NAGLASNA NORMA

…hrvatska je ortoepska norma

,,već dugo najproblematičnija norma hrvatskoga
standardnog jezika”
(Pranjković, 2001:304)
 NAGLASNO NORMIRANJE
- naglasno je normiranje išlo od jednostavnijega prema složenom:
prvo su bila zapisana opća pravila koja su se do sredine 19. stoljeća
uvelike ticala naglasnog inventara (broja naglasaka, pitanja
znakovlja i nazivlja, opisa naglasaka) i njegove raspodjele
- tek od sredine 20. stoljeća veća se pozornost daje naglasnim
pravilima koja su bila morfološki ili tvorbeno uvjetovana te onima
iza kojih se krije tipologija
 PRASLAVENSKO NAGLASNO STANJE

• TRI OSNOVNA NAGLASNA TIPA

A) naglasak na osnovi u svim oblicima: brȁt - brȁta
B) naglasak na nastavku: selȍ - selȁ
C) pokretni naglasak: sȋn - sȋna – sinõv
- danas odraze tih tipova nalazimo u svim hrvatskim idiomima s tonskim
naglaskom
 POČETCI NAGLASNOG NORMIRANJA

B. Kašić, 1604. Institutionum linguae Illyrica libri duo

• prvi pokušaj interveniziranja hrvatskih nadslova
• bilježenje naglasaka, naglasnog znakovlja i nazivlja nije
bilo dosljedno
M. A. Reljković, 1767. Nova slavonska i nimacska
grammatika
• tri naglaska/nadslovka
• ne bilježi kratko naglašene slogove
• nema ni čvrsta pravila akcentuacije
V. Babukić, 1836. Osnova slovnice slavjanske narĕčja
ilirskoga
• prvi upotrijebio termin naglasak
• začetnik akcentoloških poredbenih istraživanja
prozodijskih sustava u hrvatskim narječjima
(uspoređivao je novoštokavsku akcentuaciju s čakavskom i
kajkavskom)
Šime Starčević, 1812. Nova ricsoslovnica iliricska
- prvi put opisana hrvatska novoštokavska akcentuacija
- četiri različita naglaska (KS nije posebno bilježio: vokal bez
ikakva drugoga znaka bio je kratkosilazni – posve kratki)
- donosi i opća paradigmatska pravila (npr. pravila
zanaglasne dužine u G jd. imenica ženskoga roda, u G mn.
imenicama na -ost, u pridjeva, u prezentu glagola)
- daje pravila pisanja dugouzlaznoga naglaska (npr. u G mn. u
glagolskih imenica koje ne završavaju na -anje, na negaciji
pomoćnoga glagola biti, u glagolskih priloga sadašnjih
(govoreći), u prijedložnim izrazima kao što su za me, na nju,
u me)
V. S. Karadžić 1814. – Pismenica serbskoga jezika
• na četiri stranice gramatike potanko analizira značajke
svakog naglaska
• 1818. u svojem Rječniku posve je izostavio zapadni ili
mlađi ikavski dijalekt, a u izdanju iz 1852. unosi taj
idiom, ali tako da se zapravo nameće misao kako je on
obilježen samo ikavskim izgovorom staroga jata, a da mu
je prozodija istovjetna onoj u tršićkom govoru
• i ono što je K. od zapadnoga dijalekta unio u svoj
rječnik, posve je nepouzdano
Đuro Daničić, 1850. Mala srpska gramatika
• zasluge za sistematiziranje naglasnog sustava: opisao
četiri naglaska koje Karadžić nije dobro razaznavao
Antun Mažuranić, Slovnica hervatska 1859.
- prvi veći prikaz hrvatskog naglasnog sustava – uz cijelo poglavlje o
naglasku daje i ostala opća naglasna pravila nakon svake
deklinacijske i konjugacijske promjene
- zasebno govori o naglasku jednosložnih, dvosložnih i trosložnih
riječi, s posebnim osvrtom na G jd. imenica, tj. na promjenjivost ili
nepromjenjivost naglaska – utirući put naglasnoj tipologiji
- donosi pravila o mjestu naglaska: 1. u dvosložnim i višesložnim
riječima naglasak ne može biti na kraju riječi, 2. oštri i jaki težki
mogu biti samo na početnim slogovima 3. slab težki i zavinuti mogu
biti na svakome slogu osim na posljednjem
- odmak od dotadašnjih gramatika: donosi i sustavan popis proklitika i
enklitika, kao i pomicanje naglaska na proklitiku
M. Divković, 1879. Hrvatska gramatika za srednje i
nalik im škole, I. dio Oblici
• uobličavanje pravila o raspodjeli naglasaka kojima
se i danas koristimo
T. Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga
književnog jezika, 1899.
• naglasno normiranje počiva na analizama
naglasnonormativnih prinosa V. S. Karadžića i Đ. Daničića

• njegovim su putem krenuli i Broz i Iveković u Rječniku

hrvatskoga jezika te je time stvoren prozodijski monolit, tuđ
hrvatskom jeziku
• taj je dio istočne novoštokavske akcentuacije, koji nju
individualizira, nametnut hrvatskom jeziku umjesto onoga
dijela amputiranoga zapadnoga novoštokavskoga
naglašavanja koji njega uposebljava
Karadžić-Daničićev naglasni sustav
• opis istočnohercegovačkoga dijalekta – taj sustav nije stran
ni hrvatskim govorima (primjerice dubrovačkom
poddijalektu), a nije ni potpuno izjednačiv sa srpskim,
istočnim govorom
• donosili su opće novoštokavske naglasne značajke (národ,
kȕća, prâvda, tàban); zatim ono što je više istočnoštokavsko
(povúći, tèbe), a manjim dijelom (u dubletnom liku) ono što
je zapadnoštokavsko (trêsti, pȅći, tȅbe)  time je
hrvatskome jeziku oduzeta njegova i nametnuta tuđa
individualnost
- budućida se naglasci uče uglavnom slušanjem živoga
govora, a manje čitanjem rječnika i gramatika (npr.
Maretića i Broz-Ivekovića) – stoga je preuzimanje
neorganske prozodije teško moglo biti potpuno, pa ni
Maretićeva Gramatika kao normativni izvor nije mogla
biti duga vijeka – to nadasve vrijedi za njezino
naglašavanje
ODMACI OD KARADŽIĆ-DANIČIĆEVE NAGLASNE NORME:

Začetci odmaka:
- Vinko Pacel, 1860. Slovnica jezika hrvatskoga ili srbskoga
- Grga Tomljenović, Milan Japundžić – radovi u Nastavnome vjesniku (1911./12.):
suprotstavljaju se svakoj apsolutizaciji Karadžićeva naglašavanja i potvrđuju
strukturalne prozodijske vrijednosti zapadnog dijalekta, zahtijevajući i njegovo
temeljito istraživanje  preteče današnjih normativnoakcentoloških spoznaja
- Nikola Andrić, Branič jezika hrvatskoga, 1911.
- Stjepan Ivšić – rad JAZU-a iz 1912.
- Julije Benešić, Hrvatsko-poljski rječnik, 1949. – blagi pomaci k izrazito
hrvatskome naglasku i naglašavanju u duhu hrvatskoga jezika  nije sustavan
(tȅbe, njȅga, činòvnīk; ali i sèbe, stànōvnīk)
ODMACI OD KARADŽIĆ-DANIČIĆEVE NAGLASNE
NORME:
Ljudevit Jonke, 1961.
– potaknut je zapisima naglasaka u Pravopisu hrvatskosrpskoga
književnoga jezika iz 1960.
- u svom zagrebačkom, latiničkom, ijekavskom izdanju donosi
znatan broj hrvatskih naglašenih riječi i oblika, ali su redovito
naglasci tipični za hrvatski jezik u drugom liku dublete; vúći i
vûći, dóći i dȏći, nadíći i nàdīći
- zalaže se za dvostruke naglaske, ali u njihovu pravilnom
rasporedu: pročìtāmo (hrv.) i pročitámo (ist.)
Korjenit zaokret:
• članci D. Brozovića, S. Vukušića i S. Babića – 70-ih
godina u Jeziku argumentirano standardiziraju hrvatsko
naglašavanje
- istraživanjima su se usmjerili na našu normativnu
akcentologiju  istraživanje hrvatske norme i njezine
stvarne podloge – zapadnoga, mlađeg ikavskog dijalekta
 SUVREMENA NAGLASNONORMATIVNA
PREVIRANJA
- stilsko definiranje pitanja stabilizacije norme, uzusa, načela sustavnosti i dr.
- koncepcije naglasne norme:
1.prihvaćanje klasične Daničić-Maretićeve norme (bez ozbiljnih pristaša)
2.neodbacivanje tradicije, ali zamjena istočnonovoštokavskih osobina
zapadnonovoštokavskima (D. Brozović)
3.prihvaćanje perifernoga hrvatskoga dijalektnog zapadnonovoštokavskoga
naglašavanja, isključivo ikavskoga (S. Vukušić)
4.prihvaćanje za normu gradskoga (zagrebačkog) razgovornog naglašavanja
(I. Škarić)
 PITANJE JEZGRE STANDARDNOGA
NAGLAŠAVANJA

• zapadni (ikavski, mlađi) novoštokavski govori

- u standardu su pročišćeni od dijalektnoga i obogaćeni
izvanlokalnim značajkama (S. Vukušić, I. Zoričić)

• zapadni i centralni novoštokavski govori (D. Brozović)

 NOVE KONCEPCIJE
HRVATSKE NAGLASNE NORME

1. KONTINENTALNI TIP NAGLAŠAVANJA

- dopušta silazno naglašavanje nepočetnog sloga u nekim tipovima posuđenih i domaćih
riječi (tràpist i trapȉst, poljoprìvreda i poljoprȉvreda), uz upozorenje da su takvi likovi
obilježje razgovornoga stila

2. MEDITERANSKI TIP NAGLAŠAVANJA

3. URBANOLEKTI – NAGLAŠAVANJE U GRADSKIM SREDINAMA

- I. Škarić, G. Varošanec-Škarić, Đ. Škavić - gradska akcentuacija
(gradsko naglašavanje): zalažu se za afirmaciju naglasnih značajki gradskih
idioma, posebice zagrebačkoga; zahtijevaju da se naglasno normiranje mora
temeljiti na govoru kompetentnih govornika (danas su to obrazovani
stanovnici kulturnih središta, oni kojima je profesija javni govor)

- koncepcija zastupljena u suvremenim gramatikama: zajednička je težnja što

manje mijenjati novoštokavsku normu
- zajedničko svima: priznaju odmake od kodificirane naglasne norme, kao i
mišljenje da potpuno normiranje hrvatske prozodije tek predstoji
 Barić i dr., Hrvatska gramatika

• jasno je razgraničeno razgovorno od neutralnoga

• ,,Od pravila o raspodjeli naglasaka u hrvatskom književnom jeziku ponekad
se odstupa. Ta odstupanja odnose se na silazne naglaske u nepočetnom slogu
riječi. Riječi s takvom raspodjelom silaznih naglasaka mogu se prihvatiti kao
naglasne dublete (ponekad i triplete) i često su i običnije nego riječi s
naglasnim svojstvima koja su u skladu sa sustavnom naglasnom normom.”
• silazni naglasci na nepočetnim slogovima javljaju se u složenicama,
posuđenicama, stranim vlastitim imenima, u G mn. i u kraticama koje se
izgovaraju nazivima početnih slova
 Raguž, Praktična hrvatska gramatika

• odstupanja od normativne raspodjele naglasaka javljaju se u razgovornom stilu

• ,,U standardnome jeziku odstupanja su najčešća u stranim riječima i u
složenicama.”
• ,,U nekim se stranim riječima naglasak može naći i na posljednjem slogu ili
uzlazni na jednosložnim riječima: bicìkl, debàkl, koinê, váfl, krágn, rokokȏ.”
• silazni naglasak na nepočetnim slogovima: složenice, strana imena, posuđenice,
G mn.
 NA PUTU DO NAGLASNE NORME

• popis – opis – propis

- popis riječi – prikupljanje korpusa – opis korpusa u pisanim
izvorima i u govornoj praksi – propisivanje
 OD UPORABE DO NORME
Treba li načelu proširenosti dati prednost pri normiranju naglasnih likova?!
Babić (1964.): pravila normiranja standarda:
1.Novoštokavski je naglasni sustavu u temelju standardnoga jezika
(četveronaglasni sustav i osnovna raspodjela naglasaka)
2.Od dvaju (novo)štokavskih naglasnih likova prednost ima onaj koji je u skladu
sa sustavom standardnoga jezika (Slàvōnācā, Slavȏnācā)
3.Od dvaju naglasnih likova, koji su u skladu sa sustavom, češćemu se daje
prednost u neutralnome izričaju (u gȍvoru, u govòru)
4.Dubletni likovi postoje onda ako su obje inačice podjednako proširene i u
uporabi (štȁpovi i štápovi)
5.Proširenost naglasnoga lika nije dovoljan naglasnonormativni kriterij da bi lik
postao normativno neutralan (kancelâr)
6.Strane se riječi trebaju naglasno uklopiti u novoštokavski sustav na neutralnoj
razini standarda (defilê > defìlē)
B. Finka (1965): normativni kriteriji:
1. Jezična opravdanost
2. Mogućnost uklapanja u postojeće analogne jezične obrasce
3. Rasprostranjenost
4. Govorna čestota (osigurava uporabnu primjenjivost)
• stilsko raslojavanje unutar naglasnog sustava često se uzima kao
rješenje mnogim naglasnim nedoumicama.
 TKO GOVORI STANDARDNO?

- mediji: javni istupi, pedagoška praksa, glumci i spikeri

- standardno govori onaj kojemu se ne može odrediti
odakle potječe (Esih)
OPĆA naglasna NORMA

- četiri naglaska, zanaglasna dužina

- raspodjela naglaska
 PARADIGMATSKA NORMA

- naglasna pravila koja u deklinacijskom i

konjugacijskom sustavu, tj. u fleksiji, te u stupnjevanju i
tvorbi riječi određuju koji će naglasak biti na
određenome mjestu bez obzira na naglasak u polaznom
obliku ili na naglasak riječi koja motivira tvorbu
 PARADIGMATSKA NORMA
- zanaglasne dužine u G i I jd. im. ženskog roda vrste e:
kȕća – kȕćē – kȕćōm; žèna – žènē – žènōm, gláva – glávē – glávōm
- zanaglasna dužina u prezentu glagola na -ām, -īm:
pjȅvati – pjȅvām, nòsiti – nòsīm
- dvosložni komparativ uvijek je s kratkosilaznim bez obzira na
naglasak pozitiva:
drâg – drȁžī, dàlek – dȁljī, dȍbar – bȍljī
- imenica na -àrina imaju kratkosuzlazni naglasak na prvom slogu
tog sufiksa bez obzira na naglaska imenice koja motivira tvorbu:
svȁt – svatbàrina, mȏst – mostbàrina, zèmlja – zemljàrina, gláva –
glavàrina
 PARADIGMATSKA NORMA

• ČELNI NAGLASAK = morfološki uvjetovan silazni naglasak

Čelni naglasak nije svaki naglasak na čelu riječi niti svaki naglasak silazne
intonacije, već samo onaj silazni naglasak koji u određenim riječima i oblicima riječi
dolazi u prvom slogu izgovorene cjeline ili naglasnice kao njihova morfološka
oznaka.
V jd. jȕnāče, vȍjnīče
vȍdo, sȅstro
aorist: dȍbāci, ȉsplete
pridjev radni: nȁpeo, nȁpēla, nȁpēlo
pridjev trpni: kȍvān, kȍvāna, kȍvāno
 TIPOLOŠKA NORMA
- naglasna pravila koja vrijede samo za jedan ili drugi tip, za njihove
podtipove, skupove naglasnih jedinica i same naglasne jedinice
- za određivanje tipa bitnim se uzima naglasno ponašanje, ali ne i broj
slogova
- glavno je mjerilo za razvrstavanje u naglasne tipove razdioba prozodijskih
počela – tona, trajanja i mjesta – i njihove preinake u paradigmama
1. nepromjenjivi tip – nepromjenjive i promjenjive riječi bez naglasnih
preinaka u paradigmama (imaju stalno mjesto istog naglaska)
2. promjenjivi tip – ostale promjenjive riječi s naglasnim preinakama
 LEKSIČKA NORMA

- naglasna ponašanja koja vrijede za točno određenu riječ

- ta pravila riječi svrstavaju u određeni jedinicu unutar skupa,
a time i određeni tip i podtip
 POJEDNOSTAVLJIVANJE
NAGLASNOG SUSTAVA

• N Ȍsijēk
• Živim u Ȍsijeku. • G Ȍsijēka
• Živim u Osijéku. • D Ȍsijēku
• Dolazim iz Ȍsijeka. • A Ȍsijēk
• Dolazim iz Osijéka. • L Ȍsijēku
• I Ȍsijēkom
 POJEDNOSTAVLJIVANJE
NAGLASNOG SUSTAVA

• N Ȍsijēk • N Ȍsijēk • N Ȍsijēk

• G Ȍsijēka • G Ȍsijēka • G *Osijéka
• D Ȍsijēku • D Ȍsijēku • D *Osijéku
• A Ȍsijēk • A Ȍsijēk • A Ȍsijēk
• L Ȍsijēku • L Osijéku • L Osijéku
• I Ȍsijēkom • I Ȍsijēkom • I *Osijékom
• U pogledu ti vidim da lažeš.
• Javite mi se u pogledu toga.
• Prepoznala sam te po koraku.
• Djeca su u vrtiću.
• Djeca su se vratila iz vrtića.
• Zapišite to u obliku natuknica.
• Iz tog će oblika nešto nastati.
• slučaj, komad, voćnjak
 ODMACI OD NAGLASNE NORME
I NAGLASNE TEŽNJE U GOVORU

1. SILAZNI NAGLASCI NA NEPOČETNIM SLOGOVIMA

i u leksičkom i u paradigmatskom naglašavanju:
radijȃtor, podȃtākā
2. NEPRENOŠENJE NAGLASKA NA PREDNAGLASNICU
u grȃd - ȕ grād
3. IZOSTANAK ZANAGLASNE DUŽINE (náčelnīk – náčelnik)
4. KRATKI SLOGOVI BEZ TONSKE OPREKE
(jednačenje KS i KU u korist KS: rȍkovi – ròkovi)
 ODMACI OD NAGLASNE NORME
I NAGLASNE TEŽNJE U GOVORU

5. POMICANJE NAGLASKA ULIJEVO

ȍporavak – opòravak
6. RJEĐA UPORABA NAGLASAKA U RAZLIKOVNOJ ULOZI
nerazlikovanje određenih i neodređenih oblika pridjeva: jȃkā – jáka
7. POJEDNOSTAVLJIVANJE NAGLASNOG SUSTAVA
u Osijéku – u Ȍsijēku
,, Ako većina unutar jezične zajednice ne govori,
ne prihvaća i ne želi učiti kodificiranu prozodiju,
onda takvu kodifikaciju treba mijenjati: naime,
proturječnost između kodifikacije i realne norme
razrješava se ipak promjenom kodifikacije.“
,,Specifičnost se hrvatske jezične/govorne prakse
dijelom ogleda u tome da se (pojedini) govornici
ne pridržavaju preskriptivne akcentuacije ni onda
kada to od njih iziskuje socijalna uloga u kojoj se
nalaze, npr. radijski ili televizijski čitač vijesti.“
Učenje standarda omogućuje uspon na
društvenoj ljestvici. (Bartsch, 1985:130)

…standardni akcent konotira viši status i

kompetenciju (Edwards, 1985)
,,Kad bi dobro vladanje književnim jezikom
bilo preduvjet za napredovanje u zvanju i
stjecanju uglednijih položaja, stanje bi odmah
bilo sasvim drugačije.” (Katičić, 1971:60)
,,Najbolje izgovara onaj, po čijem je načinu izgovora
najteže poznati, iz koje pokrajine potječe ili – drugim
riječima – onaj, koji u svom izgovoru pokazuje najmanje
lokalne značajke.”
(Ivan Esih, Kultura književnog jezika)