ULOGE PSIHODRAMSKOG PSIHOTERAPEUTA

* iz knjige "Focus on psychodrama"

Profesionalne uloge psihodramskog terapeuta:

ULOGE: FUNKCIJA VJEŠTINA IDEALI

Analitičar Empatičar Razumijevanje Herminautički
Producent Redatelj Organizacija scene Estetski
Terapeut Nosilac promjene Utjecaj Liječenje
Vođa grupe Menadžer Vodstvo Društveni

I. Analitičar

Kao analitičari, psihodramatičari (misli se na voditelje) su empatijski slušaoci koji pokušavaju

razumjeti i personalne i interpersonalne fenomene. Primarni cilj ove uloge je zadobiti detaljno
razumijevanje participantovih osjećaja, misli, ponašanja i stavova sa genetske, topografske,
dinamske, ekonomske, strukturalne, adaptivne i/ ili psihosocijalne točke gledišta (Rappaport, 1960).
Ispravan naziv za analitičku aktivnost u psihodrami bi bio „akcijska analiza“, radije nego
psiho- analiza (Haskell, 1975), jer ova analiza obuhvaća ne samo unutarnje psihičke fenomene, ili
vanjske socijalne fenomene, već puni opseg komunikacijske akcije cjelokupne ličnosti. Kao akcijski
analitičari, psihodramatičari pokušavaju dati značenje sadašnjem ponašanju bilo u terminima
prošlih iskustava (repetitivna akcija), bilo u terminima protu- akcije (eng. counter- action),
abreakcije i komunikacijske akcije.
Posjedovanje empatičnih vještina je nužan preduvjet za funkcioniranje psihodramatičara
(voditelja) u ulozi analitičara. Prema Rogersu (1957), to je također jedna od neophodnih i dostatnih
uvjeta za ostvarenje promjene ličnosti. Empatične vještine uključuju sposobnost za precizno
opažanje složenosti emocionalnog ustroja u ljudi i mogu se razviti kao kombinacija teoretskog
znanja i životnog iskustva, kao i eksponiranje u psihodrami kao protagonist i psihoanalizi kao
analizand. Štoviše, profesionalna supervizija može pomoći baciti svijetlo na moguće „slijepe točke“
i kontratransferne probleme koji u protivnom mogu kontaminirati ili oštetiti empatiju.
Pet faza akcijskog analitičara

Ja mislim da se može razlikovati pet akcijskih faza u psihodramatičarevom procesu zadobivanja

saznanja o protagonisti.

1. Psihodramatičari opažaju ono što je aktualno saopćeno od strane protagonista, bilo verbalno
ili neverbalno (objektivno opažanje). Ovo implicira kapacitet za biti prijemčiv na izravan senzorni
korteks (vizualni i slušni) materijal koji je prezentiran. Neki psihodramatičari u ovoj fazi postaju
„dublovi“ protagonista, proces koji je nazvan „eng. pacing“ (koračanje?) (Buchanan & Little, 1983)
u NLP i u kojoj psihodramatičari pokušavaju biti slični verbalnom i neverbalnom ponašanju
protagonista tako što poklanjaju posebnu pažnju obrascima pokreta očiju, disanja, tjelesnog držanja,
promjena u facijalnoj muskulaturi i rumenilu. Kriteriji za dobru i objektivnu percepciju su jasnost i
preciznost; rezultat je objektivna svjesnost (upoznatost) protagonista. Dok ovo zvuči jednostavno,
iskustvo na pokazuje da je naša pažnja vrlo selektivna i da mi učestalo opažamo samo ono što
želimo opaziti.
2. Drugo, psihodramatičari se identificiraju emocionalno sa protagonistom dok za isto vrijeme
zadržavaju zaseban identitet. Ovo uključuje intuitivan osjećaj u psihodramatičaru i implicira
kapacitet da se istovremeno može biti blizu i odvojeno. Kriterij dobre empatičnosti su
razumijevanje, prijemljivost, i senzitivnost; rezultat je subjektivna svjesnost (upoznatost)
protagonista.
3. Treće, psihodramatičari uviđaju podležeću (skrivenu) poruku i latentno značenje onog što je
manifestno spoznano (izrečeno) od protagonista. Ovo ne uključuje posebnu moć percepcije, već
radije sposobnost za slušanje sa „podjednako lebdećom pažnjom“ skrivene melodije nesvjesnog.
Prema riječima Palmera (1969): Potreban je dobar slušač da čuje ono što je upravo rečeno, bolji
slušač da čuje ono što nije rečeno ali dolazi na svijetlo u govorenju. Fokusirati se u potpunosti na
izričitost onoga što je u tekstu eksplicitno rečeno je učiniti nepravdu hermenautičkom 1 cilju.
Neophodno je ići iza teksta da bi se pronašlo ono što tekst nije rekao, i eventualno nije mogao reći.
4. Četvrto, psihodramatičari razgovaraju sa protagonistom na smislen način, ono što je bilo
shvaćeno od strane psihodramatičara. Ovo zahtijeva kapacitet za znanjem kada je došao pravi
trenutak za verbalizacijom onog što je shvaćeno od strane psihodramatičara. Poprilična senzitivnost
i odgovarajući timing je potreban da ne bi nametnuli protagonisti preranu interpretaciju.
5. Peto, psihodramatičari traže potvrdu svog razumijevanja od protagonista i ukoliko su
pogriješili, moraju biti sposobni to ispraviti. Dok teorijske prekoncepcije omogućavaju
psihodramatičarima koncepte i modele koji vode ka njihovom razumijevanju, takvo prethodno
1
hermeneutika (grč. hermeneutike tumačenje) vještina tumačenja ili izlaganja nekog govora ili spisa, osobito biblijskog; vještina simboličnog
prikazivanja nekog umjetničkog djela
znanje je grubo i opresivno ukoliko se koristi kao univerzalna istina u koju se protagonista kasnije
nastoji uvjeriti da ju prihvati. Prema Singeru (1970),“dok se klijenti doimaju osobito željni shvatiti
da u najboljem slučaju mi znamo malo, doimaju se zaslužno neskloni oprostiti nam naše namjere da
ih uvjerimo da smo u pravu u našim teoretskim prekoncepcijama“.
Kako se ovo ne bi dogodilo, mudro je pristupiti protagonistu sa „sokratskom ignorancijom“,
filozofskim stavom baziranim na skeptičkom istraživanju i kritičnom ispitivanju, koje
minimalizira predeterminirajuće odgovore i razbija pretenzije i pretpostavke znanja. Kada
ulazimo u osobni svijet protagonista sa ovakvim stavom, psihodramatičar je poput stranca
koji dolazi prvi put; on ili ona mora istraživati sve što je opaženo.

I. Producent

Kao producenti ili menadžeri scene, psihodramatičari kreiraju dramsku umjetnost u cilju da
seansa bude estetsko iskustvo. Prema Morenu (1972), psihodramatičari su inženjeri koordinacije i
produkcije, i moraju biti pripravni da na svako rješenje koje protagonist nudi u dramskoj akciji.
U njihovom kapacitetu kao menadžeri scene, psihodramatičarski cilj je kreirati stimulirajući
rad dramske umjetnosti. Ovaj rad zahtjeva da psihodramatičar ima specifične režiserske vještine, da
pomogne protagonisti postaviti scenu, da kontrolira položaj glumaca na sceni, da korigira
personifikaciju pomoćnog ega (auxilliary), da vodi zagrijavanje, ritam i timing akcije, da da sceni
pravu atmosferu pomoću svijetla i fizičkih postavki, i da bude u mogućnosti sugerirati moguće
načine konkretizacije koji prevode situaciju u simboličnu prezentaciju. Nadalje, od
psihodramatičara se očekuje da inducira spontanost u seansi kroz njihov entuzijazam, imaginaciju i
želju da pristupe svakoj seansi kao novoj pustolovini. Prema Karfu (1988), „režiser mora imati
istinski osjećaj za igru, zabavu, svježinu i uključivanje humora u život kao i zanesenost“. „Kao
dramatičar, terapeut vodi dijaloge, otvara i razrješuje konflikte“. Kao skulptor, on ili ona oblikuje
prostor. Kao dirigent orkestra, on ili ona uklapa doprinose iz mnogih izvora“ (Riebel, 1990).
Kompetencija u ovim vještinama može biti ostvarena od kreativnih dramatičara, drama terapije,
igranja uloga, improvizacije i drugih formi akcijskih metoda baziranih na drami.
Producentova uloga omogućuje psihodramatičaru da kreativno koristi veliki inventar
psihodramskih tehnika, i ne samo da ih koristi u klasičnom smislu, već da ih pojednostavi i izmisli
novu svrhu za njih. Kao slikari, skulptori, muzičari, pisci, plesači, glumci, pjesnici i drugi umjetnici
koji koriste tehnike kao alate za ekspresiju i onda ih prošire izvan njihovog uobičajenog opsega,
kreativni psihodramatičari pokušavaju otkriti originalne načine korištenja njihovih instrumenata.
Režirajući intuitivno radije nego prema prethodno zadanim pravilima, psihodramatičari su često
nesvjesni kako i zašto rade ono što rade, koristeći ono što neki umjetnici zovu „tajanstveni izvori
inspiracije“, vrstu kreativne aktivnosti koja je izvan dosega riječi.
Ovakvo usavršavanje specifičnih vještina pretpostavlja psihodramatičarevo znanje klasične
kazališne produkcije (i kao direktor i kao glumac). Prema terminologiji koja se koristi u kazalištu,
psihodramatičar bi trebao biti sposoban uklopiti Stanislavkijev pristup emocionalnog uključenja i
identifikacije sa Brechtianovim pristupom distanciranja i objektifikacije. Ove dvije pozicije
reflektiraju iskustvene i opservacijske ciljeve psihodramatičara kao producenta. Dok je svaki
praktikant sklon prema jednom ili drugom ekstremu, obije pozicije su važne i nužno je naći pravi
balans između njih.
Odgovarajuća ilustracija psihodramatičareve uloge producenta je poznati Švedski kazališni
režiser Ingmar Bergman. Bergmanov svijet je upravljan sa blizanačkim snagama fertilnog
kurioziteta i kreativne energije. Njegova umjetnost je povezana sa mogućnošću da uspostavi bliski i
osobni kreativni kontakt sa svojim glumcima. Ova mogućnost proizlazi iz njegovog uvjerenja da u
konačnoj analizi, biti će glumac, i samo je glumac taj koji mora oživjeti tekst u srcima publike.
Opservirajući Bergmanov rad, ne može se ostati ne impresioniran sa intenzivnošću sa kojom on
prati svaku riječ i svaki pokret sa pozornošću, gotovo dječjeg uzbuđenja. Čini se da on u potpunosti
zaboravlja sebe kada režira i postaje jedno sa drugom osobom. njegov veliki talent čini to što čuje
note koje drugi ne čuju, čak niti sami glumci i može ostale potaknuti da i ono čuju te note. Bez
davanja mnogo instrukcija, on može kreirati atmosferu koja osnažuje glumce, izvlači ono najbolje u
njima (Marker & Marker, 1982).
Druga ilustracija je ona, velikog režisera iluzije, Federika Felinija. Felini je ekspert u
„hvatanju vibracije sna“, fantazije, ili nečeg što postoji u drugoj dimenziji. Slično tome, vješti
scenski menadžeri su sposobni da pretvore psihodramsku scenu u prostor gdje se sve, uključujući
nemoguće, može dogoditi. Oni su strastveno romantični i skoro alergični na realizam jer realizam
ignorira duh osobe i ne omogućuje pristup svetim, ritualističnim, transcendentalnim i kozmičkim
dimenzijama iskustva. Miješajući činjenicu i fikciju, oni stvaraju vrstu estetske istine u kojoj su
univerzalnosti vremena i prostora raspršene. Trikovi koji varaju smrt, instrumenti koji predskazuju
budućnost, naprave koji pomažu sjetiti se prošlosti i magični dućani su neke od tehnika
psihodramatičara koje koriste da produciraju dramsku umjetnost. Svatko zna da skulpture ne
govore, da se sa bogom ne može cjenkati, da prazna stolica ne odgovara i da su zidovi među
ljudima nevidljivi. Ali vješti psihodramatičatri mogu voditi protagoniste po granici koja razdvaja
stvarni vanjski svijet od fantazijskog svijeta imaginacije. Prije nego se pobudi njihova prirodna
sumnjičavost, protagonisti se nađu u bezgraničnom prostoru gdje se proširilo iskustvo stvarnosti i
ubrzo, protagonisti postaju više nego smrtni. Naglašavajući životni duh beživotnih objekata na
ovakav način, psihodramatičari stvaraju nepredvidljive momente promjene koje konvencionalne
teorije ne mogu dovoljno objasniti. Tijekom ovih momenata, psihodramatičari izgledaju kao
mađioničari, sa neuobičajenom i zapanjujućom snagom u njihovom raspolaganju.

II. Terapeut

Kao terapeuti, psihodramatičari funkcioniraju kao agenti promjene koji utječu na

protagoniste na načine koji facilitiraju ozdravljenje. Prema Morenu (1972), ultimativna odgovornost
za terapeutsku vrijednost ukupne produkcije leži na ramenima psihodramatičara.
U njihovom kapacitetu kao terapeuti, psihodramatičari rade brojne ozdravljujuće
intervencije u cilju da ublaže patnju i dovedu protagoniste jedan korak dalje na njihovom
terapeutskom putovanju. Ovaj rad zahtjeva od psihodramatičara da imaju veliko znanje o normalnoj
i abnormalnoj psihologiji, psihijatriji, psihoterapiji, kako bi mogli promijeniti psihodramu kod
različitih protagonista koji mogu potrebovati redukciju simptoma, kriznu intervenciju, rješenje
konflikta i/ili promjenu osobnosti i mogu pokrenuti različite terapeutske čimbenike, kao što su
oslobađanje emocija, kognitivno razumijevanje, interpersonalni feed- back, i/ili bihejvioralno
učenje. Psihodramatičari trebaju kompetentno koristiti psihodramske tehnike i staviti u akciju
psihodramski proces. Oni moraju facilitirati oživljavanje prošlih scena i s njima povezanih emocija,
nositi se sa mnogim otporima koji se konstantno razvijaju tijekom psihodramske eksploracije, i
moraju znati izabrati terapeutsku intervenciju (između mnogih) koja je potrebna u specifičnoj
situaciji. Na kraju, od njih se očekuje da opravdaju njihovu praksu sa konzistentnom teorijom –
racionalno objašnjenje zašto oni npr. izabiru da prate određene ideje, dok druge ideje ostavljaju ne
istraženima.
Repertoar psihodramatičara podrazumijeva verbalne i neverbalne terapeutske intervencije.
Terapeutske intervencije su intencijske aktivnosti utjecaja promišljene da proizvedu terapeutski cilj
(prevencija, stabiliziranje, reparacija, razvijanje ili support); to su mogući odgovori na ono što
protagonist kaže ili učini. Kao takve, terapeutske intervencije sugeriraju okvir rada da potpomognu
komunikaciju u psihodrami.
Ova komunikacija može imati mnoge forme. Neverbalne intervencije uključuju npr.
terapeutovo korištenje fizičke udaljenosti, ozvučenje, kontakt očima, tjelesno držanje i intencijsko
korištenje tišine kao sredstva za stimulaciju imaginarnih procesa. Kakvo god značenje netko daje
neverbalnim intervencijama, one imaju snažan utjecaj i stoga se trebaju koristiti sa velikim
oprezom i senzitivnošću. Jedna od najsnažnijih neverbalnih intervencija u psihodrami je fizički
dodir. On ima različito značenje za različite protagonist. Za neke, dodir može biti doživljen kao
poziv na regresiju u dječje stanje u kojem protagonist prima roditeljsku brigu i njegu. Povremeno,
ovakav kontakt može omogućiti misterioznu vrstu ozdravljujuće energije koja pomaže protagonisti
da ponovno zadobije emocionalni balans. Za druge, fizički dodir može biti doživljen kao intruzija
privatnosti ili kao seksualna sedukcija. Jedan od najvećih izazova psihodramatičara je pronaći
optimalnu fizičku distancu za pojedinog protagonista, kako bi se napravio progres. Neverbalni
aspekti psihodrame su dalje diskutirani od strane Fine (1959).
Kao neverbalne intervencije, i verbalne intervencije moraju biti pažljivo odmjerene. Slijedeće
verbalne intervencije su često korištene u psihodrami i bit će opisane ovdje: konfrontacija,
klarifikacija, interpretacija, katarza, prihvaćanje, sugestija, savjet, podučavanje i self- otkrivanje
(Bibring, 1954; Greenson, 1967; Goodman & Dooley, 1976).
Konfrontacija se odnosi na one izjave koje se fokusiraju na očigledno, centralno ili značajno pitanje
koje treba istražiti (eksplorirati). Npr. kada konfrontiramo protagonista sa osjećajem,
psihodramatičar se fokusira na ovaj osjećaj i stoga utire put njegovoj daljnjoj eksploraciji.
Konfrontacija se također može vidjeti kao intervencija koja stavlja protagonistu na mjesto, ne
dopuštajući mu da izbjegava teška pitanja. Prema Morenu (1972), napadanje i šokiranje klijenata je
ponekad samo dopustivo kao smijanje i zafrkavanje sa njima. Ali konfrontacija bi trebala biti
korištena samo unutar sigurnog i suportivnog odnosa, u kojem osjećaj sigurnosti može poboljšati
(unaprijediti) protagonistovu sposobnost da doživi bolne emocije. Idealna mješavina suporta i
konfrontacije može biti ilustrirana sa imidžom psihodramatičara koji sa jednom rukom prihvaća
(privija k sebi) protagonista, a sa drugom rukom drži ogledalo ispred njega ili nje.
Klarifikacija se odnosi na ona pitanja kojima je cilj razjasniti ono što je upravo bilo iskomunicirano
(izrečeno) da bi se zadobio detaljniji opis situacije.
Interpretacije su ona verbalna objašnjenja koja prikazuju izvor, povijest, ili uzrok doživljaja da bi
omogućila kognitivni okvir za taj doživljaj. Treba se naglasiti, međutim, da interpretacija i davanje
uvida u psihodrami je drugačije prirode nego kod verbalnih vrsta psihoterapije (Z. Moreno, 1965).
U kontrastu prema nekim klasičnim psihoanalitičarima koji daju verbalne interpretacije,
psihodramatičari izražavaju nove uvide kroz osobu koja dublira, u zamjeni uloga, ili sa drugim
akcijskim tehnikama, naglašavajući postepen (stupnjevit) proces samo- svjesnosti koji se razvija
kod protagonista tijekom akcije (akcijski uvid). (Akcijski uvid je diskutiran detaljnije u Poglavlju
7).
Katarza se odnosi na napore psihodramatičara da ohrabri otpuštanje zatomljenih osjećaja. Njena
specifična funkcija u psihodrami nije samo da omogući emocionalnu abreakciju već da integrira
izražene osjećaje. (Katarza je detaljnije diskutirana u Poglavlju 6).
Prihvaćanje se odnosi na bezuvjetne pozitivne stavove koje psihodramatičar pokazuje prema
protagonisti tijekom seanse. Ono omogućuje nužan, ne osuđujući okvir unutar kojeg protagonisti
mogu sebe prezentirati bez straha, kritike i neodobravanja. Terapeut priopćava pacijentu: „Ja
vjerujem u tebe, u tvoje sposobnosti i u tvoj unutarnji svijet. Ja te prihvaćam takvog kakav si i nema
ništa nedostojno u tebi. Ja sam ovdje za tebe i ne tražim zahvalnost zauzvrat, niti tražim od tebe da
me voliš, cijeniš ili da mi se diviš.“
Sugestija se odnosi na „ulijevanje“ (eng. infusion) izmijenjenog stanja uma kod protagoniste i može
evocirati oblik transfera sličan onome što se pojavljuje kod hipnoze. Sugestije mogu biti korištene
kako bi evocirale sjećanja, fantazije, snove ili kao pozivnica za regres na ranije stadije
funkcioniranja. Sugestije mogu evocirati imaginacije toliko životopisne da se mogu pojaviti sve
vrste ludih ideja.; protagonist zna što se događa bez razumijevanja u potpunosti što se dešava.
Savjet i podučavanje obuhvaćaju instrukcije koje omogućuju protagonistu informacije i vodstvo.
Dok većina protagonista ne voli da im se kaže što da urade, drugi nalaze konkretne savjete
korisnima. Kada pokušavaju da pojačaju željeno ponašanje ili minimiziraju neželjeno ponašanje,
psihodramatičari koriste pohvalu i ohrabrenje radije nego negativnu kritiku ili neodobravanje.
Samo- otkrivanje (eng. self- disclosure) se odnosi na „sharing“ od strane psihodramatičara o
njegovim sadašnjim i prošlim iskustvima, osjećajima i mislima. Odlučno, transparentno držanje
postavljeno od strane mnogih psihodramatičara naglašava realne kao i transparentne aspekte odnosa
terapeut- klijent.
Jedna od poteškoća koja se odnosi na terapeutsku funkciju psihodramatičara tiče se njihove koristi i
zlouporabe manipulacijom. Riječ manipulacija ima dva značenja. S jedne strane, to znači nekoga
tretirati (liječiti) sa vještinom- npr. vješto usmjeravanje protagonistovih osjećaja, intelekta i
adaptivnih sredstva u razboritim zadovoljavajućim pravcima. Kao takva, manipulacija je zasigurno
neophodna intervencija u psihodrami. Ali, ukoliko sa manipulacijom, netko pretpostavlja
autoritarno provođenje koje se javlja kada je protagonisti zadano da uradi nešto protiv svoje volje i
u odsutnosti autentične uzajamnosti; tada je to neispravna intervencija i štetna bilo kakvoj terapiji;
takva intervencija može imati štetan dugotrajni efekt na protagonistovu autonomiju i neovisnost.

III. Grupni voditelj

Kao grupni vođe, psihodramatičari su menadžeri grupnog procesa koji pokušavaju da potiču
konstruktivni rad grupne atmosfere. (Bion,1961) i suportivnu socijalnu mrežu. Prema Morenu
(1937/ 1972), „ voditelj je simbol balansirane akcije, orkestriranja, integracije, sinteze, otapanja
(eng. melting) svih participanata u grupu“.
U njihovom kapacitetu kao grupni vođe, psihodramatičare brinu interpersonalni odnosi i vjeruju da
problemi se najbolje rješavaju u socijalnom kontekstu radije nego u privatnom settingu. Od
psihodramatičara se traži da budu sposobni da (1) organiziraju strukturu grupe (vrijeme,
kompozicija, mjesto sastajanja, i proceduru plaćanja), (2) utvrde grupne norme koje se odnose na
npr. povjerljivost, donošenje odluka, fizički kontakt, socijalne interakcije izvan grupe i
interpersonalne odgovornosti, (3)grade grupnu koheziju, reguliraju grupni nivo tenzije, potiču
interes za ciljeve u grupi, (4) ohrabruju aktivnost participaciju svih grupnih članova, omogućuje
interakciju i komunikaciju između njih, pojasni pobuđene odnose pomoću korištenja akcijskih
metoda ili verbalne interpretacije. Finalno, od psihodramatičara se traži da mogu (5) ukloniti
prepreke razvoju socijalne atmosfere koja je izgrađena na kooperativnosti, npr. nositi se sa
kompeticijom na način koji će biti korektivno učenje iskustva za grupu.
Psihodramatičari su potpomognuti u njihovoj ulozi kao grupni voditelji sa znanjem o
socijalnoj psihologiji, grupnoj dinamici, grupnoj kompoziciji, prupnim procesima, stupnjevima
razvoja grupe, lječidbenim čimbenicima u grupnoj psihoterapiji i različitim metodama grupne
psihoterapije, uključujući psihoanalitičku, humanističko- egzistencijalnu i ciljno- orijentiranu.
Sposobnost da se koriste različite metode ukupne grupne opservacije i interpretacije, kao što je
sociometrija (Moreno, 1953)
Psihodramatičari se ne slažu oko pitanja kontrole svojih protagonista i grupa. Neki voditelj
vode sa nemilosrdnim autoritetom uzimajući ponekad nasilnu kontrolu nad akcijom, dok su drugi
toliko pažljivi da jedva ostvaruju svoje vodstvo. Psihodramski voditelji moraju biti sposobni da
ponekad „preuzmu vodstvo“ nad seansom i reagiraju prema onom što smatraju da grupa stvarno
treba radije nego da traže dozvolu, ispričavajući se za preuzimanje inicijative, pitajući „demokratska
pitanja“. Poput plesača, psihodramatičari mogu ili voditi ili slijediti protagonista. Kada vode,
psihodramatičar inicira akciju sa autoritetom, vodeći sa ciljem i determinacijom. Kada slijedi,
psihodramatičar je pažljiv i pun razumijevanja prema protagonisti koji donosi odluke i vodi put.
Međutim, postoji i treća, idealna vodeća pozicija u psihodrami u kojoj psihodramatičar i protagonist
rade zajedno sa jednakim statusom kao autentični tim, dijeleći donošenje odluka i udruživanje u
zajednički odnos davanja i uzimanja. U ovoj idealnoj poziciji, od psihodramskih grupnih voditelja
se traži da butu osjetljivi prema protagonistovim osjećajima, dok povremeno zauzimaju stabilan i
pozitivan stav prema krucijalnim pitanjima. Prema riječima Leutz (1974), psihodrama je stvarno
lječidbena kada voditelj njiše sa protagonistom.