Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet

Preddiplomski studij hrvatskog jezika i književnosti i filozofije

Marija Palaić
Pojam zla u Augustinovim Ispovijestima

Seminarski rad
Mentor: dr. sc. Demian Papo

Osijek, 2023.
SAŽETAK

Rad se bavi analizom Augustinovog poimanja zla u njegovom autobiografskom djelu

Ispovijesti. Prvo se objašnjavaju faze filozofskog promišljanja u Augustina na način da se
postave u kontekst njegovog poimanja zla tijekom života. Pregled faza predstavlja evoluciju
Augustinove misli, počevši od najranijih razmatranja, preko utjecaja manihejske škole do
skepticizma i na koncu neoplatonizma. Prilikom opisa svake faze naglasak se stavlja na
Augustinovo tumačenje zla kao neizostavne teme njegova promišljanja. Augustinovo
poimanje zla počinje od dualističke koncepcije maniheizma koja smatra da je zlo zasebna
supstancija i svojevrsno počelo, zatim prelazi u skepticizam u kojemu počinje sumnjati u
dualizam da bi pojam zla konačno formirao kroz neoplatonizam pri čemu odbacuje
dualističke tvrdnje te zaključuje da zlo nije od Boga zbog čega nema svoju autonomiju.
Pojam zla u djelu Ispovijesti Augustin definira prilikom problematiziranja zla, osvrta na
njegovo podrijetlo, promišljanja o načinu na koji zlo postoji te na koncu objašnjavanja kako
se zlo pojavljuje u čovjeku. Glavni problem zla Augustin nalazi u njegovu uzroku kojega
pripisuje čovjeku, a ne Bogu. Podrijetlo zla ostaje bez konkretne odredbe. Augustin smatra
kako zlo postaje kada čovjekova volja nije usmjerena k najvećem dobru i jedinoj istini
odnosno Bogu. Dakle, zlo postoji onda kada se ne odabire dobro. Takvo se zlo u čovjeku
manifestira kroz dijeljenje volje na mnoštvo zlih volja. Jedini način da se ukine podijeljenost
volja jest taj da se kroz spoznaju Boga kao jedinstva i dobra u čovjeku stvori jedna
nepromjenjiva volja. Augustinova filozofska promišljanja o zlu utemeljena su na teološkim
shvaćanjima kojima se priklonio potkraj života.

Ključne riječi: Aurelije Augustin, Ispovijesti, zlo, maniheizam, neoplatonizam

II
SADRŽAJ

1. Uvod 4
2. Razvoj Augustinovog poimanja zla 5
2.1. Razdoblje iskustva svijeta 5
2.2. Utjecaj manihejske škole 6
2.3. Skepticizam 7
2.4. Neoplatonizam 7
3. Pojam zla u Augustinovim Ispovijestima 9
3.1. Problem zla 9
3.2. Podrijetlo zla 9
3.3. Nepostojanje zla 10
3.4. Pluralitet volja kao manifestacija zla 10
4. Zaključak 12
5. Popis literature 13

III
1. Uvod
Srednjovjekovni mislilac Aurelije Augustin (354-430) obrazovao se u rodnom gradiću
Tagasti, tadašnjoj rimskoj provinciji Numidiji. Na daljnje studije odlazi u Madauru i Kartagu.
Nakon završetka obrazovanja vraća se u rodnu Tagastu gdje postaje učiteljem govorništva.
Augustin se u međuvremenu: »priklanja manihejskoj sljedbi«1 , koja znatno utječe na njegova
filozofska promišljanja o svijetu, a posebice je zaslužna za stvaranje Augustinove dualističke
koncepcije svijeta. Tada čini razliku između Boga Starog Zavjeta kojeg smatra zlim i Boga
Novog Zavjeta kojeg definira kao dobrog. Zatim, Augustin postaje učiteljem retorike u
Milanu 2, gdje prihvaća skepticizam, odnosno zauzima rezervirani stav u kojem počinje
sumnjati u sva prijašnja vjerovanja. U Milanu upoznaje biskupa Ambrozija i počinje slušati
njegove propovijedi što ga dovede do obraćenja te se on pokrsti 387. godine. 3 Nedugo zatim,
Augustin postaje svećenikom, a ubrzo i biskupom u gradu Hiponu, »čime je nastupio veliki
preokret u Augustinovu životu.«4 Tada se usmjerava prema filozofskim problemima i piše
razna djela filozofske i teološke naravi. Jedno od tih djela su i Augustinove Ispovijesti koje
piše u razdoblju između 397. i 398. godine. Potaknut kršćanskom duhovnošću, Augustin se u
Ispovijestima bavi raznim temama od kojih neke uključuju promišljanje o vremenu, Božjoj
opstojnosti, vjeri, dobru te zlu.

1
Stjepan Kušar, »Aurelije Augustin«, u: Stjepan Kušar, Srednjovjekovna filozofija, u: Damir Barbarić,
Hrestomatija filozofije, svezak II. (Zagreb: Školska knjiga, 1996), str. 87—119, na str. 88
2
Kušar, »Aurelije Augustin«, str. 87—119, na str. 88
3
Albert Bazala, »Knjiga treća: Filozofija u srednjem vijeku«, u: Povijest filozofije. svezak II. (Zagreb: Globus,
1988), str. 87—136, na str. 108
4
Kušar, »Aurelije Augustin«, str. 87—119, na str. 88

4
2. Razvoj Augustinovog poimanja zla
Kako bi se shvatilo na koji je način Augustin došao do konačnog formiranja vlastitog pojma
zla, potrebno je osvrnuti se na cjelokupni tijek njegovog života koji sadržava određene faze
njegova razmišljanja. Sagledavanje pojedinačnih faza Augustina ključno je za razumijevanje
putanje kojom se došlo do određene njegove misli, u ovom slučaju njegovog pojma zla. Te
faze uzrokovane su specifičnim okolnostima vremena u kojem je Augustin živio. Stoga, u
sljedećim će se odlomcima posebna pažnja posvetiti upravo tom društveno-političkom
(okolnosnom) faktoru Augustinove svijesti.

2.1. Razdoblje iskustva svijeta

Aurelije Augustin rođen je u vrijeme priznanja kršćanstva kao religije te svjedokom razdoblja
u kojem su se: »mijenjali svjetovi«5 To je razdoblje obilježeno novim podjelama koje su
dovodile do progonstva neistomišljenika odnosno onih koji se nisu obratili na novu službenu
religiju pa je tako kršćanstvo: »u carskim rukama ubrzo od religije progonjenih postalo
religijom progonitelja«6. Takva svjetonazorska podjela između pripadnika stare rimske
religije i nove dominantne monoteističke religije jasno se očitovala i direktno utjecala na
samoga Augustina. Augustinov otac Patricije bio je: »pripadnik rimske religije, a majka
Monika, koju je Augustin jako cijenio, bila je kršćanka« 7. Unatoč svjetonazorskim
razlikama, Augustinovi su roditelji odlučili obrazovati ga jer su smatrali da imaju: »veoma
nadarenog sina«8. U svom autobiografskom djelu Ispovijesti, Augustin govori o prvim
grijesima koje je počinio kao mladi dječak u svojim školskim danima. To razdoblje opisuje
kao vrijeme pojavljivanja osobnog duševnog nemira, prvih moralnih dvojbi i previranja.
Zbog takvog stanja znao je često krasti iz podruma i sa stola vlastitih roditelja, lukavo
postizati lažne pobjede kako bi se istaknuo i lagati odgojiteljima i učiteljima. 9 No iako se u
ranoj mladosti upuštao u razne nepodobštine i činio što nije ispravno, Augustin nije bio posve
nesvjestan dobra pa tako u svojim Ispovijestima navodi sljedeći iskaz: »(…) čuvao sam
unutarnjim nekim nagonom zdravlje svojih osjetila i u samim sam se malim mislima o malim

5
Stjepan Kušar, »Aurelije Augustin«, u: Stjepan Kušar, Srednjovjekovna filozofija, u: Damir Barbarić,
Hrestomatija filozofije, svezak II. (Zagreb: Školska knjiga, 1996), str. 87—119, na str. 87
6
Kušar, »Aurelije Augustin«, na str. 87
7
Isto, na str. 87
8
Isto, na str. 88
9
Aurelije Augustin, Ispovijesti, treći i četvrti svezak, s latinskog izvornika preveo Stjepan Hosu, uvode napisao
Anton Benvin (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973), 26—27 str.
5
stvarima naslađivao istinom.«10 Ta su se zdrava osjetila očitovala u nekim pozitivnim
karakteristikama kod mladog Augustina kao što su njegova osjetljivost na nepravdu i varanje,
dobro pamćenje, usavršavanje u govorništvu, pozitivan stav prema prijateljstvu i izbjegavanje
boli, poniženja i neznanja11. Augustin kao svoju glavnu grešku u razdoblju djetinjstva smatra
traženje istine u ljudima, a ne u Bogu12, što smatra glavnim razlogom za pojavu zla u
njegovom životu. Takva koncepcija postojanja cjelovite istine u Bogu utjecat će kasnije na
Augustinovo poimanje zla.

2.2. Utjecaj manihejske škole

Nakon očeve smrti, Augustin nastavlja svoje obrazovanje u Kartagi. Bio je financijski
potpomognut od strane tadašnjeg rimskog senatora Romanijana. Na tamošnjem studiju
nastavlja izučavati retoriku i gramatiku s kojima je bio otprije upoznat 13. Augustinov prvi
interes za filozofiju budi se prilikom čitanja Ciceronova djela »Hortenzije«. To ga je djelo
potaknulo da zavoli: »samu mudrost«14 te se on počne baviti filozofijom jer je u njoj vidio:
»put k pravoj sreći«15 Također, iskustva s kojima se susretao u razdoblju svojih studentskih
dana poticala su ga da: »traži uzroke zlu«16 , jer je smatrao da je upravo to zlo: »vječni
pratilac koji se pridružuje ljudskim težnjama«17 U potrazi za odgovorom na pitanje o uzroku
zla, priklanja se jednoj tada popularnoj struji maniheizma. Manihejska škola zagovarala je:
»misao o dvije jednako prvotne kozmičke sile, svijetlu i tmini, dobrome i zlom božanstvu.«18
Na taj način dobro i zlo postaju dva zasebna i ravnopravna bitka koji postoje neovisno o
drugom. Sukladno tome, učili su manihejci da u svakom čovjeku postoje dvije: »oprečne
sile«19 koje njime vladaju pa zbog toga čovjek sadrži dvije duše, jednu dobru i jednu zlu. Ta
druga, zla duša razlog je nastajanja zlih sklonosti u čovjeka zbog kojih on pribjegava takvom
neispravnom ponašanju. Manihejsko učenje nalaže da se zli elementi u nama mogu odstraniti
spoznajom20 što je kod Augustina budilo određenu nadu u istinitost takva učenja. Augustin je

10
Augustin, Ispovijesti, na str. 27
11
Isto, na str. 27
12
Isto, na str. 28
13
Stjepan Kušar, »Aurelije Augustin«, str. 87—119, na str. 88
14
Augustin, Ispovijesti, na str. 49
15
Albert Bazala, »Knjiga treća: Filozofija u srednjem vijeku«, u: Povijest filozofije. svezak II. (Zagreb: Globus,
1988), str. 87—136, na str. 110
16
Bazala, »Knjiga treća: Filozofija u srednjem vijeku«, na str. 110
17
Isto, na str. 110
18
Isto.
19
Isto.
20
Isto.
6
proveo devet godina svoje mladosti priklonjen maniheističkom dualizmu sve dok i u to
učenje ne počne sumnjati jer ono nije u potpunosti zadovoljavalo njegovu težnju za srećom.

2.3. Skepticizam
Nakon maniheizma, Augustin zapada u razdoblje: »skepticizma akademika«21. Poučen
filozofiji, samostalno i kritički prosuđuje shvaćanje kojem se tako dugo priklanjao te sada
prihvaća samo određene dijelove maniheističkog učenja. Njegova kritika upućena je
autonomnoj supstanciji zla. Augustin govori kako je i prije uočavao dvije dimenzije koje se
međusobno razlikuju. Prvu naziva jedinstvom, a drugu definira kao podijeljenost 22. Smatra da
jedinstvo sadrži: »razumnu dušu, bit istine i najvišega dobra« 23, s čime se slaže i u razdoblju
skepticizma. No za podijeljenost je prije smatrao kako sadrži: »supstanciju nerazumnog
života i narav najvišeg zla«24. Tu tezu u ovom razdoblju opovrgava smatrajući kako ne postoji
zlo kao princip nego jer se iz njega ne može stvoriti nikakav sklad.

2.4. Neoplatonizam
Nakon skepticizma, Augustin se susreće s Porfirijevim i Plotinovim neoplatonskim spisima
koji su: »imali presudno značenje kako za prevladavanje maniheističkog tako i skeptičkog
intelektualnog držanja.«25 Pomoću neoplatonskih spisa, Augustin uspjeva: »na novi način
vidjeti zlo bez dualističkog suprotstavljanja toga zla Bogu dobra.«26 Augustin je sada jasno
ustvrdio kako: »zlo nije biće«27 odnosno supstancija. U prevladavanju prijašnjih uvjerenja
pomogle su mu i propovijedi biskupa Ambrozija. Takav preokret u razmišljanju jasno se
očituje u djelima koje piše: »kratko prije krštenja pa sve do početka njegove biskupske službe
396. godine.«28 Ta djela su: Protiv akademičara, O blaženom životu te O redu 29
u kojima
jasno iskazuje novu definiciju zla kao manjka i nedostatka, a nikako zasebne punine koja
stvara iz sebe.

21
Bazala, »Knjiga treća: Filozofija u srednjem vijeku«, str. 87—136, na str. 110
22
Augustin, Ispovijesti, na str. 78
23
Isto, na str. 78
24
Isto.
25
Kušar, »Aurelije Augustin«, str. 87—119, na str. 90
26
Ivo Tadić, , »Augustinovo poimanje zla«, Filozofska istraživanja 24/1 (2004), str. 271—287, na str. 274
27
Kušar, »Aurelije Augustin«, na str. 90
28
Isto, na str. 92
29
Isto.
7
Dakle, ono što je neupitno utjecalo na Augustinovo promišljanje nisu bile samo okolnosti
vremena koje su ga formirale kao osobu nego i njegova vlastita želja da razrješi moralne
dileme s kojima se susretao tijekom čitava života i uobliči rješenje u svojoj filozofiji. Na taj
način, njegova filozofija postaje svojevrsni lijek, ona: »pomaže, napustiti besmislice i
naklapanja, i izbjeći intelektualne i konceptualne brodolome«30 Tako se filozofija u
Augustina uistinu ostvaruje kao: »način života ili umijeće življenja s konkretnom svrhom
liječenja duše, srca, uma i jezika«31.

3. Pojam zla u Augustinovim Ispovijestima

30
Anto Gavrić, Marina Novina, »Terapeutska funkcija filozofije«, Bogoslovska smotra 92/2 (2022), str. 191—
205, na str. 192
31
Gavrić, Novina, »Terapeutska funkcija filozofije«, na str. 192
8
Pojam zla proteže se kroz čitavo Augustinovo djelo Ispovijesti i problematika vezana uz taj
pojam predstavlja jednu od ključnih tema djela. Augustin posvećuje čitava poglavlja samom
zlu kojem nastoji ustvrditi problem, podrijetlo i uzrok te ga staviti u odnos sa Bogom kao
apsolutnim dobrom i prvim počelom.

3.1. Problem zla

U trećoj glavi sedme knjige u poglavlju naslova Problem zla neriješen, Augustin iskazuje
problem s kojim se i tada susreće prilikom definiranja što je to zlo. Naime, Augustin se ne
priklanja tadašnjem popularnom stavu kakvog je običavao čuti u društvu u kojem se kretao,
koji je zlo pripisivao Bogu, a ne čovjeku. Augustin smatra da je svaki čovjek uzrok svog zla
te da ga on stvara svojim voljnim slobodnim odabirom 32. No isto tako navodi da zlo nastaje
kada čovjek čini nešto protiv svoje volje 33. Glavni nerješivi problem nalazi u uzroku zla, jer
smatra nemogućim da Bog kao samo dobro te kao počelo iz kojega sve izvire i koji sve
stvara, stvori i zlo koje predstavlja manjkavost i štetnost 34. Andrea Aguti u svojem djelu
Filozofija religije govori o takvom konceptu Boga: »u kojem su sadržani atributi dobrote i
svemogućnosti« zbog čega se: »pokazuje dosljednim razmišljati tako da on stvara svijet u
kojem zlo ne postoji.«35

3.2. Podrijetlo zla

Augustin konkretno posvećuje čitava dva odlomka razradi podrijetla zla. U njima se ponovno
poziva na Božju sveprisutnost kojom zahvaća čitavu stvarnost što znači da je sam veći od nje.
Na taj način razmatra mogućnost prodiranja zla u takav savršeni Božji svijet. Na isti način na
koji su sva Božja stvorenja ograničena, ograničeno je i zlo kao nešto što je naknadno stvoreno
Božjom voljom.36 Augustin razmatra i opciju prvotnog postojanja zle pratvari iz koje je Bog
načinio svijet tako što ju je: preoblikovao i uredio no nešto je ipak od nje ostalo pa se ona
svako malo manifestira u svijetu. No onda postavlja pitanje: Ako je Bog svemoguć, zašto nije
učinio da nje nema odnosno da je posve ukloni u svom korijenu? 37 Dakle, nameće se pitanje:

32
Aurelije Augustin, Ispovijesti, treći i četvrti svezak, s latinskog izvornika preveo Stjepan Hosu, uvode napisao
Anton Benvin (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973), na str. 134
33
Augustin, Ispovijesti, na str. 134
34
Isto, na str. 134
35
Andrea Aguti, Filozofija religije. Povijest, teme, problemi, s talijanskog izvornika preveo Miroslav Fridl
(Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2017), str. 302—323, na str. 304
36
Augustin, Ispovijesti, na str. 136
37
Isto, na str. 136
9
ako je Bog vrhovno dobro, zašto ne može uništiti zlo? Podrijetlo zla ostaje nepoznato. Ivan
Tadić u svojem članku Augustinovo poimanje zla smatra da je Augustina njegova:
»pobožnost prisiljavala vjerovati da dobri Bog nije stvorio nikakvu zlu narav.«38 Iz tog je
razloga Augustinu bilo iznimno teško pripisati zlo nečemu, kada je Bog označavao sve.

3.3. Nepostojanje zla

Augustin zlo definira kao otklon Boga, smatra da zlo nije biće nego da se radi o: izopačenoj
volji koja se odvratila od Boga kao najvišeg bića i zaputila se najnižim bićima. 39 Augustin
dalje objašnjava da je ta volja izopačena jer je: »odbacila svoju nutrinu«40 odnosno ono što ju
čini time što jest i poželjela izaći iz sebe. Na taj način postaje zlo tako što je volja odlučila ne
postojati u obliku dobra. Sve što je stvoreno, od Boga je zbog čega postoji. Dakle, zlo uistinu
ne postoji kao samostalna tvorevina nego samo kao izostanak dobra.

3.4. Pluralitet volja kao manifestacija zla

Augustin se sve više približava definiciji dobra kao jedinstva i zla kao nečeg što unosi razdor
u dušu i razdvaja ju na više različitih volja od kojih svaka zahtjeva svoje. 41 No posebno ističe
da je svaka od tih volja zla jer se ne uzdiže ka jednoj istini jer kada duša to čini onda je
cjelovita te se jedino tada posve ukida mnogostrukost volja. 42 Augustin smatra da čovjek na
svom životnom putu treba doći do ispravne volje koja će ga lišiti moralnih nedoumica te
shvaća da: »Bog transcendira sve i ni s čim nije pomiješan, te o komu sve zavisi, a on ni o
čemu.«43 Augustin smatra da je jedini način da se dođe do tog stadija u kojem završava svaka
borba sa zlom koji stvara podijeljenost u čovjeku taj da se shvati narav zla i posljedica koje
ono ostavlja na ljudsku dušu koja ne može spoznati istinu ukoliko ne poprimi prirodu svog
Stvoritelja koji predstavlja jednu nepromjenjivu volju odnosno cjelinu dobra.

Vidljivo je kako je Augustinov pristup rješavanju problema zla u njegovim Ispovijestima

usko povezan sa njegovim religijskim shvaćanjima koja njegova filozofska promišljanja

38
Ivo Tadić, »Augustinovo poimanje zla«, Filozofska istraživanja 24/1 (2004), str. 271—287, na str. 273
39
Augustin, Ispovijesti, na str. 148
40
Isto, na str. 148
41
Augustin, Ispovijesti, na str. 173
42
Isto, na str. 174
43
Ivo Tadić, »Augustinovo poimanje zla«, str. 271—287, na str. 274
10
stavljaju u neraskidivu vezu s teološkim učenjima njegova doba. Luigi Pareyson kritizira
filozofski pristup problemu zla tijekom povijesti i smatra kako se filozofija uistinu nije
pokazala dovoljnom da riješi taj zadatak. U svom djelu Ontologija slobode. Zlo i patnja.,
Pareyson smatra da Augustin čini pogrešku kada o temi zla govori više kao kršćanin nego
kao filozof44.

44
Luigi Pareyson, Ontologija slobode. Zlo i patnja., s talijanskog izvornika preveo Dalibor Pribanić (Zagreb:
DEMETRA, 2005), str. 137—264, na str. 137

11
4. Zaključak
Aurelije Augustin pojam zla obrazlaže na nekoliko mjesta u svom autobiografskom djelu
Ispovijesti. Za ovog srednjovjekovnog mislioca taj pojam predstavlja jednu ključnu
problematiku kojom se bavio tijekom života. Augustinovo put poimanja zla proteže se od
najranijeg djetinjstva, potom preko devet godina manihejske sljedbe u svojim dvadesetima te
na koncu zaokruživanja svoje misli postupnim prelaskom na kršćanstvo. U Ispovijestima,
Augustina zaokupljaju teme poput problema zla, podrijetla zla, principe prema kojima zlo
postoji te načina na koje se zlo manifestira u svijetu i čovjeku. Augustin definira zlo kao
izostanak dobra i smatra ga štetnim elementom koji stvara razdor u skladnom svijetu kojeg je
stvorio Bog. Konkretno podrijetlo zla ostaje nerazjašnjeno. Jedini zaključak do kojeg
Augustin dolazi je taj da zlo nije zasebna supstancija i da ne stoji sukladno Bogu kao nekakvo
drugo počelo po kojem također sve nastaje. Također, zlo nije stvorio Bog. Zlo se manifestira
kada naša volja odluči ne činiti dobro. Tada se pojavljuje više mogućnosti od kojih je svaka
zla jer odstupa od savršenog jedinstva koje predstavlja jedino dobro koje nalikuje na Boga.
Filozofska promišljanja o pojmu i problemu zla u svetog su Augustina nedvojbeno povezana
sa njegovom vjerom u kršćanskog Boga.

12
5. Popis literature

Augustin, Aurelije. Ispovijesti, treći i četvrti svezak, s latinskog izvornika preveo Stjepan
Hosu, uvode napisao Anton Benvin (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973)

Aguti, Andrea. 2017. Filozofija religije. Povijest, teme, problemi, s talijanskog izvornika
preveo Miroslav Fridl (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2017), 302—323 str.

Bazala, Albert. 1988. »Knjiga treća: Filozofija u srednjem vijeku«, u: Albert Bazala, Povijest
filozofije. Hrestomatija filozofije, sv. 2 (Zagreb: Globus, 1988), 87—106 str.

Gavrić, Anto. Novina, Marina. »Terapeutska funkcija filozofije«, Bogoslovska smotra 92/2
(2022), str. 191—205

Kušar, Stjepan. 1996. »Aurelije Augustin«, u: Stjepan Kušar (priređivač sveska),

Srednjovjekovna filozofija. Hrestomatija filozofije, sv. 2 (Zagreb: Školska knjiga, 1996), 87
—121 str.

Pareyson, Luigi. 2005. Ontologija slobode. Zlo i patnja, s talijanskog izvornika preveo
Dalibor Pribanić (Zagreb: DEMETRA, 2005), 137—264 str.

Tadić, Ivo. »Augustinovo poimanje zla«, Filozofska istraživanja 24/1 (2004), 271—287 str.

13