateljica. Ako klimatske promjene izazovu djelomično isušivanje
tropskih područja (vidjeti Studiju slučaja 3.2: Nadolazeći sukobi II), što se čini vjero-
jatnim, tada će migracijski pritisci biti uvelike ubrzani.
Drugo, moguće je da će eskalirati ekološki sukobi i sukobi oko energetskih izvora.
Oni mogu biti lokalni ili regionalni oko pitanja kao što su hrana, zemlja, čista voda
ili morski resursi, te globalni oko pitanja kao što su fosilna goriva mineralni izvori.
Perzijski zaljev, kao spremište većine svjetskih rezervi fosilnih goriva, vjerojatno će
biti u posebnom fokusu za natjecanje i konflikt. (vidjeti Studiju slučaja 3.1)
Konačno, i vjerojatno najvažnije, natjecateljski i nasilni odgovori obespravljenih
mogu se očekivati unutar i između država te također u obliku transnacionalnih pokre-
ta. Zapatistin revolt u južnom Meksiku, raniji gerilski pokret Svjetleća staza u Peruu,
nedavne neo-maoističke pobune u Nepalu i reakcije obespravljenih u Sjevernoj Africi,
Bliskom Istoku i Južnoj Aziji bi svi mogli biti rani primjeri rastućeg trenda, nerijetko
pogoršanim političkim, vjerskim i nacionalističkim fundamentalizmom. Ovo je po-
vezano s povijesno uvjetovanom slabosti u pozadini mnogih postkolonijalnih država,
koje se trude nekako prilagoditi zajedničkim pritiscima globalizacije i fragmentacije,
a koje su žrtve sektaških i frakcijskih iskorištavanja. Povećane unutarnje političke
napetosti, osobito secesionistički pokreti u mnogoljudnim državama kao što su Kina,
Indija i Indonezija, mogle bi imati vrlo široke posljedice.
Ključni razvoj koji povezuje socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja
je značajan napredak u obrazovanju, pismenosti i komunikacijama u većem dije-
lom svijeta u zadnjih četrdeset godina. Postignuto uvelike uz domaće napore, razina
osnovnog obrazovanja je sada mnogo rasprostranjenija nego na kraju kolonijalnog
razdoblja, a ovo je bilo popraćeno značajnim poboljšanjem u razini pismenosti. I dok
66
Mirovne studije
Nadolazeći sukobi II – klimatske promjene

Iako su se klimatske promjene (prije nazivane globalno zatopljenje) smatrale važnim
pitanjem do 1990-ih, očekivalo se da će glavne efekte osjetiti bogatije zemlje sjevera
i juga umjerenog pojasa. Zemlje kao što je Britanija mogle bi iskusiti toplije, vlažnije i
vjetrovitije vrijeme, Španjolska, Portugal, južna Francuska, Italija i Grčka mogle bi postati
toplije i suše, ali one bi barem imale resurse da učine potrebne adaptacije kako bi se
suprotstavile tim efektima.
Postojala je i bojazan da bi porast razine mora mogao utjecati na obalne gradove, uklju-
čujući tropske gradove kao što su Mumbai, Calcutta i Manila, te da bi tropske oluje mogle
postati jače. Ovo su bila ozbiljna pitanja i oblikovala su snažne argumente za okretanje
od prekomjerne ovisnosti o fosilnim gorivima, ali ti efekti nisu bili nužno opasni za op-
stanak svijeta.
Ipak, do kraja 1990-ih neki od klimatskih modela pokazivali su uznemirujuću sliku mno-
go većih efekata na tropske klime od onog što se prije činilo vjerojatnim. Postojala je
osobito velika mogućnost da će klimatske promjene imati ogroman utjecaj na distri-
buciju padalina u tropskim i suptropskim područjima, a glavni efekt bila bi tendencija
značajnog opadanja količine padalina nad tim područjima, a povećanja nad svjetskim
oceanima i nad polarnim regijama.
Ako se ovo zaista dogodi, a vremenski period je možda između 3-5 desetljeća, tada će
efekti biti veliki. Većina svjetske populacije, više od 4 milijarde ljudi, živi u tropskim i sup-
tropskim područjima, a gotovo svi oni ovisni su o lokalno uzgojenoj hrani. Ako tropske
regije "presuše", tada će doći do značajnog pada u "kapacitetima ekološkog uzdržava-
nja" nekih od svjetskih najbogatijih poljoprivrednih područja. Ako se to dogodi, tada će
efekti biti golemi, ne samo zbog povećanja gladi i pothranjenosti, već i zbog povećanih
migracijskih pritisaka jer će se milijuni ljudi željeti preseliti u države gdje će moći preži-
vjeti. Fenomen klimatskih promjena i tropskih kopnenih masa mogao bi postati glavni
sigurnosni problem sredine 21. stoljeća. Suprotstavljanje tim efektima sljedećih desetak
godina i odlučnije kretanje u smjeru održive ekonomije mogao bi biti jedan od najvećih
doprinosa osiguravanju mirnijeg i stabilnijeg svijeta.
se muška razina pismenosti prva povećala, razine ženske pismenosti sada ju počinju
dostizati.
Zajedno s ovim promjenama, došlo je do eksplozije tehnološke promjene što se
tiče radija, televizije i tiskanih medija. Do velikog dijela svjetske većine "siromašne
informacijama", utjecaj weba, e-maila, pa čak i DVD-a tek treba doći, ali promjene
koje su se već dogodile znače da postoji mnogo veća svijest o svjetskim razvojima.
Implikacije ovoga su fundamentalne, u tome da postoji mnogo veće prepoznavanje
među obespravljenom većinom svjetske populacije upravo o toj obespravljenosti.
Krajnji rezultat nije toliko revolucija rastućih očekivanja, obilježje konzumerizma
1970-ih, koliko revolucija frustriranih očekivanja kako razina isključenosti postaje
sve više primjetna.
Nadalje, razvoj nezapadnih satelitskih news kanala, kao što je al-Jazeera, znači
da izvještavanje o događajima u Iraku i ostalim državama Bliskog Istoka više nije
pod utjecajem lokalnih elita i zbog toga subjekt cenzuriranja. Niti je više pod širokim
utjecajem transnacionalnih televizijskih kompanija koje mogu pružati minimalnu po-
67
Rat, mir i mediji – utjecaj al Jazeere

Iako su "world wide web", e-mail, DVD-i i mobilni telefoni svi imali veliki utjecaj na obavje-
štavanje šire publike o pitanjima sukoba i mira, jedan od drugih značajnih razvitaka bio je
razvoj nezavisnih satelitskih TV news kanala kao što su al-Jazeera, sa sjedištem u Quataru,
te al-Arabiya, sa sjedištem u Dubaiju.
Posebno je al Jazeera imala transformirajući utjecaj u izvještavanju o regionalnim konflik-
tima, osobito u Izraelu/ Palestini i Iraku, ali je također poznata po održavanju slobodnih
debata o važnim političkim i društvenim pitanjima, koje mnoge vladajuće elite u regiji
smatraju iznimno neugodnima.
Na početku trenutnog Iračkog rata, u ožujku i travnju 2003., mnogi zapadni medijski
ogranci imali su priliku postaviti reporterske i snimateljske ekipe među američke vojne
jedinice, prateći ih dok jure prema Bagdadu i snimajući izvanredne rezultate njihove palj-
be. Povremeno se izvještavalo o kolateralnoj šteti i civilnim žrtvama, iako je velik dio toga
bio autocenzuriran zbog stravičnih prizora. Al Jazeera, s druge strane, bila je uporna u
izvještavanju o takvim posljedicama, posebno u Bagdadu, te je uzrokovala mržnju koali-
cijskih vlasti zbog svog insistiranja na prikazivanju slika mrtvih i ranjenih.
Diljem Bliskog Istoka sada ima na desetke milijuna gledatelja, vodi arapske i engleske
web stranice koje su stalan izvor informacija diljem svijeta, a od kraja 2005. planira Engle-
ski TV news kanal kao dodatak postojećem arapskom. Njezin je utjecaj bio tolik da BBC
World Service planira konkurentski arapski servis, smanjujući neke od troškova u Europi
kako bi si mogla dozvoliti financiranje novog pothvata – što je jedan od najznačajnijih
indikatora rastuće važnosti Bliskog Istoka općenito, a posebno Perzijskog zaljeva.
krivenost za svoju međunarodnu publiku, osim u slučajevima velikog nasilja. (vidjeti

Studija slučaja 3.3: Rat, mir i mediji – utjecaj al Jazeere).
Posljedice utjecaja marginalizacije su velike, od visokih razina urbanog zločina u
mnogim Južnim gradovima, potreba za snažnom zaštitom zatvorenih zajednica boga-
te elite, izbijanja nasilja u Francuskoj krajem 2005., do nekih radikalnih i ekstremnih
društvenih pokreta u Nepalu i drugdje. Iako je pokret al-Qaide ukorijenjen u jugoza-
padnoj Aziji i povezan s ekstremnim interpretacijama vlastite religijske tradicije, nje-
gova evolucija do transnacionalnog fenomena duguje mnogo upornom objavljivanju
ljudskih žrtava rata protiv terora, osobito u Iraku.
Izbor odgovora
Odgovori na socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja mogli bi u najboljem
slučaju dobiti oblik konstantne suradnje za održivi razvoj, uključujući oprost duga,
trgovinsku reformu i pomoć u razvoju u mnogo većem opsegu nego onom posljednjih
godina, zajedno s nizom programa za prevenciju sukoba i njihovo rješavanje kao što
je uključeno u UN-ov Program za mir
S druge strane, mogli bi preuzeti oblik snažnih programa održavanja statusa quo,
osiguravajući da bogati dio ljudske vrste zadrži svoju privilegiranu poziciju priklad-
nim financijskim mjerama i mjerama razmjene, podržanima od strane vojne sile gdje
je to potrebno. Opisan kao "liddism" (lid, eng. – poklopac, op. prev.), ili držanje po-
klopca na potencijalno razdijeljenom međunarodnom sustavu, ovo se čini kao po-
68
Mirovne studije
Rješavanje sukoba
Područje istraživanja obično grupirano pod nazivom "rješavanje sukoba" bilo je jedno
od najbrže rastućih aspekata mirovnih studija u posljednja dva desetljeća, ali nije bilo
bez kontroverzija. Uključujući takve procese kao što su posredovanje, transformacija
konflikata i izgradnja mira nakon rješavanja konflikta, to je bilo aktivno polje akadem-
skog istraživanja, kao i prerastanje u "industriju" koja uključuje nevladine organizacije i
međunarodne agencije.
Dva su se problema pojavila, jedan teoretski i jedan praktični. Na teoretskoj razini, neki
kritički teoretičari tvrdili su da je rješavanje sukoba ublažavajuće, a ne transfomirajuće –
bavili su se "flaster" pristupom za koji se može činiti da promiče mir, ali se ne osvrće na
glavne razloge sukoba. Na neki način ovo je repriza maksimalističke kontroverze 1970-ih.
Na praktičnoj razini, mnoge organizacije koje pokušavaju riješiti konflikte, na bilo kojoj
razini, moraju demonstrirati uspjeh, osobito kako bi osigurali konstantne izvore prihoda.
Zbog toga može postojati tendencija preuveličavanja njihovih tvrdnji o napretku. U prak-
si, najbolji oblici posredne intervencije su oni s vrlo skromnim očekivanjima o uspjehu te
sa sposobnošću držanja izvan očiju javnosti. Neke od "mirovnih crkvi", kao što su kvekeri,
imaju dosta uspjeha u ovome.
Mnogi mirovni istraživači tvrde da bi rješavanje sukoba trebalo biti viđeno kao specifični i
integralni dio tradicije mirovnih studija, što je uzrok brojnim kritikama. Kao što Ramsbot-
ham, Woodhouse i Miall tvrde: "Mi tvrdimo da su istraživanja mira i sukoba dio emanci-
pirajućeg diskursa i prakse koja daju vrijedan i definirajući doprinos rastućim normama
demokratskih, pravednih i pravičnih sustava svjetske vladavine. Mi tvrdimo da rješavanje
sukoba ima ulogu u radikalnim pregovorima o tim normama, tako da je međunarodno
upravljanje sukobima utemeljeno u potrebama onih koji su žrtve sukoba i koji su često
marginalizirani od strane konvencionalnih struktura moći.
stojeći trend, posebno što se tiče američki vođenih odgovora na napade 11. rujna.
Posljedica ovoga mogla bi biti Brooksova bojazan, izražena prije trideset godina,
"prenapučenog ljutitog planeta ogromnih nejednakosti u bogatstvu održavanih golom
silom i pod stalnom prijetnjom očajnih ljudi u globalnim getima..." (Brooks, 1974.)
Do kraja 2005, nekih 4 godine nakon napada 11. rujna, prevladavajuća sigurnosna
paradigma bila je velikim dijelom pod dominacijom Sjedinjenih država i podupirana
golom silom. Dva su režima bila srušena, preko 30 000 civila bilo je ubijeno u proce-
su, 15 000 ljudi bilo je privedeno bez suđenja, a mučenje je bilo prihvaćeno kao in-
strument sigurnosne politike Zapada. Ipak, pokret al Qaide i dalje je iznimno aktivan,
sa suradnicima sposobnima montirati napade diljem svijeta na značajno višoj razini
od onih četiri godine prije 11. rujna, a američke trupe zaglibile su duboko u blatu
pobuna u Iraku i Afganistanu.
Pitanje hoće li se ova paradigma urušiti pod težinom vlastite nedoraslosti ili će
preživjeti i napredovati ovisit će o daljnjoj evoluciji globalnog rata protiv terorizma,
ali može također ovisiti o stupnju kritičke analize vlastitih pretpostavki, zajedno s
promicanjem održivih alternativa koje bi mogle biti prihvaćene od strane snažne aka-
demske zajednice.
Ovo je izazov za zajednicu međunarodnih odnosa u cjelini, a posebno za zajed-
nicu mirovnih studija. Kratkoročni odgovori uključuju primarno elemente podrške
69
Program za mir, koji su i sami djelomično preuzeti iz terminologije mirovnih istraži-

vanja, kao što je prevencija kriza, održavanje mira, uspostavljanje mira i kratkoročni
elementi izgradnje mira nakon smirivanja sukoba. Ovo također uključuje intervenciju
utemeljenju na etičnosti te regionalnu i globalnu kontrolu oružja i demilitarizaciju.
Ovo zahtijeva međunarodna zajednica država koja pokazuje malo mudrosti ili vodstva
i posljedično daje većinu odgovornosti UN-ovom sustavu koji nema dovoljno resursa.
I dok poboljšanja efikasnosti i sposobnosti moraju doći iz UN-a, uloga nevladinih
organizacija je ključna, posebno u moćnijim članicama UN-a, s izraženijim vezama
između nevladinih organizacija i akademske zajednice kao ključnih dijelova procesa.
Postoje i dugotrajniji procesi uključeni u rješavanje i transformaciju sukoba (vi-
djeti Prostor za razmišljanje 3.3: Rješavanje sukoba) Ovo je opsežan program, ali sada
dosta dobro shvaćen i relativno jasno usmjeren, uključujući kontekstualne, struktural-
ne, relacijske i kulturne elemente u analizi dugotrajnog društvenog sukoba sa, osim
toga, povećanom potrebom za fundamentalnim odgovorima na globalnoj razini.
KLJUČNE TOČKE
yy Većina spornih pitanja u budućnosti fokusira se na kombinaciju socio-ekonomskih po-

djela i ekoloških ograničenja
yy Napadi 11. rujna i rat protiv terorizma kao njihova posljedica tek trebaju adresirati te-
meljne razloge trenutnih percepcija nesigurnosti.
yy Odgovori za potencijalno nesiguran i slab međunarodni sustav zahtijevat će kontinui-
ranu analizu u kombinaciji s trajnim naporima predlaganja održivih alternativa trenut-
noj sigurnosnoj paradigmi.
Zaključak
Ako je analiza polariziranog, ograničenog i potencijalno krhkog svijeta ponuđena u

ovom poglavlju točna, tada je moguće da će pitanje sukoba bogatih i siromašnih dobiti
mnogo veću pozornost u budućnosti. Ovo će zahtijevati sveobuhvatno promišljanje
o konceptu sigurnosti, uključivanje dosad neviđene suradnje za održivi međunarodni
ekonomski razvoj i upravljanje okolišem. Ovo treba biti praćeno progresivnom demi-
litarizacijom povezanom s uspostavljenjem regionalne i globalne prevencije sukoba.
Za mirovne znanstvenike sada postoji i mnogo veći imperativ da prodube svoje razu-
mijevanje međupovezanih problema međunarodnih ekonomskih odnosa, mogućnosti
održivog razvoja i njihove povezanosti sa sigurnošću. Mirovne studije razvile su se
tijekom proteklih pola stoljeća i vidjele su kako okrutnosti i opasnosti Hladnog rata
prerastaju u još nesigurniji i još nepredvidljiviji svijet. U svom vlastitom razvoju pri-
hvatile su snažan interdisciplinarni pogled, svjesno globalnu orijentaciju i odlučnu
povezanost između teorije i prakse. I dok su tražile odgovore na probleme sukoba u
zadnjih pedeset godina, po svemu sudeći, najveći izazovi vjerojatno tek dolaze.
70
Mirovne studije
PITANJA
Koji je bio poticaj razvoju mirovnih studija 1950-ih?

Zašto su se mirovne studije razvile izvan svog hladnoratovskog okvira i zašto su stavile na-
glasak na šire probleme kao što su socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja?
Zašto je postojala tako oštra opozicija mirovnim studijama 1980-ih i kako je to posljedično
utjecalo na razvoj mirovnih studija?
Je li moguće da mirovne studije budu i analitičke i normativne i stvara li to nerješive tenzije?
Da li bi se studenti mirovnih studija trebali angažirati kod donositelja politika ili bi se trebali
fokusirati samo na akademski diskurs?
Da li bi mirovne studije trebale istraživati unutarnje uzroke konflikta ili bi njihov glavni nagla-
sak trebao više biti na izravnim odgovorima na specifične konfliktne situacije?
Je li sigurnosna paradigma rigorozne kontrole i prijetnji nakon 11. rujna adekvatan odgovor?
Jesu li klimatske promjene prijetnja sigurnosti?
Kako izvještavanje 24-satnih vijesti i evolucija interneta utječu na izvještavanje o konfliktima?
Do koje su mjere sukobi u Perzijskom zaljevu od 1980. bili oko kontrole nafte?
DALJNJE ČITANJE
Black, Jeremy (1998.), Why Wars Happen, London: Reaktion Books. Duboko informira-
na knjiga koja pokriva pet stoljeća i koristi nevjerojatan opseg izvora
Booth, Ken i Dunne, Tim (ur.) (2002.), World sin Collision: Terror and the Future of Glo-
bal Order, London, Palgrave. Odgovori cijelog niza znanstvenika i analitičara na napade
11. rujna
Curtis, Mark (2003.), Web of Deceit: Britain's Real Role in the World, London, Vinta-
ge. Jedan od najboljih primjera pažljive empirijskog istraživanja u kombinaciji s kritičkom
analizom.
Graham, G. (1997.), Ethics and International Relations, Oxford: Blackwell. Insprirajući
tekst koji pokreće brojna pitanja značajna za mirovne studije.
Jeong, Ho-Won (2000.), Peace and Conflict Studies: An Introduction, London: Ashgate.
Dobar uvodni tekst.
Kegley, Charles i Wittkopf, Eugene (2006.), World Politics: Trend and Transformatio-
na, 10th edn., New York: St. Martin's Press. Jedan od rijetkih udžbenika međunarodnih
odnosa koji izbjegava izrazito zapadno orijentirani stil.
Liu Institiute for Global Issues (2005.), The Human Security Report 2005, Oxford:
Oxford University Press. Prvo u nizu godišnjih izvješća o trendovima u međunarodnoj
sigurnosti.
Myrdal, Alva (1980.), The Game of Disarmament: How the United States and Russia
run the arms race, Nottingham: Spokesman Books. Potpun i dobro informiran pregled
hladnoratovske utrke u naoružanju i procesa međunarodne militarizacije.
Ramsbotham, Oliver, Woodhouse, To i Miall, Hugh (2205.), Contemporary Conflict
Resolution, Cambridge i Malden: Polity Press. Drugo izdanje onoga što je ubrzo postalo
standardni rad o rješavanju sukoba.
71
VAŽNE WEB STRANICE
yy http://www.unpeace.org UN-ovo Sveučilište za mir, s sjedištem u San Joseu u Costa Rici

s podružnicama diljem svijeta.
yy http://sipri.se Stocholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI) je jedan od
glavnih svjetskih centara za analizu oružja i razoružanja.
yy http://prio.no Institut za istraživanje mira Oslo (PRIO) je osobito poznat po svom radu o
građanskim ratovima.
yy http://brad.ac.uk/acad/peace Trenutno najveći svjetski sveučilišni centar za mirovne
studije.
yy http://incore.ulst.acad.uk INCORE (Međunarodno istraživanje mira) je zajednički projekt
Sveučilišta Ulster i UN-ovog Sveučilišta.
yy http://humansecurityreport.info Stranica za novu seriju izvješća o ljudskoj sigurnosti
od Liu centra za globalna pitanja na Sveučilištu British Columbia, u Vancouveru u Kanadi.
yy http://opendemocracy.net Jedna od najživahnijih open source stranica, osobito o me-
đunarodnim pitanjima.
yy http://fpif.org Vanjska politika u fokusu je američka stranica koja pruža širok opseg anali-
za o temama međunarodne sigurnosti i vanjske politike.
72
4.
Kritičke sigurnosne studije: Povijest
razlika
DAVID MUTIMER
Sadržaj poglavlja
Uvod: "Pratite trag bundeve"
Želja iz Toronta: Kritičke sigurnosne studije

Razlike iz Kopenhagena
Izuzeci iz Aberystwytha
Stvaranje sigurnosti
Svačije drugo: poststrukturalizam i sigurnost
Zaključak: Suvremene (kritičke) sigurnosne studije
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje nudi parcijalnu povijest naziva. Ona je parcijalna, i zato što nije i ne može
biti potpuna, i zato što sam ja i autor i sudionik te povijesti. Dakle, ona je parcijalna na
način na koji je sva povijest parcijalna. Naziv je "kritičke sigurnosne studije". Poglavlje
priča priču o porijeklu naziva i načinu na koji se on razvio i fragmentirao u posljednjih
deset godina. Navode se prvotne velike podjele koje su se pojavile u literaturi u kojoj
se naziv primjenjivao: konstruktivizam, kritička teorija i poststrukturalizam. Na kraju
poglavlja se sugerira da kritičke sigurnosne studije moraju promicati "etos kritike" u
proučavanju sigurnosti te da je poglavlje primjer tog etosa usmjerenog na same Kritič-
ke sigurnosne studije.
73
Uvod: "Pratite trag bundeve"
Vrlo brzo nakon što je bio prepoznat kao Mesija u Monty Pythonovom Brianovom
životu, Briana je pratila rastuća gomila potencijalnih sljedbenika. U pokušaju da po-
bjegne, Brian ispusti bundevu koju je upravo kupio i izgubi jednu sandalu. Nekoliko
sljedbenika skine jednu svoju cipelu i počne skakutati na jednoj nozi, uvjereni da je to
ono što im je njihov novi Mesija rekao da učine. Jedan od sljedbenika podigne cipelu
i vikne: "Pratite trag cipele!" Drugi podigne bundevu, vičući: "Pratite trag bundeve!"
Možda predvidljivo, u roku nekoliko sekundi, oni koji skakuću bore se s onima koji
prate cipelu, koji se bore s onima koji prate bundevu. Brianovo "svećenstvo" se rasci-
jepilo u sekte prije nego što je imalo priliku uspostaviti se kao svećenstvo. Pythonovci
su, naravno, satirizirali tendencije u religijskim pokretima ka fragmentiranju: "Jeste
li vi Judejska narodna fronta?" "Odjebite! Mi smo Narodna fronta Judeje… Judejska
narodna fronta… OTPADNICI!"
Nažalost, možda, ova općeljudska tendencija fragmentiranja u sve manje i sve
isključivije i isključujuće klubove pogađa akademske pokrete jednako kao što pogađa
religijske i političke. Svako društvo ideja je, uz to i, potencijalni izvor i izraz moći.
Ono omogućuje intelektualne resurse oko kojih se mobiliziraju ljudi i druge vrste
resursa: bile to desetine/ milostinje, glasački listići/ oružje, ili čak radna mjesta/ robe.
Ništa od ovog ne bi trebalo biti ni u kojem slučaju iznenađujuće onima koji rade u
područjima pokrivenima u ovom poglavlju. I dok će ovo poglavlje pokazati podjele u
koje su brzo zapale kritičke sigurnosne studije, jedno od zajedničkih obveza radova o
kojima će se raspravljati je politička snaga ideja. Društveni svijet je izrađen kroz ideje
koje ga čine smislenim i koje su same nužno društvene. Posljedica ovog viđenja je
u tome što je istraživanje društvenog svijeta neodvojivo povezano sa svijetom kojeg
proučava; ono je dio produktivnog skupa ideja koje čine svijet.
Ovo poglavlje nudi parcijalnu povijest naziva. Ona je parcijalna, i zato što nije i
ne može biti potpuna, i zato što sam ja i autor i sudionik te povijesti. Dakle, ona je
parcijalna na način na koji je sva povijest parcijalna. Naziv je "kritičke sigurnosne
studije".* To je naziv koji vuče (jedan od) korijena s konferencije održane na Sve-
učilištu York u Kanadi 1994. Kao naziv, oko njega su se više vodile bitke, nego što
je bio primjenjivan. Ne predstavlja jedinstven skup mišljenja, "pristup" sigurnosti,
više označava želju. To je želja izdignuti se iznad uskih pogleda na sigurnost, kako
se ona učila i primjenjivala u Hladnom ratu, a posebno želja za tim pomakom u vidu
nekog oblika kritike. To je želja izražena u prvom redu knjige koja nosi naslov "Kri-
tičke sigurnosne studije": "Ova knjiga izrodila se iz želje da se pridonese razvoju
samosvjesne kritičke perspektive unutar sigurnosnih studija" (Williams i Krause
1997. : vii).
Oblik sigurnosnih studija protiv kojih su Kritičke sigurnosne studije bile usmjere-
ne zgodno je zapažen od strane jednog od predlagatelja tradicionalnog pristupa:
"Sigurnosne studije mogu biti definirane kao studija prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile.
One istražuju uvjete koji čine upotrebu vojne sile vjerojatnijom, načine na koje upotreba sile
utječe na pojedince, države i društva te specifične politike koje države donose kako bi se
pripremile za, spriječile ili sudjelovale u ratu."
(Walt 1991. : 212.)
* Kada se referiram na naziv ili ‘područje’ ispitivanja koje se sve više okuplja pod tim izrazom, kapitalizi-
rat ću Kritičke sigurnosne studije. U suprotnom, ostavit ću pojmove u malim slovima.
74
Kritičke sigurnosne studije: Povijest razlika
VAŽNI CITATI 4.1.
Definicije: Kritičke sigurnosne studije

Kritične sigurnosne studije pokazale su se poprilično otporne jasnim definicijama. To je
većinom namjerno, budući da je definiranje limitirajuće na način koji oni koji stoje iza
kritičkih sigurnosnih studija žele izbjeći. Unatoč tome, postoje neke definicije u literaturi:
Williams i Krause: (1997)
"Naše dodavanje izraza kritičke sigurnosnim studijama implicira više orijentaciju pre-
ma disciplini, nego precizan teoretski naziv te mi prihvaćamo definiciju malog k u kri-
tičkom…. Možda najizravniji način da prilagodimo naše razumijevanje kako bi kritičko
trebali shvatiti u ovom obujmu je razlikovanje Roberta Coxa između teorije koja rješava
probleme i kritičke teorije: prva uzima "prevladavajuće socijalne veze i veze moći te in-
stitucije u koje su one organizirane…kao dani okvir za djelovanje", dok druga "njih pre-
ispituje zanimajući se za njihove korijene i kako bi oni mogli biti u procesu promjene".
Naš pristup sigurnosnim studijama…stoga započinje s analizom tvrdnji koji tu disciplinu
čine mogućom – ne samo njene tvrdnje o svijetu, nego također i epistemologiju u njenoj
podlozi te ontologiju, koja određuje što znači donositi razumne tvrdnje o svijetu."
Buzan, Weaver i de Wilde (1998)
"Škola "kritičkih sigurnosnih studija" (CSS) koja je u nastajanju želi izazvati konvencio-
nalne sigurnosne studije primjenjujući postpozitivističke perspektive, kao što su kritička
teorija i poststrukturalizam. Veliki dio ovog rada …. bavi se društvenim konstrukcijama
sigurnosti, ali CSS većinom ima namjeru (poznatu iz poststrukturalizma, kao i iz kon-
struktivizma u međunarodnim odnosima) pokazati da je promjena moguća zato što su
stvari društveno uspostavljene."
Erikkson
"Kritičke sigurnosne studije bave se socijalnom konstrukcijom sigurnosti. Retorička pri-
roda diskursa prijetnje" se ispituje i kritizira…. Kritičke sigurnosne studije ne smatraju
samo prijetnje konstrukcijama, nego i objekte sigurnosti također… Kritičke sigurnosne
studije… imaju emancipirajući cilj."
Booth (2005)
"Kritičke sigurnosne studije su studije koje se bave problemima, razvijene su unutar
akademske discipline međunarodne politike, u potrazi za kritičkim znanjem o sigurnosti
u međunarodnoj politici. Sigurnost je koncipirana iscrpno, uzimaju se u obzir teorije i
praksa na više razina društva, od individue do cijele ljudske vrste. "Kritičko" se odnosi na
perspektivu koja teži stajati izvan prevladavajućih struktura, procesa, ideologija i orto-
doksnih mišljenja istodobno prepoznajući da sve konceptualizacije sigurnosti proizlaze
iz posebnih političkih/ teorijskih pozicija; kritičke perspektive ne polažu pravo na objek-
tivnu istinu, već radije teže omogućiti dublje razumijevanje prevladavajućih stajališta i
ponašanja s namjerom razvijanja novih obećavajućih ideja kojima bi se prevladale ljud-
ske strukturalne greške."
Fokusiranje na prijetnju, korištenje i kontrolu vojne sile dovelo je do niza važnih

kritika proučavanja sigurnosti toga perioda. Vojne snage su većinom čuvari države
i štoviše, postoji normativna pretpostavka da bi one trebale biti čuvari države, čak i
kada to nisu. I zaista, naša uobičajena definicija države jest da je to institucija koja ima
monopol nad legitimnim sredstvima sile. Zbog toga, proučavajući prijetnju, korištenje
i kontrolu vojne sile, sigurnosne studije privilegiraju poziciju države. Nadalje, takav
75
pristup pretpostavlja da je država primarni objekt koji treba štititi – odnosno, država je
referentni objekt sigurnosti. I na kraju, ono najočitije – razmišljanje o sigurnosti kao o
prijetnji, korištenju i kontroli vojne sile svodi sigurnost na vojnu sigurnost te prikazu-
je ostale oblike sigurnosti kao nešto drugo. Razni znanstvenici koji su slijedili težnju
prema kritičkim sigurnosnim studijama preispitivali su sve tri glavne pretpostavke
vezane za konvencionalno proučavanje sigurnosti. Prije svega, pitali su se trebamo li
se brinuti samo za državu i njenu sigurnost. Što je sa sigurnosti ljudi koji žive u drža-
vama? Standardna pretpostavka sigurnosnih studija je da su ljudi sigurni ako je država
sigurna, ali oni zainteresirani za kritičke sigurnosne studije pitali su se što je s onim
situacijama u kojima to nije slučaj: kada su države ignorirale sigurnost nekih svojih
stanovnika, kada su aktivno ugnjetavale dijelove stanovništva ili kada država nije
imala mogućnosti pružiti sigurnost svojim stanovnicima. Oni su se stoga premišljali
da li trebamo razmišljati o drugim referentnim objektima osim države.
Preispitivanje referentnih objekata sigurnosti neupitno vodi do preispitivanja is-
ključivog fokusiranja na prijetnju, korištenje i kontrolu vojne sile. Velike, moćne,
stabilne države, kao što su one u kojima se prakticiraju "sigurnosne studije" – Sjedi-
njene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Kanada – mogu biti ozbiljno ugrožene jedi-
no ratom. S druge strane, drugi potencijalni referentni objekti, osobito ljudi i njihovi
kolektivi mogu biti ugroženi na razne načine. Zbog toga, jednom kada se preispituje
referentni objekt sigurnosti, mora se također preispitivati priroda i domet sigurnosti,
a time i sigurnosnih studija.
Međutim, neće sve koji su proučavali referentni objekt te prirodu i domet sigur-
nosti privući želja za kritičkim sigurnosnim studijama. Ta težnja je bila potaknuta
snagom ideja, a time i do nelagode načinom na koji se tradicionalne sigurnosne studije
fokusiraju na državu.
Zabrinutost nije postojala zbog toga što su postojali i drugi objekti koje je trebalo
osigurati na druge načine, već zato što rezultat proučavanja sigurnosti kao prijetnje,
korištenja i kontrole vojne sile ima u sebi i po sebi tendenciju podržavati i legitimirati
moć države. Dok su drugi znanstvenici težili proširivanju i produbljivanju sigurno-
snih studija kako bi uzeli u obzir druge referente i druge prijetnje, oni čija je želja išla
u smjeru "samosvjesne kritičke perspektive" bili su primarno zaokupljeni politikom
znanja. Sigurnosne studije, onako kako su se primjenjivale, pružale su intelektualnu i,
na kraju krajeva, moralnu podršku najmoćnijoj instituciji u suvremenoj politici: drža-
vi. Oni koji su težili kritičkim sigurnosnim studijama tražili su drugačiju sigurnosnu
politiku i drugačiju znanost o sigurnosti.
Ostatak poglavlja istražuje što se dogodilo nakon što su znanstvenici počeli djelo-
vati u skladu s težnjom za samosvjesnim kritičkim sigurnosnim studijama. Istražujući,
ističu se najveći izvori nesuglasica koje su se pojavile među onima koji su bili od
početka nadahnuti zajedničkom težnjom. Znakovi koji su pokrenuli nesuglasice nisu
samo Monty Pythonovi tragovi cipele i bundeve, već radije oni koji predstavljaju ne-
suglasice o prirodi kritike i stoga različitih oblika kritičkih sigurnosnih studija. Prema
tome, iako poglavlje ističe sekte u koje se kritička težnja rascijepila, također iznosi
raspon odgovora na pitanje što bi kritičke sigurnosne studije mogle biti. Moja povijest
tih rascjepa počinje 1994.
76
Želja iz Toronta: Kritičke sigurnosne studije
U svibnju 1994. održana je mala konferencija na Sveučilištu York u Torontu pod nazi-
vom: Strategije u sukobu: Kritički pristupi sigurnosnim studijama. Okupila je različi-
te znanstvenike iz cijelog svijeta, mlade i stare, zainteresirane za sigurnost i zabrinute
zbog smjera u kojem idu sigurnosne studije neposredno nakon završetka Hladnog
rata. Bilo je to u tijeku rasprava na konferenciji kada se naziv "kritičke sigurnosne
studije" počeo primjenjivati na intelektualnom projektu koji je privukao sudionike na
konferenciju te je bio iskorišten kao naslov knjige koju su uredili Keith Krause i Mi-
chael C. Williams, a nastala je kao rezultat konferencije: Kritičke sigurnosne studije:
Koncepti i slučajevi.
Konferencija i knjiga bile su izraz težnje za samosvjesnom kritičkom perspekti-
vom o sigurnosti, ali i jedna i druga su se jako trudile izbjeći izražavanje samo jed-
nog stajališta u odgovoru na tu težnju: "Naše dodavanje izraza kritičke sigurnosnim
studijima bi trebalo više značiti orijentaciju prema disciplini, nego precizni teoretski
naziv…" (Williams i Krause 1997: x-xi). Knjiga je, dakle, imala svrhu uvesti naziv
kritičke sigurnosne studije, ali ne i ispuniti ga preciznim značenjem (pogledati pod
Važni citati 4.1 za neke od načina na koji su Kritičke sigurnosne studije bile definira-
ne). Metaforički rečeno, otvorila je vrata crkve kritičke sigurnosti i pokušala zaželjeti
dobrodošlicu sljedbenicima cipele i bundeve, pa čak i onima koji su skakutali na jed-
noj nozi.
U svom doprinosu toj knjizi, Krause i Williams željeli su utvrditi djelokrug kritič-
ke sigurnosne studije i to je poslužilo kao kamen temeljac u daljnjem razvoju kritičkih
sigurnosnih studija. Oni su krenuli u svoj rad na kritičkim sigurnosnim studijama
počevši od tradicionalne koncepcije sigurnosti koju sam opisao ranije. Konkretno,
Krause i Williams započeli su proispitivajući referentni objekt sigurnosti: koga ili
što treba štititi. Tradicionalni odgovor na ovo pitanje je referentni objekt sigurnosti
država: sigurnost se odnosi na zaštitu države od vanjskih prijetnji, a ljudi koji žive
unutar teritorija države se smatraju zaštićenima u onoj mjeri u kojoj je država zašti-
ćena. Kako to Krause i Williams objašnjavaju, takvo viđenje u velikoj mjeri redu-
cira sigurnost pojedinca na državljanstvo: "Naime, dok biti narod bez države često
preostaje kao jedan od najnesigurnijih stanja modernog života (pogledajte Kurde i
Palestince), ovaj korak baca sjenu na načine na koje je državljanstvo također u srži
mnogih konstrukcija nesigurnosti i kako sigurnost u suvremenom svijetu može biti
ugrožena dinamikom mnogo većom od ovih parametara" (Krause i Williams 1997b:
43). Ako fokus na državu kao referentni objekt nije dovoljan, što ako prilagodimo naš
fokus na pojedino ljudsko biće, ili možda na zajednicu u kojoj ljudi žive? Što, zaista,
ako se zapitamo o sigurnosti čovječanstva kao cjeline, iznad radije nego unutar država
u kojima se većina nas nalazi? To su pitanja koja Krause i Williams postavljaju kao
temelj kritičkih sigurnosnih studija. Njihova je teza da postavljanje takvih pitanja
otvara širok i kompleksan djelokrug rada na sigurnosnim studijama, djelokrug koji je
u velikoj mjeri skriven zbog tradicionalnog usmjerenja na državu i vojsku. Odjednom
se možemo pitati o načinima na koji država predstavlja prijetnju svojim vlastitim gra-
đanima, kao i raspitivati se o odgovornosti za pružanje sigurnosti kada država to ne
čini. Ovo pitanje o odgovornosti međunarodne zajednice za sigurnost onih unutar dr-
žave ne može se ozbiljno postaviti u okviru tradicionalnih sigurnosnih studija, a samo
nekoliko godina nakon konferencije u Torontu, Međunarodna komisija za intervenciju
77
i suverenitet države proglasila je "odgovornost za zaštitu" onih koji su izloženi radi-

kalnoj nesigurnosti unutar vlastitih država. (vidjeti Pozadina 4.1)
I dok je proširivanje djelokruga sigurnosti bilo važno obilježje temelja kojeg su
Krause i Williams pokušavali uspostaviti, mnogo značajnije su bile epistemološke
implikacije koje su izvukli iz izazova tradicionalnoj koncepciji sigurnosti. Oni tvrde
da gledajući u pojedince, a posebno u zajednice u kojima oni žive, kritička sigurnosna
studija mora ozbiljno uzeti u obzir ideje, norme i vrijednosti koje sačinjavaju te zajed-
nice koje se trebaju zaštititi. Tradicionalne sigurnosne studije tretiraju svoj referentni
objekt upravo tako: kao objekt. Država je "stvar" koja je pronađena, tamo negdje na
svijetu, i koja je podnesena na objektivnu procjenu sigurnosnih analitičara. Suprotno,
Krause i Williams tvrde da razmišljanje o različitim zajednicama u kojima ljudi žive
zahtjeva promjenu u interpretaciji, prepoznavanje da ideje (barem dijelom) čine za-
jednice i da stoga ideje analitičara ne mogu biti u potpunosti razdvojene od objekata
koji se proučavaju.
Nakon što su otvorili vrata onoga za što su oni mislili da će biti rasprostranjena crkva,
Krause i Williams uspostavili su plan onoga što bi moglo privući znanstvenike u službu.
POZADINA 4.1
Odgovornost za zaštitu
1999. i 2000. glavni tajnik Ujedinjenih naroda pozvao je članice Ujedinjenih naroda da
postave pitanja o nedavnim incidentima genocida i .etničkog čišćenja: Somalija, Ruanda,
Bosna i Kosovo. Točnije u svijetu suverenih država što bi međunarodna zajednica trebala
i mogla učiniti kada su ljudi unutar neke države predmet ekstremnog kršenja ljudskih
prava? Kao odgovor, financirana u velikoj mjeri od strane kanadske vlade, osnovana je
Međunarodna komisija o intervenciji i državnoj suverenosti (ICISS), a u 2001. Komisija je
izdala svoje izvješće, Odgovornost za zaštitu.
Sinopsis Odgovornosti na zaštitu
Osnovni principi
A. Državna suverenost podrazumijeva odgovornost, a primarnu odgovornost za za-
štitu svojih stanovnika ima sama država.
B. Tamo gdje stanovništvo trpi ozbiljne povrede, kao rezultat unutarnjeg rata, pobune,
represije ili neuspjeha države, a država u pitanju to ne želi ili ne može spriječiti , princip
nemiješanja pokorava se međunarodnoj odgovornosti za zaštitu.
Elementi
Odgovornost za zaštitu uključuje tri posebne odgovornosti:
A. Odgovornost za sprječavanje: uzeti u obzir i uzroke i povode unutarnjeg konflikta i
ostalih kriza uzrokovanih ljudskom rukom koje ugrožavaju stanovništvo.
B. Odgovornost za reakciju: odgovoriti na situacije iznimne ljudske potrebe odgovara-
jućim sredstvima, koja mogu uključivati prisilne mjere kao što su sankcije i međunarodna
optužba, a u ekstremnim situacijama i vojnu intervenciju
C. Odgovornost za obnovu: omogućiti, osobito nakon vojne intervencije, punu pomoć
oko oporavka, rekonstrukcije i pomirenja, uzimajući u obzir uzroke povreda koje je inter-
vencija trebala zaustaviti ili otkloniti.
(Međunarodna komisija o intervenciji i državnoj suverenosti 2001: XI)
78
Kritičke sigurnosne studije bi trebale:

zzpreispitivatireferentni objekt sigurnosti: iako su države očigledno važne, ljudska
bića su se štitila i činila nesigurnima i na druge načine osim od strane države i
vojne sile. Kritičke sigurnosne studije poduzimale bi istraživanja koja prepoznaju
ovu observaciju i koja bi istraživala njene implikacije
zzsmatrati sigurnost kao nešto više od isključivo vojne sigurnosti: jednom kada se
referentni objekt otvorio, pokrenuta su i pitanja što ih čini nesigurnima, te kako bi
se trebala postići sigurnost države i drugih referentnih objekata
zzpromijeniti način na koji se sigurnost proučava, budući da je objektivnost koju su
pretpostavljali tradicionalni pristupi neodrživa. Doista, jednom kada se uzme u
obzir način na koji se ljudske zajednice uspostavljaju uz pomoć ideja, normi i vri-
jednosti, postaje jasno da je to primjenjivo i na državu, pa tako kritičke sigurnosne
studije postaju postpozitivistički oblik znanosti.
Primivši tekst Kritičkih sigurnosnih studija, niz znanstvenika je odgovorilo na
ovaj poziv na razne načine, uspostavljajući temelje kritičkih sigurnosnih studija koje
nastavljamo opažati.
Kada studenti budu raspravljali o širini početne želje za Kritičkim sigurnosnim
studijama, često će se gotovo odmah referirati na doprinos Mohammeda Ayooba:
"Definiranje sigurnosti: podčinjena realistička perspektiva" (Ayoob 1997: 121-46).
Ayoob se fokusira na prvi od Krausovih i Williamsovih izazova te ispituje pretpostav-
ljenu prirodu države u tradicionalnim sigurnosnim studijama. Postavlja tezu da je dr-
žava u tradicionalnim sigurnosnim studijama država naprednog industrijskog sjevera.
On želi proširiti pogled na sigurnost tako da se dotakne sigurnosnih problema većine
svjetskih država, problema koji "odražavaju najvažnije sigurnosne brige izložene od
strane većine zapadnoeuropskih utemeljitelja država od 16. do 19. stoljeća" (Ayoob
1997: 121-22). I dok Ayoob preispituje prirodu referentnog objekta tradicionalnih si-
gurnosnih studija, on ne nudi alternativne mogućnosti, niti se pita mnogo o drugim
KLJUČNE IDEJE 4.1
Sigurnost i Ken Booth

Jedan od najzanimljivijih i najneobičnijih doprinosa Kritičkim sigurnosnim studijama je
poglavlje Kena Bootha "Sigurnost i ja: Razmatranja palog realista" (Booth 1997). Booth je
ušao u kritičke sigurnosne studije kao dokazani praktičar tradicionalnih sigurnosnih stu-
dija – njegovim vlastitim riječima, realist. Ta tradicija vas trenira da se klonite istraživanja
i pisanja, zato što njena epistemologija upućuje na strogu odvojenost između objekta
analize i analitičara. Kritičke sigurnosne studije izronile su iz tradicije koja odbacuje tu
odvojenost, a u "Sigurnosti i ja" Booth istražuje posljedice te promjene kroz ono što on
opisuje kao "eksperiment u autosociologiji". On istražuje način na koji je ovo polje funkci-
oniralo kao disciplina, da bi se stvorili učenici i učitelji određenog tipa te da bi se stvorilo
polje pitanja i ograničilo tipove odgovora koja mogu bit dana na ta pitanja. Zaključak do
kojeg dolazi je da "postoji kritična veza između mene/ja kao teoretičara sigurnosti i ono-
ga što znači proučavati sigurnost. Argument je da značenje proučavanja sigurnosti nije
jednostavno ili nužno stvoren kroz promjene u svijetu, već promjenama – ili njihovim
nedostatkom – ovdje unutra (što mi mislimo tko smo i što mislimo da činimo)."
79
sredstvima postizanja sigurnosti, a zasigurno ne dovodi u pitanje epistemološku pri-

rodu sigurnosnih studija.
Doprinos RBJ Walkera primjer je mnogo radikalnijeg zaokreta od tradicije sigur-
nosnih studija shvačenih kao prijetnja, korištenje i kontrola vojne sile. Walker želi
razumjeti uvjete koji omogućuju određene načine mišljenja i razgovaranja o sigurno-
sti te čineći to, istražuje skrivene veze između sigurnosti i povijesti moderne države.
Konačno, on tvrdi da razmišljati ozbiljno o sigurnosti u sadašnjosti znači razmišljati
o preformulaciji politike općenito: "Ako je subjekt sigurnosti subjekt sigurnosti, po-
trebno se, prije svega, zapitati kako se moderni subjekt rekonstruira, a nakon toga se
zapitati što bi sigurnost mogla značiti u odnosu na njega" (Walker 1997: 78). Ovo je
veliki izazov, ali prihvatio ga je veliki broj znanstvenika koji se okupljaju oko naziva
kritičke sigurnosne studije, kao što ćemo vidjeti u daljnjem tekstu.
Između priznatog realizma Mohammeda Ayooba i radikalne političke filozofije
RBJ Walkera tekst Kritičkih sigurnosnih studija ponudio je niz odgovora na Krausove
i Willamsove izazove (pogledati Ključne ideje 4.1 za jedan od intrigantnijih), koji su
vukli ideje iz velikog broja teoretskih tradicija i istražili konkretne probleme moderne
sigurnosti. Na nekoliko poglavlja utjecao je konstruktivizam koji je ostavljao važan
trag šire u međunarodnim odnosima.
Drugi su težili preuzimanju teoretske inspiracije iz heterogenih proizvoda konti-
nentalne filozofije 20. stoljeća koji se često zajedno nazivaju "poststrukturalizmom".
Nadalje, Ken Booth i Peter Vale, razmatrajući kritičku sigurnost u kontekstu južne
Afrike, krenuli su na putovanje koje je na kraju dovelo do postmarksističke Frankfurt-
ske škole. (Vidjeti niže, "Izuzeci iz Aberystwytha").
Krause i Williams izrazili su želju koja je prvo dovela do Toronta , a onda i do
izdanja Kritičke sigurnosne studije kao traženja "kritičke perspektive" o sigurnosti.
Naporno su radili kako bi osigurali da ova kritička perspektiva ne bude monopolizi-
rana jednim teoretskim pristupom, a na taj su način otvorili konferenciju i knjigu nizu
teoretskih pozicija. Ipak, želja za (jednom) perspektivom nekako se održala dok su
znanstvenici odgovarali na izazove koje su si postavili u kreiranju svojih osnova za
kritičke sigurnosne studije. Zbog toga, unatoč njihovim opredjeljenjima za katoličan-
stvo, Krause i Williams stvorili su uvjete za šizmu… šizmu koju nastavljam istraži-
KLJUČNE TOČKE
yy Izraz kritičke sigurnosne studije nastao je 1994 na konferenciji u Torontu i iskorišten je za

naziv knjige koja je iz konferencije nastala
yy Početni plana rada na Kritičkim sigurnosnim studijama je bio postavljen kao niz izazo-
va tradicionalnoj koncepciji sigurnosti; država nije bila dovoljan referentni objekt za
sigurnost razmišljajući šire o referentnim objektima zahtijevalo je šire razmišljanje o
izvorima nesigurnosti i sigurnosti; ovi oblici razmišljanja zahtijevali su epistemološki
pomak iznad empirijske, pozitivističke tradicije sigurnosnih studija
yy Kritičke sigurnosne studije pokušale su stvoriti rasprostranjenu crkvu za kritičko prou-
čavanje sigurnosti, vidjevši "kritičko" više kao orijentaciju, nego jedinstvenu teorijsku
perspektivu
yy Težnja prema kritičkim sigurnosnim studijama na početku je privukla znanstveni-
ke iz raznih teorijskih perspektiva, uključujući konstruktivizam, poststrukturalizam i
postmarksizam
80
vati. Čineći to, razmatram jedno od ključnih pitanja: ako Kritičke sigurnosne studije
nisu ni perspektiva, ni stajalište, što su? Prvi odgovor na to dali su oni iz takozvane
Kopenhaške škole.
Razlike iz Kopenhagena
Godinu nakon što su se pojavile Kritičke sigurnosne studije Barry Buzan, Ole Wa-
ever i Jaap de Wilde objavili su Sigurnost: Novi okvir za analizu. Knjiga je trebala
poslužiti kao relativno opsežan iskaz drugačije perspektive proučavanja sigurnosti,
perspektive koja je postala poznata kao Kopenhaška škola.* Kopenhaški pristup je
imao važnu ulogu u razvoju Kritičkih sigurnosnih studija, iako, doduše djelomično,
zato što se njeni zastupnici jako trude da se njihova perspektiva razlikuje od Kritičkih
sigurnosnih studija.
Sigurnost: Novi okvir za analizu je izgrađen oko dva važna konceptualna razvoja
u proučavanju sigurnosti: gledišta Barrya Buzana o sektoralnoj analizi sigurnosti i
koncepu "sekuritizacije" Olea Waevera. (Sekurizitacija je pristup sigurnosti, koja obu-
hvaća oba elementa Kopenhaške škole, obrađena opširno u 7. poglavlju.) Obje ideje
pomogle su u razvijanju široke zajednice kritičkih sigurnosnih studija. Buzan je uveo
svoje poimanje sigurnosnih studija tijekom 80-ih, najistaknutije u djelu Ljudi, države i
strah. On je predložio, umjesto da se sigurnost bavi samo vojskom (odnosno sigurnost
kao prijetnja, korištenje i kontrola vojne sile), da vojna sigurnost bude jedan od pet
sektora, pridružena sigurnosti okoliša, ekonomskoj, društvenoj i političkoj sigurnosti
(Buzan, 1991a). Ova ideja o sektorima sigurnosti omogućila je koristan organizacijski
nacrt svakome tko želi proširiti proučavanje sigurnosti iznad prijetnje, korištenja i
kontrole vojne sile. Kao što sam primijetio ranije, kritičke sigurnosne studije nastale
su poslije jednog takvog zahtjeva za širim pojmom sigurnosti, razvijenim od strane
Krausa i Williamsa. I dok većina onih koje je težnja dovela do kritičkih sigurnosnih
studija nisu pratili sve teorijske argumente Ljudi, države i straha, Buzanovih pet sek-
tora omogućilo je široko poznati pojednostavljeni prikaz opsega sigurnosti.
Od većeg je teoretskog značenja za razvoj različitih oblika Kritičkih sigurnosnih
studija rad Olea Waevera o sekuritizaciji. "Sekuritizacija" je možda najznačajniji kon-
ceptualni razvitak koji je stvoren konkretno unutar sigurnosnih studija kao odgovor
na poruku Krausea i Williamsa. U osnovi, Waever predlaže da se odnosimo prema si-
gurnosti kao prema aktu govora: odnosno, konkretnom djelovanju koje se izvodi zbog
toga da bude izgovoreno. Naša je tendencija razmišljati o riječima kao objektima ili
djelima izvan njih samih, imenovanjem onoga što vidimo, stoga govoriti o sigurnosti
znači upravo to: govoriti o sigurnosti. S druge strane, akti govora su djelovanja koje se
izvode u potpunosti kroz govor, te se stoga ne odnose ni na što izvan njih samih. Iro-
nično, važan primjer akta govora je imenovanje: roditelji imenuju dijete, na primjer,
govoreći "Dajem ti ime Susan". Obećanje i vjenčanje drugi su poznati primjeri uo-
bičajenih akata govora: Ja izvodim djelo obećavanja govoreći: "Obećajem…", i dok
uglavnom postoji neka važna ceremonija koja okružuje te riječi, brak sklapa službeni
ovlaštenik govoreći nešto kao: "Proglašavam vas mužem i ženom…"
Ole Waever je sugerirao da možemo razmišljati o sigurnosti kao o još jednim u
* Općenito se smatra da je Bill McSweeny iskovao naziv "Kopenhaška škola" koji se odnosio na rad Bu-
zana, Waevera i niza suradnika (McSweeny 1996)
81
nizu u toj seriji akata govora. On tvrdi da je određeno pitanje, pitanje sigurnosti zato,
i samo zato što je "sekuritizirano", dovedeno u područje sigurnosti. ""Sigurnost" je
zbog toga samoreferirajuća praksa, zato što u toj praksi to pitanje postaje sigurnosno
pitanje – ne nužno zbog toga što postoji stvarna egzistencijalna prijetnja, nego zato što
je pitanje predstavljeno kao prijetnja." (Buzan, Waever i de Wilde 1998: 24). "Sekuri-
tizacija" postavlja niz vrlo zanimljivih pitanja koja su u interesu kritičkih sigurnosnih
studija od vremena kada je Waever uveo taj koncept. Neka od najvažnijih su:
Tko je u mogućnosti uspješno sekuritizirati neko pitanje? Kao i s pitanjima braka,
nisu svi sposobni uvesti sigurnost, a zasigurno ne u istoj mjeri. Moja tvrdnja, na pri-
mjer, da je globalno endemsko siromaštvo problem sigurnosti će vjerojatno biti manje
uspješno od tvrdnje Georgea Busha da je globalni terorizam takva prijetnja, unatoč
tome što siromaštvo uzrokuje značajno više smrtnih slučajeva od terorizma u bilo
kojem ispitivanom vremenskom razdoblju
Koji su uvjeti za uspješnu sekuritizaciju? Ako je istina da samo govoriti da je neki
problem, problem sigurnosti nije dovoljno da on to i postane – to znači da je govor
nužan, ali ne i dovoljan uvjet za sekuritizaciju – pod kojim uvjetima takva izjava može
biti uspješna?
Koje su posljedice sekuritizacije? Ljudi ne pokušavaju sekuritizirati probleme iz
hira. Tvrditi da je nešto problem sigurnosti znači tvrditi da to nešto predstavlja najoz-
biljniju moguću prijetnju -egzistencijalnu prijetnju, a ako ta prijetnja bude prihvaćena,
doći će do ozbiljnih političkih posljedica. Uspješna sekuritizacija globalnog teroriz-
ma od strane američke administracije nakon 11. rujna je, na primjer, uz druge stvari,
uzrokovala najznačajniju reorganizaciju američke države nakon 2. svjetskog rata i
povećanje obrambenog budžeta do neslućenih razmjera.
Ovo su pitanja koja prepoznaju duboko političku prirodu sigurnosti, kao i njene
mogućnosti. "Sekurizitacija" nas dovodi do pitanja kako su sigurnosna pitanja, politike
i praksa postale ono što jesu, i stoga što je politika te produkcije. Ovo su u velikoj mjeri
pitanja koja postavljaju mnogi koji se okupljaju oko kritičkih sigurnosnih studija.
Zanimljivo, unatoč tom utjecaju na kritičke sigurnosne studije, Kopenhaška škola
se pokušala od njih distancirati. Ovo je dijelom funkcija nedosljednosti svojstvena
pristupu između sektorske analize sigurnosti i koncepta sekuritizacije. Dok sekuriti-
zacija otvara mogućnost radikalnog otvaranja društvenom životu, sektorska analiza,
kakva se razvila prije spajanja s Kopenhaškom školom, potječe iz objektivne episte-
mologije. Drugim riječima, epistemološka pozadina koncepta sekuritizacije ne slaže
se s onom sektorske analize sigurnosti. Međutim, epistemologija sekuritizacije je ta
koja se slaže s onom koja je povezana s kritičkim sigurnosnim studijama.
Podjela između kopenhaškog pristupa i kritičkih sigurnosnih studija je izričito
razrađena u djelu Sigurnost: Novi okvir za analizu. Autori objašnjavaju da su Kritič-
ke sigurnosne studije crpile ideje iz poststrukturalizma i konstruktivizma te su zato
otvorene mogućnosti društvene promjene. Suprotno tome, sugeriraju da kopenhaški
pristup priznaje socijalnu konstrukciju društvenog života, ali da je ta konstrukcija u
području sigurnosti dovoljno stabilna u dužem periodu te se može smatrati objek-
tivnom. Drugim riječima, oni rješavaju pitanje nedosljednosti koje sam ja pokrenuo
pretpostavljajući dugoročnu stabilnost i omogućujući uvelike pozitivističku epistemo-
logiju (Buzan, Waever i de Wilde 1998: 34-35).
Eksplicitna separacija Kopenhaške škole od Kritičkih sigurnosnih studija u djelu
Sigurnost: Novi okvir za analizu čini mnogo više od jednostavne izjave da je Kopen-
82
hagen sui generis. Jedna funkcija teksta i nadmoćnosti njegovih autora je da pomogne
u kreiranju "Kritičkih sigurnosnih studija" kao nečega konkretnijeg i manje heteroge-
nog od originalne ideje. Kopenhaški autori govore o Kritičkim sigurnosnim studijama
kao o " školi u razvoju " i skraćuju ih u CSS. Nadalje, pripisuju ovoj rastućoj školi
dvije specifične teorijske pozicije, poststrukturalizam i konstruktivizam. Ovaj tekst,
dakle, označava važan trenutak u stvaranju kritičkih sigurnosnih studija kao nešto
drugačije od orijentacije ka disciplini te također utječe na konceptualne izuzetke koji
su objekt pobijanja, ne samo od strane znanstvenika usmjerenih na Sveučilište Wales,
Aberystwyth, koji imaju značajno institucionalno pravo na izraz kritičke sigurnosne
studije.
KLJUČNE TOČKE
yy Sigurnost: Novi okvir za analizu donosi drugačije stajalište o sigurnosnim studijama,

poznato kao Kopenhaška škola
yy Sektorski pristup sigurnosnoj analizi razvio je Barry Buzan 80-ih godina. On dijeli sigur-
nost u pet sektora: vojni, ekonomski, društveni, politički i sektor okoliša
yy Kopenhaški koncept "sekuritizacije" važan je u promišljanju o sigurnosti. On tretira si-
gurnost kao akt govora, radije nego refleksiju na postojeću egzistencijalnu prijetnju.
yy Postoji epistemološka nedosljednost u središtu Kopenhaške škole, između epistemo-
logije sektorske analize i epistemologije sekuritizacije.
yy Kopenhaška škola razrješava svoju neusklađenost tvrdeći kako je društvena produkci-
ja sigurnosti dovoljno stabilna da bi se mogla smatrati objektivnom
yy Sigurnost: Novi okvir za analizu nastoji napraviti razliku između svog pristupa i kritičkih
sigurnosnih studija te kroz to želi prikazati Kritičke sigurnosne studije kao "školu u
razvoju".
Izuzeci iz Aberystwytha
Poprilično ironično, najagresivniji pokušaj stvaranja koherentnog pristupa za Kritičke

sigurnosne studije – postrojavanje svih sljedbenika uz trag cipele ili bundeve, ali ne
uz oba – učinjen je od strane koju je Kopenhaška škola uvelike isključila iz svoje ka-
rakterizacije Kritičkih sigurnosnih studija po naputcima konstruktivizma i poststruk-
turalizma. Taj pokušaj se fokusirao oko znanstvenika u Aberystwythu (doista, Steve
Smith (2005) ih zove Velška škola), i pronašao je do danas svoj najpotpuniji izraz
u tekstu Kritičke sigurnosne studije i svjetska politika. U ovome tekstu, Ken Booth
eksplicitno pokušava povezati Kritičke sigurnosne studije sa specifičnom teorijskom
tradicijom: postmarksističkom kritičkom teorijom.
Booth je vrlo određen i jasan oko dvaju važnih točaka. Prvo, neće svi koji bi mo-
gli sebe zamisliti da rade u okviru kritičke međunarodne teorije, a posebno kritičkih
sigurnosnih studija, htjeti prihvatiti onakvu ideju kritičkih sigurnosnih studija kao što
je ona početno zamišljena. Drugim riječima, on jasno zagovara restriktivno razumi-
jevanje kritičke sigurnosne teorije – govori nam da pratimo znak cipele, a to i misli. I
to je druga točka: Boothova intervencija je jasna želja za fragmentacijom. Kao što on
kaže: "Postoje vremena kada moraju biti povučene jasne granice" (Booth 2005: 260).
Booth sebe jasno distancira od Krausovih i Williamsovih Kritičkih sigurnosnih studi-
83
ja, odbacujući rasprostranjenu crkvu u korist jedne tradicije kojoj je cilj uzdizanje u
koherentnu kritičku teoriju sigurnosti.
Razvijajući svoju kritičku teoriju sigurnosti, Booth prati svojeg kolegu iz
Aberystwytha, Richarda Wyna Jonesa, koji se u razmišljanjima o sigurnosnoj teoriji
u svojoj knjizi Sigurnost, strategija i kritička teorija poslužio tradicijom Frankfurtske
škole. Booth smatra tradiciju Frankfurtske škole ključnom za razvoj kritičke teorije
sigurnosti, iako on ipak u identificiranju tradicije gleda malo šire od Frankfurtske
škole, dodajući joj Gramscijeve, marksističke i kritičke međunarodne odnose. Drugim
riječima, Booth se služi velikim opsegom postmarksističke društvene teorije, posebno
zato što je postala dio međunarodnih odnosa, zaslugom Frankfurtske škole općenito, a
osobito rada Jürgena Habermasa.
Kako bi takva kritička sigurnosna teorija mogla izgledati? Booth kaže kako iz
kolekcije postmarksističke teorije koja bi mogla biti korisna kritičkoj sigurnosnoj te-
oriji možemo izvući osam tema. (Njih osam je sumirano u Ključnim idejama 4.2). On
započinje s centralnom tezom Frankfurtske škole, da je sve znanje društveni proces,
odnosno, znanje ne postoji samo po sebi, već je društveno proizvedeno, a stoga i poli-
tički, te postoje "interesi znanja". Znanje nekima koristi, a nekima šteti; ono je, pozna-
tim riječima Roberta Coxa u Međunarodnim odnosima, "uvijek za nekoga i za neku
svrhu". Zato kritička sigurnosna teorija mora otkriti politiku iza prividno neutralnog
znanja. Takva koncepcija znanja za sobom povlači kritiku tradicionalne teorije, uklju-
čujući i tradicionalnu teoriju sigurnosti koja, ne prepoznajući svoje političke korije-
ne i sadržaj, gravitira ka naturalizmu, pretpostavljajući sposobnost održavanja stroge
odvojenosti analitičara i društvenog svijeta koji on proučava. Ako kritička teorija,
dakle, otkriva lažni naturalizam tradicionalne teorije i politički sadržaj sveg znanja,
ona omogućuje temelj za društvenu promjenu – zbilja za napredak. Ova treća tema, o
mogućnosti napretka, vodi do četvrte: da je test društvene teorije njena sposobnost po-
ticanja emancipacije. Promjena je moguća, a progresivna promjena je oslobađajuća.
Prve četiri teme Booth donosi iz opsežne tradicije kritičke teorije u društvenoj
teoriji. Njima četiri dodaje četiri prikupljene iz specifične, rastuće kritičke tradicije
u međunarodnim odnosima. Prva je da je ljudsko društvo svoj vlastiti izum. Doista,
ovo je nužan uvjet operabilnosti njegovih ranijih tema, jer jedino ako je društvo soci-
KLJUČNE IDEJE 4.2
Teme postmarksističke Kritičke teorije

1. Sve znanje je društveni proces.
2. Tradicionalna teorija promiče mane naturalizma i redukcionizma.
3. Kritička teorija nudi temelj za politički i društveni napredak.
4. Test teorije je emancipacija.
5. Ljudsko društvo je svoj vlastiti izum.
6. Regresivne teorije dominirale su politikom među narodima.
7. Država i druge institucije moraju biti denaturalizirane.
8. Vrijednosti progresivnog svjetskog poretka trebale bi pružitisredstva i ciljeve među-
narodnoj politici koja je posvećena poboljšanju svjetske sigurnosti.
84
jalni izum, znanje može služiti kao baza za društvene promjene i otvoriti mogućnost
emancipacije.
Druga tema koju Booth donosi iz kritičkih međunarodnih odnosa je specifična
tvrdnja o suvremenoj svjetskoj politici: da su tim poljem dominirale regresivne teo-
rije. Ako je sve znanje za nekoga i za neku svrhu, regresivne teorije su za onu koja
je trenutno na vlasti sa svrhom održavanja dominacije. Kritička teorija međunarod-
nih odnosa je pokazala kako mainstream teorije, uključujući sigurnosne studije, služe
upravo toj svrsi. Ako je to istina, tada su zadnje dvije teme koje Booth razvija usmje-
rene na prevladavanje regresivne prirode svjetske politike. Prva je da država i osta-
le međunarodne institucije moraju biti denaturalizirane, kako bi otvorile mogućnost
promjene, i konačno da, u provođenju te promjene u globalnoj (sigurnosnoj) praksi,
politika mora biti vođena emancipirajućim vrijednostima.
Ove teme omogućuju Boothu da iznese tvrdnju kako kritička sigurnosna teorija
može poslužiti kao temelj za odgovore na tri skupine ključnih pitanja u odnosu na
sigurnost:
Prvo, što je stvarno? Ako odbacimo naturalizam, koji pretpostavlja da se društveni
svijet može smatrati objektivnim na isti način kao i prirodni svijet, onda ne možemo
pretpostaviti da je društveni svijet koji mi proučavamo "stvaran" u istom smislu kao
i fizičko. Fokus kritičke teorije na znanju pruža način za razumijevanje društvene
ontologije, te stoga i kreiranje društvenih činjenica.
Drugo, kritička teorija ove vrste pruža načine na koje razmišljamo o znanju, ili
epistemologiji društvenog života. Usmjerava našu pažnju na interese koji su u podlozi
želja za znanjem, i vodi nas do pitanja: za koga su namijenjene određeni oblici znanja
te kojoj funkciji služe podržavajući interese tih ljudi ili skupina?
Konačno, sugerira postavljanje starog lenjinističkog pitanja, što treba činiti? Kri-
tička teorija je teorija prakse, korak u procesu političkog angažiranja dizajniranog da
preobrazi svijet. Kako je Marx rekao: cilj nije razumjeti svijet, cilj je promijeniti ga.
Ova razmišljanja nude bazu za specifičnu kritičku teoriju sigurnosti. (vidjeti Važ-
ne citate 4.2 za Boothovu definiciju ove teorije). Ona se služi relativno koherentnom
cjelinom društvene teorije i njenom primjenom u međunarodnim odnosima, a želi
informirati znanstvenike i političku praksu u budućnosti. I dok je većinom razvijena
paralelno s kritičkom tradicijom u međunarodnim odnosima, Boothova kritička si-
VAŽNI CITATI
Kritička sigurnosna teorija

U svom skorašnjem radu, Ken Booth zastupao je razvoj zasebne kritičke teorije sigur-
nosti te je predložio sljedeću definiciju te teorije, krenuvši od Frankfurtske škole kritičke
teorije:
"Kritička sigurnosna teorija je i teorijsko opredjeljenje i politička orijentacija. Kao teo-
rijsko opredjeljenje prihvaća skup ideja koje se bave kritičkim i trajnim istraživanjem
ontologije, epistemologije i prakse sigurnosti, zajednicom i emancipacijom u svjetskoj
politici. Kao politička orijentacija ima cilj povećati sigurnost pomoću emancipirajuće po-
litike i mreža zajednice na svim razinama, uključujući potencijalnu zajednicu zajednica
– zajednicu čovječanstva."
(Booth 2005b: 268).
85
gurnosna teorija je očito stvorena kako bi ponudila posebnu teoriju sigurnosti unutar
kritičkih međunarodnih odnosa. To znači da su Booth i njegovi kolege u Velškoj školi
ponudili jasan odgovor na pitanje koje sam postavio na kraju diskusije o Kritičkim
sigurnosnim studijama: kritičku sigurnosnu studiju trebala bi voditi jedna posebna
teorija, i ta bi teorija morala crpiti informacije iz Kritičke teorije, s velikim slovom.
Kako bi što snažnije zastupao izdvajanje, nakon što je iznjeo elemente kritičke
sigurnosne teorije, Booth ju djeli od drugih mogućih izvora kritičkih sigurnosnih stu-
dija. On objašnjava, drugačijim riječima, što nije u redu s praćenjem znaka bundeve ili
skidanjem naših cipela i skakutanja na jednoj nozi. Posebno razlikuje kritičku sigur-
nosnu teoriju od četiri pretendenta: feminizma, Kopenhaške škole, konstruktivizma i
poststrukturalizma.
Isključivanje feminizma je najveći problem Boothove pozicije na neki način, a na
drugi je najlakše za postići. Kako će slobodno priznati većina feminističkih rukopisa,
postoji više feminizama koji u razvijanju rodne analize vuku u svom smjeru polazeći
od mnogo različitih društveno-teorijskih tradicija. Te tradicije uključuju i kritičku te-
oriju na koju se Booth nadovezuje. Zbog toga, rodna analiza može se već i sada sma-
trati dijelom kritičke teorije, a stoga i dijelom kritičke sigurnosne teorije; ipak, drugi
oblici feminističkog teoretiziranja toliko su u proturječju s kritičkom sigurnosnom
teorijom, koliko su njihove teoretske tradicije u proturječju s kritičkom teorijom u
širem smislu. Kopenhaška škola se može slično odbaciti na relativno lak način. Kope-
nhaški pristup društvu koji je blizak naturalizmu – toliko stabilan da se može smatrati
objektivnim – čini ga "samo marginalno "kritičkim"", te u Boothovim očima pati od
slične nedosljednosti koju sam označio gore. (Booth 2005b: 271).
Ostaju dva izazivača kritičkoj sigurnosnoj teoriji koju Booth zagovra, ista ona dva
koja je Kopenhaška škola identificirala u djelu Sigurnost: Novi okvir za analizu. Prvi
je konstruktivizam, za kojeg Booth kaže da uopće nije teorija, nego orijentacija prema
svjetskoj politici koja služi kao baza pomoću koje se odbacuju tradicionalne teorije.
Iako bi Boothov argument mogao biti točan, on ignorira mogućnost, koju ću kasni-
je objasniti, da unutar te orijentacije postoji različite konstruktivističke teorije koje
imaju što za reći o sigurnosti – baš kao što druge orijentacije, uključujući Boothovu,
sadrže unutar sebe niz posebnih teorija. Za Bootha, preostaje još jedino poststruktu-
ralizam, koji je preopasan sa svojom otrovnom mješavinom "opskurnosti, relativizma
KLJUČNE TOČKE
yy Ken Booth, Richard Wyn Jones i njihovi kolege iz Velške škole žele stvoriti posebnu
kritičku sigurnosnu teoriju.
yy Tradicija unutar koje razvijaju tu teoriju je postmarksistička tradicija koja se identificira
s Gramscijevim i ostalim marksističkim teorijama međunarodnih odnosa, a posebno s
Frankfurtskom školom kritičke teorije.
yy Elaboracija tradicije kritičke teorije dovodi do osam tema i definicije kritičke sigurno-
sne teorije.
yy Kritička sigurnosna teorija omogućava odgovor na tri ključna pitanja, što je stvarno,
što je znanje i što treba činiti?
yy Kritičke sigurnosne studije trebale bi biti organizirane oko ove kritičke sigurnosne teo-
rije i ne bi trebale uključivati feminizam, Kopenhašku školu, konstruktivizam, a osobito
poststrukturalizam.
86
i promašenog radikalizma" (Booth, 2005b: 270). Drugim riječima, Booth tvrdi da

poststrukturalizam ne nudi osnovu za političku akciju.
Kao što se može zamisliti, i kao što Booth otvoreno priznaje, odbacivanje kon-
struktivizma i poststrukturalizma kao elemenata kritičkih sigurnosnih studija ne dijele
svi. Ova dva teoretska pravca zapravo predstavljaju konceptualnu pozadinu većine
onoga što se može svesti pod taj naziv, shvaćenog kao rasprostranjena crkva. Ali čak i
između njih znak cipele se brani protiv onih koji skakuću na jednoj nozi.
Ako isključimo Kopenhašku školu i feminističke radove o sigurnosti* i nadalje, ako
gledamo one posvećene kritičkoj teoriji o sigurnosti kako crtaju tešku i brzu granicu
između sebe i ostalog što se može smatrati kritičkim sigurnosnim studijama, što nam
preostaje? Keith Krause ponudio je odgovor u osvrtu na istraživački program Kritič-
kih sigurnosnih studija 1998., a odgovor je isti kao onaj do kojeg je došao Ken Booth:
konstruktivizam i poststrukturalizam. Doista, kao i Kritičke sigurnosne studije, Kra-
usov osvrt iz 1998 ne nudi gotovo nikakvu razliku između te dvije pozicije – crkva je
i dalje rasprostranjena, te se stoga može pratiti znak cipele ili po želji, skinuti cipelu i
skakutati na jednoj nozi.
U pokušaju uvođenja nekakvog reda u studije koje čine Kritičke sigurnosne stu-
dije, bez pribjegavanja definicijskim strogostima koje su uveli i Booth i Kopenhaška
škola, Krause organizira veliki opseg literature u široki istraživački program. Cilj tog
poteza je omogućiti karakterizaciju kritičkih sigurnosnih studija, koje dok još nisu
isključive, očito privilegiraju konstruktivizam. On organizira učenja o Kritičkim si-
gurnosnim studijama pod tri naslova: konstrukcija prijetnji i odgovora, konstrukcija
objekata sigurnosti te mogućnosti transformiranja sigurnosne dileme. Krause izričito
ne želi da ti naslovi obuhvate cijeli opseg učenja o kritičkoj sigurnosti, niti želi da ih
znanstvenici tretiraju odvojeno. Ipak, učinak je bio, osobito pojavljujući se u vrijeme
kada su Kritičke sigurnosne studije tek bile formirane, a dolazeći od strane jednog od
urednika izdanja Kritičke sigurnosne studije, određivanje karaktera kritičkih sigurno-
snih studija kao onih koje se bave "socijalnom konstrukcijom sigurnosti" (Eriksson
1999: 318).
Krause napominje da prva grupa pitanja koja ga vode kroz istraživački program
Kritičkih sigurnosnih studija ispituju načine na koji su prijetnje i odgovori na prijetnje
društveno konstruirani. Tradicionalne sigurnosne studije uzimaju i prijetnje i odgo-
vore kao dane; preduvjeti za sigurnosnu analizu: postoje prijetnje koje su po prirodi
vojne, a odgovori su isto tako vojni. U tom trenutku sigurnosne studije postaju mogu-
će kao studija prijetnje, korištenja i kontrole vojne sile, bilo da predstavljaju prijetnju,
bilo da odgovaraju na prijetnje na koje se "naiđe". Krause pokazuje kako je veliki
opseg ranih učenja o kritičkim sigurnosnim studijama bio zaokupljen proučavanjem
* Isključivanje feminizma u stvaranju Kritičkih sigurnosnih studija je poprilično fascinantno pitanje, vri-
jedno potpunog i samostalnog tretmana. Kao što smo vidjeli, Kenn Booth utječe na ovo isključivanje go-
voreći kako je feminizam velika crkva sa svojim vlastitim istinama te da su određene feminističke rodne
analize važan element kritičke teorije. Ken Krause na sličan način utječe na ovo isključivanje u svojem
pregledu znanstvenih radova o Kritičkim sigurnosnim studijama: "Početne teme feminističkih i rodnih
radova o sigurnosti nisam tretirao kao posebnu kategoriju. To su detaljno učinili drugi" (Krause 1998: 324,
4. zapis). Lene Hansen osvrnuo se na ovo isto isključivanje u slučaju Kopenhaške škole. (Hansen 2000)
87
pretpostavki o prijetnjama i odgovorima kao danima, te pitanjem kako su prijetnje

kojima se bave tradicionalne sigurnosne studije uopće stvorene: na primjer, nastaja-
nje sovjetske prijetnje, sjevernokorejske prijetnje ili prijetnje o proliferaciji oružja za
masovno uništenje. Slično tome, vojni odgovori na sigurnosne prijetnje ne smatraju
se prirodnima ili neizbježnima te su kritičke sigurnosne studije postavile pitanja i o
konstruiranju ovih odgovora: politika kontrole oružja, nuklearno nadmetanje ili za-
strašivanje. Svi ovi elementi konvencionalne sigurnosti, i drugi, bili su podvrgnuti
različitim oblicima analize koja je postavila pitanja o načinima na koji su stvoreni, te
su socijalno konstruirani na ovisan način, umjesto da se događaju prirodno u svijetu
koji je odvojen od svijeta analitičara.
Tradicionalne sigurnosne studije ne uzimaju samo prijetnju i odgovor na nju kao
dane, nego i referentni objekt sigurnosti, nacionalnu državu. Krause tvrdi kako je
druga tema koja se provlači kroz kritičke sigurnosne studije istraživanje stvaranja
referentnog objekta, kao i ostalih (potencijalnih) referenata za sigurnosnu praksu.
Pregledavajući ovu skupinu radova, Krause eksplicitno okuplja zajedno niz različitih
učenja s nizom ne nužno kompatibilnih intelektualnih tradicija. On uključuje rad koji
istražuje stvaranje žene u odnosu na sigurnosnu praksu niza feminističkih istraživača,
stvaranje nacionalnih interesa s priznato modernističko konstruktivističkog početnog
stajališta i poststrukturalnu analizu vanjske politike i vojne strategije.
Teorijski i metodološki pluralizam Krausovog pristupa je još evidentniji u njego-
voj trećoj kategoriji, studije koje proučavaju istraživanja mogućnosti za transformaci-
ju sigurnosne dileme. On počinje s radom koji teži izgraditi kooperativnu sigurnost ili
pluralističke sigurnosne zajednice, te uključuje istraživanje koje je proučavalo diskur-
zivne temelje Hladnog rata. Ovdje rasprostranjena crkva nadilazi svoj vlastiti plurali-
stički doseg, budući da je teško predvidjeti koliko bi radova na kooperativnoj sigurno-
sti ili sigurnosnim zajednicama dostiglo i minimum kriterija koje je Krause postavio
za kritičku teoriju, koja je u svjesnoj suprotnosti s teorijom rješavanja problema.
Dva su bitna obilježja Krausovog osvrta u priči o stvaranju Kritičkih sigurnosnih
studija. Prvo je da ono pokazuje impresivnu količinu podataka iz raznih istraživanja koja
se vode i objavljuju na koje se kritičke sigurnosne studije mogu osloniti te se suprot-
stavljaju, kao što Krause primjećuje "često izrečenim optužbama da je kritička učenost
neizbježno traljava i nesistematična" (Krause 1998: 316). Drugo, on može iz osvrta doći
do karakterizacije kritičkih sigurnosnih studija koja je mnogo određenija od one koju
nude Kritičke sigurnosne studije, a jasno je različita od Boothove kritičke sigurnosne
teorije. Krause sugerira da postoji 6 tvrdnji koje povezuju kritičke (sigurnosne) studije:
1. Glavni akteri (države i drugi) su društveni konstrukti.

2. Ovi akteri su ustanovljeni kroz političku praksu.
3. Strukture svjetske politike nisu ni nepromjenjive ni određujuće, jer su i one soci-
jalno konstruirani.
4. Znanje o društvenom svijetu nije objektivno, budući da ne postoji podjela između
društvenog svijeta i znanja o tom svijetu.
5. Metodologija prirodnih znanosti neprikladna je za društvenu znanost, kojoj je po-
trebna interpretativna metoda.
6. Svrha teorije nije objašnjavanje u smislu generaliziranih kauzalnih tvrdnji, nego
kontekstualno razumijevanje i praktično znanje.
88
Fokus na socijalnu konstrukciju agenata i struktura, zajedno s predanošću inter-

pretativnoj metodi i kontekstualnom razumijevanju i praktičnom znanju određuje
Krausovo objašnjenje kritičkih sigurnosnih studija kao duboko ukorijenjeno u tradi-
ciju konstruktivizma u međunarodnim odnosima. Ono jasno dijeli podudaranost i sa
postmarksističkom kritičkom teorijom i sa poststrukturalizmom, ali nije ista kao one.
Oni koji prate trag bundeve su dobrodošli, kao i oni koji skakuću na jednoj nozi, ali
mogli bi osjećati da se onda od njih očekuje da se pridruže praćenju traga cipele.
KLJUČNE TOČKE
yy Socijalni konstruktivizam tvori važan smjer unutar kritičkih sigurnosnih studija

yy Konstruktivizam smatra agente i strukture uspostavljenima u i kroz političku praksu
yy Konstruktivizam poriče podjelu između društvenog svijeta i analitičara te stoga traži
interpretativnu, a ne naturalističku metodologiju.
yy I dok pokušava ostati rasprostranjena crkva, konstruktivistički pristup kritičkim sigur-
nosnim studijama privilegira socijalni konstruktivizam.
Svačije drugo: poststrukturalizam i sigurnost
Antipatija Kena Bootha prema poststrukturalističkim pristupima međunarodnih

odnosa općenito, a posebno sigurnosnih studija odražava uobičajenu i uobičajeno
zaraznu reakciju. Uz opskurne, relativističke i promašene radikalne, pristupi nazva-
ni poststrukturalnima nazivani su razvučenima i samougađajućima (Walt 1991) i
optuženi su da nemaju nikakav istraživački program (Keohane 1988). Zaraza odba-
civanja postrukturalnoga rada odražava, rekao bih, njeno radikalno obećanje. Dijeli
s ostatkom radova opisanima u ovom poglavlju dva ključna opredjeljenja: odbijanje
pozitivističke epistemologije, pa tako i metodologije, te predanost socijalnoj kritici.
Ipak, za razliku od bilo koje druge forme kritičkog proučavanja koju sam dosad
razmotrio, ne sprječava radikalne implikacije ovih opredjeljenja. Doista, ključno
opredjeljenje koje dijeli većina poststrukturalističkih učenja, ali ne i drugi oblici
kritičke teorije, je odbacivanje prekomjernih velikih naracija, a stoga i prihvaćanje
da su zahtjevi za znanjem uvijek nestabilni i zavisni. Kao što je poprilično suosje-
ćajan kritičar rekao: "zbog ovog su razloga mnogi socijalni konstruktivisti i pisci
kritičkih sigurnosnih studija tako odlučni da uspostave razliku između njihovog
rada i rada poststrukturalista. Jednostavno rečeno, poststrukturalisti odbacuju formu
temelja zahtjeva za znanjem koji dominiraju debatom sigurnosnih studija. Kao što
se može zamisliti, ovo je dovelo do mnogo neprijateljstva prema poststrukturaliz-
mu…" (Smith 2005: 49).
Rad koji se općenito naziva poststrukturalnim – i, kao što je i s drugim oznakama
koje obrađujemo, češće ga primjenjuju drugi nego znanstvenici za svoj vlastiti rad –
vuče ideje iz niza intelektualnih tradicija koje većinom imaju korijene u francuskoj
filozofiji (u suprotnosti s njemačkom filozofijom koja nadahnjuje Velšku školu, na
primjer). I dok djela koriste eklektičnu kolekciju radova, najčešće polazne točke su
radovi Jacquesa Derride i Michela Foucaulta. Odbacivanje velikih naracija – kao što
su one o progresu i emancipaciji koje koristi Velška škola – zajedno sa raznovrsnim
i eklektičkim teorijskim inspiracijama poststrukturalnih radova, znači da nema jed-
89
PROSTOR ZA RAZMIŠLJANJE
Tradicionalni subjekti u poststrukturalnom viđenju

Poststrukturalna djela mogu koristiti subjekte koji su na površini isti kao oni u tradicio-
nalnim sigurnosnim studijama. Ipak, ono što poststrukturalne tradicije omogućuju često
je radikalno drugačiji način postavljanja pitanja i davanja odgovora. Ovdje su dva primje-
ra, prvi o nuklearnom oružju, a drugi o kanadskoj politici o obrani od projektila.
Hugh Gusterson: Nuklearni rituali
Gusterson je socijalni antropolog, čija disciplina privilegira posebnu vrstu terenskog
posla koja vodi do etnografskih spisa. Tradicionalno takve etnografije se pišu o drugim
kulturama, često kulturama autohtonih populacija koje su (većinom) netaknute od stra-
ne europske ekspanzije. (Srećom za antropologe, takve kulture se često nalaze na juž-
nopacifičkim otocima!) Gusterson je dio pokreta u antropologiji koji okreće etnografski
pogled na svoje vlastito društvo. U Nuklearnim ritualima upušta se u etnografsku studiju
znanstvenika u jednom od laboratorija Sjedinjenih Država za nuklearno oružje. Koristeći
i etnografsku metodu i Foucaultova zapažanja o disciplini, on istražuje načine na koje
laboratoriji funkcioniraju da bi stvorili uvjete za izgradnju, testiranje i postavljanje nukle-
arnog oružja. Kao što naslov sugerira, nešto od onoga što saznaje je da je dizajn, izgrad-
nja, testiranje i postavljanje nuklearnog oružja evoluiralo u ritualiziranu kulturu među
znanstvenicima koji imaju malo ili ništa zajedničko s pričama koje mi sebi govorimo o
potrebi zastrašivanja i obrane.
Marshall Beier: Razglednice iz periferije sigurnosti
U svojoj studiji, Beier se osvrće na studijsko putovanje na kojem je bio s brojnim drugim
kanadskim znanstvenicima kako bi posjetio sjedište Sjevernoameričke zračne obrane
(NORAD). NORAD se nalazi usred planine, obično se objašnjava kako se nalazi u blizini
Colorado Springsa. Zapravo je bliži malome gradu "Security" u Coloradu, a Beier kori-
sti ovu opasku kao polaznu točku za osvrt na načine na koje semiotski markeri mogu
utjecati na dinamiku grupe i doprinositi discipliniranju neslaganja. On ispituje načine na
koje je opiranje raketnom štitu utišano za vrijeme obilaska i razmišlja o implikacijama na
odluku koju je kanadska vlada morala donijeti o tome hoće li i kako sudjelovati u američ-
kom programu raketnog štita.
nostavnih kratkih pregleda ili skupova oznaka koje mogu navesti, kao što je slučaj s
drugim pristupima.
Konačno, da posudim izraz, jedini način za ući je proći kroz, a mnogi tekstovi koji
se nazivaju poststrukturalnima zahtijevaju pomno i pažljivo čitanje.* Stoga, umjesto
da nudim takav pregled, uzet ću u obzir niz važnih autora i tekstova koji se obično
citiraju, i tako tvore važan dio priče o stvaranju pojma kritičkih sigurnosnih studija –
iako bi rijetki, ako ne i nitko od autora htio staviti oznaku na vlastiti rad.
* Jedna od zabrinutosti s mnogo kritike upućene poststrukturalnim radovima u međunarodnim odnosima je

općenito da nisu uvijek utemeljeni na takvom čitanju tekstova koje žele kritizirati. Kao što David Campbell
primjećuje: "Ono što je najzanimljivije vezano za konvencionalnu kritiku postmodernizma je nesmiljena
žestina koja krasi njihove napade. Optuženi za ‘smatranje jedino sebe pravičnima’, opisani kao ‘zli’, uko-
reni za ‘loše međunarodne odnose’ i ‘blebetanje’, te smatrani uređeno iracionalnima, "postmodernisti" se
smatraju samo malo boljima od nedobrodošlih tražitelja azila iz daleke ratne zone. Naravno, ako su kriti-
čari došli do svojih zaključaka kroz pažljivo čitanje onoga što je sada značajna literatura u međunarodnim
odnosima, misao bi se mogla vratiti pažljivim korištenjem vlastitih argumenata. Nažalost, nema mnogo
misli za vraćanje.
90
Jedan od prvih takvih radova je knjiga Bradleya Kleina Strategijske studije i svjet-
ski poredak. U okvirima povijesti kritičkih sigurnosnih studija, važnost teksta je da je
on obradio jedan od centralnih problema koji motiviraju daljnji razvoj oznake: koje
su političke posljedice tradicionalnih sigurnosnih studija, odnosno strategijskih stu-
dija. Klein je smatrao strategijske studije konstitutivnim diskursom globalnog vojnog
i državnog sustava kojeg želi proučavati. Njegov pristup tom diskursu crpi ideje iz
Foucaultovog rada, koji Foucault razmatra kao povijest sadašnjosti ili genealogiju.
Genealoški rad želi otkriti povijesnu putanju koja je dala značenje određenim diskur-
sima i kako oni onda funkcioniraju u sadašnjosti. Foucault je ponudio takve poznate
genealogije, na primjer, o kazni za zločine i zapadnoj seksualnosti. Klein pokreće
takvu istragu o strategijskim studijama, a u tom procesu pruža opsežne dokaze za
jednu od osnovnih pretpostavki kritičkih sigurnosnih studija: da teorije o svijetu tvore
taj svijet te zbog toga ta teorija, uključujući sigurnosnu teoriju, ima političke učinke.
Ono što Klein pokazuje je da su strategijske studije produktivne za sami sistem koji
čini suvremeno svjetsko nasilje mogućim.
Možda najčešće citiran od svih znanstvenika unutar ovih tradicija je David Camp
bell, i to iz dobrog razloga. Kao što Steve Smith primjećuje, "David Campbell napisao
je neke od najboljih empirijskih radova u poststrukturalnim sigurnosnim studijama"
(Smith 2005: 50). Prvi od ovih radova je Pisanje sigurnosti, u kojem Campbell istra-
žuje način na koji su Sjedinjene Države stvorene u i kroz diskurse o opasnosti. On
pita neka od istih pitanja o vanjskoj politici SAD-a , inspiriran Foucaultom, koja je
Klein koristio za razmišljanja o strategijskim studijama. U knjizi, on pokazuje kako je
diskurs Vanjske politike neodvojiv od onog što on smatra vanjskom politikom (veliko
slovo je ključ), a to je stvaranje američkog "ja" i (opasnog) "drugog", ili (sigurnog)
domaćeg i (prijetećeg) vanjskog. Kao i s Kleinovim radom, doprinos kritičkim si-
gurnosnim studijama je jasan. U slučaju Campbellovog rada, oboje od onog što će
kritičke sigurnosne studije nazvati referentnim objektom i agentom sigurnosti (država
u oba slučaja) se pokazuje da je stvoreno u vlastitoj praksi.
Prvotni prigovor koji je Ken Booth imao na poststrukturalizam kao dio rasprostra-
njene crkve kritičkih sigurnosnih studija bio je njegova pretpostavljena nesposobnost
da inspirira politiku, a posebno nesposobnost da se "dokaže na testu fašizma kao ozbi-
ljan politički izazov" (Booth 2005b: 270). Ovo je, naravno, ozbiljan izazov bilo kojem
obliku kritičke teorije koji sebe vidi kao dio politike promjene u bilo kojem smislu,
kao što je teško zamisliti politiku koja više treba promjenu od fašizma. To je također
argument koji je često korišten od strane kritičara poststrukturalne škole, bez obzira
na to koliko je puta na njega odgovoreno. U Campbellovom slučaju, njegov najop-
širniji odgovor je došao 1998 u njegovoj knjizi Nacionalna dekonstrukcija: Nasilje,
identitet i pravda u Bosni. Jugoslavenski ratovi 1990-ih predstavljali su točno onakav
oblik izazova na kakav je aludirao Booth, budući da se činio kao znak povratka vrste
nasilnog fašizma za koji su svi 1945. rekli "nikad više". U sofisticiranom i uvjerljivom
tekstu, Campbell pokazuje ne samo kako su različiti zapadni diskursi (uključujući
sigurnosne studije) stvorili uvjete koji su učinili genocidno nasilje u Bosni mogućim,
nego su se izravno uhvatili u koštac sa pitanjem na koje Booth zahtijeva odgovor: što
treba činiti?
Campbellov odgovor na pitanje o politici zahtjeva da bude pročitan, i to pročitan
pomno, ali se fokusira na promicanje etosa demokracije: "Demokracija nije sastojak,
stalan set vrijednosti, posebna vrsta zajednice, ili striktna institucionalna forma… Ono
91
što čini demokraciju demokratičnom, i što označava demokraciju kao samostalnu po-
litičku formu, je poseban stav ili duh, etos, koji mora biti stalno njegovan" (Campbell
1998b: 196). Ovo je odgovor koji mnogi smatraju neugodnim, zato jer ne nudi jed-
nostavan nacrt, nikakvu jedinstvenu strategiju. Njegovati etos demokracije ne znači
da je kada se održe kompetitivni izbori i potvrdi demokratska vlada vaš posao gotov,
pa je tako politika koju zahtijeva Campbell, a koja traži odgovornost i demokraciju,
mnogo teža i izazovnija od onih koje se nalaze u većini područja sigurnosnih studi-
ja, čak i kritičkih sigurnosnih studija. Ta teškoća je dovela, u stvari, do konkretnog
napora mnogih znanstvenika koji rade unutar poststrukturalne tradicije da razmatraju
probleme etike i odgovornosti u odnosu na "najgore". Mnogi od njihovih radova crpe
svoju filozofsku inspiraciju, djelom, iz rada Emmanuela Levinasa, pa tako i Campbell
u razvijanju argumenata o politici kao odgovoru na Bosnu.
Ideja njegovanja etosa je također središnja pojmu kritike u većini radova pod na-
zivom poststrukturalni. I Velška škola kritičke sigurnosne teorije i konstruktivističke
kritičke sigurnosne studije daju odgovor na jedno od pitanja koje sam postavio na
početku: što se misli pod pojmom "kritičko". Za Velšku školu, to uključuje otkrivanje
interesa iza zahtjeva za znanjem, s ciljem društvene promjene. Slično i za konstruk-
tiviste, to je postizanje kontekstualnog i praktičnog razumijevanja kako bi se znalo
kome služe zahtjevi za znanjem.
Oba su relativno statične koncepcije kritike: mogu biti dostignute u konačnom
smislu. Kao što Campbell tvrdi da demokracija nikada nije dosegnuta, već je prije etos
koji se mora njegovati, tako je i s kritikom. Poststrukturalni radovi vide svoju kritičku
svrhu kao njegovanje etosa kritike, koja uvijek radi da bi destabilizirala "istine", ot-
krivajući njihove mogućnosti i prirodu njihovog stvaranja. Međutim, to nije konačan
projekt, već je prije proces u kojem je potreban stalan angažman. Kao i njezina poli-
tika, poststrukturalna koncepcija kritike je za mnoge teško shvatljiva, jer ni ona, nije
jednostavna. Ne dopušta konačne tvrdnje i završene projekte i kao studenti društva mi
smo obučeni da omogućimo "nalaze" i testiramo ih na prihvaćene načine.
Ni Bradley Klein, ni David Campbell – niti doista veliki broj onih također uklju-
čenih u listu poststrukturalnih sigurnosnih studija, kao što su James Der Derian, RBJ
Walker, Cynthia Weber, Simon Dalby ili čak Michael Dillon – ne primjenjuju naziv
kritičke sigurnosne studije za svoje radove. Oni se zasigurno i glasno bave kritičkim
radom – odnosno njegovanjem etosa kritike – i veliki dio njihovog rada je primarno
zaokupljen sigurnošću. Michael Dillon, na primjer, napisao je proširenu političku fi-
lozofiju sigurnosti iz tradicije francuske filozofije (Dillon 1996), njegov noviji rad
istražuje Foucaultova mišljenja o biopolitici u odnosu na strategije sigurnosti SAD-a
i drugih zapadnih sila nakon 11. rujna. (Dillon 2006). Slično, RBJ Walker je jedan od
voditelja opsežnog programa istraživanja o "slobodi i sigurnosti", u odnosu na suvre-
menu praksu rata protiv terorizma.
I dok većina ovih istraživača nisu ušli u rasprostranjenu crkvu kritičkih sigurno-
snih studija, njihov je rad inspirirao neke unutar njih da skinu cipelu i skakuću na
jednoj nozi. Čineći to, neki su odskakali natrag van, pitajući se što upotrebljavanje na-
ziva kritičke sigurnosne studije u njihovom radu daje projektu na kojem su angažirani.
Doista, etos kritike kojeg rad ovakve vrste želi promicati, zahtijeva da usmjerimo naš
kritički pogled na istraživačke metode koje primjenjujemo. Zahtijeva da se pitamo o
politici našeg vlastitog etiketiranja, uključujući etiketu kritičkih sigurnosnih studija,
čiju priču ja pričam.
92
KLJUČNE TOČKE
yy Poststrukturalizam je oznaka za različitu skupinu radova koji su inspirirani nizom filo-

zofa, većinom francuskih, uključujući Michela Foucaulta i Jacquesa Derridu.
yy Kritičke sigurnosne studije polažu pravo na niz radova u ovoj tradiciji unutar međuna-
rodnih odnosa, najpoznatije su one Bradleya Kleina, Davida Campbella, RBJ Walkera,
Simona Dalbya i Michaela Dillona.
yy Unatoč kritikama koje žele dokazati suprotno, poststrukturalni radovi nude odgovore
na pitanja o političkoj akciji, samo ne vrstu laganih odgovora koje mnogi traže.
yy Središnja političkoj i kritičkoj prirodi poststrukturalističkih radova je ideja njegovanja
etosa demokracije i etosa kritike. Oni nikada nisu konačni, nikada dostignuti, nego oni
kojima moramo neprestano težiti.
Zaključak: Suvremene (kritičke) sigurnosne

studije
Ovo poglavlje nije bilo slično mnogima u udžbenicima ove vrste. Nisam ponudio
jasne i neproblematične odgovore na pitanja kao što su: što su Kritičke sigurnosne
studije, što se misli pod "kritičkim" i "sigurnosti", kako se "rade" kritičke sigurnosne
studije? Ja sam radije pokušao okrenuti etos kritike koji bi trebao animirati kritičku
studiju sigurnosti o samom nazivu koji su me zatražili da raspravim. Ispričao sam
priču o kratkoj povijesti pojma i njegove politike, priču koja pokušava otkriti kako su
kritičke sigurnosne studije postale to što jesu te koje su posljedice tog nastajanja. Pita-
nja o povijesti i politici su pitanja – iako ni na koji način samo pitanja – koja nas etos
kritike navodi da postavimo, a vrsta priče koju ovdje pričam je jedan od načina – iako
opet, ni pod koju cijenu jedini način – na koji se na njih može odgovoriti.
Od konferencije 1994 s kojom sam počeo priču, pitanje sigurnosti dobilo je uveli-
ke obnovljeni značaj. Za vrijeme Hladnog rata, sovjetsko-američko rivalstvo i svepri-
sutna mogućnost nuklearnog rata dali su pitanjima sigurnosti nužnost koja se izgleda
izgubila padom Berlinskog zida. Takav pad nužnosti je bio zasigurno pozdravljen i
doveo je do mogućnosti da se javi ideja kao što su kritičke sigurnosne studije. Mnogi
problemi koji su oživjeli konferenciju i knjigu bili su artikulirani prije kraja Hladnog
rata, ali takav povijesni kontekst učinio ih je nemogućim za provođenje. Kritičke si-
gurnosne studije bio je pojam koji je bio zreo za prijem u trenutku u kojem je spome-
nut. Sada, s događajima od 11. rujna 2001., sigurnost je ponovo dobila svoju nužnost.
U kontekstu rata protiv terorizma, ratova u Afganistanu i Iraku, godišnjih dodataka
antiterorističkom zakonodavstvu, reorganizacije vlade kako bi se omogućila "naci-
onalna sigurnost", te priča o brutalnim postupcima "izvanrednog izručenja", sigur-
nosnim studijama nikad nije bilo bolje. (Samo ova misao trebala bi nas prisiliti da
zastanemo, budući da priznajemo blisku povezanost sigurnosnih studija s tako ekstra-
vagantnim nasiljem i povredom ljudskih prava i osoba.) Koje je stanje oznake kritičke
sigurnosne studije u ovom sadašnjem kontekstu? Čini se da rasprostranjena crkva ide
prema institucionalizaciji. Sada postoje kolegiji na sveučilištima o kritičkim sigurno-
snim studijama, i odsjeci koji se reklamiraju tražeći stručnjake za ovo područje. Kao
što znate iz čitanja ovog poglavlja, udžbenici uključuju kritičke sigurnosne studije u
svoje popise pristupa. Možda zbog toga, sljedbenici znaka bundeve se još uvijek pre-
93
piru s onima koji prate znak cipele, a posebno s onima koji drže svoje cipele i skakuću
na jednoj nozi. Ulozi su u ovom kontekstu viši oko naziva: poslovi su na kocki, kao i
autorstva poglavlja.
Unatoč svemu, u vremenima u kojima je sigurnost tako bitna, a neke prakse si-
gurnosti tako zabrinjavajuće onima posvećenima slobodi i pravdi – etosu demokra-
cije – sigurnosne studije zahtijevaju etos kritike, čak i uz priznanje da ne omogućuju
odredište koje na kraju možemo dostići.
PITANJA
Da možete postati istraživač kritičke sigurnosti, koji biste znak slijedili i zašto?
Zašto su Krause i Williams ciljali na stvaranje "rasprostranjene crkve" Kritičkih sigurno-
snih studija? Koje su prednosti i nedostaci takve koncepcije? Koga ona favorizira, a koga
marginalizira?
Kritičke sigurnosne studije izložile su se kritici zbog isključivanja feminističkih pristupa si-
gurnosti i pitanja koja se općenitije odnose na rod. Što mislite zašto je to tako i zašto se ne
može bez toga?
Koja su različita razumijevanja pojma "kritičko" koja se mogu pronaći u literaturi o kritičkim
sigurnosnim studijama? Koje smatrate najuvjerljivijim?
Bi li se naziv kritičke sigurnosne studije trebao odnositi na Kopenhašku školu? Mislite li da rat
protiv terorizma čini tvrdnje Kritičkih sigurnosnih studija više ili manje uvjerljivima?
Velška škola sugerira da bi kritičke sigurnosne studije trebale biti vođene kritičkom teorijom, što
je teorija razvijena u Frankfurtskoj školi. Ova sugestija ima intuitivnog smisla; slažete li se s tim?
Koja je razlika između konstruktivizma i poststrukturalizma u sigurnosnim studijama? Da li
je ta razlika značajna?
Pružaju li etos kritike i etos demokracije dovoljne smjernice za progresivnu politiku sigurno-
sti u suvremenom svijetu?
Kako se provođenje "parcijalne povijesti naziva" razlikuje od ostalih načina prezentiranja pri-
stupa sigurnosnim studijama? Koja je razlika?
DALJNJE ČITANJE
Krause, Keith i Williams, Michael C. (1997.) , Critical Security Studies: Concepts and Ca-
ses, Minneaplois: University of Minnesota Press. Ovo dopunjeno izdanje lansiralo je izraz
"kritičke sigurnosne studije" te nastavlja biti standardna referenca.
Weldes, Jutta; Laffey, Mark; Gusterson, Hugh i Duvall, Raymond (ur.) (1999.), Cul-
tures of Insecurity: States, Communities, and the Production of Danger, Minneappolis:
Univesity of Minnesota Press. Ne spadajući u potpunosti u konstruktivističku paradigmu,
Kulture nesigurnosti predstavljaju najbolju kolekciju eseja o kritičkim sigurnosnim studijama,
zajedno s nekoliko drugih pristupa.
Krause Keith (1998.), Critical Theory and Security Studies: The Research Programme of
"Critical Security Studies", Cooperation and Conflict 33/3: 298-333 U ovom članku, Krause
94
daje koristan pregled rasprostranjene crkve kritičkih sigurnosnih studija i literature na koju
se oznaka može primjeniti.
Kopenhaška škola
Buzan, Barry (1991a,), People, States and Fear: An Agenda for International Security
Studies in the Post-Cold War Era, 2nd edn, Boulder, CO: Lynne Rienner. Buzamov rad bio
je važna preteča kritičkim sigurnosnim studijama, te služi kao jedna od dva kraja koja zajed-
no čine Kopenhašku školu.
Buzan, Barry; Waever Ole i de Wilde, Jaap (1998), Security: A new framework for anal-
ysis, Boulder, CO: Lynne Rienner. Sigurnost je najrazrađenija tvrdnja pristupa Kopenhaške
škole i jasno ga razlikuje od kritičkih sigurnosnih studija.
Hansen, Lene (2000), The Little Mermaid’s Silent Security Dilemma and the Abscence
of Gender in the Copnhagen School, Millenium 29/2: 285-306. Hansen nudi vrlo važnu
kritiku o pomanjkanju brige o rodu u Kopenhaškoj školi, a koja bi se lako mogla primijeniti
mnogo šire na većinu kritičkih sigurnosnih studija.
Velška škola
Booth, Ken (ur.) (2005), Critical Security Studies and Critical Theory, Boulder, CO:
Lynne Rienner. Ova zbirka označava najjasniju tvrdnju Velške škole kritičkih sigurnosnih
studija, koja se zalaže za specifičnu teoriju kritičke sigurnosti radije nego za rasprostranjenu
crkvu.
Jones, Richard Wyn (1999), Security, Strategy and Critical Theory, Boulder, CO: Lynne
Rienner. Jonesova knjiga je do sada najviši filozofsko elaborirani izraz pristupa Velške škole
do danas.
Poststrukturalizam i sigurnost
Klein, Bradley (1994.), Strategic Studies and World Order, Cambridge: Cambridge
University Press. Kleinova knjiga je jedna od prvih koja vuće ideje iz poststrukturalne filo-
zofije u razmišljanju o područjima konvencionalnih sigurnosnih studija, a posebno u politici
proučavanja same sigurnosti.
Campbell, David (1998a), Writing security: United States Foreign Policy and the po-
licy of identity, Minneappolis: University of Minnesota Press. Campbellova prva knjiga
je kamen temeljac gotovo sve poststrukturalne literature o sigurnosnim studijama. Epilog
drugom izdanju nudi vrlo koristan prikaz razlikovanja poststrukturalnih međunarodnih od-
nosa i konstruktivizma.
Campbell, David (1998b), National Deconstruction: Violence, identity and justice in
Bosnia, Minneappolis: University of Minnesota Press. U Nacionalnoj rekonstrukciji Campbell
odgovara na standardne kritike poststrukturalizma da se ne može usprostaviti fašizmu.
Gusterson, Hugh (1998), Nuclear Rites:A weapons laboratory at the end of the Cold
War, Berkely: University of California Press. Gustersonova knjiga pruža vrlo pristupačan
primjer primjene Foucauldijskih tvrdnji na probleme koji su u tradicionalnom fokusu sigur-
nosnih studija.
95
VAŽNE WEB STRANICE
Odgovornost za zaštitu: izvješće Međunarodne komisije o intervenciji i suverenosti države

uvelo je pojam "odgovornost za zaštitu". Odjel za ljudsku sigurnost kanadskog Ministarstva
vanjskih poslova održava stranicu posvećenu promociji ove ideje http://www.iciss.ca/
menu-en.asp
Virtual-Security.net je portal za nova istraživanja koji prepoznaje da studija sigurnosti, rata,
medija, mira i politike mora biti redizajnirana kako bi se suočila s izazovima koje postavlja
naša globalno-tehnološko-znanstvena civilizacija 21. stoljeća. http://www.virtual-security.
net
Projekt Sloboda i sigurnost: stranica posvećena traženjima različitih projekata na sjecištu
sigurnosti i slobode u svijetu karakteriziranom globalnim ratom protiv terora. http://www.
libretysecurity.org
Projekt o informacijskoj tehnologiji, ratu i miru: onilne portal o projektu koji istražuje od-
nose između informacijske tehnologije, suvremenih medija i globalne sigurnosti. http://
www.watsoninstitute.org/infopeace/index2.cfm
96
5.
Rod i sigurnost
CAROLINE KENNEDY-PIPE
>Sadržaj poglavlja
Uvod
Predstavljanje diskursa
Praktični kontekst
Kontradikcije: biologija i sigurnost
Žene kao žrtve
Žene kao miroljubive
Žene kao ratnice
Promjena uloga: promjena percepcija
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje izučava pitanja roda i sigurnosti. Počinje s objašnjenjem onoga što mi
smatramo rodom i objašnjava zašto i kako je pitanje roda ključno za bolje razumijevanje
sigurnosti. Promatramo kako su specijalisti za međunarodne odnose u novije vrijeme
počeli istraživati načine na koje muškarci i žene drugačije reagiraju na državne sigurno-
sne politike, sukobe i rat. Ovo poglavlje pokazuje da, kroz razumijevanje i postavljanje
pitanja roda u središte rasprava o sigurnosnim pitanjima, možemo osloboditi niz me-
đusobno povezanih shvaćanja načina na koji se ljudi oba spola odnose prema strahu,
nesigurnosti, nasilju te institucijama rata i mira.
97
Uvod
Rod i sigurnost su oboje pojmovi koji izazivaju beskrajne političke kontroverze. Sto-
ga ih njihovo spajanje neizbježno pojačava. Ipak, to spajanje nije arbitrarno, a obiljež-
je složenosti koje nastaje kao rezultat, neizbježno je ukoliko želimo razumjeti njihove
odnose, a to je ono što će ovo poglavlje pokušati pokazati. Sigurnost je, naravno,
shvaćena na mnogo različitih načina (Buzan, De Wilde i Wæver 1998., Krause i Wi-
lliams 1997.a), a većinu tih razlika može se razumjeti i rasvijetliti u okvirima roda.
Međutim, ni rod nema fiksno značenje, što njegova raznolika primjena u suvremenoj
znanosti, u različitim područjima, zorno pokazuje (Tickner, 1992.).
Cilj ovog poglavlja je istaknuti značenje zajedničkog razmatranja roda i sigurnosti
razmatrajući dvije perspektive u njihovoj zajedničkoj konceptualizaciji. Unatoč evi-
dentnoj činjenici da će razumijevanje roda i sigurnosti zahtijevati obje perspektive,
korisno je napraviti razliku onoga što ću ovdje nazvati "praktičnim" i "diskurzivnim"
aspektima odnosa roda i sigurnosti. Primjer praktičnog aspekata je konkretna uloga
žena u oružanim snagama, ili kao žrtava, promatrača, ili kao pomagača u vojnom su-
kobu, ili militarizacije općenito. Primjer diskurzivnih aspekata je odnos militarizma
i maskuliniteta, odnosno odgoja i feminiteta.
Ovu razliku treba povezati s druga dva kretanja koju svaki od tih aspekata po-
jačava, iako na složene i nepredvidive načine, a to je zajednička povezanost roda i
sigurnosti. Prvo uključuje promicanje šireg koncepta sigurnosti od onog tradicional-
nog. Niz izraza koristi se kako bi se opisao ovaj proces: ljudska sigurnost ili meka
sigurnost su najčešći. Ovo je uzimalo u obzir relativno smanjivanje tradicionalnog
fokusiranja na vojna pitanja u sigurnosti, s implikacijama iz i za praktične i diskurziv-
ne aspekte odnosa roda i sigurnosti. Drugi proces se nalazi u vojnom raspoređivanju i
vojnim operacijama, u onom opsegu koji je 2001. godine doista u omogučio osvrtanje
na "feminiziranje" vojnih zadaća (Kennedy-Pipe i Welch, 2001.), a ti trendovi uklju-
čuju i stalno intenziviranje tehnologije borbe koja navodno omogućuje veću preci-
znost, bolje upravljanje i Virtualni rat.
Poglavlje završava s proučavanjem opsega u kojem je razdoblje nakon teroristič-
kih napada 11. rujna dovelo do promjena koje utječu na odnos roda i sigurnosti. Bu-
dući da je još uvijek teško prepoznati specifičnost novih uvjeta (opseg u kojem su oni
zaista noviteti je do neke mjere upitan), teško je iz njih iščitati implikacije za rod i
sigurnost. Ipak, u skladu s glavnim polazištem ovog poglavlja, tvrdit ćemo da je po-
zornost koja se posvećuje ovom odnosu i dalje poučna te da otkriva kontekstualnost i
složenost povezanosti između muškaraca, države, žena i nasilja.
Predstavljanje diskursa
Sve veće priznavanje uloge onoga što možemo neformalno nazvati "idejama" ili, mož-
da bolje, diskurzivnim kontekstima u međunarodnom političkom životu, mogao bi biti
jedan od najopćenitijih trendova u modernoj teoriji međunarodnih odnosa sveukupno
(Onuf, 1989.; Kratochwil, 1991.; Walker, 1993.; Rengger, 1999.; Wendt, 1999.).
98
Rod i sigurnost
Možda najslavnija slika međunarodnog sustava – ona da države sebe vide kao
igrače u igri nulte sume te stoga predstavljaju opasnu međunarodnu okolinu samo-
pomoći – kao dokaz uzima poznatu frazu Alexandera Wendta "anarhija je ono što
države od nje stvore" (Wendt, 1992.). Tradicionalno, a svakako prema realističkim
stajalištima o međunarodnim odnosima, države su smatrale svoju nacionalnu sigur-
nost ili nacionalni interes (koji je sam po sebi nejasan koncept) prioritetom, možda
i najvišim prioritetom. Veliki proračuni za obranu, nuklearno oružje, mobiliziranje
muške populacije u vojsku (ponekad, iako obično ne i ženske populacije), inozemne
invazije i intervencije te ograničenja domaćih građanskih sloboda bili su u različitim
periodima opravdani u interesu "nacionalne sigurnosti". Sigurnost države smatra se
najvažnijom dužnosti vlade te zadatkom koji mora biti podržan od strane većine, ako
ne i svih građana. Primjerice, događaji od 7. srpnja, kada su četiri britanska bomba-
ša samoubojice ubila 52, a ozlijedila preko 700 ljudi u napadu na londonski sustav
javnog prijevoza, vrlo su jasno pokazala da u Ujedinjenom Kraljevstvu svi građani
nipošto ne dijele slične koncepcije dužnosti prema državi. Ipak, odanost državi bila je
očita u razdobljima rata te u periodima krajnje nužde. Održavanje nacionalne sigurno-
sti u mnogim državama bilo je i nastavlja biti u gotovo isključivo muškoj nadležnosti.
I dok mnoge žene podržavaju i stoje iza onoga što se smatra legitimnim pozivima na
vojnu akciju države, glavna zadaća definiranja i obrane državne sigurnosti smatra se
djelom muškarca. I pored toga, ovo se muško područje na mnoge načine oslanjalo na
rad, suradnju ili eksploataciju one skupine poznate kao žene.
Naravno, povijesno, rat i ratne bitke su predstavljale najviše aspiracije muških čla-
nova političkih, društvenih i kulturnih elita kroz vrijeme i kulture. U moderno doba,
vojna služba za vlastitu zemlju dugo se smatrala poveljom časti. Snaga kritičke poe-
zije Prvog svjetskog rata stvorena je raširenim prihvaćanjem vrijednosti koje je kriti-
zirala: rašireno mišljenje jest bilo "Dulce et decorum est, pro patria mori". (Slatko je
i časno umrijeti za domovinu) (Owen, 1995.) Rat je bio i, prema mnogima, još uvijek
jest povezan s muškim vrijednostima kao što su fizička snaga, čast i hrabrost. U staroj
Grčkoj neki oblik vojne vježbe smatrao se preduvjetom muževnosti (Dawson, 1996.).
Slavna je izjava Shakespearovog Henrika V. njegovim trupama pred Agincourtom:
"Gospoda koja su sada u krevetu u Engleskoj smatrat će se prokletima jer nisu ovdje".
U nešto modernijim vremenima, doktor Johnson često se citira kako vjeruje da "svaki
čovjek misli loše o sebi ako nije bio vojnik ili nije bio na moru" (Keegan, 1998.). U
još bližoj prošlosti Theodore Zeldin objašnjavao je da se muškarci bore kako bi "ubili
nezadovoljstvo u sebi više nego svoje neprijatelje…ali da su njihovi ciljevi bili avan-
tura i čast" (Zeldin, 1998.).
U nekim društvima, oni muškarci koji se nisu htjeli ili nisu mogli boriti smatra-
ni su "ženama": neke su čak tjerali da nose haljine kao znak svoje slabosti (Davie,
1929.). Vojne vježbe uvijek su bile (i još uvijek jesu) napravljene tako da ojačaju neke
aspekte muževnosti. Korištenje vojnih kampova, količina nasilja i mučenja povezana
s klasičnim treninzima, stvoreni su kako bi stvorili i njegovali određene ideje onoga
što bi muškarac trebao biti (Steans, 1998.). Mizoginija* može biti korisna komponen-
ta: muškarci mogu biti potaknuti da potisnu što god bi moglo biti smatrano ženskim
ili ženstvenim te stoga i obilježje neprikladno za vojnika. Norman Dixon, na primjer,
tvrdio je kako je nekoliko britanskih vojnih konvencija u određenim razdobljima na-
* Mizoginija – bolesna mržnja muškarca prema ženama (op. prev.)
99
pravljeno tako da potčini ženske karakteristike: zbog toga je prokazano sramotnim

sviranje klavira, a "defenzivni" zadaci kao što je služba u konvojima smatraju se pri-
lično sramotnim zadacima (Dixon, 1976.). Žrtvovati vlastiti život za domovinu u ratu
smatra se najvišim oblikom patriotizma, a odbijanje sudjelovanja u borbi je kukavički
čin ili dokaz neke fizičke ili mentalne slabosti koja čini muškarca manjim od onog što
bi trebao biti. Jednako tako, odbiti lojalnost državi ili nanijeti joj neko zlo kao što su
učinili britanski bombaši samoubojice u ljeto 2005. znači dovesti u pitanje samu bit
onoga što se smatra građanskom dužnosti.
Žene, za razliku od muškaraca, oduvijek su se smatrale odgajateljicama mladih. U
mnogim ratnim pričama žene su bile dio samo privatne sfere sa zadacima obrane tog
sveprisutnog obilježja nacionalnog života – kućnog bojišta, implicirajući da žene, čak
ni u ratu, nikada nisu doista napustile kuću (Sherry, 1995.). Ova polarizacija spolova
opisuje se sljedećim izrazom: "Žene su isključene iz razgovora o ratu, a muškarci iz
razgovora o djeci" (Elsthain, 1987.) Ipak, iako povijesno opisivane kao njegovateljice
kao što je uloga njegovateljice utjelovljena u Florence Nightingale, žene su i na druge
načine bile povezane s ratom. Često su bile prikazivane kao "ratni plijen". Ova per-
cepcija žena kao "ratnog plijena" bila je historijski konzistentna s pravnim statusom
žena: na njih se gledalo kao na vlasništvo muškaraca. Silovanje se smatralo povredom
muškog posjeda, a ne same žene (Brownmiller, 1975.).
Od silovanja sabinskih žena u grčkoj mitologiji do izvješća o seksualnom zlostav-
ljanju i sakaćenju žena u ratovima na Balkanu 1990-ih, akt silovanja je uobičajeno
obilježje i u opisima i u stvarnosti rata. Ipak, tek krajem 1990-ih feministički znan-
stvenici privukli su pozornost na ženska iskustva u ratu: područje o kojem se dosad
nije raspravljalo niti ga se smatralo važnim za bilo kakvu raspravu o međunarodnim
odnosima. Silovanje žena za vrijeme i nakon rata sada je dobro dokumentirano (Ni-
carchos, 1995.), kao i primjeri u kojima se čini da je silovanje bilo korišteno kao
ratna "taktika" kako bi se ponizio ili demoralizirao neprijatelj. Zahvaljujući radovima
znanstvenika kao što je Anthony Beevor, sada znamo o rutinskoj uporabi silovanja
od strane vojnika Crvene armije kako je napredovala i okupirala njemačke gradove
u proljeće 1945. Članovi NKVD-a poticali su korištenje silovanja ne samo kao alat
osvete, nego i kao način podrivanja muške populacije preostale u gradovima. Znan-
stvenici su nedavno proučavali korištenje silovanja kao pretpostavljenu taktiku rata
srpskih i hrvatskih vojnika za vrijeme sukoba na Kosovu (Beevor, 2002.; Aydelott,
1993.). U novije vrijeme smo se naviknuli na priče o seksualnom ponižavanju izvrše-
nom od strane američkih vojnika na iračkim ratnim zarobljenicima. Zanimljivo je da
smo postali osviješteni i o činjenici da je žensko osoblje umiješano u takvo ponašanje
koje ruši predstave toga što znači biti žensko te prikazuje brutalnost koju su prisvojile
žene na položajima relativne moći.
Neki muški znanstvenici, možda s namjerom izazivanja kontroverzi, prikazali su
žene kao uzrok rata te naglasili slučajeve u kojima su žene tjerale svoje muževe u bor-
bu. Na pomalo nejasan prikaz djevojaka koje stišću bijelo perje u ruke tih mladića koji
se predomišljaju oko dobrovoljnog javljanja za službu u Prvom svjetskom ratu na-
stavljaju se polumitska bića koja su, prema Martinu van Crevaldu, ogolila svoja prsa
kako bi na njih navukla ratnike (Van Crevald, 2001.). Kada se žene pojave u literaturi
o ratu, Amazonke, Boudicca i gospođa Thatcher sve se koriste kako bi pružile pri-
mjer rata u kojemu neke žene oponašaju muškost kako bi potvrdile političko vodstvo.
Unatoč spomenutim karakterizacijama, žensko mjesto u ili, bolje rečeno, izvan rata,
100
Rod i sigurnost
uglavnom je poznato. Kao što je Nietzche rekao u svojoj poznatoj, ali možda mučnoj
formulaciji: "Muškarci bi trebali biti obučavani za rat, a žene za rekreaciju vojnika:
sve ostalo je budalaština." (Hollingdale, 1977.)
Ovi prikazi žena i rata važni su zbog povezanosti rata, muškosti i moderne države,
povezanosti koje se mnogi akteri u suvremenom svijetu ne srame priznati. Doista,
Dixon citira generala Adna Chaffea koja tvrdi: "Neka ratovi prestanu i nacija će po-
stati ženskasta" (Dixon, 1976.). Moderna država stvorena je u ratu i konsolidirana
kroz rat: kao što je Charles Tilly to slavno sročio, "rat je stvorio državu, a država je
stvorila rat" (Tilly, 1989.). U nekim kulturama, a netko bio mogao reći u mnogim,
muški atributi tradicionalno su bili nagrađivani društvenim napretkom ili visokom po-
litičkom pozicijom. U izraelskom društvu, kao i u nizu drugih društava, vojna služba
je standard muževnosti. Smatra se da je bit ženstvenosti ispunjena udajom za heroja
– čovjeka koji je služio u vojsci (Lieblich, 1997.). To, dodjeljuje ženi čak i u zemlji
toliko opsjednutom sigurnošću kao Izrael, pasivnu ulogu supruge ili djevojke heroja.
U suvremenoj književnosti o svjetskoj politici, možda najsnažniji prikaz interpre-
tacija žene, države i rata je ona Jean Elshtain. U njenoj knjizi Žene i rat, Elshtain tvrdi
kako je distinkcija između "prekrasnih duša" (žena) i "pravednih ratnika" (muškaraca)
bila u središtu većine teorija o odnosima uloga muškaraca i žena, i u ratu, i u društvu.
Ona također naglašava ključnu ulogu koju su naracije o ratu igrale u učvršćivanju
tradicionalnih uloga spolova u domaćem/društvenom kontekstu (Elshtain, 1987.).
Povijesti država obično su izgrađene pod uvjetima koji su uvelike obilježeni
rodom. I dok se danas nacije mogu okupljati kroz podršku (muškim) momčadima
američkog nogometa, ragbija ili kriketa, u mnogim državama tradicionalni identiteti
spajaju se s naracijom ili pričama ili slavljenjem ratova za neovisnost ili nacionalno
oslobođenje. Pobjede u bitkama prije nekoliko stoljeća još se štuju, a skulpture ratnih
heroja kao što je Nelson mnogo su manje kontroverzne nego one trudnih hendikepira-
nih žena. Skulptura trudne, tjelesno hendikepirane žene na trgu Trafalgar pokrenula je
ogromne kontroverzije kao nedovoljno vrijedna mjesta pokraj nacionalnih – i muških
– heroja (vidjeti Prostor za razmišljanje 5.1). Mnogi nacionalistički pokreti koristili
Tko ili što zaslužuje nacionalno priznanje?

Skulptura "Trudna Allison Lapper" Marca Quinna prikazuje tjelesno hendikepiranu
umjetnicu nagu kada je bila osam mjeseci trudna. Bila je postavljena na trgu Trafalgar
18 mjeseci kao dio serije privremenih umjetničkih djela. U blizini, ali na višem postolju,
nalazi se trajna skulptura najvećeg britanskog pomorskog junaka, vikonta Horatia Nelso-
na, koji je vodio ključnu pomorsku bitku na Trafalgaru 1805. Postavljanje kipa Lapperove
naglasilo je niz pitanja povezanih i sa rodom i sa invalidnošću. Prvo je da je i sam Nelson
bio invalid – imao je samo jednu ruku i jedno oko – ali njegov kip nije izazvao nikakve
kontroverzije. S druge strane, je li prikaz žene, osobito hendikepirane trudne žene, previ-
še uznemirujući? Je li moguće da je Nelson zaslužio i još uvijek zaslužuje svoje mjesto kao
nacionalni heroj te da ga još uvijek moramo slaviti zbog njegovih pobjeda? Moguće je,
ipak, da mi u 21. stoljeću želimo slaviti ili iskazivati različite tipove hrabrosti – to bi mogla
biti integracija invalida u mainstream. Možda mi još uvijek želimo cijeniti ratne heroje, ali
u 2006., želimo i reagirati na različite tipove hrabrosti. Na koncu, postoje različite vrste
hrabrosti.
101
su različite rodno obojene prikaze koji ohrabruju muškarce da se bore za uspostavu i

obranu države, a komadić zemlje koji treba zaštititi obično je izražen ženskim pojmo-
vima. "Majka" Rusija, "Marianne" u Francuskoj ili Kip slobode u Americi moćni su
simboli pretpostavljenog nacionalnog duha. Nacionalne himne često su ratne pjesme,
a državni praznici se u nekim državama i regijama mogu slaviti vojnim ili paravojnim
marševima u kojem obično sudjeluju muškarci (Edwards,1999.). Zapanjujuće je kako
su i nakon konflikta u Sjevernoj Irskoj godišnje parade na ulicama provincije većin-
ski muške, a u svakom slučaju vode ih muški vođe koji žele braniti određenu verziju
onoga što znači biti Britanac ili Irac.
Kolektivne povijesti, kao što smo vidjeli u Sjevernoj Irskoj, ključne su za način
na koji pojedinci i zajednice sebe definiraju kao građane, kao i za način na koji poli-
tičke elite skupljaju podršku za odluke o vanjskoj politici, osobito za one o ratu. Iako
bi se netko mogao sjetiti Ivane Orleanske, u takvom zajedničkom sjećanju rijetko se
pojavljuju heroine. Kao što smo primijetili ranije, to su većinom štovanja muškaraca
u ratu. Prema nekim vrstama feminističkih izvješća, povezanost muškaraca s ratom je
nužno privilegirala muškarce zbog načina na koji je vojna služba i sigurno za vrijeme
Hladnog rata, koncepcije nacionalne i nuklearne sigurnosti bile valorizirane pod muš-
kim uvjetima. Za neke feministkinje, često označene kao liberalne feministkinje (vidi
Ključne točke ispod), rodna priroda države značajna je zbog nejednakog tretmana
žena u društvu općenito. Jednakost za žene može biti postignuta prije svega dobiva-
njem jednakih mogućnosti u obrazovanju, društvenim institucijama i na radnom mje-
stu, a onda kroz postupno postizanje jednakosti reprezentacije u središnjim državnim
uredima: u vladi, sudstvu i naravno, vojsci. Argument je bio i ostao jednostavan: muš-
karci su "zarobili" državu, a žene ju moraju vratiti. Kao što je Jill Simmons naglasila,
ovdje se vojne službe i institucije smatraju osobito važnima za one žene koje žele doći
na neki visoki položaj. Da parafraziramo Steans, vojska igra posebnu ulogu u ideološ-
koj strukturi patrijarhata, budući da ideja bitke igra tako "važnu ulogu u konstruiranju
muškosti i stvaranju društvenog poretka" (Steans, 1998.). Dakle, postizanjem ravno-
pravnosti u ovoj sferi, žene će biti u mogućnosti sudjelovati u ključnim naracijama,
koristeći frazu Michaela Ignatieffa, "krvi i pripadnosti" (Ignatieff, 1997.).
KLJUČNE TOČKE
yy Feminističke i rodne analize nisu ujedinjene u svojim pogledima na odnos između

muškaraca, žena i sigurnosti.
yy Liberalne feministkinje žele postići potpunu jednakost mogućnosti između žena i
muškaraca. Liberalne feministkinje žele vidjeti kraj isključivanja žena iz javnog života i
odlučne su postići jednaku reprezentaciju žena na visokim položajima u državi i zastu-
paju prava žena na sudjelovanje u bitkama.
yy Radikalne feministkinje preferiraju postizanje promjene dinamike državnog sigurno-
snog aparata. Ovo uključuje odbacivanje muških vrijednosti i želju za feminiziranjem
institucija i konflikata. Neke radikalne feministkinje naglašavaju mir kao krajnju točku
promjene institucija i uvriježenih mišljenja.
yy Marksističke feministkinje rade na problemu klase i roda. Njihov rad naglašava ne
samo subordinaciju žena na radnom mjestu, već generalnu natpredstavljenost žena
u najnižim socio-ekonomskim skupinama diljem planeta. One privlače našu pažnju na
povezanost između ekonomske deprivacije, sigurnosti i ranjivosti.
102
Rod i sigurnost
Praktični kontekst
Prema nekim feminističkim autoricama, čak i u moderno doba iskustvo u bitkama još
uvijek može biti način dobivanja visokog položaja kao nagrade ili, u državi kao što
je Amerika, način osiguravanja političkog izbora (Strans, 1998.). kao što su i stare i
srednjovjekovne civilizacije odavale posebno priznanje građanima koji su se dokazali
u ratu; biti ratni veteran još uvijek može biti poseban izraz poštovanja. Ovo je čast
koja je posvuda uskraćena ženama. Žene su se tradicionalno smatrale nepodobnima
ili neprikladnima za visoke položaje povezane s vojskom ili pitanjima nacionalne
sigurnosti. Ako su žene rijetko bile ratnice, bilo je jednako malo vjerojatno da će biti
na čelu CIA ili strateške zračne komande. Ako su u starim vremenima muškarci bili
ti koji su vodili vojske, i danas muškarci većinom djeluju kao vođe vojski, sigurno-
snih službi i nuklearnih industrija. Ipak, žene su tradicionalno bile zapošljavane kao
špijuni, specijalni agenti te u specijalnim obavještajnim jedinicama (Steans, 1998.).
Nije potrebno naglašavati da bi se ovaj tip zaposlenja mogao odlično uklopiti s tradi-
cionalnim rodnim pogledima na žene, kao moguće neiskrenih, podmuklih i sposobnih
prevariti muškarce korištenjem seksualnih usluga. Reputacija Mata Hari nije bez ra-
zloga ostvarivala tako gorljivu fascinaciju.
U Sjedinjenim Državama, Sheila Tobias je tvrdila kako postoje veće zapreke za
one političare, čak i muške, koji žele dospjeti na neki položaj, a nisu služili u vojsci
(Elshtain i Tobias, 1990.). Na bivše generale gleda se kao na glavni predsjednički
materijal i neki američki političari natjecali su se na temelju svog ratnog iskustva.
S tim u vezi, za vrijeme potpredsjedničkih debata 1984, George Bush nastojao je
iskoristiti svoje iskustvo pilota bombardera (Tickner, 1992.). Nedavno je senator John
Kerry tvrdio kako su mu njegova iskustva iz Vijetnama pomogla da postane sposoban
vođa. Neki su pomislili kako je izbor Billa Clintona, koji ima donekle kontroverznu
povijest izbjegavanja regrutacije, značio kraj povezanosti između vojne službe i iz-
bornog uspjeha, međutim, čini se da ona još uvijek postoji. Predsjednik George W.
Bush, naravno, unatoč njegovoj sličnoj i kontroverznoj odluci da se povuče iz službe
u Vijetnamu, nedavno je iskoristio povezanost snažnog vodstva i vojne moći pojavivši
se u vojnoj uniformi i muževno koračajući palubom nosača aviona!
Ipak, bilo kakvo pozitivno mišljenje o odnosu prema muškarcima nakon što su
služili svojoj zemlji mora se osporiti. Veterani Vijetnamskog sukoba, osobito oni po-
vučeni iz izvorno afričke zajednice u Sjedinjenim Državama, teško bi mogli reći da ih
se tretira kao heroje ili da su njihova borbena iskustva unaprijedila njihov društveni
položaj (Sherry, 1995.). Nedavne diskusije oko stupnja kompenzacije za ubijene i
osakaćene u sukobima kao što su prvi i drugi Zaljevski rat također neukazuje na nužno
slavni život nakon rata onih koji su služili u vojsci, posebno onima koji ne pripadaju
klasi časnika. Nedavna izvješća iz rata u Iraku pokazala su da je rat, odnosno dužnost
okupatora nakon rata u neprijateljskom okruženju, izrazito stresan za mlade vojnike i
da ima dugoročne psihološke implikacije (Smith, 2005. i Keegan, 1998.).
Unatoč sve većem broju dokaza o utjecaju koji služenje u vojsci ima na pojedinca,
poginuti u bitci za svoju zemlju smatra se, barem u nekim naracijama, velikom časti
i štuje se u brojnim kulturama. Ipak, smrt u bitci ili barem časna smrt vojnika bila je
počast za koju se žene nisu mogle ni natjecati (Tickner, 1992.). Iako su mnoge žene
poginule za vrijeme sukoba, služeći svojoj zemlji, ratni spomenici rijetko nose imena
žena poginulih u ratu. Uvidjevši tu činjenicu, Sjedinjene Države su 1995. posvetile
103
spomenicu na groblju Arlington State ženama koje su služile u vojsci od vremena

Američkog građanskog rata do Zaljevskog rata. Ipak, treba biti oprezan s ovim izjed-
načavanjem muškosti, časti, privilegija i rata, jer se treba sjetiti 326 000 neidentificira-
nih trupla iz Prvog svjetskog rata kako bismo razumjeli da je neobilježeni grob trajno
počivalište mnogih mladića koji su služili svojoj zemlji.
Konstruiranje muške države sigurnosti nije slučajno. I kao što ističe Cynthia En-
loe, militarizam nije "održavan samo korištenjem civilne muškosti…radije se koriste
vojničkim drilom…i spremnošću muškaraca da dostignu postignuće svoje muževno-
sti služenjem u vojsci: to također zahtijeva da žene prihvate određene pretpostavke o
majčinstvu, braku i kućanskim poslovima, kao i pisana i nepisana pravila da trebaju
osigurati neki oblik seksualnih odnosa (Enloe, 1993.). Tvrdnja Cynthie Enloe važna
je jer pomaže u nedvojbenom objašnjenju zašto su, iako su žene već više od četrdeset
godina integrirane u mnoge državne institucije, vojska i pitanje sudjelovanja u bitka-
ma ostali većinom u muškoj domeni.
Tvrdnje znanstvenika da postoji povezanost između muškarca, rata i države ne
postoji samo na najvišoj razini, onoj predsjednika i generala. Odnos između noše-
nja oružja i građanstva ima dugu povijest u zapadnoj političkoj misli. Judith Hicks
Stiehm tvrdi da smo mi na Zapadu tradicionalno održavali militarizirane koncepcije
građanstva te da različite kategorije građanstva potječu od klasa onih koji su isključe-
ni iz vojne službe. Oni jako mladi, stari, nemoćni i u nekim društvima homoseksualci
isključeni su iz borbe. (Hicks Stiehm, 1983. i 1989.) Ovo je na mnoge načine neobič-
no, ali zbog naših potreba to je povijesno značilo da najsposobniji u društvu bivaju
masakrirani. Kao što Nicolai tvrdi:
" Djeca i starci zaštićeni su od strane vlade, ali osim njih slijepi, gluhonijemi, idioti, grbavi,
moralno degradirane i impotentne osobe, imbecili, paralizirani, epileptičari, patuljci i pro-
palice: sva ta ljudska ološ i otpaci ne trebaju se brinuti, jer nikakvi metci neće pištati pored
njih, i mogu ostati kod kuće i gnojiti svoje čireve dok hrabri i snažni mladi muškarci trunu
na bojištu"
(Pick, 1993.)
Unutar takvog određenja, žene su zajedno s nemoćnima isključene iz bitke. U

Sjedinjenim Državama i ostalim članicama NATO-a, kako se širio ženski pokret, rasli
su zahtjevi za uključivanja žena u vojsku do inzistiranja na pravu da sudjeluju u bitci.
Neke feminističke skupine tvrdile su da će sudjelovanje u bitkama unaprijediti polo-
žaj žena općenito. Nacionalna organizacija za žene (NOW) osnovana je 1966 u Sje-
dinjenim Državama da promiče sudjelovanje žena u javnom životu. Jedan od dijelova
kampanje bilo je i zastupanje "prava na borbu". Oni koji su bili odlučni u guranju žena
u borbu tvrdili su da osim pitanja političkih prava, oni muškarci koji služe u američkoj
vojsci uživaju i cijeli niz ekonomskih povlastica, koje su uskraćene ženama, kao što
su besplatna medicinska njega i jeftini krediti. Ipak, ova tema je kulturno i socijalno
vrlo osjetljiva. Riječima jednog američkog dužnosnika, "žena POW* je najgora noćna
mora". Oni koji su se protivili ukidanju zapreka za sudjelovanje žena u borbi koristili
su mogućnost ženskih ratnih zarobljenika kako bi opravdali svoje zagovaranje pro-
tiv pune uključenosti žena. Ovo stajalište odraz je straha da bi zarobljenice mogle
u zatočeništvu postati subjektima napada ili silovanja. Kada je jedna vojna časnica,
* "prisoner of war" – ratni zarobljenik (op. prev.)
104
Rod i sigurnost
Melissa Rathbun-Nathy, bila zatočena od strane Iračana za vrijeme Zaljevskog rata,

bilo je mnogo medijskih spekulacija o tome kako su se Iračani odnosili prema njoj te
je li ona doista bila seksualno napastovana (Nantais i Lee, 1999.). Također, tvrdi se da
je njezinim muškim kolegama za vrijeme njenog zarobljeništva bilo rečeno od strane
njihovih zapovjednika da je ona doista bila silovana i/ili nađena s odrubljenom gla-
vom/ odsječenim rukama, itd. Takve su priče prema nekim ženskim znanstvenicama u
skladu s vojnom taktikom korištenja "zaštićenih" kako bi se motivirali muški vojnici
(Nantais i Lee, 1999.). Naravno, nedavno je u američkim medijima veliki odjek imalo
zarobljavanje mlade američke vojnikinje, Jessice Lynch, koja je bila zarobljena, a
potom i spašena od strane muških vojnika. Lynch se uz provalu oduševljenja vratila
u SAD. Ova "GI Jane" je čak bila pozivana i u Hollywood. Ipak, u tom slučaju bilo
je nekih vrlo zbunjujućih poruka o ženama, ratu i međunarodnim odnosima. Jedna od
važnijih bila je što smo mi trebali zapravo naučiti iz priča o ženama vojnicima. Žene
se doista mogu boriti? Žene doista mogu preživjeti zarobljeništvo? Ili možda ono što
je krajnje cinično da je život jedne mlade ženske vojnikinje vrijedan mnogo više me-
dijskog prostora od stotina ubijenih mladića. Okrenimo na trenutak dio feminističkih
argumenata i razmislimo predstavljaju li odbojnost od dopuštanja ženama da sudje-
luju u borbi i napori da se Lynch spasi slavljenje, a ne degradaciju žena. Međutim,
ovdje postoji još jedna razina, a to je da je tisuće iračkih žena bilo ubijeno, ranjeno ili
pogođeno tim ratom, a njihovom položaju posvećeno je vrlo malo pozornosti. Ovo bi
stoga mogao biti paradoks u srcu modernog, takozvanog liberalnog načina ratovanja,
da su žene sa Zapada "previše cijenjene" da bi im bilo dopušteno sudjelovanje u borbi
ili opasnim zonama međunarodnih odnosa, a da su žene koje nisu sa Zapada potrošne
u međunarodnoj politici.
Pitanje žena vojnika bi stoga moglo biti jednostavno proširenje prava i naravno,
dužnosti. Ako su žene punopravni članovi društva, tada postoji i odgovarajuća duž-
nost da ispune obaveze koje od njih zahtijeva država. Dok žene ne budu smatrane
sposobnima za vojnu službu, one će i dalje biti isključene ne samo iz visokih položaja
u oružanim snagama, nego i iz potpune jednakosti u društvu. Povezanost muškarca,
države i rata je ta koja mora biti prekinuta ili barem prepoznata kao kompleksna,
prijeporna, sporna i kontekstualna struktura koja je priznata i o kojoj se raspravlja.
KLJUČNE TOČKE
yy Rodna analiza je relativno novi fenomen u međunarodnim sigurnosnim studijama.

yy Teoretičari međunarodnih odnosa, a osobito teoretičari sigurnosti, rijetko su priznava-
li da je rod važna komponenta u razmišljanjima o državi, međunarodnom sustavu ili
međunarodnoj sigurnosti.
yy Feministička analiza uvela je i odgovorila na pitanje o položaju žena u sigurnosti. Tako-
đer su nas upozorili na spoznaju da su iskustva žena u odnosu prema državi, državnoj
vojsci i sukobu često vrlo različite od iskustava muškaraca.
Kontradikcije: biologija i sigurnost
Za neke, naravno, žene se smatraju (kao što su se oduvijek smatrale) "slabijim" –

ponekad i "ljepšim" – spolom, te na taj način nastavljaju biti građanke drugog reda
105
ovisne o muškarcima da ih štite i u međunarodnoj okolini i u domaćem okruženju. U

mnogim suvremenim društvima država regrutira mladiće za službu u oružanim sna-
gama, a žene su obično isključene. Cjelokupan učinak je dakle," naoružati" muškarce,
a "razoružati" žene. Prema nekim feminističkim autoricama postoje važne posljedice
isključivanja žena u posjedovanju oružja: jedna je učiniti žene ovisne o muškarcima i
njihovoj zaštiti. Pratiti žene "kući" po mraku metafora je za to kako žene moraju imati
potrebu za zaštitnikom kako bi preživjele izvan navodne sigurnosti doma i ognjišta.
Iz tog razloga feministkinje koje prepoznaju prijetnju koju ženama (ali i muškarcima)
predstavlja nasilje na ulicama, govore radije o potrebi "preuzimanja noći natrag" od
traganja za "junakom" koji će ih pratiti kući. I u kulturalnom i u institucionalnom
pogledu ova funkcija zaštite bila je povezana s muževnošću.
Za to postoje, naravno, neki pragmatični razlozi na razini države. Na kraju kra-
jeva, pokolj žena na bojištu zajedno s muškarcima desetkovao bi buduće generacije.
Fraza "žene i djeca" često simbolizira položaj žene u zajednici – primijetite da je
on podređen, a žene povezuje s "ovisnima". To je važno stajalište zbog biologije i
stalnih potreba države za ženama i djecom. Žene su zbog svojih bioloških svojstava
bile korištene kako bi promicale određene sigurnosne ciljeve. Jedan od njih bila je
i potreba za razmnožavanjem zbog carstva ili nacionalnog interesa. Iako bi se ovo
moglo činiti kao relativno kruta formulacija ključna je za razumijevanje kako nakon
rata države i društva obnavljaju svoje stanovništvo i preživljavaju. Nije Staljin bez
razloga nakon Drugog svjetskog rata zahtijevao povećanje prirodnog prirasta (vidjeti
Studiju slučaja 5.1). U ruskom stanovništvu žene su bile poticane da imaju veći broj
Rađanje za državu? Sovjetski primjer

1944., kada je pobjeda protiv Njemačke postala očigledna, sovjetske vlasti pozornost
su usmjerile na stopu prirodnog prirasta. To je bio golemi pritisak zbog velikih ratnih
gubitaka. Otprilike 24 milijuna stanovnika Sovjetskog Saveza poginulo je za vrijeme rata
s posljedicom da je u populaciji bio mnogo veći broj žena. Do 1946. bilo je gotovo 26
milijuna žena više nego muškaraca. Budući da je bio relativno malen broj muškaraca
dostupnih za udaju, sovjetske vlasti ohrabrivale su žene da imaju izvanbračnu djecu. Dr-
žava je davala male doplatke samohranim majkama i mogle su ostaviti besplatno svoju
djecu u državnim ustanovama. U stvarnosti, kao što je Mary Buckley pokazala, država je
preuzimala financijsku ulogu oca. To je učinjeno kako bi se spriječilo neudane žene koje
su imale djecu s oženjenim muškarcima da uznemiravaju njihove obitelji i potaklo ih da
se nakon poroda vrate na posao. Država je također promovirala ideju vrlo velikih obitelji
s uvodnim veličanjem majčinstva. Majčinska slava išla je majkama sedmero, osmero ili
devetero djece. Nakon što su rodile desetero djece, žene bi postajale "Majke heroine".
Ove mjere obraćale su se populaciji u kojoj je bio višak žena i manjak muškaraca. Djeca
su trebala popuniti praznine na tržištu rada. Žene također. Unatoč porodiljnom dopustu
i nekim državnim davanjima, od žena se očekivalo da se vrate na posao nakon poroda.
Takozvano "žensko pitanje" (emancipacija žena), koju su naglašavali nakon Revolucije i
Trocki i Lenjin, bila je dakle podređena potrebama države za oporavkom od rata i deset-
kovanjem muške populacije.
Izvor: Mary Buckley (1989.), Žene i ideologija u Sovjetskom Savezu, London: Harve-
ster Wheatsheaf
106
Rod i sigurnost
djece budući da se Sovjetska država željela oporaviti od razaranja svoje populacije u

godinama rata (Kennedy-Pipe, 2004.). U nekim državama, ženama se onemogućavao
pristup kontracepciji ili pobačaju kako bi se promovirala i postigla određena stopa re-
produkcije (Buckley, 1989). Moguće da je za žene najintimnija ljudska aktivnost bila
manje važna od zahtjeva muških političkih i vjerskih elita da žene izvrše funkcionalnu
i biološku službu prema državi. Ova uloga žena kao "rađateljica" ostaje imperativ za
zdravlje mnogih bogatih industrijaliziranih država. 2004. francuske su vlasti bile tako
zabrinute oko buduće demografije da su objavile kako će žene dobiti državne finan-
cijske poticaje kako bi rodile više od jednog djeteta. Za neke nacije problem ostaje
poznat; žene moraju biti uvjeravane ili prisiljene da rađaju zbog hira središnjih vlasti.
Žene kao žrtve
U doba profesionalnih vojski, ovo oslanjanje na žene možda ne bi moralo dovesti

do krize u osiguravanju oružanih snaga, iako bi moglo pokrenuti pitanja vezana uz
"meku sigurnost" oko demografije, etničke ravnoteže i dobnih profila. Doista, zaštita
te skupine – žena, koja je sposobna omogućiti budućnost države ili zajednice pomoću
svoje biologije na neki način ima smisla. Ipak, one zaštićene rijetko se pita o tome na
koji način je ostvarena njihova "sigurnost" bilo od strane države, bilo od strane insti-
tucija vojske koje vode rat u njihovo ime. Doista, zadnji radovi o tome kakav je odnos
prema ženama za vrijeme, i nakon rata pokazuje pomalo nejasan odnos koji može
postojati između oružanih snaga i žena civila. I dok su žene često bile mete nasilja od
strane neprijatelja u ratu, istina je da one mogu trpjeti i u rukama svojih takozvanih
"zaštitnika". Zadnja izvješća o sukobima u Africi, primjerice, donose dokaze brutal-
nog ponašanja od strane "mirovnih" trupa prema lokalnim ženama (Sorenson, 1999;
više o ovoj temi vidjeti u 18. poglavlju). Ipak, ovo zapravo može ojačati potrebu da
žene vojnici budu uključene u određene oblike mirovnih misija te da budu angažirane
posebno u situacijama nakon konflikata, iako formula za sudjelovanje žena u mirov-
nim misijama počiva na određenom tumačenju sudjelovanja žena u vojsci, te blagog
gledanja na to kakva iskustva rat može ili ne mora imati na vojnike. (?)
Radovi koji proučavaju ratove na Balkanu ranih devedesetih i Prvi zaljevski rat ot-
krivaju stupanj nasilja izvršenog nad ženama od strane vojnika koji su se vraćali kući iz
traume sukoba. Može se tvrditi da je nasilje nad ženama češće, i u militariziranim druš-
tvima, i u militariziranim obiteljima te da bi se predodžba po kojoj su žene i djeca pri-
rodno zaštićeni od strane muških vojnika trebala preispitati. (Human rights watch 1999.)
KLJUČNE TOČKE
yy Gledajući na žene i njihovo mjesto u suvremenim i povijesnim sukobima pomoglo je

u shvaćanju da postoje specifična ženska pitanja koja se odnose na kontrolu biologije
i reprodukcije.
yy Žene imaju drugačiji odnos prema državnoj politici od muškaraca.
yy Žene su privatno pogođene državnim politikama o kontracepciji, pobačaju i braku.
yy Države često koriste žene kako bi ostvarile svoju politiku u odnosu na demokratski
deficit.
yy Biologija je ključna za državnu sigurnost.
107
Žene kao miroljubive
Koji god bio dokaz za ove tvrdnje, a tvrdnje o nasilju u obitelji teško je dokazati,
važno je da budemo oprezni kako ne bismo odredili rodne karakteristike uvijek izjed-
načavajući militarizam i muškost s kvalitetama kao što su snaga, agresija i nasilje i
sugerirati da su žene, čak i žene vojnici, sinonim volje za njegovanjem. Ovi stereotipi
o ženama i muškarcima mogu se pronaći u cijeloj literaturi o sigurnosnim studijama.
Najčešće su žene povezivane ne sa služenjem u vojsci, nego s kampanjama za mir kao
što je ona u Greenham Commonu 1980-ih i pokreti protiv vojnih baza kao što je ame-
rička baza Fylingdales u Sjevernom Yorkshireu ili Istočnoj Angliji. Glasovi žena često
vode takve demonstracije protiv stacioniranja stranih trupa ili projektila u lokalno
okruženje. Zbog interese nacionalne sigurnosti oni koji žive u blizini takvih baza ne
znaju koja količina ili koja vrsta sigurnosnog aparata je smještena u njihovoj blizini.
Ironično, oni koje se štiti ne smiju znati točnu prirodu ili kvantitetu onoga što ih štiti!
I kao što nas naravno podsjeća Elshtainova rasprava o "prekrasnim dušama" na
koju se iznad aludira, postoji duga tradicija koja naizgled dokazuje kako su žene i mir
međupovezani: da se žene kao odgajateljice djece ili potencijalne odgajateljice djece
nužno više protive ratu nego muškarci. Ti antiratni pokreti obično se odnose prema
državnom vojnom aparatu, osobito nuklearnoj komponenti, kao izrazu muške agresije
(Alonso, 1993.) Unutar ove rubrike majke su za život, a ženska biologija odriče se
muškog militarizma. I dok mirotvorke 1980-ih s pravom mogu tvrditi kako su doista
utjecale na vojnu debatu svojim akcijama "vezanja za ogradu izvan nuklearnih baza,
plesanja na spremištu projektila i uskakanja u vozila za vrijeme prolaska konvoja",
problem je, prema Christine Sylvester, bila činjenica da su sve te aktivnosti mogle
biti diskreditirane od strane onih na vlasti. Njezinim riječima: "Mirovni kampovi ne
vode nas na rub rata. Ne gomilaju oružje i ne tjeraju nas u utrku u naoružanju…. Oni
su nevažni" (Sylvester, 1996.). Ipak, trebalo bi primijetiti da je sudjelovanje žena u
mirovnoj politici zapravo predstavljalo brigu mnogih koji su bili na vlasti. Za vrijeme
Hladnog rata, CIA je s velikim interesom promatrao ženske skupine povezane s mi-
rovnim kampanjama. Žene kao skupina koja nije prirodno "odana" državi smatrane su
posebno ranjivima na propagandne kampanje ostalih država (Laville, 1997.). Ne po-
stoje dokazi da će žene prije izdati svoju državu od skupine zvane muškarci, ali ipak
se čini da je angažman žena u obrambenoj politici uzrokovao golemi interes države.
Te poveznice između "muškaraca i rata" te "žena i mira" važne su, iako pogrešno
utemeljene. One impliciraju, kao što je tvrdio američki akademik Bell Hooks, da su
žene jednostavnom činjenicom što su žene igrale malu ili nikakvu ulogu u podržava-
nju ili poticanju državnog militarizma (Hooks, 1995.). Žene su u ovoj jednodimenzio-
nalnoj verziji povijesnih događaja bile samo "promatrači" i objekti rata.
Žene su, ipak, uvijek bile uključene u ratne poslove. Za neke je autore ovo zna-
čajno jer znači da se ratna povijest, a doduše i povijest (history) općenito prepričava
na način da je ona upravo to: "his story" (njegova priča). Žena i njihovih priča ili
naracija stoga nema u nizu udžbenika ili u onome što se smatra važnim studijama rata.
U novije vrijeme su se teoretičari u rastućem broju koncentrirali na pričanje ženskih
povijesti, a postoji i cijeli niz radova koji pričaju neke od priča žena kao žrtava rata –
primjerice monografije i znanstveni radovi koji pričaju priče o masovnim silovanjima
u ratu ili ispituju rodne efekte rata (Stiglmayer, 1994.)
108
Rod i sigurnost
KLJUČNE TOČKE
yy Tradicionalna literatura o sigurnosti smatrala je žene održavateljima mira

yy Žene su doista bile uključene u niz moćnih nacionalnih i međunarodnih pokreta koji
promiču mir i razoružanje
yy Potrebno je razumjeti prirodu žena, muškaraca i kako se odnose prema ratu i miru u
određenim kontekstima.
Žene kao ratnice
Kao što smo vidjeli ranije, žena kao "žrtva" je važna karika u ratnim pričama. Doista,
1990. otprilike 90% ratnih žrtava bili su civili, velikom većinom žene i djeca (Silvard,
1991.), ali suvremena znanstvena istraživanja otkrila su niz primjera u kojima su žene
bile podrška djelatnostima muškaraca u ratu te su sudjelovale u građanskim ratovima
i ratovima općenito. Priče tih žena bacaju zanimljivo svjetlo na žensko djelovanje u
ratu otkrivajući iskustva žena kao vojnikinja, specijalnih agentica, medicinskih se-
stara, kirurginja, pralja, kuharica i prostitutki (Isakkson, 1988.). One ne tvrde da su
muškarci i žene različiti u nekom apsolutnom smislu. Moguće je da takve formulacije
zanemaruju doprinos mnogih muškaraca mirovnim pokretima i pacifizmu. Pojedini
muškarci često su pokušavali izbjeći borbu, a većina neprofesionalnih vojski upor-
no je bila predmetom dezerterstva i takozvanog kukavičluka uzrokovanog traumama
rata. Kako prelazimo u 21. stoljeće, a upoznati smo s problemima ratnih trauma čak i
kod vrlo hrabrih i časnih ljudi, teško je znati koliko dugo možemo održati predodžbu
rata kao junačkog ili prirodnog za ljude bez obzira na spol.
Ovo ne znači da se u ratu ne čine mnoga junačka djela. Moderno ratovanje – kao
i njegovi prethodnici – nije zagađeno samo barbarskim djelima, već i djelima velike
hrabrosti i časti. Također se ne može tvrditi da nikada nema razloga zbog kojeg bi rat
mogao biti najmanje zlo. Očito je da bi mogli postojati razlozi iz kojih bi rat mogao
biti pravedan ili čak moralno nužan. Radije bismo trebali reći, kao i Michael Walzer,
da je čak i jezik pravednog rata za većinu nas (jednako i za muškarce i za žene) "drugi
jezik", a kao i sve druge jezike, ne govorimo ih savršeno i trebali bismo prepoznati
naše nepreciznosti i nedostatak punog vokabulara (Walzer, 2005.).
KLJUČNE TOČKE
yy Čin borbe i žrtve podnesene u borbi često se smatraju ključnima za državu.

yy Općenito, državljanstvo je bilo povezano sa spremnošću sudjelovanja u borbi za vla-
stitu državu.
yy Posljednja istraživanja pokazuju da rat možda i nije junaštvo te da sam rod nije deter-
minanta junaštva.
Promjena uloga: promjena percepcija
Mi na Zapadu imamo luksuz da smo bili u mogućnosti prepoznati probleme čovje-

čanstva i rata. Doista, od Revolucije u vojnim pitanjima (RMA) došlo je do postupne
109
erozije vojnih zahtjeva države prema građanima: trend koji je u Zapadnom svijetu
ubrzan padom komunizma. Do 1991., kada se raspao Sovjetski Savez, i Sjedinjene
Države i Velika Britanija oslanjale su se na relativno male profesionalne snage. Rusi-
ja, koja se dugo oslanjala na velike vojske popunjene općom vojnom obvezom, pre-
lazi na dragovoljno služenje. U mnogim demokracijama, ideja vojnika kao građanina
je jednostavno nestala. Iako još uvijek ne živimo u post-herojskoj kulturi kao što je
tvrdio Edward Luttwak, rat kao pokušaj preživljavanja nacije je gotovo sigurno mrtav.
(Luttwak, 1995.) Mi, pogotovo na Zapadu, živimo u svijetu gdje je rat udaljen, naše
vlastite žrtve su minimalne i kontroverzne, a opcija koju preferiraju demokratske dr-
žave je bombardiranje iz zraka. Ratovi koji su udaljeni od našeg civilnog angažmana
promijenili su način na koji se moderne vojske bore i način na koji civili reagiraju na
to. Kao što smo vidjeli za vrijeme sukoba na Kosovu krajem 1990-ih, liberalne države
bile su u mogućnosti voditi uspješan rat protiv Srbije bez ijedne žrtve. Priroda tog
sukoba dovela je do tvrdnji nekih autora kako rod nije imao veliku ulogu u vođenju
rata, budući da vojnici oba roda nisu morali biti izloženi pogibelji. Ovo korištenje
"virtualnog rata", koristeći Ignatieffljev izraz, riješilo je problem muškaraca, žena i
rata. Ako se stvarna borba mogla izbjeći, tada su muškarci i žene mogli sudjelovati u
ratu pod istim uvjetima.
Kako se priroda sukoba promijenila nakon Hladnog rata, od one u kojoj se rat
vodio pomoću masovnih vojski, obranom pomoću nuklearnog zastrašivanja pa sve do
"virtualnog rata", uloga muškaraca i žena u odnosu prema ratnim sukobima se pro-
mijenila. Mi na Zapadu možemo sudjelovati u masovnim ubojstvima pomoću tehno-
logije s minimalnim vlastitim troškovima. Osim na marginama, ovo bi moglo značiti
da su debate oko relativne sposobnosti muškaraca i žena za rat irelevantne. Međutim,
postoji problem sa ženama u ratu te razvojem i sigurnosti koji se postavlja u mnogim
djelima sigurnosne literature. Grubo postavljeno, problem je u tome što, dok su na
Zapadu rod i rat možda bili vezani uz "pravo na borbu" ili pravo na suprotstavljanje
državnoj politici koja se vodi u ime nacionalne politike, u većini ostalog svijeta muš-
karci i žene imali su puno manje izbora. U mnogim dijelovima svijeta kampanje za
pravo žena da sudjeluju u borbi i poginu u nacionalnim vojskama činile bi se bizar-
nima. I dok je rat možda pročišćen za nas koji živimo na Zapadu, žene (a i muškarci
i djeca također) u ratnim zonama kao što je Afganistan, Šri Lanka, Irak ili Latinska
Amerika žrtve su, svjedoci, mogu biti i sudionici, ali gotovo zasigurno žele pobjeći od
rata i nasilja. Sukob je u tim slučajevima rijetko između pojedinca i središnjih vlasti,
već je to borba za preživljavanje pojedinca, obitelji ili zajednice u lokalnim okvirima.
Dodajte ovome složenosti poznate kao problemi "meke sigurnosti", AIDS, ilegalna
trgovina ljudima, ekonomski problemi, i naše razumijevanje roda kao podjela između
muškaraca i žena mora biti razrađena kako bi omogućila kompleksniju sliku onoga što
to znači za muškarca i ženu u specifičnom vremenu i prostoru.
KLJUČNE TOČKE
yy Tehnologija je učinila bojište "rodno neutralnim" u nekim pogledima.

yy Rat ima mnoge oblike te za one u trećem svijetu još uvijek predstavlja borbu za
preživljavanje.
110
Rod i sigurnost
Zaključak
Tradicionalna literatura o sigurnosti većinom je ignorirala pitanje roda. U većini lite-

rature o ratu i sigurnosti implicitno se navodilo da spol stvara različite uloge za muš-
karce i žene. Ukratko, dječaci će imati "igračke" (oružje), a djevojčice lutke (djecu).
Žene kao kategorija bile su ignorirane i općenito smatrane nesposobnima za službu u
ratu ili neprikladnima za vodstvo, a u nekim slučajevima čak i za državljanstvo. Dok
su muškarci bili ratnici, žene su bile ili ignorirane ili opisivane kao pasivne što se tiče
sigurnosnih pitanja. Često je čak i uloga žene kao žrtve smatrana irelevantnom za pita-
nja državne sigurnosti. Ipak, žene su služile svrsi nacionalističkih ciljeva s nacionaliz-
mom često izraženim visoko rodnim ili ženskim izrazima. Ženski simboli državnosti
bili su i ostaju karakteristika mnogih modernih država. Figura žene kao majke nacije
poznata je. Pogledajte Studiju slučaja 5.1.
Istraživanja feminizma i kritičke sigurnosti omogućila su nam da 1980-ih i 1990-
ih izađemo izvan jednostavnih kategorija muškaraca/ ratnika/ zaštitnika i žena/ majki/
zaštićenih. Ono što je učinila feministička literatura bilo je da nas je upozorila na niz
posljedica koje su državne sigurnosne politike imale na žene. Prva je bila upozoriti
nas na činjenicu da bi rat mogao imati specifične rodne posljedice. Ne samo da žene
mogu biti posredne žrtve rata, već sama ratna politika može osobito ciljati na žene u
smislu genocidnog silovanja ili seksualnog zlostavljanja. Kao što smo vidjeli za vri-
jeme ratova na Balkanu, vrijednost pripisana ženama mogla bi ih učiniti osjetljivima
na napad i zlostavljanje. Također, iz nekih feminističkih spisa doznali smo za druge
patnje nametnute ženama u obliku ekonomskog i društvenog progona nakon sukoba.
Tako, na primjer, da žene mogu mahom sukoba biti prisiljene u međunarodnu trgovi-
nu seksualnim robljem. U malo pozitivnijem svjetlu, također smo naučili da se žene
mogu organizirati i protestirati protiv državne politike i nekih aspekata nacionalizma.
Feminističke autorice i povjesničari također su nas upozorili na način na koji su drža-
ve kroz povijest pokušavale kontrolirati žensku biologiju kako bi stvorili određene dr-
žavne politike. Žene mogu biti prisiljavane ili uvjeravane da stvaraju djecu za državu.
Može im, primjerice, biti zabranjen pristup pobačaju ili kontracepciji ovisno o hiru
ili potrebama središnjih vlasti. Čak možda još važnije, feministička i rodna literatura
omogućila nam je da promislimo o idejama sigurnosti koje su dominirale međuna-
rodnim odnosima. Dopustila nam je da postavljamo ključna pitanja. To je uključivalo
propitivanje ključnih aksioma međunarodnih odnosa, kao što je ideja državne moći.
Što moć doista znači za različite muškarce i različite žene, unutar države i izvan nje?
Što bi državljanstvo moglo značiti za žene i muškarce? Što bi rat mogao značiti?
Ključno je kako muškarci i žene definiraju pitanja sigurnosti? Definiraju li oni zapra-
vo sigurnost na različite načine?
Možda ipak, najznačajnije obilježje novije literature jest da je "rod" način ot-
krivanja sigurnosnih problema dopuštajući nam da vidimo da je rod kao kategorija
socijalna konstrukcija. Odnosno, način na koji muškarci i žene reagiraju može biti
rezultat razlike u spolu, ali može također biti rezultat okolnosti. Stoga bi se treba-
li pitati kako se muškarci i žene u različitim kontekstima odnose prema lokalnom,
regionalnom i međunarodnom sigurnosnom aparatu. Je li istina da sigurnosne poli-
tike, kao što su neke feministkinje tvrdile, uvijek privilegiraju muškarce, a uvijek
diskriminiraju žene? Ili trebamo razumjeti da muškarci nisu uvijek vođe, ratnici ili
ugnjetavači žena?
111
Rod i sigurnost pojmovi su, koji za pravilno razumijevanje bilo kojeg od njih,
zahtijevaju povezanost. Međutim, naravno, to ne znači da se bilo koji od njih može
svesti na onaj drugi ili nemaju ulogu neovisno jedan od drugog. Rod – u svim svojim
oblicima i sa svim svojim složenostima, utječe na mnoge stvari osim sigurnosti, a si-
gurnost – s druge strane, i kako god ju razumijevamo, ovisi o mnogim stvarima osim
roda. Međutim, nadam se kako sam uspjela pokazati da, pokušati razumjeti jedno bez
priznavanja uloge onog drugog, rezultira slabijim razumijevanjem oba. Razumijeva-
nje, naravno, ne vodi nužno do promjene u praksi, ali pretpostavka je da to mora biti
prvi korak bilo kakve razumne i prihvatljive politike.
PITANJA
Kako shvaćamo pojam roda?

Kakvu razliku u našem razumijevanju sigurnosti čini preispitivanje položaja žena?
Mislite li da biti žena čini razliku u vašoj sigurnosti?
Jesu li žene uvijek žrtve rata?
Trebaju li žene biti isključene iz borbe?
Koje su posljedice državne politike o kontracepciji/pobačaju na sigurnost žena?
Zašto se čini da je silovanje dio svakog rata?
Jesu li muškarci prirodni ratnici?
Treba li državljanstvo biti povezano s militarizmom?
Mogu li žene biti junakinje?
DALJNJE ČITANJE
Enloe, Cynthia (1989.), Bananas, Bases and Beaches: Making Feminist Sense of Inter-
national Politics, London: Pinter. Ovo je na mnoge načine jedno od najvažnijih djela femi-
nističkih međunarodnih odnosa. Enloe je bila jedna od prvih koja je postavila i odgovorila
na pitanje "Gdje su žene u međunarodnoj politici?" Enloe nas je upozorila na činjenicu da
žene imaju različite uloge u sigurnosti, diplomaciji, trgovini, te lokalnoj i regionalnoj politici.
Enloe, Cynthia (2000), Maneuvers, Berkeley CA: University of California Press, Profe-
sorica Enloe nastavlja svoju misiju otkrivanja efekata militarizacije na žene u globalnom kon-
tekstu. Ona tvrdi da su žene pogođene prisutnošću i etosom vojnih institucija te procesima
militarizacije. Sigurnost žena kao pojedinaca i dijela zajednice kompromitirana je i narušena
potrebama vojske.
Steans, Jill (1998.), Gender and International Relations, Cambridge: Polity Press. Ja-
sno iznesena analiza kako su se muškarci i žene odnosili prema državi, ratu i međunarodnom
sustavu. Povezuje spol s nacionalizmom, konstrukcijom državljanstva te detaljno istražuje
različite argumente oko pitanja jesu li žene sposobne za borbu? Također istražuje žene i pi-
tanja razvoja.
Tickner, Ann (1992), Gender in International Relations , New York: Columbia Univer-
sity Press. Feministička analiza glavnih postojećih teorija međunarodnih odnosa. Uključuje
112
Rod i sigurnost
zanimljive i jasne analize feminističke misli o pitanjima kao što je ekologija. Osobito korisna
što se tiče sigurnosti.
Van Crevald, Martin (2001.), Men, Women and War, London, Cassel and Co. Provokati-
van i živahan prikaz koji dokazuje da žene nisu prikladne za ratne zadatke. Autor tvrdi kako
žene ne bi trebale biti uključene u poslove nacionalne sigurnosti i rata.
VAŽNE WEB STRANICE
www.uswc.org Spaja američke žene koje se bore za postizanje prava i emancipacija te ih

povezuje s globalnim ženskim pokretom.
www.womenwarpeace.org Vijeće sigurnosti Ujedinjeni naroda u svojoj rezoluciji iz listo-
pada 2000. o ženama, miru i sigurnosti ističe "potrebu konsolidiranja podataka o utjecaju
oružanog sukoba na žene i djevojke". Ova je web stranica odgovor na to. To je portal koji
nudi podatke o utjecaju oružanog sukoba na žene i djevojke.
www.womenwagingpeace.net Ova web stranica nudi podatke o Inicijativi za inkluzivnu
sigurnost, mrežu uspostavljenu 1999. koja omogućava ženama iz svih dijelova svijeta da se
povežu i imaju utjecaj na donosioce odluka.
www.dcaf.ch/women Žene u nesigurnom svijetu dio je Ženevskog centra za demokrat-
sku kontrolu oružanih snaga, a glavni mu je cilj jačanje moći žena kao aktera sigurnosnog
sektora.
113
6.
Ljudska sigurnost
PAULINE KERR
Sadržaj poglavlja
Uvod: intelektualna i empirijska svrha
Je li ljudska sigurnost vrijedan analitički i politički okvir?
Smirivanje tenzija
Ljudska sigurnost i državno-centrična sigurnost
Korisnost za stručnjake
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje ispituje koncept ljudske sigurnosti i njegovu ulogu i u sigurnosnim studi-
jama i u policy zajednici. Tvrdi da je suvremeni razvoj ranijih diskusija orijentiranih na
čovjeka, koje tvrde da bi ljudi trebali biti sigurni u svojim svakodnevnim životima. Izraz
"ljudska sigurnost" postao je aktualan sredinom 1990-ih i sada služi za postizanje ne-
koliko korisnih ciljeva, od kojih je najvažniji naglašavanje nekih spornih pitanja, osobito
političkog nasilja unutar države, koje nije uključeno u državno-centričnu paradigmu,
koja trenutno dominira diskursom. Koncept ljudske sigurnosti ne osporava važnost dr-
žavno-centričnih stavova u mjeri u kojoj se oni bave zaštitom države od vanjske vojne
sile realpolitičke prirode. Međutim, koncept ljudske sigurnosti pokazuje da taj realizam
nije dovoljan sigurnosni argument, utoliko što ne upućuje adekvatno na sigurnost ljudi
od nasilja unutar države. On stoga ne zaslužuje biti dominantno shvaćanje sigurnosti.
U suvremenom kontekstu koncept sigurnosti trebao bi uključivati države koje pravil-
no funkcioniraju i njihovo stanovništvo. Međutim, za sada su pokušaji usklađivanja ili
suprotstavljanja argumenata o sigurnosti države i ljudi nedovoljno razvijeni i podlož-
ni kritici. Iz praktične perspektive koncept ljudske sigurnosti izaziva različite reakcije
od strane političke zajednice: neki praktičari su prihvatili oba pristupa, drugi odbacuju
pristup ljudske sigurnosti, a drugi ga pogrešno upotrebljavaju kako bi opravdali politi-
ke koje imaju drugačije motive. Ovo poglavlje završava s vjerojatnom budućnosti ovog
koncepta u konceptualizaciji i praksi sigurnosti.
114
Ljudska sigurnost
Uvod: intelektualna i empirijska svrha
Ideja da ljudi moraju biti zaštićeni u vođenju svojih svakodnevnih života nije ni nova
ni iznenađujuća. Teorija usmjerena na čovjeka i dalje je orijentirana na staru politič-
ku filozofiju liberalizma, koja smješta čovjeka i pojedinca u središte i određuje neke
nužne uvjete, kao što su sloboda i jednakost, kako bi ljudi bili sigurni. Jednako tako,
tradicija liberalizma unutar discipline međunarodnih odnosa orijentirana je na široke
normativne vizije koje žele osigurati da će ljudi biti sigurni, primjerice usvajanje op-
ćih ljudskih prava. Poddisciplina međunarodnih odnosa, sigurnosne studije, i njezina
škola kritičke sigurnosti često smještaju čovjeka u središte svoje kritike državne i
vojne sigurnosti. Doista, ovi argumenti istraživača kritičke sigurnosti koji zagovaraju
produbljivanje i proširivanje ideje sigurnosti, velikim dijelom su uzrokovani određe-
nom idejom uvjeta koje je nužno postići kako bi ljudi bili sigurni.
Ova duga filozofska i politička tradicija usmjerena na čovjeka tek odnedavno
uključuje koncept nazvan "ljudska sigurnost". Čini se da taj pojam potječe iz poli-
tičkih izjava Ujedinjenih naroda sredinom 1990-ih, a osobito iz izvješća Programa
Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz 1994. U ovom dokumentu ljudska sigurnost
je opisana kao stanje u kojem je ljudima omogućeno oslobađanje od trauma koje
okružuju ljudski razvoj. Ljudska sigurnost znači "kao prvo, zaštićenost od takvih kro-
ničnih prijetnji kao što su glad, bolest i represija. A drugo, znači zaštitu od iznenad-
nih i štetnih poremećaja svakodnevice – bilo u domovima, na radnim mjestima ili u
zajednicama" (1994: 23). Ostvarivanje ljudske sigurnosti zahtijeva pristup sa sedam
"oštrica" koji bi obuhvaćao ekonomsku, prehrambenu, zdravstvenu, ekološku, osob-
nu i političku sigurnost te sigurnost zajednice. Ovo specifično razumijevanje ljudske
sigurnosti je kategorizirano kao jedna od širokih definicija i čini osnovu za podjelu
značenja ljudske sigurnosti, koju ćemo istražiti u sljedećem odlomku.
U međuvremenu, korisno je zapitati se zašto je koncept došao u središte upravo u
ovo vrijeme i kojoj to svrsi služi unutar discipline i za empirijski. Glavna stvar koju
trebamo zapamtiti vezano uz koncepte jest da su oni, kao i teorije razvijeni kako bi
služili svrsi, ili različitim svrhama, a neki su korisniji od ostalih . Dakle, kojoj svrsi
služi koncept ljudske sigurnosti i je li on koristan? Ako se vratimo na nedavne kori-
jene izraza, stvaranje novog pojma od strane UNDP-a može se shvatiti kao posthlad-
noratovski pokušaj usmjeravanja pažnje na pitanje razvoja, točnije ljudskog razvoja,
kako bi se ljudski i financijski resursi premjestili prema oslobođenju od siromaštva,
a dalje od jednostavnih ekonomskih indikatora BDP-a te iscrpljujuće hladnoratovske
vojske i tradicionalne sigurnosne agende. Ako je ovo bila svrha, onda je ironično da
se danas posvećuje čak i više pozornosti političkom nasilju, iako unutar države te u
kontekstu razvoja, s posljedicom da se više sredstava usmjerava na krizu i upravljanje
sukobima, a manje na sprječavanje glavnih uzroka, kao što je siromaštvo. Najnovija
manifestacija ovoga je usmjerenost na vođenje međunarodnih odnosa vojnim sred-
stvima nauštrb sprječavanja globalnog siromaštva kao problema koji je neovisan od,
iako ponekad povezan s terorizmom.
Unatoč tome, fokus koji koncept ljudske sigurnosti stavlja na poveznicu između
sukoba i razvoja je vrlo korisno i važno. Empirijska promatranja i nekoliko studija
115
prikupljanja podataka otkrivaju važnost te povezanosti. Sukobi od sredine 1990-ih

velikom većinom se odvijaju unutar granica država u razvoju, ne između država. Te
granice okružuju ono što se često naziva nestabilne države u kojima često padaju vla-
de jer postoji sukob između naoružanih skupina – ponekad između vlade i pobunjeni-
ka, a ponekad između suprotstavljenih pobunjeničkih ili društvenih skupina. U sredini
između sukobljenih strana nalaze se brojni civili, mnogi od njih su žene i djeca. Ono
što je uznemirujuće jest da je glavni počinitelj nasilja nad civilima često vladajući
režim i državni akteri kao što su policija i vojska. Značaj povezanosti između razvoja
i sukoba nije samo u tome što dovodi do postavljanja etičkih pitanja o ljudskoj patnji,
već i to da njegov česti rezultat, takozvano propadanje države, ima strašne lokalne,
regionalne i globalne posljedice. (vidjeti Prostor za razmišljanje 6.1. o povezanosti
između sukoba i razvoja u Africi).
Razvoj koncepta ljudske sigurnosti također stavlja naglasak na stajalište da se
prijetnje ljudima, kao i državnim entitetima, mijenjaju i povećavaju. Te su promjene
potaknule raspravu o značenju sigurnosti i o razlozima za njezino produbljivanje i
proširivanje. Osim nasilja unutar države, postoje i nevojne prijetnje, kao što su uništa-
vanje okoliša i efekti globalnog zagrijavanja, pandemije kao što su HIV/AIDS, SARS
i ptičja gripa, te ljudski pokreti (izbjeglice i raseljeni narodi unutar država). Kao i
unutarnje nasilje, ovi transnacionalni problemi imaju ozbiljne lokalne, regionalne i
globalne posljedice.
Iz normativne perspektive koncept služi kako bi naglasio važnost kvalitetnih
globalnih normi. Ljudska sigurnost je motivacija za nastanak Opće deklaracije o
ljudskim pravima, Povelje UN-a, Ženevske konvencije, Sporazuma iz Ottawe i
Međunarodnog kaznenog suda. Ljudska sigurnost često služi kao glavna norma za
različite sporazume i konvencije kojima je cilj zaštititi ranjive ljude od aktera progo-
na, poglavito države. Razvijanje kvalitetnih globalnih normi nije važno samo iz mo-
ralnih i etičkih razloga, već i zato što, kao što mnoge države pokazuju, služe jačanju
države i međunarodne sigurnosti.
Povezanost sukoba i razvoja u Africi

Danas se većina ratova vodi u siromašnim zemljama.
Do početka 21. stoljeća više ljudi je ubijeno u ratovima u Africi nego u ostatku svijeta
zajedno.
Većina oružanih sukoba u svijetu sada se vode u Subsaharskoj Africi.
Oružane sukobe u Subsaharskoj Africi osobito je teško izbjeći, kontrolirati ili završiti.
Izgledi za postizanje mira ugroženi su kombinacijom rastućeg siromaštva, pada BDP-a
per capita, smanjene humanitarne pomoći, loše administracije, vanjske intervencije, izo-
bilja jeftinog oružja i gorkih iskustava prošlih ratova.
Nadalje, nasilni sukobi u Africi pogoršavaju upravo one uvjete koji su ih uzrokovali, stva-
rajući klasičnu "zamku sukoba" iz koje je iznimno teško pobjeći. Održavanje mirovnih
nagodbi glavni je izazov za mnoge Afričke države nakon sukoba.
Izvor: Centar za ljudsku sigurnost (2005.), Izvješće o ljudskoj sigurnosti 2005. Oxford:
Oxford University Press te online izvor na www.humansecurityreport.info
116
Ljudska sigurnost
Koncept ljudske sigurnosti čak služi kako bi podržao neke realpolitičke interese.
Sukhre tvrdi kako su Kanada i Norveška bile snažni zagovaratelji ljudske sigurnosti
i zato što je koncept mogao poslužiti njihovim naporima u lobiranju za vrijeme ranih
1990-ih kako bi postale nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. (2004: 365). Kon-
cept može služiti i ostalim realpolitičkim interesima, kao što ćemo vidjeti kasnije u
poglavlju.
Unatoč činjenici da ljudska sigurnost može poslužiti nekim realpolitičkim pita-
njima, očito je iz 2. poglavlja da je ljudska sigurnost znatno drugačija od državno-
centrične sigurnosti. Državno-centrična sigurnost je usredotočena na zaštitu države
od vanjskih vojnih prijetnji pomoću prijetnje (zastrašivanja) i korištenja vojne sile.
Kršenja načela suverenosti su glavna opravdanja za korištenje sile. Prema državno-
centričnim argumentima, država je referentni objekt sigurnosti, dok su prema argu-
mentima ljudsko-centrične sigurnosti referentni objekt ljudi.
KLJUČNE TOČKE
yy Humano-centrička tradicija, koja naglašava poželjne humane uvjete u kojima bi ljudi

bili sigurni, sada uključuje koncept "ljudske sigurnosti".
yy Koncepti su oruđe, a ljudska sigurnost nije iznimka. Pojam ljudske sigurnosti razvijen
sredinom 1990-ih, služi kako bi naglasio neka pitanja u svjetskoj politici: primjerice,
brigu o čovjekovom razvoju, povezanost sukoba i razvoja, rastući broj transnacional-
nih prijetnji, rastući normativni humanitarni plan pa čak i realpolitičke interese.
yy Glavna svrha kojoj koncept služi je da obrati pozornost na činjenicu da većina ovih
spornih pitanja ima ozbiljan lokalni, regionalni i globalni utjecaj, a nisu uključeni u
državno-centrično mišljenje – dominantnu teoriju o sigurnosti.
Je li ljudska sigurnost vrijedan analitički i

policy okvir?
Teza u gornjoj raspravi jest da koncept ljudske sigurnosti postavlja pitanja o sigurnosti
ljudi koji nisu dio dominantne teorije o državnoj sigurnosti. Međutim, čak i da to jest
slučaj, omogućava li koncept analitički i politički okvir koji može dovesti u pitanje
teorije državnog centrizma i treba li to biti dominantna teza? Odgovor na ta pitanja
zahtijeva ispitivanje koncepta: njegovo značenje s obzirom na različite pristupe ljud-
ske sigurnosti i analitički odnos između tih pristupa. On također zahtijeva ispitivanje
državno-centalističkih pristupa sigurnosti te usporedba argumenata ljudske i državne
sigurnosti. Ovaj odlomak daje tri argumenta: prvo, da postoje velike razlike između
pristupa ljudske sigurnosti koji potiču pitanja o izgledima da kao koncept dovode u
pitanje dominantnu teoriju; drugo da je, unatoč svemu, moguće pomiriti te razlike i
razviti analitički okvir; treće, da ovaj analitički okvir ima potencijal dovesti u pitanje
realistički pristup orijentiran na državu pokazujući da je to bitan, ali ne i dovoljan
parametar za postizanje sigurnosti. Isto tako, i sama ljudska sigurnost je bitan, ali ne
i dovoljan parametar.
117
Napetosti među školama ljudske sigurnosti
Ljudska sigurnost, prema njezinim zagovornicima, dovodi u pitanje teoriju orijenti-

ranu na državu prema kojoj država jest i trebala bi biti primarni objekt, ili referent si-
gurnosti. Za te zagovornike, ljudska sigurnost je cilj, a državno-centrična sigurnost je
sredstvo do tog cilja. Međutim, što ljudska sigurnost zapravo znači? Stavljajući za tre-
nutak na stranu razlike između pozicija ljudsko-centrične i državno-centrične sigurno-
sti, značenje ljudske sigurnosti je sporno među različitim školama ljudske sigurnosti.
I dok se svi zagovornici slažu da su ljudi referentni objekti, oni se razlikuju s obzirom
na vrstu prijetnje koja bi trebala biti primarna, ili sekuritizirana. Sukob oko stavljanja
prioriteta na prijetnje podijelio je zagovornike na škole užeg i šireg pristupa.
Škola užeg pristupa
Mack, zagovornik užeg pristupa, tvrdi kako je prijetnja političkog nasilja ljudima, od
strane države ili bilo kojeg drugog organiziranog političkog aktera, ispravan predmet
proučavanja ljudske sigurnosti. Definicija koju zagovaraju Mack i njegova instituci-
ja, Centar za ljudsku sigurnost na Sveučilištu Columbia, jest da je ljudska sigurnost
zaštita pojedinaca i zajednica od rata i ostalih oblika nasilja (Centar za ljudsku si-
gurnost: 2005). Mack priznaje kako postoje mnoge druge prijetnje pojedincu osim
sistematskog nasilja. Ipak, njegovo naglašavanje konceptualne jasnoće i analitičke
strogosti uključuje tretiranje mnogih od tih drugih prijetnji kao korelata nasilju; pri-
mjerice, postoji uzajamna veza između nasilja i siromaštva i loše vladavine (2004:
367). Za Macka, zagovaranje širenja sigurnosne agende kako bi se uključila široka
agenda opisana ispod ima svoju vrijednost, ali ima i analitičku cijenu. Ova uska defi-
nicija pojednostavljena je kao "sloboda od straha" (freedom from fear) od prijetnje ili
korištenja političkog nasilja i razlikuje se od široke definicije ispod koja je označena
kao "sloboda od siromaštva" (freedom from want).
Škola šireg pristupa
Škole šireg pristupa tvrde da ljudska sigurnost znači više od zanimanja za prijetnju
nasiljem. Ljudska sigurnost nije samo sloboda od straha, već i sloboda od siromaštva,
što je fokus ljudskog razvoja u ranije spomenutom izvješću UNDP-a. Štoviše, prema
nekima, ljudska sigurnost ide dalje od slobode od siromaštva u zemljama u razvoju
te uključuje ostale ljudske slobode i vrijednosti. Primjerice, Tahkur i njegova insti-
tucija, Sveučilište Ujedinjenih Naroda u Tokiju, smatraju da se "ljudska sigurnost
bavi zaštitom ljudi od kritičnih, po život opasnih prijetnji, bez obzira na to potječe
li prijetnja iz antropogenih aktivnosti ili prirodnih događaja, nalaze li se one unutar
ili izvan država i jesu li izravne ili strukturalne" (2004: 347). Ljudska sigurnost je
"ljudski orijentirana" time što je primarno usmjerena na ljude i kao pojedince i kao
članove zajednice. Ona je "sigurnosno orijentirana" time što je usmjerena na slobodu
od straha, opasnosti i prijetnje (2004: 347). Thakur pokušava uspostaviti granice šireg
pristupa spominjući situacije opasne po život koje postanu krize, a stavljajući one koje
nisu krize na širi plan razvoja. Primjer još šire definicije ljudske sigurnosti je ona koju
je predložio Alkiri. Alkiri, koji je bio član Komisije o ljudskoj sigurnosti 2003., pod
zajedničkim predsjedanjem Amartye Sen i Sadako Ogate, tvrdi kako je cilj ljudske
118
Ljudska sigurnost
sigurnosti "zaštititi glavnu bit svih ljudskih života na načine koji unapređuju ljudske
slobode i čovjekovo ispunjenje" (2004: 360). Thakur brani ove široke konceptualiza-
cije na temelju činjenice da je vrijedno imati inkluzivne definicije, unatoč tome što
postoji mogućnost da se time gubi analitička strogost.
Široke definicije ljudske sigurnosti zasigurno su najviše kritizirane i često na te-
melju njih kritičari odbacuju čitav koncept. Paris, primjerice, tvrdi da ljudska sigur-
nost "uključuje sve od zlouporabe opojnih sredstava do genocida". Iz ove perspektive,
problem je u tome što je broj uzročnih hipoteza za ljudsku nesigurnost tako golem da
je teško oblikovati okvir za analizu ili stvaranje politika. Paris odbacuje čitavi koncept
jer je "nedokučiv" (inscrutable) (2004: 371), što je teška osuda uzimajući u obzir da,
prema Oxfordskom rječniku, ta riječ znaći "nemoguće za objasniti ili protumačiti"
(impossible to understand or interpret) (2004: 371).
Razlike oko sredstava
Naravno, diskusija o vrstama prijetnji koje bi trebale biti uključene u definiciju ima
implikacije za sredstva kojima se poboljšava ljudska sigurnost. Sredstva škole šireg
pristupa jednaka su onima koja predlažu različita izvješća UNDP-a, primjerice, Iz-
vješće UNDP-a o ljudskom razvoju iz 2005. Ipak, zbog toga što širi pristup također
uključuje definicije koje nadilaze plan razvoja da bi uključile prijetnje "glavnoj srži
svih ljudskih života", a kako ove mogu biti vrlo subjektivne i promjenjive, sredstva
su također promjenjiva. Prijetnje koje širi pristup uključuje u ljudski razvoj i osobito
vrlo raznolike prijetnje "glavnoj srži svih ljudskih života", čini se da nemaju zajed-
nički faktor koji povezuje sve te različite prijetnje, osim što je svaka percipirana kao
prijetnja čovjeku. Stoga će sredstva širih pristupa ovisiti o bilo čemu što se smatra
prijetnjom i zato su neograničena. Međutim, zato što je uži pristup povezan s uobi-
čajenim fokusom na prijetnju ljudima političkim nasiljem, sredstva su usmjerena na
obuzdavanje te prijetnje. U literaturi se mogu naći razni ekonomski, društveni i poli-
tički prijedlozi kako obuzdati unutarnje sukobe i međunarodno nasilje.
Pitanje sredstava je još više zakomplicirano argumentima oko uloge države i pri-
kladnih agenata ljudske sigurnosti. U mnogim situacijama država je izvršitelj nasilja
nad svojim stanovništvom te krivac za druge sigurnosne prijetnje za svoje stanovniš-
tvo i stoga je ona problem, ili veći dio problema. Takvo ponašanje države se često
smatra sukladnim državno-centričnoj teoriji. Iz ove perspektive, ljudsku sigurnost
je teško, ako ne i nemoguće postići ukoliko država ostane glavni akter u svjetskoj
politici.
Ovaj pristup postavlja ozbiljna pitanja o ulozi države kao sredstvu postizanja ljud-
ske sigurnosti. Svakako je istina da su neke države u srži ljudske nesigurnosti. Me-
đutim, postoji niz drugih pitanja koja treba razmotriti. Prvo, zato što se neke države
svojevoljno ponašaju loše ne znači da bi sve države trebale biti odbačene kao akteri te
da sva državno-centrična stajališta rade protiv ljudske sigurnosti; drugo, pragmatično,
države i dalje imaju glavna materijalna sredstva za logističko postizanje ljudske si-
gurnosti; treće, u stvarnosti, izgradnja država usmjerena na njihovo poboljšanje i dalje
je cilj glavnih globalnih institucija, uključujući UN i mnoge nevladine organizacije te
udruge civilnog društva; četvrto, realno, sveobuhvatan normativni zaokret ne događa
se na brzinu i zato prihvaćanje principa nemiješanja države i njezinih politika krat-
koročno ne pomaže ako je u tijeku više kriza u kojima ljudi trebaju trenutnu pomoć
119
nakon raznih zlodjela. Dakle, potrebno je rješavati trenutačnu situaciju, a istodobno u

dugoročnoj perspektivi težiti promjeni. Iz tog razloga nužno je izravno se uključiti u
političke programe za postizanje ljudske sigurnosti. Također je potrebno uključiti niz
aktera – institucije globalnog upravljanja, nedržavne aktere, civilno društvo i drža-
ve – u stvaranje užih i širih programa rada. Unatoč svemu, i dalje ostaje skepticizam
oko sposobnosti države da provede reforme i zato sukob oko sredstava nastavlja biti
pitanje koje uzrokuje podjele.
Još jedna velika razlika oko sredstava postizanja ljudske sigurnosti tiče se pozicije
humanitarne intervencije koja koristi vojnu silu u situacijama u kojima je sustavno
nasilje unutar države uzrok ljudske nesigurnosti. Ovo je rasprava koja se vodi između
zagovornika državne sigurnosti i škola ljudske sigurnosti, kao i između samih škola.
Realisti upozoravaju zagovornike ljudske sigurnosti kako intervencija iz humanitar-
nih razloga nosi rizik produljenja ratovanja, a time i dugotrajne patnje velikih dijelova
stanovništva, osobito izbjeglica. Realisti također upozoravaju da je, iz njihove per-
spektive, princip suverenosti pomogao u sprječavanju ratova unutar države, a njego-
vo nekritično povrijeđivanje korištenjem sile prilikom intervencije ima posljedice za
međunarodnu sigurnost.
Iz perspektive ljudske sigurnosti humanitarna intervencija također pokreće pitanja
o principu suverenosti, državi i međunarodnoj stabilnosti. Iako su realisti možda u
pravu da privrženost principu suverenosti može pomoći u objašnjenju trenutne među-
narodne stabilnosti, također je istina kako će u međusobno sve povezanijem svijetu,
međunarodni red i stabilnost ovisiti o ljudskoj sigurnosti unutar država. I kao što
tvrde Hampson i ostali, države ne mogu biti sigurne ako njihovu građani nisu (2004:
350). Na međunarodnoj razini, raširena nesigurnost ljudi unutar država prelijeva se na
države i stanovništvo u susjednim, ali i udaljenim područjima. Primjerice, unutarnji
sukob u afričkoj subsaharskoj regiji ima zastrašujuće lokalne, regionalne i globalne
posljedice. U takvim slučajevima humanitarna intervencija s ciljem izgradnje država
s vrijednostima ljudske sigurnosti, izvor je međunarodne stabilnosti. Doista, ova po-
vezanost međunarodnog mira i stabilnosti s izgradnjom ljudske sigurnosti jedno je od
glavnih opravdanja UN-ove potpore intervencijama.
Međutim, ako je intervencija opravdana na temelju promicanja ili ponovnog us-
postavljanja međunarodne stabilnosti, tada bi mogla davati prednost sukobima za
koje se smatra da imaju strateške implikacije, a ne onima koji su možda nasilniji i
smrtonosniji. Dakle, pozitivna veza između ljudske sigurnosti i međunarodnog reda
nije nužno zadovoljavajući kriterij za procjenu je li humanitarna intervencija oprav-
dana ili nije. Ako je prioritet izgraditi ljudsku sigurnost, tada bi humanitarna inter-
vencija u kojoj se koristi sila trebala biti logičan izbor, bez obzira na međunarodne
dimenzije. Ovo postavlja sve više pitanja oko pravilnih kriterija za procjenu kada i
zašto je intervencija korištenjem sile opravdana. Možda su najbolje smjernice ponu-
đene u izvješću Međunarodne komisije o intervenciji i državnoj suverenosti (ICISS)
Odgovornost na zaštitu (2001.). U njemu se tvrdi kako državna suverenost podra-
zumijeva da je primarna odgovornost za zaštitu ljudi od ozbiljnog nasilja na samoj
državi. Ukoliko država ne želi ili ne može to učiniti, tada se "princip nemiješanja po-
korava međunarodnoj odgovornosti za zaštitu" (2001: xi). Izvješće uspostavlja šest
kriterija za vojnu intervenciju (vidjeti Pozadinu 6.1) i naglašava ulogu Ujedinjenih
naroda i regionalnih organizacija kao ključnih aktera. Pravilo odgovornosti spominje
se u sve većem broju političkih dokumenata. Ipak, bez obzira na smjernice ponuđene
120
Ljudska sigurnost
POZADINA 6.1
Odgovornost za zaštitu: pravila za vojnu intervenciju
(1) PRAVEDAN RAZLOG ZA POČETAK
Vojna intervencija u svrhu zaštite ljudi je izvanredna i posebna mjera. Kako bi bila za-
jamčena, mora postojati ozbiljna i nepovratna šteta počinjena ljudima, ili neposredna
mogućnost da će se ona dogoditi, i to sljedećeg karaktera:
A. gubitak ljudskih života u velikim razmjerima, stvarni ili očekivani, sa ili bez genocidnih
namjera, što je rezultat, ili namjernog djelovanja države, ili njenog zanemarivanja, ili
nesposobnosti djelovanja, ili situacija neuspjele države; ili
B. etničko čišćenje velikih razmjera, stvarno ili očekivano, provedeno ili ubojstvima ili
nasilnim preseljenjem, aktima terora ili silovanja.
(2) PRINCIPI PREDOSTROŽNOSTI
A. Prava namjera: bez obzira na ostale motive država koje sudjeluju u intervenciji, pri-
marna svrha intervencije mora biti zaustavljanje ili sprječavanje ljudske patnje. Pravu
je namjeru bolje osigurati višestrukim operacijama, jasno podržanima od strane drža-
va regije i žrtava.
B. Krajnje sredstvo: vojna intervencija može se opravdati jedino kada su iscrpljena sva
nevojna sredstva prevencije ili mirnog rješavanja krize, s opravdanim vjerovanjem
kako blaža sredstva ne bi bila uspješna.
C. Proporcionalna sredstva: opseg, trajanje i intenzitet planirane vojne intervencije tre-
bao bi biti minimum potreban da se osigura željeni cilj zaštite ljudi.
D. Realni izgledi: moraju postojati realni izgledi za uspjeh u zaustavljanju ili sprječavanju
stradanja koji su i opravdali intervenciju, s posljedicama akcije koje ne smiju biti gore
od posljedica njezinog izbjegavanja.
Međunarodna komisija o intervenciji i državnoj suverenosti (2001.). Odgovornost na
zaštitu. Izvješće Međunarodne komisije o intervenciji i državnoj suverenosti. Ottawa:
Međunarodni centar za istraživanje razvoja: XII. (Napominjem da se načela (3) i (4), koja
ovdje nisu navedena, tiču Zakonitog autoriteta i Operativnih pravila.)
u izvješću, vanjsko korištenje sile kako bi se zaštitila sigurnost drugih ljudi, i dalje
ostaje sporno etičko pitanje.
Nadalje, čak i ako se pravila u izvješću ICISS-a čine logičnima, čini se da sve
manje imaju praktičnu primjenu, ako je izostanak akcije u Darfuru 2004/05 ikakav
indikator (Williams i Bellamy 2005.). Osim toga, politički gledano, odgovornost za
zaštitu nije opće prihvaćena od strane država u razvoju kao politika koja određuje
njihovo djelovanje, bez obzira na dogovor u Nacrtu završnog dokumenta koji je do-
nijela Generalna skupština na Svjetskom summitu 2005. da ga se ipak prihvaća kao
dragocjen (2005: 27-28). Za većinu država G8 ljudska sigurnost zahtijeva provođe-
nje razvojnog plana od strane države, uz pomoć međunarodnih donatora i organiza-
cija, te nastavljanjem bezuvjetne suverenosti. Stvarajući suverenost uvjetnom sma-
tra se još jednim primjerom postavljanja pravila svjetske politike od strane moćnih
zapadnih država i izgovor za uplitanje u unutarnje poslove nedavno dekoloniziranih
država. Dakle, fokus škole užeg pristupa ljudskoj sigurnosti na unutarnje nasilje i
intervenciju, na tim temeljima, nije prihvatljiv državama u razvoju, osim retoričkih
odobravanja.
121
Da zaključimo, sredstva za suočavanje s ljudskom nesigurnošću, kao što je nasilje,

uključuju širok spektar mjera i aktera, a njihove uloge će i dalje biti osporavane. Bez ob-
zira na zaokupljenost kritičara ulogom države, države koje pravilno funkcioniraju bit će
neophodni akteri, velikim dijelom i zbog toga što će interventne vojne i policijske sna-
ge, osim plavih beretki, imati sredstva i ljudske resurse da osiguraju zaštitu od nasilja.
Jednom kad sigurnost bude zajamčena, ključni akteri za rekonstrukciju bit će globalne
institucije, lokalne i međunarodne vladine organizacije i udruge civilnog društva.
KLJUČNE TOČKE
yy Postoje napetosti između različitih škola ljudske sigurnosti oko značenja prijetnji i
sredstva postizanja ljudske sigurnosti.
yy Škola užeg pristupa bavi se prijetnjama nasiljem, često se naziva "sloboda od straha";
škola šireg pristupa bavi se prijetnjama koje se javljaju zbog nerazvijenosti, često se
naziva "sloboda od siromaštva"; škola vrlo širokog pristupa bavi se prijetnjama ostalim
ljudskim slobodama.
yy Sredstva postizanja ljudske sigurnosti također su sporna, s podjelama koje nastaju oko
uloge države i opravdanja za humanitarnu intervenciju koja upotrebljava silu.
Smirivanje tenzija
U principu ranije spomenuta diskusija koja ilustrira podjele između različitih škola
ljudske sigurnosti postavlja pitanja oko sposobnosti tih koncepata da ospore dominan-
tne državno-centrične argumente vezane uz sigurnost. Ipak, ovaj ulomak tvrdi kako je
moguće razviti analitičke i političke okvire utemeljene i na školi užeg i na školi šireg
pristupa, što pokazuje da između njih postoje važne poveznice.
Koncept se bazira na (i) ljudskoj nesigurnosti kao političkom nasilju i (ii) uzro-
cima ljudske nesigurnosti kao političkog nasilja. Koristeći jezik društvenih znanosti,
ljudska nesigurnost kao političko nasilje (uži pristup) je zavisna varijabla. Mnogi
uzroci ljudske nesigurnosti kao političkog nasilja uključuju probleme nerazvijenosti
(širi pristup), i to su nezavisne varijable (vidjeti Skicu 6.1).
Postoji nekoliko analitičkih prednosti ovakve formulacije: Prvo, veze između dvi-
je škole su evidentne. Drugo, uzročne vezemogu imati mnoge faktore i biti među-
sobno povezane, primjerice, prijetnje siromaštva i bolesti te loše upravljanje dva su
međusobno povezana uzroka političkog nasilja (vidjeti Skicu 6.1). Treće, uzročnost
može imati kružnu dinamiku: na primjer, ne samo da siromaštvo i loše upravljanje
mogu uzrokovati političko nasilje, može funkcionirati i obratno, odnosno, političko
nasilje može uzrokovati siromaštvo i lošu vladavinu (vidjeti Skicu 6.1). Četvrto, zbog
toga što ovaj koncept prepoznaje problem nasilja i njegove uzroke, on omogućuje
čvrste temelje za donošenje politika (vidjeti Skicu 6.2). Značajno je da on pokazuje
da krizno upravljanje nasiljem zahtijeva i trenutnu akciju u smislu diplomacije i ako to
propadne, intervenciju. Osim toga, istovremeno zahtijeva i mjere prevencije krize iz
plana općeg razvoja. Pravilno upravljanje zahtijeva politike koje obuhvaćaju usmje-
renost na nasilje škole užeg pristupa i usmjerenost na razvoj škole šireg pristupa. Obje
vrste politika jednako su važne.
Ovaj okvir pomaže u prevladavanju mnogih napetosti između pristupa, a mogao bi
zadovoljiti i neke kritičare. Ipak, neće zadovoljiti one zagovornike ljudske sigurnosti
122
Ljudska sigurnost
Skica 6.1 Pojmovni radni okvir
Uzročne veze
Ljudska nesigurnost kao

nerazvijenost(škola šireg pristupa) npr.
Ljudska nesigurnost kao političko
– loše upravljanje
nasilje (škola užeg pristupa) npr.
– nesposobna država
– državno sponzorirano nasilje
– korupcija
– nasilje među društvenim skupinama
– socijalni rascjepi
– zemlja
Nezavisna varijabla Zavisna varijabla
Uzročne veze
koji žele uključiti vrlo široku agendu zaštite ljudske sigurnosti kao "glavne srži ljud-
skih života". Također će frustrirati one koji žele uključiti pitanja nevezana uz nasilje,
kao što je horizontalna nejednakost ili ljudski pokreti, kao zavisnu varijablu nevezanu
uz nasilje. Konačno, uvijek postoji pitanje je li to koncept koji može osporiti domi-
nantne državno-centrične sigurnosne argumente ili ne može.
Skica 6.2 Politike prevencije
Politike prevencije
Upravljanje krizama ljudske

nesigurnosti kao političkog nasilja Ljudska nesigurnost kao
(škola užeg pristupa) nerazvijenost(škola šireg pristupa) npr.
Sredstva npr. – loše upravljanje
– diplomacija/pregovori – nesposobna država
– intervencija treće strane – korupcija
– korištenje snaga sigurnosti – socijalni rascjepi
– zemlja
Akteri
– strane u sukobu Akteri
– međunarodni, regionalni, lokalni – međunarodni, regionalni, lokalni
– vladini i nevladini – vladini i nevladini
Politike upravljanja krizama
123
KLJUČNE TOČKE
yy Jedan način pomirivanja stajališta dvaju škola i razvoja koncepta jest fokusiranje na
povezanost između usmjerenosti užeg pristupa na nasilje i šireg pristupa na ljudski
razvoj.
yy Prihvaćanje usmjerenosti škole užeg pristupa na političko nasilje kao zavisne varijable,
a usmjerenosti škole šireg pristupa na ljudski razvoj kao nezavisne, omogućuje poli-
tički okvir za razumijevanje kauzalnosti i donošenje politika za prevenciju i upravljanje
krizama.
yy Međutim, je li ovo koncept koji može osporiti državno-centrične argumente o
sigurnosti?
Ljudska i državno-centrična sigurnost
Nakon što smo proučili debate koje pokazuju napetosti stajališta ljudske sigurnosti
te mogućnosti pomirenja škola užeg i šireg pristupa, sada je moguće usporediti ovaj
koncept ljudske sigurnosti s državno-centričnim postavkama i ispitati odgovarajuću
vrijednost koju svaki od njih ima za naše razumijevanje sigurnosti. Postavka u ovom
odlomku jest da su realistički državno-centrični koncepti i koncept ljudske sigurnosti
nužni, ali nedovoljni sigurnosni koncepti. Ako je to slučaj, tada se čini da su obje teo-
rije potrebne za razumijevanje sigurnosti.
Različite prijetnje
Realizam je nužna sigurnosna perspektiva. On nudi nekoliko teorija koje upućuju
na važan skup prijetnji opstanku države i teritorija. Ove teorije pretpostavljaju da su
država i teritorij ključni referentni objekti te da su vanjske vojne prijetnje najvažni-
je. Empirijski je realizam svakako važan u situacijama kao onima u Južnoj Aziji i
Bliskom Istoku gdje postoje vojne prijetnje državama. Realisti tvrde da je ova vrsta
situacije stalna mogućnost za svaku državu na svijetu te da povijest dokazuje kako je
ta zabrinutost opravdana. Realizam također na dvojben način implicira da čak i ako
država jest referentni objekt, zaštita države od vojnih prijetnji ima efekt da štiti i njene
građane.
Iako je neophodan, realizam nije dostatna sigurnosna varijabla. On prepoznaje
prijetnju vanjske vojne sile, ali zanemaruje unutarnje nasilje (zajedno s ostalim otvo-
renim prijetnjama). Usredotočenost realizma na vanjske prijetnje državi nije uspjela
osigurati sigurnost mnogim ljudima unutar država, okolnost koja je većini normativno
neugodna te čini državu, referentni objekt realizma, ranjivom i na vanjske i na unu-
tarnje prijetnje. Nadalje, unutarnje prijetnje danas su mnogo uobičajnije od vanjskih
vojnih prijetnji te doprinose problemu neuspjeha države koji potkopava međunarod-
nu sigurnost, kojom je realizam najviše zaokupljen. Ako je realizam teorija koja se
usredotočila na državnu sigurnost, tada mora obuhvatiti širi opseg prijetnji opstanku
država te međunarodnom miru i stabilnosti.
Ljudska sigurnost također je nužna, ali ne i dostatna perspektiva. Iako je usmje-
rena na prijetnje ljudima – 95% svih pogibija u ratu uzrokovane su unutarnjim suko-
bima – ona ignorira vanjske vojne prijetnje. Iako je samo 5% pogibija u ratu rezultat
međudržavnih ratova, ako se oružje za masovno uništenje ikada upotrijebi, posljedice
124
Ljudska sigurnost
će biti strašne. Ironično, fokus ljudske sigurnosti na unutarnje i transnacionalno nasi-

lje te države koje ne funkcioniraju vjerojatno će dovesti do boljeg upravljanja u drža-
vama od realizma, a time i do veće međunarodne stabilnosti. Međutim, primarni cilj
ljudske sigurnosti nije ojačati samu državnu sigurnost, već osigurati da ljudi ne pate
zbog onih varijabli državno-centrične sigurnosti koji zanemaruju unutarnje nasilje i
njegove uzroke.
Različiti pogledi na suverenost

Realizam nije dovoljan i zato što ignorira središnje mjesto unutarnjeg nasilja i ugo-
vornu prirodu suverenosti, koja je očita u Hobbesovoj verziji državne sigurnosti. Iako
realisti uzimaju Hobbesovu političku tradiciju kao vlastitu, neke ključne postavke
izbjegavaju. Prva je da je Hobbesovo državno-centrično stajalište bilo utemeljeno na
tvrdnji da se sigurnost bavi zaštitom države od prijetnji nasiljem i "ratom" iznutra.
Druga je da se Hobbesovo državno-centrično stajalište također protivi državama koje
ne funkcioniraju i vođama/suverenima koji vrše nasilje nad građanima. Hobbesovo
gledište o legitimnom stvaranju države temelji se na ugovoru suverena s građanima
kako bi im omogućio zaštitu od unutarnjih prijetnji, u zamjenu za njihovu suradnju
i priznanje da je suveren/država legitimni arbitar korištenja sile. Treće i najvažnije,
Hobbes tvrdi kako ljudi smiju pružiti otpor ukoliko suveren ugrožava njihove živote
te ako ih ne štiti. (1914: xxi). Dakle, suverenost je uvjetovana pružanjem zaštite gra-
đanima. Ignoriranjem ugovorne prirode suverenosti koju Hobbes podržava, realizam
ostavlja dojam da je državu stavio ispred njenih građana.
Suprotno, mnogi zagovornici ljudske sigurnosti, iako se ne pozivaju na Hobbesa,
prihvaćaju ugovorni poredak, prema kojemu je suverenost uvjetovana pružanjem za-
štite. Ta je tvrdnja već objašnjena u izvješću ICISS-a iz 2001. koje ističe da suverenost
nije bezuvjetno pravo te da države imaju obvezu štititi svoje građane. Ova je tvrdnja
česta u izjavama koje su izdali Ujedinjeni narodi, posljednjem High Level Panel Re-
port-u (Ujedinjeni narodi, 2004.) te odgovoru glavnog tajnika, In Larger Freedom
(Ujedinjeni narodi, 2005.), te najvažnijem Draft Outcome Document Svjetskog sum-
mita iz 2005 (Ujedinjeni narodi 2005: 27-28).
Ova usporedba između teorija državno-centrične i ljudske sigurnosti nagovještava
kako obje imaju i pozitivna i negativna obilježja. Realizam je jedan oblik državno-
centričnog stajališta i važan je za razumijevanje nekih važnih prijetnji državi , ali ne
i za sve njih. Usmjerenost realizma na državu, za razliku od Hobbesa, ne priznaje
da sigurnost uključuje nasilje unutar države i države koje ne funkcioniraju te da je
suverenost uvjetna. Nadalje, realizam ne određuje eksplicitno šteti li njegova usmje-
renost na državu ljudima unutar države. S druge strane, ljudska sigurnost bavi se tim
pitanjima. Ipak, ona ne upućuje na prijetnje na koje upozorava realizam, a neke škole
ne prihvaćaju da neka državno-centrična stajališta imaju pozitivne utjecaje na ljudsku
sigurnost. Općenito, zaključak je da je realizam važan, ali ima nedostatke, te zbog
toga ne zaslužuje svoj dominantni položaj. Pitanje koje se sada javlja kao posljedica
ove rasprave jest, ako su obje teorije potrebne, ali nedovoljne, zahtijeva li razumije-
vanje sigurnosti i jednu i drugu?
125
U suvremenom kontekstu obje su potrebne
Suvremeni kontekst je onaj u kojem je mnogo ljudi izloženo velikom broju prijetnji.
Možda su najugroženiji oni u situacijama u kojima vlada propada, a država ili ne želi
ili ne može osigurati zaštitu. Ova situacija ranjivih ljudi i država koje propadaju ima
ozbiljne lokalne, regionalne i globalne posljedice. U međuovisnom i globaliziranom
svijetu svatko ima udio u ljudskoj sigurnosti. To je također svijet u kojem najmanje ra-
njivi ljudi žive u državama koje se ponašaju odgovorno prema svojim građanima. Ovo
znači da neke države obavljaju svoju zadaću relativno dobro, iako ne savršeno, te da u
načelu, za sada država može igrati ulogu zaštitnika svojih građana. To je također svijet
u kojem drugi akteri – globalne institucije, nevladine organizacije i civilno društvo –
nemaju sposobnost obavljanja važnih zadaća koje trenutno obavljaju uređene države;
primjerice, stvaranje i raspodjelu bogatstva. Nadalje, mnoge od tih organizacija su
i same podložne kritikama: na primjer, zbog manjka reprezentacije, odgovornosti i
upitne implementacije mjera koje podržavaju ljudsku sigurnost. Konačno, to je svijet
u kojem su mnoge države ranjive zbog konvencionalnih vojnih snaga drugih država i
oružja za masovno uništenje. Ako je sadašnja situacija ona u kojoj su ljudi i države ra-
njivi, tada iz toga slijedi da, ovisno o situaciji, sigurnost obuhvaća i ljudsku i državnu
sigurnost. Međutim, državna sigurnost nije sama sebi svrha, već je način dostizanja
ljudske sigurnosti.
U pojmovnom smislu, u slučaju uređenih država, već postoji teorija da su postav-
ke državno-centrične i ljudsko-centrične sigurnosti oboje nužni, ali ne i dovoljni. Lod-
gaard nam korisno iscrtava konceptualne dimenzije ove tvrdnje. Njegova je početna
pozicija da oba argumenta pružaju "koncepte oko kojih će sigurnosne politike biti or-
ganizirane" u budućnosti (2000: 1-2). On predlaže rekonceptualizaciju sigurnosti kao
"dvojnog koncepta državne i ljudske sigurnosti" – prvi bi uključivao obranu teritorija
i slobodu određivanja vlastitog oblika vlasti, a prema drugom bi ljudi bili slobodni od
fizičkog nasilja (2000: 1-6). Lodgaardov pristup može se razraditi u opširniju teoriju
u kojoj ne bi postojali samo dvojni referentni objekti (ljudi i država), već i njihove
unutarnje i vanjske prijetnje, te u kojima sredstva za postizanje sigurnosti u oba slu-
KLJUČNE TOČKE
yy Realizam je jedan pristup u državno-centričnoj tradiciji te igra važnu ulogu u naglaša-

vanju važne grupe povijesnih prijetnji državi.
yy Ljudska sigurnost pripada tradiciji orijentiranoj na čovjeka te igra važnu ulogu u nagla-
šavanju širokog opsega prijetnji ljudskoj sigurnosti.
yy Realizam zanemaruje niz prijetnji koje mogu ugroziti državu (njihovu jedinicu analize)
te uvjetnost suverenosti. Također, ne objašnjava u potpunosti svoju krajnje svrhu što
se tiče zaštite ljudi. Ovo baca sumnju, ne na realizam kao pristup sigurnosti, već na
njegov položaj dominantnog pristupa.
yy Ljudska sigurnost upućuje na neke nedostatke realizma i dodaje važnu normativnu
dimenziju, ali je nužan kao takav, ali ne i dovoljan sigurnosni koncept s obzirom na
suvremeni kontekst.
yy Iako u teoriji ovo znači da su i ljudska i državno-centrična sigurnost potrebne za razu-
mijevanje sigurnosti, mnogo toga se mora učiniti kako bi se konsolidirali konceptualni
temelji ove teorije.
126
Ljudska sigurnost
čaja uključuju niz mjera, i korištenje sile, i nevojne prijetnje (Kerr, 2003.). U svakom
slučaju, ovi pokušaji konceptualiziranja sigurnosti pomoću obje teorije nerazvijeni
su i apstraktni i mora se još mnogo toga učiniti kako bi to postala jasna i uvjerljiva
postavka. Međutim, ovo je korak u pravom smjeru.
Korisnost za stručnjake
Do ovog mjesta diskusija je istražila konceptualne dimenzije ljudske sigurnosti i nje-

zinu ulogu unutar sigurnosnih studija. U tom procesu, napravljen je osvrt na sposob-
nost pristupa da stvara smjernice za donošenje politika i do sada je postavljena teza
prema kojoj, unatoč tvrdnjama kritičara koji kažu da pristup nije koristan u stvaranju
smjernica za donošenje politika, moguće je razviti pristup koji to jest. Međutim, sada
se postavlja pitanje nudi li on smjernice te na koji je način koristan?
Znanstvenici se ponovo ne slažu u svojim procjenama o korisnosti pristupa. Hu-
bert tvrdi kako je empirijski vanjska politika pojedinih država navela znanstvenike da
unaprijede i uzdignu ovaj pristup (2004: 351). Kanadska i norveška vanjska politika
smatraju se dokazom ovog stajališta. Odnosno, pristup je bio odgovor na postojeću
praksu i štoviše, njegov mandat i dalje usmjerava mnoge države, primjerice one koje
pripadaju Mreži ljudske sigurnosti. Izvješće iz 2003. Ljudska sigurnost sada, koje je
izradila Komisija za ljudsku sigurnost, nudi dodatne smjernice i poticaj državama da
prihvate politike ljudske sigurnosti. Iz ove je perspektive ljudska sigurnost operaci-
onalizirana te nudi čvrste smjernice i način primjene. Ipak, Suhrke izvlači drugačije
zaključke, tvrdeći kako u politikama originalnih promicatelja, Kanade i Norveške, ali
i ostalih pristaša, postoji smanjeni interes za ovaj pristup kao teme vanjske politike
(2004: 365). Nadalje, Komisija o ljudskoj sigurnosti ima slab utjecaj, a Mreža ljudske
sigurnosti ima samo 13 država članica (Suhrke 2004: 265), a nijedna od njih nije va-
žan igrač u svjetskoj politici.
Nekoliko studija slučaja o korisnosti ljudske sigurnosti za donosioce politika, koje
su proveli Kerr, Tow i Thompson, pokazuje da su praktičari u tim slučajevima pri-
hvaćali uži pristup ljudskoj sigurnosti, u trenucima kada se smatralo da kriza ljudske
sigurnosti u drugoj državi predstavlja prijetnju nacionalnim interesima njihove vlasti-
te države (2003: 102). Primjerice, australska intervencija na Solomonskim otocima
2003. dogodila se kada su australski donositelji politika percipirali da je tamošnje
nasilje dosegnulo kritičnu točku i da predstavlja prijetnju nacionalnim sigurnosnim
interesima Australije. Howardova vlada, iako se nije pozivala na koncepciju ljudske
sigurnosti, svejedno je prihvatila veliki dio njezinog programa humanitarnih zakona i
uređenja kao osnovu za intervenciju sa ciljem da Australija bude sigurnija.
Druga studija slučaja, ona o invaziji SAD-a na Irak, pokazuje da, iako su američke
namjere za invaziju oduvijek bile mutne, kada se razdoblje nakon invazije pretvorilo
u kaos, SAD se koristio idejom ljudske sigurnosti kao opravdanjem za pokretanje rata,
tvrdeći da je američki cilj bio spasiti irački narod od ljudske nesigurnosti koju je uzro-
kovao Sadam Hussein. Ipak, značajno je da ni SAD nije mnogo učinio kako bi povra-
tio zakon i red uz pomoć zakonskih i policijskih mjera – ključnih elemenata političkih
programa koje koristi škola užeg pristupa. Ovo znači da su američki donosioci odluka
iskoristili retoriku ljudske sigurnosti, ali ne i njezinu primjenu, kada su smatrali da bi
kriza ljudske sigurnosti mogla potkopati njihove državno-centrične interese.
127
Iz perspektive mnogih praktičara iz niza zemalja u razvoju, ljudska sigurnost je

vrlo razoran koncept. Kao što smo već spomenuli, uži pristup često se smatra poku-
šajem uplitanja u unutarnje poslove dekoloniziranih država te nametanje Zapadnih
vrijednosti i promijenjenih ideja o suverenosti. U Azijsko-pacifičkoj regiji nekoliko
država prvaci su onoga što škola šireg pristupa shvaća kroz pojmove razvoja i osta-
lih nevojnih transnacionalnih prijetnji ekološke degradacije i bolesti kao što su HIV/
AIDS i SARS. S druge strane, naglasak škole užeg pristupa na nasilje unutar države i
ljudskim pravima ne uživa veliku podršku. Međutim, na nedržavnoj razini, u Azijsko-
pacifičkoj regiji sve se jače brani usmjerenost škole užeg pristupa na nasilje.
Konačno, koncept ljudske sigurnosti korisno je diplomatsko sredstvo za praktičare
UN-a. Povezanost između sukoba i ljudskog razvoja u središtu je izjava mnogih UN-
ovih politika: primjerice, Izvješće o ljudskom razvoju iz 2005. (2005.) i ono glavnog
tajnika In Larger Freedom iz 2005. (2005.), koje je bilo njegov odgovor na High
Level Panel Report i Draft Outcome Document sa Svjetskog summita 2005 (2005.).
Među pozitivnim rezultatima ovih političkih ciljeva je pad unutarnjeg nasilja od sre-
dine 1990-ih, što se većinom objašnjava UN-ovom međunarodnom aktivnošću u me-
đunarodnim operacijama (vidjeti Prostor za razmišljanje 6.2 i 6.3).
Pad globalnog političkog nasilja

yy Izvješća govore o 700 000 ljudi koji su ubijeni u ratovima 1950-ih; 2002. iznos je bio
samo 20 000.
yy Međunarodni ratovi sada čine maleni djelić svih sukoba. Njihov broj počeo se smanji-
vati 1970-ih, kako je završavao sve veći broj antikolonijalnih borbi.
yy Broj vojnih udara i njihovih pokušaja godišnje u opadanju je više od 40 godina. 1963.
bilo je 25 pučeva ili njihovih pokušaja, što je najveći broj od kraja Drugog svjetskog
rata. 2004. bilo je samo 10 pučeva. Svi su bili neuspješni.
yy Broj genocida i drugih masovnih pokolja civila drastično je pao za 80% od svog vrhun-
ca 1988. do 2001., unatoč strahotama u Ruandi i Srebrenici.
yy 1990. također je došlo do drastičnog pada u broju međunarodnih kriza, koje su često
predznaci rata. Međunarodna trgovina oružjem, vojni budžeti i broj osoblja u oruža-
nim snagama također su se smanjili, a broj izbjeglica pada zajedno s brojem oružanih
sukoba.
yy Ratovi ne samo da su rjeđi u današnje vrijeme, oni su također mnogo manje smrtono-
sni. Prosječan broj poginulih po sukobu godišnje neravnomjerno opada od 1950-ih.
1950., tipičan vojni sukob uzrokovao je smrt 38 000 ljudi; 2002., samo 600 – što je pad
od 98%.
yy Između 1994. i 2003. izvješća o kršenju ljudskih prava u skromnom su padu u pet od
šest svjetskih regija. Stvarni pad mogao bi biti i veći.
Izvor: Centar za ljudsku sigurnost (2005), Izvješće o ljudskoj sigurnosti 2005, Oxford:
128
Ljudska sigurnost
KLJUČNE TOČKE
yy Postoji nesporazum oko razmjera u kojem je koncept ljudske sigurnosti prihvaćen od

strane praktičara.
yy S druge strane, čini se da, unatoč retorici, postoji ograničena primjena koncepta ljud-
ske sigurnosti od strane država, a s druge strane, UN-ova aktivna uloga u mirovnim
operacijama usmjerena na slobodu od straha i siromaštva jedan je od razloga smanje-
nja broja unutarnjih sukoba.
yy Općenito, čini se da se vlade pozivaju na ljudsku sigurnost, ili ju primjenjuju, kada ona
koristi njihovim materijalnim interesima.
Objašnjenje pada političkog nasilja

yy Ranih 1990-ih, kada Vijeće sigurnosti više nije bilo paralizirano hladnoratovskom po-
litikom, UN je predvodio eksploziju prevencije sukoba, mirovnih misija i aktivnosti iz-
gradnje mira nakon završetka sukoba… (Ovo) neviđeno povećanje međunarodnog
aktivizma…uključivao je:
– između 1990. i 2002. šest puta se povećao broj preventivnih diplomatskih misija (ko-
jima je cilj spriječiti početak rata) koje je vodio UN.
– u istom razdoblju četiri puta se povećao broj mirovnih misija (onih kojima je cilj za
ustaviti tekuće sukobe).
– između 1990. i 2003. sedam puta se povećao broj "Prijatelja glavnog tajnika", "Kon-
taktnih skupina" te ostalih mehanizama pokrenutih od strane vlade kako bi podržale
misije izgradnje i stvaranja mira .
– između 1989. i 2001. jedanaest puta povećao se broj režima kojima su nametnute
ekonomske sankcije. (Sankcije se mogu koristiti kako bi prisilile zaraćene strane na
pregovore i kako bi se zaustavio dotok sredstava za vođenje rata.)
– četiri puta je povećan broj UN-ovih mirovnih operacija između 1988. i 2004.
yy Mirovne operacije 1990-ih nisu samo bile brojnije od prethodnih, bile su i daleko veće
i kompleksnije od onih u hladnoratovskom razdoblju.
yy Osim toga, one su i dovele do stvarnih promjena. Nedavno je studija RAND korporacije
otkrila da je dvije trećine UN-ovih misija izgradnje mira bilo uspješno – bolji omjer
uspjeha od SAD-a. Također su bile financijski uspješne. 17 UN-ovih mirovnih operacija
godišnje koštaju manje od onoga koliko SAD mjesečno potroši na Irak.
yy Najveće zadovoljstvo izaziva porast međunarodnog aktivizma nakon kraja Drugog
svjetskog rata.
Izvor: Centar za ljudsku sigurnost (2005), Izvješće o ljudskoj sigurnosti 2005, Oxford:
129
Zaključak
Zadnje pitanje koje si moramo postaviti tiče se budućih perspektiva pristupa ljudske
sigurnosti u sigurnosnim studijama i u političkoj zajednici. Postavka u ovom poglav-
lju jest da ovaj pristup doprinosi razumijevanju sigurnosti pokazujući da je realizam,
dominantan pristup državno-centrične sigurnosti, potreban, ali ne i dovoljan te ne bi
trebao biti dominantan način razumijevanja sigurnosti. Zbog toga što ljudska sigur-
nost čini čovjeka referentnim objektom, ona daje odgovornost realizmu da objasni
zašto je država referentni objekt, ako nije sredstvo postizanja sigurnosti svojih sta-
novnika. Ako krajnja svrha državne sigurnosti nije sigurnost ljudi, važnost države je
upitna, a time i državno-centrična stajališta. Na taj način koncept ljudske sigurnosti
nastavlja na koristan način naglašavati stajalište da je odnos između ljudi i države, te
uloga suverenosti, u središtu razumijevanja sigurnosti.
To znači da će se u budućnosti koncept ljudske sigurnosti nastaviti razvijati u
akademskim krugovima i nastavnim planovima. Na ovoj razini, odnos između države,
ljudi i suverenosti i dalje ostaje predmet oštre debate i postoji normativni poticaj da
se poboljšaju čovjekovi uvjeti života. Ako ovo nastavi biti dio opisa posla akademi-
ka i studenata, tada je budućnost koncepta osigurana. Postoji veliki broj istraživanja
koja se moraju provesti o ljudskoj sigurnosti: na primjer, o međudisciplinarnom tro-
stranom odnosu između sigurnosti, upravljanja i razvoja; te o povezanosti između
škola ljudske sigurnosti. Kao što Thomas ističe, "krajnji test korisnosti koncepta leži
u razmjeru do kojeg donosioci odluka i stručnjaci mogu uvidjeti povezanost između
ove dvije struje misli" (2004: 354). Nastavljanje i širenje kvantitativnih i kvalitativnih
baza podataka o ljudskoj sigurnosti sljedeća su važna područja istraživanja. Važno je
zadržati redovna izdanja Izvješća o ljudskoj sigurnosti koja izdaje Oxford University
Press. Mnogo se udžbenika još mora napisati kako bi se nastavnicima i studentima
omogućili toliko potrebni nastavni programi i materijali.
Ipak, na razini prakse, unatoč tomu što se slažemo da živimo u međuovisnom svi-
jetu koji dijele milijarde zainteresiranih za ljudsku sigurnost, budućnost koncepta nije
toliko blistava. Prije svega, ključni akter svjetske politike, Sjedinjene Države, zaoku-
pljene su terorizmom. SAD-a kao globalni vođa pod administracijom predsjednika
Georgea Busha ne uspijeva zadobiti povjerenje na mnogim krajevima svijeta kako im
je i njihova sigurnost važna te da je sigurnost doista međuovisna. Američko vodstvo
ne postavlja adekvatne standarde ljudske sigurnosti kod kuće ili u inozemstvu, a to je
loš znak za ciljeve ljudske sigurnosti.
U zemljama u razvoju glavni krivci za nesigurnost ljudi i dalje se odupiru pro-
mjenama koje bi povećale ljudsku sigurnost jer su im previše privlačne kratkoročne
koristi položaja političke i ekonomske moći. Način privlačenja neposlušnih morat
će se nastaviti argumentima da su kratkoročne koristi kobne za dugoročni opstanak
vladajućih elita i države. Diplomacija koja se koristi pristupom ljudske sigurnosti i
podaci koji pokazuju da je ljudska sigurnost i moralna svijest u njihovom interesu
trebala bi biti glavni pristup. Ukoliko to propadne, vjerojatno bi bila nužna interven-
cija po pravilima ICISS-a i UN-ovog Svjetskog summita, iako nedavna izvješća o
intervencijama u Darfuru nisu ohrabrujuća.
Ujedinjeni narodi imaju obvezu nastaviti osiguravati vodstvo na području ljud-
ske sigurnosti. Unatoč potrebi za reformom Ujedinjenih naroda, ta je institucija ipak
pomagala smanjiti učestalost i doseg unutarnjeg nasilja pomoću mirovnih operacija.
130
Ljudska sigurnost
Podaci pokazuju da je od sredine 1990-ih došlo do drastičnog globalnog pada u op-

segu i učestalosti poginulih u sukobima unutar država. (Vidi Prostor za razmišljanje
6.2 o padu globalnog političkog nasilja i Prostor za razmišljanje 6.3 o objašnjenjima
tog pada.) Unatoč brojnim problemima, stalna uloga regionalnih organizacija, kao što
je Afrička unija, također je važna u smanjenju broja sukoba. Nevladine organizacije i
civilno društvo i dalje su ključni akteri za reduciranje nasilja, unatoč potrebi za njiho-
vom većom odgovornošću. Konačno, uloga uređenih država i dalje će biti ključna za
unapređenje sigurnosti.
Najznačajniji imperativ za nastavljanje unapređenja koncepta ljudske sigurnosti
jest taj što obični ljudi koji žive u središtu političkog nasilja prirodno žele sigurnost.
Prema mišljenju javnosti, istraživanja koja je provela organizacija "Asia Foundation"
2004., a objavila RAND korporacija 2005., dvije trećine stanovništva Afganistana
vjerovalo je da je sigurnost najveći problem s kojim se nacija suočava. Otprilike 37%
vjerovalo je da je nasilje najveći sigurnosni problem. Sljedećih 29% smatralo je da su
siromaštvo, ekonomija i nezaposlenost sljedeći veliki problem. Ostala pitanja, kao što
su obrazovanje, električna energija, ceste i zgrade, bila su od manje važnosti (od 6 do
9% smatralo je da je to sigurnosni problem (2005: 94). U istom časopisu rezultati niza
istraživanja koja su provedena u Iraku tijekom 2004. omogućila su daljnju potvrdu
da je "sigurnost i dalje glavna briga građana Iraka" (2005: 165). Ostala istraživanja
o ljudima koji su siromašni i žive u središtu nasilnih sukoba pokazuju da je njihova
najveća želja da budu zaštićeni od nasilja. Obični ljudi posvuda žele ljudsku sigurnost.
Države i ostali akteri imaju odgovornost da ju omoguće iz etičkih razloga i zbog op-
ćeg dobra svih nas.
PITANJA
Što je sigurnost? Je li ljudska sigurnost važna, i ako jest, zašto?

Mogu li ljudska sigurnost i državno-centrična sigurnost biti konceptualno pomirene, a ako
mogu, na koji način?
Da li bi se humanitarna intervencija koja koristi silu kako bi zaštitila stanovništvo od teških
zločina trebala provoditi ako ugrožava međunarodnu stabilnost? Da li bi međunarodna za-
jednica trebala intervenirati u Čečeniji? Ako ne, zašto?
Bi li međunarodna zajednica trebala intervenirati u situacijama kao što je Darfur 2005.? Ako
ne, zašto?
Je li ljudska sigurnost koncept koji vodi državne politike? Ako nije, zašto?
Mjeri li se ljudska sigurnost brojem poginulih u ratovima?
Koji se problemi javljaju uz pristup predstavljen u ovom poglavlju?
Koji je odnos između upravljanja, sigurnosti i razvoja?
Koji su lokalni, regionalni i globalni efekti na nesigurnost ljudi?
Koje su prednosti i nedostaci koncepta ljudske sigurnosti?
131
DALJNJE ČITANJE
Collier P. (2003.), Breaking the Conflict Trap. Civil War and Development Policy, Oxford
University Press. Nudi ekonomsko gledište uzroka civilnog rata i prijedloga plana globalne
akcije.
Hampson, F. O. i ostali (2002) Madness in the Multitude, Toronto: Oxford University
Press. Predstavlja snažan argument u prilog razumijevanju ljudske sigurnosti kao globalnog
dobra.
Centar za ljudsku sigurnost (2005.), Human Security Report, Oxford: Oxford Univer-
sity Press. Najvažniji kvantitativni i kvalitativni doprinos za analizu globalnih trendova u
ljudskoj sigurnosti.
Security Dialogue (2004) 35/3 Posebno izdanje časopisa koji nudi vrlo dobar pregled
rasprava o ljudskoj sigurnosti sa stajališta mnogih glavnih sudionika.
Thakur R. i Newman, E. (ur.) (2004.), Broadening Asia's Security and Discourse Agen-
da, Tokyo: United Nations University Press. Kritika državne paradigme iz perspektive vrlo
širokog razumijevanja ljudske sigurnosti.
Thomas C. (2000.), Global Goverrance, Development and Human Security, London:
Pluto Press. Usmjerena je na pitanja vladanja i razvoja koji su ključni za ljudsku sigurnost.
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (2005.), UNDP Human Development Report,
Oxford: Oxford University Press. Analizira probleme ljudskog razvoja diljem svijeta.
VAŽNE WEB STRANICE
Centar za ljudsku sigurnost na Liu institutu za globalna pitanja na Sveučilištu British Co-
lumbia te Oxford University Press svake će godine objavljivati izvješće o ljudskoj sigurnosti
na www.humansecurityreport.info. To je neprocjenjiv izvor.
Vijesti o ljudskoj sigurnosti izvrsno je dnevno izvješće na www.hsc.list@ubc.ca, a objav-
ljuje ih također Centar za ljudsku sigurnost.
Centar za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima (CIDCM) http://www.cidcm.umd.
edu/ CIDCM redovito objavljuje vrlo dobar izvornik, Mir i sukob, koji obuhvaća međudjelo-
vanje sukoba i razvoja.
Međunarodna skupina za krize (ICG) redovito izdaje Crisis Watch, izvješće o krizama diljem
svijeta, na http://www.crisisgroup.org/home/index.cfm?I=1&id=3624
132
7.
Sekuritizacija
RALF EMMERS
Sadržaj poglavlja
Uvod
Model sekuritizacije
Ograničenja modela sekuritizacije
Slučajevi sekuritizacije
Zaključak
Vodič čitatelju
Poglavlje uvodi, ocjenjuje i primjenjuje Kopenhaški pristup i njezin model sekurizitacije.
Pristup proširuje definiciju sigurnosti tako što uključuje pet različitih sektora – vojnu,
političku, društvenu, ekonomsku i ekološku sigurnost. Ispituje kako određeni predmet
postaje "sekuritiziran", odnosno, kako se prenosi iz političkog procesa u područje sigur-
nosti. Poglavlje analizira akt sekuritizacije identificiranjem uloge aktera sekuritizacije
i važnosti "akta govora" u uvjeravanju određene publike o egzistencijalnoj prirodi pri-
jetnje. Teza je da Kopenhaški pristup dopušta uključivanje nevojnih pitanja u sigurno-
sne studije, a istovremeno nudi jedinstveno razumijevanje koncepta sigurnosti. Ipak,
poglavlje također naglašava opasnosti i negativne konotacije "sekuritiziranja" određe-
nog pitanja, kao i neke nedostatke tog modela. Iako se poglavlje vodi samim pojmom,
oslanja se i na niz primjera primjene modela sekuritizacije. Oni uključuju sekuritizaciju
neregistrirane migracije za vrijeme vlade Johna Howarda u Australiji, sekuritizaciju ne-
zakonite trgovine i zlouporabe droge u Sjedinjenim Državama i Tajlandu, kao i neuspjeh
predsjednika Georgea Busha te britanskog premijera Tonyja Blaira u uvjeravanju svijeta
o egzistencijalnoj prijetnji koju u Iraku predstavljaju Sadam Hussein i njegov režim.
133
Uvod
Kopenhaška škola nastala je na Institutu za istraživanje rata i mira (COPRI) u Kope-

nhagenu, a predstavljena je u radovima Barryja Buzana, Olea Wævera, Jaapa de Wil-
dea i ostalih. (Wæver 1995., Buzan, Wæver, de Wilde 1998., Buzan, Wæver 2003.).
Kopenhaška škola razvila je znatan broj koncepata kako bi se preispitala sigurnost, a
osobito kroz pojmove "sekuritizacije" i "desekuritizacije". Škola je igrala važnu ulogu
u širenju koncepcije sigurnosti i davanju okvira za analizu kako neko pitanje postaje
"sekuritizirano" ili "desekuritizirano". Ona je dio šireg pokušaja rekonceptualiziranja
pojma sigurnosti i redefiniranja programa sigurnosnih studija u svjetlu kraja hladnog
rata.
Kopenhaška škola razvila je svoj pristup sigurnosti u brojnim djelima, osobito u
djelu Sigurnost: Novi okvir za analizu (1998.) U tom djelu Buzan, Wæver i de Wilde
počinju s definicijom međunarodne sigurnosti u tradicionalnom vojnom kontekstu.
Prema njima "sigurnost je povezana s preživljavanjem. To je situacija kada se problem
postavi kao da predstavlja prijetnju opstanku određenog referentnog objekta (tradici-
onalno, ali ne i nužno, državi, njenoj vladi, teritoriju i društvu)" (Buzan, Wæver i de
Wilde 1998: 21). S time na umu, Kopenhaška škola identificira pet glavnih kategorija
sigurnosti: vojnu sigurnost, kao i ekološku, ekonomsku, društvenu i političku. Na taj
se način logika očuvanja sigurnosti održava, ali i proširuje izvan vojne sigurnosti na
ostale četiri kategorije.
Dinamika svake kategorije sigurnosti je određena akterima sekuritizacije i re-
ferentnim objektima. Prvi su definirani kao "akteri koji "sekuritiziraju" probleme
izjavljujući da je nešto, odnosno referentni objekt, ugrožen" (Buzan, Wæver i de Wil-
de 1998: 36), a može se očekivati da su to "politički vođe, birokracija, vlade, lobisti
i grupe za pritisak" (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 40). Referentni objekti su "ono
za što se smatra da je egzistencijalno ugroženo i koje imaju legitimno pravo na op-
stanak" (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 36). Očigledno, referentni objekti, a i vrste
egzistencijalnih prijetnji s kojima se oni suočavaju, razlikuju se od sektora do sektora.
Referentni objekti mogu biti država (vojna sigurnost); državna suverenost ili ideolo-
gija (politička sigurnost); nacionalne ekonomije (ekonomska sigurnost); kolektivni
identiteti (društvena sigurnost); životinjske vrste ili staništa (ekološka sigurnost) (Bu-
zan, Wæver i de Wilde 1998).
Kopenhaška škola prihvaća multi-sektoralni pristup sigurnosti koji predstavlja
pomak od tradicionalnih sigurnosnih studija i njihovog fokusa na vojni sektor. Četiri
od pet komponenti pripadaju nevojnim prijetnjama sigurnosti. Osim proširivanja poj-
ma sigurnosti izvan vojnih pitanja, Kopenhaška škola produbljuje sigurnosne studije
uključivanjem nedržavnih aktera. Ipak, ključno je pitanje može li koncept sigurnosti
biti proširen do tih granica bez gubitka koherentnosti. Postoji rizik prevelikog širenja
definicije sigurnosti s posljedicom da sve, i time ništa određeno, postane sigurnosni
problem. Slobodno i široko definiranje sigurnosti može dovesti do nejasnoća i ne-
dostatka pojmovne i analitičke koherentnosti. Drugim riječima, redefiniranje i pro-
širivanje koncepta sigurnosti mora biti u skladu s razvojem novih pojmovnih oruđa.
Upravo tu je Kopenhaška škola sa svojom modelom sekuritizacije i desekuritizacije
134
Sekuritizacija
pokušala dati doprinos raspravama, razvijajući analitički okvir za proučavanje sigur-

nosti. Kopenhaška škola nudi mogućnost sustavne, komparativne i koherentne analize
sigurnosti.
KLJUČNE TOČKE
yy Uska interpretacija sigurnosti koncentrira se na državu i njezinu obranu od vanjskih

vojnih napada. Kao odgovor na tu usku definiciju sigurnosti, ostali pristupi sigurno-
snim studijama težili su proširivanju i produbljivanju sigurnosti kako bi uključili nevoj-
ne prijetnje.
yy Kopenhaška škola ističe da je sigurnost povezana s preživljavanjem. Sigurnosni pro-
blem mora biti definiran kao prijetnja opstanku. Škola zadržava logiku sigurnosti –
preživljavanja koju možemo naći kod tradicionalnog razumijevanja sigurnosti.
yy Ipak, Kopenhaška škola proširuje koncept sigurnosti. Ona identificira pet glavnih ka-
tegorija sigurnosti: vojnu, ekološku, ekonomsku, društvenu i političku sigurnost. Škola
tako proširuje koncept sigurnosti izvan države uključujući nove referentne objekte
kao što su društva i okoliš.
yy Dinamika svake sigurnosne kategorije određena je akterima sekuritizacije i referen-
tnim objektima.
yy Ipak, važno je sačuvati konceptualnu preciznost pojma sigurnosti. Upravo ovdje
Kopenhaška škola daje doprinos literaturi sigurnosnih studija. Ona nudi okvir ko-
jim se definira sigurnost i određuje kako određeni pojam postaje "sekuritiziran" ili
"desekuritiziran".
Model sekuritizacije
Proces sekuritizacije u dva koraka

Kopenhaška škola nudi spektar unutar kojega pojmovi mogu biti smješteni. Tvrde
kako svako pojedino pitanje može biti depolitizirano, politizirano ili sekuritizirano.
Pitanje je depolitizirano kada to nije stvar za akciju države i nije uključen u javnu
raspravu. Pitanje postaje politizirano kada se njime bavimo unutar standarda politič-
kog sustava. Politizirano pitanje dio je "javnih politika, potrebna je odluka vlade ili
alokacija resursa, ili rjeđe, neka druga vrsta javnog upravljanja" (Buzan, Wæver i de
Wilde 1998: 23). Konačno, pitanje je smješteno na "sekuritizirani" dio spektra kada
mu je potrebna hitna akcija izvan standarda političkih procedura.
Kopenhaška škola tvrdi kako pitanje može biti sekuritizirano-označeno kao sigur-
nosni problem i pomaknuto iz politiziranog u "sekuritizirani" dio spektra-aktom seku-
ritizacije. Akter sekuritizacije (npr. vlada, politička elita, vojska, civilno društvo) defi-
nira pitanje koje je već politizirano kao egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu
(npr. državi, skupinama, državnoj suverenosti, ideologiji, ekonomiji). Kao odgovor
na egzistencijalnu prirodu prijetnje, akter sekuritizacije tvrdi kako mora primijeniti
izvanredna sredstva koja idu izvan uobičajenih normi političke domene. Zbog toga
Buzan, Wæver i de Wilde tvrde kako je sekuritizacija "pokret koji vodi politiku izvan
ustaljenih pravila igre i određuje pitanje ili kao posebnu vrstu politike, ili iznad poli-
tike. Zato se sekuritizacija može shvatiti kao ekstremnija verzija politizacije" (Buzan,
135
Skica 7.1 Spektar sekuritizacije
dePolitiZirano PolitiZirano SekUritiZirano
· država se ne bavi određenim · pitanjem se bavimo unutar · pitanje je određeno kao

pitanjem standardnog političkog sustava sigurnosno pitanje aktom
· tema nije uključena u javnu · ono je "dio javne politike, sekuritizacije
raspravu potrebne su mu vladine odluke · akter sekuritizacije definira već
i alokacija resursa, ili rjeđe, neki politizirano pitanje kao prijetnju
oblik javnog upravljanja" opstanku referentnog objekta
(Buzan, Wæver, de Wilde
1998: 23)
Wæver i de Wilde 1998: 23). Kopenhaška škola naglašava kako se "desekuritizacija"

odnosi na obrnuti proces. Uključuje "pomicanje pitanja iz područja hitnog stanja u
normalni proces pregovaranja političke sfere" (Buzan, Wæver i de Wilde 1998: 4).
Primjerice, kraj režima Aprtheida u Južnoj Africi predstavlja primjer desekuritiza-
cije rasnog pitanja u južnoafričkom društvu i njegovo ponovno uvođenje u političku
domenu.
Akt sekuritizacije odnosi se na prihvaćenu klasifikaciju samo određenih fenome-
na, osoba ili entiteta kao egzistencijalnih prijetnji koje zahtijevaju hitne mjere. Kope-
nhaška škola oslanja se na proces sekuritizacije u dva koraka kako bi objasnila kako
i kada se neki problem smatra i prema njemu se odnosi kao prema egzistencijalnoj
prijetnji sigurnosti. Prvi korak odnosi se na prikazivanje određenih problema, osoba,
ili entiteta kao prijetnji opstanku referentnim objektima. Početni korak sekuritizacije
može biti pokrenut od strane država, ali i od strane nedržavnih aktera, kao što su
sindikati ili popularni pokreti, primjerice. Ne državni akteri stoga se smatraju važnim
igračima u modelu sekuritizacije. Ipak, sekuritizacija teži tome da bude proces kojim
dominiraju moćni akteri koji imaju koristi od privilegirane pozicije. Doista, pokret
sekuritizacije otkriva moć i utjecaj aktera sekuritizacije i ovisi o njima, zbog čega su
to najčešće države i njezine elite. (Collins, 2005.).
Korištenje jezika sigurnosti ipak ne znači da se pitanje automatski pretvara u si-
gurnosno pitanje. Umjesto toga, sporazumno definiranje prijetnje mora biti dovolj-
no istaknuto kako bi proizvelo značajne političke posljedice. Drugi i ključni korak
sekuritizacije uspješno je dovršen samo ukoliko akter sekuritizacije uspješno uvjeri
relevantnu publiku (javno mnijenje, političare, vojne časnike, ili ostale elite) da je
referentnom objektu ugrožen opstanak. Jedino tada mogu biti definirana izvanredna
sredstva. Zbog hitnosti prihvaćene egzistencijalne prijetnje sigurnosti, birači tolerira-
ju protudjelovanja izvan normalnih granica političkih procedura.
136
Sekuritizacija
Ključan dio modela sekuritizacije u dva koraka je važnost "akta govora". On je

definiran kao pojmovno predstavljanje određenog pitanja kao egzistencijalne prijetnje
sigurnosti. Kopenhaška škola smatra da je akt govora početna točka procesa sekuri-
tizacije. Pitanje može postati sigurnosno pitanje kroz sam akt govora, bez obzira to
predstavlja li pitanje prijetnju opstanku u materijalnom smislu. Akter sekuritizaci-
je koristi jezik kako bi odredio problem sigurnosnim terminima i uvjerio relevantnu
publiku u neposredne opasnosti za njih. Artikulacija sigurnosnih termina uvjerava
publiku i daje akterima sekuritizacije pravo mobiliziranja državne moći i izlaz iz tra-
dicionalnih pravila. Kao što je spomenuto ranije, sigurnosni problem mora biti defi-
niran kao egzistencijalna prijetnja, odnosno prijetnja opstanku. (Buzan, Wæver i
de Wilde 1998.). Ovaj važan kriterij omogućuje Kopenhaškoj školi široko definiran
sigurnosni koncept o pitanju opstanka, a stoga i razumijevanje koje nalazimo unutar
tradicionalnog pristupa sigurnosnim studijama. Ovo izbjegava široko i slobodno odre-
đenje pojma sigurnosti koje bi lako moglo postati beznačajno.
KLJUČNE TOČKE
yy Referentni objekt mogu biti pojedinci i grupe (izbjeglice, žrtve kršenja ljudskih prava,
itd.), kao i sporna područja (državna suverenost, okoliš, ekonomija, itd.) koja sadrže
legitimnu potrebu za opstankom i čija je egzistencija navodno ugrožena.
yy Akteri sekuritizacije mogu biti vlada, politička elita, vojska i civilno društvo. Oni "seku-
ritiziraju" pitanje određivanjem postojanja prijetnje/i opstanku specifičnih referentnih
objekata.
yy "Desekuritizirajući" akteri određuju kako pitanje više nije egzistencijalna prijetnja, i
time ga pomiču iz "sekuritiziranog" područja u običnu javnu arenu.
yy "Sekuritizirani" akteri koriste rječnik sigurnosti (akt govora) kako bi uvjerili specifičnu
publiku u egzistencijalnu prirodu prijetnje.
Uspješan akt sekuritizacije

Vlade i političke elite imaju određenu prednost nad akterima u pokušajima utjecanja
na javnost i u drugim pokušajima implementacije izvanrednih mjera. U demokrat-
skom sustavu vlada uživa legitimnost zbog toga što je izabrana od strane izbornog
tijela. Ovo joj daje značajnu prednost kada pokušava uvjeriti publiku na nužnost
izvanrednih mjera u odgovoru na egzistencijalnu prijetnju. U demokratskim društvi-
ma, međutim, publika još uvijek ima pravo da odbije govorni akt, tj. predstavljanje
određenog spornog problema kao egzistencijalne prijetnje.
Važno pitanje koje se mora razmotriti je da li akt sekuritizacije ima veće izglede
za uspijeh u autoritarnim državama gdje vojska ima ključnu ulogu u nacionalnoj po-
litici. (Anthony, Emmers, Acharya 2006). Formulacija percepcija o prijetnji i proces
donošenja odluka je često pod dominacijom vojske u nedemokratskim društvima, kao
i birokratskih i političkih elita. Utjecaj društvenih pritisaka i aspiracija na predme-
te sekuritizacije i desekuritizacije ostaje ograničena. Ipak, to ne znači da javnost ne
sudjeluje u procesu sekuritizacije ili da se od nje ne očekuje odobravanje usvajanja
izvanrednih mjera. Već prije znaći da javnost isključuje šire stanovništvo i sastoji
se samo od političkih elita i nekih državnih institucija kao što je vojska. U takvom
kontekstu političke elite mogu zloupotrijebiti ekstremne oblike politizacije kako bi
ostvarile određene političke ciljeve i konsilidirale svoje pozicije političke moći. Dok
137
šire stanovništvo može odbaciti govorni akt i uzeti usvojene izvanredne mjere kao
nelegitimne, akt sekuritizacije je bez obzira na to uspješan zbog toga što je uvjerio
ograničeniju javnost u egzistencijalnu narav prijetnje (Collins 2005).
Do sada bi trebalo biti jasno da Kopenhaška škola smatra sigurnost društveno
konstruiranim konceptom. U tom smislu škola je primarno konstruktivistička u svom
pristupu. Ono što spada pod egzistencijalnu prijetnju smatra subjektivnim pitanjem. U
velikoj mjeri ovisi o zajedničkom shvaćanju o onome što čini opasnost za sigurnost.
Osoba na ovlasti prvo mora upotrebljavati rječnik sigurnosti, a onda zahtjevati uvo-
đenje izvanrednih mjera. Diskurs aktera sekuritizacije mora biti artikuliran na način
koji uvjerava javnost. Posljedično, svaki akt sekuritizacije uključije političku odluku
i rezultat je političkog i društvenog akta (Anthony, Emmers, Acharya 2006). Samo u
uspješnim slučajevima će se standardne političke procedure promatrati kao neade-
kvatne da bi bi odgovorile na prijetnju.
U suprotnosti sa realističkim pristupom sigurnosnim studijama koji se usredoto-
čuje na materijalnu prirodu prijetnje, Kopenhaška škola predviđa da akt sekuritizacije
može uspjeti ili ne ovisno o tom da li pojedina javnost prihvaća diskurs. Kao rezultat,
ona se prirodno zanima zašto neki akti uspjevaju, a drugi ne. Kopenhaška škola tako-
đer proučava zašto su neka pitanja uopće sekuritizirana, dok druga nisu. Ona tvrdi da
to ne ovisi smo o materijalnim faktorima.
KLJUČNE TOČKE
yy Akt sekuritizacije je samo onda uspješan kada je relevantna javnost uvjerena da posto-
ji egzistencijalna prijetnja koja ugrožava referentni objekt.
yy Vlade i elite imaju prednost nad drugim akterima koji žele utjecati na javnost.
yy Što čini sigurnost je subjektivno pitanje.
yy Svaki proces sekuritizacije uključuje politički i sigurnosni akt.
yy Akt sekuritizacije može uspjeti ili ne uspjeti ovisno o uvjerljivosti diskursa.
Izvanredne mjere i motivi za sekuritizaciju

Kopenhaška škola tvrdi kako uspješan akt sekuritizacije daje akterima sekuritizaci-
je posebno pravo da koriste izvanredna sredstva. Ipak, to nagovještava činjenicu da
uspjeh tog procesa ne ovisi o prihvaćanju takvih akata. Logično je pitati što se smatra
"izvanrednim mjerama". One zaobilaze pravila kojih se normalno pridržavamo te se
stoga ne nalaze unutar uobičajenih političkih procedura i praksi. Od izvanrednih mje-
ra se očekuje da reagiraju na specifične probleme koji predstavljaju prijetnju opstanku
referentnom objektu. Prihvaćanje i primjena izvanrednih mjera uključuje identifika-
ciju i klasifikaciju nekog problema kao neprijatelja protiv kojeg se nešto mora hitno
poduzeti. Vrste mjera koje se moraju prihvatiti kao odgovor očito će ovisiti o okol-
nostima i kontekstu prijetnje. Egzistencijalna prijetnja okolišu, sektoru ekonomije, ili
državne ideologije zahtijevat će različite hitne odgovore (Collins, 2005.).
Potrebno je spomenuti i neke nedostatke interpretacije izvanrednih mjera Kope-
nhaške škole. Jedan od njih je da je vrste izvanrednih mjera koje može država podu-
zeti lako predvidjeti. S druge je strane manje jasno što bi činilo izvanrednu mjeru za
nedržavnog aktera nakon što je uspješno uvjerio publiku u egzistencijalnu prirodu
138
Sekuritizacija
prijetnje. Drugim riječima, što bi primjerice činilo izvanrednu prijetnju koja ide iznad
standardnih političkih procedura za nevladine organizacije kao što su Greenpeace i
Krščanska pomoć? Štoviše, može se preispitivati važnost procesa sekuritizacije kada
on ne ide ruku pod ruku s akcijama i politikama koje predstavljaju navodnu prijetnju.
Prema modelu sekuritizacije, pretvaranje spornog pitanja u sigurnosno pitanje jedino
zahtijeva priznanje javnosti da se doista radi o prijetnji. Prihvaćanje izvanrednih sred-
stava nije nužno. Buzan Wæver i de Wilde osobito naglašavaju: "Naš zahtjev nije toli-
ko gorljiv da bi tvrdili kako izvanredna mjera mora biti prihvaćena." (Buzan, Wæver i
de Wilde, 1998: 25) To znači da akter sekuritizacije može imati uspješne akte govora,
a istovremeno odlučiti ponašati se prema egzistencijalnoj prijetnji kroz standardnu
političku proceduru, a ne izvanrednim mjerama (Collins, 2005.). S druge strane, može
se tvrditi da potpun akt sekuritizacije zahtijeva i sadrži i diskurzivne dimenzije (akte
govora i njegovo razumijevanje)i nediskurizivne dimenzije (implementaciju politi-
ka) (Emmers, 2004; Collins, 2005.). Dakle, u ovom slučaju, sigurnosni akt bi ovisio
o uspješnim aktima govora (diskurzivnoj dimenziji) koji uvjeravaju relevantnu jav-
nost o egzistencijalnoj prirodi prijetnje, kao i prihvaćanju ovlasti iz nužde od strane
aktera sekuritizacije (nediskurzivna dimenzija) kako bi se nosio s tako definiranom
prijetnjom.
Niz namjera i motiva nam može pomoći u objašnjavanju akta sekuritizacije te
naknadnu primjenu izvanrednih mjera (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Sekuriti-
ziranje daje hitnost određenom pitanju i vodi do stalne mobilizacije političke potpore
i raspoređivanja resursa. Ono također stvara vrstu političkog zamaha potrebnog za
prihvaćanje dodatnih i hitnih mjera. Sekuritizacija pitanja može stoga omogućiti neke
stvarne koristi, uključujući efikasnije rješavanje složenih problema, mobiliziranje jav-
ne potpore za politike namijenjene specifičnim područjima time što ih naziva sigur-
nosno relevantnima, veću alokaciju resursa, i tako dalje. Moguće je da se ovi ciljevi
ne bi mogli postići kada bi se određene probleme smatralo samo političkim pitanjima.
Ipak, ključno je naglasiti opasnost sekuritizacije. Proces se može zloporabiti kako
bi se legitimizirala i osnažila uloga vojske ili specijalnih sigurnosnih postrojbi u ci-
vilnim aktivnostima. Ovo je osobito važno za rastuće demokracije ili države u kojima
je nejasna podjela između vojne i civilne vlasti. Sve brojnijom artikulacijom spornih
pitanja kao prijetnji nakon 11. rujna, akt sekuritizacije može dovesti do daljnje legi-
timacije oružanih snaga u politici, kao i do ograničavanja društvenih sloboda u ime
sigurnosti u dobro organiziranim demokratskim društvima. Elite mogu iskoristiti akt
sekuritizacije kako bi ograničili društvene slobode, nametnuli vojnu diktaturu, pritvo-
rili političke protivnike ili osumnjičene za terorizam bez suđenja, ograničili utjecaj
određenih domaćih političkih institucija, ili povisili vojne proračune (Anthony, Em-
mers, Acharya, 2006.). Sustav provjere i ravnoteže rijetko se primjenjuje na izvan-
redne mjere, što otvara vrata potencijalnom nasilju. U nedemokratskim društvima,
široj javnosti nije dopušteno javno se izjašnjavati i nisu u mogućnosti spriječiti opa-
snosti povezane s aktom sekuritizacije. Kako bi naglasio potencijalnu opasnost veza-
nu uz akt sekuritizacije, Kyle Grayson koristi analogiju Frankesteinovog Čudovišta
(Grayson 2003.). Ova metafora za sekuritizaciju pomaže nam razumjeti koliko moćan
može postati akter sekuritizacije, kao rezultat procesa, ali i gubitka kontrole koji proi-
zlazi iz strategije koja otvara vrata izvanrednim sigurnosnim akcijama.
Imajući Graysonovu metaforu čudovišta na umu, nije iznenađujuće da Kopen-
haška škola ne smatra akt sekuritizacije pozitivnom vrijednošću ili potrebnim ra-
139
zvojem koji bi se bavio specifičnim problemima (Williams, 2003.). Umjesto toga,

ona tvrdi kako bi društva trebala, koliko je god to moguće, djelovati unutar okvira
redovne politike, gdje se pitanjima moguće baviti i rješavati ih unutar standardnih
ograničenja politizacije. Rizici za društvo i zlouporaba autoriteta mogu se spriječiti
desekuritizacijom nekog pitanja i njegovog ponovnog uključivanja u normalnu po-
litičku domenu.
KLJUČNE TOČKE
yy Uspješan akt sekuritizacije daje akterima sekuritizacije pravo korištenja izvanrednih

sredstava.
yy Što se smatra izvanrednom mjerom nije uvijek jasno definirano.
yy Niz motiva i namjera može objasniti akt sekuritizacije.
yy Akt sekuritizacije može dovesti do ekscesa i zlouporabe moći. Lako ga mogu zloupo-
trijebiti autoritarni režimi i/ili u ime zaštite društvenih sloboda.
yy Desekuritizacija može biti korisna u ponovnom uvođenju pitanja u sferu politike.
Ograničenja modela sekuritizacije

Kopenhaška škola daje okvir kako bi odredila kako, od strane koga, određeno pitanje
postaje sekuritizirano ili desekuritizirano. Ipak, unatoč ugledu škole u literaturi o si-
gurnosnim studijama, dinamika sekuritizacije i desekuritizacije i dalje je nedovoljno
empirijski shvaćena (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Kopenhaška škola do sada
se prvenstveno koncentrirala na određivanje teoretskog pristupa sigurnosnim studija-
ma, istovremeno ne posvećujući dovoljnu pažnju empirijskom istraživanju. Neka od
pitanja koja se moraju empirijski istražiti su i zašto neki akti sekuritizacije uspijevaju
u uvjeravanju publike, a ostali ne. Također je potrebno ispitati zašto se neka pitanja
smatraju i nazivaju egzistencijalnim sigurnosnim prijetnjama, a ostala ne. Drugim
riječima, empirijske studije na putu koji vodi sekuritizaciji javnih pitanja mogao bi
dovesti do boljeg razumijevanja tranzicije iz politiziranog u sekuritizirani sektor i
obratno. Konačno, Kopenhaška škola nije posvetila dovoljno pažnje procjenjivanju
učinkovitosti politike izvanrednih mjera, niti nenamjernih posljedica koje bi one mo-
gle uzrokovati (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Naime, važno je empirijski utvr-
diti doprinose li akti sekuritizacije učinkovitom rješavanju konkretnih pitanja. Seku-
ritiziranje nekog pitanja ne mora doprinositi rješenju, dok desekuritizacija može biti
plodonosniji pristup.
Kopenhaška škola se također kritizira zbog eurocentričnosti (Anthony, Emmers,
Acharya, 2006.). Taj eurocentrizam je ipak manje očit u slučaju knjige Sigurnost:
Novi okvir za analizu, koja želi ponuditi širok teoretski pristup sigurnosnim studi-
jama. Ipak, pitanje društvene sigurnosti, primjerice, koje je srž Kopenhaške škole i
naglašava društvo kao primarni referentni objekt, a ne državu (Tow, 2001.), umnogo-
me dolazi iz europskog iskustva. Odnosi se na društva bez granica za koja se tvrdi da
postoje u Europi, kao rezultat političke i ekonomske integracije. Društvena sigurnost,
koja se istražuje u 10. poglavlju, povezana je s stvaranjem kolektivnog europskog
identiteta i trebala bi biti odvojena od državne sigurnosti, koja je povezana s očuva-
140
Sekuritizacija
njem državne suverenosti i teritorijalnog integriteta. Postojanje sličnih osjećaja zajed-

ništva u mnogim drugim regijama ili dijelovima svijeta je upitna.
Nadalje, može se raspravljati o tome doprinosi li model sekuritizacije proučavanju
međunarodne sigurnosti u dijelovima svijeta koji se mogu lako proučiti na realistički
način. Sjeveroistočna Azija je još uvijek uvelike definirana, primjerice, strategijskom
strukturom određenom realističkim karakteristikama. Tradicionalni problemi i dalje
zabrinjavaju Sjeveroistočnu Aziju, uključujući dugotrajan problem Korejskog poluo-
toka i rizik proliferacije oružja za masovno uništenje, prekomorske napetosti između
Kine i Tajvana, te stalna diplomatska prepucavanja oko povijesne ostavštine rata na
Pacifiku i spornih otočića, između Japana na jednoj strani te Kine i Južne Koreje na
drugoj. Krhkost bilateralnih veza između Kine i Japana glavna je prijetnja miru i
stabilnosti cijele regije. Također, iz američke i japanske perspektive, Kina i njezina
rastuća moć predstavljaju najveći dugotrajni izazov istočnoazijskoj regionalnoj stabil-
nosti. U takvom kontekstu, sigurnost se još uvijek većinom povezuje s geopolitikom,
zastrašivanjem, ravnotežom moći i vojnom strategijom. Država i njezina obrana od
vanjskog vojnog napada i dalje ostaju glavni fokus sigurnosnih politika. Zbog toga,
iako model sekuritizacije može označavati različite "akte govora", kao i odgovore
različitih javnosti i moguće uvođenje izvanrednih mjera, moguće je da u takvim stra-
tegijskim okolinama neće biti u mogućnosti otkriti više od racionalnih teorija, kao što
je realizam.
Još jedan nedostatak tiče se nejasne razlike između političkih i sigurnosnih po-
dručja (Anthony, Emmers, Acharya, 2006.). Kopenhaška škola mora bolje definira-
ti i razjasniti granice između politike i sigurnosti. Škola definira sekuritizaciju kao
ekstremnu verziju politizacije, što doprinosi mogućoj zbunjenosti i preklapanju duž
spektra depolitiziranih, politiziranih i sekuritiziranih pitanja. Takav kakav jest, model
možda ne bi bio u mogućnosti u dovoljnoj mjeri odvojiti akt sekuritizacije od slučaja
jake politizacije. Razlika koja možda postoji između tih procesa može postati nejasna,
ovisno o političkom kontekstu i postojećim okolnostima (Anthony, Emmers, Acharya,
2006.). Primjerice, razgraničenje između političkih i sigurnosnih domena tradicional-
no ostaje neodređeno u nedemokratskim društvima. Nadalje, sigurnosna pitanja, čak i
kod demokratski izabranih vlada, mogu se i dalje nalaziti u političkoj domeni i njima
se moguće baviti u standardnoj političkoj proceduri. Unatoč korištenju akata govora,
rješenja za razrješavanje nevojnih izazova često se nalaze u okvirima politike. Nada-
lje, o čemu će se raspravljati u sljedećem odlomku, više se treba govoriti o političkim
motivima sekuritiziranja određenog pitanja. Političari mogu koristiti jezik sigurnosti u
javnim pitanjima kako bi povećali svoju popularnost i izglede da budu ponovo izabra-
ni. Zauzimanje čvrstog stava o osjetljivim pitanjima, kao što su ilegalne migracije ili
trgovina drogom može im pomoći u dobivanju potpore biračkog tijela. Takvi primjeri
sekuritizacije mogu se stoga smatrati primjerima politizacije.
Konačno, model sekuritizacije postavlja neka važna pitanja o ulozi znanosti. Tre-
baju li se znanstvenici i analitičari, kada proučavaju akt sekuritizacije, ponašati samo
kao promatrači ili kao zagovornici – sekuritizirani ili desekuritizirani akteri s vlastitim
stavom? Kopenhaška škola očekuje od analitičara da se odvoje od akta sekuritizacije
i uloge aktera sekuritizacije. Ipak, razlika može postati nejasna zbog niza faktora.
Primjerice, od terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001., eksperti za
terorizam bili su sveprisutni u medijima, a ponekad čak i u kontaktu s obavještajnim
agencijama. Zbog toga se može tvrditi kako takve stalne intervencije čine nejasnim
141
razlikovanje akademske analize i politike, te pretvaraju analitičara u posebnog i utje-

cajnog aktera sekuritizacije koji je dio sekuritizacijskog pokreta.
KLJUČNE TOČKE
yy Model sekuritizacije još je relativno nov. Potrebno je više empirijskih analiza kako bi-
smo bolje razumjeli dinamiku sekuritizacije.
yy Kopenhaška škola često se smatra eurocentričnom školom koja odražava europske
sigurnosne brige i pitanja.
yy Granice između sekuritizacije i politizacije ponekad su nejasne.
yy Model sekuritizacije postavlja pitanja o ulozi znanstvenika i analitičara.
Slučajevi sekuritizacije
Sekuritizacija ilegalnih migracija

Sekuritizacija ilegalnih migracija postala je čest slučaj. Migracije su složen društveni
fenomen na koji utječu ekonomski, politički, socio-kulturalni, povijesni i geograf-
ski faktori. Ekonomske determinante, osobito siromaštvo i ekonomska nejednakost,
glavna su motivacija za migrante da napuste svoje matične države. Oni su u potrazi za
boljim mogućnostima zarade i poboljšanjem kvalitete života.
Osim fenomena ekonomske migracije, političke okolnosti također objašnjavaju
selidbe stanovništva. Međudržavni ratovi, unutarnji konflikti etno-nacionalističkog
podrijetla, te autoritarni režimi sa zastrašujućim izvješćima o ljudskim pravima stva-
raju valove političkih izbjeglica koji napuštaju zemlje svojeg podrijetla u nadi da će
izbjeći progon i nasilje. Migranti se suočavaju sa restriktivnim imigracijskim politi-
kama i ograničenim mogućnostima za legalnu imigraciju. Ovo vodi do rastućeg osla-
VAŽNI CITATI 7.1
Migracije
Ministar za imigracije Phillip Ruddock je rekao "cijela sela (na Bliskom Istoku) se pakiraju"
kako bi došli u Australiju i nacija se suočava s "izvanrednim stanjem". (Associated Press,
23. veljače 2002.) http://global.factiva.com.ezlibproxy1.ntu.edu.sg/en/eSrch/ss_hl.asp
Govoreći o fizičkom pretresu djece, australski premijer John Howard rekao je: "Zvuči uko-
čeno i autoritarno, ali ako se nađete u situacijama gdje ljudi iskorištavaju djecu – što se
ponekad događa – tada mislim da je takva stvar opravdana", rekao je Howard melbo-
urnskoj radio postaji 3AW. (Assocated Press, 6. travnja 2001.) http://global.factiva.com.
ezlibproxy1.ntu.edu.sg/eSrch/ss_hl.asp
"I izgubili smo kontrolu nad našim imigrantskim sustavom i sustavom azila. Za vrijeme
dok se Britanija suočava s terorističkom prijetnjom bez presedana, čini se da ne znamo
gotovo ništa o tome tko dolazi i odlazi iz naše zemlje." (Tekst govora konzervativnog
vođe Michaela Howarda o azilu i imigraciji 22. rujna 2004.) http://news.bbc.co.uk/1/hi/
uk_politics/3679618.stm
142
Sekuritizacija
njanja na ilegalne metode ulaska ili ostanka u određenoj zemlji, uključujući i ostajanje
nakon isteka važeće turističke vize ili radne dozvole. Zadnjih deset godina, problem
ilegalne migracije sve je više bio povezan sa skupinama organiziranog kriminala koje
sada većinom kontroliraju krijumčarenje i trgovinu ljudima. Američki State Depar-
tment procjenjuje kako bi gotovo 900 000 ljudi moglo biti godišnje krijumčareno
preko međunarodnih granica.
Političari i neki promatrači mogu smatrati ilegalne migracije prijetnjom političkoj,
društvenoj, ekonomskoj, kao i kulturnoj sigurnosti države i njezinog društva (Graham,
2000.). Smatra se da ilegalne migracije narušavaju sigurnost državnih granica i stoga
predstavljaju prijetnju državnoj suverenosti (politička sigurnost). Mogu također imati
negativan utjecaj na izgradnju društva i njezinog ekonomskog blagostanja tako što
utječu na društveni mir te na sve češće nemire i stope zločina (društvena sigurnost).
Nadalje, migranti se često prikazuju kao prijetnja životnom stilu i kulturi države prima-
teljice. Osim što ih se krivi da doprinose porastu nasilja i ostalih društvenih problema,
ilegalni migranti ponekad se opisuju kao ekonomski migranti koji traže azil kako bi
imali koristi od državne socijalne pomoći ili kako bi preoteli posao lokalnom stanov-
ništvu (ekonomska sigurnost). Zapošljavanje neprijavljenih radnika je često mnogo
jeftinije za lokalne poslodavce, budući da ne moraju plaćati njihove doprinose za soci-
jalnu pomoć i zdravstveno osiguranje. Smatra se da ilegalni migranti, promatrani kao
jeftina radna snaga, smanjuju mogućnosti zaposlenja. U stvarnosti, oni većinom završe
na poslovima za nekvalificirane radnike koje državljani odbijaju raditi. Konačno, dola-
zak imigranata iz iste etničke ili religijske skupine može se smatrati uzrokom promjene
u rasnoj strukturi države i slabljenjem njezinog kulturnog identiteta.
Korištenje pitanja ilegalnih migracija od strane vlade Johna Howarda 2001. pred-
stavlja zanimljiv primjer sekuritizacije (Emmers, 2004.). Ilegalne migracije počele su
imati značajan politički utjecaj u Australiji od ranih 1990-ih. Pauline Hanson i njezi-
na politička stranka, One Nation Party, pretvorila je to pitanje u sredstvo dobivanja
političkih bodova. Hanson je izrazila svoje ekstremne stavove o imigraciji, Aborid-
žinima i tražiteljima azila. Osvojila je mjesto u australskom federalnom parlamentu
kao nezavisna kandidatkinja 1996, a osnovala je One Nation Party 1997. Vlada Johna
Howarda prvi je puta usvojila čvrsto stajalište o ilegalnim migracijama u ljeto 2001,
zbog incidenta Tampa. Tampa, norveški teretni brod , spasio je 460 Afganistanaca na
njihovom putu u Australiju u potrazi za azilom. Približavajući se njihovim teritorijal-
nim vodama, australska vlada odbila je Tampi pravo pristupa i naredila je brodu da
se okrene. Nakon što je brod odbio poslušati naredbu, Howard je naredio jedinicama
Posebne zračne postrojbe (SAS) da pruzmu kontrolu nad brodom i spriječe njegov
dolazak na Božićno otočje ili australsko kopno. Vojna operacija je stoga bila poduzeta
kako bi spriječila tražitelje azila da dođu do Australije.
Zajedno s pitanjem terorizma, australski premijer John Howard koristio je temu
migracija u svojoj predizbornoj kampanji 2001, kako bi bio ponovo izabran. Premijer
je objasnio kako ne želi da ilegalni migranti koji su bili prokrijumčareni u Australiju
budu u prednosti pred ostalim ljudima koji su prepoznati kao istinski tražitelji azila
od strane australskih vlasti. Krijumčarenje ilegalnih migranata u Australiju također se
opisivalo kao prijetnja državnoj suverenosti i teritorijalnom integritetu države. Vlada
je naznačila kako ne može ostaviti dojam da gubi kontrolu nad svojim granicama,
kontrolu koja je tako ključna za nacionalnu suverenost. Konačno, nakon terorističkih
napada 11. rujna 2001., australske vlasti bile su zabrinute da bi teroristi mogli biti u
143
redovima migranata prokrijumčarenih u Australiju. Pitanja terorizma i ilegalnih mi-

gracija bila su stoga, do neke mjere, dio javnih rasprava.
Referentni objekti u ovom slučaju sekuritizacije bili su nacionalna suverenost,
teritorijalni integritet Australije (vojna i politička sigurnost), izgradnja društva (druš-
tvena sigurnost), ekonomsko blagostanje (ekonomska sigurnost). Akter sekuritizaci-
je bila je vlada Johna Howarda. Javnost je činilo australsko javno mnijenje (Emmers,
2004.). Unatoč mnogim unutarnjim debatama i jakim kritikama, publika je uglav-
nom prihvatila interpretaciju događaja koju je ponudio akter sekuritizacije i priznala
je potrebu implementacije izvanrednih mjera kako bi se odgovorilo na prijetnju. Re-
zultati anketa pokazivali su da većina Australaca podržava Howardovo čvrsto stajali-
šte o ilegalnim migracijama. Iako migracije nisu bile jedini razlog za uspjeh, njegova
konzervativna koalicija bila je ponovno izabrana za treći mandat u studenom 2001.
Drugim riječima, akter sekuritizacije koristio je sigurnosni diskurs kako bi uvjerio
publiku o prijetnji koju predstavlja krijumčarenje ilegalnih migranata u Australiju.
Osim korištenja te retorike, Howardova vlada prihvatila je i implementirala niz
izvanrednih mjera kako bi se reducirao broj tražitelja azila koji dolaze u Australiju
(Emmers, 2004.). Takve mjere uključivale su automatsko zatvaranje tražitelja azila u
kampove za vrijeme dok čekaju da njihovi zahtjevi budu procesuirani te presretanje
brodova koji su prevozili tražitelje azila oko australske obale i njihovo preusmjeravanje
na pacifičke otoke zbog procesuiranja. Australska vlada izgradila je centre za pritvara-
nje, i na svom teritoriju, i u inozemstvu. Tražitelji azila bili su pritvarani na australskom
teritoriju na Božićnom otoku, izoliranom u Indijskom oceanu oko 1 800 km od Zapadne
Australije. Prekomorski izbjeglički centri bili su također izgrađeni na otocima Mauru i
Manusu, u Papui Novoj Gvineji, kako bi pritvorili tražitelje azila dok njihove molbe ne
budu procesuirane. Konačno, Australska federalna policija (AFP) i Australske obram-
bene snage (ADF) povećale su svoje kapacitete kako bi osigurali sigurnost granica i
sigurnost unutar države od krijumčarenja ljudi, terorizma i ostalih prijetnji.
KLJUČNE TOČKE
yy Ilegalna migracija je jedan od fenomena koji se danas sve više sekuritizira.

yy Često se smatra da ilegalni migranti predstavljaju prijetnju političkoj, društvenoj, eko-
nomskoj i ekološkoj sigurnosti.
yy Primjerice, vlada Johna Howarda sekuritizirala je krijumčarenje ilegalnih migranata u
Australiju 2001.
yy Korištenje akta govora bilo je općeprihvaćeno od strane australske šire javnosti
yy Dovršeni akt sekuritizacije doveo je do uvođenja izvanrednih mjera.
Sekuritizacija trgovine drogom

Uz ilegalne migracije, još jedno pitanje koje se neprestano sekuritizira jest ilegalna tr-
govina i zlouporaba droga. Trgovina drogom je transnacionalna kriminalna aktivnost i
vjerojatno najveći međunarodni kriminalni problem na svijetu. Smatra se da globalna
trgovina nedopuštenih sredstava vrijedi i do 400 milijardi dolara godišnje. Trgovina
drogom povezana je s ostalim kategorijama međunarodnog kriminala. Ona je glavni
generator pranja novca i povezana je s krijumčarenjem oružja (dileri često imaju više
144
Sekuritizacija
oružja od policijskih snaga), organiziranim kriminalom, korupcijom, ilegalnim migra-

cijama, te u nekim slučajevima s terorizmom. Trgovina drogom smatra se prijetnjom
društvenoj sigurnosti zbog sve veće potrošnje droga te ovisnosti, povećane količine
nasilja, utjecaja na zdravlje potrošača, širenja HIV-a/ AIDS-a zbog intravenoznog uzi-
manja droge i narušavanja obiteljskih struktura. Osim društvenih posljedica, trgovina
drogom ima značajne ekonomske i političke utjecaje. Stvara sivu ekonomiju, naruša-
va financijske institucije, uništava nacionalne ekonomije i povećava problem pranja
novca. Također nagriza vladavinu prava, promovira korupciju te narušava sigurnost
granica. Ovo se detaljno proučava u 19. poglavlju.
Takozvani "rat protiv droge" u koji se upustio Tajland 2003. primjer je akta sekuri-
tizacije (Emmers, 2004.). Konzumiranje zabranjenih sredstava u toj je zemlji dramati-
čan problem koji većinom pogađa mlade odrasle ljude. Najozbiljniji trend na Tajlandu
bilo je rapidno povećavanje korištenja sintetskih droga. Osim zdravstvenih i druš-
tvenih posljedica konzumiranja zabranjenih sredstava, mnogi na Tajlandu smatraju
aktivnosti trgovine drogom koja dolazi iz Burme značajnim sigurnosnim problemom.
Kao odgovor na to, tajlandski premijer, Thaksin Shinawatra, proglasio je rat protiv
droge u veljači 2003. uz obećanje stanovništvu Tajlanda da će eliminirati problem
narkotika za tri mjeseca. Premijer je izjavio na jednoj priredbi organiziranoj u svrhu
borbe protiv droge krajem ožujka 2003: "Problem s drogom je prijetnja nacionalnoj
sigurnosti. Zbog toga je moja vlada proglasila rat protiv droge i postavila rat protiv
droge kao "najhitniji nacionalni prioritet" (BBC News, 2003.).
KLJUČNI CITATI 7.2
Thaksin i rat protiv droge

"Ozbiljno mislim poduzeti akciju protiv preprodavača droge. Vladini dužnosnici, osobi-
to policija, moraju također poduzeti akciju, budući da ti preprodavači uništavaju našu
živote naše mladeži, uništavaju ekonomiju i nanose štetu našoj zemlji". (The Nation, 5.
listopada 2004.) http://global.factiva.com.ezlibproxy1.ntu.edu.sg/en/eSrch/ss_hl.asp
"Moramo ići protiv svih preprodavača i proizvođača. Oni nisu poželjni da budu dio našeg
društva. Oni zaslužuju da budu poslani u zatvor. S preprodavačima koji se budu opirali
treba odlučno postupati". (Bangkok Post, 23. ožujka 2003.) http://global.factiva.com.ezli-
bproxy1.ntu.edu.sg/en/eSrch/ss_hl.asp
"Iako smo uništili većinu mreža droge, to ne znači da je problem s drogom u potpunosti
nestao. Oni su kao bakcili: ponovo će se pojaviti kada naše tijelo bude slabo". (Agence
France Presse, 2. prosinca 2003.) http://global.factiva.com.ezlibproxy1.ntu.edu.sg/en/
eSrch/ss_hl.asp
"Ali problemi kao što su terorizam, u svim oblicima, preprodaja droga, ili čak epidemija
SARS-a jednako su ugrožavali našu sigurnost, osobito našu nacionalnu ekonomsku si-
gurnost. Potonja predstavlja vrstu netradicionalne prijetnje sigurnosti koja može pogo-
diti samu srž bilo koje nacije. Ono na što te prijetnje često ciljaju je uništiti ekonomsko
povjerenje nacije. Budući da je povjerenje najvažnija komponenta uspješne ekonomije,
jednom kada se uništi ili čak ozbiljno naruši, moglo bi dovesti čitavu ekonomiju u pot-
puni kolaps."
(Glavni dio obraćanja njegove ekscelencije dr. Thaksina Shinawatre, 10. lipnja
2003. The Wilard Hotel, Washington DC, http://www.us-asean.org/Thailand/thak-
sinvisit03/speech.asp)
145
VAŽNI CITATI 7.3
Bush i rat u Iraku

"Irak je najnovije bojište u ovom ratu. Mnogi teroristi koji ubijaju nedužne muškarce,
žene i djecu na ulicama Bagdada sljedbenici su iste smrtonosne ideologije koja je odnije-
la živote naših građana u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji. Postoji samo jedan na-
čin djelovanja protiv njih: poraziti ih u inozemstvu prije nego oni na napadnu kod kuće."
(Predsjednikovo obraćanje naciji, govori o Iraku, ratu protiv terorizma; Fort Bra-
gg, Sjeverna Carolina, 28. lipnja 2005.) http://www.whitehouse.gov/news/relea-
ses/2005/06/2005628-7.html
"Prijetnja dolazi iz Iraka. Proizlazi izravno iz akcija iračkog režima – njegove povijesti na-
silja, i njegova težnja za prikupljanje arsenala terora. Prije jedanaest godina, kao uvjet
kojim bi se okončao Zaljevski rat, irački režim morao je uništiti svoje oružje za masovno
uništenje, zaustaviti svaku proizvodnju takvog oružja, i zaustaviti potporu terorističkim
skupinama. Irački režim prekršio je sve te obveze. On posjeduje i proizvodi kemijsko i
biološko oružje. Želi stvoriti nuklearno oružje. Dao je utočište i potporu terorizmu, te
provodi teror nad vlastitim građanima. Čitav svijet jedanaest godina svjedočio je iračkoj
povijesti prkosa, obmane i loše namjere.
(Predsjednik Bush naglašava iračku prijetnju, Predsjednikove opaske o Iraku, Cincinnati
Museum Center-Cincinnati Union Terminal, Cincinnati, Ohio, 7. listopada 2002.)
http://www.whitehouse.gov/news/releases/2002/10/20021007-8.html
"I dok postoji mnogo opasnosti u svijetu, prijetnja Iraka se izdiže iznad njih – zato što
okuplja najozbiljnije opasnosti našeg doba na jednom mjestu. Iračko oružje za masovno
uništenje kontrolira ubojiti tiranin koji je već upotrijebio kemijsko oružje kako bi ubio
tisuće ljudi. Taj isti tiranin pokušao je dominirati Bliskim Istokom, izvršio je invaziju i bru-
talno okupirao malog susjeda, napao je ostale narode bez upozorenja, te izražava neu-
moljivo neprijateljstvo prema Sjednjenim Državama."
(Predsjednik Bush naglašava iračku prijetnju, Predsjednikove opaske o Iraku, Cincinnati
Museum Center-Cincinnati Union Terminal, Cincinnati, Ohio, 7. listopada 2002.)
http://www.whitehouse.gov/news/releases/2002/10/20021007-8.html
U ovom slučaju sekurizitacije, referentni objekti bili su državni suverenitet i te-

ritorijalni integritet Tajlanda (vojna i politička sigurnost), integritet i stabilnost poli-
tičkog sustava (politička sigurnost), stanovništvo Tajlanda (društvena sigurnost), te
ekonomski razvoj i prosperitet države (ekonomska sigurnost). Akter sekuritizacije bio
je tajlandski premijer Thaksin Sinawatra i njegova vlada. Konačno, javnost se sasto-
jala od tajlandskog javnog mnijenja (Emmers, 2004.).
Ankete su pokazivale da javnost uglavnom prihvaća proglašavanje trgovine dro-
gom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Tajlanda i njegovom društvu te potrebu da se
protiv nje bori izvanrednim mjerama. Ponavljane ankete pokazivale su snažnu javnu
potporu kampanji protiv droge. Publika je, dakle, prihvatila interpretaciju događaja
predstavljenih od strane aktera sekuritizacije i potvrdila potrebu za hitnom akcijom.
Prema Kopenhaškoj školi, ovo predstavlja uspješan akt sekuritizacije – akter sekuri-
tizacije upotrijebio je sigurnosni diskurs, a javnost je bila uvjerena u egzistencijalnu
prijetnju koju trgovina drogom predstavlja referentnom objektu.
Rat protiv droge doveo je do implementacije izvanrednih mjera, kao i do seri-
146
Sekuritizacija
je zlostavljanja (Emmers, 2004.). Ministarstvo unutarnjih poslova, policija i lokalne

vlasti objavile su crnu listu osumnjičenih za proizvodnju droge, preprodavače i dilere.
Crne liste bile su jako kritizirane u medijima i od strane nevladinih organizacija zbog
netočnosti. Ovo je dovelo do zabrinutosti da bi policija mogla optužiti nedužne ljude
kao proizvođače ili preprodavače droga. Izvještaji govore o više od 2 500 ljudi koji su
bili ubijeni većinom između veljače i travnja 2003. Tajlandska vlada okrivila je suko-
be između bandi za većinu ubojstava. Thaksin je objavio: "To banditi ubijaju bandite"
(Cochrane, 2003: 35). Većina ubojstava nije bila istražena, niti je dovela do uhićenja.
Skupine za ljudska prava tvrdile su da je bila proglašena politika "pucaj da ubiješ".
Sumnjičili su policiju da uzima stvar u svoje ruke i ubija preprodavače u okviru rata
protiv droge. Unatoč kritikama koje su dolazile iz zemlje i inozemstva zbog izvansud-
skih ubojstava, ponovljene ankete pokazale su da tajlandsko javno mnijenje većinom
podržava implementaciju izvanrednih mjera.
KLJUČNE TOČKE
yy Ilegalna trgovina drogom i zlouporaba droga se često sekuritizira.

yy Narkotici se smatraju prijetnjom političkoj, društvenoj, ekonomskoj i zdravstvenoj
sigurnosti.
yy Tajland je 2003. proglasio rat protiv droge. Stanovništvo Tajlanda (javnost) je većinom
prihvatilo proglašavanje trgovine drogom kao prijetnju Tajlandu i njegovom društvu.
yy Implementacija izvanrednih mjera dovela je do zlouporabe.
Rat u Iraku i neuspjeh sekuritizacije

Do sada smo naznačili dva primjera dovršenih akata sekuritizacije. Međutim, ovo ne
znači da svi "sekuritizacijski" potezi uspiju u uvjeravanju specifične javnosti u egzi-
stencijalnu prirodu prijetnje. U stvari, kao što se iznad spominje, Kopenhaška škola
predviđa da neki akti govora u tome neće uspjeti. Važan primjer je neuspjeh američ-
kog predsjednika Georgea Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira u uvjeravanju
međunarodne zajednice u egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja Saddam Hussein
i njegov režim u Iraku. U njegovom Govoru o stanju nacije 29. siječnja 2002., pred-
sjednik Bush već je bio označio Irak, zajedno sa Sjevernom Korejom i Iranom, kao
"osovinu zla". Američka administracija kasnije je pokušavala opravdati uklanjanje
Saddama Husseina vojnim napadom povezujući međunarodni terorizam s prijetnjom
proliferacije oružja za masovno uništenje. (WMD – Weapons of Mass Destruction).
Jezik sigurnosti je, dakle, bio iskorišten kako bi se opravdala potreba implementacije
hitnih i izvanrednih mjera (izravno korištenje vojne sile kako bi se uklonio strani
režim). U međuvremenu, kritičari američkog stajališta doveli su u pitanje sposobnost
Iraka za stvaranje oružja za masovno uništenje i postojanje izravne prijetnje međuna-
rodnom miru i stabilnosti. Smatra se da su sposobnosti Iraka za stvaranjem oružja za
masovno uništenje bile manje od onih Libije, Sjeverne Koreje, ili Irana.
Protivnici korištenja vojne sile tražili su diplomatsko rješenje krize kroz pokušaje
u Ujedinjenim narodima (UN). UN-ovo Vijeće sigurnosti u studenom 2002. usvojilo
je novu rezoluciju koja je dopustila inspektorima UN-a da se nakon četiri godine vrate
natrag u Irak i traže WMD. Početkom 2003., gospodin Hans Blix, šef UN-ovih in-
spektora za oružje, istaknuo je kako je Irak odbio proaktivno surađivati. Ipak, također
147
je objavio kako u dva mjeseca inspekcije u Iraku njegov tim nije pronašao nikakvo
oružje za masovno uništenje, ili kako je on to nazvao, "smoking gun" (pištolj koji se
dimi op.a.). U međuvremenu, vojska se i dalje gomilala u Zaljevu, a američka i bri-
tanska vojska slale su sve više i više trupa i opreme.
Protivljenje ratu nije bilo ograničeno na diplomatsku razinu, već je umjesto toga
bilo karakterizirano širokim javnim pokretom. U Ujedinjenom Kraljevstvu, iako su
oni bili ključni član koalicije sa SAD-om, šire stanovništvo nije prihvatilo vladin akt
govora koji je opisivao režim Sadama Husseina kao egzistencijalnu prijetnju međuna-
rodnom miru (Collins, 2005.). Ovo su pokazivala istraživanja javnog mnijenja, kao i
masovni i česti antiratni prosvjedi. Svjesni da neće dobiti UN-ov mandat za napad na
Irak, Sjedninjene Države i Ujedninjeno Kraljevstvo započele su akciju Iračka sloboda
20. ožujka 2003. Protivljenje ratu ostalo je izričito snažno u većini krajeva svijeta. Čak
i nakon početaka neprijateljstava, američka administracija i britanska vlada nisu uspje-
le uvjeriti međunarodnu zajednicu u nužnost i legitimnost konflikta. Stalne antiratne
demonstracije odražavaju nedostatak legitimiteta ovih elita i percepciju zlouporabe
sile. Zbog toga se proces sekuritizacije nije uspio pomaknuti dalje od prvog stupnja.
KLJUČNI CITATI
yy "Sekuritizacijski" akti mogu doživjeti neuspjeh. Ovo je rezultat odbijanja publike da

prihvate akt govora koji izgovara akter sekuritizacije.
yy Američki predsjednik George Bush i britanski premijer Tony Blair uopće nisu uspje-
li uvjeriti međunarodnu zajednicu u egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja irački
predsjednik Saddam Hussein.
yy Članovi koalicije pokušali su opravdati vojno uklanjanje Saddama Husseina povezuju-
ći pitanja međunarodnog terorizma i proliferacije oružja za masovno uništenje.
yy Povezanost nije bila prihvaćena od strane većine ostalih članova Vijeća sigurnosti UN-a
i šire međunarodne zajednice.
Zaključak
Kopenhaška škola, i njezin model sekuritizacije, okvir je za sigurnosne studije koji

obuhvaća i državnu sigurnost, i netradicionalne sigurnosne izazove. Dopušta nevoj-
nim pitanjima da budu uključena u sigurnosne studije, istovremeno nudeći koheren-
tno razumijevanje koncepta sigurnosti. Nudi okvir kako bi utvrdio kako, zašto, i od
strane koga određeno pitanje postaje sekuritizirano, te zato uspijeva u razlikovanju
sigurnosnih i nesigurnosnih prijetnji. Model sekuritizacije i desekuritizacije omogu-
ćavaju prihvaćanje šire konceptualizacije sigurnosti, bez gubitka koherentnosti poj-
ma. U tom smislu, Kopenhaška škola uvelike doprinosi literaturi sigurnosnih studija.
Kopenhaška škola gradi svoj model sekuritizacije oko niza istaknutih pitanja i
koraka. Prvo, pita se tko bi mogao biti akter sekuritizacije – oni koji započnu sekuriti-
zaciju aktom govora. Oni mogu biti kreatori politika, birokracija, ali i transnacionalni
akteri (međunarodne institucije, nedržavni akteri, civilno društvo), čak i pojedinci.
Drugo, tko i što se treba zaštititi? Države i vlade nisu jedini referentni objekti sigur-
nosti, budući da su pojedinci, zajednice, ekonomije, ekosustavi i ostali svi alternativni
referenti sigurnosti. Treće, od kakvih vrsta prijetnji se referentni objekti trebaju za-
148
Sekuritizacija
štititi? Sigurnosni problem mora biti prikazan kao egzistencijalna prijetnja – odnosno
povezivanje koncepta sigurnosti s pitanjem preživljavanja. Četvrto, tko odlučuje što
je sigurnosni problem? Akt sekuritizacije je završen jedino ako je relevantna javnost
(javno mnijenje, političari, vojni časnici, ili ostale elite) uvjerena da takozvani sigur-
nosni problem predstavlja egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu. Konačno,
koja se sredstva trebaju koristiti da bi se suprotstavilo egzistencijalnoj prijetnji? Jed-
nom kada je akt sekuritizacije završen, mogu se nametnuti izvanredne mjere koje
idu iznad pravila kojih se uobičajeno pridržavamo. Stoga se izvanredne mjere nalaze
izvan normalnih granica političkih procedura.
Ipak, poglavlje je također naglasilo opasnosti sekuritizacije, osobito u nedemo-
kratskim političkim sustavima, gdje šira javnost nije u mogućnosti odbiti nelegitiman
akt govora i izvanredne mjere koje su prihvaćene kao rezultat toga. Čak i u demo-
kratskim društvima postoji rizik da akt sekuritizacije dovodi do ograničavanja davno
uspostavljenih društvenih sloboda u ime sigurnosti. Ovo je osobito važno u kontekstu
koji se pojavio nakon 11. rujna i sve češćem označavanju spornih pitanja egzistenci-
jalnim prijetnjama. Neugodne, a moguće i negativne konotacije sekuritiziranja nekog
pitanja naglašene su kroz nekoliko ilustracija, kao i preferiranje "desekuritizirajućeg"
pristupa. Konačno, u poglavlju su naglašeni neki nedostaci Kopenhaške škole i nje-
zinog modela sekuritizacije. Ovo uključuje eurocentričnu prirodu Kopenhaške škole,
ponekad nejasnu razliku između sekuritizacije i politizacije, kao i potrebu za dubljim
razumijevanjem dinamike sekuritizacije putem više empirijskog istraživanja.
PITANJA
Zašto se neka pitanja smatraju sigurnosnim pitanjima, a druga ne?

Kako se proces sekuritizacije izvršava?
Je li akt sekuritizacije većinom pod dominacijom moćnih aktera?
Ima li sekuritizacija više šanse da uspije u autoritarnim državama?
Koje su koristi od sekuritiziranja ili desekuritiziranja nekog pitanja?
Procijenite opasnosti sekuritizacije.
Koji su neki od nedostataka modela sekuritizacije?
Da li bi se ilegalne migracije trebale smatrati i tretirati sigurnosnim pitanjem?
Je li trgovina drogom problem nacionalne sigurnosti?
Je lli proces sekuritizacije propao u slučaju Iraka?
DALJNJE ČITANJE
Deudney, D. (1990), "The Case Against Linking Environmental Degradation and Na-
tional Security", Millenium: Dnevnik međunarodnih studija, 19/3: 461-76. Članak baca
sumnju na težnju za povezivanjem zagađenja okoliša i nacionalne sigurnosti.
Doty, R.L. (1999), "Immigration and the Politics of Security", Security Studies, 8, 2/3:
71-93. Članak nudi "objektiv" za razumijevanje sigurnosti, tvrdeći kako je jednodimenzio-
nalno razumijevanje sigurnosti neprikladno i za znanstvenike i za kreatore politika.
149
Hansen. L. (2000), "The Little Mermaid’s Silent Security Dilemma and the Absence of
Gender in the Copenhagen School", Millenium: Journal of International Studies, 29/2:
285-306. Članak nudi kritiku Kopenhaške škole postavljajući rodna pitanja i ostale nedo-
statke sekuritizacije.
Kenney, M. (2003), "From Pablo to Osama: Counter-Terrorism Lessons from the War
on Drugs", Survivial, 45/3: 187-206. Članak se bavi naučenim iz rata protiv droge te su-
gerira kreatorima politika da se pozabave "potražnjom" za terorizmom u ratu protiv terora.
Matthews, J.T. (1989), "Redefining Security", Foreign Affairs, LXVIII/2: 162-177. Ovaj
esej zagovara redefiniranje nacionalne sigurnosti koja uključuje ekološka i demografska pi-
tanja, te pitanja resursa.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.ciaonet.org/wps/sites/copri.html Ova web stranica sadrži Istraživačke

radove stvorene u Kopenhaškom institutu za istraživanje mira (COPRI). Institut je osnovan
1985. , a prestao postojati 2005. kada je spojen s Danskim Institutom za međunarodne stu-
dije. (DIIS).
http://www.idss-nts.org/ Ova web stranica sadrži informacije o Projektu o netradicio-
nalnoj sigurnosti u Aziji Instituta za obranu i strategijske studije (IDSS), osnovan od strane
Fondacije Ford. Ova web stranica je glavni izvor informacija za kreatore politika i znanstve-
nike koji se bave netradicionalnom sigurnošću te nudi analitičke alate analizirajući dinamiku
sekuritizacije i desekuritizacije.
http://www.midas.bham.ac.uk/theproject-htm Migracije, demokracija i sigurnost (MI-
DAS) je istraživački projekt koji je proveden na Sveučilištu Birmingham. Istražuje sekuritiza-
ciju slobodnog kretanja ljudi nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.
150
DRUGI DIO
PRODUBLJIVANJE I PROŠIRIVANJE
SIGURNOSTI
8 Vojna sigurnost
Eric Herring
9 Sigurnost režima
Richard Jackson
10 Društvena sigurnost
Paul Roe
11 Ekološka sigurnost
Jon Barnett
12 Ekonomska sigurnost
Christopher M. Dent
8.
Vojna sigurnost
ERIC HERRING
Sadržaj poglavlja
Uvod: opseg djelovanja vojne sigurnosti
Vojna strategija i vojna sigurnost: tradicionalne sigurnosne
studije
Sekuritizacija
Konstruktivizam
Rasprave o Kolumbiji
Zaključak: vojna sigurnost, pojedinac i svjetska politika
Vodič čitatelju
Poglavlje počinje s raspravom o opsegu vojno-sigurnosnog djelovanja, kako bismo ista-
knuli svijest o nekim njegovim istaknutim osobinama. Nakon toga istražuje evoluciju
tradicionalnog pristupa vojnoj sigurnosti, s naglaskom na korištenje organiziranog poli-
tičkog nasilja od strane država i novo razmatranje opasnosti rata uzrokovanog pojavom
nuklearnog oružja i raketnih sustava. Nakon toga, ocrtavaju se sekuritizacijski pogledi
kako bi se vojna sigurnost stavila u kontekst s ostalim sektorima sigurnosti i kako bi se
razmotrilo kako pitanja postaju ili prestaju biti dio sigurnosne agende. Takva su pitanja
uvelike fokus niza konstruktivističkih pristupa koja istražujemo u sljedećem odlomku
ovog poglavlja. Poglavlje dalje prelazi na opširnije ispitivanje trenutnog oružanog su-
koba u Kolumbiji kako bi se povezale neke od glavnih tema koje se razmatraju u ranijim
odlomcima. Zaključno je s raspravom o tome koji su rizici kada se netko odlučuje na koji
način proučavati vojnu sigurnost.
153
Uvod: opseg djelovanja vojne sigurnosti
Najčešće korištena koncepcija vojne sigurnosti je percipirana ili stvarna sloboda od

prijetnje ili korištenja organiziranog nasilja u političke svrhe. Vrijedi odrediti različite
pojmove ove definicije. Moguće je vjerovati vlastitoj ili za vlastitu državu da je sigur-
na od vojne prijetnje, a stvarno biti u velikoj opasnosti. 1941. Staljin je pretpostavio
da Hitler neće napasti Sovjetski Savez i ta se pretpostavka pokazala pogrešnom, na
veliku štetu Sovjetskog Saveza. Slično, kada se Jugoslavija počela raspadati ranih
1990-ih, Ujedinjeni narodi prvotno su imali svoju bazu u Sarajevu vjerujući da, od
svih dijelova zemlje, ovaj etnički raznolik i integriran grad vjerojatno neće biti uklju-
čen u rat koji se zaoštravao. Umjesto toga, on je bio mjesto duge i krvave opsade.
Također je moguće percipirati vojnu prijetnju kada ona uopće ne postoji. Takve per-
cepcije ne mogu biti razriješene nedvosmisleno, budući da je uvijek moguće da je
prijetnja postojala, čak i kada nije bilo prijetnje ili izvršenja napada (klasična studija,
i još uvijek ključni izvor je Jervis, 1976.). Korištenje vojnih prijetnji, izbjegavanje
da vas netko percipira kao vojnu prijetnju te interpretiranje prirode mogućih vojnih
prijetnji je sve vrlo izazovno i ima značajne posljedice. Nimalo iznenađujuće, ova pi-
tanja su subjekt mnogih rasprava, a aspekti tih rasprava su istraženi u ovom poglavlju.
Vojna sigurnost usmjerena je na organizirano nasilje kao suprotno nasilju pojedinaca
i obično isključuje nasilje zbog svrha koje nisu eksplicitno političke (za širu analizu
kolektivnog nasilja vidjeti Tilly, 2003.). Stoga je kriminalno nasilje – nasilje u privat-
ne svrhe, kao što je osobno neprijateljstvo ili materijalna dobit kroz pljačku – izostav-
ljeno. Veliki broj ljudi pogine svake godine zbog takvih djela. Također je isključeno
obiteljsko nasilje (odnosno, unutar obitelji ili ljubavnih veza), ozljede i pogibelj na
radu, te žrtve prometa. Smrti koje je moguće izbjeći i patnje uzrokovane siromaštvom,
gladi, bolesti, ili ekonomskim sankcijama, također su isključene: neki unutar polja
mirovnih studija pokušali su privući pozornost na takve smrti i patnje nazivajući to
"strukturnim" nasiljem (vidi 3. poglavlje). Možda je izostavljanje ovih oblika fizičke
nesigurnosti iz kategorije vojne sigurnosti ono što ćemo prihvatiti, ali to nije prirodno
ili neizbježno. To ima svoje korijene u privilegiranju zabrinutosti oko vojnih prijetnji
prema državama i od strane država, koje imaju resurse da to privilegiranje učine pri-
rodnim i prikladnim. Akteri vojne sigurnosti mogu biti države ili aspiranti, odnosno
izazivači državne moći, kao što su pobunjeničke skupine te velik broj aktera, poput
Kampanje protiv trgovine oružja, Oxfam i Ujedinjeni narodi koji pokušavaju utjecati
na politike vojne sigurnosti. Kako bi se naglasila legitimnost, umjesto pojma nasilje,
za fizičko uništenje uzrokovano od strane država, a ne nedržavnih aktera kao što su
pobunjenici, postoji tendencija korištenja pojmova "sila" ili "prisila", obično kako bi
se naznačilo da su te akcije legitimnije. Alternativno, sila i prisila ponekad se koriste
kao eufemizmi kako bi nasilje zvučalo manje strašnim i prihvatljivijim.
Još jedna osnovna odluka koja se mora donijeti kako bi se odredio djelokrug vojne
sigurnosti odnosi se na ciljeve i sredstva. Najtamnija ćelija unutar Skice 8.1 je naje-
videntnija unutar djelokruga vojne sigurnosti, gdje se vojna sredstva koriste za vojne
svrhe. Mnogo su više nejasne dvije svjetlije obojene ćelije, gdje se vojna sredstva
koriste za nevojne ciljeve, ili se nevojna sredstva koriste za vojne ciljeve. Nezatam-
154
Vojna sigurnost
Skica 8.1 Opseg djelovanja vojne sigurnosti
Vojna sredstva, vojni ciljevi npr.

Vojna sredstva, nevojni ciljevi npr.
korištenje projektila kako bi se uništili
korištenje vojnog osoblja za
tenkovi, ili prijetnja korištenjem kako
dostavljanje humanitarne pomoći
bi se odvratio napad
Nevojna sredstva, vojni ciljevi npr.

Nevojna sredstva, nevojni ciljevi
korištenje ekonomskih sankcija kako
korištenje ekonomskih sankcija kako
bi se npr. oslabile vojne sposobnosti
bi se prisililo dužnika da plati dug
suparnika
njena ćelija – nevojna sredstva za nevojne ciljeve – logično ispada iz opsega vojno-
sigurnosnog djelokruga.
Vojna sigurnost kako je definirana na početku ovog poglavlja bila je povezana s či-
tavim nizom koncepcija, teorija i rasprava, uglavnom povezanima sa naporima država
i carstava da zaštite i prošire svoju kontrolu nad teritorijem, resursima, stanovništvom
i ideološkim sljedbenicima. Postoje rasprave o tome je li bolje pouzdati se u obranu ili
napad, te može li se to dvoje uopće razlikovati. Vojna sigurnost pokušavala se postići
na mnoštvo načina – zastrašivanjem (izricanjem vojnih prijetnji kako bi se spriječila
akcija), obranom (razvijanjem sposobnosti uspješnog odbijanja napada), ofenzivom
(započinjanjem vojnog sukoba), balansiranjem (unutarnjom mobilizacijom resursa ili
sklapanjem saveza kako bi se poravnao odnos snaga s protivnikom), priključivanjem
pobjedničkoj strani* (aktivnim podupiranjem dominantnog aktera), promicanjem
određenih normi i ideologija te društvenih sustava (kao što je antimilitarizam, liberal-
na demokracija, socijalizam i kapitalizam), stvaranjem pozitivnog mira (rješavanjem
sukoba), sporazumima, imperijalnom i neoimperijalnom dominacijom te čak etničkim
čišćenjem i genocidom. Ovi koncepti i rasprave povezani su sa stvaranjem vrlo razli-
čitih koncepata vojno-sigurnosne agende. U raspravi o bilo kojem subjektu, moramo
se odlučiti što ćemo uključiti, a što isključiti, kako organizirati materiju onoga što se
uključuje, te trebamo li davati opravdanja za te odluke i kako. To se u ovom poglavlju
smatra pod stvaranjem koncepata. Takve su odluke neizbježno prožete normativnim
KLJUČNE TOČKE
yy Vojna sigurnost obično se odnosi na percipiranu ili stvarnu slobodu od prijetnje ili
upotrebe organiziranog nasilja u političke svrhe.
yy Neki zagovaraju širenje definicije, kako bi se posvetila veća pozornost ostalim oblicima
nasilja.
yy Tema vojne sigurnosti povezana je s iznimno velikim brojem koncepata i rasprava,
koje su same uokvirene unutar širih razumijevanja prirode svjetske politike.
yy Kako pozicije koje zauzimamo imaju značajan efekt na našu analizu, dolazimo u situa-
ciju u kojoj je teško spriječiti činjenice da govore same za sebe.
* "bandwagoning" – (op. prev.)
155
faktorima (osjećajem za pravo i krivo) i odnosima moći (uspjeh s kojim se može neka
agenda prihvatiti ili smatrati da je jedina razumna). Tko oblikuje vojno-sigurnosnu
agendu? Tko bi ju trebao oblikovati? Kako se oblikuje? Kako bi se trebala oblikovati?
Ova četiri pitanja čine podlogu za sadržaj ovog poglavlja. Tradicionalne sigurnosne
studije gledaju na vojnu sigurnost kao na svoje domaće područje, tako da predstavlja
veliki izazov za one koji žele ponuditi alternativne pristupe.
Vojna strategija i vojna sigurnost:

tradicionalne sigurnosne studije
Kao što smo primijetili iznad, tradicionalni pristup vojnoj sigurnosti kreće od zdravo-
razumskog pristupa u kojem su prihvaćena stajališta prezentirana kao objektivna, nor-
malna i prirodna. On je objektivistički u smislu da pretpostavlja da možemo znati koje
su prave prijetnje za naše interese i kako se najbolje nositi s njima. Najjače je povezan
s realizmom, a u manjoj mjeri s liberalizmom. Rat je oblikovao evoluciju država, a
države su oblikovale evoluciju rata (Tilly 1990., Barkawi 2005., Shaw, 2005.). Tradi-
cionalne sigurnosne studije razvile su se u službi države. Njihovi korijeni potječu iz
proučavanja vojne sigurnosti i vođenja rata od strane vojske, a ne civila. Strahote Pr-
vog svjetskog rata – ogromni broj života vojnika izgubljenih u naizgled beskorisnim
ofenzivama gdje su se vojnici provlačili nezaštićeni kroz blatnjavo tlo, bodljikave žice
i suočavali s kišom metaka iz automatskih puški i artiljerijskih čahura – doprinijele su
potrebi da se promisli kako izbjeći ratove, umjesto da se promišlja kako ih voditi. To
je uvelike bio "rat slabljenja", u kojem se do pobjede dolazilo uglavnom uništavanjem
vojnika i sredstava protivničke strane kako bi ona prva došla na rub kolapsa. Nagla
promjena u tom procesu ugrađena je u rane početke proučavanja vojne sigurnosti,
posebno od strane civila i znanstvenika. Ipak, kultura militarističkog nacionalizma – u
kojem su rat i vojna sredstva glorificirana kao dobra i plemenita u životu nacije – nije
bila ni u kojem slučaju potrošena (za više o ratu kao dobrom i plemenitom, vidjeti
5. poglavlje). Ovaj militaristički nacionalizam bio je u srži uzroka Drugog svjetskog
rata. Razmišljanje o ratu i strategiji ostalo je u prvom planu, a razmišljanje o sigurno-
sti ostalo je na marginama.
Trend prema razmišljanju o sigurnosti u smislu izbjegavanja ratova, kao i samo
njihovo vođenje i razmatranja civila o oba ova slučaja, uveden je odlučno nakon poja-
ve atomske bombe 1945. (Kaplan, 1991.). Ipak, ovo je bio trend koji se koncentrirao
u industrijaliziranijim kapitalističkim državama, a osobito u Sjedinjenim Državama.
Ovakve planove financirala je uglavnom država kako bi služili državnim interesima.
Najistaknutija od institucija koje su požurile institucionalizirati ta razmišljanja bila
je RAND korporacija (Research and Development Corporation) koju je financiralo
Američko zrakoplovstvo u Santa Monici, u Kaliforniji, gdje su se civili miješali s voj-
skom i ponekad su smatrali da razumiju bolje od vojske novu situaciju s kojom su se
suočavale Sjedinjene Države i njihovi saveznici. Zbog mogućnosti katastrofalne nu-
klearne eskalacije, uočila se potreba da se pronađe način osiguravanja kako da Hladni
rat između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza ne postane "vrući rat"(odnosno,
onaj koji uključuje izravni oružani sukob), a ona je naglašena razvojem hidrogenske
bombe, te interkontinentalnih balističkh raketa kao pouzdanih sredstava za njihov pri-
156
Vojna sigurnost
jenos 1950-ih i 1960-ih. "Vrući" aspekti njihovog natjecanja vođeni su pomoću regio-
nalnih saveznika, kao što su Sjeverni i Južni Vijetnam. Snaga atomskih bombi obično
je jednaka tisućama tona konvencionalnog eksploziva TNT (kilotone). Hidrogenske
bombe obično imaju snagu milijuna tona TNT-a (megatone). Po prvi puta u povijesti
Sjedinjene Države suočile su se s mogućnošću da pretrpe ogromnu štetu bez prethod-
nog poraza u konvencionalnom ratu: mogle su biti uništene bez da budu poražene.
Unutar tradicionalne teorije sigurnosti, postoje dva različita odgovora na pojavu
nuklearne ranjivosti. Prvi je konvencionalizirati ih, odnosno, tretirati ih kao da to su
jednostavno veće bombe koje se mogu koristiti u vođenju i pobjedi u ratovima, ili
ukoliko ih koristi protivnik, da se može preživjeti na način na koji se može preživjeti
od konvencionalnih bombi. Uostalom, više je ljudi poginulo u američkom bombardi-
ranju Tokija 1945., nego od bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Kada su
se Sjedinjene Države uključile u Korejski rat 1950., Mao Zedong, vođa nove komuni-
stičke vlade Kine, odlučio je da će Kina ući u rat na strani Sjeverne Koreje. Također je
zaključio da bi Kineska država mogla preživjeti američki napad atomskom bombom
na njihove glavne gradove i ne bi bila odvraćena ovim mogućim ishodom, budući da
je smatrao američko prisustvo u Koreji nedopustivo opasnim. Kao što se ispostavilo,
Kina je ušla u rat, Sjedinjene Države nisu upotrijebile atomsku bombu protiv Kine, a
Kina je uspjela živjeti s podijeljenom Korejom i s američkim snagama u Južnoj Ko-
reji. Za vrijeme Hladnog rata, nuklearno oružje bilo je razmješteno u svim granama
američkih i sovjetskih oružanih snaga te integrirano u vojno planiranje. Postojalo je
bogatstvo nuklearnog oružja u arsenalima dvaju supersila koji su s vremenom dosegli
broj od 50 000 projektila, artiljerijskih granata, namjenski razvijeni atomski eksplo-
zivi pod nazivom demolition munition, pa čak i dubinske bombe. Mnogo je napora
uloženo u reduciranje eksplozivne moći nuklearnog oružja kako bi ga se učinilo lakše
upotrebljivim i kako bi se premostila razlika između njega i konvencionalnog oruž-
ja. Konvencionalno razmišljanje o nuklearnom oružju dovelo je do napora kako bi
se lakše borilo protiv nuklearnog oružja i porazilo ga, ili barem preživjelo. Planeri
Sjevernoatlantskog saveza – koji se za vrijeme Hladnog rata sastojao od većine za-
padnoeuropskih država plus SAD-a i Kanade – pretpostavili su da je glavni izazov za
saveznike uvjeriti Sovjetski Savez i njegove istočnoeuropske klijente u Varšavskom
paktu u vjerojatnost prijetnje korištenja nuklearnog oružja, ukoliko izgube u kon-
vencionalnom ratu u Europi. Sjedinjene Države također su ponekad tražile načine
uvjeravanja protivnika u to da bi mogli započeti s korištenjem nuklearnog oružja u
konvencionalnim sukobima i krizama u Koreji, Vijetnamu i Tajvanskom prolazu, iz-
među komunističke Kine i Tajvana. U posthladnoratovskom svijetu još uvijek postoji
značajan broj onih, osobito u Sjedinjenim Državama, koji o nuklearnom oružju razmi-
šljaju na konvencionalan način, u odnosu na ratno planiranje i umanjivanje njegovog
značaja, u nadi da će tada biti bolje iskoristivi. Iz ove perspektive, nuklearno odvraća-
nje nuklearnog napada teško je i zahtjeva konstantnu opreznost.
Druga struja mišljenja o nuklearnom oružju unutar tradicionalnih strateških studi-
ja tvrdi da je ono fundamentalno različito i revolucionarno u svojim implikacijama za
vojnu sigurnost, zbog svog potencijala da eskalira do katastrofalnih razmjera unište-
nja. Ovo je prisutno od najranijih dana, ali obično nije dominiralo u uvjetima politike.
Sovjetski predsjednik Mikhail Gorbačov odbacio je konvencionalizaciju nuklearnog
oružja, jer je vjerovao da je prava prijetnja u mogućnosti da utrka u nuklearnom naoru-
žanju izmakne kontroli, a ne rizik namjerne upotrebe nuklearnog oružja. On je, stoga,
157
predvodio početak dramatičnih redukcija nuklearnih bojevnih glava i kraj Hladnog

rata, međutim, političke snage koje je on oslobodio dovele su do raspada Sovjetskog
Saveza 1991. Iz ove perspektive, nuklearno odvraćanje relativno je lako. Neki smatra-
ju da iza toga stoji zajamčena sposobnost apsorbiranja iznenadnog napada i nanošenja
neprihvatljive štete u odmazdi (kada ju dijele obje strane, ova je situacija poznata kao
Obostrano zajamčeno mišljenje, tj. (Mutually Assured Destruction, ili MAD). Drugi
misle da je nuklearni napad na ranjive nuklearne arsenale vrlo malo vjerojatan, bilo
zbog moguće odmazde ukoliko razoružavajući napad čak i djelomično propadne, bilo
zbog ogromnih političkih troškova koje bi se mogle dogoditi kao rezultat napada. Još
jedno važno gledište ovdje je i to što, umjesto svjesne kalkulacije troškova i koristi
upotrebe nuklearnog oružja, postoji nuklearni tabu, odnosno, strateška kulturalna za-
brana korištenja nuklearnog oružja, koja uključuje pretpostavku da ono ne bi trebalo
biti korišteno. Bojazan je uvijek bila da fanatični ili iracionalni donositelj odluka ili
nedržavni terorist neće biti ograničen nuklearnim tabuom, a ovo je dovelo do zabri-
nutosti oko širenja nuklearnog oružja u sve veći broj država. Ironično, strategijska
povijest ukazuje na Sjedinjene Države kao na zemlju koja se do sada najviše trudila
narušiti nuklearni tabu i učiniti nuklearno oružje iskoristivim. Kemijsko i biološko,
zajedno s nuklearnim oružjem, sve se više kategoriziraju kao oružje za masovno uni-
štenje. Ipak, do sada se pokazalo teškim proizvesti kemijsko i biološko oružje kojeg bi
samo mala količina bila dovoljna da s velikom vjerojatnošću može uzrokovati golem
stupanj uništenja bilo koje mete, kao što je slučaj i s nuklearnim oružjem. (Za više o
oružju za masovno uništenje vidjeti 15. poglavlje).
KLJUČNE TOČKE
yy Tradicionalno, razmišljanje o vojnim pitanjima primarno se bavilo strategijama kako

voditi i dobiti rat, a osobito su ih koristile države.
yy Pojava nuklearnog oružja i projektila dugog dometa stvorile su nov način mišljenja
koji je stavio mnogo veći naglasak na način na koji se mogu postići politički ciljevi uz
izbjegavanje rata. Ipak, nastavljaju se i pokušaji da se ti novi izumi upotrijebe u ratu.
Sekuritizacija
Teme o kojima se gore raspravljalo – vođenje velikih konvencionalnih ratova, uprav-

ljanje političko – diplomatskim krizama, korištenje prijetnji, i njihova interakcija sa
nuklearnim oružjem – u središtu su tradicionalnih sigurnosnih studija. Velike rasprave
vode se oko implikacija koje za vojnu sigurnost imaju dva relativno novija događaja.
Prvi je bio kraj Hladnog rata kasnih 1980-ih u kombinaciji s raspadom Sovjetskog Sa-
veza 1991. Drugi je bio teroristički napad Al-Quaede na Sjedinjene Države 11. rujna
2001 i najava "rata protiv terora" od strane SAD-a (vidjeti 16. poglavlje). Najiscrpniji
i najsistematičniji pristup je pristup sekuritizacije. O njemu se opsežnije raspravlja u
7. poglavlju: ovdje je namjera usredotočiti se i kontekstualizirati njegov vojni aspekt.
Naslanjajući se na raniji rad Barryja Buzana (1983, 1991a), Buzan, Ole Wæver i Jaap
de Wilde (1998.) predstavili su sigurnost koja ima vojne, ekonomske, ekološke, druš-
tvene i političke sektore; te globalne, neregionalne podsistemske, regionalne i lokalne
razine analize (vidjeti Skicu 8.2).
158
Vojna sigurnost
Tamno osjenčani lijevi stupac u Skici 8.2 predstavlja opseg vojne sigurnosti, pri-
kazujući grafički koliko toga je izostavljeno ako se fokusiramo samo na nju. Ovaj
stupac, u kombinaciji sa svjetlije osjenčanim stupcima, predstavlja mnogo veći opseg
šireg razmišljanja o sigurnosti u studijama sekuritizacije. Buzan i ostali zaključuju
kako je vojna sigurnost od kraja Hladnog rata postala primarno regionalna, nekad
s pozitivnim posljedicama, a nekad s negativnim. Oni također smatraju kako slabe
države mogu stvoriti izuzetno lokalno fokusiranje na vojnu sigurnost, budući da se
akteri bore za kontrolu unutar državnih granica, obično s nekim oblikom vanjske
umiješanosti. Ovo je očito bio slučaj u Iraku od početka američki vođene invazije u
ožujku 2003 (Herring, Langwala, 2006.). Nadalje, osim prijetnji koje predstavljaju
pobunjenici i teroristi, irački građani u središtu zemlje također se brinu o opasnosti da
budu ubijeni kao posljedica američkih zračnih napada i kopnenih ofenziva ili od stra-
ne nervoznih vojnika na kontrolnim točkama. U čitavoj zemlji strahuje se od mučenja
i arbitrarnih pritvaranja od strane državnih "sigurnosnih" službi. Treća dimenzija mo-
dela sekuritizacije predlaže tri kategorije problema – sigurnosnih, političkih i nepo-
litičkih (ilustrirano u trećoj dimenziji na Skici 8.2). Za Buzana i ostale kategorizirati
nešto kao sigurnosno pitanje znači da bi to trebalo prijetiti opstanku te zahtijevati
hitnu i izvanrednu političku akciju. Ovo je mnogo restriktivnija definicija od onog što
je uobičajeno slučaj. Manje rigorozno, političko je pitanje ono u kojemu je alokacija
resursa u interesu države ili politike, a nepolitičko pitanje je ono koje ne zahtijeva
javnu raspravu, alokaciju resursa i akciju. Prema mišljenju Buzana i ostalih, referentni
objekt – onaj koji se štiti – vojne sigurnosti obično je država, iako mogu biti i drugi
politički akteri, a oružane snage mogu čak sebe vidjeti kao referentni objekt te ustati
protiv države ili pokrenuti državni udar. Vojna pitanja mogu se kretati gore-dolje po
ljestvici sigurnosnih, političkih i nepolitičkih pitanja.
Skica 8.2
N tičk
ep a
ol
i-
Po ička
li-
t
Si no
gu sn
Vojni Politički Društveni Ekonomski Ekološki

r- a
Globalna
Razine
Nergionalna
podsistem-
ska
Regionalna
Pi
ta
Lokalna
nj
a
Sektori
159
Tradicionalni pristupi obično se fokusiraju na sigurnosne aspekte vojnih pitanja.

Za razliku od njih, Buzan i ostali tvrde kako su napredne industrijske države većinom
slobodne od prijetnji koje ugrožavaju njihov opstanak i koje zahtijevaju izvanrednu i
hitnu političku akciju. Prema njihovom modelu, korištenje vojne sile od strane tih dr-
žava u svrhe kao što su održavanje mira ili humanitarna intervencija političko je, a ne
sigurnosno pitanje. Realisti se obično brinu da bi takav stav mogao zanemariti potrebu
značajnog ulaganja u vojne snage kako bi se osiguralo da do vojnih prijetnji uopće
ne dođe. Takva zabrinutost u središtu je strategije nacionalne sigurnosti Sjedinjenih
Država, objavljene 2002. (dokument koji doista vrijedi pročitati). Države su glavni
akteri u odlučivanju o onome što je uključeno, a što nije uključeno u vojno-sigurnosnu
agendu, te su bile najuspješniji akteri u akumuliranju sposobnosti za organizirano po-
litičko nasilje, iako postoje važne iznimke, poput slabih država. Organizirano nasilje
korisno je, ne samo za uništavanje prijetećih protivnika, već i za osvajanje i obranu
teritorija, što je u tradicionalnim okvirima definirajuća karakteristika država (uz sta-
novništvo te političku moć nad tim teritorijem i stanovništvom). Jednako tako, osva-
janje teritorija nije dovoljno da bi se stvorio željeni politički ishod, što su Sjedinjene
Države otkrile kada su napale i okupirale Irak.
Oko pitanja zlouporabe droga postoji rasprava radi li se o političkom ili sigur-
nosnom pitanju i da li bi trebalo postati dio vojnog sektora. Fraza "rat protiv droge"
mogla bi se tumačiti tako da znači i jedno i drugo, a vojne snage i kemijske herbicide
koriste se u Kolumbiji kao prikladni načini borbe protiv preprodavača droge i njihovih
usjeva. Prema nekim kritičarima, ova sekuritizacija i militarizacija problema droge
donosi više štete nego koristi. Oni predlažu da se s drogama, koje su trenutno ilegalne,
bori na isti način kao i s alkoholom (još jedna droga, ali koja je u većini država legal-
na) – drugim riječima, legalizacijom, regulacijom i edukacijom kako bi se smanjila
šteta. Time bi se pokušalo desekuritizirati i demilitarizirati ovo pitanje. Slična pitanja
kao što su nedržavni terorizam usmjeren protiv država ne potpadaju nužno pod vojnu
sigurnost, na temelju činjenice da će te grupe teško predstavljati prijetnju postojanju
te države. Suprotno, državni terorizam sa svojim golemim resursima savršeno je spo-
soban zbrisati cijele zajednice sa lica zemlje. Neki se zalažu za odbacivanje "rata pro-
tiv terora" u korist međunarodne policijske suradnje. Na drugom kraju spektra, neki
na desnici smatraju da je administracija Georgea W. Busha nedovoljno sekuritizirala
i militarizirala to pitanje. Te grupe, poznate kao neokonzervativci, zagovaraju akcije
smjenjivanja vlada u Siriji, Saudijskoj Arabiji te osobito u Iranu i uspostavljanja li-
beralnih demokracija. Njihovo je razmišljanje da te države stoje iza protuameričkog
terorizma i mogu se jedino zaustaviti tako da se uklone.
Prema mirovnoj teoriji liberalne demokracije, što su države više liberalno de-
mokratske, manja su međusobna prijetnja vlastitoj vojnoj sigurnosti (Maoz, Russet
1983., O'Neal 1991.) Smatra se da je razlog tome ono što Zeev Maoz i Bruce Russet,
između ostalih, nazivaju liberalnim normama tolerancije i kompromisa te demokrat-
skim procedurama javne odgovornosti, za koje oni smatraju da otežavaju liderima
započinjanje ratova. Autori također portretiraju njihovo korištenje sile protiv nelibe-
ralnih država kao izvorno defenzivno orijentirano i reaktivno. Ako je to istina, ovo je
potencijalno od važnog značenja, zato što sugerira da, kada bi sve države bile libe-
ralno demokratske, ne bi više bilo međudržavnih ratova, što bi za "nemilitariste" bila
velika korist. Ovo je razmišljanje kritizirano na različite načine. Neki su ga pokušali
izravno pobiti, tvrdeći da ova pozitivna povezanost između liberalne demokracije
160
Vojna sigurnost
i mira ne postoji (Henderson, 2002.). Drugi pristup prihvaća dotični prijedlog pre-
ma kojemu liberalno-demokratske države imaju tendenciju ne prijetiti međusobnoj
vojnoj sigurnosti, ali nudi drugačije objašnjenje. Tarak Barkawi i Mark Laffey tvrde
kako liberalno demokratske države najčešće ne ulaze u međusobne ratove "jer ima-
ju izgrađene geostrateške i političko-ekonomske odnose koji podupiru međunarodnu
dominaciju kapitalističkih država u hegemonističkom, odnosno nenasilnom obliku".
(1999: 419. Također vidjeti: Barkawi, Laffey, 2001. i Barkawi, 2005.). U ovom pristu-
pu, liberalne demokracije nisu shvaćene kao zasebne države sa zasebnim teritorijima,
stanovništvom i suverenitetom (odnosno, krajnjim političkim autoritetom). Umjesto
toga, one su dio skupine integriranih međunarodnih praksi – poput ekonomskog dis-
cipliniranja kroz Međunarodni monetarni fond ili američki vođene koalicije, invazije
i rekonstrukcije – koje ih sve više integriraju u neformalnu imperijalnu hijerarhiju.
Korištenje sile je u ovom sustavu dopušteno protiv neliberalnih država kako bi se one
integrirale u globalni sustav kojeg, prema njima, karakterizira ekstremna ekonomska
nejednakost.
Korist sekuritizacijskog pristupa je u tome da nudi mogućnost usporedbe važnosti
drugih sektora bez privilegiranja vojnog sektora. Mogući trošak jest u tome što bi ko-
rištenje pojma "sigurnost" u odnosu na nevojne sektore moglo militarizirati te druge
sektore, kao primjerice, nenamjerno poticanje ideje da bi vojne prijetnje i sila trebale
biti shvaćene u odnosu na aktere koji uzrokuju ekološke probleme (više o ovome u 11.
poglavlju). Iako su u pristupu sekuritizacije koncepti "vojske" i "sigurnosti" neovisne
kategorije, u glavi većine ljudi oni su još uvijek snažno povezani.
KLJUČNE TOČKE
yy Pristup sekuritizacije nudi sveobuhvatni okvir unutar kojeg smješta vojnu sigurnost,
povezujući ju s ostalim sektorima, različitim razinama i vrstama problema.
yy Također nudi oruđe za razmišljanje o tome kako problemi postaju ili prestaju biti dije-
lom vojno-sigurnosne agende.
yy Kao i bilo koji drugi analitički pristup, u sebe je ugradio implicitne i eksplicitne norma-
tivne i konceptualne pozicije koje su neizbježno kontroverzne.
yy Problemi kao što su droga, terorizam i demokratizacija nisu nužno dio vojno-sigurno-
sne agende, ili odvojeni od nje.
Konstruktivizam
Pristup sekuritizacije Buzana i ostalih je velikim dijelom konstruktivistički u tome

što promatra način na koji se društvena stvarnost stvara ljudskom interakcijom, rađe
nego da ju uzima zdravo za gotovo. Međutim, pozornost koju posvećuje društvenoj
konstrukciji vojne sigurnosti prilično je ograničena, a na ovo područje primijenje-
ne su brojne verzije konstruktivizma (npr. Katzenstein, 1996; Weldes i ostali 1999.).
Mnogo dublji konstruktivizam može se vidjeti u radovima Jutte Weldes na klasičnom
slučaju krize vojne sigurnosti, tj. Kubanske raketne krize u listopadu 1962. Kako bi
prisilile Sovjetski Savez da ukloni nuklearne bojevne glave koje su bili tajno postavili
na Kubi, Sjedinjene Države objavile su konvencionalnu i nuklearnu vojnu uzbunu
161
i postavile pomorsku blokadu, kako bi spriječile dostavu preostalih projektila, koje

su bile na putu. Na kraju je Sovjetski Savez okrenuo svoje brodove i pristao ukloniti
projektile i nuklearno oružje s Kube, što je izazvalo veliki bijes kubanskog lidera
Fidela Castra. Za zapadne znanstvenike, ovo se obično smatra pobjedom racionalne,
pametno upravljane američke diplomacije prisile (o prisilnoj diplomaciji vidjeti 13.
poglavlje). Neki revizionistički znanstvenici tvrde kako je ishod bio više kompromis
te da je popuštanje Sovjetskog Saveza bilo mnogo važnije u konačnom ishodu od
onoga što se obično priznaje (Lebow, 1995.). Drugi na to gledaju kao na najopasniji
incident u ljudskoj povijesti, u kojem je katastrofalan ishod izbjegnut srećom barem
jednako kao i dobrom prosudbom (Sagan, 1995.).
Oni koji djeluju unutar realističkog pristupa vojnoj sigurnosti tvrde da se nacional-
ni interes može razotkriti onakvim kakav doista jest. Neki od njihovih kritičara koriste
argument da se realisti međusobno često snažno razilaze u identificiranju nacionalnog
interesa, te tvrde da je koncept nacionalnog interesa tako nejasan i fleksibilan, da je
stoga beskoristan. Umjesto toga, Weldes tvrdi da se mogu razlikovati obrasci razu-
mijevanja nacionalnih interesa među donosiocima odluka te da ta razumijevanja nisu
objektivna, kao i da njihovo analiziranje u okvirima subjektivne psihološke percepcije
pojedinca nije vrlo učinkovit oblik analize. Ona tvrdi da se ti obrasci mogu najkorisni-
je shvatiti kao inter-subjektivni, odnosno da se do njih dolazi kroz proces zajedničke
interpretacije i reprezentacije svijeta. Kako bi se došlo do nekog razumijevanja koji
su to interesi države, dužnosnici koriste ili prilagođavaju postojeće kulturalne ili je-
zične resurse, kako bi stvorili inter-subjektivni svijet specifičnih aktera s identitetima
i odnosima koji su im dani. Izgradnja nacionalnog interesa o bilo kojem specifičnom
pitanju snažno je uvjetovana prethodno spomenutim inter-subjektivnim procesom:
stvaranje značenja znači više od akumuliranja činjenica. Konstruktivističku analitič-
ku metodu "korak po korak" moguće je deducirati s potencijalno visokim stupnjem
primjenjivosti. Ovo uključuje opis toga kako se pojedino vojno sigurnosno (ili neko
drugo) pitanje karakterizira, specificirajući kulturalne i lingvističke izvore korištene
u toj karakterizaciji, pojašnjavajući kako su ti elementi međusobno povezani kako
bi se stvorilo prividno, ali ne i stvarno prirodno značenje, te ponavljajući iste korake
sa suprotnim inter-subjektivnim konstrukcijama koje su bile marginalizirane. Studija
slučaja 8.1 pruža Weldesin prikaz (1999.) primjene ove metode na Kubansku raketnu
krizu.
Ova vrsta konstruktivističke metode može biti primijenjena na druge slučajeve.
Primjerice, može se koristiti kako bi se bacilo značajno svjetlo na trenutnu raspravu o
prirodi i implikacijama Iranskog nuklearnog programa. Dominantna naracija u Sjedi-
njenim Državama jest da Iran pokušava iskoristiti svoj civilni nuklearni program kako
bi stvorio nuklearno oružje, te da izjave poput one iranskog predsjednika Mahmuda
Ahmadinedžada da "Izrael mora biti izbrisan s karte" (uobičajeni prijevod njegovih
komentara – primjerice na al-Jazeeri 2005. – originalno na perzijskom) pokazuju kako
je previše riskantno dopustiti Iranu da postane zemlja s nuklearnim oružjem. Ova
naracija također pretpostavlja da američki dužnosnici imaju pravo da izvrše ovakvu
procjenu i reagiraju na nju vojno i unilateralno. Alternativna je naracija da Iran zašti-
ćuje svoje potrebe za opskrbom energije od nestanka rezervi nafte te da zapravo ne
teži stvaranju nuklearnog oružja. Druga je da Iran osjeća potrebu da postane nuklear-
na sila kako bi omogućio odvraćanje i simboličku jednakost s američkim i izraelskim
nuklearnim oružjem, te da je Amadinedžadova izjava više retorička nego indikator
162
Vojna sigurnost
iranske namjere da će pokušati uništiti Izrael. Ovo posljednje objašnjenje podržava i

tvrdnja da se njegove riječi na Perzijskom – "een rezhim-e ishghalgar-e qods bayad az
safheh-ye ruzgar mahv shavad" – točnije prevode kao "Imam (bivši iranski revoluci-
onarni vođa Ajatolah Homeini) je rekao kako ovaj režim koji okupira Jeruzalem mora
biti izbrisan sa stranice vremena", navodno ističući težnju da se prekine specifična
politička situacija, a ne da se eliminira država Izrael. Ograničenje konstruktivističkog
pristupa koje nude Weldes i drugi jest u tome što ne nudi metodu odabira između
ili udaljavanja od navedenih suprotstavljenih interpretacija. Nadalje, moguće je steći
dojam da su "protunaracije" koje su postavili konstruktivisti, zapravo one koje oni
smatraju najuvjerljivijima, a neodlučnost da se podupru određene opće naracije, te
istovremeno pristajanje na niz specifičnih narativnih elemenata, ono je što bi mogli
kritizirati oni koji imaju više objektivističko stajalište.
Moguće je kombinirati konstruktivistički diskurs s pristupom koji je bliži društve-
nim znanostima kao pod kategorijama racionalnog istraživanja. Stoga bi diskurzivna
analiza iranskog nuklearnog programa mogla biti integrirana u diskusiju klasičnog
eseja Scotta Sagana o tri modela zbog kojih neke države imaju nuklearno oružje (zbog
sigurnosti, unutarnje politike te kako bi simbolizirale norme kao što su modernost i
jednakost) te u postavku Etel Solingen (1994.) kako neke države nemaju nuklearno
oružje zbog dominacije nekih sektora u tim državama kojima je prioritet integracija u
globalnu ekonomiju.
U više poststrukturalističkoj verziji, u kojoj je čak i veći naglasak stavljen na
određivanje diskursa, konstruktivizam je primjenio David Campbell kako bi shvatio
prirodu američke vanjske i sigurnosne politike općenito, iračku invaziju na Kuvajt
1990. i njezine posljedice, te rat u Bosni i Hercegovini ranih 1990-ih (Campbell1993,
1998a, 1998b). Primivši se takvih važnih i modernih pitanja vojne sigurnosti, Camp
Konstruktivizam i Kubanska raketna kriza 1962.

U listopadu 1962., kao njihov odgovor na tajno sovjetsko dopremanje nuklearnog oružja
srednjeg dometa na Kubu, koje je sposobno pogoditi istočne Sjedinjene Države, američ-
ki dužnosnici smatrali su sebe iznimno defenzivnima, reaktivnima i dobrima, a Sovjetski
Savez agresivnim, spremnim na ofenzivu i nemoralnim. Ove su konstrukcije uzete zdravo
za gotovo, te se pretpostavljalo da su samorazumljive, istinite, prirodne, nisu konstruira-
ne i stoga su neupitne. Takve konstrukcije snažno su utjecale na američke donosioce od-
luka da jednostavno pretpostave kako je Sovjetski Savez zasigurno bio prisiljen povući
projektile jer bi u suprotnom Sjedinjene Države morale uništiti projektile, čak i uz snažan
rizik nuklearnog rata. Rasprava unutar administracije Johna F. Kennedyja usredotočila
se gotovo isključivo na različite opcije – pomorsku blokadu, bombardiranje te invaziju –
kako bi proizvela te ishode.
Alternativne naracije koje se tiču krize – da je postavljanje projektila bilo defenzivno mo-
tivirano, kako bi se zaustavili kontinuirani pokušaji SAD da zbace vladu Fidela Castra te
kao prečica za reduciranje ogromnog američkog vodstva u nuklearnom oružju dalekog
dometa; da je ovo zapravo jednako kao američko razmještanje nuklearnog oružja u Tur-
skoj; ili da će projektili biti od malog strateškog utjecaja – bile su moguće, ali su bile
marginalizirane od prethodnih inter-subjektivnih konstrukcija američkih dužnosnika o
identitetima i odnosima između upletenih aktera.
163
bell je nastojao pokazati važnost analize diskursa na području koje tradicionalniji

analitičari vojne sigurnosti obično vide kao svoje. Sekuritizacijski pristup Buzana i
ostalih (1998: 205) smatra kako konstrukcije mogu biti toliko ustaljene, depolitizirane
i činiti se tako prirodnima, da se mogu analizirati kao da su "inertne", "sedimentirane"
i doista objektivne. Temeljitiji konstruktivisti, a pogotovo poststrukturalisti kao što je
Campbell ovo oštro opovrgavaju. Oni tvrde da se čak i one navodno ustaljene, depoli-
tizirane i prirodne konstrukcije čine takvima samo kroz glavne i što je ključno, trajne
diskurzivne prakse (za izvrsnu kritiku literature o konstruktivizmu, identitetu i nasilju,
vidjeti Fearon, Laitin, 2000.). Primjerice, česta je, iako ne i univerzalna pretpostavka
da se rat u Bosni vodio između Srba, Hrvata i Muslimana, te da su ta obilježja identite-
ta bila tako snažna da su postala ustaljena (za primjer vidjeti Kaufman, 1996.). Suprot-
no, Campbell (1998b) smatra kako je njihova prividna ustaljenost bila moguća jedino
zbog čitavog niza diskurzivnih praksi – uključujući ubojstvo u ime etničke čistoće
onih koji su tvrdili da se identiteti uvijek preklapaju i da su pomiješani (za objektivi-
stičku verziju argumenta – da se "etnički" sukobi često vode između malih skupina,
dok je većina stanovništva samo nevoljan i uplašen promatrač, vidjeti Muller 2000.).
Doista, za poststrukturaliste, identitet je uvijek prijelazan ili transverzalan, odnosno,
nikad ne postoji uredno u odvojenim kategorijama s odvojenim ključnim elementima.
Politička etika koja slijedi iz poststrukturalizma na području studija vojne sigurnosti
govori da treba prihvatiti tu nesigurnost identiteta, radije nego pokušati osigurati nešto
što ne može postojati, a to je potpuno odvojeni identitet. Debata o humanitarnoj vojnoj
intervenciji bila je oblikovana u vrijeme pitanja: "Treba li pokretati humanitarnu inter-
venciju kako bi se zaštitilo Muslimane od Srba i Hrvata ili su oni zapravo svi jednako
loši pa se ne bi trebale birati strane?". Može se činiti da poststrukturalistički pristup
predlaže da se pitanje preoblikuje u: "Treba li pokrenuti vojnu intervenciju kako bi se
zaštitili oni koji priznaju neizbježnu raznolikost identiteta?". Bošnjačka vlada tvrdila je
da stoji na toj poziciji i oštro se suprotstavljala njenom etiketiranju, obično korištenom
na Zapadu, kao muslimanske vlade Bosne. Međutim, za poststrukturaliste problem je
čak i veći, odnosno, da su potencijalni humanitarci također dio problema, u tome što
dijele istu fundamentalnu ideju identiteta – bili oni Britanci ili Amerikanci – kao i pro-
voditelji etničkog čišćenja protiv kojih bi se trebali boriti. Ideja bilo kakvog čistog iden-
titeta je ono čemu se, prema poststrukturalistima, moramo suprotstaviti. Ovo se također
proširuje na šire diskurse iskonskog dobra i miroljubivosti jedne skupine te iskonskog
zla i agresivnosti druge, o čemu je, primjerice, raspravljao Weldes (1999) vezano za
Kubansku raketnu krizu. Takve se rasprave vode o invaziji i okupaciji Iraka 2003. te u
odnosu na tvrdnju kako je Irak fundamentalno podijeljen između Kurda, sunitskih Ara-
pa i šijitskih Arapa (Feldman 2004., Davis 2005., Herring, Rangwala 2006.).
KLJUČNE TOČKE
yy Konstruktivizam proučava kako se značenje na području vojne sigurnosti konstrui-

ra pomoću diskurzivnih praksi, na način da se ta značenja čine prirodnima (i stoga
nekonstruirana)
yy Prema konstruktivistima odluke o tome kako reagirati na specifična vojnosigurnosna
pitanja (kao što je potencijalno posjedovanje nuklearnog oružja od strane neke drža-
ve) uvelike ovise ili su više ili manje određene značenjem koje je dano tim određenim
pitanjima kroz te specifične diskurzivne prakse.
164
Vojna sigurnost
Rasprave o Kolumbiji
Sve teme o kojima se do sada raspravljalo u ovom poglavlju mogu se primijeniti u od-
nosu na sukob u Kolumbiji. U zadnjih petnaest godina od završetka Hladnog rata gra-
đanski rat u Kolumbiji značajno je eskalirao. U tom razdoblju gotovo tri milijuna ljudi
je raseljeno, a na desetke tisuća je ubijeno. Od 1998, Sjedinjene Države podržale su
kolumbijsku vladu putem Plana Kolumbija i njegovog nasljednika Andske regionalne
inicijative i vodio se čitav niz mirovnih pregovora i vojnih ofenziva. U razumijeva-
nju razloga ovih pogibija i patnji ključni akteri nudili su suprotstavljena objašnjenja
svojih odnosa te prirode i značenja činjenica. Uloge američke i kolumbijske vlade,
Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) i manje Nacionalne oslobodi-
lačke vojske (ELN), ljevičarskih gerilskih skupina, te Ujedinjenih snaga Kolumbije
za samoobranu (AUC), desničarske paravojne organizacije, bile su predmet raspra-
ve Russella Crandalla, američkog znanstvenika i savjetnika američkog Ministarstva
obrane, te Douga Stokesa, britanskog znanstvenika i člana Kolumbijske kampanje za
solidarnost (korespondencija Stokes-Crandall 2002; Crandall 2002., Stokes, 2004.).
Različite perspektive dva protagonista sažete su u Ključnim idejama 8.1.
Gledano iz perspektive tradicionalnih studija vojne sigurnosti, korak naprijed u
procjeni relativne vrijednosti ovih pozicija jest u dubljem razumijevanju empirijskih
aspekata Studije slučaja (vidjeti važne web stranice u ovom poglavlju za informacije
o Međunarodnoj kriznoj skupini, koja nudi iznimno korisne informacije, te također
Green 2005.). Empirijska pitanja zasigurno nisu beznačajna. Ako je istina da je AUC
mnogo jače upleten u preprodaju droge od FARC-a ili ELN-a, tada je AUC taj protiv
kojeg bi prvog trebalo nešto poduzeti u ratu protiv droge u Kolumbiji. Povezano s
američkim "ratom protiv terora", donedavno je kolumbijska vojska bila odgovorna za
80% ubojstava u Kolumbiji: sada su AUC-ove paravojne snage odgovorne za taj dio
postotaka. Daljnje proučavanje činjenica pomoglo bi nam da otkrijemo da li uspijeva
reforma kolumbijske vojske, te da li se američka pomoć treba nastaviti ili povećati.
Alternativno, te dodatne informacije mogle bi nas dovesti do zaključka da je kolum-
bijska vojska blisko povezana s paravojnim snagama te je na njih delegirala ubojstva.
U tom slučaju, američka pomoć kolumbijskoj vojsci, u najboljem slučaju, ne čini ništa
kako bi pomogla kolumbijskom narodu i mogla bi čak biti neizravno odgovorna za
potporu paravojnim snagama. U suštini, Sjedinjene Države ili doprinose, ili potko-
pavaju vojnu sigurnost stanovništva Kolumbije, ovisno o tome slažemo li se s Cran-
dallom ili Stokesom, a iz te procjene proizlaze važne političke posljedice.
Činjenica da je rasprava Crandalla i Stokesa utemeljena na pretpostavci da se ar-
gumenti s obzirom na činjenice mogu dokazati ili pobiti, pokazuje da oni dijele veliku
privrženost prema objektivizmu. Ipak, neki bi rekli da je bez zajedničkog referentnog
okvira, ispitivanje činjenica mnogo teže, ili čak nemoguće. Ovo stajalište samo djelo-
mično dijele Crandall i Stokes, budući da prvi djeluje unutar tradicija realizma i libe-
ralizma, a rad drugoga ima više zajedničkog s historijskim materijalizmom. Uz ova
različita opredjeljenja vezane su važne normativne razlike. Za Crandalla, Sjedinjene
Države imaju pravo, i sa stanovišta zaštite i promoviranja interesa američke nacional-
ne sigurnosti i sa stanovišta univerzalne primjenjivosti liberalizma i njegove dubo-
ke upletenosti u pitanja vojne sigurnosti Kolumbije. Za Stokesa, Sjedinjene Države
nemaju to pravo, budući da štite i promoviraju samo nelegitimne interese američkih
i kolumbijskih elita, protiv interesa običnih ljudi u obje zemlje. Konstruktivistička
165
KLJUČNE IDEJE 8.1
Kolumbija: rat protiv droge i terora ili rat terora

Perspektiva Russela Randalla
Uloga Sjedinjenih Država u svjetskoj politici općenito, a osobito u Kolumbiji u osnovi
je benigna, čak i kad čini pogreške. Kraj Hladnog rata predstavljao je fundamentalnu
promjenu u svjetskoj politici, zbog kraja istočno-zapadnog rivalstva. On dopušta SAD-u
da primjenjuje moć kako bi promicao liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju, bez
prepreka od strane Sovjetskog Saveza.
Pod administracijama Billa Clintona i Georgea W. Busha, američka politika prema Kolum-
biji i Andskoj regiji općenito se previše fokusirala na reduciranje uzgoja i izvoza droge,
smatrajući ih prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti, a istovremeno se nije uklju-
čivala u građanski rat u Kolumbiji operacijama protiv pobunjenika iz ljevičarskih gerila
FARC-a i ELN-a. Sjedinjene Države podržavaju državu Kolumbiju kako bi joj pomogle u
borbi protiv gerila, koje se sve više služe terorizmom i preprodajom droge. S napadima
11. rujna, Sjedinjene Države počele su gerilske akcije označavati kao terorističke te su
pokazale veći interes za borbu protiv pobunjenika. Sjedinjene Države trebale bi podržati
borbu kolumbijske vlade protiv pobunjenika samo ukoliko ona ima uvjerljivu političku
strategiju za završavanje građanskog rata. Strategija bi trebala uključiti reformu države i
pritisak na kolumbijsku vojsku da prekine svoje veze s desničarskim paravojnim snaga-
ma AUC-a, koje su praktički neovisne od kolumbijske vlade. Nakon 11. rujna Sjedinjene
Države konačno su AUC proglasile terorističkom organizacijom i ispravno podržale ko-
lumbijsku vladu, koja pokušava izgraditi kolumbijsku vojsku oslobođenu od paravojnih
utjecaja.
Perspektiva Douga Stokesa
Uzimajući u obzir strukturalnu ulogu američke države unutar globalne političke ekono-
mije, uloga Sjedinjenih Država u svjetskoj politici općenito, a u Kolumbiji osobito, ima
tendenciju da bude štetna. Postoji fundamentalni kontinuitet u svjetskoj politici, unatoč
kraju Hladnog rata, budući da su američki interesi i dalje obrana liberalnog međunarod-
nog poretka i očuvanje američkog vodstva. Kao takav, globalni konflikt i dalje postoji
između Sjedinjenih Država kao vođe i zaštitnika svjetskog kapitalizma te globalnog Juga
– drugim riječima, između onih čiji su interesi očuvanje bogatstva i privilegija te onih koji
su marginalizirani, podređeni i žive u policijskim državama.
Sjedinjene Države i kolumbijska država, vojska i desničarske paravojne snage sve me-
đusobno često surađuju i dijele zajednički interes uništenja pobunjenika i odvraćanja
progresivnih društvenih snaga. Oni vode rat protiv terora koristeći državno-sponzorira-
ne AUC-ove narko-paravojne snage, koje su odgovorne za oko 80% ubojstava civila. Cilj
je uništiti otpor, uključujući demokratsko civilno društvo, kako bi se kolumbijska drža-
va izolirala od reformskih pritisaka i ostala važan izvor nebliskoistočne nafte. Primarna
strategija Sjedinjenih Država nije rat protiv droge. One su se koncentrirale na pokušaje
slabljenja ljevičarskih gerila koje oporezuju trgovinu drogom (radije nego da direktno u
njemu sudjeluju), umjesto da se usmjere na glavne preprodavače droge, odnosno, de-
sničarske paravojne snage.
Vidjeti korespondenciju Stokes-Crandall 2002., Crandall 2002., Stokes, 2004.
perspektiva u ovoj raspravi uključivala bi razumijevanje kako Crandall i Stokes pre-

zentiraju svoje oslikavanje činjenica, aktera i odnosa između njih, te pojašnjavanje u
kolikoj mjeri su ti prikazi prihvaćeni i među kime. Crandall stvara sliku triangularne
166
Vojna sigurnost
veze političke borbe između kolumbijske vlade, gerila FARC-a i ELN-a te paravoj-
nih snaga AUC-a i njihovih pomagača u kolumbijskoj vojsci. Suprotno tome, Stokes
tvrdi kako su kolumbijska vlada i vojska te AUC-ove paravojne snage prilično čvrsto
povezane protiv FARC-a i ELN-a. Čini se da ovdje postoji proces u dva smjera, s
naracijama o specifičnim činjenicama koje se koriste kako bi se donijeli zaključci o
karakteru uključenih aktera i odnosa između njih, oblikujući interpretaciju naracija o
specifičnim činjenicama.
KLJUČNE TOČKE
yy Postoji fundamentalna razlika u mišljenju oko toga koji akteri uzrokuju vojnu nesigur-
nost za stanovništvo Kolumbije, te prirode i veza između tih aktera
yy Jedan način na koji se stvara mišljenje o takvim sporovima je pomoću dubinske ana-
lize činjenica; drugi je otkrivanje fundamentalnih pretpostavki koje daju značenje tim
činjenicama.
Zaključak: vojna sigurnost, pojedinac i

svjetska politika
U odlučivanju kako proučavati vojnu sigurnost moraju se donijeti važne odluke, izri-
čito ili prešutno. Jedna od najočitijih polazišnih točaka jest fokusiranje na empirijske
aspekte uspostavljene vojno-sigurnosne agende, potraga za uzorcima i trendovima.
Resursi u svijetu utrošeni izravno na vojsku su ogromni – 975 milijardi dolara 2004.,
samo 6% manje nego najveći iznos vojne potrošnje 1987-1988 u doba Hladnog rata
(podaci SIPRI-ja, vidjeti "Važne web stranice"). To je jednako 162 dolara po osobi i
2.6% svjetske ekonomske aktivnosti. Sjedinjene Države same zauzimaju 47% ukupne
svjetske vojne potrošnje. Moguće je također istražiti glavne države trgovce oružjem
(vidjeti 17. poglavlje). To bi pokazalo da je trgovina pod značajnim utjecajem malog
broja država dobavljača – Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Rusije, Fran-
cuske i Njemačke – te većeg broja država kupaca u NATO-u ili u područjima napetosti
i sukoba (osobito na Bliskom istoku i Južnoj Aziji). Suprotno popularnoj zabludi da je
kraj Hladnog rata rezultirao povećanjem broja velikih oružanih sukoba (osobito gra-
đanskih ratova – odnosno, ratova koji se vode primarno unutar jedne države), posto-
jao je blago opadajući trend od njih 32 1990. do njih 19 1997., rast do njih 27 1998.,
nakon čega je slijedio opadajući trend do njih 19 u 2003. godini.
Moguće je protumačiti ove podatke u terminima društvenih znanosti, ili diskur-
zivnim konstrukcijama koje se moraju proučiti kako bi se vidjelo kako su izvedeni i
što su izostavili. Također je moguće gledati na objektivističke i diskurzivne pristupe
kao na dio općeg alata racionalne analize koji se primjenjuju u različito vrijeme ili se
kombiniraju, radije nego da se na njih gleda kao na fiksne i odvojene perspektive za
koje se potrebno stalno obvezati. Namjera ovog poglavlja bila je upoznati vas s nekim
glavnim raspravama, u vidu podataka i značenja, u proučavanju vojne sigurnosti, kao
i ponuditi pregled nekih važnih slučajeva. Odluke koje ovdje donesete odražavat će
se na vaš intelektualni trening, kontekst, vrijednosti i vaša politička opredjeljenja.
Nemoguće je izučavati vojnu sigurnost bez da ona oblikuje neke aspekte vaše osobe,
167
yy KLJUČNE TOČKE
yy Subjekt vojne sigurnosti može biti analiziran u uvjetima važnih empirijskih obrazaca
i trendova.
yy Studije vojne sigurnosti, vlastitog identiteta i prakse svjetske politike sve su međusob-
no konstitutivne (npr., međusobno se oblikuju na bitne načine)
a ovo pitanje i vi sami niste jednostavno odvojeni od svjetske politike, nego ste u nju
duboko umiješani (o sigurnosti i pojedincu vidjeti Booth, 1997.).
PITANJA
Jesu li civili bolji u izučavanju vojne sigurnosti od vojske?

Zašto države bez nuklearnog oružja nisu bile napadnute nuklearnim oružjem od 1945.?
Postiže li se vojna sigurnost najbolje nevojnim sredstvima?
Vode li Sjedinjene Države rat protiv droge i terora ili rat terora protiv Kolumbije?
Kada su države prijetnja vojnoj sigurnosti vlastitog stanovništva?
Imaju li liberalne demokracije tendenciju da si međusobno ne ugrožavaju vojnu sigurnost?
Postoji li liberalno imperijalno uređenje koje koristi vojna sredstva kako bi zaštitilo i proširilo
svoj globalni djelokrug?
Može li se odabrati između suprotstavljenih naracija vezanih uz vojno-sigurnosne implikaci-
je iranskog nuklearnog programa?
Do kojeg je razmjera Iračka država vojno sigurna?
Kako su diskursi vojne nesigurnosti bili umiješani u konstrukcije iračkih identiteta od invazije
2003.?
DALJNJE ČITANJE
Nye, Jr., Joseph S. (2005), Understanding International Conflicts. An Introdiction to

Theory and History, 5. izdanje, London: Pearson Longman. Od sveg daljnjeg štiva koje
se ovdje predlaže, ovo je lako moguće najsveobuhvatnije među onima koji se nalaze unutar
pristupa društvenih znanosti i dobra je i sveobuhvatna početna točka. Istražuje postoji li traj-
na logika sukoba u svjetskoj politici i razmatra uzroke Prvog i Drugog svjetskog rata te Hlad-
nog rata. Nakon toga istražuje intervencije, institucije te regionalne i etničke sukobe (uklju-
čujući i hrabro sažeti pregled na 12 stranica o sukobima na Bliskom istoku); globalizaciju i
međuovisnost; informacijsku revoluciju i transnacionalnu politiku. Napisana kao udžbenik,
sadrži korisne kronologije, pitanja za učenje, karte, dijagrame i pojmovnik ključnih termina.
Barkawi, Tarak (2005), Globalization and War, London,: Rowman & Littlefield. Neki
znanstvenici tvrde kako globalizacija proizvodi vojnu sigurnost i mir, dok drugi tvrde kako
uzrokuje vojnu nesigurnost i rat. U suprotnosti s oba mišljenja, Barkawi sugerira kako na rat
ne bi trebalo gledati kao na odvojenu stvar uzrokovanu ili spriječenu od strane globaliza-
cije. Umjesto toga, njegovo je gledište da je rat važan aspekt same globalizacije (u smislu
168
Vojna sigurnost
uzrokovanja kretanja ljudi, dobara i ideja oko svijeta) i bio je takav dulje od onoga što se
uobičajeno misli.
Baylis, John; Cohen, Elliot; Gray, Colin i Wirtz, James (ur.) (2002), Strategy in the Con-
temporary World: Introduction to Strategic Studies, Oxford: Oxford Unuversity Press.
Ovo izdanje nudi izvanredan uvod u tradicionalne perspektive vojne sigurnosti. Pokriva
strategijsku teoriju; povijest rata; ulogu prava; izvore rata i mira; kontrolu nad zemljom, vo-
dom i zrakom; odvraćanje, kontrolu naoružanja i razoružanje; terorizam i asimetrično rato-
vanje; oružje za masovno uništenje; tehnologiju i rat; te humanitarne intervencije i mirovne
operacije.
Herring, Eric i Rangwala, Glen (2006), Iraq in Fragments: The Occupation and its Le-
gacy, London: Hurst i Cornell University Press. Invaziju na Irak njezini zagovaratelji pred-
stavili su kao važno sredstvo u borbi protiv Iraka kao sigurnosne prijetnje, a prema nekima
od njih kao sredstvo stvaranja vala reformi koje bi trebalo dovesti do neviđene pozitivne
ere vojne sigurnosti na Bliskom istoku i šire. Umjesto toga, oružje za masovno uništenje
koje je Irak navodno imao nije postojalo i veliki dio Iraka gurnut je u vojnu nesigurnost.
Ova studija nudi dubinsku analizu događaja u Iraku tri godine nakon američke invazije. Pi-
tanja vojne sigurnosti analiziraju se u širem kontekstu od tvrdnje da je politička vlast u Iraku
fragmentirana.
Buzan, Barry i Herring, Eric (1998), The Arms Dynamic in World Politics, Boulder, CO:
Lynne Rienner Publishers. Cilj ove studije je omogućiti opsežan pregled vojne sigurnosti iz
perspektive revolucija te globalnog širenja moderne vojne tehnologije. Objašnjava te obras-
ce u odnosu na utrku u naoružanju, akciju-reakciju i domaće strukture. Razmatra korištenje
sile, prijetnje i politiku simbola te značenje i implikacije kontrole naoružanja, neofenzivne
obrane i razoružanja.
Weldes, Jutta; Laffey, Mark; Gusterson, Hugh i Duval, Raymond (ur.) (1999), Cultures
of Insecurity. States, Communities and the Production of Danger, London: University of
Minneapolis Press. Ovo izazovno konstruktivističko izdanje okuplja znanstvenike sociokul-
turne antropologije i međunarodnih odnosa kako bi istražilo diskurse nesigurnosti među
državama i ostalim zajednicama. Iako su teme duboko teoretske, poglavlja ih također pro-
učavaju u odnosu na različite slučajeve i mjesta kao što su Koreja, Bliski istok, genocid u
Ruandi, odnosi SAD-a i Indije, postmaoistička Kina te politike interneta. I dok tradicionalne
sigurnosne studije pretpostavljaju identitete političkih skupina i pitaju se kako se te skupine
mogu učiniti vojno sigurnima, ova studija istražuje kako konstrukcija diskursa nesigurnosti
stvara identitete političkih aktera i obrnuto.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.sipri.org/ Stockholmski institut za istraživanje mira. SIPRI vodi istraživanja o

konfliktima i suradnji kako bi promicala razumijevanje toga kako međunarodni sukobi mogu
biti razriješeni na miran način i kako stabilni mir može biti uspostavljen. Ima vrlo opsežne
empirijske i konceptualne istraživačke programe o mnogim aspektima vojne sigurnosti, a
osobito u odnosu na vojnu potrošnju i transfere oružja te pokušaje kontrole transfera vojno
značajnih tehnologija. Ogroman broj podataka omogućen je besplatno na ovoj stranici.
http://www.gwu.edu/~nsarchiv/ Arhiva za nacionalnu sigurnost. Proučavanje vojne si-
gurnosti obično uključuje materijal za čitanje poput ovog poglavlja – nečija interpretacija
nečije interpretacije važnih događaja. Internet je prekrasan izvor koji dopušta studentima
danas da provedu barem neko vrijeme proučavajući originalne dokumente i neobrađene
169
podatke samostalno, i može im se stvoriti želja da provode originalna istraživanja. Arhiva za
nacionalnu sigurnost na Sveučilištu George Washington u Washington D.C.-u koristi ame-
rički Zakon o slobodi informacija kako bi otkrio i učinio dostupnima veliki broj dokumena-
ta o američkoj sigurnosnoj politici, a u taj izbor se može ući besplatno. Ovim indirektnim
sredstvima, moguć je pristup povjerljivim detaljima donošenja odluka u vojnoj sigurnosti
mnogih drugih država također.
http://www.crisisgroup.org/ Međunarodna krizna skupina (ICG). ICG je nevladina orga-
nizacija s više od sto zaposlenih diljem svijeta. Cilj joj je spriječiti i razriješiti oružane sukobe
diljem svijeta metodom terenskog istraživanja i propagande na viskom nivou. Njihova broj-
na izvješća o Iraku, Indoneziji, Nepalu, Kolumbiji, Kosovu, Zimbabveu, Afganistanu, Darfuru
i ostalim aktualnim i potencijalnim krizama i područjima sukoba besplatna su. Njihova de-
taljna i ažurna istraživanja s terena odlična su za stavljanje pitanja vojne sigurnosti u politički
kontekst.
http://www.statecraft.org/ Michael McClintock, Instrumenti državničkog umijeća. Ova
web stranica je besplatna online verzija istoimene knjige izdane 2002. s podnaslovom Ame-
ričko gerilsko ratovanje, borba protiv pobunjenika, i protuterorizam, 1940-1990. Ovaj vrijedan
kritički pregled opsežnog vojnog angažiranja diljem svijeta može se korisno nadopuniti
aktualnijim insajderskim studijama kao što su one Nagla (2002) i Hammesa (2004) te širim
tumačenjema prirode suvremenog rata, kao što su Kaldorove (1999) i Shawove (2005).
170
9.
Sigurnost režima
RICHARD JACKSON
Sadržaj poglavlja
Uvod
Dilema nesigurnosti slabe države

Sigurnosne strategije u slabim državama
Objašnjenje nesigurnosti slabih država
Zaključak: perspektive za slabu državu
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje proučava jedinstvenu sigurnosnu dilemu s kojom se suočavaju države u ra-
zvoju. Počinje s objašnjenjem sigurnosnih prijetnji s kojima se suočavaju države sa slabim in-
stitucionalnim kapacitetima i kapacitetom prisile, te nedostatkom nacionalne kohezije – na-
zvane nesigurnim državama – prije no što pređe na proučavanje vrsta sigurnosnih strategija
koje slabe države obično donose kako bi pokušale riješiti svoje teškoće. Nazvana "dilemom
nesigurnosti", te u suprotnosti sa dilemom sigurnosti s kojom se suočavaju jake, razvijene
države, slabe države se suočavaju sa sigurnosnim okruženjem u kojem primarne prijetnje
sigurnosti dolaze od unutarnjih, a ne vanjskih izvora. Poglavlje nakon toga proučava niz su-
protstavljenih teoretskih objašnjenja zašto se pojavljaju teškoće u slabim državama i zašto
traju. Zaključuje kratkom diskusijom o međunarodnim pokušajima izgradnje sigurnosti u
slabim državama, i dugoročnim planovima transformacije slabih država u jake.
171
Uvod
Prema bilo kojem kriteriju sigurnosti, disparitet između bogatih, razvijenih država
globalnog Sjevera i ostatka svijeta ne može biti veći. Građani male skupine visoko
razvijenih zemalja ne suočavaju se ni sa kakvom pravom prijetnjom ili velikim ratom
te uživaju u izobilju hrane, ekonomskom prosperitetu, razmjerno niskoj razini zločina
i trajnoj političkoj i društvenoj stabilnosti. Čak i prijetnja terorizma je ekstremno mala
u usporedbi sa svakodnevnim rizikom od neke nesreće ili bolesti. Suprotno "kulturi
straha" koja postoji u mnogim Zapadnim društvima, ni u jednom trenutku u povijesti
pojedinci nisu uživali u tako visokoj razini sigurnosti, prosperiteta i stabilnosti.
Suprotno tome, većina ljudi koja živi u zemljama u razvoju, suočava se s dubo-
kim sigurnosnim izazovima, uključujući neprestane prijetnje međudržavnih ratova i
društvenog nasilja, siromaštva i gladi, proliferacije oružja i zločina, političke nestabil-
nosti, društvenog sloma, ekonomske propasti te, kao najekstremnije, potpunog sloma
države. Na najosnovnijem nivou fizičke sigurnosti, između dvadeset i trideset tisuća
ljudi izgubili su živote u više od stotinu međudržavnih ratova u državama u razvoju
od 1945. Oko 90% žrtava bili su civili, a na desetke milijuna ljudi raseljeno je zbog
sukoba, a mnogi od njih ostali su izbjeglice desetljećima nakon toga. Ovisno o tome
koji se kriterij upotrebljava, između dvadeset i četrdeset međudržavnih ratova vodi
se svake godine, svi u državama u razvoju. U velikom broju ostalih država u razvoju
konstantna su prijetnja ozbiljno unutarnje političko nasilje, kao što su vojni udari ili
ustanci, etničko ili religijsko nasilje, kampanje terorizma ili pobune i nemiri.
Kao dodatak tome, pola milijuna ljudi ubijeno je svake godine lakim oružjem, če-
sto za vrijeme kriminalnog nasilja, te gotovo u svakoj državi u razvoju. Kao dodatak
ovim vojnim prijetnjama, otprilike 40 000 ljudi umre svakodnevno od gladi, a deseci
milijuna godišnje umru od bolesti kao što su gripa, HIV-AIDS, dijarea i tuberkuloza.
Kao dodatak, desetci milijuna ljudi pati od kroničnog siromaštva, nedostatka prilika
za zaposlenje, nezadovoljavajućih zdravstvenih, opadajućih obrazovnih standarda i
zagađenja okoliša. Drugim riječima, postoji duboka razlika između vrsta sigurnosti
koju uživa mala skupina država u razvoju i vrste sigurnosnog okruženja koju na-
stanjuje većina svjetske populacije. Iz globalne perspektive, zapravo je nesigurnost
standard više nego što je to sigurnost.
Ova situacija nudi nam važne razloge da pokušamo razumjeti prirodu i posljedice
nesigurnosti svijeta u razvoju. Empirijski, moramo razumjeti zašto se gotovo svi ra-
tovi i velika politička nasilja i dalje događaju u svijetu u razvoju, te zašto većina njih
potječe od unutarnjih, a ne vanjskih izvora. Konceptualno postoji nužna potreba za
pronalaskom prikladnih teorija i koncepata koje su pogodne za jedinstveni karakter
sigurnosnih situacija u tim državama. Takvi pristupi su nužna početna točka za osmi-
šljanje prikladnijih i učinkovitijih međunarodnih sigurnosnih politika. Iz normativne
perspektive postoje jasni humanitarni imperativi za pokušaj borbe protiv ogromne
patnje koju uzrokuje nedostatak osnovne sigurnosti u svjetskim "zonama nestabilno-
sti". Konačno, naši prosvijetljeni vlastiti interesi diktiraju da učinimo značajan napor
kako bi razriješili fundamentalnu nejednakost u sigurnosti između razvijenog i ne-
razvijenog svijeta. Globalizacija znači da nesigurnost u bilo kojem kraju svijeta ne
172
Sigurnost režima
može biti zadržana unutar sve poroznijih nacionalnih granica; sigurnost je, u velikoj
mjeri, međuovisna. Na mnoge načine, terorizam, oružano nasilje, ilegalne migracije,
trgovina drogom i uništenje okoliša svi imaju "spill-over" efekt na trajnu nesigurnost
svijeta u razvoju.
U ovom poglavlju pokušat ćemo razjasniti duboke sigurnosne izazove s kojima se
suočavaju države u razvoju i jedinstvenu sigurnosnu dilemu u koju su zapeli. Istražit
ćemo prirodu glavnih sigurnosnih prijetnji s kojima se suočavaju države u razvoju,
glavne sigurnosne strategije koje su prihvatile kako bi se nosile s tim prijetnjama te
unutarnje i vanjske uzroke njihovih sigurnosnih teškoća. Teza koju želimo uvesti u
ovom poglavlju jest da su, suprotno od razvijenih država globalnog Sjevera, primarne
sigurnosne prijetnje s kojima se suočavaju slabe države su potencijalno katastrofalne
te potječu primarno iz unutarnjih, domaćih izvora. Oni uključuju, između ostalih:
prijetnje nasilnih promjena vlasti, pobune, odcjepljenja, ustanke, genocid, vojne dik-
tatore te na kraju urušavanje države i anarhiju.
Nadalje, ove unutarnje prijetnje potječu iz izvornih uvjeta državnosti i vladanja,
pritom stvarajući konstantnu "dilemu nesigurnosti" (Job, 1992) za vladajuće elite:
što više elite pokušavaju uspostaviti učinkovitu državnu vlast, više uzrokuju izazove
svom autoritetu od strane moćnih skupina u društvu. U tom kontekstu, sigurnost reži-
ma – uvjeti u kojima su vladajuće elite sigurne od nasilnih izazova njihovoj vladavini
– ne može se više razlikovati od državne sigurnosti – uvjeta u kojima su institucije,
procesi i strukture države u mogućnosti nastaviti funkcionirati učinkovito bez obzira
na sastav vladajuće elite. Za slabe države, unutarnja sfera je zapravo mnogo opasnija
i veća prijetnja od međunarodne sfere.
Uzimajući u obzir ovu inverziju prihvaćene koncepcije klasične sigurnosne dile-
me (u kojoj vojne prijetnje primarno dolaze od ostalih unitarnih država u anarhičnom
međunarodnom sustavu) nije iznenađujuće da je "dilemi nesigurnosti" slabe države
posvećeno malo pozornosti u ortodoksnoj literaturi o sigurnosnim studijama. Usmje-
ravajući se na ograničen broj država (velike sile i države i razvoju), ograničenu skupi-
nu vojnih prijetnji (sovjetski ekspanzionizam, invazija izvana, nuklearna proliferacija,
otpadničke države, međunarodni terorizam), ograničeni niz sigurnosnih strategija (na-
cionalna obrana, odvraćanje, kontrola naoružanja, savezi) te prihvaćanje ograničene
koncepcije sigurnosti (nacionalna sigurnost" nametnuta izvana), sigurnosni izazovi
s kojima se suočava većina svjetskog stanovništva bili su velikim dijelom sporedni
u akademskim studijima. Posljedično, postoje stvarna ograničenja u onome što nam
tradicionalni ortodoksni pristupi sigurnosnim studijama mogu reći o prirodi i uzro-
cima nesigurnosti u slabim državama danas. Zbog toga proširivanje i produbljivanje
KLJUČNE TOČKE
yy Postoji duboka razlika između sigurnosnih izazova s kojima se suočavaju razvijene dr-
žave i države u razvoju.
yy Postoje važni empirijski, konceptualni, normativni i interesni razlozi zbog kojih bi se
trebalo posvetiti sigurnosti regija u razvoju.
yy Slabe države suočavaju se s posebnom skupinom izazova koji potječu uglavnom iz
unutarnjih izvora.
yy Ortodoksni pristupi nacionalnoj sigurnosti veoma su ograničeni u onome što nam
mogu reći o uvjetima sigurnosti u slabim državama.
173
u razumijevanju sigurnosti zahtijeva novu skupinu istraživačkih metoda koje bi nam

omogućile da se uspješnije suočimo sa sigurnosnim izazovima s kojima se suočava
velika većina svjetskog stanovništva i posebna vrsta država koje oni nastanjuju.
Dilema nesigurnosti slabe države
Jedinstvena dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju slabe države uvelike je funkci-

ja strukturalnih uvjeta njihovog postojanja. Slabim državama nedostaju najosnovnija
državna obilježja, odnosno, učinkovite institucije, monopol na sredstva nasilja i kon-
senzus o ideji države. Posljedično, kao nedovršene ili "kvazi-države" (Jackson, 1990),
one se suočavaju s brojnim izazovima svojem autoritetu od strane moćnih unutarnjih
aktera. Kako bi razumjeli kako se to stanje nesigurnosti uopće pojavljuje, moramo is-
pitati osnovne strukturne karakteristike slabih država i prirodu unutarnjih sigurnosnih
prijetnji s kojima se suočavaju.
Slabe države
Procjenjivanje snage države može biti teška i kontroverzna zadaća; znanstvenici ia-
mju tendenciju primjenjivati različite metode. Thomas (1989) povezuje snagu/slabost
države s institucionalnim kapacitetom i razlikuje dva oblika državne moći: despotsku
moć i infrastrukturalnu moć. Despotska moć odnosi se na državnu moć prisile i upo-
trebu sile kako bi nametnula svoju vladavinu civilima. Suprotno tome, infrastruktural-
na moć odnosi se na učinkovitost i legitimitet državnih institucija te njezinoj sposob-
nosti da vlada putem konsenzusa. Države mogu biti "slabe" ili oskudijevati u jednom
ili oba kapaciteta, ali kao opće pravilo, jake države imaju manju potrebu primjenjivati
silu, budući da njihova infrastrukturalna moć to čini nepotrebnim. Paradoksalno, što
više država primjenjuje moć prisile, to više učvršćuje svoju "slabost" i pripadajući
nedostatak infrastrukturalne moći.
Suprotno tome, Buzan (1991a) tvrdi kako se države sastoje od tri primarne kom-
ponente: fizičke baze, institucionalnih kapaciteta i "ideje o državi". Za Buzana, snaga/
slabost države krije se u manje opipljivom području "ideje o državi" i u opsegu u ko-
jem društvo oblikuje konsenzus o državi, te se identificira s njom. Slabe države, stoga,
"ili nemaju, ili su propustile stvoriti, unutarnji politički i društveni konsenzus dostatne
snage koja bi eliminirala ekstenzivno korištenje sile kao značajan i stalan element u
unutarnjem političkom životu države" (1983:67).
Migdal (1988) nudi suprotno stajalište objema formulacijama. On definira snagu
države u smislu kapaciteta države, tj. "sposobnosti državnih vođa da koriste državne
organe kako bi natjerali ljude u državi da čine ono što oni žele da čine" (1988:xvii).
Međutim, tada okreće pažnju prema tome kako društvo i skupine unutar države to
toleriraju, dopuštaju li ili odbijaju razvoj države. On tvrdi kako većina društava u
razvoju završe u obračunu između države i društva, gdje se država suočava s moćnim
društvenim snagama upotrebljavajući značajnu moć prisile, što posljedično izaziva
nasilan otpor. Prema Migdalovom gledištu, slabe države nevažnije su pitanje od snaž-
nih društava. Ova unutarnja ravnoteža moći između države i društva snažno se bori
protiv nastanka tipične nacije-države u Zapadnog tipa.
Da sumiramo, proizlazi da su važne tri dimenzije državne snage: (1) infrastruk-
174
Sigurnost režima
turalna sposobnost u smislu sposobnosti državnih institucija da obavljaju ključne za-

daće i odrađuju politike; (2) sposobnost prisile u smislu sposobnosti države i njezine
volje da upotrijebi silu protiv onih koji osporavaju njezin autoritet; (3) nacionalni
identitet i socijalna kohezija u smislu stupnja u kojem se stanovništvo identificira s
nacijom-državom i prihvaća njezinu legitimnu ulogu u njihovim životima.
Empirijski, to se može shvatiti kao da je većina država u razvoju slaba ili defici-
tarna u većini ako ne i u svim ovim dimenzijama. Odnosno, one su razvile pretjerano
sposobnost prisile, ali nedostaje im infrastrukturalni kapacitet te društveni konsenzus.
Kao posljedica tih fundamentalnih nedostataka, slabe države obično pokazuju sve ili
mnoge od sljedećih karakteristika: institucionalna slabost te nesposobnost donošenja
nacionalne politike ili ispunjavanja osnovnih funkcija države, kao što su prikupljanje
poreza te osiguravanje zakona i reda; politička nestabilnost, koju potvrđuju državni
udari, zavjere, pobune te česte nasilne smjene vlade; centralizacija političke moći
unutar jedne samostalne ili male elite koja upravlja vladinim aparatom i vodi državu
prema svom vlastitom interesu; nekonsolidirane ili nepostojeće demokracije; stalne
ekonomske krize i strukturalne slabosti; vanjska ranjivost prema međunarodnim ak-
terima i silama; jake socijalne podjele prema klasnim, religijskim, regionalnim, urba-
nim-ruralnim i/ili etničkim crtama; nedostatak kohezivnog ili jakog osjećaja nacio-
nalnog identiteta; te trajna kriza legitimiteta i za trenutnu vladu i za institucije države
općenito.
Najvažnija karakteristika slabih država jest njihova česta nesposobnost uspostav-
ljanja i održavanja monopola na sredstva prisile. Čak i u državama s dobro razvijenom
moći prisile, civilne vlade ne zadrže uvijek apsolutnu lojalnost oružanih snaga i suo-
čavaju se sa stalnom prijetnjom vojne intervencije. U većini slabih država, ipak, oru-
žane snage su loše opremljene, pod slabim vodstvom i podložne frakcijskim podjela-
ma. Istovremeno, niz društvenih aktera – politički rivali sa svojim vlastitim privatnim
vojskama, generalima, kriminalnim bandama, lokalno organiziranim milicijama, nao-
ružanim i organiziranim etničkim ili religijskim skupinama te privatnim zaštitarskim
tvrtkama ili plaćenicima – dovoljno su moćni da odolijevaju pokušajima države da ih
prisili na pokoravanje. U takvoj situaciji, čak i minimalni uvjet državnosti – monopol
nad sredstvima prisile – je uvelike nedostižan.
S druge strane te kao potpuna suprotnost, tvrdi se da jake države imaju volju i spo-
sobnost "održati društvenu kontrolu, osigurati poštivanje službenih zakona, djelovati
odlučno, donositi učinkovite politike, očuvati stabilnost i koheziju, poticati društvenu
participaciju u državnim institucijama, osigurati osnovne usluge, upravljati i kontro-
lirati nacionalnom ekonomijom, te održati legitimitet" (Dauvergne, 1998: 2). Jake
države također posjeduju visok stupanj društveno-političke kohezije koja je u izravnoj
korelaciji s konsolidiranim participativnim demokracijama, jakim nacionalnim iden-
titetima, te produktivnim i visoko razvijenim ekonomijama. Najvažnije, jake države
postoje kao "hegemonijska ideja", prihvaćena i "ukorijenjena" u glavama običnih gra-
đana na način da oni "smatraju državu prirodnom kao i krajolik koji ih okružuje; ne
mogu zamisliti svoje živote bez nje" (Migdal, 1998: 12).
Važno je da ideja slabih i jakih država nije dvojna mjera, već prije kontinuum
unutar kojeg se smještaju stvarne države. Nadalje, to je dinamičan položaj. Države se
s vremenom mogu pomicati naprijed-natrag po kontinuumu, s obzirom na značajne
promjene ključnih faktora: slabe države mogu postati jake, primjerice, građenjem ja-
kog osjećaja nacionalnog identiteta; jake države mogu potencijalno oslabiti kroz rast
175
KLJUČNE TOČKE
yy Ključne dimenzije državne snage/ slabosti su infrastrukturalni kpacitet, sposobnost

primjene prisile te nacionalni identitet i društvena kohezija.
yy Slabe države obično karakterizira institucionalna slabost, politička nestabilnost, cen-
tralizacija moći, nekonsolidirana demokracija, ekonomska kriza, vanjska ranjivost,
društvene podjele, nedostatak nacionalnog identiteta te trajna kriza legitimiteta.
yy Najvažnija karakteristika slabih država je njihov nedostatak monopola na sredstva
nasilja.
yy Državna snaga ili slabost je dinamični kontinuum duž kojeg se države mogu pomicati;
moguće je da slabe države postanu jake i obrnuto.
društvenih sukoba do kojeg je, primjerice, dovela imigracija. Većina država u regija-
ma u razvoju približavaju se slabom dijelu kontinuuma državne snage.
Prijetnje slabim državama

Zbog njihovih oslabljenih strukturalnih karakteristika, slabe države suočavaju se s
nizom unutarnjih i vanjskih sigurnosnih izazova. Iznutra, slabe države suočavaju se
sa stalnom prijetnjom nasilne intervencije u politiku od strane oružanih snaga. Takve
intervencije mogu imati oblik državnog udara, pobune, ustanka ili revolta zbog plaća
ili i uvjeta rada. Izvršeno je doslovno na stotine pokušaja državnih udara u Latinskoj
Americi, u Aziji i na Pacifiku te na Bliskom istoku, a gotovo dvije trećine afričkih dr-
žava iskusile su vojnu vladavinu od proglašenja neovisnosti. Vojni vladari još uvijek
vladaju mnogobrojnim državama u razvoju.
Slabe države također se suočavaju s prijetnjama od strane "jakih ličnosti", poje-
dinaca ili skupina koje samoinicijativno koriste određenu količinu infrastrukturalne
i/ili moći prisile i koji osporavaju moć države. Oni mogu biti polu-legitimni akteri,
kao što su političari ili tradicionalni ili religijski vođe koji ipak upravljaju brojnim
sljedbenicima i privatnim pristupom naoružanju. Umjesto toga, mogu postojati kri-
minalne bande ili vojni diktatori – karizmatični individualci koji upravljaju privatnim
vojskama i primjenjuju vrstu apsolutističke vladavine na područjima pod njihovom
kontrolom, prvenstveno zbog upravljanja ilegalnim poslovima. Primjeri takvih jakih
ličnosti uključuju narko-kartele u Kolumbiji, Myanmaru i Afagnistanu, te neke od
pobunjeničkih vođa u Africi devedesetih, kao što su Charles Taylor, Foday Sankoh i
Jonas Savimbi. Ako država propusti zbrinuti ili umiriti takve skupine, one bi mogle
postati nasilna prijetnja režimu.
U drugim slučajevima, slabe države suočavaju se s izazovima od strane različitih
društvenih skupina, kao što su etničke skupine, religijski pokreti, ideološke frakcije
ili lokalne milicije, koje se organiziraju u svrhu samoobrane. Velikim dijelom zbog
prethodnih podjela, nesposobnost države da omogući primjereno blagostanje i njezina
tendencija da upotrijebi pretjeranu prisilu, veliki broj etničkih skupina u slabim drža-
vama organizirao se politički i vojno kako bi zaštitili svoje interese. Unutar Gurrovog
(2000) projekta Ugrožene manjine pronađeno je više od devedeset etničkih manjina
koje su bile aktivno uključene u nasilne sukobe s državom ili od kojih je postojao
srednji do jaki rizik značajnog političkog nasilja. Slično tome, u nizu azijskih i bli-
skoistočnih država, kao što su Alžir, Egipat, Saudijska Arabija, Indonezija i u novije
176
Sigurnost režima
vrijeme Tajland, religijske skupine počele su predstavljati nasilnu prijetnju za državu.

Ideološki vođene skupine također nastavljaju predstavljati prijetnju slabim državama,
od maoističkih pobunjenika u Nepalu do Zapatista u Chiapasu u Meksiku. Tužna je
činjenica da gotovo sve naoružane skupine u slabim državama – državne vojske, dik-
tatorske frakcije i lokalne, etničke i religijske milicije – upošljavaju veliki broj djece-
vojnika (za više o djeci-vojnicima, vidjeti poglavlje 20).
Posljednja unutrašnja prijetnja može doći zbog polagane erozije državnih institu-
cija i procesa. Rast bezakonja i kolaps vladinih institucija do kojeg s vremenom dolazi
može uzrokovati vakuum moći u kojem vladajuća elita jednostavno postaje jedna od
nekoliko frakcija koje se bore kako bi popunile prazninu i zatražile formalni plašt
državnosti. U različitim razdobljima za vrijeme sukoba u Liberiji i Somaliji, primjeri-
ce, nekoliko različitih frakcija istovremeno je tvrdilo da predstavlja legitimnu vladu,
unatoč nedostatku nužne kontrole nad teritorijem ili vladajućim institucijama potreb-
nim za formalno priznanje. U završnoj analizi, bilo koja od ovih prijetnji – upletanje
vojske u politiku, diktatori i jake ličnosti, etnički zahtjevi za secesijom ili urušavanje
države – mogu dovesti do dugotrajnih borbi ili pojave sveopćeg građanskog rata.
Zbog njihove unutarnje krhkosti, slabe države se također suočavaju s nizom vanj-
skih prijetnji. Zbog nedostatka infrastrukturalnog kapaciteta ili sposobnosti prisile
u odupiranju vanjskom uplitanju, slabe države su ranjive na uplitanje i intervenciju
drugih država i skupina. Moćne države mogu se izravno uplesti ili mogu sponzori-
rati državni udar ili ustanak kako bi svrgnule neki režim, poput američke invazije
na Grenadu, Panamu, Afganistan i Irak te francuske intervencije u brojnim afričkim
državama. Također, nabava značajne količine oružja i vojne pomoći buntovničkim
pokretima, kao što je američka potpora UNITA-i u Angoli te sovjetska potpora Viet-
kongu u Vijetnamu, može predstavljati ozbiljnu prijetnju vladajućoj eliti. Često pot-
pora pobunjeničkim frakcijama ili onima koji pripremaju državni udar dolazi iz bližih
izvora, kao što su neprijateljske susjedne države. Veliki broj regionalnih rivala – kao
što su Indija i Pakistan, Uganda i Sudan, Somalija i Etiopija, Iran i Irak – prijetile su si
međusobno na taj način. Osim toga, vrlo malim slabim državama može se prijetiti i od
strane najmanjih eksternih skupina: plaćeni državni udari i invazije bili su pokrenuti
protiv Sejšela, Maldiva, Komora, i u novije vrijeme Gvineje Bisau, ponekad od strane
ne više od nekoliko tuceta ljudi. U većini slučajeva, državne udare su spriječili jedino
moćni saveznici, kao što su Francuska i Indija.
Slična vanjska prijetnja dolazi od prelijevanja ili prenošenja sukoba i nemira iz
susjednih regija. Zbog nedostatka strukturalnih kapaciteta za učinkovitu kontrolu gra-
nica, slabe države često ne mogu mnogo učiniti kako bi spriječile masovnu navalu
izbjeglica, pobunjenika u bijegu, krijumčarenja oružja ili stvarnu borbu. Veliki ekster-
ni šokovi poput ovog mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju stabilnosti slabe države.
Genocid u Ruandi 1994. prešao je na Zair, slabu i propalu državu; šok je s vremenom
doveo do pada Mobutuovog režima, invazije od strane nekoliko susjednih država i
frakcijskih borbi velikog opsega (vidi Studiju slučaja 9.2).
U odnosu s ovim, slabim državama prijeti nekontrolirano širenje ručnog oružja i
lakog naoružanja. U rukama diktatora, kriminalaca i privatnih milicija, to oružje pred-
stavlja pravi izazov državnoj vlasti i može intenzivirati postojeće konflikte i ozbiljno
ugroziti mirovne napore. Lako, prenosivo, trajno i jednostavno za korištenje (čak i
djeci), lako oružje lako se nabavlja legalnim i ilegalnim kanalima, te jednom u upora-
bi, ima tendenciju širenja čitavom regijom. Procjenjuje se da se svake godine ilegalno
177
KLJUČNE TOČKE
yy Iznutra, slabim državama prijete vojne frakcije, suprotstavljene "jake ličnosti", kao što
su diktatori ili kriminalci, ustanci od strane manjina, institucionalni kolaps i nemiri te
konačno, međudržavni rat.
yy Izvana, slabim državama prijeti uplitanje moćnih međunarodnih aktera, prelazak i pre-
lijevanje ratova iz susjednih država te prodaja lakog oružja.
proda lako oružje u vrijednosti od 5 milijardi dolara u svjetskim zonama sukoba, te

pritom otprilike pola milijuna ljudi godišnje bude ubijeno u kriminalnim aktivnostima
i građanskim nemirima.
"Dilema nesigurnosti" slabe države

Kombinacija slabosti države i unutarnjih prijetnji stvara sigurnosni izazov svojstven
slabim državama. Poseban je zato što proizlazi iz odgovaranja na unutarnje prijetnje
vladajućem režimu, a ne vanjske prijetnje postojanju nacionalne države. Nesposob-
nost države da osigura red i mir stvara ratoborno okruženje u kojem se svaka kom-
ponenta društva – uključujući vladajuću elitu ili režim – natječe kako bi sačuvala i
zaštitila vlastitu dobrobit. Ovo stvara unutarnju situaciju sličnu neorealističkoj kon-
cepciji strukturalne anarhije u kojoj skupine stvaraju nesigurnost u ostatku sustava
kada pokušavaju poboljšati svoju vlastitu sigurnost. Kako bi mogli razlikovati ovo
unutrašnje – orijentirano stanje od klasične dileme sigurnosti, korisno je gledati na
njega kao na dilemu nesigurnosti. Ovo stanje nesigurnosti se samoodržava, budući da
svaki pokušaj režima da ostvari vlastitu sigurnost silom uzrokuje jači otpor i nastavlja
podrivati institucionalnu osnovu države i sigurnost u cijelini.
Na neki način nesigurnosnu dilemu slabe države uzrokovao je početni i duboki
nedostatak "državnosti", a osobito nesposobnost uspostavljanja monopola nad sred-
stvima prisile. Ovaj neuspjeh može biti i normativan – u smislu da država nije uspjela
uvjeriti stanovništvo da je oružani otpor pogrešan ili kontraproduktivan – i praktičan
– u smislu da država ne može fizički razoružati i kontrolirati sve svoje protivnike. U
svakom slučaju nedostatak političkog i institucionalnog središta s monopolom prisile
stvara spiralu nesigurnosti – polutrajnu situaciju "hitne anarhije" – u kojoj su naoru-
žane skupine prisiljene upustiti se u strategije samopomoći.
Stoga u kontekstu slabe države gdje vladajuće elite koriste vladinu mašineriju pr-
venstveno kako bi osigurale nastavak svoje vladavine koncept nacionalne sigurnosti
– sigurnosti čitavog društveno-političkog entiteta, nacije-države s vlastitim stilom ži-
vota i neovisnom središnjom vlasti – u potpunosti je neprimjenjiv. U praksi, ideja dr-
KLJUČNE TOČKE
yy Dilema nesigurnosti slabe države prvenstveno je unutarnje stanje utemeljeno na pro-

turječnosti između državne i društvene moći.
yy Izazvana je nedostatkom "državnosti", a osobito neuspjehom uspostavljanja monopo-
la nad sredstvima prisile.
yy Dilema nesigurnosti slabe države transformira nacionalnu ili državnu sigurnost u si-
gurnost režima.
178
Sigurnost režima
žavne sigurnosti – integriteta i funkcioniranja institucija i ideje države – i sigurnost

režima – sigurnost vladajuće elite od izazova nasilja – postaju jedno. Zbog stapanja
države i vlade, kada pojedini režim bude zbačen, kao što je režim Syada Barre bio
zbačen u Somaliji 1991, čitav državni aparat također se uruši. U tom smislu, sigurnost
slabe države jest sigurnost režima.
Sigurnosne strategije u slabim državama
Strukturalne karakteristike slabih država i jedinstvena dilema nesigurnosti u kojoj su

se našle, značajno ograničava opseg političkih opcija koje su na raspolaganju vlada-
jućim elitama. U osnovi, uvjeti vladanja stvaraju polutrajnu situaciju "krizne politike"
ili "politike preživljavanja" (Migdal, 1988) u kojoj kratkotrajne strategije sigurnosti
režima zamjenjuju dugotrajne procese izgradnje države.
Sigurnosne strategije elita

Elite slabih država obično usvajaju kombinaciju unutarnjih i vanjskih strategija sa
svrhom opstanka režima. Iznutra, elite usvajaju kombinaciju pristupa mrkve i batine
prema onima koji ga ugrožavaju. Prvo, u nedostatku infrastrukturalnih kapaciteta i
šire društvene legitimnosti, elite u slabim državama često su prisiljene oslanjati se
na moć prisile i zastrašivanje kako bi osigurali kontinuiranu vladavinu. To za sobom
povlači stvaranje ili proširivanje snaga sigurnosti, trošenje velikih svota nacionalnog
dohotka na vojne zalihe te korištenje nasilja i zastrašivanja protiv stvarnih i zamišlje-
nih protivnika režima. Ovo je možda najčešća strategija preživljavanja elita slabih dr-
žava, a odražava se u katastrofalnom stanju ljudskih prava u ogromnom broju država
u razvoju. Uobičajeno, režimi pokušavaju potisnuti opoziciju čestim korištenjem sile
i uhićenjima, plačenim ubojstvima i ubojstvima bez suđenja, nestancima, nasilnim
gušenjem iskazivanja političkih stavova, nasilnim smjenama, uništavanjem zaliha
hrane te u ekstremnim slučajevima, genocidom, masovnim silovanjima i etničkim
čišćenjem.
Ključna dilema za elite jest da se sama sredstva prisile – oružane snage – mogu
pretvoriti u prijetnju režimu. Zbog toga, elite ponekad namjerno oslabe oružane snage
stvaranjem podjela, uspostavljanjem jedinica kao što su predsjedničke garde i poti-
canjem rivalstava između različitih jedinica. Takva podjela i strategije vladanja se
također koriste protiv potencijalnih izvora opozicije, kao što su državna birokracija,
religijske skupine, tradicionalni autoriteti i opozicijski političari. Iz ove perspektive,
namjerno podrivanje ili pražnjenje državnih institucija može biti racionalno i učinko-
vito sredstvo sprječavanja jačanja potencijalnih autora opozicije režimu.
S druge strane, elite ponekad smatraju da je jednostavnije pokušati stvoriti pozi-
tivne načine potpore režimu. Ovo obično uključuje uspostavljanje razrađenih sustava
patronaže, gdje se državne elite i neke socijalne skupine udružuju u složene mreže
međusobne razmjene. Na ovaj način, korupcija djeluje kao oblik redistribucije te kao
sredstvo integriranja države u neformalnu strukturu moći. Takvi sustavi mogu se pro-
širiti na jake ličnosti u obliku "pogodovanju elitama" (Reno, 1998). Diktatorima
ili političkim vođama s privatnim vojskama može se, primjerice, dopustiti kontrola
nad određenim područjem, skretanje sredstava iz državnih izvora ili davanje isklju-
179
čive kontrole nad specifičnom komercijalnom aktivnosti u zamjenu za dogovor da

neće pokušati zbaciti režim ili zadirati u neke druge njegove aktivnosti. U sporazumu
kojim je završio rat u Sierra Leoneu, diktator Foday Sankoh, vođa Revolucionarne
ujedinjene fronte (RUF), postao je ministar rudarstva kao pokušaj kupovanja njegove
odanosti. Različiti slučajevi pogodovanja otkrivaju se s narko kartelima u Kolumbiji
i Myanmaru.
Etnička manipulacija ili "politika identiteta" još je jedna tipična strategija u sla-
bim državama. Pomoću nekih oblika podjele i vladanja iz doba kolonijalizma, elite
ponekad namjerno potiču međuregionalne sukobe kao sredstvo spriječavanja pojave
ujedinjene opozicije režimu. U drugim slučajevima, to je jednostavno metoda stvara-
nja skupine podrške režimu, za koju se smatra da je pouzdana. Prema tome, elite fa-
voriziraju određene skupine u alokaciji državnih resursa, ugnjetavaju manjine koje se
smatraju neprijateljskima, u razdobljima nemira određuju skupinu koja će biti žrtveni
janje te imenuju članove vlastite etničke skupine na pozicije moći. Takve su strategije
često uspješne, budući da je etnička svijest obično dobro razvijena i lako iskoristiva u
mnogim društvima u razvoju.
Zadnja unutarnja strategija uključuje pažljivu manipulaciju demokratskih politič-
kih procesa. Zbog njihove vanjske ranjivosti, veliki broj slabih država bio je prisiljen
od strane međunarodnih donora – razvijenih država i međunarodnih financijskih insti-
tucija (IFI-ja), kao što su MMF i Svjetska banka – na početak procesa demokratskih
reformi. Veliki broj vođa u slabim državama uspješno su proveli tranziciju u više-
stranačku demokraciju i zadržali kontrolu nad državom, prije svega pomoću pažljive
manipulacije unutarnjih protivnika i eksterne percepcije. Ovo je obično uključivalo
monopol i kontrolu nad medijima, kooptaciju oponenata, uspostavljanje lažnih stra-
naka kako bi se rascjepkali glasovi, krojenje izbornih okruga, krađu izbornih listića,
diskvalifikacije kandidata i birača te manipulaciju izbornim pravilima. Stvaranje pri-
vida demokracije prema van bez ikakvih bitnih promjena zapravo može imati svrhu
jačanja sigurnosti režima tako što mu daje stupanj međunarodne legitimnosti.
Osim takvih unutarnjih strategija, kao sredstvo jačanja sigurnosti režima, elite sla-
bih država pokušavaju stvoriti saveze s moćnim eksternim faktorima. Prevladavajuća
strategija postala je zapošljavanje stranih plaćenika, privatnih vojski ili zaštitarskih
poduzeća kao multiplikatore sile. Postoji gotovo stotinu privatnih vojnih kompanija
(PMC-a) koje rade u 110 država diljem svijeta (vidjeti Studiju slučaja 9.1). Smatra se
da ta industrija, koja često surađuje s naftnim ili mineralnim kompanijama, zarađuje
gotovo 110 milijardi dolara godišnje. Slabe države koriste privatne izvore sigurnosti
jer ih smatraju učinkovitijima i pouzdanijima od mnogih nacionalnih vojski. Koristeći
superiornije oružje i treninge, ove privatne vojske često su se dokazale kao odlučujući
faktor u zaštiti slabih država od različitih prijetnji iznutra. U Angoli i Sierra Leoneu, u
borbi protiv pobunjenika, akcije PMC-a i njihove posljedice potpuno su preokrenule
situaciju, ponovno osvojivši rudnike dijamanata u procesu.
U formalnijem smislu, slabe države teže stvaranju saveza s moćnim državama,
koje mogu doprinijeti garanciji opstanka režima. Za vrijeme hladnog rata, mnoge su
slabe države imale vojnu potporu od strane jedne od supersila, u zamjenu za političku
ili stratešku podršku u sukobu Istoka i Zapada. U Africi je barem dvadeset država ušlo
u obrambene saveze s Francuskom; posljedično, vojne intervencije francuskih trupa
bile su odlučujući faktor u održavanju nekoliko afričkih režima na vlasti, uključujući
Zair/ Demokratsku Republiku Kongo (vidjeti Studiju slučaja 9.2), Togo i Obalu Bje-
180
Sigurnost režima
Privatne vojne kompanije

"Privatne vojne kompanije (PMC-i), kako se nazivaju plaćenici novog svjetskog poretka,
dopuštaju vladama da provode politike u problematičnim dijelovima svijeta, s udalje-
nosti i komforom uvjerljivog zataškavanja. Istraživanje ICIJ-a (International Consortium
of Investigative Journalists – Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara – op. prev.)
otkrilo je postojanje minimalno 90 privatnih vojnih kompanija koje su djelovale u 110
država diljem svijeta. Te korporacijske vojske, koje često izvršavaju zadatke kakve inače
izvršavaju nacionalne vojske, nude specijalizirane vještine u visokotehnološkom rato-
vanju, uključujući komunikacije, signalnu inteligenciju i zračno nadziranje, kao i pilote,
logističku potporu, borbeno planiranje i trening. Unajmljuju ih i vlade i multinacionalne
kompanije, kako bi provele svoje politike ili zaštitile vlastite interese.
Neke afričke vlade neznatno su više od kriminalnih sindikata – diktatori kao Charles Taylor,
predsjednik Liberije, ili sofisticiranije elite, kao što su vladari Angole. Međutim, prodava-
nje dijamanata, drvene građe i nafte na svjetskom tržištu zahtijeva strane partnere.
Ljudi koji se bave ispitivanjem, podmićivanjem, prodajom oružja i sklapanjem poslova su
iz Južne Afrike, Belgije, SAD-a, Izraela, Francuske, Ukrajine, Libanona, Kanade, Velike Brita-
nije, Rusije, Malezije i Sirije. Oni su klasa poduzetnika koja djeluje preko državnih granica,
često nisu odgovorni dioničarima i nisu sputani zakonima koji bi ih sprječavali u njihovim
vlastitim državama. Oni su postali utjecajni politički igrači u državama u kojima djeluju."
Phillip van Niekerk, "Making a Killing: The Business of War", The Center for Public Integrity,
28. listopada 2002.
lokosti. U sadašnjosti, rat protiv terora daje slabim državama priliku da ojačaju vla-
stitu unutarnju sigurnost: u zamjenu za suradnju u borbi protiv terorizma, Sjedinjene
Države daju državama kao što je Pakistan, Saudijska Arabija, Indonezija i Uzbekistan
(vidjeti Studiju slučaja 9.3) neophodnu vojnu i ekonomsku pomoć. Vanjska interven-
cija ovog tipa može biti ključna za kontroliranje unutarnjih protivnika i osiguravanja
sigurnosti režima.
Konačno, elite slabih država ponekad se udruže s ostalim slabim državama u
regionalne obrambene saveze stvorene prvenstveno da bi se međusobno podupi-
rale. Primjerice, unutar novih multilateralnih sigurnosnih aranžmana, Ekonomska
zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Južnoafrička razvojna zajednica
(SADC) u zadnjih nekoliko godina intervenirale su u državama članicama kako
bi zaustavile državni udar ili zaštitili vlade od svrgavanja od strane pobunjenič-
kih snaga. Prema tome, stvaranje regionalne sigurnosne arhitekture, uključujući i
KLJUČNE TOČKE
yy Unutarnje sigurnosne strategije uključuju represiju i vojnu ekspanziju, unajmljivanje

plaćenika i privatnih vojnih kompanija, strategije "podijeli pa vladaj", namjerno po-
drivanje državnih institucija, politike patronaže i pogodbu elita, politike identiteta i
manipulaciju demokracijom.
yy Vanjske sigurnosne strategije uključuju zapošljavanje privatnih vojnih kompanija i pla-
ćenika, vanjske obrambene sporazume s velikim silama te uključivanje u regionalne
obrambene organizacije.
181
regionalne mirovne snage, može funkcionirati kao strategija međusobnog jačanja

sigurnosti režima.
Sigurnosne posljedice
Vječita zagonetka s kojom se suočavaju elite slabih država sastoji se u kontradikciji
između osiguravanja kratkoročne sigurnosti režima i dugoročnog cilja izgradnje dr-
Anatomija slabe države – Demokratska Republika Kongo

Demokratska Republika Kongo (DRC), država središnje Afrike, oduvijek je bila slaba dr-
žava. Od svog osnivanja trpjela je od goleme nesigurnosti, a elite na vlasi usvojile su sve
klasične sigurnosne strategije režima kako bi izbjegle propast.
Od neovisnosti 1960., Kongo je bio vrlo loše pripremljen za potpunu državnost, s iraci-
onalnim državnim granicama, nerazvijenim državnim institucijama, lošom infrastruktu-
rom, krhkom ekonomskom bazom i samo 100 sveučilišnih diplomanata koji su mogli
popuniti mjesta u državnoj službi. U prvih četiri godine nakon neovisnosti, država je bila
gurnuta u građanski rat, s trima glavnim frakcijama koje su se borile za vlast i provincijom
Shaba, mineralno bogatim područjem, koja se pokušavala odcijepiti. Red je bio uspo-
stavljen tek uz pomoć opsežne akcije Ujedinjenih naroda. Godine 1965. vojnim udarom
na vlast je došao Mobutu Sese Seko.
Za vrijeme svoje vladavine Mobutu se suočio s nizom prijetnji režimu: vojnim ustancima,
disidentskim pokretima, pokušajima odcjepljenja, pobunama plaćenika, invazijama i na-
silnim sporovima te prelijevanjem sukoba iz susjednih država. Cobalt i ugljenom bogata
provincija Shaba bile su napadnute od strane plaćenika, a disidenti su protjerani četiri
puta.
Vodeći se obrascem vladara slabih država, Mobutu je usvojio niz klasičnih strategija
sigurnosti režima. Unajmio je plaćenike da pokore zemlju u prvim godinama njegove
vladavine, podmitio je opozicijske političare kako bi se priklonili vladi, ugušio je pokrete
oporbe, prihvatio je politiku identiteta, ispraznio je državne institucije kako bi spriječio
pojavu potencijalnih oponenata i razdijelio oružane snage na nekoliko frakcija kako bi
izbjegao državne udare i pobune. Izvana je ušao u savez sa Sjedinjenim Državama, omo-
gućivši opskrbu oružjem pobunjenicima UNITA u Angoli. U zamjenu, primio je ogromne
količine vojne i ekonomske pomoći, koju je onda iskoristio kako bi se obračunao s opo-
zicijom iznutra. Francuske parajedinice i američka logistička podrška pomogle su Mobu-
tuu da se odupre invaziji Shaba 1978.
1996. godine, na istoku zemlje, u kaosu uzrokovanom genocidom u Ruandi 1994., nastao
je savez pobunjenika predvođen Laurentom Kabilom i podržan od strane Ruande. Za ne-
koliko mjeseci, unatoč unajmljivanju vojske plaćenika, Mobutuov režim se urušio. Među-
tim, savez predvođen Kabilom uskoro se urušio, a 1998. u čitavoj zemlji izbio je građanski
rat. Ruanda i Uganda intervenirale su na stranama različitih pobunjeničkih frakcija, koje
su kontrolirale velike dijelove zemlje, dok su Angola, Namibija i Zimbabve poslale svoje
postrojbe kao podršku Kabilinoj vladi. Rat se nastavlja i danas, unatoč prisutnosti mi-
rovnih snaga Ujedinjenih naroda. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je u sukobima živote
izgubilo gotovo tri milijuna ljudi. DRC trenutno postoji kao poluurušena država, s neko-
liko diktatora, kriminalnih organizacija i stranih poduzetnika koji se bave pljačkanjem,
monopolizacijom trgovine i eksploatacijom minerala velikih razmjera.
182
Sigurnost režima
Anatomija slabe države – Uzbekistan

Centralnoazijska država Uzbekistan dobila je samostalnost od Sovjetskog Saveza 1991.
godine. Od 1924. do 1991. Uzbekistanom se upravljalo kao udaljenom kolonijom So-
vjetskog Saveza. Kao posljedica toga, kada je postala neovisna, dijelila je mnoge slabosti
ostalih postkolonijalnih i postsovjetskih država, kao što je ovisna ekonomija, orijentirana
prema van, slabe državne institucije, pretjerano razvijene sposobnosti prisile, kriza legi-
timiteta i povijest autoritarne vlasti.
Predsjednik Islam Karimov, nekadašnji vođa komunističke partije, vlada Uzbekistanom
od njegove neovisnosti. Čitavo to vrijeme, Karimovljev režim je pod prijetnjom disidena-
ta i protivnika vlade, kriminalnih organizacija i trgovaca drogom, terorističkih kampanja
ograničenog opsega, opozicijskih islamističkih skupina te prelijevanja sukoba iz Afgani-
stana i Tadžikistana.
Karimov je prigrabio vlast koristeći niz strategija sigurnosti režima, najčešće oštru repre-
siju protiv stvarnih i potencijalnih oponenata. Unatoč nominalnih ustavnih odredbi, vla-
da je zabranila javna okupljanja i demonstracije, ograničila slobodu medija, uhapsila na
tisuće religijskih i političkih pristaša opozicije, te koristila stravična mučenja i ubojstva
kako bi ugušila suprotna mišljenja. Uzbekistan trenutno ima najlošija izvješća o pošti-
vanu ljudskih prava od svih država bivšeg Sovjetskog Saveza. Druge unutarnje strate-
gije koje Karimov koristi kako bi ostao na vlasti uključuju lukavu manipulaciju izborima
i referendumima, promjene ustava kako bi se centralizirala vlast u osobi predsjednika i
ograničila korupcija među vladinim službenicima.
Izvana, glavna je Karimovljeva strategija bila savezništvo sa Sjedinjenim Državama u ratu
protiv terora. 2002. godine dvije su zemlje potpisale Deklaraciju o strateškom partner-
stvu. U zamjenu za stotine milijuna dolara ekonomske i vojne podrške, Uzbekistan je
SAD-u ustupio vojne baze iz kojih su se vodile misije u Afganistanu, objekte za prisilna
ispitivanja osumnjičenih terorista, kao dio kontroverznog programa podrške i diplomat-
ske potpore američkim politikama u Ujedinjenim narodima.
Međutim, američko-uzbečko partnerstvo u zadnje je vrijeme pod iznimnom napetošću,
kao posljedica vojne intervencije protiv antivladinih demonstranata u gradu Andijanu,
u svibnju 2005., kada je na stotine nenaoružanih civila ubijeno i ranjeno. Zbog nemo-
gućnosti ignoriranja zastrašujućeg stanja ljudskih prava u Uzbekistanu, SAD je počeo
preispitivati svoj odnos s njima. Ovo će prisiliti Karimova da potporu svom režimu potraži
na drugim mjestima.
žave. Mnoge sigurnosne strategije, prethodno opisane, dugoročno su samoporažava-

juće, budući da još jače podrivaju temelje države, izazivaju još ozbiljnije protivljenje
od strane društvenih skupina i odgađaju stvarnu konsolidaciju države. Ipak, za većinu
elita u slabim državama ne postoji izlaz iz ove dileme; ukoliko zanemare sigurnost
režima u korist stranih aktivnosti izgradnje države, kao što su jačanje državnih insti-
tucija i stvaranje osjećaja nacionalnog identiteta, postoji posve jednaka opasnost da
će biti zbačeni s vlasti državnim udarom ili srušeni ustankom. Prema tome, s malo
istinskih alternativa, elite moraju ustrajati na politikama koje bi s vremenom mogle
dovesti do potpune dezintegracije države i propasti.
Štoviše, u konačnici, ključna posljedica ovih strategija jest da slaba država, ili re-
žim, postaje najveća prijetnja sigurnosti vlastitom stanovništvu. U slabim državama,
183
KLJUČNE TOČKE
yy Dugoročni efekt sigurnosnih strategija elita jest uvođenje nesigurnosti, i za sam režim,
i za širu populaciju.
yy U ekstremnim slučajevima sigurnosne strategije elita mogu dovesti do potpunog uru-
šavanja države.
građani kao pojedinci često se suočavaju s mnogo ozbiljnijom prijetnjom od strane

njihovih vlastitih vlada, nego od strane vlada drugih država. Umjesto osiguravanja
sigurnosti pojedinca i društvene sigurnosti, kontinuirana upotreba prisile čini državu
primarnom prijetnjom sigurnosti. Nadalje, prijetnja utječe na njih na nekoliko razina:
represija i politika identiteta prijete njihovom fizičkom opstanku kroz širenje nasilnih
sukoba; namjerno podrivanje državnih institucija i politika patronaže prijetnji njiho-
vom blagostanju i uzdržavanju.
Objašnjenje nesigurnosti slabih država
Postoje različite teorije o uzrocima nastanka slabih država ili nesigurnosti režima.
Uzete zajedno, mogu nam reći mnogo o tome kako uvjeti nesigurnosti evoluiraju i
opstaju, unatoč međunarodnoj pomoći. Teorije o nastanku države istražuju uzroke
nastanka dileme nesigurnosti u slabim državama u početnom stadiju izgradnje drža-
ve. Teorije o politikama diktatora istražuju utjecaje neoliberalne globalizacije i kra-
ja Hladnog rata na izbore s kojima se suočavaju elite slabih država. Kombinacija
naslijeđenih strukturalnih obilježja državnosti te priroda i procesi u međunarodnom
okruženju uvelike objašnjavaju razloge zašto je slabim državama tako teško pobjeći
od njihove nesigurnosne dileme.
Teorije o nastanku države

Promatrajući nesigurnost slabih država, znanstvenici poput Ayooba (1995) tvrde kako
ti uvjeti predstavljaju normalan stadij u dugotrajnom procesu izgradnje države iz ko-
jeg će, s vremenom, izrasti jake države. Gledajući iz povijesnog konteksta, oni tvrde
kako europsko iskustvo dokazuje kako je izgradnja države dug i traumatičan proces
koji traje nekoliko stoljeća i uključuje mnogo krvoprolića. Taj je proces obično uklju-
čivao dugotrajan i krvav sukob između središnje države i moćnih društvenih snaga
prije nego što je uspostavljen monopol sile. Također su bili potrebni odlučni koraci,
a ponekad i nasilje, kako bi se od različitih skupina ljudi stvorio jedinstven nacional-
ni identitet. Značajno je da su se predstavničke institucije pojavile postupno, nakon
uspostavljanja moćne središnje države i kohezivnog osjećaja nacionalnog identiteta.
Argument jest da je ono što se trenutno događa u državama u razvoju proces kon-
solidacije države sličan onome kojega su iskusile europske države u zadnjih nekoliko
stoljeća, ali s dodatnim zaprekama koje za vrijeme europskog iskustva nisu postojale.
Primjerice, za razliku od europskih država, današnje slabe države moraju se suoča-
vati s konstantnim efektima kolonijalne vladavine, što uključuje: nametanje stranih
doktrina i institucija državnosti; iracionalne državne granice i nedostatak nacionalnog
identiteta; društva podijeljena po klasnim, religijskim i etničkim linijama; zakržljale i
184
Sigurnost režima
ovisne ekonomije; te ukorijenjenu kulturu političkog nasilja. Ovi faktori čine proces
izgradnje države čak i težim od onoga kakav bi on mogao biti.
Suvremeni proces izgradnje države ograničen je i vremenski. Za razliku od europ-
skih država, od slabih se država očekuje da postanu učinkovite, u potpunosti djelo-
tvorne demokratske države u roku od nekoliko desetljeća. Nadalje, od njih se očekuje
da to učine bez nasilja, korupcije i kršenja ljudskih prava, koji su bili sastavni dijelovi
europskog procesa izgradnje države. Uspostavljene međunarodne norme i pravila,
kao što su zaštita manjinskih i ljudskih prava i prava na samoopredjeljenje (što če-
sto potiče pobune etničkih skupina), također komplicira proces izgradnje države. Po-
sebno problematična je norma nepovredivosti države. Jednom kada država postigne
neovisnost i bude priznata od strane Ujedinjenih naroda, njezin status ne može biti
opozvan, niti njezin teritorij može biti uključen u sastav druge države, bez obzira kako
neodrživom se ona pokazala u praksi. Prema tome, za razliku od Burgundije i Ara-
gona, koje nisu mogle dovršiti proces izgradnje države i bile su apsorbirane u veće,
lakše održive jedinice, većina današnjih slabih država konstantno se bori za opstanak.
Ukratko, prema ovom pristupu, možemo očekivati da će slabe države iskusiti još
mnogo nasilja i krvoprolića kroz duže razdoblje, prije nego izrastu u jače i repre-
zentativnije države. Do tada, one će ostati "kvazi-države" – države koje posjeduju
nominalna obilježja državnosti, kao što su međunarodno priznanje, ali im nedostaje
infrastrukturalnih kapaciteta za stvaranje i osiguravanje osjećaja pravog nacionalnog
identiteta (Jackson, 1990).
KLJUČNE TOČKE
yy Znanstvenici poput Ayooba tvrde kako su uvjeti nesigurnosti u slabim državama izraz
povijesnog procesa izgradnje države.
yy Europski proces izgradnje država bio je jednako dug i krvav.
yy Slabe države suočavaju se s procesom izgradnje države u okruženju opterećenom
iskustvom kolonijalizma, skraćenim vremenskim periodom i problematičnim među-
narodnim normama.
Politike diktatora
Za vrijeme Hladnog rata, mnoge slabe države održale su privid stabilnosti i integracije
kroz različite oblike pogodovanja elitama i društvu. Primarno sredstvo pogodovanja
bila je izgradnja patrimonijalne ili redistributivne države – sustava patronaže u kojem
su državni resursi bili distribuirani pristašama putem kompleksnih društvenih i po-
litičkih mreža. Redistributivna država često se održavala uz pomoć izravne pomoći
od strane supersila, zajmova i razvojne pomoći od strane međunarodnih financijskih
institucija te perioda visokih cijena roba koje su punile njihov primarni nacionalni do-
hodak. Do privremenih poremečaja stabilnosti redistributivnih sustava slabih država
dolazilo je zbog iznenadnih padova cijena roba, većih ekonomskih šokova (kao što
je naftna kriza) te iznenadnih gubitaka potpore supersila (što se moglo kompenzirati
prelaskom na stranu druge supersile, kao što je učinila Somalija 1970-ih). U mnogim
slučajevima, ti su šokovi rezultirali ozbiljnim unutrašnjim nasiljem.
Kraj Hladnog rata označio je razdoblje duboke transformacije međunarodnog su-
stava. Značajna posljedica kraja sukoba između supersila bio je prestanak vojne i
185
ekonomske potpore mnogim slabim državama. Istovremeno su međunarodne finan-

cijske institucije počele zahtijevati promjene u ekonomskim i političkim odlukama
slabih država – što se zove "uvjetovanost" – u zamjenu za nastavak davanja zajmova i
pružanja pomoći. U svrhu održavanja koraka s globalnim trendom privatizacije i dere-
gulacije, investitori i davatelji zajmova prisilili su slabe države da rasprodaju i smanje
državnu birokraciju. Ovakav razvoj događaja značajno je poremetio redistributivnu
državu i prisilio vladare da pronađu nove načine umirivanja protivnika i nemirnih
društvenih skupina.
Pomalo paradoksalno, strategije elita od tada su uključivale namjerno uzrokovanje
propasti države i društvenih nemira. Ovo uključuje uništavanje državnih institucija,
fragmentiranje oružanih snaga i stvaranje paralelnih neformalnih oružanih skupina,
šireći time sredstva nasilja dublje u društvo. Logika "nereda kao političkog instru-
menta" je u tome što se, u kontekstu propadajuće države, elite mogu baviti oblicima
komercijalne aktivnosti koje u normalnim okolnostima nisu moguće, kao što je trgovi-
na ilegalnim robama, pljačkanje, reketarenje, prisilni monopoli i slično. Prema tome,
iskorištavanjem sivih ekonomija prouzrokovanih neoliberalnom globalizacijom, te
u savezu s lokalnim silnicima i multinacionalnim kompanijama, elite slabih država
stvorile su novu vrstu političke ekonomije, koju Reno (1998) naziva "politikom dikta-
tora". U ovom djelovanju je ključna mogućnost upošljavanja privatnih kompanija da
vrše funkcije države, a osobito funkciju ostvarivanja sigurnosti režima.
Kao alternativni političko-ekonomski sustav, politika diktatora za političke elite
ima nekoliko prednosti. Ona dopušta komercijalnu aktivnost i akumulaciju sredstava
u sivim i skrivenim dijelovima globalne ekonomije, iskorištavajući resurse koji bi
inače elitama slabih država bili nedostupni i koji su prijeko potrebni kako bi se kupila
zaštita od protivnika. U tom smislu, politika diktatora omogućuje proces pogodovanja
koji je potreban elitama da bi režim bio siguran od nasilnog svrgavanja. Ona također
spriječava pojavu masovnih društvenih pokreta, jer se civilno društvo nađe u zamci
između pohlepne države i dobro naoružanih mreža silnika koji pokušavaju provesti
vlastite neliberalne planove.
Ukratko, politika diktatora predstavlja inovativni odgovor rapidnoj globalnoj pro-
mjeni koja dopušta preživljavanje režima u teškim novonastalim uvjetima. Iz ove
perspektive, urušavanje države i sveopći nemir nije privremeno zastranjenje u nor-
malnom funkcioniranju države, već novi oblik sigurnosti režima na koji su elite sla-
bih država bile prisiljene zbog promjena u širem međunarodnom sustavu. Diktatorski
politički sustavi postoje već nekoliko desetljeća i postali su dio političkog spektra od
zapadne i središnje Afrike do Kolumbije, Haitija, Čečenije, Afganistana, Myanmara i
Balkana, između ostalih.
KLJUČNE TOČKE
yy Kraj Hladnog rata i usvajanje uvjeta koje su postavile međunarodne financijske institu-
cije (IFI) značajno su poremetili redistributivnu državu.
yy Elite slabih država na to su odgovorile razvojem novih i inovativnih oblika političke
ekonomije utemeljene na ilegalnim i predatorskim komercijalnim aktivnostima, na-
zvanima "politike diktatora"
yy Politike diktatora rade na kontroli unutarnjih prijetnji od lokalnih silnika i masovnih
pokreta.
186
Sigurnost režima
Zaključak: perspektive za slabu država
U ovom poglavlju istražili smo uvjete nesigurnosti koji pogađaju većinu svjetskih dr-
žava. Ustvrdili smo da je dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju države u razvoju,
i duboka, i jedinstvena, a uzrokovana je temeljnim strukturama i procesima nepotpune
državnosti. Uvjeti nesigurnosti u slabim državama rezultat su tri nepovezana faktora:
povijesnog procesa izgradnje države; struktura i procesa postojećeg međunarodnog
sustava; te sigurnosnih strategija prihvaćenih od strane elita slabih država. U stanju
ozbiljnih unutarnjih prijetnji i ograničavajućih vanjskih uvjeta, nacionalna sigurnost
postaje stvar održavanja kratkoročne sigurnosti režima. Međutim, težnja za postiza-
njem sigurnosti režima u sebi je duboko kontradiktoran proces; kratkoročne politike
sigurnosti režima zanemaruju mnogo važniji projekt izgradnje države – i sigurnost
države i društva.
Iz ove perspektive, čini se da stanje nesigurnosti slabe države postaje neizbjež-
no. Bilo je vrlo malo jasnih slučajeva gdje su slabe države imale uspješnu tranziciju
do konsolidacije države i istinske nacionalne sigurnosti. Ključan sigurnosni izazov s
kojim se suočavaju slabe države je postizanje viših stupnjeva državnosti i pomicanje
prema naprednim razinama stvarne snage države. Izazov, dakle, leži u volji i sposob-
nosti elita slabih država da zamjene kratkoročne strategije sigurnosti režima u korist
dugoročnih strategija izgradnje države.
Ukoliko se režimi odluče shvatiti projekt izgradnje države ozbiljno, proces će za-
sigurno biti dug i težak, osobito zbog niza ukorijenjenih unutarnjih i vanjskih prepre-
ka učinkovitoj državnosti koje treba savladati. Oni uključuju: kontinuirane narušava-
juće posljedice kolonijalizma; procese neoliberalne globalizacije i nametanja vanjskih
uvjetovanosti; proliferacija lakog oružja; stalne eksterne intervencije od strane moć-
nih aktera; postojanje ograničavajućih međunarodnih normi; te propadajući unutarnji
uvjeti, kao što su siromaštvo, društvene podjele, slabe institucije, i slično. Globalni rat
protiv terora pokrenut nakon 11. rujna 2001. također je imao negativni utjecaj na pro-
jekt izgradnje države, budući da je borba protiv terorizma uvelike skrenula pozornost
međunarodne javnosti i sredstava dalje od borbe protiv siromaštva, promicanja demo-
kracije i aktivnosti izgradnje mira. Također, elite slabih država su bile u mogućnosti
označiti svoje unutarnje neprijatelje kao teroriste, te kao za vrijeme Hladnog rata,
primiti vojnu potporu u zamjenu za suradnju u borbi protiv terorizma (vidjeti Studiju
slučaja 9.3). Drugim riječima, novi rat protiv teroa omogućio je slabim državama da
ponovo uspostave sigurnost režima kao prioritet ispred izgradnje države i prime nuž-
nu međunarodnu pomoć za svoje akcije.
Kao i za vrijeme Hladnog rata, u usporedbi s interesima velikih sila, problemi
nesigurnosti slabih država nisko su na listi prioriteta na međunarodnim agendama. Do
sada se rješenja sigurnosne dileme slabe države nisu pomaknula mnogo dalje od uspo-
stave višestranačke demokracije i slobodnog tržišta. Neokonzervativci ponekad tvrde
da je prisilna "promjena režima", te možda čak i liberalna ili benigna rekolonizacija,
poput one koja se dogodila u Njemačkoj i Japanu nakon Drugog svjetskog rata, jedino
učinkovito dugoročno rješenje. Ostali naglašavaju potrebu humanitarne intervencije,
kako bi se zaštitila sigurnost civila te promicala ljudska prava. Oni smatraju da su
"kozmopolitsko održavanje mira" (Kaldor, 1999) i takozvane misije održavanja mira
nužne za transformaciju nasilne unutarnje politike slabih država u dugoročan mir i
stabilnost. U praksi, oba su pristupa utemeljena na sličnoj liberalnoj perspektivi koja
187
uzima u obzir minimalnu državu posvećenu zaštiti pojedinca i tržišnih sloboda. Glav-
ni je problem u tome što do sada, unatoč desetljećima napora, nijedan slučaj prisilne
"neoliberalizacije", bilo putem promjene režima, bilo putem izgradnje mira, nije uspio
u transformiranju slabe države u jaku državu.
Uzevši u obzir velike izazove s kojima se suočavaju slabe države, te prepozna-
vajući fundamentalne nejednakosti samog projekta države i dosadašnje neuspjehe
reformiranja neliberalnih slabih država, neki radikalni komentatori ustvrdili su da bi
izgradnja države trebala biti napuštena u korist alternativnih oblika političkog organi-
ziranja, koji su utemeljeni, ili na manjim jedinicama – primjerice, gradovima-država-
ma ili etničkim skupinama, ili većim jedinicama – primjerice regionalnim organizaci-
jama, poput Europske unije. Prvo rješenje,
pod-državne političke organizacije, čini se nepraktičnim u regijama koje su pre-
plavljene oružjem, kriminalnim bandama i siromaštvom; slučaj Somalije, koja nema
funkcionirajuću središnju vladu od 1991., može biti koristan u ovom slučaju. Drugo
rješenje, regionalne organizacije, slično kao i prvo ima svojih ograničenja. I dok je
to bio ključ uspjeha za Europsku uniju, u regijama koje karakteriziraju slabe države,
nerazvijenost i nestabilnost, kao što su Afrika i Latinska Amerika, regionalni procesi
značajno su ograničeni u onome što mogu postići.
Konačno, prevladavanje unutarnjih i vanjskih zapreka za izgradnju države u svije-
tu u razvoju, zahtijevat će ogromnu političku volju i resurse, te razradu alternativnih
i inovativnih pristupa izgradnji države. Ono što je još važnije, zahtjevat će temeljitu
reformu međunarodnih ekonomskih i političkih struktura, uključujući međunarodnu
trgovinu oružjem. Uzimajući u obzir trenutnu preokupaciju međunarodnim teroriz-
mom razvijenih svjetskih država te njihov nedostatak volje za oprostom duga, razvo-
jem i obuzdavanjem trgovine lakim oružjem, kratkoročna i srednjoročna budućnost
slabih država čini se tmurnom kao i do sada (za više o trgovini oružjem, vidjeti 17.
poglavlje).
PITANJA
Na koje načine su ortodoksni pristupi sigurnosti ograničeni u svojim objašnjenjima dileme

nesigurnosti slabe države?
Koje su glavne razlike slabih i jakih država?
Navedite glavne unutarnje i vanjske sigurnosne prijetnje s kojima se suočavaju slabe države.
Što čini sigurnosnu dilemu jedinstvenom u slabim državama?
Koje su razlike, ako uopće postoje, između nacionalne sigurnosti, državne sigurnosti i sigur-
nosti režima, u kontekstu slabe države?
Koje unutarnje i međunarodne strategije preuzimaju elite slabih država kako bi se nosile s
vlastitim sigurnosnim izazovima?
Koje su glavne unutarnje i vanjske prepreke za slabe države u procesu izgradnje države?
Kakav su utjecaj kraj Hladnog rata i nalet globalizacije imali na sigurnosne izazove slabih
država?
Je li napuštanje projekta izgradnje države u korist alternativnih oblika političke organizacije
realistično rješenje za sigurnosnu dilemu slabih država?
Kakvu bi ulogu trebala igrati međunarodna zajednica u procesu konsolidacije države?
188
Sigurnost režima
DALJNJE ČITANJE
Ayoob, Mohammed (1995), The Third World Security Predicament: State Making, Re-
gional Conflicts and the International System, Boulder, CO: Lynne Rienner. Nudi korisnu
analizu sigurnosnih izazova slabih država u njihovim unutarnjim, regionalnim i međunarod-
nim razmjerima.
Buzan, Barry (1991), People, States and Fear: An Agenda for International Security
Studies in the Post-Cold War Era, Boulder, CO: Lynne Rienner (2. izdanje). Poticajna re-
formulacija sigurnosti izvan njezinog tradicionalnog fokusa kako bi se uključili sigurnosni
izazovi s kojima se suočava većina slabih država na svijetu.
Kaldor, Mary (1999), New and Old Wars: Organised Violence in a Global Era, Cambrid-
ge: Politiy Press. Provokativan i originalan izraz promjenjive prirode ratovanja i potrebe za
novim pristupima održavanju mira u slabim državama.
Holsti, Kalevi, J. (1996), The State, War, and the State of War, Cambridge: Cambridge
University Press. Empirijska analiza suvremenog ratovanja koja pokazuje kako su unutarnji
ratovi u slabim državama primarni oblik međunarodnog ratovanja od 1945.
Job, Brian (ur.) (1992), The Insecurity Dilemma: National Security of the Third World
States, Boulder, CO: Lynne Rienner. Vrlo korisna kolekcija eseja vodećih stručnjaka o neki-
ma od ključnih dimenzija sigurnosti država u razvoju.
Musah, Abdel Fatah i Kayode Fayemi, J. (ur.) (2000), Mercenaries: An African Security
Dilemma, London: Pluto. Nudi zavidnu kolekciju eseja o sigurnosnoj dilemi povezanoj s
intervencijom plaćenika u afričkim slabim državama.
Reno, William (1998), Warlord Politics and African States, Boulder, CO: Lynne Rienner.
Nudi iscrpnu analizu načina na koji su slabe države prilagodile strategije upravljanja prilika-
ma i ograničenjima neoliberalne globalizacije.
Rich, Paul B. (ur.) (1999), Warlords in International Relations, London: Macmillan. Uvid
u kolekciju eseja vodećih stručnjaka o ulogama diktatora, trgovini lakim oružjem, privatnim
vojnim ugovorima i ostalim sigurnosnim izazovima s kojima se suočavaju slabe države.
Thomas, Caroline (1987), In Search of Security: The Third World in International Relati-
ons, Boulder, CO: Lynne Rienner. Orginalna formulacija sigurnosnih izazova slabih država.
Zartmen, I. William (ur.) (1995), Collapsed States: The Disintegration and Restoration
of Legitimate Authority, Boulder, CO: Lynne Rienner. Značajna kolekcija eseja o prirodi,
uzrocima i posljedicama slabljenja i propadanja slabih država.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.iansa.org/ Međunarodna mreža za borbu protiv lakog naoružanja je global-

na mreža organizacija civilnog društva koja radi na sprječavanju proliferacije i zloupotrebe
lakog naoružanja. Web stranica sadrži izvore o svim aspektima proliferacije lakog naoružanja
i međunarodnim naporima da se trgovina regulira.
http://www.iss.co.za/ Institut za sigurnosne studije je vodeća istraživačka institucija o
svim aspektima ljudske sigurnosti u Africi. Web stranica sadrži vijesti, analize i posebna izvje-
šća o svim aspektima sigurnosti u Africi.
189
http://www.cidcm.umd.edu/inscr/ Program Integrirane mreže za istraživanje društve-
nih sukoba (INSCR) u Centru za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima, na Sveučilištu
Maryland, koordinira glavnim projektima empirijskih istraživanja o oružanim sukobima, ge-
nocidu i politicidu, ugroženim manjinama, vrstama režima i propasti države. Web stranica
ima linkove na sve važne projekte i baze podataka.
190
10.
Društvena sigurnost
PAUL ROE
Sadržaj poglavlja
Uvod
Dualnost državne i društvene sigurnosti

Društvo i društveni identitet
Prijetnje društvenom identitetu
Obrana društvenog identiteta
Društvene dileme sigurnosti
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje istražuje koncept društvene sigurnosti. Počinje proučavanjem načina na
koji se društvo počelo samostalno promatrati kao referentni objekt sigurnosti. Potom
se razmatra shvaćanja takozvane "Kopenhaške škole" o društvu i društvenom identi-
tetu, pokazujući kako je društvena sigurnost prije svega povezana s održavanjem et-
no-nacionalnih identiteta. U proučavanju prijetnji društvenoj sigurnosti, kroz primjere
bivše Jugoslavije i Sjeverne Irske, ovo poglavlje razmatra neka od tih sredstava koja
mogu spriječiti ili omesti reprodukciju kolektivnog identiteta, te kako društva mogu za-
uzvrat reagirati na takve prijetnje. Potom se uvodi koncept društvene sigurnosne dile-
me, kako bi se, na primjeru Mađara i Rumunja u rumunjskoj regiji Transilvaniji, pokazao
način na koji dinamike društvene sigurnosti mogu proizvesti nasilan sukob. Poglavlje
završava razmatranjem nekih od glavnih kritika ovog koncepta kao analitičkog oruđa.
191
Uvod
Tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih povučeni su značajni potezi koji su stvoreni da bi

sigurnosne studije prešle granice dominantne realističke i neorealističke paradigme.
Takvi su potezi većinom bili mogući zbog slabljenja i konačnog kraja Hladnog rata.
Smanjujuća prijetnja nuklearnog rata otvorila je put pojavljivanju drugih, nevojnih
koncepcija sigurnosti. Primjerice, djela Jessice Tuchman Mathews (1989: 162-177)
krajem 1980-ih predlagala su da se međunarodna sigurnost ponovno promisli, kako bi
uključila pitanja sredstava, okoliša i demografije. Mathews i niz njegovih istomišlje-
nika (vidi, primjerice, Booth 1991; Ullman 1983) postali su poznati kao "širitelji": oni
koji teže proširivanju koncepta sigurnosti izvan njegovih vojnih granica. Jedan od tih
"širitelja" bio je Barry Buzan.
Izraz "društvena sigurnost" prvi je uveo Buzan u djelu Ljudi, država i strah
(1991a). U knjizi je društvena sigurnost bila jedan od sektora u njegovom peterodi-
menzionalnom pristupu, zajedno s vojnom, političkom, ekonomskom i ekološkom
sigurnosti. U tom kontekstu, društvena sigurnost se odnosila na održivi razvoj tradi-
cionalnih obrazaca jezika, kulture, religijskih i nacionalnih identiteta, te državnih obi-
čaja (1991a: 122-123). Svaki od Buzanovih sektora bio je pretežno oblikovan unutar
granica neorealističkih okvira: sve dimenzije ostale su sektori nacionalne, tj. državne
sigurnosti. "Društvo" je bilo samo jedan sektor putem kojeg se moglo prijetiti državi.
Nadalje su prijetnje u vojnom sektoru bile viđene kao primarne: budući da su priori-
teti dani svakoj od dimenzija ovisili o njihovoj relativnoj hitnosti, Buzan je smatrao
da je vojna sigurnost i dalje najskuplji, politički najpotentniji i najvidljiviji aspekt
ponašanja države (1991b: 35). Prema tome: "Država i društvo mogu biti sigurni, pod
vlastitim uvjetima, u političkoj, ekonomskoj, društvenoj i ekološkoj dimenziji, a ipak
sva ta postignuća mogu biti poništena vojnim neuspjehom" (1991b: 37).
Iako priznajući Buzanov vitalan doprinos "širenju" međunarodne sigurnosti, važ-
na je bila rasprava da uvođenje više sektora međunarodne sigurnosti jednostavno nije
dovoljno. I dok su se sigurnosne studije doista počele odmicati od svojih preokupa-
cija vojnim pitanjima, još uvijek su bile uvelike državno-centrične u svojem fokusu.
Ono što je bilo potrebno, dakle, bili su ostali referentni objekti sigurnosti: to da bi
međunarodna sigurnost trebala biti "produbljena", a ne samo proširena, dovelo je sa
sobom refokusiranje koga ili što bi trebalo štititi, od osobne do globalne razine. (Za
detaljniju raspravu o ljudskoj naspram državne sigurnosti, vidi 6. poglavlje.) Nasu-
prot ovome, koncept "društvene sigurnosti" nastao je kako bi označio jasnu treću, i
zapravo središnju poziciju koja se nalazi između spomenute dvije; ne samo one koja
odbija razmatrati pitanja ljudske i globalne sigurnosti, već i one koja također prihvaća
da su realistički i neorealistički pristup međunarodnoj sigurnosti postali jednostavno
preuski. Kao rezultat toga, ova pozicija u sredini počela se baviti sigurnosti drugih
kolektiviteta, ili "društava".
192
Dualnost državne i društvene sigurnosti
U djelu iz 1993. Identitet, migracije i nova europska sigurnosna agenda, Ole Wæver
je, zajedno s Buzanom, Mortenom Kelstrupom i Pierreom Lemaitreom, ustvrdio da
"društvene sigurnosti" postaju sve važnije zbog preokupacija oko državnog suvere-
niteta u suvremenoj, posthladnoratovskoj Europi. Ono što je ključno je da su autori
ustvrdili kako je Buzanov raniji peterodimenzionalni pristup međunarodnoj sigurnosti
postao neodrživ u kontekstu društvene sigurnosti. Oni su predložili rekonceptualiza-
ciju: i to ne pet sektora povezanih s državom, već umjesto toga dualnost državne i
društvene sigurnosti. Iako je društvo zadržano kao dimenzija državne sigurnosti, ono
je također postalo samostalni referentni objekt sigurnosti.
Ključ ove rekonceptualizacije bila je ideja preživljavanja. I dok se državna sigur-
nost bavi prijetnjama vlastitoj suverenosti – ako država izgubi svoju suverenost, neće
preživjeti kao država, društvena sigurnost bavi se prijetnjama vlastitom identitetu –
slično tome, ako društvo izgubi svoj identitet, neće preživjeti kao društvo. Države se
mogu učiniti nesigurnima tako što se prijeti njihovim društvima. Međutim, državna
sigurnost također može biti dovedena u pitanje i visokom razinom društvene kohezije.
Ovo se odnosi na situacije u kojima državni program homogenizacije dolazi u su-
kob sa snažnim identitetom jedne ili više manjinskih skupina. Primjerice, za vrijeme
1990-ih, "rumunjština" Rumunjske države bila je ugrožena, budući da je velika ma-
đarska manjina u državnoj pokrajini Transilvaniji još jače branila svoju "mađarštinu".
(Ovo se proučava kasnije u poglavlju, kada se raspravlja o društvenim sigurnosnim
dilemama). Drugim riječima, što su ta društva sigurnija u smislu identiteta, moguće
je da će se njihove države osjećati nesigurnijima. Za Wævera (1993: 25) i njegove
suradnike, na ovaj je način tradicionalna sigurnosna analiza stvorila "pretjeranu brigu
oko stabilnosti države", i time je uvelike uklonila bilo kakav osjećaj "sigurnosti" dru-
štava samih za sebe.
Kao koncept, društvena sigurnost uvelike je nastala kao reakcija na događaje u
Europi, kako na Zapadu, tako i na Istoku. Na Zapadu je proces integracije u Europsku
uniju (EU) značio da se političke lojalnosti sve više pomiču, ili prema gore, na razinu
same EU, ili prema dolje, na razinu regija, čime se slabi tradicionalna veza između
VAŽNI CITATI 10.1
Važnost društvene sigurnosti

"Na Istoku i Zapadu, na centru i periferiji, kulturalni identitet i društvena sigurnost postali
su središnja tema političkih stajališta i konflikata."
(Pierre Hassner, "Izvan nacionalizma i internacionalizma: etnicitet i svjetski mir",
Survival, 1993, str. 58)
"Sve jačim ispreplitanjem sigurnosti i identiteta, pojavio se novi zadatak, kako za dono-
sitelje odluka koji su se borili s dilemama i nesigurnostima posthladnoratovske Euro-
pe, tako i za znanstvenike koji su, analitički i konceptualno, pokušavali uvesti smisao na
ovaj promijenjeni kontinent… Istraživanje isprepletenosti između sigurnosti i identiteta
može baciti značajno svjetlo na strukturalnu dinamiku i trendove u pozadini suvremene
europske politike."
(Lisbeth Aggestan i Adrian Hyde-Price, Sigurnost i identitet u Europi, 2000., str. 1)
193
države i društva. Na Istoku, urušavanje nekih bivših socijalističkih država jasno je

pokazala sukob između privrženosti državi (Federalistička Jugoslavija) i privrženosti
njezinim konstitutivnim skupinama (Srbima, Hrvatima, Bosanskim Muslimanima).
Dakle, kao analitičko oruđe, pristup je većinom primijenjen u europskom kontekstu
(vidi, primjerice, Husymans, 1995; Herd & Lofgren, 2001; Roe, 2002). Međutim,
njegova primjenjivost seže mnogo dalje, osobito do onih "slabih država" u dijelovima
Jugoistočne Azije i subsaharske Afrike. O ovome će više biti rečeno u zaključku ovog
poglavlja.
KLJUČNE TOČKE
yy Na početku je društvena sigurnost bila samo jedan sektor državne sigurnosti. Ona je
bila područje na kojem je država mogla biti destabilizirana prijetnjama njezinom jezi-
ku, kulturi, religiji i ostalim običajima.
yy Pristup društvene sigurnosti bio je (ponovno) zamišljen u svjetlu procesa integracije u
Zapadnoj Europi i dezintegracije u Istočnoj Europi.
yy Društvena sigurnost bila je rekonceptualizirana kao samostalni referentni objekt.
yy Društvena sigurnost bavi se održavanjem kolektivnog identiteta: ukoliko društvo izgu-
bi svoj identitet, neće preživjeti kao takvo.
yy Društvena sigurnost predstavlja srednji put između ideja individualne i globalne
sigurnosti.
Društvo i društvena sigurnost
Jednostavno rečeno, društvo se tiče identiteta: ono se tiče vlastite koncepcije kolek-
tiviteta i pojedinaca, koji se identificiraju kao članovi tog kolektiviteta. Prema tome,
društva su jedinice uspostavljene osjećajem kolektivnog identiteta. Wæver (1993: 17)
definira kolektivni identitet jednostavno kao "ono što omogućava da riječ mi bude ko-
rištena". Međutim, u tom smislu "mi" identitet može uvelike varirati, ovisno o skupini
na koju se primjenjuje, intenzitetu u kojem se osjeća, te razlozima koji stvaraju njegov
osjećaj. Nadalje, društva su sastavljena od različitih identiteta, i podržavaju više njih.
Drugim riječima, društva su jedinice sastavljene od višestrukih identiteta. Kako je
onda moguće govoriti o društvenom identitetu?
Prema Anthonyju Giddensu (Wæver, 1993: 19), postoje dva glavna načina raz-
mišljanja o društvu. Prvi je da je to nešto fiksno što ima granice koje ga odvajaju od
ostalih sličnih jedinica. Drugi je da je to nešto stvoreno društvenom interakcijom;
društvo se radije promatra kao fluidan koncept, koji se više shvaća kao proces nego
kao objekt. Međutim za Wævera (1993: 19) definiranje društva kao procesa uvelike ga
je reduciralo na više ili manje bilo kakvu klasifikaciju "mi": gledanje na društvo koje
se ne može jednostavno uključiti u analizu međunarodne sigurnosti. Interes takozva-
ne "Kopenhaške škole", kako se Wæver i Buzan obično raspoznaju, bio je usmjeren
prema "društvima koja funkcioniraju kao jedinice u međunarodnom sustavu"; gdje
njihove reakcije na prijetnje vlastitom identitetu imaju politički značajne učinke. Su-
kladno tome, Wæver razlikuje između društva i "društvene skupine". Ovdje se druš-
tvena sigurnost bavi sigurnošću društva kao cjeline, ali ne i sa sigurnošću skupina
unutar društva (društvene skupine).
194
Wæver (1994: 8) primjećuje kako se sigurnosna akcija "uvijek poduzima u ime,

i u odnosu na kolektivitet… u kojeg se može uperiti prst i reći: "ono mora preživjeti,
i stoga je potrebno…". Odavde proizlaze dvije glavne ideje koje treba imati na umu.
Prva je da za kolektivitet postoje različite vrste ponašanja koje se ne mogu reducirati
na individualnu razinu. Poput državne sigurnosti, i društvenoj sigurnosti mora se pri-
stupiti kao sigurnosti društava koja su više od zbroja njihovih pojedinaca i društvenih
skupina, te su stoga drugačija od njih. Prema tome, društvo se smatra entitetom koji
posjeduje vlastitu stvarnost. Druga, koja proizlazi iz prve, jest da se društva moraju
također gledati tako da imaju pravo preživjeti. Primjerice, iako se farmeri mogu sma-
trati odvojenom društvenom skupinom, teško je reći da farmeri također predstavljaju
značajni entitet koji djeluje, u političkom smislu, usporedno s državom. Nadalje, argu-
ment da farmeri automatski imaju neku vrstu prava da uvijek budu smatrani farmeri-
ma teško je održiv, budući da farme mogu rutinski propadati zbog niza razloga. (Iako
u situacijama, osobito poput one u Francuskoj, kada su farme usko vezane uz specifič-
nu ideju kolektivnog identiteta, u ovom slučaju francuskog, farmeri mogu postati dio
agende društvene sigurnosti: u Francuskoj, farme koje propadnu predstavljaju gubitak
onoga što znači biti Francuz.)
Takve poteškoće u definiranju društva mogu ići i dalje, označavajući odnos iz-
među društva i društvenog identiteta kao jedinicu koju je lakše definirati. Wæver se
referira na Giddensovo mišljenje, da su moderna društva kao "jedinice" najčešće na-
cionalne države ili se baziraju na ideji nacionalne države. I doista, Wæver (1993: 19)
smatra da je nacija specifičan slučaj društva kojeg karakterizira: privrženost teritoriju,
ili barem osjećaj domovine; kontinuitet postojanja kroz vrijeme, od prošlih generacija
prema sadašnjim; te osjećaj bivanja dijelom jednog entiteta koji čini društveni svijet.
Ipak, na taj način, ideje nacije i države često su nejasne. Wæver, Buzan i još jedan
suradnik Jaap de Wilde (1998: 121) svi priznaju da je problem društvenog u tome što
se sličan izraz društvo često koristi kada se govori o stanovništvu države. Uzimajući
primjer Sudana, oni naglašavaju da je "Sudansko društvo populacija koja obuhvaća
Sudansku državu, ali koje se sastoji od mnogih društvenih jedinica (primjerice, Ara-
pa i crnih Afrikanaca). Ovo nije naše korištenje riječi društveno; mi koristimo riječ
društveno za zajednice s kojim se pojedinac može identificirati". Prema tome, iako
se s jedne strane nacija može definirati u odnosu na "državljanstvo", s druge strane
može se također definirati u smislu "etniciteta". Ova se razlika često opisuje izrazima
"građanska nacija" i "etnička nacija".
Nacije igraju različite uloge: najistaknutija je, iscrtavanje granica, na taj se način
obilježava zahtjev za kontrolom teritorija. Ipak, većinu vremena koncept nacije podu-
piru zajedničke kulturne (najčešće etničke) veze. Nacije su, u ovom smislu, uvelike
odgovor na potrebu za identitetom. Pripadnost različitim kulturama govori nam "tko
smo", i taj proces samoidentifikacije ključan je za nacije.
Iako se nacionalnost i etnicitet doista često miješaju, nacija i etnička skupina mogu
se razlikovati na sljedeće načine: nacija teži vlastitoj državi, dok etnička skupina dje-
luje unutar postojeće države. Anthony D. Smith (1993: 48-62) tvrdi kako etnička
skupina tvori naciju kada postane "politizirana"; kada skupina nije samo povezana
specifičnom kulturom, već kada se počne ponašati kao kohezivna politička jedinica.
Smithova formulacija je korisna, iako je potrebno imati na umu da politizirane etničke
skupine ne teže uvijek državnosti. Nacije su, stoga, često utemeljene na etnicitetu. Za-
jednički etnički korijeni daju nacijama neki oblik legitimiteta oko zahtjeva za terito-
195
rijem i političkom autonomijom. Prema tome, s obzirom na društvo, Wæver pravilno

koristi naziv "etnonacionalna skupina."
Možda je jedini suparnik etnonacionalnom identitetu kao političkom pokretaču
religija. Religija posjeduje sposobnost reproduciranja svog "mi" identiteta, više ili
manje nesvjesno kroz generacije. Ona je također sposobna generirati osjećaj samo-
identifikacije, koji može biti jednako intenzivan kao i nacionalizam. Nadalje, tamo
gdje se religijski i etnonacionalni identiteti međusobno učvršćuju (katolički Hrvati,
pravoslavni Srbi), to može proizvesti vrlo definirane i jake identitete.
Wæver (1993: 23) zaključuje da su glavne jedinice analize društvene sigurnosti
"politički značajni etnonacionalni i religijski entiteti", i u skladu s time, definira druš-
tvenu sigurnost kao "sposobnost društva da opstane pod promijenjenim uvjetima te
mogućim i stvarnim prijetnjama. Točnije, ono se tiče održivosti tradicionalnih obra-
zaca jezika, kulture, načina udruživanja, religije, nacionalnog identiteta i običaja, pod
prihvatljivim uvjetima za razvoj."
Međutim, na koje "moguće i stvarne prijetnje" Wæver misli? Sljedeći odlomak
bavi se ovim pitanjem.
KLJUČNE TOČKE
yy Društva su jedinice oblikovane osjećajem kolektivnog identiteta, u kojima se kolektiv-

ni identitet definira kao ono što omogućuje korištenje riječi "mi".
yy Za sigurnosnu analizu, društva se razlikuju od društvenih skupina. Društva posjeduju
vlastitu realnost, mogu djelovati kao jedinice u međunarodnom sustavu, i neupitno se
smatra da imaju pravo opstati.
yy Nacije i države ponekad je teško razlikovati. Društva mogu biti nacionalne države, ali
ne odnose se uvijek na stanovništvo države.
yy Društvo je najčešće jednako etnonacionalnoj skupini, iako religijske skupine također
mogu biti važne jedinice analize.
yy Društvena sigurnost može se definirati kao održavanje specifičnih etnonacionalnih i
religijskih identiteta.
Prijetnje društvenom identitetu
Objektivne definicije prijetnji društvenoj sigurnosti jednako su problematične kao i

one koje se odnose na države. Možda čak i više. Uzimajući i obzir ponekad fluidnu
prirodu kolektivnih identiteta, ne definiraju se sve njihove promjene nužno kao pri-
jetnja. Neke promjene mogu se smatrati prirodnim procesom na koji skupine reagira-
ju kako bi se prilagodile promijenjenim povijesnim uvjetima. Ipak, neki procesi bez
sumnje u sebi nose potencijalnu štetu društvenoj sigurnosti.
Prijetnje društvenoj sigurnosti postoje kada društvo smatra da je njegov "mi" iden-
titet doveden u pitanje, bez obzira da li je tome objektivno tako ili ne. Ova sredstva
koja mogu prijetiti društvenom identitetu variraju od potiskivanja njegovog izraža-
vanja do ometanja njegovih sposobnosti reproduciranja kroz generacije. Ovo, prema
Buzanu (1993: 43), može uključivati "zabranu upotrebe jezika, imena, načina odije-
vanja, putem zatvaranja mjesta obrazovanja i bogoslužja, pa sve do deportacije ili ubi-
janja članova zajednice ". Prijetnje reprodukciji društva mogu se izvesti korištenjem
196
sustavne primjene represivnih mjera protiv izražavanja identiteta. Ukoliko institucije

koje reproduciraju jezik i kulturu, poput škola, novina, muzeja i sličnog, budu zatvo-
rene, tada se identitet ne može jednostavno prenijeti s jedne generacije na drugu. Na-
dalje, ukoliko se ravnoteža stanovništva promijeni na određenom području, to također
može omesti društvenu reprodukciju.
Prijetnje društvenoj sigurnosti u jugoslavenskim ratovima

Takve prijetnje društvenoj sigurnosti bile su i prenaglašene za vrijeme ratova u bivšoj
Jugoslaviji. Kao dodatak svim dobro poznatim strahotama "etničkog čišćenja", pre-
vladavajuća praksa bila je i ono što neki nazivaju "kulturalnim čišćenjem". Etničkim
čišćenjem smatra se namjerno ubijanje, nasilje (uključujući i seksualno), ili deportaci-
ja članova jedne etnonacionalne skupine od strane druge. Što se tiče identiteta, takve
prakse predstavljaju ogromnu prijetnju grupnoj koheziji. S druge strane, kulturalno
čišćenje ne vrši se protiv članova skupine kao takve, već protiv manifestacija kulture
određene skupine. Ovo je uključivalo namjerno uništavanje crkvi, džamija, knjižnica
i spomenika diljem Bosne i Hercegovine i u dijelovima Hrvatske, a svrha mu je bila
izbrisati stotine godina iz povijesti bivše Jugoslavije. To je ono što neki autori naziva-
ju "kulturocidom", a usmjeren je prema uništenju same jezgre društvenog identiteta.
Kao referentni objekt sigurnosti, društvo može biti oštećeno na svih pet Buzano-
vih dimenzija: društvenoj, vojnoj, političko, ekonomskoj i ekološkoj. Iako se o nekim
sektorima opsežnije raspravlja u poglavljima 8, 9, 11 i 12, ovdje vrijedi opisati njiho-
vu specifičnu povezanost sa društvenim identitetom.
VAŽNI CITATI 10.2
Efekti kulturalnog čišćenja

"Morate razumjeti da kulturni identitet stanovništva predstavlja njegovo preživljavanje
u budućnosti. Kada Srbi raznesu džamiju u selu i unište njezina groblja i temelje džamija
i groblja i sravne ih sa zemljom… nitko ne bi rekao da je to bilo muslimansko selo. To je
ubojstvo kulturalnog identiteta stanovništva."
(Jan Boeles, promatrač europske misije u bivšoj Jugoslaviji, citirao ga Robert Fisk,
"Vođenje rata protiv povijesti", The Independent, 1990.)
"U ekstremnim okolnostima, sistemska diskriminacija prijeti fundamentalnom pravu
društvenih skupina, pravu na preživljavanje. Mnoge se skupine također suočavaju s kul-
turalnom diskriminacijom i rizikom "dekulturacije" ili takozvanog kulturnog genocida, u
obliku pritisaka ili poticaja da se prihvati dominantna kultura, ili uskraćivanja kulturalnog
samoizražavanja."
Ted Robert Gurr, Ugrožene manjine, 1993., str. 6)
Pet sektora sigurnosti

Buzan, Wæver i de Wilde (1998: 121) podijelili su prijetnje u društvenom sektoru
sigurnosti na tri glavne kategorije: migracije, horizontalno natjecanje i vertikalno na-
tjecanje. U slučajevima migracije , društvo domaćin mijenja se pod utjecajem use-
ljavanja stranaca; promjenom u sastavu stanovništva. Sjetite se nedavnih primjera u
Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje su neki imigranti opisani kao oni koji sa sobom dovo-
197
de "strane" i "čudne" običaje, koji nisu u skladu s britanskim. Horizontalno natjeca-

nje odnosi se na skupine koje moraju promijeniti svoje običaje zbog prevladavajućih
lingvističkih i kulturnih utjecaja drugih. Primjerice, u Sovjetskom Savezu mnoge su
republike bile "rusificirane"; ruski jezik i običaji počeli su prevladavati nad latvijskim,
estonskim, ukrajinskim i kazačkim identitetom, da nabrojimo samo neke. Konačno,
vertikalno natjecanje odnosi se na one instance koje su rezultat integracije ili dezinte-
gracije; skupine su usmjerene prema širem ili užem identitetu, kao što je to u slučaju
bivše Jugoslavije.
U vojnom sektoru, neupitno je da će vojna prijetnja izvana ugrožavati društvo ili
društva unutar države. Ovdje se prijetnje društvenoj sigurnosti većinom mogu shvatiti
u smislu depopulacije: situacije u kojim je dovoljan broj pripadnika društva ubijen (ili
deportiran) kako bi se omelo ili spriječilo prenošenje društvenog identiteta iz jedne
generacije na drugu.
Međutim, neka društva u okupiranim državama ne moraju uvijek smatrati vojnu
agresiju prijetnjom. Neke manjine mogu se osloboditi svojih režima ili okupacije od
strane vanjske sile. Osim toga, iako vojna invazija izvana nesumnjivo prijeti držav-
noj suverenosti, usput ne mora nužno predstavljati i prijetnju društvenom identitetu.
Uzmite, primjerice, invaziju nacističke Njemačke nad Francuskom 1940. Postojao
je očiti potencijal ugrožavanja francuskog društva i države. Ipak, unatoč tome što je
francuski suverenitet bio povrijeđen, francusko je društvo većim dijelom ostalo rela-
tivno sigurno: francuski identitet nije bio, ni u kojem značajnom opsegu, namjerno
potisnut. Usporedite ovo s Hitlerovom prethodnom invazijom na Poljsku 1939: ruku
pod ruku s vojnom prijetnjom poljskoj državi išla je i političko-društvena prijetnja
poljskom identitetu: poljski slavenski identitet u kombinaciji s nacističkom politi-
kom "Lebensrauma". Takve su prijetnje, osim kada je invazija posebno usmjerena na
ugrožavanje stanovništva države većinom usmjerene protiv održavanja političke au-
tonomije (marionetske države), ili preživljavanja režima na vlasti (promjena režima).
Vojne prijetnje društvima mogu također proizaći iz unutarnje agresije. Možda najbo-
lji primjer ovoga je situacija kada režim, koji je predstavnik jedne etničke skupine, koristi
svoje vojne snage kako bi ugušio druge manjine. Za više o ovoj temi, vidjeti 9. poglavlje.
U političkom sektoru, prijetnje društvima najčešće dolaze od strane njihove vla-
stite vlade, obično u obliku gušenja manjina. U tom smislu, političke i vojne prijetnje
društvenom identitetu biti će usko povezane. Političke prijetnje često se mogu ubla-
žiti od strane same države: primjerice, može se uvesti neki zakon kako bi se zaštitio
društveni identitet. Međutim, u slučaju kada je državna mašinerija velikim dijelom
pod kontrolom dominantnog društva, tada ne samo da država nevoljko nudi društvenu
sigurnost, već i sama može predstavljati prijetnju.
Ekonomski sektor sigurnosti velikim je dijelom obilježen načinom na koji ka-
pitalistički sustav može umanjiti kulturalne razlike stvaranjem globalnih proizvoda
(televizije, kompjutera i kompjuterskih igara), stavova (materijalizam i individuali-
zam) i stila (engleski jezik), usput zamjenjujući tradicionalne identitete suvremenim
"konzumerističkim".
U ekološkom sektoru, prijetnje društvima mogu se dogoditi osobito u situacijama
kada je identitet povezan sa specifičnim teritorijem. Ovo je svakako slučaj u situaciji
kada se kultura prilagođava načinu života koji je snažno uvjetovan prirodnim okoli-
šem. Prema tome, prijetnje okolišu mogu ugroziti postojanje te kulture, a ponekad i
samih njezinih pripadnika. Primjerice, uništenje velikih dijelova Amazonske prašume
198
ozbiljno je narušilo mnoge domoroce, u smislu njihovog tradicionalnog postojanja

kao zajednice lovaca-sakupljača. Osim deforestacije, zagađenje, klimatske promjene
i dezertifikacija također predstavljaju ozbiljnu prijetnju društvenoj sigurnosti.
Društva na prijetnje kroz svih pet dimenzija sigurnosti mogu reagirati na dva nači-
na. Prvo, pokušavanjem prebacivanja prijetnje na područje državne sigurnosti. Akcije
koje država poduzima kako bi pomogla svojim društvima poprilično su česte. Među-
tim, kao drugo, društva također mogu izabrati, ili biti prisiljena, braniti se nedržavnim
sredstvima. Kao što se Buzan (1993: 56-57) pita: "Što se događa kada se društva ne
mogu obratiti državi za zaštitu?" U nemogućnosti da prisile režim da garantira njihov
opstanak, društva će se morati pobrinuti za svoju sigurnost; naći će se u situaciji sa-
mopomoći. Načini na koje si društva pomažu tema je sljedećeg odlomka.
KLJUČNE TOČKE
yy Objektivno definiranje prijetnji društvenoj sigurnosti je teško, osobito zbog toga što se
neke promjene grupnih identiteta mogu smatrati prirodnim odgovorom na promije-
njene povijesne okolnosti.
yy Društveni identitet može biti ugrožen gušenjem njegovog izražavanja, ometanjem
njegove sposobnosti reproduciranja kroz generacije.
yy Etničko čišćenje: namjerno ubijanje, nasilje i deportacija članova jedne društvene sku-
pine od strane druge, i kulturalno čišćenje: sustavno uništavanje institucija i simbola
stvorenih da promiču i održe grupni identitet, dvije su najznačajnije manifestacije pri-
jetnji društvenoj sigurnosti, a bile su uvelike primjenjivane, primjerice, tijekom ratova
u bivšoj Jugoslaviji.
yy Društva mogu biti ugrožena putem svih pet Buzanovih sektora sigurnosti, iako su druš-
tvena i vojna dimenzija možda najvažnije.
yy Države često poduzimaju mjere obrane vlastitih društava. Međutim, osobito u multiet-
ničkim državama, društva se mogu naći u situacijama samopomoći, u kojima si moraju
same osigurati zaštitu.
Obrana društvenog identiteta
Možda je najevidentnije da se društveni identitet može braniti korištenjem vojnih

sredstava. Ovo je osobito slučaj kada je identitet povezan s teritorijem: obrana povije-
sne domovine. Ukoliko je prijetnja koja dolazi od jedne skupine prema drugoj vojna
prijetnja (oružani napad susjednog društva), tada je neka vrsta oružanog odgovora
neupitno potrebna. Međutim, u takvom scenariju dinamika društvene sigurnosti vjero-
jatno jako sliči dinamici oružane agresije između država: obrana društvenog identiteta
postaje slična obrani državne suverenosti. Stoga, kako bi se pokazao način na koji se
društvena sigurnost može koristiti kao specifično analitičko oružje (različito od držav-
ne sigurnosti), ostatak ovog odlomka će se baviti razinom analize unutar države, te
multietničkim državama, u kojima su društvene nesigurnosti najočitije.
I dok neka društva (poput države ili kvazi-države) mogu normalno posjedovati
vojsku ili barem neki oblik milicije koji se može koristiti za obranu, velika većina
skupina unutar države ne posjeduje takve ekskluzivne oblike zaštite. Za njih, članovi
skupine će činiti dio državnih oružanih snaga u cjelini, ili će imati oružane snage
koje se sastoje od iste etničke skupine u susjednoj državi. U suočavanju s prijetnjom
199
u smislu identiteta, takvim skupinama preostaju dvije glavne opcije: prva je da mogu
probati oblikovati vlastitu miliciju/ oružane snage, kao sredstvo zaštite, iako se to
može pokazati iznimno teškim; ili drugo, oni mogu probati braniti svoj identitet kori-
štenjem nevojnih sredstava.
Nevojna sredstva obrane

Na unutardržavnoj razini, ranjivost mnogih skupina često može potjecati, ne toliko
od oružanog napada, koliko od demografskih procesa i političko-pravnih sredstava
stvorenih da uskrate društvima vjerovanja i prakse ključne za održavanje njihove kul-
ture. Vraćajući se na primjer etničkog čišćenja, Robert Hayden (1996: 784) naglašava
kako se, primjerice, takve prijetnje društvenom identitetu mogu oblikovati većim di-
jelom demografskim razmatranjima: "Unutar područja u kojima suverena skupina već
predstavlja nadmoćnu većinu, homogenizacija se može postići pravnim i birokratskim
sredstvima, kao što je uskraćivanje državljanstva onima koji nisu dio prave skupine."
Međutim, u više izmiješanim područjima, nastavlja Hayden, homogenizacija zahti-
jeva drastičnija sredstva, kao što su ubojstva i fizički izgon. Iako se u ovom smislu
samo pokušaj istrebljenja manjinske skupine svugdje priznaje kao etničko čišćenje,
"važno je priznati da je pravna i birokratska diskriminacija usmjerena na postizanje
istog rezultata: eliminaciju većine".
Kada priroda prijetnje nije vojna (pravna, birokratska), takva su i protusredstva.
U djelu Identitet, migracije, Wæver i ostali (1993: 191) tvrde kako je za ugrožena
društva "jedino očito sredstvo obrane jačanje društvenog identiteta". Ovo se može po-
stići, jasno primjećuje Wæver (1995: 68), obranom kulture kulturom. A kao rezultat,
"kultura postaje sigurnosna politika". Ideja obrane kulture kulturom je pomalo teška
za razumijevanje, ali John Hutchinson nudi koristan početak. Hutchinson opisuje pro-
jekt onog što on naziva "kulturni nacionalizam". Kulturni nacionalizam stvoren je
kako bi proizveo snažan osjećaj samoidentifikacije. On naglašava različita zajednička
obilježja, poput jezika, religije i povijesti, te umanjuje značaj ostalih veza koje mogu
umanjiti to jedinstvo. U tom smislu, kulturni nacionalizam slavi ono što je posebno za
naš identitet. Samoidentifikacija, kao takva, često se dogodi zbog toga što je društveni
identitet bio ugrožen: "Naš trenutni identitet postao je preslab. Mi ga zato moramo
promijeniti i ponovno se učiniti jakima."
Obrana društvenog identiteta kulturnim nacionalizmom može se vidjeti na slučaju
odnosa između protestantskih i katoličkih zajednica u Sjevernoj Irskoj.
VAŽNI CITATI 10.3
Projekt kulturnog nacionalizma

Kulturni nacionalisti uspostavljaju…skupine kulturnih društava i časopisa, stvorenih
kako bi potaknuli spontanu ljubav prema zajednici kod svojih članova, podučavajući ih o
njihovom zajedničkom naslijeđu veličanstva i patnje. One se bave ritualima, slave nacio-
nalne kulturne specifičnosti i odbacuju strane prakse, kako bi se identificirali sa zajedni-
com, uveli te običaje u svakodnevicu, i razlikovali se od ostalih zajednica.
(John Hutchinson, Kulturni nacionalizam i moralna regeneracija, u Hutchinson i
Anthony D. Smith (ur.) Nacionalizam, 1994., str. 124)
200
Protestanti i katolici u Sjevernoj Irskoj
U Portadownu, protestantski Narančasti red bori se kako bi zadržao ono što smatra
svojim povijesnim pravom, a to je marširanje po većinski katoličkoj Garvaghy Road.
Slično tome, mnogi katolički stanovnici grada prosvjedovali su, tvrdeći kako je marš
velika provokacija. Za Narančasti red, ne marširati znači predati se: Mi smo marširali
ovom cestom generacijama. Zašto bi sada prestali? Na taj način, pravo Narančastog
reda na marširanje nerazdvojno je s održavanjem protestantskog identiteta: to je pravo
na izražavanje onoga što mi jesmo, otkuda mi dolazimo (i doista kamo idemo). To
je društvena sigurnosna potreba. Međutim, za katoličku zajednicu, marš je proslava
protestantske pobjede u Bitci kod Boyne 1690., i stoga predstavlja ozbiljni napad na
njihov vlastiti identitet. I kao što Michael Ignatieff (1993: 169) naglašava, pobjeda
Williama Oranskog nad katoličim kraljem Jamesom "postala je osnivački mit etničke
superiornosti… Nagrada građanima Ulstera, kako to oni vide, bila je trajna dominaci-
ja nad katoličkim Ircima".
U borbi protiv onoga što mnogi protestanti smatraju erozijom svog povlaštenog
statusa u pokrajini, marševi Narančastog reda su strategija kulturnog nacionalizma,
usmjerena na jačanje njihovog identiteta; štovanje samih sebe.
Konkretnije, kolektivni identitet može se ojačati kada se strategije kulturnog naci-
onalizma manifestiraju kao "kulturna autonomija". Kulturna autonomija uključuje
jamčenje određenih prava, u odnosu na sredstva kulturne reprodukcije; kontrola vla-
stitih škola, tiska, religijskih institucija i tako dalje.
Slično tome, društvene skupine mogu također koristiti "etnički" ili "politički na-
cionalizam" kao sredstvo obrane. Za razliku od kulturnog nacionalizma, politički
nacionalistički projekti imaju u sebi jasan teritorijalni element. Politički nacionalizam
, kao manifestacija "političke autonomije", često uključuje samoupravljanje velikim
brojem problema, kao što je sposobnost kontrole nekih njegovih pravnih i financijskih
poslova (primjerice, kao što je sa Baskima u Španjolskoj). Na ovaj način, politička au-
tonomija obično je jednaka nekoj vrsti autonomije neke regije unutar države. Ipak, u
svojem najekstremnijem obliku, i ako prijetnje društvenom identitetu budu smatrane
iznimno opasnima, politički nacionalistički projekti mogli bi tražiti potpunu neovi-
snost izvan postojeće državne strukture.
KLJUČNE TOČKE
yy Vojna sredstva mogu se često koristiti za obranu društvenog identiteta. Ovo je osobito
slučaj u situacijama kada je identitet vezan uz teritorij.
yy Međutim, na unutardržavnoj razini, moguće je da mnoge društvene skupine nemaju
takva sredstva oružane zaštite. Prisiljeni da si osiguraju vlastitu sigurnost , takve su
skupine primorane primijeniti nevojne protumjere.
yy Strategije kulturnog nacionalizma mogu se koristiti za obranu društvene sigurnosti.
Kada se manifestiraju kao kulturna autonomija, to uključuje kontrolu onih institucija
koje su odgovorne za kulturnu reprodukciju, kao što su škole i crkve.
yy Strategije političkog nacionalizma također su sredstvo obrane kolektivnog identiteta.
Ipak, politička autonomija je više teritorijalno bazirana i stoga uključuje mnogo veći
opseg samostalnog upravljanja unutar države.
yy Odcjepljenje je najekstremniji oblik obrane društvene sigurnosti.
201
Društvene dileme sigurnosti
Ovo je poglavlje do sada naglasilo važnost društvene sigurnosti, osobito u odnosu na

europsku sigurnosnu agendu za vrijeme 1990-ih. Spominjali su se načini na koje se
društveni identitet može ugroziti i kako ugrožena društva mogu odgovoriti na te opa-
snosti. U ovom odlomku, raspravlja se o pojmu društvene sigurnosne dileme. Svrha je
naglasiti kako dinamika društvene sigurnosti može eskalirati do točke nasilja i rata, i
ono što je važno, pokazati kako se sukobi mogu proširiti nevojnim sredstvima.
U djelu Identitet, migracije Buzan (1993: 46) tvrdi kako bi, po analogiji, u od-
nosima između država moglo biti moguće govoriti o "društvenim sigurnosnim
dilemama", te da bi društvene sigurnosne dileme mogle objasniti zašto neki etnički
sukobi "usvoje vlastitu dinamiku". Međutim, kako izgleda društvena sigurnosna di-
lema? Kako djeluje? Po čemu se razlikuje, ako se uopće razlikuje, od tradicionalne
(državne) sigurnosne dileme? I koje efekte može proizvesti? U 2. poglavlju spo-
minje se koncept sigurnosne dileme. Ipak, za ovu svrhu korisno je kratko ponoviti
koncept.
(Državna) dilema sigurnosti

Većim dijelom, dilema sigurnosti opisuje situaciju u kojoj djelovanje jedne države,
koja pokušava povećati svoju sigurnost, uzrokuje reakciju druge države, što u konač-
nici smanji sigurnost prve. Kao rezultat, proces akcije i reakcije manifestira se tako
da se djelovanja obje strane smatraju prijetnjom za onu drugu. Prema tome, u središtu
koncepta leži dinamika eskalacije. Ključ te dinamike su neodređenost i nesigurnost.
Države obično pokušavaju povećati svoju sigurnost naoružavanjem. Međutim, ve-
ćina oružja koje se koristi za obranu može se također prenamijeniti u ofenzivne svrhe.
Primjerice, tenk se jednako lako može upotrijebiti za napad na susjedni teritorij, kao
i za obranu svojeg vlastitog teritorija. Oružje je, dakle, vrlo neodređeno po prirodi; s
jedne strane ono je sredstvo zaštite, a s druge je sredstvo ugrožavanja drugih. Upra-
vo je ova ključno obilježje, koje oružje ima u sposobnosti generiranja sigurnosti i
nesigurnosti, navelo veliku većinu autora da shvaćaju sigurnosnu dilemu u gotovo
isključivo vojnom smislu.
Zauzvrat, neodređenost vojnih stavova stvara nesigurnost oko namjera protivnika.
Suočeni s nemogućnošću razlikovanja napada i obrane, donositelji odluka moraju po-
četi razlikovati između "status quo" država i "revizionističkih" država.
U skladu s time, donositelji odluka prisiljeni su očekivati najgore. U anarhičnom,
egocentričnom sustavu, razborito je izjednačiti sposobnosti s namjerama: ono što dru-
gi može učiniti, učinit će, ako mu se ukaže prilika. Zbog toga se poduzimaju protu-
mjere, generirajući nesigurnosnu spiralu, koja se, u kontekstu država, često manifesti-
ra kao utrka u naoružanju.
Društvena dilema sigurnosti

Međutim, kako se ovo može primijeniti na društva, a ne na države? I dok kolek-
tivni identitet može svakako biti ugrožen vojnim sredstvima, kako je već naglašeno
– društvene nesigurnosti i odgovori na njih često ne moraju biti vojne prirode. Dru-
gim riječima, razmišljanje o društvenoj sigurnosnoj dilemi također potiče prelazak na
202
nevojnu sigurnosnu dilemu. Na taj način, prvo je pitanje što, umjesto oružja, može
stvoriti neodređenost?
Za društvene sigurnosne dileme, neodređenost može proizlaziti iz dvije strane na-
cionalizma: kulturne (pozitivne) i etničke (negativne). Mnogi autori opisuju etnički
(politički) nacionalizam u vrlo negativnom svjetlu, misleći na aneksiju teritorija i de-
zintegraciju država. Suprotno, kulturni nacionalizam često se smatra bezopasnijim,
budući da funkcionira unutar postojećih državnih struktura. Cilj kulturnih nacionalista
je promijeniti postojeći poredak, a ne srušiti ga: više se radi o "statusu quo", nego
"revizionizmu".
U praksi je, međutim, teško napraviti jasnu razliku između kulturnog i političkog
nacionalizma. Doista, sam Hutchinson (1994: 125) primjećuje kako projekti kultur-
nog nacionalizma mogu ponekad uključivati etnonacionalističke strategije, kako bi
ostvarili svoje ciljeve. Odnosno, kulturni nacionalizam ponekad može biti primoran
prebaciti se iz isključivo kulturnog pokreta u politički, kako bi njegovi zahtjevi došli
na dnevni red ili kako bi se mogli proširiti u masovni pokret da bi se ispunili njegovi
ciljevi. U određenim okolnostima, kulturni nacionalizam može se spojiti s političkim.
Neodređenost, dakle, bi mogla postojati u smislu da pokreti kulturnog nacionalizma
počinju sličiti pokretima političkog nacionalizma: težnja za kulturnom autonomijom
zamjenjuje se s težnjom za političkom autonomijom. Ali kako je to moguće?
VAŽNI CITATI 10.4
Dvije strane etniciteta

"S jedne strane, etnicitet… se često smatra nazadnim i opasnim. S druge strane, (neki)
autori smatraju etnicitet kao… samoizražavanje ugroženih i marginaliziranih. Etnicitet
može biti i pozitivan i negativan. Naravno, podijeljena priroda modernog etnonaciona-
lizma, njegovi nasilni načini crtanja granica, njegova eksluzivnost, itd., mora se također
promatrati kao značajan izazov modernom međunarodnom sustavu, kao i potencijal za
nasilje i rat. Ne smije se zaboraviti, međutim, da etnicitet ima i potencijal za unutargru-
pnu solidarnost i odanost."
(Helena Lindholm, "Uvod: Konceptualna rasprava", u Lidholm (ur.) Etnicitet i nacio-
nalizam, 1993., str. 24)
Unutar države, želje određene skupine biti će izrečene verbalno ili izražene u pi-
sanom obliku, putem službenih memoranduma i manifesta. U tom kontekstu, takve
težnje možda neće biti jasno artikulirane, što je problem koji može nastati ukoliko
unutar države postoje nezadovoljavajući komunikacijski kanali. Osim toga, određeni
verbalni i/ili pisani izrazi mogu biti u suprotnosti s prijašnjima. Zbog toga, ostali
mogu biti zbunjeni i krivo shvatiti namjere skupine. Dominantni akteri mogu pre-
tjerano percipirati prijetnje. Ovo se često događa s namjerom mobiliziranja političke
potpore, kako bi se održala ili stvorila nacionalna ili lokalna središta moći. Za svaki
scenarij mogu se primijeniti protumjere, što može rezultirati procesom akcije i reakci-
je i posljedičnim izbijanjem etničkog nasilja i rata.
Kako bi se ta dinamika jasnije prikazala, korisno je još jednom okrenuti se empi-
rijskim primjeru.
203
Društvena sigurnosna dilema u Transilvaniji
Trenutno u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji živi oko milijun i pol Mađara. Do kraja
Prvog svjetskog rata, Transilvanija je većinom bila pod vlasti Mađarske. U međurat-
nom razdoblju, regija je bila inkorporirana u "Veliku Rumunjsku", iako je 1940. go-
dine kratko vraćena Mađarskoj, uz potporu nacističke Njemačke. Međutim, porazom
Njemačke 1945., pokrajina je opet vraćena Rumunjskoj. Za vrijeme socijalističkog
razdoblja koje je uslijedilo, Mađari su bili velikim dijelom podloženi politici asimila-
cije: učenje mađarskog jezika i mađarske kulturne institucije bile su većinom ukinute,
a mnogi Mađari bili su preseljeni iz većinski mađarske pokrajine Transilvanije. Takve
su politike bile najizraženije tijekom 1980-ih, kada je rumunjski diktator, Nikolaj Ce-
ausescu, zauzeo iznimno nacionalistički stav.
Ipak, nakon Ceausescuovog svrgavanja u prosincu 1989., činilo se da je slabilo ne-
povjerenje, koje je nekada obilježavalo odnose Rumunjske i njezine mađarske manji-
ne. U siječnju 1990., pod vodstvom Iona Iliescua, privremena vlada Nacionalne fronte
spasa (NSF) donijela je program državne politike, koji je, između ostalih odredbi,
uključivao reorganizaciju osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Vodstvo mađar-
ske stranke u Transilvaniji, Mađarske demokratske zajednice u Rumunjskoj (HDUR),
smatralo je da predloženo zakonodavstvo uključuje sljedeće: prvo, ponovno uvođenje
nastave mađarskog jezika u rumunjske škole, čime bi se stvorile miješane obrazovne
institucije; i drugo, potpuno odvajanje ostalih, odnosno stvaranje obrazovnih insti-
tucija isključivo za Mađare. Međutim, u transilvanijskom gradu Cluju, učenici koji
su bili etnički Rumunji, zajedno sa svojim učiteljima i roditeljima, izašli su na ulice,
prosvjedujući nakon što su istjerani iz svoje školske zgrade. Uskoro se situacija po-
goršale, kada je Liga rumunjskih studenata formirala opoziciju, nakon odluke zamje-
nika ministra prosvjete (i etničkog Mađara) Atille Palfavija, da se gradsko sveučilište
Babes/ Bolyai podijeli po etničkim linijama. U Tirgu Muresu situacija je bila jednaka:
gradski medicinski fakultet također je trebao biti podijeljen, i također se zbog istog
razloga prosvjedovalo, budući da su rumunjski učenici također bili istjerani iz svojih
škola. Kao rezultat, Palfavi je bio smijenjen zbog "stvaranja tenzija između rumunj-
skog i mađarskog stanovništva u Transilvaniji", a njegov nasljednik odlučio je odgo-
diti obrazovnu reformu za sljedeću akademsku godinu.
Za mnoge Mađare, pitanje obrazovanja na vlastitom jeziku bilo je ključno. U do-
slovnom istrebljenju odvojenog obrazovanja na mađarskom jeziku, uspostavljenog
za vrijeme Ceausescua, 1959. u Cluju je mađarsko sveučilište Bolyai spojeno s grad-
skim rumunjski ekvivalentom Babesom, nakon čega je niz kolegija koji su se pre-
davali na mađarskom jednostavno ukinuto. Ukidanje mađarskih škola i sveučilišta
za vrijeme socijalističkog razdoblja bilo je simboličko i pragmatično: prvo, bilo je
dio općeg gubitka mnogih povijesnih mađarskih institucija u Transilvaniji; i drugo,
također je predstavljalo eroziju zasebnog mađarskog identiteta u regiji. Na taj način,
ponovno otvaranje samostalnog Sveučilišta Bolyai, zajedno s slobodnijim odredbama
o obrazovanju na mađarskom jeziku, simboliziralo je revitalizaciju mađarske kulture
i povijesti u Rumunjskoj. Ovo je osobito vrijedilo za Tirgu Mures: do 1960. pretežno
mađarski grad, Tirgu Mures je bio osobito pogođen Ceausescuovom asimilacijskom
politikom.
Međutim, ponovno uvođenje odvojenog obrazovanja na mađarskom za mnoge je
Rumunje predstavljao izazov njihovom vlastitom kolektivnom identitetu. Od sredine
204
19. stoljeća nadalje, rumunjski jezik postao je značajno obilježje identifikacije za na-
rod koji je do 1918. bio raspršen u tri odvojena carstva (Habsburškom, Osmanskom i
Ruskom). Prema tome, njegovo prvenstvo smatralo se ključnim za grupnu koheziju.
Kao dodatak tome, mnogi rumunjski političari, uključujući vodeće članove NSF-a,
bili su odlučni u naglašavanju unitarnog karaktera Rumunjske. Postojala je bojazan da
bi razdvajanje škola i sveučilišta u cijeloj regiji stvorilo zasebnu mađarsku kulturnu i
političku elitu. A takva bi decentralizacija mogla dovesti, ne samo do stvaranja fede-
ralističke strukture, nego možda s vremenom i do potpunog odvajanja Transilvanije
od same Rumunjske.
Gledano iz pristupa društvene sigurnosti, ono što je za mađarsku zajednicu smatra-
no kao ključno za očuvanje njihovog identiteta, uvođenje obrazovanja na mađarskom
jeziku, posljedično je za mnoge Rumunje značilo očitu opasnost za njihov identitet.
Kao rezultat toga, rumunjsko protivljenje odvajanju škola u Transilvaniji dovelo je do
još snažnijih mađarskih zahtjeva za ponovnim provođenjem obrazovne reforme. Ovo
je dovelo jedino do još upornijeg rumunjskog protivljenja. Drugim riječima, dogodio
se čisti proces akcije i reakcije. Primjerice, 8. veljače 1990. otprilike 5 000 Rumunja
sudjelovali su na protumađarskom skupu u Tirgu Muresu. Istog dana, 10 000 Mađara
marširalo je u gradu Gheorghin, tražeći da se proces razdvajanja škola nastavi. Dva
dana kasnije, 10. veljače, više od 40 000 etničkih Mađara još je jednom izašlo na ulice
Tirgu Muresa, Sfintu Gheorghe, i još nekoliko transilvanijskih gradova.
Ova spirala nacionalizama pojačala se sljedeći mjesec, 15. ožujka, kada su odr-
žane proslave u cijeloj regiji, obilježavajući obljetnicu mađarskog rata za neovisnost
1848. U Cluju je proslava prošla bez ekscesa. Međutim, u Satu Mari, Oradei i Tirgu
Muresu, izvješća su govorila o sukobima između dviju zajednica. Sljedećeg dana
(16. ožujka), veliki broj Rumunja požalio se da ih uznemiruju dva dvojezična znaka
postavljena u Tirgu Muresu, na kojima je pisalo: "Pravda za manjine" i "Škole na
mađarskom", koje su Mađari postavili na gradske ulice. U jednom od incidenata,
mađarski vlasnik ljekarne bio je napadnut, a njegova trgovina opljačkana, nakon
što je na natpis iznad ulaza napisao mađarski naziv gyogyszertar pored rumunjskog
naziva farmacie.
Tri dana kasnije, 19. ožujka, izbili su sukobi u Tirgu Muresu. Sukobi između
rumunjskih i mađarskih skupina trajali su tri dana. Procjene o broju žrtava govore
o šestero mrtvih i između 250 i 300 teško ranjenih. To je bilo prvo izbijanje nasilja
između etničkih skupina nakon Drugog svjetskog rata, a u to vrijeme, predstavlja-
lo je najozbiljniji događaj te vrste u cijeloj postsocijalističkoj Srednjoj i Istočnoj
Europi.
Namjera ovog odlomka bila je pokazati kako ovaj pristup može biti primijenjen
kao sredstvo objašnjenja. Pozornost je osobito zadržana na manifestiranju nevojne
dinamike; gdje (percipirane) prijetnje društvenom identitetu nisu vojne po prirodi i
gdje su odgovori na te prijetnje lišeni vojnih nesigurnosti. Vrijednost toga leži u činje-
nici da je koncentriranjem isključivo na pitanja kolektivnog identiteta, koncept u mo-
gućnosti objasniti ključnu dinamiku, koju tradicionalni, vojno usmjereni ekvivalent,
propušta objasniti. Obrazovna reforma možda doista i nije pitanje "teške sigurnosti".
Ipak, kao potencijalna prijetnja društvenoj sigurnosti, ima potencijal uzrokovati po-
sljedice (nasilje i rat), koje su svakako politički značajne.
205
KLJUČNE TOČKE
yy Društvena sigurnosna dilema događa se kada djelovanja od strane jednog društva

kako bi se ojačao njihov identitet uzrokuju reakciju drugog, što posljedično slabi iden-
titet prvoga.
yy U društvenim sigurnosnim dilemama, akteri mogu biti nesigurni oko pitanja primje-
njuje li onaj drugi strategiju kulturnog nacionalizma (kulturna autonomija) ili politič-
kog nacionalizma (politička autonomija/ odcjepljenje). Pretpostavljajući najgore, to
može dovesti do jačanja nacionalizama i, u konačnici, nasilnog sukoba.
yy U rumunjskoj pokrajini Transilvaniji, društvena sigurnosna dilema bila je potaknuta
najavljenim obrazovnim reformama. Održavanje mađarskog identiteta ovisilo je od-
vajanju organizacije srednjeg i visokog obrazovanja. Međutim, ovo je dovelo u pitanje
identitet Rumunja, koji je dijelom ovisio o dominaciji rumunjskog jezika i kulture u
regiji.
yy Kao objašnjenje etničkih sukoba, društvena sigurnosna dilema može naglasiti nevojnu
dinamiku koja nedostaje tradicionalnim (državnim) sigurnosnim dilemama.
Zaključak
Poglavlje je do sada pokazalo važnost brige za društvenu sigurnost i kako se ovaj

pristup može uspješno koristiti kao analitičko oruđe. Međutim, Kopenhaška škola
nije propustila ponuditi kritiku, a u ovom završnom poglavlju razmatraju se neke od
glavnih rasprava.
Optužba za pojednostavljivanje
Prva, i možda najvažnija kritika, tiče se stajališta Kopenhaške škole o konstrukciji
kolektivnog identiteta. U iscrpnoj kritici koncepta društvene sigurnosti, Bill MaSwee-
ney (1996: 82) optužuje Wævera, Buzana i njihove suradnike za pojednostavljivanje.
On smatra kako se, i "društvo", i "identitet" promatraju kao "objektivna stvarnost
koju treba otkriti": gledano u objektivističkom smislu, društva i društveni identiteti
su "stvari" jednostavno prirodno postoje. McSweeney (1996: 85) ima više konstruk-
tivističko stajalište kojem je društvo fluidni entitet: "Identitet nije stvar društva; to je
proces pregovaranja…" Prema tome, društvo se konstantno konstruira i rekonstruira,
a govoriti o (jednom) društvenom identitetu kao takvom, teško je, ako ne i nemoguće.
Ukratko, ovdje se postavlja pitanje mogu li društva, kao i države, biti promatrana kao
objekti oko kojih se promatra dinamika sigurnosti.
Međutim, kao što Tobias Theiler (2003: 54) razjašnjava u nedavnom osvrtu na
koncept društvene sigurnosti, Kopenhaška škola "uspijeva ponuditi uvjerljivu obra-
nu". U izravnom odgovoru na McSweenyjeve tvrdnje, Buzan i Wæver (1997) odbacu-
ju optužbu za objektivizam, tvrdeći da je i njihov pristup konstruktivistički. Za razliku
od McSweeneya, međutim, oni tvrde da, iako društveni identiteti doista jesu društve-
no konstruirani (proces), jednom stvoreni, oni se mogu smatrati, barem privremeno,
nepromjenjivima. Theiler (2003: 254) se slaže, primjećujući da kada "vjerovanja i
institucije budu čvrsto uspostavljene", one se "vrlo sporo mijenjaju".
Prema tome, kao analitičko oruđe, društvena sigurnost korisna je u prikazivanju
specifičnih događaja, na određenim mjestima, u određeno vrijeme. Primjer ovog je
206
studija Graeme P. Herda i Joana Lofgrena (2001) o pitanjima društvene sigurnosti iz-
među Baltičkih država i njihovih ruskih manjina za vrijeme većeg dijela devedesetih.
Tko govori u ime društva?

Druga glavna kritika tiče se odvajanja države i društva. Pitanje se posebno javlja oko
toga tko govori u ime društva, ako ne država. Zasigurno, tamo gdje se država i druš-
tvo slažu, kao što je slučaj s relativno homogenim nacionalnim državama, problemi
društvene sigurnosti zasigurno su artikulirani od strane vlade ili velikih političkih
stranaka, istih glasova koji govore u ime države. U takvom slučaju, promatraču se
državna i društvena sigurnost, uglavnom mogu činiti kao jedno. Međutim, iako je glas
vrlo često isti, "gramatika" može svejedno biti različita: problemi državne sigurnosti
idu ruku pod ruku s jezikom suverenosti, dok problemi društvene sigurnosti idu ruku
pod ruku s jezikom identiteta. Pitanje je ovdje usko povezano s idejom sekuritizacije
koju je predstavila Kopenhaška škola, o čemu se opširno raspravlja u 4. poglavlju.
Međutim, za ovu svrhu, ono što je važno imati na umu jest da, iako država i društvo
mogu obuhvaćati isto područje, način na koji je referentni objekt ugrožen dovodi do
različitih odgovora.
Ipak, kao što je već spomenuto, ponekad se države i društva ne slažu. A u tim
slučajevima glas državne i društvene sigurnosti mogu biti različiti. Za manjinske sku-
pine, pitanja društvene sigurnosti ne dolaze uvijek od glasova iz vlade, osim kada su
manjinske političke stranke dio vladajuće koalicije. Manjinske skupine mogu imati
barem neki oblik reprezentacije u zakonodavstvu. Međutim, ako nemaju, takva će
društva biti prisiljena izražavati svoje probleme izvan državnog aparata. U tom smi-
slu, kulturne elite (pisci, pjesnici, akademici) mogu pokušati mobilizirati svoja druš-
tva protiv vlade (većinske skupine).
Opasnosti govora o društvenoj sigurnosti

Iz ove druge kritike proizlazi treća, a tiče se političkih implikacija izražavanja druš-
tvene sigurnosti. Kao što Michael Williams (1998) naglašava, iako McSweeney s
jedne strane optužuje Kopenhašku školu za objektivizam, s druge strane on također
primjećuje kako je pristup društvene sigurnosti također opasno subjektivistički. Poli-
tičari mogu iskoristiti percipirane prijetnje kako bi legitimizirali rasističke i ksenofob-
ne političke programe. Primjerice, obrana "našeg" identiteta protiv "njihovog" može
poslužiti u karakteriziranju imigrantskih zajednica kao opasnih "drugih", koji moraju
biti asimilirani ili istjerani. Ovdje svakako postoji rizik, ali rizik za koji Wæver sma-
tra da ga vrijedi preuzeti: "Ovoj opasnosti (pojavi fašističkih glasova i glasova protiv
stranaca) mora biti suprotstavljena nužnost korištenja koncepta društvene sigurnosti
kako bismo razumjeli što se doista događa." To je ono što Jeff Huysmans (2002) na-
ziva "normativnom dilemom" pisanja sigurnosti.
Primjena koncepta na drugim područjima

Iako nije samostalna kritika društvene sigurnosti, zadnje pitanje koje bi trebalo raz-
motriti jest ima li koncept širu primjenu izvan Europe. Kao što je spomenuto, mi-
šljenje Kopenhaške škole o društvenoj sigurnosti bilo je u velikoj mjeri odgovor na
207
europsku sigurnosnu agendu 1990-ih: na procese integracije Zapada i dezintegracije

Istoka. A što je s ostalim područjima?
Kao analitičko oruđe, društvena sigurnost je osobito učinkovita za razumijevanje
sigurnosnih izazova multietničkih država: odnosa između režima (većinske skupine)
i manjinskih skupina u državi. A ovo je fokus takozvane "Škole sigurnosti Trećeg
svijeta" (za primjer, vidi Ayoob, 1995., Job, 1992.). Stoljećima su u Trećem svijetu
najveće prijetnje dolazile iznutra. Za vrijeme procesa izgradnje države, državni režimi
često zahtijevaju od manjinskih skupina da se u potpunosti ili djelomično odriču kul-
turne specifičnosti; situacije u kojima se manjinski identiteti asimiliraju u većinske.
Te etničke razlike, zajedno s nesposobnosti države da zaštite dio svojeg stanovništva,
utječe na to da stanovništvo svoju lojalnost iskazuje na drugim mjestima. A ovaj nedo-
statak kohezije između države i njezinih društava definira državu kao "slabu". Slabe
države nude povoljne uvjete za proučavanje društvenih nesigurnosti, a literatura o
sigurnosnim studijama počinje ih koristiti (Collins, 2003).
VAŽNI CITATI 10.5
Legitimiranje rasizma i ksenofobije

"Što ako [Jean-Marie] Le Pen uspije izraditi pristanak većine, koji je provjeren anketama ili
drugim tehnikama mjerenja, oko ideje rasizma i ksenofobije ili ako IRA stvori "kolektivni
identitet" koji utjelovljuje intenzivan antibritanski osjećaj kao simbol irske solidarnosti?
Takvi hipotetski razvoji nisu vrlo nevjerojatni i odmah bi predstavljali ozbiljan sigurnosni
problem u Francuskoj i Irskoj."
(Bill McSweeney, "Identitet i sigurnost: Buzan i Kopenhaška škola", Review of Inter-
national Studies, 1996, str. 87-88)
PITANJA
Na koji način društvena sigurnost označava odmak od tradicionalnijeg mišljenja o sigurno-

sti? Zar realistički i neorealistički pristupi ne mogu na pravi način razumjeti dinamiku nacio-
nalizma i etničkih sukoba?
Koja je razlika između društva kao sektora sigurnosti i društva kao referentnog objekta?
U kojoj se mjeri društva mogu smatrati racionalnim, instrumentalnim akterima?
Postoji li jasna razlika između društava i "društvenih skupina"?
Na koji način društva mogu imati pravo na preživljavanje?
Jesu li društva, kako tvrdi Kopenhaška škola, obilježena isključivo identitetom?
Kako multietničke države mogu prijetiti društvenoj sigurnosti njihovih manjinskih skupina?
Kako se manjine mogu suprotstavljati takvim prijetnjama?
Koliko drugačije izgleda, na primjer, karta Europe, promatrajući iz perspektive društvene si-
gurnosti, a ne državne sigurnosti?
Je li Kopenhaška škola u pravu kada kaže da je program europske sigurnosti postao sve više
okupiran pitanjima grupnog identiteta?
Zašto pristup Kopenhaške škole ovisi o relativno fiksnim, a ne fluidnim, idejama društva?
208
DALJNJE ČITANJE
Aggestam, L. i Hyde-Price, A. (ur.) (2000), Security and Identity in Europe, London:

MacMillan. Izvrsna pokrivenost ključnih pitanja s kojima se suočava europska sigurnost;
uključujući proširenje NATO-a, europske integracije i ratove na Balkanu.
Buzan, B. et al. (1990), The European Security Order Recast: Scenarios for the Post-Cold
War Era, London: Pinter. Prethodnik djela Migracije, identitet, istraživanje Kopenhaške škole
o novonastajućoj europskoj sigurnosnoj agendi, kroz Buzanovih pet dimenzija.
Katzenstein, P.J. (ur.) (1996.), The Culture of National Security: Norms and Identity in
World Politics, New York: Columbia University Press. Možda najvažnije uređeno izdanje
koje se bavi utjecajem normi i identiteta na sigurnost, vanjsku politiku i ponašanje.
Lapid, J. Kratochwil. F. (ur.) (1999), The Return of Culture and Identity in IR Theory, CO:
Lynne Rienner. Uređeno izdanje koje pokriva "konstruktivistički obrat" u međunarodnim
odnosima, od Kopenhaške škole do postmodernih i poststrukturalističkih pristupa.
McSweeny, B. (1999), Security, Identity and Interests: A Sociology of International
Relations, Cambridge: Cambridge University Press. Nudi odlične kritike postojećeg kon-
struktivističkog pristupa sigurnosti i identitetu.
Roe, P. (2005), Ethnic Violence and the Societal Security Dilemma, London: Routledge.
Jedna od rijetkih knjiga koja uspješno kombinira pitanja identiteta s pristupima tradicional-
nih sigurnosnih studija.
Weldes, J. et al. (1999), Cultures of Insecurity: States, Communities, and the Production
of Dangers, Minneappolis: University of Minnesota Press. Uvodi sociologijski i antropo-
loški pristup proučavanju kulturnog stvaranja nesigurnosti u lokalnom, nacionalnom i me-
đunarodnom kontekstu; od Korejskog rata, Kubanske raketne krize, do sukoba na Bliskom
istoku.
KORISNE WEB STRANICE
www.ciaonet.org Nudi pristup velikom broju dokumenata, dnevnika i političkih spisa,

uključujući prijašnje radove COPRI-ja.
http://www.cidcm.umd.edu./inscr/ Službena web stranica "Integrirane mreže za istraži-
vanje društvenih sukoba". Sadrži dokumente, izvješća i baze podataka, koje se bave društve-
nim sukobima, uključujući projekt Teda Roberta Gurra "Ugrožene manjine".
www.hrw.org Izvrstan izvor novih izdanja, publikacija, izvješća i popisa događaja koji se
tiču ljudskih i manjinskih prava u Europi i drugdje.
209
11.
Ekološka sigurnost
JON BARNETT
Sadržaj poglavlja
Uvod
Izvori ekološke sigurnosti

Najvažnije interpretacije ekološke sigurnosti
Ekološke promjene i nasilni sukobi
Ekološke promjene i nacionalna sigurnost
Oružane snage i okoliš
Ekološke promjene i ljudska sigurnost
Okoliš ili sigurnost?
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje bavi se konceptom ekološke sigurnosti. Objašnjava način na koji je eko-
loška sigurnost produbila i proširila pitanje sigurnosti. Opisuje evoluciju koncepta koji
spaja međunarodne ekološke sporazume, napore mirovnog pokreta u osporavanju
značenja i prakse sigurnosti, te proliferaciju novih sigurnosnih pitanja u posthladno-
ratovskoj eri. Poglavlje proučava različita značenja ekološke sigurnosti, a nakon toga
objašnjava četiri glavne kategorije problema ekološke sigurnosti: način na koji ekološke
promjene mogu biti faktor u nasilnim sukobima, način na koji ekološka promjena može
predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost, način na koji rat i pripreme za rat mogu
oštetiti okoliš, te način na koji ekološke promjene mogu predstavljati rizik za ljudsku si-
gurnost. Objašnjava se kako ekološka sigurnost može značiti različite stvari za različite
ljude, a može se primijeniti na vrlo različite referentne objekte, na načine koji ponekad
imaju vrlo malo veze s okolišem.
210
Ekološka sigurnost
Uvod
U svom najosnovnijem smislu, nesigurnost je opasnost da će se nešto loše dogoditi

nečemu što je vrijedno. Primjerice, ljudi koji smatraju vrijednim svoj posao, brinu se
oko rizika nezaposlenosti, obitelji koje vrijednošću smatraju dovoljnu količinu hrane,
brinu se oko redovite opskrbe hranom, vlade koje cijene moć, brinu se oko gubitka
vlasti, a države koje vrijednošću smatraju mir, zabrinute su zbog mogućnosti rata.
Sigurnost se, dakle, može primijeniti na različite stvari koje su vrijedne (referentni
objekti kao što je posao, zdravlje, organizacije, države), a odnositi se na različite vrste
rizika (nezaposlenost, nedostatak hrane, promjena vlade, rat). Uzimajući u obzir sve
ovo, nije iznenađujuće da se okoliš smatra referentnim objektom sigurnosti, a zagađe-
nje okoliša sigurnosnim rizikom. Ove i druge poveznice između okoliša i sigurnosti
spadaju pod naslov "ekološka sigurnost". Svrha ovog poglavlja je ponuditi kritički
pregled koncepta ekološke sigurnosti.
Kao i šire područje sigurnosnih studija, pristupi ekološkoj sigurnosti različiti su i
odražavaju mnoge teoretske perspektive. Ekološka sigurnost jedna je od niza novih,
netradicionalnih sigurnosnih pitanja, koja su dovela do produbljivanja i proširivanja
koncepcije sigurnosti. Ona pomaže u proširivanju sigurnosti na način da ne uključuje
samo sigurnost država, već i sigurnost "globalnog" okruženja, kao i mnogih ustaljenih
podsustava, te nekoliko društvenih sustava. Proširuje sigurnost razmatrajući i ostale
opasnosti osim rata – osobito rizik koji predstavlja zagađenje okoliša – stvarima koje
su vrijedne. Također, kao i koncepti ljudske sigurnosti i rodne sigurnosti, kojima se
raspravlja i u ovoj knjizi (5. i 6. poglavlje), ekološka sigurnost ponekad je projekt
kritičke sigurnosti, u smislu da ju koriste ljudi kako bi se postavila pitanja o tome tko
i što je zaštićeno u tradicionalnim sigurnosnim politikama, te od kojih rizika (također
vidi 4. poglavlje ove knjige).
Kao i sigurnosne studije općenito, ekološka sigurnost uključuje i istraživanja prak-
tičnije vrste. Postojali su bezbrojni pokušaji procjene do kojih razmjera ekološke pro-
mjene uzrokuju nasilne sukobe, unutar država i između njih (o ovome se raspravlja
u četvrtom dijelu ovog poglavlja). Postoje i objašnjenja načina na koji ekološke pro-
mjene mogu ugroziti nacionalnu sigurnost (objašnjeno u petom dijelu ovog poglav-
lja). Također su vođena istraživanja o načinima na koji rat i pripreme za rat utječu na
okoliš (o čemu se raspravlja u šestom dijelu ovog poglavlja). I konačno, postoji sve
više istraživanja koja ispituju povezanost između ekološke sigurnosti i pitanja razvo-
ja, kao što su siromaštvo i ljudska sigurnost (što je i objašnjeno u šestom dijelu ovog
poglavlja). Ovi pokušaji istraživanja utjecali su na razvoj politika u nekim državama,
osobito u Sjedinjenim Državama, u međuvladinim organizacijama poput Ujedninje-
nih naroda i NATO-a, te u nevladinim organizacijama poput Svjetske unije za zaštitu
prirode i Greenpeacea.
Oko svih ovih istraživanja, bez obzira na njihov utjecaj na politiku, vodi se debata
oko koristi koncepta ekološke sigurnosti. Gledano iz ekološke perspektive, postoji
zabrinutost da je koncept doveo do militarizacije pitanja okoliša. Iz perspektive do-
minantne sigurnosne paradigme, postoji zabrinutost da je koncept zanemario "težak"
posao analize nacionalne sigurnosti i planiranja. S ovom debatom povezana su pitanja
211
o jedinstvenosti ekološke sigurnosti, s obzirom na poteškoće u razlikovanju ekoloških

problema i problema ekološke sigurnosti, te između sigurnosnih problema i ekološ-
kih sigurnosnih problema. Ipak, većina zagovornika ekološke sigurnosti smatra da je
njezina korist u načinu na koji nadilazi razlike između znanstvenika koji se bave si-
gurnosti, donositelja odluka i onih koji se bave područjem zaštite okoliša, uzrokujući
nova povezivanja teorija, te nove prilike za dijalog. O ovim se pitanjima raspravlja u
zadnjem dijelu ovog poglavlja.
KLJUČNE TOČKE
yy Okoliš može biti i objekt koji se štiti, ali i izvor rizika.

yy Ekološka sigurnost znači različite stvari za različite ljude.
yy Ekološka sigurnost dala je svoj doprinos proširivanju i produbljivanju sigurnosti.
yy Ekološka sigurnost ima i kritičke i praktične dimenzije.
Izvori ekološke sigurnosti
Ekološka sigurnost pojavila se kao važan koncept u sigurnosnim studijama kao re-
zultat triju međupovezanih razvoja 1960-ih. Prvi od njih bio je rast ekološke svijesti
u razvijenim državama. U to doba, niz događaja potakli su i održali rast ekoloških
pokreta. Među njima, važno je bilo izdavanje vrlo popularne knjige Rachel Carson
Silent Spring 1962. (objavljivana je u dijelovima i u New Yorker-u), koja je objašnja-
vala utjecaj pesticida DDT na životinje i hranidbeni lanac. Carson je bila među prvima
od mnogih čija je upotreba tiskanih i elektronskih medija stvorila i održala svijest o
ekološkim pitanjima; ostali uključuju ličnosti kao što su David Attenborough, Jacques
Cousteau i David Suzuki.
Broj ekoloških nevladinih organizacija – kojih bi danas moglo biti više od 100 000
diljem svijeta – također su se počelo ozbiljno razvijati 1960-ih. Iz perspektive među-
narodnih odnosa, značajan napredak bilo je stvaranje velikih međunarodnih ekološ-
kih nevladinih organizacija, kao što su Svjetski fond divlje prirode (1961), Prijatelji
Zemlje (1969) i Greenpeace (1971.) Njihova je uloga narasla i uključila stvaranje
mreža zemalja, istraživanja, podizanje svijesti, razvoj politika i nadziranje, razvoj ka-
paciteta, prikupljanje sredstava i lobiranje na lokalnim, nacionalnim i međunarodnim
forumima. Njihov popis problema jednako je širok, prelazi opseg očuvanja okoliša
kako bi uključio ekološku pravdu, nejednakosti spolova, genetski inženjering, prirod-
na prava, nuklearnu neproliferaciju, smanjenje siromaštva, obnovljive izvore energije
i zbrinjavanje otpada. Sve veći broj nevladinih organizacija na različitim razinama i
različitim mjestima, uključuje pitanja ekološke sigurnosti u svoje djelatnosti, uključu-
jući African Centre for Technology Studies, Global Environmental Change i Human
Security Project, International Institute for Sustainable Development, Stockholm En-
vironment Institute i Worldwatch Institute.
U 1970. započelo se s održavanjem međunarodnih summita o pitanjima okoliša,
ali i s proliferacijom međunarodnih sporazuma o ekološkim pitanjima. Prema Pro-
gramu Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša (uspostavljenog 1972.), postoje 144 re-
gionalna i 97 globalnih sporazuma o okolišu (vidi Pozadinu 11.1), od čega je više od
tri četvrtine potpisano nakon 1972. Prvi veliki globalni summit o pitanjima okoliša
212
Ekološka sigurnost
bila je Konferencija Ujedinjenih naroda o ljudskom okolišu (UNCHE), održana u

Stockholmu1972. Nakon nje se započelo s nizom međuvladinih istraga, sastanaka i
sporazuma o globalnim ekološkim problemima. Oni su se ponekad spajali s paralel-
nim istragama o razvoju i javnoj sigurnosti, a kulminirali su 1987. u izvješću Svjetske
komisije za okoliš i razvoj (WCED) Our Common Future. Izvješće WCED-a popu-
lariziralo je izraz "održivi razvoj" i uvelo je izraz "ekološka sigurnost" (vidi VAŽNI
citati 11.1). To izvješće postavilo je pozornicu za Konferenciju Ujedinjenih naroda
o okolišu i razvoju (UNCED), održanu u Rio de Janeiru 1992., koja je predstavljala
prekretnicu, a nakon koje su uslijedile konferencije 1997. i 2002.
Drugi važni napredak koji je doveo do pojave ekološke sigurnosti uključuje po-
kušaje niza znanstvenika, od 1970-ih naovamo, da kritiziraju tradicionalni sigurnosni
diskurs i prakse, naglašavajući njihovu nesposobnost da se nose s ekološkim opasno-
stima za nacionalnu i međunarodnu sigurnost. Ovo predstavlja izvor kritičke kompo-
nente ekološke sigurnosti. Među prvim pokušajima te kritike smatraju se djela This
Endangered Planet Richarda Falka i Towards a Politics of Planet Earth Harolda i
Margaret Sprout (vidi Važne citate 11.2). U objema se knjigama tvrdi kako međuna-
rodni politički sustav mora shvatiti i dati zajednički odgovor na zajedničke ekološke
POZADINA 11.1
Važni multilateralni sporazumi o okolišu

1946 Međunarodna konvencija za reguliranje kitolova
1963 Sporazum o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, svemiru i pod vodom
1971 Konvencija o močvarama koje su od međunarodnog značaja naročito kao staništa
ptica močvarica (Ramsar)
1972 Konvencija o sprječavanju onečišćenja mora potapanjem otpadaka i drugih tvari
(Londonska konvencija)
1972 Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine
1973 Međunarodna konvencija o sprečavanju onečišćenja mora s brodova, 1973. i pro-
tokoli (MARPOL)
1973 Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore (CITES)
1979 Konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima
1982 Konvencija Ujedinjenih narod o pravu mora
1983 Međunarodni sporazum o tropskom drvu
1987 Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač
1989 Bazelska konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnim otpadom i o nje-
govu odlaganju
1992 Konvencija o biološkoj raznolikosti
1992 Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime
1996 Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa
1997 Protokol iz Kyota uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime
2000 Protokol o biološkoj sigurnosti uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti
2001 Stockholmska konvencija o postojanim organskim zagađivačima
213
VAŽNI CITATI 11.1
"Ekološka sigurnost" iz 11. poglavlja Our Common Future (WCED,

1987.)
"… sveobuhvatni pristup nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti mora napustiti tradicio-
nalni naglasak na vojnoj moći i oružanom natjecanju. Pravi izvori nesigurnosti uključuju
i neodrživi razvoj…"
"Naglasak na zaštiti okoliša može, dakle, biti važan dio uzročne mreže, povezan s bilo
kojim sukobom, a u nekim slučajevima može ga i potaknuti"
"Siromaštvo, nepravde, zagađenje okoliša i sukobi u snažnoj su i složenoj interakciji"
"Budući da neodrživi oblici razvoja tjeraju pojedine zemlje da prijeđu granice zaštite oko-
liša, velike razlike u ekološkim kapacitetima među državama, odnosno različite količine
obradive zemlje i sirovih materijala, mogli bi uzrokovati i pogoršati međunarodne nape-
tosti i sukobe."
"Protiv prijetnji ekološkoj sigurnosti može se boriti jedino zajedničkim djelovanjem i
multilateralnim procedurama i mehanizmima."
probleme, budući da oni predstavljaju prijetnju međunarodnoj stabilnosti i nacional-

nom blagostanju. Ove ideje o ekološkoj međuovisnosti i zajedničkoj sigurnosti osta-
le su glavna tema ekoloških sigurnosnih studija.
Lester Brown je 1997. također pokušao osporiti značenje i praksu nacionalne si-
gurnosti sa svojim Worldwatch člankom naslovljenim Redefining National Security.
Brown je naglasio nesposobnost isključivih institucija nacionalne sigurnosti, a osobi-
to vojske, u rješavanju ekoloških problema (vidi Važne citate, 11.2), i ustvrdio kako su
razoružanje i realokacija resursa važne inicijative za rješavanje degradacije okoliša.
Brown je imenovao četiri ugrožena "biofizička" sustava – staništa riba, pašnjaci, šume
i obradive površine. Također je spomenuo problem promjene klime i povezao ga sa
zalihama hrane. Kao i Falk i Sproutovi, njegov rad nije ozbiljno uzeo u obzir moguć-
nost da zagađenje okoliša uzrokuje sukobe.
Tek se 1983., kada je Richard Ullman objavio članak "Redefining Security", po-
čela se ozbiljno razmatrati ideja da bi ekološke promjene mogle uzrokovati ratove.
Ullman je definirao prijetnju nacionalnoj sigurnosti kao nešto što može brzo ugroziti
kvalitetu života stanovnika države ili ono što sužava mogućnost izbora ljudima i or-
ganizacijama unutar države. On tvrdi kako bi degradacija okoliša mogla "uzrokova-
ti pogoršanje odnosa između vlada zemalja Trećeg svijeta i naprednih industrijskih
zemalja" (142). Ullman je također uzeo u obzir mogućnost ilegalnih migracija zbog
ekoloških izbjeglica (što je česti problem današnjeg vremena). Ullmanov članak bio je
objavljen u vrlo utjecajnom američkom časopisu o sigurnosti (International Security),
što navodi na zaključak da kada se ekološka sigurnost usko povezuje s nacionalnom
sigurnosti i oružanim sukobima, ima više utjecaja na tradicionalnu sigurnosnu – po-
licy zajednicu.
Ullmanovo iskustvo u međunarodnim odnosima objašnjava njegovu zabrinutost
oko načina na koji ekološka degradacija može uzrokovati oružani sukob. Međutim,
niz znanstvenika koji se bave ekologijom, osobito Norman Meyers i Peter Gleick,
također su oduvijek smatrali kako ekološka degradacija može potaknuti izbijanje na-
silnog sukoba (Vidi Važne citate 11.2). U članku iz 1986., Myers je naveo nedostatak
214
Ekološka sigurnost
VAŽNI CITATI 11.2
Rana pisanja o okolišu i sigurnosti

Richarda Falk – This Endangered Planet (1971)
yy "Moramo preraditi čitav koncept naše "nacionalne sigurnosti" i "ekonomskog rasta",
ukoliko želimo riješiti probleme uništavanja okoliša" (185.)
yy "Pogrešna koncepcija koja prevladava među ljudima jest da je, uz dovoljne napore dr-
žave, moguće zaštititi okoliš. Ta koncepcija proizlazi iz nedovoljne vjere u stvarnost
međuovisnosti: ono što činimo mora biti u skladu s onim što drugi čine…" (196.)
Harold Sprout i Margaret Sprout – Towards a Politics of the Planet Earth (1971)
yy "Jednostavna je činjenica da cilj postizanja nacionalne sigurnosti kako je tradicionalno
zamišljen, i još uvijek aktualan, pokazuje probleme koji postaju sve više otporni na
vojna rješenja." (406.)
Lester Brown – Redefining National Security (1977)
yy "Ni napuhani vojni proračuni niti visoko sofisticirani oružani sustavi ne mogu zaustaviti
deforestaciju ili riješiti problem drva za grijanje." (37.)
Richard Ullman – "Redefining National Security", International Security (1983)
yy "Pritisak uzrokovan rastom stanovništva u Trećem svijetu nužno umanjuje kvalitetu ži-
vota, te umanjuje opseg raspoloživih opcija za vlade i ljude u bogatim zemljama." (143.)
yy "Sukobi oko izvora energije vjerojatno će postati još intenzivniji." (139)
Norman Myers – "The Environmental Dimension to Security Issues", Environmenta-
list (1986)
yy "Ako su ekološka sredstva nacije iscrpljena, njezina ekonomija će se polako usporavati,
njezino socijalno tkivo će se pogoršavati, a njezina politička struktura postat će desta-
bilizirana. Ishod će vrlo vjerojatno biti sukob ili sukob u obliku nereda i pobuna unutar
nacije ili tenzije i neprijateljstva s ostalim nacijama" (251).
Arthur Westing – "An Expanded Concept of International Security" (1986.)
yy "Nemoguće je izbjeći da ijedan koncept međunarodne sigurnosti u posljednjoj analizi
bude utemeljen na obaveznoj vezi ljudske vrste sa svojim vlastitim okolišem." (195)
hrane, iscrpljenje staništa riba, nestašice vode, klimatske promjene i deforestaciju kao
probleme koji bi mogli izazvati sukobe. Ekološke izbjeglice također se javljaju u zna-
čajnom broju. Kao i Brownov članak iz 1977, Myers također ispituje troškove vojne
sigurnosti u odnosu na troškove ekološke sigurnosti. Još jedan članak izdan 1986.,
koji se ponešto razlikuje od Myersove zabrinutosti za ekološki izazvane ratove, je
onaj Arthura Westinga, koji se koncentrira na korištenje ekoloških mjera kako bi se
ojačala međunarodna sigurnost (vidi Važne citate 11.2).
Ove rane tvrdnje o povezanosti između okoliša i sigurnosti bile su uglavnom od
periferne važnosti za Zapadne sigurnosne institucije, preokupirane "teškim" poslom
pobjede u Hladnom ratu. Za Sjedinjene Države i njihove saveznike, sigurnost je zna-
čila nacionalnu sigurnost od vojne i ideološke prijetnje Sovjetskog Saveza i njegovih
saveznika, a osnovna strategija da se to postigne bila je izgraditi i održati superiornost.
Međutim, jedan značajan događaj stvorio je problem ovoj čistoj verziji sigurnosti.
1973. Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) ograničila je izvoz nafte, što je
uzrokovalo četverostruko povećanje cijene nafte na svjetskom tržištu. Ovo je stvorilo
215
veliku zabrinutost na strani naroda i vlada u razvijenim i nerazvijenim ekonomijama.

Naftni embargo pokazao je da je industrijska superiornost, koja je bila temelj vojne
superiornosti, osjetljiva na diktate isporučitelja energije. Ovaj je događaj, zajedno uz
manje ozbiljnu naftnu krizu 1979., čvrsto postavio ideju energetske sigurnosti u sre-
dište sigurnosnog planiranja. Osim pitanja energetske sigurnosti, do kraja Hladnog
rata nijedna druga alternativna dimenzija sigurnosti nije ostvarila značajni utjecaj na
sigurnosnu politiku.
Kraj bipolarnog svjetskog poretka koji je stvorio Hladni rat, uzrokovao je određe-
nu "vrtoglavicu" u sigurnosnoj politici i sigurnosnim studijama, te su nekoliko godina
stari načini razmišljanja o sigurnosti postali manje relevantni (O' Tuathail, 1996.).
Ova "vrtoglavica", u kombinaciji sa sve većom svijesti o okolišu ljudi u razvijenim
zemljama, zahtjevima za pristupima o zajedničkoj sigurnosti u djelu Our Common
Future, i pripreme za konferenciju UNCED-a u Riju, stvorila je intelektualni i politič-
ki prostor da ekološka sigurnost postane mainstream, kao jedna od čitave svite novih
sigurnosnih pitanja (Dalby, 1992,). Dakle, od 1992. nadalje, postojalo je mnogo više
publikacija i studija o ekološkoj sigurnosti, uključujući značajne sigurnosne časopise,
kao što su Foreign Affairs (Matthews, 1989.) i International Security (Homer-Dixon,
1991.). To je trebalo imati nekakav utjecaj na politike, na primjer pitanja ekološke
sigurnosti bila su inkorporirana u Strategiju nacionalne sigurnosti Ujedinjenih naroda,
a bila su i dio politika američkog State Departmenta, NATO-a, te američkog Ministar-
stva obrane (Barnett, 2001.). Ova promjena strategije treći je razlog zašto je ekološka
sigurnost sada važan koncept sigurnosnih studija.
KLJUČNE TOČKE
yy Ekološka sigurnost postala je važan koncept u sigurnosnim studijama zbog:

– razvoja znanosti o okolišu u razvijenim državama 1960-ih
– pokušaja osporavanja značenja i prakse sigurnosti iz ekološkog stajališta
– promjene strategijskih okolnosti, osobito kraj Hladnog rata
yy Danas postoji veliki broj multilateralnih sporazuma o okolišu.
yy I politolozi i ekolozi doprinijeli su razvoju koncepta ekološke sigurnosti.
Najvažnije interpretacije ekološke sigurnosti
Dakle, od kraja 1990-ih, ekološka sigurnost postala je važan koncept u sigurnosnim

studijama, a sve više i u ekološkim studijama. Ipak, značenje ekološke sigurnosti je
neodređeno, vjerojatno zbog neodređenosti njezinih dvaju glavnih pojmova – okoliš i
sigurnost. Osnovno značenje riječi okoliš jesu vanjski uvjeti koji okružuju neki enti-
tet, međutim, može se definirati i preciznije – kao živi organizmi te fizičke i kemijske
komponente čitavog Zemljinog sustava (Boyden i ostali, 1990: 236). Sigurnost je
također sveobuhvatan, a opet neodređen koncept, koji je možda najbolje definirao
Soros (1997: 236) kao "garanciju koje ljudi imaju da će nastaviti uživati one stvari
koje su najvažnije za njihov opstanak i blagostanje". Nejasnoća ovih riječi dovela je
do mnogih različitih značenja ekološke sigurnosti.
Iz literature se može razabrati šest osnovnih pristupa ekološkoj sigurnosti (vidi
Tablicu 11.1). Prvo, ekološka sigurnost može se shvatiti kao utjecaj ljudskih aktiv-
216
Ekološka sigurnost
Tablica 11.1 Šest glavnih interpretacija ekološke sigurnosti
Ime Entitet koji se štiti Glavni izvori rizika Opseg na koji se odnosi
Ekološka sigurnost Prirodni okoliš Ljudska aktivnost Ekosustavi
Zajednička sigurnost Nacija država Ekološke promjene Globalni/ regionalni
Ekološko nasilje Nacija država Rat Nacionalni
Nacionalna sigurnost Nacija država Ekološke promjene Nacionalni
Obrana od "Zelenih" Oružane snage Zeleni/ mirovni pokreti Organizacijski
Ljudska sigurnost Pojedinci Ekološke promjene Lokalni
nosti na okoliš. Ova interpretacija ekološke sigurnosti naglašava barem implicitno da

su ekosustavi i ekološki procesi ti koji bi se trebali zaštititi, a da je primarna prijetnja
ekološkom integritetu ljudska aktivnost (vidi Prostor za razmišljanje 11.1). U ovom
su gledištu ljudi zaštićeni samo u onoj mjeri u kojoj predstavljaju dijelove okoliša
(Rogers, 1997.). Ovo gledište koristi i filozofiju "zelenih" i ekološku teoriju, gdje su
sistemska međuovisnost, kompleksnost, tokovi, nesigurnosti, harmonija i održivost
glavne teme. Ono predstavlja radikalni izazov razmišljanju o sigurnosti, na način da
Čovjekov utjecaj na…

Tlo
yy U zadnjih četrdeset godina gotovo jedna trećina postojećih obradivih površina napu-
štena je zbog erozije.
yy 25% svih tala pogođeno je nekim oblikom degradacije zemlje.
Šume
yy Tijekom 1990-ih svake godine posječeno je 16.1 milijun hektara prirodnih šuma.
yy Za vrijeme 1990. i 2000. 99.3 milijuna hektara šuma je posječeno u Africi, Latinskoj
Americi i Karibima.
Biološku raznolikost
yy 184 vrste sisavaca, 182 vrste ptica, 162 vrste riba i 1 276 vrsta biljaka kritično su ugro-
žene (ekstremno visok rizik izumiranja).
yy Otprilike 27 000 vrsta nestane svake godine.
Pitku vodu
yy Osamdeset država u kojima živi 40% svjetske populacije preživjelo je tešku nestašicu
vode sredinom devedesetih.
yy Otprilike polovica svjetskih močvarnih područja nestala je tijekom 20. stoljeća
Obalna i morska područja
yy Otprilike polovica svih mangrovih šuma nestala je u dvadesetom stoljeću.
yy 58% svjetskih koraljnih grebena ugroženo je.
Atmosferu
yy Koncentracija CO2 porasla je za 30% od 1750. godine
Izvor UNEP 2002., UNEP 2005.
217
zahtijeva promjenu u motivu za djelovanje, s individualnog i nacionalnog interesa, do

brige za sveopće blagostanje čitavog socioekološkog sustava planeta. Taj radikalizam
možda objašnjava zašto je ovo stajalište o ekološkoj sigurnosti na periferiji razmišlja-
nja o ekološkoj sigurnosti.
Drugi ključni pristup ekološkoj sigurnosti fokusira se na zajedničku sigurnost.
Uzroci i posljedice nekih ekoloških problema nisu ograničeni granicama nacionalnih
država. Neki problemi, kao što su ozonske rupe i klimatske promjene, vrlo su "global-
ni" po prirodi, u smislu da ih uzrokuju zajedničke emisije plinova od strane mnogih
država, što u konačnici i utječe na mnoge države. Međutim, reći da su ti problemi
"globalni" ne znači da su sve države za njih jednako odgovorne, ili da su sve države od
njih jednako ugrožene (vidi raspravu o klimatskim promjenama kasnije u poglavlju,
te Studiju slučaja 11.1 i Prostor za razmišljanje 11.3). Ostali ekološki problemi, kao
što su kisele kiše, smog, te zagađenje i nestašice vode, često su uzrokovani i utječu
na više od jedne države. To znači da skupine država sa zajedničkim ekološkim pro-
blemima ne mogu jednostavno, na unilateralan način, postići ekološku sigurnost, te
stoga njihovi zajednički interesi nacionalne sigurnosti zahtijevaju kolektivnu akciju.
Ovo je logika u pozadini mnogih sastanaka i sporazuma o kojima se raspravljalo u
prethodnom odlomku. Međutim, iako su mnogi ekološki problemi do nekog stupnja
"zajednički", ne postoje dvije države koje imaju potpuno jednake interese, a sve imaju
suverena prava. Zbog ovih razloga multilateralni ekološki dogovori nisu značajno
zaustavili ekološku degradaciju. Ostala četiri glavna pristupa ekološkoj sigurnosti ra-
spravljena su pojedinačno u sljedećim odlomcima.
KLJUČNE TOČKE
yy I okoliš i sigurnost su neodređeni koncepti.

yy Interpretacije ekološke sigurnosti razlikuju se s obzirom na entitet koji se treba štititi,
te izvore opasnosti za taj entitet.
yy Većina interpretacija ekološke sigurnosti ne zahtijeva veliku promjenu u razmišljanju
o sigurnosti ili u praksi, budući da se one bave nacijom državom i/ili opasnostima od
oružanog sukoba.
yy Pristupi ekološke i ljudske sigurnosti prema ekološkoj sigurnosti osporavaju sigurno-
snu političku zajednicu, kako bi razmotrili alternativne objekte sigurnosti, i alternativ-
ne sigurnosne rizike.
Ekološke promjene i nasilni sukobi
Veza između ekoloških promjena i nasilnih sukoba je središnja i dugotrajna preo-

kupacija ekoloških sigurnosnih studija. Kritička su pitanja, na koja se tek treba dati
uvjerljiv odgovor, pridonose li ekološke promjene nastanku nasilnih sukoba, a ako
pridonose, na koji način?
Rani radovi o povezanosti između ekoloških promjena i nasilja preuzeli su mnogo
od realističke teorije međunarodnih odnosa, te su se uvelike fokusirali na ograniče-
nost resursa i sukobe među državama. Primjerice, Gleick (1991), je tvrdio da po-
stoje jasne poveznice između uništavanja okoliša i nasilja, sugerirajući kako resursi
mogu biti strateški ciljevi i strateško oruđe, a razlike u bogatstvu resursima mogu
218
Ekološka sigurnost
biti izvor sukoba. Rani doprinosi Ullmana i Myersa (vidi Važne citate 11.2) također
su spomenuli mogućnost međudržavnih ratova uzrokovanih ekološkim i energetskim
razlozima. Mogućnost rata među državama sa zajedničkim vodnim bogatstvima če-
sto se naglašava (vidi Prostor za razmišljanje 11.2). Međutim, kritike ovog stajališta,
koje je, primjerice, ponudio Doudney, su liberalne teorije o načinima na koje složene
međuovisnosti i trgovina ublažuju ratove oko resursa, te kasniji radovi o ekološkom
nasilju, a svi su diskreditirali ideju prema kojoj ekološke promjene mogu biti uzrok
rata između država.
Rast stanovništva, i njegove veze s uništenjem okoliša i nasilnim sukobima, ta-
kođer je bila tema ranih radova o ekološkom nasilju (npr. Myers, 1987.). Ipak, veze
između rasta stanovništva, ekoloških promjena i nasilnih sukoba nisu previše jasne.
Siromaštvo i tehnologija su kritičke dodatne varijable. U društvima koja imaju niske
prihode i tehnološki su zaostala, više ljudi znači veću potrošnju prirodnih resursa za
hranu, gorivo i zaštitu, ali može također značiti više rada, a to može dovesti do bolje
ekološki održivih oblika potrošnje. U društvima s visokim prihodima i visokom teh-
nologijom, ljudi konzumiraju i do sto puta više energije i resursa od ljudi u državama
u razvoju; na primjer, iako u Indiji živi 16.8% svjetskog stanovništva, ona proizvodi
samo 4.6% svjetske emisije štetnih plinova, a Sjedinjene Države, sa 4.7% svjetske
populacije, proizvode 23.2% svih štetnih plinova. Ako ništa drugo, ovo pokazuje da
je povezanost između ekoloških promjena i nasilnih sukoba još manje shvatljiva od
povezanosti između rasta stanovništva i ekoloških promjena.
Veza između stanovništva, ekoloških promjena i nasilnih sukoba najiscrpnije je
Ratovi oko vode?

Mišljenje da bi se države mogle sukobljavati zbog vode uzrokovalo je niz diskusija među
znanstvenicima, političarima i u medijima. Primjerice, za Thomasa Nafta (1992: 25):
"strateška realnost vode jest da u okolnostima oskudnosti postaje krajnje simbolično, za-
razno, agregirano, intenzivno, istaknuto, složeno, moćno i prestižno pitanje, igra nulte
sume, vrlo sklono izazivanju sukoba, te iznimno teško za riješiti."
Većina komentatora tvrdi kako će budući rat oko vode najvjerojatnije izbiti na Bliskom
istoku, regiji koja obiluje religijskim, etničkim i političkim tenzijama. Pozornost je prvo
usmjerena na probleme zajedničkih vodenih pravaca i oskudice vode u regiji i to od stra-
ne Boutrosa Boutrosa-Ghalija, egipatskog ministra vanjskih poslova, koji je kasnije postao
glavni tajnik Ujedinjenih naroda, a koji je navodno izjavio: "sljedeći rat u našoj regiji vodit
će se oko voda Nila, a ne politike" (citirano iz Gleick-a, 1991: 20).
Postoji 261 velikih riječnih sukoba koji dijele dvije ili više država. Međutim, ova geograf-
ska neprilagođenost između vode i nacionalnih granice ne znači nužno da će se države
sukobljavati oko vode. I doista Aaron Wolf (1999) je pokazao kako se, unatoč velikom
rastu stanovništva i povećane potražnje za vodom za poljoprivredu, industriju i gradove
u 20. stoljeću, vodilo svega sedam manjih sukoba oko međunarodnih voda, u usporedbi
sa potpisivanjem 149 novih sporazume vezanih uz vodu. Čini se da su države spremnije
surađivati nego sukobljavati se oko vode. Također, vezano uz Bliski istok, detaljne analize
koje su proveli različiti znanstvenici, kao što su Allan (2002), Libiszewski (1997) i Loner-
gan (1997), pokazuju kako doista ne postoji razlog očekivati sukobe oko vode u bliskoj
budućnosti.
219
ispitana na Sveučilištu u Torontu, na Projektu o okolišu, stanovništvu i sigurnosti.

Taj je projekt započeo 1994. godine i velikim se dijelom bazirao na ranijim radovima
voditelja projekta Thomasa Homera-Dixona (1991.) Projekt iz Toronta proveo je niz
studija slučaja, kako bi istražio vezu između rasta stanovništva, nestašice resursa, mi-
gracija i sukoba. Te su studije ispitivale slučajeve gdje je došlo do nasilja i pokušale su
odrediti utjecaj ekoloških faktora na širenje tih sukoba. Otprilike u isto vrijeme je još
jedan projekt – ENCOP (Environment and Conflict), pokrenut u Zurichu. Projekt koji
je vodio Gunther Baechler (1999), također je provodio studije slučaja o povezanosti
između ekološke degradacije i nasilja. Oba su projekta završila krajem devedesetih.
Zajednički nalazi oba projekta su: nejednako korištenje ograničenih resursa kri-
tični je faktor za nasilne sukobe; nasilni sukobi u kojima je jedan od faktora ekološka
oskudica češći su u društvima gdje stanovnici imaju male prihode i ovisni su o uvozu
resursa; pritisak stanovništva može indirektno doprinijeti nasilnim sukobima; a kada
mehanizmi koji olakšavaju prilagodbu na ekološku oskudicu posustanu, nasilni su-
kobi su mnogo vjerojatniji. I Homer-Dixon (1999) i Baechler (1999) smatraju kako
zagađenje okoliša nije izravni uzrok sukoba, ali ponekad može biti otežavajuća okol-
nost. Obojica smatraju kako je zagađenje okoliša uzrok ratova među državama.
Nakon završetka projekta u Torontu i ENCOP projekta, pokrenuta su tri daljnja
istraživanja o ekološkom nasilju. Prvo od njih bio je niz kvantitativnih analiza agre-
giranih podataka u cilju testiranja odnosa između različitih ekoloških i socijalnih va-
rijabli, kao što je nedostatak/ obilje resursa, rast stanovništva i razlike u prihodima.
Ove studije su otprilike pokazale da su "snažne države" manje podložne unutarnjim
sukobima, dok su države koje prolaze kroz značajne ekonomske i političke promjene
relativno podložnije unutarnjem nasilju (Esty i ostali, 1999.). Veliki broj njih tvrdi
kako i obilje prirodnih resursa, kao i oskudijevanje njima, uzrokuje oružane sukobe
(Collier, 2000.; de Soysa, 2000.). Studije su također pokazale da je siromaštvo važna
uzročna varijabla u unutarnjim ratovima. Budući da su ove studije ograničene kvali-
tetom podataka koje koriste, a nedostaju im detaljne informacije s terena, njihovi su
rezultati neizbježno, u nekoj mjeri, nepouzdani (Conca, 2002.).
Drugo novo istraživanje o ekološkom nasilju ima cilj saznati nešto iz mirnih od-
govora na ekološke promjene, a ne slučajeva nasilja. Ovo je važan pristup, ako je
cilj istraživanja pomoći u sprječavanju sukoba, budući da je razumijevanje onoga
što uspijeva pridonositi miru jednako važno kao i razumijevanje onoga što uzrokuje
nasilje. Do sada je fokus istraživanja bio na suradnji između država oko zajedničkih
resursa, kao što su rijeke i mora (Conca i Dabelko, 2002.). Ovaj pokušaj istraživanja
služi kao koristan podsjetnik da je suradnja između ljudi i skupina također posljedica
zajedničkih ekoloških problema.
Posljednji od novih pristupa u istraživanjima okoliša i nasilja bavi se detaljnim
terenskim istraživanjima područja koja su iskusila ekološke probleme i nasilje. Te
su studije naglasile važnost nejednakih posljedica društvenih i ekoloških promjena.
Primjerice, nejednaka distribucija zarade od crpljenja energetskih izvora bio je faktor
nasilja i na zapadnom dijelu Bornea-Kalimantanu (Peluso i Harwell, 2001.), u delti
Nigera (Watts, 2001.), te na otoku Bougainville (Böge, 1999.). Oni dokazuju da se
čitav niz ekonomskih, političkih i kulturnih procesa, koji stvaraju i održavaju moć
smatra važnijim uzrocima nasilja od trenutnih ekoloških promjena koje se događaju.
220
Ekološka sigurnost
KLJUČNE TOČKE
yy Ne postoje snažne uzročne veze između rasta stanovništva, ekoloških promjena i

nasilja.
yy Ekološke promjene nisu izravan povod sukobima, ali ponekad su otežavajuća okolnost.
yy Ekološke promjene nisu čest uzrok ratova između država.
yy Skupine koje imaju zajedničke ekološke probleme ponekad i surađuju u njihovom
rješavanju.
Ekološke promjene i nacionalna sigurnost
Većina interpretacija ekološke sigurnosti polaze od postojećih teorija nacionalne si-

gurnosti, a onda u njih ugrađuju pitanja okoliša. Ovo je svakako bio pristup ranih
teoretičara ekološke sigurnosti i jedan je od razloga zašto se posvećivala tolika po-
zornost ekološkom nasilju. Međutim, bez obzira na to uzrokuju li ekološke promjene
nasilje unutra ili između država, one mogu i na suptilnije načine ugroziti nacionalnu
sigurnost.
Ekološke promjene mogu oslabiti ekonomsku bazu koja određuje vojnu sposob-
Klimatske promjene i države-atoli

Atoli su prsteni koraljnih grebena koji zatvaraju lagunu s malim otočićima s prosječnom
nadmorskom visinom od dva metra. Pet je država koje su sastavljene u potpunosti od
niskih atola: Kiribati (85 000 stanovnika), Maldivi (309 000 stanovnika), Maršalovi otoci
(58 000 stanovnika), Tokelau (2 000) i Tuvalu (10 000 stanovnika).
Vrlo je vjerojatno da će klimatske promjene uzrokovati podizanje morske razine između
9 i 88 centimetara do 2100 godine. Države-atoli vrlo su osjetljive na dizanje morske po-
vršine zbog visokog omjer obalnog područja s obzirom na ukupnu površinu, nedostatka
uzdignutih površina, mekih, odnosno niskih obala, relativno guste naseljenosti i niskih
prihoda kojima bi financirali zaštitne mjere. Također, klimatske promjene mogle bi re-
zultirati češćim kišama, a moguće i češćim sušama. Kombinirani efekti tih promjena na
društva koja žive na atolima vjerojatno će uključivati eroziju morske obale, česte poplave,
zagađivanje spremnika pitke vode morskom vodom te smanjenu opskrbu hrane uzroko-
vane slabijim urodima u poljoprivredi i ulovima u ribarstvu. Svjetska banka procjenjuje
da će se do 2050. godine atol Tarawa na Kiribatiju suočavati sa godišnjim štetama u ekvi-
valentu od 13 do 27% trenutnog BDP-a Kiribatija.
Ova kombinacija promjena u općim uvjetima i ekstremnim događajima uzrokovanih kli-
matskim promjenama, mogla bi značiti da države-atoli neće biti u mogućnosti zadržati
svoje stanovništvo, čak i s umjerenim razmjerom klimatskih promjena. Ova opasnost za
suverenost država-atola je zasigurno veća od bilo čega što bi neka država mogla namet-
nuti – i doista, nuklearni pokusi na Mrašalovim otocima i velike bitke na Kiribatiju za vri-
jeme Drugog svjetskog rata imali su relativno malen utjecaj u usporedbi s rizicima koje
predstavljaju klimatske promjene. Ova opasnost koju klimatske promjene predstavljaju
za državnu suverenost vrlo je jasan primjer nacionalne (i ljudske) ekološke nesigurnosti.
Izvor: Barnett i Adger, 2003.
221
POZADINA 11.2
Strategija nacionalne sigurnosti za novo stoljeće – strategija nacionalne si-

gurnosti Sjedinjenih Država iz 1998.
yy Strategija iz 1998. bila je prva važna politička izjava o nacionalnoj sigurnosti koja je
značajno spominjala ekološka pitanja. Ovdje su neki isječci:
yy "Iste snage koje nas zbližavaju, povećavaju našu međuovisnost i čine nas ranjivijima
protiv sila kao što su ekstremni nacionalizam, terorizam, kriminal, zagađenje okoliša i
složeni tokovi trgovine i investicija koje nemaju granica." (str. iii)
yy "Mi težimo čišćem globalnom okolišu kako bi zaštitili zdravlje i dobrobit naših građana.
Sve lošije stanje okoliša ne samo da prijeti javnom zdravlju, ono sprječava ekonomski
rast i može izazvati napetosti koje su prijetnja međunarodnoj stabilnosti. Naš dugoroč-
ni prosperitet i sigurnost ovise o mjeri u kojoj ostale nacije vjeruju da moraju sudjelo-
vati u neodrživoj eksploataciji prirodnih resursa" (str. 5)
yy "Krize su izbjegnute – a američka preventivna diplomacija ponovo stavljena u prak-
su – putem programa održivog razvoja koji promiču dobrovoljno planiranje obitelji,
osnovno obrazovanje, zaštitu okoliša, demokratsko upravljanje i vladavinu zakona, te
ekonomsko jačanje privatnih građana." (str. 8)
yy "Trenutno međunarodno sigurnosno okruženje nudi različiti izbor prijetnji našim traj-
nim ciljevima, a time i našoj sigurnosti"… (uključujući) "terorizam, međunarodni krimi-
nal, trgovinu drogom, ilegalnu trgovinu oružjem, nekontrolirane migracije izbjeglica
i zagađenje okoliša" (koji) "predstavljaju prijetnju američkim interesima, građanima i
samom američkom tlu" (str. 10).
nost. U nekim razvijenim državama, te u većini država u razvoju, prirodni izvori i

ekološke usluge važne su za ekonomski razvoj i zapošljavanje. Prihodi i zapošljavanje
u primarnim sektorima, kao što je poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i rudarstvo, te u
uslugama koje ovise o okolišu, kao što su turizam, mogu na različite načine pogođeni
ekološkim promjenama. Primjerice, često se spominje da je nagli ekonomski razvoj
Kine, koja je pokrenula i program vojne modernizacije, ekološki neodrživ, zbog ne-
stašica i zagađenja vode te uništavanja obradivih površina. Dakle, u nekim slučaje-
vima, ako prirodna kapitalna baza ekonomije bude nagrizena, tada će biti ugroženi i
dugoročni kapaciteti njezinih oružanih snaga. Zbog toga što izlažu ljude zdravstvenim
rizicima, ekološke promjene mogu narušiti i ljudski razvoj, kojeg Sen (1999) smatra
važnim za ekonomski rast. Drugim riječima, ako ekonomski razvoj može biti eko-
nomski neodrživ i nacionalna sigurnost može biti jednako tako neodrživa.
I dok su mnogi ekološki problemi s kojima se zemlje susreću uzrokovani unu-
tarnjim razvojem događaja u tim državama, neki su problemi velikim dijelom izvan
njihove kontrole. Primjeri uključuju utjecaj globalnih emisija tvari koje uništavaju
ozonski omotač na broj slučajeva raka kože u južnim geografskim širinama, posljedi-
ce nuklearnih pokusa u Francuskoj Polineziji na Maršalovim otocima, posljedice ne-
sreće na černobilskom nuklearnom reaktoru 1986. na zemlje Istočne Europe, utjecaj
šumskih požara u Indoneziji na zagađenje zraka u Maleziji i Singapuru, te utjecaj glo-
balnih emisija stakleničkih plinova na nizinske države i države s velikim klimatskim
promjenama (primjerice, dizanje morske površine za 45 cm potencijalno bi rezultiralo
gubitkom 11% površine Indonezije, što bi prisililo 5.5 milijuna ljudi na preseljenje)
(vidi Studiju slučaja 11.1). Prekogranični tokovi razlikuju se od tradicionalnih izvanj-
222
Ekološka sigurnost
skih sigurnosnih prijetnji, zbog toga što ih je nemoguće kontrolirati, a najčešće su

nenamjerni; u ovom smislu to su "prijetnje bez neprijatelja" (Prins, 1993.).
Međutim, shvaćanje ekoloških problema kao problema nacionalne sigurnosti nije
u potpunosti neproblematično. Daniel Deudney (1990) nudi tri razloga zašto je pove-
zivanje ekoloških problema s nacionalnom sigurnosti analitički varljivo. Prvo, on tvr-
di kako su vojne prijetnje različite od ekoloških prijetnji, u smislu da su vojne prijetnje
svjesno nametnute, a uzroke prijetnji je lako identificirati, dok su ekološke prijetnje
nenamjerne i njihovi su uzroci često nejasni. Drugo, Deudney smatra da povezivanje
ekoloških pitanja s nacionalnom sigurnosti možda neće imati učinak veće mobilizaci-
je pozornosti i djelovanja na ekološke probleme, već će vjerojatno poslužiti da ojača
postojeću sigurnosnu logiku i institucije. Postoje dobri razlozi za vjerovanje da je to
bio slučaj s Pozadinom 11.2 i primjerom iz sljedećeg odlomka. Deudneyev treći ar-
gument protiv ekološke sigurnosti jest taj da ekološke promjene nisu vjerojatan uzrok
ratova između država (o čemu se raspravljalo o prethodnom poglavlju). Dakle, iako
postoje razlozi za smatranje ekoloških problema problemima nacionalne sigurnosti,
ostaje problem interpretacije – što čini nacionalnu sigurnost, za koga je namijenjena,
i kako se treba postići?
KLJUČNE TOČKE
yy Ekološke promjene mogu biti rizik za kvalitetu i kvantitetu resursa dostupnih državi.
yy Ekološke promjene mogu biti rizik za ekonomsku snagu mnogih država.
yy Ekološke promjene predstavljaju rizik za zdravlje stanovništva u mnogim zemljama.
yy Neki ekološki rizici dolaze preko državnih granica, te su nenamjerni.
yy Moguće je da povezivanje ekoloških pitanja s pitanjima sigurnosti ne može pomoći u
rješavanju ekoloških problema
Oružane snage i okoliš
Povezivanje ekoloških promjena sa sigurnosti neizbježno znači i razmatranje veze

između najvažnije sigurnosne institucije – vojske – i okoliša. Kada se razmatra uloga
vojske, javljaju se neke od najdubljih suprotnosti s konceptom ekološke sigurnosti.
Cilj većine vojski je pobijediti u ratu, te se one za to pripremaju, a ponekad i sudjeluju
u ratovima s razornim posljedicama za ljude i okoliš. Ove je u značajnoj suprotnosti s
ciljevima ekološkog pokreta koji želi postići mir i održivi razvoj.
Ratovi gotovo uvijek rezultiraju s ekološkom degradacijom. Upotreba nuklearnog
oružja u Japanu, defolijanata (kemijske supstance koje uzrokuju opadanje lišća – op.
prev.) u Vijetnamu, streljiva sa zasićenim uranom u Kuvajtu i na Kosovu, paljenje
naftnih bušotina u Kuvajtu, uništavanje usjeva u Eritreji, te isušivanje močvara u ju-
goistočnom Iraku, sve su primjeri izravnog utjecaja rata na prirodu i okoliš. U većini
slučajeva, posljedice tih djelovanja traju mnogo duže od kraja sukoba.
Ratovanje također ima i indirektan – ali na mnoge načine značajan – utjecaj na
okoliš. U mnogim slučajevima, vojnu potrošnju se održava iskorištavanjem resursa,
a u nekim slučajevima resursi su primarni izvor sukoba. Primjerice, drvena građa u
Kambodži i Burmi, drago kamenje u Afganistanu i dijamanti u Sierra Leoneu, svi su
bili izvor prihoda za oružane skupine. U ovakvim vrstama sukoba, kontrola iskorišta-
223
vanja resursa je glavna briga, a o ekološkim i društvenim posljedicama iscrpljivanja

ne razmišlja se. Nasilni sukobi gotovo uvijek uključuju osporavanje protivničkog te-
ritorija, ponekad i s pratećim ekološkim utjecajem. Često se upotrebljavaju nagazne
mine, tako da trenutno postoji oko 100 milijuna mina postavljenih u 90 država, koje
onemogućavaju pristup zemlji za korisne svrhe. Osobito pogođene zemlje uključuju
Angolu, Afganistan, Kambodžu i irak.
Rat također utječe na ekonomski razvoj, na način koji indirektno utječe i na oko-
liš. Novac potrošen, primjerice, na oružje, je novac koji je mogao biti potrošen na
društvene i ekonomske aktivnosti. Rat smanjuje strane investicije i pomoć, remeti
unutarnja tržišta, a često rezultira padom izvoza. On iscrpljuje i oštećuje radnu snagu,
predstavlja ogroman teret za zdravstvo i uništava produktivna sredstva, kao što su
tvornice, te komunikacijska i energetska infrastruktura. Rat često rezultira porastom
vanjskog duga, povećanim razlikama u primanjima, smanjenom proizvodnjom hrane,
te padom BDP-a per capita. Također, stvara izbjeglice i uzrokuje raseljavanje vlasti-
tog stanovništva. Na početku 2002. 19.8 milijuna ljudi bili su pod brigom UNHCR-a,
uključujući 12 milijuna službenih izbjeglica. Daljnjih 25 milijuna je raseljeno, ali žive
unutar svojih matičnih zemalja.
Ovi ekološki, ekonomski i društveni učinci rata svi negativno utječu na čovjekov
pristup vrstama resursa koje trebaju samostalno razviti na ekološki održiv način. Oni
također reduciraju količinu ekonomskih resursa dostupnih vladama i zajednicama za
implementiranje ekoloških politika i programa, ograničavaju pristup vrstama tehno-
logije potrebnima za održivi ekonomski razvoj, guše obrazovna postignuća i ograni-
čavaju učenje o politikama potrebno ta razumijevanje i odgovaranje na ekološke pro-
bleme, oštećuju infrastrukturu potrebnu za učinkovitu i pravednu distribuciju resursa,
kao što su voda, električna energija i hrana, te slabe institucije i socijalnu koheziju
potrebnu kako bi se društvo nosilo sa svojim ekološkim problemima. Dakle, oružane
snage vode rat, a rat je iznimno loš za ekološku sigurnost.
Osim što uzrokuje važne ekološke posljedice za vrijeme rata, za vrijeme mira
vojska također uzrokuje ekološku štetu. Vojska bi doista mogla biti najveći instituci-
onalni izvor zagađenja okoliša na svijetu (Prostor za razmišljanje 11.3). Ovo nameće
ozbiljna pitanja o mogućnosti da vojske imaju pozitivnu ulogu u zaštiti okoliša i nje-
govom oporavku. Unatoč tome, 1990-ih američko Ministarstvo obrane (DOD) izja-
vilo je da je dalo pozitivan doprinos ekološkoj sigurnosti, kroz, primjerice, podršku
"vojnoj spremi američkih oružanih snaga, osiguravajući im stalni pristup zraku, ze-
mlji i vodi potrebnima za vježbe i testiranje" te doprinosom "oružanim sustavima koji
su postali učinkovitiji, jeftiniji i imaju bolje ekološke karakteristike" (Barnett 2001:
79). Ovaj i ostali odgovori od strane Sjedinjenih Država sugeriraju da u Deudneyevoj
brizi oko ekološke sigurnosti (što se prethodno razmatralo) ima ponešto istine: ono što
Ministarstvo obrane osigurava pomoću ovih mjera "ekološke sigurnosti" jesu vlastiti
kapaciteti za vođenje ratova.
Ideja da ekološke promjene mogu biti uzrok oružanih sukoba također ima im-
plikacije za oružane snage. Ako je vjerojatno da će ekološke promjene uzrokovati
nestabilnije međunarodno okruženje, primjerice, putem ekološki uzrokovanih ratova,
tada to znači da su oružane snage još uvijek potrebne kako bi se pomogle boriti protiv
tih negativnih posljedica. Na taj način, tvrdnje o opasnostima koje ekološke promjene
predstavljaju za sigurnost pomažu u opravdavanju postojanja sigurnosnih institucija,
poput oružanih snaga, iako one mogu uzrokovati značajne ekološke posljedice.
224
Ekološka sigurnost
Ekološki utjecaj oružanih snaga

yy 1980-ih američka vojska bila je najveći posjednik poljoprivredne zemlje na Filipinima.
yy Američki nuklearni program provodio se u 34 države i pokrivao 2.4 milijuna hektara
zemlje; procjenjuje se da će troškovi dekontaminacije iznositi otprilike 200-300 mili-
jardi dolara.
yy Nuklearni pokusi izvršeni su na sedam lokacija u Južnom Pacifiku, učinivši četiri otoka
u potpunostima nemogućima za naseljavanje i uzrokujući iznadprosječnu učestalost
obolijevanja od raka na Maršalovim otocima.
yy Nekadašnji Sovjetski Savez izbacio je gotovo 17 000 kontejnera nuklearnog otpada u
Barentsovo i Karsko more.
yy Američka vojska proizvede više toksina od vodećih pet američkih kemijskih tvrtki
zajedno.
yy U Sjedinjenim Državama postoji 26 američkih vojnih baza u kojima se nalaze opasni
toksini; troškovi čišćenja procjenjuju se na preko 400 milijardi dolara.
yy Korištenje aluminija, bakra, nikla i platine u cijelom svijetu za vojne svrhe prelazi potra-
žnju za svim tim elementima zajedno u zemljama u razvoju.
yy Jednu četvrtinu kerozina u svijetu potroše vojni avioni.
yy Američki vojnoindustrijski kompleks mogao bi biti odgovoran za najmanje 10% ame-
ričke emisije CO2, što ih čini odgovornima za otprilike 2-3 % svih globalnih emisija ili
više od cijele Australije, Finske, Švedske i Novog Zelanda zajedno.
Izvor: Dycus 1996., Heininen 1994., Renner 1991., Seager 1993.
KLJUČNE TOČKE
yy Oružane snage imaju vrlo različite ciljeve od ekoloških pokreta.

yy Ratovi uzrokuju zagađenje okoliša.
yy Oružane snage su najveći konzumenti resursa i glavni zagađivači.
Ekološke promjene i ljudska sigurnost
Koncept ekološke sigurnosti odnosi se na sektor sigurnosti (okoliš), a ne na referentni

objekt koji se treba zaštititi. Prema tome, moguće je govoriti o ekološkoj sigurnosti
međunarodnog sustava, nacija država ili kao što ćemo objasniti u ovom poglavlju,
ljudi (ljudska sigurnost) (vidi i 6. poglavlje). Okoliš je jedan od sedam sektora iden-
tificiranih u ranoj definiciji ljudske sigurnosti Programa Ujedinjenih naroda za razvoj
(1994) (ostali su ekonomija, hrana, zdravlje, osobna sigurnost, zajednica i politička
sigurnost), tako da su ekološke promjene već neko vrijeme identificirane kao pitanje
ljudske sigurnosti.
Iako su načini na koji ekološke promjene prijete dobrobiti međunarodnog sustava
i država pomalo nejasni i hipotetski, načini na koji one utječu na dobrobit pojedina-
ca i zajednica su očiti. Ljudi se ekološki nesigurni na mnogo različitih načina, te iz
mnogih razloga. Općenito govoreći, determinante ekološke sigurnosti su: mjesta gdje
225
ljudi žive i priroda ekoloških promjena na tim mjestima; kako su osjetljivi pojedin-
ci ugroženi ekološkim promjenama, te sposobnost ljudi da se prilagode na ekološke
promjene. Primjerice, opstanak farmera u planinama Istočnog Timora ovisi gotovo
isključivo o njihovoj vlastitoj proizvodnji hrane, budući da oni zarađuju malo ili ništa
novca (u prosjeku manje od 0.55 dolara dnevno), njihove farme nemaju navodnjava-
nje, tlo koje obrađuju nije pretjerano plodno i erodira, infrastruktura za spremanje i
prijevoz hrane nije dobro razvijena, poljoprivredna produktivnost je niska, a padaline
su promjenjive. Stoga, u kišnim sezonama proizvodnja hrane pada, a farmeri nemaju
nikakvu sposobnost nadomjestiti svoju prehranu ostalim izvorima hrane, budući da
nemaju novca kupiti je. Kao rezultat, glad i loša prehrana godinama rašireni su u
Istočnom Timoru u sušnim godinama, primjerice – 2003. je 4 110 000 ljudi trebalo
pomoć. U ovom slučaju, ekološka nesigurnost timorskih farmera funkcija je fizičkih
obilježja njihovog okoliša – oni žive u strmim planinskim područjima s neplodnom
zemljom i promjenjivim padalinama, ali oni i ovise o obrađivanju te zemlje, budući da
je to njihovo jedino sredstvo uzdržavanja – kad bi imali alternativne izvore prihoda,
mogli bi si priuštiti kupovinu hrane. Sposobnost farmera na Istočnom Timoru da se
prilagode degradaciji zemlje i nestašici vode ograničena je siromaštvom – kad bi imali
više novca, mogli bi si priuštiti ulaganje u sustave navodnjavanja, programe kontrole
erozije zemlje, sustave spremanja hrane, traktore i umjetna gnojiva, kako bi povećali
proizvodnju, tako da ne dolazi do oskudica hrane za vrijeme sušnih godina. Uzroci
ove ekološke nesigurnosti timorskih farmera leži, ne toliko u karakteristikama okoliša
u kojem žive, već u dubokom ruralnom siromaštvu kao posljedicom 25 godina okupa-
cije Istočnog Timora od strane indonezijskih oružanih snaga.
Usporedba između timorskih i australskih farmera pokazuje kako je ljudska eko-
loška nesigurnost više društveno konstruirana, nego prirodno determinirana. Austral-
ski farmeri žive u sličnim prirodnim uvjetima (neplodno tlo i promjenjive padaline),
ali jedu vrlo malo, ili uopće ne jedu svoje proizvode, koje umjesto toga prodaju na
tržištu, navodnjavanje je široko dostupno, transport hrane i sustavi pohranjivanja hra-
ne moderni su i učinkoviti, svatko si lako može priuštiti gnojiva i pesticide, visoka je
razina vladine potpore, a postoji i šrok spektar mogućnosti za zaradu izvan farme. Pre-
ma tome, kada suša pogodi Australiju, farmeri nisu gladni, u najgorem slučaju izgube
nešto stoke i nešto novca. I za timorske, i za australske farmere, događat će se česte
promjene klime uzrokovane klimatskim promjenama, a iako će australskim farmeri-
ma biti teško prilagoditi se kako bi zadržali trenutnu razinu prihoda, za timorske far-
mere moglo bi biti mnogo teže zadržati dovoljno hrane kako bi njihova djeca bila sita.
Prema tome, ekološke promjene ne ugrožavaju ljudsku sigurnost odvojeno od ši-
rokog spektra društvenih faktora, uključujući siromaštvo, razinu potpore (ili diskri-
minacije) koju zajednice primaju od države, učinkovitost procesa donošenja odluka,
razmjer društvene kohezije unutar socijalnih skupina i oko njih. Ovi faktori određuju
sposobnost prilagodbe pojedinaca i društava na ekološke promjene, na način da im ono
što je vrijedno ne bude pogođeno. U smislu ekoloških promjena, primjerice, uzvodni
potrošači vode, udaljeni zagađivači atmosfere, multinacionalne rudarske kompanije i
kompanije za preradu drva, regionalni klimatski procesi i niz ostalih udaljenih aktera i
procesi velikog razmjera utječu na sigurnost čovjekovog korištenja usluga i prirodnih
resursa. Na sličan način i društvene determinante nesigurnosti, procesi velikih razmje-
ra, kao što su ratovi, korupcija, trgovinska ovisnost i ekonomska liberalizacija utječu
na ljudsku osjetljivost na ekološke promjene i na njihovu sposobnost da se na njih
226
Ekološka sigurnost
prilagode. Konačno, procesi iz prošlosti, poput kolonizacije i rata, oblikuju sadašnje

nesigurnosti, a trenutni procesi, poput klimatskih promjena i liberalizacije trgovine,
oblikovat će buduće nesigurnosti.
Dakle, razumijevanje ljudske ekološke nesigurnosti zahtijeva razumijevanje veli-
kog broja prošlih i sadašnjih procesa koji stvaraju bogatstvo na nekim mjestima, a
siromaštvo na drugima, ekološke promjene na nekim mjestima, a ne na drugima. Pro-
stor za razmišljanje 11.4 opisuje neke od postojećih razina nejednakosti, koje za neke
ljude uzrokuju ekološku sigurnost, a za neke ekološku nesigurnost. Prema tome, iako
je fokus ljudske sigurnosti na pojedincu, procesi koji slabe ili jačaju ljudsku sigurnost
često nisu lokalni. Prema tome, na sličan način, odgovor na ljudsku ekološku nesigur-
nost ne leži samo u lokalnim pojedincima, već u institucijama na višoj razini, kao što
su države, međunarodni sustav, privatni sektor, civilno društvo i potrošači u razvijenim
Nejednakost i ekološka nesigurnost

Nejednakosti u potrošnji
yy Najbogatijih 20% svjetskog stanovništva:
konzumira 45% sveg mesa i ribe
potroši 58% svih energetskih resursa
potroši 84% papira
posjeduje 87% vozila na svijetu
yy Najsiromašnijih 20% svjetskog stanovništva:
konzumira 5% sveg mesa i ribe
potroši 4% svih energetskih resursa
potroši 1.1% papira
posjeduje manje od 1% vozila na svijetu
Nejednakosti u zagađivanju
yy Prosječna osoba u razvijenoj zemlji proizvodi onoliko zagađenje koliko proizvede 30
ljudi u nerazvijenim zemljama.
yy Najbogatijih 20% stanovništva na svijetu proizvode 53% emisije ugljičnog dioksida, a
najsiromašnijih 20% proizvodi 3%
Razlike u nesigurnosti
yy Od 4.4 milijuna ljudi koji žive u državama u razvoju:
60% nema osnovne zdravstvene usluge
30% nema pristup pitkoj vodi
yy Svake godine loša kvaliteta vode u državama u razvoju rezultira s 5 milijuna smrtnih
slučajeva zbog dijareje – od toga je su 3 milijuna djeca.
yy Onečišćenje zraka uzrokuje:
6 400 smrtnih slučajeva godišnje u Mexico Cityju
175 000 preranih smrti godišnje u Kini
Izvor: UNDP 1998
227
KLJUČNE TOČKE
yy Ekološka sigurnost važna je komponenta ljudske sigurnosti.

yy Fizičke promjene okoliša samo su jedan aspekt ljudske ekološke nesigurnosti, ostali su
faktori opseg u kojem se ljudi pouzdaju na okoliš kako bi ostvarili blagostanje i sposob-
nost ljudi da se prilagode ekološkim promjenama.
yy Nisu svi pojedinci jednako ekološki ugroženi.
yy Pojedinci koji su ekološki ugroženi, također su često ugroženi i na druge načine.
zemljama. U tom pogledu, čak i pristup ekološke sigurnosti koji je usmjeren na ljudsku
sigurnost mora uzimati u obzir nacionalne države i njihove sigurnosne politike.
Okoliš ili sigurnost?
Sigurnost je moćan izraz. Kada se neki problem prepozna kao sigurnosno pitanje,
može dovesti do državne monopolizacije rješenja (vidjeti 7. poglavlje) (Waever
1995.). Zeleni su iskoristili ekološku sigurnost kako bi "sekuritizirali" ekološke pro-
bleme – učinili ih pitanjima "visoke" politike koja garantira izvanredne odgovore od
strane vlade jednake po razmjeru i hitnosti njihovim odgovorima na tradicionalnije
sigurnosne prijetnje. Oni su također iskoristili ekološku sigurnost kako bi naglasili
oportune troškove obrambene potrošnje, te utjecaj vojnih aktivnosti na okoliš, uklju-
čujući i rat. Ovo je "politička logika" ekološke sigurnosti (Soros, 1994.).
Ovaj sekuritizacijski pokret do neke je mjere uzdignuo važnost ekoloških pitanja
među stranim i sigurnosnim agencijama i donositeljima odluka, tako da postoji gene-
ralno priznanje da ekološka pitanja mogu u nekom smislu biti smatrana sigurnosnim
pitanjima. Ove su promjene povezane većinom sa širenjem sigurnosnih pitanja, me-
đutim, malo je stvarnih promjena politika i aktivnosti, u smislu referentnog objekta
ekološke sigurnosti. Fokus većine istraživanja i radova o ekološkoj sigurnosti su eko-
loško nasilje, ekološke prijetnje nacionalnoj sigurnosti, te podizanje ekološke svijesti
u oružanim snagama, a to sugerira da je ekološka sigurnost države ono što je još uvijek
najvažnije za sigurnosnu policy zajednicu. Doista, moguće je da su koncept ekološke
sigurnosti i njegove poruke o sprječavanju opasnosti potaknule sigurnosne institucije
da ugrade ekološka pitanja u uobičajene metode održavanja nacionalne sigurnosti.
Prema tome, za ekološke i mirovne pokrete, ekološka sigurnost nije dovela do
zamjene vojne sigurnosti za ekološku sigurnost ili povećala sredstva namijenjena
rješavanju ekoloških problema. Umjesto toga, ekološka pitanja su se militarizirala;
naglasak je stavljen na ekološke promjene kao uzrok nasilja, umjesto ljudske nesigur-
nosti; te na rješavanje ekoloških prijetnji iz drugih područja, umjesto usmjeravanja
na unutarnje uzroke ekoloških promjena. U ovom smislu, mnogo toga što se naziva
"ekološka sigurnost" ima malo veze s okolišem, a mnogo veze sa sigurnosti.
Argumenti protiv uključivanja oružanih snaga u ekološka pitanja također dolaze
od strane tradicionalnog pristupa nacionalnoj sigurnosti. Argumenti glavnih sigurno-
snih planera su da oružane snage, uključujući se u netradicionalne aktivnosti poput
zaštite okoliša, žrtvuju svoju vojnu spremnost.
Unatoč svim ovim tvrdnjama, postoje dobri razlozi za nastavak korištenja koncep-
228
Ekološka sigurnost
ta ekološke sigurnosti. Djelomično su ga prihvatile razvojne agencije, budući da on

pomaže u objašnjavanju ekoloških dimenzija društvene ranjivosti. Uspješnije od stan-
dardnih koncepata kao što su održivost i ranjivost prikazuje kritičnu prirodu ekoloških
promjena, kao što je utjecaj klimatskih promjena na države-atole ili utjecaj zagađene
vode na zdravlje. Ekološka sigurnost također može služiti kao integrirajući koncept
koji povezuje lokalnu (ljudska sigurnost), nacionalnu (nacionalna sigurnost) i global-
nu (međunarodna sigurnost) razinu ekoloških promjena i odgovora na te promjene.
Nadalje, ekološka sigurnost pomaže u stvaranju novih znanja i ekološke svijesti, bu-
dući da sudjeluje u povezivanju međunarodnih odnosa s razvojnim i ekološkim studi-
jama. Ona nudi zajednički jezik koji omogućuje razmjenu znanja između ljudi iz ra-
zličitih grana vlasti, civilnog društva i znanosti u razvijenim i nerazvijenim dijelovima
svijeta. Konačno, ekološka sigurnost još uvijek pomaže u osporavanju legitimnosti
dominantne sigurnosne paradigme, ukazujući na kontradikciju između jednostavnih
vojnih i državnih pristupa nacionalnoj sigurnosti i složene, slojevite i internacionalne
prirode ekoloških tokova.
KLJUČNE TOČKE
yy Ekološka sigurnost na neki je način "sekuritizirala" ekološke probleme.

yy Ekološka sigurnost nije učinila mnogo u rješavanju ekoloških problema.
yy Ekološka sigurnost možda je pomogla u zaštiti sigurnosti.
yy Ekološka sigurnost pomaže u stvaranju novih koalicija aktera i interesa.
Zaključak
Ekološka sigurnost bila je jedan od ključnih novih sigurnosnih pitanja koja je po-
mogla proširiti značenje sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju. Ona je rezultat
napora ekoloških pokreta da se skrene pozornost na ekološka pitanja i ospore prakse
nacionalne sigurnosti sve većeg priznavanja da ekološki problemi zahtijevaju zajed-
nički pristup sigurnosti i rast multilateralnih ekoloških sporazuma, te strateškog va-
kuuma nastalog krajem Hladog rata. Prema tome, unatoč dvadeset godina prethodnog
razmišljanja o vezi između okoliša i sigurnosti, koncept ekološke sigurnosti tek je
1990-ih postao značajan i počeo se pojavljivati u akademskim časopisima, govorima
političara i sigurnosnih birokrata, te u radovima organizacija za zaštitu okoliša.
Postoje mnoge različite interpretacije ekološke sigurnosti, budući da postoji mno-
go različitih pristupa sigurnosti, te čak i širi razmjer pristupa ekološkim promjena-
ma. Na dva različita kraja spektra su stajališta onih ljudi koji slijede tradicionalnu
paradigmu nacionalne sigurnosti, koji shvaćaju ekološku sigurnost kao način na koji
ekološke promjene mogu biti uzrok oružanih sukoba između država, te Zeleni, koji
na ekološku sigurnost gledaju kao utjecaj ljudskih aktivnosti – uključujući vojne ak-
tivnosti – na okoliš. Negdje u sredini su oni koji su preokupirani načinima na koji
ekološke promjene ugrožavaju ljudsku sigurnost.
Najutjecajnije interpretacije ekološke sigurnosti su one koje su u skladu s tradici-
onalnom sigurnosnom paradigmom. Osobito su argumenti koji naglašavaju da eko-
loške promjene mogu uzrokovati nasilje između i unutar država, te da su ekološki
problemi u drugim državama prijetnja nacionalnoj sigurnosti, bili dobro prihvaćeni
229
od strane sigurnosne političke zajednice i oružanih snaga – osobito u Sjedinjenim

Državama. Dakle, još uvijek se uvelike smatra kako je ekološka sigurnost uglavnom
povezana s nacionalnom državom, radije nego sa samim okolišem, drugim državama,
ili pojedincima. Ovo znači da, iako je moguće da je ekološka sigurnost proširila zna-
čenje sigurnosti, bila je mnogo manje uspješna u njezinom produbljivanju. Međutim,
ovo ne znači da za neke države ekološke promjene nisu važan sigurnosni problem, što
pokazuje primjer klimatskih promjena i država-atola.
Sve veća pozornost koja se posvećuje ekološkim promjenama kao pitanju ljudske
sigurnosti, ne uklapa se toliko dobro u Zapadnu sigurnosnu političku zajednicu. Ona,
međutim, ima nekakav utjecaj na razvojnu političku zajednicu, te na ekološke skupine
i organizacije. Vrlo je vjerojatno da će u budućnosti koncept ekološke sigurnosti kao
pitanje ljudske sigurnosti postati značajnije na polju ekoloških i razvojnih studija, te
da će igrati značajniju ulogu u njihovim političkim domenama. Istraživanja i politike
proširit će sa kako bi uključile utjecaj ekoloških promjena na žene i djecu, na uzdrža-
vanje i ljudski razvoj. Također, moguće je da će se voditi više istraživanja i razvijati
politike institucija za suradnju na zajedničkim ekološkim problemima u različitom
opsegu.
Isto kako ekološka sigurnost nije privukla mnogo pažnje unutar sigurnosne po-
litičke zajednice za vrijeme Hladnog rata, mnogo je manje pažnje privukla i nakon
napada na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. To znači da je ekološka sigurnost dru-
gorazredni sigurnosni problem, koji se razmatra jedino u vremenima kada konvencio-
nalnije prijetnje oružane agresije ne dominiraju pitanjima nacionalne sigurnosti. Bliža
budućnost okoliša kao sigurnosnog pitanja mogla bi ovisiti o relevantnosti ostalih
sigurnosnih problema. Ipak, dugoročno, ekološka sigurnost mogla bi postati glavni
sigurnosni problem, povećavanjem utjecaja određenih ekoloških problema, primje-
rice, koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi se stalno povećavaju, pa će se
stoga povećavati i razina mora te intenzitet klimatskih opasnosti, kao što su cikloni,
poplave i suše; problem nuklearnog otpada još nije riješen, a hrpa i dalje raste; potrebe
za vodom rastu, a zalihe su relativno fiksne. Prema tome, važnost ekološke sigurnosti
vrlo vjerojatno će se povećati, sve dok doista zajednički i kooperativni pristupi ne pro-
vedu ozbiljne reforme, kako bi postigli oblike društvene organizacije koja je ekološki
održiva. U tom smislu, trenutne prakse nacionalne sigurnosti predstavljaju značajnu
barijeru postizanja ekološke sigurnosti svih ljudi.
PITANJA
Bavi li se ekološka sigurnost utjecajem ljudi na okoliš ili utjecajem ekoloških procesa na stva-
ri koje su ljudima vrijedne?
Koji razlozi objašnjavaju zašto je toliko truda posvećeno pronalaženju veze između ekološ-
kih promjena i nasilja?
Koje su implikacije nazivanja ekoloških problema pitanjima sigurnosti?
Mogu li oružane snage povećati ekološku sigurnost?
Koje vrste ekoloških problema su pitanja nacionalne sigurnosti? Iz kojih razloga?
Koje vrste ekoloških problema su pitanja ljudske sigurnosti? Iz kojih razloga?
Što uzrokuje nečiju ekološku nesigurnost?
230
Ekološka sigurnost
Kako je sekuritizacija ekoloških pitanja mogla pomoći u zaštiti sigurnosti?
Kako bi se pristupi ljudske i nacionalne sigurnosti mogli pomiriti s ekološkom sigurnosti?
Koje su najprikladnije politike koje omogućuju ekološku sigurnost? Tko bi ih trebao
implementirati?
DALJNJE ČITANJE
Barnett, J. (2001), The Meaning of Environmental Security: Ecological Politics and Po-
licy in the New Century Era, London: Zed Books. Kritički pregled raznih pristupa ekološkoj
sigurnosti koji promiču pristup ljudske sigurnosti.
Conka, K. i Dabelko, G. (ur.) (2002), Environmental Peacemaking, Baltimore,: John
Hopkins University Press. Prva važna knjiga koja se fokusira na suradnju oko ekoloških
problema.
Dalby, S. (2002), Environmental Security, Minneappolis: University of Minnesota Pre-
ss. Kritička geopolitička perspektiva o ekološkoj sigurnosti koja u sebe inkorporira uvide iz
povijesti ekologije i ekološke teorije.
Deudney, D. i Matthew, R. (ur.) (1999), Contested Grounds: Security and Conflict in the
New Environmental Politics, Albany: State University of New York Press. Povezuje čitav
opseg pristupa i perspektiva ekološkoj sigurnosti.
Diehl, P i Gleditsch, N. (ur.) (2001), Environmental Conflict, Boulder, CO: Westview
Press. Opsežna kolekcija uglavnom kvantitativnih studija o uzročnim vezama između sta-
novništva, okoliša i sukoba.
Elliot, L. (1998), The Global Politics of the Environment, London: Macmillan. Detaljan
vodič kroz globalnu ekološku politiku i politike.
Homer-Dixon, T. (1999), Environment, Scarcity, and Violence, Princeton: Princeton
University Press. Sažima autorov vrlo utjecajan rad na istraživanju ekološke oskudice i
nasilja.
Peluso, N. i Watts, M. (ur.), Violent Environments, Ithaca, NY: Cornell University Press.
Kolekcija detaljnih terenskih studija slučaja o ekološkim sukobima.
WCED (World Commission on Environment and Development) (1987), Our Common
Future, Oxford: Oxford University Press. Temeljno istraživanje o okolišu i zajedničkoj
sigurnosti.
VAŽNE WEB STRANICE
http://wilsoncenter.org/escp Program o ekološkim promjenama i sigurnosti na Woo-

drow Wilson International Center for Scholars je najvažniji centar za ekološke sigurnosne
studije u Sjedinjenim Državama. Stranica sadrži obilje informacija, uključujući Izvješće projek-
ta o ekološkim promjenama i sigurnosti.
http://www.gechs.org Projekt o globalnim ekološkim promjenama i ljudskoj sigurnosti
(GECHS). Projekt provodi relevantna policy istraživanja o ekološkim promjenama i ljudskoj
sigurnosti. Ova stranica sadrži neka korisna izdanja, uključujući sažetke dokumenata o pro-
vedenim politikama, te iscrpnu skupinu poveznica na povezane stranice.
231
http://www.unep.org Program Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša upravlja ekološkim
pitanjima unutar sustava Ujedinjenih naroda. Između ostalog, stranica sadrži informacije o
globalnim ekološkim problemima, summitima i sporazumima.
232
12.
Ekonomska sigurnost
CRISTOPHER M. DENT
Sadržaj poglavlja
Uvod
Suvremena misao o ekonomskoj sigurnosti

Novi konceptualni pristup ekonomskoj sigurnosti
Zaključak
Vodič čitatelju
"Ekonomska sigurnost" sve je češće korištena fraza, ali i teoretski relativno slabo ra-
zvijen koncept u političkoekonomskoj literaturi. Ovo poglavlje istražuje kako se razvila
suvremena misao o ekonomskoj sigurnosti i predstavlja novi konceptualni pristup tom
području. Općenito postoje dva uvelike razdvojena diskursa o ekonomskoj sigurnosti:
analiza mikrorazine koja se koncentrira na "lokalne" činitelje, poput pojedinaca, ku-
ćanstava i lokalnih zajednica, dok se ekonomska sigurnost na makrorazini fokusira na
nacionalne države (ili ostale entitete sposobne za vođenje vanjskoekonomske politike)
i njihove aktivnosti u međunarodnom ekonomskom sustavu. Ovo poglavlje bavi se dru-
gim diskursom, a u tom kontekstu definicija ekonomske sigurnosti predstavljena ovdje
jest očuvanje strukturalnog integriteta i prosperiteta – stvaranje sposobnosti i interesa
političkoekonomskog entiteta u kontekstu različitih vanjskih rizika i prijetnji s kojima se
suočava međunarodni ekonomski sustav. Točnije, smatra se da potraga za ekonomskom
sigurnosti u biti usmjerava ciljeve vanjskoekonomske politike (FEP – Foreign Economic
Policy). Ovdje predstavljen novi konceptualni pristup usmjeren je na osam različitih
"objektivnih tipologija" ekonomske sigurnosti, čije predstavljanje oblikuje glavnu dis-
kurzivnu funkciju ovog poglavlja.
233
Uvod
Sve veća pažnja koja se posvećuje ekonomskoj sigurnosti može se primarno zahvaliti
širenju koncepcije sigurnosti nakon kraja Hladnog rata. Ona se, stoga, pridružuje osta-
lim "novim" sektorima, koji su još jače proširili uobičajeni cilj sigurnosnih problema
izvan tradicionalne političkovojne domene. (Buzana 1991a; Romma 1993.; Sorenson,
1990.; Walt 1991.). Ekonomska sigurnost ostaje često osporavan koncept, pogotovo
zato što su joj znanstvenici prilazili iz različitih disciplinarnih perspektiva. Sociolozi
i antropolozi obično preuzimaju pristup s mikrorazine. Kao što ću kasnije spominjati,
politolozi koji još uvijek djeluju unutar okvira tradicionalnih sigurnosnih studija više
su se bavili onim što ja nazivam ekonomsko-sigurnosnom uzročno poslijedičnom ve-
zom, a ne ekonomskom sigurnosti per se. Novi konceptualni okvir koji je ponuđen ov-
dje u perspektivi je pristup međunarodne političke ekonomije i zbog toga se zahtijeva
disciplinarni univerzalizam. Međutim, vrlo multidisciplinarna priroda međunarodne
političke ekonomije to dopušta, zbog njene sposobnosti povezivanja i sintetiziranja
uvida iz različitih disciplina u holistički okvir za analizu.
Analiza ekonomske sigurnosti općenito se može podijeliti u dva diskursa. S jedne
strane, ekonomska sigurnost mikrorazine koncentrirana je na "lokalne" činitelje, kao
što su pojedinci, kućanstva i lokalne zajednice, a primarna joj je briga osiguravanje
njihovog opstanka (Liew 2000; Zalewski 2005.). U zemljama u razvoju istraživanja
su često usmjerena na pitanja opskrbe hrane.. S druge strane, ekonomska sigurnost
makrorazine obično se bavi onima koji upravljaju vanjskoekonomskom politikom
(tzv. FEP sile, op. prev.) (primjerice, nacionalne države) i njihovim djelovanjem u
međunarodnom ekonomskom sustavu. Unatoč širenju granica domaćeg i međunarod-
nog u eri globalizacije, ova dva diskursa ostala su većinom odvojena u znanstvenoj
literaturi. Dakako, između postoje preklapanja, primjerice kada FEP sile inzistiraju na
protekcionizmu u poljoprivredi, kako bi osigurale opstanak svojih ruralnih zajednica,
npr. Japan, EU. Prema tome, državne vlasti moraju ispuniti dužnosti na polju ekonom-
ske sigurnosti, na mikro i makro razini. Nadalje, ponekad se, iako ne prečesto, koristi
višerazinska analiza, koja uzima u obzir prijetnje ekonomskoj sigurnosti na mikro i
makro razini (Dragugn i Ash 1999; Liew 2000.). Međutim, većina analiza ekonomske
sigurnosti mogu se razlikovati kao većinski unutarnje (mikrorazina) ili međunarodne
(makrorazina) u svojim polazištima, a u fokusu ovog poglavlja je drugi oblik analize.
Suvremena misao o ekonomskoj sigurnosti
Posthladnoratovska dominacija
Nedavni porast interesa za ekonomsku sigurnost na makrorazini uvelike je rezultat
posthladnoratovskog razdoblja. Prema tome, ona proizlazi iz odgovarajućih pomaka
iz geopolitike u "geoekonomiju", od vojnih supersila do ekonomskih supersila, te
od političko-ideološkog natjecanja do ekonomskog natjecanja. I kao što je Stremlau
234
Ekonomska sigurnost
(1994) primijetio ranih 1990-ih, "mi ulazimo u eru u kojoj će se vanjska i nacionalna
politika sve više okretati oko naših komercijalnih interesa, a u kojoj će ekonomska di-
plomacija biti ključna za rješavanje važnih problema našega vremena" (str. 18). Rane
posthladnoratovske analize ovog pitanja uzimale su u obzir rastuće (geo)ekonomske
temelje budućih sigurnosnih sustava (Sandholtz i ostali, 1992.). Za vrijeme tog razdo-
blja, fokus je uglavnom bio na tome kako je stara bipolarna geopolitika otvorila put
novoj tripolarnoj svjetskoj strukturi ekonomskih supersila (SAD, EU i Japan), a in-
tenzivna debata vodila se oko pitanja koja će od te "trijade" sila ili regija isplivati kao
vodeća u 21. stoljeću (Albert 1993., Hart 1992., Thurow 1992.). Prema tome, analiza
ekonomske sigurnosti tada je bila većinom usmjerena na geoekonomsko natjecanje,
a napori da se konsolidiraju regionalne integracije (primjerice, Jedinstveno europsko
tržište, NAFTA) bili su većinom usklađeni s time. Međutim, kooperativniji pristup
između te trijade sila pojavio se 1990-ih, s približavanjem SAD-a i istočnoazijskih
sila unutar foruma Azijskopacifičke ekonomske suradnje (APEC), s potpisivanjem
nove Transatlantske agende 1995. između Europe i SAD-a, te pokretanjem dijaloga
pod nazivom Forum Azija-Europa (ASEM) između Azije i Europe 1996. (Dent 2001.)
Policy obrat prema uvjerljivijem pristupu ekonomskoj sigurnosti bio je osobito
uočljiv u SAD-u (Shirk i Twomey, 1996). Ekonomska sigurnost postala je ključno
pitanje u raspravama unutar Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za međunarodne
odnose od ranih 1990-ih. U siječnju 1993., američki predsjednik Bill Clinton proširio
je članstvo Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi uključio, između ostalog, ministra
financija i novostvoreni ured Predsjednikovog savjetnika za ekonomsku politiku. Na-
dalje, zajedničko osoblje Vijeća za nacionalnu sigurnost i novostvorenog Nacional-
nog ekonomskog vijeća trebalo je dovesti do veće koherencije sigurnosnih politika
u tim pitanjima. Kasnije, u svibnju 1997., izvješće druge Clintonove administracije
naslovljeno "Strategija nacionalne sigurnosti za novo stoljeće", doneseno je da "po-
takne američki ekonomski prosperitet", kao jedan od glavnih ciljeva, a ostali su bili
"povećati našu sigurnost učinkovitom diplomacijom i vojnim snagama" i "promicati
demokraciju u inozemstvu". U tim novim političkim događajima, Clinton je išao da-
lje od prijašnjih napora da se operacionalno integrira američka ekonomska politika s
nacionalnom sigurnosti (DeSouza 2000.). Slični pomaci u razmišljanju o ekonomskoj
sigurnosti bili su vidljivi u percepcijama i akcijama mnogih drugih vanjskopolitičkih
elita. Teroristički napadi 11. rujna na SAD dodatno su potaknuli opsežna razmišljanja
o sigurnosti u sigurnosnim političkim krugovima, ugrađujući razmatranja o ekonom-
skoj sigurnosti jače uz strateške kalkulacije. Meta koju su odabrali teroristi bila je
sama po sebi vrlo značajna zbog namjere da uzrokuje simultani kaos u američkoj si-
gurnosnoj domeni napadom na Pentagon, te u ekonomskoj domeni napadom na Svjet-
ski trgovački centar, simbol američke korporativne i financijske moći. Izbor važne
"ekonomske mete bila je važna zbog toga što su Al Qaedini teroristi pokušali proširiti
spektar mete iznad političkovojnih vidika, npr. ambasada, brodova…
Ekonomskosigurnosna uzročno poslijedična veza

Studije društvenih znanosti o vezi između ekonomije i političko-vojne sigurnosti pro-
vode se već neko vrijeme. Prema Mastandunu (1998), one datiraju iz 1930-ih i 1940-
ih godina, kada su Jacob Viner, E.H. Carr, Albert Hirschman i Edward Mead Earle
bili prvi važni znanstvenici koji su pokazali interes za ekonomskosigurnosnu uzroč-
235
no poslijedičnu vezu. Međutim, ovaj je predmet bio iznenađujuće zanemarivan u ra-

nom poratnom razdoblju, unatoč tome što je bio iznimno snažno obilježje američke
vanjske politike (Leitzel 1993., Mastanduno 1998.). Bili su potrebni globalni šokovi
1970-ih i pojava Međunarodne političke ekonomije kao akademske discipline da se
ovo promijeni (Knorr i Trager 1977., Friedberg 1991.). Ipak, ekonomskosigurnosna
uzročno poslijedična veza se može i mora razlikovati od same ekonomske sigurnosti.
Njezini tehnički aspekti obično uključuju:
zzEkonomiju vojne sigurnosti (ili vojnosigurnosnu ekonomiju): to uključuje aloka-
tivne, proizvode, tehnološkoindustrijske, infrastrukturalne i cjenovne aspekte op-
skrbe vojnosigurnosnih sposobnosti
zzPodređivanje ekonomskih politika interesima sigurnosne politike: uključujući ko-
rištenje vanjskopolitičkih ekonomskih mjera kako bi se podržali širi vanjskopoli-
tički ciljevi, odnosno "niska politika" izravno u zadovoljavanju potreba "visoke
politike".
zzPodređivanje sigurnosnih politika ekonomskim interesima: na općenitoj razini,
ovo bi se moglo povezati sa stvaranjem svijeta sigurnog za širenje kapitalističkih
aktivnosti, što se osobito odnosi na obveze država-hegemona.
Ponekad je doista teško točno utvrditi je li određena politička akcija bila potaknuta
ekonomskim ili političkovojnim sigurnosnim ciljevima, kada je namjera bila usposta-
viti oboje, čemu smo mogli svjedočiti nedavno kod američkog i europskog općenito
pozitivnog stava prema kineskom primanju u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Na-
dalje, gledište prema kojemu se ekonomske i tradicionalne mjere sigurnosne politike
mogu koristiti za postizanje sličnih planiranih posljedica, povezano je s promjenjivo-
šću argumenta moći, što znači da prijetnje na ekonomskoj fronti (npr. sankcije) mogu
postići sigurnosne ciljeve i obratno. Takve akcije uspostavljaju uvjerljive veze između
djelovanja u jednoj domeni i cilja u drugoj. (Shirk i Twomey 1996.). Međutim, daljnja
preokupacija ovim odnosom u mainstream literaturi možda se dogodila na štetu razvi-
janja uvjerljivijih ideja o onome od čega se posebno sastoji potraga za ekonomskom
sigurnosti u međunarodnom sustavu.
Ova problematična i pomalo nerafinirana (a ponekad čak i zbrkana) veza između
ekonomskosigurnosne uzročno poslijedične veze i ekonomske sigurnosti, već je dugo
takva. Knorrov (1977) doprinos ranim debatama o ekonomskoj sigurnosti prikazuje
relativno negativno mišljenje koje su mnogi hladnoratovski znanstvenici imali o eko-
nomskoj sigurnosti. Prema njemu, manifestacija ekonomskosigurnosnih politika po-
staje najočitija kada država svjesno odabere prihvatiti ekonomsku neefikasnost kako
bi izbjegla još veću ranjivost na ekonomske impulse izvana ili kada država naglašava
nacionalne pristupe po cijenu međunarodne integracije (str. 14). Ovo je značilo da
su pri donošenju odluka o ekonomskoj sigurnosti nastali visoki oportuni troškovi:
drugim riječima, postojale su očite zamjene između postizanja ciljeva ekonomske
sigurnosti i ciljeva ekonomskih politika koje su više "racionalne po modelu drža-
ve blagostanja". Primjerice, embargo američke vlade na veliku količinu američkog
izvoza u Sovjetski Savez onemogućila je američkim tvrtkama pristup tom stranom
tržištu, što je dovelo do smanjenog iskorištavanja njihove komparativne prednosti u
nizu industrija (npr. informatička tehnologija) i posljedičnu smanjenu optimizaciju
proizvodnje i korisnosti resursa, što je dovelo do gubitka bogatstva. Razlog tome je
što su američke firme, kao što je IBM, mogle smanjiti ekonomske troškove u većem
236
Ekonomska sigurnost
omjeru pomoću pojačane izvozne proizvodnje usmjerene na sovjetsko tržište koje bi

stvaralo tu korisnost.
Posljedice ovog hladnoratovskog mišljenja snažno se osjećaju i danas, na način
da mnogi znanstvenici još uvijek izjednačavaju ekonomsku sigurnost s aspektima
ekonomskosigurnosne uzročno poslijedične veze ili ostaju snažno zaokupljeni eko-
nomskosigurnosnom uzročno poslijedičnom vezom, umjesto da unapređuju teorije o
samoj ekonomskoj sigurnosti (Shirk i Twoomey 1996., Soeya 1997., Sperling i osta-
li 1998.). Primjerice, Harris i Mack (1997) opazili su istočnoazijsku "ekonomskosi-
gurnosnu dilemu" prema kojoj je rastuće bogatstvo regije potaknulo i demokratske
institucije koje potiču sigurnost i međuovisnost, a istovremeno je na potencijalno
destabilizirajuće načine osiguravalo resurse za nadograđivanje vojnih sposobnosti.
Iako takve opservacije o ekonomskosigurnosnoj uzročno poslijedičnoj vezi mogu biti
vrijedne i značajne, one postižu relativno malo u poboljšavanju konceptualnih analiza
ekonomske sigurnosti. Također, i dalje je prihvaćeno da tradicionalni političkovojni
sigurnosni sektor može utjecati na ekonomski sigurnosni sektor i obratno, ali smatra
se kako se moraju uložiti veći napori kako bi se uspostavila njegova preciznija empi-
rijska domena (odnosno područje ili područja s nalazima iz stvarnog svijeta, iz kojih
možemo uspostaviti studiju subjekta "ekonomske sigurnosti").
Definiranje empirijske domene i koncepata ekonomske

sigurnosti
Razlikovanje empirijske domene ekonomske sigurnosti od ekonomskosigurnosne
uzročno poslijedične veze može biti problematično, što priznaje niz znanstvenika.
Buzan i ostali (1998) se pitaju predstavlja li težnja za ekonomskom sigurnosti uopće
sekuritizaciju ekonomskih pitanja, te nadalje, žele li znanstvenici istu jednostavno
definirati pokušajima razlikovanja između politizirane ekonomije ili prelijevanjem
sigurnosti iz ekonomskog sektora u ostale. Oni zaključuju da se pitanje ekonomske
sigurnosti bavi odnosom između političke strukture anarhije i ekonomske strukture tr-
žišta, te izbjegavaju spajanje sigurnosti i ekonomije u jedinstveni analitički konstrukt.
Na fundamentalnoj razini sigurnost se odnosi na zaštitu ili garantiranje sigurnosti
nekog entiteta od trenutnih opasnosti. Određivanje ekonomske sigurnosti nekoga ili
nečega povezano je s našom prethodnom diskusijom o mikro i makro razini ekonom-
ske sigurnosti. U ovom kontekstu, moramo razmotriti odnos između fizičkih eko-
nomskih funkcija i kapaciteta (npr. infrastrukturalnih, tehnološkoindustrijskih) "FEP
sile" s jedne strane, te interesa njezinih udruženih ekonomskih agenata (koji mogu
biti ekstrateritorijalni, ili transnacionalni, kao što su multinacionalne kompanije ili
pokretna radna snaga) s druge. Ovo, dakle, ponovno postavlja problem razlikovanja
agenata od strukture, s obzirom na njihove međusobno konstitutivne veze. Primjerice,
korporativni interesi agenta (npr. kompanije) mogu činiti kritični dio izvoznih kapa-
citeta kompanije(strukturalni aspekt), a taj agent može predstavljati značajni dio šire
ekonomske strukture "FEP sile", primjerice slučaj Samsung u Južnoj Koreji. Naša
diskusija o mikro i makro razini ekonomske sigurnosti već je naglasila poveznice iz-
među lokalnih agenata i "FEP sila" koje žele ostvariti ekonomsku sigurnost u međuna-
rodnom sustavu s prijašnjim interesima na umu. Također je već prethodno naglašeno
da su protagonisti FEP-a (za referentne pojmove vidi Ključne ideje 12.1) optuženi za
identificiranje i ostvarivanje interesa ekonomske sigurnosti ekonomskih agenata za
237
koje se smatra da posjeduju vanjskopolitičku ekonomsku moć, na individualnoj (npr.

tvrtka koja lobira u vladi o specifičnom pitanju tržišnog pristupa) i kolektivnoj osnovi.
U ovom smislu, ekonomska sigurnost agenta i strukture u međunarodnom sustavu
su kombinirane, kao što će biti prikazano kasnije u izlaganju novog konceptualnog
okvira. Ovaj pristup se također temelji na ideji da uspostavljanje odlučnijih ciljeva
ekonomske sigurnosti pomaže u lakšem identificiranju ekonomskosigurnosnih moti-
vacija koje se nalaze u pozadini stranih (ekonomskih) političkih djelovanja, čime se
dalje definira empirijska domena ekonomske sigurnosti.
U ostvarivanju svojih ekonomskosigurnosnih interesa, FEP sile moraju odgovoriti
na promjenjive strukturalne postavke međunarodne političke ekonomije, te iskoristiti
prilike i umanjiti rizike i prijetnje koje one stvaraju (Leech 1993.). Mnogi su se istra-
živači ekonomske sigurnosti usmjerili na gore spomenuto, međutim, neki su prihvatili
multidimenzionalniji pristup: kako DeSouza (2000) komentira: "sigurnost nije samo
sprječavanje određenih prijetećih događaja, ona je i stvaranje mogućnosti, te povlašte-
nih okolnosti za američke interese i zajedničku dobit" (str. 37). U istom tonu, Lubbe
(1997) je zamislio da je ekonomska sigurnost određena dvama ključnim faktorima, a
to su: ekonomska sposobnost, koja se tiče sposobnosti vanjskopolitičkih ekonomskih
protagonista da izvršavaju ekonomske i političke zadatke koji ocrtavaju nacionalni
interes, ali također pomažu umanjiti svoju ranjivost na vanjske pritiske i smetnje; te
vanjski ekonomski faktori, gdje velike, moćne države, koje imaju veliku strukturalnu
moć, mogu oblikovati vanjski okoliš u kojemu se teži ostvarenju ekonomskih sigur-
nosnih ciljeva.
Stvoreni su različiti pristupi definiranja ekonomske sigurnosti. Iz perspektive he-
gemona koja još uvijek obilježava veliki dio literature o vanjskoj ekonomskoj politici,
Neu i Wolf (1994.) smatraju da je ekonomska sigurnost "sposobnost zaštite ili una-
pređivanja američkih ekonomskih interesa, imajući u vidu događaje, razvoj ili akcije
koje mogu ugroziti ili blokirati te interese" (str. xi), a oni mogu dolaziti iz domaćih
ili stranih izvora. Neki znanstvenici koriste pristup "višestrukih aspekata" u definira-
nju ekonomske sigurnosti. Primjerice, Cable (1995) prvo tvrdi da se može govoriti
"najjasnije o onim aspektima trgovine i investicija koje izravno utječu na sposobnost
države da se brani" (str. 306). Drugo, ona može biti definirana "u smislu instrumenata
ekonomske politike koji se koriste u svrhu agresije (ili obrane)" (str. 307), navodeći
sankcije i embargo kao primjere. Treće, prema Cableu, ekonomska sigurnost bazira
se na "ideji da relativne vojne sposobnosti ili projekcija moći, mogu biti ugrožene
relativno lošim ekonomskim rezultatima i zahtijeva odgovor ekonomske politike"
(ibid.). Ova zadnja dva definicijska pristupa pate od upletenosti u ekonomskosigur-
nosnu uzročno poslijedičnu vezu, te zbog toga nisu toliko korisni. U Cableovom če-
tvrtom pristupu, on tvrdi kako postoji i čak "labaviji koncept ekonomske sigurnosti
koji izražava strah od globalne ekonomske, društvene i ekološke nestabilnosti" (ibid),
koji se zbog toga povezuje s pitanjem preklapanja sigurnosnog sektora. Sperlingov i
Kirchnerov (1997) vlastiti višerazinski pristup ispituje: (1) brigu države da zaštititi
društveno i ekonomsko tkivo društva; (2) sposobnost države da djeluje kao učinkoviti
zaštitnik i održi društveni integritet; (3) sposobnost države u suradnji s ostalima u
cilju zaštite međunarodnog ekonomskog okruženja od destabilizacije, kako bi ojačala
vojne sposobnosti.
Pomalo generalizirane i jednodimenzionalne definicije ponudili su Green (1996).
"briga oko ekonomske sigurnosti je stanje uma koje je se konstantno brine oko prela-
238
Ekonomska sigurnost
ska granice opasnosti" (p. 22), i Thakur (2000) – "održavanje danih razina bogatstva i
državne snage putem pristupa resursima, financijama i tržištima" (str. 230.). Općenito,
većina analiza ekonomske sigurnosti utemeljena je na težnji za postizanjem "bogat-
stva i moći" u kontekstu vanjske ekonomske politike i stoga uspostavlja određene
zajedničke poveznice između neoliberalnih i neorealističkih stajališta o empirijskoj
domeni ekonomske sigurnosti. Kao što je Katzenstein primijetio, prosperitet (odno-
sno bogatstvo) predstavlja temeljni neoliberalni koncept, dok je primarna briga neo-
realista demonstracija i međudjelovanje ekonomske moći u međunarodnom sustavu.
Nadalje, iako radikalni mislioci osporavaju konvencionalne materijalističke ideje
prosperiteta, oni ne bi nužno negirali važnost težnje za nekom alternativnom interpre-
tacijom, poput održivog razvoja.
KLJUČNE TOČKE
yy Rastući interes u analizi ekonomske sigurnosti trebao bi biti shvaćen u posthladno-

ratovskom kontekstu, usmjeravajući se na pomake od geopolitike do geoekonomije,
od vojnih supersila do ekonomskih supersila i prema tome, od političko-ideološkog
natjecanja do ekonomskog natjecanja.
yy Veze između ekonomske politike i tradicionalne ili političkovojne sigurnosne politike
– ekonomskosigurnosne uzročno poslijedična veze oduvijek su postojale, ali su s vre-
menom postale sve više isprepletene.
yy Unatoč ovoj jačoj međupovezanosti, proučavanje ekonomskosigurnosne uzročno po-
slijedične veze i ekonomske sigurnosti nije ista stvar, te se jedno često miješa s drugim
u znanstvenoj literaturi. Nadalje, mnoge studije "ekonomske sigurnosti" ne objašnja-
vaju što se misli pod tim pojmom.
yy Općenito, većina analiza ekonomske sigurnosti utemeljene su na težnji za "bogat-
stvom i moći", a ovo uspostavlja neke zajedničke poveznice između neorealističkih i
neoliberalnih stajališta o ekonomskoj sigurnosti.
Novi konceptualni pristup ekonomskoj

sigurnosti
Uvod
Težnja za postizanjem ekonomske sigurnosti široko određuje ciljeve vanjske eko-

nomske politike. Vođenje same vanjske ekonomske politike može potpadati pod dvije
domene (Dent, 2002). Prva od njih može se nazvati područja tehničke politike, koja
i sama mogu biti daljnje razvrstana na ključni element (trgovina, FDI, međunarodne
financije, i politike strane pomoći) i pridruženi element (npr. industrijska politika),
pri čemu prvo uživa otvoreniju i kognitivnu međunarodnu pozornost, dok je drugi na
podređen način povezan s prvim na neki funkcionalno podupirući, često natjecateljski
poticajan način. Druga domena je ekonomska diplomacija, koja se općenito bavi sred-
stvima i parametrima unutar kojih se vode trgovina, investicije i ostali međunarodno-
ekonomski odnosi između reprezentativnih agenata različitih FEP sile. Ekonomska
239
diplomacija može se općenito gledati iz različitih razina uključenosti, modaliteta,

uporabe moći i procesa pregovaranja.
Nadalje, naš model FEP analize inkorporira tri "orijentirajuće" interaktivne di-
menzije. (1) kognitivnoideološki pristupi odnose se na ključne ideologijske "čvorove"
mišljenja (npr. liberalizam, neomerkantilizam), tradicije sustava vrijednosti, prilagod-
bu ekonomske kulture i ostalih idejnih ili vrijednosno utemeljenih faktora koji obliku-
ju mišljenje izvan FEP formacija; (2) suprotstavljeni utjecaji "bazirani na akterima"
istražuju kako različiti unutarnji (npr. sindikati, industrijske udruge), međunarodni
(npr. strane vlade, međunarodne ekonomske organizacije) i transnacionalni akteri
(npr. transnacionalne kompanije, međunarodno civilno društvo) pokušavaju utjecati
na vanjskopolitičke ekonomske (FEP) formacije; (3) treća se tiče konceptualnog okvi-
ra samih generičkih ciljeva ekonomske sigurnosti, što je naglašeno u drugom dijelu
ovog članka. Prema tome, težnja za ekonomskom sigurnosti oblikuje samo jedan (ali
svejedno središnji) aspekt vanjskopolitičke ekonomske formacije. Ključni referentni
pojmovi korišteni u našoj analizi mogu se vidjeti u Ključnim idejama 12.1.
KLJUČNE IDEJE 12.1
Ključni referentni pojmovi

Ključni referentni pojmovi korišteni kroz čitavu ovu analizu su, kako slijedi, vanjskopolitič-
ka ekonomska formacija (FEP formacija) je općeniti pojam za strukturu, vođenje i proces
vanjske ekonomske politike. FEP protagonisti odnose se na aktere koji su odgovorni za
vođenje (političko ili kvazipolitičko vodstvo) ili upravljanje (birokratsko vodstvo) vanjske
ekonomske politike. Oni se obično odnose na predstavnike središnje vlade, međutim,
mogu uključivati i one iz pod-državnih jedinica (npr. lokalna vlast), supranacionalnih ili
međuvladinih jedinica, kao što je EU, te čak, u nekim slučajevima, predstavnike koji do-
laze sa strane poslovnog svijeta ili civilnog društva. FEP sile odnose se na političke za-
jednice koje te protagonisti predstavljaju. To su obično nacionalne države ili neki drugi
državni oblici, a mogu uključivati pod-državne jedinice (npr. države unutra federacije
poput SAD-a), supranacionalne ili međuvladine jedinice (npr. EU), gradove-države (npr.
Singapur), ili kvazi države (npr. Tajvan). Konačno, zainteresirani FEP elementi odnose se
na bilo koju skupinu s izravnim interesom ili čak utjecajem na FEP formaciju. Oni mogu
uključivati same FEP protagoniste, kao i predstavnike poslovnog svijeta, civilnog društva
i institucionalnih zajednica.
Uspostavljanje definicije ekonomske sigurnosti

Ovdje predstavljen novi konceptualni pristup ekonomskoj sigurnosti utemeljen je na
definiciji koja naglašava pristup ekonomskoj sigurnosti koji teži minimizirati prijet-
nju i maksimizirati mogućnosti, a težnja za njegovim postizanjem uključuje očuvanje
strukturnog identiteta i sposobnosti za širenje prosperiteta i interesa političkoekonom-
skog entiteta, u kontekstu različitih izvanjskih rizika i prijetnji s kojima se suočava u
međunarodnom ekonomskom sustavu. Ovdje se "političkoekonomski entitet" opće-
nito izjednačava s FEP silom, u odnosu na njezinu vlastitu teritorijalnu ekonomiju i
ekstrateritorijalne (odnosno prekogranične ili transnacionalne) ekonomske interese.
Dakle, FEP protagonisti mogu raditi na očuvanju transnacionalnih komercijalnih inte-
resa svojih domaćih ili udomaćenih stranih multinacionalnih kompanija. Prema tome
240
Ekonomska sigurnost
su FEP sile usmjerene na različite oblike međunarodnog ekonomskog prostora. Ovo

može biti relativno lokalizirano i razmjerno udaljeno, primjerice kada postoje jake
globalne veze tvrtki s domaćom bazom. Nadalje, FEP sile mogu raditi s ostalima kako
bi očuvali sigurnost svog transnacionalnog ekonomskog prostora, putem regionalnih
ili multilateralnih oblika suradnje, npr. EU-a i WTO-a.
Aspekt definicije vezan uz strukturni integritet odnosi se u osnovi na održavanje
unutarnje konstrukcije ekonomije za vrijeme njezinih interakcija u globalnoj ekono-
miji, te njezine sposobnosti da zadovolji osnovne potrebe ekonomskih agenata koji
se unutra nalaze. Na pravi način primijenjen, ovo može bit povezano s neposrednim
namjerama preživljavanja ekonomije u ekonomskom sustavu, te stoga s prevencijom
njezinog "strukturnog kolapsa". Neki se javljaju u novom političkigeografskom de-
finiranom obliku, npr. Istočnoj Njemačkoj. Strukturni integritet je stoga ključni cilj
ekonomske sigurnost. Aspekt interesa i sposobnosti za širenjem prosperiteta proširu-
je konvencionalne granice koncepta ekonomske sigurnosti izvan njegove uobičajene
pozornosti na minimiziranje izravnih ekonomskih ranjivosti. Sposobnosti i interesi za
širenjem prosperiteta ide prema tom cilju putem reduciranja budućeg dometa za eko-
nomskosigurnosnih rizika, ranjivosti i prijetnji , stvarajući vrstu "osiguravajuće poli-
tike" ili "preventivnog ljekovitog" pristupa. Razvoj i očuvanje sposobnosti i interesa
za širenje prosperiteta može se odnositi na "tehničke" (npr. politika trgovine i indu-
strije) i "relacijske" (ekonomska diplomacija) aspekte. Nadalje, ovo također može biti
povezano s maksimizacijom bogatstva – lokalnom i globalnom – i eksternalizacijom
vanjskopolitičkih ekonomskih (FEP) interesa, kao što je zastupanje interesa domaćih
multinacionalnih kompanija i njihovih operacija izvana.
Pri uspoređivanju ovih zadnjih dvaju aspekata osnovne definicije, očuvanje "struk-
turnog identiteta" FEP sile defenzivnije je u svom posljedičnom djelovanju, s obzirom
da se čuvanje "sposobnosti i interesa za širenjem prosperiteta" odnosi više na pro-
motivne akcije ili akcije unapređivanja. Kao takvo, "očuvanje" u ovom posljednjem
kontekstu uključuje proaktivne mjere za unapređenje sigurnosnih interesa FEP sile.
Instance uključuju vanjske ekonomske politike koje kultiviraju određene funkcije
koje šire prosperitet unutar ekonomije, kao što su razvoj strateških sposobnosti izvo-
zne proizvodnje, npr. poluvodiča u IT sektoru. Jačanje veza ekonomske diplomacije s
ostalim FEP silama može također potaknuti trgovinu, strane investicije ili financijski
povezane odnose koje služe sličnim ciljevima ekonomske sigurnosti.
Tipologija ciljeva ekonomske sigurnosti

Tipologije ciljeva ekonomske sigurnosti predstavljena ovdje dalje razvijaju i koncept
i odredive težnje za ekonomskom sigurnosti, kao i tvrdnju da ona nudi prikladno
gledište za FEP analizu. Ove tipologije mogu se smatrati aspektima istog analitič-
kog gledišta, koje se prelama na različite načine s obzirom na različite faktore, kao
što je povezanost s problemom, međuovisnost varijabli, zamjenjivost moći, itd. Ra-
zumljivo, ciljeve FEP je teško razvrstati, što je rezultat i njihovih diferencijalnih
modaliteta, npr. taktičkih, strateških… Međutim, pokušaji klasifikacije su održivi
ukoliko se primijeni generički, a ne specifični pristup klasificiranju različitih vrsta
FEP ciljeva. Ovaj novi pristup analize ekonomske sigurnosti utemeljen je na osam
različitih tipologija.
241
Sigurnost ponude
Ovo se primarno odnosi na osiguravanje ključnih lanaca opskrbe koji uključuju vanj-
ske izvore. To se stoga osobito odnosi na različite strukture ponude, putem kojih FEP
sila nabavlja strane materijale, komponente i tehnologije, a korištenje ekonomske di-
plomacije moglo bi biti potrebno za održavanje integriteta ovih struktura. Te strukture
u konačnici služe ekonomskoj strani potražnje, koju se može promatrati na infrastruk-
turalne načine iz perspektive ekonomskih agenata (pojedinaca, poduzeća), koji teže
ostvarenju vanjskih ekonomija razmjera pomoću unaprijeđene potražne strane. Prema
tome, sigurnost ponude može utjecati na sposobnost proizvođača da zadrže ili pobolj-
šaju svoju konkurentnost, da imaju pristup ključnim materijalima i tehnologijama, i
pomoći u zadržavanju općeg ekonomskog prosperiteta – proizvodeći sposobnosti i
interese.
U globaliziranoj svjetskoj ekonomiji, raznolikost ponude (a ne neovisnost) pred-
stavlja važan element ranjivosti strategije upravljanja ekonomskom sigurnosti, osobi-
to u specifičnim okolnostima ili općenitom okruženju obilježenom zatvorenim, sku-
pim i nepredvidivim pristupom. Ovo je često slučaj kada strane FEP sile ili kompanije
nametnu određena ograničenja ponude, ili kada postoji oligopolistička/ monopolistič-
ka koncentracija na međunarodnom tržištu. Obje situacije mogu stvoriti kvantitativ-
ne i cjenovne nesigurnosti za "potrošačke" FEP sile i proizvođače, kompromitirajući
njihovu sposobnost da učinkovito odgovore na promjene u međunarodnim konkurent-
skim uvjetima. Mjere vanjske ekonomske politike – i "političkotehničke" mjere (npr.
trgovinska politika), te mjere ekonomske diplomacije – koriste se za borbu s takvim
teškoćama ekonomske sigurnosti. Primjerice, američka pomoć trenutno se koristi za
razvoj naftnih izvoznih kapaciteta bivših sovjetskih republika, kao sredstvo uklanja-
nja američke ovisnosti o bliskoistočnim izvorima.
Sigurnost pristupa tržištu
Ona se uglavnom bavi osiguravanjem najboljeg mogućeg pristupa ključnim stranim

tržištima FEP sili. Ovo je osobito važno za izvozno orijentirane ekonomije s malim
domaćim tržištima, iako je ovo postao primarni cilj ekonomske diplomacije svih FEP
sila. Iskorištavanje potencijala stranog tržišta oduvijek je bilo smatrano sredstvom
širenja prosperiteta zemlje izvoznika, većinom pomoću stranih zarada ostvarenih pro-
dajom izvoznih dobara. Ovo se također sve više povezuje s dimenzijom "strukturnog
integriteta" ekonomske sigurnosti, pristupom stranom tržištu koje pomaže u omogu-
ćavanju domaćeg tehnološkoindustrijskog restrukturiranja, omogućavanjem izlaza za
izvozna dobra iz relevantnih sigurnosnih sektora. Primjerice, razvoj rastućih sektora,
kao što je biotehnologija, često ovisi o dostizanju minimalne razine produktivnosti
proizvodnje, a sama domaća potražnja može biti nedovoljna da ostvari tu poziciju.
Isto tako, ublažavanje ekonomskih i socijalnih teškoća povezanih sa strukturnim sla-
bljenjem "osjetljivih" industrija u zapadnim ekonomijama, kao što je čelik, može se
postići povećavanjem potražnje za tim proizvodima na stranim tržištima.
Velike ekonomije, kao američka ili japanska, obično uživaju u koristima samodo-
statnosti domaćeg tržišta, pa bi se moglo zaključiti kako one nisu toliko zabrinute oko
sigurnosti tržišnog pristupa. Naravno, situacija je malo složenija. SAD je, primjerice,
prisiljen tražiti povećan pristup tržištu zbog konstantnih teškoća s trgovačkim defi-
242
Ekonomska sigurnost
citom: izvoz mora pomoći u plaćanju rastućeg uvoznog računa. Japanske agresivne
izvozne politike i prakse, i njegovi ogromni trgovinski suficiti, mogu se prvenstveno
zahvaliti državnoj dugotrajnoj merkantilističkoj ideologiji i globalnim tržišnim stra-
tegijama japanskih multinacionalnih kompanija. Nadalje, konkurencija na stranom
tržištu intenzivirala se za sva poduzeća i stoga je postala važno pitanje vanjskoeko-
nomske politike. Ovo je uvelike iz razloga što su globalizirajući procesi učinili trži-
šta poroznijima iz domaće i strane perspektive. Tvrtke orijentirane na domaće tržište
sada se suočavaju s jačom konkurencijom stranih rivala, a moraju se i same okretati
stranim tržištima kako bi to kompenzirale. Slično tome, poduzeća se sada više natje-
ču s ostalima izvan njihovih vlastitih tržišta, nego što su to prije činila. Prema tome,
europska i azijska poduzeća odlučnije se i u većem broju sektora natječu za udio na
američkom tržištu.
Kreditna sigurnost
Ona uključuje osiguravanje, onoliko koliko je to moguće, financijske solventnosti

FEP sila u međunarodnom sustavu, kao i osiguravanje pristupa, utjecaja ili kontrole
izvora međunarodnih kredita. Nedavno je ovo postala akutna ekonomska sigurno-
sna preokupacija država u razvoju, u kontekstu duga zemalja Trećeg svijeta i ostalih
zemalja koje su nedavno primile značajnu pomoć MMF-a, primjerice Južna Koreja
i Argentina. Traganje za kreditnom sigurnosti je možda najproblematičnija od svih
tipologija ekonomske sigurnosti. Razvoj financijske globalizacije učinio je pokušaj
održavanja kreditne sigurnosti u međunarodnom sustavu iznimno složenom i teškom
zadaćom. (Kahler 2004.). Rizik volatilnosti tečaja povećao se za mnoge FEP sile za-
dnjih nekoliko godina, što je primarno rezultat sve manje predvidljivih i većih među-
narodnih valutnih transakcija koje se svakodnevno događaju na globalnim financij-
skim tržištima.
Uloga sve moćnijih valutnih špekulanata bila je u središtu većine financijskih kriza
u zadnjem desetljeću, osobito za vrijeme krize europskog tečajnog mehanizma 1992./
1993. te istočnoazijske financijske krize 1997./1998. Doista, djelatnosti suradnje izme-
đu FEP sila sve su više počele obilježavati njihovo traganje za kreditnom sigurnosti.
Ovdje se mogu učiniti poveznice između složene međuovisnosti financijske globaliza-
cije, te na koji način sve veća povezanost između različitih nacionalnih i regionalnih
financijskih sustava predstavlja imperativ za sve jaču suradnju na pitanjima međuna-
rodnih financija. Prema tome, interesi kreditne sigurnosti usko su povezani s interesima
sigurnosti sustava i sigurnosti saveza. One FEP sile s velikim rezervama stranih valuta
(npr. Japan, Kina, Tajvan) često su se pouzdale u te izvore kao temelj za postizanjem
neovisne kreditnosigurnosne politike. Međutim, vrlo je malo onih kojima je dostižna
mogućnost zadržavanja ove pozicije, s obzirom na financijske rezerve dostupne valut-
nim špekulantima, što je Hong Kong (šesti najveći svjetski vanjskotrgovinski posred-
nik) doznao za vrijeme svojih napora da održi stabilnost tečaja putem tržišnih interven-
cija za vrijeme istočnoazijske financijske krize (vidi Studiju slučaja 11.2)
Tehnološkoindustrijske sigurnosne sposobnosti
Razvijanje sposobnosti ekonomije da proizvodi prosperitet, produktivnost i ostale

faktore koji stvaraju bogatstvo korištenjem tehnološkoindustrijskih sredstava, podra-
243
zumijeva održavanje ekonomske pozicije što bliže tehnološkom polju. Ovo se može
izvesti korištenjem domaćih ili stranih sredstava i odnosi se na pitanja kupovine i
pristupa stranoj tehnologiji. Ove sposobnosti mogu biti pozicionirane tako da zado-
volje specifične ciljeve vanjskoekonomske politike (npr. izvozna konkurentnost, pri-
vlačenje visokotehnoloških stranih investicija, poboljšavanje relativne tehnološkoin-
dustrijske pozicije FEP sile u međunarodnom ekonomskom sustavu, itd.).; i obratno,
određene vanjskoekonomske političke aktivnosti (npr. trgovinskoindustrijska politi-
ka, ekonomska diplomacija) mogu se koristiti kako bi pomogle razvoju tehnološkoin-
dustrijskih sposobnosti. Nadalje, postoji snažna strateška povezanost s poboljšanjem
tehnološkoindustrijskih sposobnosti. Green (1996) definira stratešku industriju kao
nešto "ključno za interese ekonomske i nacionalne sigurnosti države i kao nešto što
se uključuje u aktivnosti koje utječu na nacionalnu ekonomiju, s kritičnim naprednim
i nazadnim poveznicama putem postojanja pozitivnih eksternalija." (str. 31). Kao ta-
kvi, određeni oblici strateške industrijske aktivnosti imaju "ključne" funkcije struk-
turnog integriteta putem uloga koje imaju u uzvodnim i nizvodnim vezama. Ovo se
Istočnoazijska financijska kriza 1997./1998.

Istočnoazijska financijska kriza bila je ogroman udar za Istočnu Aziju, koja je dovela do
značajnih političkih i ekonomskih promjena u mnogim državama regije. Kriza je također
jasno pokazala moć i utjecaj financijskih špekulanata na međunarodni ekonomski su-
stav, te općenite rizike povezane s "nekontroliranom" financijskom globalizacijom. Kriza
1997./1998. uzrokovala je mnogo ispitivanja odgovornosti MMF-a, osobito zbog toga što
je još 1996. hvalio Tajland zbog nedavnih reformi koje je proveo u financijskoj politici. Po-
kušaji budućeg sprječavanja krize na regionalnoj razini usmjerili su se na koncept surad-
nje "ASEAN plus tri" (APT), između Asocijacije država Jugoistočne Azije i sjeveroistočnih
azijskih država Japana, Kine i Južne Koreje. I Chiang Mai inicijativa bilateralnih sporazuma
zamjene valute između država članica APT-a (16 sporazuma potpisanih do 2005., u vri-
jednosti od 40 milijuna dolara), i Asian Bond Market Initiative (stvorena kako bi poticala
dugoročni regionalni razvoj financijskog upravljanja) mogu se shvatiti kao regionalni
ekonomski sigurnosni poticaji, koji žele bolje upravljati rastućom financijskom i eko-
nomskom međuovisnosti između istočnoazijskih država. Osim toga, kriza je još jasnije
otkrila kako kreditna sigurnost ne ovisi samo o financijskim sredstvima i među-državnoj
suradnji, već također na pametnom pristupu međunarodnoj financijskoj politici. Do prije
početka krize, većina, ako ne i sve vlade u regiji prihvatile su programe financijske libera-
lizacije od kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih naovamo. Međutim, u mnogim je slučajevima
ona implementirana u slab institucijski kostur. Drugim riječima, financijska tržišta bila su
liberalizirana, ali bez pravilne institucionalizacije tržišnih pravila. Primjerice, kompanije su
mogle posuđivati ogromne svote iz stranih banaka i ostalih financijskih institucija, ali to
nije bilo pažljivo nadzirano ili kontrolirano od strane vlasti. Posljedično, veliki vanjski dug
koji su uzrokovale kompanije značajno je kompromitirao interese kreditne sigurnosti
istočnoazijskih država. Stoga nije bilo iznenađujuće, da su oni koji su razvili pametne re-
gulatorne i institucionalne kapacitete u svojim međunarodnim financijskim politikama,
kao što su Tajvan i Singapur, prošli kroz zarazu regionalne krize relativno bezbolno. Dakle,
iako financijska liberalizacija može poslužiti interesima kreditne sigurnosti FEP sila, pove-
ćavajući pristup stranim kreditnim izvorima, pametni regulatorni pristupi međunarodnoj
financijskoj politici per se, jednako su važni, a možda čak i važniji.
244
Ekonomska sigurnost
može primijetiti pomoću važnosti proizvodnje željeza u industrijskoj proizvodnji, te

informatičke tehnologije kao kritičnog procesa u nabavi resursa. Kao dodatak tome,
tehnologija koja podupire strateške industrije često nudi temelj za rast produktivnosti,
a prema tome i potencijal za unapređivanje sposobnosti i interesa FEP sile u širenju
prosperiteta. Ovo je osobito prisutno kod visokotehnoloških industrijskih aktivnosti,
kroz njihove sposobnosti dodavanja vrijednosti i pozitivne transformacije strukturnih
i prosperitetnih izgleda FEP sila.
Sama "high-tech" industrija je, naravno, relativan pojam, koji ovisi o položaju
FEP sile na tehnološkoindustrijskoj skali, ali sve su zainteresirane za promicanje stra-
teškog industrijskog razvoja. Industrijsko natjecanje u visokoj tehnologiji i suradnja
između razvijenih FEP sila uspješno su dokumentirani. Za FEP sile u razvoju, stra-
teška industrija ili trgovinske politike mogu se opravdati ekonomskim blagostanjem,
time što zemlje u razvoju promiču razvoj mladih industrija, što će vremenom intenzi-
virati međunarodnu konkurentnost na pozitivan način, koji će poticati globalno bla-
gostanje (Krugman, 1986.). Nadalje, pravila WTO-a još uvijek dopuštaju zemljama u
razvoju da subvencioniraju nove industrije, gdje je to potrebno, ali da osiguraju da su
subvencije usmjerene prema rezultatima, kroz nametanje standarda kvalitete (Ams-
den i Hikino, 2000.).
Socioekonomska sigurnosna paradigma
Ona se bavi "obranom" preferirane socioekonomske paradigme društva (npr. istočno-

azijska razvojna država, anglosaksonsko slobodno tržište, europska socijalna država
i bliskoistočne socioreligijski oblici "ekonomskog modela") i njihovim težnjama za
blagostanjem, gdje je tako određeno. Često uključuje otpor na pritisak izvana kako
bi se prilagodila na nove međunarodne norme koje su povezane sa suprotnom para-
digmom. Za one FEP sile sa snažnom državnom tradicijom, koja postoji u Istočnoj
Aziji, ovo se može odnositi na različite razine otpora. Osim toga, određene države
mogle bi smatrati kritičnim ciljem svoje vanjskoekonomske politike obranu socio-
ekonomske paradigme protiv ostalih za koje se smatra da ju ugrožavaju. Vanjskoe-
konomska politika Tajvana u odnosu na Kinu može se smatrati takvom, iako se so-
cioekonomska paradigma sigurnosti ne bi trebala izjednačavati s obranom suverenih
prava. Ova tipologija ekonomske sigurnosti također uključuje održavanje integriteta
socioekonomske paradigme te sposobnosti i interesa za širenje prosperiteta, koji može
biti s njome povezan. Ovo posljednje uključuje pitanja distribucije bogatstva (npr. rast
i jednakost) i metodu širenja prosperiteta (npr. slobodna ili upravljana tržišta?). Osim
toga, socioekonomske paradigme mijenjaju se s vremenom u svojoj prilagodbi na pro-
mjenjive unutarnje i međunarodne uvjete. Međutim, određeni paradigmatski temelji
(npr. osnovne ideologije i kulturne vrijednosti; ukorijenjeni institucionalni i relacijski
okviri) mogu ostati relativno nepromijenjeni. Primjerice, ideal slobode i individua-
lizma intrinzične su za neoliberalizam, baš kao što je važnost institucionaliziranog
odnosa između države i društva karakteristična za razvojnu državu.
Koncept "socioekonomske paradigme" možemo smatrati međusobno zamjenjivim
s paralelnim konceptima "ekonomskog sustava", "kapitalističke kulture", ili "sociopo-
slovnog reda". Međunarodni sustav određen je ravnotežom približavanja i natjecanja
između različitih socioekonomskih paradigmi FEP sila ili skupina FEP sila. U gene-
raliziranom primjeru, mnogi trenutno smatraju kako se anglosaksonski kapitalizam
245
slobodnog tržišta pokazao superiornim, ne samo nad komunizmom, nego i nad osta-
lim kapitalističkim paradigmama. Oni prilažu dokaze iz 1990-ih, kada su oživljene
ekonomije SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Australije očigledno nadmašile svoje
kontinentalne europske i istočnoazijske kapitalističke rivale. Njihovo je razmišlja-
nje bilo utemeljeno na argumentu kako su u eri globalizacije, one ekonomije koje
su se liberalizirale i deregulirale, bile u najboljoj poziciji da iskoriste mogućnosti
koje se javljaju u svjetskoj ekonomiji u kojoj više nema granica i njezinom rastućem
transnacionalnom ekonomskom prostoru. O razmjeru u kojem se takva neoliberalna
konvergencija između različitih kapitalističkih sustava dogodila, može se raspravljati,
a američke ekonomske poteškoće na početku novog tisućljeća nude mogućnosti za
revizionističku analizu navedenog argumenta.
Prekogranična sigurnost zajednica
Ona uključuje razmišljanje o lokalnim regionaliziranim problemima koji mogu uzro-

kovati prekogranične ekonomske krize ili utjecati na lokalna pitanja međuovisnosti,
npr. subregionalni projekti ekonomske integracije. Oni se često usredotočuju na pre-
kogranična prelijevanja ili eksternalije, koje zahtijevaju politike pomoći propalim tr-
žištima i stoga upravljanje zajedničkim prekograničnim ekonomskim prostorom. Oni
se mogu također fokusirati na pitanja ostalih sigurnosnih sektora, kao što je zagađe-
nje, trgovina drogom i ekonomske migracije (Kulkarni1995., Mathews 1989.). Ra-
zvoj prekograničnih zajednica može, stoga, izrasti iz potrebe bavljenja sa zajedničkim
ekonomskim sigurnosnim izazovima. Geografska veličina ovih zajednica može vari-
rati od subnacionalnih područja (npr. provincija), zajednica sa susjednim državama,
do širih regionalnih kolektiva, koji uključuju i skupine nacionalnih država. Nadalje,
obično je slučaj da su relativno male FEP sile, koje su okružene velikim brojem osta-
lih FEP sila, podložnije prekograničnim sigurnosnim problemima. Često se dogodi
da su strukturalni integritet i razvitak pratećih ekonomija FEP sila na neki način usko
povezani ili da potencijalne buduće promjene u jednom od njih mogu imati duboki
utjecaj na drugog. Ovo bi moglo osobito vrijediti za one države s većim susjedima
(kao što su Kanada i Sjedinjene Države, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, Tajvan i Kina)
i moglo bi uključivati odnose zavisnosti.
Uzimajući primjer Istočne Azije "trokut rasta" veza Singapura s malezijskom pro-
vincijom Johor na sjeveru, te indonezijskom provincijom Riau na jugu i zapadu veći-
nom je motiviran imperativima tehnološkoindustrijskog restrukturiranja tog grada-dr-
žave (vidi Studiju slučaja 12.2). Ostale vrste subregionalnih projekata koje žele razviti
ili upravljati prekograničnim ekonomskim prostorima, također postoje u svijetu, te
mogu biti osnovane na prethodno postojećim transnacionalnim poslovnim mrežama
ili zajedničkom prirodnom upravljanju resursima, npr. međunarodnim riječnim zona-
ma. Mogućnosti međuovisnosti i prijetnje povezane sa zajedničkim prekograničnom
sigurnosnim pitanjima, su dakle povezane sa očuvanjem sposobnosti i interesa FEP
sile u širenju prosperiteta na niz načina. Za probleme koji proizlaze iz ostalih novih
sektora sigurnosti, kao što su ilegalne migracije i zagađenje, se smatra da imaju po-
tencijalno dubok utjecaj na te sposobnosti i interese. Ranih devedesetih, Švedska je
Poljskoj osigurala sredstva namijenjena minimiziranju poljskog "izvoza" kiselih kiša,
koji je desetkovao dijelove švedske poljoprivrede i stvorio značajne troškove "čišće-
nja". Ovo nudi primjer kako težnja za ostvarenjem ciljeva prekogranične sigurnosti
246
Ekonomska sigurnost
zajednice često povezuje vanjskoekonomsku sigurnosnu politiku s "novim sektorom"

vanjskopolitičkih domena, u ovom slučaju sa vanjskom ekološkom politikom. Ubla-
žavanje nepovoljnih prekograničnih efekata prelijevanja može uključivati različite
odgovore ekonomske diplomacije, od defenzivnih unilateralnim mjera (npr. stroga
pravila za imigrante), djelovanja kooperativnog bilateralizma, do razvoja multilate-
ralnih okvira, u kojima je moguće zajednički suočiti se sa širokim prekograničnim
sigurnosnim interesima zajednice. S obzirom na dimenziju "mogućnosti međuovisno-
sti", različite FEP sile mogu to iskoristiti kroz njegovanje učinkovitih prekograničnih
podjela rada (vidi Studiju slučaja 12.2) ili korištenjem racionalnih ili pravednih pri-
stupa korištenja zajedničkih prekograničnih resursa. Općenito, više lokalizirana pri-
roda problema prekogranične sigurnosti zajednice razlikuje ih od pitanja povezanih s
održavanjem sistemske sigurnosti, koja je više globalna po prirodi.
Indonezijsko-malezijsko-singapurski "Trokut rasta" (IMSGT)

Indonezijsko-malezijsko-sigapurski sporazum "Trokut rasta" je najrazvijeniji i formalizi-
rani subregionalni projekt ekonomskih zona. Osnovan je inicijativom singapurske vlade
krajem 1980-ih kako bi pomogao u tehnološkoindustrijskom restrukturiranju ekonomi-
je tog grada-države. Singapur, mali otok na vrhu Malajskog poluotoka, ima ograničene
resurse i prostor za razvoj širokog opsega industrija. Održavanje pozicije Singapura kao
jedne od azijskih najrazvijenijih platformi izvozne proizvodnje, ostaje glavni vladin cilj ra-
zvoja. Kako se ekonomija penjala po ovoj ljestvici, relativno slabije tehnološki razvijena,
radno intenzivnija proizvodnja (npr. tekstila, osnovne elektronike), morala je osloboditi
put visokotehnološkim proizvodnim aktivnostima (npr. biotehnologiji) u industrijskim
postrojenjima diljem otoka. Cilj IMSGT-a bio je premjestiti te proizvodne procese preko
mora ili sjeverno u provinciju Johor u Malziji ili jugoistočno u Riau provinciju u Indoneziji.
Ovo je bila strategija zadržavanja visoko vrijednih investicija multinacionalnih kompanija
i proizvodnih aktivnosti u Singapuru, radije nego da multinacionalne kompanije premje-
ste čitave pogone na neke druge istočnoazijske lokacije, kao što je Kina. Također, može-
mo vidjeti primjenu sigurnosnih tipologija sigurnosti ponude i tehnološkoindustrijskih
sposobnost, kao i primjenu prekograničnih pitanja sigurnosti zajednica. Malezija i Indo-
nezija također imaju koristi od IMSGT sporazuma, u smislu postupnih povećanih dotoka
visokotehnoloških investicija koje se sele iz Singapura. Kao posljedica toga, ekonomski
razvoj Johora i Riaua značajno se povećao, usput razvijajući daljnje prekogranične intere-
se sigurnosti zajednica sa Singapurom, dok sudbine svih triju ekonomskih zona postaju
sve povezanije. Kao dio IMSGT-a, zajednički su uspostavljeni industrijski pogoni od stra-
ne Sigapore Economic Development Board (EDB), te indonezijskih vlasti na otocima Ba-
tam (1991) i Bintan, u pokrajini Riau, kako bi se privukle investicije prelivene iz Singapura,
osobito od strane japanskih multinacionalnih kompanija. Projekti zajedničkog razvoja
infrastrukture u ovom slučaju, te između Singapura i Johora, pomogli su u razvoju pa-
ralelnog razvoja transnacionalne proizvodnih i distribucijskih veza, kojima je prethodilo
djelovanje multinacionalnih kompanija u IMSGT području. Riau i Johor i dalje nude izvor
jeftine radne snage i resursa, a Singapur i dalje djeluje kao središte ove prekogranične,
subregionalne ekonomije.
247
Sistemska sigurnost
Ona se bavi zajedničkim interesima FEP sila u održavanju integriteta međunarodnog

ekonomskog sustava, uključujući kooperativne i koncesijske napore kako bi se po-
duprli multilateralni režimi sistemskog upravljanja, olakšale unutardržavne pogodbe
i zadržala općenita sistemska stabilnost. Prema tome, u ovoj tipologiji postoji snažna
međunarodna dimenzija javnih dobara, koji se, preciznije, odnose na pitanja nabave,
distribucije i konzumacije ovih "dobara". Nadalje, sistemska sigurnost od strane neo-
liberala bila bi opisana kao najvažnija težnja za ekonomsko sigurnosti općenito; iako
neoliberali često ispituju održivost težnje ostvarenja ciljeva ekonomske sigurnosti op-
ćenito. Ovaj argument utemeljen je na njihovom mišljenju da kapitalizam (dominan-
tna ekonomska paradigma) svojom vlastitom prirodom propagira stanje konstantne
nesigurnosti u međunarodnom ekonomskom sustavu, koja proizlazi iz kompetitivne
dinamike koju stvara. Kao što Buzan (1991a) komentira, "kapitalizam je po defini-
ciji kompetitivni sustav, njegova čitava dinamika ovisi o međudjelovanju prijetnji,
ranjivosti i prilika na tržištu" (str. 235). Prema tome, neoliberali općenito smatraju da
je ekonomska sigurnost iluzija, te da u najboljem slučaju, može jedino biti relativno
ostvarena, iako je ovo zasigurno univerzalna teškoća koja vrijedi za bilo koji oblik
postizanja sigurnosti. Neoliberali dalje tvrde kako se ekonomske nesigurnosti ne treba
bojati, već ju treba prigrliti, u mjeri u kojoj pozitivne reakcije na vanjske konkurent-
ske prijetnje vode do discipliniranih poboljšanja efikasnosti i produktivnosti. Osim
toga, pokušaji gubitnika ovog natjecanja da "sekuritiziraju svoj položaj" jednostavno
predstavlja očajanje kako bi se promijenila pravila igre (Buzan, 1998: 109). Općeniti-
je, neoliberali često čine pitanja ranjivosti sporednima radi težnje za bogatstvom, što
može biti optimizirano samo u slobodnoj i otvorenoj globalnoj ekonomiji.
Međutim, je li pitanje ekonomske sigurnosti iluzija nije problem, već radije od-
govaraju li FEP sile pozitivno na uvjete ekonomske nesigurnosti s kojima se suoča-
vaju: odgovor na ekonomsku nesigurnost predstavlja niz prilika, kao i prijetnji, od
čega obje ne bi trebale biti izbjegnute. Nadalje, maksimizacija svjetskog bogatstva je
ovisna o sigurnosti (odnosno, stabilnosti) međunarodnog ekonomskog sustava: "slo-
bodna i otvorena globalna ekonomija" ovisi o snabdijevanju međunarodnim javnim
dobrima, kako bi se osigurala i njezina stabilnost i pozitivni razvoj. Dakle, moglo bi
se reći da je održavanje sistemske sigurnosti de facto glavna sigurnosna preokupacija
neoliberalizma, sa sustavnom potporom koju čine neoliberalne implicitne namjere
FEP sila da ostvaruju ekonomsku sigurnost. Nadalje, čak i gorljive neliberalne FEP
sile slijede šire ekonomske sigurnosne ciljeve i strategije (Leech 1993., Mastanduno
1998., Moran 1993., US Council for Competitiveness 1994.).* Također, moramo raz-
motriti neoliberalno institucionalno stajalište koje se tiče kompleksne međuovisnosti i
potrebe za suradnjom u međunarodnoj ekonomskoj sigurnosti (Keohane i Nye 1977.,
Axelrod 1984., Oye, 1986.) Vladajuća struktura sistemske sigurnosti primarno se na-
lazi u multilateralnim ekonomskim institucijama, kao što su WTO i MMF, koje su
ključni depozitari i čuvari gore spomenutih međunarodnih javnih dobara. Regionalne
institucije, kao što su EU i APEC mogu također pozitivno doprinositi sistemskoj si-
gurnosti u koji su razvijene multilateralne funkcije javnih dobara.
* Ako se primijene načela teorije hegemonske stabilnosti, hegemonska država smatra se garantom susta-
va, motivirana potrebom omogućavanja svojim kompetitivnim proizvođačima da se šire u stabilni sustav
otvorenog globalnog tržišta.
248
Ekonomska sigurnost
Iz druge perspektive, marksisti i strukturalisti naglašavaju kako ekonomske si-

gurnosne preokupacije proizlaze iz značajnih asimetrija u globalnom ekonomskom
razvoju i ravnoteži sila unutar svjetskog kapitalističkog sustava iz kojeg proizlazi ne-
jednaka distribucija ekonomske ranjivosti između FEP sila. Oni na periferiji i polu-
periferiji logično imaju viši koeficijent ranjivosti, a njihova relativna ranjivost čini ih
osjetljivijima na rizike ekonomske sigurnosti i vanjske prijetnje. Ove poteškoće mogu
se povezati s argumentom kojeg je ponudio Lee (1999) da su interesi ekonomske si-
gurnosti slabijih FEP sila usmjereni na održavanje njihovog strukturalnog integriteta.
Sigurnost saveza
Ova tipologija ekonomske sigurnosti je u osnovi servilna po karakteru, u smislu da

općenito uključuje održavanje i razvijanje međunarodnih ekonomskih partnerstva s
državnim i nedržavnim akterima, u potrazi za ekonomskim sigurnosnim ciljevima
o kojima smo već raspravljali. Ova partnerstva mogu imati različite oblike, od save-
za između donora i klijenta do labavijih kooperativnih i koordinirajućih aranžmana
između relativno ravnopravnih partnera. Kao što se može očekivati, težnja za posti-
zanjem sigurnosnih ciljeva ekonomskih saveza u osnovi se temelji na rizicima su-
radnje. Doista, prethodno smo naglasili kako kompleksna međuovisnost povezana
s naprednim globalnim procesima predstavlja a priori razlog za FEP sile da prihvate
kooperativniji pristup ekonomskoj sigurnosti općenito.* Ovo je svakako ono što bi
liberalne institucije naglasile, štoviše naglasili bi to kako bi nedržavni akteri mogli
igrati ključnu ulogu u ovom kooperativnom procesu. Milner (1992) u svojem istra-
živanju kooperativnog ponašanja u međunarodnim odnosima tvrdi kako kooperacija
uključuje ciljno usmjereno ponašanje koje proizvodi međusobne koristi veće od onih
koje donosi nekooperativno ponašanje. Različite vrste ovog ponašanja uključuju: pre-
šutnu suradnju, koja se događa bez komunikacije ili eksplicitnog dogovora; dogovo-
rena suradnja, koja proizlazi iz iscrpnog procesa pregovaranja; nametnuta suradnja,
u kojoj jača strana u odnosu prisili ostalog/ostale da uđu u kooperativni aranžman, a
njezina prisilna obilježja čine ju anomalijom, iako ovdje postoje jasne veze s teorijom
hegemonske stabilnosti.
Problematika povezana s ovim posljednjom kategorijom povezana je sa širom di-
lemom koju je naglasio Lee (1998), koji smatra da FEP sila mora s jedne strane po-
kušati "očuvati svoju unutarnju autonomiju i ekonomski suverenitet od iskorištavanja
izvana", dok s druge strane "mora pozvati vanjske sile kako bi osigurala povećanje
unutarnjeg blagostanja" (str. 21). Neorealisti bi se svakako složili da su sigurnosni in-
teresi ekonomskih saveza podložni promjenama u anarhičnom međudržavnom natje-
canju, pri čemu se savezi brzo formiraju i brzo razvrgavaju ili se o njima brzo ponovo
pregovara, u skladu s promjenjivim interesima nacionalne države s vremenom. Prema
tome, kooperativni okvir sigurnosti ekonomskih saveza u osnovi su kratkotrajni po
prirodi i u konačnici ovise o podudaranju nacionalnih interesa oblikovanih u međuna-
rodnom ekonomskom sustavu.
* Kao što Cable komentira, "suvremeni globalni uvjeti često zahtijevaju kooperativniji, radije nego kon-
frontacijski pristup težnji za ekonomskom sigurnosti, koja je zajedničko stanje, a ne cilj pojedinih država."
(str. 305)
249
Međusobna povezanost različitih tipologija
Kada istražujemo kakve veze postoje između različitih tipologija ekonomske sigur-
nosti, na početku moramo ustvrditi da se prve četiri spomenute tipologije (ponuda,
pristup tržištu, krediti, tehnološkoindustrijske sposobnosti) mogu promatrati kao više
usmjerene na tehničke elemente policy-a, dok su druge četiri (socioekonomska pa-
radigma, prekogranične zajednice, sistemska sigurnost i sigurnost saveza) više rela-
cijske po prirodi ili usmjerene na ekonomsku diplomaciju. Nadalje, određene veze
između tipologija mogu ih međusobno ojačavati ili čak biti u skobu, što u drugom slu-
čaju stvara dijalektičke tenzije između različitih ciljeva vanjskoekonomske politike.
Kao prvo, postoje prirodna preklapanja između ovih različitih tipologija. Primjerice,
osiguravanje lakšeg pristupa izvorima međunarodnih kredita može se smatrati ciljem
sigurnosti ponude ili kreditne sigurnosti. Sigurnost tehnološkoindustrijskih kapaciteta
također može imati koristi od sigurnosti ponude tamo gdje, primjerice, priljev strane
tehnologije kroz izravne strane investicije ili putem nekih drugih sredstava, unapre-
đuje tehnološkoindustrijske kapacitete. Dalje, težnja za ostvarenjem interesa socioe-
konomske paradigme sigurnosti i sigurnosti tržišnog pristupa mogu biti međusobno
povezane, kao što smo spomenuli kod izlaganja američkog zagovaranja neolibera-
lizma, slobodne trgovine i slobodnog tržišta. Slučaj sukobljenih ekonomskosigurno-
snih interesa može se dogoditi kada FEP sile potiču određene ekonomske saveze i
sporazume oko pristupa tržištu (npr. bilateralni sporazumi o slobodnoj trgovini), koji
mogu dovesti do ostvarenja interesa sistemske sigurnosti (npr., zagovaranje multilate-
ralizma WTO-a). Osim toga, hijerarhija tipologija u bilo kojoj skupini generičkih FEP
ciljeva bit će prvotno utvrđena pomoću interakcije suprotstavljenih utjecaja interesnih
skupina iz različitih FEP područja i kognitivnoideoloških pristupa koje su protagonisti
prihvatili. Nadalje, prethodno spomenuta tendencija ovih tipologija da se ponekad
preklapaju, može učiniti stvaranje hijerarhijskog poretka vrlo kompliciranim.
KLJUČNE TOČKE
yy Težnja za ostvarivanjem ekonomske sigurnosti određuje kako nacionalna država ili

ostali entiteti slični državi definiraju ciljeve svoje vanjskoekonomske politike (FEP).
yy Mi možemo definirati težnju za samom ekonomskom sigurnosti kao očuvanje struk-
turnog integriteta te sposobnosti i interesa širenje prosperiteta u političkoekonom-
skom entitetu (npr. nacionalnoj državi) u kontekstu različitih vanjskih rizika i prijetnji s
kojima se suočava ekonomski sustav.
yy Osam različitih "objektivnih tipologija" ekonomske sigurnosti mogu se razviti iz ove
definicije, koja nam pomaže dalje konceptualizirati i teoretizirati o analizi ekonomske
sigurnosti, osobito u odnosu na identificiranje različitih vrsta ekonomskosigurnosnih
interesa.
yy Ove objektivne tipologije su: sigurnost ponude, sigurnost pristupa tržištu, kreditna
sigurnost, sigurnost tehnološkoindustrijskih kapaciteta, sigurnost socioekonomske
paradigme, prekogranična sigurnost zajednice, sigurnost saveza.
yy Razumijevanje povezanosti između ovih različitih objektivnih tipologija također je važ-
no, primjerice kako težnja za jednim može biti u sukobu s drugim ili biti usporedna
jedna s drugom.
250
Ekonomska sigurnost
Zaključak
O ekonomskoj sigurnosti sve se više raspravlja, ali je to svejedno koncept kojemu

nedostaje teorije. Ovo poglavlje predstavilo je novi konceptualni okvir analize eko-
nomske sigurnosti u pokušaju da unaprijedi njegov teoretski razvoj. U postavljanju
njegovog konteksta, ispitali smo ključna teoretska i metodološka pitanja koja se odno-
se na analizu ekonomske sigurnosti. Uspostavljene su važne razlike između binarnih
istraživanja analize mikrorazine i ekonomske sigurnosti na makrorazini. Što se tiče
potonje, smatra se kako je osobito važno razlikovati njihove pripadajuće empirijske
domene za vrijeme dok potvrđujemo međusektorske poveznice između političkovoj-
ne sigurnosti i ekonomske sigurnosti. Ovo je ispitano na različitim fundamentalnim
razinama koje su omogućile diskurzivnu platformu za osnovnu definiciju novog kon-
ceptualnog okvira koji je ovdje predstavljen, a koji je ustvrdio kako potraga za eko-
nomskom sigurnosti uključuje očuvanje strukturnog integriteta te sposobnosti i inte-
resa širenja prosperiteta političkoekonomskog entiteta, u kontekstu različitih vanjskih
rizika i prijetnji s kojima se suočavaju u međunarodnom ekonomskom sustavu. Nada-
lje, ova težnja u svojim različitim oblicima oblikovala je vanjskoekonomsku politiku
(FEP) ciljeva država i entiteta sličnih državi (npr. EU, lokalne provincijske vlade). Iz
ove definicije, razvila se serija od osam različitih "objektivnih tipologija" ekonom-
ske sigurnosti. One oblikuju čvrstu strukturu novog konceptualnog okvira, te stoga
omogućavaju analitički pogled kroz kojeg možemo razumjeti generičku prirodu FEP
ciljeva. Prema tome, nadamo se kako je ovo poglavlje također dalo značajni doprinos
povezanim diskursima ekonomske sigurnosti i analize vanjskoekonomske politike.
PITANJA
Zašto je važo razlikovati mikrorazinske i makrorazinske studije ekonomske sigurnosti?

Kako je kraj Hladnog rata utjecao na analizu ekonomske sigurnosti?
Zašto je važno razlikovati analizu ekonomske sigurnosti i ekonomskosigurnosnu uzročno
poslijedičnu vezu?
Zašto u međunarodnom ekonomskom sustavu ne smijemo uzeti u obzir samo interese naci-
onalih država za ekonomskom sigurnošću?
Pod koju ciljnu tipologiju ili tipologije ekonomske sigurnosti biste vi podveli ovu situaci-
ju: Upravljanje resursima svježe vode koje dijele dvije susjedne države? Objasnite svoje
razmatranje.
Pod koju ciljnu tipologiju ili tipologije ekonomske sigurnosti biste vi podveli ovu situaciju:
Pothavti na regionalno razini koja se bave pitanjima međunarodne migracije radnika? Obja-
snite svoje razmatranje.
Spriječavanje propasti multilateralnih trgovinskih pregovora pri WTO-u? Objasnite svoje
razmatranje.
Politike usmjerene na privlačenje neposrednih stranih visokotehnoloških investicija? Obja-
snite svoje razmatranje.
251
Potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini Singapura i SAD-a? Objasnite svoje razmatranje.
Japansko pokretanje novog programa za inozemnu pomoć Istočnoj Aziji koji je težak neko-
liko milijardi dolara? Objasnite svoje razmatranje.
DALJNJE ČITANJE
Buzan, B, Waever, O., and de Wilde, J. (1998), Security: A New Framework of Analysis,
Boulder, Co: Lynne Rienner. Ovdje postoji poglavlje o ekonomskoj sigurnosti koji promatra
koncept s autorovog gledišta revolucionarnog rada o "sekuritizaciji". Cijela knjiga provocira
razmišljanje.
Dent, C.M. (2002), The Foreign Economic Policies of Singapore, South Korea and
Taiwan, Cheltenham: Edward Elgar. Teoretizacija ekonomske sigurnosti predstavljena u
ovom poglavlju primarno derivira iz ovog rada. Ovdje općenito postavljam slijeđenje eko-
nomske sigurnosti kao glavni determinirajući faktor ciljeva vanjskoekonomskih politika.
Kahler, M. (2004), "Economic Security in an Era of Globalisation: Definition and Pro-
vision", Pacific Review, Vol. 17(4), 485-502. Ovaj članak kritično istražuje ekonomsku si-
gurnost u današnjoj globaliziranoj svijetskoj ekonomiji. Među ostalim ispituje da li u doba
globalizacije pitanja ekonomske sigurnosti mogu biti identificirana kao specifično nacional-
na i štoviše upozorava na razmišljanja da globalizacija donosi veću ekonomsku nesigurnost
za nacionalne države i regije.
Lee, C. (1999), "On Economic Security", u G. Wilson-Roberts (ured.), An Asia-Pacific
Security Crisis?: New Challenges to Regional Stability, Wellington, NZ: Centre for Stra-
tegic Studies. Ovaj rad daje vrlo dobar pregled nad drugim ključnim radovima i pruža neke
korisne ideje o konceptualizaciji ekonomske sigurnosti.
VAŽNA WEB MJESTA
http://www.whitehouse.gov/nsc/ Vijeće nacionalne sigurnosti SAD-a je predsjednikov

glavni forum za razmatranje nacionalne sigurnosti i pitanja vanjske politike sa svojim višim
savjetnicima za nacionalnu sigurnost i službenicima kabineta.
http://www.whitehouse.gov/ecom/ Daje detaljan uvid u politiku ekonomske sigurnosti
Bijele kuće.
http://www.security-policy.org/papers/1992/92-T140.html Rad Centra za sigurnosnu
politiku u kojem se sigurnost postavlja u "Economic Security Council" (ESC), koji se nalazi u
Bijeloj kući i koje neposredno odgovara predsjedniku SAD-a.
http://www.globalpolicy.org/socecon/un/reformindex.htm Rad Foruma o globalnoj
politici o Ekonomskom i socijalnom Vijeću (ECOSOC); glavnom tijelu UN-a koje koordinira
ekonomski i socijalni rad organizacije.
252
TREĆI DIO
TRADICIONALNA I NETRADICIONALNA
SIGURNOST
13. Diplomacija prinude
Peter Viggo Jakobsen
14. Uloga obavještajnih službi u nacionalnoj sigurnosti
Stan A. Taylor
15. Oružje za masovno uništenje
James Wirtz
16. Terorizam
Brenda Lutz i James Lutz
17. Trgovina u području obrane
Joanna Spear i Neil Cooper
18. HIV/AIDS i sigurnost
Stefan Elbe
19. Transnacionalni kriminal
Jeanne Giraldo i Harold Trinkunas
20. Djeca i rat
Helen Brocklenhurst
21. Nakon povratka teoriji: prošlost, sadašnjost i
budućnost sigurnosnih studija
Ole Wæver i Barry Buzan
13.
Diplomacija prinude
PETER VIGGO JAKOBSEN
Sadržaj poglavlja
Uvod
Što je diplomacija prinude?

Teorije i uvjeti uspjeha
Izazovi pri definiranju uspjeha
Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada od 1990. do
2005.
Zašto je diplomacija prinude teška
Zaključak
Vodič čitatelju
Diplomacija prinude obuhvaća upotrebu prijetnji i/ili ograničene sile s ciljem
uvjeravanja nekog sudionika da obustavi ili poništi već poduzete akcije. Upo-
treba prijetnji/ograničene sile može, ali ne mora, biti popraćena davanjem po-
ticaja kako bi se povećala pobuda protivnika da udovolji traženjima strane koja
provodi diplomaciju prinude. Diplomacija prinude postala je sastavnim dijelom
zapadnog načina upravljanja sukobima nakon kraja Hladnog rata, ali su zapad-
ne države bile loše u prevođenju njihove pretežite vojne nadmoći u uspješnu
diplomaciju prinude. Kao dodatak objašnjenju ovog neuspjeha, ovo poglavlje
dovest će u vezu diplomaciju prinude sa drugim strategijama utemeljenima na
prijetnji, kao što su zastrašivanje i prisila. Objasnit će povećano pribjegavanje
diplomaciji prinude nakon Hladnog rata, pokazati kada je izgledno da strategiju
upotrijebe koalicije predvođene Zapadom, objasniti zašto je diplomacija prinu-
de uspješna ili neuspješna, identificirati ograničenja ove strategije te procijeni-
ti izglede za njezinu uspješnu upotrebu u budućnosti.
255
Uvod
Glavni strateški izazov pred državama Zapada i međunarodnom zajednicom u cjelini

tijekom Hladnog rata bilo je izbjegavanje rata između velikih sila. Rizik da bi lokalni
oružani sukob mogao eskalirati u nuklearni rat između dvaju blokova pod vodstvom
supersila prirodno je stavio naglasak na politike i instrumente koji su nastojali spri-
ječiti ovaj najgori scenarij. Stoga, najvažnija misija zapadnih vojnih snaga tijekom
ovog razdoblja bila je odvraćanje Sovjetskog Saveza od napada na njihove domovine.
Ova misija nestala je nakon sloma Sovjetskoga Saveza a zamijenile su je izazovnije
misije upravljanja nemirima proisteklima iz građanskih ili etničkih ratova unutar sla-
bih ili propalih država (eng. failing state), masovnih kršenja ljudskih prava počinjenih
unutar granica suverenih država, te napora maloga broja država i ne-državnih aktera
za stjecanjem ili razvijanjem oružja za masovno uništenje (eng. Weapons of Mass
Destruction – WMD). Umjesto sprečavanja djelovanja neprijatelja Zapada, primarni
posthladnoratovski izazov bio je uvjeriti, prinuditi i, u slučaju potrebe, prisiliti ih da
promijene svoje ponašanje.
Ovaj pomak duboko je utjecao na strateško promišljanje i način prijetnje, upotrebe
i legitimacije sile. Dok su se prijetnje i upotreba sile od strane Zapada isprva oprav-
davale referiranjem na nacionalnu sigurnost i potrebu izbjegavanja rata te suprotstav-
ljanje širenju komunizma, potreba zaštite ljudskih prava, promoviranje demokraci-
je i sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje dominirali su pravcem tokom
1990-ih. Najvažnija preokupacija više nije bila izbjegavanje izbijanja i eskalacije rata
između velikih sila. Umjesto toga, kreatori politike Zapada postali su uvjereni da se
međunarodni mir i stabilnost lakše mogu postići širenjem ljudskih prava, demokracije
i tržišnog gospodarstva.
Clintonova administracija odigrala je ključnu ulogu u ovom razvoju, budući da je
američku hladnoratovsku strategiju containmenta zamijenila strategijom namijenje-
nom ‘proširenju zajednice demokratskih nacija’. Inspirirana teorijom demokratskog
mira koja zastupa mišljenje da demokracije međusobno ne stupaju u ratove, Clinto-
nova administracija obrazlagala je da ona služi ‘cjelokupnom američkom strateškom
interesu – od promocije prosperiteta kod kuće do obuzdavanja globalnih prijetnji u
inozemstvu’ (Gowa, 1999: 3). Većina zapadnih država i međunarodnih organizacija
slijedila je ovaj primjer, a održivi mir definiran terminima izgradnje mira i uspostave
demokracije postao je ciljem rastućeg broja vojnih intervencija koje je poduzela me-
đunarodna zajednica.
Povoljno geopolitičko okruženje, kojeg karakterizira pretežita vojna superiornost
Zapada i nizak rizik od neprijateljskih intervencija velikih sila, generiralo je pritiske
na kreatore politike Zapada, kao i poticaje da koriste prijetnju i silu kako bi promovi-
rali svoju novu političku agendu i upravljali oružanim sukobima proisteklima iz sla-
bih ili neuspjelih država u međunarodnom sustavu. Stoga ne iznenađuje što su prisilnu
diplomaciju i silu počele koristiti češće nego što je to bio slučaj tijekom Hladnog rata.
Diplomacija prinude bila je primijenjena protiv Iraka u razdoblju koje je prethodilo
Zaljevskom ratu 1991. godine i kasnijim različitim krizama koje su proistekle iz ne-
voljkosti Iraka da surađuje sa inspektorima Ujedinjenih naroda (UN) koji su nastojali
256
Diplomacija prinude
utvrditi je li Irak okončao svoje programe izgradnje oružja za masovno uništenje;

Zapadne sile upotrijebile su je na Balkanu pri pokušajima upravljanja oružanim su-
kobima u Bosni i na Kosovu; Sjedinjene Američke Države upotrijebile su je protiv
vojnoga vodstva na Haitiju kako bi poništile zbacivanje s vlasti prvog demokratski
izabranog predsjednika.
Napadi na Svjetski trgovački centar i Pentagon 11. rujna 2001. godine ojačali su
ovaj trend, povećavajući američku sklonost prema prijetnji i upotrebi sile pri suprot-
stavljanju prijetnjama koje proistječu iz terorizma s masovnim posljedicama, prolifera-
cije oružja za masovno uništenje i neuspjelih država (Bijela kuća, 2002). Od 11. rujna
diplomacija prinude primijenjena je u pokušajima da se Iran, Irak, Libiju i Sjevernu
Koreju prisili da obustave razvijanje vlastitog nuklearnog naoružanja, kao i u pokušaji-
ma da se Talibane u Afganistanu prisili da prestanu podupirati al’Qaidu. Konačno, bila
je primijenjena i u takozvanom ratu protiv terora kako bi se države, terorističke skupine
i nedržavne aktere odvratilo od suradnje sa al’Qaidom i pridruženim grupama.
Uspjeh ne objašnjava povećano pribjegavanje diplomaciji prinude. Diplomacija
prinude nije uspjela prinuditi Irak da potpuno udovolji zahtjevima UN-a i SAD-a
između 1990. i 2003. godine; nije uspjela prinuditi Talibane da prestanu podupirati
al’Qaidu; uspjeh je uz visoku cijenu postignut u Bosni i na Kosovu, gdje su tisu-
će ljudi bile ubijene prije nego što je naposljetku Organizacija Sjevernoatlantskog
ugovora (NATO) bombama morala natjerati Srbe da sjednu za pregovarački stol; a
njezina učinkovitost u pogledu prinuđivanja nedržavnih aktera i terorističkih skupina
da prestanu podupirati i surađivati sa al’Qaidom i njezinim pridruženim grupama je
nejasna. Dosad je potencijal ove strategije za mirno rješavanje sukoba realiziran samo
tri puta: 1994. godine kada su haićanski generali bili prinuđeni da siđu s vlasti; 2001.
godine kada je Pakistan bio prinuđen da prestane podupirati Talibane; te 2003. godine
kada je Libija bila prinuđena da obustavi potporu terorizmu i svoj nuklearni program.
Usprkos tome, ova strategija vjerojatno će ostati središtem zapadnog načina upravlja-
nja sukobima zbog kontinuirane potrebe za obustavom i uklanjanjem neprijateljskih i
destabilizirajućih aktivnosti.
KLJUČNE IDEJE
yy Završetak hladnoratovskog suparništva olakšao je državama Zapada da prijete i upo-

trebljavaju silu jer je rizik od nekontrolirane eskalacije nestao.
yy Diplomacija prinude postala je integralnim dijelom upravljanja krizama i sukobima od
strane Zapada.
yy Vojna nadmoć Zapada trebala bi omogućiti da se diplomacija prinude lakše uspješno
provodi.
yy Pokazalo se teškim koristiti diplomaciju prinude u svrhu zaustavljanja ili dokidanja
činova agresije, obustavljanja (potpore) terorizmu i programa razvoja oružja za ma-
sovno uništenje.
yy Diplomacija prinude nastavit će igrati središnju ulogu u upravljanju sukobima od stra-
ne Zapada u doglednoj budućnosti, budući da potreba za zaustavljanjem ili poništa-
vanjem nepoželjnih aktivnosti ostaje ključni izazov.
yy Razumijevanje uvjeta u kojima diplomacija prinude uspijeva ili ne uspijeva predstavlja
glavni izazov za teoriju i praksu.
257
Teškoća u prevođenju vojne nadmoći Zapada u uspješnu diplomaciju prinude

iznenadila je zapadne vlade, kako u Bosni tako i na Kosovu. Ta teškoća manje je
iznenađujuća sa teorijskog stajališta budući da postojeće teorije diplomaciju prinude
smatraju visoko rizičnom i teško upotrebljivom strategijom. Međutim, teorijsko razu-
mijevanje diplomacije prinude ostaje nedostatno u nekoliko pogleda. Bolje razumije-
vanje strategije i pretpostavki za njezin uspjeh potrebno je za unapređenje potencijala
strategije u rješavanju sukoba različitih od rata.
Što je diplomacija prinude?

Diplomacija prinude teži rješenju kriza i oružanih sukoba bez pribjegavanja sveobu-
hvatnom ratu. Počiva na prijetnjama ili ograničenoj upotrebi sile kako bi se utjecalo
na protivnika da zaustavi ili poništi posljedice već poduzetih akcija. Upotreba prijetnji
i ograničene sile (batina) mogu biti povezani s upotrebom poticaja (mrkva) kako bi
se povećala protivnikova pobuda da se pokori zahtjevima provoditelja diplomacije
prinude, ali batina mora ulijevati strah u protivnikove misli kako bi se strategija mogla
smatrati diplomacijom prinude. Ukoliko pokoravanje nije uzrokovano, barem djelo-
mično, strahom od prijetnji provoditelja diplomacije prinude, tada do prinude nije
došlo. Strategija koja obustavlja agresiju ili program oružja za masovno uništavanje
potkupljivanjem protivnika predstavlja umirenje, a ne diplomaciju prinude.
Prisila je drugi termin za diplomaciju prinude, ali obuhvaća širi skup fenomena.
Dok diplomacija prinude obuhvaća samo reaktivne prijetnje kao odgovor na akcije
neprijatelja, prisila obuhvaća i prijetnje koje za cilj imaju izazvati neprijateljevu akci-
ju. Prijetnja kako bi se državu prinudilo da se odrekne dijela svog teritorija stoga bi se
smatrala prisilom a ne diplomacijom prinude, budući da ona pokriva samo situacije u
kojima je neprijatelj napravio prvi korak.
Reaktivna priroda je također jedan od elemenata koji razlikuje diplomaciju pri-
nude od njezine sestrinske strategije zastrašivanja, koja obuhvaća upotrebu prijetnji
kako bi se utjecalo na protivnika da niti ne poduzme neželjene akcije. Zastrašivanje
se koristi prije nego što je protivnik djelovao, dok se diplomacija prinude primjenjuje
onda kada je protivnik poduzeo prvi korak. Zastrašivanje je bilo kamen temeljac stra-
tegije koju je Zapad koristio protiv Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata. Zapadne
države prijetile su na sovjetski napad odgovoriti upotrebom nuklearnog oružja u nadi
da će to sovjetske vođe uvjeriti da bi napad na države Zapada bio preskup. Ukoliko
prijetnja odvraćanja ne uspije spriječiti napad, tada provoditelj diplomacije prinude
mora razmotriti hoće li odgovoriti prijetnjom upotrebe sile kako bi utjecao na pro-
tivnika da zaustavi napad i da se povuče; upotrebom ograničene sile kako bi utjecao
na protivnika da to učini; ili upotrebom grube sile ili sile punih razmjera kako bi ga
natjerao na prestanak akcije i povlačenje.
Dok se upotreba prijetnje i ograničene sile smatraju diplomacijom prinude, upo-
treba grube sile kako bi se porazilo napadača to nije. Diplomacija prinude primjenjuje
se kako bi se izbjegla ili ograničila upotreba sile. To je strategija utjecaja koja je na-
mijenjena dobivanju pristanka protivnika bez da ga se prethodno porazi. Ona ostavlja
element izbora sa ciljem; protivnik mora odlučiti hoće li popustiti ili se nastaviti bo-
riti. Cilj grube ili sile punih razmjera, s druge strane, jest poražavanje protivnika. On
ne teži utjecaju nego kontroli nametanjem pokoravanja protivniku oduzimajući mu
258
Diplomacija prinude
pravo riječi o spornom pitanju. Rat u Afganistanu 2001-2002. ilustrira ovu razliku.
Sjedinjene Države prvotno su prijetile da će napasti talibanski režim ukoliko Osama
bin Laden i drugi ključni vođe Al’Qaide ne budu izručeni, a njihovi kampovi za obuku
zatvoreni. Neudovoljavanje potom je dovelo do američkih zračnih napada na ključna
vojna postrojenja, koji su bili praćeni prijetnjom eskalacije. U prvoj fazi rata, Sje-
dinjene Države uzdržavale su se od napada talibanskih položaja i od omogućavanja
izravne vojne potpore Sjevernom savezu, afganistanskim skupinama koje su se borile
protiv Talibana. Također su, prilično neuvjerljivo, nudile da talibanski režim ostane na
vlasti pod uvjetom da udovolji američkim zahtjevima. Kada su se Sjedinjene Države
uvjerile da popuštanje nije na pomolu, one su ubrzano povećale upotrebu sile kako bi
porazile Talibane. U toj fazi američka strategija prešla je iz utjecaja u kontrolu.
Razlika između ograničene sile i grube ili sile punih razmjera je krucijalna budući
da pribjegavanje gruboj sili znači da diplomacija prinude nije bila uspješna. Važno je
razumjeti da ovo razlikovanje nije utemeljeno na količini upotrijebljene sile. U pitanju
nije broj bombi bačenih na protivnika. Razlikovanje počiva na svrsi koja se upotre-
bom sile nastoji postići i elementu izbora kojeg protivnik ima. Diplomacija prinude
ograničenu silu koristi kao sredstvo pogodbe. Koristi se kako bi se povećali troškovi
neudovoljavanja i priprijetilo većom upotrebom iste ukoliko udovoljavanje nije na
pomolu. Uvijek ostavlja mjesta protivniku da odluči hoće li se pokoriti ili neće. Gruba
sila ne ostavlja takav izbor; njezina svrha je poražavanje protivnika. Pribjegavanje
gruboj sili znači da je diplomacija napuštena i da je provoditelj diplomacije prinude
izgubio vjeru u pregovore i odlučio svoju volju nametnuti silom.
U praksi može biti vrlo teško učiniti ovo razlikovanje, ali koristan praktični sud
jest da će upotreba zračne i pomorske sile obično biti ograničena, budući da protivni-
ku ostavlja odluku da se pokori ili da bude izložen daljnjim napadima. Zračni pohodi
u Zaljevskom ratu 1991. i ratu na Kosovu 1999. godine pružaju primjere upotrebe
ograničene sile kao dijela strategije diplomacije prinude. Kopneni rat koji je uslijedio
nakon zračnih napada u Zaljevskom ratu označio je pomak sa diplomacije prinude na
upotrebu grube sile. Kada je kopneni pohod započeo, sila se više nije koristila kako
bi se njome ‘uvjerilo’ Irak da povuče svoje snage iz Kuvajta, nego da ga se fizički iz-
baci. Posljedično, otpočinjanje kopnenog ratovanja također je značilo da diplomacija
prinude nije uspjela.
Potrebno je zamijetiti da definicija ‘ograničene’ sile dopušta značajniju upotrebu
sile. Strateški zračni napadi poduzeti protiv Njemačke i Japana tijekom Drugog svjet-
skog rata stoga tvore ograničenu silu u skladu sa ovom definicijom, iako su broj ba-
čenih bombi i nanijeta šteta bili ogromni. Iz toga razloga ograničena sila se u pravilu
definira kao ‘demonstrativna’ ili ‘simbolička’ upotreba, odnosno kao ‘tek dostatna sila
prikladne vrste kako bi se pokazala odlučnost i dao kredibilitet prijetnji da će veća sila
biti upotrijebljena ukoliko to bude potrebno’ (George, 1993: 10; također Art, 2003:
9). Ova definicija je nejasna i teško upotrebljiva u praksi, te zbog toga ovo poglavlje
‘ograničeno’ definira u smislu načina na koji je sila upotrijebljena a ne u smislu ko-
ličine. Praktična implikacija je da je domašaj uspjeha diplomacije prinude proširen.
NATO-ova zračna kampanja u kosovskom sukobu se stoga u ovom poglavlju smatra
uspjehom diplomacije prinude, dok će konvencionalnija definicija koju upotrebljava-
ju Art, George i drugi rezultirati označavanjem ovog slučaja kao neuspjeha.
Razlikovanje između diplomacije prinude i upotrebe sile punih razmjera ipak se
ne može izvesti isključivo na temelju načina na koji je sila upotrijebljena. Kada se di-
259
plomacija prinude koristi kao dio eskalacijskog niza koji kulminira upotrebom grube
sile, kao što je to bio slučaj u Zaljevskom ratu, Afganistanskom ratu 2001-2002., te
Iračkom ratu 2003., potrebno je odrediti je li provoditelj diplomacije prinude tragao
za mirnim rješenjem ili je prijetnje i ograničenu silo koristio tek kako bi legitimizirao
pribjegavanje gruboj sili koja je slijedila. Jedan način da se to učini jest da se razmotri
je li provoditelj diplomacije prinude namjerno postavljao zahtjeve za koje je znao da
ih protivnik neće moći ispuniti, i da se vidi je li protivniku uskraćeno dostatno vrijeme
da se pokori. Ukoliko se to pokaže točnim, mora se zaključiti da je provoditelj diplo-
macije prinude preferirao rat u odnosu na protivnikovo udovoljavanje. Uoči Iračkoga
rata 2003. godine raspravljalo se o tome je li Busheva administracija preferirala pro-
mjenu režima u odnosu na udovoljavanje, kako bi se Saddama Husseina riješila jed-
nom i zauvijek. Da je to bio slučaj, upotreba prijetnji od strane Amerike prije početka
rata ne bi mogla biti kvalificirana kao diplomacija prinude.
KLJUČNE IDEJE
yy Diplomacija prinude teži razrješenju kriza i oružanih sukoba različitih od totalnog rata.
yy To je reaktivna strategija koja počiva na prijetnjama, ograničenoj sili i motivima da se
utječe na protivnika da zaustavi ili poništi posljedice već poduzetih akcija.
yy Diplomacija prinude je strategija utjecaja koja protivniku ostavlja izbor između udo-
voljavanja i poraza.
yy Sveobuhvatna ili gruba sila je strategija kontrole koja nametanjem udovoljavanja pro-
tivniku ne ostavlja nikakav izbor.
yy Eskalacija ograničene na grubu silu znači neuspjeh diplomacije prinude.
yy Upotreba prijetnji i ograničene sile dio su diplomacije prinude samo ukoliko provodi-
telj diplomacije prinude preferira udovoljavanje u odnosu na totalni rat.
Teorije i preduvjeti uspješnosti
Dok su studije odvraćanja, koje su imale dominantnu poziciju u području strateških

studija tijekom Hladnog rata, proizvele knjiga i članaka dovoljno da se napuni cijela
knjižnica, radovi o diplomaciji prinude i prisili ne zauzimaju više od police. Dok in-
ternetska pretraga za riječ "zastrašivanje" (eng. deterrence, op. prev.) rezultira sa 7.81
milijuna rezultata, riječi "diplomacija prinude" (eng. coercive diplomacy, op. prev.)
i "prisili" (eng. compellence, op. prev.) daju samo 94.700 odnosno 17.500 rezultata.
Iako je primjena diplomacije prinude, na način kako je ovdje definirana, odu-
vijek bila integralni dio upravljanja krizama i sukobima, teoretiziranje o njoj nije
bilo popularna razonoda. Postoje samo dva glavna teorijska rada: knjiga Naoružanje
i utjecaj (orig. Arms and Influence) Thomasa C. Schellinga iz 1966. godine, koja
je skovala izraz zastrašivanje, te Ograničenja diplomacije prinude (orig. Limits to
Coercive Diplomacy) Alexandera L. Georgea i drugih iz 1971. godine, koja je utrla
put studijama diplomacije prinude. Ova klasična djela i danas oblikuju izučavanje
diplomacije prinude. Schelling, inspiriran teorijom igara, deduktivno je identifici-
rao pet uvjeta koje je smatrao potrebnima za uspjeh prinude. Budući je Schellinga
ponajprije zanimalo raspoznavanje općih uvjeta koji utječu na primjenu prinude, on
260
Diplomacija prinude
nije pokušavao formulirati posebne propise politike niti suprotstaviti svoje uvjete
empirijskim dokazima.
Nasuprot tome, George i njegovi suradnici upotrijebili su induktivnu istraživačku
strategiju s ciljem razvijanja teorije relevantne za politiku. Kao polaznu točku upo-
trijebili su niz pitanja postavljenih kreatorima politike koji su zagovarali upotrebu
diplomacije prinude, a oslanjali su se na analizu studije slučaje kako bi identificirali
ukupno četrnaest faktora koji utječu na rezultat pokušaja diplomacije prinude. George
i njegovi suradnici razlikuju kontekstualne varijable i uvjete koji pogoduju uspjehu,
a zamisao je da bi ih kreatori politike trebali koristiti u različitim fazama procesa
donošenja odluka. Početno bi se trebale upotrebljavati kontekstualne varijable kako
bi se odlučilo je li diplomacija prinude održiva strategija u određenoj krizi. Varijable
uspjeha u proces donošenja odluka ulaze samo u drugoj fazi ukoliko analiza kontek-
stualnih varijabli ukaže da bi strategija diplomacije prinude mogla biti djelotvorna.
Stoga bi varijable uspjeha kreatorima politike trebale pomoći u zadaći osmišljavanja
djelotvorne strategije.
Glavna snaga Schellingove teorije proizlazi iz njezine dosljedne i škrte prirode.
Međutim, škrtost joj je ujedno i najveća slabost jer njezina velika apstraktnost otežava
upotrebu teorije u praksi. Schelling ne nudi pomoć kreatorima politike koji žele znati
kako skovati moćnu prijetnju, učiniti prijetnju vjerodostojnom u očima protivnika ili
uvjeriti protivnika da udovoljavanje neće voditi novim zahtjevima. Schelling je i sam
odustao kada ga je Johnosonova administracija pozvala da upotrijebi svoju teoriju za
oblikovanje zračne kampanje protiv Sjevernog Vijetnama 1964. godine. Administra-
cija je potom pokušala sama, ali rezultat – Operacija Rolling Thunder – nije uspjela
prinuditi Sjeverni Vijetnam da udovolji američkim zahtjevima (Kaplan, 1983: 330-6).
Problem sa opisom Georgea i Simonsa upravo je suprotan, budući da veliki broj
faktora otežava njegovu primjenu te objašnjavanje ishoda diplomacije prinude. Teško
je znati koji od mnogih faktora stvarno uzrokuju uspjeh ili neuspjeh u određenom
slučaju. Prema Georgeu i Simonsu, uspjeh nije izgledan ukoliko svih devet njihovih
uvjeta nije prisutno, ali prisutnost njihovih četiriju "posebno značajnih" uvjeta trebalo
bi biti dovoljno.
KLJUČNE IDEJE 13.1
Schellingovi uvjeti potrebni za uspjeh prinude

1. Upućena prijetnja mora biti dovoljno moćna da protivnika uvjeri da će cijena neudo-
voljavanja biti nepodnošljiva.
2. Protivnik prijetnju mora shvaćati vjerodostojnom; on mora biti uvjeren da je provodi-
telj diplomacije prinude voljan i sposoban da je provede u slučaju neudovoljavanja.
3. Protivniku se mora dati vremena da udovolji zahtjevu.
4. Provoditelj diplomacije prinude mora uvjeriti protivnika da udovoljavanje neće voditi
daljnjim zahtjevima u budućnosti.
5. Sukob se ne smije promatrati kao nulti zbroj. Mora postojati određeni stupanj zajed-
ničkog interesa u izbjegavanju totalnog rata. Svaka strana mora biti uvjerena da više
može postići pogodbom nego jednostranim pokušajima uzimanja silom onoga što
želi.
(Prilagođeno prema Schelling, 1996: 1, 3-4, 69-76, 89)
261
KLJUČNE IDEJE 13.2
Pregled faktora koji utječu na upotrebu diplomacije prinude prema Georgeu i Simonsu
Kontekstualne varijable
1. Globalno strateško okruženje
2. Vrsta izazova
3. Predodžba rata
4. Unilateralna ili koalicijska diplomacija prinude
5. Izolacija protivnika
Uvjeti koji pogoduju uspjehu
1. Jasnoća cilja
2. Snaga motivacije
3. Asimetrija motivacije
4. Osjećaj hitnosti
5. Jako vodstvo
6. Domaća potpora
7. Međunarodna potpora
8. Protivnikov strah od neprihvatljive eskalacije
9. Jasnoća u pogledu preciznih uvjeta razrješenja krize.
Faktori u kurzivu označeni su kao “posebno značajni" za uspjeh.

(George i Simons, 1994: 271-74, 287-88, 292)
Moglo bi se očekivati da će se protivnik pokoriti ukoliko strahuje od neprihvatljive

eskalacije, balans interesa smatra nepovoljnim, osjeća hitnu potrebu da se pokori te
smatra da su uvjeti nagodbe jasni. Još je problematičniji neuspjeh operacionalizacije
nekoliko faktora na način koji omogućuje mjerenje jesu li oni primjenjivi u određenoj
krizi ili ne. Tri od četiri uvjeta označena kao "posebno značajna", asimetrija motivacije,
protivnikov strah od neprihvatljive eskalacije i hitnost udovoljavanja, mogu se mjeriti
tek poslije djela. Navedeno značajno umanjuje analitičku vrijednost njihovoga popisa.
Jakobsenova idealna politika pokušaj je da se prevladaju slabosti u Schellingo-
vom i Georgeovom djelu. Idealna politika razvijena je zbog dva cilja. Prvi je bio da
se broj uvjeta za uspjeh smanji na prikladan broj. Zbog toga je njezin doseg uži i ra-
zvijena je za primjenu samo u pokušajima suprotstavljanja agresiji, međutim, njezina
logika trebala bi biti oslonac i u pokušajima suprotstavljanja terorizmu ili stjecanju
oružja za masovno uništenje. Drugi cilj je bio da se operacionaliziraju uvjeti uspjeha
kako bi se moglo odrediti jesu li primjenjivi u specifičnim krizama ili nisu. Kako bi
se minimalizirao rizik izostavljanja važnih faktora, idealna politika obuhvaća Sche-
llingove uvjete potrebne za uspjeh i uvjete koje George i Simons označavaju kao
posebno značajne.
Prvi uvjet uspjeha u idealnoj politici oblikovan je kako bi prijetnju učinio tako
moćnom da će neudovoljavanje biti preskupo za aktere koji su pribjegli sili. Protiv-
262
Diplomacija prinude
nici koji su pribjegli sili izrazili su volju da prihvate visoku cijenu kako bi ostvarili
svoje ciljeve, što opravdava pretpostavku da će biti potrebna prijetnja silom koja će
neudovoljavanje učiniti preskupim u većini slučajeva. Oskudni primjeri veze između
ekonomskih sankcija i zaustavljanja ili poništavanja vojne agresije podupiru ovu pret-
postavku (Jakobsen, 1998: 27). Drugi razlog zbog kojega su sankcije neprikladne za
zaustavljanje vojne agresije jest taj da je potrebno dugo vremena one da počnu djelo-
vati, budući da vojna agresija u većini slučajeva zahtijeva hitru akciju.
Međutim, nije dovoljno samo objaviti prijetnju silom. Karakter vojne akcije ko-
jom se prijeti je vrlo važan. Kako bi se neudovoljavanje učinilo preskupim, provodi-
telj diplomacije prinude mora prijetiti da će poraziti protivnika ili mu uskratiti njegove
ciljeve brzo i uz malu cijenu u smislu prolijevanja krvi i novca. Prijetnja mora biti
oblikovana na ovaj način kako bi se postigla dva cilja. Prvi je stvaranje straha od ne-
prihvatljive eskalacije kod protivnika, što George i Simons naglašavaju kao posebno
važno za uspjeh. Prijetnja uskraćivanja onoga što protivnik tako jako želi naizravniji
je način da se ovo učini. Drugi je da se učini da prijetnja protivniku bude vjerodo-
stojna: prijetnje brzih, jeftinih poraza u ovome su presudne. U svjetlu teškoća koje
Zapadne demokracije imaju u odnosu na održavanje domaće potpore i pretrpljene
žrtve u sukobima koji ne prijete njihovim vitalnim interesima, protivnici će zapadne
prijetnje koje uključuju obavezu borbe u dugotrajnom ratu u takvim sukobima sma-
trati praznom prijetnjom. Prijetnja da će se boriti u produljenom ratu protivniku će biti
vjerodostojna samo ako su vitalni interesi provoditelja diplomacije prinude izravno
ugroženi. U praksi to znači da provoditelj diplomacije prinude ne samo da treba uži-
vati značajnu vojnu nadmoć, nego mora biti sposoban protivniku uskratiti mogućnost
odmazde i nametnuti mu troškove. Prema riječima Bymana i dr. (1999), provoditelj
diplomacije prinude mora posjedovati ‘eskalacijsku dominaciju’. Nedostatak eskala-
cijske dominacije i percepcija da vitalni interesi nisu ugroženi objašnjavaju neuspjeh
zapadnih sila da prinude bosanske Srbe između 1992. i 1995. godine. Bosanski Srbi
su se raznim odgovorima stalno suprotstavljali prinudi Zapada s ciljem potkopavanja
njihove odlučnosti. Tipična su bila prazna obećanja kako bi se udovoljilo zahtjevima
Zapada, prijetnje usmjerene prema odvraćanju Zapadnih sila od izvršavanja njihovih
prijetnji i činovi eskalacije kao što je to uzimanje talaca. Bosanski su Srbi imali mno-
go uspjeha u neutraliziranju NATO-ovih zračnih napada uzimanjem za taoce osoblja
Ujedinjenih naroda između travnja 1994. i srpnja 1995. godine, kada su zapadne sile
poduzele djelotvorne mjere kako bi smanjile ranjivost na odmazdu svojih trupa u
Jugoslaviji (Jakobsen, 1998: 107).
KLJUČNE IDEJE 13.3
Jakobsenova (1998.) idealna politika identificiranja uvjeta koje provoditelj diplomacije

prinude mora ispuniti kako bi maksimalizirao mogućnost uspjeha da obustavi ili poništi
djela agresije
1. Prijetnja silom da se porazi protivnika ili da mu se uskrate njegovi ciljevi brzo i uz male
troškove.
2. Krajnji rok za udovoljavanje.
3. Obećanje protivniku da neće biti zahtjeva u budućnosti.
4. Davanje motiva za udovoljavanje.
263
Međutim, za maksimalizaciju vjerodostojnosti nije dovoljna prijetnja brzog pora-

za poduprtog potrebnom sposobnošću. Tome se mora dodati i krajnji rok za udovolja-
vanje. Literatura o neuspjesima zavaravanja i zastrašivanja pokazuje da su donosioci
odluka, kada se nađu u situaciji u kojoj ne mogu pobijediti, akcije i signale svojih pro-
tivnika skloni interpretirati na način koji je sukladan njihovim vlastitim očekivanjima
i željama (Jervis, 1976). Stoga se od aktera od kojeg se zahtijeva da obustavi ili poništi
čin agresije ili da obustavi svoj program oružja za masovno uništenje može očekivati
da bude sklon zabludama. Iz toga slijedi da će neuspjeh u uspostavljanju krajnjeg
roka za udovoljavanje vjerojatno biti protumačen kao nedostatak volje provoditelja
diplomacije prinude da provede prijetnju. Protivnik prijetnju uporabom sile jedno-
stavno neće percipirati vjerodostojnom ukoliko ona nije popraćena krajnjim rokom za
udovoljavanje. Stoga krajnji rok za udovoljavanje čini drugi uvjet u idealnoj politici.
Osim smanjivanja rizika od krivih percepcija i loših prosudbi, krajnji rok također služi
sužavanju prostora za naknadne taktike i protu-prinudu.
Jamstvo da neće doći do novih zahtjeva također mora biti uključeno u idealnu po-
litiku kako bi se povećali izgledi za uspjeh. Kao što je Schelling istaknuo, protivniko-
va pobuda da se pokori bit će znatno umanjena ukoliko strahuje da će udovoljavanje
rezultirati samo novim zahtjevima. George i Simons ističu isto kada naglašavaju jasne
uvjete nagodbe kao "posebno značajne" uvjete uspjeha. Finsko odbijanje da Sovjet-
skom Savezu preda nekoliko malih otoka 1939. oslikava važnost pružanja jamstava.
Strah da će udovoljavanje rezultirati novim zahtjevima imao je važnu ulogu u njiho-
vom odbijanju, što je dovelo do Zimskog rata (Jakobsen, 1961: 139).
Upotreba poticaja je četvrti i posljednji sastavni dio idealne politike. Poticaji bi se
trebali koristiti kao neutralizatori ili sredstva održavanja dostojanstva i ugleda, koji-
ma bi se pomoglo protivniku koji se boji prijetnje provoditelja diplomacije prinude
da se pokori uz minimum poniženja. Povećanjem protivnikove pobude da se pokori,
poticaji pomažu da se izbjegnu situacije nultog zbroja (Schellingov četvrti uvjet), te
također daju više kredibiliteta jamstvima od budućih zahtjeva. Slučajevi koji su sažeti
u nastavku jasno pokazuju da upotreba poticaja povećava izglede uspjeha. Poticaji
su uključeni u većini uspjeha a odsutni u većini neuspjeha. Nalazi nisu tako jaki da
ukazuju na to da su poticaji potrebni za uspjeh, ali su dovoljno jaki da ukazuju da su
poticaji važni posrednici koji mogu napraviti razliku između uspjeha i neuspjeha.
Idealna politika poboljšava Schellingov i Georgeov popis uvjeta za uspjeh na naj-
manje tri načina. Prvo, ona može objasniti ishod pokušaja uporabe diplomacije pri-
nude za zaustavljanje/poništavanje vojne agresije jednako precizno sa manje uvjeta.
Drugo, svi uvjeti u okviru idealne politike operacionalizirani su na način da olak-
šavaju određivanje jesu li prisutni u određenom slučaju ili nisu. Treće, ona je anali-
tičko sredstvo koje zahtijeva malo znanja o protivniku. Ona počiva na tvrdnji da se
ishodi poduzimanja diplomacije prinude protiv agresora mogu objasniti i predvidjeti
usredotočenjem na politiku koju vodi provoditelj diplomacije prinude i mistificira-
nje protivnika. Ukoliko provoditelj diplomacije prinude nema sposobnost i volju da
udovolji zahtjevima idealne politike, može se očekivati da će diplomacija prinude
biti neuspješna. Iako se razumije samo po sebi da provoditelj diplomacije prinude
mora dobro razumjeti protivnika i imati utužive obavještajne podatke za zasnivanje
najučinkovitije mješavine prijetnji i poticaja u stvarnoj krizi, idealna politika ostaje
korisnom jer naglašava koji je minimum kojeg provoditelj diplomacije prinude mora
učiniti da bi uspio.
264
Diplomacija prinude
To znači, implementacija idealne politike ne jamči uspjeh. Dok je neimplementa-

cija idealne politike recept za neuspjeh, njezina implementacija samo pojačava vjero-
jatnost uspjeha. Nastojanja diplomacije prinude koja udovoljavaju zahtjevima idealne
politike mogu propasti zbog faktora koji su izvan kontrole provoditelja diplomacije
prinude, kao što su krive percepcije ili loše prosudbe protivnika, ili zato što protiv-
nik preferira borbu i gubitak kako bi sačuvao svoju čast u odnosu na udovoljavanje
zahtjevima.
Idealna politika ne može, a nije joj ni namjera, reći ništa o kontekstualnim fakto-
rima koji utječu na upotrebu diplomacije prinude. Primjerice, ona ne može objasniti
zašto je vlada odlučila (ne)implementirati idealnu politiku. Cjelovita teorija također bi
trebala specificirati uvjete pod kojima će zapadne vlade biti voljne udovoljiti zahtje-
vima za uspjeh. O tim uvjetima se dalje raspravlja u zaključku.
KLJUČNE IDEJE
yy Diplomacija prinude je nedovoljno proučavana strategija.

yy Schelling i George postavili su temelje izučavanju diplomacije prinude.
yy Jakobsenov okvir idealne politike usredotočuje se na upotrebu diplomacije prinude u
suprotstavljanju agresiji.
yy Okvir idealne politike objašnjava i predviđa ishode diplomacije prinude sa minimu-
mom uvjeta za uspjeh samo na temelju akcija provoditelja diplomacije prinude.
yy Cjelovita teorija također bi trebala navesti kada je izgledno da se ispune uvjeti za
uspjeh.
Izazovi u definiranju uspjeha
Definiranje uspjeha diplomacije prinude u teoriji je lako. Diplomacija prinude uspijeva

kada priopćavanje prijetnje ili upotreba ograničene sile ima za posljedicu protivniko-
vo pokoravanje zahtjevima provoditelja diplomacije prinude. Slično tome, neuspjeh
se javlja kada prijetnja ili ograničena sila ne rezultiraju udovoljavanjem zahtjevima
provoditelja diplomacije prinude. Nekoliko faktora otežava mjerenje uspjeha u praksi.
Prvo, većina studija o diplomaciji prinude uspjeh definiraju u terminima uspjeha ili
neuspjeha. Problem u ovome pristupu je taj što je uspjeh u većini slučajeva pitanje
stupnja. Provoditelji diplomacije prinude se mogu zadovoljiti sa parcijalnim udovo-
ljavanjem ili smanjiti svoje zahtjeve u procesu pregovora, kojeg diplomacija prinude
po definiciji podrazumijeva. Primjerice, Srbija je udovoljila NATO-ovim zahtjevima
vezanima za Kosovo 1999. godine tek kada je NATO smanjio svoje zahtjeve. To je
dovelo do nekih tvrdnji da NATO nije prinudio Srbiju te da je popustljivost Srbije
posljedica NATO-ovih ustupaka i gubitka ruske potpore.
Ovaj primjer ilustrira i drugi povezani problem, a taj je da će često biti vrlo teško
izolirati učinak koji je prijetnja silom ili upotreba ograničene sile imala u određenom
slučaju. Kako je prethodno raspravljeno, udovoljavanje djelomično mora biti uzroko-
vano strahom od moguće prisile. To je nedvojbeno bilo i u slučaju Kosova, budući da
do popustljivosti Srbije (i gubitka ruske potpore) ne bi došlo da nije bilo NATO-ove
zračne kampanje. Međutim, ‘batina’ ne mora biti dovoljna za uspjeh, budući da bi bilo
265
KLJUČNE IDEJE
yy Diplomacija prinude uspijeva kada je za udovoljavanje potrebna prijetnja ili ograniče-

na upotreba sile.
yy Eskalacija ograničene sile u grubu silu znači neuspjeh.
yy Uspjeh diplomacije prinude pitanje je stupnja.
yy Uspjeh je u negativnom uzajamnom odnosu sa količinom sile (i poticaja) potrebnih za
postizanje udovoljavanja.
yy Važno je razlikovati privremeni i trajni uspjeh.
yy Kako bi bio istinski, uspjeh diplomacije prinude mora biti trajan.
pogrešno na slučaj u kojemu su se i poticaji i ‘batina’ pokazali potrebnima za popušta-

nje gledati kao na neuspjeh diplomacije prinude. Prema tome, pitanje koje treba po-
staviti nije da li je ‘batina’ koja je upotrijebljena kao dio strategije diplomacije prinude
bila dovoljna za uspjeh, nego da li je on bila potrebni faktor koji je tome doprinio.
Treće, uspjeh bi se trebao promatrati kao funkcija količine sile potrebne za udo-
voljavanje. U idealnom pogledu, sila uopće ne bi trebala biti potrebna za rješava-
nje sporova. Međutim, ukoliko se prijeđe prag između uvjeravanja i prinude, stupanj
uspješnosti je u negativnom uzajamnom odnosu sa količinom sile (i poticaja) potreb-
ne za udovoljavanje. Kada se prijeđe prag između ograničene i grube sile, diplomacija
prinude nije uspjela. Ukratko, izazov je postići pokoravanje bez potrebe za upotrebom
sile. Kako je kineski vojni mislilac Sun Tzu primijetio, pobjeda bez borbe "je istinski
vrhunac izvrsnosti".
Konačno, važno je razlikovati taktički/privremeni i strateški/trajni uspjeh. Upo-
treba prinude od strane Zapada općenito su bile produljeni sukobi koji su uključivali
niz neuvjerljivih postupaka diplomacije prinude što je rezultiralo taktičkim/privre-
menim uspjehom, nakon kojeg su uslijedili novi primjeri neudovoljavanja. Primjer
navedenoga je upotreba prinude od strane Zapada u Bosni od 1992. do 1995. godine.
Ona je uključivala sedam značajnijih postupaka diplomacije prinude od kojih je svaka
uključivala (1) činove agresije koje su počinili bosanski Srbi, (2) odgovor zapadnih
sila u obliku zahtjeva popraćenih prijetnjom sile i (3) odgovore bosanskih Srba na ovu
prijetnju. Tri od ovih postupaka mogu se smatrati taktičkim/privremenim uspjehom
budući da su prijetnje Zapada prisilile Srbe na povlačenje i udovoljavanje njihovim
zahtjevima. Sa strateškog gledišta, one se ipak ne mogu smatrati uspješnima, budući
da udovoljavanje nije dugo trajalo.
Ova razmatranja dovela su do operacionalizacije uspjeha slikovito prikazanih u
Tablica 13.1 Uspjeh je funkcija količine sile potrebne za udovoljavanje
Strategije Diplomacija Diplomacija prinude Rat

Instrumenti Uvjeravanje i poticaji Prijetnje, sankcije Ograničena sila Sveobuhvatna/ gruba
(i poticaji) (i poticaji) sila
Stupanj uspjeha Diplomacija nije Jeftini uspjeh Skupi uspjeh Neuspjeh diplomacije
potrebna diplomacije prinude diplomacije prinude prinude
266
Diplomacija prinude
Tablici 13.1. Uspjeh diplomacije prinude proistekao iz upotrebe prijetnji i sankcija

(poticaji mogu, ali ne moraju biti upotrijebljeni) klasificiran je kao jeftini uspjeh, dok
se uspjesi proistekli iz upotrebe ograničene sile smatraju skupima. Eskalacija prema
gruboj sili znači da diplomacija prinude nije uspjela.
Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada

od 1990. do 2005.
Upotreba diplomacije prinude koja uključuje prijetnje i upotrebu ograničene sile od

strane Zapada težila je okončanju ili poništavanju činova agresije, terorizma ili poku-
šaja stjecanja oružja za masovno uništenje u posthladnoratovskom razdoblju. Kako
bi se neki slučaj okvalificirao kao diplomacija prinude, izravne prijetnje, sankcije ili
ograničena sila moraju biti upotrijebljeni od strane zapadnog provoditelja diplomacije
prinude. Slučajevi koji uključuju neizravne prijetnje i demonstraciju sile kao, pri-
mjerice, kriza između Sjedinjenih Država i Kine oko Tajvana, stoga su isključeni iz
pregleda koji slijedi u nastavku. Slučajevi su identificirani u studijama navedenima u
vodiču za napredno učenje na kraju poglavlja a kodiranje je utemeljeno na informa-
cijama iz ovih studija.
Literatura ukazuje da se diplomacija prinude koristi za zaustavljanje ili poništava-
nje činova agresije. Ukupno dvadeset i jedan postupak diplomacije prinude dogodio
se između država Zapada i raznih agresora u osam različitih sukoba. Dvanaest postu-
paka završilo je neuspjehom, pet je rezultiralo privremenim uspjehom nakon kojega
su uslijedili novi činovi neudovoljavanja, tri su rezultirala jeftinim uspjehom u kojem
je udovoljavanje postignuto bez pucnja. Idealna politika koja identificira minimum
zahtjeva za uspjeh doslovno je implementirana u šest postupaka, od kojih su svi rezul-
tirali privremenim ili trajnim uspjehom.
Tijekom ovoga razdoblja, zapadne vlade nastojale su zaustaviti četiri programa
oružja za masovno uništenje. Devet postupaka diplomacije prinude rezultiralo je četi-
rima privremenim uspjesima, nakon kojih su uslijedila kasnija neudovoljavanja, dva-
ma neuspjesima, jednim jeftinim uspjehom a dva postupka trajala su u vrijeme pisanja
ove knjige. Niti u jednom slučaju nije bila primijenjena idealna politika, budući se
pokazalo nemogućim upotrijebiti silu kako bi se neprijatelju brzo uskratili njegovi
KLJUČNE IDEJE
yy Zapadne države postigle su samo šest trajnih uspjeha u trideset i šest postupaka diplo-
macije prinude, a pet od njih prethodio je neuspjeh u ranijim postupcima.
yy Diplomacija prinude rezultirala je jeftinim uspjehom u samo tri od trideset i šest
pokušaja.
yy Upotreba idealne politike rezultirala je uspjehom, ali je bila primijenjena u samo sedam
postupaka.
yy Zapadne države diplomaciju prinude najvjerojatnije će koristiti protiv činova agresije.
yy Prijetnje i ograničena uporaba sile teško se uspješno primjenjuju za zaustavljanje tero-
rizma i oružja za masovno uništenje.
267
ciljevi i to uz malu cijenu. Prijetnje uporabom sile nisu bile jasno primijenjene tijekom
pregovora, što je dovelo do toga da je Libija odlučila obustaviti svoj program oružja
za masovno uništenje i svoju potporu terorističkim aktivnostima 2003. godine. Napro-
tiv, jamstvo da neće doći do promjene režima bilo je odlučujuće za uspjeh.
Konačno, zapadne države koristile su diplomaciju prinude protiv država koje su
sponzorirale terorizam i Al’Qaidu u osam slučajeva. Teško je reći je li to imalo ika-
kvog učinka na Irak i Sudan, bila je neuspješna protiv Al’Qaide i Talibana u tri slu-
čaja, a dva jeftina uspjeha postignuta su protiv Libije i Pakistana. Idealna politika
doslovno je bila primijenjena samo protiv Pakistana.
Zašto je diplomacija prinude teška
Nekoliko faktora otežava upotrebu diplomacije prinude, a neki od njih svojstveni su

karakteru strategije i pokušajima da se upotrijebi protiv agresije, terorizma i stjecanja
oružja za masovno uništenje. Poteškoće se nadalje usložnjavaju praktičnim izazo-
vima povezanima sa kreiranjem učinkovitih strategija koji udovoljavaju zahtjevima
uspjeha.
Inherentne poteškoće
Diplomacija prinude je teška jer su uvjeti uspjeha kontradiktorni. Kako bi uspio, pro-
voditelj diplomacije prinnude istodobno mora zastrašiti i umiriti protivnika. On mora
stvoriti strah od neobuzdane eskalacije te osjećaj hitnosti u svijesti protivnika, te ga
uvjeriti da udovoljavanje neće voditi daljnjim zahtjevima u budućnosti. Upotreba pri-
jetnji ili ograničene sile, a da se pritom ne učvrsti protivnikova motivacija za otporom,
nije lagan zadatak, a jednako je teško davati poticaje i jamstva kako bi se navedeno
spriječilo a da se ne ostavi dojam slabosti.
Otežavajuće je i to što uspjeh u konačnici počiva na perceptivnim, psihološkim i
emocionalnim faktorima. Budući da uspjeh zavisi od suradnje protivnika, uvijek po-
stoji rizik da kriva percepcija ili loša prosudba dovedu do propasti dobro provedene
strategije koja udovoljava svim uvjetima uspjeha. Protivnici koji se nađu u, kako to
oni vide, situaciji u kojoj ne mogu pobijediti, bit će skloni zabludama. Ne može se
isključiti da je to bio glavni razlog zbog kojega se diplomacijom prinude nije uspjelo
uvjeriti Saddama Husseina da povuče svoje snage iz Kuvajta prije početka borbe 1991.
Vjerojatnost da se to moglo dogoditi povećava se sa činjenicom da udovoljava-
nje zahtijeva vidljivu promjenu u ponašanju, primjerice, povlačenjem vojnih snaga
ili obustavom nuklearnog programa. Posljedično, ne samo da je vjerojatno da će se
udovoljavanje percipirati ponižavajućim, nego ono u pozitivnom smislu može biti
opasno za protivničke vođe, budući da njihova predaja može biti shvaćeno kao izdaja i
tako pokrenuti pokušaje njihova svrgavanja, bilo demokratskim ili vojnim sredstvima.
Suprotstavljanje provoditelju diplomacije prinude vodstvo može učiniti popularnijim,
budući da primjena prinude može proizvesti tzv. efekt rally-around-the-flag, odnosno
efekt homogenizacije stanovništva oko vlasti. Povijest pokazuje da su stanovništvo i
grupe sklone ujediniti se oko svojih vođa u vrijeme kriza i rata; čak i nepopularni vođe
mogu imati koristi od ovog efekta.
Pored ovih komplikacija koje se vežu uz korištenje diplomacije prinude općenito,
268
Diplomacija prinude
njezina upotreba u suprotstavljanju agresiji, terorizmu i oružju za masovno uništenje

predstavlja poseban problem. Takvi slučajevi su posebice teški, budući da su akteri
koji sudjeluju u takvom ponašanju potpuno svjesni da bi se mogla primijeniti sila da
ih se zaustavi. Većina aktera koji se boje neprijateljskog vojnog odgovora bit će od-
vraćeni od pribjegavanja sili ili terorizmu ili upuštanja u skupu, rizičnu igru stjecanja
oružja za masovno uništenje.
Akteri koji se upuštaju u ovakvo ponašanje najvjerojatnije će percipirati da su
SLUČAJ 13.1
Neuspjeh u Afganistanu
Kontekst prije 11. 9.
U vrijeme napada 11. rujna, Sjedinjene Države već su bile uključene u kampanju diplo-
macije prinude protiv talibanskog režima. Krstareći projektili bili su upotrijebljeni u napa-
du na ciljeve Al’Qaide 1998. godine, a sljedeće godine nametnute su sankcije u pokušaju
da se Talibane prinudi da izruče Osamu bin Ladena. Međutim, Talibani su odlučno odbili
istjerati ga ili ga predati "poganoj naciji" (Crenshaw, 2003: 328).
Odgovor Sjedinjenih Država na napade 11. 9.
20. rujna 2001. Sjedinjene Države objavile su ultimatum Talibanima zahtijevajući da
smjesta izruče Al’Qaidino vodstvo i zatvore terorističke kampove u Afganistanu. Ovi za-
htjevi bili su popraćeni prijetnjama silom i ponudom da će ostaviti talibanski režim na
vlasti. Dok je vjerodostojnost prijetnji bila povećavana vojnim pripremama, snažna me-
đunarodna potpora i uspješna prinuda koja je dokončala potporu Pakistana Talibanima,
dale su Talibanima dobar razlog da posumnjaju u američku ponudu da talibanski režim
ostave na vlasti. Odgovor Talibana bio je prkosan. Oni su se upustili u protu-prinudu i
odbili su izručiti Osamu bin Ladena i njegove suradnike. Potom su Sjedinjene Države po-
čele bombardirati vojne aerodrome i nekolicinu, za američku zračnu silu, vrlo vrijednih
afganistanskih ciljeva: zapovjednih središta, zračnih obrambenih sustava i rezidencija
vođa. Sjedinjene Države također su započele davati vojnu opremu i financijsku potporu
Sjevernom Savezu, afganistanskim skupinama koje su se borile protiv Talibana.
Eskalacija prema gruboj sili i neuspjeh
10. listopada Sjedinjene Države ponudile su obustavu primjene sile u zamjenu za udo-
voljavanje američkim zahtjevima. Sada je popisu zahtjeva bila pridodana i promjena
režima. Talibanski je režim sada morao otići, ali su perspektive sudjelovanja u budućoj
afganistanskoj vladi bile otvorene umjerenim članovima postojećeg režima. Talibani su
odgovorili sa prkosom, a Sjedinjene Države su potom počele bombardirati talibanske po-
ložaje te su ponudile izravnu vojnu potporu Sjevernom Savezu. Talibani na to nisu imali
odgovora i njihov režim se ubrzo urušio.
Je li Talibane bilo nemoguće prinuditi?
Talibani nisu imali razloga sumnjati u američku odlučnost, a vjerodostojnost prijetnji nije
mogla biti veća. Neuspjeh da se pokore može proizlaziti iz vjerovanja da bi Sjedinjene
Države tražile njihovo svrgavanje bez obzira udovolje li zahtjevima ili ne, zatim iz reli-
gijskih/ideoloških uvjerenja koji isključuju udovoljavanje, nesposobnosti da udovolje ili
iz kombinacije sva tri čimbenika. Ako su Talibani zbog opstanka režima stvarno ovisili o
financijskoj i vojnoj pomoći Al’Qaide, kako je zaključila Središnja obavještajna agencija
(CIA) (Woodward, 2001), tada oni stvarno nisu bili u mogućnosti udovoljiti američkim
zahtjevima.
269
njihovi vitalni interesi ugroženi, a probleme o kojima je riječ gledati u terminima

nultog zbroja. Posljedično, prostor za kompromis koji diplomacija prinude zahtijeva
za uspjeh jednostavno može ne postojati. To će najvjerojatnije biti slučaj ukoliko pro-
voditelj diplomacije prinude zahtijeva promjenu režima ili vodstva, kao što je to bio
slučaj na Haitiju, u Afganistanu te u krizama koje su prethodile Iračkom ratu 2003.
godine. Vođe koje strahuju za svoj opstanak na vlasti ili za svoje živote nemaju velike
pobude da udovolje, osim ako su suočeni sa sigurnim porazom i ako su im ponuđeni
odlični poticaji poput "zlatnih izgnanstava" (eng. golden exile: progon slavnih vladara
ili osoba na luksuzna mjesta i način života, op. prev.). Američka sposobnost da to
učini utrla je put uspjehu prinude na Haitiju 1994. godine, ali nije vjerojatno da će to
biti moguće provesti vrlo često. Slično tome, prijetnje ili ograničena sila neće impre-
sionirati teroriste koji su spremni umrijeti za svoj cilj.
Konačno, politički okvir za nuđenje poticaja takvim protivnicima može biti vrlo
ograničen. Taj problem pojačao je argument britanske i američke vlade tijekom Za-
ljevskog rata 1991-1992. godine da Saddam Husein nije zaslužio nikakve poticaje,
budući da on uopće nije niti smio napasti Kuvajt. Slična logika primjenjuje se na drža-
ve koje sponzoriraju terorizam, teroriste i aktere koji teže stjecanju oružja za masovno
uništenje. Nuđenje poticaja kako bi se uvjerilo Sjevernu Koreju i Iran da obustave
svoje nuklearne programe stoga je bilo kritizirano po istoj osnovi.
Praktični problemi
Pored inherentnih poteškoća, praktičari koji pokušavaju sastaviti strategiju susreću
se sa skupom praktičnih problema, od kojih je pet posebno teško prevladati. Da bi
pronašao učinkovitu mješavinu prijetnji i poticaja, provoditelj diplomacije prinude
mora dobro razumjeti protivnikov mentalni sklop, motivaciju, interese, stil ponašanja
i proces donošenja odluka. Pored toga, potrebni su utuživi obavještajni podaci, kako
bi se moglo ciljati na protivnikove snage, baze i postrojenja oružja za masovno unište-
nje. Slabo razumijevanje protivnika i nedostatak informacija bili su glavna prepreka
koja je ograničavala učinkovitost prinude Zapada u posthladnoratovskom razdoblju.
Na Zapadu široko rasprostranjena tendencija označavanja protivnika kao odmetnutih,
neracionalnih, fanatičnih, fundamentalističkih, ludih i neciviliziranih, indikativna je
za ovaj problem, te je povećana nemogućnošću da se prodre u njihova društva i or-
ganizacije kako bi se pribavili obavještajni podaci potrebni za prijetnju učinkovitom
vojnom akcijom. Ovaj problem posebno je naglašen u odnosu na terorističke grupe i
iranski, irački i sjevernokorejski nuklearni program.
Različita narav protivnika nije jedino što Zapadu komplicira upotrebu prinude.
Njihova sklonost oslanjanja na neregularne ili asimetrične vojne strategije, kao što su
gerilsko ratovanje ili terorizam, također kompliciraju upotrebu diplomacije prinude,
otežavajući prijetnje i, ako je potrebno, suzbijanje protivničke vojne strategije brzo i
uz male troškove. Akteri, bilo države ili nedržavni akteri, usvajajući takve strategije
imaju malo vrlo vrijednih meta za uništiti ili riskirati te uskraćuju Zapadu sposobnost
oslanjanja na zračnu silu za brzu pobjedu uz male troškove. Posljedično, prijetnje i
upotreba sile ili su od male koristi ili zahtijevaju visokorizične operacije koje uklju-
čuju kopnene snage tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Uspjeh Srbije u neutralizi-
ranju učinkovitosti NATO-ove zračne sile prisilio je NATO da razmotri visokorizičnu
invaziju kopnenim snagama, a učinkovitost gerilske strategije u odnosu na neutralizi-
270
Diplomacija prinude
SLUČAJ 13.2
Skupi uspjeh na Kosovu

Kontekst
Kosovo se dugo smatralo buretom baruta kada je konačno došlo do izbijanja nasilja u
proljeće 1998. godine. Srbijanske snage sigurnosti odgovorile su na oružani zahtjev ne-
ovisnosti koji je OVK pokrenula usporedno sa prekomjernom upotrebom sile, što je od-
mah izazvalo međunarodnu osudu i posredovanje s ciljem okončanja nasilja.
Mlaka prinuda
Vlade država članica NATO-a prijetile su da će poduzeti zračne napade u lipnju 1998.
godine ukoliko se borbe ne zaustave i srpske snage ne povuku s Kosova. Vjerodostojnost
prijetnji bila je potkopana ruskim protivljenjem i vidljivim otporom upotrebi sile unutar
NATO-a, a situaciju je dodatno kompliciralo neodustajanje OVK od neovisnosti i njihova
nevoljkost da se susretnu s američkim pregovaračima. Zapadne vlade su se stoga složile
sa simboličnim razmještanjem 50 promatrača i pravile su se da ne vide kada su Srbi ot-
počeli veliku ofenzivu s ciljem poražavanja OVK-a.
Privremeni uspjeh
Implementacija strategije prinude koja je udovoljavala zahtjevima idealne politike u listo-
padu utrla je put razmještanju dvije tisuće nenaoružanih promatrača na Kosovo. Kako bi
dobili pristanak Srba, NATO je dva puta odgodio rok i dopustio da više od dvadeset tisu-
ća srpskog osoblja ostane na Kosovu. Na osnovne izvore sukoba nije bilo odgovoreno, a
budući da OVK nije bila stranka sporazuma i da se obvezala na daljnju borbu, malo je tko
vjerovao da će sporazum poslužiti za obustavljanje nasilja.
Eskalacija prema ograničenoj uporabi sile
Nastavak borbi rezultirao je mirovnim pregovorima, čiji je neuspjeh rezultirao NATO-
ovim ultimatumom koji je zahtijevao da Srbi potpišu predloženi mirovni ugovor ili se
suoče sa zračnim napadima. Predloženi ugovor pružio je NATO-u neometan pristup cije-
loj Srbiji, uključivao je razmještanje golemih NATO-ovih snaga na Kosovu i referendum o
budućem statusu Kosova koji je mogao voditi jedino prema neovisnosti. Srbima nisu bili
ponuđeni nikakvi poticaji ili jamstva koji bi omogućili njihovo pokoravanje, a kontekst
nije pridonosio uspjehu diplomacije prinude: Kina i Rusija protivile su se upotrebi sile
prisiljavajući NATO da napadnu bez mandata UN-a, nekoliko članica NATO-a dovelo je
u pitanje razboritost pribjegavanja sili a Sjedinjene Države javno su isključile upotrebu
kopnenih snaga. S obzirom na ovu pozadinu gotovo da ne iznenađuje što se Milošević
radije odlučio boriti i ustrajavati na boljem sporazumu nego se pokoriti. Isključujući mo-
gućnost upotrebe kopnenih snaga, NATO je Miloševiću jamčio da mu Kosovo neće biti
oduzeto osim ukoliko se on ne složi s tim, a to mu je dalo znatan utjecaj.
Objašnjenje srpskog pokoravanja nakon 78 dana bombardiranja
Milošević je iskoristio ovaj utjecaj kako bi postigao bolji sporazum od onoga koji mu je
bio ponuđen prije bombardiranja. Konačni sporazum nije spominjao referendum o bu-
dućnosti Kosova, potvrdio je suverenitet i teritorijalni integritet Srbije, NATO-u nije jam-
čio pristup teritoriju Srbije, a NATO-ove snage razmještene na Kosovu imale su mandat
UN-a uz rusko sudjelovanje. Pored ovih poticaja i jamstava, druga tri faktora objašnjavaju
Miloševićevu odluku da se pokori. Prvi je bio NATO-ova mogućnost da održi svoje je-
dinstvo i eskalira bombardiranje, drugi je bio vjerodostojnost prijetnje kopnene invazije
ukoliko bombardiranje ne poluči uspjeh, a treći je bio gubitak ruske potpore. Gledajući
ukupno, ovi novi faktori značili su da su uvjeti idealne politike bili zadovoljeni.
271
KLJUČNE IDEJE
yy Teško je istodobno zastrašiti i umiriti protivnika.

yy Udovoljavanje zavisi od psiholoških, perceptivnih i emocionalnih faktora izvan kontro-
le provoditelja diplomacije prinude.
yy Diplomacija prinude protiv agresora, terorista i aktera koji teže stjecanju oružja za ma-
sovno uništenje pogotovo je teška budući da su takvi protivnici skloni probleme koji
su u pitanju percipirati u terminima nultog zbroja.
yy Pokazalo se teškim pribaviti saznanja i obavještajne podatke potrebne za sastavljanje
učinkovite strategije prinude.
yy Aktere koji se uzdaju u terorizam ili gerilske strategije teško je ciljati ili vojno prinuditi.
yy Koalicijska diplomacija prinude zahtijeva vodstvo velikih sila kako bi bila uspješna.
Tablica 13.2 Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada za zaustavljanje/

poništavanje činova agresije od 1990. do 2005.
Mjesto Zahtjev Protivnik Strategija prinude* Ishod
Irak
l. runda Povlačenje iz Kuvajta Irak Sankcije Prijetnja Neuspjeh; eskalacija
1990-91. silom Krajnji rok prema ograničenoj sili
2. runda Povlačenje iz Kuvajta Irak Sankcije Ograničena Neuspjeh; eskalacija
siječanj-veljača 1991. i ostavljanje teškog upotreba sile Krajnji prema gruboj sili
naoružanja rok
Slovenija
1991. Prekid agresije Srbija (Jugoslavija) Sankcije Krajnji rokovi Neuspjeh;
Poticaji, Jamstva udovoljavanje nije bilo
rezultat prinude
Hrvatska
1991-92. Prekid agresije Srbija Sankcije Krajnji rokovi Neuspjeh;
Poticaji, Jamstva udovoljavanje nije bilo
rezultat prinude
Bosna
1. runda Prekid bombardiranja Srbija i Vojska Slaba vojna prijetnja Privremeni uspjeh
lipanj 1992. sarajevskog bosanskih Srba Sankcije, Krajnji
aerodroma i rokovi, Poticaji
uplitanja u operaciju Jamstva
oslobađanja
2. runda Prekid agresije Srbija i Vojska Slabe vojne prijetnje Neuspjeh
kolovoz-studeni 1992. i uplitanja u bosanskih Srba Zona zabrane leta
oslobodilačke napore Oštrije sankcije
Poticaji, Jamstva
3.runda Prekid agresije i Srbija i Vojska Slabe vojne prijetnje Neuspjeh
travanj 1993. potpisivanje mirovnog bosanskih Prijetnja naoružava-
plana njem Bosanskih snaga
Oštrije sankcije
272
Diplomacija prinude

4. runda Povlačenje snaga Srbija i Vojska Slabe vojne prijetnje Neuspjeh; popuštanje
kolovoz 1993. sa položaja iznad bosanskih Srba Krajnji rok; poticaji ne-prinuda
Sarajeva jamstva
5. runda Povlačenje teškog Srbija i Vojska Vjerodostojne vojne Privremeni uspjeh
veljača 1994. naoružanja iz Sarajeva bosanskih Srba prijetnje
Krajnji rok
Poticaji; Jamstva
6. runda Prekid napada; Srbija i Vojska Ograničena uporaba Privremeni uspjeh
travanj 1994. povlačenje iz Goražda bosanskih Srba sile; Prijetnje eska-
lacijom Krajnji rok;
Jamstva
7. runda Prekid napada i Srbija i Vojska Ograničena uporaba Skupi uspjeh
kol.-rujan 1995. obustava vojnih bosanskih Srba sile; Krajnji rokovi
aktivnosti; Povlačenje Poticaji; Jamstva
teškog naoružanja
Haiti
1. runda Odstupanje i vraćanje Haićanska vojska Neučinkovite sankcije Neuspjeh
1991-92. predsjednika na vlast
2. runda Odstupanje i vraćanje Haićanska vojska Pojačane sankcije Neuspjeh
1993-travanj 1994. predsjednika na vlast Krajnji rok
3. runda Odstupanje i vraćanje Haićanska vojska Vjerodostojna vojna Jeftini uspjeh
svibanj-rujan 1994. predsjednika na vlast prijetnja
Krajnji rok;
Poticaji; Jamstva
Somalija
1. runda Obustava borbi i Nekoliko somalskih Prijetnje i ograničena Privremeni uspjeh
1992-svibanj 1993. uplitanja u operaciju klanova uporaba sile;
oslobađanja; skriveno Krajnji rokovi
oružje Poticaji; Jamstva
2. runda Prekid borbe Nekoliko somalskih Prijetnje i ograničena Neuspjeh; eskalacija
lipanj-listopad 1993. razoružavanje klanova uporaba sile prema gruboj sili
i predaja vlasti
zastupničkim vijećima
Irak
1996. Povlačenje iz iračkog Irak Napad sa 44 krstareća Skupi uspjeh
Kurdistana projektila**
Proširenje zone
zabrane leta
Kosovo
1. runda Prekid nasilja; početak Srbija Sankcije; Neuspjeh
lipanj 1998. pregovora; povlačenje Slaba vojna prijetnja
snaga Krajnji rok;
Poticaji
Jamstva
ranje zapadne vojne premoći ilustrira uspjeh pobunjenika u Iraku od 2003. do 2005.
godine. Prethodno rezimirani slučajevi ukazuju da mogućnost da se Zapadu uskrati
273

2. runda Prekid nasilja; Srbija Sankcije; Privremeni uspjeh
rujan-listopad 1998. povlačenje dijela Vjerodostojna vojne
snaga; Prihvaćanje prijetnje
razmještanja Krajnji rok; Poticaji
promatračkih snaga Jamstva
3. runda Srbija Pružiti NATO-u Sankcije; Neuspjeh
veljača- ožujak 1999. pristup širom Vjerodostojne vojne
Srbije; povlačenje s prijetnje
Kosova; prihvaćanje Krajnji rok
referenduma o
neovisnosti
4. runda Srbija Prekid nasilja; Sankcije; ograničena Skupi uspjeh
ožujak-lipanj 1999. povlačenje s Kosova uporaba sile
prihvaćanje mirovnog Krajnji rok;
plana poticaji
Jamstva
* Kurziv upućuje na implementaciju idealne politike.

** Jednostrani napad SAD-a. Svi drugi slučajevi su koalicijski.
Tablica 13.3 Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada u svrhu odgode

ili obustave programa oružja za masovno uništenje 1990-2005.
Mjesto Zahtjev Protivnik Strategija prinude Ishod

Irak
1. runda 1992-93. Prekid kršenja Irak Sankcije Privremeni uspjeh
zone zabrane leta i Ograničena uporaba
opstrukcije UN-ovih sile
inspektora
2. runda Prekid opstrukcije Irak Sankcije; Privremeni uspjeh
prosinac 1997.- UN-ovih inspektora vjerodostojne vojne
veljača 1998. Krajnji rok
3.runda Prekid opstrukcije Irak Sankcije; Privremeni uspjeh
studeni 1998. UN-ovih inspektora Vjerodostojne vojne
prijetnje; Poticaji
4. runda Prijavljivanje svih Irak Ekonomske sankcije Neuspjeh; djelomično
2002-03. programa, postrojenja Zračni napadi iračko pokoravanje
i materijala oružja za Vjerodostojne vojne izazvalo je SAD-om
masovno uništenje prijetnje vođeno eskaliranje
suradnja sa UN-ovim Prijetnje promjenom prema gruboj sili
inspektorima režima;
Krajnji rokovi
brza pobjeda uz malo troškova ima jak odvraćajući učinak na donosioce odluka
Zapada u krizama i sukobima koji izravno ne prijete njihovim vitalnim interesima.
274
Diplomacija prinude
Mjesto Zahtjev Protivnik Strategija prinude Ishod

Libija
1. runda 1992-97. Obustava programa Libija Sankcije; Neuspjeh
oružja za masovno Slabe prijetnje silom;
uništenje; prekid Prijetnje promjenom
terorističkih režima
aktivnosti Izručenje
osumnjičenih
za terorizam;
osiguravanje odšteta
2. runda 1997-2003. Obustava programa Libija Sankcije; Jeftini uspjeh
oružja za masovno Izravne prijetnje
uništenje; prekid silom; "Mrkva"
terorističkih aktivnost (poticaji) Jamstva
Izručenje osumnjičeni
za terorizam; osigurav
odšteta
Sjeverna Koreja
1. runda Zamrzavanje Sj. Koreja Sankcije SAD-a Privremeni uspjeh
1993-94. nuklearnog programa Prijetnje sankcijama i
silom UN-a
Poticaji; jamstva
2. runda Obustava nuklearnog Sj. Koreja Sankcije SAD-a ?; pregovori u tijeku va
2002- programa Neizravne prijetnje
silom;
Poticaji;
Jamstva
Iran
2002- Obustava nuklearnog Iran Slabe prijetnje ?, pregovori u tijeku
programa sankcijama i silom
Krajnji rokovi
Poticaji
Tablica 13.4. Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada za zaustavljanje

potpore ili upotrebe terorizma od 1990. do 2005. godine

Libija
1.runda 1992-97. Obustava programa Libija Sankcije Slabe Neuspjeh
oružja za masovno prijetnje silom
uništenje; prekid Prijetnje promjenom
terorističkih režima
aktivnosti; izručenje
osumnjičenih
za terorizam;
275

2. runda Obustava programa Libija Sankcije; Izravne Jeftini uspjeh
1997-2003. oružja za masovno prijetnje silom;
uništenje; prekid „Mrkve" (poticaji)
terorističkih Jamstva
aktivnosti; izručenje
osumnjičenih
za terorizam;
Irak
1993. Prekid ciljanja na SAD Irak Napad sa 23 krstareća ?
projektila**
Sudan
1998. Prekid potpore i Sudan i Al'Qaida UN-ove i SAD-ove Sudan?, Al'Qaida
upotrebe terorizma sankcije; Napadi neuspj eh
sa 6-7 krstarećih
projektila**
Afganistan
1.runda 1998-2001 Prekid potpore i Talibani i Al'Qaida Napad sa 60-70 Neuspjeh
upotrebe terorizma; krstarećih projektila*5
Izručenje Osame bin Sankcije
Ladena
2. runda ruj an- Prekid potpore Talibani i Al'Qaida Sankcije; Neuspjeh;
listopad 2001. i upotrebe Vjerodostojne Eskalacija u
terorizma;Izručenje prijetnje silom ograničenu silu
Al'Qaidinog vodstva Krajnji rokovi; Poticaji
3.runda Prekid potpore i Talibani i Al'Qaida Sankcije; Upotreba Neuspjeh; Eskalacija u
listopad 2001. upotrebe terorizma; ograničene sile i grubu silu
izručenje Al'Qaidinog prijetnji eskalacijom;
vodstva; prihvaćanje Krajnji rok; Poticaji
sporazuma o podjeli
moći
Pakistan
2001. Prekid potpore Pakistan Prijetnje sankcijama i Jeftini uspjeh
Talibanima; davanje silom**
Potpore SAD- Krajnji rok;
ovom Ratu protiv Poticaji
Afganistana Jamstva
* Kurziv upućuje na implementaciju idealne politike.
** Jednostrana upotreba diplomacije prinude od strane Amerike. Svi drugi slučajevi su koalicijski.
S tim povezan problem je poteškoća pri dokazivanju udovoljavanja u odnosu na

terorizam i oružje za masovno uništenje. Dok je lako provjeriti povlači li se agresor ili
ne, vrlo je teško provjeriti da li je država prestala pružati potporu terorističkim aktiv-
nostima, da li su terorističke grupe prestale provoditi terorističke aktivnosti ili da su
države ili nedržavni akteri obustavili potajne napore za stjecanjem oružja za masovno
uništenje. To je bio problem u svim prethodno navedenim slučajevima vezanima uz
oružje za masovno uništenje ili terorizam.
276
Diplomacija prinude
Četvrti praktični problem je potreba da se istodobno prinudi nekoliko protivnika

sa suprotnim interesima. To će često biti slučaj kada se diplomacija prinude koristi u
svladavanju unutarnjih sukoba u kojima se međusobno sukobljava nekoliko strana.
Zapadni donosioci odluka suočili su se sa ovim problemom u Bosni i na Kosovu, gdje
su se snage koje se bore protiv Srba u nekoliko prilika odupirale naporima Zapada da
iznađe diplomatsko rješenje i nastojale uvjeriti zapadne države da im umjesto toga
pomognu poraziti Srbe. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) bila je vrlo uspješna
u ovom smislu, budući da je njezina politika napadanja srpskih civila kako bi ispro-
vocirala srpske snage da se osvete kosovskim albanskim civilima, na kraju uvjerila
NATO-ove vođe u potrebu upotrebe sile protiv Srba i razmještanje golemih snaga
održavanja mira na Kosovu. Tako je OVK uspješno navela NATO da protjera srpske
snage s Kosova, što nikada ne bi mogla učiniti sama.
Peti problem proizlazi iz potrebe spajanja u koalicijsku prinudu. Zapadna prinuda
obično je koalicijska i provodi se pod mandatom neke međunarodne organizacije, kao
što su UN ili NATO. Dok koalicijska diplomacija prinude ima brojne prednosti u smislu
podjele tereta, pojačane legitimnosti i povećane izolacije protivnika, te prednosti mogu
biti umanjene teškoćom u postizanju konsenzusa oko potrebe prijetnje ili upotrebe sile.
Budući da je diplomacija prinude visokorizična i potencijalno skupa strategija, države
su sklone uživati koristi bez davanja doprinosa i biti nevoljne staviti svoje trupe u opa-
snost u sukobima koji ne predstavljaju izravnu prijetnju njihovoj vlastitoj sigurnosti.
Posljedično, koalicijski konsenzus o potrebi primjene prijetnje i upotrebe sile obično
zahtijeva prisutnost jedne ili više velikih sila koje su voljne preuzeti vodstvo i podnijeti
većinu troškova u krvi i novcu koji su dio upotrebe sile (Jakobsen, 1998: 138-9).
Čak i uz djelotvorno vodstvo velikih sila koalicijskoj diplomaciji prinude ipak
može nedostajati potrebni kredibilitet u očima protivnika. Neslaganja unutar koalici-
je protivnika mogu uvjeriti bilo da će se koalicija raspasti kada bitka započne ili da
neće uspjeti eskalirati upotrebu sile dostatno da neudovoljavanje učini preskupim.
Vjerovanje da će biti sposobni potkopati jedinstvo koalicije upuštanjem u kontra-pri-
nudu i propagandne kampanje, vjerojatno daje bitan dio objašnjenja zašto je Saddam
Hussein odbio povući se iz Iraka bez borbe 1991. godine i zašto je bilo potrebno 78
dana bombardiranja kako bi se srbijanskog predsjednika Miloševića uvjerilo da to isto
učini na Kosovu 1999. godine.
Zaključak
Diplomacija prinude privlačna je strategija jer se može upotrijebiti kako bi se zau-

stavilo i/ili poništilo činove vojne agresije, terorizma i pokušaje stjecanja oružja za
masovno uništenje sa ograničenom ili, u najboljem slučaju, bez upotrebe sile. Dok
je diplomacija prinude jeftina strategija ukoliko uspije, neuspjeh može biti vrlo skup
budući da se provoditelj diplomacije prinude tada suočava sa teškim izborom da se
povuče ili da izvrši svoju prijetnju. To je izbor s kojim su se kreatori politike na Za-
padu neprestano suočavali nakon kraja Hladnog rata. Potencijal strategije za mirno
rješavanje sukoba bio je realiziran u samo tri od 36 postupaka diplomacije prinude,
koji su navedeni u ovom poglavlju. Ukupan broj od šest trajnih uspjeha u 36 pokušaja
teško da je ohrabrujuća statistika uspjeha, te služi kako bi istaknuo glavni zaključak
izvučen iz literature: da je to visokorizična i teško upotrebljiva strategija.
277
Uvjeti za uspjeh su teorijski gledano jasni, a diplomacija prinude općenito us-

pijeva kada su zapadne države ispunile zahtjeve okvira idealne politike: (1) učiniti
vjerodostojnima prijetnje silom i/ili upotrijebiti ograničenu silu kako bi se porazila
protivnikova postignuća brzo i uz male troškove; (2) objaviti rokove za udovoljava-
nje; (3) ponuditi poticaje; i (4) uvjeriti protivnike da udovoljavanje neće potaknuti
nove zahtjeve. Problem je u tome što zapadne vlade rijetko iznalaze strategije prinude
koje udovoljavaju ovim uvjetima. Posljedično, glavni problem nisu krive predodžbe,
loše prosudbe ili neracionalnost od strane protivnika Zapada, kao što se često tvrdi
(vidjeti, npr. Tarzi, 2005). Problem je u tome što zapadnim državama ili manjka volje
za prijetnjom ili upotrebom sile na način kako to propisuje okvir idealne politike, ili
obrnuto, kada volja za takvim postupanjem postoji, oni je ne uspijevaju spojiti sa pri-
kladnim poticajima i uvjerljivim jamstvima.
Paradoksna je osobina diplomacije prinude da su perspektive jeftinoga uspjeha
najizglednije kada je provoditelj diplomacije prinude voljan istrajati do kraja i, uko-
liko je potrebno, eskalirati u grubu silu. Nažalost, bilo je preočito da je donosiocima
odluka Zapada nedostajalo volje da to učine u većini postupaka diplomacije prinude u
koje su bili uključeni tijekom 1990-tih. Zapadni kreatori politike bili su vrlo neskloni
izlaganju svojih vojnika opasnosti u Somaliji, na Balkanu i Haitiju. Nakon traumatič-
nog povlačenja iz Somalije, zapadna a pogotovo američka preokupacija sa zaštitom
snaga potkopala je početne pokušaje da prinude vojno vodstvo na Haitiju i Srbe u Bo-
sni i na Kosovu, a igrala je i glavnu ulogu u odvraćanju zapadnih vlada od pokretanja
pravovremene intervencije za zaustavljanje genocida u Ruandi 1994. godine.
Ovaj problem nije nestao nakon 11. rujna; on je i dalje primjenjiv na većinu su-
vremenih sukoba koji nemaju veze sa ratom protiv terorizma. Zapadne vlade i dalje
su krajnje nesklone prijetiti i upotrebljavati silu pouzdano kako bi zaustavile oružane
sukobe na Afričkom kontinentu, primjerice, preferirajući prepustiti upravljanje ovim
sukobima Ujedinjenim narodima ili afričkim regionalnim organizacijama. Kao što je
bio slučaj u 1990-tima, diplomacija prinude bit će učinkovito upotrijebljena protiv
agresije u sukobima koji ne predstavljaju izravnu prijetnju zapadnoj sigurnosti, pod
uvjetom da je izglednost vojnoga uspjeha visoka a rizik od gubitaka nizak. Vrlo malo
suvremenih sukoba odgovara ovom opisu.
Problem je suprotan kada države Zapada upotrebljavaju diplomaciju prinude pro-
tiv terorizma i stjecanja oružja za masovno uništenje. U ovim sukobima 11. rujan
učinio je ogromnu razliku. Nakon pada Talibana i Saddama Husseina, nekoliko ak-
tera uključenih u terorističke aktivnosti i aktivnosti oko oružja za masovno uništenje
skloni su sumnjati u odlučnost Zapada o odnosu na prijetnju silom i upotrebu sile. U
ovim sukobima, glavni problem iz perspektive diplomacije prinude je da su zapadni
donosioci odluka skloni ove konfrontacije gledati u terminima nultog zbroja i upući-
vati zahtjeve koji protivniku pružaju malo motiva da se pokori. Američki zahtjevi za
promjenom režima vjerojatno će istisnuti perspektive uspjeha diplomacije prinude u
većini slučajeva, budući da protivniku ne pružaju poticaj za suradnju. Američki za-
htjevi za promjenom režima učinili su uspjeh diplomacije prinude gotovo nemogućim
u konfrontaciji sa Talibanima i Saddamom Husseinom, a vjerodostojna jamstva da
se neće tražiti promjena režima bila su ključna u uspješnim pregovorima koji su pri-
nudili Libiju da obustavi potporu terorizmu i svoj nuklearni program. Za usporedbu,
teško je zamisliti režime u Sjevernoj Koreji ili Iranu da odustanu od svojih nuklearnih
278
Diplomacija prinude
programa sve dok imaju dobar razlog vjerovati da Sjedinjene Države teže njihovom
zbacivanju.
Dok slučaj Libije upućuje na to da prinuda zajedno sa vještom uporabom jamstava
i poticaja može prinuditi države da zaustave programe oružja za masovno uništenje,
izgledi uspjeha su znatno manje sjajni u slučaju zloslutnih terorističkih skupina poput
Al’Qaide. Glavni problem ovdje nije nesklonost upotrebi poticaja i jamstava, nego
nedostatak ostvarivosti. Takve je grupe teško locirati i na njih vojno ciljati, uključene
su u borbu sa nultim zbrojem i voljne su umrijeti za svoj cilj. Protiv ovakvih aktera
diplomaciju prinude moguće je koristiti samo indirektno, za prisiljavanje državnih
sponzora ili manje radikalnih terorističkih skupina da prekinu suradnju sa Al’Qaidom
i srodnim skupinama.
Ukratko, nije izgledno da će diplomacija prinude u doglednoj budućnosti imati
veću stopu uspjeha u odnosu na onu koju je imala od završetka Hladnoga rata. Zapad-
ne vlade vrlo često jednostavno neće biti u mogućnosti udovoljiti zahtjevima uspjeha.
Zapadnim kreatorima politike stoga će se savjetovati da odvažnije nastoje spriječiti
potrebu da uopće dođe do pojave diplomacije prinude.
PITANJA
Zašto je došlo do učestalije upotrebe diplomacije prinude od strane Zapada nakon kraja
Hladnog rata?
Što razlikuje diplomaciju prinude od grube sile?
Razmotrite prednosti i nedostatke definicije ograničene sile upotrijebljene u ovom poglavlju.
Kako određujete želi li provoditelj diplomacije prinude izbjeći upotrebu sile ili diplomaciju
prinude koristi kako bi je legitimizirao?
Nabrojite prednosti i ograničenja okvira idealne politike.
Zašto je teško definirati uspjeh diplomacije prinude?
Daje li implementacija idealne politike očekivane rezultate?
Nabrojite faktore koji otežavaju upotrebu diplomacije prinude.
Zašto nije izgledno da će diplomacija prinude postati uspješnija u doglednoj budućnosti?
Kako bi zapadne vlade mogle smanjiti svoju potrebu za diplomacijom prinude i silom u bor-
bi protiv agresije, terorizma i oružja za masovno uništenje?
ZA DALJNJE ČITANJE
Art, Robert J., Cronin, P.M. (eds.) (2003), The United States and Coercive Diplomacy,
Washington D.C.: United States Institute of Peace. Primjenjuje pročišćenu verziju Geor-
geove teorije na šesnaest novih slučajeva. Korisno za njegove studije slučaja ali je analitička
vrijednost reducirana nekonzistentnim označavanjem slučajeva i ishoda kao i nejasnim de-
finicijama ključnih koncepata.
Bratton, P.C. (2005), ‘When Coercion is Successful? And Why Can’t We Agree on It?’,
Naval War College Review, 58/3: 99-120. Dobar pregled različitih definicija uspjeha upotri-
jebljenih u literaturi i prinudi?
279
Byman, D., Waxman, M. (2009), Confronting Iraq: U.S. Policy and the Use of Force Since
the Gulf War, Santa Monica, CA: RAND, MR-1146-OSD. Analiza upotrebe diplomacije pri-
nude prema protiv Iraka od 1991. do 1998.
Freedman, L. (ed.) (1998), Strategic Coercion: Concepts and Cases, Oxford: Oxford
University Press. Raspravlja o strateškoj prinudi, diplomaciji prinude i prisili i sadržava osam
studija slučaja.
George, A.L., Hall, D., Simons, W.E. (eds.) (1971), The Limits of Coercive Diplomacy:
Laos, Cuba, Vietnam, Boston, MA: Little, Brown. Početna formulacija Georgeove teorije
primijenjena na tri slučaja.
George, A.L., Simons, W.E. (eds.) (1994), The Limits of Coercive Diplomacy, Boulder,
CO: Westwiev, 2nd revision edn. Pročišćena verzija teorije predstavljene u izdanju iz 1971.
primijenjena na sedam slučajeva.
Jakobsen, P.V. (1998), Western Use of Coercive Diplomacy after the Cold War: A Chall-
enge for Theory and Practice, London: Macmillan. Razvija i ispituje koncept idealne politike
u tri slučaja i identificira uvjete pod kojima je najvjerojatnije da će zapadne vlade pribjeći
prijetnji i upotrebi sile.
Jentleson, B.W., Whytock, C.A. (2005-06), "Who ‘Won’ Libya? The Force-Doplomacy
Debate and Its Implications for Theory and Policy", International Security, 30/3 (Win-
ter): 47-86. Pročišćavanje Georgeove teorije primijenjene na Libiju.
Pape, R.A. (1996), Bombing to Win: Air Power and Coercion in War, Ithaca, NY: Cornell
University Press. Vrlo utjecajno djelo koje uvodi razliku između kažnjavanja i uskraćivanja u
izučavanje prinude. Sadržava pet studija slučajeva.
Schelling, T.C. (1966), Arms and Influence, New Haven, CT: Yale University Press. Pred-
stavljena je teorija prisile (compellence) te je napravljeno razlikovanje od zastrašivanja i gru-
be sile.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.crisisgroup.org Web stranica International Crisis Group sadržava vrijedne

analize o tekućim i potencijalnim sukobima.
http://www.globalsecurity.org Globalsecurity.org sadržava korisne pozadinske infor-
macije o oružanim sukobima, kako prošlim i sadašnjim, tako i novim temama koje se razvija-
ju u području obrane i sigurnosti.
http://www.rand.org Web stranica Rand Korporacije sadržava izvrsne studije prinude i
zračne moći, dostupne u cijelosti.
Za mnogo zanimljivih dodatnih materijala posjetite Online Resource Center kojim je popra-
ćena ova knjiga: www.oxfordtextbooks.co.uk/org/collins/
280
14.
Uloga obavještajne djelatnosti u
nacionalnoj sigurnosti
STAN A. TAYLOR
Sadržaj poglavlja
Uvod
Definicije i teorija obavještajne djelatnosti

Obavještajne službe različitih nacija
Discipline prikupljanja obavještajnih podataka
Proces obavještajne djelatnosti
Obavještajna djelatnost i sigurnost nakon Drugog svjetskog
rata
Pravna i etička pitanja u vezi s obavještajnom djelatnošću
Tajna akcija
Terorizam, Irak i suvremeno sigurnosno stanje
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje istražuje tanku i sve kompleksniju i presudniju vezu između si-
gurnosti i obavještajne djelatnosti. Potom slijedom nekih osnovnih uvodnih na-
pomena, uključujući definicije i teorijski okvir, iznosi pregled nekih značajnijih
sigurnosnih službi značajnijih nacija, opisuje mnoštvo obavještajnih disciplina
(načina na koje se prikupljaju obavještajni podaci) nakon kojih slijedi rasprava
o onome što se zove obavještajni proces – način na koji donositelji odluka de-
finiraju potrebe za informacijama i što se događa od tada do trenutka kada pri-
me te informacije. Nakon pružanja primjera obavještajnih uspjeha i neuspjeha
u modernoj povijesti, poglavlje završava raspravom o nekim etičkim pitanjima
o obavještajnoj djelatnosti i kratkom raspravom o suvremenom sigurnosnom/
obavještajnom okruženju.
281
Uvod
Sigurnost je osnovni cilj svih država u suvremenim svjetskim odnosima. Kao potporu
toj potrazi za sigurnošću, sve države prikupljaju obavještajne podatke – jedino neke
tome posvećuju više sredstava od drugih. Značaj obavještajne djelatnosti priznat je
već stoljećima. U jednoj od najranijih zabilježenih upotrebi špijuna, Mojsije je nare-
dio špijunima da odu u Kanaan da ‘izvide zemlju’ i vide mogu li je Izraelci okupirati
ili ne. Kineski general Sun Tzu (otprilike 500. prije Krista) u svojoj još uvijek široko
čitanoj knjizi ‘Umijeće ratovanja’ zadnje poglavlje posvetio je ulozi špijuna. Sun Tzu,
kao većina najranijih korisnika obavještajne djelatnosti, tražio je informacije o vojnim
sposobnostima i planovima potencijalnih neprijatelja. Rimske vojske pod Cezarom
izviđale su kretanje i sposobnosti neprijateljskih trupa. U većini slučajeva informacija
je bila korisna, ali ne i uvijek presudna za ishod bitke.
Iako je želja i potreba za obavještajnim podacima prisutna stoljećima, dostupne in-
formacije, komunikacijska tehnologija, sredstva prikupljanja, te brzina i preciznost u
pretvaranju sirovih informacija u obrađene obavještajne podatke za donosioce odluka
su se dramatično izmijenili. Te promjene postale su presudne i određujuće karakteri-
stike onoga što se danas zove Informacijsko doba. I potrebne informacije i sredstva
kojima se za njima tragalo bili su jedna stvar u, primjerice, industrijskom dobu. Me-
đutim, oboje je posve različito u postindustrijskom, informacijskom dobu, dobu post-
uslužnog gospodarstva, u kojemu se vlade, poduzeća i javni društveni odnosi vode
KLJUČNI CITATI 14. 1
Sun Tzu o obavještajnoj djelatnosti

Stoga, ono što mudrom vladaru i dobrom generalu omogućuje da napada i osvaja te
postiže stvari izvan dosega prosječnih ljudi, jest predznanje. Međutim, to predznanje se
ne iznalazi nadahnućem; ne može se polučiti induktivno iz iskustva, niti deduktivnim
izračunima. Znanje o neprijateljevim sklonostima može se dobiti jedino od drugih ljudi.
Prema tome, prosvijećenim vladarima i dobrim generalima koji su u mogućnosti steći
inteligentne agente kao špijune zajamčena su velika postignuća.
Ukoliko poznaješ neprijatelja i sebe, ne treba te biti strah niti stotinu borbi. Ukoliko po-
znaješ sebe a ne i neprijatelja, za svaku pobjedu trpjet ćeš i poraz. Ukoliko ne poznaješ ni
sebe ni neprijatelja, budala si i bit ćeš poražen u svakoj bitci.
(Iz poglavlja 13. "O špijunima" u knjizi "Umijeće ratovanja" autora Sun Tzua; prijevod (na
engleski) Lionel Giles; 13:006 po Shonsi sustavu)
KLJUČNE TOČKE
yy Prikupljanje, analiza i upotreba obavještajnih podataka su svugdje prisutni – sve drža-

ve to čine u većoj ili manjoj mjeri.
yy Obavještajnu djelatnost koristili su vladari i generali od najranijeg doba sve do danas.
yy Dostupne informacije, kao i sredstva prikupljanja i analize, promijenila su se dramatič-
no u Informacijskom dobu.
282
Uloga obavještajne djelatnosti u nacionalnoj sigurnosti
potrebom za informacijama i njihovom dostupnosti, kao i povremenom potrebom da

se od drugih zataje informacije.
Definicije i teorija obavještajne djelatnosti
Pojam obavještajna djelatnost, kako se koristi u ovom poglavlju, odnosi se na pri-

kupljanje, analizu, proizvodnju i upotrebu informacija o potencijalno neprijateljskim
državama, skupinama, pojedincima ili aktivnostima. Razlikuje se od drugih izvora in-
formacija po tome što se često, ali ne i uvijek, podaci prikupljaju potajno i što države
pokušavaju spriječiti druge države da ih prikupe. Također može uključivati i posebne
aktivnosti namijenjene utjecaju na odabir vanjske ili unutarnje politike drugih država
bez otkrivanja izvora utjecaja. Obavještajna djelatnost također se odnosi na vladina
tijela koja prikupljaju i analiziraju informacije, kao i na proces kojim se ova funkcija
provodi.
Opća teorija o obavještajnoj djelatnosti može se izvesti iz kibernetike, discipline
koju su 1947. godine razvili matematičar Norbert Weiner i drugi. Riječ kibernetika
dolazi od grčke riječi koja znači kormilar ili zapovjednik – onaj koji kormilari bro-
dom. Kormilar mora upotrebljavati vještinu, intuiciju i konstantno povratno djelova-
nje iz okoline kako bi omogućio pravilno usmjeravanje broda. Kibernetika je složena
znanost koja proistječe iz biologije, živčanog modeliranja, psihologije, matematike,
električnog inženjerstva, kao i drugih disciplina. To je znanost povratnog djelovanja
– proučavanje kako informacije mogu održati ili promijeniti bilo koji biološki, druš-
tveni, mehanički ili umjetni sustav. Kibernetika je pridonijela razvoju opće sistemske
teorije (eng. General Systems Theory), umjetne inteligencije i robotike.
Kibernetika je savršena metafora za ulogu obavještajne djelatnosti u umijeću vo-
đenja državnih poslova. Donositelji odluka su kormilari, upravitelji, koji moraju upo-
trebljavati vještinu, intuiciju i konstantni tok informacija ili obavještajnih podataka
kako bi optimizirali učinkovitost (definiranu što većim stupnjem sigurnosti uz što
manje troškove) države. Kibernetika je učestali tok informacija koji omogućuje da
termostati održe temperaturu u zgradi, ali je ujedno i mnogo više od toga. Ona se tiče
ponašanja usmjerenog na postizanje cilja na svim razinama živućih sustava. Ona ovim
sustavima omogućuje da postignu svoje definirane ciljeve utemeljene na toku infor-
macija. To je sjedinjujuća teorija koja prožima sve razine ljudske interakcije. Iako
joj to nije često priznavano, ona je igrala ulogu u razvoju konstruktivizma, pogotovo
KLJUČNE TOČKE
yy Obavještajna djelatnost odnosi se na proces definiranja potreba, prikupljanja i ana-

liziranja informacija, te pružanja informacija potrebnih donositeljima odluka kako bi
donosili ispravne odluke o državnim politikama.
yy Obavještajna djelatnost također se odnosi na proces kojim se gore navedeno postiže,
na ljude i institucije koji to obavljaju, kao i na povremenu upotrebu tajnih aktivnosti u
svrhu utjecaja na politike neke strane države.
yy Teorija kibernetike pretpostavlja da je obavještajni proces tek dio toka informacija, koji
onda djeluje kao feedback za maksimalizaciju učinkovitosti države u postizanju njezi-
nih vanjskopolitičkih ciljeva.
283
socijalnog konstruktivizma – stajališta da se društvene institucije prilagođavaju putem

stalne obrade stimulansa (informacija) iz okruženja.
Obavještajna djelatnost, bilo da je definirana kao proces, proizvod ili ljudi, uklju-
čuje prikupljanje i analizu milijardi stimulansa iz međunarodnog okruženja. Informa-
cije koje proizađu iz tog procesa koriste donosioci odluka, koji djeluju kao kormilari
koji upravljaju državnim brodom kroz opasne vode međunarodne politike.
Obavještajne službe različitih država

Kao što je ranije spomenuto, svaka nacija prikuplja, analizira i koristi obavještaj-
ne podatke – jedino neke od njih tome posvećuju više sredstava nego druge. Ovo
poglavlje prikazuje opću organizacijsku shemu za većinu nacija i detaljnije ispituje
posebne organizacije nekih odabranih država. Kao što je Phillip Knightley (1986:
5) rekao, "špijuni su prisutni stoljećima, ali su obavještajne službe nove". U većini
država one svoj početak imaju u vojnim obavještajnim jedinicama koje su zapovjed-
nicima pribavljale informacije i koje su obično bile smanjene ili eliminirane kada su
neprijateljstva završila.
Rane nacionalne obavještajne službe koje su se pojavile u posljednja tri desetljeća
devetnaestoga stoljeća općenito su bile male, skromno financirane, i prilično opskur-
ne. Tek na kraju toga stoljeća pojavile su se istinski nacionalne obavještajne službe u
europskim državama. U nekom trenutku između 1900. i 1920. gotovo svaka europska
sila imala je stalnu nacionalnu obavještajnu organizaciju sa interesima diljem svije-
ta. Amerika je bila jedina iznimka. Unatoč prilično aktivnim i učinkovitim vojnim
obavještajnim jedinicama, Sjedinjene Države nisu stvorile trajnu civilnu obavještajnu
organizaciju sa globalnim interesima sve do 1947. godine.
Uglavnom, najveće i globalno aktivne nacije imaju neke ili sve od sljedećih tipova
obavještajnih agencija. Priroda svake agencije varirat će ovisno o različitim politič-
kim kulturama, pravnim sustavima i birokratskim stilovima svake države.
1. Opći nadzorni ured ili grupu ureda zaduženih za koordinaciju nekoliko različitih
agencija koje tvore obavještajnu zajednicu neke države (eng. Intelligence Commu-
nity – IC).
2. Agenciju odgovornu za prikupljanje, analizu i proizvodnju obavještajnih podataka
dobivenih od stranih država ili drugih vanjskih izvora.
3. Agenciju odgovorna za prikupljanje, analizu i proizvodnju obavještajnih podataka
o unutarnjim prijetnjama sigurnosti.
4. Agenciju odgovornu za prikupljanje i distribuciju obavještajnih podataka dobav-
ljenih izviđanjem elektroničkog zračenja (sigint).
5. Agenciju koja radi pod vodstvom vojnog odjela ili odjelâ vlade u svrhu pružanja
obavještajnih podataka koje zahtijevaju oružane snage.
6. Ovisno o veličini i uključenosti u globalna kretanja, nacije mogu imati i agencije po-
sebno zadužene za protu-terorizam; razvoj, djelovanje i korištenje satelitskih i zrač-
nih snimaka; protuobavještajnu djelatnost; zaštitu granica; i druge posebne funkcije.
Tablica 14.1 pokazuje osnovnu strukturu obavještajnih zajednica u Sjedinjenim Dr-

žavama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Rusiji, Njemačkoj i Francuskoj. Općenita shema
284
Tablica 14.1. Obavještajne zajednice pet vodećih nacija
Država U. K. SAD Rusija Francuska Njemačka

Nadzorna struktura 1. Premijer 1. Predsjednik 1. Predsjednik 1. Premijer 1. Kancelar
2. Ministar (za SIS i GCHQ) 2. Vijeće za nacionalnu sigurnost 2. Rusko Vijeće za nacionalnu 2. Generalni tajnik za nacionalnu 2. Parlamentarna kontrolna komisija
3. Ministar unutarnjih poslova (za (NSC) sigurnost obranu (PKK)
MI5) za nacionalnu sigurnost 3. Direktor nacionalne obavještajne 3. Trajne međugranske komisije 3. Međuresorni obavještajni odbor 3. Njemačke federalne oružane
4. Posebni kabinetski odbori zajednice (DNI) (za MAD) Ruskog Vijeća 4. Unutarnje vijeće sigurnosti snage
5. Združeni obavještajni Odbor (JIC) 4. Ministar obrane za DIA, NSA, GIA i 4. Ministarstvo obrane (za GRU) 5. Ministarstvo obrane 4. Federalno ministarstvo unutarnjih
Uniformed Services Intelligence poslova (za BfV)
Vanjska obavještajna Tajna obavještajna služba (MI6) Središnja obavještajna agencija Vanjska obavještajna služba (SVR) Generalna uprava za vanjsku Federalna obavještajna služba (BND)
djelatnost (CIA) sigurnost (DGSE)
Unutarnja obavještajna Sigurnosna služba (MI5) Federalni istražni ured (FBI) Federalna sigurnosna služba (FSB) Opća obavještajna služba (RG) Federalni ured za zaštitu ustava
285
djelatnost (BfV)
Izviđanje elektroničkog Vladino središte za komunikacije Agencija za nacionalnu sigurnost Federalna agencija za vladine Brigada za obavještajno i Ured za radio-nadzor Federalnih
zračenja (SIGINT) (GCHQ) (NSA) komunikacije i informacije (FAPSI) elektroničko ratovanje (BRGE) oružanih snaga (AFMBw)
Vojna obavještajna 1. Obrambeni obavještajni stožer 1. Obrambena obavještajna agencija Glavna obavještajna uprava (GRU) 1. Vojno obavještajno ravnateljstvo 1. Ured za obavještajnu djelatnost
djelatnost (DIS) 2. Različite obavještajne grupe (DRM) Federalnih oružanih snaga
2. Različite obavještajne grupe unutar vojne službe 2. Ravnateljstvo za zaštitu obrane i (ANBw)
unutar vojne službe sigurnost (DPSD) 2. Vojna sigurnosna služba (MAD)
Drugo 1. Obrambena geografska i slikovna 1. Odjel za domovinsku sigurnost 1. Federalna služba za zaštitu (FSO) 1. Središnji odjel za sigurnost 1. Državni uredi za zaštitu ustava
obavještajna agencija (DGIA) (DHS) 2. Ministarstvo unutarnjih poslova informacijskih sustava (DCSSI) (LfV)
2. Nacionalna kriminalistička 2. Nacionalni ured za izviđanje (NRO) (FPS) 2. Ravnateljstvo teritorijalne 2. Federalni ured sigurnost
obavještajna služba (NCIS) 3. Nacionalna geo-svemirska sigurnosti (DST) informatičke tehnologije (BSI)
3. Metropolitanska Policija (Scotland obavještajna agencija (NGA)
Yard)
svake nacije je prilično slična; ipak, službe svake države znatno se razlikuju. Najveće
razlike nisu iskazane u tablici 14.1. Te razlike pojavljuju se u veličini, djelokrugu,
karakteru nadzornih struktura, te u širini javne odgovornosti kroz zakonodavni nadzor.
Povijesno, obavještajne organizacije i operacije bile su obavijene tajnovitošću.
Vrlo često organizacije je stvarao i kontrolirao vrlo mali broj vladinih činovnika. U
nekim nacijama nije bilo neobično da se obavještajne akcije usmjeravaju protiv građa-
na ili drugih grana njihovih vlastitih vlada. Obavještajne službe u Sovjetskom Savezu
jasno su bile iznad zakona a njihova nastojanja bila su jednako, ili više, usmjeravana
protiv sovjetskih građana kao i protiv stranih obavještajnih ciljeva. Isto se pokazalo
istinitim i u slučaju nacističke Njemačke, u kojoj su obavještajne službe zapravo bile
neograničene u svojim unutarnjim operacijama.
U suvremenom svijetu, samo američke, britanske i ruske službe mogu tvrditi da
imaju zaista globalnu obavještajnu pokrivenost i globalne aktivnosti. Američka oba-
vještajna zajednica je daleko najveća i najbolje financirana, ali se i britanske službe
shvaćaju ozbiljno djelomično i zbog njihove povijesti i veze sa Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama. Ruska obavještajna zajednica još uvijek je vrlo velika i dalje je
usmjerena protiv ruskih građana i grupa, iako manje nego tijekom sovjetskog razdo-
blja. Njemačka i Francuska su jedine među ostalim zapadnim državama sa velikim
obavještajnim službama, ali su obje opterećene fragmentacijom i burnom prošlošću.
Godine 1976., SAD su postale prva nacija koja je svoju obavještajnu zajednicu
stavila pod trajni zakonodavni nadzor. Otada, većina demokratskih država učinila je
isto u istoj ili drugačijoj mjeri. Australija i Kanada krenule su u ovome smjeru 1979. i
1984., kao i većina europskih država tijekom osamdesetih i devedesetih godina (Born,
Johnson i Leigh, 2005: 4). Europske države to su učinile djelomično, kao odgovor na
promjenjive interpretacije određenih odredbi Europske konvencije o ljudskim pravi-
ma. Stupanj nadzora varira od države do države, s tim da je u slučaju SAD-a najširi, a
u slučaju Rusije najuži. Unatoč postojanju sve snažnijih stavova koji govore u prilog
zakonodavnom nadzoru obavještajnih službi i operacija, pogotovo u demokratskim
državama, određene grane obavještajnih službi još uvijek djeluju samo pod nadzorom
izvršne vlasti.
KLJUČNE TOČKE
yy Obavještajne zajednice većine velikih nacija imaju agencije koje provode prikupljanje i
analizu obavještajnih podataka unutar i izvan države, agenciju koja prati različite elek-
troničke komunikacije, te agencije koje služe kao potpora vojnim aktivnostima.
yy Iako nacije već stoljećima provode obavještajne funkcije, agencije koje su ih provodile
bile su nepoznate javnosti i bile su nadzirane jedino od strane čelnika država ili njiho-
vih bliskih suradnika.
yy Iako su države stoljećima koristile špijune kao potporu svojim vojnim nastojanjima,
nacionalne civilne obavještajne organizacije koje su izvodile globalne operacije nisu
se pojavile sve do ranog dvadesetog stoljeća u Europi te 1947. godine u Americi.
yy Tek krajem dvadesetog stoljeća obavještajne službe počele su dobivati ustavne ovlasti
te potpadati pod određeni stupanj zakonodavnog nadzora.
yy U današnjem svijetu, jedino se američke, britanske i ruske obavještajne službe mogu
opisati kao zaista globalne po operacijama i strukturi – većina drugih imaju regionalne
interese i ograničenije operacije.
286
Discipline prikupljanja obavještajnih podataka
Svaka pojedina metoda prikupljanja obavještajnih podataka smatra se obavještajnom

disciplinom. Ove discipline obično se dijele na dva opća tipa – prikupljanje podataka
iz ljudskih izvora (ili humint u obavještajnom žargonu) i prikupljanje podataka iz
tehničkih izvora (techint). (Vidi Tablicu 14.2).
Humint
Upotreba špijuna (humint) najstarija je takva disciplina. Ona ne mora biti, kako se
često kaže, drugi najstariji zanat, ali sve od vremena plemena, klanova, naroda ili car-
stava koji su se borili jedni protiv drugih, postojali su špijuni. Metode koje su ti špijuni
koristili mijenjale su se tijekom stoljeća, ali je cilj uvijek bio isti – postići određenu
prednost u odnosu na protivnika pomoću pristupa njegovim tajnama, obično putem
potajnog promatranja ili presretanjem pisanih poruka koje su nosili kuriri.
Ovakva vrsta zanimanja uvijek je zahtijevala muškarce i žene koji poznaju jezik i
kulturu države u koju se šalju i kojima ne smeta živjeti dvostrukim životom. Današnji
obavještajci djeluju na sasvim drugačiji način nego što je to opisano u literaturi ili na
filmu. Oni su malokad naoružani i obično su navodni zaposlenici nacionalne diplo-
matske službe koji rade u stranoj državi. Dok su tamo, oni pokušavaju regrutirati ‘lo-
kalce’ koji imaju pristup povjerljivim informacijama i koji bi im, iz bilo kojeg razloga,
željeli otkriti informacije. Osnovna odgovornost obavještajca jest razvijanje sigurnih
puteva za razmjenu informacija na način da se ne kompromitira osoba koja ih pruža.
Techint
Do početka Drugog svjetskog rata, obavještajna djelatnost posredstvom tehničkih
sredstava (techint) odnosila se na obavještajnu djelatnost s obzirom na neprijateljske
sustave naoružanja. Danas se termin koristi kako vi se opisali doslovno svi obavje-
štajni podaci prikupljeni pomoću tehničkih sredstava. Techint se razvio kao odgovor
na znanstveni napredak u elektroničkim komunikacijama. Tri dostignuća su posebno
vrijedne spomena: prvo, razvoj elektroničkih komunikacija putem žice; drugo, razvoj
bežičnih elektroničkih komunikacija; i treće, razvoj aviona.
KLJUČNE IDEJE
yy Različiti načini prikupljanja obavještajnih podataka nazivaju se obavještajnim

disciplinama.
yy Najraniji oblik prikupljanja obavještajnih podataka bio je humint.
yy Razvoj elektroničkih sredstava komunikacije doveo je do primjerenih sredstava pre-
sretanja elektroničkih komunikacija tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Ove
tehnike nazivaju se sigint ili techint.
yy Sigint sposobnosti djelovanja mogu se podijeliti na sigint, masint, comint, radint i elint,
od kojih svaki ima i povezanu poddisciplinu.
yy Izum letjelica kojima upravlja čovjek doveo je do razvoja fotografske obavještajne dje-
latnosti (photint).
287
Kasnih 1830-ih, države su sa svojim diplomatskim i vojnim osobljem u ino-

zemstvu počele komunicirati pomoću fiksnih, kopnenih telegrafskih žica. Međutim,
to je također značilo da su se druge države mogle priključiti na te žice i presretati
komunikacije.
Do ranih 1900-ih, slijedeći Marconijev razvoj bežičnih komunikacija, vlade su
mogle svojim predstavnicima u inozemstvu slati poruke doslovno kroz zrak. To je
još više olakšalo presretanje elektroničkih signala jer jednom kada je signal poslan
u eter, on postaje slobodno dobro te su obavještajne agencije diljem svijeta ubrzo
naučile presretati takve prijenose i čak dekodirati ili dešifrirati ih kada su poslani u
obliku tajnih kodova i šifri. Sva druga sredstva techinta potekla su od ovih otkrića iz
dvadesetog stoljeća.
Treća, široko upotrebljavana metoda prikupljanja techinta omogućena je razvo-
jem aviona 1903. godine. Braća Wright ispravno su vjerovala da će njihov izum biti
presudan u upotrebi u vojnoj službi. Nisu se razočarali. Međutim, davno prije nego
što su avioni upotrijebljeni kao borbeno oružje, bili su korišteni za zračno izviđanje.
U Francuskoj je razvoj fotografije omogućio slikanje položaja trupa iz aviona. Foto-
grafska obavještajna djelatnost (photint) rođena je kada su talijanski avijatičari snimili
Tablica 14.1. Discipline prikupljanja obavještajnih podataka

HUMINT (eng. Human Intelligence) Prikupljanje podataka iz ljudskih izvora: Informacije prikupljene od strane
obavještajaca stacioniranih u stranim državama.
TECHINT (eng. Technical Intelligence) Obavještajna djelatnost posredstvom tehničkih sredstava: Prvotno se
pojam odnosio na informacije o sustavima naoružanja a danas se odnosi na obavještajne podatke
koji su prikupljeni presretanjem različitih elektroničkih signala upotrebom sofisticiranih tehničkih
sredstava.
SIGINT (eng. Signal Intelligence) Izviđanje elektroničkog zračenja: Sve vrste informacija prikupljenih putem
različitih elektroničkih uređaja, uključujući sljedeće pod-discipline.
IMINT (eng. Imagery Intelligence) Prikupljanje obavještajnih podataka analizom slika dobivenih radarskim
snimanjem te snimanjem infracrvenim senzorima: Sve fotografske ili digitalne slike prikupljene
pomoću orbitalnih (satelitskih) ili kopnenih (avioni ili bespilotne letjelice) sustava.
PHOTINT (eng. Photographic Intelligence) Fotografska obavještajna djelatnost: Prijašnji termin za IMINT. Široko
se koristi za opis fotografija sa filma i onih digitalnih snimljenih sa satelita.
COMINT (eng. Communications Intelligence) Prikupljanje obavještajnih podataka presretanjem i nadziranjem
telekomunikacija: Presretanje komunikacija između dviju ili više strana.
TELINT (eng. Telemetry Intelligence) Prikupljanje obavještajnih podataka analizom telemetrije: Presretanje
podataka odaslanih tijekom testiranja različitih vrsta sustava naoružanja.
ELINT (eng. Electronic intelligence) Prikupljanje podataka nadziranjem elektronske opreme protivnika:
Presretanje odaslanih elektroničkih sadržaja koji proistječu iz oružja ili sustava za praćenje.
MASINT) (eng. Measures and signatures intelligence) Prikupljanje podataka znanstvenom i tehničkom obradom
obilježja objekata od obavještajnog značaja : noviji oblik SIGINT-a koji koristi sofisticiranije uređaje
koji mogu detektirati materijal koji je korišten u različitim tipovima modernog oružja.
RADINT Informacije dobivene upotrebom radarskih signala odaslanih iz nadzemnih satelita, letjelica ili iz
kopnenih izvora.
OSINT (eng. Open source intelligence) Prikupljanje obavještajnih podataka iz otvorenih izvora: prikupljanje
obavještajnih podataka iz širokoga mnoštva javno dostupnih izvora (mediji, vladine informacije,
znanstvenih publikacija, itd.)
Prema: Lowenthal (2003), Ch. 5
288
prve zračne fotografije u borbenoj zoni u Talijansko-turskom ratu u listopadu 1911.

godine. Do druge polovice dvadesetog stoljeća, glavne sile provodile su nadgledanje
upotrebom aviona, satelita, i (u dvadeset i prvom stoljeću) bespilotnih letjelica (eng.
unmanned aerial vehicle – UAV).
Obavještajni proces
Obavještajni proces, ili obavještajni ciklus, započinje sa potrebom dužnosnika u po-

dručju nacionalne sigurnosti i vanjske politike da saznaju nešto o drugim državama ili
drugim globalnih akterima uključenima u svjetska zbivanja, čija bi djelovanja mogla
narušavati sigurnost njihove države. Ta potreba-za-znanjem, zajedno sa doslovce sto-
tinama drugih potreba, bit će prioritet i konačno zadaća jednog ili više entiteta koji
sačinjavaju obavještajnu zajednicu države. Ova faza određivanja prioriteta uključuje
i odluku o tome koje će se obavještajne discipline koristiti za prikupljanje informa-
cija. Tražene informacije mogu biti o empirijskim i vidljivim kretanjima (osobine
projektila, oružje za masovno uništavanje, vrste oružja, stranim zatvorima, itd.) ili o
namjerama (što država ili grupa planira napraviti sa svojim oružjem, itd.). Međutim,
iznad svega, informacija je obično nešto za što ciljana država ili grupa ne želi da se
druge države dokopaju.
Sljedeća je faza prikupljanja. Različite obavještajne agencije i podagencije počet
će prikupljati informacije pomoću huminta, techinta, osinta ili, obično, kombinaci-
jom svih disciplina, pogotovo ako je predmet kao prioritet postavljen na visoku ra-
zinu. Primjerice, ususret ratu u Iraku 2003. godine, gotovo svaki obavještajni entitet
u nekoliko glavnih država bio je fokusiran na Irak. Satelitsko fotografiranje, zračni
prislušni uređaji i drugi visoko-sofisticirani instrumenti bili su usmjereni na iračka
kretanja, dok su sigint agencije presretale javne i privatne komunikacije. Istodobno,
neki obavještajci su ispitivali su dezertere, emigrante, kao i osobe koje su službeno
i privatno putovali u Irak, dok su drugi pokušavali razviti izvore informacija unutar
same iračke vlade.
Nakon faze prikupljanja, a često i istovremeno s njom, pojavljuje se obrada. Ma-
terijal na stranim jezicima treba biti preveden, fotografije moraju biti interpretirane,
a kodirane komunikacije moraju se dekodirati. Uslijed velike količine, prevođenje
uhvaćenih komunikacija može potrajati mnogo mjeseci a dešifriranje kodiranih ko-
munikacija može potrajati nekoliko godina.
Analiza je sljedeća faza u obavještajnom procesu. Sve prikupljene i obrađene in-
formacije konačno se dostavljaju analitičarima koji ih moraju smjestiti u povijesni
kontekst i pokušati odvojiti valjane informacije od dezinformacija koje plasira meta
obavještajnog djelovanja u svrhu zbunjivanja bilo koje države koja prikuplja podatke.
Mnogi analizu smatraju najvažnijom i najtežom fazom u obavještajnom procesu. In-
formacija koja se šalje analitičarima naziva se sirovim ili nedovršenim obavještajnim
podatkom; vrlo često je proturječna, dvoznačna, kontradiktorna, a povremeno čak i
točna. Kada informacija ode od analitičara, tada se naziva dovršenim obavještajnim
podatkom.
Nakon analize slijedi proizvodnja. Razumljivo, kritične i vremenski osjetljive in-
formacije smjesta će biti dostavljene donositeljima odluka. Međutim, većina analiza
oblikuje se u neku dovršenu formu prije nego što se pošalju donositeljima odluka kao
289
obavještajni proizvod. Proizvod može imati mnoštvo oblika. To mogu biti dnevni ili
povremeni izvještaji donositeljima odluka ili, pak, ono što se naziva obavještajnim
procjenama – periodične tiskane procjene važnih tokova.
Završna faza u obavještajnom procesu zatvara ciklus. Ona uključuje odašiljanje
ili dostavljanje informacija onima koji su ih na početku i tražili. Razumljivo, tijekom
ciklusa dodatne povezane informacije dodaju se posebnim informacijama prikuplje-
nima kao odgovor na izvorna pitanja, ali tek u ovoj fazi obavještajni podatak teorijski
pridonosi procesu donošenja odluka. Viši vladini dužnosnici, opskrbljeni obavještaj-
nim proizvodom, mogu voditi politike i prakticirati državne poslove na informiraniji
način i, teorijski, biti u većoj mogućnosti poboljšati sigurnost države ili saveza.
Riječ teorijski mora se naglasiti. Obavještajni ciklus je logičan i valjan onako kako
je opisan. On također navodi na pogrešno mišljenje. Nažalost, mnogi problemi koji
mogu dovesti do obavještajnog neuspjeha ulaze u proces u gotovo svakoj fazi (vidi
Ideje za razmišljanje 14.1). Donositelji odluka često ne znaju koje pitanje trebaju
postaviti. Primjerice, malo donositelja odluka prije sredine 1990-tih postavljalo je
pitanja o bin Ladenu i Al Qaidi. Drugi problemi pojavljuju se u fazi postavljanja
prioriteta. Može se dogoditi da se pitanju, ili skupu pitanja, ne da visoki prioritet.
Primjerice, prije 11. rujna, i bin Laden i Al Qaida bili su na listi prioriteta nekoliko
nacija, ali nisu bili baš visoko na tim listama. Busheva administracija preuzela je ured
2001. godine, a oružje za masovno uništenje u odmetnutim državama bilo je ustvari
njen najviši prioritet. Tak nakon 11. rujna bin Laden se popeo na vrh svih listi (Taylor
i Goldman, 2004: 425).
Pogreške u obradi i prikupljanu također se događaju. Može se dogoditi da se ko-
munikacije ne prevedu, da se špijunski planovi osujete, obavještajci ili njihovi agenti
budu uhvaćeni ili da se kodovi ne provale. Iako su američki kriptografi presretali veli-
ke količine sovjetskih kodiranih poruka 1940-tih, nisu ih mogli dešifrirati. Tek 1948.
godine SAD i Velika Britanija počele su dešifrirati sovjetski komunikacijski kod.
Počevši od kraja 1942. godine te postupnih napredaka do kraja 1950-tih, takozvani
VENONA projekt otkrio je vrlo brojne sovjetske penetracije u američku, britansku,
zapadno-njemačku, francusku i australsku vladu. Međutim, vrlo često se na dešifri-
ranju poruka radilo dvije do pet godina nakon što su uhvaćene. VENONA projekt je
potvrdio izdaju Kim Philby i drugih kembričkih (od Cambridge, op.prev.) špijuna, Ju-
liusa i Ethel Rosenberg (američki atomski špijuni), Klausa Fuchsa (britanski atomski
špijun), Algera Hissa (savjetnik predsjednika Franklina D. Rosevelta), kao i sovjet-
IDEJE ZA RAZMIŠLJANJE 14.1
Obavještajni neuspjeh ili neuspjeh politike?

Izraz ‘obavještajni neuspjeh’ upotrebljava se u velikoj mjeri uz minimalno razumijevanje.
Jedna od frustrirajućih životnih činjenica s kojima se suočavaju obavještajne agencije u
bilo kojoj državi jest da su one, u određenom smislu, uvijek u gubitnik-gubitnik situaciji
(eng. lose-lose situation). Izraz ‘neuspjeh politike’ rijetko se čuje, dok se izraz ‘obavještajni
neuspjeh’ može čuti sve učestalije. Ukoliko vladin potez djeluje, uvijek će se promatra-
ti kao ‘uspjeh politike’ ali rijetko kao ‘obavještajni uspjeh’. Ukoliko vladina politika nije
uspješna, optužbe o ‘obavještajnom neuspjehu’ pune medije dok se ‘neuspjeh politike’
rijetko može vidjeti ili čuti.
290
skih špijuna visoko pozicioniranih u praktički svim zapadnim vladama, uključujući

američku i britansku vladu. Međutim, dešifrirani sadržaji ili su dolazili prekasno da bi
bili korisni ili se nisu mogli koristiti u sudskim postupcima zbog straha da bi njihova
upotreba Sovjetima otkrila da je Zapad provalio njihove šifre. Mogućnost čitanja so-
vjetskih šifri ocijenjena je vrjednijom od sudbenog progona izdajnika.
Još jedna slabost u ciklusu događa se tijekom faze analiziranja. Većina obavještaj-
nih neuspjeha događa se u ovoj fazi. Analitičari mogu biti zasuti sa previše obavje-
štajnih informacija ili tapkati u mraku zbog nedostatnih obavještajnih podataka; mogu
imati predrasude zbog kojih naglašavaju nevažna stajališta ili ignoriraju ona važna.
Oni mogu postati žrtva grupnog razmišljanja ili mogu poželjeti ‘skuhati’ svoju analizu
na način da se ona uklopi u recept donositelja odluka. Također, oni mogu biti pretjera-
no oprezni kako ne bi pretrpjeli poniženje jer su bili u krivu i tako izgubili birokratski
utjecaj. Proliferacija analitičkih agencija unutar obavještajne zajednice jedne nacije
pridonosi ovome problemu.
Naposljetku, tijekom bilo koje faze ciklusa može doći do ‘predstavljanja podataka
izvan prikladnog konteksta’ (eng. ‘stovepiping’). Sakupljači podataka ili analitičari,
mogu ono što procijene zadovoljavajućom informacijom izravno proslijediti donosi-
teljima odluka i tako zaobići presudni analitički proces. Primjerice, u jednom trenutku
pred Iračku invaziju, dva službenika američkog Ministarstva obrane informacije su
predočili direktno svojim nadređenima umjesto da su ih predali analitičarima u oba-
vještajnoj zajednici. Informacija se pokazala pogrešnom i mogla se bolje sagledati da
je bila prošla standardan analitički proces.
KLJUČNE IDEJE
yy Tek sa neznatnim razlikama, svaka nacionalna vlada ima obavještajni ciklus ili proces
koji identificira presudna obavještajna pitanja, dodjeljuje zadaće raznim agencijama
za prikupljanje podataka, obrađuje i analizira informacije i dostavlja ih donositeljima
odluka. U teoriji, ovaj proces unaprjeđuje i opskrbljuje informacijama proces donoše-
nja odluka i poboljšava nacionalnu sigurnost.
yy Slomovi, često proizašli iz izostanka povezivanja i koordiniranja između agencija i po-
dagencija, događaju se u gotovo praktički svakoj fazi obavještajnog procesa.
yy Bez podcjenjivanja važnosti i težine razvijanja kontakata unutar neprijateljskih vlada
ili terorističkih skupina, analiza je vjerojatno najteža i najvažnija faza u procesu. Većina
obavještajnih neuspjeha pojavljuje se u ovoj fazi.
Obavještajna djelatnost i sigurnost od Drugog

svjetskog rata
Hladni rat
Potpuno razumijevanje doprinosa obavještajne djelatnosti sigurnosti u moderno doba

uključuje mnoge događaje tijekom prvih pedeset godina dvadesetog stoljeća. Uloga
britanskih obavještajnih službi u upletanju Amerike u Prvi svjetski rat (Zimmerman
Telegraph afera), obavještajni neuspjeh koji je uveo Ameriku u Drugi svjetski rat (Pe-
291
arl Harbour), dramatični utjecaj kriptografije tijekom Drugog svjetskog rata (razvitak
Enigme), te zadivljujući uspjeh britanskog protuobavještajnog djelovanja upotrebom
Hitlerovih špijuna za svoje vlastite ciljeve (operacija Doublecross) su zanimljivi i
važni slučajevi. Međutim, za potrebe ove knjige započet ćemo sa Hladnim ratom.
Četiri obavještajna događaja tijekom Drugog svjetskog rata odredila su put oba-
vještajne djelatnosti tijekom Hladnog rata. Prvo, kao reakciju na napad na Pearl Har-
bour 1941. godine, Sjedinjene Države stvorile su svoju prvu civilnu obavještajnu
agenciju – Ured za strateške usluge (eng. Office of Strategic Services – OSS). Do
kraja rata, OSS je postao prilično velik i sofisticiran obavještajni pogon sa iskustvom
u gotovo svim fazama obavještajne djelatnosti – prikupljanju, analizi, specijalnim
operacijama i psihološkom ratovanju. Ipak, ubrzo nakon završetka rata, američki
predsjednik Harry S. Truman raspustio je OSS. Dijelovi OSS-a preneseni su na druge
odjele, a Truman je smjesta započeo planiranje nove civilne agencije. Zakon o nacio-
nalnoj sigurnost (eng. National Security Act) iz 1947. godine, stvorio je, između osta-
log, Središnju obavještajnu agenciju (eng. Central Intelligence Agency – CIA) te se
Amerika tako pridružila drugim velikim svjetskim silama sa mirnodopskim civilnim
obavještajnim agencijama.
Drugo, široka suradnja u području siginta uspostavljena između Velike Britanije i
Sjedinjenih Država dovela je do prvog u svijetu obavještajnog ugovora između nacija.
BRUSA sporazum iz svibnja 1943. godine uslijedio je nakon niza formalnih i nefor-
malnih razmjena osoblja i informacija između Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih
Država. Nakon pet godina i uspješnih pregovora, to se pretvorilo u Britansko-američki
sporazum (eng. UK-USA agreement – UKUSA). Sporazum je obvezivao Ujedinjeno
Kraljevstvo, Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland na punu suradnju
u prikupljanju i dijeljenju sigint informacija. Sporazum je čak geografski podijelio
odgovornosti za prikupljanje podataka između navedenih nacija. UKUSA sporazum
je prebrodio neka teška vremena – zabrinutost oko sovjetske penetracije u britansku
obavještajnu djelatnost, Suesku krizu, te malu epizodu kada je Novi Zeland zabranio
brodove na nuklearni pogon i opremljene nuklearnim oružjem u svojim lukama 1985.
godine – ali postoji još i danas.
Treće, snimanje iz zraka, započeto u vrijeme Prvog svjetskog rata, postalo je
mnogo sofisticiranija tijekom Drugog svjetskog rata. Kada je taj rat završio a Hladni
rat započeo, zapadne nacije smatrale su ga još važnijim za stjecanje informacija o
razvoju sovjetskog oružja. I američke i britanske letjelice skupljale su obavještajne
podatke pomoću siginta i iminta prelijetanjem preko međunarodnih voda, ali što bli-
že granicama sovjetskog teritorija. Potom, 1956. godine, nakon što su Sovjeti odbili
program Otvoreno nebo (eng. Open Skies Proposal) američkog predsjednika Eise-
nhowera, Amerikanci su u upotrebu stavili špijunski avion U-2 – letjelicu koja je
mogla letjeti izravno iznad sovjetskog teritorija na visini od 70,000 stopa što je, kako
je smatrano, bilo 20,000 stopa izvan dosega sovjetskih aviona i projektila, ali i dalje
sa mogućnošću snimanja fotografija i drugih slika koje su otkrile mnogo o sovjetskim
oružanim sustavima. U dvije godine, doslovno svi čvrsti zapadni obavještajni podaci
o razvoju sovjetskog oružja potekli su od preleta aviona U-2. Taj izvor okončan je
1. svibnja 1960. godine kada su Sovjeti srušili avion U-2 i uhvatili njegovog pilota,
Garya Powersa, živog.
Špijunski avioni odigrali su presudnu ulogu u otkrivanju i dokumentiranju sovjet-
skih projektila na Kubi 1962. godine, kao i u otkrivanju položaja iračkih projektila
292
1991. godine. Međutim, nakon incidenta koji se dogodio 1. svibnja 1960. godine nisu
se više upotrebljavali za letove iznad sovjetskog teritorija. Umjesto toga, Sjedinjene
Države razvile su satelite koji su mogli snimiti mnoštvo različitih slika sa udaljenosti
stotinama milja u svemiru bilo tijekom kruženja u orbiti planeta ili geosinkronalno
iznad sovjetskog teritorija. Prvi američki satelit koji je premostio sovjetski teritorij bio
je Discoverer 13 u kolovozu 1960. godine. Discoverer 14, sljedeći u seriji, snimio je
više fotografija Sovjetskog Saveza nego što ih je snimljeno u vrijeme preleta aviona
U-2. Sovjeti su ubrzo razvili vlastite fotografske satelite te je tako započela era ‘očiju
na nebu’. To je objema stranama u Hladnom ratu dalo mogućnost nadzora razvoja
naoružanja i provjere pridržavanja sporazuma o kontroli naoružanja koji su započeli
1970-tih. Suprotno onome što su neki u to vrijeme vjerovali, obavještajni podaci do-
biveni putem satelitskog izviđanja zapravo su pridonijeli međunarodnoj stabilnosti
te su čak imali ulogu u konačnom završetku Hladnog rata. Ustvari, može se reći da
u nedostatku ovog obavještajnog izvora, sporazumi o kontroli naoružanja ne bi imali
izgleda.
Četvrti događaj iz Drugog svjetskog rata koji je odredio put za, ali i koji je uveo
u Hladni rat, bila je intenzivna ljudska špijunaža poduzimana sa obje strane Željezne
zavjese. Prije nego što je rat završio, Sovjetski Savez imao je više špijuna koji su radili
protiv njegovih saveznika nego protiv njegovih neprijatelja. U ranim poslijeratnim
godinama, značajno veliki broj britanskih, američkih i zapadnonjemačkih građana
radio je za sovjetske obavještajne službe. Više britansko obavještajno osoblje te više
osoblje Ministarstva vanjskih poslova postali su izdajice, a nekoliko dobro pozicio-
niranih američkih i zapadnonjemačkih birokrata i vladinih službenika izdalo je svoje
države.
Takozvana ‘Kembrička petorka’ (eng. Cambridge Five) ugrozila je mnoge britan-
ske i američke vojne i političke tajne. Najmanje troje njih imalo je pristup strateškim
planovima tijekom Korejskog rata, odobrenog od strane UN-a, a vođenog od strane
Sjedinjenih Država. Rani napori da se spriječi potpadanje nekoliko istočnoeuropskih
zemalja u komunistički blok bili su izigrani drugim kompromitacijama koje su re-
zultirale i uzrokovale izdaju i ubojstva zapadnih obavještajnih službenika i lokalnih
boraca otpora. Sovjetski obavještajni službenici u Britaniji i Sjedinjenim Državama
regrutirali su znanstvenike i ostale koji su radili na tajnim naporima za razvijanjem
atomskog oružja. Kada je Klaus Fuchs, njemački emigrant i znanstvenik koji je radio
na britanskom atomskom projektu, a koji je kasnije dobio zadatak da sudjeluje u bri-
tanskom timu koji je radio na američkom atomskom projektu, pao pod sumnju i bio
podvrgnut ispitivanju, krug ‘Atomskih špijuna’ počeo se otkrivati. Unatoč tomu, ne-
koliko presudnih znanstvenih i tehnoloških tajni bilo je odano sovjetskim obavještaj-
cima. Posljedično, sovjetska atomska bomba pojavila se pet do sedam godina ranije
nego što bi se inače pojavila.
Sovjetski dezerteri koji su ostali na svojim pozicijama i k tome podnosili izvješta-
je Zapadnim obavještajnim službama (primjerice, Oleg Penkovsky, Adolf Tolkachev
i Oleg Gordievsky) pridonijeli su intrigama druge polovice dvadesetog stoljeća, a
velike i skupe obavještajne agencije postale su životna činjenica u većini globalno
aktivnih država.
293
KLJUČNE IDEJE
yy Sposobnosti djelovanja siginta glavnih sila igraju sve značajniju ulogu u pitanjima me-
đunarodne sigurnosti.
yy U Hladnom ratu došlo je do razvoja prve američke mirnodopske civilne obavještajne
agencije (CIA), formalizacije obavještajne suradnje putem UKUSA sporazuma, rasta
špijunsko-protušpijunskih napora s obje strane Željezne zavjese, te velikog oslanja-
nja na visoko-tehnološki nadzor putem ‘očiju na nebu’.
yy Zračno satelitsko izviđanje, prvotno uvedeno kao pomoć u sprečavanju budućih izne-
nadnih ratova, poslije je postalo vrijedna pomoć u stabilizaciji i smanjivanju hladno-
ratovskih napetosti.
Pravna i etička pitanja u vezi sa obavještajnom

djelatnošću
U dvadeset i prvom stoljeću došlo je do povećanja potrebe za obavještajnim podacima

kao i njihove veće upotrebe te povećanja broja načina na koje se podaci mogu priku-
pljati. Međutim, ovakav razvoj postavio je još više pitanja o zakonitosti i moralnosti
obavještajnih operacija. Mnogo se piše o ovoj temi, međutim ona nije tako složena
kako neki misle. Prvo, unutarnje pravo države koja prikuplja obavještajne podatke
uvijek dopušta (bilo izričito u statutima kojima se stvaraju obavještajne agencije ili
prešutno samim postojanjem takvih agencija) slanje vlastitog osoblja u inozemstvo u
takve svrhe. Država regrutira te ljude; ona ih uvježbava, plaća im i omogućava sred-
stva za njihovo umirovljenje.
Drugo, pozitivno međunarodno pravo (obaveze među državama koje proizlaze iz
bilateralnih i multilateralnih ugovora) je općenito prešutno ili tolerantno po pitanju
špijunaže. Prisutnost verifikacijskih odredbi u raznim ugovorima o kontroli naoruža-
nja, razoružanju, sprečavanju proliferacije, te drugim međunarodnim ugovorima, neki
interpretiraju kao legitimaciju ovoga aspekta prikupljanja obavještajnih podataka. Ve-
ćina ovih ugovora sadržava odredbu sa svrhom da se niti jedna država potpisnica
ugovora neće upletati u tehnička sredstva verifikacije (eng. national technical means
– NTM) drugih država. NTM se obično odnosi na zračni nadzor ili druge elektronič-
ke tehnike prikupljanja podataka. Običajno međunarodno pravo (tradicionalni i pri-
hvaćeni obrasci međunarodnih interakcija) je neodređeno u odnosu na ovaj predmet
– većina autora prisutnost špijuniranja smatra dokazom određene legitimnosti dok
nekolicina špijuniranje smatra nelegalnim u praktički svim okolnostima.
Treće, zakoni svih zemalja zabranjuju vlastitim građanima odavanje državnih tajni
drugim državama. Ukratko, po zakonima vlastite države dopušteno je biti poslan u
inozemstvo kako bi se nagovorilo građane drugih država da čine ono što im vlastiti
zakoni zabranjuju, a međunarodno pravo uvelike ignorira.
Rasprave o etici prikupljanja obavještajnih podataka obično obuhvaćaju dva as-
pekta. Prvi aspekt je veza sredstava u odnosu na ciljeve. Sve dok je svrha špijuna-
že zaštita i unapređivanje sigurnosti nacije, i sve dok su izabrana sredstva u najma-
njoj mogućoj mjeri nametljiva, mnogi prikupljanje obavještajnih podataka smatraju
etičnim.
294
Drugi aspekt odnosi se na sveukupno međunarodno okruženje u kojemu se priku-

pljanje odvija. U anarhičnom međunarodnom okruženju u kojemu postoje minimalni
ili nikakvi međunarodni izvori sigurnosti osim onih pojedinačnih država, teorija "i
drugi to čine" često se upotrebljava kao etičko opravdanje prikupljanja. To jest, sve
dok druge države špijuniraju nas i, zapravo, kompromitiraju našu sigurnost, etično je
da i mi špijuniramo njih ukoliko to poboljšava našu sigurnost.
KLJUČNE IDEJE
yy Rastuća važnost obavještajne djelatnosti za nacionalnu sigurnost podigla je mno-

ga pitanja o pravnim i etičkim problemima u prikupljanju i upotrebi obavještajnih
podataka.
yy Posvemašna prisutnost obavještajnih aktivnosti u cijelom svijetu ukazuje da države
ne smatraju da je podupiranje takvih aktivnosti kršenje njihovog vlastitog unutarnjeg
prava.
yy Međunarodno pravo uvelike je suzdržano oko legalnosti obavještajne djelatnosti,
premda obavještajne aktivnosti koje narušavaju suverenost drugih država zahtijevaju
oprezno promišljanje i razrađeniju opravdanost.
yy Mnogi ugovori i sporazumi između država prešutno priznaju upotrebu NTM-a za ve-
rifikaciju ugovora. Ustvari, mnogi ugovori o kontroli naoružanja, razoružanju, spreča-
vanju proliferacije i kontroli droga, utemeljeni su na pretpostavci upotrebe tehnika
prikupljanja obavještajnih podataka u svrhu verifikacije i ne mogu postojati tamo gdje
takve obavještajne aktivnosti nisu moguće.
Tajna akcija
Tajna akcija (eng. covert action – CA), ponekad nazivana ‘posebne aktivnosti’, odnosi
se na aktivnosti koje provodi jedna država kako bi promijenila politički ili ekonom-
ski razvoj u drugoj državi, istodobno prikrivajući izvor toga utjecaja. Prema tome,
iznenadno američko bombardiranje Libije 1986. godine bilo je tajna vojna akcija, ali
nije bila tajna akcija jer nije bilo pokušaja da se prikrije izvor napada. Ipak, CIA-ini
pokušaji izvršenja atentata na kubanskog vođu Fidela Castra sredinom 1960-tih, iako
neuspjeli, trebali su zauvijek ostati tajna.
Neke od ovih aktivnosti su relativno benigne i u najmanjoj mogućoj mjeri namet-
ljive; druge, pak, očito krše UN-ov zahtjev za nemiješanjem u političku neovisnost
i teritorijalni integritet drugih država. Kao najmanje nametljive aktivnosti u nizu su
aktivnosti poput financijske ili političke podrške prijateljskim političkim strankama,
radničkim udruženjima, narodnim pokretima, medijima, itd. u stranim državama u
kojima je demokratski proces neoštećen, ali je pod opsadom anti-demokratskih snaga.
Neki znanstvenici smatraju da se u takvim slučajevima suverenost ne ograničava, dok
drugi vjeruju da bilo kakvi tajni pokušaji utjecaja na razvoj događaja u drugoj državi
krše suverenost te države.
Na drugom kraju niza su CA operacije potpore naklonjenim grupama ili frakcijama
uključenima u društvene sukobe, tajnog opskrbljivanja oružjem ili vojnim osobljem u
takvim sukobima, upravljanja potezima odstranjivanja neprijateljskih političkih vođa
ili čak pokušaja atentata (Vidjeti Studiju slučaja 14.1).
Dok tajne akcije privlače ogromnu pozornost medija, zapravo uzimaju relativno
295
mali postotak vremena i novca svih obavještajnih agencija. Američka CIA, agencija
za koju se smatra da provodi tajne akcije diljem svijeta, vjerojatno koristi manje od
5% svog osoblja za tajne akcije i preko 90% svog budžeta troši na obično prikupljanje
i analizu (Gates, 1988: 216). Vrlo je teško dobiti točne informacije o CIA-i. Obično se
mnogo više zna o operacijama koje ne uspiju, nego o onima koje uspiju. Propale ope-
racije postaju javne i o njima često pišu novinari i znanstvenici. Uspješne operacije,
međutim, ostaju skrivene ili tajne mnogo godina.
Upotreba tajnih akcija kako bi se promijenio razvoj događaja u drugim država-
ma je osobito opasno sredstvo vanjske politike koje se mora koristiti vrlo štedljivo.
Ustvari, u odsutnosti sličnih aktivnosti od strane drugih država, bilo bi lako dokazati
da bi se, barem u vrijeme mira, države trebale potpuno suzdržavati od bilo kakvih
tajnih akcija. Zbog anarhične prirode međunarodnog okruženja, sve dok neke države
koriste tajne akcije, druge države koriste tu činjenicu kako bi opravdale svoje vlastite
tajne akcije.
Atentati
Malo obavještajnih tema privlači više interesa od teme atentata. Većina se iznenadi spo-
znajom da špijunski romani i filmovi romantiziraju temu koja ne zaslužuje da bude ro-
mantizirana. Politički službenici i vojni časnici bivaju ubijeni tijekom rata ili građanskih
nemira. Međutim, te smrti obično su posljedica vojnih akcija – njih obično ne ubijaju
obavještajci. Većinu atentata u tajnim akcijama u dvadesetom stoljeću izvele su samo
sovjetske i izraelske obavještajne agencije. Britanske, francuske i američke agencije raz-
govarale su o atentatima, međutim čak i u tim slučajevima, samo je jedan pokušaj bio
zaista poduzet i on je propao.
CIA je bila optužena za naručivanje atentata na nekoliko stranih političkih vođa. Među-
tim, temeljite istrage odbora američkog Senata otkrile su da dok je CIA možebitno raz-
govarala o tome da se riješi pet stranih političkih službenika, zaista su to pokušali učiniti
samo u jednom slučaju. U slučaju Fidela Castra, dugotrajnog vladara Kube, CIA je provela
nekoliko neuspješnih pokušaja atentata te je, u jednom od nabizarnijih događaja u ame-
ričkoj povijesti, u jednoj prilici posao podugovorom prenijela na kriminalnu Mafiju. Svi
su pokušaji propali.
Sovjetske obavještajne agencije bile su vrlo uspješne u eliminiranju političkih emigrana-
ta. Od cepina kojim je ubijen Leon Trocki u Meksiku do otrovnih kuglica dostavljenih na
vršku kišobrana u Londonsku podzemnu željeznicu, sovjetski su agenti u mnogo slučaje-
va, po svom vlastitom priznanju, izveli mnoge planove atentata prije i tijekom Hladnog
rata.
Izraelski obavještajni agenti sustavno su pratili i ubijali većinu pripadnika PLO-ove skupi-
ne koja je napala izraelske sportaše na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. Nažalost,
ubili su i nevinu osobu u Norveškoj 1974. godine.
Može li se tajna akcija opravdati?

Oni koji pokušavaju opravdati tajne akcije uvjeravaju da one popunjavaju prazninu
između diplomacije i rata. To se naziva "teorija praznine" (eng. the gap theory of
Covert Action). To znači, nakon što je država provodila politike, počevši sa najmanje
296
nametljivim i nastavljajući sa najozbiljnijim diplomatskim akcijama, a rat se i dalje

čini neizbježnim, neki smatraju da bi neke varijante tajne akcije mogle biti bolje od
rata i da bi zapravo mogle spriječiti rat.
Jedan od napora da se tajne akcije učini etički prihvatljivijima jest primjena nekih
principa preuzetih iz čuvene Teorije pravednog rata na tajne akcije. Primjerice, može
se dokazati da država u obzir mora uzeti šest kriterija prije nego poduzme tajnu akciju.
1. Važnost. Željeni cilj tajne akcije mora biti prijeko potreban za nacionalnu sigur-
nost. Tajna akcija koja je usmjerena na ciljeve koji ne sadrže ovu odrednicu ne
bi smjela biti poduzeta. Tajna akcija se nikada ne smije smatrati rutinom. Prijeko
potrebnom je moraju smatrati i izvršitelji i parlamentarne institucije.
2. Izvedivost. Predložena tajna akcija mora biti izvediva. To znači da mora uklju-
čivati dostupne resurse i da neće biti ugrožena rutinskim unutarnje-političkim
promjenama.
3. Posljednje sredstvo. Tajna akcija mora biti najbolje, ako ne i jedino, sredstvo za
postizanje željenog cilja. Prečesto su kreatori politike pribjegavali tajnoj akciji,
ne zbog toga što je ona bila najbolje sredstvo za ispunjavanje zadaće, nego zato
što je bila smatrana tajnom, i stoga najlakšom opcijom. Ona nikada ne bi trebala
inicirana samo zato što je tajna, jer neće zadugo ostati tajnom.
4. Legitimnost. Procedura odobravanja tajne akcije mora biti izrečena jasno i mora
zahtijevati pisano odobrenje viših službenika. Tajna akcija je najnametljivija i
potencijalno najopasnija od svih državnih vanjskopolitičkih sredstava i ne bi se
trebala odobravati usmeno od strane nisko-rangiranih službenika, niti, još gore, od
strane operativaca na terenu.
5. Razmjernost. Stupanj sile, nametljivosti i obmane moraju biti razmjerni sa pri-
rodom prijetnje. U demokratskim državama, javnost će obično poduprijeti tajnu
akciju ukoliko je to slučaj. Neće je poduprijeti ukoliko se silni tajni napori podu-
zimaju kao odgovor na minorne iritacije ili neprilike, i samo zato što su tajni.
6. Javna potpora. Sve tajne akcije, čak i onih nekoliko izvedenih u potpunoj tajnosti,
moraju moći podnijeti eventualnu javnu svijest. Kada vijest o tajnoj akciji eventu-
alno procuri, vlade ne smiju biti osramoćene tim saznanjem.
KLJUČNE IDEJE
yy Tajne akcije su tajne aktivnosti koje poduzima jedna država kako bi utjecala na politič-
ki ili ekonomski razvoj u drugoj državi, bez da je izvor utjecaja poznat.
yy Prevladavajuća većina tajnih akcija je sasvim benigna, međutim neke očigledno krše
suverenost ciljane države.
yy Pokušaji atentata od strane obavještajnih agencija vrlo su rijetki, osim u slučaju oba-
vještajnih agencija bivšeg Sovjetskog Saveza i Izraela. Američke su zaista pokušale,
neuspješno, ubiti Fidela Castra, dok su druge države razmatrale eventualne planove
za atentate.
yy Tajne akcije su vrlo mali dio operacija većine obavještajnih agencija.
yy Neki vjeruju da "Teorija praznine" opravdava tajne akcije; drugi vjeruju da se Teorija
pravednog rata može primijeniti u evaluaciji etičnosti tajnih akcija.
297
Terorizam, Irak i suvremeno sigurnosno stanje
Malo je događaja tako produbilo vezu između sigurnosti i obavještajne djelatnosti kao
teroristički napadi sponzorirani od strane Al Qaide, koji su započeli u Somaliji 1993.
godine i nastavili se sve do današnjeg dana. U poglavlju 16 će se detaljnije rasprav-
ljati o terorizmu, međutim, ovo poglavlje će osvijetliti neke od načina na koje su ovi
napadi izmijenili sigurnosno i obavještajno okruženje.
Prvo, iznos javnih sredstava namijenjenih obavještajnim službama i operacijama
izrazito se povećao. Dok su budžeti obavještajnih agencija obično tajni, na mnoštvo
vrlo javnih načina očito je da novac u njih pritječe u sve većoj mjeri. U nekim sluča-
jevima, to je više novca nego što su zahtijevale same agencije; ali iz očitih političkih
razloga, zakonodavna tijela nisu željela da izgleda da škrtare po tom pitanju (Taylor i
Goldman, 2004: 421).
Drugo, rastući postotak potrošnje obavještajne zajednice usmjeren je protiv tero-
rizma. To nije iznenađujuće, ali to druge tradicionalne obavještajne ciljeve (sprečava-
nje proliferacije, međunarodna trgovina drogom, međunarodni kriminal, te čak oružje
za masovno uništavanje, primjerice) ostavlja bez dostatnih sredstava i iznenađuje ih.
Treće, najneposredniji rezultat 11. rujna bila je invazija na Afganistan 2001. go-
dine, na islamsku vladu koja pruža sigurno utočište Osami bin Ladenu i njegovom
sjedištu Al Qaide. Međutim, kako je rat napredovao, neke države, pogotovo Sjedinje-
ne Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, vjerovale su da Irak također podupire islamski
terorizam i da razvija oružje za masovno uništenje koje bi u rukama budućih terorista
moglo biti štetnije od otetih zrakoplova.
Zapadne obavještajne agencije nadzirale su razvoj događaja u Iraku mnogo go-
dina, najmanje od prvog rata protiv Iraka potaknutog iračkom invazijom na Kuvajt
1990. godine. Međutim, želja za napadom na teroriste gdje god bi mogli biti i za
promjenom režima koji bi mogli pružati utočište teroristima, prouzročila je poveća-
ne obavještajne napore vezane za Irak, nakon rata 1991. godine koji je imao široku
potporu. Praktički svaka zapadna obavještajna agencija značajno je povećala napore
za prikupljanjem podataka protiv Iraka, pogotovo nakon što su inspektori UN-a si-
lom istjerani iz Iraka 1998. godine. I do 11. rujna sve zapadne obavještajne agencije
(britanske, američke, njemačke, francuske i izraelske) vjerovale su da je Irak nastavio
razvoj oružja za masovno uništavanje, kršeći UN-ove sankcije, da je imao projektile
dosega izvan onoga propisanog od strane UN-a, i da je za pet do sedam godina te
projektile mogao naoružati nuklearnim oružjem.
Ne uspjevši dobiti UN-ovo odobrenje za invaziju, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedi-
njene Države (uz pomoć Australije, Poljske i, u manjoj mjeri, drugih država) poduzele
su napad protiv Iraka 2003. godine. Rat je brzo završio, ali izazovi okupacije i pacifi-
kacije pokazali su se mnogo većima od predviđenih. Što je još važnije, praktički niti
jedan dokaz koji bi podupro zaključke različitih obavještajnih izvještaja na kojima
je utemeljena odluka o ratu, nije pronađen. Neki su ovo nazvali jednim od najgorih
obavještajnih neuspjeha svih vremena (Vidjeti Ključne ideje 14.1).
Četvrto, navodi o obavještajnom neuspjehu doveli su do reformskih napora u ne-
koliko zapadnih država. Od 11. rujna obavještajne službe nekoliko važnijih država
proučavane su i istraživane više nego u bilo kojem prethodnom razdoblju u povijesti.
Dvije parlamentarne istrage i dvije dodatne komisije proučavale su aspekte britanske
obavještajne djelatnosti. Butlerova komisija dala je nekoliko preporuka o obavještaj-
298
KLJUČNE IDEJE 14.1
Što je pošlo po krivu oko Iraka: četiri teorije

Ono što slijedi su sažeci teorija koje objašnjavaju zašto su britanske i američke obavje-
štajne agencije pogriješile oko oružja za masovno uništavanje prije invazije na Irak 2003.
godine. Ustvari, praktički sve zapadne obavještajne agencije, uključujući Rusiju i Izrael,
bile su – u većoj ili manjoj mjeri – u krivu u ovom pogledu. Nakon svake teorije slijedi
kratka evaluacija.
1. Teorija obavještajne urote: Britanske i američke obavještajne agencije tako su bile
željne ući u rat sa Irakom da su državne donositelje odluka opskrbile sa očigledno
lažnim informacijama o domašaju oružja za masovno uništavanje u Iraku.
Činjenica: Nijedna istraga o obavještajnim agencijama u Britaniji ili Americi nije otkrila
nijedan dokaz koji podupire ovu teoriju. Ustvari, neke agencije u objema državama uvje-
ravale su da ne postoje dokazi o postojanju naprednog nuklearnog oružja.
2. Teorija urote obrambenih obavještajnih agencija: obavještajne agencije povezane sa
obranom u objema državama falsificirale su dokaze kako bi mogli poslati svoje vojne
snage u Irak.
Činjenica: Ponovno, niti jedna istraga nije pružila nijedan dokaz u prilog ovoj teoriji.
Ipak, barem unutar američkih obavještajnih agencija povezanih sa obranom, dokazi po-
dupiru ideju da su se neki obavještajni dužnosnici, u gorljivoj želji da udovolje svojim na-
dređenima i da ispune njihove snažne i opetovane zahtjeve za obavještajnim podacima
koji govore u prilog invaziji, oslanjali na iračke disidente i druge upitne izvore informacija
koje nisu prošle normalan obavještajni ciklus. To se naziva ‘branje trešanja’ (eng. cherry
picking), snabdijevanje donositelja odluka neanaliziranim informacijama.
3. Teorija grupnog mišljenja: ova teorija tvrdi da kako su obavještajni analitičari koji su
radili na pitanju oružja za masovno uništavanje u Iraku evaluirali i raspravljali dostu-
pne dokaze, oni su postupno počeli prihvaćati prevladavajuće interpretacije dvosmi-
slenih dokaza u želji da se prilagode grupnom mišljenju.
Činjenica: Niti jedna istraga nije otkrila ni najmanji nagovještaj koji bi opravdao ovu in-
terpretaciju. Viši analitičari u Britaniji i Americi ismijali su ovu interpretaciju u povjerljivim
intervjuima sa autorom.
4. Teorija birokratskog pritiska: ova teorija, često nazivana ‘kuhanje obavještajnih poda-
taka kako bi odgovarali receptu donositelja odluka’, tvrdi da su opetovani apeli viših
donositelja odluka za pronalaženjem obavještajnih podataka koji bi govorili u prilog
invaziji Iraka, uzrokovali da analitičari dvosmislene dokaze interpretiraju na način koji
najviše odgovara supervizorima koji su često morali imati posla sa višim donositelji-
ma odluka.
Činjenica: Ova teorija, sa nekim preinakama, vjerojatno je najbolje objašnjenje onoga
što se dogodilo u Iraku. Istina je da su se najviši donositelji odluka, bliski državnim vođa-
ma u svakoj zemlji, često nalazili sa višim rukovoditeljima obavještajne zajednice i pitali
za obavještajne podatke o oružju za masovno uništenje u Iraku prije invazije. Ne postoji
dokaz da su ovi donositelji odluka naredili da se obavještajne informacije krivotvore. Me-
đutim, oni jesu opetovano poticali analitičare da ‘ponovno vrednuju’ i ‘nastave tragati’ što
je unutar analitičkih odjela stvorilo osjećaj pritiska da se dokazi izraze na određeni način.
To je također vodilo prethodno obrazloženom ‘branju trešanja’. Ovaj fenomen pojačavalo
je ozračje mnogobrojnih analitičkih centara unutar državne obavještajne zajednice, od
kojih je svaki pokušavao pridobiti birokratske prednosti i naklonost. Moguće je da je ‘gru-
pno mišljenje’ u nekim analitičkim centrima postalo faktor u određenoj točki procesa.
299
nim procedurama, koje je Blaireova vlada prihvatila. U Sjedinjenim Državama, tri

kongresna izvješća i rezultati think tankova i drugih neovisnih komisija dali su prepo-
ruke za reformu. Najznačajnija obavještajna reforma od stvaranja CIA-e 1947. godine
dogodila se 2005. godine imenovanjem Direktora nacionalne obavještajne zajednice
(NID) zajedno sa velikim pratećim uredom. Glavnina ovih institucionalnih i/ili pro-
ceduralnih reformi namijenjene su povećanju koordinacije obavještajne djelatnosti
unutar svake države i povećanoj obavještajnoj suradnji između država.
Potrebno je, ipak, uočiti dvije ironije. Prvo, tijekom moderne povijesti obavještaj-
ne zajednice, gotovo je svaki obavještajni neuspjeh bio je potaknut, ako ne i uzroko-
van, tako velikim i opterećujućim rastom nacionalnih obavještajnih zajednica, da su
unutarnja kooperacija i vanjska suradnja postale rijetke i otežane. Istodobno, politič-
ki odgovor na optužbe o obavještajnom neuspjehu obično je bio stvaranje dodatnih
agencija i podagencija, više novca, i više osoblja – koji je na taj način hranio samo
stanje koje je i doprinijelo obavještajnom neuspjehu (Taylor i Goldman, 2004: 421).
Drugo, jedna posljedica globalnog odgovora na moderni terorizam bilo je slabljenje,
na različite načine i u drugačijoj mjeri u različitim državama, samih demokratskih
pretpostavki koje ljudi u demokracijama smatraju vrijednima obrane.
KLJUČNE IDEJE
yy Dva pristupa borbi protiv suvremenog džihadskog terorizma dovela su do stvaranja

novih obavještajnih agencija i podagencija i određivanja sve većih iznosa za borbu
protiv terorizma. Upravo ovi odgovori povećavaju opterećujuću prirodu obavještajnih
agencija i umanjuju koordinaciju i međusobne odnose – koja se smatra samim izvo-
rom obavještajnih neuspjeha.
yy Tendencija pretpostavljanja da će sljedeći teroristički napad biti jednak prošlom od-
vraća obavještajna sredstva od događaja koji bi mogli voditi sljedećem, i drugačijem,
napadu.
yy Irački rat 2003. godine (koji je na neki način tek dio rata protiv terorizma) bio je započet
na temelju neispravnih obavještajnih podataka koje su prouzročili donositelji odluka
tako željni potkrepljujućih dokaza da su uokolo mogli kupovati analitičke proizvode
koji su podupirali njihove sklonosti te su mogli koristiti, sirove, neobrađene obavještaj-
ne informacije ukoliko su one potvrđivale njihove poglede.
yy Pitanje o tome da li je odluka o invaziji na Irak bila obavještajni ili politički neuspjeh još
uvijek je otvoreno za raspravu, iako postoji dovoljno krivnje koja može oblatiti donosi-
telje odluka, kao i djelovanje nekih obavještajnih agencija.
Zaključak
Od pamtivijeka, plemena, klanovi, carstva i države prikupljali su informacije o dru-

gim skupinama kako bi donosili informiranije oduke o njima. Ta informacija naziva
se obavještajna informacija a njezino prikupljanje možebitno je ‘drugo najstarije za-
nimanje’ na svijetu. Od početka, moderne nacije vjeruju da će prikupljanje, analiza i
upotreba dobrih obavještajnih informacija povećati njihovu sigurnost u anarhičnom
svijetu.
Obavještajna djelatnost u devetnaestom stoljeću bila je općenito minimalna
i usmjerena na potencijalne neprijatelje. Međutim, do početka dvadesetog stoljeća
300
većina globalnih sila, sa izuzetkom Sjedinjenih Država, imala je i vojne i civilne

obavještajne agencije koje su djelovale u vrijeme mira, kao i vrijeme rata. Prva dva
rata u tome stoljeću svjedočila su rastu i institucionalizaciji ovih agencija koje su
povremeno značajno pridonosile ratnim naporima. Iznenadni japanski napad na Pearl
Harbour u prosincu 1941. godine uvjerio je Amerikance da trebaju imati civilnu oba-
vještajnu agenciju. Drugi svjetski rat bio je obavještajni rat više od bilo kojeg drugog
prethodnog rata. Slavni britanski vojni povjesničar, John Keegan (2004: 28), smatra
da obavještajna djelatnost ne dobiva ratove – da su za to potrebni hrabrost i vješti-
ne muškaraca i žena u borbi. Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata, obavještajna
djelatnost značajno je pridonijela ratnim naporima na mnogo različitih načina – oba-
vještajna djelatnost preokrenula je rat na Pacifiku, rat na Atlantiku imao je koristi od
obavještajne djelatnosti, protuobavještajni napori u Britaniji i Sjedinjenim Državama
eliminirali su njemačke špijune, a varka povezana sa operacijom Dan D skovana od
strane obavještajne zajednice bila je presudna.
Obavještajna djelatnost tijekom Hladnog rata imala je dvije glavne karakteristike.
Prvo, prikupljanje podataka tehničkim sredstvima postalo je iznimno sofisticirano.
Špijunski avioni, satelitski nadzor, kompjutorska kriptografija, te daljinski prislušni
uređaji i uređaji za slikanje, promijenili su način na koji se dobivalo mnogo obavje-
štajnih podataka. Drugo, humint je postao porozan. Državne tajne svake velike sile
bile su odavane drugim državama. U ranim danima Hladnog rata, većina izdajica
bila je motivirana ideološkim razlozima. Zapadnjaci koji su simpatizirali komunizam
prodirali su u svoje vlastite vojne, obavještajne i vladine strukture. A Rusi koji su
simpatizirali demokratske ideale izdavali su sovjetske tajne zapadnim obavještajnim
zajednicama. Međutim, kako je idealizam iščezavao, mnoge izdajice upustile su se u
biznis za novac.
Keeganov pesimizam glede uloge obavještajne djelatnosti mogao bi biti točniji u
slučaju Hladnoga rata nego oružanih ratova. Primjerice, postavlja se pitanje o kraj-
njem učinku svih špijunsko-kontrašpijunskih interakcija. U kojoj su mjeri uglavnom
defanzivne obavještajne aktivnosti jedne strane bile shvaćene kao provokacija na dru-
goj strani? (Vidjeti Studiju slučaja 14.2) Možda najbolje što bi se moglo reći o obavje-
štajnoj djelatnosti tijekom Hladnog rata jest da su sofisticirana verifikacija i mogućno-
sti nadzora protagonista u konačnici smanjili napetosti, omogućili izvjesnu stabilnost,
i potencijalno spriječili da se benigne aktivnosti percipiraju kao prijeteće, započinjući
time nasilne odgovore. Povrh toga, glavni izvor političke reforme u Sovjetskom Save-
zu proistekao je od strane obavještajaca koji su putovali i živjeli u zapadnim državama
slobodnije nego što je to bilo dopušteno drugim sovjetskim građanima. Oni su mogli
vidjeti nedostatke planskog gospodarstva kombiniranog sa diktatorskim političkim
sustavom te su počeli provoditi napore za reformom.
U 1990-ima, upravo kad su ljudi u mnogim državama smatrali da se obavještajne
agencije mogu ukinuti ili barem reducirati, međunarodni terorizam prouzročio je va-
paje za povećanom obavještajnom djelatnošću. Terorizam nije bio nov. Bio je prisutan
doslovno stoljećima. Međutim, dramatični porast terorizma sponzoriranog od strane
ekstremističkih islamskih skupina povisio je uloge do neslućenih razmjera. Napadi
Al’Qaide koji su započeli ranih 1990-tih predstavljali su izazov sigurnosti mnogih
država, kao i globalnoj stabilnosti. Oni su zajedno sa pitanjima proliferacije oružja i
međunarodnih kriminalnih aktivnosti povezanih sa drogom doveli do najveće ekspan-
zije obavještajnih agencija i najvećeg slijevanja novca u povijesti.
301
Operacije Ryan i Able/Archer: ‘sigurnosna dilema’ na djelu

‘Sigurnosna dilema’ opisuje stanje u kojemu beznačajne, ili čak benigne, akcije od strane
jedne države mogu biti interpretirane kao prijetnja drugoj državi, pogotovo u vrijeme
krize poput Hladnog rata. Potom druga država poduzima ono što smatra obrambenim
akcijama, koje pak prva država interpretira kao potvrdu namjeravanih neprijateljstava.
Akcija i reakcija mogu se nastaviti dok stvarna neprijateljstva ne izbiju. Skup obavještaj-
nih i političkih akcija Sovjeta i Zapada u ranim 1980-tima ilustrira ovaj model.
U svibnju 1981. godine, sovjetski premijer Leonid Brežnjev rekao je KGB-ovoj konferen-
ciji da se američki predsjednik Reagan priprema za nuklearni napad na SSSR. Šef KGB-a
Yuri Andropov potom je objavio Operaciju RYAN (Rus. Raketno Yadernoye Napdenie – na-
pad nuklearnim projektilima), zajedničku obavještajnu inicijativu KGB-a i GRU-a, koja je
do 1983. godine uključivala gotovo sve obavještajne službe sovjetskoga bloka. Iako su
KGB-ovi američki eksperti bili skeptični oko ovakve interpretacije američkih namjera,
Operacija RYAN pokrenula je golemo povećanje i siginta i huminta u nadgledanju za-
padnog vojnog planiranja.
Naravno, zapadni sakupljači obavještajnih informacija zabilježili su ovo povećano sovjet-
sko nadgledanje i tenzije su se još više povećale. Do 1983. godine, konzervativni američki
predsjednik Ronald Reagan provodio je svoju treću godinu u Bijeloj kući a konzervativ-
na britanska premijerka Margaret Thatcher bila je u svome drugom mandatu na adresi
Downing Street 10. Zapadna retorika (Reagan je Sovjetski Savez označio kao ‘carstvo zla’
u ožujku 1983. godine, te je istog mjeseca proglasio svoju Stratešku obrambenu inicijati-
vu – eng. Strategic Defence Initiative – SDI) kao i hladnoratovske politike (između ostalih,
sovjetska invazija na Afganistan u prosincu 1979. godine, bojkot Olimpijskih igara u Mo-
skvi 1980. godine od strane zapadnih i arapskih država, američko odbijanje ratifikacije
ugovora SALT II, te Reaganova jednostrana invazija Grenade u listopadu 1983.) još su više
pojačale hladnoratovske napetosti.
U kolovozu 1983. godine Sovjeti su testirali svoj prvi projektil sa višestrukim bojevim
glavama – SS-X-24. U noći u kojoj se odvijao test, zapadna obavještajna zajednica po-
stavila je na pozicije sve svoje kolektore za nadgledanje testiranja projektila. Zatim je
sovjetski radar koji je nadgledao rute letenja američke senzorne letjelice počeo slijediti
let korejskog civilnog putničkog zrakoplova (KAL 007) te ga je rano ujutro 1. rujna srušio,
uz gubitak od 269 života. Uslijed pogreške pilota, mlažnjak je odlutao je s kursa i bio je
iznad otoka Sahalina, kojeg su kontrolirali Sovjeti.
Zapadni lideri javno su prekorili ono što su nazvali ‘neciviliziranim’ ponašanjem, a so-
vjetska Operacija RYAN označena je kao još opasniji nagovještaj sovjetskih intencija.
Predsjednik Reagan pozivao je na veći oprez i značajnije diplomatske napore da se održi
pozornost na sovjetskom ponašanju. S druge strane, Operacija RYAN se sada činila još
važnijom sovjetskim vođama, koji su osudili NATO-ovo postavljanje projektila Pershing u
Zapadnoj Njemačkoj 23. studenog.
U međuvremenu je NATO, reagirajući na Operaciju RYAN i rušenje aviona KAL 007, po-
krenuo vježbu zapovijedanja nazvanu Operacija ABLE ARCHER, kako bi testirao komu-
nikacije te sposobnost i procedure donošenja odluka u slučaju potrebe invazije na So-
vjetski Savez. To je zapravo bila vježba zapovijedanja i kontrole i nije uključivala kretanje
nikakvih vojnih snaga. Međutim, kako Richelson (1995: 386) navodi: "Dok su Sovjeti i
njihovi saveznici nadzirali ABLE ARCHER, Sjedinjene su Države i njezini saveznici koristili
302
su svoj SIGINT kako bi nadzirale one koji nadziru". Viši KGB-ov disident, Oleg Gordievsky,
istaknuo je opasnosti takvog načina prikupljanja obavještajnih podataka i vojnih vježbi,
kada je rekao: "Rat nije sasvim dosegnuo rub nuklearnog kaosa tijekom [ovih operacija],
[a]li...je došao blizu – sigurno bliže nego u bilo koje vrijeme nakon Kubanske raketne
krize iz 1962. godine" (Andrew i Gordievsky, 1991: 605).
Sredinom 1984. godine napetosti su konačno zadobile normalne razine kada je posta-
lo jasno da ustvari niti jedna strana nije planirala nuklearni napad. Međutim, operacije
RYAN i ABLE ARCHER još su podsjetnici na jednu od potencijalnih opasnosti aktivnosti
prikupljanja obavještajnih podataka.
Istodobno, neuspjesi obavještajnih agencija da predvide Al’Qaidine napade i nei-

spravni obavještajni podaci o oružju za masovno uništavanje u Iraku doveli su do, do
tad neviđene, kontrole i transparentnosti obavještajnih agencija. Šefovi obavještajnih
agencija danas su javne osobe. Njihove operacije postale su tako javne da neki vjeruju
da je izraz ‘tajna obavještajna djelatnost’ postao oksimoron. Štoviše, u sprečavanju te-
rorista da organiziraju ćelije u nekoj zemlji, obavještajne agencije, sa parlamentarnom
i zakonodavnom vlašću, postale su više porozne, a nekima se same njihove aktivnosti
doimaju kao prijetnja građanskim slobodama koje karakteriziraju Zapadnu civilizaci-
ju. Moderno sigurnosno okruženje (terorizam, nuklearna proliferacija, prekogranična
pitanja droge i kriminala – svi se zbivaju tijekom globalizacije bez presedana) dovelo
je do poziva za jačim obavještajnim aktivnostima, dok je u isto vrijeme stvorilo zabri-
nutost oko nenamjernih posljedica obavještajnih aktivnosti.
Kada obavještajni proces dobro djeluje – kada donositelji odluka postavljaju oš-
troumna pitanja, kada su sakupljači informacija kreativni i uspješni, kada analitičari
crtaju točne slike, i kada su politički pritisci na obavještajne agencije minimalni – kada
ovi uvjeti postoje, obavještajna djelatnost može i daje vrijedne doprinose nacionalnoj
sigurnosti u svakoj državi. Kada se proces ne odvija dobro, nacionalna sigurnost može
biti umanjena a strane reakcije koje obavještajne aktivnosti generiraju mogu kompli-
cirati diplomaciju i povećati međunarodne napetosti.
PITANJA
Izraz obavještajna djelatnost ima mnogo značenja. Koje se značenje koristi u ovom poglavlju?
Ukoliko je prikupljanje obavještajnih podataka od prastarih vremena, što se primijenilo u
informacijskom dobu, dobu post-uslužnog gospodarstva?
Dok je obavještajna zajednica svake države u nekom pogledu različita, koje su im funkcije
zajedničke?
Na koji je način obavještajna djelatnost doprinijela različitim sporazumima i ugovorima o
kontroli naoružanja?
Koji je razvoj događaja promijenio techint – tehniku prikupljanja podataka korištenjem teh-
ničkih sredstava?
U čemu je razlika između stvarnog obavještajnog ciklusa ili procesa i onoga teorijskog?
Mislite li da prikupljanje obavještajnih podataka krši međunarodno pravo? Zašto?
Koji je značajan razvoj techinta započeo 1956. godine nakon što su Sovjeti odbili američki
prijedlog Otvoreno nebo?
303
Slažete li se ili ne slažete sa autorovim pokušajem primjene teorije pravednoga rata na tajne
akcije? Zašto?
Mislite li da se češće događaju ‘neuspjesi politike’ ili ‘obavještajni neuspjesi’?
Kakav je utjecaj suvremeni džihadizam imao na obavještajne aktivnosti u većini zapadnih
država?
Raspravite o tome kako agresivno prikupljanje obavještajnih podataka zapravo može pove-
ćati međunarodne napetosti.
ZA DALJNJE ČITANJE
Andrew, Cristopher (1987), Her Majesty’s Secret Service: The Making of the British In-
telligence Community, New York: Penguin. Čitava povijest korijena britanske obavještajne
djelatnosti. Andrew je također napisao i najbolje povijesti američke i sovjetske obavještajne
djelatnosti u For the President’s Eyes Only: Secret Intelligence and the American Presidency from
Washington to Bush (New York: Harper Collins, 1995) i sa Olegom Gordievskyem, KGB: The
Inside Story (New York: Harper Collins, 1990).
Richelson, Jeffrey T. (1995), A Century of Spies: Intelligence in the Twentieth Century,
Oxford: Oxford University Press. Jedna od boljih knjiga sa multinacionalnim pristupom
modernoj povijesti obavještajne djelatnosti.
Haufler, Hervie (2003), Codebreakers’ Victory: How the Allied Cryptographers Won
World War II, New York: New American Library i Keegan, John (2003), Intelligence in
War: Knowledge of the Enemy from Napoleon to Al-Qaeda, London: Hutchinson. Ova dva
djela zauzimaju ponešto oprečne strane o vezi između obavještajne djelatnosti i vojne po-
bjede. Oba su vrlo zanimljiva.
Kahn, David (1996), The Code-Breakers: The Comprehensive History of Secret Commu-
nication from Ancient Times to the Internet, rev. ed., New York: Scribner. Manje-više ono
što tvrdi da jest – izvrsna, potpuna i dugačka povijest kriptografije.
Lowenthal, Mark M. (2006), Intelligence: From Secrets to Policy, Washington D.C.: CQ
Press. Zauzima američko-centričan pristup, ali bi mogla biti najbolji kratki uvod u obavje-
štajni proces. Uključuje jedno poglavlje o obavještajnim službama drugih velikih nacija.
Johnson, Loch K. i Wirtz, James J. (eds.) (2004), Strategic Intelligence: Windows Into
a Secret World, Los Angeles: Roxburry Press. Najbolja, gotovo jedina, antologija o oba-
vještajnoj djelatnosti. Suradnici koji su na njoj radili predstavljaju najbolju učenost u brzo
rastućem polju obavještajne naobrazbe.
Born, Hans, Johnson, Loch K., i Leigh, Ian (eds.) (2005), Who’s Watching the Spies:
Establishing Intelligence Service Accountability, Dulles, VA: Pottomac Books. Najbolji
uvod u pitanja demokratske odgovornosti i državnog nadzora obavještajne djelatnosti iz
globalne perspektive.
Herman, Michael (1996), Intelligence Power in Peace and War, Cambridge: Cambrid-
ge University Press. Jedno od jedinstvenih općih djela o obavještajnoj djelatnosti koje za-
uzima donekle teorijski i globalni pristup.
Intelligence and National Security i International Journal of Intelligence and Counte-
rintelligence su dva najbolja znanstvena časopisa o ovoj temi. Oni se bave širokim raspo-
nom obavještajnih tema i sada oba objavljuje Routledge iz Taylor&Francis Group.
304
VAŽNE WEB STRANICE
Službene web stranice nacionalnih obavještajnih agencija ili zajednica:

http://www.csis-scrs.gc.ca Kanadska sigurnosno obavještajna služba.
http://www.intelligence.gov Službena pristupna točka za sve američke obavještajne
agencije
http://www.mi5.gov.uk Unutarnja obavještajna agencija Ujedinjenog Kraljevstva – MI5
http://www.gchq.gov.uk SIGINT obavještajna agencija Ujedinjenog Kraljevstva
Think tankovi ili istraživački centri koji se bave [istraživanjem] obavještajne djelatnosti:
http://www.fas.org Web stranica Federacije američkih znanstvenika čiji su obavještajni
linkovi i podaci među najboljim dostupnim podacima o obavještajnoj djelatnosti u svim ve-
likim nacijama.
http://www.exastriscientia.fateback.com/intelligenceagencies.htm Neslužbeni, šalji-
vi, ali stručan opis obavještajnih struktura i agencija trideset i tri nacije, utemeljen na službe-
nim državnim podacima.
http://www.intellit.muskingum.edu najbolja web-bibliografija.
http://www.gwu.edu/-nsarchiv/ Prilično kritičan, ali ipak najbolji dokumentarni izvor o
američkoj obavještajnoj djelatnosti.
http://www.loyola.edu/dept/politics/intel.html Najbolja sveučilišna obavještajna web
stranica sa linkovima na svaku dostupnu web stranicu nacionalnih obavještajnih službi.
305
15.
Oružje za masovno uništavanje
JAMES WIRTZ
Sadržaj poglavlja
Uvod
Nuklearno oružje
Kemijsko oružje
Biološko oružje
Zaključak: Budućnost oružja za masovno uništavanje
Vodič čitatelju
Danas su kreatori politike duboko zabrinuti oko mogućnosti da oružja za ma-
sovno uništavanje – kemijsko, biološko, nuklearno i radiološko oružje – ne
samo postaju snaga u arsenalima država, nego bi mogli pasti u ruke terorista.
Ovo poglavlje objašnjava kako ova oružja djeluju i koje bi efekte mogla imati
ukoliko se upotrijebe na bojnom polju ili protiv civilnih ciljeva. Opisuje kako
su ona bila upotrebljavana u ratu i kako su oblikovala praksu međunarodne
politike.
306
Uvod
Iako su se mnogi promatrači nadali da će opasnost koju predstavlja oružje za masovno

uništavanje (eng. weapons of mass destruction – WMD) – kemijsko, biološko, nukle-
arno i radiološko oružje – iščeznuti sa krajem Hladnog rata, ova naoružanja nastav-
ljaju predstavljati prijetnju cijelom svijetu. Postignut je određeni napredak u smislu
zaustavljanja proliferacije oružja za masovno uništavanje. Irak više ne ugrožava svoje
susjede svojim kemijskim arsenalom, a njegovi napori za stjecanjem nuklearnog i
biološkog oružja su spriječeni. Libija je također napustila svoj program nuklearnog
naoružanja. Međunarodna je zajednica poduprla režim neproliferacije poduzimanjem
niza diplomatskih napora, primjerice Konvencije o kemijskom naoružanju, Konven-
cije o zabrani biološkog naoružanja, Inicijative za sprečavanje širenja i proliferacije
oružja i Moskovski ugovor iz 2002. godine. Ipak, usprkos ovim zajedničkim napori-
ma, nekoliko država i nedržavnih aktera smatralo je oružje za masovno uništavanje
poželjnim dijelom svojih arsenala. Trgovina nuklearnim materijalima, tehnologijom i
znanjima na crnom tržištu se povećava. U 2004. godini, otkriće da postoji mogućnost
da je pakistanski znanstvenik A.Q. Khan pružio informacije o plinskim centrifugama
(koje služe za proizvodnju obogaćenog urana) i sklapanju nuklearne bombe Sjever-
noj Koreji, Iraku, Iranu, Libiji i Siriji, prouzrokovalo je val šoka unutar zajednice
koja se protivi proliferaciji (Clary, 2004.; Albright i Hinderstein, 2005). Autohtoni
nuklearni programi postojeće zaštite od proliferacije također čine zastarjelima (Braun
i Chyba, 2004). Za neke države, oružje za masovno uništavanje osigurava neku vrstu
otklanjanja inferiornosti u konvencionalnom naoružanju u usporedbi sa jačim regio-
nalnim rivalima ili Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Vođe ovih režima
vjerojatno se nadaju da bi prijetnjom kemijskim, biološkim ili nuklearnim ratovanjem
mogli odvratiti jače protivnike da razmišljaju o napadu, poraziti te protivnike jednom
kada se borba zapodjene ili čak prijetiti unutarnjim neprijateljima (Lavoy, Sagan i
Wirtz, 2000). Oružja za masovno uništavanje također služe kao statusni simboli koji
naglašavaju ‘uspjeh’ inače nesigurnih režima.
Ukoliko je prijetnja koju proliferacija oružja za masovno uništavanje predstavlja
državnim akterima od povećane zabrinutosti, tada je i mogućnost da bi ova oružja
mogla pasti u ruke terorista alarmantna. Napad kemijskim oružjem na velikom sport-
skom okupljalištu mogao bi ubiti tisuće ljudi, dok bi uspješan napad antraksom mo-
gao izložiti riziku stotine tisuća ljudi. ‘Prljava bomba’, sprava koja koristi eksploziv
visoke razorne moći za širenje radioaktivne kontaminacije, mogla bi otrovati veliki
broj gradskih četvrti. Čak i za bogato financiranu terorističku organizaciju bilo bi izni-
mno teško konstruirati primitivno, tzv. gun-type nuklearno oružje, međutim, međuna-
rodne terorističke mreže, unutarnje terorističke organizacije, ili čak pojedinci imaju
sredstva i materijale za konstruiranje i upotrebu kemijskog, biološkog i radiološkog
oružja. Oružja za masovno uništavanje upotrebljavaju se u terorističkim napadima,
premda sa relativno ograničenim efektima. Primjerice, 1995. godine čečenski pobu-
njenici postavili su radiološki izvor (cezij-137) u moskovskom Parku Izmailovsky,
vjerojatno kako bi pokazali ruskim vlastima da imaju sposobnosti za izradu ‘prljave
307
bombe’. Kult Aum Shinrikyo (Aum Vrhovna Istina) eksperimentirao je sa nekoliko

toksičnih supstanci prije izvođenja njihovog napada sarinom u Tokijskoj podzemnoj
željeznici 1995. godine, u kojem je ozlijeđeno tisuće ljudi. Poput terorističkih napada
na Svjetski Trgovački Centar i Pentagon 11. rujna 2001. godine, neka osoba ili grupa
iste je godine iskoristila američki poštanski sustav za slanje pisama kontaminiranih
antraksom, koji je najvjerojatnije dobiven iz materijala dostavljanih američkim labo-
ratorijima za oružje.
Oružja za masovno uništavanje umnogome se razlikuju u smislu njihove dostu-
pnosti, smrtnosti, razorne moći, te lakoće kojom se mogu proizvesti i koristiti. Viso-
koprinosna, lagana nuklearna oružja spadaju među najsofisticiranije naprave koje je
čovjek ikada proizveo, dok su neka kemijska i biološka oružja dostupna već stoljeći-
ma. Ipak, ono po čemu se oružje za masovno uništavanje razlikuje od konvencional-
nog oružja proizvedenog od eksploziva na kemijskoj bazi, jest njegov potencijal da
prouzroči zaista katastrofalne razmjere smrti i razaranja. Malo nuklearno oružje može
uništiti grad: fisijska naprava koja je uništila Hirošimu proizvela je eksplozivni udar
(prinos) koji je bio ekvivalentan oko 20 kilotona (kt) trinitrotoluola (TNT-a). Napad
velikim boginjama na nezaštićenu (necijepljenu) populaciju mogao bi ubiti 30% svo-
jih žrtava, a preživjele užasno unakaziti za cijeli život. Zbog njihove mogućnosti da
posiju strah diljem svijeta, ova oružja su poželjna kao politički instrumenti.
Ostatak ovoga poglavlja prvo će opisivati tehnologiju na kojoj se temelji nuklear-
no, kemijsko i biološko oružje, i objasniti kako se konstruiraju. Ono što je sigurno u
vezi ovoga pregleda je činjenica da dok ova oružja mogu biti iznimno destruktivna,
države i nedržavni akteri moraju svladati značajne tehničke zapreke kako bi maksi-
mizirali njihovu razornu moć. Poglavlje će također opisati njihove razorne učinke,
sustave za njihovo korištenje, te povijest njihove upotrebe u ratu. Potom će prikazati
utjecaj ovih oružja na nacionalnu obrambenu politiku i međunarodnu sigurnost.
Nuklearno oružje
Konstrukcija i razvoj nuklearnog oružja bili su bazirani na napredcima u teorijskoj i

eksperimentalnoj fizici koji su započeli na početku prošlog stoljeća. Do kasnih 1930-
tih, Leo Szilard, fizičar koji je izmaknuo nacističkom progonu bijegom u Sjedinjene
Države, shvatio je da bi bilo moguće konstruirati ‘atomsku bombu’. Za razliku od
konvencionalnih (kemijskih) eksplozija, koje proizvodi brza preraspodjela atoma vo-
dika, kisika, ugljika i dušika koji su komponente TNT-a, primjerice, Szilard je pretpo-
stavljao da bi nuklearna eksplozija mogla biti stvorena promjenom u samim atomskim
jezgrama. Primjerice, ukoliko se atom urana-235 fragmentira na dva relativno jednaka
dijela, preostala masa dvaju novih atoma imat će manju masu od izvornog atoma. Iz-
gubljena masa smjesta se pretvara u energiju. Nuklearna oružja su tako moćna jer su,
kako je Albert Einstein predvidio, masa i energija pod određenim uvjetima zamjenjive
(E=MC2). Poteškoću u pokretanju ove izmjene predstavlja stvaranje uređaja koji bi
nuklearnu reakciju zadržao djelić sekunde prije nego što se uništi u posljedičnoj nu-
klearnoj eksploziji.
Szilardovo mišljenje nisu široko podupirali američki znanstvenici ili vladini služ-
benici, te je on stoga pridobio pomoć svoga prijatelja, Alberta Einsteina, kako bi ovo
pitanje zadobilo pozornost predsjednika Franklina D. Roosevelta. U pismu datira-
308
nome 2. kolovoza 1939. godine, Einstein je informirao Roosevelta da je teoretski

moguće konstruirati atomsku bombu i da je moguće da Nacisti već naporno rade na
konstruiranju takvog uređaja. Bilo je potrebno da Sjedinjene Države uđu u Drugi
svjetski rat kako bi otpočeo sveobuhvatni projekt konstruiranja nuklearnog oružja,
britansko-američki Projekt Manhattan, koji je započeo u rujnu 1942. godine. Prvi
nuklearni (fisijski) uređaj bio je spreman za testiranje u Alamagordu u Novom Meksi-
ku, 6. srpnja 1945. Ubrzo nakon toga uslijedila je eksplozija detonacija bombi ‘Little
Boy’ nad Hirošimom 6. kolovoza 1945. i ‘Fat Man’ nad Nagasakijem 9. kolovoza
1945. godine.
Sva fisijska oružja dijele slične komponente: fisijski materijal (primjerice, U-235
ili plutonij); kemijske eksplozive; ne-fisijske materijale za reflektiranje neutrona i
nabijanje eksplozije; i neku vrstu neutronskog generatora koji pomaže započinjanje
nuklearne reakcije. Oružja također trebaju okidače, mehanički osigurač, mehanizme
za naoružavanje i pucanje. Postoje dva osnovna tipa fisijskih oružja. ‘Little Boy’ bio
je tzv. gun-type fisijski uređaj. Ovo je najjednostavnija i najmanje učinkovita kon-
strukcija nuklearnog oružja (konstrukcija zahtijeva relativno veliku količinu fisijskog
materijala da bi proizvela relativno malu eksploziju). U konstrukciji tzv. gun-design
dvije pod-kritične mase U-235 ispaljuju se u cijev, pogađajući jedna drugu pri ekstre-
mno velikim brzinama, proizvodeći tako fisijsku reakciju. Ipak, tzv. gun-type uređaji
su nedovršeni i posjeduju relativno veliku vjerojatnost da bi mogli ‘postati opasni’,
primjerice, da bi moglo doći do nuklearne detonacije. Druga konstrukcija, implozij-
ski uređaj, upotrebljava visoko-eksplozivne leće za kompresiju fisijskog materijala
– u bombi ‘Fat Man’ upotrijebljen je plutonij – dok se ne dosegne kritična razina.
Implozijske uređaje relativno je teško proizvesti i sastaviti jer stvoreni naboji koji
komprimiraju fisijski materijal trebaju biti izrađeni u skladu sa kritičnom tolerancijom
i tempirani za detonaciju u djeliću sekunde. Fizika i tehnika koje su u pozadini kon-
strukcije i proizvodnje nuklearnog oružja široko su dostupne. Ono što je daleko teže
steći jesu visoko obogaćeni uran (U-235) i plutonij. Ovi materijali su pod zaštitom, a
njihovu proizvodnju i skladištenje nadziru Međunarodna agencija za atomsku ener-
giju (eng. International Atomic Energy Agency – IAEA) i same države, deklarirane i
nedeklarirane, posjednice nuklearnog oružja.
Fuzijsko oružje je bomba koja ima tri faze i koja upotrebljava implozijski uređaj
kako bi se pokrenula fisijska reakcija, koja povratno detonira fuzijsku reakciju (proces
Tablica 15.1 Države posjednice nuklearnog oružja
Država Fisijski uređaj Fuzijski uređaj

Sjedinjene Države 1945. 1952.
Sovjetski Savez 1949. 1953.
Velika Britanija 1952. 1957.
Francuska 1960. 1966.
NR Kina 1964. 1967.
Izrael 1967.? 1973.?
Indija 1974. 1998.?
Pakistan 1998. 1998.?
Sjeverna Koreja 2002.?
309
pri kojem jedna teža jezgra nastaje od dviju lakših jezgri). Kada se kombiniraju jezgre
laganih elemenata, nastali teži element ima manju masu od dviju izvornih jezgri, a
razlika u masi se momentalno pretvara u energiju. Fuzijsko oružje, koje se često na-
ziva termo-nuklearno oružje ili hidrogenska bomba, može biti relativno malo, lagano,
i može sadržavati gotovo neograničenu razornu snagu. Tijekom Hladnog rata, velika
nuklearna oružja nosila su milijune tona – megatone (mgt) – TNT-a. Na dan 31. listo-
pada 1952. godine, primjerice, Sjedinjene su Države testirale svoj prvi fuzijski uređaj
(Test Mike) na atolu Eniwetok u Tihom oceanu. Proizveo je učinak od oko 10 mgt,
što je jednako 10,000 kt. Najsnažnije ikad detonirano nuklearno oružje bila je Bomba
Car (Tsar Bomba ili eng. King of Bombs), što je bio test konstruirane bombe od 100
mgt, sa smanjenim učinkom. Kao proizvod sovjetske znanosti, uređaj je detoniran sa
učinkom od 50 mgt, 30. listopada 1961. u području za testiranje Mityushikha zaljev,
na otoku Novaya Zemlya, proizvodeći tako svijetao bljesak da je bio vidljiv sa oda-
ljenosti od tisuću kilometara. Bombe sa multi-megatonskim dosegom općenito imaju
ograničenu vojnu upotrebu budući da radijus njihovoga uništavanja često premašuje
veličinu potencijalnih urbanih ili vojnih ciljeva.
Učinci nuklearnog oružja

U usporedbi sa uređajima s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, nuklearno
oružje djeluje u krajnjim točkama vremena, pritiska i temperature. Primjerice, cijeli
eksplozivni proces hidrogenske bombe događa se unutar perioda od nekoliko tisuća
nanosekundi (nanosekunda je 1/100 000 000 sekunde). Pritisak unutar jezgre fuzij-
ske bombe može dosegnuti razinu od 8 000 000 000 tona po kvadratnom inču (nap.
prev. – Inč=2,54 cm) a temperature mogu prelaziti one izmjerene na površini sunca
(6000 stupnjeva Celzija). Nuklearno oružje uvodi silu galaktičkih razmjera u zemalj-
sko okruženje, proizvodeći tako razorne posljedice.
Učinci nuklearnog oružja proizlaze iz niza različitih faktora uključujući eksploziv-
ni učinak oružja, njegovu visinu detonacije, vremenske uvjete i karakteristike terena.
Primjerice, zračna eksplozija se pojavljuje kada nuklearna vatrena kugla ne dotakne
tlo. Zračne eksplozije distribuiraju eksplozivni udar i radijacijski prasak, nastao pri
detonaciji, nad relativno širokim područjem. Podizanjem visine rasprsnuća smanjuje
se pritisak stvoren neposredno ispod detonacije, ali pokriva se veće područje sa ne-
što nižim natpritiskom. Površinska eksplozija maksimalno povećava natpritisak na
određenu metu – spremište projektila ili zapovjedni i kontrolni kompleks. Površinska
eksplozija proizvodi veliku količinu škarta budući da zapaljiva granata isijava i podi-
že prašinu i krhotine visoko u atmosferu. Nuklearno oružje također se može prenijeti
duboko ispod zemljine površine u pokušaju da se učinkovitije iskoristi njegova ek-
splozivna moć za uništavanje duboko zakopanih i otpornih ciljeva.
Sva nuklearna oružja proizvode slične učinke, iako ravnoteža među ovim učincima
može biti donekle izmijenjena dizajnom. Prosječno nuklearno oružje (oko 100 kt) koje
eksplodira u atmosferi oslobodit će 50% svoje energije u obliku udara, 35% termalne
radijacije i oko 15% gama i ostale radijacije. Primjerice, takozvana neutronska bomba
dio svoje energije koja je dio nuklearne detonacije iz udara pretvara u radijacijske
učinke. Ipak, svi nuklearni učinci nisu poznati ili dobro shvaćeni. Na primjer, nakon
američkog testa oružja snage 1,4 mgt na velikoj visini 1962. godine, znanstvenici su se
iznenadili kada su saznali da je nastali elektro-magnetski udar (eng. electro-magnetic
310
pulse – EMP) spalio ulična svjetla, osigurače i otvorene sklopke u krugu od 800 milja u
Oahuu (Hansen, 1988). Tijekom 1980-tih znanstvenici i analitičari također su rasprav-
ljali o tome da li bi sveobuhvatno nuklearno sukobljavanje gurnulo svijet u nuklearnu
zimu (Turco i dr., 1990). Za usporedbu, nuklearni udar i toplinski učinci mogu se pred-
vidjeti sa velikom preciznošću; američka vojska općenito se oslanja na učinke udara
kako bi procijenila štetu koju će prouzročiti nuklearna detonacija.
Najpoznatiji i najvažniji učinci nuklearnog oružja su EMP, toplinsko-svjetlosni
udar, prasak i škart. EMP i toplinsko-svjetlosni udar nastaju u trenutku detonacije.
Elektro-magnetski udar nastaje kada gama zračenje međusobno djeluje sa materijom
(primjerice, atmosferom) – što je proces poznat kao Comptonov efekt. EMP proizvodi
električni naboj visokoga napona, koji je neškodljiv za ljude, ali može uništiti elektro-
ničke sustave koji nisu posebno zaštićeni protiv toga. Učinci EMP-a maksimaliziraju
se detoniranjem oružja pri relativno velikim visinama (100 000 stopa). Teoretski, jed-
na jedina nuklearna detonacija pri velikim visinama mogla bi privremeno onesposo-
biti većinu elektroničkih sustava u državi srednje veličine. Toplinsko-svjetlosni udar,
koji traje otprilike dvije sekunde, može uzrokovati zasljepljenje i požar. Eksplozija u
atmosferi jačine 1 mgt mogla bi prouzročiti zasljepljenje kod osoba u krugu od pede-
set i tri milje (nap. prev. 1 milja = 1609,34 m) u vedroj noći i u krugu od trinaest milja
u vedrom danu. Na manjim udaljenostima, trajno oštećenje (trajno sljepilo) moglo bi
se dogoditi ukoliko osoba izravno gleda u toplinsko-svjetlosni udar. Ova eksplozija u
atmosferi izazvala bi opekline prvoga stupnja na nezaštićenoj koži na udaljenosti od
sedam milja, opekline drugog stupnja na oko šest milja udaljenosti i opekline trećeg
stupnja na udaljenosti od oko pet milja. Od opeklina trećeg stupnja na 25% površine
tijela žrtva će brzo pasti u šok, stanje koje zahtijeva trenutnu medicinsku skrb.
Udarni val (nagli porast atmosferskog tlaka) i dinamički nadpritisak (vjetar) slije-
de nekoliko sekundi iza toplinsko-svjetlosnog udara. Na udaljenosti od oko jedne mi-
lje, eksplozija u atmosferi jačine 1-mgt proizvest će tlak od 20 funti (nap. prev. 1 funta
= 0,45359 kg = 453,6 g) po kvadratnom inču (eng. per square inch – psi) i vjetrove
brzine 470 milja na sat, pritisak koji je dovoljan da sruši čelikom armirane betonske
građevine. Na udaljenosti od tri milje, nadtlak doseže jačinu od 10 psi, što pokreće
vjetrove brzine 290 milja na sat, dovoljne da unište većinu poslovnih zgrada i kuća za
stanovanje. Na udaljenosti od oko pet milja, vjetrovi dosežu brzinu od oko 160 milja
na sat i tlak od 5 psi, što je dovoljno da se uništi većina zgrada, a da se ljudi koji se
nađu na otvorenom izvrgnu smrtonosnim sudaru sa letećim krhotinama. Učinke udara
uglavnom su koristili vojni planeri kako bi izračunali procjenu gubitaka u nuklearnom
napadu: procijenjeno je da bi oko 50% ljudi koji žive unutar pet milja od eksplozije u
atmosferi jačine 1-mgt, poginulo ili bi bilo ozlijeđeno učincima udara.
Osobe mogu biti izložene i četvrtom nuklearnom učinku, zračenju, bilo u početnoj
nuklearnoj detonaciji ili od škarta, koji se sastoji od isijanih krhotina koje je uvukla
nuklearna vatrena kugla i odbacila u atmosferu. REM (eng. roentgen-equivalent-man)
je mjera radijacijske energije koju apsorbiraju živa bića. 600 REM najvjerojatnije će
prouzročiti smrtonosnu radijacijsku bolest kod izloženog stanovništva, dok bi doza od
300 REM prouzročila smrtonosnu radijacijsku bolest kod oko 10% populacije. Među-
tim, izlaganje na oko 250 REM smanjuje sposobnost tijela da se oporavi od opeklina
i kinetičkih ozljeda, čineći tako ne-smrtonosne ozljede smrtonosnima. Izlaganje na
oko 50 REM povećava mogućnost pojave raka unutar cijele populacije za oko 2%
(Kongres SAD-a, 1979).
311
U prljavoj bombi koristi se eksploziv visoke razorne moći za raspršivanje radio-

aktivnog materijala. Ona se ponajprije oslanja na zračenje za izazivanje smrtonosnog
učinka. Smrtnost prouzročena prljavom bombom stoga ovisi o tome koliko daleko se
radioaktivni materijali mogu odbaciti pomoću konvencionalnog kemijskog eksplozi-
va te o radioaktivnosti materijala koji je korišten u bombi. Mnogi promatrači smatraju
da udar eksplozije prouzročene prljavom bombom, a ne radioaktivni materijal kojeg
raspršuje, uzrokuje najveći dio stvarne štete. Međutim, panika izazvana čak i ograni-
čenom disperzijom radioaktivnog materijala mogla bi biti skuplja u smislu kaosa koji
bi nastao, nego što su to stvarne žrtve ili štete na imovini prouzročene eksplozijom
prljave bombe.
Pojavni oblici
Nuklearno oružje dolazilo je u različitim oblicima tijekom godina. Rana oružja bila su
relativno velika i teška; samo su četvero-motorni bombarderi bili sposobni da ih podi-
gnu. Sa pojavom termo-nuklearnog (fuzijskog) oružja, veličina i težina oružja počela
se smanjivati kako se njihova učinkovitost povećavala. Nuklearne ‘bojeve glave’ ubr-
zo su se počele montirati na krstareće projektile, balističke projektile srednjeg dometa
i konačno interkontinentalne balističke projektile (ICBM) i podmorničke balističke
projektile koji su bili lansirani ispod površine oceana sa podmornica na nuklearni
pogon. Do 1970-tih, višestruke bojne glave (ili MIRV, op. prev.) (eng. independently
targetable reentry vehicles) bile su postavljane na američke i sovjetske ICBM-ove,
što je objema supersilama omogućilo da pogode do dvanaest meta sa jednim projek-
tilom. Nuklearne bojeve glave uskoro su postale upotrebljive za projektile zrak-zrak,
čija je svrha bila da budu ispaljeni iz aviona kako bi oborili nadolazeće bombardere,
topničke oklopnjake, pa čak i prenosive razarajuće naboje. Neutronske bojeve glave
izrađene su u svrhu naoružavanja projektila na lovcima koji su bili dio Antibalističkog
štita, kojeg su Sjedinjene Države razvile 1970-tih. Zaštitne presretajuće bojne glave
bile su namijenjene za detoniranje u samoj blizini nadolazećih bojevih glava, koje bi
zasuli elektro-magnetskim udarom (EMP) izazivajući tako njihovo zatajenje. Obje
sile su istraživale i mogućnost razmiještanja FOBS-a – Parcijalnih Orbitalnih Susta-
va za Bombardiranje (eng. Fractional Orbital Bombardment Systems), primjerice, na
način da se nuklearno oružje pohrani u orbiti kako bi moglo biti spremno i naciljano
nakon znaka za uzbunu sa kontrolnih postaja na tlu. Na sreću, dužnosnici na obje
strane hladnoratovske podjele bolje su promislili o životu sa, doslovno, Damoklovim
mačem iznad svojih glava te su Ugovorom o svemiru (eng. Outer Space Treaty) iz
1967. godine zabranili postavljanje nuklearnog oružja u svemiru.
Danas su dužnosnici zabrinuti oko mogućnosti da bi teroristi na neki način mogli
proizvesti ili steći nuklearno oružje ili radiološku napravu. Iako je zračni ili napad
projektilima moguć, velika je zabrinutost da bi oružje moglo biti prokrijumčareno u
neku zemlju u nekom od tisuća brodskih otpremnih kontejnera koji svakodnevno plo-
ve svjetskim morima. Također postoji mogućnost da se pojedine komponente oružja
otpreme odvojeno i sklope na odredištu. Lokalne policijske snage i nacionalne oba-
vještajne agencije također pomno promatraju pokušaje prodaje radioaktivnih materi-
jala na crnom tržištu. Primjerice, 1998. godine Mamdough Mamud Salim, Al’Qaidin
operativac, bio je uhićen nakon pokušaja da kupi ‘obogaćeni uran’ u Zapadnoj Europi
(Boureston, 2002). Nuklearno ili radiološko oružje koje bi proizveli teroristi vjero-
312
jatno bi bilo relativno primitivno, odnosno relativno veliko i nezgodno za transport.

Male nuklearne sprave, koje može prenositi čovjek (primjerice, atomski razarači)
proizvodile su supersile tijekom Hladnog rata, što je povećalo zabrinutost da bi se
ova oružja mogla naći na crnom tržištu. U rujnu 1997. godine, na primjer, CBS-ova
informativna emisija Sixty Minutes izvijestila je da bivši ruski savjetnik za nacionalnu
sigurnost Aleksandar Lebed tvrdi da je Ruska vojska izgubila trag o stotinu ‘bombi-
kofera’, od kojih je svaka imala jačinu od oko 10kt. Ruski dužnosnici potvrdili su da
su takve naprave bile izrađene, ali ostaje nejasno da li su zbrinute ili uništene.
Utjecaj na međunarodnu politiku

Unatoč činjenici da se nuklearno oružje pojavilo na svjetskoj sceni pri više od šez-
deset godina i da je igralo dominantnu ulogu u hladnoratovskoj uzdržljivosti između
Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO-a) i Varšavskog pakta, nastavlja
se rasprava o njegovom utjecaju na međunarodnu politiku (Paul, Harknett i Wirtz,
1998). Zagovornici razoružanja žale nad neuspjehom postojećih nuklearnih sila da
smanje svoje oslanjanje na nuklearno oružje, neuspjehom američkog Senata da rati-
ficira Sveobuhvatni sporazum o zabrani nuklearnog testiranja (eng. Comprehensive
Test Ban Treaty), te odlukom administracije Georgea W. Busha da istupi iz Sporazum
o antibalističkim projektilima (eng. Anti-Balistic Missile Treaty) iz 1972. godine, što
prema njihovom mišljenju predstavlja prijetnju od novog kruga u utrci u naoružanju.
Oni također brinu jer ne-proliferacijski režim polako gubi osnovu budući da nekoliko
zemalja nastavlja navaljivati sa tajnim i javnim programima razvoja nuklearnog oruž-
ja. Drugi čašu vide kao napola punu. Sjedinjene Države i Rusija su znatno smanjile
veličinu svojih razvijenih nuklearnih snaga – Moskovskim sporazumom iz 2002. go-
dine nuklearne snage Sjedinjenih Država i Rusije srezane su za oko 20% u odnosu na
razinu koju su dostigle tijekom Hladnog rata. U 2002. godini Nuclear Posture Rewiev
Busheve administracije, također je naglasila obustavu odnosa nuklearnog odvraćanja,
koji je dominirao sovjetsko (rusko) – američkim odnosima gotovo šezdeset godina.
Šansa da će se nuklearni Armageddon dogoditi, strah koji je ljude zaokupljao deset-
ljećima, sada je manja nego što je bila ikada tijekom Hladnoga rata.
Znanstvenici su podijeljeni oko utjecaja nuklearnog oružja na svjetsku politiku
(Sagan i Waltz, 2002). Neki vjeruju da nuklearni arsenal pomaže u odvraćanju napada
od strane drugih država naoružanih konvencionalnim ili nuklearnim oružjem. Moguć-
nost odmazde nuklearnim oružjem nakon pretrpljenog napada – poznate kao sigurna
sposobnost drugog udara – posebno je poželjna jer učinkovito može eliminirati pro-
tivnikovu potencijalnu korist što bi je stekao tako što je prvi upotrijebio nuklearno
oružje, što je situacija znana kao krizna stabilnost. Budući da čak i malo nuklearnog
oružja može prouzročiti katastrofalno razaranje i da je praktički nemoguće obraniti se
od učinaka nuklearnog oružja, ovi znanstvenici vjeruju da je ono uistinu revolucionar-
no oružje koje vojske prisiljava da se usredotoče na sprečavanje, a ne vođenje ratova
(Brodie, 1946). Neki pak, usredotočujući se na sovjetsko-američke odnose tijekom
Hladnog rata, smatraju da je mir logičan ishod, pogotovo ukoliko potencijalni nepri-
jatelji održavaju sposobnosti za siguran drugi udar: nije logično da će se dužnosnici
upuštati u sukobe ukoliko unaprijed znaju da će nuklearno sučeljavanje razoriti, ako
ne i potpuno uništiti, njihovu zemlju (Jervis, 1989).
Za usporedbu, pesimisti po pitanju proliferacije zabrinuti su oko činjenice da je
313
iskustvo supersila tijekom Hladnog rata u najboljem slučaju bilo anomalija, a u najgo-
rem slučaju situacija koja je često balansirala na rubu katastrofe. Oni su zabrinuti oko
mogućnosti da bi ljudska slabost, neuspješne komunikacije i kriva shvaćanja, biro-
kratske zbrke ili psihološki ili tehnološki slomovi u krizi mogli uzrokovati neuspjehe
u odvraćanju, vodeći tako do nehotičnog ili slučajnog nuklearnog rata. Drugi ukazuju
na uobičajene nezgode – nemogućnost predviđanja svih interakcija između uređaja
kojima upravlja čovjek u složenim sustavima – kao potencijalne pokretače slučajnog
nuklearnog rata, pogotovo stoga što su nuklearni sustavi za upozoravanje, zapovijeda-
nje i kontrolu u intenzivnoj interakciji tijekom krize. Pesimisti u pogledu proliferacije
također ističu da ne postoji jamstvo da će sve vojske i vlade biti dobri upravitelji
svojim nuklearnim arsenalima. Oni koji posjeduju nuklearno oružje mogli bi poduzi-
mati rizike koji njihove arsenale izlažu sabotaži, krađi ili nehotičnoj ili nesmotrenoj
upotrebi. Neke vlade mogu svoje nanovo pribavljeno oružje upotrebljavati u svrhu
zastrašivanja ili agresije, umjesto u svrhu odvraćanja. One mogu težiti strategijama
nuklearnog rata koje nastoje nuklearno oružje brzo i u velikoj mjeri uvesti na bojno
polje, u pokušaju da ili preduhitre upotrebu nuklearnog oružja od strane protivnika ili
da okončaju sukob brzim odlučnim udarcem.
Iako se rasprava između optimista i pesimista nastavlja, svi se slažu da bi širenje
nuklearnog ili radiološkog oružja na nedržavne aktere ili čak pojedince bilo globalna
katastrofa. Postojeće strategije i sposobnosti odvraćanja ne odnose se na upotrebu
KLJUČNE IDEJE
yy Tzv. gun-type fisijska naprava je relativno jednostavno, pouzdano i surovo nuklearno

oružje koje bi moglo biti primamljivo terorističkim organizacijama ili državama koje
razvijaju nuklearni program.
yy Fuzijska oružja su vrlo složene naprave koje mogu proizvesti ogromnu razornu energi-
ju iz relativno malih, laganih pakiranja.
yy Primarni nuklearni učinci su elektromagnetski udar, termalno-svjetlosna energija, ek-
splozija i zračenje.
yy Iako se rizik od nuklearnog Armageddona smanjio nakon kraja Hladnog rata, poveća-
va se zabrinutost da bi teroristi mogli steći ili detonirati prljavu bombu ili tzv. gun-type
napravu.
yy Znanstvenici nastavljaju raspravljati o tome da li je nuklearno oružje izvor mira u svjet-
skoj politici ili neopravdan rizik za međunarodnu sigurnost.
nuklearnog oružja od strane terorista. Opasnost da bi ova nuklearna oružja mogla

pasti u ruke nedržavnih aktera prisilit će države da pojačaju unutarnji nadzor i napore
za sigurnošću.
Kemijsko oružje
Iako se otrovi i kemikalije upotrebljavaju u ratu od davnih vremena, kemijsko oružje

pojavilo se u kasnom 19. stoljeću kao dio moderne kemijske industrije. Znanstvenici
raspravljaju o tome treba li se kemijsko oružje smatrati oružjem za masovno uništava-
314
nje, budući da se na bojnom polju često trebaju upotrijebiti velike količine kemijskog
oružja kako bi se postigao značajan učinak protiv pripravnog protivnika, te da treba
biti stručno upotrijebljeno kako bi proizvelo masovne gubitke. Primjerice, 20. ožujka
1995. godine kult Aum Shinrikyo poduzeo je napad sarinom u tokijskom sustavu pod-
zemne željeznice koji je rezultirao sa dvanaest žrtava. Za usporedbu, napad Al’Qaide
na madridsku željeznicu 11. ožujka 2004. godine izveden je pomoću konvencionalnog
eksploziva pri čemu je poginulo gotovo dvije stotine nevinih civila. Međutim, ono
što zabrinjava analitičare jest da bi svaka država koja ima kemijsku industriju brzo
mogla proizvodni proces iz upotrebe u civilne svrhe pretvoriti u proizvodnju oružja
i da se čak i lako dostupni kućanski proizvodi mogu izmiješati u relativno opasnu
mješavinu. Oružje može biti napravljeno od većinom dostupnih kemikalija, pomoću
dobro poznatih tehnologija. Primjerice, insekticidi u kućanskoj uporabi su naprosto
‘razvodnjeni’ nervni agensi.
Prva značajna uporaba kemijskog oružja dogodila se u Prvom svjetskom ratu kada
su obje strane tražile način da sa mrtve točke pomaknu rovovsko ratovanje. 22. travnja
1915. godine njemačke su jedinice ispustile oblak klornog plina (agens koji izaziva
gušenje) prema savezničkim linijama u Ypresu (Belgija), ali nisu uspjeli iskoristi-
ti pukotinu koja je nastala u francuskim redovima. Skamenjeni prizorom leševa na
kojima nije bilo vidljivih uzroka smrti, njemački vojnici u napadu odbili su krenuti
naprijed. Nijemci su 12. srpnja 1917. godine na ratište uveli iperit (otrovni bojni plin,
agens koji izaziva plikove). Saveznici su također razvili svoj vlastiti agens koji iza-
ziva opekline, luizit, ali je na ratište počeo stizati tek pri kraju Prvog svjetskog rata.
Iako je kemijsko oružje uzrokovalo svega 4% žrtava na svim stranama tijekom Prvog
svjetskog rata, upotreba plina na bojištu posvuda je utjecala na društva, budući da su
priče veterana o bespomoćnim vojnicima koji su se naprezali da stave plinske maske
dok su se nasmrt gušili ili su gubili vid od agensa koji izazivaju plikove. Ovaj slikoviti
opis, najbolje prikazan na slici poljske sanitetske stanice u Arrasu (Francuska), koju
je naslikao američki umjetnik John Singer Sargent, istaknuo je grozotu i okrutnost
ratovanja plinovima.
Iako su Talijani u Etiopiji 1935. godine upotrijebili iperit, a Japanci 1930-tih
napadali kineske trupe kemijskim oružjem, ono nije bilo naširoko upotrebljavano
na bojišnicama u Drugom svjetskom ratu. Mnogi nagađaju da je Adolf Hitler, žrtva
Slika 15.1 John Singer Sargent (1918.) – “Gassed” [Zatrovani plinom]
Izvor: Reproducirano uz dopuštenje Umjetničkog arhiva/Imperijalni ratni muzej
315
iperita u Prvom svjetskom ratu, osobno bio nesklon tome da prvi upotrijebi ovo
oružje u Europi (iako ova očita nesklonost nije spriječila Naciste da upotrijebe Ci-
klon-B, supstancu baziranu na cijanovodičnoj kiselini koja se koristi kao pesticid i
dezinfekcijsko sredstvo, za ubijanje tisuća žrtava u plinskim komorama). Ustvari,
samo se jedan veliki izgred sa kemijskim oružjem dogodio tijekom rata. 2. prosinca
1943. godine nacističkim zračnim napadima na luku u Bariju (Italija), oštećen je
trgovački brod koji je nosio dvije tisuće 100 lb M 47Al bombi ispunjenih iperitom.
Nehotično ispuštanje agensa štetno je djelovalo na tisuće savezničkih vojnika i ci-
vila. Međutim, sve do Iransko-iračkog rata kemijsko oružje više nije bilo upotre-
bljavano na bojišnicama. Godine 1982., iračke jedinice, snažno pritisnute daleko
brojnijim iranskim snagama, disperzirale su CS, visoko koncentrirani agens za kon-
trolu izgreda, kako bi razbili protivničke formacije. Do 1983. godine, Irak je već ko-
ristio iperit na bojnom polju te je nastavio eksperimentirati sa mnogo smrtonosnijim
agensima i mješavinama. U štrajku protiv al-Fawa u veljači 1986. godine, Iračani
su upotrijebili smjesu iperita i tabuna (nervnog agensa) protiv Iranaca, što je uzro-
kovalo na tisuće žrtava. Ubilački režim Saddama Husseina kemijskim je oružjem
napadao i svoje vlastite građane. 16. ožujka 1988. godine iračke snage su raspršile
mješavinu iperita i nervnih agenasa nad kurdskim selom Halabja, izazvavši smrt
više od deset tisuća civila.
Učinci kemijskog oružja

Kemijska oružja razlikuju se u smislu njihove smrtnosti, složenosti, te načina na koje
uzrokuju ozljede i smrt. Također se razlikuju u smislu njihove postojanosti: neki se
raspršuju brzo, omogućujući tako trupama u napadu da napreduju kroz neko područje,
dok ‘agensi neovisni o prostoru’, koji se mogu upotrijebiti na zračnom bojištu kako
bi se smanjio tempo zračnih operacija, mogu dugo opstati. Obično se kemijska oružja
karakteriziraju kao krvni agensi, agensi gušenja, agensi koji izazivaju plikove, nervni
agensi i onesposobljivači.
Krvni agensi, koji se općenito baziraju na cijanovodičnoj kiselini (HCN), ometaju
tjelesnu sposobnost da prenosi kisik u krv. Budući da se cijanid koristio kao otrov ti-
jekom povijesti, nekoliko država eksperimentiralo je sa korištenjem ovog agensa kao
oružja. Zbog svoje visoke nepostojanosti – isparava brzo, otežavajući tako stvaranje
smrtonosne koncentracije iznad bojišnice – većina država odavno je napustila ideju
korištenja ovog toksičnog agensa u vojne svrhe.
Agensi gušenja – fosgen i klor – dobili su svoje ime uslijed činjenice da se njihove
žrtve doslovce dave u tekućinama koje nastaju kada na tkiva koja oblažu pluća počne
djelovati agens. Agensi gušenja proizvode solnu kiselinu kada se udišu, što uzrokuje
infiltriranje krvi i tekućina u pluća. Fosgen, koji djeluje sa vodom u tijelu kako bi
nastala solna kiselina, uobičajena je industrijska kemikalija koja je otrovnija od klora.
Većina smrtnih slučajeva nastala zbog kemijskog oružja u Prvom svjetskom ratu bila
je uzrokovana fosgenom.
Agensi koji izazivaju plikove ponajprije su namijenjeni izazivanju ozbiljnih gubi-
taka unutar suprotstavljenih snaga, stavljajući pritom ogromne zahtjeve pred potpor-
ne medicinske službe. Prije razvoja smrtonosnijih nervnih agenasa, sumporni iperit
smatrao se prvim izborom među kemijskim oružjima. On postoji u obliku viskozne
kapljevine pri sobnoj temperaturi, ali se može raspršiti u zraku (primjerice, može biti
316
pretvoren u aerosol koji se može udisati) upotrebom konvencionalnog eksploziva.

Može se također koristiti za zaražavanje ljudi, terena ili opreme. Iako pravi razlog
zbog kojega je iperit agens koji tako razdražuje nije dobro shvaćen, on uzrokuje oz-
biljne plikove na nezaštićenoj koži i sluznicama. Također može izazvati privremeno
sljepilo. Dugoročni učinci jednokratnog umjerenog izlaganja agensu iperitu obično
nisu smrtonosni. Ponekad je potrebno nekoliko sati da se učinci iperita razviju; luizit,
drugi agens koji izaziva plikove, djeluje mnogo brže od iperita.
Nervni agensi su daleko najsmrtonosnije kemijsko oružje. Izumljeni 1930-tih kao
insekticidi, u nacističku i savezničku vojnu opremu ušli su u Drugom svjetskom ratu,
ali nisu bili upotrebljavani u borbi. Ime ‘nervni agens’ odražava činjenicu da ove
kemikalije dolaze u sukob sa tjelesnim živčanim sustavom nepovratno deaktiviraju-
ći acetilkolinesterazu (AChE), koja ‘deaktivira’ neurotransmiter acetilkolin. Nervni
agensi vežu se na aktivnu vezu AChE, onemogućavajući deaktiviranje acetilkolina.
Bez mogućnosti deaktiviranja acetilkolina, mišići se kontinuirano opuštaju, javlja se
pojačano lučenje žlijezda (primjerice, lučenje sline) što dovodi do paralize i gušenja.
Nervni agensi druge generacije, agensi serije G (German) Tabun (GA), Sarin (GB),
Soman (GD), Ciklosarin (GF), smatraju se nepostojanim agensima. Agensi serije G
su topljivi u vodi i masti, te mogu ući u kožu i uzrokovati smrtne posljedice. Nervni
agensi treće generacije serije V – VX, VE, VG, VM – proizvod britanske znanosti –
postojani su agensi koji su oko deset puta smrtonosniji od Sarina. Mnogo manje se u
javnosti zna o agensima četvrte generacije serije A (poznati i kao ‘Novičok’ agensi),
proizvodu sovjetske znanosti. Izlaganje visokoj koncentraciji aerosola nervnih agena-
sa uzrokuje nagli kolaps i smrt.
Onesposobljivači se koriste za kontroliranje nereda (CS ili suzavac) ili za osobnu
zaštitu (CN ili buzdovan). Manje su otrovni od ostalih kemijskih oružja i obično ne
proizvode smrtonosne učinke kada se koriste na otvorenom u odgovarajućoj koncen-
traciji. Agensi koji izazivaju povraćanje (adamsit) razvijeni su za upotrebu u borbi. I
sovjetski i američki znanstvenici također su eksperimentirali sa fizikalno-kemijskim
tvarima (primjerice, dietilamid lizerginskom kiselinom [LSD] i otrova BZ), u pokuša-
jima da izazovu izmijenjena stanja situacijske svijesti. Sjedinjene su Države BZ uči-
nile oružjem, ali je izbačen iz njihovog arsenala jer su njegovi učinci bili nepredvid-
ljivi. U listopadu 2002. godine, ruske snage sigurnosti upotrijebile su opioidski oblik
fentanila u pokušaju da onesposobe čečenske separatiste koji su držali 800 talaca u
moskovskom kazalištu. Bilo zbog nedostatka trenutne medicinske pomoći ili zbog
predoziranja fentanilom, 126 ljudi umrlo je od ovog ‘onesposobljivača’.
Pojavni oblici
Kemijska oružja upotrebljavaju se linijskih ili točkastih izvora. Bombe, topovske
granate, bojne glave projektila ili paketi su točkasti izvori, budući da dostavljaju ke-
mijsko oružje na određenu lokaciju. Linijski izvor, koji nastaje od niza uređaja za
raspršivanje, zaprašivača usjeva ili čak pomičnog raspršivača sjemena, stvara oblak
ili ‘liniju’ plina koja struji prema meti. Vjetar, temperatura, i teren mogu utjecati na
smrtnost i postojanost agensa. Primjerice, galon (4,54 litre) agensa VX dovoljan je
da ubije tisuće ljudi, ali samo ako osobe budu dovedene u kontakt sa ispravnom ko-
ličinom agensa kako bi nastali gubici. Agensi se mogu otpuhnuti od mete, razrijediti
kišom ili čak zgusnuti ako temperature padnu prenisko.
317
Budući da je za upotrebu kemijskog oružja ključna prikladna disperzija, analitičari

su najviše zabrinuti oko njegove upotrebe u zatvorenim mjestima, poput sportskih
arena ili velikih zgrada koje imaju ventilacijske sustave koji mogu postati predmetom
spletkarenja. Aum Shinryko ciljao je na tokijsku željeznicu zbog velikog broja ljudi
koji svakodnevno putuju kroz njezine zatvorene prostore i uska grla. Kult je ekspe-
rimentirao sa mehanizmom kofera kako bi aerosol sarina dopremio u željeznicu: dva
mala električna ventilatora korištena su za raspršivanje kemijskog agensa nakon što
je isti ispušten iz bočica pohranjenih unutar kofera. Međutim, za provođenje stvarnog
napada kult se oslonio na daleko jednostavniju metodu: probušili su rupe u plastičnim
vrećicama koje su sadržavale sarin i jednostavno pustili da agens ispari u vagonima
podzemne željeznice.

Do početka 1970-tih vojske NATO sustava bile su počele promatrati kemijska oružja
kao sredstvo odvraćanja, a ne kao oružje koje su priželjkivali upotrijebiti na bojištu.
Kemijska oružja predstavljaju očite teškoće u smislu transporta i rukovanja, a većina
vojnih promatrača slaže se da postoje sigurniji i učinkovitiji načini za ugrožavanje
meta. Stoga su preferencije vojnih profesionalaca pomogle da se potakne zabrana
upotrebe kemijskog oružja u ratu, koja je kodificirana u Ženevskom protokolu za
zabranu upotrebe u ratu zagušljivih, otrovnih i drugih plinova, te bakterioloških me-
toda ratovanja iz 1925. godine. Iako je Ženevski protokol zabranio najprije upotre-
bu kemijskog oružja, on nije spriječio države da stvaraju zalihe kemijske municije.
Konvencija o kemijskom naoružanju (eng. Chemical Weapons Convention – CWC)
koja je stupila na snagu 29. travnja 1997. godine, izvan zakona stavlja posjedovanje
i upotrebu kemijskog oružja od strane država potpisnica, sa iznimkom malih uzoraka
koji se koriste za ispitivanje zaštitne opreme. Države stranke Konvencije o kemijskom
naoružanju obavezne su obznaniti svoje postojeće zalihe kemijskog oružja, ustanoviti
sredstva koja su bila uključena u proizvodnju kemijskog oružja i objaviti kada će
njihove postojeće zalihe biti potpuno uništene. Organizacija za zabranu kemijskog
oružja (eng. Organization for the Prohibition of Chemical Weapons – OPCW) ima
ovlasti da provjerava udovoljavanje odredbama Konvencije o kemijskom naoružanju
i može poduzeti ciljani nadzor na zahtjev država stranaka Konvencije (Larsen, 2002).
Dok je 148 država ratificiralo Konvenciju o kemijskom naoružanju, dvadesetak
država, od kojih neke održavaju velike kemijske arsenale (primjerice, Sjeverna Ko-
KLJUČNE IDEJE
yy Postoji pet tipova kemijskog oružja: krvni agensi, agensi gušenja, agensi koji izazivaju
opekline plikove, nervni agensi i onesposobljivači.
yy Kemijski agensi mogu biti postojani ili nepostojani i mogu biti upotrijebljeni iz linijskih
ili točkastih izvora.
yy Države ili nedržavni akteri sa pristupom čak i rudimentarnoj kemijskoj industriji mogu
steći kemijsko oružje.
yy Gotovo univerzalna Konvencija o kemijskom naoružanju zabranjuje proizvodnju ili
upotrebu kemijskog oružja te potpisnicama dopušta samo posjedovanje malih količi-
na agensa u svrhu istraživanja obrambene opreme i profilakse (zaštite).
318
reja i Sirija), nije potpisalo ugovor. Većina vojnih analitičara vjeruje da bi ovi veliki
arsenali imali samo skroman učinak na dobro opremljene i uvježbane trupe na bojištu.
Po njihovom mišljenju, kemijski arsenal je oružje za masovno uništavanje ‘siromaha’,
jer je on baziran na starim, relativno jednostavnim i jeftinim tehnologijama koje imaju
ograničenu vojnu korisnost. Unatoč tome, ukoliko se namjerno upotrijebi protiv re-
lativno bespomoćnog civilnog stanovništva, ovo oružje bi moglo izazvati pustošenje.
Analitičari su najviše zabrinuti da bi terorističke organizacije ili čak pojedinci mogli
dobiti pristup otrovnim kemikalijama koje su dio industrijskog procesa i napasti ur-
bane mete. Upotreba kemijskog oružja od strane Iraka u ratu smatrala se anomalijom;
strahuje se da bi napad sarinom koji je izveo Aum Shinryko mogao biti nagovještaj
nekih budućih događaja.
Biološko oružje
Biološka oružja (eng. biological weapons – BW) koriste žive organizme ili otrove
kako bi učinila bolesnim ili ubila ljudska bića, životinje ili biljke. Svi ovi organizmi i
otrovi pojavljuju se u prirodi, zbog čega je teško razlikovati prirodna izbijanja bolesti
od napada biološkim oružjem. Biološko oružje je vjerojatno potencijalno najdestruk-
tivnije oružje poznato ljudskim bićima u smislu da jedan jedini organizam ili zara-
ženi pojedinac može naštetiti milijunima živih bića, iako znanstvenici raspravljaju o
stupnju poteškoća s kojima se bilo koja država ili nedržavni akter mogu susresti pri
brzom zaražavanju velikoga broja ljudi. Iako krajnje zarazne bolesti nisu smrtonosne,
neke, poput velikih boginja, primjerice, lako se prenose i uzrokuju visoki postotak
oboljenja. Ponekad, bolesti koje se smatraju relativno benignima mogu biti izrazito
smrtonosne: ‘Španjolska gripa’ 1918-1919. godine ubila je više od 40 milijuna ljudi,
najteže pogađajući zdrave odrasle osobe između dvadeset i četrdeset godina.
Bolest je tijekom povijesti dio rata. Sve do nedavno, većina ljudi u ratu umirala je
od bolesti, a ne od ozljeda zadobivenih u borbi. Međutim, namjerna upotreba bolesti
kao oružja u ratu, bila je sporadična, te je izazivala mješovite rezultate. Godine 1346.
mongolski napadači bacali su leševe vojnika koji su umrli od žljezdane kuge na opko-
ljeni grad Kaffu, pokušavajući namjerno proširiti bolest. Međutim, Mongoli nisu znali
da se bakterija koja uzrokuje kugu, Yersinia pestis, širi pomoću buha koje se hrane
jedino na živim domaćinima. Na kraju Sedmogodišnjeg rata (1756-1763.), britanske
su snage izgleda opskrbile američke Indijance pokrivačima zaraženima velikim bogi-
njama, iako je teško odrediti jesu li uspjeli zaraziti ikoga jer su velike boginje već bile
udomaćena bolest na Američkom kontinentu, koja je desetkovala indijansku popula-
ciju dvije stotine godina ranije. Tijekom Prvog svjetskog rata, njemački su saboteri
očigledno uspjeli sakagijom zaraziti konje koje su koristili Saveznici. Tijekom Dru-
gog svjetskog rata, Japanci su staklene bombe napunili muhama zaraženima kugom
kako bi proširili bolest, a japanski znanstvenici koji su radili u ozloglašenoj Jedinici
731 na ratnim su zarobljenicima provodili eksperimente ratovanja biološkim oružjem.
Iako su Sjedinjene Države, Britanija i Kanada provodile istraživanja u kojima su
ispitivale mogućnosti antraksa, tularemije, Q-groznice, venecuelanskog konjskog
encefalitisa kao oružja te protu-poljoprivredne agense, na Zapadu se općenito sma-
tralo da biološka oružja imaju manjkavu korisnost u vojnom smislu. Za usporedbu,
sovjetski istraživači koncentrirali su se na usavršavanje različitih bioloških agenasa
319
tijekom Hladnog rata te su iskorištavali nadolazeću znanost genetskog inženjeringa

kako bi bolestima koje se prirodno pojavljuju dali veću mogućnost uporabe u svojstvu
oružja. Prema Kenu Alibeku, koji je bio vodeća ličnost u Biopreperatu, komplek-
su postrojenja za biološko oružje Sovjetskoga Saveza, sovjetska znanost radila je sa
različitim vrstama bakterija (primjerice, sa sojem antraksa otpornim na antibiotike),
virusa (primjerice, velike boginje) te čak krvarećim groznicama, primjerice, ebolom
(Alibek, 2000). Iako je ‘sovjetski’ program biološkog oružja očigledno okončan u
Rusiji u ranim 1990-ima, stručnjaci još uvijek raspravljaju o tome što je Sovjete mo-
tiviralo da poduzmu tako sveobuhvatan program biološkog oružja. Sovjeti su svoj
program biološkog oružja gledali kao protumjeru preciznom kompleksu za globalni
udar koji je nastajao u NATO-u tijekom 1970-tih ili kao način da uspore oporavak
Zapada nakon sveopćeg nuklearnog ratovanja. Sovjeti su zasigurno nekoliko SS-18
interkontinentalnih balističkih projektila napunili kugom u pokušaju da onima koji su
na Zapadu preživjeli nuklearni rat daju razlog da zavide onima koji su poginuli.
Učinci biološkog oružja

Iako su bolesti koje se prirodno pojavljuju pošast ljudskog roda, ne pruža svaka bolest
osnovu za učinkovito biološko oružje. Pohrana, način isporuke, način prijenosa, te
sama elastičnost (primjerice, koliko se dugo može održati u okolini) nekog agensa
mogu određivati njegove učinke na ciljanu populaciju. Vojni profesionalci vjeruju da
su učinci većine bioloških oružja jednostavno previše nepredvidljivi da bi ona bila
pouzdano oružje. Budući da ih je lako proizvesti i da potencijalno mogu biti vrlo smr-
tonosna u malim količinama – bilo koji osnovni medicinski laboratorij sposoban je
kultivirati biološki agens – biološki agensi mogli bi biti primamljivi i dostupni terori-
stima. Relativno veliki industrijski pogoni su potrebni za proizvodnju vojno značajnih
Tablica 15.2 Agensi pogodni za biološko ratovanje – bakteriološki i riketsijski

agensi
Agens/
Bolest Organizam Smrtnost Početak Simptomi Cilj
Antraks Bacillus 80-postotna 1-5 dana Plućni: simptomi prehlade Napad na područje
anthracis smrtnost; prsnog koša, poremećaji
nezarazan disanja, groznica, potresna
smrt
Bruceloza Brucella 3-20-postotna 5-60 dana Temperatura, glavobolje, bol u Napad na područje
smrtnost; zglobovima i zamor mišića
nezarazna
Kuga Yersinia 80-postotna; 2-3 dana Visoka temperatura, Napad na područje
pesstis zarazna glavobolja, iznimna slabost
krvarenje kože i sluznica
Tularemia Francisella 50-postotna; 2-10 dana Groznica, temperatura, Napad na područje
tularensis zarazna glavobolja, gubitak tjelesnih
tekućina
Q-groznica Coxiella 2-postotna; 10-40 dana Groznica, glavobolja, kašalj, bol Napad na područje
burnettii nezarazna u mišićima i zglobovima
320
Tablica 15.3 Agensi pogodni za biološko ratovanje – virusni agensi
Agens/
Velike Virus variole2-49-postotna 7-17 dana Teška groznica; mali plikovi na Napad na područje
boginje smrtnost, koži, krvarenje kože i sluznice
zarazne
Virusni Virus istočnog 80-postotna 1-14 dana Glavobolja, sveopći bolovi, Napad na područje
encefalitis konjskog smrtnost; foto-fobija
encefalitis nezarazan
(EEE)
Virusne Ebola 80-postotna 4-21 dana Potkožno krvarenje, krvarenje Napad na područje
krvareće smrtnost; iz tjelesnih otvora, glavobolja,
groznice zarazno groznica ukočenost, grčevi
Tablica 15.4 Agensi pogodni za biološko ratovanje – toksini
Agens/
Toksin Clostridium 80-postotna 1-5 dana Pomućen vid, foto-fobija, Napad iz blizine
Botulin botulinum smrtnost, paraliza
nezarazno
Toksin SEB Staphylococcus 2-postotna 1-6 dana Glavobolja, iznenadna groznica, Napad iz blizine
Aureus smrtnost, mučnina, povraćanje
nezarazno
količina kemijskog oružja, ali relativno mali fermentatori koji se koriste za testiranje
cjepiva mogu se, primjerice, brzo adaptirati za proizvodnju bioloških agenasa.
Postoje tri podvrste bioloških agenasa: bakterije, virusi i otrovi. Kao agens koji
se koristi za napad na prostor, antraks je vjerojatno najpoznatiji bakteriološki agens.
Njegove spore su krajnje otporne (mogu živjeti doslovno stotinama godina) i može se
brzo raspršiti na velikim prostorima. Antraks nije zarazan, pa se njegovi učinci mogu
relativno obuzdati i fokusirati na određene mete. Također ga se može podvrgnuti ke-
mijskom inženjeringu kako bi ga se učinilo otpornim na većinu antibiotika te se može
spojiti sa inertnom tvari kako bi bolje oblikovao aerosol. Ove kvalitete čine antraks
izborom mnogih bioloških programa. Kožni oblik antraksa pojavljuje se u životinj-
skoj industriji i može se liječiti relativno lako; za usporedbu, oblik antraksa koji se
udiše krajnje je opasan. Do trenutka kada žrtva počne pokazivati simptome udisanja
antraksa, u tijelu je već nastala gotovo smrtonosna količina otrova koje proizvodi
bakterija antraksa. Kult Aum Shinrikyo pokušao je raspršiti antraks u Tokiju 1996.
godine; nisu uspjeli jer su koristili neotrovni soj cjepiva virusa. Međutim, terorist
koji je antraks slao putem američke pošte u jesen 2001. godine, koristio je smrtonosni
‘Ames’ soj koji američki laboratoriji za oružje koriste za ispitivanje zaštitne opreme i
profilakse (Stern, 2000).
Iako su krvareće groznice – Marburg, Lassa groznica ili Ebola – virusn agensi koji
321
IDEJE ZA RAZMIŠLJANJE 15.1
Tko je otrovao Juščenka?

Iako se toksini mogu upotrijebiti protiv jedinica na bojištu ili protiv velikih grupa ljudi u
sportskim arenama ili sustavima prijevoza, povijest ukazuje da oni često služe kao egzo-
tično oružje za atentate. U najnovijem primjeru pokušaja ‘atentata toksinom’, austrijski
liječnici izvijestili su u prosincu 2004. godine da ukrajinski predsjednički kandidat Viktor
Juščenko pati od trovanja dioksinom. Kod Juščenka su se naočigled razvili simptomi –
iscrpljenost, bol i nagrđujuće klorakne – ubrzo nakon što je očigledno konzumirao TCDD
dioksin u hrani. Koncentracija dioksina u Juščenkovom tijelu, druga po visini ikad zabi-
lježena, bila je najmanje tisuću puta veća nego kod većine ljudi. Neki promatrači naga-
đaju da je dioksin upotrijebljen kako bi unakazio i oslabio Juščenka, doslovno ga čineći
neatraktivnim kandidatom za ukrajinskom biračkom tijelu. Pateći od nesnosnih bolova,
i neugodno unakažen od dioksina, Juščenko je nastavio voditi ‘Narančastu revoluciju’ u
Ukrajini nakon izborne prijevare na predsjedničkim izborima u studenom 2004. godine.
Na dužnost ukrajinskog predsjednika stupio je 23. siječnja 2005. godine.
mogu poslužiti kao moćna oružja, donositelje odluka najviše zabrinjava prijetnja koju
predstavljaju velike boginje. Budući da su velike boginje iskorijenjene kao bolest koja
se prirodno pojavljuje, obustavljani su i globalni programi cijepljenja, što je cijele
generacije ostavilo nezaštićenima od bolesti po prvi puta unutar stotina godina. Velike
boginje su zračni virus koji je zarazan otprilike koliko i gripa, ali izaziva smrtnost od
otprilike 30% u svome uobičajenom obliku (rjeđi zloćudni i krvareći oblici velikih
Slika 15.2 Tko je otrovao Juščenka?
Kombinirana slika pokazuje promjene lica ukrajinskog opozicijskog vođe Viktora Ju-
ščenka u arhivskim fotografijama snimljenima 4. srpnja 2004. (lijevo) i 1. studenog 2004.
(desno).
Izvor: Reproducirano s dopuštenjem Reutersa/Gleb Garnich i Vasily Fedosenko
322
boginja imaju stopostotnu smrtnost). Također uzrokuje grozne ožiljke kod preživjelih.
Cijepljenje protiv velikih boginja može zaustaviti bolest, čak i ako se primijeni neko-
liko dana nakon izlaganja, ali kako bi se spriječila pandemija, potnecijalno milijuni
doza cjepiva moraju biti brzo dostupni. Međutim, vlasti zadužene za javno zdravstvo
ne zagovaraju ponovno uvođenje sveobuhvatnih programa cijepljenja, jer samo cjepi-
vo velikih boginja dovodi do oko 50 slučajeva nuspojava na jedan milijun cijepljenih
ljudi. Ipak, utjecaj izbijanja velikih boginja ne smije se podcijeniti. Vježba ‘Dark Win-
ter’ koju je provodila američka Federalna agencija za upravljanje hitnim slučajevima
(eng. Federal Emergency Management Agency) u lipnju 2001. godine, bazirala se na
izbijanju velikih boginja na američkom Srednjem zapadu. Unutar trideset dana, više
od 300 000 ljudi u dvadeset i pet saveznih država i deset stranih država već bi bilo za-
raženo bolešću. Velike boginje zaista imaju sposobnost izazivanja globalne katastrofe.
Iako toksini nisu živući organizmi te su ustvari nusproizvodi metaboličke aktiv-
nosti, o njima se općenito raspravlja kao o biološkom oružju. Toksini se ponajprije
smatraju otrovom, koji se često koristi za napad na određene osobe. Poput kemijskog
oružja, osobe se moraju dovesti u izravan kontakt sa toksinima kako bi bile izložene
njihovom djelovanju. Međutim, toksini mogu biti iznimno smrtonosni. Ricin, koji se
dobiva od skočca, ubija kočenjem sinteze proteina unutar stanica. Kada se upotrijebi
kao oružje za ubijanje – bugarski disident Georgy Markov ubijen je injekcijom ricina
1978. godine – može ubiti u roku od tri dana. Budući da se lako može izraditi od lako
dostupnih materijala, mnogi analitičari vjeruju da će teroristi nastojati upotrijebiti ri-
cin. Primjerice, 2003. godine britanski su službenici uhitili terorista koji je planirao
razmazati ricin na kvake na vratima automobila i zgrada u Londonu. Godine 2004.,
Viktor Juščenko teško je unakažen uslijed napada toksinom (Vidjeti Ideje za razmi-
šljanje 15.1).
KLJUČNE IDEJE
yy Biološka oružja potječu od bolesti koje se prirodno pojavljuju i mogu se proizvesti u

medicinskim laboratorijima.
yy Biološka oružja razlikuju se u smislu njihove smrtonosnosti i po tome jesu li zarazna
ili nisu.
yy Antraks je biološki agens koji uzrokuje veliku zabrinutost jer je otporan, nezarazni
agens koji se može koristiti za kontaminaciju velikih područja. On potencijalno može
brzo izravno zaraziti veliki broj ljudi.
yy Revolucija u genetičkom inženjeringu koristi se za iskorištavanje u svojstvu oružja bo-
lesti koje se prirodno pojavljuju.
Pojavni oblici
Biološki agensi općenito dolaze u obliku zaraznih aerosola. Precizna priprema aero-
sola je presudna jer agens mora biti odgovarajuće veličine kako bi zarazio primatelja
smještanjem u malim plućnim alveolama. Vektori – uši, muhe, komarci – prenose
bolest u prirodi, ali bi ovaj način prijenosa bilo teško upotrijebiti kao vojno oružje jer
ga je prirodno teško kontrolirati. Teroristi bi mogli pokušati potajno zaraziti osobe
sa bolešću poput velikih boginja, ali je vrlo teško uzgojiti bolest in vitro, a i sami
teroristi bi se trebali cijepiti kako bi mogli raditi sa virusom. Budući da cjepivo malih
323
boginja nije lako dostupno, potraga za cjepivom mogla bi nagnati vlasti zadužene za
javno zdravstvo da detektiraju neke pokvarene planove. Poteškoće pri kontroliranju
zaraznih bolesti također bi trebale usporiti teroriste. Oslobađanje visokozaraznih bo-
lesti može se izjaloviti i djelovati povratno, budući da pandemije ne poštuju religijske,
političke ili kulturne granice, iako službe za javno zdravstvo u bogatim državama
imaju daleko više mogućnosti uhvatiti se u koštac sa navalom zarazne bolesti nego
one u siromašnim državama čiji zdravstveni sustav već razvučen do krajnjih granica.

Nakon otkrića o sovjetskom programu oružja ranih devedesetih godina i obnovljene
zabrinutosti oko biološkog ratovanja nakon Zaljevskog rata 1991. godine, donositelji
odluka su ponovno posvetili pozornost jačanju Konvencije o biološkom i toksičnom
oružju (eng. Biological and Toxin Weapons Convention – BWC) iz 1972. godine za-
snivanjem nadzornog protokola sličnoga verifikacijskom mehanizmu sadržanom u
CWC-u. Međutim, krajem 2001. godine pregovori oko nadzornog protokola BWC-a
dosegnuli su mrtvu točku. Dužnosnici su utvrdili da je preteško zasnovati nadzorni re-
žim koji bi mogao pružiti bilo kakav značajan uvid u ono što se proizvodi u desecima
tisuća medicinskih laboratorija diljem svijeta te da je bez obzira na napore inspekcij-
skih timova, jednostavno prelagano prikriti rad na biološkim agensima. Umjesto toga,
napori su se sa diplomatskog područja preusmjerili na jačanje domaćeg krivičnog
zakonodavstva protiv proizvodnje ili posjedovanja biološkog oružja ili agenasa i po-
boljšanje međunarodnog nadzora zdravlja kako bi se uočilo izbijanje zaraznih bolesti.
Zaključak: Budućnost oružja za masovno

uništavanje
Prema nekim stajalištima, prijetnja oružja za masovno uništavanje uvelike se smanjila

od kraja Hladnog rata. Broj razmještenih sovjetskih (ruskih) i američkih strateških nu-
klearnih bojevih glava smanjio se za 80% tijekom posljednjeg desetljeća, a američko
taktičko nuklearno oružje u velikoj je mjeri povučeno iz službe. Prijetnja od Arma-
geddona koja bi nastala masovnim nuklearnim sučeljavanjem sada je samo daleka
mogućnost. Međunarodni ne-proliferacijski režim preživio je indijske i pakistanske
nuklearne testove 1998. godine te je zabrana nuklranih testova de facto ostala na sna-
zi, unatoč činjenici da američki Senat nije uspio ratificirati Sveobuhvatni sporazum o
zabrani nuklearnih testova (eng. Comprehensive Test Ban Treaty). CWC i BWC ne
samo da pružaju osnovu u međunarodnom pravu za zaustavljanje širenja ovih smr-
tonosnih kemijskih i bioloških agenasa, nego također služe kao koristan diplomat-
ski okvir za iznalaženje novih načina za zaustavljanje širenja i upotrebe ovih oružja.
Inicijativa za sigurnost od proliferacije (eng. Proliferation Security Initiative – PSI),
primjerice, novo je međunarodno nastojanje za sprečavanjem protuzakonite trgovine
materijalima povezanima sa kemijskim, biološkim i nuklearnim oružjem. PSI također
odražava usmjeravanje prema borbi protiv proliferacije u međunarodnim naporima za
zaustavljanjem širenja kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja. Po uzoru na otkrića
o tajnoj mreži opskrbljivanja nuklearnog materijala A.Q. Khana i presretanje pošiljke
324
sjevernokorejskih SCUD projektila na putu prema Jemenu, dužnosnici poduzimaju

aktivnije korake za zaustavljanje trgovine zabranjenim materijalima, oružjem i susta-
vima dostave.
Iako iranski napori za razvijanjem nuklearnog oružja ili činjenica da Sjeverna Ko-
reja razvija nuklearni arsenal dominiraju novinskim naslovima, službenici su danas
najviše zabrinuti izgledima da oružje za masovno uništavanje izlazi izvan kontrole dr-
žavnih aktera. Budući da se teroristi oslanjaju na šok kako bi zadržali publiku, mnogi
promatrači vjeruju da bi im oružje za masovno uništavanje moglo biti primamljivo jer
je ono sljedeća stepenica na eskalacijskoj ljestvici i ima sposobnost privući globalnu
pozornost. Ovo ne bi bio razvoj događaja bez presedana. Nedržavni akteri već su
upotrebljavali kemijska, biološka i radiološka oružja. Međutim, terorizam uz pomoć
oružja za masovno uništavanje predstavlja prijetnju s kojom se današnji policijski ili
vojni establishmenti ne mogu lako uhvatiti u koštac. Posvuda se dužnosnici koprcaju
u pokušajima razvijanja učinkovitih odgovora na ovu potencijalnu prijetnju.
Od Prvog svjetskog rata, upotreba oružja za masovno uništavanje bila je spora-
dična. Nacionalne države uglavnom su napustile svoje kemijske i biološke arsenale.
Napori terorista za upotrebom kemijskog, biološkog ili radiološkog oružja bili su uve-
like neučinkoviti. Nuklearno oružje, okosnica sovjestko-američkog hladnoratovskog
natjecanja, na bojištu je bilo upotrijebljeno samo dva puta. Dugotrajna pitanja ostaju.
Postoji li zabrana protiv upotrebe oružja za masovno uništavanje? Jesmo li svi samo
imali nevjerojatnu sreću?
PITANJA
Zašto bi oružje za masovno uništavanje moglo biti izvor stabilnosti u međunarodnim

odnosima?
Što mislite zašto se oružja za masovno uništavanje relativno rijetko upotrebljavaju u ratu?
Zašto bi teroristima moglo biti privlačno kemijsko, biološko, radiološko ili nuklearno oružje?
Kakav bi učinak na svjetsku politiku imala još jedna upotreba nuklearnog oružja?
Protiv koje vrste ciljeva se često upotrebljavaju toksini?
Koja vrsta oružja za masovno uništavanje je najdestruktivnija? Koje se najlakše proizvodi?
Koje korake vlade moraju poduzeti za sprečavanje terorizma uz pomoć oružja za masovno
uništavanje?
Jesu li izravna akcija ili međunarodni pregovori najbolji način borbe protiv širenja oružja za
masovno uništavanje?
Mislite li da će iskustvo kulta Aum Shinrikyo sa sarinom oponašati druge grupe ili pojedinci?
Mislite li da oružja za masovno uništavanje služe kao statusni simbol u svjetskoj politici?
ZA DALJNJE ČITANJE
Freedman, Lawrence (2003), The Evolution of Nuclear Strategy, 3. izdanje, New York:
Palgrave MacMillan. Ovo je najbolja pojedinačna knjiga o povijesti nuklearnih arsenala i
strateškom promišljanju kojim je vođena nuklearna strategija.
325
The Effects of Nuclear War (1979), Washington, DC: Ured za procjenu tehnologije. Ova
knjiga pruža odličan pregled učinaka nuklearnog oružja.
Schell, Jonathan (1982), The Fate of the Earth, New York: Knopf. Ovo je vjerojatno naj-
bolji opis stvarnih prijetnji koje predstavlja raširena upotreba nuklearnog oružja.
Sagan, Scott D. i Waltz, Kenneth (2002), The Spread of Nuclear Weapons: A Debate
Renewed, 2. izdanje, New York: W. W. Norton & Co. Pruža zanimljivu raspravu između op-
timista i pesimista po pitanju proliferacije.
Croddy, Eric A. i Wirtz, James J. (eds.) (2005), Weapons of Mass Destruction: An Encyc-
lopedia of Worldwide Policy, Technology, and History 2 vols., Santa Barbara, CA: ABC-
Clio. Prikladan izvor o oružju za masovno uništenje.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.cdc.gov/ Center for Disease Control and Prevention (Centar za kontrolu bole-
sti i prevenciju) pruža informacije o bolestima.
http://www.ucsusa.org/ Union of Concerned Scientists (Udruženje zabrinutih znanstve-
nika). Osnovano 1969. godine, ovo je neovisno, neprofitno udruženje više od 100 000 građa-
na i znanstvenika koji su zabrinuti zloupotrebom znanosti i tehnologije u društvu.
http://www.ccc.nps.navy.mil Center for Contemporary Conflict (Centar za suvremeni
sukob). Pokrenut 2001. godine, CCC provodi istraživanja o sadašnjim sigurnosnim pitanjima
i onima na pomolu, te svoja saznanja prenosi Sjedinjenim Državama i Savezničkim kreatori-
ma politike i vojnim snagama.
http://www.nuclearweaponarchive.org/ Nuclear Weapons Archive (Arhiv nuklearnog
oružja). Svrha ovoga arhiva jest da čitatelju rasvijetli učinke ovih destruktivnih naprava, i da
upozori na štetnost njihove uporabe.
http://www.cns.miis.edu/ Center for Nonproliferation Studies, Monterey Institute of In-
ternational Studies (Centar za neproliferacijske studije, Montereyski institut za međunarod-
ne studije). Centar teži borbi protiv širenja oružja za masovno uništenje (WMD) poučava-
njem sljedeće generacije stručnjaka za neproliferaciju i širenjem pravovremenih informacija
i analiza.
http://www.fas.org/main/home.jsp Federation of American Scientists (Federacija ame-
ričkih znanstvenika). Osnovali su je 1945. godine atomski znanstvnici iz Projekta Manhattan;
Federacija provodi istraživanja i pruža izobrazbu o kontroli nuklearnog oružja i globalnoj
sigurnosti; prenošenju konvencionalnog oružja; proliferaciji oružja za masovno uništenje;
utjecaju informacijske tehnologije na ljudsko zdravlje; i državnoj informacijskoj politici.
326
16.
Terorizam
BRENDA LUTZ I JAMES LUTZ
Sadržaj poglavlja
Uvod
Koncepti i definicije
Tipovi i uzroci terorizma
Sigurnosne mjere
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje analizira prijetnju koju terorizam predstavlja državama i svije-
tu. Napori za razumijevanje terorizma mogu se sagledati unutar okvira teroriz-
ma kao ratovanja, terorizma kao zločina, i terorizma kao bolesti. Prihvaćanje
jednog od ovih pogleda određuje kakve će kontra-mjere države koristiti u njiho-
vim naporima hvatanja u koštac s terorizmom. Terorizam je tehnika djelovanja
dostupna svim skupinama; sigurnosne mjere koje su djelotvorne u slučaju sa
jednom skupinom ne moraju biti djelotvorne u slučaju sa drugima. Postupanje
sa terorizmom u današnjem svijetu doista može biti vrlo složen proces.
327
Uvod
Terorizam je postao važan fenomen, kao i glavno sigurnosno pitanje za mnoge države.
Napadi 11. rujna 2001. godine na Svjetski Trgovački Centar u New Yorku i Pentagon
u blizini Washingtona DC osvijetlili su veliku štetu koju takvi napadi mogu prouzro-
čiti. Od tada, napadi širokih razmjera na turističke objekte na Baliju 2002., te ponovno
2005. godine na putničke vlakove u Madridu 2004., na rusku osnovnu školu u Beslanu
2004., te samoubilački napadi bombama u Londonu 2005. godine, demonstriraju ne-
prekidnu prijetnju koju može predstavljati terorizam. Nadalje, neprekidne terorističke
kampanje koje i dalje traju uzele su mnogo žrtava; prijetnju ne predstavljaju samo
spektakularni napadi. Važni su kumulativni učinci takvih kampanja. Višestruki napadi
od strane različitih disidentskih grupa u Turskoj između 1975. i 1980. godine uzroko-
vali su više od pet tisuća mrtvih i petnaest tisuća ozlijeđenih osoba (Bal i Lincer, 2001:
106), danak koji je veći od žrtava nanesenih 11. rujna. Popisi poginulih i ranjenih
pokazali su neprekidnu ranjivost ljudi posvuda uslijed terorizma, a u novije vrijeme
porasla je zabrinutost da bi teroristi mogli upotrijebiti oružje za masovno uništavanje
(biološko, kemijsko ili nuklearno).
Dok je terorizam tehnika koja je prisutna tisućljećima i koju su koristile različite
grupe, vlade su danas ponajviše zabrinute zbog grupa koje trenutno djeluju. Grupe su
se prilagodile promjenjivim okolnostima. Tijekom Hladnog rata, terorističke su gru-
pe često pridobivale potporu Sovjetskog Saveza ili Sjedinjenih Država ili pojedinih
njihovih saveznika. Danas nema supersila koje se natječu, a otvorena potpora terori-
stičkim grupama može generirati silan vojni odgovor, što je uvidio talibanski režim
u Afganistanu. Kao odgovor na to, terorističke organizacije razvile su mreže koje
omogućuju uzajamnu pomoć. Grupe poput Al’Qaide u nekom pogledu danas imaju
strukture koje nalikuju međunarodnim kriminalnim mrežama (Vidjeti Studiju slučaja
16.1). Terorističke grupe su također razvile poveznice sa kriminalnim organizacijama,
pogotovo onima koje su umiješane u krijumčarenje droge. I terorističke grupe i narko-
karteli profitiraju od slabih vlada kojima je teško sukobiti se sa njihovim aktivnosti-
ma. Ove labavo povezane međunarodne mreže teže se mogu napasti i poraziti.
Dok se terorizam i teroristi analiziraju iz nekoliko različitih teorijskih perspek-
tiva, najkorisniju je predložio Peter Sederberg (2003.), koji smatra da se terorizam
može sagledavati iz tri perspektive. Prva je perspektiva je percipiranje terorizma u
kontekstu neprijatelja kojeg se treba poraziti u ratu. Ratna analogija pretpostavlja da
upotreba vojnih metoda može biti uspješna i da je moguće postići pobjedu. Druga
perspektiva za suočavanje sa teroristima je oslanjanje na standardne policijske teh-
nike. Kriminalna analogija ima dvije vrlo važne implikacije. Prvo, ona ukazuje da
terorizam, poput kriminala, neće nestati; on se može samo obuzdavati. Drugo, ovaj
pristup je reaktivan – kriminalci se obično hvataju nakon što počine zlodjelo. Treća
perspektiva je razmatrati terorizam kao bolest, naglašavajući i simptome i osnovne
uzroke. Pretpostavlja se da postoji potreba za dugoročnim strategijama iako se uspjeh
može postići usporedno sa liječenjem simptoma. Naravno, tri perspektive nisu među-
sobno isključive, već mogu predstavljati dominantne načine promatranja terorizma.
One su važne za analiziranje fenomena i za vladine dužnosnike koji odlučuju o tome
328
na koji način se suočiti sa terorističkom aktivnošću. Usvojena perspektiva ukazuje na

to koji će se mehanizmi koristiti za suprotstavljanje terorizmu. Prije 11. rujna 2001.
godine, vlasti u Sjedinjenim Državama uvelike su s terorizmom postupale iz krimina-
lističke perspektive. Teroristi su bili uhićivani (na kraju u nekim slučajevima) i privo-
đeni suđenju (iako ne uvijek i osuđivani). Uobičajene policijske tehnike, uključujući
upotrebu doušnika i infiltriranje agenata u potencijalno opasne grupe (poput Ku Klux
Klana tijekom 1960-tih) oslanjali su se na konvencionalne postupke. Međutim, nakon
11. rujna ratna analogija postala je dominantna za administraciju Predsjednika Busha,
a poveznice sa globalnim ratom protiv terorizma uredno su se pojavile.
Al Qaida i decentralizirane strukture

Al’Qaida (Baza) pruža najistaknutiji primjer mrežnog oblika terorističke organizacije
koja uvijek održava poveznice s različitim grupama koje djeluju u različitim državama,
posebice grupama koje podupiru stvaranje vlade sa više islamističkim odlikama. Ona
je omogućila pomoć i surađivala je sa grupama, između ostalog, u Alžiru, Egiptu, Filipi-
nima i Indoneziji. Postoji strah da ima mnogo ‘neaktivnih ćelija’ Al’Qaidinih aktivista ili
onih koje su usklađene sa njezinim ciljevima koje su razbacane diljem svijeta, spremne
za udar kada se mobiliziraju. Koordinacija pojedincima dopušta da koriste postojeće lo-
kalne kontakte za svoje operacije, te omogućuje kanale za pribavljanje oružja i za pranje
novca. Al’Qaida je bila voljna financirati projekte koje su joj predstavljale terorističke gru-
pe ukoliko su njihove vođe bile uvjerene da projekt obećava uspjeh (Nedoroscik, 2002).
Fleksibilnost i voljnost organizacije da koristi ove lokalne grupe učinkovito su proširile
doseg Al’Qaide. Labava, decentralizirana struktura omogućila je zaštitu od infiltracije ili
rascjepa od strane sigurnosnih snaga. Ova struktura i kontakti sa lokalnim muslimanskim
ekstremističkim grupama pomažu u objašnjavanju kako je organizacija mogla usmjera-
vati i podupirati napade na putničke vlakove u Madridu 2004. godine i putnički sustav u
Londonu 2005. godine dok su sigurnosne snage za njihovim vođama i njihovim brojnim
ljudstvom aktivno tragale diljem svijeta (Vidjeti također Tablicu 16.7).
KLJUČNE TOČKE
yy Terorizam je predstavljao problem dugo prije napada 11. rujna.

yy Terorizam se može promatrati kao problem koji se treba riješiti vojnim sredstvima (rat
protiv terorizma), uobičajenim policijskim tehnikama (terorizam kao kriminal), ili kao
medicinski problem sa temeljnim uzrocima i simptomima (terorizam kao bolest).
yy Način na koji se terorizam promatra pomoći će u određivanju koje će politike vlade
usvojiti za suočavanje s terorizmom.
Koncepti i definicije
Postoje brojni ključni koncepti koji su prijeko potrebni bilo kojoj raspravi o teroriz-
mu. Prvi je odabir upotrebljive definicije. Drugo uključuje ciljeve i tehnike, uključu-
jući povećanu zabrinutost oko opasnosti koju predstavlja oružje za masovno uništava-
329
nje. Treće ključno pitanje uključuje moć terorizma i razlikovanje između domaćeg i
međunarodnog terorizma, koje sa protekom vremena postaje sve nejasnije. Konačno,
korisno je razlikovati neke osnovne tipove terorističkih grupa, uključujući etničke,
religijske i ideološke.
Definicija terorizma
Postoji mnoštvo definicija terorizma, djelomično zbog neslaganja među komentato-
rima ili analitičarima, a djelomično zato što neki u pokušajima definiranja isključuju
grupe koje podupiru ili uključuju grupe koje žele prokazati. Sudske i policijske službe
zahtijevaju definicije koje dozvoljavaju sudski progon i utamničenje; politički vođe
mogu imati različite potrebe i programe rada. Radna definicija koja je relativno neu-
tralna prepoznaje osnovnu činjenicu da je terorizam taktika koju koriste različite vrste
grupa. Ona uključuje šest glavnih elemenata. Terorizam uključuje (1) upotrebu nasilja
ili prijetnje nasiljem (2) od strane organizirane grupe (3) kako bi se postigli politički
ciljevi. Nasilje (4) je usmjereno protiv ciljane publike koja nadilazi neposredne žrtve,
koje su često nevini civili. Nadalje, (5) dok država može biti ili počinitelj nasilja ili
cilj, činom terorizma smatra se samo onaj čiji drugi akter nije država. Konačno, (6)
terorizam je oružje slabih (Lutz i Lutz, 2005: 7).
Ova definicija isključuje otmice u svrhu financijske dobiti te isključuje djela poje-
dinaca, čak i ona sa političkim ciljevima. Organizacija je prijeko potrebna za uspješnu
kampanju za postizanje političkih ciljeva za kojima se traga. Dok se egzaktni politički
ciljevi razlikuju, oni mogu uključivati promjene u vladinim politikama ili praksama,
promjene vladinih vođa ili struktura, zahtjeve za regionalnom autonomijom ili neo-
visnošću, ili mješavinu takvih političkih pitanja. Dok je organizacija potrebna za bilo
kakvu šansu uspješne kampanje, pojedinci mogu djelovati u labavom udruženju sa
grupom. Pojedinačni disidenti mogu primati sugestije vođa koji održavaju udaljenost
od operativaca na terenu u organizacijskom obliku koji je postao poznat kao otpor bez
vodstva (eng. leaderless resistance). Pojedinci koji pružaju ‘vodstvo’ u ovome kon-
tekstu pažljivo izbjegavaju davanje izravnih naloga ili poticanje nasilja protiv točno
određenih pojedinaca kako bi izbjegli kaznene ili građanske optužnice (Jenkins, 2001).
Ovu vrstu aktivnosti koriste grupe za prava životinja kako bi koordinirale akcije za
obranu životinja (Monaghan, 2000). U novije vrijeme Al’Qaida se oslonila na neke od
istih metoda. Terorističko nasilje je oblik psihološkog ratovanja koje slabi opoziciju
svojim ciljevima (Chalk, 1996: 13). Ono stvara strah unutar ciljane publike napadom
na pojedince koji su predstavnici veće grupe. Ova grupa mogu biti pripadnici elite,
podupiratelji vlada, pripadnici posebnih etničkih ili vjerskih zajednica, ili javnost opće-
nito. Obično se za ciljeve biraju civili, zato što su ranjiviji nego pripadnici sigurnosnih
snaga; nadalje, njihova smrt ili ranjavanje povećavaju razinu nesigurnosti unutar broj-
nije publike. Često se smatra da se terorističke mete biraju nasumce, ali teroristi obično
ustvari vrlo pažljivo biraju svoje mete sa svrhom utjecaja na publiku. Mediji često
postaju važni u ovom aspektu terorizma, budući da je medijsko pokrivanje vrlo važno
za širenje straha, ili u najmanju ruku za brže dosezanje ciljane publike, iako će ciljane
populacije obično postati svjesne napada čak i kada je pozornost medija ograničena.
Konačno, terorizam je također oružje koje koriste slabi. Grupe koje mogu dobiti izbore
ili uspostaviti kontrolu nad vladom to će i učiniti; međutim, grupe koje se ne mogu
nadati da će postići svoje ciljeve na drugi način, mogle bi pribjeći terorizmu.
330
Dok terorizam može uključivati vlade kao ciljeve ili kao počinitelje, on ne uklju-
čuje slučajeve tijekom hladnih ili vrućih ratova u kojima vlade koriste taktiku tero-
ra jedne protiv drugih. Ovi napadi vlade na vladu su drugačije sigurnosno pitanje i
nisu uključeni u definicije terorizma, čak iako uključuju masakre, okrutnosti ili rat-
ne zločine. Međutim, vlade su često mete terorista disidenata. Dok se vlade obično
suprotstavljaju terorističkim napadima na njihove građane, povremeno bi politički
lideri mogli tolerirati terorističke napade od strane tajnih grupa protiv neprijatelja,
potencijalnih disidenata ili nepopularnih manjina (etničkih, religijskih, kulturnih ili
ideoloških). Vlade mogu biti neuspješne u istraživanju i progonu počinitelja nasilja. U
drugim slučajevima vlade mogu pružati aktivnu potporu i u ekstremnim slučajevima
čak formirati vodove smrti za napad na svoje neprijatelje, istodobno održavajući ba-
rem privid poricanja. Dok je ovo upletanje vlade u terorizam vrlo važno, ono neće biti
u fokusu ovoga poglavlja budući da nasilje ne započinje kao sigurnosna stvar (iako
nasilne grupe koje se toleriraju poslije mogu predstavljati izazov vladi, kao što se to
dogodilo s fašistima u Italiji). Upotreba privatnih grupa ili vodova smrti korespondira
sa idejom da je terorizam oružje slabih. Vlade koje su dovoljno jake za obračunava-
nje sa disidentima ili za zaštitu disidenata od privatnog nasilja ne trebaju tolerirati ili
upotrebljavati takve oblike kontrole.
Tehnike i ciljevi
Raspon tehnika koje su dostupne teroristima je raznolik, ali većina aktivnosti su va-
rijacije standardnih postupaka – bombardiranja, otmica, napada uključujući atentate,
i zauzimanje zgrada ili aviona ili brodova, uvijek sa taocima. Bombe se mogu upo-
trebljavati samo za oštećivanje imovine ili u naporima za nanošenje žrtava, ponekad
u velikim brojevima. Auto bombe postale su sve popularnije sredstvo terorističkih
grupa zbog štete koju mogu prouzrokovati. Otmica često daje veliki publicitet terori-
stičkim grupama. U nekim slučajevima otkupnine od otmica omogućile su značajan
izvor financiranja terorističkim grupama, a u drugim slučajevima teroristi su mogli
dobiti određene ustupke od vlada zauzvrat za oslobađanje žrtava. Napadi su obično
usmjereni na pojedince koji predstavljaju određenu grupu (političari, policajci, vojno
osoblje, novinari, itd.). Ponekad je namjera ranjavanje, dok je u drugim slučajevima
cilj ubojstvo pojedinca ili više njih. Niti jedno ubojstvo neće dovesti do promjena koje
teroristi žele, ali kampanje takvih ubojstava proizvode veći strah. Talačke situacije pri
otmicama zrakoplova ili zaposjedanje zgrada (Japansko veleposlanstvo u Peruu u pro-
sincu 1996.) pokazuju ranjivost društva i generiraju publicitet za terorističke ciljeve.
Čak i kada vlade odbiju učiniti velike ustupke, one će često objaviti popis zahtjeva
terorista ili izdati druge vrste priopćenja.
Oružja za masovno uništavanje (WMD) postala su poseban sigurnosni problem
za vlade. Postoji veliki strah da će neke terorističke grupe upotrijebiti biološko, ke-
mijsko, nuklearno ili radiološko (prljavo) oružje kako bi prouzrokovali više žrtava.
U određenoj mjeri terorističke su grupe već dosegle psihološku granicu, jednostavno
zbog straha od upotrebe. Dosada su zabilježena samo tri takva napada. Aum Shinri-
kyo, japanski kult, pokušao je upotrijebiti nervni plin u tokijskom sustavu podzemne
željeznice kako bi nastale velike žrtve, ali nije uspio. Ovaj pokušaj ukazao je na to
što bi se moglo dogoditi. Napadi antraksom u Sjedinjenim Državama nakon 11. ruj-
na prouzrokovali su veliki strah, ali su uzrokovali samo nekoliko smrtnih slučajeva.
331
Jedna jedina bomba mogla je ubiti više ljudi, ali oblik napada antraksom više je uža-
savao ljude. Takva oružja ne koriste se često jer zahtijevaju velika sredstva za razvoj
te za obučavanje osoblja. Nadalje, većina terorističkih grupa i dalje preferira držati
se isprobanih i dokazanih tehnika, barem dok se korisnost nove tehnike, poput auto
bombe, ne demonstrira.
Jedna smrtonosna tehnika koju koriste teroristi uključuje samoubilačke napade.
Takvi napadi bombama mogu biti smrtonosniji budući da se detonacija može dogoditi
u posljednjoj minuti ili u renutku kada će žrtve biti maksimalne. Samoubilački napadi
nisu posebice nova tehnika. Asasini, aktivni od jedanaestoga pa sve do trinaestoga
stoljeća očekivali su da će umrijeti, kao i anarhisti koji su poduzimali ubojstva u
kasnom devetnaestom stoljeću. Nedavni napadi su razorniji, poput napada putničkim
zrakoplovima 11. rujna ili bombaša u Izraelu. Jedan jedini najvažniji izvor samou-
bilačkih napada u smislu brojki nije niti bliskoistočni niti islamski. Oslobodilački
tigrovi tamilskog Eelama (eng. Liberation Tigers of Tamil Eelam – LTTE) u Šri Lanki,
češće znani kao Tamilski tigrovi, bili su odgovorni za više samoubilačkih napada nego
sve ostale grupe zajedno između 1980. i 2000. godine (Radu, 2002). Mnogi od ovih
napada uzrokovali su golem broj žrtava, dok su ostali bili usmjereni protiv važnih
političkih osoba. Možda najveća opasnost u budućnosti jest da bi samoubilački napad
mogao biti kombiniran sa upotrebom biološkog, kemijskog ili radiološkog oružja.
Ukoliko su osobe uključene u upotrebu ovih oružja spremne umrijeti u pokušaju izvo-
đenja napada, mnogi problemi oko upotrebe oružja za masovno uništavanje će se
smanjiti.
Teroristi su vrlo fleksibilni pri izboru svojih meta, pa ako je jedna meta prebrižno
zaštićena, jednostavno se mogu prebaciti na drugu. Neki drugi pojedinac, zgrada ili
veliko okupljanje ljudi poslužit će za slanje poruke da je svatko u ciljanoj publici ra-
njiv. Mogućnost pronalaska ranjivih meta može biti veća u demokratskim državama
jer je vjerojatnije da će državna sigurnost biti slabija nego u ekvivalentnim autoritar-
nim društvima. Postoje ograničenja u tome koliko demokratska država može nadgle-
dati svoje građane i posjetitelje. Demokracije također omogućuju veći publicitet tero-
rističkom cilju jer mediji nailaze na malo ili nimalo prepreka. Nadalje, iako se teroristi
uhvate, bit će im suđeno u nekoj vrsti nepristranog sudskog okvira gdje se moraju
utvrditi dokazi krivnje. Naravno, nisu samo demokratske države ranjive. Sigurnosne
snage mogu biti slabe u mnoštvu nedemokratskih političkih sustava, pružajući tako
terorističkim grupama slične prilike da djeluju relativno slobodno.
Učestalost terorizma
Iako se terorizam pojavio diljem svijeta, tek odnedavno imamo nekakvu približnu
doličnu statistiku o njegovim razmjerima. Tablica 16.1 sadržava ukupan broj među-
narodnih terorističkih incidenata od 1991. do 2003. godine. Tablice 16.2 i 16.3 na-
značuju razmjere međunarodnih terorističkih incidenata po regijama i broju žrtava
(mrtvih i ozlijeđenih). Međunarodnim terorističkim incidentima smatraju se akcije u
kojima domaći teroristi napadaju strane mete (otmice stranih turista), kada teroristi
pokrenu napad protiv mete u drugoj državi (napadi 11. rujna) ili kada se strana država
koristi jer je pogodna (napadi IRA-e na britanske vojnike u Njemačkoj). Kompilacija
statistika za ove vrste incidenata je obično kompletnija nego zabilješke o domaćim
napadima, budući da takvi incidenti privlače više pozornosti. Tablice ukazuju na to
332
Tablica 16.1 Žrtve u međunarodnim terorističkim incidentima od 1991. do

2003. godine
Mrtvih po Ozlijeđenih Ukupno po

Godina Incidenti Mrtvi Ozlijeđeni Ukupno incidentu po incidentu incidentu
1991. 565 / / 317 / / 0,56
1992. 363 / / 729 / / 2,01
1993. 431 / / 1510 / / 3,50
1994. 322 314 674 988 0,98 2,09 3,07
1995. 440 165 6291 6454 0,38 14,30 14,68
1996. 296 311 2654 2965 1,05 8,97 10,02
1997. 304 221 693 914 0,73 2,28 3,01
1998. 273 741 6313 7054 2,71 23,12 25,84
1999. 392 233 706 939 0,59 1,80 2,40
2000. 423 405 791 1196 0,96 1,87 2,82
2001. 355 2689 1776 4465 7,57 5,00 12,57
2002. 199 725 2013 2738 3,64 10,12 13,76
2003. 208 / / 4886 / / 23,49
Izvor: US Department of State, Uzorci terorizma, različite godine, online na: http://www.state.gov/s/
ct/rls/pgtrpt
Tablica 16.2 Broj međunarodnih terorističkih incidenata po regijama
REGIJA
Latinska Sjeverna
GODINA Afrika Azija Euroazija* Amerika Europa Bliski Istok Amerika Ukupno
1991. 3 48 6 199 229 78 2 565
1992. 10 13 3 113 143 79 2 363
1993. 6 37 5 185 97 100 1 431
1994. 25 24 11 88 58 116 0 322
1995. 10 16 5 272 92 45 0 440
1996. 11 11 24 121 84 45 0 296
1997. 11 21 42 128 52 37 13 304
1998. 21 49 14 110 48 31 0 273
1999. 52 72 35 121 85 25 2 392
2000. 55 98 31 193 30 16 0 423
2001. 33 68 3 201 17 29 4 355
2002. 5 99 7 50 9 29 0 199
*Bivše komunističke države Istočne Europe i zemlje sljednice Sovjetskog Saveza.
Izvor: US Department of State (različite godine), Uzorci terorizma, online na: http://www.state.gov/s/
ct/rls/pgtrpt
333
Tablica 16.3 Broj žrtava uslijed međunarodnih terorističkih incidenata po

regijama
REGIJA
Latinska Sjeverna
GODINA Afrika Azija Euroazija* Amerika Europa Bliski Istok Amerika Ukupno
1991. 3 150 7 68 56 33 0 317
1992. 28 25 0 374 65 236 1 729
1993. 7 135 1 66 117 178 1006 1510
1994. 55 71 151 329 126 256 0 988
1995. 8 5639 29 46 287 445 0 6454
1996. 80 1507 20 18 503 837 0 2965
1997. 28 344 27 11 17 480 7 914
1998. 5379 635 12 195 405 68 0 7054
1999. 185 690 8 9 16 31 0 939
2000. 102 898 103 20 4 69 0 1196
2001. 150 651 0 6 20 513 4091 5341
2002. 12 1281 615 52 6 772 0 2718
2003. 14 1427 615 79 928 1823 0 4886
*Bivše komunističke države Istočne Europe i zemlje sljednice Sovjetskog Saveza.
Izvor: US Department of State (različite godine), Uzorci terorizma, online na: http://www.state.gov/s/
ct/rls/pgtrpt
da su međunarodne akcije razasute posvuda. Sjeverna Amerika bila je poprište svega

nekoliko napada, ali napad na Svjetski Trgovački Centar 1993. godine rezultirao je sa
mnogo ozlijeđenih, dok su napadi 2001. godine uzrokovali mnogo smrtnih slučajeva
(a još se broje ozlijeđeni). Latinska Amerika tipično je imala veliki broj incidenata.
Goleme žrtve dogodile su se u različitim regijama u različitim godinama, što osobito
odražavaju smrtonosni napadi poput napada na istočnoafričko veleposlanstvo 1998.
godine, katastrofa Svjetskog Trgovačkog Centra 2001. godine, te golemi danak na
Baliju 2002. godine.
Razlika između unutarnjih i međunarodnih napada postala je sve zamagljenija,
pogotovo kada se uključe međunarodne terorističke mreže. Napade u Londonu 2005.
godine očigledno su poduzeli britanski građani, ali ta činjenica nije ih učinila doma-
ćim napadima, zbog međunarodne prirode vjerojatnih ciljeva napadača samoubojica.
Ubojstvo domaćeg lidera na stranom tlu kvalificira se kao međunarodni terorizam, ali
izbor strane države jednostavno može biti iz razloga praktičnosti. Domaći terorizam
ne generira medijsku pozornost koju imaju međunarodni incidenti, ali je to daleko
najprevladavajući oblik terorizma.
Postoje potpuniji podaci o terorističkim napadima između 1998. i 2004. godine,
sa podacima o incidentima, ozlijeđenima, i smrtnim slučajevima za međunarodni i
domaći terorizam. Tablice 16.4, 16.5 i 16.6 sadrže statistike po regijama za navedene
godine. Unutarnji incidenti prevladavaju nad međunarodnim incidentima. Vjerojatno
nedostaju incidenti u kojima nije bilo žrtava, ali brojevi naznačuju da bi unutarnjih
incidenata moglo biti i deset puta više uz odgovarajuće više brojke ozlijeđenih i smrt-
334
Tablica 16.4 Incidenti domaćeg i međunarodnog terorizma po regijama: 1998-

2004.
GODINA
Regija 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Sjeverna Amerika 6 8 9 39 16 18 6
Zapadna Europa 284 433 372 550 342 372 271
Istočna Europa 313 86 27 104 215 125 167
Istočna i Srednja Azija 20 / / 23 12 13 15
Južna Azija 126 88 96 197 836 613 626
Jugoistočna Azija i Oceanija 27 28 72 122 96 30 49
Bliski Istok 205 350 309 508 627 496 1291
Afrika 107 53 28 27 29 29 36
Latinska Amerika 186 113 225 163 477 199 167
Ukupno 1274 1159 1138 1833 2650 1895 2461
Nema informacija za Istočnu i Srednju Aziju 1999. 2000. godine. Informacije nedostaju ili su brojke
uključene u druge regije.
Izvor: Nacionalni memorijalni institut za sprečavanje terorizma, www.tkb.org/Home.jsp
Tablica 16.5 Ozlijeđeni uslijed domaćeg i međunarodnog terorizma po

regijama: 1998-2004.
GODINA
Regija 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Zapadna Europa 145 34 153 213 1914 114 653
Istočna Europa 260 775 234 259 1236 689 1232
Južna Azija 1193 675 1043 1171 2158 1326 2929
Bliski Istok 413 334 190 1267 1914 3205 4921
Afrika 5858 372 139 239 183 51 402
Ukupno 8166 2333 2397 3983 7333 6253 10586
uključene u druge regije. Brojke za Sjevernu Ameriku 2001. godine očigledno ne uključuju nepouz-
dane brojke o ozlijeđenima 11. rujna.
335
Tablica 16.6 Smrtno stradali uslijed domaćeg i međunarodnog terorizma po

regijama: 1998-2004.
GODINA
Regija 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

Zapadna Europa 52 6 33 31 15 6 194
Istočna Europa 133 350 65 70 375 266 543
Južna Azija 585 201 297 440 1017 803 883
Bliski Istok 168 113 60 257 564 907 2598
Afrika 1078 93 37 289 129 109 388
Ukupno 2239 849 777 4555 2754 2369 4834
uključene u druge regije.
no stradalih. Sjeverna Amerika iskusila je svega nekoliko napada (iako su neki od

njih, naravno, bili značajni); bilo je vjerojatnije da će Zapadna Europa biti poprištem
terorističkog nasilja.
Za navedenih sedam godina, Južna Azija imala je najveći broj zabilježenih žrtava
općenito, odražavajući tako vrlo visoki danak u broju mrtvih svake godine. Relativna
važnost unutarnjih incidenata najočitija je u činjenici da je broj incidenata u 2002.,
2003. i 2004. godini bio veći nego 2001. godine i da je ukupan broj ozlijeđenih i po-
ginulih u 2004. godini veći od ukupnog broja ozlijeđenih i poginulih u 2001. godini,
koji je uključivao napade na New York i Washington DC. Terorističko nasilje u oči-
tom je porastu u dvadeset i prvom stoljeću te također postaje sve opasnije. Bilo da se
terorizam razmatra unutar konteksta rata, kriminala ili bolesti, nije izgledno da će biti
eliminiran kao sigurnosni problem u neposrednoj budućnosti.
KLJUČNE TOČKE
yy Statistike pokazuju da je terorizam zaista u porastu.

yy Unutarnji terorizam obično nije takvo jaka vijest kao međunarodne akcije, ali on sači-
njava većinu terorističkih napada.
yy Terorističke grupe mogu biti vrlo fleksibilne u odabiru svojih meta.
yy Terorističke grupe često smatraju da su demokratske države ili slabiji autoritarni poli-
tički sustavi privlačnije mete.
yy Neke grupe mogu biti voljne upotrijebiti oružje za masovno uništavanje, ali većina
terorističkih organizacija nastavlja se oslanjati na konvencionalna oružja za svoje
napade.
336
Tipovi i uzroci terorizma
Terorizam je široko rasprostranjen i ne postoji jedan jedini uzrok koji objašnjava iz-
bijanje ove vrste nasilja. To je kompleksan fenomen sa mnogo aspekata. U vezi sa
uzrocima terorizma su motivacije različitih grupa upletenih u nasilje, motivacije koje
pružaju oslonac osnovnim uzrocima. Ove motivacije mogu se iskoristiti za kategori-
zaciju grupa u smislu njihovih ciljeva. Osnovni tipovi su vjerski, etnički ili naciona-
listički, te ideološki. Uz to, postoji nekoliko grupa koje je teško svrstati u bilo koju
posebnu kategoriju zbog kompleksnosti njihovih motivacija.
Kategorije
Vjerske grupe očigledno padaju na pamet u dvadeset i prvom stoljeću zbog toga što
prevladavaju posljednjih godina. Al’Qaida je danas najistaknutiji primjer organiza-
cije čiji su napadi globalni po prirodi (Vidjeti Tablicu 16.7), ali on nije jedina takva
grupa koja djeluje. Postoje druge islamističke grupe, neke koje imaju poveznice s
Al’Qaidom, koje su aktivne u Indoneziji, Indiji, Egiptu, Izraelu i na Okupiranim teri-
torijima, Alžiru, Filipinima, i drugim državama.
Međutim, vjerski terorizam se ne ograničava samo na islamske organizacije; ek-
stremističke grupe u drugim vjerskim tradicijama također su koristile ovu tehniku.
Nasilne aktivnosti protiv pobačaja u Sjedinjenim Državama zasnovane su na kršćan-
skim pogledima. Kršćanska uvjerenja bila su korištena za opravdavanje aktivnosti
etničkoga čišćenja protiv Muslimana u Bosni. U indijskom Punjabu tijekom 1980-tih
i 1990-tih trajala je gerilska borba koja je huškala Sikhe protiv Hindusa. Pobuna Sik-
ha djelomično je bila reakcija na ekstremističke hinduske grupe u Indiji koje su težile
uspostavi svoje religije na potkontinentu. Židovski ekstremisti opravdavajući svoje
akcije svojim vjerskim uvjerenjima koristili su terorističku taktiku protiv Palestinaca.
Aum Shinrikyo bio je spreman napasti japansko društvo u skladu sa vjerovanjem
kulta u budućnost i potrebu za čišćenjem pokvarenosti. Mnoge vjerske grupe su pre-
slabe za nametanje svojih pogleda na drugi način, te tako terorizam postaje oružje po
njihovom izboru.
Grupe koje se definiraju po svojem etničkom ili jezičnom prepoznavanju druga
su široka kategorija (Vidjeti Studiju slučaja 16.2). Baskijska Euzkadi ta Askatasuna
(ETA – Baski za Domovinu i slobodu) traga za neovisnošću španjolske baskijske re-
gije više od dvadeset i pet godina. Tamilski tigrovi i dalje teže neovisnosti (ili barem
autonomiji) onih dijelova Šri Lanke u kojima su Tamili većina. Turska se suočavala sa
značajnim terorističkim napadima od strane kurdskih separatističkih skupina. Oslo-
bodilački front Aceh Sumatra koristio je i gerilsko ratovanje i terorizam u svojim
naporima za stjecanjem neovisnosti od Indonezije. Golemi broj antikolonijalnih grupa
u prošlosti bio je etnički utemeljen, te su koristile terorizam kao jednu taktiku u svo-
jim naporima za stjecanjem neovisnosti. Alžirci su organizirali velike kampanje urba-
nog terorizma protiv Francuza tijekom 1950-tih, kao zamjenu za gerilske aktivnosti.
Ciparski Grci također su koristili urbani terorizam i gerilske napade protiv Britanaca
u istom razdoblju. U Palestini, židovske naseljeničke grupe (koje se u ovom kontekstu
kvalificiraju kao nacionalističke budući je većina naseljenika bila prilično sekularna)
oslanjale su se samo na terorizam u njihovim uspješnim naporima da prisile Britance
da napuste teritorij.
337
Tablica 16.7 Glavni napadi Al Qaide
Datum Mjesto Meta Metoda Stradali

25. lipnja 1996. Dhahran, Saudijska Tornjevi Khobar u kojima je Kamion bomba 19
Arabija bila smještena američka vojska
7. kolovoza 1998. Nairobi, Kenija Veleposlanstvo SAD Kamion bomba 247
7. kolovoza 1998. Dar-es-Salaam, Tanzanija Veleposlanstvo SAD Kamion bomba 10
11. rujna 2001. New York, Washington DC Svjetski Trgovinski Centar, Zabijanje letjelica u 2937
Pentagon zgrade
12. listopada 2001. Aden, Jemen USS Cole, američki razarač Eksploziv na brodu 17
22. prosinca 2001. let Pariz-Maiami Putnički zrakoplov Pokušaj samoubi- 0
lačkog napada sa
bombom-cipelom
11. travnja 2002. Djerba, Tunis Sinagoga i turisti Kamion bomba 19
14. lipnja 2002. Karachi, Pakistan Američki konzulat Samoubilački napad 19
auto bombom
6. listopada 2002. Mina al-Dabah, Jemen Francuski tanker Bomba čamac 1
12. listopada 2002. Bali, Indonezija Noćni klub i zapadni turisti Auto bomba 202
28. studeni 2002. Mombasa, Kenija Hotel u posjedu Izraelaca Samoubilački napad 16
auto bombom
12. svibnja 2003. Rijad, Saudijska Arabija Tri stambene četvrti za Auto bombe 25
zapadnjake
16. svibnja 2003. Casablanca, Maroko Pet lokacija Bombaši samoubojice 42
5. kolovoza 2003. Džakarta, Indonezija Hotel Marriott Auto bomba 10
11. ožujka 2004. Madrid, Španjolska Putnički vlakovi Bombe 191
7. srpnja 2005. London, Engleska Vlakovi podzemne Bombaši samoubojice 56
željeznice i autobus
Izvor: Baza podataka Washington Posta
Druge terorističke grupe svoje su ideje pronalazile u ideologijama. U 1970-tima

i 1980-tima dogodio se val terorističkog nasilja u Europi, koje je bilo ukorijenjeno
u različitim ljevičarskim i marksističkim ideologijama. Crvenim brigadama u Ita-
liji, Frakciji Crvene Armije u Njemačkoj, i drugim grupama u Europi pridružile
su se japanske grupe, grupa Weathermen (Meteorolozi) iz Sjedinjenih Država, te
organizacije u Latinskoj Americi. Ovaj ljevičarski val bio je u opadanju do pred kraj
osamdesetih, kada je slom komunizma u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu još više
oslabio grupe koje su preživjele. Prisutne su također i terorističke grupe utemeljene
na desničarskim ideologijama. Takve grupe bile su relativno slabe u godinama nakon
Drugog svjetskog rata, ali veliki broj njih pojavio se 1990-tih u Zapadnoj Europi.
Ove grupe često su suprotstavljene stranim utjecajima, velikoj državi ili ljevičarskim
idejama. Često su im mete imigranti i strani radnici, pogotovo oni s Bliskog Istoka,
iz Južne Azije ili sub-saharske Afrike, gdje su se kulturne, etničke i vjerske razli-
ke međusobno pojačavale. Ove grupe imaju svoje kopije u Sjedinjenim Državama u
ksenofobičnim i anti-crnačkim grupama. Ku Klux Klan nekada je bio jedna od naj-
većih takvih grupa (Vidjeti Studiju slučaja 16.3). Klan je ozbiljno oslabio šezdesetih
i sedamdesetih godina, ali njegovo mjesto zaposjeo je veći broj manjih grupa koje
338
podupiru neke od istih rasističkih ideja i ideja usmjerenih protiv stranaca. Kada su se
grupe s ljevice i desnice međusobno borile, konzervativnije vlade tolerirale su nasilne
desničarske grupe čiji su ciljevi bili članovi ljevice. Povremeno su vlade koristile
odrede smrti protiv ljevičarskih disidenata.
Neke je grupe teže kategorizirati. Određeni broj desničarskih grupa u Sjedinjenim
Državama uključuju Kršćanstvo u svoje ideologije (ponekad na neobične načine). IRA
u Sjevernoj Irskoj mobilizirala je potporu na temelju suprotnosti između irske i britan-
ske nacionalnosti, ali uloga vjere u borbama u pokrajini ne može se poreći. U borbi
se također pojavila ideologija budući da je Irska Narodna Oslobodilačka Armija
(eng. Irish National Liberation Army – INLA) dijelila irsku etničku bazu IRA-e, ali je
također uključila marksističko-lenjinističku ideološku komponentu. U Kolumbiji je
bilo nekoliko istinski marksističko-lenjinističkih terorističkih grupa koje su djelovale
u zemlji, ali su ostale poput Revolucionarnih Oružanih Snaga Kolumbije (eng. Re-
volutionary Armed Forces of Columbia – FARC) udružile snage sa narko-kartelima. U
Peruu su 1980-tih i 1990-tih disidentske organizacije koristile teror u kombinaciji sa
ljevičarskom ideologijom sa etničkom naklonjenošću prema indijanskim zajednicama
koje je ignorirala europeizirana elita države. Ove peruanske grupe također su razvile
veze sa slabijim narko-kartelima u toj zemlji.
Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO)

Borba između Izraelaca i Palestinaca često se promatra kao vjerski sukob, međutim ve-
ćina prvotnih židovskih doseljenika bili su uvelike sekularni, a izvorni palestinski pokreti
otpora bili su također prevladavajuće sekularni. Tek je ranih 1990-tih palestinska opo-
zicija otvoreno preuzela vjerske ciljeve, poput stvaranja Islamske Palestinske države na
cijelom području Okupiranih teritorija i Izraela. PLO se uvijek usredotočivala na palestin-
ski nacionalizam te je naglašavala sekularne teme, kako bi bila privlačna i Palestincima
muslimanima i Palestincima kršćanima. To je bila krovna organizacija koja je uključivala
mnoge različite palestinske nacionalističke grupe, ali nikada nije uključivala otvoreno
islamističke grupe. Fatah, organizacija koju je vodio Yasser Arafat, bila je jedna od naj-
važnijih, ali druge poput Narodnog Fronta za Oslobođenje Palestine (eng. Popular
Front for the Liberation of Palestine – PFLP) i njegovih kasnijih izdanaka su kombinirale
ljevičarsku ideologiju sa palestinskim nacionalizmom. Za njih, Palestinci su bili potlačeni
narod Trećega svijeta koji se bori protiv zala globalnog kapitalizma i njegovih izraelskih
predstavnika na Bliskom Istoku. PLO je u početku koristila gerilske napade protiv Izraela,
ali nakon poraza arapskih armija u ratu 1967. godine, okrenula se terorizmu kao preo-
staloj nadi za stvaranje palestinske domovine. U različita vremena, grupe poput PFLP-a i
drugih, napustile su PLO zbog spora sa Arafatom oko smjera akcije koji se treba slijediti
– primjerice, kada je PLO ograničila terorističke akcije. Napuštanja su se događala nakon
mirovnih inicijativa koje su naposljetku dovele do stvaranja Palestinske samouprave. U
ovom i u drugim slučajevima, nekim je organizacijama poslije bilo dopušteno da se po-
novno pridruže PLO-u.
339
STUDIJA SLUČAJA 16. 3
Ku Klux Klan (KKK)

KKK je klasična američka teroristička grupa koja je zagovarala rasističke i desničarske po-
glede 1950-tih i 1960-tih godina. Klan je pokušao terorizirati Crnce Amerikance i njihove
bijele podupiratelje tijekom borbe za ljudska prava koja se odvijala tih godina. Linčevi,
ubojstva i bombe korišteni su u neuspjelom napadu odvraćanja ljudi od agitiranja za jed-
naka prava. Ovo razdoblje, nasilno kakvo je bilo, rezultiralo je stotinama mrtvih. Najaktiv-
nije razdoblje KKK-a bilo je tijekom 1920-tih. U tome razdoblju KKK je kombinirao svoju
rasističku orijentaciju sa protivljenjem prisutnosti katolika, Židova i istočnjaka. Također
su se protivili dolasku novih imigranata (od kojih su mnogi bili katolici i Židovi). U tim
godinama KKK je imao znatnu snagu izvan južnih država; ustvari, Indiana je u jednom
trenutku imala više članova od bilo kojeg drugog državnog ogranka. Sveukupna razina
nasilja od strane KKK-a bila je mnogo veća u ovom razdoblju, sa linčovanjima i ubojstvi-
ma koja su se brojala u tisućama (Sinclair, 2003: 231). Mnogi od mrtvih bili su Crnci Ame-
rikanci, ali članovi drugih skupina također su bili žrtve. Bijelci su povremeno bili glavne
mete jer su smatrani opasnijima nego Crnci Amerikanci, budući da su često bili zatrovani
stranim idejama (Tucker, 1991: 5). KKK je napokon popustio, djelomice kao posljedica
velikoga skandala koji je uključivao vođu podružnice u Indiani (Bennett, 1988: 199-237).
Uzroci
Uzroci terorizma na mnogo su načina slični uzrocima većine drugih oblika političkog
nasilja (poput nemira, pobuna, udara i građanskih ratova). Pojedinci u društvu postaju
tako nezadovoljni ili frustrirani svojom nemogućnošću da dovedu do, kako to oni
vide, potrebnih promjena te stoga pribjegavaju nasilju. Disidenti to društvo i politički
sustav percipiraju diskriminirajućim ili nepoštenim. Ono što je krajnje važno su per-
cepcije disidenata, premda veće razine eksploatacije mogu nagnati veći broj ljudi ka
nasilnim pokušajima promjene.
Međutim, postoji nekoliko specifičnih faktora koji mogu pridonijeti izbijanju
terorizma. Demokracije sa svojim ograničenjima sigurnosnih snaga pružaju mo-
gućnosti teroristima. Ograničena politička participacija i represija od strane vladi-
nih snaga također mogu prouzročiti nezadovoljstvo naroda potrebno za nasilje, ali
države sa jakim sigurnosnim snagama i čvrstom kontrolom nad svojim društvom
obično mogu spriječiti djelovanje terorista. Disidente i potencijalne disidente može
se zatvoriti, sumnjivce mučiti, obitelji držati kao taoce, a presude se mogu postići
na sudovima (ukoliko se suđenje dogodi). Kada je Sovjetski Savez bio snažan cen-
tralizirani sustav, terorizam je bio praktički nepoznat. Države sljednice su slabije,
a neke poput Rusije suočile su se sa značajnim terorističkim problemima. Nemo-
gućnost vlade Kolumbije da učinkovito funkcionira u mnogim dijelovima države
omogućila je značajne prilike teroristima i gerilskim skupinama, kao i narko-kar-
telima, da prežive i napreduju. Slično tome, slaba državna struktura u Libanonu
u zadnjem dijelu dvadesetog stoljeća omogućila je terorističkim skupinama da se
formiraju i djeluju. Libanon se nije suočio samo sa terorizmom koji je korišten u
borbama za kontrolu u državi, nego je Libanon postao baza terorističkim grupama
koje djeluju drugdje.
Procesi povezani sa globalizacijom također su doprinijeli izbijanju terorizma.
Uslijed bržih komunikacija i transporta, vanjske sile – obično zapadne – miješaju se u
340
lokalna društva. Gospodarstva su razbijena, pa čak i ako je pobjednika više nego gu-
bitnika, gubitnici još uvijek postoje. Nadalje, globalizacija ugrožava lokalne kulture
uključujući vjerske komponente, pogotovo kada je popraćena sekularizacijom. Tero-
rizam se u mnogim slučajevima može promatrati kao reakcija na globalizaciju. Lje-
vičarske grupe diljem svijeta protivile su se širenju kapitalizma i svih njegovih zala.
Sekularna globalizacija također vodi vjerskoj i etničkoj fragmentaciji (Ramakrishna i
Tan, 2003: 3-4). Mnoge vjerske skupine (kršćani, Židovi, muslimani, Hindusi) protive
se svjetovnosti koja dolazi sa modernizmom (Pillar, 2001: 65). Desničarske, etnocen-
trične grupe protivile su se slabljenju svojih kultura vanjskim idejama koje dolaze
sa migrantima, privremenim radnicima i izbjeglicama. Možda je ironično da se mu-
slimani na Bliskom istoku osjećaju ugroženima ulaskom europskih ili zapadnih vri-
jednosti u isto vrijeme kada se neke skupine u Europi osjećaju ugroženima od strane
pojedinaca iz bliskoistočnih kultura i sa islamskim idejama. Terorizam ukorijenjen u
etničkim razlikama također može odražavati prodor vanjskih sila, budući da se grupe
poput Iraca i Baska boje uranjanja njihovoga jezika i kulture u veće etnički identitet
(Dingley i Kirk-Smith, 2002). Postoji i druga potencijalna veza između demokracije
i nacionalizma koja je došla zajedno sa globalizacijom ili kao odgovor na nju. Walter
Laqueur (2001:11) smatra da preklapanje između demokracije i nacionalizma pruža
više prilika za terorizam. Nacionalizam omogućuje iskru koja razbuktati etničke ra-
zlike, a demokracija dopušta izražavanje suptornih nacionalističkih pogleda. Ukoliko
je Laqueureova analiza ispravna, val demokratizacije koji se dogodio na kraju dva-
desetoga stoljeća možda je povećao izglede za nova izbijanja terorizma, iako poveća-
na demokratizacija u stabilnim državama može u krajnjem slučaju odstraniti mnoge
uvjete koji pridonose terorizmu.
KLJUČNE TOČKE
yy Ne postoji jedan uzrok terorizma.

yy Terorizam je tehnika koja je dostupna različitim vrstama grupa koje teže ostvarenju
različitih ciljeva.
yy Terorizam nije svojstven isključivo islamu ili Bliskom Istoku.
Sigurnosne mjere
Lideri i vlade koje se suočavaju sa terorističkim napadima moraju se obraniti protiv

opasnosti od tih napada. Budući da ne postoji jedan prevladavajući uzrok ili izvor
terorizma, djelomice zbog toga što je on tehnika koju mogu koristiti različite grupe
za različite svrhe, protumjere postaju teže. Sederbergova trostruka tipologija važna je
kao referentna točka, jer su neke sigurosne ili protuterorističke mjere više u skladu sa
promatranjem terorizma kao rata, druge smještaju terorizam u zločine, a drugi pak su
važniji za analogiju bolesti. Protuterorističke mjere mogu se također razmatrati unutar
domene prevencije, odgovora na napade, međunarodne suradnje, i učinka sigurnosnih
mjera na građanske slobode.
341
Prevencija
Prevencija se obično povezuje sa konceptom terorizma kao rata ili zločina. Sve države
će prevenciju provoditi – odnosno, represiju iz perspektive terorista – težeći uhićiva-
nju ili eliminiranju onih koji su aktivno uključeni u nasilje. Sigurnosne snage napa-
daju teroriste prije nego što oni napadnu (rat) ili se uhićuju nakon napada (zločin).
Dakako, odabrani koncept borbe protiv terorizma pomaže u određivanju sigurnosne
politike. Ratna konceptualizacija, primjerice, dopušta jači preventivni odgovor. Me-
đutim, činjenično je stanje da između vojnih i policijskih funkcija nema precizne crte
razdjelnice. Policijske snage koje se bave opasnim kriminalcima (teroristima i drugi-
ma) mogu prvo pucati pa onda postavljati pitanja. I u ratnim i u kriminalnim modeli-
ma može postojati želja za hvatanjem terorista kako bi se otkrili daljnji obavještajni
podaci, ponekad nudeći kraće zatvorske kazne uhvaćenim teroristima u zamjenu za
informacije. Doušnici, bilo članovi koji su se preobratili ili agenti, unutar teroristič-
kih grupa mogu biti ključno sredstvo sigurnosnih snaga za prikupljanje obavještajnih
podataka. Takvo prikupljanje obavještajnih podataka je teško u malim grupama; one
su obično previše kohezivne za učinkovitu infiltraciju. U veće je organizacije lakše
penetrirati i dobiti informacije, ali nije vjerojatno da se mogu obustaviti sve akcije
većih grupa, osim sa protkom vremena. Slično tome, nema izgleda da će se labave
mreže grupa poput Al’Qaide i desničarske ekstremističke grupe u Sjedinjenim Drža-
vama i Europi raspasti uslijed bilo kojega jednokratnoga obavještajnoga napada, iako
ih akcije utemeljene na uspješnom prkupljanju obavještajnih podataka može oslabiti.
Veće fizičke sigurnosne mjere druga su preventivna opcija čija vrijednost ovisi
o tome promatra li se terorizam kao rat, zločin ili bolest. Ne može se zaštititi svaka
moguća meta, ali ključna postrojenja, uključujući potencijalne izvore materijala za
proizvodnju oružja za masovno uništavanje, ipak se moraju osigurati. U drugim slu-
TOČKE ZA RAZMIŠLJANJE 16.1
Sigurnost i zakon neželjenih posljedica

Ponekad povećana sigurnost može imati neželjene i negativne posljedice. U 1960-tima
i 1970-tima Sjedinjene Države i druge države pretrpjele su val otmica zrakoplova. Poje-
dinci iz raznih grupa (ili usamljenici čiji je jedini razlog da izazovu pozornost) otimali su
linijske putničke zrakoplove u letu, objavljujući priopćenja u kojima opravdavaju svoje
akcije. Mnoge od letjelica odletjele su na Kubu ili u Alžir, gdje su otmičari dobivali azil u
zamjenu za oslobađanje zrakoplova i putnika. Kao odgovor na otmice unaprijeđena je
sigurnost zračnih luka tako da su otmice praktički prestale. Grupe više nisu mogle kori-
stiti ovu taktiku kako bi objelodanili svoje razloge; stoga su se neke organizacije okrenule
postavljanju bombi na linijske putničke zrakoplove kako bi podigli javnu svijest o svojim
ciljevima. Teroristi su čak razvili sofisticirane bombe koje bi počele odbrojavati vrijeme
do detonacije tek kada se dosegne određena visina. Konačno, sigurnost prtljage u zrač-
nim lukama se poboljšala u tolikoj mjeri da su se bombe samo rijetko mogle uspješno
postaviti na zrakoplove, ali to se nije dogodilo prije nego što su brojni zrakoplovi bili
uništeni u letu. Na neki način, upotreba zrakoplova kao bombi 11. rujna bila je odgovor
na teškoće u postavljanju bombi na zrakoplov. Ovi primjeri pokazuju da iako obrambene
sigurnosne mjere opreza mogu biti važne, predani teroristi mogu pronaći nove tehnike
koje mogu biti smrtonosnije od onih koje su zamijenile.
342
čajevima može se unaprijediti sigurnost mnogih potencijalnih meta, čak i ako se svi
napadi ne mogu spriječiti. Neke terorističke aktivnosti mogu suzbijene, a u drugim
slučajevima neki članovi disidentskih grupa mogu biti uhvaćeni ili ubijeni kao poslje-
dica povećane sigurnosti. Ove preventivne mjere neće spriejčiti odlučne teroriste koji
će trgati za drugim, ranjivijim metama (Vidjeti Točke za razmišljanje 16.1). Naravno,
povećana sigurnost značit će povećane troškove, a novac potrošen na fizičku sigurnost
i učvršćivanje mete nije dostupan drugdje u gospodarstvu.
Odgovori
Odgovori na terorističke napade se razlikuju, eksplicitno ili implicitno, ovisno o tome
promatra li se terorizam kao ratovanje, zločin ili bolest. Ukoliko se pridržavamo ratne
analogije, odmazda i kazna postaju norme. Preventivni udari protiv objekata za obu-
ku, na sjedišta, ili čak ubojstva ključnih pojedinaca unutar terorističkih organizacija
su potencijalni odgovori. Sjedinjene Države i njihovi saveznici pokušali su slijediti
ovu strategiju protiv Al’Qaide. U njihovom sukobljavanju prije Sporazuma iz Osla,
Izrael i PLO u osnovi su svoju borbu promatrali u smislu prikrivenog ratovanja. Iako
je Izrael PLO i druge palestinske grupe smatrao teroristima – definitivno ne vojnici-
ma, kontekst borbe bio je ratni. Danas, Izrael je usvojio isti pristup u postupanju sa
Hamasom i Islamskim Džihadom.
Uhićenje, hvatanje, suđenje (pravedno ili drugačije) i dosuđivanje zatvora odra-
žavaju perspektivu zločina. Konačni cilj policijskih snaga je odvraćanje akcije de-
monstriranjem da će kriminalci biti uhvaćeni i kažnjeni. Isti cilj prisutan je i u odnosu
na teroriste; hvatanje i kažnjavanje su neizbježni. Dok analogija ratovanja također
povremeno pretpostavlja odvraćanje, ono je svojstvenije pravosudnom sustavu. Pre-
ventivni udari i ubojstva inače nisu dio arsenala za borbu protiv zločina osim ukoliko
vlada ne oslobodi odrede smrti kao oblik državnog nasilja ili dopusti grupama koje
su saveznici vlade da napadaju na taj način. U ovim okolnostima vlade su se od per-
spektive zločina okrenule bliže analogiji ratovanja. Doseg preventivnog djelovanja
dostupan u uobičajenom kontekstu zločina je pritvaranje osumnjičenika, ponekad na
duža razdoblja (ali ne na neodređeno), te možda sudsko šikaniranje. Talačke situacije
su područje u kojima je terorizam kao zločin najčešće odgovor. Obično su policijske
snage opremljenije i uvježbanije za bavljenje ovakvim vrstama situacija. Čak ni po-
kušaji spašavanja nisu strani tipičnoj policijskoj praksi. Ratni odgovor mogao bi taoce
predmnijevati kao potencijalne žrtve sukoba prije nego što bi se njihova sigurnost
predmnijevala kao primarni cilj suočavanja s teroristima.
Ukoliko se terorizam promatra kao bolest, raspon odgovora se mijenja. Budući
da bolesti imaju i simptome i uzroke, ova perspektiva zahtijeva da se primijene neki
odgovori povezani sa pogledima na terorizam iz perspektive rata i zločina. Sa terori-
stičkim nasiljem, kao simptomom, trebat će se postupiti uhićivanjem ili prevencijom.
Perspektiva bolesti također vodi naporima za postupanjem sa osnovnim uzrocima.
Reformski paketi mogu postati dio vladinog odgovora u naporima za smanjenjem
razumijevanja za terorističke grupe unutar populacije. Ukoliko je prisutna etnička ili
vjerska diskriminacija, mogu se donijeti zakoni koji zabranjuju diskriminaciju. Uko-
liko se siromaštvo promatra kao gorivo potpore za teroriste, tada mogu biti uvedeni
vladini programi za smanjenje siromaštva u regiji ili grupi (barem ako su sredstva
dostupna). Ukoliko teroristi djeluju u kolonijalnoj situaciji, tada je jamčenje neovi-
343
snosti krajnja reforma koju može poduzeti kolonijalna sila. Naravno, obrazlagano je
će reforme jednostavno ohrabriti teroriste da nastave sa nasiljem jer ih se nagrađuje.
Kako je jedan vođa terorističke grupe argumentirao, više se dobilo tijekom nekoliko
mjeseci nasilja nego tijekom godina mirne politike (Ash, 2003: 63). Pod ovim okol-
nostima, reforme mogu postati ustupci koji raspiruju nasilje umjesto mehanizam koji
će ga okončati.
Iz drugih razloga jasno je da reforme ne mogu uvijek eliminirati prisutnost teroriz-
ma. Zahtjevi terorističkih disidenata za uspostavom vjerske države, ljevičarske vlade,
represijom nad manjinama, ili uklanjanjem svih stranaca ili stranih elemenata, mogu
biti neprihvatljivi za većinu. Ljevičari u 1970-tima i 1980-tima u Europi htjeli su uki-
nuti međunarodni kapitalistički sustav, pa ipak, većina Europljana željela je nastaviti
uživati pogodnosti kapitalizma. Većina stanovnika Puerto Rica ne želi neovisnost,
ali grupe koje imaju taj cilj primjenjivale su terorističke napade protiv Sjedinjenih
Država. Sjedinjene Države ne mogu spriječiti širenje globalizacije ili ulazak stranih
vrijednosti i novih kultura na Bliski Istok. U drugim slučajevima, ekstremističke gru-
pe u istoj državi mogu imati međusobno nekompatibilne ciljeve. Ekstremne židovske
naseljeničke grupe u Izraelu žele potpunu kontrolu nad Zapadnom Obalom i odlazak
svih Palestinaca; Hamas želi stvoriti islamsku državu u cijelom Izraelu, na Zapadnoj
Obali i Pojasu Gaze. Niti jedna izraelska vlada ne može udovoljiti zahtjevima niti
jedne od ovih grupa. U 1970-tima disidentski teroristi i sa ljevice i sa desnice napali
su tursku vladu. Nije postojao program koji je mogao udovoljiti zahtjevima obiju gru-
pa. S obzirom na situacije poput navedenih, čak i vlade ili političke vođe naklonjene
reformama često će se morati osloniti na druge opcije.
Međunarodne mjere
Međunarodna suradnja među državama druga je važna protuteroristička tehnika. Oba-
vještajne agencije najbolje djeluju na svom vlastitom tlu ili u svojoj vlastitoj regiji;
nacionalna obavještajna djelatnost nije posvuda jednako učinkovita. Suradnja među
obavještajnim agencijama će stoga pridonijeti prevenciji terorizma. Međunarodna su-
radnja također može pružiti potrebnu potporu za reforme koje umanjuju žestinu tero-
rizma. Kumulativni učinak ekonomskih sankcija (i opadajuće cijene nafte) ponukao je
Libiju da smanji svoju potporu stranim terorističkim grupama (Crenshaw, 2003: 165).
Krajnje vojne sankcije (invazija) okončale su potporu koju je talibanski režim pružao
Al Qaidi, a ova vojna akcija imala je široku međunarodnu potporu (za razliku od
kasnije vojne akcije protiv Iraka). Do kooperativne međunarodne sankcije ne djeluju
uvijek, važno je uočiti da isto tako nisu uvijek neuspješne.
Velik dio međunarodne diplomacije uključivao je pokušaje za definiranjem tero-
rizma tako da onda sve države mogu poduzeti korake za eliminiranje terorističkih gru-
pa. Ovi napori su zapeli jer države često podupiru ili imaju razumijevanja za disidente
koji koriste nasilje protiv represivnih vlada. Vlade u svijetu u razvoju željele su izbjeći
situacije u kojima se antikolonijalne borbe označavaju kao terorizam. Većina država
težila je izbjegavanju prestroge definicije budući da žele fleksibilnost kako bi se izbje-
glo izručenje ili kažnjavanje nekih političkih disidenata. Teško je zamisliti da bi Sje-
dinjene Države 2003. godine prihvatile da se teroristima označe disidenti, protivnici
Saddama Husseina, koji su napadali članove njegova režima. U međunarodnoj sferi
bilo je nekoliko uspjeha. Određeni tipovi akcija, poput zračnog piratstva, stavljeni su
344
van zakona a većina članica Ujedinjenih naroda potpisala je ove ugovore i konvencije
(Pillar, 2001: 77-79). Ovi parcijalni sporazumi pozitivan su korak u procesu spreča-
vanja širenja terorizma definiranjem određenih terorističkih činova zločinom. Kada
globalni sporazumi nisu mogući, diplomacija može postići sporazume među manjim
grupama država, koji će omogućiti veću suradnju i bilateralne sporazume za automat-
sko izbjegavanje davanja azila pojedincima povezanima sa određenim grupama. Sje-
dinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, primjerice, konačno su potpisale bilateralni
sporazum koji olakšava izručenje iz Sjedinjenih Država osumnjičenih članova IRA-e.
Građanske slobode u opasnosti

Posljednja zabrinutost koja se pojavila sa protuterorističkim naporima u mnogim
zemljama je potencijalna prijetnja koju takve mjere mogu predstavljati građanskim
slobodama. Dok se autoritarne države ne brinu oko ovog pitanja, u demokracijama
postoje ograničenja pri prikupljanju obavještajnih podataka i preventivnim akcijama.
Povećane sigurnosne mjere mogu voditi ka narušavanju prava građana ili stranaca.
U Sjedinjenim Državama, Domovinski zakon (eng. Patriotic Act) omogućio je po-
drobnije pretrese i prisluškivanje, dok se osobe koje bivaju uhićene u inozemstvu
smještaju u pritvor na neodređeno u mornaričkoj bazi Guantanamo na Kubi. Razmi-
šljalo se također o osnivanju posebnih sudova za suđenje osumnjičenih terorista, od
kojih se očekivalo da će djelovati na način da se teroriste osudi. U Sjevernoj Irskoj,
zastrašivanje porotnika od strane IRA-e dovelo je do upotrebe sudova bez porota, te
je uveden preventivni pritvor. U Ujedinjenom Kraljevstvu su nakon IRA-inih napa-
da doneseni posebni zakoni o terorizmu. Opasnost od nepravednih osuda moguća je
Pogreške pravde u slučaju irskih okrivljenika

Godine 1974. IRA-ini timovi za napade postavili su bombe u Woolwichu u Londonu i
Guildfordu u Surreyu koje su ubile uslužno osoblje koje nije bilo na dužnosti (i druge).
Mjesec dana kasnije postavljene su bombe u dva puba u Birminghamu. Ova bombardi-
ranja vodila su usvajanju Zakona o sprečavanju terorizma (eng. Prevention of Terrorism
Acts) (Privremene odredbe) – koje su otada periodično obnavljane – koji je omogućio
duže pritvaranje IRA-inih osumnjičenika zbog ispitivanja i drug promjene koje su olakša-
vale prikupljanje obavještajnih podataka. Četiri osumnjičena (Guilfordska četvorka) bili
su uhićeni, osuđeni i zatvoreni na temelju klimavih dokaza i iznuđenih priznanja. Njihova
uhićenja također su vodila uhićenju i osuđivanju još sedmorice osumnjičenih (Sedmorka
Maguire) na temelju slabih forenzičkih dokaza. Bombaški napadi u Birminghamu rezul-
tirali su osuđivanjem šest osoba (Birminghamska šestorka) na temelju slabih dokaza i
iznuđenih priznanja. Šesnaest od sedamnaest osoba bili su Irci, a sedamnaesta je bila En-
gleskinja, djevojka jednog od osumnjičenika. Posebni postupci ispitivanja koji vlastima
stoje na raspolaganju omogućile su prerevnoj policiji da iznudi priznanja i da manipulira
dokazima kako bi se osudili oni za koje je policija mislila da su krivi. Porote su očigledno
bile naklonjene vjerovati policiji i sumnjičiti irske osumnjičenike. Mada ne postoje dokazi
da su policija, sudovi i vlada imali zajedničku politiku fabriciranja osuda, ozračje straha i
želja da se nekoga osudi doprinijeli su ovim pogreškama pravde (Lutz, Lutz i Ulmschne-
ider, 2002.).
345
čak i bez posebne legislative; sudci i porote mogu požuriti s pretpostavkom krivnje
osumnjičenih terorista. Njemačka, Francuska i Australija – poput Ujedinjenog Kra-
ljevstva i Sjedinjenih Država – donijele su novo zakonodavstvo nakon događaja 11.
rujna, dajući državnim snagama sigurnosti veću moć da pritvaraju i ispituju one koji
su osumnjičeni za terorizam (Haubrick, 2003; Hocking, 2003) U takvim okolnostima
uvijek postoji opasnost osuđivanja nevinih ljudi (Vidjeti Studiju slučaja 16.4). Gra-
đanske slobode u najmanjoj su opasnosti ukoliko se terorizam promatra kao bolest pri
čemu se trebaju liječiti temeljni uzroci. Model zločina može predstavljati određene
prijetnje građanskim slobodama, ali su branitelji građanskih sloboda naviknuti imati
posla sa policijom i krivičnim pravnim sustavom. Najveća opasnost javlja se kada
vlade borbu protiv terorizma promatraju kao ratovanje jer većina demokratskih drža-
va dopušta veća ograničenja prava pojedinaca tijekom rata. Posljedično, promatranje
borbe protiv terorizma kao rata tendira usporednom uvođenju ideje da privremeno
osobno žrtvovanje sloboda može biti potrebno u interesu pobjede.
KLJUČNE TOČKE
yy Otkrivanje i sprečavanje terorističkih napada neće uvijek biti mogući.

yy Vjerojatnije je da će postupanje s terorizmom unutar konteksta ratovanja rezultirati
preventivnim akcijama.
yy Razmatranje terorizma unutar perspektive bolesti veći naglasak stavlja na reforme i od
perspektive rata i perspektive zločina.
yy Međunarodna suradnja u razmatranju terorizma po svoj prilici će imati prirodna ogra-
ničenja, te stoga nije vjerojatan bilo kakav globalni sporazum o smislenoj definiciji
terorizma.
yy Najveća prijetnja građanskim slobodama u demokracijama proizlazi iz onih konteksta
u kojima se borba protiv terorizma promatra kao ekvivalent ratu.
Zaključak
Jasno je da će u nadolazećim godinama terorizam ostati glavna sigurnosna prijetnja.

Etnički, vjerski ili ideološki sporovi koji su raspirivali terorizam nisu nestali. Mada
se ideološki terorizam smanjio nakon pada komunizma, on nije nestao, a terorizam
inspiriran etničkom i vjerskom pozadinom ostaje vrlo važan. Grupe koje svoje ciljeve
ne mogu postići putem izbornog procesa ili preuzimanjem vlade, često će usvojiti te-
rorizam kao tehniku. Globalizacija će i dalje unositi razdor u gospodarske, političke,
društvene, vjerske i kulturne sustave. Slabe države će ukazivati na mete za napad ili će
teroristima pružati udobnu bazu. Državna represija proizvest će opoziciju. Veze između
terorista i operacija povezanih s drogom mogla bi relativnu prijetnju još više povećati.
Pružanje sigurnosti protiv terorizma neće biti lako. Postoji previše meta za pot-
punu zaštitu, a teroristi imaju prednost budući da su u mogućnosti izabrati mete koje
nisu zaštićene. Niti jedna pojedinačna protumjera neće poraziti terorizam. Uzroci
terorizma imaju nekoliko aspekata, pogotovo stoga što je terorizam tehnika koja je
dostupna mnogim različitim grupama. Protuteroristički uspjeh protiv jedne grupe
neće automatski jamčiti pobjedu protiv grupa koje drugdje djeluju. Grupe dolaze iz
drugačijih okruženja, imaju različite vrste potpore, i teže drugačijim ciljevima. Pod
346
ovim okolnostima bilo bi zadivljujuće kada bi postojala jedna protumjera koja bi

uvijek djelovala. U nekim slučajevima, uobičajene policijske metode bit će uspješ-
ne. Primjerice, tretiranje terorizma kao zločina je sasvim prikladno kada su teroristi
povezani sa narko-kartelima. Ograničavanje operacija povezanih sa drogom pomoći
će u uskraćivanju važnoga izvora financiranja terorističkih grupa. Uzimanje u obzir
terorizma kao rata važno je u slučajevima kada disidentske grupe kombiniraju tero-
rizam sa gerilskim aktivnostima, kao što je to bio slučaj sa Tamilskim tigrovim u Šri
Lanki. U drugim okolnostima, pa čak i u Šri Lanki, od koristi može biti odluka vlade
da razmotri reforme kao jedno sredstvo slabljenja potpore disidentima ili kao kompro-
mis u svrhu okončanja nasilja. Gledanje na terorizam iz perspektive rata, zločina ili
bolesti važno je za analizu i precizno određivanje problema koji se mogu pojaviti kada
se zauzme jedan od ovih posebnih pogleda, ali mnoge terorističke grupe i situacije
ne uklapaju se uredno u jednu ili drugu od ove tri situacije. Potrebni odgovor često
će biti mješavina elemenata koji uključuju sva tri pogleda, a određivanje prikladne
mješavine sigurnosnih programa i odgovora na terorizam nikada neće biti lagano.
Sigurnosne mjere za hvatanje u koštac sa terorističkim prijetnjama vjerojatno će za-
htijevati fleksibilnost a državne sigurnosne snage morat će mijenjati tehnike u skladu
sa promjenom okolnosti.
PITANJA
Koji tip terorizma trenutno prevladava na Bliskom Istoku, u Aziji, Europi i Sjedinjenim Drža-
vama i zašto?
Koja su područja u svijetu najranjivija na terorizam i zašto?
Koje se ostale kategorije mogu pridodati vjerskom, ideološkom ili etničkom terorizmu?
Koju ulogu igraju mediji u međunarodnom terorizmu i domaćem terorizmu?
Je li terorizam rašireniji u dvadeset i prvom stoljeću nego što je bio u drugoj polovici dvade-
setog stoljeća?
Koje tehnike mogu biti najučinkovitije u postupanju sa različitim vrstama terorizma? Zašto?
Je li sa terorizmom u vašoj vlastitoj državi bolje postupati kao sa ratom, zločinom ili bolešću?
Koje bi protuterorističke mjere bile najučinkovitije u postupanju s terorizmom u vašoj vla-
stitoj državi?
Koje promjene (ako ikakve) u načinu djelovanja terorističkih grupa će se dogoditi u sljede-
ćem desetljeću? Kako će se promijeniti način će se osiguravati sigurnost protiv terorizma?
Jesu li napori za poražavanjem ili zaustavljanjem terorizma prijetnja građanskim slobodama?
ZA DALJNJE ČITANJE
Bjorgo, Tore (ed.) (1995), Terror from the Extreme Right, London: Frank Cass. Ova
kompilacija pruža primjere desnih teorirstičkih skupina koje djeluju u nizu država, naznača-
vajući razmjere takvih aktivnosti.
Campbell, Bruce D i Brenner, Arthur D (eds.) (2000), Death Squads in a Global Per-
spective: Murder with Deniability, New York: St. Martin’s. Ova knjiga je kompilacija studija
347
slučaja korištenje odreda smrti u svim dijelovima svijeta i izvrstan uvod u ovaj oblik teroriz-
ma kojeg sponzorira država.
Crenshaw, Martha i Pimlot, John (eds.) (1997), Encyclopedia of World Terrorism, Ar-
monk, NY: M.E. Sharpe. Djelo u tri sveska pruža kratak, ali sveobuhvatan pregled teroristič-
kih skupina diljem svijeta i bavi se osnovnim tipovima terorizma i državnih odgovora.
Hoffman, Bruce (1998), Inside Terrorism, New York: Columbia University Press. Ova
knjiga je izvrsno djelo koje naznačava neke od klasičnih tipova terorizma i pokreta.
Juergensmeyer, Mark (2000), Terror in the Mind of God: The Global Rise of Religious Vi-
olence, Berkeley: University of California Press. Juergensmeyer pruža potrebnu globalnu
perspektivu o usponu religijskih skupina, voljnih da upotrijebe terorističko nasilje.
Kegley, Charles w. Jr. (ed.) (2003), The New Global Terrorism: Characteristics, Causes,
Controls, Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall. Ova zbirka je nedvojbeno najbolja da-
našnja kompilacija kratkih radova u ovome polju, koja pokriva osnovna pitanja iz mnoštva
perspektiva.
Laqueur, Walter (2001), A History of Terrorism, Brunswick, NJ: Transaction Publishers. Ova
knjiga je djelomice ažurirana verzija ranijih djela. Sadržava široki pregled terorizma kroz vrijeme
i potanko opisuje teškoće u promatranju terorizma iz jedne ili iz ograničenog broja perspektiva.
Lutz, James M. i Lutz. Brenda J. (2004), Global Terrorism, London: Routledge. Ovaj
udžebnik koristi studije slučaja kako bi pružio povijesnu i geografsku pozadinu raspravi o te-
rorizmu. Dok pokriva islamski terorizam i događaje na Bliskom Istoku, bez sumnje izbjegava
koncentraciju na bilo koje od navedenog kako bi se isključile druge skupine.
Tucker, Jonathan B. (ed.) (2000), Toxic Terror: Assessing Terrorist Use of Chemical and
Biological Weapons, Cambridge, MA: MIT Press. Ova knjiga dokumentira različite poku-
šaje upotrebe kemijskog i biološkog oružja od strane terorista ili potencijalnih terorističkih
skupina. Naznačuje da je većina pokušaja upotrebe bila neuspješna, iako su napori Aum
Shinrikyo u Japanu očita iznimka.
Wilkinson, Paul (2000), Terrorism versus Democracy: The Liberal State Response, Lon-
don: Frank Cass. Wilkinson pruža sveobuhvatan pregled terorizma i terorističkih skupina i
raspravlja o učincima koje je terorizam imao na zapadne demokracije.
VAŽNE WEB STRANICE
www.tkb.org/Home.jsp National Memorial Institute for the Prevention of Terrorism (MIPT)

(Nacionalni memorijalni institut za sprečavanje terorizma). Ova web stanica sadrži drago-
cjene statističke podatke o terorističkim akcijama po zemljama ili skupinama. Materijal se
također može organizirati i po godinama. Podaci počinju od 1968. godine, i uključuju samo
međunarodne terorističke incidente od 1968 do 1997. godine. Od 1998. godine naovamo
uključuju i međunarodne i unutarnje napade.
www.cow.org/rma/fulltest/terrorism.html Projekt o obrambenim alternativama, revo-
luciji u vojnim poslvima (eng. Revolution in Military Affairs – RMA) – kojeg podržava Com-
monvealth institut, Cambridge, MA. Ova web stranica pruža pristup časopisima/člancima i
drugim radovima koji se bave terorizmom, uključujući članke (sa konferencija ili kao working
papers) koji drugdje nisu lako dostupni.
www.state.gov/s/ct/rls/pgfrpt Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Država, on line
serija Patterns of Terrorism. Ova serija je kompilacija međunarodnih terorističkih incidenata
348
diljem svijeta. Serija je započeta 1991. godine. Podaci nisu ograničeni na napade koji se tiču
Sjedinjenih Država ili protiv interesa Sjedinjenih Država ili američkih državljana u inozem-
stvu. Podaci od 1991. do 2003. godine su opsežni i smatraju se pouzdanima. Postavljalo se
pitanje o podacima iz 2004. godine, koji su zatim povučeni radi mogućih ispravaka i kasnije
ponovno pušteni.
349
17.
Trgovina u području obrane
JOANNA SPEAR i NEIL COOPER*
Sadržaj poglavlja
Uvod
Tumačenje dinamike naoružanja

Trendovi u izdacima za obranu
Sadržaj suvremene trgovine u području obrane
Zaključak
Vodič čitatelju
Cilj ovoga poglavlja je pružiti čitatelju razumijevanje ključnih aspekata suvremene trgo-
vine u području obrane. Poglavlje započinje ispitivanjem glavnih teorijskih pristupa koji
su razvijeni u svrhu objašnjavanja zašto države stječu opremu za obranu. Ovaj odlomak
uključuje analizu akcije-reakcije, unutarnjega faktora i modela tehnološkoga imperati-
va, kao i kratku raspravu o tezi vojno-industrijskog kompleksa. Prvi odlomak završava
razmatranjem kako različiti načini na koje se simboličko značenje pridodaje vojnoj teh-
nologiji mogu utjecati i na odluku o nabavi i o prodaji obrambene opreme.
Poglavlje potom istražuje i trendove u obrambenim izdacima i obrambenoj izvoznoj

robi. U odnosu na prethodno, ono posebice naglašava način na koji je američki rat protiv
terora legitimizirao povratak ka hladnoratovskim razinama izdataka za obranu i kako
ogromni iznosi koje su Sjedinjene Države utrošile na obranu stvaraju rastući tehno-
loški raskorak između Sjedinjenih Država i ostalih proizvođača. S obzirom na potonje,
poglavlje se približava predodžbi o ‘slojevima’ na tržištu obrane u analizi trendova u
izvoznoj trgovini u području obrane, usredotočujući se na politike određenih država koje
se mogu promatrati kao primjeri svakog od slojeva. Ovaj odlomak uključuje i kratku
raspravu o ulozi koju nedržavni akteri igraju u opskrbi obrambenim materijalima, kao
i pregled faktora potražnje na tržištu. Posljednji odlomak poglavlja naznačuje promje-
ne u sadržaju suvremene trgovine u području obrane, posebice zaokret od isporuke
kompletnih velikih sustava naoružanja ka pružanju nadogradnji, tehnologija dvostruke
namjene, komunikacijske opreme, rezervnih dijelova i obuke.
350
Uvod
Cilj ovoga poglavlja je naznačiti dinamiku koja podupire nabavu obrambene tehno-
logije i različite sastavnice suvremenog izvoznog tržišta obrambenih dobara. Prvi od-
lomak kratko naznačuje glavne škole mišljenja koje su se razvile kako bi objasnile
zašto države pribavljaju oružje. Potom nastavljamo sa naznakom ključnih trendova u
obrambenim izdacima, kako globalno tako i za ključne države, kao i sa istraživanjem
današnjih trendova na izvoznom tržištu u području obrane i načina na koji se samo tr-
žište mijenja. Upotrebljavamo izraz ‘trgovina u području obrane’ u cijelom poglavlju
kada se raspravlja o izvoznom tržištu kako bi se ukazalo da suvremeno tržište uklju-
čuje mnogo više od opskrbe oružjem.
Tumačenje dinamike naoružanja
Ovaj odlomak istraživat će različite pokušaje konceptualizacije faktora koji navode

aktere na nabavu oružja i obrambene tehnologije.
Možda prva točka koja se treba zabilježiti jest da se akademske analize motivacija
koje podupiru nabavku oružja mnogo češće odnose na dinamiku naoružanja koja
se može shvatiti kao ‘cjelokupni skup pritisaka koji tjeraju aktere (obično države)
i da steknu oružane snage i da promijene kvantitetu i kvalitetu oružanih snaga koje
već posjeduju’ (Buzan i Herring, 1998: 790). Dinamika naoružanja može se dijeliti
na dva važna načina. Prvo, dinamike naoružanja mogu se razlikovati s obzirom na
razinu intenziteta, primjerice, postupno smanjivanje, održavanje, natjecanje/naoruža-
vanje i utrka u naoružavanju (isto; 75-81). Drugo, mogu se razlikovati predodžba o
primarnoj dinamici naoružanja, koja opisuje skupinu pritisaka za postizanjem oru-
žanih snaga koju su iskusili veliki proizvođači naoružanja i sekundarnoj dinamici
naoružanja, koja opisuje skupinu pritisaka koju su iskusili djelomični proizvođači ili
ne-proizvođači koji se daleko više oslanjaju na uvoz obrambenih proizvoda i koji bi
stoga mogli biti otvoreni prema različitim mješavinama pritisaka.
Bilo je različitih pokušaja teoretizacije procesa koji potiču dinamiku naoružanja,
ali se oni većinom razlikuju s obzirom na to da li naglašavaju faktore akcije-reakcije,
unutarnje faktore ili ono što se naziva tehnološki imperativ. Također raspravljamo
o simboličkom značenju koje se veže uz oružje, kao faktor koji utječe na pribavljanje
obrambene opreme. Međutim, ovo nisu nužno međusobno isključivi modeli. Dakako,
većina komentatora dinamike naoružanja vjerojatno bi zauzela stajalište da za većinu,
ako ne i sva društva sa značajnijim vojnim snagama, neka kombinacija ovih modela
mogla biti na djelu. Zapravo, ključno pitanje odnosi se na stupanj koliko jedan ili
drugi faktor prevladava.
Akcija-reakcija
Model akcije-reakcije pretpostavlja da akteri povećavaju ili kvantitetu ili kvalitetu
svojih vojnih snaga kao odgovor na povećanja na strani potencijalnih protivnika. Pri-
tisak na države da se ponašaju na ovaj način bio je ukorijenjen u uvjetima sigurnosne
dileme, u kojima se bilo koji pokušaj država da doprinesu svojoj vlastitoj obrani,
bez obzira na namjeru, od strane drugih promatraju kao potencijalna prijetnja (Herz,
351
1950; Snyder, 1984, Wheeler i Booth, 1992). Ne manje važno, međunarodni sustav
samo-pomoći stvara pritiske na države da rade analize najgoreg slučaja o akcijama
drugih država.
Model akcije-reakcije srce je ideje da posebno intenzivna suparništva mogu dati
povoda utrkama u naoružanju. Međutim, ostaju značajne rasprave i o tome po kojim
se točno karakteristikama razlikuju utrke o naoružanju od običnog djelovanja dinami-
ke naoružanja (Hammond, 1993), o tome čine li utrke u naoružanju sukob izglednijim
ili manje izglednim, i dakako, o tome ima li uopće ovaj koncept ikakvu eksplanatornu
vrijednost (Gray, 1986). Slično tome, kritičari ukazuju na određeni broj ključnih pro-
blema u modelu akcije-reakcije. Ti problemi uključuju pitanja o vremenskom uskla-
đivanju reakcije i o tome treba li (i može li) koncept uključiti anticipativne reakcije
utemeljene na pretpostavkama o tome što bi potencijalni neprijatelji mogli učiniti u
budućnosti. Ova pitanja su posebice bitna zbog dugog vremena potrebnog za razvoj
velikih sustava naoružanja, što znači da do vremena kada oružje zaista siđe sa proi-
zvodne trake, prijetnja zbog kojeg je to oružje uopće dizajnirano mogla se promijeniti
ili potpuno nestati – primjer Tajfuna naznačen u Studiji slučaja 17.1. Druga pitanja
odnose se na raspon aktivnosti koji se zahtijeva prije nego što se može identificirati
reakcija, oblik u kojem se reakcija pojavljuje (kvantitativni, kvalitativni, slično za
slično, slično za različito) i mjera u kojoj se u obzir moraju uzeti općenitiji faktori
poput strategijske kulture i ekonomskih ograničenja koja određuju mogućnost država
da reagiraju, ili sve to zapravo potkopava sam model.
Štoviše, posebne studije o procesu nabave oružja imaju tendenciju isticanja činje-
nice da strateška potreba često može imati marginalnu važnost u odluci da se pribavi
određeno oružje. Primjerice, Farrell je uspoređivao udio mikro-gubitaka u američkom
dobavljanju oružja (primjerice, političke kontroverze o prekomjernim troškovima
osnovne opreme poput čekića ili zahodskih školjki) sa makro-gubitkom koji nastaje
uslijed trošenja na milijarde dolara vrijedne sustave naoružanja za kojima zapravo ne
postoji potreba (Farrell, 1997).
Tumačenja pomoću unutarnjeg faktora

U ovim tumačenjima naglasak je na ideji unutarnje dinamike naoružanja koja je, u ra-
zličitim stupnjevima, samogenerirajuća i nije snažno povezana sa vanjskim akcijama
drugih država. Tumačenja pomoću unutarnjega faktora mogu se općenito podijeliti na
četiri tipa: birokratska/organizacijska tumačenja, politička tumačenja, ekonomska tu-
mačenja i perspektive Vojno-industrijskog kompleksa. Birokratska ili organizacijska
tumačenja naglašavaju ideju da se odluke o postizanju obrane mogu shvatiti bilo kao
rezultat birokratske politike – cjenkanje među različitim skupovima političkih akte-
ra – ili kao odraz određenih organizacijskih kultura poput tradicija i vojnih doktrina
vojnih službi (Allison, 1971; Farrell, 1997).
Politička tumačenja usredotočuju se na ulogu koju unutarnji politički razlozi
mogu igrati i u financiranju obrane i u nabavi oružja. Oni mogu uključivati razma-
tranje načina na koji javno mnijenje utječe na izdatke za obranu (Hartley i Russet,
1992) ili načina na koje političari mogu iskoristiti povećanja izdataka za obranu za
prikupljanje političke podrške (Nincic, 1982: 32-3; Mayer, 1991: 203-7). Zajednička
osobina političkih tumačenja usredotočenih na Sjedinjene Države naglašava način
na koji financiranje izbora od strane dobavljača u području obrane ima mogućnost
352
oblikovati stavove zakonodavaca o odlukama o financiranju i nabavi i/ili način kada

izborni razlozi navode članove Kongresa da promiču ugovore o oružju i obrani koji će
ići u korist njihovim biračima bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost (Stiles, 1995:
74-6). Ovaj potonji fenomen poznat je kao tzv. ‘pork barrel’ politika (u američkoj po-
litici – dotacije iz federalne državne blagajne za javne radove (npr. za regulaciju rijeka
i popravak luka),obično takve koje mjesni političari ishode za svoj kraj; op. prev.),
iako postoje dokazi koji ukazuju da bi taj fenomen mogao biti više prividan nego što
je stvaran (Mayer, 1991; Lindsay, 1991).
Ekonomska tumačenja mogu imati brojne oblike. Prvo, neke analize naglašavaju
način na koji vlade ponekad koriste povećavanja troškova za obranu kako bi dale
polet gospodarstvu u vremenima gospodarskog pada ili kako bi zaštitili radna mjesta
u određenim regijama ili industrijskim sektorima (Cooper, 1997: 9-12). Drugo, poka-
zuje se da potreba za održavanjem sposobne baze obrambene industrije može stvoriti
‘imperativ ustrajnosti’ pod kojim vlade daju narudžbe, jednostavno da bi održali na
životu kompanije i kvalificirane radnike umjesto da funkcioniraju u svrhu proizvod-
nje za bilo koje druge neposredne vojne potrebe. U najgorem slučaju, prema Kaldoru
(1982), imperativ ustrajnosti može se kombinirati sa konzervativizmom svojstvenim
vojsci, za proizvodnju uzastopnih dodatnih promjena na postojećim velikim obram-
benim sustavima, čiji je rezultat tzv. ‘barokno oružje’ (visokotehnološko oružje, op.
prev.). Takva oružja su silno skupa, pretjerano sofisticirana do te mjere da je njihova
učinkovitost u borbi upitna, često se kvare te su neprilagođena stvarnim vojnim potre-
bama oružanih snaga. Treće, marksističke analize ukazivale su da vojni izdaci i ratna
proizvodnja blisko povezani sa potrebama i prirodom kapitalizma, bilo zbog toga što
je to potrebno zbog održavanja kapitalizma kao ekonomskog sustava, zbog toga što
se proizvode oružja svojstvena kapitalizmu, ili zbog povezanosti sa kapitalističkim
imperijalizmom (Baran i Sweezy, 1966; Shaw, 1984; Stavrianakis, 2005).
Elementi različitih tumačenja pomoću unutarnjeg faktora: birokratski, politički,
ekonomski, često se kombiniraju u pristupima koji objašnjavaju pribavljanje naoru-
žanja kao funkciju Vojno-industrijskog kompleksa. Iako je izraz skovao Predsjednik
Eisenhower u svom oproštajnom govoru 1961. godine, neke od ključnih ideja koje
podupiru ovaj pojam elaborirao je već C. Wright Mills u svojoj knjizi The Power
Elite. Mills je smatrao da je podudarnost interesa koja postoji između ekonomskih,
političkih i vojnih aktera dovela do stvaranja trajnog ratnog gospodarstva u Sjedinje-
nim Državama i ‘nacije čija su elita i njezino stanovništvo prihvatili ono što se jedino
može nazvati vojnom definicijom stvarnosti’ (1956: 198). Ideja o vojno-industrijskom
kompleksu ili željeznom trokutu (Adams, 1982) bila je posebice popularna u pogledu
američke politike naoružanja tijekom 1960-tih, 1970-tih i ranih 1980-tih. Međutim,
dok postoji značajan broj djela koji izraz upotrebljavaju i u odnosu na Sjedinjene
Države (Melman, 1970; Lens, 1970; Stiles, 1995) i druge države (Andersson, 1992;
Conca, 1997), malo je složnosti oko toga koje grupe čine dio kompleksa, koliko je on
jak u odnosu na druge grupe u društvu i koliko je on uopće kohezivan.
Unatoč tome, koncept je iskusio nešto poput preporođenja u zadnje vrijeme. Pri-
mjerice, James Der Derian (2001) proizveo je njegovu inačicu u svome konceptu
vojno-industrijske-medijske-zabavne mreže dok su ga drugi pokušavali preraditi uzi-
majući u obzir nove mehanizme pomoću kojih se promoviraju interesi obrambene
industrije. U Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, Mayhew je osvijetlio nerazmjeran
utjecaj obrambene industrije na brojne, i često čudne, radne skupine, grupe za reviziju
353
politike i savjetovanje, koje je utemeljila Blaireova vlada za savjetovanje o pitanji-

ma obrambene politike (Mayhew, 2005). Slično tome, utjecaj obrambene industrije
unutar radnih skupina za politiku koje je utemeljila Europska komisija koristi se kao
dokaz rastućeg Vojno-industrijskog kompleksa EU (Slijper, 2005). Također je važno
napomenuti da je niz transnacionalnih spajanja i drugih poveznica među obrambe-
nim kompanijama doveo do rasprava o globalizaciji obrambene industrije (Bitzinger,
2003). Za neke bi ovo moglo biti pretkazanje ere privatnih globalnih arsenala – re-
lativno malo obrambeno-industrijskih divova koji posjeduju gotovo monopolističku
kontrolu nad ‘svjetskim oružjem’, snabdijevanih od strane različitih država (Marku-
sen, 1999).
Tumačenja pomoću tehnološkog imperativa (TI)

TI tumačenja mogu imati brojne oblike. Jedan pristup poseban naglasak stavlja na
način na koji nadmoć vojnog istraživanja i razvojne aktivnosti – na unutarnjoj i na
globalnoj razini – stvara autonoman poticaj za stalan razvoj tehnologije naoružanja
koja se razlikuje od širih procesa akcije-reakcije i domaćeg faktora (Thee, 1986). Ovo
također potiče pitanja o mjeri u kojoj vojna istraživanja iskrivljavaju smjer civilnog
gospodarstva (Buzan i Sen, 1990). Međutim, druge studije su skeptičnije oko mjere u
kojoj je tehnologija ili utjecaj tehnologa neovisna snaga u dinamici naoružanja, nagla-
šavajući način na koji društvene snage, vojna kultura, usmjeravanje resursa i strateški
ciljevi imaju značajan utjecaj pri određivanju koje će se tehnologije prihvatiti i na koji
način (Mackenzie, 1990).
Drugi i suvremeniji način razumijevanja ideje tehnološkog imperativa je proma-
tranje vojne modernizacije kao procesa kojega potiče i oblikuje temeljni proces trajne
tehnološke promjene u civilnom sektoru. Ovo je postala posebice popularna koncep-
cija s obzirom na način na koji se civilni napretci u elektronici, računalnoj tehnologiji
i IT-u ulijevaju u suvremenu vojnu tehnologiju, dovodeći do, kako to neki vide, re-
volucije u vojnim poslovima (eng. revolution in military affairs – RMA) (Vidjeti niže
u tekstu). Dok se tijekom Hladnog rata uobičajilo govoriti o ‘nusproduktima’ vojne
tehnologije u civilnom sektoru, sada su češći ‘inputi’ iz civilnih tehnologija u vojni
sektor.
Neki također smatraju da je širenje određenih zapadnih vojnih tehnologija (primje-
rice, sustava naoružanja), dodatno ojačano vojnom pomoći, komercijalnom prodajom
i programima vojne obuke kojima su snabdijevani saveznici, proizvelo globalnu voj-
nu kulturu koja je kao normu uvela posjedovanje skupih visokotehnoloških oružja,
poduprtih profesionalnim vojskama. Ovo ne samo da podupire šire odnose ovisnosti
između opskrbljivača iz razvijenog svijeta i kupaca iz svijeta u razvoju, nego također
rezultira nabavkom oružja koja su pretjerano skupa i koja bi zapravo mogla biti nepri-
kladna za kupce (Wendt i Barnett, 1993)
U mjeri u kojoj države potom pokušavaju uspostaviti domaću proizvodnju obram-
benih dobara u ovom kontekstu, također je moguće opisati takav globalni vojni pore-
dak ili hijerarhiju država (Krause, 1992; Held et al 1999: 87-148) koje prikazujemo
u nastavku, u kojemu su različite države dosegle različite razine proizvodnih sposob-
nosti, ali su sve koncentrirale u biti oko istih modela (ako ne i složenosti) tehnologije.
Aspekt koji je povezan sa ovom raspravom je ideja da sadašnji model obrambe-
ne tehnologije, baziran na visokotehnološkim sustavima naoružanja i neprekidnim
354
napretcima u sposobnostima, proizvodi nesmiljene poraste realne cijene naoružanja.

Neki smatraju da tako nastaje jedan oblik vojnog Maltuzijanstva – u kojemu postoji
rastući nesrazmjer između cijena naoružanja i sposobnosti nacionalnih obrambenih
budžeta da si ih priušte. U ovom pogledu, države će se vjerojatno suočiti bilo sa naba-
vom manje oružja, jeftinijih verzija postojećih modela ili sa povlačenjem iz sadašnje
globalne vojne kulture (Scheetz, 2004).
Simboličko značenje oružja

Predodžba o globalnoj vojnoj kulturi također osvjetljava način na koji motivacije za
nabavkom obrambene tehnologije mogu imati manje veze sa objektivnim prijetnjama
i vojnom primjenom tehnologije, a više sa značenjima dodijeljenima takvoj tehnologi-
ji. Doista, s obzirom na ograničenja većine nacionalnih obrambenih budžeta i visoku
cijenu modernog naoružanja može se raspravljati o tome da je konvencionalna ideja
da se naoružanje, te čak oružane snage, stječe zbog davanja mogućnosti akterima da
vode neovisne ratove, za većinu država u međunarodnom sustavu daleko od realnosti.
Stoga, moguće je da se oružja i oružane snage češće stječu zbog nacionalnog prestiža,
kao simboli državnosti, kao faktori i simboli modernizacije, kao posrednici prema
čvrstim savezništvima, ili jednostavno da služe kao potezni upaljači koji signaliziraju
izvanredno stanje, na koje se očekuje odgovor od strane ostalih.
Postmodernisti u takvim idejama idu još i dalje, obrazlažući da se praksa vanj-
ske politike ne sastoji od odgovaranja na objektivne prijetnje nego od proizvodnje
‘drugoga’ protiv kojega se može skovati neki zamišljeni politički identitet. U ovome
kontekstu, stjecanja vojske i naoružanja su rezultat te proizvodnje ‘drugoga’ i dio su
niza izvedbenih radnji pomoću kojih se ucrtavaju granice, identiteti i razlike (Camp
bell, 1998a).
Slično time, odluka sa se pribavi ili zabrani opskrba oružjem može biti funkcija
posebnoga značenja koje mu se pridaje. Stoga, ono što je iz ove perspektive zanimlji-
vo o zabrani proizvodnje i trgovine nagaznih mina nisu argumenti o tome kako one
kao oružje mogu ili ne mogu biti omražene, nego kako im je, unutar smo nekoliko
KLJUČNE TOČKE
yy Pojam ‘dinamike naoružanja’ odnosi se na skup pritisaka koji tjeraju aktere da stječu
oružane snage te da prilagođavaju njihovu kvantitetu i kvalitetu.
yy Tumačenja dinamike naoružanja pomoću modela akcije-reakcije nabavku oružja tu-
mače kao odgovor na vanjske akcije od strane potencijalnih protivnika.
yy Tumačenja pomoću unutarnjeg faktora naglašavaju ideju da je dinamika naoružanja
primarno samogenerirajuća te da je funkcija birokratskih, ekonomskih ili unutarnjih
političkih faktora.
yy Tumačenja pomoću tehnološkog imperativa dinamiku naoružanja razumijevaju bilo
kao funkciju nesrazmjernog utjecaja vojnog istraživanja i razvoja (eng. Research and
Development – R&D) ili kao aktivnost koju potiče stalna modernizacija u civilnom
sektoru.
yy Simbolička tumačenja ukazuju da bi i pribavljanje i zabranjivanje obrambene tehnolo-
gije više mogli biti funkcija značenja pridodanih oružju nego funkcija strateške potre-
be ili bilo kojih svojstvenih kvaliteta koje ono može imati.
355
godina, pridodano posebno značenje omraženog oružja, koje prethodno nisu imale.
Slično tome, Mutimer je istaknuo kako jezik koji se koristi za opis transfera kon-
vencionalnog oružja (‘trgovina u području obrane’, ‘trgovina oružjem’, itd.) priziva
komercijalnu metaforu koja je implicitno legitimizirajuća, čak i kad je koriste kritičari
koji javno osuđuju aktivnosti ‘trgovaca smrti’ (Mutimer, 2000).
Trendovi u izdacima za obranu
U sljedećem odlomku ovoga poglavlja prvo se osvjetljavaju ključne razlike izme-

đu visoko-tehnološke obrambene trgovine i obrambene trgovine nisko-tehnološkom
opremom. Potom se naznačuju trendovi u obrambenim izdacima, izdvajajući posebno
neke od glavnih igrača i drugih država koje ilustriraju ključne trendove.
Unutar tržišta u području obrane postoji jasno razlikovanje između trgovine vi-
soko-tehnološkim obrambenim dobrima i trgovine nisko-tehnološkim obrambenim
dobrima. Razlika je u smislu dobavljača, kupaca, novca koji je u igri, pažnje koja se
pridaje poslovanju i stupnja u kojemu se trgovina promatra kao politička. Donekle
protu-intuitivno, trgovina visokotehnološkim obrambenim dobrima sve više se de-
politizira i promatra prvenstveno u pogledu gospodarstva, dok je ponuda polovnog i
nisko-tehnološkog naoružanja često vrlo politizirana budući da su to oružja koja se
koriste u sukobima. Ovaj disparitet istaknut je dvama primjerima trgovine u području
obrane naznačenima u Studijama slučaja 17. 1 i 17.2.
Međutim, ono što pokazuju oba primjera trgovine jest da postoji prevelika ponuda
u trgovini u području obrane a to znači da su na nisko-tehnološkom polu oružja jefti-
na i obilna, a na visoko-tehnološkom polu, natjecanje trgovinu čini intenzivnom. To
analitičare navodi da tržište karakteriziraju kao potrošačko tržište.
Izdaci za obranu uključuju ne samo oružje i opremu nego i plaće, obuku, miro-
vine, itd. Obrambeni izdaci za opremu mogu biti putem domaće nabave (što znači,
kupovanje od poduzeća koja proizvode obrambena dobra u vlastitoj državi) ili među-
narodne nabave.
Vrhunac u globalnim obrambenim izdacima dogodio se sredinom 1980-tih tije-
kom Hladnoga rata, kada su značajni postotci bruto domaćeg proizvoda bili usmjera-
vani u obrambene troškove.
Stvari su se promijenile tijekom vremena, kako je to pokazano u Tablici 17. 1.
Glavni trendovi koji se ovdje mogu raspoznati su sljedeći.
Sjedinjene Države vratile su se na najviše hladnoratovske razine vojnih izdataka
budući da nastavljaju Globalni rat protiv terorizma (eng. Global War on Terroism –
GWOT) i da s suočavaju sa regionalnim izazovima. Predviđa(lo) se da će američki
vojni izdaci 2006. godine nadmašiti ostatak svijeta zajedno (Anderson, 2005). Ame-
rički angažman u Afganistanu i Iraku košta sve više te je stoga došlo do obrambenih
rezova u drugim područjima (primjerice, Nacionalno sveučilište za obranu u Was-
hingtonu DC iskusilo je 20%-no opće smanjenje) i podjele sredstava na dva sukoba.
Kongresna istraživačka služba (eng. Congressional Research Service) izračunala je
da je za proračunske godine od 2001. do 2006. izdvajanje Ministarstva obrane za Irak
i Afganistan dosezalo najmanje do 318.6 milijardi dolara (Belasco, 2005:2). Također
se očekivalo da će Predsjednik tražiti od Kongresa dodatni novac za dva sukoba u
2006. godini.
356
Trgovina visoko-tehnološkim oružjem

Neki od ključnih aspekata trgovine u području obrane u pogledu visoko-tehnološke
opreme mogu se prikazati pregledom slučaja jednog velikog posla: priopćenje BAE Sy-
stemsa i britanske vlade iz prosinca 2005. godine o poslu opskrbljivanja Saudijske Arabi-
je avionom Eurofighter Typhoon. Iz ovoga se može vidjeti:
yy O trgovini u području obrane sada se poglavito raspravlja u smislu gospodarskih pi-
tanja i pitanja zapošljavanja. Nema rasprave o utjecaju trgovine na vojnu ravnotežu u
regiji, niti o prijetnji od koje bi ova letjelica trebala zaštititi. Razlog tome može biti to
što neki kritičari smatraju da Typhoon nije prikladan za obrambene potrebe Saudijske
Arabije.
yy Britanci su tako žarko željeli sklopiti ovaj posao da su se obvezali da će prve dvadeset
i četiri letjelice od osamdeset i devet Tranche 2 lovaca, dobiti iz proizvodne linije Bri-
tanskog kraljevskog zrakoplovstva. Na taj način, Saudijske kraljevske zračne snage će
neke od lovaca dobiti prije nego što će ih dobiti Britanci (Hoyle, 2005.).
yy Posao se procjenjivao negdje između osam i dvadeset milijardi funti, ovisno o tome
koliko će letjelica i kakvu opremu Saudijci zahtijevati (Hope, 2005). Također je jamčio
osiguravanje četrnaest tisuća britanskih radnih mjesta u sljedećih deset godina i oču-
vanje poslova u obrambenoj industriji diljem Europe.
yy Uslijed vijesti o poslu, dionice BAE Systemsa povećale su vrijednost za 6% (Smith, 2005).
yy Umjesto plaćanja letjelica u gotovom novcu očekuje se da će Saudijska vlada, po uzo-
ru na prethodnike, platiti kombinacijom gotovine i nafte.
yy U svrhu osiguravanja posla, i premijer Blair i ministar obrane Reid posjetili su Saudijsku
Arabiju i ugovorili presudni memorandum o nagodbi kojim se obećava ‘uspostavlja-
nje većeg partnerstva u modernizaciji Oružanih snaga Saudijske Arabije i razvijanju
bliskih kontakata između vojnih službi, pogotovo putem zajedničkih izobrazbi i vježbi
(navedeno u Guardianu 2005.). Prema tome, predanost britanske vlade bila je ključna
za sklapanje posla.
yy Iako je ovo izgledalo kao britanski posao, Typhoon ustvari izrađuje konzorcij kojeg
čine BAE Systems, Europska aeronautička kompanija EADS i Talijanska tvrtka Alenia
Aerospazio.
yy BAE Systems će također biti uključen u brojne offset poslove, čime je trošak kupnje
nadoknađen ulaganjem u saudijsko gospodarstvo. Saudijska Arabija prilikom svake
trgovine u području brane uobičajeno traži 30%-na naknadna ulaganja u komercijalno
održive poslove. Ovaj posao uključuje transfere obrambene tehnologije te smještanje
obrambenih objekata u državi (Hoyle, 2005). Prošli poslovi ulaganja sklopljeni između
prethodnika BAE Systemsa, British Aerospace i vlade Saudijske Arabije uključivali su
izobrazbu i trening, zajednička ulaganja poput onoga u osnivanje farmaceutske tvrtke
Glaxo Saudi Arabia (Gulf Industry Magazine, 2004.), ili u proizvodnju polimera za tržište
boja i ljepila, osnivanje rafinerije šećera, postrojenja za proizvodnju propilena, talioni-
cu aluminija, te projekt pretvaranja naftnog plina u benzol i ksilen (Britanski Offset).
Sve ove inicijative osmišljene su radi diversifikacije audijskog gospodarstva ali rezultati
pokazuju značajan podbačaj.
SSSR/Rusija doživjela je značajan pad izdataka za obranu. Sa završetkom Hladno-

ga rata i uslijed sve hitnijih unutarnjih gospodarskih i društvenih potreba, obrambeni
izdaci su se dramatično smanjili, na veliku štetu tradicionalno razmaženog vojno-in-
357
Trgovina nisko-tehnološkim oružjem

Godine 1994. rat u bivšoj Jugoslaviji je bjesnio, a pozicija vlade Bosne i Hercegovine pod
vodstvom Muslimana izgledala je posebno strašno. Ujedinjeni narodi nametnuli su em-
bargo na uvoz oružja u regiji u nadi da će sukobi prestati, međutim to je imalo kontrapro-
duktivan učinak davanja prednosti srpskim snagama koje su imale pristup obrambenim
industrijama bivše Jugoslavije.
Postojao je određeni pritisak američkoga Kongresa da se embargo povuče, ali je britan-
ski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd rekao da ne želi ‘izjednačiti sposobnost ubi-
janja’ (Sims, 2001), a američka vlada je bila zabrinuta oko presedana kojeg bi unilateralni
prekid embarga imao na njihove pokušaje da održe sankcije Ujedinjenih naroda prema
Iraku. Predsjednik Clinton je stoga javno odbio djelovati.
Međutim, hrvatska vlada (koja je nedavno bila sklopila mir sa Bosnom) tajno je pristu-
pila Clintonovoj administraciji i pitala da li bi Sjedinjene Države prigovarale ukoliko bi
se stvorio kanal za dostavu oružja u Bosnu (Newshour, 1996.). Clintonova administracija
odgovorila je da to niti ne odobrava, ali niti ne prigovara takvim radnjama; prešutno
dajući Hrvatskoj da nastavi.
yy Naoružanje je stiglo iz Irana – preko Turske i Hrvatske – u Bosnu, uz suradnju pod-dr-
žavnih islamističkih grupa poput Afganistanskih Mudžahedina i pro-iranskog Hezbo-
llaha (Wiebes, 2003).
yy Naoružanje se sastojalo od ručnog oružja, protu-tenkovskog oružja, projektila zemlja-
zemlja i minobacača. Mnoge tone naoružanja prebačene su uz relativno male troško-
ve, budući da je samo oružje bilo jeftino i da ga je bilo posebno mnogo jer je Hladni rat
rezultirao time da su mnoge države svoje arsenale stavile na tržište.
yy Djelomični razlog za velike pošiljke bilo je to što je Hrvatska nametnula visoku ‘tran-
zitnu pristojbu’ na sve oružje, uzimajući između 20 i 50% od svake pošiljke (Aldrich,
2002).
yy Posao je financirala Saudijska Arabija.
yy Smatralo se da poslovi sa oružjem omogućuju politički ulazak Irana u Bosnu. Shodno
tome, protivnici iz republikanskih redova žestoko su kritizirali Clintonovu administra-
ciju za prešutno odobravanje posla, dopustivši tako islamistima da uspostave uporište
u Bosni gdje su obučavali i borili se uz bosanske Muslimane (Cox, 1996).
yy Dok su se Sjedinjene Države uključile u naoružavanje Bošnjaka, Ukrajina, Grčka i Izrael
naoružavali su bosanske Srbe.
Stoga je ovo bio visoko politiziran transfer oružja, sa minimalnim gospodarskim znača-
jem, koji se, međutim, opravdavao na temelju toga da je pomogao u osiguravanju pre-
življavanja bosanske vlade i predvodio put ka Daytonskom mirovnom ugovoru 1995.
godine.
dustrijskog kompleksa. Bilo je neuspješnih pokušaja obrambene ‘konverzije’ (Zisk,

1997). Slijedom toga, Rusija prodajom većih količina oružja u inozemstvu pokušava
skupiti više novca za ulaganje u nacionalnu obranu. Naišla je na jaku konkurenciju
u vidu bivših sovjetskih republika, poput Ukrajine i Bjelorusije, koje su sačuvale di-
jelove vojno-industrijskog kompleksa SSSR-a te prodavale proizvedeno oružje po
najnižim cijenama.
Vojni izdaci Kine zbog mnoštva su razloga u Tablici 17. 1 možda umanjeni. Prvi
358
Tablica 17.1 Vojni izdaci odabranih država je trenutna podcijenjenost kine-

od 1984. do 2004. godine ske valute, yuana. Drugi razlog
su niski troškovi života u Kini
(iako su u porastu) tako da su
mirovine, plaće, itd., relativno
niske. Treći je taj što je Narod-
na oslobodilačka armija glavni
poduzetnik unutar gospodarstva i
zarađuje novac koji potpada pod
obrambene troškove, kao što je
uključena i u proizvodnju oruž-
ja, što statistike koje se odnose
na nacionalne obrambene izdat-
ke ne pokrivaju. Unatoč očitoj
nejednakosti razina američkih i
kineskih obrambenih troškova,
američko Ministarstvo obrane
nedavno je podiglo uzbunu oko
kineskog vojnog napretka. Mini-
star obrane Rumsfeld objavio je
da je kineski vojni budžet treći
po veličini u svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država i Rusije (CNN, 2005).
Britanija i Francuska još uvijek ulažu velika sredstva u svoje vojske. Unatoč zna-
čajnom pritisku da se okrenu ka ulaganju u socijalne programe, obje države drže da su
važni vojni igrači te su težili učinkovitosti štednje i ekonomiji razmjera putem zajed-
ničkih nabavki umjesto razmatranja velikih rezova u obrambenim izdacima. Britanski
vojni izdaci rastu zbog operacija poput Sierra Leonea, Afganistana (gdje su preuzeli
kontrolu ISAF-a (International Security Assistance Force) 2006. godine) i Iraka. Sve
su veće rasprave o britanskoj vojnoj ‘pre-rastegnutosti’, pogotovo u smislu ljudstva.
Izvještaj predan francuskom ministru obrane 2005. godine, o tome da cjelokupna
potrošnja Europske unije na vojnu opremu iznosi jednu trećinu američkog budžeta za
opremu, dok izdatci za istraživanja i razvoj unutar cijele EU iznose oko jedne petine
američkih izdataka, ukazuje na sve širi tehnološki jaz između Sjedinjenih Država i
Europe, sa implikacijama na operacije saveznika i budućnost europske trgovine u
području obrane (Anderson, 2005a).
Japan ima neočekivano značajnu i stabilnu razinu vojne potrošnje, unatoč ustavu
koji ograničava vojne snage na ulogu samoobrane. Vojna potrošnja Japana nije se
smanjila s krajem Hladnog rata, velikim dijelom zbog toga što je njezina glavna briga
Kina, čija potrošnja polagano raste.
Vojni izdatci Indije porasli su od kraja Hladnoga rata, kada je Indija izgubila pot-
poru svoga tradicionalnog saveznika, SSSR-a (uključujući i subvencioniranje kupnje
u obrambene svrhe, i kada se morala pripremiti da se sama zaštiti. Glavne prijetnje
(konvencionalne i nekonvencionalne) Indija vidi u Kini i Pakistanu, te se bori protiv
pobunjenih militanata u Kašmiru, koje podupire Pakistan.
Saudijska Arabija je očito zagonetka budući da ima relativno visoke razine vojnih
izdataka, ali sve do sada nema respektabilnu obrambenu sposobnost. Odgovor na ovu
zagonetku je taj da Saudijska Arabija koristi svoje vojne izdatke za kupovanje save-
359
znika i zajedničke obrambene sporazume; stoga su joj potrebne manje sposobne vla-
stite snage, ako zna da će joj Sjedinjene Države, Francuska i Britanija (njezini glavni
obrambeni dobavljači) doći u pomoć u slučaju prijetnje.
Određeni broj zemalja koje su ovdje razmatrane, također su i značajni proizvođači
i izvoznici oružja. Svaki pojedinačni komad koji prodaju u inozemstvu donosi im nižu
cijenu po komadu vojne opreme koju kupuju od svojih vlastitih obrambenih industri-
ja. Time se stvara značajna konkurencija pri svakoj trgovini, kao i intenzivna konkren-
cija pri velikim obrambenim ugovorima. Dakako, različite subvencije, ugovori o po-
ravnanju i financiranju, koje sada nude izvoznici kako bi osigurali poslove, naveli su
kritičare da pretpostave da, unatoč velikim iznosima novca koji su u igri, ekonomske
koristi trgovine u području obrane za gospodarstva glavnih izvoznika mogu zapravo
biti zanemarive ili čak nepostojeće (Ingram i Davis, 2001; Hartung, 1998).
Dobavljači i kupci na tržištu opreme za obranu

Kako bismo kategorizirali dobavljače, koristimo se pojmom ‘slojeva’ u trgovini u po-
dručju obrane, preuzetim iz rada Kietha Krausea (Krause, 1992). Prvi sloj sastoji se od
dobavljača koji su na najvišim razinama tehnološke sofisticiranosti u cijelom asorti-
manu obrambene proizvodnje. Kod drugog sloja trgovine, dobavljači imaju određene
istraživačke i razvojne sposobnosti i pokazuju neka područja tehnološke sofisticira-
nosti, ali većina njihovih obrambenih proizvoda je ispod kritične razine. Kod trećeg
sloja trgovine, države dobavljači pokazuju vrlo nisku tehnološku sofisticiranost i vrlo
često ne napreduju mnogo dalje od blago modificiranih prozivoda koje izrađuju na
temelju licence.
Dobavljači iz prvog sloja

(A) Sjedinjene Američke Države
Od početka 1990-tih, Sjedinjene Države su neosporne kao najeminentniji dobavljač.
Prema podacima indikatora trendova SIPRI-a, navedenima u Tablici 17.2, Sjedinjene
Države su 1989. godine isporučile oružja u vrijednosti 12,8 milijardi američkih dolara
(svi iznosi valuta su u vrijednosti dolara iz 1990.). Godine 1997. Ethan Kapstein za-
ključio je da je ‘...na redu da Amerika izgubi tržište...’ (Kapstein, 1997: 77). Iako su se
razine isporuke povisile u vremenu između 1991. i 1999. godine (Tablica 17.3), došlo je
do značajnog pada u izvozu oružja (globalno i za Sjedinjene Države) od 2000. godine.
Slika 17.1 Glavni izvoznici 2001.
360
Tablica 17.2 Odabrani izvoznici Tablica 17.3 Odabrani izvoznici

oružja 1989. oružja 2001.
Vrijednost izvoza u Vrijednost izvoza u

Država dolarima Država dolarima
SSSR 13,902 Rusija 5,516
SAD 12,832 SAD 5,079
Francuska 3,259 Francuska 1,111
Ujedinjeno Krajevstvo 1,932 Ujedinjeno Kraljevstvo 1,081
SR (FR) Njemačka 930 Njemačka 529
Izrael 272 Izrael 226
(Sve brojke su izražene u milijunima dolara iz (Sve brojke su izražene u milijunima dolara iz
1990.) 1990.)
Jedan faktor u američkom primatu je taj što su borbene karakteristike američkog

naoružanja u sukobima u Perzijskom zaljevu 1991. i 2003. godine i Afganistanu od
2001. do 2002. godine povećale želju mnogih država da pribave američko visoko-teh-
nološko naoružanje – posebice zbog toga što je američko oružje pokazalo toliko bolju
izvedbu od ruske opreme koju su koristili njihovi protivnici.
Istaknuto je (s ogorčenjem, od strane onih koji bi htjeli biti dobavljači) da ne
postoji ‘fair play’ za obrambene industrije, budući da geostrateška pozicija i interesi
Sjedinjenih Država u značajnoj mjeri daju prednost američkim poduzećima. Ovo je
slikovito prikazano šalom koju nam je ispričao predstavnik jednog europskog podu-
zeća koje posluje u području obrane:
“Bliskoistočna država zainteresirana ja za nabavu borbene letjelice i razmatra različite po-
nude obrambenih poduzeća. Poglavar države prima poziv od američkog predsjednika koji
kaže kako silno želi da američko poduzeće dobije ugovor o dobavi budući da je njihov lovac
očigledno najbolji na svijetu, ali da će, ukoliko država ne kupi američki avion, biti prisiljen
da povuče američku Šestu flotu iz regije Perzijskog zaljeva, sa negativnim posljedicama za
ovu bliskoistočnu državu. Sljedećega dana poglavar bliskoistočne države prima telefonski
poziv od Predsjednika Francuske koji gorljivo želi osigurati da francuski lovac pobijedi u na-
tjecanju. On govori poglavaru bliskoistočne države da je francuski avion očigledno najbolji
na tržištu, i da će, ukoliko ga ta država ne kupi, biti prisiljen povući francusku nogometnu
momčad iz regije...”
(Transparency International, 2001.)
Iako šala, prethodno navedeno dosta govori o ravnoteži moći između Sjedinjenih
Država i drugih dobavljača. Onatoč tomu, predstavnici američkih obrambenih podu-
zeća jasno su iznijeli da oni osjećaju da su u nepovoljnom položaju na obrambenom
tržištu, uslijed bliskih veza koje postoje između nekih europskih država i njihovih
bivših kolonija.
Iako Tablica 17.3 ukazuje da Rusija uspijeva održavati paritet sa Sjedinjenim Dr-
žavama, realnost je ipak američki primat. Sve druge države dobavljači zapravo su
uključene u darvinovsku borbu za održavanjem svojih udjela na ograničenom obram-
benom tržištu. Umjesto pokušaja da se uspnu u sljedeći tehnološki sloj, dobavljači se
bore da izbjegnu padanje u niže slojeve.
361
(B) Rusija
Neposredno nakon kraja Hladnog rata, ruske isporuke opreme za obranu strmoglavo
su pale sa 12,2 milijarde američkih dolara 1989. godine na 763 milijuna američkih
dolara 1994. godine. Iako se oporavlja, ruski transferi obrambene opreme nisu niti
blizu hladnoratovskih razina. Noviji napredak u razinama trgovine dogodio se zbog
kombinacije reklamnih cijena i sklonosti za prijenosom tehnologija ili čak proizvod-
nih uređaja. Rusija je također pokazala povećanu kreativnost u naličinima financiranja
poslova, primjerice, korišenjem obrambenih transfera za otplaćivanje golemih dugo-
va sovjetskog režima.
John Dowdy napomenuo je da ruske tehnologije zaostaju iza onih zapadnih, kao
posljedica starih poslovnih praksi zadržanih iz sovjetske ere (Dowdy, 1997: 93.). Ru-
sija trenutno koristi svoje naslijeđe supersile dobavljača iz prvoga sloja i ne ulaže po-
trebne investicije u istraživanje i razvoj. Stoga postoji ozbiljna sumnja hoće li Rusija
još dugo moći održavati svoje uporište u prvom sloju.
Dobavljači iz drugoga reda

(A) Zapadnoeuropske države
Zapadnoeuropske države dobavljači tradicionalno se nalaze u drugom sloju trgovine,
pokazujući u nekim područjima tehnološki primat, ali ne općenito (Krause, 1992:
127-52.). Kao dobavljači iz drugoga sloja, svoj položaj na tržištu u većoj su mjeri
smatrali ugroženim od strane Sjedinjenih Država – koje se šire u nova područja na
tržištu (poput Istočne Europe) sa visoko-tehnološkim naoružanjem – i dobavljača iz
trećeg reda koji su voljni osigurati obilne količine jednostavnijih oružja po reklamnim
cijenama. Ovaj trend je očit u podacima u Tablicama 17.2 i 17.3 koje pokazuju opa-
danje francuskih, njemačkih i britanskih isporuka opreme u razdoblju između 1989. i
2001. godine. Iako gube od Sjedinjenih Država u području prodaje visoko-tehnološke
opreme, jedan od načina na su koje europski dobavljači poduprli razine trgovine u
području obrane jest putem mudrog financiranja i offset poslova. Europski udio u
trgovini u području obrane u određenoj mjeri podupire strah nekih od država kupaca
od prevelike ovisnosti o Sjedinjenim Državama, te su stoga nastavile kupovati od ovih
dobavljača iz drugoga sloja, primjerice, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE).
Jedna od strategija koju u sve većoj mjeri koriste europske države dobavljači jest
rad na stvaranju tržišnih ‘niša’ (niches), u područjima poput projektila zemlja-zrak,
fregata i korveta.
Dobavljači iz trećeg sloja
Dobavljači iz trećega sloja su oni sa ograničenim inovativnim kapacitetom. Oni po-

najprije kopiraju i reproduciraju postojeće tehnologije, i često teže razvijanju svojih
vlastitih obrambenih industrija s ciljem da poboljšaju svoj status regionalnih vojnih
sila, dok je status dobavljača sekundarni interes (često iz ekonomskih razloga). Većina
država u trećem sloju nema mogućnosti odmaknuti se od sasvim osnovne proizvodnje
oružja (Krause: 158-81). Na njih je loše utjecao ‘zamah prema kvaliteti’ poslije Za-
ljevskog rata, odnosno, prema zapadnim tehnologijama.
362
(A) Izrael
Od svoga početka Izraelska država težila je izgradnji obrambene industrijske baze

(eng. Defence Industrial Base – DIB). Do 1980-tih Izrael je zaradio reputaciju oz-
biljnog konkurenta na međunarodnom obrambenom tržištu (Kleinman, 1985: ix).
Tijekom posljednjega desetljeća fiskalne krutosti, Izrael je počeo koristiti svoje
komparativne prednosti u ključnim područjima kako bi postao ‘dobavljač u jednoj
od niša’, specijalizirajući se u nadgradnji letjelica, integraciji sustava i tehnologiji
bespilotnih letjelica. Glavni je igrač u potonjem sektoru te se nalazi u prvim redo-
vima u pogledu razvoja ove tehnologije, iako je ovo sektor tržišta sa sve većom
konkurencijom.
Izrael je profitirao od kraja Hladnog rata i mirovnog procesa sponzoriranog od
strane SAD-a, jer su oba događaja otvorila nova tržišta za Izrael (Bruce, 1994; Reu-
ters, 1999). Unatoč tome, razdoblje od 1989. do 2001. godine svjedočilo je nestabilnoj
trgovini oružjem, a izraelska zarada od izvoza oružja nije se značajno poboljšala, kako
pokazuju Tablice 17.2 i 17.3.
(B) Južna Koreja

Seul ima ambicije razvoja obrambene industrije ‘sa kompletnom uslugom’, podrža-
vane ‘poticajima’ (kao suprotnosti destimulansima) od strane civilnih industrija (Se-
ok-jae, 1995.). Općenito, cilj je smanjenje vojno-industrijske ovisnosti Južne Koreje
o saveznicima. Uz američku pomoć, činilo se da obrambena industrijska baza Južne
Koreje cvjeta do ranih 1990-tih. Međutim, iako se pokazala vještom u sastavljanju
platformskih tehnologija i proizvodnji licenciranih dobara, nije bila uspješna u po-
dručju razvoja.
Azijska gospodarska kriza u kasnim 1990-tim imala je dubok učinak na obrambe-
nu proizvodnju u Južnoj Koreji, gdje su privatne poslovne grupacije (orig. chaebol)
iskusile ozbiljne ekonomske probleme koje su ih učinile onesposobile za nastavak
subvencioniranja (dotle neekonomične) izvorne obrambene proizvodnje.
S obzirom na primat razvoja vojne industrijske baze (DIB) nad statusom izvoznika
obrambene opreme u južnokorejskom planiranju, nema izgleda da će se uloga Seoula
kao dobavljača na obrambenom tržištu značajno proširiti, budući da će njegove ener-
gije u većoj mjeri biti usmjerene prema unutra.
(C) Kina
Iako igrač iz tek trećeg sloja u smislu tehnološkog napretka, Kina je unatoč tomu
jedini preostali dobavljač ‘sa kompletnom uslugom’ iz svijeta u razvoju, koji u ponu-
di ima kopnene, morske i zračne sustave (Bitzinger, 1992: 84). Prema Arthuru Din-
gu, Kina ima par ‘džepova izvrsnosti’ u izvornoj proizvodnji, posebice u proizvodnji
projektila zemlja-zemlja i pomorskih krstarećih projektila namijenjenih protiv ratnih
brodova (Ding, 2000: 62.).
Kina ima tehnologije koje žele države sa još nižim razinama tehnološke sofistici-
ranosti. Primjerice, Pakistan i Kina organizirali su zajedničko ulaganje u proizvodnju
tenka Al-Khalid, uz očekivanje da će Pakistan proizvesti do 50% količine glavnog
borbenog tenka u početnim fazama (Farooq, 1999: 15.). Prethodno navedeno oslikava
načine na koje dobavljač iz trećeg sloja može utemeljiti veze koje mogu utjecati na
ravnoteže moći u zoni sukoba.
363
(D) Istočna Europa
Pozicija mnogih istočnoeuropskih država dobavljača je nesigurna, budući da mnoge

od njih proizvode zastarjele tehnologije potekle od Sovjeta. To ih dovodi u natjeca-
nje sa državama bivšeg Sovjetskog saveza (uključujući Rusiju) i drugim licenciranim
proizvođačima poput Indije i Kine. Konkurencija je žestoka a istočnoeuropske države
gube.
Bez obzira što su imale koristi od offset sporazuma, ostaje pitanje hoće li ove dr-
žave biti sposobne održati poziciju na konkurentnom obrambenom tržištu u dvadeset i
prvom stoljeću. Manipuliranje ugovorima o poravnanju kako bi se pomoglo njihovim
obrambenim industrijama duže će ih održati na tržištu, moguće više kao proizvođače
komponenti nego kao dobavljače gotovoih sustava naoružanja.
(E) Latinska Amerika

Kako pokazuje Tablica 17.4, dobavljači iz trećeg sloja poput Čilea i Brazila bore se
za održanje svojih udjela na tržištu. Neke tvrtke iz trećeg sloja traže kreativne načine
da preorijentiraju svoje obrambene industrije. Primjerice, brazilski Embraer gotovo je
bankrotirao 1994. godine kada je tvrtka bila pod kontrolom Brazilskih zračnih sna-
ga. Međutim, od privatizacije 1994. godine i preorijentacije prema civilnom tržištu,
tvrtka se oporavila da bi postala četvrti po veličini civilni proizvođač aviona i najveći
brazilski izvoznik (Barham i Owen, 1999.).
Čileanska obrambena industrija odu-
vijek je slijedila tržišnu orijentaciju, sa Tablica 17.4 Južnoamerički izvoznici
industrijom koja je bila izgrađena oko oružja
privatnih tvrtki povezanih sa granama
oružanih snaga. Jedna od metoda koje Država 1989. 2002.
Čile koristi jest svrstavanje sa drugim do- Brazil 218 31
bavljačima iz trećega sloja. U 1990-tima Čile – 2
Čile je formirao partnerstva sa obrambe- (Sve brojke su izražene u milijunima dolara iz
nim industrijama Kine, Malezije, Para- 1990.)
gvaje, Južne Koreje, Brazila te je pobolj-
šao odnose sa Rusijom.
Svi dobavljači iz trećeg sloja na tržištu dvadeset i prvog stoljeća očigledno se bore
za preživljavanje. Većina dobavljača iz trećeg sloja primaju tehničku pomoć putem
offset sporazuma i transfera tehnologije od dobavljača iz drugog sloja željnih održa-
vanja svoje uloge na tržištu, čak i po cijenu njihovih dugoročnih pozicija. Sa svoje
strane, nekoliko dobavljača iz trećeg sloja počelo je trgovati sa državama koje imaju
manje naprednu obrambenu industrijsku bazu. Međutim, malo je izgledno da će ova
strategija djelovati još dugo te se može predvidjeti da će neki dobavljači iz trećeg sloja
napustiti tržište.
Novi sudionici na tržištu
Unatoč očiglednoj konkurenciji, trenutno brojne države pokušavaju ući na obram-

beno tržište. Motivi se razlikuju, ali mogu uključivati osjećaj prijetnje koji potiče
razvoj domaće obrambene industrijske baze, želju za profitom od jednog funkcionira-
jućeg proizvodnog sektora koji im je prepušten, ili želju za dokazivanjem suverenosti
364
i dobivanjem prestiža kroz obrambenu neovisnost (Pengelly, 1997: 19-21; McCarthy,

2000:16). Ovdje razmatramo dva dobavljača koja su imala utemeljenu obrambenu in-
dustrijsku bazu još iz vremena Hladnog rata, koje nakon početnog pada sada počinju
imati utjecaja na tržište: Ukrajinu i Hrvatsku.
(A) Ukrajina
Države poput Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana pokušavaju profitirati od obrambe-
nih industrija bivšeg Sovjetskog saveza unutar njihovih teritorija (Vasilevitch i Belo-
sludtsev, 2001: 8-20). To znači da se izravno natječu sa Rusijom, potkopavajući Mo-
skvu nudeći novo-proizvedeno oružje iz Sovjetske ere po reklamnim cijenama (Arms
Trade News, 1997: 3). Područja na tržištu na kojima Ukrajina ima potencijalnu pred-
nost su tehnologije balističkih projektila, svemirske tehnologije i usluge lansiranja.
(B) Hrvatska
Hrvatska za sebe pokušava stvoriti brojne niše u međunarodnoj trgovini u području
obrane, posebice na dva fronta:
“Jedan se sastoji od visoko specijaliziranih, ‘egzotičnih’ oružja, poput onih koja se obično
povezuju sa specijalnim snagama, dok se drugi kreće oko ‘hibridnih’ sustava naoružanja. Ovi
sustavi kombiniraju različite tehnologije, uzduž osi Istok-Zapad, koje su izvorno asimilirane,
modificirane, primijenjene i konačno nadograđene.”
(Simunovic, 1998: 140-1)
Iskustvo rata dopušta Hrvatima da svojim oružjem trguju kao ‘onim koje je testira-
no u borbi’, što se promatra kao komparativna prednost na pretrpanom tržištu. Dosada
je utjecaj Hrvatske na trgovinu u području obrane bio ograničen, sa samo jednom
godinom u kojoj je isporučena značajna količina naoružanja – 2000. Unatoč tome,
njezini marketinški napori imaju psihološki utjecaj, za koji se Hrvatska nada da će se
pretvoriti u buduću prodaju.
Potrebno je kratko razmotriti još jednu klasu nadolazećih igrača: nedržavne do-
bavljače. Završetak Hladnoga rata i posljedično rapuštanje velikih količina rabljenog
oružja, relativno niske tehnologije, na tržište omogućilo je mnogo veće prilike broke-
rima i posrednicima nego što su ih ranije imali. Štoviše, sve neovisnija obrambena po-
duzeća i kompanije (pogotovo one koje se bore za opstanak) ponekad su voljna poslo-
vati ne samo sa državama kao kupcima, nego i sa nekim brokerima. Oni su akteri koji
se ne mogu ignorirati u bilo kojoj ozbiljnoj analizi o djelovanju obrambene trgovine u
dvadeset i prvom stoljeću (Wood i Peleman, 1999). Markusen je privukao pozornost
na potencijalnu promjenu u ravnoteži moći u odnosima na relaciji država-poduzeće:
“...dramatično smanjenje broja velikih proizvođača oružja i njihova sve više međunarodna
orijentacija preokrenut će ravnotežu moći na tržištu oružja od vlada prema biznisu. “
(Markusen, 1999: 47.)
Crno tržište oružja, koje uglavnom kontroliraju kriminalna udruženja i trgovci

oružjem, sastoji se od prodaja koje su očigledno ilegalne, bilo zbog vrste transfera,
izvora nabave ili kupca, ili zbog toga što transakcija krši međunarodni embargo (Guy,
1989). Nametanje embarga na oružje je prilika za prodaju za poduzetničku državu
dobavljača ili nekog brokera. Karp smatra da crna tržišta ponajprije služe kriminalnim
udruženjima i narko-kartelima zbog toga što si pobunjeničke grupe ne mogu priuštiti
365
Slika 17.2 Glavni kupci 2001.
cijene crnoga tržišta. Stoga, tržište je najprikladnije za pribavljanje odabranih komada

visoke vrijednosti (Karp, 1994: 175-89).
U kratkom razmatranju kupaca, dogodile su se važne strukturalne promjene koje
utječu na potražnju velikih oružja, jer su protagonisti Hladnoga rata većim dijelom
značajno smanjile razmjere nabave visoko-tehnološke opreme (sa izuzetkom područ-
ja dugotrajne napetosti poput Korejskog poluotoka). U stvarnosti, na tržištu postoji
manje velikih kupaca nego velikih dobavljača. Na ovom tržištu kupaca, kupci su u
mogućnosti okrenuti dobavljače jedne protiv drugih kako bi za sebe postigli najbolje
uvjete.
Najvežnija regionalna obrambena tržišta su Istočna Azija i Bliski Istok. Također se
treba razmotriti povećavanje važnosti nedržavnih kupaca. Mogućnosti prodaje koje su
se prije smatrale preriskantnima zbog zakonskih i etičkih poteškoća sada se uzimaju
u razmatranje te ih neki dobavljači čak aktivno slijede. Štoviše, upotreba posrednika
i brokera omogućila je nekim državama da profitiraju od transfera nedržavnim akte-
rima, poput terorističkih grupa, bez da su morale platiti bilo kakvu izravnu političku
cijenu.
KLJUČNE TOČKE
yy Postoji razlika između trgovine visoko-tehnološkom opremom i nisko-tehnološkom

opremom, pri čemu je prva sve više depolitizirana a potonja često visoko politizirana.
yy Sjedinjene Države su se vratile na hladnoratovske razine vojnih izdataka, sa predviđa-
njima da će izdaci za obranu 2006. godine prekoračiti izdatke cijelog svijeta zajedno.
yy Koristan način kategorizacije proizvođača u trgovini u području obrane jest poziva-
njem na njihovu poziciju u različitim ‘slojevima’ tržišta. Prvi sloj sastoji se od dobav-
ljača koji proizvode široki raspon obrambene opreme na visokoj razini tehnološke
sofisticiranosti. Drugi sloj sastoji se od dobavljača koji održavaju značajan kapacitet
za neovisnu proizvodnju i posjeduju neka područja tehnološke sofisticiranosti. Treći
sloj dobavljača su oni koji općenito posjeduju ograničenije sposobnosti neovisne pro-
izvodnje, čiji proizvodi pokazuju nisku tehnološku sofisticiranost i koji se mogu speci-
jalizirati u pružanju dobara ili usluga za posebne niše obrambenog tržišta.
yy Kraj Hladnoga rata i oslobađanje golemih količina korištenog naoružanja omogućili
su različitim nedržavnim akterima da se na tržištu pojave kao dobavljači, pogotovo za
kupce na crnom tržištu.
366
Sadržaj suvremene trgovine u području obrane
Dvadeset i prvo stoljeće svjedoči promjenama u sadržaju trgovine u području obrane

sa odmakom od ponude gotovih velikih platformi naoružanja (avioni, brodovi, itd.).
Primjerice, godine 1998. godine najvažniji dobavljač obrambene opreme, Sjedinje-
ne Države, isporučile su 180 aviona diljem svijeta. Do 2004. godine taj broj pao je
na 51. Trgovina se kreće prema nabavi nadogradnji, tehnologija dvostruke namjene,
komunikacijske opreme i rezervnih dijelova. Doista, mnogo toga što se smatra trgovi-
nom visoko-tehnološkom obrambenom opremom, ne sliči na oružje – odatl eproizlazi
naše napuštanje izraza ‘trgovina oružjem’. Među ključnim trendovima u trgovini jesu
sljedeći.
Modernizacija platformi i nadgradnji: u eri ograničenih budžeta za nabavu, nala-
sak je na ugradnji različitih oblika multiplikatora snage na postojeće platforme (pri-
mjerice, novi motori, čahure), umjesto novih nabava. Također se pojavljuje i izvorna
modernizacija, budući da države kupci primjenjuju svoju domišljatost za poboljšanje
oružja koja su kupili. Nadogradnje pružaju mogućnost križanja sustava naoružanja:
spajanje zapadnih tehnologija sa istočnim platformama – ili obratno. Primjerice, izra-
elsko-ruska suradnja na nadogradnji lovaca MiG pruža mogućnost instaliranja na-
prednih zapadne avioelektronike (od kojih su neke bile razvijene za lovac Lavi) na
čvrste platforme iz sovjetskog razdoblja (Sher, 1995: 40).
Naknadna montaža: povećana trgovina nadogradnjama uključuje naknadno mon-
tiranje sofisticiranih novih tehnologija na postojeće sustave. Pomicanje prema modu-
larnim sustavima naoružanja znači da se naknadno montiranje i nadogradnja sve više
prakticiraju te da značajno mogu produžiti život osnovne platforme. U smislu pro-
cjene prijetnji to znači da se više ne može pogledati određenu platformu naoružanja i
znati koje su njezine sposobnosti.
Ponovna prodaja: sve se više trguje korištenom robom. Oružja i platforme na-
oružanja koje su višak u odnosu na potrebe, prodaju se umjesto da se skladište ili
odbacuju (Tusa, 1994; Flight International, 1994). Ona predstavljaju izazov prodaji
novih proizvoda zbog svoje smanjene cijene, a često se radi o sasvim sofisticiranim
tehnologijama.
Tehnologije dvostruke namjene: glavni trend na međunarodnom tržištu usmjeren
je prema ponudi tehnologija, čije je širenje teže spriječiti. Dio ove šire trgovine odnosi
se na tehnologije dvostruke namjene; one sa legitimnom i civilnom i vojnom primje-
nom. Primjerice, računala i softveri koji mogu koordinirati kontrolu zračnog prometa
također mogu koordinirati i operacije na bojištu ili napade projektilima. Postoji pove-
ćan pritisak unutar država da olabave kontrolu nad izvoznim proizvodima dvostruke
namjene – na temelju tvrdnje da su na kraju Hladnoga rata sigurnosni rizici koji se
povezuju sa takvom trgovinom mnogo manji.
Trgovina dobrima dvostruke namjene na tržište dovodi cijeli sloj novih poduzeća
i (možda) država. Pored promišljenog trgovanja dobrima koja su vojno korisna, sve je
veći asortiman dobara koja se ne prodaju u vojne svrhe, ali koja imaju latentnu vojnu
primjenjivost. Jedan od ekstremnijih primjera latentne primjenjivosti u vojne svrhe
bio je Sony Playstation2. Prema japanskim trgovačkim službenicima, konzole ove vi-
deo igre imaju mogućnost obrade grafike dovoljno brzo da mogu pomoći u navođenju
nekih tipova projektila prema njihovoj meti (McCurry, 2000).
Sistemska integracija: križanjem sustava naoružanja rađa se nova vrsta trgovine u
367
području obrane: sistemska integracija koja omogućuje da različiti sustavi mogu zajedno
djelovati. Posao zahtijeva visoko kvalificirano osoblje. Izrael je napravio vrlo dobar pri-
stup ovom dijelu tržišta. Iako povremeno, sustavi se jednostavno ne kombiniraju dobro.
Primjerice, 2006. godine američko Ministarstvo obrane odustalo je od pokušaja stjeca-
nja kombiniranog regionalnog mlažnjaka, kojeg bi proizveo brazilski Embraer SA sa
multi-obavještajnim senzorskim sustavom proizvođača Lockhead Martin Corporation,
namijenjenog otkrivanju neprijateljskih signala i kretanja vojnika sa visine od 37.000
stopa (1 stopa= 30,48 cm). Uglavnom, američka vojska željela je previše toga natrpati
na malu platformu pa je bilo preskupo popraviti tehničke probleme (Merle, 2006: A8).
Obuka: Države poput Indije i Izraela trguju svojom mogućnošću obučavanja pilo-
ta borbenih zrakoplova – u slučaju Indije, kao odgovor na zamijećenu neadekvatnost
ruskih službi za potporu. Izrael je obučio petnaest ugandskih pilota za upravljanje
trima lovcima MiG-21 koje je država pribavila 1998. godine. Izraelska zrakoplovna
industrija nadogradila je lovce, a piloti su proveli godinu dana u Tel Avivu gdje su
prošli obuku (Xinuha, 2000). Korporacijski divovi poput SIAC-a, BDM-a i njegove
podružnice Vinnell korporacije, primarno su dobavljači visoko-tehnološke opreme,
ali su proširili poslovanje i na vojnu obuku. Vlada Saudijske Arabije s njima je sklopi-
la ugovor o nadogradnji i obuci njezinih oružanih snaga za upotrebu uglavnom ame-
ričkog naoružanja (Shearer, 1999: 84).
Ljudi: transferi ljudstva osobito su uzeli maha na Bliskom Istoku, gdje nekoliko
država upošljava strane vojne stručnjake ne samo za održavanje i popravljanje opre-
me, nego da je zaista koriste. Primjerice, Saudijska Arabija godinama je upošljavala
strane državljane, poput Pakistanaca (koji su na dopustu u njihovim nacionalnim oru-
žanim snagama), da upravljaju njihovim borbenim zrakoplovima. To Pakistancima
omogućava da održavaju goleme, dobro obučene rezervne snage bez izlaganja silnim
troškovima (Lock, 1998). Saudijskoj Arabiji ovo pomaže da popuni praznine u vješti-
nama i zanimanjima.
Softveri i softverski programi: moderna oružja sve se više oslanjaju na sofisticira-
ne softvere. Od fundamentalne važnosti su softverski programi. Jednostavno rečeno:
“Ovi programi pružaju nacrt načina na koji određeni sistemski softver funkcionira i nalaze se
u srcu gotovo cjelokupnog modernog naoružanja. Programi su ključ razumijevanja svega o
oružju, uključujući njegovu avioelektroniku, komunikacije i sustav upravljanja. Ukoliko ne-
prijatelj dođe u posjed tih programa, može klonirati oružje, precizno odrediti njegove slabe
točke i izgraditi protu-tehnologiju.”
(Defense News, 1999: 56)
U nekim se slučajevima dobavljač ovu vrijednu robu zaštićuje ‘crnom kutijom’,

kako bi se osigurali da je, iako sustavi rade, tehnologija zaštićena i da se ne može po-
novno proizvesti. Međutim, na obrambenom tržištu kupaca, potencijalni kupci često
zahtijevaju pristup softverskim programima, kao cijenu za osiguravanje posla.
Leasing: države danas uvijek ne kupuju oružje; u ponudi postoje i privlačni poslo-
vi leasinga. Primjerice, 2001. godine Mađarska je sklopila posao unajmljivanja četr-
naest borbenih zrkoplova Gripen od Švedskih zračnih snaga, a 2004. godine Češka
Republika sklopila je sličan posao najma (Air Force Technology, 2006)
Revolucija u vojnim poslovima (eng. Revolution in Military Affairs – RMA): ovo je
pojam koji označava košaru vojnih tehnologija i pristupa ratovanju koji imaju moguć-
nost ‘transformirati’ prirodu vojnih operacija. Uvođenje vojne opreme sa preciznim
368
navođenjem i ‘pametnoga’ oružja dovelo je do toga da je konvencionalno naoružanje

postizalo prethodno nezamislive razine smrtnosti i točnosti. Također je došlo do po-
boljšanja u materijalima, dizajnu letjelica i vojnoj avioelektronici, što je dovelo do
pojave novih generacija ‘nevidljivih’ letjelica i brodova. Prednost – ujedno i problem
– nevidljivosti je taj što ona ponovno uvodi mogućnost iznenadnog napada. Jednako
važna su tehnološka poboljšanja u odvraćajućim projektilima; odnosno, projektilima
koji se ispaljuju iz oružanih platformi koje se nalaze miljama izvan poprišta borbe te
se potom navode do udaljene mete.
Razvoj na strani jednadžbe koja se ne odnosi na oružje uključuje tehnologije za
elektroničko ratovanje, radare i oprema za noćno promatranje. Ove tehnologije dje-
luju kao miltiplikatori sile omogućavanjem prijenosa vitalnih informacija do bojišta
u stvarnom vremenu i korištenja vojne opreme u svim vremenskim uvjetima i noću.
Zanimljiv aspekt revolucije u vojnim poslovima je povećana upotreba bespilotnih
letjelica. Ova bespilotna zračna vozila (eng. unmanned aerial vehicles – UAVs) u po-
četku su razmatrana u smislu misija izviđanja, ali se sada upotrebljavaju u različitim
smrtonosnim misijama, uključujući američke napade na daljinu na teroriste u Jemenu,
Afganistanu i drugdje. UAV-i imaju brojne prednosti, uključujući uklanjanje opasno-
sti od gubitka vrijednih pilota nad neprijateljskim teritorijem.
Ukupno gledano, ovi tehnološki trendovi imaju moć da revolucionariziraju bo-
jište. Dosada, jedina država koja ima mogućnost požnjeti tehnološku prednost jesu
Sjedinjene Države. Međutim, američka tehnološka nadmoć – potpuno demonstrirana
Zaljevskim ratovima 1991. i 2003. godine – nije se pokazala tako korisnom u protu-
pobunjeničkim kampanjama u Iraku i Afganistanu, iako se neke tehnologije sve više
prilagođavaju za urbano gerilsko ratovanje.
Ručno oružje i lako naoružanje (eng. Small Arms and Light Weapons – SALW):
brže prepoznat oblik trgovine u području obrane je trgovanje SALW-om, pri čemu je
posao olakšan mnoštvom zaliha iz preobilnih post-hladnoratovskih skladišta, nižim
troškovima transporta kao posljedicom globalizacije, kontinuiranom potražnjom iz
mnoštva unutarnjih sukoba koji su bjesnili posljednjih petnaest godina i činjenicom o
poroznim granicama. U odnosu na potonje, primjerice, jedna studija identificirala je
dvadeset i jednu poznatu rutu za krijumčarenje oružja u Kolumbiju iz Venezuele, dva-
deset i šest iz Ekvadora, trideset i sedam iz Paname i četrnaest iz Brazila (Cragin i Ho-
ffman, 2003). Jedna osobina trgovine ručnim oružjem potpala je pod posebno pomno
istraživanje u posthladnoratovskom razdoblju je način na koji trgovinu ‘konfliktnim
dobrima’ i ‘robom za sukob’ (primjerice, dijamantima, drvom, tantalitom) iz zona
sukoba borci koriste za financiranje nabavke oružja (Le Billon, 2005). Zabrinutost
oko ovog odnosa navela je UN da nametnu zabranu trgovine nekim akterima poput
UNITA-e u Angoli (dijamanti) i režima Charlesa Taylora u Liberiji (dijamanti i drvo).
KLJUČNE TOČKE
yy Posthladnoratovsko tržište izvoza oružja karakterizira odmak od ponude kompletinih

sustava naoružanja prema snabdijevanju nadogradnjama, tehnologijama dvostruke
namjene, komunikacijskom opremom i rezervnim dijelovima.
yy Pojam ‘revolucija u vojnim poslovima’ često se koristi za opisivanje načina na koji si-
multani napretci brojnih tehnologija mogu radikalno transformirati, ili imaju moguć-
nost transformirati način provođenja vojnih operacija.
369
Zaključak
Poput svih pitanja u međunarodnim odnosima, glavno žarište znanstvenog angažma-

na oko trgovine u području obrane pomaknulo se kao odgovor na promjene karaktera
globalne politike. Stoga, u Hladnom ratu je bilo važno istražiti načine na koje izdat-
ke za obranu, nabavku oružja i trgovinu oružjem određuje rivalstvo supersila preko
logike o akciji i reakciji, ili kako je određivano rivalstvo supersila preko institucio-
nalizacije vojno-industrijskog kompleksa ili mehanizama vojne pomoći. Međutim,
završetkom Hladnoga rata došlo je do relativnog smanjenja istraživanja takvih faktora
i okretanja ka istraživanju onih aspekata trgovine oružjem koji su se činili primjereni-
jima političkim pitanjima toga vremena – na višoj razini trgovine u području obrane
ovo se ogleda u bavljenju mehanizmima nuklearne proliferacije, dok su se na nižoj ra-
zini trgovine istraživanja i političkih aktivnosti usredotočile na ulogu koju je trgovina
ručnim oružjem igrala u održavanju ‘novih ratova’ u posthladnoratovskom razdoblju.
Kao što smo već naznačili, navedeno je odražavalo i potkrepljivalo činjenicu da je
konvencionalna trgovina velikim oružjima postala duboko depolitizirana.
Međutim, što je zanimljivo, čini se da rat protiv terora i njegove različite poslje-
dice – primjerice, golemi porast američkih izdataka za obranu i (barem u nekim slu-
čajevima) ponovni naglasak na politici, kao i na ekonomici trgovine oružjem i vojne
pomoći – proizvodi nešto poput obnovljene zabrinutosti oko pitanja kao što su veza
između jasne prijetnje (sada shvaćene kao globalni terorizam) i troškova obrane, ili
oko postojanja, uloge i prirode takozvanog vojno-industrijskog (medijsko-zabavnog)
kompleksa. Unatoč tomu, ovo se tek treba razviti u temeljit znanstveni rad na ovim
pitanjima.
Osim toga, neka područja analize koja su se tek počela pojavljivati pred kraj Hlad-
nog rata postala su mnogo konsolidiranija – posebice je izazov borbe protiv nedržav-
nog i globalno povezanog neprijatelja, u kombinaciji sa prilikama koje predstavlja
očigledna ravolucija u vojnim poslovima, potaknuo znanstveni i politički angažman
na ideju o mrežnom ratovanju i implikacijama koje ono ima, i imat će i ubuduće, na
način vođenja rata. Ovo su zanimljiva i važna istraživačka pitanja za novu generaciju
analitičara sigurnosti.
PITANJA
Koji je model dinamike naoružanja uvjerljiviji i zašto?

Je li ideja o vojno-industrijskom kompleksu još uvijek relevantna s obzirom na globalizaciju
obrambene industrije i rastući naglasak na tehnologijama dvostruke namjene?
U kojoj mjeri simboličko značenje koje se pridaje obrambenoj tehnologiji određuje ponudu
i potražnju u trgovini u području obrane?
Raspravite citat: ‘Embarga na oružje jednostavno stvaraju nove tržišne prilike za nezakonite
trgovce oružjem.’
U kojoj se mjeri promijenio kontekst trgovine u području obrane i što to znači za pokušaje
regulacije?
Je li ispravno da se komentatori referiraju na revoluciju u vojnim poslovima, i ako da, koje su
moguće posljedice toga?
370
U kojoj mjeri je transfer velikoga konvencionalnog oružja depolitiziran u posthladnoratov-
skom razdoblju?
Na koji način trgovina ‘konfliktna dobra’ pridonosi trgovini ručnim oružjem?
Koje su razlike između dopuštene i nedopuštene trgovine ručnim oružjem?
Izvoz dobara za obranu često se opravdava na temelju ekonomskih koristi koju pružaju gos-
podarstvima dobavljača. Koji dokazi podupiru ovu tvrdnju?
ZA DALJNJE ČITANJE
Bitzinger, Richard A. (2003), Towards a Brave New Arms Industry? Adelphi Paper 356,
London: International Institute for Strategic Studies. Izvrsno istraživanje onoga što Bitzin-
ger opisuje kao tzv. ‘hub and spoke model’* globalizacije industrije naoružanja.
Buzan, Barry i Herring, Eric (1998.), The Arms Dynamic in World Politics, London:
Lynne Rienner. Prerađen (i poboljšan) nastavak Buzanovog djela Introduction to Strategic
Studies, predstavlja prijeko potrebno štivo za studente koji žele shvatiti različite rasprave o
trgovini oružjem i metodama njezinoga kontroliranja.
Der Derian, James (2001), Virtuous War: Mapping the Millitary-Industrial-Media-En-
tertainment Network, Boulder, Co: Westview. U najgorem slučaju, ova knjiga zastranjuje u
samo-udovoljavajući putopis, međutim, unatoč tomu uspijeva ponovno uvesti ideju o voj-
no-industrijskom kompleksu za posthladnoratovsko razdoblje i sadržava važne uvide u vezu
između moderne vojne tehnologije, medija i karaktera modernog ratovanja.
Farrell, Theo (1997), Weapons Without a Cause: The Politics of Weapons Acquisition
in the United States, London: MacMillan. Iako je sada donekle zastarjelo, ovo ipak ostaje
izvrsna procjena faktora koji utječu na odluke o nabavi, posebice u Sjedinjenim Državama.
Hammond, Grant T. (1993), Plowshares into Swords: Arms Race sin International Poli-
tics, 1840-1991, Columbia: University of South Carolina Press. Dojmljiv pokušaj poboljša-
vanja koncepta utrke u naoružanju, utemeljen na brojnim studijama slučaja koje datiraju u
devetnaesto stoljeće.
Krause, Keith (1992), Arms and the State; Patterns of Military Production and Trade,
Cambridge: Cambridge University Press. Ova knjiga pruža temeljitu analizu povijesti i
strukture trgovine oružjem.
Le Billon, Philippe (2005), ‘Fuelling War: Natural Resources and Armed Conflict’, Adelp-
hy Paper, Vol. 45, No. 373. Sve je više literature o vezi između trgovine ‘konfliktnim dobrima’
i sukoba, ali ova knjiga pruža izvrstan pregled ključnih pitanja kao i detaljnu raspravu o razli-
čitim regulatornim inicijativama koje su se pojavile kao odgovor na vezu između prirodnih
resursa i sukoba.
Markusen, Ann (1999), ‘The Rise of World Weapons’, Foreign Policy, 114 (Spring): 40-51.
Ovo je provokativna analiza izazova koje u sebi sadržava globalizacija obrambene industrije.
Mutimer, David (2000), The Weapons State: Proliferation and the Framing of Security,
Boulder, CO: Lynne Rienner. Ovo je definitivno postmoderan zahvat o nuklearnoj prolifera-
ciji i trgovini u području obrane općenitije.
Postoje dva vrlo dobra godišnjaka o aspektima obrambene trgovine:
* Eng. Hub and Spoke Model – sustav veza uređen u obliku kotača, u kojemu se sva kretanja odvijaju po
žicama povezanima sa središtem kotača.
371
The Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI) objavljuje The SIPRI Ye-
arbook: Armaments, Disarmament and International Security (Oxford: Oxford University
Press). Ovaj godišnjak sadrži opsežne kvantitativne podatke o vojnim izdacima i obrambe-
noj trgovini. Također sadrži izvrsne analitičke eseje o karakteristikama trgovine poput aktiv-
nosti ključnih tvrtki koje sudjeluju u trgovini u području obrane.
The Small Arms Survey objavljuje godišnje Small Arms Survey (Oxford: Oxford Univer-
sity Press) i predstavlja glavni pokušaj da se svlada problem nedostatka informacija o trgo-
vini SALW-om.
Postoje brojni časopisi o obrani koji pružaju dobru pokrivenost pitanja trgovine.
Defense News objavljuje u Sjedinjenim Državama i izlazi jednom tjedno. Jane’s Defence
Weekly objavljuje se u Ujedinjenom Kraljevstvu. Oba dobro rasprostranjena na tržištu.
VAŽNE WEB STRANICE
Izvrstan izvor informacija o globalnim vojnim izdacima je SIPRI-eva web stranica http://
www.sipri.org
The Small Arms Survey je izvrstan izvor o pitanjima SALW-a http://www.smallarmssur-
vey.org
Federacija američkih znanstvenika odlično pokriva sve aspekte obrambene trgovine, a
pruža i linkove na relevantna izvješća. Federacija također izdaje godišnju brošuru, Arms Sa-
les Monitor http://www.fas.org/main/home.jsp
The British American Security Information Council bavi se širokim rasponom pitanja ve-
zanih uz obranu, od nuklearnog oružja do trgovine ručnim oružjem http://www.basic.org
The Center for Defense Information pokriva širok raspon tema vezanih uz obranu uključu-
jući trgovinu oružjem i ručna oružja http://www.cdi.org/index.cfm
The Arms Trade Resuorce Center World Policy Instituta je posebno važan izvor informacija
o američkoj obrambenoj trgovini http://www.worldpolicy.org/projects/arms/index.html
372
18.
HIV/AIDS i sigurnost
STEFAN ELBE
Sadržaj poglavlja
Uvod
Globalna pandemija HIV-a/AIDS-a

HIV/AIDS i individualna sigurnost
HIV/AIDS i nacionalna sigurnost
HIV/AIDS i međunarodna sigurnost
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje pokazuje kako pandemija AIDS-a više nije samo globalni zdravstveni pro-
blem i pitanje razvoja, nego također ima i važne sigurnosne implikacije. Nakon počet-
nog pregleda opsega globalne pandemije AIDS-a, poglavlje počinje istraživati izravne
i neizravne učinke HIV-a/AIDS-a na individualnu sigurnost. Poglavlje potom nastavlja
sa isticanjem kako u nekim od najpogođenijih zemalja pandemija AIDS-a ima implika-
cije na nacionalnu sigurnost zbog svojih razornih učinaka na oružane snage i državnu
moć. HIV/AIDS ima implikacije čak i na međunarodnu sigurnost, kako poglavlje kasnije
ilustrira osvjetljavanjem uloge HIV-a/AIDS-a u međunarodnim mirovnim operacijama.
Svijest o ovim sigurnosnim implikacijama vitalna je za razumijevanje ozbiljnosti global-
noga izazova koji predstavlja HIV/AIDS, budući da sigurnosni sektor može dati važan
doprinos širim međunarodnim naporima za smanjenje širenja HIV-a/AIDS-a.
373
Uvod
Na dan 10. siječnja 2000. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda održalo je po-
vijesni sastanak. Ne samo da je ovo bila prva sjednica Vijeća u dvadeset i prvom sto-
ljeću i novom mileniju; bilo je također prvi puta u povijesti Vijeća da je zdravstveno
pitanje – HIV/AIDS – proglašeno prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti. Sa
svoje pozicije predsjednika Svjetske banke, James Wolfensohn (2000.) jasno je pred
Vijećem obrazlagao da su ‘mnogi od nas (ili svi) razmišljali o AIDS-u kao o zdrav-
stvenom pitanju. Nismo imali pravo....Ništa što smo vidjeli nije veći izazov miru i sta-
bilnosti afričkih društava od epidemije AIDS-a.... Suočavamo se sa velikom krizom
razvoja, i još više sa sigurnosnom krizom.’ Domašaj globalne pandemije AIDS-a je
bez sumnje golem. Procjenjuje se da 40 milijuna ljudi diljem svijeta živi sa HIV-om,
dok se smatra da u nekim južnim afričkim državama nacionalne stope zaraženosti
HIV-om trenutno prelaze jednu trećinu odraslog stanovništva. Slično tome, jasno je
da u najpogođenijim državama učinci HIV-a/AIDS-a neće biti ograničeni na individu-
alne ljudske tragedije osoba koje žive sa virusom i na njihove obitelji; pandemija će
imati preobilje širih ekonomskih, političkih, demografskih i društvenih implikacija,
koje će se morati oprezno razmotriti i na njih odgovoriti. Ali na koje načine su ovi
kumulativni učinci dovoljno ozbiljni da zasluže određenje pandemije kao sigurnosnog
pitanja? Ovo je pitanje koje se detaljnije razrađuje u nastavku.
Nakon početnog pregleda trenutnog domašaja globalne pandemije AIDS-a, po-
glavlje započinje sa objašnjavanjem kako se HIV/AIDS dotiče triju različitih kon-
cepcija sigurnosti: individualne sigurnosti, nacionalne sigurnosti i međunarodne si-
gurnosti. HIV/AIDS ima važne izravne implikacije po individualnu sigurnost zbog
toga što je to smrtonosna bolest koja odnosi milijune života godišnje, te zbog mnoštva
neizravnijih, ali ne manje štetnih društvenih posljedica koje nepovljno utječu na in-
dividualnu sigurnost. U nekima od najpogođenijih zemalja, HIV/AIDS ima daljnje
implikacije po nacionalnu sigurnost jer potkopava oružane snage koje se susreću sa
visokim stopama HIV-a/AIDS-a, te zbog toga što visoki postotci oboljenja i smrtnosti,
kao posljedice epidemije, imaju negativne društvene, ekonomske i političke posljedi-
ce koje potkopavaju državnu moć. HIV/AIDS ima implikacije čak i na međunarodnu
sigurnost jer su međunarodne mirovne operacije također pogođene problemom HIV-
a/AIDS-a. Svijest o ovim sigurnosnim implikacijama ključna je za prepoznavanje oz-
biljnosti izazova koji predstavlja globalna pandemija AIDS-a, te je važna zbog toga
što sigurnosni sektor može dati skroman, ali važan doprinos međunarodnim naporima
za smanjenje širenja HIV-a/AIDS-a.
Globalna pandemija HIV-a/AIDS-a
Koliko je ljudi diljem svijeta pogođeno HIV-om/AIDS-om? Iako su razmjeri pande-

mije očigledno golemi, precizno određivanje njezinoga domašaja opterećeno je slo-
ženim poteškoćama. Dosada najsveobuhvatnije podatke o pandemiji zajedno su sa-
stavile Svjetska zdravstvena organizacija (eng. World Health Organization – WHO) i
374
UNAIDS (United Nations Program on HIV/AIDS). Međutim, čak su i podatci WHO-

a i UNAIDS-a samo procjene i kao takvi ne bi se trebali uzeti kao točni pokazatelji.
Oni su predmet značajnih političkih pritisaka i logističkih poteškoća, od kojih nekoli-
ko ostaje izvan kontrole UNAIDS-a. U mnogim državama, sistematično promatranje
HIV-a/AIDS-a uglavnom ostaje neadekvatno, što otežava dobivanje pouzdanih po-
dataka i detektiranje skrivenih epidemija koje nisu obuhvaćene postojećim mehaniz-
mima nadzora. Ipak, brojke koje je sastavio UNAIDS vrlo jasno ilustriraju globalni
domašaj HIV-a/AIDS-a. U prosincu 2004. godine, UNAIDS procjenjuje da oko 39,4
milijuna ljudi živi sa HIV-om ili imaju AIDS. Ova brojka nadilazi cjelokupno stanov-
ništvo država poput Španjolske ili Argentine. Od ovih 39,4 milijuna, smatra se da su
37,2 milijuna odrasli (od 15 do 49 godina), a 2,2 milijuna su djeca (ispod 15 godina).
U smislu smrtnosti, procjenjuje se da je samo u 2004. godini 3,1 milijun ljudi umrlo
od bolesti povezanih sa AIDS-om, a otprilike 4,9 milijuna ljudi nanovo se zarazilo
HIV-om (UNAIDS, 2004.). To znači da u prosjeku gotovo tri puta više ljudi dnevno
umire od bolesti povezanih sa AIDS-om, nego što ih je poginulo tijekom terorističkih
napada 11. rujna 2001. godine. UNAIDS također smatra da je sveukupno oko 25 mili-
juna ljudi diljem svijeta dosada umrlo od bolesti povezanih sa AIDS-om.
Suprotno široko rasprostranjenom vjerovanju, HIV/AIDS uopće nije ograničen na
sub-saharsku Afriku. Svaka regija u svijetu trenutno ima značajan broj ljudi koji žive
sa HIV-om/AIDS-om. Epidemiološki indikatori pokazuju da se HIV brzo širi u Aziji,
Indijskom potkontinentu, Karibima, u Rusiji i Istočnoj Europi. Tablica 18.1 pokazuje
sadašnje (2004.) procjene UNAIDS-a o regionalnom rasporedu osoba koje su bile
zaražene HIV-om na kraju 2004. godine.
Stavljanje ovih brojki u povijesnu perspektivu otkriva da je pandemija AIDS-a,
barem u brojčanom smislu, među najgorim pandemijama s kojima se čovječanstvo
suočilo. Samo u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća AIDS je možda uzeo više
žrtava nego epidemija španjolske gripe 1918-1919., za koju se smatra da je uzrokova-
la između 25 i 40 milijuna smrtnih slučajeva širom svijeta. Po svemu sudeći, također
će nadmašiti broj žrtava žljezdane kuge u Europi s obzirom da UNAIDS procjenjuje
da će dodatnih 45 milijuna ljudi biti zaraženo HIV-om do 2010. ukoliko se ne učine
Tablica 18.1 Broj zaraženih HIV-om/AIDS-om na kraju 2004.

Odrasli i djeca Novozaraženi HIV-om Broj umrlih od AIDS-a
Regija zaraženi HIV-om odrasli i djeca odraslih i djece
Sub-saharska Afrika 25,4 milijuna 3,1 milijuna 2,3 milijuna
Sjeverna Afrika i Bliski Istok 540,000 92,000 28,000
Južna i Jugoistočna Azija 7,1 milijuna 890,000 490,000
Istočna Azija 1,1 milijuna 290,000 51,000
Oceanija 35,000 5,000 700
Latinska Amerika 1,7 milijuna 240,000 95,000
Karibi 440,000 53,000 36,000
Istočna Europa i Središnja Azija 1,4 milijuna 210,000 60,000
Zapadna i Srednja Europa 610,000 21,000 6,500
Sjeverna Amerika 1 milijun 44,000 16,000
Svijet ukupno 39,4 milijuna 5 milijuna 3,1 milijuna
375
KLJUČNE TOČKE
yy Procjenjuje se da je diljem svijeta 40 milijuna ljudi zaraženo HIV-om/AIDS-om.

yy AIDS je jedna od najgorih pandemija u modernoj ljudskoj povijesti.
yy HIV/AIDS nije samo afrički problem, već se širi u mnogim regijama izvan Afrike.
jači i uspješniji napori za obuzdavanje stope prenošenja. Upravo ovi golemi i nepred-
viđeni razmjeri pandemije AIDS-a postavljaju važna pitanja da li takvi razmjeri mogu
imati implikacije koje nadilaze sektor zdravstva te se proširuju i na sigurnosni sektor.
HIV/AIDS i individualna sigurnost
Jedan od načina na koji HIV/AIDS već ima važne sigurnosne implikacije, te će ih

imati i u godinama koje dolaze, je unutar šireg okvira ‘individualne sigurnosti’. Ova
ideja, koju je iznio UNDP (United Nations Development Program), u svome doku-
mentu “Izvješće o ljudskom razvoju” (Human Development Report) iz 1994. godine,
teži ispravljanju opažene neravnoteže u sigurnosnom mišljenju koje je prevladava-
lo posljednjih desetljeća, te središte pozornosti želi premjestiti na potrebe i dobrobit
pojedinaca, umjesto potreba i dobrobiti država i teritorija. Unutar svoje sfere legiti-
mnih sigurnosnih pitanja, individualna sigurnost uključuje mnoštvo nevojnih prijetnji
opstanku i dobrobiti pojedinaca i društava, uključujući bolest. Opširnije o ljudskoj
sigurnosti pogledajte u Poglavlju 6.
Iako je ovaj poseban način razmišljanja o sigurnosti izazvao značajnu raspravu
u posthladnoratovskim sigurnosnim studijama, pogotovo s obzirom na svoju širinu
kao analitičkog koncepta, važno je imati na umu da takav način razmišljanja o poj-
mu sigurnosti nije tako nov kako bi se prvotno moglo činiti u kontekstu suvremene
rasprave. Mnoge od ovih ideja imaju jasne korijene u Prosvjetiteljstvu, koji se mogu
pratiti unazad barem do osamnaestog i devetnaestog stoljeća, ako ne i dalje u prošlost.
Iz ove perspektive, sužavanje promišljanja o sigurnosti tijekom dvadesetog stoljeća
predstavlja povijesnu anomaliju – možda povezanu sa izuzetno nasilnom prirodom
dvadesetog stoljeća. U svakom slučaju, ideju o individualnoj sigurnosti nije samo dje-
lomično prihvatilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, nego je ona privukla i široku
koaliciju nacionalnih vlada, uključujući Kanadu, Norvešku i Japan.
Implikacije HIV-a/AIDS-a na individualnu sigurnost

Ukoliko je pristup individualne sigurnosti blisko povezan sa osiguravanjem ne samo
opstanka države, nego i opstanka pojedinaca, tada HIV/AIDS bez sumnje pridonosi
glavnom sigurnosnom pitanju unutar ovoga okvira. U kvantitativnom smislu, HIV/
AIDS nalazi se među pet najčešćih uzroka smrti u svijetu. U Africi se ova bolest
natječe za nezavidnu poziciju najveće prijetnje individualnoj sigurnosti. Otuda, HIV/
AIDS nije samo vodeći uzrok smrti; procjenjuje se da uzrokuje više nego desetoro-
struko više umrlih od oružanih sukoba. AIDS stoga već predstavlja brojčano veći rizik
za preživljavanje mnogih Afrikanaca nego oružani sukob. Štoviše, kvalitativno HIV/
AIDS također izravno i neizravno utječe na većinu sastavnica individualne sigurnosti
376
koje su ustanovio UNDP (United Nations Development Program). Na najosnovnijoj

razini, HIV/AIDS je smrtonosna bolest koja prijeti životima onih kod kojih se razvije
AIDS i koji nemaju pristup lijekovima koji bi im mogli spasiti život. Posljedično,
prosječna očekivana životna dob u nekim afričkim državama najvjerojatnije će u slje-
dećim desetljećima pasti za dvadeset do trideset godina. Do 2010. godine očekivana
životna dob u mnogim bi državama mogla biti i niža nego na početku dvadesetog
stoljeća, što je u ne baš maloj mjeri posljedica utjecaja HIV-a/AIDS-a.
Osim ovih individualnih tragedija, HIV/AIDS također ima preobilje izravnih i
neizravnih implikacija na individualnu sigurnost onih obitelji i zajednica pogođenih
bolešću. Za razliku od mnogih drugih bolesti koje se povezuju sa starošću, bolesti
povezane sa AIDS-om pogađaju osobe u mnogo mlađoj i produktivnijoj dobi. Prema
tome, postoji primjerice važna povezanost između visokih stopa zaraženosti HIV-om
i razina sigurnosti hrane. Kako osobe postaju prebolesne, mogu postati nesposobne
osigurati ili steći prehranu za svoje obitelji, ili mogu postati nesposobne odlaziti na
polja kako bi osigurali dostatne količine hrane. Čak se može dogoditi da moraju ra-
sprodati svoje posjede i/ili blago kako bi kompenzirali nedostatak prihoda. Isto se
može ustvrditi i općenitije za njihovu sposobnost da proizvedu prihod. Kako pojedinci
postaju prebolesni da bi održali stalno zaposlenje, a obitelji se zbog bolesti suočavaju
sa dodatnim medicinskim i pogrebnim troškovima, njihova ekonomska sigurnost ta-
kođer biva izložena negativnom djelovanju.
Visoke stope HIV-a/AIDS-a također imaju implikacije na individualnu sigurnost u
pogledu razine obrazovanja od koje pojedinci mogu imati koristi. Ukoliko se razboli
jedan ili oba roditelja, djeci može biti uskraćeno školovanje kako bi pomogli u doma-
ćinstvu, ili kako bi sama proizvodila prihode. Konačno, mnoga od te djece također će
postati siročad. Tome se mora dodati golemi učinak HIV-a/AIDS-a na obrazovni sek-
tor u cjelini, jer brojni učitelji podliježu bolesti. Smatra se da je u nekim područjima
južne Afrike oko jedne petine učitelja u srednjim školama HIV pozitivna, što rezultira
time da neke škole bivaju prisiljene da se zatvore. Godine 1999. procijenjeno je da je
860 000 osnovnoškolske djece u sub-saharskoj Africi izgubilo učitelje zbog bolesti
povezanih sa AIDS-om.
Individualna sigurnost pojedinaca također može biti pogođena na neodredivije
načine, kroz društvenu stigmu i isključenost, koja se može manifestirati u nasilnim
napadima na osobe za koje je poznato da imaju HIV. Jedan posebno tragičan slučaj
dogodio se u Južnoj Africi gdje je Gugu Dlamini umrla u dobi od trideset i šest go-
dina od posljedica premlaćivanja od strane njezinih susjeda u predgrađu Durbana u
KLJUČNE TOČKE
yy Tijekom posljednjeg desetljeća mnoge međunarodne organizacije, vlade, znanstveni-

ci, nevladine organizacije i aktivisti istražuju novi pristup ‘individualne sigurnosti’ koji
se usredotočuje na prijetnje svakodnevnom životu običnih pojedinaca, umjesto samo
na osiguravanje opstanka država.
yy AIDS je izravna prijetnja individualnoj sigurnosti jer ubija oko tri milijuna ljudi svake
godine.
yy AIDS je također i neizravna prijetnja individualnoj sigurnosti jer negativno utječe na
mnoge sastavnice koje čine individualnu sigurnost, poput ekonomske sigurnosti, si-
gurnosti hrane, zdravstvene sigurnosti, osobne sigurnosti, itd.
377
prosincu 1998. godine nakon što je objelodanila – na Svjetski dan AIDS-a – da je HIV
pozitivna. Čak i kada sam virus ne ubija trenutno, to može učiniti ljaga koja okružuje
tu bolest. Stoga, kada se promatra iz perspektive individulne sigurnosti, HIV/AIDS
nesumnjivo je sigurnosno pitanje golemih razmjera, i to predstavlja jedan od najvaž-
nijih načina na koje HIV/AIDS već razvija značajnu sigurnosnu dimenziju. Doista,
golemi utjecaj HIV-a/AIDS-a na pojedince i društva je upravo ona vrsta problema na
koju zagovornici individualne sigurnosti žele privući pozornost.
HIV/AIDS i nacionalna sigurnost

Međutim, sigurnosne dimenzije HIV-a/AIDS-a nisu ograničene samo na područje in-
dividualne sigurnosti. U državama koje se trenutno susreću sa vrlo visokim stopama
zaraženosti HIV-om, HIV/AIDS također počinje imati implikacije na tradicionalniji
i konvencionalniji okvir nacionalne sigurnosti. Unutar državo-centrične sigurnosne
perspektive utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage i na političku stabilnost najgore
pogođenih zemalja izaziva posebnu zabrinutost. Ključno je da oružane snage nisu
marginalna skupina unutar globalne pandemije AIDS-a, nego zauzimaju središnju
poziciju. Stope zaraženosti spolno prenosivim bolestima unutar vojnih populacija u
vrijeme mira u mnogim se slučajevima smatraju višima od stopa unutar civilnog sta-
ovništva. Iako su podaci trenutno nepotpuni i površni, obavještajne procjene ukazuju
da se u mnogim afričkim vojskama prethodna konstatacija može primijeniti na slučaj
HIV-a (UNAIDS, 1998: 2). Nekoliko je faktora koji vojnu populaciju mogu izložiti
višim razinama zaraženosti HIV-om, uključujući činjenicu da su vojnici u seksualno
aktivnoj dobi, da su mobilni i smješteni daleko od kuće na dulje vrijeme, da često
primjenjuju nasilno i riskantno ponašanje, da imaju prilike za usputne seksualne veze
kojima teže kako bi se oslobodili stresa nastalog u borbi, te zbog toga što druge spol-
no prenosive bolesti povećavaju vjerojatnost prenosa AIDS-a tijekom spolnih odnosa
bez zaštite.
Kao posljedica ovih faktora, nekoliko ministarstava obrane u sub-saharskoj Africi
trenutno bilježe stopu zaraženosti HIV-om između 10% i 20% unutar oružanih snaga.
Međutim, ovo je samo prosječna brojka, dok u nekim državama u kojima je virus
AIDS-a prisutan više od deset godina stope dosižu visinu od 50 do 60%. Nacionalno
obavještajno vijeće (2000.) u Sjedinjenim Državama smatra da je stopa zaraženosti
HIV-om u odabranim vojnim populacijama u sub-saharskoj Africi sljedeća: Angola
40-60%, Kongo-Brazzaville 10-20%, Obala Bjelokosti 10-20%, Demokratska Repu-
blika Kongo 40-60%, Eritreja 10%, Nigerija 10-20% i Tanzanija 15-30%. Iako je
nemoguće provjeriti ove brojke dobivene povjerljivim sredstvima, kompatibilne su
sa obrambenom obavještajnom procjenom Južne Afrike (Heinecken, 2001), koja je
pružila sljedeće brojke: Angola 50%, Bocvana 33%, Demokratska Republika Kon-
go 50%, Lesoto 40%, Malavi 50%, Namibija 16%, Južna Afrika 15-20%, Svaziland
48%, Zambija 60% i Zimbabve 55%.
Utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage

Visoke stope zaraženosti unutar vojske utječu na barem četiri područja koja su bitna
za učinkovito djelovanje oružanih snaga. Prvo, one generiraju potrebu za dodatnim
378
Južnoafričke nacionalne obrambene snage (eng. The South African Na-

tional Defence Force – SANDF)
Informacije o utjecaju HIV-a/AIDS-a na afričke oružane snage teško je dobiti zbog osjet-
ljivosti njihove prirode. Čak i u onim vojskama koje testiraju vojnike na HIV/AIDS, duž-
nosnici su iznimno neskloni objavljivanju takvih podataka budući da oni mogu ukazati
na potencijalne slabosti unutar oružanih snaga. Posljednjih godina ipak su se počele
pojavljivati određene informacije o načinima na koje je HIV/AIDS počeo utjecati na Juž-
noafričke nacionalne obrambene snage (SANDF).
Južna Afrika već je domovina najvećega broja osoba zaraženih HIV-om/AIDS-om u Afri-
ci. Stopu zaraženosti odraslih HIV-om/AIDS-om (u dobi između 15 i 49 godina) među
civilnom populacijom UNAIDS je procijenio na 21,5%, a prema Ministarstvu zdravstva
Južne Afrike više od šest milijuna ljudi u državi već je zaraženo HIV-om. Južnoafričke
nacionalne obrambene snage (SANDF) tvrde da je zaraženost HIV-om u oružanim sna-
gama oko 23%, što je neznatno više nego među civilnom populacijom i iznosi otprilike
16 000 vojnika. Mnogi analitičari vjeruju da bi ova brojka u stvarnosti mogla biti mnogo
viša, možda do 40%, što bi brojku činilo bližom 28 000. Međutim, čak i službena brojka
je dovoljno visoka da bi potaknula Sjedinjene Države i SANDF da pokrenu program s
ciljem ustanovljavanja uvjerljivijih stopa zaraženosti HIV-om u oružanim snagama i pro-
cjenjivanja učinaka retro-virusnih lijekova na SANDF. Iz obzira prema ljudskim pravima,
SANDF ne može prisiliti svoje vojnike da se testiraju, ali je SANDF pokrenuo program po
kojemu vojnici mogu dobrovoljno pristupiti testiranju. Dosada je dobrovoljno pristupilo
1089 vojnika od kojih je 947 (89%) bilo pozitivno. Prosiječna dob testiranih HIV pozitiv-
nih vojnika bila je 34 godine, a 60% njih bilo je u braku. Iako ova brojka nije reprezenta-
tivna za SANDF u cjelini (većina onih koji su dobrovoljno pristupili testiranju vjerojatno
u sumnjali da su već bili HIV pozitivni), ona ne ostavlja sumnju da problem HIV-a/AIDS-a
ubrzano postaje vrlo ozbiljan unutar mnogih oružanih snaga u Africi.
U svjetlu ovih brojki, viši dužnosnici u SANDF-u izrazili su ozbiljnu zabrinutost o utjecaju
HIV-a/AIDS-a na borbenu spremnost vojske uslijed visokih razina izostajanja potaknu-
tih bolešću. Oni procjenjuju da će vojnik u ranim fazama bolesti biti odsutan prosječno
dvadeset dana u godini, što se povećava na četrdeset i pet dana za vojnike koji imaju
simptome. Procjenjuje se da će vojnici kod kojih se AIDS potpuno razvio prosječno biti
odsutni minimalno 120 dana godišnje. SANDF smatra da će izgubiti između 338,000 i
560,000 radnih dana godišnje zbog bolesti. SANDF također zabrinjava činjenica da su
mnogi od onih najgore pogođenih HIV-om/AIDS-om u SANDF-u u dobnoj skupini od 23
do 32 godine, što je dobna skupina iz koje dolazi najviše borbeno operativnih vojnika,
časnika, dočasnika i visoko obučenih članova oružanih snaga. HIV/AIDS bi stoga mogao
potkopati srednje rangirani vojnički sastav, stvarajući tako praznine i deficit unutar oru-
žanih snaga. Udar je utoliko teži zbog liderske uloge Južne Afrike na Afričkom kontinen-
tu i zbog toga što ova država želi proširiti svoju ulogu u afričkim operacijama očuvanja
mira, što može napraviti jedino sa zdravom vojskom.
sredstvima za obuku i regrutiranje novih vojnika kako bi zamijenili bolesne vojni-

ke, one koji su umrli, ili one za koje se očekuje da će umrijeti u bliskoj budućnosti.
Više će sredstava također biti potrebno za njegu onih članova oružanih snaga koji su
bolesni ili su u fazi umiranja. Drugo, visoke stope zaraženosti također utječu na po-
punjavanje oružanih snaga. Visoke stope HIV-a u konačnici dovode do smanjenja ras-
379
položivih civilnih izvora za novačenje iz kojih bi se crpili novi regruti, do smrti među
višim i iskusnijim časnicima na višim razinama zapovjednog lanca, te mogu dovesti
do gubitka visoko-specijaliziranog i tehnički obučenog ljudstva koje se ne može za-
mijeniti niti lako niti brzo. Treće, iako osobe zaražene HIV-om obično mogu obavljati
uobičajene dužnosti, AIDS utječe na sposobnost uspješnog izvođenja dnevnih vojnih
zadaća dovodeći do povećanih izostanaka i nižih razina poletnosti budući da se zdravi
vojnici susreću sa povećanim radnim teretom dok se bolesni vojnici ne zamijene te
moraju gledati kolege vojnike kako umiru bolnom smrću. Strah od njegovanja ozlije-
đenih vojnika zbog mogućnosti zaraze smrtonosnom bolešću te pitanje načina osigu-
ravanja zaliha krvi tijekom vojnih operacija, također postaju važna pitanja za uspješno
izvršavanje zadaća .Konačno, HIV/AIDS generira nove političke i pravne izazove
u civilno-vojnim odnosima u smislu načina suočavanja sa pitanjem HIV-a/AIDS-a
među časnicima i kako postupati sa osobama koje žive sa HIV-om. Namibijske oruža-
ne snage, primjerice, izgubile su dugotrajni sudski slučaj u pogledu ustavnosti svoje
odluke da HIV pozitivne osobe izuzmu od pristupanja oružanim snagama.
Osim ovoga izravnoga utjecaja na oružane snage država u kojima su stope za-
raženosti najviše, rastuća pandemija AIDS-a također ima sigurnosne implikacije u
smislu političke stabilnosti unutar ovih država. Ovu je vezu teže odrediti, međutim,
procjenjuje se da u već četiri države u sub-saharskoj Africi stopa zaraženosti HIV-
om prelazi 30% odrasloga stanovništva: Bocvani (38,8%), Lesotu (31%), Svazilandu
(33,4%) i Zimbabveu (33,7%) – zbog čega se postavljaju važna pitanja o dugoročnim
učincima takvih stopa zaraženosti na njihovu političku stabilnost. Kada države posta-
nu nestabilne ili propadnu, to je često zbog toga što je centralni monopol nad upotre-
bom oružanih snaga sporan te zato što dolazi do ozbiljne erozije vladine legitimnosti
unutar naroda. Štoviše, propast države je obično fenomen koji ima više aspekata,
koji uključuje najmanje tri međusobno povezana procesa: transformaciju ili uništenje
gospodarstva; slabljenje ili raspad političkih institucija na lokalnoj i nacionaloj razini;
te uništavanje širokog niza društvenih institucija poput obitelji, obrazovnog sustava i
sustava zdravstvne zaštite. Iako nije izgledno da bi HIV/AIDS mogao dovesti do pro-
pasti države neovisno o drugim faktorima, visoke stope HIV-a/AIDS-a ipak doprinose
svim trima procesima, dovodeći tako do značajne zabrinutosti oko dugoročnog utje-
caja HIV-a/AIDS-a na najgore pogođene države ukoliko se lijekovi koji produljuju
život oboljelih ne učine široko dostupnima.
Ekonomski utjecaj
HIV/AIDS pridonosi prvoj putanji povezanoj sa procesom sloma države utoliko što
dodatno otežava problem resursa s kojim se suočavaju države i tako može pridoni-
jeti intenziviranju natjecanju za sredstvima među različitim društvenim skupinama.
Primjerice, oružane snage vjerojatno će pokušati osigurati veći udio javnih troškova
kako bi zadovoljile neke od svojih nadolazećih potreba za sredstvima. Civilni sektor
će se istodobno suočiti sa sličnim povećanjem potražnje sredstava, potpirujući tako
natjecanje za sredstvima između ove dvije skupine. U Malaviju, sustav javnog zdrav-
stva već je preplavljen pandemijom sa čak 70%-nom zauzetošću bolničkih kreveta
od strane pacijenata oboljelih od bolesti povezani sa AIDS-om. Takvo natjecanje za
oskudnim sredstvima između vojske i civilnog sektora bit će dodatno pogoršano zbog
toga što iako će se najteži udar dogoditi na razini pojedinačnih obitelji i zasebnih indu-
380
strija, tvrdi se da će AIDS imati dugoročni makroekonomski utjecaj na države najteže

pogođene AIDS-om. Iako je širina ovoga utjecaja još uvjek predmetom značajnih
rasprava među ekonomistima, izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije (2001:31)
oprezno je procjenilo da će AIDS biti uzrokom 17-postotnog gubitka dohodovnog po-
tencijala sub-saharske Afrike u bruto društvenom proizvodu 1999. godine. Dok se ove
vrste gubitaka mogu apsorbirati za godinu ili dvije, one predstavljaju veći problem
kada postanu kumulativne, pojavljujući se godinu za godinom, što je vrlo vjerojatno.
Budući da HIV/AIDS pogađa gospodarski najproduktivniju demografsku skupinu,
da potkopava vjeru u dugoročnu održivost gospodarstva, da može odvratiti privatne
kao i strane investicije, te da AIDS utječe na administrativne strukture na srednjim
razinama mnogih tvrtki kao i njihove dobro obučene radnike kojih nema dovoljno,
ove brojke mogu biti vrlo indikativne u pogledu širih trendova. U budućnosti, i vojni
i civilni sektor stoga će se morati međusobno natjecati kako bi pokušali osigurati veći
udio u javnim sredstvima koji bi zadovoljio njihove povećane troškove.
Politički utjecaj
HIV/AIDS pridonosi i drugoj putanji obično povezanoj sa procesom sloma države
generiranjem dodatnih izazova u političkoj sferi u državama u kojima su stope za-
raženosti vrlo visoke. HIV/AIDS još bi više mogao potkopati mogućnost državnih
službenika da u konačnici uspješno upravljaju. Ključna sredstva već se navodno pre-
usmjeravaju od upravljanja državnim službama na liječenje ljudi zaraženih HIV-om/
AIDS-om. Stoga će sa rastom stopa mortaliteta onih koji rade za državu, obavljanje
osnovnih državnih zadaća biti još otežanije. U mnogim državama sa visokim stopa-
ma zaraženosti učinkovitost policijskih snaga također je pod sve većim pritiskom
bolesti. Policijske snage četrnaest država članica Južnoafričke zajednice za razvoj
(eng. South African Development Community – SADC) sada HIV/AIDS shvaćaju
mnogo ozbiljnije, te pokušavaju pronaći načine da se uhvate u koštac sa smanjenjem
ljudstva, kao i da se pripreme za mnogo goru situaciju u nadolazećim godinama.
Pravosudni sustav je također pogođen, gdje je osoblje koje služi u pravosudnim insti-
tucijama, poput sudaca, tužitelja, sudskih činovnika i odvjetnika, suočeno sa sličnim
razinama smrtnosti kao i u ostalim sektorima društva. Uvažavajući važnost drugih
stvari, to znači da će u budućnosti biti teže boriti se protiv kriminala te da će biti
manje uhićenja. Također će postati teže postupati sa unutarnjim pobunama ili unu-
tarnjim prijetnjama vlasti.
HIV/AIDS bi također mogao olakšati političke napetosti oko toga tko će imati pri-
stup spasonosnim lijekovima. Bolesti su desetljećima razarale mnoge države bez da
su nužno potpirivale političku nestabilnost. Ipak, za razliku od drugih bolesti koje su
snažno povezane sa siromaštvom, HIV/AIDS pogađa i obrazovanu i umjereno bogatu
srednju klasu. S obzirom na sadašnju dostupnost anti-retrovirusnih lijekova za HIV/
AIDS, mnoge elite kojima su dostupna sredstva bit će u mogućnosti značajno olakšati
svoju nevolju kupnjom skupih lijekova. Međutim, položaj drugih društvenih skupina
je manje izvjestan. Neki analitičari smatraju da ukoliko elite ne budu radile i u njiho-
vom interesu i na osiguravanju dostupnosti lijekova i ovim društvenim skupinama, to
bi moglo pridonijeti daljnjoj društvenoj polarizaciji. Doista, ljudi zaraženi HIV-om
mogli bi u većoj mjeri postati skloni populističkim vođama koji obećavaju radikalna
rješenja, umjesto oslanjanja na demokratskije vođe.
381
HIV/AIDS pridonosi i trećoj putanji često povezanoj sa procesom sloma države,

to jest potkopavanju širokog spektra društvenih institucija poput obitelji, obrazovnog
sustava, te sektora zdravstvene skrbi. Ove dimenzije već su naznačene prilikom raz-
matranja implikacija HIV-a/AIDS-a na individualnu sigurnost, i uključuju ne samo
smanjenje očekivane životne dobi, nego i potencijalnu generaciju od četrdeset mi-
lijuna siročadi u nadolazećim godinama. Mnoga od ove djece bit će izložena stigmi
bolesti i bit će podložnija neishranjenosti, bolesti, zlostavljanju i seksualnom iskori-
štavanju. Djeca su često izložena i pružanju seksualnih usluga u zamjenu za druga
vitalna dobra, poput skrovišta, hrane, fizičke zaštite i novca. Ovakavim razvojem ne
bave se samo teoretičari individualne sigurnosti. Jedan južnoafrički teoretičar (Schön-
teich, 1999) već je povezao ovaj porast broja siročadi kao posljedice HIV-a/AIDS-a
sa eksponencijalnim povećanjem stope kriminala u sljedećih pet do dvadeset godina.
On smatra da će ova siročad biti podložna eksploataciji i radikalizaciji, te bi se tako-
đer mogla okrenuti kriminalu i milicijama kako bi si osigurali egzistenciju, budući da
nemaju adekvatnu potporu svojih obitelji i zajednica. Na žalost, takve bande i milicije
ne samo da obećavaju ispunjavanje materijalnih potreba mladih; one također mogu
igrati važne psihološke funkcije poput pružanja zamjenskih očinskih figura i uzora.
Na ove načine HIV/AIDS može snažno pogoršati mnoštvo ekonomskih, političkih
i društvenih napetosti unutar najgore pogođenih država. Na taj način HIV/AIDS ta-
kođer pridonosi svim trima putanjama koje se obično povezuju sa procesom političke
nestabilnosti i propasti države. Ovaj oslabljujući utjecaj na državnu stabilnost, zajed-
no sa prethodno spomenutim učinkom na oružane snage, generira dodatne zabrinu-
tosti u sferi nacionalne sigurnosti onih država u sub-saharskoj Africi koje su ozbiljno
pogođene pandemijom, kao i onih koje imaju interese u ovoj regiji. Ukoliko se ne
poduzmu djelotvorne mjere za suzbijanje ovih učinaka, značaj ove dimenzije vjerojat-
no će značajno porasti u predstojećim godinama, usporedno sa daljnjim rastom stope
smrtnosti. Štoviše, ako se tako visoke stope zaraženosti sljedećih godina pojave i u
strateški značajnim državama poput Kine, Indije i Rusije, to bi moglo imati implika-
cije po nacionalnu sigurnost i izvan Afričkog kontinenta. Sve ove države su značajni
akteri međunarodne sigurnosti koji tek trebaju adekvatno odgovoriti na izazove koje
predstavlja HIV/AIDS.
KLJUČNE TOČKE
yy HIV/AIDS nije samo pitanje individualne sigurnosti, nego također postaje i važno pita-
nje nacionalne sigurnosti.
yy Utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage povećava zabrinutost po pitanju HIV-a/AIDS-a
unutar sigurnosnog sektora.
yy U državama u kojima su stope zaraženosti visoke, HIV/AIDS također slabi središnje in-
stitucije države, poput gospodarstva, političkih institucija, itd.
382
HIV/AIDS i međunarodna sigurnost
Mnoge oružane snage koje imaju visoke stope zaraženosti HIV-om redovito sudjeluju
u mirovnim operacijama namijenjenima stišavanju i zaustavljanju izbijanja oružanih
sukoba – dajući tako pandemiji i značajnu dimenziju po pitanju međunarodne sigur-
nosti. HIV/AIDS već je počeo predstavljati dodatne logističke i političke probleme za
takve operacije očuvanja mira budući da sve više postaje dobro znano da su mirovnja-
ci izloženi posebnom riziku zaraze HIV-om i širenja HIV-a tamo gdje su razmješteni.
Postoje tri važna načina na koje je HIV/AIDS u skorašnje doba počeo utjecati na
mirovne operacije.
Mirovnjaci kao prenositelji HIV-a/AIDS-a

Prvo, sve je više dobro poznato da raspoređeni mirovnjaci mogu pridonijeti širenju
HIV-a. Primjerice, čini se da je građanski rat u Sierra Leoneu velikom brzinom po-
većao broj zaraženih, djelomično zbog mirovnjaka koji su, između ostaloga, bili iz
Zambije, Kenije i Nigerije – država koje imaju visoke stope zaraženosti u vojsci. Spo-
znaja da mirovnjaci mogu biti izvori prenošenja HIV-a počela je stvarati političke pro-
bleme međunarodnim mirovnim operacijama, budući da države navode ovaj problem
kao razlog odbijanja takvih misija na svome tlu. U istočnoj Africi, eritrejski dužno-
snici u početku su zahtijevali jamstvo da HIV-pozitivni vojnici neće biti razmješteni u
tom području. U ožujku 2001. godine pisali su Vijeću sigurnosti izričito zahtijevajući
da države koje će dati doprinos u trupama testiraju vojnike na HIV.
Ovaj problem dodatno je pogoršala kasnija pojava optužbi za spolno zlostavljanje
protiv jednog mirovnjaka. Eritrejska vlada zahtijevala je da se mirovnjak optužen za
spolno zlostavljanje maloljetne djevojke izvede pred sud te je iskoristila priliku da
izrazi zabrinutost oko svog zahtjeva da se mirovnjaci testiraju na HIV/AIDS, koji se
još nije počeo prikladno provoditi. U travnju 2005. godine, Misija Ujedinjenih naroda
u Eritreji i Etiopiji (eng. United Nations Mission in Ethiopia and Eritrea – UNMEE)
konačno je odlučila pokrenuti formalnu istragu o navodima o spolnom zlostavljanju
koje je prijavilo nekoliko eritrejskih žena.
U Aziji, tijekom proteklog desetljeća također su se počeli pojavljivati politički
problemi u pogledu na prijelaznu vlast u Kambodži. S dolaskom Ujedinjenih naroda
u Kambodžu između proljeća 1992. i rujna 1993. godine s ciljem implementacije
mirovnog sporazuma i organiziranja demokratskih izbora, čini se da se stopa HIV-a
dramatično povećala. Procijenjeno je da je do kraja 1999. godine 220 000 ljudi bilo
zaraženo HIV-om. Iako nema dovoljno podataka za prosudbu koji udio u ovom pove-
ćanju je uzrokovan prisutnošću međunarodnih mirovnjaka, neki dužnosnici u Phnom
Penhu znatnu krivnju za širenje epidemije u Kambodži svaljuju na Prijelaznu vlast
Ujedinjenih naroda u Kambodži (eng. United Nations Transition Authority in Cambo-
dia – UNTAC). Misija UNTAC u to doba je bila jedinstvena te je u Kambodžu dovela
20 000 stranaca. Ovaj priljev ljudi, od kojih su mnogi bili civilni službenici a ne samo
mirovnjaci, sa sobom je donio i priličnu količinu novca u zemlju koja se inače godi-
nama bori sa siromaštvom. U prosjeku, seksualni radnici (koji su u nekim slučajevima
dolazili čak iz Istočne Europe) navodno su udvostručili broj svojih klijenata u jednoj
noći sa pet na deset za trajanja UN-ove misije. Naknadno testiranje UNTAC-ovih
vojnika iz Sjedinjenih Država i Urugvaja pokazalo je da su bili zaraženi HIV-om pod-
383
tipa E, koji se prije toga mogao naći samo u Jugoistočnoj Aziji i Centralnoj Africi.
Uviđajući potencijalni problem unutar misije u Kambodži, Indonezijska vojska odlu-
čila je testirati 3627 vojnika koji su sudjelovali u misiji UNTAC. Dvanaestorica njih
bilo je HIV-pozitivno, od kojih je najmanje sedam najvjerojatnije bilo zaraženo tije-
kom boravka u Kambodži. Ova brojka nadmašila je jedina dva smrtna slučaja među
indonezijskim mirovnjacima koja su bila uzrokovana bolestima koje nisu povezane
sa AIDS-om. Ovaj problem također nije ograničen na Aziju i Afriku. Tijekom sukoba
na Balkanu, dužnosnici u Zagrebu također su usmeno pokušali osigurati da afrički
mirovnjaci ne služe u Hrvatskoj zbog rizika od prenošenja HIV-a. Stoga se HIV/AIDS
već politizira unutar konteksta primanja mirovnih operacija.
Drugi način na koji bi utjecaj HIV-a/AIDS-a na oružane snage mogao predstavljati
budući izazov za međunarodne operacije očuvanja mira jest da bi on mogao takve
misije učiniti sve nepopularnijima među zeljama koje daju dorinos u vojnicima. Na-
posljetku, mnogi od faktora koji populaciju nacionalnih vojski određuju kao visoko-
rizičnu skupinu u smislu HIV-a/AIDS-a jednako se primjenjuju i na međunarodne
mirovnjake. Mirovnjaci također mogu na duže periode biti poslani od kuće. U jednom
slučaju, nigerijski mirovnjaci su na dužnosti na terenu bili čak do tri godine bez ro-
tacije. U ovom zasebnom slučaju stopa učestalosti zaista je bila u uzajamnoj vezi sa
trajanjem boravka na terenu, povećavši se za 7% u prvoj godini, do 10% nakon dvije
godine te čak 15% nakon tri godine. Operacije očuvanja mira uz to imaju tendenciju
privlačenja velikoga broja seksualnih radnika, povezujući tako dvije visoko-rizične
skupine. Posljedično, države mogu postati nesklone doprinositi operacijama očuvanja
mira, ukoliko uvide da će se neki od raspoređenih vojnika vratiti HIV-pozitivni. Od
10 000 vojnika koje je Nigerija poslala u Sierra Leone 1997. godine, 11% njih po
povratku je bilo HIV-pozitivno. Nigerijska vlada u prosincu 1999. godine priznala
je da postoji iznimno visoka stopa zaraženosti među vojnicima koji su sudjelovali u
nadzornoj skupini (ECOMOG) mirovnih operacija ECOWAS-a u susjednim zapad-
noafričkim državama. Takvi gubitci nisu vrijedni žaljenja samo sa stajališta vojnika
kao pojedinaca i oružanih snaga, nego i za operacije očuvanja mira općenito, budući
da vojnici koji imaju vrijedno prethodno iskustvo umiru prerano od bolesti povezanih
sa AIDS-om.
Treće, visoka stopa HIV-a u oružanim snagama afričkih država također otežava
kadrovsko popunjavanje međunarodnih operacija očuvanja mira, ukoliko se one budu
popunjavale samo sa HIV-negativnim vojnicima. Ovisno o kojoj misiji se radi, može
biti notorno teško kadrovski popuniti operacije očuvanja mira, a Ujedinjenim narodi-
ma nije uvijek lako pronaći dovoljno mirovnjaka za ispunjavanje svojih operativnih
potreba. HIV/AIDS dodatno pogoršava problem, te bi mogao dovesti do smanjenja
osoblja kojim države daju doprinos takvim operacijama. Tijekom SADC-ove vježbe
očuvanja mira “Blue Crane”, koja je održana u Južnoj Africi u travnju 1999. godine,
ispostavilo se da je gotovo 50% sudionika od 4,500 vojnika navodno bilo HIV-po-
zitivno. Štoviše, 30% južnoafričkog kontingenta nije bilo zdravstveno spremno za
odlazak na teren, čime je postavljeno pitanje sposobnosti Južne Afrike da u nadola-
zećim godinama da doprinos međunarodnim operacijama očuvanja mira, te općenito
pitanje u pogledu Zapadne strategije o prenošenju izvođenja operacija očuvanja mira
na sub-regionalnu razinu u Africi. U budućnosti bi HIV/AIDS mogao doprinijeti i sve
većem pritisku na broj vojnika kojim oružane snage mogu doprinijeti operacijama
očuvanja mira.
384
UN-ova mirovna operacija u Sierra Leoneu

Na dan 17. srpnja 2000. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je Rezoluciju
1308 s ciljem usmjeravanja na pitanje HIV-a/AIDS-a u operacijama očuvanja mira. Rezoluci-
jom je izražena zbrinutost oko mogućeg štetnog utjecaja HIV-a/AIDS-a na zdravlje ljudstva
u međunarodnim mirovnim operacijama, te je zahtijevano da Ujedinjeni narodi izobrazbu o
HIV-u/AIDS-u učine središnjom komponentom pripreme za razmiještanje i tekuće izobrazbe
mirovnjaka. Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda (eng. United Nations Department of
Peacekeeping Operations) zajedno sa Zajedničkim programom Ujedinjenih naroda za HIV/AIDS
(UNAIDS) naknadno su započeli temeljitije tragati za vezama između HIV-a/AIDS-a i mirovnih
operacija. Detaljna analiza (Bazergan, 2002) o ulozi koji je HIV/AIDS igrao tijekom UN-ove misije
u Sierra Leoneu (UNAMSIL) u tom je smislu bila važan korak naprijed te je otkrila neke proble-
me i kompleksnosti povezane sa pitanjem HIV-a/AIDS-a u operacijama očuvanja mira.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda odobrilo je ovu misiju u zapadnoafričkoj državi Sierra Le-
one 22. listopada 1999. godine, na temelju ovlasti koje su mu zajamčene Glavom VII Povelje
Ujedinjenih naroda. Cilj misije bila je suradnja sa vladom i drugim stranama u implementaciji
Mirovnog sporazuma iz Loméa i pomoć u provođenju razoružanja, demobilizacije i reintegracij-
skog plana. U tu svrhu Vijeće sigurnosti odobrilo je razmještanje 17 500 vojnika, uključujući 260
vojnih promatrača i preko 170 civilnih policijskih službenika. Sveukupno, tridest i osam država
dalo je prilog misiji u mirovnjacima, vojnim promatračima ili civilnim policijskim službenicima.
Postojala je posljedična zabrinutost da bi razmještanje vojnika, kao u drugim suvremenim ope-
racijama očuvanja mira u Africi, moglo potpomoći širenje HIV-a/AIDS-a u Sierra Leoneu.
Prema sadašnjoj politici, Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda (UNDPKO) ne može
jamčiti razmještanje isključivo HIV-negativnih mirovnjaka. Uistinu, UNDPKO, na temelju ljud-
skih prava, iz mirovnih operacija unaprijed ne isključuje HIV-pozitivne vojnike koji ne pokazuju
kliničku manifestaciju AIDS-a. Unatoč tome, Odjel preporučuje da države koje daju doprinos
u vojnicima ne odabiru osobe zaražene HIV-om, zato što (i) medicinski tretman u misijama
očuvanja mira može biti neprikladan za zdravstvene potrebe tih osoba; (ii) izlaganje endem-
skim zarazama i zamornim imunizacijskim uvjetima može biti štetno po njihovo zdravlje; te (iii)
zbog rizika prenošenja HIV-a na medicinsko osoblje, kolege mirovnjake i seksualne radnike u
misiji. Međutim, ovo je samo preporuka i UNDPKO nema striktnih provedbenih mehanizama.
Doista, UN ne testira te vojnike i ne zahtijeva takve informacije od država koje daju doprinos
u vojnicima.
Slučaj UNAMSIL-a je pokazao da je krajnje oslanjanje na države, koje daju doprinos u vojnicima,
u ispunjavanju ovih zahtjeva problematično. Iako je većina država koje su sudjelovale u misiji
u Sierra Leoneu službeno tvrdila da su provele testiranje prije razmještanja, najmanje četiri
mirovnjaka UNAMSIL-a umrla su između studenog 1999. i ožujka 2002., dok je dodatnih deset
vojnika bilo poslano natrag u domovinu jer su pokazivali simptome AIDS-a, što je ukazalo na
značajne slabosti u testiranju prije razmiještanja vojnika u mnogim država. Sve dok je to slu-
čaj, Ujedinjeni narodi ne mogu stvarno isključiti mogućnost da bi u nekim slučajevima UN-ovi
mirovnjaci mogli proširiti virus tamo gdje su razmješteni. Kako bi se dalje uhvatili u koštac sa
ovim problemom, Ujedinjeni narodi angažiraju savjetnike o AIDS-u u misijama očuvanja mira
te su osmislili plastičnu karticu za svijest o AIDS-u koja je pokusno upotrijebljena u Sierra Le-
oneu. Kartica sadržava osnovne činjenice o prijenosu i prirodi bolesti, ‘džep’ u kojem se nalazi
prezervativ, te stalno poziva na kodeks ponašanja mirovnjaka. Kartica se trenutno proizvodi na
nekoliko jezika i uobičajeno se dijeli mirovnjacima diljem svijeta. Međutim, njezina djelotvor-
nost tek se treba procijeniti na pravi način.
385
Vijeće sigurnosti dovoljno je ozbiljno shvatilo ovo pitanje da bi mu se formalno

posvetilo putem Rezolucije 1308, koja potiče države članice da dobrovoljno testiraju
svoje vojnike. Također poziva Glavnog tajnika da omogući orijentaciju na spreča-
vanje širenja HIV-a među mirovnjacima u fazi prije razmiještanja na terenu. Odjel
za mirovne operacije Ujedinjenih naroda otada je počeo pozornije promatrati pitanje
HIV-a/AIDS-a, te je razvio karticu o svijesti o AIDS-u za distribuciju među mirov-
njacima, koja sadrži informacije o bolesti i načinu prijenosa. Unatoč ovim važnim
naporima, utjecaj HIV-a/AIDS-a na operacije očuvanja mira pandemiji dodaje važnu
međunarodno-sigurnosnu dimenziju, pogotovo stoga što će Ujedinjenim narodima
biti vrlo teško praktično rasporediti samo HIV-negativne vojnike u svjetlu važnog
momenta ljudskih prava i potrebe oslanjanja na sigurne oružane snage koje će udovo-
ljiti njihovim operativnim zahtjevima.
KLJUČNE TOČKE
yy Čak i za one države koje koje nemaju visoke stope zaraženosti HIV-om, HIV/AIDS po-
staje važno pitanje međunarodne sigurnosti.
yy Od posebne je važnosti pitanje utjecaja HIV-a/AIDS-a na operacije očuvanja mira.
yy HIV/AIDS komplicira zadaću kadrovskog popunjavanja i raspoređivanja vojnika u ope-
racijama očuvanja mira.
Zaključak
Ovo poglavlje osvijetlilo je važne individualne, nacionalne i međunarodne sigurnosne

dimenzije globalne pandemije AIDS-a. Važno je prepoznati ove dimezije i deteljnije
ih izučavati zbog nekoliko razloga. Prvo, svijest o ovim sigurnosnim dimenzijama
HIV-a/AIDS-a potrebna je zbog dolaska do sveobuhvatnijeg razumijevanja prirode
i razmjera suvremene pandemije. Dok gospodarske i društvene implikacije znan-
stvenici i kreatori politike razmatraju mnogo šire i ozbiljnije po principu od-drža-
ve-do-države, to se još ne događa u odnosu na sigurnosne dimenzije HIV-a/AIDS-a.
Drugo, potrebno je prepoznati ove sigurnosne dimenzije u nastanku kako bi razina
međunarodnoga odgovora postala primjerena razmjerima globalnoga izazova kojeg
predstavlja pandemija AIDS-a. Međunarodni napori će se morati intenzivirati te će
više sredstava morati biti dostupno kako bi se odgovorilo na ove sigurnosne dimenzije
u nastanku, kao i na golemu humanitarnu katastrofu koju označava ova pandemija.
Konačno, ove sigurnosne dimenzije moraju se shvatiti ozbiljno zbog toga što oružane
snage, kao visoko-rizična skupina i prenositelji virusa, moraju dati odgovoran dopri-
nos međunarodnim naporima za smanjenje prijenosa HIV-a.
Uistinu, oružane snage diljem svijeta treba se poticati na implementaciju pouzda-
nih edukativnih programa o HIV-u/AIDS-u, koji o toj bolesti raspravljaju otvoreno i
ozbiljno, i koji istovremeno rade na smanjenju stigme koja se veže uz bolest. Oružane
snage stoga bi trebale težiti širokoj dostupnosti dobrovoljnog i potpuno povjerljivog
testiranja, uključujući savjetovanje prije i poslije testiranja, te bi trebale ponovno
procijeniti koje vojne djelatnosti izlažu vojnike posebno visokom riziku prenošenja
HIV-a, te činiti poboljšanja gdje je to moguće. Međutim, od ključne je važnosti da
oružane snage address pitanje HIV-a/AIDS-a sa potrebnim uvažavanjem važnih pi-
tanja ljudskih prava. Ljudi koji su zaraženi virusom nisu neprijatelji u istraživanju
386
načina za svladavanje bolesti, nego su najvažniji izvor za stvaranje održivih pobolj-

šanja u budućnosti. Shodno tome, oni također moraju biti uključeni, a ne isključeni iz
ovih procesa. Konačno, one oružane snage koje posjeduju uznapredovalu medicinsku
infrastrukturu trebale bi nastaviti istraživanja na održivom i povoljnom cjepivu protiv
AIDS-a, budući da će u interesu Zapadnih vojski očigledno biti angažiranje u istraži-
vanjima o onim tipovima bolesti prevladavaju u različitim regijama Afrike, u kojima
bi u jednom trenutku u budućnosti mogli biti razmješteni.
Kao dodatak ovim vrlo specifičnim mjerama koje međunarodne agencije i oružane
snage mogu usvojiti kao odgovor na globalnu pandemiju AIDS-a, učinkovita strategi-
ja u pogledu HIV-a/AIDS-a za sigurnosni sektor također bi trebala na drugom mjestu
uključivati bolje razumijevanje i potporu širim naporima koji se trenutno čine u borbi
protiv pandemije, poput stvaranja jeftinijih, međunarodno dostupnih lijekova i doprino-
sa Globalnom fondu za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije. Takvi širi napori
su potrebni jer se temeljni uzroci pandemije AIDS-a nalaze u mnogo širem sklopu gos-
podarskih, političkih i strukturnih uvjeta koji će se morati ponovno procijeniti i ublažiti,
kako bi bilo koji pokušaj obustave širenja pandemije u budućnosti bio uspješan. Bilo bi
dobro da sigurnosni sektor prepozna približavanje interesa u odnosu na odgovaranje na
globalnu pandemiju AIDS-a i veću potporu ovom širem nastojanju. Svi novi sigurnosni
izazovi koje u ovom trenutku izaziva HIV/AIDS vjerojatno će se smanjiti ukoliko dođe
do značajnog smanjenja pandemije AIDS-a. Takvi širi međunarodni napori za smanje-
njem prijenosa HIV-a, dugoročno će biti uspješni jedino ukoliko u obzir uzmu višestru-
ke sigurnosne dimenzije pandemije AIDS-a koji su prethodno navedeni.
PITANJA
Koje vrste individualne nesigurnosti proizvodi HIV/AIDS?

Koje su implikacije HIV-a/AIDS-a na nacionalnu sigurnost?
U kojoj je mjeri globalna pandemija AIDS-a predstavlja prijetnju međunarodnoj sigurnosti?
Što oružane snage mogu učiniti kako bi smanjile širenje HIV-a/AIDS-a?
Koja je korist od označavanja HIV-a/AIDS-a sigurnosnim pitanjem, umjesto zdravstvenim ili
razvojnim pitanjem?
Što se može naučiti iz davanja HIV-u/AIDS-u sigurnosnoga značaja u smislu teorije
sekuritizacije?
Je li prikladno da se Vijeće sigurnosti bavi zdravstvenim pitanjima?
Treba li se HIV/AIDS izdvojiti od ostalih bolesti kao prijetnja međunarodnoj sigurnosti?
Kako HIV/AIDS utječe na međunarodne operacije očuvanja mira?
Imaju li i druge zarazne bolesti sigurnosne implikacije?
ZA DALJNJE ČITANJE
Elbe, Stefan (2003), The Strategic Dimensions of HIV/AIDS, International Institute for
Strategic Studies, Oxford: Oxford University Press. Detaljan pregled utjecaja HIV-a/AIDS-
a na oružane snage, na mirovne operacije i na državnu stabilnost.
387
Garret, Laurie (2005), HIV and National Security: Where are the Links? New York: Co-
uncil on Foreign Relations http://www.cfr.org/pub8248/laurie_garret/hiv_and_natio-
nal_security_where_are_the_lins.php. Utjecajno izvješće koje je objavio Council on Fo-
reign Relations i čiji je autor jedan od najpoznatijih pisaca o globalnom javnom zdravstvu.
Nudi jezgrovit sažetak veza između HIV-a/AIDS-a i sigurnosti.
ICG (2001), HIV/AIDS as Security Issue, Washington DC and Brussels: International
Crisis Group. Rano izvešće International Crisis Group koje prati implikacije HIV-a/AIDS-a na
nekoliko različitih koncepcija sigurnosti.
McNeill, William (1998), Plagues and People, New York: Anchor Books. Klasična stu-
dija o tome kako su bolesti izmijenile i oblikovale tijek svjetske povijesti u nekoliko ključnih
trenutaka.
National Intelligence Council (2000), The Global Infectious Disease Threat and Its Im-
plications for the US, Washington DC
http://www.cia.gov/cia/reports/nie/report/nie99-17d.html Neklasificirano izvješće US
National Intelligence Council koje naznačava dugoročne implikacije zaraznih bolesti na na-
cionalnu sigurnost SAD-a.
Ostergard, Robert L. Jr. (ed.) (2006), HIV, AIDS and the Threat to National and Interna-
tional Security. London: Palgrave. Zbirka eseja vodećih znanstvenika u polju, koji pokriva-
ju različite veze između HIV-a/AIDS-a i sigurnosti.
Price-Smith, Andrew (2001), The Health of Nations: Infectious Disease, Environmental
Change, and Their Effects on National Security and Development. Cambridge, MA: MIT
Press. Temeljna studija o utjecaju zaraznih bolesti na nacionalnu sigurnost i razvitak koji
unaprijeđuje model za mjerenje ovog utjecaja.
UNAIDS (1998), AIDS and the Military, Geneva. Studija o utjecaju HIV-a/AIDS-a na oru-
žane snage, koju je izradio Joint United Nations Program on HIV/AIDS.
Watts, Sheldon (1997), Epidemics and History: Disease, Power, and Imperialism, New
Haven: Yale University Press. Detaljna studija povijesne važnosti nekoliko bolesti, uključu-
jući kugu, koleru, žute groznice, gube i velikih boginja.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.unaids.org/Unaids/EN/In+focus/HIV_AIDS_security+and+humanitaria
n+response/HIV_AIDS+asp+security.asp Web stranica UNAIDS-a za sigurnosne implika-
cije HIV-a/AIDS-a.
http://wwwpglobalhealth.org Web stranica Global Health Council (Globalnog vijeća za
zdravlje). Sadrži informacije o globalnim zdravstvenim pitanjima i današnjim događajima u
globalnom zdravstvu.
http://www.ukglobalhealth.org Web stranica Partnerstva za globalno zdravstvo Ujedi-
njenog Kraljevstva. Sadrži informacije o vezi između Zdravstva i Vanjske politike, kao i Zdrav-
stva i Upravljanja.
388
19.
Transnacionalni kriminal
JEANNE GIRALDO i HAROLD TRINKUNAS
Sadržaj poglavlja
Uvod
Je li transnacionalni kriminal prijetnja nacionalnoj

sigurnosti?
Definicije i ključni koncepti
Porast transnacionalnog kriminala
Organizacija transnacionalnog kriminala: suparničke vizije
Transnacionalni kriminal i terorizam
Odgovori država
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje objašnjava zašto mnoge vlade transnacionalni kriminal sve više smatraju
prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Ono istražuje i razloge i karakter porasta transnaci-
onalnog kriminala tijekom 1990-tih. Propituje, također, što znamo o načinu na koji je
transnacionalni kriminal organiziran te zaključuje kako je naše razumijevanje prilično
ograničeno. Tri suparnička modela prirode organiziranog kriminala – utemeljena na hi-
jerarhijama, mrežama i tržištima – često se koriste kako bi se dao smisao dostupnim
djelomičnim dokazima o transnacionalnom kriminalu. Svaki drugačije implicira koliko
ozbiljno bi se ova prijetnja trebala shvatiti i koje bi se politike protiv nje trebale koristi. U
poglavlju se također istražuju rasprave o snazi i prirodi ‘veze’ između transnacionalnog
kriminala i terorizma. Zaključuje raspravom o tome kako je odgovor država na transna-
cionalni kriminal vremenom evoluirao.
389
Uvod
Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, popularni mediji, znanstveni članci u

časopisima, ‘procjena prijetnji’ koju su davali think tankovi te vojne i obavještajne
zajednice objavile su opasnosti koje predstavlja transnacionalni kriminal. Konferen-
cija koju je 1994. godine organizirao vodeći washingtonski think tank, Centar za stra-
teške i međunarodne studije, označila je transnacionalni kriminal ‘novim carstvom
zla’. U UN-ovom izvješću iz 1996. godine tvrdilo se da je transnacionalni kriminal
postao ‘novi oblik geopolitike’. Američka Strategija nacionalne sigurnosti objavljena
1996. godine ovaj je fenomen predstavila kao glavnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Vlade više nisu promatrale transnacionalni kriminal samo kao prijetnju pojedincima
ili društvu, nego kao prijetnju samoj državi. Gledajući unazad, je li transnacionalni
kriminal ispunio očekivanja? Predstavlja li on danas glavnu prijetnju međunarodnoj
sigurnosti?
Porast transnacionalnog kriminala tijekom posljednje četvrtine prošloga stoljeća
je neupitan, ali njegov utjecaj značajno se razlikuje diljem svijeta. Dok je organizira-
ni kriminal oduvijek bio prisutan, novi trendovi u međunarodnom sustavu, posebice
globalizacija, sve više omogućavaju kriminalnim poduhvatima da prelaze granice.
Kako se brzina globalizacije trgovine, financija i putovanja povećava, trebali bismo
očekivati da organizirani kriminal u budućnosti postane još više transnacionalan te da
će sve više poprimati učinkovite mrežne oblike organizacije. To znači da će sve više
zemalja biti izloženo utjecaju transnacionalnog kriminala na indvidualnu sigurnost,
društva te vladavinu prava u vremenu kada postaje sve teže obuzdati ovaj fenomen i
odgovoriti na njega. Postojanje država sa slabom vladom ili onih praktički bez vlade
diljem svijeta, koje pružaju plodnu domaću osnovu za transnacionalni kriminal, znači
da čak su i države sa snažnom primjenom zakona ranjive na efekte prelijevanja (eng.
spillover effect).
Promišljanje o transnacionalnom kriminalu teško je iz tradicionalne perspektive
međunarodne sigurnosti, koja se tipično usredotočuje na pitanja rata i mira, sukoba i
suradnje, često iz državno-centrične perspektive. Prijetnja koju predstavlja transnaci-
onalni kriminal ima i međunarodne i sub-nacionalne dimenzije i, kako ćemo vidjeti u
ovom poglavlju, ima implikacije na nacionalnu sigurnost, javnu sigurnost, te čak na
stabilnost režima. Njegova sposobnost prelaženja granica i počinjenja zločina daleko
od svoga izvora, njegova skrovita priroda te sposobnost korumpiranja i potkopavanja
predstavnika vlade, predstavljaju izazov državama da anticipiraju prijetnje i pripreme
svoju obranu. Vladama je još teže znati može li se protiv ovog tipa prijetnje učinkovi-
to boriti tradicionalnim sigurnosnim instrumentima, iako postoje kontroverzni pozivi
za većom upotrebom vojnih i obavještajnih sredstava u borbi protiv transnacionalnog
kriminala. Iz toga razloga, teorijsko promatranje koje se u ovome poglavlju koristi
za razumijevanje problema ima manje veze sa našim tradicionalnim interpretacijama
međunarodnih odnosa te se više oslanja na teorije o organizacijskim oblicima i unu-
tarnjoj politici.
Ovo poglavlje istražuje pojavu transnacionalnog kriminala kao prijetnje međuna-
rodnoj sigurnosti. Pruža se pregled načina i razloga promjene transnacionalnog kri-
390
minala tijekom 1990-tih. Vodimo raspravu o debatama o tome kako je transnacionalni

kriminal organiziran, u rasponu od onih koji ga smatraju visoko-hijerarhiziranim do
onih koji smatraju da je bliži decentraliziranom tržištu, te o implikacijama svakoga
modela na naše razumijevanje ozbiljnosti prijetnje i kako joj se suprotstaviti. Ovo
uključuje procjenu najnovijih argumenata u pogledu potencijalnih veza koje bi se
mogle razviti između transnacionalnog kriminala i terorizma. Zaključujemo analizom
odgovora vlade na transnacionalni kriminal.
KLJUČNE TOČKE
yy Države i znanstvenici transnacionalni kriminal sve više promatraju kao glavnu prijet-
nju međunarodnoj sigurnosti, ali su tradicionalne teorije međunarodnih odnosa ma-
nje korisne za razumijevanje ove prijetnje.
yy Međunarodni trendovi poput globalizacije mogu nenamjeravano rezultirati otvara-
njem novih prostora za razvoj transnacionalnoga kriminala.
yy Prijetnja koju predstavlja transnacionalni kriminal raste u svome dometu i žestini, te
utječe čak i na države sa jakim tijelima za provođenje zakona.
yy Upotreba teorija o organizacijskim oblicima i unutarnjoj politici pruža nam uvid u pri-
rodu prijetnje i načine odgovaranja na nju.
Je li transnacionalni kriminal prijetnja

nacionalnoj sigurnosti?
Transnacionalne kriminalne skupine profitom motiviranim zločinima koje izvode

uzrokuju štetu pojedincima i društvima. Primjerice, krijumčarenje droge pridonosi
razinama zloupotrebe supstanci, sitnih prekršaja i širenju HIV-a/AIDS-a među kori-
snicima koji drogu uživaju intravenozno. Proizvodnja koke u Južnoj Americi dovela
je do krčenja sve većih područja Amazonske prašume i do zagađenja tla i vodenih
tokova kemikalijama koje se koriste za rast i preradu koke. Organizirani kriminal
kojim se krijumčare žene za prostituciju, redovito iz zemalja u razvoju prema Za-
padu, krši ljudska i građanska prava pojedinaca, ugrožava zdravlje i dobrobit žena,
njihovih obitelji, te njihovih zajednica u domovini i odredišnoj zemlji. U usklađivanju
svojih odgovora na transnacionalni kriminal, vlade se ne smiju oslanjati samo tijela
za provođenje zakona, već i sektor javnog zdravstva, tijela za zaštitu okoliša i tijela
socijalne skrbi trebaju uključiti u odgovore na opsežne prijetnje individualnoj i javnoj
sigurnosti.
Kada se šteta uzrokovana transnacionalnim kriminalom može okarakterizirati kao
prijetnja nacionalnoj sigurnosti, koja od vlada zahtijeva kvantitativno i kvalitativno
drugačije odgovore? Neki smatraju da je šteta nacionalnoj sigurnosti nanesena kada
razina štete prouzročena transnacionalnim kriminalom dosegne razmjere epidemije
– primjerice, porast stope zaraženosti HIV-om prouzročen upotrebom droge u Ru-
siji. Međutim, najčešće se počinitelji transnacionalnog kriminala – a ne sami zločini
– smatraju stvarnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Prema ovom pogledu, sve
bogatiji i moćniji kriminalci potkopavaju državu, demokraciju i gospodarstvo, upo-
trebom korupcije, nasilja i reinvestiranjem njihovih dobiti u legalne gospodarstvo. Do
391
1990-tih, to je značilo da su mnoge vlade smatrale da tradicionalni pristupi zasnovani

na provođenju zakona, namijenjeni osiguranju sigurnosti pojedinca ili javne sigurno-
sti zajednica, više nisu prikladni (Williams i Savona, 1996).
Na osnovnoj razini, mogućnost transnacionalnih kriminalnih poduhvata da izbje-
gnu granične kontrole i osiguraju nove koridore za ilegalni transport dobara i osoba
dovodi u pitanje sposobnost države da provodi svoje temeljne funkcije kao jamac
nacionalne suverenosti, posjednik monopola nad silom te pružatelj javnih dobara. Ti-
jekom svojih aktivnosti, transnacionalni kriminalni poduhvati korumpiraju i potkopa-
vaju brojna državna tijela, osiguravajući tako mehanizme pomoću kojih mogu utjecati
na sam karakter vlade i državne politike u ciljanim državama.
Transnacionalni kriminal kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti: An-

dska regija, Sjedinjene Države i ‘Rat protiv droge’
Tekuće opsežno krijumčarenje droge iz država Andskog lanca Latinske Amerike (Bolivija,
Kolumbija, Peru) u Sjedinjene Države služi kao primjer višestrukih razina prijetnje koju
javnoj sigurnosti, društvenoj strukturi i nacionalnoj sigurnosti predstavlja organizirani
kriminal. Na najosnovnijoj razini, trgovina drogom predstavlja prijetnju javnoj sigurno-
sti, bilo putem ilegalne upotrebe nasilja od strane samih krijumčara kako bi nametnuli
svoju vlast nad proizvodnom i distribucijskom mrežom, bilo putem aktivnosti ovisnika
koji se upliću u sitne prekršaje kako bi podmirili svoje navike. U nekim državama, poput
Kolumbije, desno orijentirane paravojne snage i lijevo orijentirani pobunjenici iznuđuju
od organizacija za krijumčarenje droge novac za zaštitu ili se izravno uključuju u trgovinu
drogom kako bi poduprli svoje vlastite protu-vladine nasilne aktivnosti. U tom slučaju,
novac od droge raspiruje nasilje usmjereno protiv države i civila razbijanjem društvene
strukture, i to uzrokovanjem masovnih unutarnjih kretanja izbjeglica.
Krijumčarenje droge uzrokuje i ozbiljne ekonomske poremećaje. Prihodi od droge u
opranom novcu često se re-investiraju u poslove u Sjedinjenim Državama i u državama
Andskog lanca. Ovaj relativno ‘jeftin’ izvor kapitala poduhvatima povezanima sa drogom
osigurava nepravednu prednost u odnosu na pravovaljana poduzeća koja ovise o sku-
pljim legitimnim izvorima kapitala, poput banaka i burzi.
Korupcija povezana sa drogom također prijeti integritetu provođenja zakona i sudbe-
ne vlasti i u Andama i u Sjedinjenim Državama. U mjeri u kojoj je organizirani kriminal
sposoban prodrijeti u politiku, društvenu organizaciju i poslovne zajednice, utoliko vla-
de postaju sve manje i manje sposobne oduprijeti se utjecaju organiziranog kriminala.
Ukoliko se ne kontrolira, to znači da organizirani kriminal u konačnici može potkopati
sposobnost države da očuva svoju nacionalnu sigurnost.
Transnacionalna suradnja u suzbijanju krijumčarenja narkotika u regiji imala je nenamje-
ravane posljedice po regionalnu sigurnost u Andama. Uspješni napori Sjedinjenih Drža-
va sredinom 1990-tih u podupiranju programa protiv narkotika u Peruu i Boliviji smanjili
su proizvodnju u tim državama. Ipak, transnacionalne kriminalne organizacije uspjele su
se prilagoditi američkim naporima, preusmjeravajući proizvodnju u Kolumbiju, u kojoj
je ona rasprivala ponovno oživljavanje pobunjeničke aktivnosti. Budući da Sjedinjene
Države i Kolumbija danas rade na odgovoru na učinke krijumčarenja narkotika, postoji
zabrinutost da bi njihova uspješnost krijumčarenje droge gurnula natrag u njegov pri-
jašnji raj u Peruu i Boliviji.
392
U krajnjem slučaju, transnacionalni kriminalni poduhvati postaju tako moćni da

dovode u pitanje i preuzimaju državni monopol nad upotrebom sile, kao što se dogo-
dilo u nekim zabačenim područjima regija u kojima se proizvodi droga u Kolumbiji,
Peruu i Boliviji. Kako ćemo vidjeti u raspravi o povezanosti između terorizma i tran-
snacionalnog kriminala, neki analitičari potaknuli su pitanje mogućnosti da ilegalne
kanale koji se koriste za transnacionalno krijumčarenje i ilegalnu trgovinu počnu ko-
ristiti terorističke organizacije.
Drugo, vlade transnacionalni kriminal percipiraju kao sigurnosnu prijetnju do mje-
re u kojoj on potkopava demokratsku stabilnost. Treći val demokracije koji je započeo
sa Portugalskom revolucijom 1974. godine proizveo je dotad neviđenu ekspanziju
ljudskih sloboda, a opet, u mnogim državama transnacionalni kriminalni poduhvati
iskoristili su nestabilnost koja je pratila ove prijelaze kako bi se učvrstili, koristeći ko-
rupciju za proširenje svoga utjecaja u višim državnim strukturama, zaštićujući se tako
od provedbe zakona. Korumpiranost javnih institucija i percipirana slabost u provo-
đenju zakona u novim demokracijama pridonose potkopavanju povjerenja javnosti i
odanosti novom režimu. U krajnjem slučaju, javna reakcija može dovesti do promjene
vlada i režima, ponekad proizvodeći obnavljanje demokracije, kao što se to dogodilo
tijekom Narančaste revolucije u Ukrajini 2004. godine, a ponekad vodeći nostalgiji za
autoritarnijim oblicima vladavine, kao što se nedvojbeno dogodilo u Rusiji za vrijeme
Putinove administracije.
Ovaj aspekt prijetnje koju predstavlja transnacionalni kriminal zabrinjava velike
sile, poput Sjedinjenih Država i Europske unije, koje imaju određen interes u promo-
viranju demokracije.
Treće, transnacionalni kriminal smatra se prijetnjom gospodarskom razvoju (te
stoga i nacionalnoj sigurnosti). Tijekom 1990-tih, međunarodne financijske instituci-
je, međunarodne privatne banke i transnacionalne nevladine organizacije (eng. non-
governmental organization – NGO) poput Transparency Internationala, sve više su se
koncentrirale na dobro upravljanje kao preduvjet za ekonomski rast te promoviraju
napore za smanjenje korupcije i poboljšanje pravosudnih sustava. Međunarodni in-
vestitori, koji osiguravaju kapital presudan za poticanje ekonomskog rasta u svije-
tu u razvoju, također se usredotočuju na transparentnost vlade, vladavinu zakona i
smanjenje korupcije, budući da se time povećava vjerojatnost da će njihova ulaganja
uspjeti i ostati sigurna bilo od upletanja vlade ili kriminala. Organizirani kriminal
KLJUČNE TOČKE
yy Zlodjela koja počine transnacionalne kriminalne skupine često pričinjavaju štetu po-
jedincima i društvima, ali na njih obično odgovaraju tijela za provođenje zakona i rele-
vantne društvene službe.
yy Transnacionalni kriminal često se promatra kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti zbog
dodatne opasnosti koju predstavlja modus operandi počinitelja transnacionalnog
kriminala.
yy Bogate i moćne kriminalne skupine upuštaju se u korupciju i nasilje i re-investiraju svoj
protuzakoniti profit na načine koji potkopavaju osnovne funkcije države, demokracije
i gospodarstva.
yy Bez nadzora, organizirani kriminal može prodrijeti u političke i društvene elite država,
te ga je u slučaju da se to dogodi vrlo teško poraziti.
393
smatra se prijetnjom razvoju utoliko što potkopava vladavinu zakona i odvraća strane
investicije povećanjem razine nasilja i nesigurnosti u ciljanim zajednicama. K tome,
kriminalci često re-investiraju svoj dohodak u legalno gospodarstvo kao dio nasto-
janja za pranjem novca, a ovi poslovi povezani s kriminalom često imaju nepoštenu
konkurentsku prednost putem pristupa jeftinom kapitalu i sposobnosti zstrašivanja
poslovnih suparnika. U društvima u kojima postoje visoke razine transnacionalnog
kriminala, legitimni investitori često su neskloni uložiti sredstva.
Definicije i ključni koncepti
Tradicionalno, transnacionalni kriminal odnosi se na kriminalne aktivnosti koje se
protežu na i krše zakone dviju ili više država. Nedavno su Ujedinjeni narodi u svo-
joj Konvenciji protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (eng. Convention
Against Transnational Organized Crime)
Opis pozadine 19.1 transnacionalni kriminal definirali malo
šire, uključujući bilo koju kriminalnu ak-
Kategorije transnacionalnog tivnost koja se provodi u više od jedne
kriminala države, koja se planira u jednoj državi,
ali se izvodi u drugoj, ili se počini u jed-
1. Pranje novca
noj državi gdje postoje efekti prelijevanja
2. Nezakonita trgovina drogom
na susjedna zakonodavstva (Konvencija
3. Korupcija javnih službenika Ujedinjenih naroda protiv transnacio-
4. Infiltracija u legalne poslove nalnog organiziranog kriminala, 2000).
5. Lažni bankrot Napori za određivanjem karaktera aktiv-
6. Prevare osiguranja nosti koje se označavaju kao transnacio-
7. Računalni kriminal nalni kriminal sveobuhvatni su, kako je
8. Krađa intelektualnog vlasništva
naznačeno u Opisu pozadine19.1.
Postoji široko rašireno slaganje da
9. Nezakonito krijumčarenje oružja
je povećana globalizacija gospodarskih
10.T erorizam aktivnosti omogućila pojavu šireg raspo-
11. Otmica aviona na aktivnosti i prilika za pojavi istinski
12. Piratstvo transnacionalnih kriminalnih poduhvata.
13. Otmice na kopnu Poput poslova u legalnom gospodarstvu,
14. Krijumčarenje osoba transnacionalni kriminalci teže usklađi-
15. Trgovina ljudskim organima vanju ponude i potražnje i isorištavanju
razlika u profitima, propisima i razinama
16. Krađa umjetnina i kulturnih dobara
rizika između tržišta. Ove razlike mogu
17. Prekršaji vezani za okoliš
proizaći iz raspoloživosti ponude u odre-
18. Drugo nezakonito krijumčarenje đenim regijama koja se može uskladiti sa
Izvor: Gerhard O.W. Mueller (2001: 14.); potražnjom u drugima, poput toka nar-
Fourth United Nations Survey of Crime kotika iz Afganistana i Južne Amerike u
Trends and Operations of Criminal Ju- Europu i Sjedinjene Države. U drugim
stice Systems (1994.). slučajevima, kriminalci mogu iskorišta-
394
vati razlike u regulaciji aktivnosti, što je često slučaj u transakcijama pranja novca
koje iskorištavaju razlike u bankovnim tajnama između off-shore financijskih utočišta
i konvencionalnih banaka. Razlike u riziku pri provođenju aktivnosti također bi mo-
gle oblikovati geografsku prisutnost transnacionalnog kriminala, pri čemu kriminalni
poduhvati razvijaju svoja sjedišta u niskorizičnim, državama sa slabom vladom, poput
Nigerije. Vjerojatno je da će se kriminalne aktivnosti dogoditi u nacijama-domaćini-
ma u kojima se visoki rizik kompenzira primamljivošću viših profita. Druge države
manje su važne kao tržišta (ili domaćini) za transnacionalne kriminalne skupine, ali
doprinose ilegalnoj ekonomiji kao države za prekrcaj, kroz koje nelegalna dobra pro-
laze, ili kao države koje pružaju usluge (kao u slučaju utočišta za pranje novca).
Iako se pojmovi ‘transnacionalni kriminal’ i ‘organizirani kriminal’ ponekad kori-
ste naizmjenično, transnacionalni kriminal u cjelini ne izvode samo organizirane kri-
minalne skupine, niti se sve organizirane kriminalne skupine bave transnacionalnim
kriminalom. Unatoč ovom razlikovanju, vaćina rasprava o transnacionalnom krimina-
lu zaista se fokusira upravo na kriminalna djela koja izvode organizacije koje postoje
baš za stjecanje profita putem nezakonitih akvitnosti. Takozvani ‘prigodni kriminalci’
– pojedinci ili poduzeća koje se inače bave legitimnim komercijalnim aktivnostima
koji mogu počiniti transnacionalna zlodjela – isključuju se iz razmatranja. Slijedeći
ovaj pristup, nedavna Konvencija Ujedinjenih naroda osvrćući se na prijetnju transna-
cionalnog kriminala usredotočuje se na transnacionalni organizirani kriminal. Ovo
prouzročuje mnoga pitanja. Što je organizirani kriminal? Zašto bismo se trebali usre-
dotočiti na organizirane skupine koje počinjavaju transnacionalni kriminal umjesto na
same kriminalne aktivnosti?
Organizirani kriminal
Dok su malobrojna neslaganja oko toga što kriminal čini transnacionalnim, o znače-
nju organiziranog kriminala desetljećima se žestoko raspravlja. Ove debate uvelike su
se usredotočile na pitanje kako je organizirani kriminal strukturiran i što organizirani
kriminal dijeli od drugih oblika kriminala (poput ‘običnih’ uličnih prekršaja ili činov-
ničkog kriminala). (Za detaljniju raspravu o ovim pitanjima vidjeti poglavlje ‘Organi-
zacija transnacionalnog kriminala: suparničke vizije’ u nastavku).
Unatoč ovim tekućim neslaganjima, većina promatrača slaže se da se kriminalne
skupine uvelike razlikuju u pogledu strukture, jačine, veličine te opsega i raznovrsno-
sti aktivnosti koje poduzimaju. Ovo prilično sveobuhvatno poimanje ‘organiziranog’
u ‘organiziranom kriminalu’ relektira se u većini suvremenih međunarodnih definicija
pojma, koji baca svoju mrežu široko kako bi obuhvatio različite skupine, kao što mo-
žemo vidjeti u Opisu pozadine 19.2. Prema članku 2. Konvencije Ujedinjenih naroda
protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, koja je potpisana u prosincu 2000.
godine, organizirani kriminal definira se kao bilo koja ‘strukturirana grupa tri ili više
osoba koja postoji u određenom periodu i djeluje u skladu sa ciljem počinjenja jednog
ili više ozbiljnih zločina ili prekršaja [...] kako bi stekla, izravno ili neizravno, finan-
cijsku ili drugu materijalnu dobit...’. Strukturirana grupa je ona koja nije ‘nasumično
formirana za neposredno počinjenje prekršaja i koja ne treba imati formalno definira-
ne uloge svojih članova, postojanost članstva ili razvijenu strukturu’.
Fokus UN-ove Konvencije na profitom-motiviran kriminal, koji razlikuje orga-
nizirani kriminal od ‘običnih’ zločina poput silovanja ili umorstva, također odražava
395
prevladavajuće definicije organiziranog kriminala. Ovi profitom-motivirani zločini

mogu se grupirati u tri kategorije: razbojstva zbog profita, koja uključuju nehotične
doznake (primjerice, prevaru); tržišne razmjene pri kojima se ilegalna dobra ili usluge
prodaju za profit (primjerice, krijumčarenje droge); te komercijalne razmjene koje
uključuju ilegalnu proizvodnju ili distribuciju inače legalnih dobara ili usluga (primje-
rice, krijumčarenje cigareta) (Naylor, 2003).
Konačno, čini se da sastavljači UN-ove Konvencije dijele mišljenje analitičara
koji su često naglašavali druge tri karakteristične osobine organiziranog kriminala:
(1) tendenciju upotrebe sustavne korupcije i nasilja; (2) potvrdu nenormalno visokih
razina recidiva u odnosu na druge kriminalne organizacije; i (3) subverziju i infiltraci-
ju u legalno gospodarstvo putem reinvestiranja nezakonitog profita. Ove tri karakteri-
stike koriste se za opravdavanje izdvajanja organiziranog kriminala kao predmeta od
posebnog značaja. Smatra se da načini djelovanja organiziranih kriminalnih skupina
i njihovo posljedično bogatstvo i moć predstavljaju posebnu štetu za društvo, gospo-
darstvo i politički poredak (uslijed korupcije, nasilja i sudjelovanja u legalnom gospo-
OPIS POZADINE 19.2
Primjer istaknutih međunarodnih kriminalnih skupina

Talijanska Mafija: U Italiji, ovo je općeniti pojam koji se odnosi na Sicilijansku Mafiju, Na-
politansku Camorru, Kalabrijsku ‘Ndranghetu i Apulia Sacra Corona Unita. Poznata je po
svojim vezama sa drugim elementima organiziranog kriminala poput kolumbijskih ka-
trela za krijumčarenje droge.
Ruski odganizirani kriminal: utemeljen na nasljeđu organiziranih kriminalnih grupacija
koje su iskorištavale neučinkovitost sovjetske centralno-planske ekonomije, sada sposo-
ban slobodnije djelovati u slaboj postkomunističkoj Ruskoj državi. Ove skupine uključu-
ju osobe iz svih bivših sovjetskih republike, uključujući istaknute Ruse, Ukrajince, Čečene,
Gruzijce i Azere. Poznato je da imaju veze sa organiziranim kriminalom u Sjedinjenim
Državama i Zapadnoj Europi.
Kineske Trijade: Djelujući pretežito iz Hong Konga i Tajvana a ne sa kineskog kopna, ovo
je vrlo fluidna skupina koja se temelji na etničkoj pripadnosti. Povezana je sa krijumčare-
njem droge, prostitucijom, kockanjem, iznudom i krijumčarenjem ljudi. Proširila prisut-
nost diljem kineske međunarodne dijaspore.
Japanska Yakuza (Boryokudan): Japanske bande koje se bave transnacionalnim krimina-
lom, uglavnom krijumčarenjem droge i ljudi u svrhu prostitucije. Njihove aktivnosti kon-
centirirane su u Japanu, Jugoistočnoj Aziji i Sjedinjenim Državama.
Kolumbijski i drugi latinoamerički narko-karteli: Ove su skupine visoko-specijalizirane i or-
ganizirane oko različitih faza proizvodnje i transporta kokaina, heroina i marihuane iz Bo-
livije, Perua i Kolumbije u Sjedinjene Države kroz Srednju Ameriku, Meksiko i Karibe. Po-
bunjeničke skupine u Kolumbiji i Peruu uplele su se u ovu vrstu organiziranog kriminala,
poput međunarodnih kriminalnih skupina sa sjedištem u Meksiku i Srednjoj Americi.
Nigerijski organizirani kriminal: Ove međunarodne organizacije iskorištavaju slabu vla-
davinu zakona u svojoj domovini i nigerijsku dijasporu diljem svijeta za angažiranje u
organiziranom krijumčarenju droge, računalnim i poštanskim prijevarama, te različitim
oblicima financijske prijevare.
Izvor: Williams i Savona (1998.)
396
darstvu) koja nadilazi štetu koju prouzročuju zločini motivirani profitom (primjerice,
krijumčarenje droge, prijevare) koje počinjavaju. Ovo objašnjava dugotrajni naglasak
u provođenju zakona na onesposobljavanju kriminalnih organizacija i metodama ‘pra-
ćenja novca’ kojima se cilja kriminalna imovina. Slično razmišljanje odražava se i u
člancima današnje UN-ove Konvencije o transnacionalnom organiziranom krimina-
lu, koji nezakonitim proglašavaju članstvo u organiziranim kriminalnim skupinama,
kriminaliziraju korupciju, ciljaju na profit organiziranih kriminalnih skupina putem
odredbi o konfiskaciji imovine i onih protiv pranja novca.
KLJUČNE TOČKE
yy Transnacionalni kriminal uključuje kriminalnu aktivnost koja motivirana profitom pre-

lazi nacionalne granice.
yy Organizirani kriminal u cjelini nije ujedno i transnacionalni, međutim prisutne su
rastuće pobude kriminalnih poduhvata za djelovanjem preko nacionalnih granica
uslijed razlika među državama u pogledu ponude i potražnje za ilegalnim dobrima i
uslugama.
yy Smatra se da se organizirani kriminal razlikuje od drugih vrsta kriminalne aktivnosti,
ne samo po svojoj strukturi nego i po svom oslanjanju na korupciju i sustavno nasilje
za ostvarenje visokih razina profita koji se često pere putem reinvestiranja u legalno
gospodarstvo.
Porast transnacionalnog kriminala
Transnacionalni kriminal nije novi fenomen. Organizirane kriminalne skupine tran-

snacionalno djeluju desetljećima, ako ne i stoljećima – s obzirom, primjerice, na veze
između talijanske i američke Mafije od 1950-tih, operacije krijumčarenja od strane
Kineskih trijada, krijumčarenje kokaina od strane kolumbijskih narko ‘kartela’ Cali i
Medellin. Kako onda možemo objasniti rasprostranjenu zabrinutost zbog transnacio-
nalnog kriminala u 1990-tima?
Mnogi promatrači smatraju da su mnogo zabrinutosti generirale vojna, obavještaj-
na te šira nacionalno-sigurnosna zajednica, koje su trebale nova opravdanja svoje re-
levantnosti (i proračuna) u posthladnoratovskom razdoblju (primjerice, Beare, 2003).
Iako je ovo donekle istinito, također postoji konsenzus oko toga da je do stvarnog
povećanja opsega i domašaja transnacionalnog kriminala došlo u 1980-tim i 1990-tim
godinama. Transnacionalni kriminal postao je globalan u opsegu i više nije specifičan
samo za određena geografska područja ili etničke skupine. Došlo je do značajnoga
povećanja broja i veličine ilegalnih tržišta, broja skupina, broja pogođenih zemalja, te
sveukupnog iznosa ilegalne trgovine (iako nije sigurno da se povećao omjer ilegalne
u odnosu na legalnu trgovinu). Dok su u prošlosti ilegalna tržišta bila mala i izolirana,
danas ilegalna tržišta teže međusobnoj povezanosti i uzajamnoj potpori, te uključiva-
nju u legalno gospodarstvo više nego ikada.
Povećani opseg i domašaj transnacionalnog kriminala velikim dijelom se može
objasniti dvama trendovima. Prvo, povećan transnacionalni tok ljudi, dobara i novca
u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (proces koji se često naziva ‘globalizacija’)
pridonio je rastu i legalne i ilegalne privrede, koje djeluju preko nacionalnih granica.
397
Drugo, val ‘dvostrukih tranzicija’ (odmak od zatvorenih gospodarstava i autoritarnih

političkih režima) i porast građanskih nemira sa završetkom Hladnog rata potkopali
su autoritet države u mnogim zemljama, osiguravajući tako domaću bazu za krimi-
nalne skupine ili na drugi način olakšavajući djelovanje transnacionalnih kriminalnih
mreža.
Globalizacija
Globalizacija se odnosi na povećan transnacionalni tok ljudi, dobara i novca koji se
pojavio tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Ovu mobilnost znatno su olakšali
napretci u komunikacijskim i transportacijskim tehnologijama, poput pojave putnič-
kog zračnog prometa, osobnog računala, interneta i mobilnih komunikacija. Suprotno
onome što mnogi zagovaraju, važnost ovih tehnoloških promjena za međunarodnu
mobilnost može se preuveličati; naposljetku, oni dokazano ne predstavljaju tako veli-
ki skok naprijed kao izumi telegrafa ili parobroda – izumi koji nisu doveli do eksplo-
zije transnacionalnog kriminala (Levi, 2002). Međutim, proces globalizacije, pravilno
shvaćen, nije samo stvar tehnološke inovacije nego je čak fundamentalnije povezan
sa gospodarskim i političkim reformama koje su smanjile ograničenja međunarodnom
kretanju dobara, ljudi i novca u 1980-tim i 1990-tim. Val tržišno-orijentiranih reformi
u svijetu u razvoju i razvijenom svijetu koji je započeo 1970-tih, smanjio je prepreke
trgovini te je doprinio razvoju gospodarstva utemeljih na izvozu. K tome, val tanzicija
prema demokraciji, koji je otpočeo 1974. godine u Južnoj Europi te se 1980-tih pre-
bacio u Latinsku Ameriku i nadalje u Afriku, Istočnu Europu i bivši Sovjetski Savez
nakon pada Berlinskog zida, povećao je transnacionalne tokove. Granice koje su bile
zatvorene pod autoritarnom vladavinom sada su se otvorile.
Ovaj uvelike pozitivan proces gospodarske i političke liberalizacije imao je ‘ta-
mnu stranu’. Na sve više globalnom tržištu, ilegalni akteri, poput njihovih legalnih
pandana, iskorištavaju poslovne prilike gdje god da se one pojave. Rast globalne tr-
govine i globalnih financijskih mreža pružili su infrastrukturu i okrilje koje su ilegalni
akteri mogli eksploatirati. Primjerice, stvaranje NAFTE (eng. North American Free
Trade Area) rezultiralo je rastom trgovine između Sjedinjenih Država i Meksika sa
81 milijarde USD 1993. na 243 milijarde USD 2000. godine (Zoellick, 2001.). Ova
kopnena granica također je jedna ood glavnih ruta za krijumčarenje ilegalnih dobara
i stranaca u Sjedinjene Države. Rastući prekogranični promet kriminalcima povećava
prilike da sakriju svoje aktivnosti unutar toka legalne trgovine, dok se provedba za-
kona susreće sa sve većim teškoćama u nadziranju ovoga prometa. Samo 5% teretnih
otpremnih kontejnera koji morskim putem ulaze u Sjedinjene Države prolaze stvarnu
kontrolu (Robinson, Lake i Seghetti, 2005:14). Globalizacija financijskih tržišta dra-
matično se ubrzala od 1990-tih, olakšavajući kriminalcima brzo i tajno premještanje i
pohranjivanje njihovih profita (IMF WEO 2005: 109-10). Vladama izazov predstavlja
pronalaženje kriminalnog ‘signala’ unutar ‘galame’ koju generiraju goleme i rastuće
količine međunarodne trgovine i financija, koje je proizvela globalizacija.
Pored omogućavanja kretanja ljudi preko granica, globalizacija je migrantima
olakšala održavanje kontakata sa svojim domovinama, dugo nakon što su se ponov-
no naselili negdje drugdje. Kraj Hladnoga rata stvorio je nove prilike za ekonomske
migrante iz bivših sovjetskih republika, kao i neprekidne ekonomske razlike između
razvijenoga svijeta i svijeta u razvoju. Brzi porast građanskih sukoba diljem svijeta
398
također je stvorio novu generaciju izbjeglica. Ove dijaspore pružile su put kojim po-
jedinci iz različitih država mogu ostvariti određenu razinu međusobnog povjerenja,
potrebnog za održavanje transnacionalnih kriminalnih poduhvata. Skupine poput Ki-
neskih trijada koje djeluju u Hong Kongu, Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Europi
ili Kosovske mreže za krijumčarenje droge u Zapadnoj Europi ovise o vezama koje
održavaju pojedinci slične kulturne pozadine u različitim državama. Neasimilirane
populacije etničkih manjina često su ranjive po pitanju eksploatacije od strane kri-
minalaca i k tome u strahu od suradnje sa tijelima za provođenje zakona. Osim toga,
postoje dokazi da je globalizacija također omogućila stvaranje novih oblika suradnje
između transnacionalnih kriminalnih organizacija, koji ne ovise o etničkim vezama za
održavanje povjerenja, kako se navodi u nedavnim studijama Europske unije (2003) i
Ujedinjenih naroda (2002).
Potkopavanje državne vlasti

Kako je prethodno naznačeno, dvostruka tranzicija prema slobodnim tržišnim gos-
podarstvima i demokraciji u 1980-tima i 1990-tima uvelike je pridonijela povećanoj
mobilnosti ljudi, dobara i novca, što je pružilo povoljnije prilike transnacionalnom
kriminalu. U mnogim državama ove dvostruke tranzicije su i na druge načine pri-
donijele širenju transnacionalnog kriminala. Ovaj odlomak odnosi se na tranzicije
koje nisu uspjele, ostavljajući za sobom državu koja je često nesposobna ostvariti
vladavinu zakona (takozvana ‘siva’ područja) ili čak primijeniti kontrolu nad svojim
teritorijem (stvarajući tako ‘područja bez vlasti’). Ova siva i područja bez vlasti pru-
žila su utočište širokom rasponu skupina koje se bave transnacionalnim kriminalnim
aktivnostima: od kriminalaca koji se bave organiziranim kriminalom preko ratnih pro-
fitera do pobunjenika.
Paradigmatski slučaj pojave organiziranog kriminala nakon dvostrukih tranzicija
može se pronaći u post-sovjetskoj Rusiji. U tom slučaju, gospodarski ‘posrednici’ koji
su potaknuli ukidanje planske privrede koja je bila na djelu do prije 1991. godine i
male skupine koje su se bavile organiziranim kriminalom, koje su preživjele sovjetsko
razdoblje, udružili su se sa nekim otpuštenim elementima sovjetskog obavještajnog
i sigurnosnog aparata i novonastalim poduzetnicima, kako bi iskoristili slabo reguli-
rano tranzicijsko gospodarstvo. Kombinirajući unutarnje znanje o državnim poduze-
ćima i sredstvima, pristup obavještajnim i nadzornim spisima, iskustvo i kontakte na
Zapadu, te stručnost u provođenju nasilja i zastrašivanja, ovi novi elementi organizi-
ranog kriminala bili su dobro pozicionirani za iskorištavanje slabosti Ruske države
u nastanku u svrhu stjecanja velike osobne koristi (Fickenauer i Voronin, 2001:6-9).
Napori ovih orgniziranih kriminalnih skupina u nastanku umnogome su pridonijeli
potkopavanju povjerenja investitora u rusko gospodarstvo, povećali su troškove po-
slovanja i izazvali nedostatak legalnog kapitala za zakonit poslovni razvoj. Također su
delegitimizirali novi ruski demokratski režim dovodeći u pitanje njegovu sposobnost
da održi vladavinu prava i omogući javnu sigurnost.
Etnički i građanski sukobi koji su se ponovno pojavili nakon Hladnog rata također
su pružili iznimno poticajno okruženje za razvoj kompleksnih transnacionalnih krimi-
nalnih poduhvata. Slom sposobnosti upravljanja u područjima poput Somalije nakon
1990. godine vodio je pojavi ratnog profiterstva, pri čemu vojna je moć plemenskih
i klanskih milicija održavana pomoću ilegalnih aktivnosti, posebice Qat-ovom trgo-
399
vinom narkoticima. U ovom slučaju, oružane skupine nisu uvijek prelazile granice
regije kako bi se angažirale u kriminalnim aktivnostima, nego su često surađivale
sa mrežom posrednika kako bi prokrijumčarile narkotike kupcima izvan roga Afrike
(Piombo, 2006).
Slično tome, krvavi rat na Balkanu stvorio je osobito složene mreže koje su obu-
hvaćale organizirani kriminal, paravojne skupine, obavještajne dužnosnike, vojne
snage i institucije zadužene za provođenje zakona na području bivše Jugoslavije. Em-
bargo koji je nametnut državama u ratu stvorio je nove nesrazmjere koje je mogao
iskorištavati organizirani kriminal za krijumčarenje roba, benzina i oružja. Uz pre-
šutni pristanak lokalnih vlasti, organizirane kriminalne skupine krijumčarile su žene
u Zapadnu Europu i, u nekim slučajevima, mirovnim snagama koje su pokušavale
smanjiti razimu sukoba. Ove skupine obuhvaćale su najviše slojeve društva unutar
bivše Jugoslavije, uključujući vodstvo Srbije, koje je ove mreže koristilo za vlastito
bogaćenje i osiguravanje zaliha potrebnih njihovim snagama za nastavak rata. Slično
tome, kosovski krijumčari droge u Zapadnoj Europi generirali su financijska sredstva
potrebna za potporu pobune Oslobodilačke Vojske Kosova na njihovom teritoriju.
Nakon rata, pokazalo se da je ove organizirane kriminalne elemente posebno teško
kontrolirati, te da su u jednom mometu čak sudjelovale u atentatu na srbijanskog
premijera Zorana \inđića 2003. godine. Uključenost snaga reda, obavještajnih i vojnih
dužnosnika u ove transnacionalne kriminalne mreže objašnjava njihovu sposobnost
da se održe nakon kraja Balkanskih ratova i dolaska demokracije u regiju (Saponja-
Hadzic, 2003).
KLJUČNE TOČKE
yy Do 1990-tih razmjeri i dosezi transnacionalnog kriminala su se povećali, uz povećanje

broja skupina koje se njime bave, raspona pogođenih zemalja, te broja i gustoće ile-
galnih tržišta.
yy Povećana globalizacija trgovine, financija i kretanja proizvela je okruženje koje prido-
nosi transnacionalnom kriminalu, na način da kriminalcima olakšava premještanje ile-
galnih profita i dobara, pružanje usluga te krijumčarenje ljudi preko državnih granica.
yy Val političkih tranzicija ka demokraciji i ekonomskih tranzicija ka slobodnom tržištu
od 1980-tih, koje su se u istoj državi često događale usporedno, ponekad nisu uspjele,
potkopavajući sposobnost države da provede vladavinu prava i stvarajući nove prilike
za prodor organiziranog kriminala u tranzicijska društva.
yy Multiplikacija etnički i vjerski motiviranih građanskih ratova od kraja Hladnoga rata
proizvela je slom vladavine prava u mnogim dijelovima svijeta te je stvorila nove prili-
ke da organizirani kriminal profitira od krijumčarenja oružja, dobara i ljudi, često pod
zaštitom zaraćenih strana.
400
Organizacija transnacionalnog kriminala:

suparničke vizije
Ključne osobine organizacije transnacionalnog kriminala
U 1990-tima ‘mrežni’ oblici organizacije postali su sve važniji i za legalna i za ilegal-

na udruženja. Hijerarhijske organizacije više nisu morale regrutirati osoblje sa širo-
kim rasponom specijaliziranih vještina potrebnih za različite protuzakonite operacije.
Umjesto toga, tečne i lako prilagodljive mreže pojedinaca i organizacija mogle su se
grupirati i raspustiti u skladu sa zahtijevanim potrebama posebnih kriminalnih pot-
hvata. Operacije poput pranja novca ili izrade lažnih identiteta mogle su se dati u
zadatak nezavisnim specijaliziranim izvođačima, koji bi lako mogli biti dio višestru-
kih kriminalnih mreža. Mreže (definirane jednostavno kao veze između ‘čvorova’)
koegzistiraju sa poretcima i tržištima, i povećavaju njihovu učinkovitost.
Niz promjena, koje su postale očigledne do 1990-tih, može objasniti povećanu
važnost mreža. Inovacije u tehnologiji uvelike su olakšale komunikaciju umutar i
između pojedinaca i skupina, povećavajući njihovu sposobnost da formiraju i ras-
puste mreže u skladu sa okolnostima. Ove inovacije i proliferacija ilegalnih tržišta
imale su učinak ‘demokratizacije’ kriminalnog podzemlja, olakšavajući pojedincima
sudjelovanje u kriminalu, bez potrebe za velikim, hijerarhijskim organizacijama za
pružanje infrastrukure i potrebnih društvenih kontakata. K tome, povećana rasprostra-
njenost mrežnog oblika može se promatrati kao nusproizvod uspješne primjene zako-
na usmjene prema velikim organiziranim kriminalnim skupinama. Neki naglašavaju
kako su kriminalci, koji su uključeni u proces strateškog minimiziranja rizika, mudro
odabrali mreže kao optimalan oblik organizacije za izbjegavanje uhićenja. Drugi jed-
nostavno napominju da je mrežni oblik bio ono što je ostalo nakon što je primjenom
zakona onesposobljeno više vodstvo ključnih skupina poput kartela Medellin i Cali
u Kolumbiji.
Posljedično, transnacionalne organizirane kriminalne skupine u 1990-tima uveli-
ke se razlikuju po svojoj veličini, strukturi i aktivnostima. Ulazak novih kriminalnih
skupina na ilegalna tržišta u 1990-tima te sposobnost lakog grupiranja i raspuštanja
omogućuje da mnoštvo grupa, šire nego ikada ranije, uspješno sudjeluje u transnacio-
nalnom kriminalu. Značajno je da se skupine razlikuju u mjeri u kojoj koriste korup-
ciju i politički utjecaj kako bi omogućili svoje zločine, te po stupnju u kojemu prodiru
u legalno gospodarstvo – osobinama koje se obično smatraju katakterističnima za
organizirani kriminal (UN, 2002).
Konačno, međunarodne kriminalne skupine često se natječu jedna s drugom, ali se
u velikoj mjeri upuštaju i u suradnju kako bi ostvarile pristup tržištima ili proizvodima
ili profitirale od ekonomije razmjera. Iako je postojalo široko rasprostranjeno mišlje-
nje da je organizirani kriminal u prošlosti bio organiziran po etničkim linijama, sada
je jasno da oportunizam, jednako kao i zajedničke društvene karakteristike, potiču
suradnju (European Union, 2003). Raniji nagovještaj ovoga trenda bio je glasoviti
savez između kolimbijskih kartela i Sicilijanske mafije u kasnim 1980-tima u svrhu
olakšavanja ulaska kokaina u Europu. Ovaj i drugi savezi (pogotovo oni koji uklju-
čuju ruske kriminalne skupine u 1990-tima) naveli su neke promatrače na pomisao
401
da su transnacionalna partnerstva organiziranom kriminalu priskrbila veće bogatstvo

nego ikada.
Unatoč slaganju oko ovih organizacijskih osobina transnacionalnog organiziranog
kriminala, pri određivanju njihova značaja analitičari su skloni podjeli u tri različita
tabora . Svaki se tabor usredotočuje na jedan od različitih organizacijskih oblika koji
koegzistiraju – hijerarhija, mreže ili tržišta – kao najvažnije za razumijevanje ‘istin-
skog’ karaktera transnacionalnog kriminala, sa implikacijama koliko štetnima smatra-
mo organizirane kriminalne skupine i kako bi se na tu prijetnju trebalo odgovoriti (Za
ilustraciju vidjeti Točke za razmišljanje19.1).
Suprotstavljeni pogledi kartela za krijumčarenje droge Cali i Medellin

Kritičari hijerarhijskog pogleda na organizirani kriminal navode da talijanska Cosa No-
stra u Sjedinjenim Državama, Sicilijanska mafija, te karteli za krijumčarenje droge Cali
i Medellin u Kolumbiji nisu organizirani kao monopolističke poslovne korporacije koje
su ‘monopolizirale’ kriminalno tržište. Unatoč svojoj etiketi, kolumbijske organizacije
za krijumčarenje droge nisu bile karteli koje su kontrolirali razine proizvodnje kokaina
ili njegovu distribuciju. Dok su skupine bile strukturirane hijerarhijski kako bi osigurale
vlast nad ilegalnim tržištem (primjerice, upotreba nasilja u svrhu provođenja ugovora),
one nisu vršile pomnu kontrolu nad izvođenjem aktivnosti za stjecanje profita njihovih
članova, koje su često ovisile o nezavisnoj inicijativi podređenih u hijerarhiji koji su veliki
dio profita zadržavali za sebe. Unatoč ovome, tijela za provođenja zakona i neki analiti-
čari obrazlagali su da velika i hijerarhijska priroda ovih organizacija predstavlja značajnu
prijetnju političkoj stabilnosti u Kolumbiji. Na primjer, Pablo Escobar, vođa kartela Mede-
llin, orkestrirao je ubojstva policajaca i političara kao dio njegove kampanje izbjegavanja
izručenja Sjedinjenim Državama. Za razliku od toga, kartel Cali radio je tiho iza kulisa
kako bi potkopao demokraciju, nudeći mito političarima (uključujući navodnih šest mi-
lijuna američkih dolara priloga uspješnoj predsjedničkoj kampanji Ernesta Sampera).
Prema hijerarhijskoj perspektivi, vladina pobjeda nad kartelima početkom i sredinom
1990-tih odstranila je značajnu prijetnju Kolumbijskoj državi, iako je imala malo utjeca-
ja na sveukupnu trgovinu drogom. Zagovornici mrežne perspektive isti skup događa-
ja promatraju ponešto drugačije. Oni naglašavaju mrežene oblike organizacije koji su
postojali usporedno sa hijerarhijski ustrojenim kartelima, te sposobnost ovih mreža da
u velikoj mjeri nesmetano nastave proizvodnju i krijumčarenje droge nakon zatvaranja
vrhovnog vodstva katrela. Također naglašavaju kako bi ove manje skupine mogle biti čak
i opasnije od kartela koje su zamijenile. Kao decentralizirane skupine, po svoj su prilici
učinkovitije i njihova veća pritajenost i nedostatak vladinih obavještajnih podataka o nji-
hovim operacijama dozvoljava im da djeluju potajnije od kartela. Konačno, zagovornici
tumačenja iz perspektive tržišta, nešto manju važnost pridaju organizacijskim oblicima
koje poprima krijumčarenje droge, te umjesto toga ukazuju na profite koji se stječu od
trgovine drogom kao jamstvo njezinog neprekidnog postojanja
Hijerarhijski pogledi na transnacionalni organizirani kriminal

Izraz ‘organizirani kriminal’ prvotno se odnosio na hijerarhijski organizirane krimi-
nalne skupine za koje se smatralo da monopoliziraju kriminalno tržište u određenom
području i koje sistematski upotrebljavaju nasilje i korupciju u potrazi za svojim ci-
402
ljevima. Ovaj pogled pristao je uz ideju o centralno orkestriranoj zavjeri vođa orga-
niziranih kriminalnih skupina da svijet raskomadaju u svoje vlastita osobna lenska
dobra. Dok gotovo svi analitičari danas odbacuju ideju o monopolističkoj kontroli,
mnogi još uvijek vjeruju da hijerarhijski organizirane skupine danas igraju stratešku
ulogu u transnacionalnom kriminalu i da su moćnije, bogatije i opasnije nego drugi
organizirani kriminalci (UN, 2002).
Iz ove analize, koja se usredotočuje na dodatnu razinu štete koju predstavljaju
organizirane kriminalne skupine koja nadilazi štete prouzročene zločinima motivira-
nima profitom koje počinjavaju, proizlaze dva ključna skupa široko prihvaćenih pre-
poruka za postupanje. Prvi je potreba za ciljanjem vodstva kriminalnih organizacija,
u očekivanju da će propast ovih skupina koje su odgovorne za veliki dio kriminalne
aktivnosti na određenom tržištu dovesti do smanjenja razina kriminala. Drugi je cilja-
nje na prihode kriminalnih skupina kao način smanjinvanja njihove moći, pogotovo
mjere u kojoj bi one mogle potkopati zakonito gospodarstvo.
Mrežni pogledi na transnacionalni organizirani kriminal

Ova škola mišljenja mrežni oblik organizacije identificira kao definirajuću karakte-
ristiku transnacionalnog kriminala od 1990-tih, naglašavajući poduzetnički instinkt,
razmjer, sofisticiranost, fleksibilnost i elastičnost ovog oblika organizacije. Poput hi-
jerarhijskog pristupa, ova škola smatra da same kriminalne organizacije predstavljaju
prijetnju društvu koja daleko nadilazi štetu koju predstavljaju zločini motivirani pro-
fitom koje počinjavaju. Kriminalne organizacije upotrebljavaju nasilje i korupciju,
akumuliraju bogatstvo i moć te se upuštaju u stratešku suradnju sa drugim skupina-
ma, povećavajući i svoju učinkovitost i opasnost koju predstavljaju. Mada formalno
centralizirana skupina ili konfederacija vođa koja usmjerava ovu suradnju ne postoji,
mreže omogućuju razinu suradnje koja u konačnici predstavlja veću prijetnju, jer je
manje podložna provođenju zakona. Pojedinačne organizacije očituju se razinom so-
fisticiranosti i elastičnosti koja nadilazi sposobnost odgovora većine tijela za provo-
đenje zakona.
Kao i kod hijerarhijskog pristupa, politika odgovora jest ciljanje kriminalnih orga-
nizacija i njihovih prihoda, ali umrežena priroda kriminalnih skupina zahtijeva odre-
đene inovacije. Umjesto ciljanja vodstva organizacija, ‘čvorovi’ koji su presudni za
djelovanje mreže moraju se identificirati i onesposobiti. Pored promjenjivih taktika,
vlade iz temelja moraju promijeniti svoj način postojanja kako bi suzbile kriminalne
mreže. Državne birokracije – nefleksibilni poretci uvelike nesposobni za tečnu surad-
nju u okviru zakonodavnih i izvršnih tijela – moraju ‘formirati mreže za suzbijanje
mreža’ (Williams, 2001).
Tržišni pogledi na transnacionalni organizirani kriminal

Konačno, ključna skupina znanstvenika smatra kako je važnije o transnacionalnom
kriminalu razmišljati kao o tržištu nego kao mreži skupina (Beare, Naylor, 2002). Po-
treba za minimaliziranjem rizika (na primjer, izbjegavanje primjene zakona) i druga
ograničenja koja nameću ilegalna tržišta znači da će kriminalne skupine težiti tome
da budu male, ranjive i konkurentne – nešto posve drugačije od monopola ili spora-
zumnih oligarhija koje naglašava hijerarhijski pogled na organizirani kriminal. Dok
403
teoretičari koji zagovaraju teoriju mreža ukazuju na prilagodljivost i sofisticiranost

kriminalnih mreža kao ključni izvor njihove elastičnosti u odnosu na napore za pro-
vođenjem zakona, znanstvenici koji fenomen promatraju kao tržište napominju da
je ‘golema većina kriminala područje trećerazrednih gubitnika’ (Naylor, 2002:10).
Iz ove perspektive, elastičnost transnacionalnog kriminala može se pripisati nemilo-
srdnoj logici tržišta – povećavanje ponude kao odgovor na potražnju – prije negoli
sofisticiranosti ili poduzetničkom instinktu pojedinačnih organizacija.
Za teoretičare tržišta, suradnja među kriminalcima niti je novina ilegalnog tržišta
1990-tih godina niti je osobito strašan razvoj događaja. ‘Taktički savezi’ među kri-
minalnim skupinama imaju dugu povijest – primjerice, dugotrajni sporazum između
skupina Fransucko-korzakanske mafije i turskih proizvođača heroina za krijumčare-
nje heroina u Sjedinjene Države tijekom 1960-tih i 1970-tih. Analitičari tržišta, pozi-
vajući se na brojne primjere uvelike prenapuhanih službenih procjena kriminalnoga
profita, sumnjaju da kriminalna udruženja stvaraju organizacije sa onom razinom bo-
gatstva i moći koju im obično pripisuje državna retorika. Ako bogatstvo ovih grupa
nije tako veliko kao što se misli, njihova prijetnja legalnom gospodarstvu je ograni-
čena. U stvari, analitičari tržišta vjeruju da korporativni i činovnički zločini mnogo
više pridonose potkopavanju legalnoga gospodarstva. Slično tome, ovaj tabor smatra
da organizirane kriminalne skupine nisu ništa sklonije upotrebi nasilja i korupciji od
običnih uličnih kriminalca i korporativnih kriminalaca.
Iz ove perspektive, naglašavanje transnacionalnog organiziranog kriminala, kao
u nedavnoj UN-ovoj konvenciji, je pogrešno. Umjesto toga, transnacionalni kriminal
očigledno bi trebao zanimati međunarodnu zajednicu; one koji surađuju sa organizira-
nim kriminalnim skupinama u legalnom sektoru treba ciljati sa jednakom, ako ne i ve-
ćom odlučnošću nego same karijerne kriminalce; a kreatori politike trebali bi provesti
analize svakog pojedinog tržišta različitih nelegalnih aktivnosti kako bi stvorili strate-
gije koje su korisnije od generičkih, taktičkih savjeta za ciljanje kriminalnih skupina.
KLJUČNE TOČKE
yy Većina se promatrača slaže da se transnacionalne kriminalne skupine uvelike razlikuju

po svojoj veličini, organizaciji i načinima djelovanja; da su u 1990-tima mrežni oblici
organizacije postali važniji; te da postoji visoka razina suradnje između skupina.
yy Analitičari se ne slažu oko toga da li se dominanti organizacijski oblik transnacional-
nog kriminala temelji na hijerarhiji, mreži ili tržištu. Ovo je važno zbog toga što razli-
čiti organizacijski oblici podrazumijevaju različite razine prijetnje društvima te stoga
opravdavaju različite razine i tipove vladinoga odgovora.
yy Zagovornici hijerarhijskog pogleda na organizirani kriminal smatraju da su ove skupi-
ne bogate, moćne, nasilne i pod kontrolom malog broja pojedinaca.
yy Mreže se koriste za opisivanje novijih oblika kriminalne organizacije u kojoj je hijerar-
hija manje važna a aktivnosti decentraliziranije. Analitičari obrazlažu da mreže pred-
stavljaju najbolji kompromis između organizacijskih oblika za maksimalizaciju profita
i minimalizaciju rizika.
yy Kritičari hijerarhijske i mrežne perspektive smatraju da je organizirani kriminal u stvari
vrlo neorganiziran te da više nalikuje tržištu ilegalnih dobara i usluga nego organizaci-
ji. Zagovornici ovoga pogleda umanjuju prijetnju koju sudionici organiziranog krimi-
nala predstavljaju državama i društvima.
404
Transnacionalni kriminal i terorizam
Na vrhuncu američkoga ‘rata protiv droge’ u 1980-tima, analitičari i kreatori politike,

uočavajući sve veću upletenost gerile u trgovinu drogom u Kolumbiji i Peruu, prvo
su počeli izražavati stvarnu zabrinutost oko ‘veze’ kriminal-terorizam. Je li ova veza
bila ‘strateško savezništvo’ ili tek ‘brak iz računa’? Zagovornici potonje perspektive
smatrali su da će gerile i krijumčari droge blisko surađivati na ostvarivanju svojih za-
jedničkih interesa u stjecanju novca i destabiliziranju države; multiplicirajući učinak
takve suradnje bio bi potencijalno razarajući. Kritičari ovoga stajališta naglašavali
su različite motive dviju skupina (ideologija nasuprot profita) te su smatrali da će se
kriminalne skupine najvjerojatnije suspregnuti od suradnje sa teroristima i na taj način
ostati izvan radarskog ekrana tijela za provođenje zakona. Suradnja bi bila taktička
i kratkoročna, te stoga od maloga značaja. K tome, kriminalci bi ljubomorno čuvali
svoju kontrolu nad ilegalnim poduhvatima, stvarajući tako prepreke ulasku terorista
zainteresiranih za bavljenje kriminalnim aktivnostima.
Kako se pozornost ratu protiv droge u Sjedinjenim Državama u 1990-tima smanji-
vala, tako se smanjivao i interes za moguće veze između transnacionalnog kriminala
i terorizma. Teroristički napadi 11. rujna 2001. godine u Sjedinjenim Državama to su
promijenili te su doveli do novog vala studija o ovoj temi. Većina promatrača vjeruje
da je u 1990-tima došlo do sve većeg izravnog sudjelovanja ‘terorističkih’ skupina u
transnacionalnom kriminalu, budući da se državno sponzoriranje terorizma smanjilo
kao rezultat kraja Hladnog rata a vjerski motiviran terorizam (koji općenito nije bio
izravno sponzoriran od strane države) dobio na važnosti. Članovi pristaša Hezbollaha
bili su upuštali su se u različite kriminalne projekte u Sjedinjenim Državama, poput
šverca cigareta i prijevare sa obveznicama, te u krijumčarenje i krivotvorenje u gra-
ničnom području na ‘tromeđi’ Argentine, Brazila i Paragvaja, u kojemu uvelike vlada
bezakonje. Al’Qaidine ćelije u Zapadnoj Europi bavile su se prijevarama na kreditnim
karticama. Napose, niti za jednu od ovih skupina kriminalna aktivnost nije bila među
njihovim najvažnijim izvorima prihoda, niti je jasno da li su kriminalna djela dosegla
‘transnacionalnu’ razinu dok se ilegalni profiti nisu prebacili u inozemstvo. U mjeri
u kojoj su se Marksističko-lenjinističke terorističke skupine u 1970-tima i 1980-tima
bavile prvenstveno unutarnjim kriminalnim djelima – pljačkama banaka, iznudama ili
otmicama u državi u kojoj su djelovali – 1990-te godine su predstavljale promjenu.
Ukoliko se izraz ‘terorist’ općenito koristi za sve nedržavne aktere koji terorizam
upotrebljavaju kao taktiku – uključujući pobunjenike čiji je cilj svrgavanje određene
vlade i ‘ratni profiteri’ (eng. warlords) sa zahtjevima za političkom moći na subnacio-
nalnoj razini – tada sa većom sigurnošću možemo reći da se dogodio porast oslanjanja
terorista na međunarodni kriminal. Od kraja Hladnog rata, došlo je do proliferacije
ovih skupina u područjima ‘izvan kontrole vlade’ u kojima mogu eksploatirati prirod-
ne izvore pod svojom kontrolom ili zarađivati od krijumčarskih ruta koje prolaze kroz
njihov teritorij. Ratni profiteri u Africi okoristili su se ilegalnom trgovinom dijaman-
tima; Irački pobunjenici preprodaju otetu naftu i trguju drogom; a gerile i paravojne
skupine u Kolumbiji su u velikoj mjeri povećale svoje sudjelovanje u trgovini kokai-
nom u 1990-tima sa smrću kartela Medellin i Cali. Kako potonji primjer sugerira, de-
centralizacija transnacionalnih krimilalnih skupina koja je postala jasna do 1990-tih,
pridonijela je sposobnosti ‘terorista’ da povećaju svoju upletenost u kriminal. Ilegalna
405
tržišta manje su obilježena velikim kriminalnim skupinama koje štite svoj teren od
upada a više manjim skupinama koje se nastoje umrežiti sa teroristima.
Manje je slaganja oko toga postoji li ‘strateški savez’ između terorista i kriminal-
nih skupina (i kakav bi mogao biti značaj takvog saveza). Američki State Department
naglašava da ove dvije skupine dijele ‘metode, ali ne i motive’. Teroristi se mogu
oslanjati na kriminalne aktivnosti kako bi prikupile novac i izvele svoje operacije
(primjerice, krivotvorenje dokumenata, ilegalni prelasci granica), ali njihov cilj ostaje
ideološki a ne isključivo težnja za profitom. Međutim, sve veći broj analitičara počeo
je naglašavati ‘zamagljivanje linije’ između kriminalaca i terorista (Shelley, 2005).
Uobičajeno je postalo nekritičko označavanje svih pobunjeničkih skupina teško uple-
tenih u kriminal kao način prikupljanja sredstava kao ‘boraca pretvornih u zločince’
– oznakom koja ignorira tekuće ideološke motivacije ovih skupina. (Za kritičko vred-
novanje veze između kriminalaca i terorista vidjeti Prefontaine i Dandurand).
Potencijalno važan fenomen kojemu je posvećeno manje pozornosti jest slučaj
onoga što se može nazvati ‘zločinci pretvoreni u fanatike’. Postoje neki dokazi da
kriminalci i teroristi koji dijele zatvorske ćelije nakon puštanja na slobodu također
razvijaju zajedničke interese u udruženim kriminalnim i terorističkim pothvatima. To
je zabilježeno ne samo u Južnoj Aziji, nego i u napadu na Madrid, u kojemu je radika-
lizirana organizacija za rasparčavanje droge odigrala instrumentalnu ulogu.
Analitičari koji na dnevni red iznose privid ‘strateškog savezništva’ smatraju da će
takvo partnerstvo povećati opasnost koju predstavljaju terorističke skupine, koje više
neće morati odvajati sredstva da se sami uključe u kriminal, imat će pristup većim
financijskim sredstvima, i bit će u mogućnosti primijeniti kriminalnu ekspertizu na
svoje terorističke operacije. Skeptici smatraju da je savezništvo između kriminalaca i
terorista u najboljem slučaju pretjerano, a u najgorem slučaju proizvod vlada u svrhu
kriminalizacije i suzbijanja legitiminih pobunjeničkih skupina (Naylor, 2002).
KLJUČNE TOČKE
yy Terorističke skupine često se oslanjaju na kriminal za financiranje i izovođenje svojih

operacija.
yy Sve je veća zabrinutost oko međusobnog zbližavanja terorizma i transnacionalnog
kriminala, ali nema konsenzusa oko toga da li je ovaj fenomen dugoročno strateško
savezništvo ili epizodni ‘brakovi iz računa’.
yy Sve je više dokaza da bi se teroristi i organizirane kriminalne skupine mogle među-
sobno približiti u svojim motivima zbog radikalizacije kriminalaca od strane terorista
tijekom perioda u kojima su neposredno blizu, primjerice tijekom zajedničkog borav-
ka u zatvoru.
Odgovori vlade
Prije kraja Hladnoga rata, organizirani kriminal primarno se promatrao kao unutarnji
problem a s transnacionalnim dimenzijama često se postupalo na ad hoc ili bilateralni
način. Jedina institucionalizirana međunarodna mjesta za razmjenu informacija bili
su UN-ova Komisija za sprečavanje kriminala i kazneno pravosuđe i Interpol. Napo-
se, Interpol se ponajprije smatrao sredstvom odgovora na problem koji predstavljaju
406
kriminalci koji prelaze državne granice kako bi izbjegli uhićenje. Međutim, odtada su
državni odgovori na transnacionalni kriminal evoluirali usporedno sa rastućom spo-
znajom da ovaj fenomen predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Američki ‘rat protiv droga’ u 1970-ima a pogotovo u 1980-tima, prije nego bav-
ljenje problemom transnacionalnog kriminala per se, doveo je do povećanog naglaska
i na bilateralnoj i na multilateralnoj suradnji u primjeni zakona. Napose, Sjedinjene
Države koristile su financijske mrkve i batine na bilateralnoj osnovi kako bi potaknule
ciljane države da povećaju propise i njihovu provedbu protiv transnacionalnog krimi-
nala. U slučaju krijumčarenja kokaina iz Andske regije, Sjedinjene Države pružile su
mrkvu u vidu povećane pomoći i obuke državama u kojima su djelovali narko-kar-
teli, ali su također upotrijebile i prijetnju poništavanja potvrde (koja je omogućava-
la suspenziju američke pomoći) kako bi povećala cijenu nesuradnje sa Sjedinjenim
Državama. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, američke tijela za provedbu
zakona za suzbijanje droge surađivala su sa europskim tijelima za provođenje zakona
za suzbijanje droge kako bi izvezle agresivnije i istražiteljske i obavještajne pristupe
borbi za suzbijanje krijumčarenja narkoticima. Ona nisu uvijek bila uspješna, posebi-
ce stoga što je postojao određeni otpor Europljana prema tehnikama koje počivaju na
tajnom radu, poput hvatanja u zamku konzumenata droge i ‘potkupljivanja’ krijum-
čara kako bi od njih razvili doušnike. K tome, neke države opirale su se kriminaliza-
ciji droga i zagovarale su pristup sa stajališta javnog zdravstva, osobito Nizozemska
(Nadelmann, 1999).
Američki i europski napori za kontroliranjem krijumčarenja narkotika također su
dovela do pojave prvih međunarodnih normi i konvencija koje se eksplicitno odnose
na međunarodni kriminal. Oni su uključivali UN-ovu Konvenciju protiv nedopuštene
trgovine narkoticima i psihotropnim supstancama (1988.) i utemeljenje Radne skupi-
ne za financijsko djelovanje (eng. Financial Action Task Force) (1990.), za suzbijanje
pranja novca, pod okriljem skupine G8.
Širenjem transnacionalnog kriminala na nova područja u svijetu u devedesetima,
sve veći broj država počeo je promatrati transnacionalni kriminal kao ozbiljan pro-
blem i bile su voljne poduzeti mjere za smanjenje nesrazmjera između zemalja putem
harmonizacije zakonodavstva i povećanjem policijskih sposobnosti. Sjedinjene su Dr-
žave, primjerice, u Strategiji nacionalne sigurnosti iz 1996. godine obnovile interes
za poticanjem međunarodnih mehanizama za suzbijanje transnacionalnog kriminala
(Vidjeti Opis pozadine 19.3). Europska unija također je odgovorila izgradnjom snaž-
nijih regionalnih odgovora, poput Europskog policijskog ureda, EUROPOL-a, koji
je 1994. godine započeo ograničene operacije a puni operativni status dostigao 1999.
godine, odgovarajući na rastuću pojavu organiziranih kriminalnih udruženja podu-
hvata, koja su se širila iz bivših sovjetskih republika (Vidjeti Studiju slučaja 19.2).
Pored toga, međunarodne financijske institucije, koje su bile glavni promotori interna-
cionalizacije trgovine i financija, počele su financirati programe za suzbijanje nehotič-
nog porasta kriminala koji je pratio proces globalizacije. Svjetska banka je predvodila
naglašavanje jačanja sposobnosti pravosudnih sustava kao mehanizma osiguravanja
dobrog upravljanja i vladavine prava.
Međunarodna diplomacija pod okriljem Ujedinjenih naroda također je igrala zna-
čajnu ulogu u stvaranju ujednačenog zakonodavstva za suzbijanje transnacionalnog
kriminala. UN-ova Konvencija o transnacionalnom organiziranom kriminalu konačno
je stupila na snagu u rujnu 2003. godine, a države potpisnice su se obvezale na provo-
407
OPIS POZADINE 19.3
Američka Strategija nacionalne sigurnosti iz 1996. godine o prijetnji transnacio-

nalnog kriminala
Međunarodni organizirani kriminal ugrožava globalnu tendenciju prema miru i slobodi,
potkopava krhke nove demokracije, crpi snagu iz zemalja u razvoju i prijeti našim napo-
rima za izgradnjom sigurnijeg, prosperitetnijeg svijeta. Porast organiziranog kriminala
u novim neovisnim državama bivšeg Sovjetskog saveza i Središnje Europe slabi nove
demokracije i predstavlja izravnu prijetnju američkim interesima, posebice u svjetlu mo-
gućnosti da organizirane kriminalne skupine ukradu i prokrijumčare nuklearni materijal
preostao unutar neke od ovih država.
...
Budući da prijetnja od organiziranog kriminala dolazi iz inozemstva ali iz zemlje, radit
ćemo zajedno sa drugim nacijama kako bismo održali sigurnost naših građana. Pred-
sjednikov poziv u Ujedinjenim narodima svim državama da se pridruže Sjedinjenim
Državama u borbi protiv međunarodnog organiziranog kriminala, vlastitim mjerama i
pregovaranjem i potvrđivanjem međunarodne deklaracije o sigurnosti građana – dekla-
racije koja bi uključila obvezu ‘nepružanja utočišta pripadnicima organiziranog kriminala’
– predstavlja napor za poboljšavanjem naših međunarodnih nastojanja za suradnjom u
zaštiti naših ljudi.
Izvor: Bijela kuća, A National Security Strategy of Enlargement and Engagement, ve-
ljača 2006.
đenje njezinih odredbi izmjenama njihovog nacionalnog zakonodavstva i postupaka.

Ova mjera, zajedno sa Konvencijom protiv korupcije, koja je stupila na snagu u pro-
sincu 2005., bila je popraćena velikim naporima za izradom modela zakonodavstva i
razvojem drugih pomoćnih mjera koje bi državama potpisnicama omogućile imple-
mentaciju ujednačenog zakonodavstva.
K tome, kako se transnacionalni kriminal sve više počeo promatrati kao prijetnja
nacionalnoj sigurnosti, vlade su se okrenule drastičnijim odgovorima. Mnoge vla-
de dodijelile su dodatna sredstva za provođenje zakona te su uvele strože zakonske
EUROPOL
Europska policijska organizacija (EUROPOL) prvo je bila zamišljena kao dio pregovora
oko Maastrichtskog ugovora, država članica Europske unije 1992. godine. Ugovor kojim
je formalno stvorena organizacija članice EU-a ratificirale su 1998. godine a djelovanje je
započelo 1998. godine. Smještena u Haagu u Nizozemskoj, u početku se usredotočila na
borbu protiv krijumčarenja droge, ali se kasnije proširila ciljanjem na širi niz transnacio-
nalih zločina, uključujući trgovinu ljudima, krijumčarenje, terorizam, financijski kriminal
i pranje novca. EUROPOL državama članicama pomaže obavještajnim podacima o kri-
minalu i razmjenom informacija, pružanjem tehničke potpore pri istragama, dijeljenjem
najboljih istraživačkih iskustava među članicama, te pružanjem strateške procjene opa-
snosti za Europsku uniju.
Izvor: www.europol.eu.int
408
mjere, od kojih su neke neosporno ugrozile građanske slobode, poput konfiskacije

cjelokupne imovine u posjedu osoba koje koje sudjeluju u projektima organiziranog
kriminala, a ne samo one koja je povezana sa samim kriminalom. Pored toga, vlade su
razmatrale kako bi se tehnologije u nastanku, koje često potječu iz vojnih programa,
mogle primijeniti u poboljšavanju sposobnosti vlade pri prikupljanju informacija o
transnacionalnom kriminalu te, u nekim slučajevima, kako bi se vojska mogla iskori-
stiti za napad na ovu prijetnju. Čini se da dokazi koji su se pojavili nakon napada 11.
rujna u Sjedinjenim Državama oko navodne veze između terorizma i organiziranog
kriminala također vode vlade putem ponovne militarizacije provođenja zakona.
Međutim, pojavljuje se srednji pristup transnacionalnom kriminalu; onaj koji
priznaje nacionalno-sigurnosne dimenzije ove prijetnje, ali poziva na upotrebu svih
elemenata nacionalne moći za njezino suzbijanje. One uključuju usredotočenost na
ciljanje ilegalnih tržišta koja olakšavaju djelovanje transnacionalnih kriminalnih po-
duhvata te predstavljaju osnovne uvjete koji omogućuju takva tržišta, poput propasti
države ili korupcije. Također poziva na veću upotrebu nacionalnih strateških obavje-
štajnih sredstava za potporu naporima za provođenjem zakona, umjesto militarizacije
odgovora. Privatni sektor i nevladine organizacije mogu biti uključene u rješenje, bilo
putem uspostavljanja zajedničkih standarda osmišljenih za borbu protiv terorizma,
kao što je to učinila međunarodna bankarska industrija, te putem građanske edukacije
namijenjene za pomoć građanima da se odupru utjecaju ovih skupina na svoje živote.
Nevladine udruge također mogu igrati značajnu ulogu u praćenju transnacionalnog
kriminala te u širokom opsegu drugih važnih pitanja na međunarodnoj agendi, poput
odgovora na konfliktne situacije, očuvanja mira, promocije vladavine prava i zaštite
ljudskih prava (Godson i Williams, 1998). Time se na problem djeluje novim skupom
grupa i agencija, kontrolira prodor transnacionalnog kriminala u vladu i privatni sek-
tor, i omogućuju novi načini na koje građani države mogu smatrati odgovornima za
ovaj problem.
KLJUČNE TOČKE
yy Američki rat protiv droge uvelike je potaknuo početno stanje i međunarodne odgovo-
re na transnacionalni kriminal u osamdesetima.
yy Kako se transnacionalni kriminal širio tijekom devedesetih, sve više i više država počelo
se interesirati za koordiniranje regionalnih i međunarodnih odgovora na ovaj problem.
yy Vlade su sve više transnacionalni kriminal počele smatrati prijetnjom nacionalnoj si-
gurnosti, dovodeći se u iskušenje da upotrijebe obavještajna sredstva i vojsku kao do-
datak provođenju zakona.
yy Istodobno, zanimanje međunarodnih financijskih institucija i nevladinih organizaci-
ja za korupciju i neuspjeh država – dva pitanja usko povezana sa transnacionalnim
kriminalom – nagovješćuje sveobuhvatnije nacionalne odgovorie za nadopunjavanje
provođenja zakona.
Zaključak
Transnacionalni kriminal nasrtljivo se proširio u posljednjoj četvrtini stoljeća, pogo-

tovo stoga što je kraj Hladnog rata otvorio nove mogućnosti za kriminalne poduhvate.
409
Globalizacija je posebice olakšala ne samo razvoj novih kriminalnih tržišta nego i no-
vih oblika organizacije. Dostupni dokazi ukazuju da se protiv organiziranog kriminala
postaje sve teže boriti jer je on postao prilagodljiviji i otporniji na dostupne strategije
provođenja zakona. Čak i ako se mreže organiziranog kriminala pokažu ranjivijima
nego što mnogi analitičari vjeruju, sposobnost organiziranog kriminala da danas lakše
stvori taktička ili strateška savezništva, trebala bi vladama dati razloga za zabrinutost.
Ironično, globalni trendovi koje su vođe razvijenih država najviše pozdravljale,
globalizacija, demokratizacija i ekonomska liberalizacija, također imaju tamnu stra-
nu: moć stvaranja novih prostora za širenje transnacionalnog kriminala. Jednako kao
što ovi trendovi promoviraju veću političku, ekonomsku i osobnu slobodu, oni tako-
đer pomažu u sposobnosti kriminalaca da prekorače nacionalna pravosuđa. Čak i da
države odluče da cijena globalizacije nadmašuje koristi, radi se o trendovima koji su
uvelike izvan kontrole bilo koje pojedine vlade. Postavlja se pitanje kako obuzdati
ovaj fenomen i smanjiti štetu koju prouzročuje.
Ovo je poglavito istinito ukoliko u obzir uzmemo da orgnizirani kriminal ne ci-
lja samo na pojedince nego potkopava društva, pogotovo ona u tranziciji prema de-
mokraciji i slobodnim tržištima. Prijetnja koju transnacionalni kriminal predstavlja
cijelim regijama, bez obzira radi li se o Rogu Afrike ili Balkanu, znači da su čak i
vlade sa relativno snažnim sposobnostima za provođenje zakona i dobro utemeljenom
vladavinom prava suočene sa efektima prelijevanja transnacionalnog kriminala čija je
polazna točka u onim područjima svijeta sa slabom vladom.
Podiže li se ovo na razinu prijetnje nacionalnoj sigurnosti, opravdavajući upo-
trebu obavještajnih i vojnih sredstava te možda čak i određene razine proračunatosti
u potrazi za pravdom? Neće se sve vlade ili društva slagati. One države u kojima su
provođenje zakona i pravosuđe vrlo sposobni i prilagođavaju se dovoljno brzo kako
bi zaustavili transnacionalni kriminal vjerojatno se neće susresti sa takvim izborom.
Međutim, u državama u kojima birači vjeruju da vladavina prava i osobna sigurnost
nestaju, razvit će se pritisak na političare da pronađu stroža rješenja. Ovo se posebice
odnosi na slučajeve u kojima je uspostavljena veza, ispravno ili ne, između transnaci-
onalnog kriminala i terorizma. U ekstremnim slučajevima, to može dovesti do potpore
mnogo autoritarnijim oblicima vlasti i ograničenjima na slobodnim tržištima, kao što
se to danas nedvojbeno događa u Rusiji.
Stoga se postavlja pitanje što vlade, privatni sektor i civilno društvo mogu učiniti
kako bi se smanjila šteta prouzročena transnacionalnim kriminalom, prije nego što
posegnu za ekstremnim mjerama? Očigledno, ima prostora za rješenja osim onih mi-
litariziranih. Jedan pristup predlaže veću suradnju između tijela za provođenje zakona
i nacionalnih obavještajnih sredstava kako bi se odgovorilo na prijetnje koje prelaze
granice. Drugi su predložili veću pozornost na preventivnim mjerama, pogotovo onih
razvijenih država sa najvećim udjelom u uspjehu nastajućeg međunarodnog sustava.
Do mjere u kojoj Sjedinjene Države, Zapadna Europa, Australija i Japan cijene demo-
kraciju i slobodna tržišta, za njih ima smisla uključiti se u procese izgradnje kapaciteta
stvorenih za jačanje vladavine prava i tijela za provođenje zakona, posebice u država-
ma koje proživljavaju takozvane dvostruke tranzicije. S obzirom na to što znamo i o
posljedicama građanskoga rata za proliferaciju transnacionalnog kriminala, to također
navodi na drugu arenu za prijevremene mjere.
410
PITANJA
Koji su faktori omogućili ekspanziju transnacionalnog kriminala tijekom devedesetih?

Koje su novine vezane uz transnacionalni kriminal u devedesetima?
Je li važno da li je transnacionalni kriminal organiziran hijerarhijski, kao mreže ili tržišta?
Je li transnacionalni organizirani kriminal veća prijetnja nego ostali oblici ilegalne aktivnosti?
Na koje je načine proces globalizacije utjecao na razine i prirodu transnacionalnog kriminala?
Koji faktori utječu na to u kojoj mjeri terorističke skupine i transnacionalne kriminalne sku-
pine međusobno surađuju?
Koji faktori države čine privlačnima kao utočišta za transnacionalni kriminal? A koji kao ze-
malja domaćina ili tranzitnih država?
Koje indikatore trebamo uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li je transnacionalni kriminal
postao prijetnja nacionalnoj sigurnosti?
Prema suprotstavljenim pogledima na organizaciju transnacionalnog kriminala, jesu li na-
pori Ujedinjenih naroda za razvijanjem međunarodne konvencije protiv transnacionalnog
kriminala dobro zamlišljeni i učinkoviti?
Koji faktori utječu na spremnost vlada da surađuju preko granica u borbi protiv transnacio-
nalnog kriminala?
ZA DALJNJE ČITANJE
Beare, Margaret E. (ed.) (2003), Critical Reflections on Transnational Organized Crime,

Money Laundering, and Corruption, Toronto: University of Toronto Press. Kritički pre-
gled mainstream razumijevanja transnacionalnog organiziranog kriminala te troškova i ne-
predviđenih posljedica strategija za provođenje zakona na hvatanje ukoštac sa problemom.
Berdal, M. i Serrano, M. (eds.) (2002), Transnational Organized Crime and Internatio-
nal Security: Business as Usual? Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers. Uređena knjiga
koja istražuje vezu između globalizacije, ekonomske reforme i transnacionalnog organizira-
nog kriminala; odgovor međunarodnih organizacija na tu prijetnju; i regionalni trendovi u
transnacionalnom organiziranom kriminalu.
Nadelmann, Ethan A. (1999), Cops Across Borders: The Internationalization of U.S. Cri-
minal Law Enforcement, University Park, PA: Penn State Press. Poticajan pregled širenja
američkih praksi i tehnika provođenja zakona na druga uređenja diljem svijeta.
Naylor, R.T. (2002), Wages of Crime: Black Markets, Illegal Finances, and the Wages of
Crime, Cornell, NY: Cornell University Press. Ova knjiga predstavlja kritiku kako pogleda
na organizirani kriminal kao na moćnu hijerarhijsku organizaciju tako i na organizirani krimi-
nal kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Prefontaine, D.C. i Dandurand, Yvon (2004), ‘Terrorism and Organized Crime: Re-
flections on an Illusive Link and its Implications for Criminal Law Reform’, referat pri-
premljen za godišnji susret International Society for Criminal Law Reform, Montreal,
kolovoz; preuzeto sa Interneta u kolovozu
http://www.icclr.law.ubc.ca/Publications/Reports/International%20Society%20
Paper%20of%20Terrorism.pdf pruža sveobuhvatan i kritički osvrt na argument da se
terorizam i transnacionalne kriminalne organizacije međusobno približavaju i da bi mogli
surađivati u većoj mjeri.
411
United Nations Office on Drugs and Crime, Global Programme Against Transnational
Organized Crime (2002), Results of a Pilot Survey of Fourty Selected Organized Criminal
Groups in Sixteen Countries, September. Prikazuje nalaze ispitivanja iz 1999. godine o pro-
vođenju zakona i radove znanstvenika o organiziranom kriminalu, i pokušava sakupiti siste-
matične informacije o trendovima u transnacionalnom kriminalu i organizacijskim oblicima
koje poprimaju organizirane transnacionalne kriminalne skupine.
Williams, Phil (2001), ‘Transnational Criminal Networks’ u J. Arquilla i D. Ronfeldt
(eds.), Networks and Netwars: The Future of Terror, Crime and Militancy. Santa Monica,
CA: RAND Corporation 61-97. RAND-ova studija koristi teoriju mreža kako bi objasnila or-
ganizaciju transnacionalnog kriminala i obrazlaže da su umrežene kriminalne organizacije
fleksibilnije i snažnije od vlada koje ih nastoje obuzdati.
Williams, Phil i Vlassos, Dimitri (eds.) (2001), Combating Transnational Crime: Con-
cepts, Activities and Responses, London: Frank Cass Publishers. Opsežno istraživanje sta-
nja transnacionalnog kriminala i pokušaja vlada da odgovore na ovu prijetnju.
VAŽNE WEB STRANICE
www.unodc.org United Nations Office on Drugs and Crime (UNODC): UNODC je jedna od
vodećih međunarodnih agencija koja je usmjerena na pomoć državama u razvijanju među-
narodnih napora za borbu protiv krijumčarenja droge, terorizma i organiziranog kriminala.
Ova web stranica je dobar izvor informacija o međunarodnim konvencijama koje se bave
pitanjem transnacionalnog kriminala.
www.interpol.int Interpol – International Crime Police Organization: Interpol je vodeća
međunarodna policijska organizacija koja okuplja 148 država članica. Ova web stranica pru-
ža informacije o tome kako države članice surađuju na pitanjima transnacionalnog kriminala.
www.american.edu/tracc/ Transnational Crime and Corruption Center – American Univer-
sity: Ovaj centar okuplja veliku zbirku znanstvenih i policy istraživanja o transnacionalnom
kriminalu, te pruža sveobuhvatan skup linkova na druge online izvore o ovom predmetu.
www.ojp.usdoj.gov/nij/international/welcome.html US National Institute of Justice –
International Programmes: Ova web stranica pruža pristup informacijama o američkim po-
litikama i prgramima za suzbijanje transnacionalnog kriminala. Također pruža pristup znan-
stvenim istraživanjima koje sponzorira vlada te brojnim linkovima prema drugim organiza-
cijama koje su usredotočene na pitanja transnacionalnog kriminala.
www.europol.eu.int EUROPOL – European Police Office: Ova web stranica pruža dobar
pregled napora Europske Unije u borbi protiv transnacionalnog kriminala.
412
20.
Djeca i rat
HELEN BROCKLEHURST
Sadržaj poglavlja
Uvod: djeca u svjetskoj politici
Koja djeca – čija sigurnost?
Djeca kao sigurnost?
Djeca u ratu: ranjiva i vrijedna
Mladi vojnici
Nakon sukoba – nakon djece?
Dječja snaga i mekana taktika
Zaključak
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje čitatelju predstavlja djelovanje djece u međunarodnim odnosima i njihovu
prisutnost u provođenju sigurnosti. Ono počinje sa prikazom djece u međunarodnom
političkom sustavu te potom nastavlja sa razmatranjem implikacija promišljanja o djeci
u kontekstu sigurnosti. Otkriva njihove mnoge uloge u nizu ratova te se potom usredo-
točuje na djecu vojnike. Smatra se da manja tijela djece i manje razvijeni umovi prido-
nose provođenju rata. K tome, konstrukti djetinjstva i nedužnosti na djelu su u našim
svakodnevnim koncepcijama oko toga što je važno u sigurnosti. Objašnjavaju se pitanja
reintegracije djece nakon rata, te se naposlijetku istražuje ponovno razmatranje djece
u našim konceptima o tome što je to političko.
413
Uvod: djeca u svjetskoj politici
Otkada su se pojavili ratovi, djeca su bila uključena u njihovo provođenje; mnogi

uspješno ili slavno, poput Aleksandra Velikog, Ivane Orleanske, mitske djece križara
i kapetana ‘sanitetskih’ brodova pod Napoleonom. Mnoga djeca i danas sudjeluju u
ratovima i sukobima ali u nedvojbeno većem moštvu uloga nego što su to iskusila u
prošlosti, pogotovo kao ‘maloljetna’, ilegalna ili skrivena djeca vojnici, te kao meka-
ne mete i žrtve. Činjenica da su djeca postala sastavni dio agende ‘visoke politike’ ili
priznata u predmetu sigurnosti, odraz je njihove važnosti i razmjera njihove uključe-
nosti u rat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1999. godine po prvi puta je usvojilo
rezoluciju o ‘Djeci u oružanom sukobu’; otada je donijelo još tri. U prosincu 2003.
godine Odbor za politiku i sigurnost Europske unije također se usuglasio o svojim
vlastitim smjernicama o ‘Djeci i oružanom sukobu’. U veljači 2005. godine Vijeće
sigurnosti Ujedinjenih naroda ponovno je počelo razmatrati pitanje regrutacije ili upo-
trebe djece vojnika, njihove zlouporabe u ratu i njihove reintegracije i rehabilitacije.
Međutim, djeca odavna imaju politički kapital i djelovanje unutar međunarod-
noga političkoga sustava uopće, ne samo ili ponajprije kao djeca borci; uglavnom je
samo naše priznanje – a ne prisutnost djece – ono što je novo. Od Hladnog rata do
građanskih ratova, te od totalnog rata do totalitarizma, mnogo je zabilježenih i često
usporednih upotreba djece kao neke vrste političke valute – kao prijetnji, modela,
ulaganja, izvora, simbola i ikona. Kroz institucije doma, škole i vojske, propagande
te putem politika zdravstvene i socijalne skrbi, djeca su često u središtu sigurnosnog
djelovanja i značajno su sudjelovala u unutardržavnim i međudržavnim djelovanjima
sigurnosti i nesigurnosti (Brocklehurst, 2006). Dječja tijela, umovi i ranjivost odra-
slih u pogledu nekih posebnih predodžbi o djeci mogu djelovati u prilog djece kao
očinkovitog oružja. Tu je također važna i konstrukcija ili predodžba djeteta u mislima
onih koji se bore za svoje ‘žene i djecu’ ili kao što je to bio slučaj u pokretu protesta
Majke sa Plaza de Mayo u Latinskoj Americi, čija su odrasla djeca ‘nestala’ tijekom
argentinske vojne vladavine.
Koja djeca – čija sigurnost?
Ne postoji jedna jedinstvena definicija djeteta koja je u upotrebi u cijelom svijetu u

bilo koju svrhu. Nema slaganja niti oko s tim povezanog pitanja o trajanju djetinjstva,
ili primjerice u kojem trenutku postajemo odrasli, ili što je to što djetinjstvo čini jedin-
stvenim, posebnim ili vremenom ‘nevinosti’. Međutim, takve definicije i konteksti su
važni te određuju ili pomažu objasniti kako se ophodimo sa djecom. Možda ste izne-
neđeni što poglavlje o djeci vidite u knjizi o sigurnosti. Možda ste također očekivali
da ono bude o posebnim vrstama djece koja su vojnici ili su postali žrtve. Na taj način
i vi također sudjelujete u prikazivanju djece kao društvenih, kulturnih i političkih
konstrukata, što i jesu, a ne naprosto samo biološke činjenice.
Međunarodno prihvaćena definicija djece, kodificirana u UN-ovoj Konvenciji o
pravima djeteta, jest da su djeca sve osobe mlađe od osamnaest godina. U očima
414
Djeca i rat
zakona, mlada osoba ispod osamnaest godina može biti različito označena kao dijete,
malodobnik, maloljetnik, ne još kao građanin. Međutim, takva osoba može biti i rad-
nik, domoljub, borac, skrbnik, majka ili otac, suprug ili supruga. Možda iznenađuje
to što je u praksi najuobičajenije trajanje djetinjstva mnogo kraće nego na Zapadu, i
završava sa otprilike osam do dvanaest godina starosti; prije puberteta, braka ili razvi-
jene radne sposobnosti. Iza toga razdoblja ‘djeca’ se u mnogim dijelovima svijeta ne
mogu odijeliti od većine odraslih u mnogim ključnim pogledima. Ona možda rade ili
služe kao šegrti, mogu imati prava i obveze, i može im biti povjerena briga o drugoj
djeci. Kako Levinson i Boyden navode (2000: 28) ‘budući da podižu društveni i eko-
nomski status djece i tvore javnu potvrdu članstva u zajednici, takvi prijelazi uvelike
premašuju univerzalni dobno utemeljeni prag njihove značajnosti za djecu.’
Dječja iskustva oblikovana su ne samo njihovom nerazvijenošću kao osoba, nego
i ovim predodžbama o njima, koje su zaradili i udijelili, izgradili i odredili mnogi po-
jedinci i skupine koje određuju i pridržavaju očekivanja od djece, individualno, kolek-
tivno, istodobno, proizvoljno ili čak kontradiktorno. Rođenje, dojenačko doba, rano
djetinjstvo, djetinjstvo i adolescencija su stadiji koje često možemo podrazumijevati
jednostavno kao ‘djetinjstvo’. Unitar svakog stadija, ‘djeca’ mogu biti diskriminirana
ili mogu pridonositi provođenju sigurnosti na jedinstvene načine. Djetinjstvo je tako-
đer koncept koji se na vrlo važne načine može razlikovati u odnosu na prioritete druš-
tva, pogotovo tijekom rata. Status djece može se namjerno izmijeniti. Putem Vojnih
naloga koje je primjerice nametnuo Izrael, isključivo su Palestinci bili prekvalificirani
u odrasle od dobi od šesnaest godina (Cook i drugi, 2004: 135). Oni stoga mogu isku-
siti tretman i biti utamničeni kao ‘odrasli’ i stoga nemaju jednaka prava kao njihovi
izraelski vršnjaci, samo nekoliko ulica dalje.
Djeca, ili neka djeca, nedvojbeno su ranjiva na različite i nesrazmjerne načine u
odnosu na odrasle, i fizičke, mentalne i emocionalne povrede mogu doživjeti drugačije
nego odrasli te posebno mogu biti zlostavljani s tom namjerom. Upravo one odlike
koje djecu čine ranjivima, čine ih i vrijednima. Takva dragocjenost ili slabost pred-
stavlja mač sa dvije oštrice. Možemo težiti da zaštitimo, možemo biti oslabljeni ovom
ulogom i također biti ranjivi na ekstremnu bol pri gubitku djeteta. Postavljanje djece
kao meta indirektno cilja na roditelje/skrbnike i djeca se ubijaju upravo da bi se nau-
dilo odraslima. Međutim, kako nas podsjeća Nordstrom, ‘ujedno je opasno i nerealno
zlostavljanje djece u ratu, u drugoj državi, u drugom kontekstu promatrati kao da je to
prilično drugačije i okrutnije od obrazaca zlostavljanja koji karakteriziraju naše vlastite
svakodnevne kulture, u miru i ratu.’ Navodeći primjere zlostavljanja djece u Sjedinje-
nim Američkim Državama ona kaže da ‘bismo umjesto pitanja što omogućuje takva
ponašanja trebali postaviti pitanje gdje je takva ponašanja moguće pronaći’ (1999: 26).
Nije teško naštetiti djeci, pogotovo u ranom djetinjstvu. Posebice su mala djeca,
ispod pet godina starosti, bitno različita od svih ostalih odraslih i članova obitelji po
tome što se njihovi vitalni organi, imunitet i osobnost još razvijaju, što ih čini posebno
slabima i podložnima trajnom oštećenju i promjenama u oba ova smisla. U ovom slu-
čaju očigledno postoji klizna skala ranjivosti, što objašnjava njihovu veliku učestalost
među žrtvama. Ukoliko sigurnost promatramo u širem kontekstu prava na odgovara-
juću ishranu i preživljavanje, znatno je drugačija slika koja se odnosi na dojenčad od
one starije djece i odraslih (Kent, 2005) i mnogo gora u slučaju ženske djece.
Iako djetinjstvo ostaje umnogome različita konstrukcija u različitim dijelovima
svijeta, nedvojbeno je da su svuda prisutni (zapadni) konstrukti idealnog ‘razvijenog’
415
djeteta oni koji postavljaju i učvršćuju mnoge suvremene pretpostavke o djeci. Tre-
nutna promjena paradigme koja je u tijeku u studijama o djetinjstvu također ukazuje
da smo zakasnili u prepoznavanju višestrukih načina na koje djeca posjeduju učinak
i moć. Najnovija istraživanja o djeci kao moralnim i etičkim subjektima, ukazuje,
na primjer, da ona mogu djelovati moralno u dobi od četiri ili pet godina te da mogu
dosegnuti razinu odraslih u dobi od dvanaest godina. Ono što nedostaje jesu napori za
ostvarenjem ravnopravnih partnerstava sa djecom kako bi se olakšao njihov razvoj.
Stoga trenutno možda u velikoj mjeri kočimo razvoj djece unutar mnogih nedvojbeno
razvijenih društava.
Ključne točke
yy Definicije djetinjstva značajno se razlikuju diljem svijeta.

yy Djetinjstvo je mnogo kraće (ili odrasla dob započinje ranije) izvan Zapada.
yy Djetinjstvo je vrlo kompleksno pitanje, pogotovo njegov završetak i zakonitost.
yy Možda trebamo više razmišljati o stadijima djetinjstva umjesto o jednoj kategoriji
djetinjstva.
yy Djeca su sposobna biti društveni, politički i moralni akteri.
yy Dijete obično ne smatramo političkim akterom, ponajmanje akterom u međunarod-
nom sustavu.
yy Samo nekoliko odlika razlikuje djecu od drugih društvenih skupina: djeca su mlađa od
odraslih, obično simboliziraju nevinost (pogotovo djevojčice) te im se u ranom djetinj-
stvu (ispod šest godina), pored sazrijevanja, razvijaju tijela.
Djeca kao sigurnost?
Tijekom povijesti djeca su bila sastavni dio izgradnje-nacije, te sredstva koja su se

koristila protiv straha od smanjenja nataliteta te time i smanjenja sigurnosti i utjecaja
država. U Britaniji, mnoge agencije ‘izvozile’ su djecu u Australiju i Novi Zeland od
1850. pa sve do 1967. godine. Samo Bernardo’s izvezao je trideset i tri tisuće djece
između 1882. i 1965. godine, što je potez koji danas priznaje kao pogrešku. Unutar
Australije, djeca Aboridžina i otočkih naroda iz tjesnaca Torres prisilno su oduzimana
svojim roditeljima i davana u skrbništvo gdje su asimilirana u bijelo društvo. Ova
praksa bila je zakonita sve do 1967. godine (Frean, 1998). Djeca su poimana kao
utjelovljenja ili potencijalni nositelji nacionalne sigurnosti ili snage te također kao
prikladno pokretno kolektivno tijelo koje se može micati po volji. Suvremeniji pri-
mjer je masovna evakuacija djece koju su organizirali Amerikanci kada su napuštali
Vijetnam 1975. godine. Vijetnamska ‘siročad’ bila su odvođena iz sela kako bi se
spriječila njihova daljnja izloženost komunističkoj prijetnji, te su dana novim posvo-
jiteljima u Sjedinjenim Državama. U svim ovim slučajevima, manja veličina, snaga i
znanje djece možda su omogućili da ona postanu predmet pozornosti i manipulacije
od strane ‘surogat’ države.
416
Djeca i rat
Čedomorstvo i populacijski ratovi
Djeca također mogu značajno oblikovati rasprave o populacijskoj politici, iako je

majka, kao spremnik budućega djeteta, ta koja se koristi i na koju se cilja u praksi.
Francuske pronatalističke politike tijekom Treće Republike i ‘borba za natalitet’ faši-
stičke Italije dokaz su percepcije povećanog broja djece kao simbola i jamca zdravlja
države. Godine 1919., talijanska vlada stvorila je ‘Dječje kolonije’ – besplatne ljetne
praznike za tisuće djece kako bi očuvala njihovo zdravlje, a Mussolinijevi najbili-
ži savjetnici predlagali su poništavanje brakova bez djece te kriminalizaciju celibata
(Quine, 1996: 42).
Od devedesetih godina prošlog stoljeća svjetsko stanovništvo namjerno je i plan-
ski remećeno tamo gdje postoji pritisak za smanjenjem broja djece. Unatoč zakonskoj
osnovi prema kojoj se štite djevojčice, diskriminacija prema ženskoj djeci se širi u
milijunima obitelji koje pribjegavaju čedomorstvu djevojčica kako bi osigurale da je
njihovo jedno dijete dječak. Prema popisu stanovništva u Kini 2000. godine, procje-
njuje se da postoji devetnaest milijuna više dječaka nego djevojčica, a omjer spolova
iznosio je 100 djevojčica naprema 120 dječaka, što je ostvareno provođenjem spolno-
selektivnih pobačaja i prava na ishranu i skrb usmjerenih protiv djevojčica. Uočena
razlika između dječaka i djevojčice u kulturnom smislu tada je često pitanje života i
smrti. Države mogu i ne objaviti ove informacije o spolu u svojim rezultatima popisa.
Međutim, kako Yuval Davis ističe, zabrinutost za ‘političku sigurnost u Trećem svije-
tu koja bi zauzvrat stvorila sigurnosne probleme Sjedinjenim Državama’ djelomično
je izazavala i podupirala ove mjere na Jugu i potaknula potrebne rodne i kulturne
referentne okvire koji su to omogućili (1997: 34).
Silovanje u ratu i ratna djeca

U ratu, međutim, ideja ‘nacionalnog identiteta’ djece također može postati od najviše
važnosti te se brže mogu slijediti pronatalističke prakse, kao dodatno sredstvo osigu-
ranja političkog tijela države. Pronatalističke politike također mogu služiti kao dvo-
struka strategija nasilja i renacionalizacije protiv neprijatelja, primjerice, u masovnom
silovanju žena; majke osvojene i prisvojene, kao da one proizvode nacionalni terito-
riji. Žene se mogu promatrati ponajprije u odnosu na njihovu (buduću) djecu: doista,
žene se mogu promatrati na način da stvaraju nacije, biološki, kulturno i simbolički
(Yuval Davies i Anthias, 1989; Pettman, 1996; Yuval Davies, 1997).
Primjerice, na prostorima koje su okupirali Srbi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj,
oni su kombinirali etničko čišćenje i populacijsku politiku počinjavanjem masovnog
silovanja i serijskog silovanja kako bi napučili i održali veću Srpsku državu. Hrvatski
i bošnjački muškarci također su bili napadani, osobito kako bi ih se steriliziralo i tako
onemogućilo da budu očevi hrvatskoj djeci. Ženama koje su bile trudne prije napada
odstranjivali su se fetusi (Nenadić, 1996: 458), a žene i djevojke bile su internirane
u različite vrste srpskih koncentracijskih logora i logora silovanja/smrti, gdje su bile
zadržavane najmanje dvadeset i jedan do dvadeset i osam dana, kako bi se utvrdila
trudnoća. Silovatelji su verbalno naglašavali da će žene roditi njihovu djecu. Iako
su ovu djecu rađale ‘neprijateljske’ majke, ona su bila nasilno začeta kao dio (re)
nacionalizacije teritorija, čiji su sastavni dio tvorila i ženska tijela. Neprijatelj je stoga
mogao stvoriti buduće nacionalno dobro i ratnu nagradu. Takva ‘ratna djeca’, njihova
417
iskustva i njihov općeniti utjecaj sve je važnije pitanje. Primjerice, prema ruandskoj
vladi, u Ruandi je čak deset tisuća djece bilo rođeno uslijed silovateljskih kampanja
1994. godine.
KLJUČNE TOČKE
yy Djeca su bez sumnje identificirana kao oblik sigurnosti i nesigurnosti.

yy Prije uspostave dječjih prava i masovnih medija, nezbrinuta djeca često su nasilno pre-
miještana kako bi služila potrebama države.
yy Na problem silovanja u ratu i ratne djece tek se nedavno počelo odgovarati.
Djeca u ratu: ranjiva i vrijedna
Djeca često ne biraju ratove. Međutim, kreatori rata često traže djecu. Terorizam,
građanski rat i totalni rat ovisni su o različitim stupnjevima manipulacije djecom i pri-
svajanja djeteta ili građanske obiteljske sfere, kao što će pokazati sljedeći kratki pri-
mjeri. U Mozambiku i Južnoj Africi, obrazovni sustavi obiju država gajili su opasne
postupke nacionalizacije i militarizacije mobilizacije. Obiteljska jedinica djelovala
je kao totem nacionalističkih strategija za Afrikanere, a u Mozambiku obitelji su bile
ciljane kao sredstvo dvostruke destabilizacije obitelji i države. Nacistička Njemačka
također pruža znatne primjere nacionalizacije i militarizacije usmjerene prema djeci.
Postoje dokazi o pojavljivanju djece u nacističkoj propagandi, politici, govorima i
slikama, anti-natalističkim i pronatalističkim praksama rasne i vojne sigurnosti, te u
rasućoj korelaciji između dobi ciljane djece i napretka nacističkog režima. Totalita-
ristički režim, usmjeren prema svjetskom ratu, njegova eksplicitna upotreba djece,
pored drugih strašnih djela, odražava intenzitet, razmjer i hitnost njegovih ciljeva.
Politička socijalizacija primjenjivala se u školi, dječjem slobodnom vremenu, njihovi
‘omladinski’ pokreti bili su upotrebljavani u vojne svrhe, a obiteljska jedinica i obi-
teljske vrijednosti bile su preusmjerene na goleme okrutnosti prema čovjeku.
Djeca također mogu igrati ulogu u sukobu na temelju njihove prisutnosti. To mogu
ilustrirati tri u velikoj mjeri različita primjera. Kada su Srbi zaposjeli Srebrenicu u
travnju 1993. godine, djeca i njihove majke nisu bila evakuirana iz grada. Musliman-
ske vođe smatrale su da njihova osobna prisutnost ojačava pravo Muslimana na teri-
torij. Zapravo, djeca su ostala kao taoci svojim vlastitim očevima u svojim vlastitim
domovima. Njihova tijela su čuvana na tome mjestu kao fizičko pravo na teritorij i
kao simbol nacionalizma. Prisutnost djece također se može iskoristiti za privremeno
zaustavljanje sukoba i započinjanje pregovora. Proedodžba o djeci kao ‘zonama mira’
pojavila se u Norveškoj tijekom osamdesetih godina a najuspješniji primjer ovakve
prakse, koju je predvodio UNICEF, dogodio se u Sudanu. Izvršni direktor UNICEF-a
sastao se sa vođama Sudanske Narodne Oslobodilačke Armije i Vlade kako bi ispre-
govarao privremeno primirje kako bi osoblje humanitarne pomoći moglo doći di dje-
ce. U Operaciji Lifeline Sudan stvoreno je osam koridora pomoći koji su omogućili
da hrana stigne do devedeset tisuća djece. Agencije za pomoć mogle su ispregovarati
zone mira za djecu pozivajući se na dječju nedužnost u ratu i njihovu potrebu da budu
zaštićena. Od 1985. do kraja rata 1991. godine u El Salvadoru, trodnevne zone mira
418
Djeca i rat
omogućile su da 20 000 zdravstvenih radnika cijepi 250 000 djece protiv dječje para-
lize. Slične zone bile su organizirane u Ugandi 1986. godine i Libanonu 1989.
Međutim, u drugim sukobima je prepoznavanje dječje ranjivosti potaknulo suprot-
no – ciljanje na djecu od strane neprijateljske skupine. Status djeteta kao dragocijenog
i vrijednog unutar obitelji daje svrhu njihovom planskom ubijanju; činu koji se obično
može jednostavno objasniti kao nasilnički. U građanskom ratu u Ruandi muška djeca
Tutsia namjerno su bila ciljana kao način iskorijenjivanja Vojske Budućnosti Tustija
(Hamilton, 1995: 46). Stoga su djeca bila strateški ubijana. Kako je jedan politički ko-
mentator objavio u Ruandi prije izbijanja nasilja, ‘kako bi ubio velike štakore, moraš
ubiti male štakore’ (Bellamy, 1995: 14).
Prema tome, djeca imaju različite političke primjene. Bosanska muslimanska dje-
ca držana su na mjestu kao pokazatelji nacionalističke odlučnosti, sudanska djeca bila
su predstavljena kao utjelovljenja nedužnosti te su tako sačinjavala mirovnu taktiku,
a djeca Tutsija postala su metom. Djeca, poput odraslih, mogu istovremeno usvojiti
mnoge uloge i identitete; kao zaštitnici i roditelji, mete i vojnici, posjednici prava i
robovi, mirotvorci i radnici. Unutar svake uloge spol također igra ulogu u određivanju
prirode i cijene njihovoga sudjelovanja.
KLJUČNE TOČKE
Uloge djece u ratu uključuju:

yy Djecu vojnike/djecu roditelje (uključujući borce)
yy Djevojčice vojnike i seksualne robinje
yy Djecu kao mete, ubijene ili osakaćene ili zarobljene
yy Djecu kao minolovce
yy Djecu rođenu uslijed silovanja u ratu
yy Djecu kao posjednike prava u ratu
yy Djecu koju je politički i moralno razvio rat
yy Djecu kao mirotvorce.
Mladi vojnici
Ukoliko je, u Clausewitzevim terminima, rat nastavak politike, možemo li govoriti o

politici koja se nastavlja kroz ruke jedanaestogodišnjaka? Pitanje nije retoričko. Što
točno ovo kazuje o prirodi moći? Sile? A o političkoj participaciji? Danas zakoni niti
jedne države u svijetu ne priznaju dijete kao odraslog političkog aktera. Stoga, koje su
politike iskrivljene u sredstvo rata kroz ne-političke aktere, kroz maloljetne vojnike?
(Nordstrom, 2004: 76).
Unatoč međunarodnom pravnom pravilu da je dijete osoba ispod osamnaest go-
dina, međunarodna dobna granica za dobrovoljno regrutiranje i upotrebu vojnika po-
stavljena je na šesnaest godina, a mnogi su i mnogo mlađi od te dobi. Opća skupština
Ujedinjenih naroda u svibnju 2000. godine usvojila je Alternativni protokol UN-ovoj
Konvenciji o pravima djeteta pri uključivanju djece u oružane sukobe iz 1989. godine
(OP-CRC-CAC ili OP-CRC), koji je na snagu stupio u veljači 2002. Naime, Protokol
419
dopušta dobrovoljno regrutiranje djece u dobi od šesnaest godina, ali pokazuje snažno
revidiranje međunarodnog pravila koje je prethodno bilo postavljeno na petnaest go-
dina. Djeca vojnici ostaju predmetom velikih razmirica u međunarodnom pravu i za-
konima o ljudskim pravima. U ovom slučaju, nevladine organizacije pružaju značajne
informacije međuvladinim organizacijama poput UN-a, a više od tri tisuće nevladinih
organizacija bilo je pozvano da izvijeste zasjedanje Opće skupštine o djeci 2001. go-
dine. Vijeće sigurnosti UN-a također je tražilo mišljenja nevladinih organizacija, iako
‘relativno rijetko Vijeće sigurnosti traži mišljenje nevladinih organizacija. Osim toga,
ovaj potez bio je znak spremnosti da se diskurs o međunarodnoj sigurnosti otvori kako
bi uključio pitanja ljudskih prava, poput upotrebe djece vojnika’ (Geske i Ensalaco,
2005: 115).
Međutim, ne postoji jednostavan profil djeteta vojnika, mada su slike koje nam se
predstavljaju u medijima stalno slike dječaka u tinejdžerskoj dobi – neustrašivi, drski
i raspoređeni kao da su odvojeni od odraslih. Ipak, još uvijek jednostavno ne postoji
volja ili sposobnost da se dozna koliko je djece upleteno u rat te u kojim ulogama
određenima na temelju dobi ili čak spola. Procjenjuje se da više od četrdeset i pet
država koristi približno 300 000 djece vojnika (Høiskar, 2001: 342). Njihovi životi
su vrlo potrošni i kao takvi, njihova ukupna brojka mora biti znatno viša. Većina ih je
aktivna u državnim oružanim snagama, a najmlađi se često mogu pronaći u oružanim
skupinama (Harvey, 2003). Možda su i do 50% vojnika djevojčice. Kako je i Vijeće
sigurnosti UN-a priznalo, još uvijek postoji potreba za mehanizmom nadzora i izvje-
šćivanja kako bi se pratilo regrutiranje djece vojnika i druga kršenja dječjih prava.
Djeca možda sačinjavaju 10% sadašnjih naoružanih boraca (Singer, 2001). Pro-
mjenjivi karakter ratovanja u drugoj polovici 20. stoljeća značajno je izmijenio raspon
zadaća raspoloživih za djecu. Lako naoružanje može težiti svega šest kilograma i
može se lako pribaviti, sastaviti i upotrebljavati (Cohen i Goodwin-Gill, 1997). Mno-
ga ‘djeca-vojnici’ poput njihovih odraslih pandana, ne moraju biti naoružani ili spre-
mni na paljbu kako i bili učinkoviti i opasni. Na to također ukazuju tzv. Cape Town
Principles, ugovoreni 1977. godine. Izraz ‘dijete-vojnik’ ovdje se odnosi na:
“bilo koju osobu mlađu od osamnaest godina koja je dio bilo koje vrste regularnih ili nere-
gularnih oružanih snaga ili oružane skupine u bilo kojem svojstvu, uključujući, ali ne isklju-
čivo, kuhare, nosače, glasnike i one koji prate takve skupine, a koji nisu samo članovi obitelji.
Uključuje djevojčice regrutirane u seksualne svrhe i za prisilni brak. Stoga, izraz se ne odnosi
samo na dijete koje nosi ili je nosilo oružje.”
Dječaci i djevojčice takve vojničke ‘uloge’ u ratu izvode već sa šest godina. Slika
20.1 (koja nije iscrpna) sadržava tipične uloge koje usvajaju ili poprimaju djeca i koje
trenutno priznaju i na njih odgovaraju zagovornici dječjih prava. Djeca vojnici mogu
sudjelovati u bilo kojoj kombinaciji uloga i okolnosti. Gornji okvir ilustrira moguće
teškoće u prepoznavanju djeteta vojnika, koje može biti nenaoružano, bez uniforme
i koje pod prisilom sudjeluje u milicijskoj skupini, primjerice, kao kuharica, kurir ili
seksualna robinja. Njezin muški pandan može biti naoružan, uniformiran, i tehnički
biti dobrovoljac u istoj skupini. Oboje su vojnici. Samo se jednome može na adekva-
tan način pomoći nakon rata. Niste pogodili ako ste mislili da je to muški vojnik.
U praksi ne možemo pretpostaviti da se oko statusa djeteta, bilo kao djeteta ili
vojnika ili u nekoj od prethodno nabrojenih kombinacija, slažu sve dotične strane.
Djeca vojnici mogu djelovati sa drugom djecom, po uputama odraslih, ili čak po za-
povijedima starije djece. Ne znamo uvijek kako na njih odgovoriti. Uloge djece kao
420
Djeca i rat
Slika 20.1 Uloge djece vojnika
vlada/milicija naoružani (borci)/nenaooružani
dobrovoljno/novačeno/prisilno uniformirani/ne-uniformirani
'ljudski štitovi' postavljeni na strateškim lokacijama

zatvorenici ili zatočenici
minolovci
'oni koji ne sudjeluju' i koji izbjegavaju hapšenje ili djelovanje
doušnici ili kuriri
mamci na prvoj crti
provoditelji novačenja i treneri druge djece
zapovjednici jedinica djece
vojnika mogu se preklapati sa ulogama odraslih, i nekoj djeci bez sumnje može biti
privlačno preuzeti kontrolu. Ne mora značiti da ih možemo prepoznati kada želimo,
pogotovo u magli rata. Budući da djeca mogu biti vojnici od petnaeste godine, svi oni
koji možda izgledaju kao da su te dobi također su podložni tome da ih se identificira
kao vojnike. Obrnuto, dječji status može prouzročiti operativnu paralizu trupa koje ne
žele pucati na njih. Kako navodi P.W. Singer, mogućnosti zasjeda koje izvode djeca
se povećavaju, što je pokazala Britanska Operacija “Barras”, koju su izvele Specijal-
ne zračne snage (eng. Special Air Service, SAS) protiv milicije ‘Dječaci sa Zapadne
strane’ u Sierra Leoneu 2000. godine, koji su kao taoce uzeli odred britanskih vojnika
(2005). Spektar autonomije koji djetinjstvo poprima dodatno komplicira sliku žrtve i
krivca, kao što to čini i posebno moralno pitanje rata.
U današnjim sukobima razlikovanje između dobrovoljne i prisilne regrutacije ta-
kođer je česot zamagljeno, s obzirom na činjenicu da milicije djeci mogu ponuditi
mnogo više od pukog života u borbi. Na primjer, procjenjuje se da je do 30% vojnika
u Nacionalnom patriotskom frontu Liberije Charlesa Taylora, mlađe od sedamnaest
godina. Front je imao posebne jedinice za dječake (Kaldor, 1999: 94). Vojska koja je
kasnije uspostavljena u Sierra Leoneu također je imala koristi od regrutiranja djece sa
ulica. U Ugandi, Božja vojska otpora (eng. Lord’s Resistance Army) pod vodstvom Jo-
sepha Konya otima djecu od devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Međutim, mno-
go je one djece koja nisu fizički prisiljena da se pridruže oružanim skupinama, nego
to žele. Nedavna studija Međunarodne organizacije rada (eng. International Labour
Organization – ILO) ustanovila je dobrovoljci sačinjavaju dvije trećine djece vojnika
ispitanih u četiri države Središnje Afrike (Brett i Specht, 2004: 1). Djeca mogu biti
motivirana da se dobrovoljno jave u službu kako bi se zaštitila od siromaštva i ne-
sigurnosti, te ih može privući obiteljsko okruženje, hrana i odjeća. U ovom slučaju
postoji ciklički učinak rata, budući da napuštena i traumatizirana djeca mogu biti uvu-
čena u borbu od koje su pobjegli i ‘jednostavno’ primati hranu i častiti se u zamjenu
421
za ‘upotrebu’ oružja. Njihova uloga može im omogućiti preživljavanje s obzirom na

druge prijetnje: smrt od gladi, izolaciju ili otmicu, ili fizičko zlostavljanje i ekspolata-
ciju kod kuće, da nabrojimo samo neke. Djeca se stoga možda pridružuju vojsci kako
bi živjela – ne kako bi ubijala ili bila ubijena.
Djelovanje djece u svojstvu vojnika također se može shvatiti kao razvoj i naukova-
nje. Naposljetku, to je posao, a uz to i moralno stajalište. Jo Boyden pokazao je kako
se djeca kroz rat mogu razviti u moralnom smislu i braniti pravo da djeluju u obranu
svojih vrijednosti i obitelji. Što je država nestabilnija, to više vojska može čak sličiti na
sigurno utočište u nekom smislu. Skupine poput Tamilskih tigrova u Šri Lanki pozna-
te su po tome da pružaju obrazovanje upotpunjeno sa vojnim iskustvom, poučavanje
dječaka od devete godine o važnosti discipline, poštenja i poštovanja prava običnih
građana. U tom slučaju, neka djeca vojnici mogu oponašati odrasle u borbi, ali samo
na određenim pozicijama koje ne prelaze njihovu snagu ili ih izlažu riziku od fizičkih
ozljeda; oni su ustvari ‘šegrti’ iza bojišnice. Također, oni ‘slobodno’ mogu otići.
Ratne igre
Postoje, ipak, i promjenjiva i sve kompleksnija iskustva u ratovanju koja stvaraju
nove prilike za djelovanje djece, osobito u svojstvu vojnika. Uloge mogu biti osmi-
šljene posebno za njih, utemeljene na pretpostavkama o njihovoj tjelesnoj i mentalnoj
nerazvijenosti te prilikama koje iz toga proizlaze. Kolumbijsku djecu vojnike vojska
naziva ‘mala zvona’, te ih koristi kao pomoćnu stražu, a gerile ih nazivaju ‘male pče-
le’, zbog toga što ‘ubadaju’ neprijatelje prije nego što oni uopće postanu svjesni da
su napadnuti.
Lakše naoružanje zajedno sa ekstremnim siromaštvom, zapadnim tehnikama obu-
ke i obrazovnom indoktrinacijom, primjerice, značajno su unaprijedili sposobnosti
djece vojnika i mladih boraca otpora od dobi od šest godina, te su zajedno s tim
stvorene nove mogućnosti za zloupotrebu djece. Pete Singer dokazima je potkrijepio
ovu značajku takozvanih novih ratova (2005). Značajna promjena u djelovanju djece
u svojstvu vojnika jest namjerna upotreba djece kao boraca zbog njihovih zapaženih
ograničenja ili slabosti. Djecu se može poticati da ‘igraju u ratu’, uzmu drogu ili da
pucaju na slijepo u bliskom obiteljskom okruženju. Mozambička djeca, koje je otela
vojska otpora RENAMO (koju su formirale portugalske specijalne snage), bila su pri-
siljena vratiti se u svoja sela i napasti ih. Gajila se nada da će ih ova često barbarska
i sramotna aktivnost spriječiti da se ikada vrate kući i tako jamčiti privrženost svojoj
jedinici. Djeca mogu biti prisiljena da čine ono što njihovi odrasli pandani ne žele
činiti ili smatraju da djeca to mogu učiniti bolje. Stoga su ona postala smrtonosnija,
najstrašnija i najizloženija izgledima da poginu. Takva djeca vojnici, čiji se broj po-
većava, svojim protivnicima stvaraju potencijalne nedoumice u borbi te nakon sebe
ostavljaju postkonfliktne izazove osobne i društvene obnove.
‘Pravedan rat’ trebao bi se voditi na način koji razlikuje borce od ne-boraca. Za
djecu vojnike ovo razlikovanje danas je složeno. Sadašnji različiti standardi u među-
narodnom pravu omogućuju proturječne interpretacije o pravnom statusu djece kao
boraca. Primjerice, vojnici u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina, po međunarod-
nom pravu mogu se smatrati žrtvama, a ipak po međunarodnom humanitarnom pravu
može im biti dopušteno da postanu djeca vojnici. Svi sudionici u ratu, uključujući
oružane snage koje u službu ilegalno uzimaju djecu vojnike, oblikuju percepcije o
422
Djeca i rat
prikladnim ulogama i reakcijama djece na sukob. U praksi, neka ako ne i sva djeca
vojnici mogu stupiti u borbu na ne-smrtonosne načine koji također pomažu u njihovoj
predaji, bijegu i kasnijem sigurnom skloništu. Međutim, kako Singer napominje, još
ne postoji doktrina za bavljenje djecom vojnicima koju bi koristili planeri misija ili
jedinice raspoređene na terenu (2001.)
Primjeri djece vojnika

yy Procijenjeno je da je 1998. godine preko 300 000 djece bilo aktivno uključeno u oru-
žane sukobe u sklopu državnih oružanih snaga, državnih milicija te u nizu oružanih
opozicijskih skupina. Vjeruje se da je ovaj broj ostao relativno konstantan iako je ne-
moguće utvrditi točne brojke.
yy Problem je najkritičniji u Africi, gdje je procijenjeno da je sredinom 2004. godine više
od 100 000 djece, od kojih su neki u dobi od devet godina, bilo uključeno u oružane
sukobe. Djeca se kao vojnici koriste i u različitim azijskim državama, te u dijelovima
Latinske Amerike, Europe i Bliskog Istoka.
yy Većina djece vojnika u svijetu uključena je u različite naoružane političke skupine.
One uključuju paramilitarne skupine koje podupire vlada, milicije i samoobrambene
jedinice koje djeluju u mnogim zonama sukoba. Druge uključuju naoružane skupine
koje se odupiru vlasti središnje vlade, skupine koje sačinjavaju etničke, vjerske i druge
manjine te klanske ili frakcijske skupine koje se bore protiv vlade i jedna protiv druge
kako bi obranile teritorij i resurse.
yy Većina djece vojnika u dobi je između 14 i 18 godina. Mada se mnogi vojače ‘dobro-
voljno’, istraživanje pokazuje da takvi adolescenti ne vide mnogo alternativa uključi-
vanju u oružani sukob. Neki postaju vojnici kako bi preživjeli u ratom poharanim regi-
jama, nakon sloma obitelji, društvenih i gospodarskih struktura ili nakon što su vidjeli
kako su im članove obitelji mučile ili ubile državne snage ili naoružane skupine. Drugi
se priključuju zbog siromaštva i nedostatka posla ili prilike za obrazovanje. Mnoge dje-
vojke izjavile su kako su se unovačile kako bi izbjegle kućno ropstvo, nasilje i seksualno
zlostavljanje.
yy Nasilne otmice, ponekada velikoga broja djece, i dalje se događaju u nekim državama.
Djeca u dobi od samo devet godina otimana su i korištena u borbi.
yy Programi demobilizacije, razoružavanja i reintegracije (eng. demobilization, disarma-
ment and reintegration – DDR) posebno namijenjeni djeci vojnicima, uvedeni su u
mnogim zemljama, bilo tijekom bilo nakon oružanih sukoba, te su bivšoj djeci vojnici-
ma pomogli da steknu nove vještine i vrate se u svoje zajednice. Međutim, programi-
ma nedostaje sredstava i adekvatnih resursa. Potrebno je trajno, dugoročno ulaganje
ukoliko se želi da ovi programi budu učinkoviti.
yy Unatoč sve većem uočavanju uključivanja djevojčica u oružane sukobe, djevojčice
se često namjerno ili nehotice isključuju iz programa demobilizacije, razoružavanja i
reintegracije. Djevojčice vojnici često su podvrgnute silovanju i drugim oblicima sek-
sualnog nasilja, kao i uključivanju u borbu te drugim ulogama. U nekim slučajevima
one su nakon povratka stigmatizirane od strane svojih domaćih zajednica. Programi
demobilizacije, razoružavanja i reintegracije trebali bi se oblikovati sa senzibilitetom
te bi trebali biti namijenjeni odgovaranju na potrebe djevojčica vojnika.
(Coalition to Stop the Use of Child Soldiers [Koalicija za zaustavljanje upotrebe dje-
ce vojnika], rujan 2005.)
423
KLJUČNE TOČKE
yy Još uvijek ne postoje službene smjernice ili pravila za bavljenje djecom vojnicima.
yy Djeca se mogu koristiti kao naoružana djeca vojnici od dobi od šest godina.
yy Izraz borac koristi se kako bi se napravila razlika između naoružanog vojnika i nenao-
ružanog vojnika.
yy Djeca u ratu mogu biti korisna u smislu obavljanja funkcija koje ne mogu obaviti
odrasli.
yy Povećava se broj djevojčica vojnika dok su s druge strane njihove funkcije nedovoljno
zastupljene.
Nakon sukoba – nakon djece?
Djeca su priznata kao jedan od ‘novih’ faktora koji predstavljaju izazov principima i
primjeni humanitarne intervencije. Možda su shodno tome djeca i rat postali područje
politike u vladinim organizacijama. Mada su osnivane mnoge organizacije kako bi
se ukazalo na ulogu djece u oružanim sukobima, tek je nedavni kraj Hladnoga rata
oslobodio političku volju, ili možda poticaje, za osnivanjem međunarodnog programa
rada za prava djece. Rat, najkrvaviji poligon za ispitivanje dječjih prava, sada proi-
zvodi veći broj dječjih žrtava na sve složenije i sve štetnije načine. Međutim, ovakav
interes za djecu i rat pravi gotovo potpunu razliku između uloge djece u ratovanju i
njihovog šireg multidimenzionalnog političkog kapitala. Mainstream tekstovi o ratu
i sigurnosnim pitanjima, te o etičkim promišljanjima, isključivo su o odraslima i za
odrasle. Može se zamijetiti da djeca iz njih često izostaju; u najboljem slučaju njima
se obično pridaje manjkava pozornost, unatoč sada već očiglednoj međusobnoj pove-
zanosti dječjeg svijeta i svijeta odraslih.
Politička nazočnost djece često ilustrira kontinuum između pripreme za rat i čina
rata. Unatoč tome, mi i oni obično smo nepripremljeni za realnost njihovog političkog
i vojnog oslobađanja. Djeca mogu donositi moralne odluke zbog rata, ili se duhovno
razvijati kroz utjecaj rata (Boyden, 2003). Djeca koja su aktivna u političkom nasilju
često postaju ponovno svjesna političkog a ne osobnog koncepta sigurnosti, a opet ih
se obično ‘rehabilitacijom’ nastoji učinkovito depolitizirati (Cairns, 1996: 186; Dod-
ge i Raundalen, 1991). U Južnoj Africi u doba apartheida, djeca i mladež često su
djelovala kao društveni i politički faktori i zaštitnici zajednica, pa ipak u kasnijim
prikazima njihovi neprijatelji preuveličavali su njihovu dob, ili su se okretali izrazu
‘mladež’, uz korištenje kriminalnih pridjeva poput ‘ustanici’ kako bi ih se prikazalo
i kao politički nemoćnima. Nakon borbe, njihov politički doprinos nije bio dovolj-
no priznat. Njihov novopronađeni politički učinak postao je neupotrebljiv. Ironično,
ponovno prizvan ili ponovljen, redefinirao ih je kao ‘problematične elemente’ i izo-
lirao ih od iste te zajednice koja je iznjedrila uz njihovu pomoć (Marks, 2001). Riječ
‘mladež’ mogla bi se koristiti za oba spola, ali zapadni komentatori gotovo uvijek
pretpostavljaju da ona opisuje zajednicu mušku zajednicu. Ona je također obojena pri-
zvucima snage, nasilja i potencijalno političkim nasiljem. Posljedično, ona je pogrdna
slika koja može izazivati strah.
U mnoštvu načina na koje je rat štetan, on je obično štetnij za mlađu djecu te zbog
toga ona mogu biti prva na redu za zaštitu. Fizičko preživljavanje mlađe djece može
424
Djeca i rat
biti zapisano u psihološkom osiguravanju blizine starijih primarnih skrbnika. Da li bi-

smo, primjerice, trebali štititi najbliže skrbnike mlađe djece kako bismo ih zaštitili na
najbolji način? Čak i nakon sukoba, mlade žene i djevojke, od kojih se mnoge također
skrbe za djecu, proživljavaju nastavak nasilja i iskorištavanja te se s pravom dovode u
pitanje granice rata koje se podrazumijevaju u sadašnjoj postratnoj rekonstrukcijskoj
politici (Meintjes, Pillay i Turshen, 2002: 3-4). Djevojke vojnici posebice su mogle
biti predmetom seksualnih napada, koji ih sprečavaju od stupanja u prihvaćane uloge
u društvu. Djeca vojnici predstavljaju sljedeći značajan problem budući da se njihova
često nezakonita upotreba od strane države ili milicije ne može odmah priznati zbog
straha od odmazda ili zbog daljnjeg podizanja poslijeratnih napetosti, uz imlikacije na
njihovu rehabilitaciju i njihovo društvo.
Konceptualno razdvajanje političkih iskustava od djetinjstva naglašava potrebu za
priznavanjem onoga što su ona preživjela, uključujući obnavljanje njihova djetinjstva
putem prikladne nadoknade štete, rehabilitacije i rekonstrukcije. Nadalje, značajan je
broj djece koja sebe ne smatraju niti žrtvama niti borcima, pa ipak ih se rijetko prati ili
konzultira u programima postkonfliktnog pomirenja i integracije (Peters et al, 2003).
Njihovo djelovanje ostaje nepoznato i potencijalno netaknuto.
KLJUČNE TOČKE
yy U praksi djeca vojnici mogu biti uključeni na načine koji nisu smrtonosni koji također
pomažu u njihovom bjegu i kasnijem sigurnom utočištu. Ovo se rijetko događa.
yy Djeci koja su sudjelovala u ratu potrebna je složena i teška reintegracija. Ona se još
mogu ponašati i osjećati kao djeca.
yy Mnoga se djeca nakon rata bespomoćno promatraju kao kriminalci ili kao ‘izgubljena’
djeca. Mi govorimo o djeci koja gube svoje djetinjstvo ili nedužnost bez da zaista ka-
žemo što to znači.
yy Mnoge uloge i iskustva djece u ratu nisu dokumentirani niti je na njih odgovoreno. To
se posebice odnosi na rodne uloge i ratne zločine poput silovanja.
Dječja snaga i mekana taktika
Dok je veliki dio ovoga poglavlja pažnju usmjerio na prisutnost djece u ratu i margi-
nalizaciju njihovoga djelovanja, ironično je da se ratna djeca vrlo često viđaju, ako
ne i slušaju. Usredotočavanje na loše stanje djeteta tehnika je koja se često koristi u
izvještavanju o međunarodnim vijestima i sukobima u inozemstvu. Krize u udaljenim
krajevima nameću se našoj svijesti djelovanjem medija. Djeca čija se lica i strah pri-
kazuju izbliza, dio su onoga što Erica Burman opisuje kao ikonografiju izvanrednih
stanja, ili pornografiju katastrofa (1992). Lijepo, nerazvijeno dijete prikazano kao iko-
nografska predodžba ranjivosti često se koristi u ratnoj propagandi, određujući smjer
prijetnje prema djetetu, ukazujući na potrebu za zaštitnicima, ozbiljnost situacije, te
na nužnost patriotskog i zaštitničkog odgovora. Propagandisti zadržavaju dječje odli-
ke kod starijih dječaka iskorištavanjem određenih fizičkih karakteristika. Na primjer,
u nacističkoj i sovjetskoj propagandi u Drugom svjetskom ratu, djeca su najčešće bila
plavokosa, profinjena, sa široko otvorenim očima i preklinjala su za pozornost i/ili
brigu; mala, još nerazvijena, tiha i mirna, te izolirana iz obiteljskog konteksta.
425
Jedna od najvećih propagandističkih priča ovoga desetljeća – koju je proizvela

američka tvrtka za odnose s javnošću ‘Hill and Knowlton’ a platila kuvajtska kraljev-
ska obitelj – govorila je o kuvjaćanskoj djeci koju su irački vojnici nasilno uklanjali
iz inkubatora. Priča je uspjela generirati golemu zapadnu potporu vojnoj intervenciji.
Muški političari redovito ljube djecu u javnosti tijekom svojih kampanja. U Bosni,
vojnici Ratka Mladića dijelili su čokolade muslimanskoj djeci i tapšali ih po glavama
ispred televizijskih kamera, mada su likvidirali i ubijali njihove očeve (Swain, 1995).
Političari čiji je položaj u opasnosti snimaju obiteljske prizore sa zagrljajem za kame-
re, kao način pokazivanja da su još uvijek traženi, ustrajni, pouzdani u barem jednom
smislu. U ovim prizorima djeca postaju vizualni ekvivalent ‘posljednjih riječi’ u sva-
kom slučaju. Upućivanje na djecu koristi se kako bi se ukazalo na iskrenost namjera
koja se suprotstavlja izravnom prijekoru.
Tradicionalna lozinka ‘ženeidjeca’ tipični je slikoviti izraz za neborce, koji rado-
vito ukazuje na žrtve, gubitke, izbjeglice i prognanike, te na slabe i žene. Tijekom
Zaljevskog rata ‘ženeidjeca’ lako je izgovarano na jezicima u eteru (Enloe, 1993:
166) i kako ističe Enloe, istovremena upotreba ovih dviju riječi od strane novinara i
pisaca, u smislu mučeništva obje riječi prikazuje u dječjem liku. Tijekom rata u Vijet-
namu, američki vojnici slani su akciju uz opis svojih neprijatelja kao mnoštva ‘žena i
djece’ (Enloe i Zalewski, 1995: 10-11), a u Južnoj Africi, Afrikanerska bijela mladež
militarizirala se u školi te u omladinskim pokretima kako bi izbjegli da inače postanu
‘mamini dečki’ (Cock, 1979: 70-1). Teroristi mogu ciljati upravo na one sa ženama i
djecom, na ‘meke mete’. I obrnuto, ‘prirodno’, ‘nepolitičke’ osobine koje se pripisuju
ženama i djeci, također su omogućile njihovu upotrebu u svojstvu paravojnih aktera,
oslobođenih sumnje i ispitivanja.
Utjelovljujući posebne i univerzalne osobine slabosti, upravo se novorođenčadi
u pravilu koriste u zahtjevima za nacionalnom savješću. Izraz dječja snaga opisuje
takvo strateško iskorištavanje vrlo mladih i/ili ženskih prikaza djece u političke svrhe.
Pojednostavljeno, dječja snaga prema tome opisuje provođenje u djelo infantilizacije,
pogotovo u vojnom kontekstu. Tijekom Hladnog rata, propaganda koju su koristile i
Sjedinjene Države i Sovjetski Savez prikazivala je zlosutne opise Armageddona nasu-
prot slika plavokose, lijepe djece (Stephens, 1997). U američkom ‘hladnoratovskom
konsenzusu’ iz pedesetih i ranih šezdesetih godina, nuklearna prijetnja bila je perso-
nificirana kao ikonografski prikaz ranjivog zapadnog djetinjstva. Sharon Stephens to
objašnjava na sljedeći način:
“[D]jeca su u hladnoratovskoj eri naširoko bila prikazivana kao nevina bića u srcu obuzdanog
domaćeg svijeta, kao predmet striktno rodno-podijeljene roditeljske njege i zaštite, te kao
ranjiva jezgra američkoga društva, čija je zaštita od stranih neprijatelja zahtijevala izgradnju
golemog i moćnog nuklearnog obrambenog sustava...dominantne hladnoratovske slike ap-
straktne, generičke djece (bez iznimke predstavljene kao bijelih pripadnika srednje klase)
[bile su stavljene nasuprot] stvarnoj djeci koja su bila najranjivija na rizike koji su povezani
sa proizvodnjom i ispitivanjem nuklearnog oružja, te sa radijacijskim eksperimentima koje
je sponzorirala vlada. Na različite načine, ova su djeca promatrana kao ‘devijantna’ djeca, čiji
se životi mogu legitimno riskirati u interesu zaštite ‘normalne’ djece u srcu hladnoratovskih
vizija američkog društva.”
Ne može se izbjeći niti fenomen ženske nevinosti koja je izabrana kao obličje
straha u toliko mnogo slučajeva. Estetika je ovdje povezana sa nedužnošću. Rečeno
riječima Roberta J. Liftona, pridavanje naše pozornosti tome može stvoriti ‘udomaći-
426
Djeca i rat
vanje nezamislivog’ (Brown, 1988: 84). Lifton upotrebljava izraz ‘podijeljeni jezik’
kako bi opisao kako ideje unutar jezika djeluju na neutrliziranju genocidnih slika.
Primjerice, nuklearno oružje, opisivano izrazima ‘mali dječaci’ i ‘djeca’, eksplozije
su se uspoređivale sa rađanjem, a nuklearna sposobnost djelovanja povezivala se sa
kreativnom kapacitetom, unatoč svom destruktivnom potencijalu (Lifton i Markusen,
1990: 214-5). Ovo je možda klasični primjer konstrukta djeteta za stvaranje ‘rascjepa’
na najvišoj razini strateške ili nuklearne kulture.
Ovaj containment je u određenoj mjeri prepoznatljiv u studijama o djeci koje su
poslužil kao izvor informacija za rasprave, posebice na početku dvadeset i prvog sto-
ljeća. Kako navode Wyness i drugi (2004: 81):
“Djeca se promatraju kao ‘preddruštvena’, nesposobna da artikuliraju skup koherentnih po-
litičkih stajališta (Sears i Valentino, 1997). Zajednica društvene znanosti stoga je političku
participaciju djece smatrala kontradikcijom u pojmovima. Članovi političke zajednice isklju-
čivo su odrasli, dok djeca nisu sposobna osigurati kvalifikacije za ulazak...ove istraživačke
pretpostavke povezuju se sa širim konvencionalnim društvenim snagama. Za mnoge, sama
bit djetinjstva, barem u suvremenim zapadnim uvjetima, zabranjuje političku participaciju,
tako da se ‘političko dijete’ promatra kao ‘ne-dijete’, protu-stereotipna slika djece koja se ne
slaže sa načinom na koji obično promatramo djetinjstvo.”
(Stainton-Rogers i Stainton-Rogers, 1992: 32-2.)
Novo istraživanje ukazuje na to da su djelovanje djece i posebno njihova razina

moralnog rasuđivanja te inkluzivni moralni angažman napredniji nego što im to naj-
češće priznajemo. Sada se smatra mogućim da su djeca sposobna moralno rasuđivati
u razdoblju srednjeg djetinjstva, od sedm godine nadalje, te na usporediv način kao
odrasli u dobi od otprilike dvanaest godina. Mogućnosti za sudjelovanje djece u gra-
đanstvu i implikacije za djecu vojnike te uistinu sva djeca koja razlišljaju o (djeci) voj-
nicima su dubokoumna. Cijele generacije mogu biti u mogućnosti doprinijeti idejama
o sigurnosti i zaista su to već i učinile. Tijekom razdoblja Hladnog rata, školovanje
je uključivalo pripreme za nuklearni rat i obuku za civilnu obranu. Stoga su školska
djeca u Americi učila ‘izjednačiti emocionalnu zrelost sa smirenim stavom prihvaća-
nja nuklearnog rata’ (Brown, 1988: 90). Plakanje je bilo ‘out’. Slično tome, trikovi i
uobičajeni poslovi uključivali su aspekte nuklearne prijetnje kako bi se na taj način
pomoglo da se djeca ‘naviknu’ na tu ideju. Je li stoga rat također započeo u dječjim
glavama kada su se milijuni besplatnih, plastičnih igračaka u obliku atomske bombe
prosuli iz pakiranja žitarica za doručak diljem Amerike? U kontekstu takve namjerne
primjene ‘podijele’ – je li etička rasprava sa ovom djecom zaista bila nemoguća?
Ovo je možda bio prvi put kada se djeci moglo savjetovati da je bolje preskočiti prvi
dnevni obrok.
KLJUČNE TOČKE
yy Posebno nas motiviraju slike mlade djece.

yy Novo istraživanje o djeci ukazuje na to da su ona sposobna razmišljati o moralnim i
političkim pitanjima mnogo ranije nego što očekujemo.
yy ‘Djelovanje djece’ znači da djeca doprinose procesima koje donekle razumiju.
yy Tijekom povijesti rijetko smo pokušavali uspostaviti razumijevanje djece za mnoge
moralne koncepte povezane s ratom, smrću i sigurnosti.
427
Zaključak
Sukob, razdoblja vojne intenzifikacije, otcjepljenje ili dezintegracija potiču pojačanu

nacionalizaciju i militarizaciju. Studije slučaja pokazuju da su postupci nacionaliza-
cije i militarizacije koji uključuju upotrebu djece i obiteljske sfere često prikladni i
aktivni prije stvarnog izbijanja sukoba. Uključivanje djece i obitelji u militarizira-
ne djelovanja, te logična posljedica, ciljanje (neprijateljske) civilne sfere, raspršuju
mit da su djeca jednostavno zaštićena ili samo žrtve. Djeca i njihovi skrbnici oblik
su sigurnosti unutar sebe (živi ili mrtvi) te su jasno tretirani kao takvi. Terorizam,
građanski rat i totalni rat u različitoj mjeri zavise od manipulacije djecom, i dijele
slične principe. Bitke koje koriste dječja tijela i umove kao učinkovito oružje dosad
su se odvijale bez da su bile zabilježene na stranicama udžbenika o sigurnosti te su
ostale izvan saznanja onih koji u pravilu prihvaćaju iznesene parametre i ontologiju
sigurnosti. Kako navodi Peterson, ‘dihotomije zaštitnik-zaštićeni, direktno-indirektno
nasilje, te rat-mir su isprepletene; nepriznavanje istih kao oprečnih dihotomija znači
prepoznavanje složenosti (među)ovisnosti, unutarnje povezanosti ugnjetavnja i neiz-
vjesnosti sigurnosti’ (1992: 56.).
Za žene i djecu se izgleda još uvijek bori kao da su ‘sigurni unutra’ i daleko od
politike koja će se od njih stvoriti. Primijetiti bilo što drugačije značilo bi razbiti ovu
iluziju. Nije da se na djecu uopće ne misli, nego su ona predstavljena na način kao da
također služe u političke svrhe.
Kao što smo vidjeli, djeca su poput odraslih po tome što simultano mogu instru-
mentalizirati uloge i identitete; kao skrbnici i roditelji, mete, posjednici prava, miro-
tvorci, vojnici, edukatori, prijatelji i radnici. Naši odgovori ne prilagođavaju se ovoj
višestrukoj instrumentaliziranosti. Ta (senzacionalizirana, zbunjena, izolirana) djeca
koju mi jasno vidimo u političkom kontekstu, u pravilu kao djecu vojnike ili žrtve
katastrofa, potiču iluziju da djeca primarno nisu bila članovi političke sfere nego da
su izvanredno i privremeno u nju uvučeni. Senzacionalizacija djece vojnika i djece žr-
tava uz istovremeno ukazivanje na njihovo izgubljeno djetinjstvo u mnogim slučajevi-
ma dovodi do poteškoća pri njihovoj reintegraciji u društvo te u našem prepoznavanju
njihove snage. Rat razotkriva uloge, djelovanja, manipulaciju, eksploataciju, upotrebe
i očekivanja djetinjstva koje postoje u globalnoj politici. Ipak, takva politizacija djece
je moguća i zbog toga što je ona nedovoljno predstavljena i premalo istaknuta. Ova
knjiga jest jedan od načina na koje se pred ovu usku predstavu stevljaju izazovi. Ipak,
ukoliko tek počinjemo shvaćati djelovanje djece, možda možemo samo početi razu-
mijevati stupanj u kojemu su zadovoljene odgovornost za njih i odgovornosti koje ona
imaju. Međutim, za mnoge je već prekasno.
PITANJA
Zašto su djeca vojnici tek nedavno došla na dnevni red visoke politike?
S obzirom da djeca sačinjavaju gotovo polovicu stanovništva, i da drugačije doživljavaju svi-
jet, da li bismo im trebali posvetiti više pozornosti?
Trebaju li se u ratu prvo zaštititi djeca?
Kako možemo objasniti skrivenu prirodu rata za djevojke?
428
Djeca i rat
Zašto je moguća evakuacija djece iz rata?
Može li se opravdati intervencija kako bi se zaštitila mlada djeca?
Trebaju li se konzultirati sva djeca o njihovoj uključenosti u rat?
Da li rat tek naglašava načine na koje naši politički sustavi već zanemaruju djecu?
Zašto političari ljube djecu? Koju djecu?
Zašto knjige o sigurnosti nisu pisane za djecu?
ZA DALJNJE ČITANJE
Singer, Pete W. (2005), Children at War, Pantheon. Od Afganistana, Tajlanda i Libanona

do Sudana, Kosova i Sierra Leonea, Singer istražuje kako se djeca regrutiraju i indoktriniraju
u ratnu službu. On kaže da bi se zapadne snage trebale pripremiti za suočavanje sa djecom
u borbi.
Brocklehurst, Helen (2006), Who is Affraid of Children? Children, Conflict and Interna-
tional Relations, Aldershot: Ashgate. Moja vlastita knjiga u proširenom obliku predstavlja
neke od argumenata iznesenih u ovom poglavlju. Ona pruža povijesni i komparativni dokaz
o ulogama djece u globalnoj politici i teži integriranju razumijevanja uloge djece u međuna-
rodnom sukobu u širi korpus kritičke teorije međunarodnih odnosa.
McEvoy-Levy, Siobhán (2006), Troublemakers or Peacemakers? Youth and Post-
Accord Peace Building, Norte Dame, IN: Univeristy of Notre Dame Press. U suvremenim
oružanim sukobima, mladi su često na prvim crtama bojišice a nakon što se potpišu mirovni
sporazumi, oni su istodobno potencijalna prijetnja miru i značajan izvor izgradnje mira. Tro-
ublemakers or Peacemakers? Istražuje postupke, percepcije i potrebe mladeži kao središnje
komponente izazova poslijeratne izgradnje mira. Suradnici razvijaju teoriju i političke pre-
poruke utemeljene na terenskom istraživanju u Sierra Leoneu, Ruandi, Gvatemali, Kolumbiji,
Angoli, Sjevernoj Irskoj, Bosni i Izraelu i Palestini.
VAŽNE WEB STRANICE
Od 1997. godine Glavni tajnik Ujedinjenih naroda imenovao je Posebnog predstavnika za
djecu i oružane sukobe (eng. Special Representative for Children and Armed Conflict). Njihova
je zadaća izgraditi svijest o potrebama djece pogođene ratom, predlagati ideje i pristupe
za poboljšanje njihove zaštite, sakupiti ključne aktere unutar i izvan UN-a za promoviranje
adekvatnih odgovora, i poduzimanje humanitarnih i diplomatskih inicijativa. http://www.
un.org/special-rep/children-armed-conflict/
Save the Children bori se za dječja prava. Osnivač je skicirao prvu deklaraciju o dječjim pra-
vima, koja je kasnije poslužila kao osnova za UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta. Danas 27
organizacija tvori International Save the Children Alliance, najveće svjetski neovisni pokret za
djecu, koji unaprijeđuje položaj djece u više od 110 država. http://www.savethechildren.
net/alliance/
The Coalition to Stop the Use of Child Soldiers radi na prevenciji regrutiranja i korištenja
djece kao vojnika, na osiguravanju njihove demobilizacije te rahabilitacije i reintegracije u
društvo. http://www.child-soldiers.org/
The Children and Armed Conflict Unit je zajednički projekt Dječjeg pravnog centra i Centra
429
za ljudska prava Sveučilišta u Essexu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Djeluje diljem svijeta na
poboljšavanju situacije djece civila zatečene u oružanom sukobu i građanskim nemirima
kroz mjere obnove civilnog društva i prava djece. Poput prethodno navedenih web stranica,
i ova stranica pruža opsežne linkove na materijale o djeci i ratu. http://www.essex.ac.uk/
armedcon
430
21.
Nakon povratka teoriji: Prošlost,
sadašnjost i budućnost sigurnosnih
studija
OLE WÆVER i BARRY BUZAN
Sadržaj poglavlja
Uvod
Izvori i institucionalna struktura sigurnosnih studija

‘Zlatno doba’ sigurnosnih studija
Institucionalizacija i stagnacija
Disciplinarno preispitivanje i ponovno pokretanje teoretizacije
Zaključak; snage teorije i izazovi budućnosti
Vodič čitatelju
Ovo poglavlje interpretira prošlost i sadašnjosti sigurnosnih studija s naglaskom na
promjenjiva razdoblja teorijske produkcije i praktičnog rješavanja problema. Polje je
pokrenuto kao zasebna američka specijalnost koju su umnogome oblikovali novi uvjeti
nastali u četrdesetim godinama potaknuti nuklearnim oružjem i dugoročnom mobiliza-
cijom protiv Sovjetskog Saveza, dvaju faktora koji su stvorili potrebu za novom vrstom
civilnih stručnjaka u području obrane i strategije. Od američkog interdisciplinarnog po-
lja baziranog na think tank pristupu, sigurnosne studije institucionalizirale su se kao dio
jedne discipline, međunarodnih odnosa, sve više postajući međunarodne sa teorijom
koja se učvrstila na sveučilištima. Od devedesetih godina, ovo polje se nalazi u novom
razdoblju visoke teorijske produktivnosti, ali u velikoj mjeri u dvije odvojene skupine, sa
Sjedinjenim Državama i Europom kao svojim središtima. Ova analiza iskorištena je kao
baza za propitivanje nekih središnjih pitanja i predviđanja o budućnosti polja.
431
Uvod
Činjenica da knjiga poput ove može biti sačinjena, koja je svakako morala biti sačinje-
na, kako bi predstavila postojeće polje još većem broju ljudi koji bi u njega mogli ući,
svjedoči o značajnoj promjeni u sigurnosnim studijama. Da je slična knjiga bila proi-
zvedena u prethodnim desetljećima, izgledala bi bitno drugačije. Verzija iz pedesetih
godina bila bi vrlo kratka. U šezdesetim godinama bila bi strukturirana sa poglavljima
o različitim vrstama političkih pitanja – strategija, ekonomika obrane, donošenje od-
luka – a u nekima od njih (osobito u poglavlju o strategiji) bilo bi mnogo teorije, ali se
teorije ne bi natjecale za bavljenje istim pitanjima, podjela rada zadržala bi ih u razli-
čitim poglavljima. Izdanje iz sedamdesetih vjerojatno bi bilo tanje po pitanju teorije
a opsežnije u tematskim poglavljima – te bi bilo popraćeno dodatnim poglavljem (na
njemačkom jeziku) koje cijelo polje prokazuje kao dio represivnog, militariziranog
hladnoratovskog sustava. Udžbenik iz osamdesetih bio bi čitanka sa tekstovima koji
raspravljaju za i protiv kontinuirane relevantnosti polja, njegovog mogućeg proširenja
ili čak raspada i integracije u šira polja. Sa kretanjima iz devedesetih godina, polje je
poprimilo oblik koji je prikazan u strukturi ovoga poglavlja: zagovornici proširenja
polja u dovoljnoj su mjeri uspjeli poglavlja o različitim sektorima sigurnosti učiniti
potrebnima, a brojne se teorije sada natječu za bavljenjem cijelim poljem sigurnosti.
U prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća čini se da ova preoblikovana disciplina
dobiva sve više pozornosti, generira više dodiplomskih programa i ne manje važno,
više – često teorijski usmjereni – doktorski projekti. Ova povećana privlačnost podu-
prta je kako važnošću ‘sigurnosti’ u eri ‘globalnog rata protiv terorizma’ tako i dostu-
pnošću ove obitelji teorija koja se izdigla tijekom devedesetih godina.
Naš fokus u ovom poglavlju nalazi se na teoriji sigurnosti, koju definiramo kao
teoriju koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje sigurnosnim pitanjima. Takva
teorija u različitim vremenskim periodima može nalikovati kretanjima unutar opće
teorije međunarodnih odnosa, dok u drugim može biti manje veze između njih. Pri-
mjerice, neki značajni momenti u teoriji međunarodnih odnosa poput teorije među-
ovisnosti i režima iz sedamdesetih, imali su minimalan utjecaj na sigurnosne studije
(u to vrijeme, najmanji), a neke teorije sigurnosti (izvorno) su bile specifične za si-
gurnosne studije, poput teorije odvraćanja ili Kopenhaške škole, a ne za opće teorije
Drugi slučajevi teorija sigurnosti istovremeno su i teorije međunarodnih odnosa
i teorije sigurnosti, poput konstruktivizma, feminizma ili teorije demokratskog mira.
Dok se razlikuje od teorije međunarodnih odnosa, teorija sigurnosti različita je i od
sigurnosnih studija općenito, zbog toga što se mnoge aktivnosti unutar sigurnosnih
studija ne bave eksplicitno teorijom. Stoga, teorija sigurnosti je specifičan podskup
sigurnosnih studija, čiji je razvoj prošao kroz karakteristične faze.
Specifičnost ovoga područja jest činjenica da je ono podijeljenije od usporedi-
vih polja u podskupove koji se međusobno ne priznaju ili čak nisu niti svjesni jedni
drugih. Posebice u europskim časopisima, konferencijama, odjelima i istraživačkim
centrima, zamjećuje se živahna rasprava o brojnim suvremenim pristupima: kritičkim
sigurnosnim studijama, feminizmu, Kopenhaškoj školi, Pariškoj školi, te o odlika-
432
Nakon povratka teoriji: Prošlost, sadašnjost i budućnost sigurnosnih studija
KLJUČNE IDEJE
Terminologija
Pojmove ‘strateške studije’ i ‘sigurnosne studije’ (ili ‘međunarodne sigurnosne studije’)
neki autori koriste naizmjenično, dok ih drugi koriste sistematično uz različite objekte.
Moguće je dati različite definicije, u pravilu uz to da su sigurnosne studije širi, a strateške
studije uži podskup, orijentiran prema vojnim pitanjima (primjerice Buzan, 1991; Betts,
1997). Međutim, u povijesnom pregledu poput ovoga, bilo bi anakrono koristiti takvu
terminologiju za cijelo razdoblje. ‘Strateške studije’ bio je utemeljen pojam od četrdese-
tih do osamdesetih godina, i prema tome ga koristimo, uz zadržavanje tumačenja iz toga
vremena sa najčešće vojnim poslovima kao očitom jezgrom polja i krugovima koji se oko
jezgre povlače više manje točno. Od osamdesetih godina naovamo, polje je u većini kon-
teksta preimenovano u sigurnosne studije, s tim da je samo na nekim mjestima, a ne na
svim, primarno vojnom dijelu ovoga polja bilo pripisivano ime ‘strateške studije’. Prema
tome, ovdje ne upotrebljavamo sistematsko razlikovanje između dvaju izraza, nego im
dopuštamo da pokrivaju cijelo područje i koristimo uglavnom strateške studije za ranije
razdoblje, a sigurnosne studije za novije razdoblje. Danas, čini se da pojam ‘strateške stu-
dije’ vegetira jer je institucionalizirano u sklopu naziva ‘Međunarodnog instituta za stra-
teške studije’ (eng. International Institute for Strategic Studies), ‘Časopisa za strateške stu-
dije’ (eng. Journal of Strategic Studies), i ‘Časopisa za vojne i strateške studije’ (eng. Journal
of Military and Strategic Studies). Dominacija izraza ‘strateške studije’ tijekom Hladnog
rata bila je u svakom slučaju rašireniji u Velikoj Britaniji nego u Sjedinjenim Državama.
ma svake od njih u usporedbi sa ‘tradicionalnim pristupom’. Ukoliko odete u većinu

odjela u Sjedinjenim Državama ili u vodeće časopise, poput International Security i
Security Studies i većina znanstvenika će vam reći ‘tko?’ i ‘što?’ na pitanje o većini
znanstvenika o kojima intenzivno raspravljaju znanstvenici pretežito locirani u Euro-
pi i dijelovima trećeg svijeta (Wæver, 2004a). Zauzvrat, uglavnom američka glavna
scena vodila je rasprave fokusirane na ofenzivni nasuprot defanzivnog realizma, re-
lativnu važnost apstraktnih varijabli i ulogu moći i institucija u poretcima/carstvima.
Ove rasprave nisu bile u središtu razmtranja većini znanstvenika u ostatku svijeta.
Stoga, kada ovo zaključno poglavlje pokušava procijeniti gdje se nalazimo, otku-
da smo došli, i ne manje važno, kamo bismo mogli ići, ono mora slijediti asimetričnu
strukturu, pri čemu prvi dio polje smatra homogenim – kao vrstu ujedinjene struktu-
re sa centrom i periferijom, pri čemu je američka definicija sigurnosnih studija bez
premca – dok se drugi dio razdvaja u dva paralelna kolosijeka. Poglavlje je struktu-
rirano kronološki. Prvi dio promatra porijeklo i institucionalnu strukturu sigurnosnih
studija – što je i gdje se nalazi? Drugi dio pokriva takozvano ‘Zlatno doba’ sigurno-
snih studija, formativno razdoblje strateških studija kada je razvijena najznačajnija
teorija odvraćanja, na koju se primjenjivala teorija igara (dajući tako mnogo osebuj-
niji poticaj na razini apstraktne teorije), kako bi se pomoglo u upravljanju novim
izazovima koje je predstavljalo nuklearno oružje. U trećem dijelu radi se o razdoblju
neposredno nakon Zlatnog doba, kada su strateške studije bile najkonsolidiranije kao
sastavni dio sigurnosnog establishmenta, i kada je teorija često gubila u odnosu na
‘iscrpljujući empirizam’ (Buzan, 1981, 2000), što je možda pridonijelo opadanju stra-
teških studija kao polja. Četvrti dio bavi se dubokim raspravama o proširenju i (pod)
disciplinarnom identitetu tijekom osamdesetih i devedesetih godina, kulminirajući u
433
raznim teorijskim inovacijama. Završni dio iz trenutne situacije teorijskog bogatstva

promatra budućnost u kojoj bi ove teorije mogle promijeniti svoje uzajamne odnose,
dok bi se istodobno mogle početi baviti glavnim pitanjima na političkom rasporedu.
Prvi i drugi dio pretežito se bave Sjedinjenim Državama, jer su se tamo strateške
studije pojavile i zadobile svoj karakterističan oblik. Kada su moderne sigurnosne
studije rasle drugdje, čak i tamo gdje su postojale nezavisne tradicije, to se u toliko
velikoj mjeri događalo u pokušajima preslikavanja ili uvoženja američkog iskustva,
da su formativno razdoblje i zaključci američkih strateških studija postali referentne
točke ovoga polja i drugdje. Sistematična usporedba američkih i europskih strateš-
kih studija stoga je prikazana pred kraj drugog dijela (i odnosi se na stanje iz ranih
sedamdesetih), a tek u posljednjim fazama različite putanje postaju dovoljno jake da
se oslone same na sebe, da priča o dvama usporednim kolosijecima može objasniti
prethodno spomenutu specifičnost rasprava koje su jedna drugoj neprepoznatljive.
Izvori i institucionalna struktura sigurnosnih

studija
Rat i mir, prijetnje i strategija, kao i blagostanje i epidemije: pitanja poput ovih sto-
ljećima su na rasporedu mislilaca i pisaca. Međutim, bilo što slično sigurnosnim stu-
dijama kakve poznajemo danas nije postalo zasebno polje proučavanja sve do kraja
Drugog svjetskog rata. Kao i uvijek, kada je polje ustanovljeno, lako je vidjeti pret-
hodnike i pripremni rad koji je učinjen u prethodnim fazama, te se stoga sigurnosne
studije mogu projicirati unatrag u međuratno razdoblje u pogledu na posao o uzrocima
i prevenciji ratova (Baldwin, 1995.).
Međutim, novina u četrdesetim godinama bila je pojava zasebne kategorije dje-
lovanja na sjecištu vojne ekspertize i društvene znanosti utemeljene na sveučilištima
usmjerene prema stvaranju znanja relevantnog u smislu politike, poduprtog širokom,
interdisciplinarnom bazom znanja. Velikim dijelom zbog besprimjernih implikacija
nuklearnog oružja na vođenje rata, ali i zbog širokog spektra izazova koje je Sovjetski
Savez predstavljao Sjedinjenim Državama (ideoloških i ekonomskih, kao i vojnih)
i općeg prestiža kojeg su tijekom Drugog svjetskog rata stekli znanstvenici prirod-
nih (nova oružja, razbijanje šifri) i društvenih znanosti (primjerice, u savjetovanju o
prioritetima strateškog bombardiranja), civilni stručnjaci sada bi se specijalizirali u
vojnim pitanjima pod devizom sigurnosti.
Institucionalna promjena dogodila se u isto vrijeme kada se koncept sigurnosti po-
maknuo prema centru, postajući tako vodeća ideja nad prethodno najvišim ciljevima
poput obrane i nacionalnog interesa (Yergin, 1977; Wæver, 2006).
Opći pogodni uvjeti u Sjedinjenim Državama bili su: optimizam povezan sa kori-
snošću znanosti, mogućnost racionalnih rješenja za društvene probleme, nova sigur-
nosna pitanja koja su se činila ne samo ozbiljna i primarna, nego i više od toga (nukle-
arno oružje i sovjetska, komunistička prijetnja), velikodušno financiranje istraživanja
i eksponencijalno širenje višeg obrazovanja.
Glavni ključ pojave strateških studija otprilike u vrijeme završetka Drugog svjet-
skog rata i početka Hladnog rata bila je potreba za civilnim stručnjacima kao ravnote-
že vojnom vodstvu, potreba koju su zacijelo potaknuli tehnološki pronalasci (nukle-
434
arno oružje i nagli uspon izbjegavanja rata kao ključnog strateškog imperativa), ali
vjerojatno i šira politička promišljanja o mogućim političkim implikacijama dugoroč-
ne mobilizacije.
Vojni upravljački program je pravocrtan: postupno, postalo je jasno kako će nu-
klearno oružje radikalno transformirati sigurnosne jednadžbe, kao i vrstu potrebne
ekspertize, različite od one klasično vojne. Pri određenoj razini rizika od pretjeranog
pojednostavljivanja (stvarno planiranje bilo je u u određenoj mjeri složenije), problem
je bio u tome što se ratovi više nisu trebali voditi nego izbjegavati te su se trebali
pronaći načini manipilacije mogućnošću/nemogućnošću rata generirane nuklearnim
razvojem, i to u političke svrhe. Težište se pomaknulo sa taktičke i operativne razine
na istinski dugoročnu strategiju, te sa upotrebe određene tehnologije na ciljani razvoj
brzo promjenjivih tehnologija za budućnost. Iako se isprva činilo da se čak i igre
odvraćanja mogu promatrati na način kao da ih kontrolira ono što bi se u krajnjem
slučaju dogodilo u stvarnoj borbi, postupno je postalo potrebno nuklearnu strategiju
tretirati kao djelomično neovisan kozmos, koji se treba analizirati sam po sebi. Ovo je
zahtijevalo potpuno drugačiji oblik znanja od onoga koje su pružali vojni stručnjaci.
Kako je to jezgrovito postavio Richard Betts (1997: 13), ‘Nuklearni rat potaknuo je
teoretiziranje zbog toga što je on bio inherentno više teorijski nego empirijski: nijedan
se nikada nije dogodio.’ Ili riječima Richarda Smokea (1975: 275), prvi preduvjet za
pojavu sigurnosnih studija bila je ‘složenost raščlanjiva putem apstraktne analize’.
Dok je ovo vjerojatno relativno nekontroverzna interpretacija pojave sigurnosnih
studija, trebalo bi se također zamijetiti da je kombinacija nuklearnog oružja i Hlad-
nog rata značila potrebu preciznijeg koordiniranja vojnih i nevojnih momenata. Već
iskustvo ratnog vremena pokazalo je, pogotovo u Sjedinjenim Državama, kako je
izazovno bilo koordinirati gospodarsko, političko i vojno planiranje (Etzold, 1978:
1-2; Hogan, 1998:25). Kako je postajalo razvidno da bi Hladni rat mogao postati
iscrpljujuća, sveobuhvatna i egzistencijalna borba, javila se ideja da je potreban oblik
integriranog razumijevanja, u kojem bi se ovi različiti oblici znanja mogli kombi-
nirati, i to je bio glavni dio rezoniranja u pozadini donošenja Strategije nacionalne
sigurnosti (eng. National Security Act) iz 1947. godine (pored pomnije koordinacije
službi i obavještajne reforme).
Poseban izazov pred Sjedinjenim Državama koje su imale tradiciju ‘ne održava-
nja stajaće vojske’ i potrebu organiziranja za dugoročnu mobilizaciju, oblikovali su
nastajuću civilno-vojnu razdjelnicu u strateškim studijama. U američkoj političkoj
misli duboko je bio ukorijenjen argument da bi trajna vojna institucija predstavljala
prijetnju demokraciji, jer bi je mogao zloupotrijebiti ‘tiranin’, anti-demokratski pred-
sjednik (Bailyn, 1992; Publius 1787-8; Deudney, 1995). Također, tek su tijekom Dru-
gog svjetskog rata ‘uniformirane vođe američkih oružanih službi preuzele središnju i
dotad neviđenu ulogu u oblikovanju nacionalnih vanjskih politika’ (Stoler, 2000: ix).
Stoga, kada su Sjedinjene Države krenule putem institucionalizacije dotad neviđene
razine vojne mobilizacije, to se nije moglo učiniti posve u terminima ‘rata’ ili ‘obra-
ne’. Ovo je središnji dio objašnjenja uspona izraza ‘sigurnost’ kako bi se mobilizacija
pokrila inkluzivnijim i ‘civilnijim’ izrazima (Wæver, 2004b, 2006). On je također
odredio poseban prostor za civilnu ekspertizu u univerzumu koji je vojno orijentiran.
Hladnoratovska mobilizacija neminovno je sa sobom donijela napetost između ame-
ričkog liberalizma i vojnog profesionalizma, a polje strateških studija pojavilo se kao
dio institucionalnih odgovora na ovu napetost (Huntington, 1957; Lasswell, 1950).
435
KLJUČNE TOČKE
yy Sigurnosne studije kao zasebno polje proučavanja rođeno je u Sjedinjenim Državama

četrdesetih godina dvadesetog stoljeća.
yy Nuklearno oružje stvorilo je strateški izazov kojeg nije pokrivala tradicionalna vojna
ekspertiza.
yy Dugoročna, sveobuhvatna mobilizacija kosila se sa američkom opreznošću u pogledu
na ‘stajaće vojske’. Tamo gdje su Sjedinjene Države tradicionalno razlikovale rat i mir od
drugih stanja, nova situacija zagovarala je novi krovni pojam (sigurnost) i nove struč-
njake (sigurnosne studije) kako se ne bi završilo u trajnom ratu i na milosti i nemilosti
vojske – ili neprijatelja.
‘Zlatno doba’ sigurnosnih studija
Razdoblje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća naširoko je glasovito kao ono u
kojemu je polje istodobno bilo produktivno, utjecajno i relativno koherentno. Iako je
polje obuhvaćalo široko mnoštvo drugih vrsta djelovanja (kojima se nakratko vraća-
mo), središnje i definirajuće područje bila je teorija igara i nuklearna strategija. Ovom
razdoblju posebnu pozornost posvećujemo iz dva razloga. Prvo, to je bilo formativno
razdoblje nove discipline, i stoga događaji u takozvanom Zlatnom dobu nisu samo
epizode jednake mnogim drugim, one su definirale shvaćanje sigurnosnih studija; bili
dobri ili loši ovi događaji bili su esencijalni posao sigurnosnih studija. Drugo, to je
označilo (prvi) vrhunac teoretizacije, a mi želimo pokazati uzorak toka, oseku i plimu
stvaranja teorije unutar sigurnosnih studija.
Rad na teoriji igara i teoriji odvraćanja bio je rijedak primjer intelektualnog ra-
zvoja koji ima veliki upjeh u smislu teorijske kreativnosti i profinjenosti, i istodobno
značajnosti u smislu politike. Vrlo često ovo se shvaća kao ustupak – politička značaj-
nost/korisnost nasuprot teorijske apstrakcije/profinjenosti (usporedi Lepgold i Nincic,
2001; Hill, 1994) – međutim kada je nuklearno oružje stvorilo novi izazov razumije-
vanja situacije koja je bila posve hipotetska i spekulativna i otvorena brzim i dramatič-
nim događajima, vrlo složen teorijski boom zadobio je središnji položaj u političkom
smislu, Istodobno, ovaj događaj postao je vrlo utjecajan unutar akademskog svijeta,
jer je priroda predmeta dopuštala veći stupanj apstrakcije i formalizacije, što je bilje-
žilo dobar uspjeh po tadašnjim kriterijima za novi, ‘znanstveniji’ oblik međunarod-
nih odnosa. Za vrijeme hladnoratovske situacije i napretka američkoga gospodarstva,
raspoloženja tehnološkog optimizma i spremnosti za potporu društvenoj znanosti kao
dijelu rješenja društvenih izazova (uključujući ne samo hladnoratovsku borbu nego i
društvene probleme svake vrste), nagrada je bila visoka za nove pristupe za koje se
činilo da međunarodne odnose pomiču u smjeru upotrebe znanstvenih metoda i alata,
u rasponu od šifriranja podataka o događajima koje omogućuje kompjutorksu obradu
podataka, preko kibernetičkih modela i eksperimentalne psihologije do teorije igara.
Teorija odvraćanja postala je uspješnom pričom u ovom kontekstu iz dva razloga.
S jedne strane, proizvela je naoko produktivan (‘napredan’) istraživački program u
kojem je teorijski rad proizveo sve novije i složenije probleme kojima se moglo baviti
pomoću novih teorijskih kretanja. S druge strane, sve se ovo činilo vrlo korisnim jer
su teorije zapravo proizvodile svoju vlastitu stvarnost apstrakcija, svijet ‘sposobnosti
sigurnog drugog udara’, ‘proširenog odvraćanja’ i ‘dominacije eskalacije’.
436
Navedeno se odražava u kritici teorije istraživanja mira i kritičke teorije, gdje se

navodi da je cijela ideja o ‘Zlatnom dobu’ samo-veličajuća konstrukcija akademika
čije je stvarno postignuće bilo moralno pokvarene vladine politike (MAD, Vijetnam)
učiniti vrijednima poštovanja i/ili neizbježnima.
Neki kritičari su kazali da je cjelokupna literatura proizvela legalizirajuće dimne
zavjese za ono što su političari i vojska ionako željeli učiniti: izgraditi goleme nukle-
arne snage i promovirati vojni Kejnsijanizam (Green, 1966, 1968; Senghaas, 1969).
Iako je nedvojbeno točno da su ove teorije ozakonile odvraćanje i nuklearno oružje
kao takvo, nije pošteno zaključiti da je njihov ‘utjecaj’ na politiku bio iluzoran. Teorije
odvraćanja oblikovale su potpuno novi način smislenosti nuklearnoga oružja, te su
pritom utjecale na oblik ako ne nužno i na veličinu ulaganja. Relativne odlike i uloge
bombardera, projektila, podmornica, upotrebe i neupotrebe taktičkog nuklearnog oruž-
ja, te kako izbjeći ranjivost sustava (slavna utemeljiteljska studija Wohlstettera i dr. iz
1954.) – za sve takve politike postojala je jasna spona između teoretičara i kreatora
politike. Međutim, u odnosu na označavanje ciljeva postojao je golemi propust, pri
čemu je Strateško zračno zapovjedništvo (Strategic Air Command) nastavilo sa svojom
vlastitom politikom ugrubo orijentiranom prema ‘prvom udaru’ (Rosenberg, 1983).
Ukoliko se protivno činjenicama zamisli da civilni stručnjaci nisu uopće postojali,
čini se mnogo vjerojatnijim da bi cijeli nuklearni razvitak bio oblikovan u skladu sa
zastarjelom logikom maksimaliziranja ‘vatrene moći’ bez mnogo brige za cjelokupnu
stabilnost i političke mogućnosti za usmjeravanje i manevriranje. Količina nuklear-
nog potencijala vjerojatno je bila proizvod polu-nezavisne dinamike koja je imala
veze sa vojno-industrijskim kompleksom i općom politikom određivanja veličine
obrambenog budžeta, ali ne bi trebalo biti sumnje da je teoretiziranje iz Zlatnog doba
proizvelo različitu mješavinu nuklearnog oružja sa različitim kvalitetama i položa-
jem, te s različitim ulogama u politici, koja se razlikuje od onoga što bi se dogodilo u
drugačijim okolnostima. Bilo kako bilo, ova priča o zlatnom dobu i teoriji odvraćanja
postala je središte discipline – njezin osnivački mit prilično sliči načinu na koji prva
velika rasprava funkcionira u teoriji međunarodnih odnosa.
Međutim, ono najjedinstvenije što je vezano upravo za ovu epizodu jest stupanj
u kojemu je rad usmjeren prema politici dao značajne doprinose općoj teoriji. Ovo
nije bila samo primjena rada koji je obavljen na drugom mjestu na politička pitanja ili
prijenos znanja u politički svijet, kao što bismo očekivali od think tankova. Niti je to
bilo, kao što je to slučaj sa većinom današnjih think tankova, primarno vezano za lobi-
ranje za specifične politike, iako je djelovanje RAND-a očito služilo općim interesima
zračnih snaga te je gajilo predrasude spram nepovjerljive politike vis-à-vis Sovjetskog
Saveza (Green, 1968). Ovo nije ometalo trajne doprinose teoriji igara. Čak i predgo-
vor matematičara izdanju povodom šezdesete obljetnice temeljnog djela ‘Theory of
Games and Economic Behaviour’ von Neumanna i Morgensterna (Kuhn, 2004: x.)
tvrdi da se ‘mnogi promatrači slažu’ da je RAND bio jedan od dvaju centara u kojima
je teorija igara cvjetala u prvom poslijeratnom desetljeću (vidjeti također Diamond i
Diamond, 1996: 142-3). Treba spomenuti i zatvorenikovu dilemu koja je smišljena u
RAND-u 1950. godine (Poundstone, 1992: 103) i preokret u pogodbi (bargain twist)
iz kasnih pedesetih, koje je u teoriju igara unio Thomas Schelling (1960b). Prilično
je lako uvidjeti kako su ovi događaji izrasli iz specifičnih izazova povezanih posebi-
ce sa nuklearnom situacijom. Vidljivo je da su ovo istodobno bili golemi doprinosi
osnovnoj znanosti.
437
Drugi najveći primjer rada relevantnog u smislu politike iz ‘Zlatnog doba’ koji
je istodobno tvorio opću teoriju bila je sistemska analiza, metoda za rješavanje pro-
blema strukture sile i alokacije resursa koja se približavala ekonomskoj teoriji, kao i
istraživanju operacija koje su razvili znanstvenici prirodnih znanosti, inžinjeri i eko-
nomisti tijekom Drugog svjetskog rata (Stern, 1967; Smoke, 1975: 290-3). Nekoliko
pionirskih RAND-ovih studija inplemetirane su u politiku, napose čuvena studija o
‘zračnim bazama’ Wohlstettera i drugih (1954.). Nekoliko vodećih predstavnika ušlo
je u Kennedyevu administraciju (McNamarine ‘iznimno sposobne osobe’; eng. ‘whiz
kids’; Kaplan, 1983; Brodie, 1965). Odatle, ova metoda i srodne RAND-ove tehnike
poput ‘Sustava-Planiranja-Programiranja-Budžetiranja’ koje je bilo ‘rašireno u većem
dijelu federalne vlade’ (Smoke, 1975: 292). Danas je općenito potcijenjeno koliko su
rane strateške studije bile ne samo inspirirane disciplinom ekonomike (Hitch, 1960;
Schelling, 1960a), nego koliko su zapravo bile o ekonomici. Tipični rani smjer ili
udžbenik o strateškim studijama iz šezdesetih i sedamdesetih kao najveće pod-po-
lje sadržavali su strategiju i odvraćanje, a drugo najveće pod-polje obično bi bila
‘ekonomika obrane’. To nije tako čudno s obzirom na veličinu američkog budžeta za
obranu! (Vidjeti: Knorr i Trager, 1977, za širu obradu ‘ekonomskih pitanja i nacional-
ne sigurnosti’.) Danas je česta slika da su strateške studije iz doba Hladnog rata bile
opsjednute vojnim pitanjima, i to je djelomice istina – bila je to uglavnom ekonomika
obrambenog planiranja – međutim ekonomika je blisko pratila strategiju kao predmet.
Oko ove veze u strateškim studijama dogodile su se mnoge druge stvari, ali je
identitet i prirodu polja oblikovala epizoda Zlatnog doba. Osim nuklearne strategije,
važna područja unutar strateških studija bila su sistemska analiza (planiranje, orga-
nizacija), kontrola naoružanja, politika saveza, protu-pobunjeništvo te organizacija
vladinih institucija i donošenje odluka (Smoke, 1975). U kasnim šezdesetima i ranim
sedamdesetima dodane su studije područja i unutarnji događaji (birokratska politika;
donošenje odluka). Kasnije u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća pojavile su
se percepcije, teorija utrke u naoružanju, proliferacija nuklearnog oružja, proliferacija
napredne vojne tehnologije, korisnost sile, strateška obavještajna djelatnost, konven-
cionalna strategija i samorefleksije polja (Bull, 1968; Gray, 1977; Howard, 1979).
Mnoga nova kretanja (napose percepcije i donošenje odluka) bila su reakcija na
teškoće u koje je zapao klasični oblik sigurnosnih studija. Naročito je Vijetnamski rat
postao prekretnica prema sljedećoj fazi. Sjedinjene Države u rat su ušle sa svim vri-
jednim instrumentima strateških studija. Kennedyeva administracija i McNamarino
razdoblje u ulozi ministra obrane označili su vrhunac povjerenja u viziju društvenih
znanosti o spoznajama u području sigurnosti (Morgenthau, 1962). Međutim, rečeno
riječima Colina Graya (1982: 90), stratezi nisu znali ‘gotovo ništa’ o ‘seljačkom naci-
onalizmu u Jugoistočnoj Aziji ili o mehanici proturevolucionarnog rata’.
KLJUČNE TOČKE
yy Trenutak definiranja – ili osnivački mit – sigurnosnih studija bio je razvoj teorije od-
vraćanja, koji je davao impuls općoj teoriji prirode ‘osnovne znanosti’ (teorija igara) i
istodobno se ugrađivao izravno u teoriju.
yy Ekonomika obrane bila je drugo najveće polje u ranim sigurnosnim studijama.
438
Institucionalizacija i stagnacija
Međutim, kriza sigurnosnih studija – ili ono što Baldwin (1995.) naziva pomicanjem u
fazu ‘opadanja’ – nije bila vezana samo uz vanjske izazove inače savršenoj teorijskoj
konstrukciji. Prethodno razdoblje već je bilo svjedokom ‘unutarnjeg slabljenja’ glav-
nog strateškog učenja. Čak i u samoj jezgri nuklearne strategije (i drugih oblika vojne
strategije), visoko teorijsko i akademsko učenje iz ranog razdoblja podleglo je ‘hek-
tičkom empirizmu’ (Buzan, 2000). Zadatak sigurnosnog učenja bilo je držati korak sa
brzim tehnološkim promjenama te sa zaokretima i obratima političkih kretanja. Sve
veći napori stoga su bili usmjereni na sve detaljnije bavljenje tehničkim posebnostima
i uskim usavršavanjem izdvojenih dijelića znanja.
Loš utjecaj politike ipak nije bio jedino objašnjenje. Tijekom sedamdesetih i osm-
desetih godina dvadesetog stoljeća, sama apstraktnost logike odvraćanja više-manje
se urušila pod težinom svoje vlastite kompleksnosti (ex post/ex ante, ograničeni nu-
klearni rat, rasprave o racionalnosti), uzrokujući potpuni pomak ka općem ili egzi-
stancijalnom odvraćanju (Morgan, 1983; Freedman, 1988). Zlatno doba izgubilo je
je svoj sjaj i zbog toga što se unutarnja logika njegovog ključnog doprinosa srušila.
Dodatno kompliciranje političko-akademske interakcije ima veze sa aspektom
koji se vrlo često ignorira u današnjim raspravama, pogotovo unutar kritičkijih i/ili
europskijih oblika sigurnosnih studija: u razdoblju nakon Zlatnog doba, polje je bilo
označeno postupno sve većom prožetošću sigurnosnih studija utjecajem međunarod-
nih odnosa (tzv. IR’ification). Sigurnosne studije maknule su se od interdisciplinarno-
sti ka postajanju jednim od dvaju stupova međunarodnih odnosa, paralelnim sa me-
đunarodnom političkom ekonomijom (eng. International Political Economy – IPE).
To nije značilo samo to da su međunarodni odnosi postali gotovo formulirani sa ovim
dvjema komponentama kao sasatvnim dijelovima (koje su u Sjedinjenim Državama
simbolizirala dva vodeća časopisa, International Security i International Organiza-
tion), nego, što je još važnije u današnjem kontekstu – gledano iz kuta samih sigur-
nosnih studija – to je značilo da su međunarodni odnosi postali glavni disciplinarni
kontekst za teoretiziranje sigurnosnih studija, u značajnoj suprotnosti sa situacijom
iz razdoblja ranog Zlatnog doba. Osim toga, vodeći znanstvenici imali su različito
profesionalno porijeklo – sociologiju, matematiku, psihologiju, prirodne znanosti, po-
litičku znanost te je bio popriličan broj ekonomista. Jedna disciplina počela je sve više
dominirati: politička znanost.
Od kasnih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, ‘strateške studije’ postale su
predmetom određenih kolegija, kao dio općih odsjeka za međunarodne odnose/poli-
tičku znanost (Smoke, 1975:292; Gray, 1982:86), a u istoj mjeri i unutar određenih,
specijaliziranih instituta, koji često imaju potporu vlade, poput SAIS-a pri Sveuči-
lištu Johns Hopkins, Saltzman Instituta pri Sveučilištu Columbia, te ‘John M. Olin
Instituta’ na Harvardu. Vojne akademije i (pogotovo u Sjedinjenim Državama) ‘ratne
škole’ svih rodova postale su još jedna arena za sistematično poučavanje kolegija
o sigurnosnim studijama. Posebice u Sjedinjenim Državama, znanstvenici – bilo sa
vojnim ili civilnim profesionalnim porijeklom – u potonjim institucijama bili su nepo-
sredni sudionici ‘Međunarodnih sigurnosnih studija’/odsjeka ISA-e i APSA-e za ‘me-
đunarodne odnose i kontrolu naoružanja’, koji su uspostavljeni osamdesetih godina
dvadesetog stoljeća. ‘Teorija sigurnosti’ gotovo isključivo se razvija unutar civilnog
dijela, smještenog na sveučilištima – ne više unutar think tankova. Ovo je važno kao
439
pozadina za razumijevanje trenutne situacije u pogledu sigurnosne teorije, zato jer je

polje danas na seveučilištima veoma isprepleteno sa (pod)disciplinom međunarodnih
odnosa.
Potencijalni problem za politiku u ovom akademiziranom razvitku kompenziran
je postupnom modifikacijom uloge think tankova u Sjedinjenim Državama. U ranom
razdoblju, vodeći think tankovi – osobito pionirska RAND korporacija – udomili su
(unutar svojih odsjeka za društvenu znanost) bogat teorijski rad i goleme inovativne
projekte. Danas se teorija preselila na sveučilišta, a think tankovi potpali su pod jak
konkurentski pritisak za dostavljanjem brzih, korisnih političkih smjernica. Neki think
tankovi su politizirani i djeluju ne samo iz političkoga kuta, nego i kao ključni element
u političkim strategijama (neo-)konzervativaca ili liberala, drugi su još uvijek labavo
vezani za službe, ali pomno prate političku agendu (Rich, 2004). Postalo je mnogo
rijeđe da se o teoriji čak eksplicitno raspravlja u djelovanju think tankova, ali je ono
jasno na nju oslonjeno. Rezultat je lančani konstrukt, u kojemu se akademska zajed-
nica, think tankovi i kreatori politike razlikuju i u kojemu svaki rafinira vlastitu ulogu.
Osobe se mogu kretati među kategorijama – seliti se iz think tankova na sveučilište ili
u politiku, ili obrnuto – ali kao institucije, oni su različiti. Ovo je dakako mnogo rijeđi
slučaj izvan Sjedinjenih Država, čemu ćemo se vratiti u sljedećem dijelu (vjerojatno
zbog slabijih konkurentskih pritisaka na intelektualnom tržištu).
Strukturalna zapažanja o različitim vrstama intelektualnih institucija u strateškim
studijama ujedno je idealan kontekst za označavanje razlike između Sjedinjenih Dr-
žava i Zapadne Europe tijekom ranih desetljeća, usporedbe koja treba biti uvedena
na ovome mjestu, jer će se suprotnost nastaviti povećavati sa razvojem naše priče.
U Europi, čak i u Ujedinjenom Kraljevstvu, think tankovi su od početka uglavnom
imali uloge s kojima su danas povezani: da utječu na politiku u određenom smjeru,
da mobiliziraju javnost iza politike, i u najboljem slučaju da sistematiziraju, popula-
riziraju i primjenjuju akademsko djelovanje obavljeno drugdje u korisnijem formatu
za kreatore politike (Parmar, 2004; Haas, 2002; Abelson, 2002). U području vanjskih
poslova i sigurnosti, većina djelovanja orijentiranog prema politici odvijala se u ‘in-
stitutima za vanjsku politiku’, koji su se rijetko upuštali u djelovanje u smjeru teori-
je. Djelomičnu iznimku od navedenoga predstavljala su rana desetljeća djelovanja
Međunarodnog instituta za strateške studije (eng. International Institute for Strategic
Studies – IISS) u Londonu, u kojemu je posebice serija Adelphi Papers uključivala
ozbiljno istraživanje koje su često provodili znanstvenici iz cijeloga svijeta, koji su
određeno vrijeme boravili na Institutu. Međutim, općenito, tijekom Hladnoga rata
Europljani su karakteristično svoje političke argumente primjenjivali na političku i
vojnu strategiju – često protiv Sjedinjenih Država – na temelju teorija koje su stvorene
u Sjedinjenim Državama.
Najvažniji neamerički doprinos strateškim studijama vjerojatno je bilo temeljno
djelo Headlya Bulla o kontroli naoružanja (1961) te stalna interakcija američkog uče-
nja u području društvene znanosti sa tradicijom britanskog djelovanja, koje prožima
klasičnu vojnu strategiju (Basil Liddell Hart, Michael Howard, Lawrence Freedman
i P.M.S. Blackett). Američko-europska suprotnost jasno je izražena u načinu na koji
je vodeći francuski znanstvenik u području međunarodnih odnosa, Raymond Aron,
opetovano pisao o Clausewitzu, a glavne stavke Francuske u povijesti poslijeratne
strateške misli su dva generala koja su imala veze sa argumentom o neovisnoj fran-
cuskoj nuklearnoj sili. Ovo je suprotno centralnosti koju u Sjedinjenim Državama
440
ima ona vrsta strategije koja je ukorijenjena u modernu društvenu znanost i relativno
nezavisna od klasične vojne strategije. Naknadno se može vidjeti da je Pierre Hassner
(1997) za vrijeme Hladnoga rata i poslije njega stvorio jedinstven niz analiza politič-
ke dimenzije sigurnosti sa osloncem u političkoj teoriji, ali to nije prevladalo kao stil
ili pristup koji se ustanovio kao određeni utjecaj u sigurnosnim studijama, a većina
njegovoga rada tijekom Hladnoga rata pojavila se u politički-orijentiranim zbirkama
o suvremenim izazovima kao ‘Francusko poglavlje’, rijetko priznatih kao teorija koju
su sačinjavale (Gloannec i Smolar, 2003).
Zaseban fenomen strateških studija pojavio se u Europi dakako kao uvezena ame-
rička specijalnost. Najjasniji dokaz asimetrične veze je nevjerojatno prijazan ton u iz-
vješću Wohlstettera i Wohlstettera iz 1963. godine o stanju strateških studija u Europi.
Oni ocjenjuju različite nacionalne istraživačke zajednice (dobra ocjena za Švedsku,
ne tako dobra za Englesku, nada za Njemačku, itd.). Siguronse studije nisu se rodile
istodobno na sva mjesta, te se razvoji ne mogu uspoređivati kao neovisni fenomeni.
One su se pojavile u Sjedinjenim Državama te su izvezene u Europu. Budući da su se
europske sigurnosne studije većinom oblikovale kasnih šezdesetih i ranih sedamdese-
tih godina dvadesetog stoljeća, one su postale post-zlatnodobska, institucionalizirana
vrsta djelovavnja, sa već uspostavljenom teorijom, koja se borila za držanje koraka sa
najnovijim tehnološkim dostignućima kako bi se ustanovila optimalna zapadna vojna
politika vis-à-vis Sovjetskog Saveza.
Strateške studije izvan područja NATO-a (Japan, Treći svijet, Izrael, itd.) su po
vrsti gotovo isključivo bile slične političkoj argumentaciji sa nešto malo istinske, teh-
ničke ekspertize – nikada ‘osnovna konceptualna analiza’ (Wohlstetter i Wohlstetter,
1966). Zanimljiva usporedba sa američkim slučajem je sovjetski slučaj, u kojemu su
‘Instituti’ slični think tankovima zauzeli posebno mjesto, unutar kojega su razvili istra-
živanje različite teorijske orijentacije od one (marksističko-lenjinističke) dominantne
u akademskim institucijama. Ovo poglavlje ne može uključiti detaljno i nijansirano
razmatranje ovoga razvoja, ali u neobičnoj podudarnosti sa Sjedinjenim Državama,
izazovi u stvarnom svijetu činili su osnovu za inovativan rad u institucionalnom polo-
žaju koji je kombinirao povezanost i udaljenost od visoke akademske zajednice i istu
dulanost prema samoj politici. Slična kretanja nisu u istoj mjeri pronađena u Europi.
Nigdje izvan Sjedinjenih Država nije se nigdje unutar neovisnog polja sitrateš-
kih studija pojavilo ništa slično ‘RAND-ovoj sposobnosti da proizvede sistematično,
dalekosežno, “kreativno” itstraživanje umjesto bavljenja uskim petljanjem sa tuđim
idejama (Green, 1968: 304). Ukoliko se poželi anakronistički projicirati povijest si-
gurnosnih studija nazad u međuratno razdoblje, može se opaziti da su think tankovi
toga doba (prvi takav think tank) proizvodili politički orijentirano djelovanje koje je
istodobno bilo inovativno te je ušlo u anale povijesti teorije međunarodnih odnosa.
To se dogodilo u think tankovima poput Institute for Government Research (kasnije
Brookings), Carnegie, Council on Foreign Relations i Hoover Institution i Chatham
House u Britaniji. Oni su pridonijeli oblikovanju planova međunarodnoga poretka u
međuratnom razdoblju, a veliki dio promišljanja koja su u povijesti teorije međuna-
rodnih odnosa zabilježena kao ‘idealizam’ vezan je uz njih.
Prema tome, simultanost politike i teorijskog rada na sveučilištima, a pogotovo u
zasebnim institucijama, označila je kako međuratno, tako i prva poslijeratna razdoblja
u Sjedinjenim Državama, ali to se promijenilo tijekom posljednjeg dijela šezdesetih
godina dvadesetog stoljeća. ‘Pošto su igrali središnju ulogu u razvoju teorije odvraća-
441
nja, ekonomiste se [do sedamdesetih] gotovo nije moglo pronaći bilo gdje u akadem-
skim studijima vojnih poslova. RAND se također razvio u birokratiziranu ugovornu
istraživačku organizaciju jednako kao i think tank i više nije bio staklenik teorijskog
vrenja, kao što je to bio tijekom pedesetih godina (Betts, 1997: 16).
Zadnji element koji se treba pokriti što se tiče ove faze je usporedan put kojeg je
sačinjavalo istraživanje mira u odnosu na sigurnosne studije. Ova dva puta susreću se
tek u kasnijem razdoblju, a istraživanje mira sigurno se u to doba nije promatralo kao
sigurnosne/strateške studije – upravo obratno. Do sedamdesetih godina, ova dva puta
oblikovala su se u jasnoj suprotnosti jednoga prema drugome. Ironično, rano istraži-
vanje mira pojavilo se u oblicima koji su podsjećali na strateške studije – kao znan-
stvena alternativa glavnoj struji međunarodnih odnosa. Veliki dio međuratnih među-
narodnih odnosa bio je programatski konstruiran sa ciljem proizvodnje mira, te stoga
povijest istraživanja mira vrlo lako može biti učvršćena u međuratnim klasicima (i
onima iz razdoblja neposredno nakon rata) poput A Study of War Quincya Wrighta iz
1942. godine i djela Lewisa Frya Richardsona: Generalized Foreign Politics (1939.),
Arms and Insecurity (1949.) i Statistics of Deadly Quarrels (1950.). Nakon 1945.
godine, pokušaj razvijanja znanstvenog proučavanja rata utemeljenog u društvenoj
znanosti, kojeg je sponzorirao UNESCO, odbila je disciplina međunarodnih odnosa
u nastanku (Aron, 1957; Waltz, 1959), te se posljedično istraživanje mira oblikovalo
sa korijenima uglavnom u ‘mekšim’ ili humanističkijim društevnim znanostima po-
put sociologije i psihologije, i pionirima poput Herberta Kelmana i Johana Galtunga.
Ironija u svemu ovome jest u tome što je isti impuls prema ‘znanstvenim’ pristupima
potaknuo razvoj strateških studija koje su većinom utemeljene u teoriji igara i odatle
i ekonomici. Posebice u Europi, istraživanje mira doživjelo je radikalizaciju u kasnim
šezdesetim i ranih sedamdesetih godina, te su takozvane ‘kritička istraživanja mira’
sa uporištima u Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, strateške studije počele pro-
matrati kao dio problema.
Posebice u analizama, poput kritike teorije odvrađanja Dietera Senghaasa (Seng-
haas, 1969) i djela Johna Galtunga o nasilju (Galtung, 1969), mainstream teorije bile
KLJUČNE TOČKE
yy Period između 1965. i 1980. godine označio je razdoblje stagnacije sigurnosnih stu-
dija u smislu teorijskog razvoja, i institucionalizacije u udžbenicima, kolegijima i
organizacijama.
yy Sigurnosne studije prošle su put od interdisciplinarnosti do statusa u kojem ih se
uglavnom shvaća kao političku znanost, često kao jedan od dva stupa međunarodnih
odnosa (uz međunarodnu političku ekonomiju).
yy Sigurnosne studije, utemeljene u Sjedinjenim Državama, preslikavane su – često
uz izravnu američku pomoć – u Zapadnoj Europi i u ostatku svijeta, posebice među
saveznicima.
yy Think tankovi postupno su prestali biti inovativna, interdisciplinarna mjesta za pro-
mišljanje te su postali sve više rutinizirani proizvođači užeg, tehničkog rješavanja
problema.
yy Istraživanja mira razvile su se na usporednoj, ali zasada odvojenoj putanji, a pogotovo
njihovu najistaknutiju (distinct), kritičku granu niti njezini predstavnici niti sigurnosne
studije nisu smatrali dijelom potonjih.
442
su smatrane dijelom ravnoteže straha, bipolarnog, hladnoratovskog sustava militari-

zacije, dominacije supersila i eksploatacije trećeg svijeta. Niti mainstream niti sami
kritičari, kritičke mirovne studije obično nisu smatrali dijelom strateških studija ili
čak sigurnosnih studija. Kritičari nisu pisali u ime sigurnosti, nego mnogo češće u ime
mira prikazujući ‘sigurnost’ kao destruktivan posao (Jahn et al, 1987; Wæver, 2004b).
Mir i sigurnost bili su simboli suprotnih strana tijekom Hladnoga rata (Buzan, 1984;
Wæver, 2004b).
Razdoblje od 1965. do 1980. godine mnogi promatrači smatraju manje uspješnim,
a Baldwin (1995) čak ga označava kao ‘opadanje’. Međutim, već sedamdesetih godi-
na započela su određena kretanja, koji su postali jasniji tijekom osamdesetih. Kritičari
tradicionalnog pristupa započeli su pripremati teren za uključivanje sigurnosnih iza-
zova u, primjerice sektore ekonomije i okoliša (Brandt et al, 1980; Palme et al, 1982;
Buzan, 1983; Ullman, 1983; Nye i Lynne-Jones, 1988; Mathews, 1989)
Disciplinarno preispitivanje i ponovno

pokretanje teoretizacije
Na ovom mjestu nije potrebno ponovno iznositi poznatu priču o uskoj/širokoj raspravi
iz sedamdesetih i pogotovo osamdesetih godina. Ova rasprava dobro je obrađena na
drugim mjestima – unutar i izvan ovoga poglavlja – međutim, za trenutne potrebe
ovoga članka, potrebno je razumjeti način na koji se polje teorijski razvijalo u osam-
desetim i devedestim godinama dvadesetog stoljeća, ne toliko raspravu kao takvu,
nego teorijske pristupe koji su iz nje proizašli.
Posebno značajan je usporedni zaokret ka sve apstraktinijem i ambicioznijem te-
oretiziranju sa obje strane Atlantika, u isto vrijeme kada su se ove teorije razvijale na
odvojenim kolosijecima. Američka glavna struja sigurnosnih studija usredotočila se
na rasprave oko ofenzivnog i defanzivnog realizma, izvjesnu raspravu o konstruk-
tivizmu, demokratskom miru i nastajuću raspravu o moći nasuprot institucijama u
izgradnji vladavine/poretka – od kojih su sve oblikovane potragom za empirijski po-
tvrđenim generalizacijama o uzročno-posljedičnim vezama. Poseban oblik spoznaje
je prevladavajući: iskazi o uzročno-posljedičnoj povezanosti, bilo da su poduprti stati-
stičkim podacima ili češće povijesnim studijama slučaja (Walt, 1999; Wæver, 2004a).
U Europi, rasprava se pojavila između određenog broja više ili manje kritičkih teorija:
kritičkih sigurnosnih studija (eng. critical security studies – CSS), feminizma, Kope-
nhaške škole, Pariške škole i post-strukturalizma.
Druga vrsta spoznaje odnosi se na proturječnu predodžbu veze sa politikom; koja
je manje sklona potrazi za uzročno-posljedičnim generalizacijama koje bi donosite-
ljima odluka pomogle u proračunavanju politike, više sudjelujući u političkim reflek-
sijama, primjerice, više u ulozi javnog ‘intelektualca’ nego ‘stručnjaka’. Međutim,
zapanjujuće je da se usporedno sa obje ove teorijske skupine razvilo mnogo posebne
‘tehničke ekspertize’ na objema stranama, koje su se međusobno manje razlikovale
od teorija: spoznaja o AIDS-u kao sigurnosnom problemu, zdravstvena sigurnost ili
proturaketna obrana. Povrh ove praktične, empirijske spoznaje razvile su se dvije ra-
zličite skupine teoretiziranja. Ova općenita podvojenost djelomično odražava američ-
ku tradiciju u društvenoj znanosti koja je više orijentirana na ‘rješavanje problema’,
443
nasuprot kritičkijoj tradiciji u Europi, međutim suvremeni događaji su ekstremniji

od uobičajenog obrasca, i sigurnosne studije uvelike su bile koherentne s obje strane
Atlantika tijekom Hladnog rata, a duboka podjela razvila se tek tijekom osamdesetih
i posebice nakon kraja Hladnog rata.
Dok bi vjerojatno bilo pogrešno ovu razliku objašnjavati potrebama politike (pri-
mjerice, eksternalistička sociologija znanosti), obrazac očigledno pojačava obrazac
svjetske moći na početku dvadeset i prvog stoljeća. U svijetu koji bi se mogao opisati
postojanjem jedne supersile i četiriju velikih sila (‘1+4’ prema Buzanu i Wæveru,
2003; Buzan, 2004) ili kao uni-multipolaran (Huntington, 1999), sa Sjedinjenim Dr-
žavama koje ga vide i postupaju u njemu kao unipolarnom, te drugim velikim silama
koje djeluju u skladu sa multipolarnom načinom mišljenja, različiti kutovi promatra-
nja svijeta ukazuju na različite oblike spoznaje (Wæver, 2004a): američki donositelji
odluka i znanstvena zajednica Sjedinjene Države promatraju kao aktera koji oblikuje
svijet te im je prema tome potrebno poznavanje uzročno-posljedičnih veza kako bi
shvatili kako oblikovati materijal s kojim postupaju (svijet).
Mjesta, osobe i paradigme

Kada u općim pojmovima govorimo o ‘europskim’ i ‘američkim’ teorijama, to se ne bi
trebalo shvatiti kao izjave koje stvaraju preopćenite zaključke o Europi odnosno Sjedi-
njenim Državama, nego se odnose na različite arene teorijskih rasprava. Neki znanstve-
nici smješteni u Sjedinjenim Državama izvode zaključke i doprinose raspravama koje se
uglavnom odvijaju u Europi i – izrazitije – mnogi znanstvenici u Europi djeluju na osnovu
teorija stvorenih u Sjedinjenim Državama te svoje publikacije namjenjuju američkim ko-
legama. Unutar discipline međunarodnih odnosa, postoji američki orijentirana, globalna
disciplina koja se preklapa i ukrštava sa slabijim neovisnim tradicijama poput Engleske
škole, Francuskih međunarodnih odnosa (u smislu discipine) i ne-zapadnih doprinosa.
Mi ne želimo poreći značaj ‘američkoga stila’ djelovanja kojeg provode Europljani i obr-
nuto, međutim želimo istaknuti kako su nepovezani različiti skupovi teorijske rasprave,
te da su oni usmjereni ka tome da svoje glavno institucionalno uporište (časopise, istra-
živačke institucije, organizacije) imaju na različitim kontinentima.
Suprotno tome, iz europske perspektive, mnogo je uobičajenije glavni izraz si-

gurnosti promatrati kao vanjski faktor kojim se treba baviti (Sjedinjene Države) te
radi toga biti i u zategnutom odnosu sa sigurnošću kao takvom. Pozivi na akciju u
ime sigurnosti mogu se promatrati kao dio američkih pokušaja da organiziraju svijet
(trenutno se to posebice odvija pod sloganom globalnog rata protiv terorizma; Buzan
i Wæver, 2003: 297, 300, 303; Wæver, 2005; Buzan – u postupku objavljivanja) i sto-
ga ‘Europa’ vis-à-vis sigurnosti zauzima poziciju sa koje je moguće problematizirati
izjave o tome što je sigurnosno pitanje kao takvo (primjerice, de-sekuritizirati) i inzi-
stirati na širem konceptu sigurnosti, primjerice na interpretaciji terora i borbe protiv
terora koja naglašava ekonomske i političke mehanizme. Stoga, cijelo pitanje što bi se
trebalo, a što se ne bi trebalo smatrati sigurnosnim pitanjima i kako konceptualizirati
sigurnost, mnogo je bliže europskoj političkoj agendi nego američkoj.
Razlika također izražava opću metateorijsku podjelu – u kojoj su Sjedinjene Dr-
444
žave više racionalističke, a Europa više refleksivna – međutim, ovo je daleko od cje-
lokupne priče. U obzir se moraju uzeti najmanje dva druga elementa (Wæver, 2004a):
jedan od njih je drugačiji odnos prema konceptu sigurnosti. U Europi je rasprava o
tome ostala dijelom polja. Ona se smatra dijelom tekuće prakse djelovanja u svojstvu
analitičara sigurnosti, da bi se odražavao i problematizirao koncept – kako bi se razu-
mjele i razotkrile prakse praktičara koji djeluju u ime sigurnosti, ali se također proma-
tra kao političko-etička samo-refleksija znanstvenika koji neizbježno ‘čini sigurnost’
kada djeluje u ime sigurnosti. U Sjedinjenim Državama, pitanje koncepta sigurnosti
se u najboljem slučaju smatra potrebnom ‘odredi svoje uvjete’ operacijom kako bi se
naznačilo što se računa a što ne. Kada se s tim svrši, zna se što je to sigurnost, a što
nije, a koncept sam po sebi više nije zanimljiv.
Drugi element je pravi oblik spoznaje koja se vrednuje. Za razliku od situacije u
općim međunarodnim odnosima, u kojima su Sjedinjene Države definirane racional-
nim izborom, polje američkih sigurnosnih studija apsolutno nije hard-core racionalni
izbor. Vodeći časopisi koji se bave teorijom sigurnosti, International Security i Secu-
rity Studies, objavljuju donekle kratke formalizirane [članke] racionalnog izbora, a
čak i meki racionalni izbor koji se naslanja na ekonomsku teoriju ili organizacijsku
teoriju daleko je od vrednovanog na onaj način na koji se vrednuje u časopisima poput
International organization ili International Studies Quarterly (Wæver, 1998; Brown
et al, 2000). Tipičan članak u časopisu International Security koristi povijesne studije
slučaja – možda jednu dubinsku povijesnu studiju slučaja – kako bi ispitao hipotezu
zamišljenu kao uzročno-posljedične veze te vrlo često povezanu sa općim raspravama
koje s jedne strane imaju sveobuhvatni značaj, a koje su se s druge strane svele na di-
menzije jedne ili nekoliko varijabli, poput ofenzivnih nasuprot defanzivnih motivacija
(maksimaliziraju li države moć ili sigurnost), važnosti apstraktnih varijabli, ili pitanja
da li se međunarodni poredak izgrađuje na čistoj moći ili također i na institucijama i
legitimitetu. Iako bi se svaka od ovih rasprava lako mogla izraziti kao široko filozof-
sko pitanje (budući da su prethodnici svake od njih u prethodnim desetljećima) ili kao
etičke dileme, američka literatura o sigurnosti ova pitanja konstruira kao dio čvrste,
deduktivne logike u duhu Waltza, gdje se jedno jedino ključno pitanje kako se logika
razvija, treba odrediti empirijskom spoznajom.
Najusmjerenija i najkontinuiranija rasprava vjerojatno je ona oko ofenzivnog na-
suprot defanzivnom realizmu, u kojoj su brojne monografije (neke od glavnih prikaza-
ne su u Rose, 1998) pokušale upotrijebiti povijesne studije slučaja kako bi odgovorile
na velika, uzročna pitanja (Vidjeti također Mearshimer, 2001). Slično tome, izazov
proistekao iz konstruktivizma, koji se u Europi pretvorio u velike samo-refleksivne ra-
sprave o stanju i odgovornosti učenja, u američkim sigurnosnim studijama uglavnom
je postao pitanje testiranja utjecaja apstraktnih varijabli unutar velike kauzalne slike
(Desch, 1998; Tannenwald i Wohlforth, 2005).
Politička rasprava na najvišoj razini o američkoj velikoj strategiji (eng. grand
strategy) pod pretpostavkom unipolarnosti, unutar akademske zajednice odvijala se
uglavnom u obliku vlastitih očekivanja u pogledu na uravnoteženje ponašanja drugih
(Brooks i Wohlforth, 2005), koje ponovno zavisi od općih pitanja proizašlih iz raspra-
ve o ofenzivnom/defanzivnom realizmu, i drugo, od moći institucija. Potonje pitanje
proizvelo je vrlo koncentriranu raspravu, koja se lako može stilizirati (i poučavati)
kao Ikenberry nasuprot Wohlforthu (Ikenberry, 2002). Realizam je unipolarizam tra-
dicionalno smatrao nemogućim, a najstroži među neorealistima – sam Waltz – upravo
445
je predskazivao da unipolarizam ne bi dugo trajao. Oni koji su željeli pokazati da bi

određena vrsta nadmoći mogla trajati suočili su se sa izazovom objašnjavanja njezi-
ne relativne stabilnosti. Glavna međusobno suprotstavljena objašnjenja naglašavala
su, s jedne strane, američki jedinstveno umirujući liberalni oblik hegemonije, koji je
djelomično proizašao iz obilježja američke države, djelomično ugrađenih u američku
politiku izgradnje institucija i samo-učvršćivanja, a s druge strane, stabilnost situa-
cije potpuno utemeljene na moći, u kojoj su Sjedinjene Države tako nadmoćne da
uravnoteženje postaje nemoguće. (Rasprava je sakupljena u Ikenberry, 2002; Vidjeti
također Mearsheimer, 2001; Bush, 2002; Buzan i Wæver, 2003; Buzan, 2004; Brooks
i Wohlforth, 2005; Deudney, 2006). Rasprava bez sumnje ima izravne implikacije na
optimiziranje američke velike strategije. Međutim, ona se vodi manje u obliku svr-
sishodne, prema budućnosti orijentirane i djelomično etičke rasprave o tome kakvoj
budućnosti težiti, i gotovo isključivo kao (da je) teorijsko-empirijska rasprava o tome
koja teorija može objasniti prošle događaje. Za vrijeme trajanja vlasti predsjednika
Billa Clintona, rasprava o demokratskom miru imala je uglavnom isti status: naoko
najvažnija spoznaja sigurnosnih studija koja bi mogla poslužiti donositeljima odluka
jest postoji li ili ne postoji pouzdana uzročna veza između demokracije i mira (Lep-
gold i Nincic, 2001: pogl. 5).
Zajednički nazivnik koji povezuje ove razlike jesu različita shvaćanja uloge si-
gurnosnih studija, njihove funkcije vis-à-vis politike. U Sjedinjenim Državama, to je
najjasnije shvaćeno kao teorija koja otkriva zakone o djelovanju svjetske politike koje
kreatorima politike omogućuje da naprave pravi izbor kada se suočavaju sa situacija-
ma u kojima su ove veze važne. Ovo povratno odražava situaciju djelujuće sile, one
koja mora odlučiti kako će oblikovati svjestke odnose, te odražava jasnu podjelu rada
između politike, političkog savjetovanja i akademskog istraživanja.
U krugovima koji su jasnije učvršćeni na europskoj strani, trend je bio usmjeren
prema kritičkim teorijama različitih vrsta koje su se odrazile na političke prakse i koje
su problematizirale prirodu stvaranja sigurnosti. To se odnosi na kritičke sigurnosne
studije u aberystwythskom stilu, rad Didiera Bigoa kao i Kopenhaške škole, feminista
i radikalnih post-modernista, poput Dillona, Constantinoua i Der Deriana, inspiriran
Bourdieuom. U ovom slučaju, koncept sigurnosti ostao je dijelom tekuće rasprave, a
oblik spoznaje razlikuje se od onoga u američkom mainstreamu, te je bliži spoznaji
kritičkog intelektualca koji otvoreno govori o vlastitoj političkoj odgovornosti poje-
dinca – koji raspravlja o analitičkim i teorijskim izborima pojedinca u smislu njihovih
političkih implikacija (Booth, 1997; Jones, 1999; Bigo, 2002a, b; Huysmans, 2002,
2006; Buzan et al, 1998).
Dio ove priče jest uloga istraživanja mira i njegova promjena tijekom osamde-
setih. Sa novim mirovnim pokretom, istraživanje mira iznenada je dosegnulo novu
praktičnu važnost. Ono što je Håkan Wiberg (1988) nazvao ‘pokret istraživanja mira’
moralo je ispuniti svoju funkciju prirodnog intelektualnog savjetnika (manje ili više
traženog) mirovnog pokreta (Jahn, 1984). U velikom dijelu sjevernoeuropskog istra-
živanja mira ovo je vodilo ka novom ‘realizmu’. Istraživanje mira postalo je pro-si-
gurnosno i pro-europsko (dok je prethodno bilo anti-sigurnosno u ime mira i anti-eu-
ropsko u ime Trećeg svijeta). Čak je i obrana bila ponovno uključena kao alternativna
obrana (neofenzivne obrana) (Møller, 1991.).
Tijekom ovoga razdoblja sigurnost je postala mjesto u kojemu su se sastajale stra-
teške studije, koje su do tada više djelovale sa moći kao vodećim konceptom, i istra-
446
živanje mira, kojemu je očito mir bio ključni koncept. U osamdesetima, sigurnost se
pojavila kao konstruktivniji analitički koncept (Buzan, 1984; Jahn et al, 1987). Promi-
šljanje o moći je nacionalna stvar, anarhija se smatra neizbježnom, a kraj priče – mir,
je kozmopolitski, te se tvrdi da se anarhija mora ukloniti kako bi se moglo postići bilo
što dobro. Za razliku od toga, sigurnost je relacioni koncept (primjerice, između naci-
onalnog i kozmopolitskog), te anarhiju promatra kao spektar u kojemu se uvjeti mogu
poboljšati u smjeru zrele anarhije (Buzan, 1984). U tom smislu, sigurnost je postala
srednji put i sve eksplicitnija kao temelj za veliki dio djelovanja unutar međunarodnih
odnosa od osamdesetih naovamo.
Instituti za istraživanje mira, posebice u osamdesetima, često su bili u poziciji
koja je na neki način korespondirala sa ulogom think tankova tijekom Zlatnog doba
strateških studija. Poveznica sa politikom bila je znatno drugačija – nisu bili službeni
savjetnici kreatorima politike – međutim, europske sigurnosne studije političku su
relevantnost (u širem smislu) stekle uslijed politizacije sigurnosnih pitanja tijekom
razdoblja koje su definirali mirovni pokret, Reagan i Gorbačov. Pozadina je – kao
tijekom pedesetih – istodobno bila interdisciplinarna i povezana sa trenutnim događa-
jima u teoriji u različitim disciplinama. Istraživanje mira, za razliku od međunarodnih
odnosa na sveučilištima, bilo je pod pritiskom da se bavi važnim pitanjima, ali se
nije očekivalo da se trenutno iznađu politički odgovori. U RAND-u tijekom pede-
setih, teoretičarima je pružena posebna zavjetrina za traganje za vrlo apstraktnim,
idiosinkretičkim teorijskim pravcima, koji se očigledno nisu mogli opravdati u smislu
zajamčene amortizacije vis-à-vis proizvoda koji su se trebali isporučiti kreatorima
politike (Stern, 1967). Upravo stoga, publikacije su često završavale kao inovativna
rješenja za politička pitanja. Slično tome, istraživanje mira bilo je interdisciplinarno,
politički orijentirano, ali sa distancom u odnosu na neposrednu političku odgovornost
i na glavne sile u akademskom sustavu. Manje je jasno da li je bilo političkih efekata,
međutim, naša glavna svrha ovdje je utjecaj političkog upletanja na teoriju. Kako
je s pravom naznačio Betts u odnosu na tradicionalne strateške studije, ‘Ironično, u
proteklih četvrt stoljeća, političko iskustvo obogatilo je akademsko istraživanje, više
nego obrnuto’ (1997: 32). Isto bi se moglo reći i za osamdesete i rođenje kritičkih,
europskih teorija. Promjenjiva politička situacija, osjećaj važnosti i relevantnosti, te
uključenost u žestoke političke rasprave jasno su pridonijeli rođenju ovih teorija, a u
nekoliko slučajeva, teoretičari su vjerojatno imali izvjesnu ulogu kao intelektualci od
ili za društvene pokrete, poput mirovnih pokreta ili Pugwash-a, kao i nekih, uglav-
nom opozicijskih, političkih stranaka, ali općenito, utjecaj prakse na teoriju vjerojatno
je bio veći nego utjecaj teorije na praksu.
Nekoliko promatrača (i promatrači sudionici) primijetilo je da su rasprave među
novim kritičkim školama sigurnosnih studija – koje se u određenoj mjeri promatraju
kao ‘europsko’ kretanje – postale su izneneđujuće produktivne i proizvele su teoriju
šire važnosti i inspiracije na polju međunarodnih odnosa općenito (Huysmans, 1998;
Erikkson, 1999; Williams, 2003). Sigurnosne studije u Sjedinjenim Državama uvelike
rade sa teorijama koje su razvijene unutar međunarodnih odnosa te potom testirane
i pročišćene unutar sigurnosnih studija na sigurnosnim slučajevima – neo-realizam,
meki konstruktivizam, itd. (Wæver, 2004a). Najveličanstvenija ilustracija toga je
priroda konstruktivizma u američkim sigurnosnim studijama. Glavno djelo u ovome
slučaju je je veliko Katzensteinovo poglavlje o Kulturi nacionalne sigurnosti (eng.
The Culture of National Security) (Katzenstein, 1996). Glavnina znanstvenika koji su
447
u ovome sudjelovali nije bila dugoročno uključena u sigurnosne poslove. Oni su bili
znanstvenici koji su djelovali u polju međunarodnih odnosa, koji su sudjelovali u ra-
tovima teorija na strani konstruktivista, i u to vrijeme činilo se pravim potezom potvr-
diti konstruktivizam na domaćem terenu materijalističkih pristupa: sigurnosti. Sasvim
očito, ovo je bio upad teoretičara međunarodnih odnosa općenito u sigurnosne studije
radi dokazivanja unutar rasprava o teoriji međunarodnih odnosa. Suprotno tome, nove
‘europske’ škole nisu se razvile deduktivno iz usmjerenih simboličnih pozicija unutar
teorijskih rasprava (te ih je stoga često teško natjerati da se izjasne – je li Kopenhaška
škola konstruktivistička, neorealistička ili postmodernistička?) – one su se pojavile
kao dio angažmana na zasebnoj sigurnosnoj sceni, a teorijske inovacije postale su di-
jelom teorijske okoline u teoriji međunarodnih odnosa. Na primjer, rasprave o teoriji
sekuritizacije mogu se pronaći u časopisima koji se bave međunarodnim odnosima
općenito (Williams, 2003; Balzacq, 2005) na načine koji sačinjavaju glavno ispitiva-
nje mogućnosti međunarodnih odnosa da se pribiliže tzv. speech act teoriji općenito.
Slično tome, rasprave unutar discipline (barem u Europi) o političkoj ulozi istraživača
provodile su se sa sigurnosnom teorijom kao platformom (Huysmans, 2002; Eriksson,
1999).
Na sudbinu Frankfurtskog stila ‘kritičke teorije’ u međunarodnim odnosima tako-
đer su presudan utjecaj imale sigurnosne studije. Pokušaji pokretanja Kritičke teorije
u ‘četvrtoj raspravi’ tijekom osamdesetih bili su uvelike jalovi, a postmoderni pristupi
počeli su strukturirati meta-teorijsku scenu u mnogo većoj mjeri, međutim Kritička
teorija postupno je stekla poziciju unutar općeg okruženja međunarodnih odnosa, i to
u velikoj mjeri uslijed uspjeha Kena Bootha i ostalih u pokazivanju njezine vrijednosti
unutar područja sigurnosti (Jones, 1999).
Netko bi se sada mogao zapitati da li se ove žive rasprave unutar i između novih
škola još uvijek kvalificiraju kao ‘sigurnosne studije’. Jesu li one jednostavno postale
međunarodni odnosi i izgubile među-poziciju koja definira sigurnosne studije? Tamo
gdje su prve generacije predstavnika različitih škola – Booth, Bigo, Buzan, Wæver
– razvili svoje argumente u bavljenju političkim pitanjima i u izravnoj interakciji sa
kreatorima politike i think tankovima, sljedeća generacija bila bi mnogo jasnije aka-
demski definirana i razvila bi ove argumente u izoliranijoj akademskoj okolini. Ipak,
i dalje ostaje sistem u kojemu je teorija sigurnosti locirana između discipline među-
narodnih odnosa, kao takve, i tehničkih stručnjaka i praktičara, samo što su strelice
donekle drugačije od sjevernoameričkih (vidjeti sliku 21.1.).
Položaj sigurnosnih stručnjaka ovdje naglašava činjenicu da je veći dio djelovanja
u europskim i američkim istraživačkim institutima vrlo sličan: detaljan tehnički rad
na AIDS-u kao epidemiji, na proliferaciji tehnologije projektila, na učinkovitosti ra-
zličitih protu-terorističkih strategija. Većina onoga što se događa u vanjsko-političkim
institutima kao i IISS-u u Europi i u američkim think tankovima, jednakog je karakte-
ra, te isporučuju na zahtjev političara za činjeničnim znanjem, ovdje i sada, o pitanju
koje se pojavilo jučer i na koje je potreban odgovor sutra (možda sa glavnom razlikom
da je u Sjedinjenim Državama ovo često strukturirano više kao stranačko zagovaranje
određene politike, a u Europi kao naizgled neutralno, tehničko pozadinsko znanje).
Poanta je ovdje da čim se ovo reflektira u smislu teorije – kada se interakcija po-
javljuje između, s jedne strane, tehničkih stručnjaka u recimo europskim vanjskopoli-
tičkim institutima ili washingtonskim think tankovima, a s druge strane, sveučilišnih
krugova, primjerice putem doktoranada koji rade posao koji je istodobno dio njihovog
448
Slika 21.1 Položaj teorije sigurnosti u Sjevernoj Americi i Europi

Sjevernoamerički
Međunarodni Teorija Sigurnosni Politička

odnosi sigurnosti stručnjaci praksa
Europski
Međunarodni Teorija Sigurnosni Politička

odnosi sigurnosti stručnjaci praksa
sveučilišnog doktorskog programa i dio istraživačkog instituta, teorijski kontekst se

razlikuje. U Sjedinjenim Državama, ovo će obično biti rasprave koje se prikazuju u
časopisu International Security, dok će se u dijelovima Europe mladi znanstvenici
povezivati sa i crpsti inspiraciju iz ovih novih teorija koje su se pojavile u europskim
istraživačkim institutima i sada uglavnom napreduju na europskim sveučilištima.
Na objema stranama, bitno je za specifičan karakter teorije sigurnosti da postoji
zasebna kategorija ‘političkog znanja’ koje djeluje kao ekspertiza koja podupire po-
litiku – oblik znanja kojemu teorija sigurnosti u Sjedinjenim Državama želi pomoći,
dok ga teorija sigurnosti u Europi (kako bismo oštro iscrtali kontrast) tretira kao glav-
ni empirijski izvor kritičke analize. Kritičari trenutne politike u Sjedinjenim Drža-
vama težit će postizanju promjene politike predstavljanjem teorijskih generalizacija
utemeljenih na empirijskim podacima koji znanstvenu akreditaciju pružaju drugačijoj
politici, za koju je vjerojatnije da će postići ciljeve kojima se teži. Kritičari koji rade
sa teorijama koje se ovdje povezuju sa europskim sigurnosnim studijama, vjerojatno
će politički i etički kritizirati aktualnu politiku zbog njezinih ciljeva i učinaka te će
‘političko znanje’ koje je u pitanju izložiti kao dio kreiranja politike, strukturno pove-
zano i proizvedeno iz perspektive kreatora politike, umjesto da je kritiziraju zato što
je znanstveno pogrešna i spremna za reviziju.
KLJUČNE TOČKE
yy Nakon rasprava tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća o širokom nasuprot uskog
koncepta sigurnosti i nastavljanja ili nenastavljanja sigurnosnih studija, devedesetih
godina došlo je do novog okretanja ka ambicioznom teoretiziranju.
yy Teorije koje su se učvrstile u Europi nastavile su razmatrati koncept sigurnosti te ulogu
i samo-razumijevanje sigurnosnih stručnjaka, obično sa politikom sigurnosti kao pre-
mošćujućom temom.
yy Američka vrsta sigurnosnih studija radila je na općim teorijama međunarodnih odno-
sa kako bi proizvele empirijski potvrđeno uzročno-posljedično razumijevanje odnosa
koji su najvažniji za suvremenu sigurnost.
yy Oprečnosti korespondiraju i sa razlikama u političkim perspektivama jedine supersile
odnosno regije velikih sila, sa različitim meta-teorijskim tradicijama, te sa suprotstav-
ljenim predodžbama o ulozi sigurnosnog stručnjaka.
449
Zaključak: snage teorije i izazovi budućnosti
Sigurnosne studije trenutno su u jakoj poziciji. One prolaze kroz drugo desetljeće
teorijske produktivnosti. Začudo, to se dogodilo otprilike u jednakim stupnjevima u
Europi i Sjedinjenim Državama, unatoč unistinu minimalnoj povezanosti između ova
dva skupa teorijskog razvoja. Sada su sigurnosne studije dobro opskrbljene grupom
teorija dok se polje istodobno smatra općenito važnim, tako da privlači bistre studen-
te, te u sve većoj mjeri, financijska sredstva. Do kakve vrste razvoja će ovo dovesti?
Potpuno je vjerojatno da nove ‘europske’ sigurnosne studije ne ostaju sastavljene
od odvojenih ‘škola’ (Wæver, 2004a). Unutar brzo rastuće i vrlo aktivne trans-eu-
ropske zajednice doktoranada postoji tendencija kretanja među i preko ovih škola.
Pritome ih se počinje tretirati više kao teorije, pri čemu se mora razumjeti njihov
različit karakter – one se ne stapaju u jednu sintetiziranu europsku sigurnosnu teoriju
– ali se mogu uzdići kao nadahnuće i instrumenti u pojedinačnim projektima. Dok je
još uvijek moguće pronaći radove (primjerice, Booth, 2005a) koji pokušavaju razviti
situaciju natjecanja i teorijsku konstrukciju karikirirajući druge, očigledno se unutar
nastajuće generacije znanstvenika mnogo češće može naići na združeno polje ‘Novih
europskih sigurnosnih teorija’ (eng. New European Security Theoris – NEST) u vidu
zajedničke rasprave u kojoj se različite teorije razvijaju i primjenjuju kroz njihovu
interakciju (Büger i Stritzel, 2005).
Budućnost teorije sigurnosti u Sjedinjenim Državama trebala bi se procjenjivati
na drugačiji način, zbog toga što su tamošnje teorije manje samostalne od europskih
teorija i više su integrirane u glavnu konstelaciju teorija međunarodnih odnosa. Bu-
dućnost ovih teorija sigurnosti stoga je neodvojiva od općih očekivanja za teoriju me-
đunarodnih odnosa. Kako se često naznačuje (primjerice, Goldmann, 1988), američke
teorijske rasprave u međunarodnim odnosima usmjerene su prema općim teorijama
– okvirima koji potencijalno objašnjavaju sve ili barem veliki dio svakog važnog pi-
tanja. Glavne teorije u polju sigurnosti izražene su tako općenitim izrazima da bi, ako
su valjane, one nadsvodile okvire za naše opće razumijevanje međunarodnih odnosa.
Prema tome, njihova sudbina kao teorija sigurnosti zavisi od njihove sposobnosti da
prevladaju u općim raspravama unutar discipline međunarodnih odnosa, a one su tre-
nutno vrlo neuvjerljive i prilično nekoncentrirane (Wæver, 2006). Jedini jaki kandidat
za određeni oblik vodstva jest racionalni izbor kao meta-teorija, a upravo je ova teo-
rija koja je razmjerno slaba unutar sigurnosnih studija, čak i Sjedinjenim Državama.
Stoga, nije izgledno da će unutarnja dinamika teorijske rasprave biti određena općom
prevagom jednog od trenutnih kandidata.
Za budući razvoj svake teorije i u Europi i u Sjedinjenim Državama vjerojatno je
važnije kako ona postupa sa nekim od tekućih pitanja na političkom dnevnom redu.
Dva skupa teorija radit će na djelomično preklapajućim skupovima pitanja, kako je
i naznačeno u mnogim poglavljima ove knjige. Vjerojatno će uglavnom europske
teorije biti te koje će pokušati dati smisao sigurnosti okoliša, zdravstvenoj sigurnosti,
pitanjima identiteta i spola, dok će američke teorije najaktivnije biti područjima poput
proliferacije oružja za masovno uništenje i globalne vojne stabilnosti. Obje skupine
teorija će raditi na teroru i njegovoj suprotnosti, međunarodnom poretku sa Sjedi-
njenim Državama u središtu, i dok su prvi valovi nakon 11. rujna došli uglavnom iz
Sjedinjenih Država, ovo je postalo glavni predmet analize europskih znanstvenika,
ne samo think tankova i stručnjaka za terorizam, nego i teorijski usmjerenih znan-
450
stvenika. Suprotno tome, obje će skupine teorija raditi na migracijama i napetostima

između sigurnosti i slobode, uključujući razmatranje logike posebnosti, iako je barem
trenutno teorijska strana ovoga pitanja daleko razvijenija u raspravama među europ-
skim školama, dok je u Sjedinjenim Državama ovo uglavnom politički rad odovojen
od glavnih teorija, ali uz neke značajne izuzetke (poput Andreasa i Bierstekera, 2003).
Obje će skupine teorija raditi na ulozi i karakteru tehnologije, globalizacije, rizičnog
društva i međunarodnog ekonomskog poretka. Ovaj kratki prikaz pokazuje da će za-
pravo biti mnogo dodirnih točaka između trenutno nepovezanih teorijskih polja. Sto-
ga, glavno je pitanje: hoće li se ponovno spojiti – ne u suglasju nego u raspravi? Hoće
li biti više interakcije između različitih istraživačkih okruženja? Neki znakovi koji
upućuju na ovaj smjer mogu se pronaći u prihvaćanju donekle proširene sigurnosne
agende u američkim udžbenicima, dok se – kao i uvijek – sve glavne američke teorije
studiraju u Europi.
Što će se dogoditi kada se susretnu na pitanjima od zajedničkog značaja? Hoće li
pokušati učiti iz suprotstavljenih predodžbi iz različitih vrsta teorija? Najvjerojatnije
ključno pitanje će biti teror i poredak, pitanje koje će vjerojatno vladati američkom
agendom, a na europskoj biti još uvijek dovoljno visoko da bi iz iz nje polučili određe-
ni doprinosi. Ovo pitanje potencijalno je dovoljno široko da bi moglo postati prizma
kroz koju se može promatrati važnost drugih pitanja, poput okoliša i spola.
Ono što se ovdje može predvidjeti nije ‘nova velika rasprava’ između grupa sigur-
nosnih teorija – nego novi okršaj između različitih rasprava.
Sa ili bez takvog susreta, ovo će biti vrijeme kada će teorija biti u središtu sigur-
nosih studija. Teorije iz devedestih godina 20. stoljeća morat će se dokazati u dvostru-
kom izazovu. Prvo pitanje jest posjeduju li one unutarnju vitalnost da bi postale dina-
mičan istraživački program koji se nastavlja razvijati? To uvelike ovisi o konstelaciji
ključnih koncepata – je li ona ujednodovoljno čvrsta da bi bila operativna i dovoljno
otvorena da generira zadatke i istraživačke probleme? Dosada su znakovi prilično
obećavajući. Drugi izazov ogleda se u sposobnosti bavljenja na zanimljive načine
političkim izazovima današnjice. U tome smislu, te posebice u odnosu na to kako
postupaju sa terorizmom i državnim odgovorima na njega, sigurnosne studije će se
nastaviti hrvati sa problemom kojeg je davno naznačio Waltz (1979: 112.): ‘Države,
poput ljudi, nesigurne su razmjerno stupnju njihove slobode. Ukoliko se želi sloboda,
mora se prihvatiti nesigurnost’.
KLJUČNE TOČKE
yy Sigurnosne studije se nalaze u povoljnom položaju, kao mjesto velikoga dijela teorij-
ske produktivnosti i pitanja koja se nalaze vrlo visoko na javnoj agendi, privlačeći pri-
tom i financije i talent. Ostaje za vidjeti hoće li ova prilika biti iskorištena za iznalaženje
boljih teorija.
yy Različite nove ‘škole’ u Europi sve više se ukrštavaju te oblikuju polje sa povoljnim prili-
kama za novu generaciju da kombinira i uvodi novosti unutar teorija.
yy U Sjedinjenim Državama, razvoj teorije sigurnosti je vezan uz opće trendove discipline
yy Obje obitelji teorija kao i njihova interakcija bit će pod velikim utjecajem njihove spo-
sobnosti da se na relevantan način bave glavnim pitanjima na političkoj agendi.
451
PITANJA
Zašto su prvo u Sjedinjenim Državama strateške studije oblikovale zasebno polje?

Zašto Vijetnamski rat nije postao generator novih valova teoretiziranja koji bi pridonijeli
ovom novom političkom izazovu?
Na temelju prethodnih poglavlja ove knjige, kao i ovog poglavlja, u kojoj mjeri ‘sigurno-
sne studije’ izgledaju kao jedno integrirano polje, ili ih je prikladnije promatrati kao dvije
ili više arena koje dijele isto ime ali su razdvojene bilo geografskom bilo meta-teorijskom
udaljenošću?
Biste li sve veću udaljenost između sigurnosnog teoretiziranja u Europi i Sjedinjenim Dr-
žavama objasnili uglavnom razlikama u vanjskoj politici, općim filozofskim orijentacijama,
institucionalnim razlikama unutar akademskog svijeta, ili drugim faktorima?
Zašto konstruktivizam vodi toliko različitim vrstama djelovanja u Sjedinjenim Državama i
Europi?
Što je različito između oblika spoznaje u američkom i europskom djelovanju?
Koje bi institucionalne reforme u pogledu sveučilišta, think tankova, političkih instituta ili
kreiranja politike najbolje poslužile boljoj teoriji sigurnosti i boljoj sigurnosnoj politici?
Koja su najvažnija pitanja na političkoj agendi koja se moraju bolje razumjeti, i zašto ona ne
postanu najaktivnija istraživačka područja?
Ukazuju li suvremeni politički izazovi na potrebu za novim interdisciplinarnim odnosima?
Je li bliska veza između teorije i politike pogodna ili pogubna za dobru teoriju?
ZA DALJNJE ČITANJE
Schelling, Thomas C. (1960), The Strategy of Conflict, Cambridge: Harvard University

Press. Jedno od najoriginalnijih djela iz (prvog) Zlatnog razdoblja, izrađeno u RAND-u, koje
je naposljetku autoru 2005. godine priskrbilo Nobelovu nagradu za ekonomiju (ili sigurno-
sne studije, ukoliko se pobliže pročita obrazloženje Švedske kraljevske akademije znanosti).
Čak je i zabavno za čitanje.
Gray, Colin (1982), Strategic Studies and Public Policy: The American Experience,
Lexington: University Press of Kentucky. Kritička povijest ranih strateških studija, koja
kombinira opažanja o institucijama, politici i teoriji.
Jervis, Robert (1976), Perception and Misperception in International Politics, Prince-
ton: Princeton University Press. Jedna od glavnih knjiga (zajedno sa Allisonovom Essence
of Decision) koja je psihološke i pristupe donošenja odluka otvorila strateškom mišljenju na-
suprot modelima racionalnog aktera.
Buzan, Barry (1983), People, States and Fear: The National Security Problem in Inter-
national Relations, Brighton: Wheatsheaf (drugo izdanje pod naslovom An Agenda for
International Security Studies in the Post Cold War Era, Boulder CO: Lynne Rienner 2001;
ponovno izdano sa novim uvodom kao ECPR-ov klasik 2007.). Značajno djelo iz drugog
plodnog razdoblja, koje ujedno sažima prethodna razmatranja koncepta sigurnosti i pruža
originalnu sintezu koja je činila jednu od prvih dosljednih slučajeva proširenja.
Krause, Keith i Williams, Michael C. (eds.) (1997), Critical Security Studies: Concepts
and Cases, Minneapolis: University of Minnesota Press. Značajno djelo iz ‘Kritičkih sigur-
nosnih studija’ koje obuhvaća dostatnu raznovrsnost kako bi predstavilo veliki dio novoga
452
djelovanja općenito, ne samo jednu usko defniranu školu, nego paradoksalno otuda proi-
zvodeći idealan manifest za kritičke sigurnosne studije.
Buzan, Barry, Wæver, Ole i de Wilde, Jaap (1998), Security: A New Framework for
Analysis, Boulder, CO: Lynne Rienner (Kineski prijevod 2004; nastavno izdanje 2007.
naslovljeno The Politics of Security). Glavni teorijski iskaz Kopenhaške škole. Dok je njego-
va analiza svijeta potpunije razrađena u kasnijoj knjizi, definirajuće kategorije su iznesene
ovdje: sekuritizacija i sektori.
Croft, Stuart i Terriff, Terry (eds.) (2000), Critical Reflections on Security and Change,
London: Frank Cass. Kombinira osvrte na tradicionalnije sigurnosne studije – realizam, libe-
ralizam, itd. – sa novim raspravama.
Brown, Michael E. (ed.) (2000), Rational Choice and Security Studies: Stephen Walt and
His Critics, Cambridge, MA: MIT Press. Napad Stephena Walta na pristupe racionalnog iz-
bora na sigurnost zanimljiv je kao istraživanje prednosti i nedostataka ovog pristupa, te kao
razjašnjenje kako sigurnosne studije, u stilu časopisa International Security, definiraju same
sebe metodološki i meta-teorijski.
Ikenberry, John G. (ed.) (2002), American Unrivaled: The Future of the Balance of
Power, Ithaca, NY: Cornell. Uključuje određeni broj snažnih priloga koji predstavljaju glav-
ne američke rasprave i o ofenzivnom/defanzivnom realizmu i međunarodnim poretcima iz-
građenima na moći/institucijama.
Guzzini, Stefano i Jung, Dietrich (eds.) (2004), Contemporary Security Analysis and
Copenhagen Peace Research, London: Routledge. Istražuje ulogu istraživanja mira (pose-
bice u Sjevernoj Europi) u unapređivanju pojave novih europskih teorija sigurnosti.
VAŽNE WEB STRANICE
http://www.isn.ethz.ch/ International Relations and Security Network, Center for Secu-

rity Studies, ETH, Zürich, Švicarska. Dobra zbirka linkova prema suvremenim sigurnosnim
pitanjima i istraživačkim centrima. Sa ovoga mjesta mogu se pronaći instituti, časopisi i or-
ganizacije, kojih je previše da bi se ovdje pojedinačno navodili.
http://critical.libertysecurity.org/ Otvorena radna mreža o kritičkim pristupima sigur-
nosti u Europi: dobar put posebice za mlađu generaciju znanstvenika koji rade sa novim
europskim pristupima.
http://www.intlsecurity.org/ Zajednička web stranica International Security Studies Sec-
tion (ISSS) Udruge za međunarodne odnose (International Studies Association – ISA) i odjela
International Security and Arms Control (ISAC) Američke udruge političke znanosti (Ameri-
can Political Science Association – APSA).
http://www.mitpressjournals.org/loi/isec International Security, vodeći mainstream
časopis
http://www.tandf.co.uk/journals/titles/09636412.asp Security Studies, još jedan viso-
ko rangirani časopis koji objavljuje uglavnom američka mainstream istraživanja, ali je češće
otvoren dubljim teorijskim raspravama nego International Studies.
http://ejt.sagepub.com/ European Journal of International Relations. Većina rasprava o
novim europskim teorijama odvijala se u općim časopisima za međunarodne odnose, poput
EJIR, Rewiev of International Studies i Millenium.
453
http://sdi.sagepub.com/ Security Dialogue nedavno se razvio u jedno od vodećih mjesta
za raspravu u ‘ljudskoj sigurnosti’, ‘spolu i sigurnosti’ i novim europskim teorijama, dok je
također jak i u policy člancima.
454
Bilješke o autorima
Jonathon Barnett. Član Australskog vijeća za istraživanje na Fakultetu antropologi-

je, zemljopisa i ekoloških studija na Sveučilištu Melbourne, Australija. Autor knjige
The Meaning of Environmental Security: Ecological Politics and Policy in the New
Security Era (London: Zed Books, 2001).
Helen Brocklehurst. Predavačica međunarodnih odnosa na Odjelu za politiku i me-
đunarodne odnose na Sveučilištu Wales Swansea, UK. Autorica knjige Who's Afra-
id of Children? Children, Conflict and International Relations (Aldershot: Ashgate,
2006).
Barry Buzan. Redoviti profesor međunarodnih odnosa na London School of Eco-
nomics, UK. Njegove novije knjige uključuju From International to World Society?
English School Theory and the Social Structure of Globalisation (Cambridge: Cam-
bridge University Press, 2004) i The United States and the Great Powers: World Po-
litics in the Twenty-First Century (Oxford: Polity, 2004).
Alan Collins. Viši predavač međunarodnih odnosa na Odjelu za politiku i međuna-
rodne odnose na Sveučilištu Wales Swansea, UK. Autor knjiga Security Dilemmas of
Southeast Asia (London: Macmillian, 2000) i Security and Southeast Asia: Domestic,
Regional and Global Issues (Boulder, CO: Lynne Rienner, 2003).
Niel Cooper. Predavač međunarodnih odnosa i sigurnosti na Odjelu mirovnih studija
na Sveučilištu Bradford, UK. Autor knjige The Business of Death: Britain's Arms Tra-
de at Home and Abroad (London: I.B. Tauris, 1997) i koautor knjige War Economies
in Their Regional Context: The Challenges of Transformation (Boulder, CO: Lynne
Reinner, 2004).
Christopher M. Dent. Viši predavač Istočno-azijske ekonomije na Sveučilištu Leeds,
UK. Njegova novija djela uključuju The Foreign Economic Policies of Singapore,
South Korea and Taiwan (Cheltenham: Edward Elgar, 2002) i New Free Trade Agree-
ments in the Asia-Pacific (Basingstoke: Palgrave, 2006).
Stefan Elbe. Viši predavač međunarodnih odnosa na Odjelu međunarodnih odnosa
i politike na Sveučilištu Sussex, UK. Autor djela Europe: A Nietzschean Perspecti-
ve (London: Routledge, 2003) i Strategic Implications of HIV/AIDS, Adelphi Paper
357, International Institute for Strategic Studies (Oxford: Oxford University Press,
2003).
455
Ralf Emmers. Izvanredni profesor i zamjenik voditelja studija na Institute of Defen-
ce and Strategic Studies (IDSS) na Nanyang Tehnološkom Sveučilištu, Singapore.
Autor knjiga Cooperative Security and the Balance of Power in ASEAN and the ARF
(London: RoutledgeCurzon, 2003) i Non-Traditional Security in the Asia-Pacific: The
Dynamics of Securitisation (Singapore: Eastern University Press, 2004).
Jeanne Giraldo. Direktorica Programa za strategiju i politiku kontroliranja droga u
Centru za domovinsku sigurnost i obranu na Naval Postgraduate School, Monterey,
SAD. Koautor knjige Terrorism Finance and State Responses: A Comparative Per-
spective (Palo Alto, CA: Stanford University Press, 2006).
Eric Herring. Viši predavač na Odjelu za politiku, Sveučilišta Bristol, UK. Koautor
sa Glenom Rangwalaom knjige Iraq in Fragments: The Occupation and its Lega-
cy (London: Hurst and Cornell University Press, 2006) i koautor sa Barry Buzanom
knjige The Arms Dynamic in World Politics (Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers,
1998).
Richard Jackson. Viši predavač u Centru za međunarodne odnose na Sveučilištu
Manchester, UK. Autor knjige Writing the War on Terrorism: Language, Politics and
Counterterrorism (Manchester: Manchester University Press, 2005). Trenutačno piše
novu knjigu pod naslovom What Causes Intrastate War? Towards an Understanding
of Organised Civil Violence (Manchester: Manchester University Press, predstojeće
izdanje).
Peter Viggo Jakobsen. Izvanredni profesor na Odjelu za politologiju Sveučilišta Co-
penhagen, Danska. Autor knjiga Western Use of Coercive Diplomacy After the Cold
War: A Challenge for Theory and Practice (Basingstoke: Macmillian Press, 1998)
i Nordic Approaches to Peace Operations: A New Model in the Making? (London:
Routledge, 2006).
Caroline Kennedy-Pipe. Redovita profesorica međunarodnih odnosa na Odjelu za
politiku Sveučilišta Sheffield, UK. Njena izdanja uključuju Russia and the World
(London: Edward Arnold, 2000), znanstvene članke "Women and the Military" izdan
u Journal of Strategic Studies Vol.23. No. 4. December 2000, 32-50 i "Whose Securi-
ty" izdan u International Relations Vol. 18. No. 1. March 2004, 91-109.
Pauline Kerr. Direktorica Studija na Azijsko-Pacifičkom Fakultetu diplomacije
(APCD) na Australskom Nacionalnom Sveučilištu, Australija. Koautorica knjige Pre-
sumptive Engagement: Australia's Asia Pacific Security Policy in the 1990's (St Leo-
nards: Allen & Unwin, 1996).
Brenda Lutz. Viša znanstvena suradnica na Institutu Decision Science and Theory,
Sveučilište Indiana- Sveučilište Purdue u Fort Wayne, SAD. Koautorica knjiga Glo-
bal Terrorism (London: Routledge, 2004) i Terrorism: Origins and Evolution (New
York: Palgrave, 2005).
James Lutz. Redoviti profesor na Odjelu politologije na Sveučilištu Indiana-Sveuči-
lištu Purdue u Fort Wayne, SAD. Koautor knjiga Global Terrorism (London: Routled-
ge, 2004) i Terrorism: Origins and Evolution (New York: Palgrave, 2005).
Patrick Morgan. Redoviti profesor politologije i član Thomas and Elizabeth Tierney
katedre Studija globalnog mira i konflikta na Sveučilištu California, Irvine, SAD.
456
Bilješke o autorima
Autor knjiga Deterrence Now (Cambridge University Press, 2003) i International Se-
curity: Problems and Solutions (CQ Press, 2006).
David Mutimer. Izvanredni profesor na Odjelu politologije na Sveučilištu York,
Kanada, i glavni znanstveni savjetnik na Odjelu mirovnih studija na Sveučilištu
Bradford, UK. Autor knjige The Weapon State: Proliferation and the Framing of Se-
curity (Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers, 2000).
Paul Roe. Izvanredni profesor na Odjelu međunarodnih odnosa i europskih studija na
Central European University, Budimpešta, Mađarska. Autor knjige Ethnic Violence
and the Social Security Dilemma (London: Routledge, 2005).
Paul Rogers. Redoviti profesor mirovnih studija na Odjelu za mirovne studije na
Sveučilištu Bradford, UK. Autor knjiga Losing Control: Global Security in the 21st
Century (London: Pluto Press, 2nd edn, 2002) i A War Too Far: Iraq, Iran and the
New American Century (London: Pluto Press, 2006).
Joanna Spear. Direktorica Instituta SAD-a za Vanjsku politiku, The Elliott School of
International Relations, Sveučilište George Washington, SAD. Autorica knjige Carter
and Arms Sales: Implementing the Carter Administration's Arms Transfer Restraint
Policy (London: Macmillian, 1995).
Stan A. Taylor. Redoviti profesor emeritus politologije i znanstveni savjetnik u Cen-
tru David M. Kennedy za međunarodne odnose na Sveučilištu Brigham Young, Utah,
SAD. Koautor knjige America the Vincible: U.S. Foreign Policy for the 21st Century
(New York: Prentice-Hall, 3rd edn, 2005).
Harold Trinkunas. Izvanredni profesor na Odjelu za pitanja nacionalne sigurnosti na
Naval Postgraduate School, Monterey, SAD. Autor knjige Crafting Civilian Control
of the Military in Venezuela: A Comparative Perspective (Chapel Hill, NC: University
of North Carolina Press, 2005).
Ole Wæver. Redoviti profesor međunarodnih odnosa na Odjelu politologije na Sve-
učilištu Copenhagen, Danska. Koautor knjiga Regions and Powers: The Sctructure
of International Security (Cambridge: Cambridge University Press 2003, zajedno sa
Barry Buzanom) i Security: A New Framework for Analysis (Boulder, CO: Lynne
Rienner, 2nd edn, 2007, sa Barry Buzanom i Jaap de Wildeom).
James Wirtz. Redoviti profesor na Odjelu za pitanja nacionalne sigurnosti na Naval
Postgraduate School, Monterey, SAD. Autor knjige The Tet Offensive: Intelligence
Failure in War (Cornell University Press, 1991, 1994) i koautor knjige Balance of
Power: Theory and Practice in the 21st Century (Stanford: Stanford University Press,
2004).
457
Popis tablica, Skica i slika

Tablica 11.1 Šest glavnih interpretacija ekološke sigurnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 215
Tablica 13.1 Uspjeh je funkcija količine sile potrebne za udovoljavanje . . . . . . . 264
Tablica 13.2 Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada za zaustavljanje/
poništavanje činova agresije od 1990. do 2005. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270
Tablica 13.3 Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada u svrhu odgode ili
obustave programa oružja za masovno uništenje 1990-2005. . . . . . . . . . . . . . . 272
Tablica 13.4. Upotreba diplomacije prinude od strane Zapada za zaustavljanje
potpore ili upotrebe terorizma od 1990. do 2005. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . 273
Tablica 14.1. Discipline prikupljanja obavještajnih podataka . . . . . . . . . . . . . . . . 285
Tablica 15.1 Države posjednice nuklearnog oružja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306
Tablica 15.2 Agensi pogodni za biološko ratovanje – bakteriološki i riketsijski
agensi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318
Tablica 15.3 Agensi pogodni za biološko ratovanje – virusni agensi . . . . . . . . . . 319
Tablica 15.4 Agensi pogodni za biološko ratovanje – toksini . . . . . . . . . . . . . . . . 319
Tablica 16.1 Žrtve u međunarodnim terorističkim incidentima od 1991. do 2003.
godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 330
Tablica 16.2 Broj međunarodnih terorističkih incidenata po regijama . . . . . . . . . 330
Tablica 16.3 Broj žrtava uslijed međunarodnih terorističkih incidenata
po regijama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331
Tablica 16.4 Incidenti domaćeg i međunarodnog terorizma po regijama:
1998-2004. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .332
Tablica 16.5 Ozlijeđeni uslijed domaćeg i međunarodnog terorizma po
regijama: 1998-2004. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 332
Tablica 16.6 Smrtno stradali uslijed domaćeg i međunarodnog terorizma po
regijama: 1998-2004. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333
Tablica 16.7 Glavni napadi Al Qaide . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335
Tablica 17.1 Vojni izdaci odabranih država od 1984. do 2004. godine . . . . . . . . . 356
Tablica 17.2 Odabrani izvoznici oružja 1989. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 358
Tablica 17.3 Odabrani izvoznici oružja 2001. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 358
Tablica 17.4 Južnoamerički izvoznici oružja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361
Tablica 18.1 Broj zaraženih HIV-om/AIDS-om na kraju 2004. . . . . . . . . . . . . . . .372
Skica 6.1 Pojmovni radni okvir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121

Skica 6.2 Politike prevencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
Skica 7.1 Spektar sekuritizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
Skica 8.1 Opseg djelovanja vojne sigurnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
Skica 8.2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
460
Popis tablica, skica i slika
Slika 15.1 John Singer Sargent (1918.) – “Gassed” [Zatrovani plinom] . . . . . . . . 312
Slika 15.2 Tko je otrovao Juščenka? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321
Slika 17.1 Glavni izvoznici 2001. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 357
Slika 17.2 Glavni kupci 2001. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363
Slika 20.1 Uloge djece vojnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 418
Slika 21.1 Položaj teorije sigurnosti u Sjevernoj Americi i Europi . . . . . . . . . . . . 446
461
Alan Collins (ur.)
Nakladnik
Politička kultura, Zagreb
Amruševa 8, tel./fax: 4817-648
www.politicka-kultura.hr
politickakultura@net.hr
Za nakladnika
Radule Knežević
Likovna oprema
.......
Lektura i korektura
........
Računalna obrada teksta i prijelom
Vlado Zelenić
Tisak i uvez
Kastmiler, Zagreb
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxx.
Izdavanje ove knjige pomogli su
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava Ministarstva obrane
Republike Hrvatske
Sisačko-moslavačka županija
Hrvatska gospodarska komora
Institut građevinarstva Hrvatske
Orbico d.o.o.

Collins-Suvremene Sigurnosne Studije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Collins-Suvremene Sigurnosne Studije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Alan Collins

SUVREMENE SIGURNOSNE STUDIJE

Copyright © 2010. hrvatskog izdanja

Bilješke o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455

Popis tablica, skica i slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459

ciji, mnogo je važnije određeni fenomen sagledati iz različitih perspektiva, nego da

Knjiga Suvremene sigurnosne studije podijeljena je na tri dijela: 'Pristupi sigurno-

prenosi iz političkog procesa u područje sigurnosti. Istovremeno naglašava opasnosti

u nekim slučajevima uspješna, a u drugima neuspješna, te identificira ograničenja ove

oslikava na primjeru međunarodnih mirovnih operacija. Svijest o ovim sigurnosnim

Dobrodošli u sigurnosne studije: poddisciplinu međunarodnih odnosa. Proučavanje

VAŽNI CITATI 1.1

ravno, ovo proširivanje predmeta proučavanja stvara nejasnoće u razlikovanju sigur-

trendove o tome kako sigurnost proučavaju današnji znanstvenici. Onima kojima su

možda nije iznenađujuće saznanje da znanstvenici koji rade na mirovnim studijama

tradicionalnim sigurnosnim pitanjima, a onda netradicionalnim pitanjima koja su se

rasponu od Ku Klux Klana do Al-Qaide i otkrivaju slučajeve terorizma koji su se

Uvod: države kao središnji akteri

zvijanja i tvrdnje o posjedovanju nuklearnog oružja, umjesto da potraži pomoć i bude

yy Tradicionalne teoretske perspektive o sigurnosti fokusiraju se na odnose sigurnosti iz-

no je pomalo potisnuto, ali bi u budućnosti moglo doživjeti svoj povratak. Klasični

se brine za sebe i to spriječava zajedništvo zato što ograničava interakciju i suradnju.

Prostor za razmišljanje 2.1

PROSTOR ZA RAZMIŠLJANJE 2.2

Ono što neke smatraju zadovoljavajućim za ostvarivanje sigurnosti druge smatraju

samo za obranu od napada. Za ofenzivne realiste, dakle, sigurnost je teško postići,

yy Postoji rascjep između ofenzivnih i defenzivnih realističkih perspektiva.

Teškoće sa realističkom analizom

Zaključujemo raspravu o realizmu utvrđivanjem nekih većih poteškoća koje dovode u

yy Raznim aspektima sloma Hladnog rata teško se baviti iz realističke perspektive.

Liberalistička perspektiva ima kraću povijest, ali ne postoji od jučer. Od korijena u

ne tjera ih nužno na natjecanje i rivalitet koji podrivaju sigurnost. Primjer je duga

društva i vlade koje čvrsto kontroliraju trebale bi se stoga promatrati sa sumnjom, a

yy Liberalistička perspektiva je fleksibilna u pogledu utjecaja anarhije na ponašanje vlada.

Liberalistički pristup je trenutno dominantna perspektiva u praksi međunarodne poli-

društva koja se smatraju izrazito oskudnima u terminima demokracije, ljudskih pra-

yy Liberalistička perspektiva trenutno dominira međunarodnom politikom, koristi je veći-

Postoje značajni prijepori unutar liberalističke misli. Stalne su napetosti u teoriji i

kako bi riješila te prijepore u teoriji ili pomažući vladama da donesu odgovarajuće

regiji nekoliko puta u prošlosti aktivno promicale demokraciju, kapitalizam, otvorenu

yy Teorija demokratskog mira je kontroverzna među analitičarima i vladama.

Koje su glavne komponente sigurnosti država?

VAŽNE WEB STRANICE

www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_realism.htm Pruža uvod u realističku tradici-

 Porijeklo i početne godine

Porijeklo i početne godine

Mirovne studije razvile su se kao formalno područje istraživanja, sa svojim instituci-

Utrka u nuklearnom naoružanju, Hladni rat i potreba za

Paralelno s razvojem u Sjedinjenim Državama, mirovne studije brzo su se razvile

Mirovni centri i časopisi

Kvekeri i Menoniti. Nadalje, neke od kvekerskih dobrotvornih zaklada omogućile su

Evolucija usred kontroverzija

U međuvremenu, ranih 1960-ih, postojao je oštar rascjep između stajališta istraživača

Novi plan za 1970-e – okoliš i siromaštvo

1960-ih jednostavno nije postiglo predviđeni napredak. Ujedinjeni narodi uspostavili

STUDIJA SLUČAJA 3.1

Nadolazeći sukobi I – energetski ratovi

Vijetnam i maksimalistički plan

Novi ciljevi – jednakost, pravda i dostojanstvo

Što su mirovne studije danas?

PROSTOR ZA RAZMIŠLJANJE 3.1

Rat protiv mirovnih studija

yy Ključni elementi modernih mirovnih studija uključuju zanimanje za unutarnje uzroke

Odgovori na nove sigurnosne izazove

www.geocities.com/virtualwarcollege/ir_realism.htm Pruža uvod u realističku tradici-

Porijeklo i početne godine

Želja iz Toronta: Kritičke sigurnosne studije

Odgovornost za zaštitu: izvješće Međunarodne komisije o intervenciji i suverenosti države